lw vrag nosi pradu.qxp

1Na semaforu na raskrižju Sedamnaeste ulice i Ulice Broadway

zeleno svjetlo službeno se još nije ni upalilo, a cijela vojskaodveć samouvjerenih žutih taksija protutnjala je pokraj sićušne po-tencijalne smrtne opasnosti kojom sam pokušavala upravljati ulica-ma grada. Kvačilo, gas, mjenjač (iz lera u prvu? Ili iz prve u drugu?),otpusti kvačilo, stalno sam ponavljala u glavi, iako mi je ta mantradavala slabu utjehu, a još manje usmjerenje usred zaglušujućeg pod-nevnog prometa. Mali automobil dvaput se divlje propeo prije negošto je iznenada jurnuo kroz raskrižje. Srce mi je poskakivalo u gru-dima. Bez ikakva znaka upozorenja, vožnja se ujednačila i počelasam dobivati na brzini. I to naglo. Spustila sam pogled kako bih se ivizualno uvjerila da sam tek u drugoj brzini, ali stražnji dio taksijaodjednom mi se tako prijeteći pojavio na prednjem staklu da nisammogla ništa drugo nego nagaziti po kočnici takvom silinom da samslomila potpeticu na cipeli. Kvragu! Još jedan par cipela od sedam-sto dolara žrtvovan je zbog mojeg potpunog i apsolutnog nedostatkadostojanstva kad sam pod pritiskom: ovo je treći takav lom ovogmjeseca. Bilo je gotovo olakšanje kad se automobil ugasio (očitosam, kočeći kako bih si spasila život, zaboravila pritisnuti kvačilo).Imala sam nekoliko sekundi – mirnih sekundi, ako čovjek zanemaribijesno trubljenje i razne oblike riječi “jebati” kojima sam bila po-čašćena iz svih smjerova – da skinem svoje manolice i bacim ih nasuvozačko sjedalo. Nisam imala gdje obrisati znojne ruke osim oGuccijeve hlače od antilop kože koje su mi bile tako uske da su mibokovi i bedra počeli trnuti nekoliko minuta nakon što sam zakop-čala zadnji gumb. Prsti su ostavili mokre pruge preko podatnog anti-lopa koji je omatao gornje dijelove mojih sad već umrtvljenih be-dara. Pokušaj vožnje kabrioleta vrijednog 84.000 dolara, s ručnimmjenjačem, kroz zakrčene ulice u centru grada u podnevnoj špicizahtijevao je pušenje cigarete.

Vrag nosi Pradu 9

“Jebote, ženo, miči se!” zaurlao je crnomanjasti vozač čiji je lju-bavni tapetić prijetio preuzeti vlast nad uskom majicom koju je no-sio. “Što ti misliš, što je ovo? Jebena autoškola? Miči se s puta!”

Podigla sam drhtavu ruku kako bih mu pokazala srednji prst, aonda se usredotočila na ono što mi je trenutačno bilo najvažnije: dami venama što prije zaplovi doza nikotina. Ruke su mi opet bile vlaž-ne od znoja, što su potvrđivale i šibice koje su mi stalno ispadale napod. Zeleno svjetlo na semaforu upalilo se upravo u trenutku kadsam uspjela šibicom dotaknuti vrh cigarete, tako da sam je moralaostaviti da mi visi između usana svladavajući zamršeni redoslijedkvačila, gasa, mjenjača (iz lera u prvu? Ili iz prve u drugu?), otpustikvačilo, a dim mi je kuljao u i iz usta sa svakim udahom. Tek nakontri ulice automobil mi je išao dovoljno glatko da sam mogla izvaditicigaretu iz usta, ali tada je već bilo prekasno: opasno duga nakupi-na pepela pala je točno na mrlju od znoja na hlačama. Ma sjajno. Noprije nego što sam uspjela promisliti o tome da sam, zajedno s ma-nolicama, u manje od tri minute uništila robu u vrijednosti od 3.100dolara, glasno je zatulio mobitel. I, kao da u tom trenutku sama bitživota nije bila dovoljno šugava, broj na zaslonu mobitela potvrdioje moj najveći strah: bila je to Ona. Miranda Priestly. Moja šefica.

“Aan-dre-a! Aan-dre-a! Čuješ li me, Aan-dre-a?” zaćurlikala ječim sam otvorila svoju Motorolu – što nije bilo nimalo lako, budućida su mi se obje (bose) noge i ruke već borile s raznim zaduženjima.Učvrstila sam telefon između uha i ramena bacivši cigaretu kroz pro-zor, za dlaku promašivši dostavljača na biciklu. Dobacio mi je neko-liko krajnje neoriginalnih “jebi se” te se progurao naprijed vozećislalom između automobila.

“Da, Miranda. ‘Dan, savršeno vas čujem.”

“Aan-dre-a, gdje je moj auto? Jesi li ga već ostavila u garaži?”

Bogu hvala, na semaforu ispred mene upalilo se crveno, izgleda-jući kao da bi moglo i potrajati. Automobil se zaustavio uz trzaj, alini u koga (što) ne udarivši, i ja sam s olakšanjem izdahnula. “Upra-vo sam sada u automobilu, Miranda, i trebala bih biti u garaži za ne-koliko minuta.” Pomislila sam da se vjerojatno brine je li sve u redu,pa sam je uvjerila da nema nikakvih problema i da bismo oboje tre-bali uskoro stići u savršenom stanju.

“Što god”, otresito je rekla, prekinuvši me usred rečenice. “Idipo Madelaine i odvezi je u stan prije nego što se vratiš u ured.” Klik.

10 Lauren Weisberger

Linija se prekinula. Zurila sam u mobitel nekoliko sekundi prijenego što sam shvatila da je namjerno spustila slušalicu, zato što mije dala sve upute koje sam od nje mogla očekivati. Madelaine. Tkoje dovraga Madelaine? I gdje se sada nalazi? Zna li da ću doći ponju? Zašto se vraća u Mirandin stan? I zašto sam, pobogu – s obzi-rom na to da Miranda ima stalnog vozača, kućnu pomoćnicu i dadi-lju – ja ta koja to mora obaviti?

Prisjetivši se da je u New Yorku protuzakonito razgovarati mo-bitelom u vrijeme vožnje i shvativši da je posljednje što mi je u tomtrenutku trebalo bio sukob s njujorškim plavcima, zaustavila sam seu autobusnom traku i uključila sva četiri žmigavca. Udahni, izdahni,govorila sam si, sjetivši se čak povući i ručnu kočnicu prije nego štosam maknula nogu s one obične. Već godinama nisam vozila auto-mobil s ručnim mjenjačem – zapravo, već pet godina, otkad mi jedečko iz gimnazijskih dana ponudio da će mi u svom automobiluodržati nekoliko sati poduke iz vožnje, na kojima sam nesumnjivopala – no čini se da Miranda nije o tome razmišljala kad me prije sati pol pozvala u svoj ured.

“Aan-dre-a, idi pokupi moj auto i odvezi ga u garažu. I pobrinise za to odmah, jer će nam trebati za večeras da se odvezemo uHamptons. To bi bilo sve.” Stajala sam kao prikovana za tepih is-pred njezina divovskog stola, ali ona je već potpuno isključila mojupojavu. Ili sam barem ja tako mislila. “To bi bilo sve, Aan-dre-a.Odmah se pobrini za to”, dodala je, i dalje ne podižući pogled.

Ma nema problema, Miranda, mislila sam u sebi odlazeći, poku-šavajući smisliti koji bi bio prvi korak u zadatku koji u sebi zasigur-no krije milijun zamki. Prva stvar definitivno je bila saznati gdje seautomobil nalazi. Najvjerojatnije je bio na popravku kod ovlaštenogzastupnika, ali očito je da je mogao biti u bilo kojem od milijun auto-mobilskih salona u bilo kojoj od pet gradskih općina. Ili ga je moždaposudila kojem prijatelju, a on ga je ostavio parkiranog na skupommjestu u garaži koja pruža sve moguće usluge negdje na AvenijiPark? Dakako, uvijek je postojala mogućnost da govori o novomautomobilu – nepoznate marke – koji je nedavno kupila i koji jošnije preuzet od (nepoznatog) zastupnika. Preda mnom je bilo mno-go posla.

Počela sam pozivom Mirandinoj dadilji, ali na mobitelu joj se od-mah uključila sekretarica. Kućna pomoćnica bila je sljedeća na po-pisu i, barem jedanput, bila je od velike pomoći. Rekla mi je da au-

Vrag nosi Pradu 11

tomobil nije nov novcat i da se radi o “sportskom autu zelene boje skrovom na spuštanje” i da je obično parkiran u garaži u Mirandinukvartu, ali nije imala pojma koje je marke ili gdje bi trenutačno mo-gao prebivati. Sljedeća na popisu bila je asistentica Mirandina muža,koja mi je kazala da, koliko je njoj poznato, par posjeduje najkvali-tetniji crni Lincoln Navigator i neki tip malog zelenog Porschea. To!Imala sam prvi trag. Jedan brzi telefonski poziv Porscheovu zastup-ništvu u Jedanaestoj aveniji otkrio je da, da, upravo su završili s dot-jerivanjem boje i postavljanjem novog izmjenjivača CD-a na zele-nom Carrera 4 kabrioletu za gospođicu ili gospođu Mirandu Priestly.Jackpot!

Naručila sam auto da me odveze do zastupništva, gdje sam pre-dala priznanicu na kojoj sam krivotvorila Mirandin potpis, a na kojojje pisalo da automobil predaju meni. Čini se da se svima živo fućka-lo što ja uopće nisam u rodu s tom ženom, što je neka nepoznatažena uletjela u servis i zatražila tuđi Porsche. Dobacili su mi ključe-ve i samo se nasmijali kad sam ih zamolila da ga izvezu iz garaže, jernisam bila sigurna mogu li izaći na kraj s ručnim mjenjačem u rik-vercu. Trebalo mi je pola sata da prođem deset ulica i još nisam sku-žila gdje i kako da se okrenem kako bih napokon stvarno krenula usmjeru gradskog centra, prema parkiralištu u Mirandinu kvartu kojemi je opisala njezina kućna pomoćnica. Nije bilo šanse da stignemdo ugla 76. ulice i Pete avenije bez nanošenja ozbiljnih ozljeda sebi,automobilu, biciklistu, pješaku ili nekom drugom vozilu, a ovaj drugipoziv na mobitel nije nimalo pridonio smirivanju mojih živaca.

Iznova sam stala zivkati naokolo, ali ovaj put Mirandina dadiljajavila se nakon što je dvaput zazvonilo.

“Cara, bok, ja sam.”

“Bok, što ima? Na ulici si? Užasno je bučno.”

“Da, moglo bi se reći da jesam. Morala sam pokupiti MirandinPorsche kod zastupnika. Samo što mi vožnja automobila s mjenja-čem nije jača strana. Ali sad me nazvala i rekla mi da pokupim ne-kog tko se zove Madelaine i odbacim je do Mirandina stana. Tko jedovraga Madelaine i gdje bi se mogla nalaziti?”

Cara se smijala valjda desetak minuta, ili se barem meni tako či-nilo, a onda je rekla: “Madelaine je njihova perzijska mačka i kodveterinara je. Bila je na sterilizaciji. Ja sam trebala ići po nju, ali Mi-


randa je upravo zvala i rekla mi da odem ranije u školu po blizankekako bi svi zajedno mogli otputovati u Hamptons.”

“Šališ se. Moram ići po jebenu mačku s ovim Porscheom? A dane izazovem sudar? Nema teorije.”

“Nalazi se u veterinarskoj klinici East Side u Pedeset drugoj ulici,između Prve i Druge avenije. Žalim, Andy, sada moram ići po cure,ali zovi ako ti mogu još kako pomoći, OK?”

Upravljanje zelenom zvijeri kako bih je okrenula prema centrugrada iscrpilo mi je posljednje zalihe koncentracije, pa kad samdošla do Druge avenije, tijelo mi se potpuno rastalilo od stresa. Niu ludilu ne može biti gore od ovoga, pomislila sam dok je još jedantaksi došao na šest milimetara od stražnjeg branika. Jedna ogrebo-tinica bilo gdje na automobilu jamčila bi da letim s posla – to je biloočito – ali također bi me mogla stajati glave. Budući da usred danaočito nije bilo moguće pronaći mjesto za parkiranje, legalno ili kak-vo drugo, nazvala sam veterinarsku ambulantu izvana i zamolila ihda mi donesu Madelaine do automobila. Nekoliko minuta kasnije(što je bilo upravo dovoljno vremena da uhvatim još jedan Mirandinpoziv, a nazvala je da me pita zašto se još nisam vratila u ured) po-javila se ljubazna žena s prijenosnom košarom za mačke, kroz čijesam pletene prečke vidjela gomilu pahuljaste bijele dlake. Žena mije rekla da vozim vrlo, vrlo oprezno, jer je mačkica “osjećala odre-đenu nelagodu”. Baš, ženo. Ja vozim vrlo, vrlo oprezno samo da neostanem bez posla i, možda, bez glave – ako mačka bude imalakoristi od toga, to je onda samo dodatni zgoditak.

S košarom na suvozačkom sjedalu, pripalila sam još jednu ciga-retu i protrljala svoje ledene bose noge kako bih prstima mogla nas-taviti stiskati kvačilo i kočnicu. Kvačilo, gas, mjenjač, otpusti kvačilo,ponavljala sam, pokušavajući ne obazirati se na sažalno mjaukanjemačkice svaki put kad bih ubrzala. Naizmjence je plakala, siktala iispuštala nekakve visoke krikove koje je bilo nemoguće identificirati.Kad smo stigle do Mirandine zgrade, mačkica je bila na rubu histe-rije. Pokušala sam je umiriti, ali ona je osjećala moju neiskrenost – i,osim toga, ruke mi nisu bile slobodne pa ih nisam mogla gurnuti krozprečke kako bih je umirila glađenjem ili dodirom. Znači, zbog ovogasam provela četiri godine izrađujući sheme i raščlanjujući knjige, dra-me, kratke priče i pjesme: zbog prilike da tješim razmaženo klupkodlake istodobno pokušavajući ne razbiti tuđi vrlo, vrlo skupi automo-bil. Krasan život. Upravo ono o čemu sam oduvijek sanjala.

Vrag nosi Pradu 13

Bez daljnjih (ne)zgoda, uspjela sam odbaciti auto do garaže imačku predati Mirandinu vrataru, ali ruke su mi se još tresle kadsam ušla u limuzinu s vozačem, koji je vozio za mnom po cijelomgradu. Vozač me suosjećajno pogledao i u znak potpore dodao neš-to o tome kako su mjenjači komplicirani, ali meni baš i nije bilo dočavrljanja.

“Vraćam se u zgradu Elias-Clark”, rekla sam duboko uzdah-nuvši, dok se vozač okrenuo, krenuvši južno Avenijom Park. Budućida sam se vozila tim putem svaki dan – ponekad i dvaput – znala samda imam točno osam minuta da udahnem, priberem se i po mo-gućnosti smislim kako da prikrijem mrlje od pepela i znoja koje supostale trajna obilježja na Guccijevim antilop hlačama. A cipele –pa, za njih nije bilo nade, barem dok ih ne popravi odred postolarakoji je Runway i držao za takve hitne slučajeve. Vožnja je zapravotrajala samo šest i pol minuta te mi nije preostalo ništa drugo negoda othramljem poput kakve neuravnotežene žirafe na jednoj ravnojcipeli, a na drugoj s potpeticom od deset centimetara. Na brzinu samsvratila u Garderobu gdje sam pronašla nove novcate čizmice do ko-ljena Jimmy Choo boje trule višnje, koje su super pristajale uz kožnusuknju koju sam zagrabila, bacivši hlače od antilopa na hrpu “uprlja-ne odjeće s potpisom” (gdje su se osnovne cijene za kemijsko čišćenjekretale od sedamdeset pet dolara po komadu naviše). Još mi je jedi-no preostalo da nakratko skoknem do sobe za uljepšavanje, u kojoj jejedna od glavnih urednica za šminku, bacivši samo jedan pogled namoje znojem umrljano lice, izvukla kovčeg pun korektora.

Nije loše, pomislila sam, gledajući u jedno od posvuda postavlje-nih ogledala u kojima ste se mogli vidjeti od glave do pete. Lako jemoguće da nikada ne biste rekli da sam samo nekoliko minuta rani-je bila opasno blizu tome da ubijem samu sebe i sve oko sebe. Sa-mouvjereno sam ušetala u pomoćnički ured ispred Mirandina uredai u tišini sjela na svoje mjesto, radujući se zbog nekoliko slobodnihminuta prije nego što se ona vrati s ručka.

“Aand-re-a”, zazvala je iz svog blještavo namještenog, namjernohladnog ureda. “Gdje su auto i mačkica?”

Skočila sam sa stolice i potrčala preko luksuznog tepiha najbržešto se moglo u potpeticama od deset centimetara te stala pred nje-zin stol. “Automobil sam ostavila kod čuvara garaže, a Madelaine svašim vratarom, Miranda”, rekla sam, ponosna što sam obavila obazadatka a da nisam ubila auto, mačku ili sebe.


“A zašto si to napravila?” zarežala je, prvi put podigavši pogleds primjerka Women’s Wear Daily otkako sam ušla. “Posebno sam tra-žila da ih oboje dovezeš do ureda, budući da će djevojčice stići ova-mo svaki čas i moramo krenuti.”

“Oh, pa, zapravo, mislila sam da ste rekli da želite da ih—”“Dosta. Pojedinosti tvoje nesposobnosti nimalo me ne zanimaju.

Idi po auto i mače i dovezi ih ovamo. Očekujem da ćemo biti sprem-ni za polazak za petnaest minuta. Jasno?”

Petnaest minuta? Zar je ova žena halucinirala? Trebat će mi mi-nuta ili dvije da siđem i uđem u limuzinu, zatim šest do osam da do-đem do njezina stana, a onda otprilike koja tri sata da u njezinuosamnaesterosobnom stanu pronađem mačkicu, izvučem neposluš-ni auto s mjenjačem iz mjesta na kojem je bio parkiran te se probi-jem kroz dvadesetak ulica do ureda.

“Naravno, Miranda. Petnaest minuta.”Čim sam izjurila iz njezina ureda, ponovno sam se počela tresti,

pitajući se bi li mi srce moglo odjednom jednostavno prestati kucatiu zreloj starijoj dobi od dvadeset tri godine. Prva cigareta koju samzapalila pala je točno na moje nove Chooice, gdje je, umjesto da jepala na cement, tinjala upravo toliko dugo koliko je bilo potrebnoda progori materijal i napravi malu, urednu rupicu. Sjajno, promr-mljala sam. Baš jebeno sjajno. Pripišite računu svotu od ravnih četiritisuće za robu koju sam danas uspjela uništiti – moj novi osobnirekord. Možda umre prije nego što se vratim, pomislila sam, odlu-čivši da je sad pravi trenutak da budem optimistična. Možda, makarpostojala i najmanja šansa, Mirandu napadne neka rijetka i egzotič-na boleština pa bismo svi bili oslobođeni njezina vrela jada. S užit-kom sam povukla posljednji dim, a zatim nogom zgnječila cigareturekavši samoj sebi da budem razumna. Ne želiš da umre, pomislilasam, rastegnuvši se na stražnjem sjedalu. Jer ako umre, izgubit ćešsvaku nadu u to da ćeš je sama ubiti. A to bi bila šteta.

Vrag nosi Pradu 15

2Ništa nisam znala kad sam išla na svoj prvi intervju i ušla u zlog-

lasna dizala u zgradi Elias-Clark, te prijevoznike svega što jemoderno. Nisam imala blage veze da su novinari trač-kolumni s naj-boljim vezama, pripadnici društvene kreme i glavne face u medijimaopsjednuti savršeno našminkanim, sređenim i usukanim putnicimatih otmjenih i tihih dizala. Nikad prije nisam vidjela žene s tako sjaj-nom plavom kosom, nisam znala da održavanje tih pramenova s pot-pisom košta šest tisuća dolara godišnje ili da drugi poznavateljimogu prepoznati autora pramenova nakon jednog brzog pogleda nagotovi proizvod. Nikada nisam vidjela tako prekrasne muškarce. Bilisu savršeno građeni – ne previše mišićavi “jer to nije seksi” – i raz-metali su se svojom doživotnom predanošću teretani u sitno rebras-tim dolčevitama i uskim kožnim hlačama. Torbe i cipele koje nika-da nisam vidjela na pravim ljudima sada su svugdje vrištale Prada!Armani! Versace! Od prijateljičine prijateljice – pomoćnice urednicečasopisa Chic – čula sam da se svako malo modni dodaci susreću sasvojim stvoriteljima upravo u tim dizalima, dirljiv ponovni susret prikojem se Miuccia, Giorgio ili Donatella još jedanput mogu osobnodiviti svojim štiklicama za ljeto 2002. ili svojoj torbi u obliku suze izproljetne kolekcije visoke mode. Znala sam da su se stvari za menemijenjale – samo nisam bila sigurna je li to bila promjena nabolje.

Do sada sam provela protekle dvadeset tri godine utjelovljujućiameričku provinciju. Cijelo moje postojanje bilo je savršeni klišej.Odrastanje u Avonu u Connecticutu, značilo je srednjoškolske spor-tove, sastanke mladih, “tulume za opijanje” u lijepim prostranimprigradskim prizemnicama kad bi roditelji otputovali. U školu smonosili donji dio trenirke, subotom navečer traperice, a nabrane haljineza polusvečane plesove. A koledž! Dakle, to je bio svijet profinjenostinakon srednje škole. Brown je osiguravao nebrojene aktivnosti, teča-jeve i grupe za sve moguće vrste umjetnika, izroda i kompjuteraša.


Koji god sam intelektualni ili kreativni interes imala, bez obzira nato koliko ezoteričan ili nepopularan bio, imao je svoje mjesto naBrownu. Visoka moda bila je možda jedina iznimka u toj činjenicikojom su se svi naširoko hvalili. Četiri godine provedene u baulja-nju po Providenceu u trenirkama i planinarskim cipelama, u učenjuo francuskim impresionistima i pisanju odbojno predugih seminaraiz engleskog nije me – ni na koji pojmljiv način – pripremilo za mojprvi posao nakon diplome.

Uspjela sam odgađati zapošljavanje koliko god je to bilo mogu-će. U tri mjeseca nakon što sam diplomirala, prikupila sam ono malogotovine koliko sam uspjela i sama otišla na putovanje. Mjesec danaputovala sam Europom vlakom, provodeći mnogo više vremena naplažama nego u muzejima, i nisam se nikome kod kuće baš redovi-to javljala, osim Alexu, svom dečku s kojim sam u vezi tri godine. Onje znao da sam se nakon otprilike pet tjedana počela osjećati poma-lo osamljeno, a budući da su mu predavanja Poučavanja za Ameri-ku upravo završila i da je imao slobodan ostatak ljeta prije nego štoponovno počnu u rujnu, iznenadio me u Amsterdamu. Dotad samveć obišla većinu Europe, a on ju je proputovao prošlog ljeta, pa smonakon ne baš trijeznog poslijepodneva u jednom od kafića udružiliputničke čekove i kupili dvije jednosmjerne karte za Bangkok.

Zajedno smo proputovali velik dio južnoistočne Azije, rijetkotrošeći više od deset dolara dnevno, opsjednuto razglabajući o svo-jim budućnostima. On je bio silno uzbuđen što će početi predavatiengleski jezik na jednoj od gradskih škola za socijalno niže slojeve,posve obuzet idejom oblikovanja mladih umova i podučavanja naj-siromašnijih i najzanemarenijih, onako kako je to samo Alex mogaobiti. Moji ciljevi nisu bili tako uzvišeni: ja sam odlučila zaposliti se uizdavaštvu časopisa. Iako sam znala da je vjerojatnost da me zapos-le u The New Yorkeru odmah nakon završetka fakulteta nikakva, od-lučila sam da ću pisati za njih prije pete godišnjice diplome. To jesve što sam ikada željela raditi, jedino mjesto na kojem sam ikadastvarno htjela raditi. Prvi put sam uzela primjerak tog časopisa uruke kad sam čula roditelje da razgovaraju o članku koji su upravopročitali i moja mama je rekla: “Tako je dobro napisan – takvih čla-naka jednostavno više nemaš gdje pročitati”, a moj otac se složio:“Nema sumnje, to je jedino pametno što se danas uopće piše.” Odu-

Vrag nosi Pradu 17

ševila sam se. Oduševile su me otresite kritike i duhovite karikaturei osjećaj da sam primljena u poseban klub čitatelja, rezerviran samoza članove. Pročitala sam svaki broj u proteklih sedam godina i na-pamet znala svaki dio, svakog urednika i svakog pisca.

Alex i ja razgovarali smo o tome kako oboje ulazimo u novu ži-votnu fazu te kako imamo sreće što to činimo zajedno. Međutim,nije nam se žurilo kući, jer smo nekako osjećali da će to biti posljed-nje mirno razdoblje prije strke i ludnice, pa smo u silnoj pameti pro-dužili vize u Delhiju kako bismo imali još nekoliko dodatnih tjeda-na za obilaženje egzotičnog indijskog krajolika.

Dakle, romantiku ništa neće prekinuti tako brzo kao amebna di-zenterija. Izdržala sam tjedan dana u prljavom indijskom hostelu,preklinjući Alexa da me ne ostavi u tom paklenskom mjestu kao dasam mrtva. Četiri dana kasnije sletjeli smo u Newark i moja me zab-rinuta majka ušuškala na stražnjem sjedalu automobila i kvocala micijelim putem do kuće. Na neki način, bilo je to ostvarenje sna zasvaku židovsku majku, pravi razlog za posjet jednom, drugom, tre-ćem… liječniku, kako bi bila posve sigurna da u njezinoj djevojčiciviše nema nijednog od onih bijednih parazita. Trebalo mi je četiritjedna da se ponovno počnem osjećati ljudski i još dva da mi posta-ne nepodnošljivo živjeti kod kuće. Mama i tata bili su super, ali ononjihovo ispitivanje kamo idem svaki put kad bih izlazila iz kuće – iligdje sam bila svaki put kad bih se vratila – brzo mi je dojadilo. Naz-vala sam Lily i pitala je smijem li prespavati na kauču u njezinu ma-lenom studiju u Harlemu. Budući da ima tako dobro srce, dopustilami je.

Probudila sam se u tom sićušnom harlemskom stanu sva u zno-ju. Čelo mi je odzvanjalo, osjećala sam mučninu u trbuhu, svaki ži-vac mi je podrhtavao – podrhtavao na vrlo neseksi način. Oh, ne!Vratilo se, pomislila sam zgrozivši se. Paraziti su pronašli način da sevrate u moje tijelo i osuđena sam na vječne muke! Ili, što ako se ra-dilo o nečem još gorem? Možda sam pokupila rijedak oblik denguegroznice s dugim razdobljem inkubacije? Malariju? Možda čak iebolu? Ležala sam u tišini, pokušavajući se uhvatiti u koštac sa svo-jom predstojećom smrti, kad su mi se u sjećanje vratili djelići sinoć-nje večeri. Zadimljeni kafić negdje u East Villageu. Nešto što se


zvalo jazz fusion glazba. Kričavoružičasto piće u čaši za martini – oh,muka mi je, oh, neka prestane. Prijatelji navraćaju kako bi mi zaže-ljeli dobrodošlicu kući. Zdravica, gutljaj, još jedna zdravica. Oh, hva-la Bogu da nije rijedak oblik hemoragijske groznice, nego samo ma-murluk. Uopće mi nije palo na pamet da nakon što sam smršavjeladeset kilograma preboljevši dizenteriju, više ne podnosim piće takodobro kao nekad. Pedeset dva kilograma na visinu od metar i se-damdeset sedam centimetara nije bio baš dobar preduvjet za lumpa-nje noću (iako je, ako odvrtim film, to bio itekako dobar preduvjetza zaposlenje u modnom časopisu).

Hrabro sam se izvukla iz isluženog kauča na kojemu sam spava-la cijeli protekli tjedan i usmjerila svu energiju na to da se ne razbo-lim. Privikavanje na Ameriku – na hranu, na oblike društvenog po-našanja, na veličanstvene zabave – nije bilo odviše teško, ali ovogostovanje u tuđem stanu ubrzano je postajalo otrcano. Zaključilasam da mi preostaje još otprilike tjedan i pol mijenjanja ostataka taj-landskih bahta i indijskih rupija prije nego što potpuno ostanem bezlove, a jedini način da iskamčim pare od svojih roditelja je da se vra-tim beskonačnom krugu drugih mišljenja. Ta otrežnjujuća misao bilaje jedina stvar koja me uspjela natjerati da ustanem iz kreveta na taj,kako će se pokazati, sudbonosan dan u studenome, kada sam za satvremena trebala biti na svom prvom intervjuu za posao. Cijeli prošlitjedan provela sam usidrena na Lilynu kauču, još uvijek slaba i iscr-pljena, dok se naposljetku nije izderala na mene da se maknem – pamakar samo na nekoliko sati svakog dana. Kako nisam znala što bihsa sobom, kupila sam kartu za metro i vozikala se podzemnomželjeznicom, putem bezvoljno ostavljajući životopise. Ostavljala samih čuvarima u svim velikim redakcijama časopisa, zajedno s malo-dušnim zamolbama u kojima sam objašnjavala kako želim postatipomoćnica urednika te steći iskustvo pisanja za časopis. Bila sampreslaba i preumorna da bih se brinula hoće li ih itko uopće proči-tati, a intervju je bio posljednja stvar koju sam očekivala. Međutim,upravo dan ranije zazvonio je Lilyn telefon i, začudo, netko iz kad-rovske službe Eliasa-Clarka htio je da dođem na “razgovorčić”. Ni-sam bila sigurna hoće li se to smatrati službenim intervjuom ili ne-će, ali “razgovorčić” je u svakom slučaju zvučao ugodnije.

Vrag nosi Pradu 19

Popila sam Advil, potjeravši ga niz grlo Peptom, te uspjela izvu-ći sako i hlače koji nisu pristajali jedno uz drugo i nikako nisu činiliodijelo, ali barem nisu klizili s moje omršavjele pojave. Plava košu-lja s ovratnikom na kopčanje, kosa svezana u ne odviše samouvjerenrepić i blago iznošene ravne cipele upotpunjavali su mi izgled. Nijebio sjajan – zapravo, graničio je s nevjerojatno ružnim – ali morat ćebiti dovoljan. Neće mi valjda ponuditi posao ili me odbiti samo na te-melju toga kako izgledam, sjećam se da sam razmišljala. Očito je dami u glavi baš i nije bilo previše bistro.

Stigla sam na vrijeme na intervju koji je bio dogovoren za jeda-naest sati ujutro i uopće me nije hvatala panika, sve dok nisam sus-rela red dugonogih tvigica koje su čekale da uđu u dizalo. Usne imse nisu prestajale micati, a tračanje im je prekidao jedino zvuk pot-petica koje su lupkale po podu. Brbljavice, pomislih. Baš savršeno.(Dizala!) Udahni, izdahni, podsjetila sam se. Nećeš povratiti. Nećešpovratiti. Ovdje si samo kako bi govorila o tome da želiš biti pomoćni-ca urednika, a onda se vraćaš ravno kući na kauč. Nećeš povratiti.“Oh, kako ne, voljela bih raditi u Reactionu! Pa, naravno, mislim dabi The Buzz bio u redu. Oh, kako molim? Mogu birati? Pa, trebat ćemi dan da odlučim između toga i Maison Vousa. Divno!”

Nekoliko trenutaka kasnije, imala sam na sebi prilično nelaska-vu naljepnicu “gošća”, nalijepljenu na svojem prilično jadnom pseu-doodijelu (prekasno sam shvatila da upućeniji gosti te propusnicejednostavno zalijepe na torbice ili ih, još bolje, odmah bace – samosu ih najsiroviji luzeri doista nosili) i išla prema dizalima. A zatim…sam se ukrcala. Gore, gore, gore i još dalje, odmičući kroz prostor ivrijeme i beskrajnu erotičnost na putu ka… kadrovskoj službi.

Dopustila sam si da se opustim trenutak-dva tijekom te brze, tihevožnje. Jaki, intenzivni parfemi miješali su se s mirisom nove kože,pretvarajući ta dizala iz pukih funkcionalnih sprava u gotovo ero-tične. Jurili smo, zaustavljajući se kako bi ljepotice mogle izaći nakatovima gdje su bili Chic, Mantra, The Buzz i Coquette. Vrata su seotvarala tiho, pobožno, u stroge bijele prostore za primanje strana-ka. Otmjeni namještaj čistih, jednostavnih linija mamio je ljude dasjednu, pripravan zavrištati u agoniji ako itko – kojeg li užasa! – ištaprolije. Imena časopisa bila su ispisana na zidovima koji su okruži-vali predvorje prepoznatljivim, za svaki časopis posebnim, masno-


otisnutim crnim znakom. Debela, neprozirna staklena vrata štitila suimena. To su imena koja svaki prosječni Amerikanac prepoznaje, alimu nikad nije ni na kraj pameti da se ona okreću, vrte i prevrću is-pod jednog vrlo visokog gradskog krova.

Moj najimpresivniji posao u dosadašnjoj karijeri bio je, doduše,onaj kad sam lopaticom grabila smrznuti jogurt, ali čula sam dovolj-no priča od svojih novostečenih poslovnih prijatelja da znam da ži-vot u tvrtkama jednostavno nije izgledao ovako. Ni približno. Nijebilo iritantnih fluorescentnih svjetala ni tepiha na kojima se nikadnije vidjela prljavština. Ustoličene na mjestima na kojima bi trebalebiti šlampave tajnice, vladale su dotjerane djevojke izraženih jago-dičnih kostiju u poslovnim odijelima. Uredski materijal nije posto-jao! Tih osnovnih potrepština, poput fascikala, koševa za smeće iknjiga jednostavno nije bilo. Gledala sam kako šest katova nestaje uvrtlogu bijelog savršenstva, kad sam osjetila žučljivost i začula glas.

“Ona. Je. Takva. Kučka! Ne mogu više s njom izaći na kraj. Patko se još tako ponaša? Mislim, ozbiljno – TKO SE TAKO PO-NAŠA?” prosiktala je djevojka od dvadeset i nešto godina u suknjiod zmijske kože i vrlo oskudnoj majici s naramenicama, izgledajućiprikladnije za kasnovečernji izlazak u Bungalow 8 nego za radni danu uredu.

“Znam. Znaaaaaaaaam. Pa što misliš, što sam ja morala trpjetiposljednjih šest mjeseci? Totalna kučka. A i ukus joj je grozan”, slo-žila se njezina prijateljica, kategorički odmahujući glavom koju jekrasila preslatko kratko podšišana kosa.

Srećom, stigla sam na svoj kat i vrata dizala su se otvorila. Za-nimljivo, pomislih. Ako uspoređujete ovaj potencijalni radni okolišs prosječnim danom u životu gimnazijalke koja pripada određenojkliki, mogao bi biti čak i bolji. Stimulativan? Pa, možda baš i ne. Sr-dačan, ljubazan i njegujući? Ne, ne baš. Mjesto koje na tebe djelujetako da se jednostavno želiš smiješiti i dati sve od sebe u svom pos-lu? Ne, OK? Ne! No ako tražite brzo, mršavo, profinjeno, nemogu-će moderno i u stilu do bola, onda je Elias-Clark vaša meka.

Prekrasan nakit i besprijekorna šminka tajnice u kadrovskojslužbi ničime nisu pomogli ublažiti preplavljujuće osjećaje nepri-kladnosti koji su me obuzimali. Rekla mi je neka sjednem i “slo-bodno pregledam neke od njihovih naslovnica”. Umjesto toga, izbe-

Vrag nosi Pradu 21

zumljeno sam pokušavala popamtiti imena svih glavnih urednika ča-sopisa tvrtke – kao da će me stvarno ispitivati o njima. Ha! Već samznala Stephena Alexandera, naravno, iz časopisa Reaction, a nijebilo preteško upamtiti ni Tannera Michela iz The Buzza. Zaključilasam da su to ionako jedine zanimljive stvari koje objavljuju. Sve ćeproći dobro.

Niska, vitka žena predstavila se kao Sharon. “Znači, dušo, htjelabi se ubaciti u časopise, je li?” upitala je vodeći me do svog negos-toljubivog, hladnog ureda mimo niza dugonogih djevojaka nalik namanekenke. “Nije to baš lako učiniti odmah nakon diplome, znaš.Konkurencija je strašno velika, a mjesta malo. A i ono malo slobod-nih radnih mjesta, hja! Nije baš da se možeš obogatiti, ako znaš štohoću reći.”

Svrnula sam pogled na svoje jeftino, krivo spareno odijelo i to-talno pogrešno odabrane cipele, pitajući se zašto sam se uopće tru-dila. Već duboko u mislima o tome kako ću otpuzati natrag na onajkauč sa zalihom krekera s okusom sira Cheez-Its i cigareta dovolj-nom za dva tjedna, jedva sam primijetila kad je gotovo prošaptala:“Ali moram reći da se upravo pruža jedna nevjerojatna prilika i net-ko će je brzo zgrabiti!”

Hmm. Antena mi se uspravila dok sam je pokušavala prisiliti dame pogleda u oči. Prilika? Zgrabiti? Mozak mi je radio sto na sat.Htjela mi je pomoći? Svidjela sam joj se? Pa, nisam još ni otvorilausta – kako sam joj se mogla svidjeti? I zašto je, točno, počela zvu-čati poput prodavača automobila?

“Dušo, možeš li mi reći ime glavne urednice Runwaya?” upitalame, otvoreno gledajući u mene prvi put otkako sam sjela.

Totalna blokada. U glavi mi je nastao totalni zastoj i nisam semogla sjetiti ama baš ničega. Nisam mogla vjerovati da me ispituje!U životu nisam pročitala broj Runwaya – nije me smjela ispitivati otom časopisu. Koga je još bilo briga za Runway. Pa to je modni ča-sopis, za boga miloga, časopis za koji uopće nisam sigurna sadrži likakve tekstove, samo hrpu izgladnjelih manekenki i skupih reklamana kvalitetnom papiru. Zamuckivala sam trenutak-dva, dok su mi serazličita imena urednika, na koje sam maloprije tjerala mozak da ihzapamti, vrtložila u glavi, plešući zajedno u nespojivim parovima.Negdje u najskrovitijim dubinama svoga uma, bila sam sigurna da


znam njezino ime – naposljetku, tko ne zna? Ali ono se jednostavnonije htjelo iskristalizirati u mojem smušenom mozgu.

“Uh, pa čini se da se trenutačno ne mogu prisjetiti njezina ime-na. Ali znam da ga znam, naravno da ga znam. Svi znaju tko je ona!Samo ga se, ovaj, baš sada izgleda ne mogu sjetiti.”

Zurila je u mene trenutak i njezine krupne smeđe oči naposljet-ku su neko vrijeme ostale zaustavljene na mojem, sada znojem obli-venom licu. “Miranda Priestly”, gotovo je prošaptala, uz mješavinudubokog poštovanja i straha. “Zove se Miranda Priestly.”

Uslijedila je tišina. Činilo mi se da je prošla već cijela minuta ada nijedna od nas nije progovorila, ali onda je Sharon zacijelo odlu-čila prijeći preko moje kritične pogreške. Tada nisam znala da jeočajnički trebala zaposliti drugu pomoćnicu za Mirandu, nisam mog-la znati da je očajnički željela spriječiti da je ta žena zivka danju i no-ću, ispitujući je o potencijalnim kandidatima. Očajnički je pokušava-la pronaći nekoga, bilo koga, koga Miranda ne bi odbila. I ako bihja – ma koliko to bilo nevjerojatno – mogla imati i najmanje šanseda dobijem posao i time joj olakšam život, no, onda mi se mora pos-vetiti određena pažnja.

Sharon se nakratko osmjehnula rekavši mi da ću upoznati Mi-randine dvije pomoćnice. Dvije pomoćnice?

“Pa naravno”, potvrdila je, razdraženo me pogledavši. “Naravnoda Mirandi trebaju dvije pomoćnice. Njezina sadašnja viša pomoć-nica, Allison, promaknuta je u Runwayevu urednicu ljepote, a Emi-ly, niža pomoćnica, preuzet će Allisonino mjesto. Što znači da mjes-to niže pomoćnice ostaje da ga netko popuni!

“Andrea, znam da si tek diplomirala i da vjerojatno nisi bašupoznata s unutarnjim načinima funkcioniranja modnog svijeta…”Napravila je dramatičnu stanku, tražeći prave riječi. “No osjećamkao svoju dužnost, svoju obvezu, da ti kažem kako je ovo jedna zais-ta nevjerojatna prilika. Miranda Priestly…” Ponovno je napravilajednako dramatičnu stanku, kao da joj se u glavi naklonila. “Miran-da Priestly je najutjecajnija žena u modnoj industriji i očito jedna odnajistaknutijih urednica časopisa na svijetu. Svijetu! Dobiti prilikuda radiš za nju, da je gledaš kako uređuje časopis i sastaje se s poz-natim piscima i manekenima, da joj pomažeš postizati sve što posti-

Vrag nosi Pradu 23

že svakog svakcatog dana, pa, ne bih ti trebala ni govoriti da je to po-sao za koji bi milijun djevojaka dalo sve na svijetu.”

“Ovaj, aha, to jest da, stvarno zvuči divno”, rekla sam, nakratkose pitajući zašto me Sharon pokušavala nagovoriti na nešto što bi mi-lijun ostalih ljudi jedva dočekalo. Ali nije bilo vremena da o tomerazmišljam. Podigla je telefonsku slušalicu i odcvrkutala nekoliko ri-ječi te me za nekoliko minuta otpratila do dizala kako bih razgova-rala s Mirandinim dvjema pomoćnicama.

Pomislila sam kako je Sharon počinjala zvučati pomalo poput ro-bota, ali tada je došao na red moj sastanak s Emily. Spustila sam sena sedamnaesti kat i čekala na Runwayevoj iritantno bijeloj recepciji.Nakon nešto više od pola sata iza staklenih vrata pojavila se visoka,mršava djevojka. Niz bokove joj se spuštala kožna suknja do listova,a neposlušnu crvenu kosu nosila je skupljenu u jednu od onih neu-rednih ali opet glamuroznih punđi na vrhu glave. Koža joj je bilabesprijekorna i blijeda, nije bilo niti jedne jedine pjegice ili mrljice isavršeno je prekrivala najviše jagodične kosti koje sam ikada vidje-la. Nije se nasmiješila. Sjela je pokraj mene i promotrila me, ozbilj-no ali s malo pravog zanimanja. Površno. A zatim je, bez ikakva po-ticaja i uopće se ne predstavivši, djevojka za koju sam pretpostavljalada je Emily, počela s opisom posla. Jednoličnost njezinih izjava go-vorila mi je više od svih njezinih riječi: bilo je očito da je ovo prošlaveć desetke puta, da gotovo uopće nije vjerovala da se razlikujem odsvih ostalih te da stoga nije htjela potratiti mnogo vremena samnom.

“Teško je, u to nema sumnje. Bit će i četrnaestosatnih radnihdana, znaš – ne prečesto, ali dovoljno često”, mehanički je govorila,i dalje me ne gledajući. “I važno je da shvatiš da neće biti urednič-kog posla. Kao Mirandina niža pomoćnica, tvoje će zaduženje bitiisključivo predviđanje njezinih potreba i želja i njihovo ispunjavanje.E sad, to bi moglo biti bilo što, od naručivanja njezina najdražeg pa-pira s kuvertama do odlaska s njom u šoping. Kako god bilo, uvijekje zabavno. Mislim, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, provodiš vrije-me s tom apsolutno nevjerojatnom ženom. A nevjerojatna doistaje”, izrekla je bez daha, djelujući kao da je malo živnula prvi put ot-kad smo počele razgovor.


“Zvuči sjajno”, rekla sam iskreno to misleći. Moje prijateljicekoje su počele raditi odmah nakon diplome već su nakupile šest pu-nih mjeseci na svojim pripravničkim radnim mjestima i sve su zvu-čale nesretno i bijedno. Banke, reklamne tvrtke, izdavačke kuće –uopće nije bilo važno – sve su bile krajnje nesretne. Cviljele su zbogdugog radnog vremena, suradnika na poslu i uredske politike, aliviše od ičega, ogorčeno su se žalile na dosadu. U usporedbi s onimšto se od njih zahtijevalo tijekom obrazovanja, njihovi sadašnji za-daci bili su neinteligentni, nepotrebni, takvi da bi ih i čimpanza mog-la obaviti. Govorile su o mnogim, mnogim satima provedenim uno-seći brojke u baze podataka i zivkajući ljude koji nisu htjeli da ih senaziva. O apatičnom katalogiziranju godina i godina informacija nakompjuterskom ekranu i o višemjesečnom istraživanju potpuno ne-bitnih tema kako bi ih nadređeni smatrali produktivnima. Svaka sezaklinjala da je zapravo otupjela u tom kratkom razdoblju nakondiplome, a na vidiku nije bilo izlaza. Ja možda i nisam neka osobitazaljubljenica u modu, ali definitivno bih radije cijeli dan radila neš-to “zabavno” nego da se uvalim u neki dosadniji posao.

“Da, sjajno je. Jednostavno sjajno. Mislim, zbilja, zbilja sjajno. U svakom slučaju, drago mi je što smo se upoznale. Idem sad poAllison da se i s njom upoznaš. I ona je super.” Gotovo istovremenokad je završila, otišavši iza stakla uz šuštanje kože i uvojaka, pojaviose jedan živahan lik.

Ta dojmljiva crna djevojka predstavila se kao Allison, Mirandi-na viša pomoćnica koja je upravo dobila promaknuće i ja sam od-mah shvatila da je jednostavno previše mršava. No nisam se moglausredotočiti na to kako joj je trbuh bio uleknut prema unutra i kakosu joj zdjelične kosti stršale iz tijela, zato što sam bila očarana činje-nicom da je uopće imala goli trbuh na poslu. Nosila je crne kožnehlače, mekane koliko i uske, i pahuljastu (ili krznenu?) bijelu maji-cu bez rukava zategnutu preko grudi, koja joj je dosezala pet centi-metara iznad pupka. Crna kosa tamna kao tinta spuštala joj se nizleđa poput guste, sjajne deke. Nokti na rukama i nogama bili su pre-mazani svjetlucavim bijelim lakom, koji je stvarao dojam da sjaj do-lazi iznutra, a sandale otvorenih prstiju dodavale su još osam centi-metara na njezinu visinu od metar i osamdeset tri centimetra.Uspijevala je istovremeno izgledati i nevjerojatno seksi, i polugolo i

Vrag nosi Pradu 25

otmjeno, ali meni je uglavnom djelovala smrznuto. Doslovno. Napo-kon, bio je studeni.

“Bok, ja sam Allison, kao što vjerojatno već znaš”, počela je, po-dižući s gotovo nepostojećeg, u kožu odjevenog, bedra krzno koje jeotpalo s majice bez rukava. “Upravo sam promaknuta na uredničkomjesto i to je ono super kad radiš za Mirandu. Da, često se ostajeposlije radnog vremena i posao je težak, ali i nevjerojatno glamuro-zan i milijun cura dalo bi sve na svijetu samo da dobije ovakvo rad-no mjesto. A Miranda je jedna tako predivna žena, urednica, osoba,da se stvarno brine za svoje cure. Preskočit ćeš godine i godine radakako bi mogla napredovati u karijeri, radeći za nju samo jednu go-dinu; ako si talentirana, poslat će te ravno na vrh i…” Trkeljala jebez prestanka, uopće se ne trudeći podići pogled ili odglumiti da os-jeća barem malo strasti za ono o čemu govori. Premda nisam stekladojam da je nešto posebno glupa, oči su joj se nekako beživotno cak-lile, kao što se cakle jedino pripadnicima kultova ili onima kojima jeispran mozak. Imala sam jasan osjećaj da bih mogla zaspati, početikopati nos ili jednostavno otići a da ona i ne primijeti.

Kad je napokon završila i otišla obavijestiti još nekoga s kim ćumorati razgovarati, zamalo sam se srušila na negostoljubive naslo-njače na recepciji. Sve se događalo tako brzo, izmičući kontroli, noipak sam bila uzbuđena. Pa što ako nisam znala tko je MirandaPriestly? Svi ostali djelovali su prilično zadivljeno. Dobro, istina jeda je to modni časopis, a ne nešto malo zanimljivije, ali bogme jepuno bolje raditi u Runwayu nego u nekom groznom sindikalnomlistu, zar ne? Prestižna činjenica da će mi u životopisu pisati da samradila za Runway zasigurno će mi dati još više poena kad se jednomjavim u The New Yorker tražeći posao, a ne da umjesto toga piše dasam radila za, na primjer, Popular Mechanics. Osim toga, sigurnasam da bi milijun djevojaka dalo sve na svijetu da dobije ovaj posao.

Nakon pola sata takvog mozganja, do recepcije je došla još jed-na visoka i nevjerojatno mršava djevojka. Rekla mi je svoje ime, alinisam se mogla usredotočiti ni na što osim na njezino tijelo. Na sebije imala usku, razderanu traper suknju, prozirnu bijelu košulju s ov-ratnikom na kopčanje i srebrne sandale s remenčićima. Savršenebrončane puti, savršeno izmanikiranih noktiju, bila je zaista u takooskudnoj odjeći, u kakvoj normalni ljudi sigurno ne hodaju kad je


vani snijeg. Tek kad sam morala ustati, budući da mi je rukom po-kazala da je slijedim natrag kroz staklena vrata, naglo sam postalasvjesna svog grozno neprikladnog odijela, beživotno opuštene kosei potpunog nedostatka modnih detalja, nakita i dotjeranosti. Dodana današnjeg nastavlja me proganjati pomisao na to kako sam bilaodjevena te činjenica da sam nosila nešto što je nalikovalo na aktov-ku. Osjećam kako mi se lice zažari kad se sjetim kako sam bila užas-no, užasno nespretna među najdotjeranijim i najelegantnijim žena-ma u New Yorku. Tek sam kasnije saznala, kad sam već lebdjela nagranici da i sama postanem jedna od njih, koliko su me ismijavale iz-među krugova intervjua.

Nakon nužnog pregleda, Ljepotica me odvela u ured Cheryl Ker-ston, izvršne urednice Runwaya i svestrane simpatične luđakinje. I ona je, tako mi se činilo, razgovarala sa mnom satima, ali ovaj putsam doista slušala. Slušala sam jer se činilo da voli svoj posao, uzbu-đeno govoreći o strani časopisa koja se odnosi na “riječi”, o prekras-nom primjerku koji čita, o piscima kojima upravlja i urednicima kojenadzire.

“Nemam apsolutno nikakve veze s modnom stranom ovog mjes-ta,” ponosno je izjavila, “tako da je najbolje da sačuvaš ta pitanja zanekog drugog.”

Kad sam joj rekla da mi se zapravo sviđa upravo njezin posao, dame moda zapravo posebno i ne zanima te da nemam neko velikomodno znanje, smiješak joj se razvukao u iskreni osmijeh. “Pa, utom slučaju, Andrea, ti bi mogla biti upravo osoba kakvu ovdje tre-bamo. Mislim da je vrijeme da upoznaš Mirandu. I, ako ti mogu datisavjet? Gledaj je ravno u oči i prodaj se. Dobro se prodaj i ona će tocijeniti.”

Ljepotica je, kao da je dobila neki znak, jurnula kako bi me od-vela do Mirandina ureda. Do njega je trebalo samo tridesetak se-kundi, ali osjećala sam da su sve oči uprte u mene. Zurile su u meneiza brušenog stakla uredničkog ureda i iz otvorenog prostora po-moćničkih pregradaka. Krasotica za fotokopirnim aparatom okrenu-la se kako bi me odmjerila, kao i apsolutno prekrasan muškarac,iako je bilo očito da je homoseksualac te da ga zanima jedino mojaodjeća. Upravo prije nego što sam prošla kroz vrata koja su vodilado ureda pomoćnica ispred Mirandina ureda, Emily mi je iz ruku

Vrag nosi Pradu 27

zgrabila aktovku i bacila je ispod svog stola. Trebao mi je samo tre-nutak da shvatim koja je bila poruka: hodaj s tim i izgubit ćeš svakušansu. I zatim sam se našla u njezinu uredu, otvorenom prostoru sgolemim prozorima ispunjenom blistavom svjetlošću koja se kroznjih prelijevala. Nikakvi drugi detalji u vezi s prostorom nisu me togadana impresionirali; nisam mogla skinuti pogled s nje.

Budući da nikada prije nisam vidjela čak ni fotografiju MirandePriestly, iznenadilo me koliko je visoka i vitka. Imala je savršeno dr-žanje – rijetko za visoke žene – glavu je držala visoko, bradu ponos-no istaknutu, na tako prirodan način da je djelovalo gotovo usiljeno.Ruka koju je ispružila bila je ženstvena, nježna, s dugim, gracioznimprstima kao u pijanista. Morala je podići glavu kako bi me pogleda-la u oči, iako nije ustala da me pozdravi. Stručno obojena plava kosabila joj je skupljena u šik punđicu, namjerno dovoljno opuštenu daizgleda ležerno, ali opet nadasve uredno i, iako se nije nasmiješila,nije djelovala ni osobito zastrašujuće. Zapravo, djelovala je priličnonježno i donekle krhko iza svog zlokobnog crnog stola, pa iako minije ponudila da sjednem, osjećala sam se dovoljno opušteno dazauzmem jednu od neudobnih crnih stolica okrenutih prema njoj. I tek sam tada primijetila: pažljivo me promatrala, praveći mental-ne bilješke mojih nastojanja da odajem dostojanstvo i umjesnost, štoju je čini se zabavljalo. Da, držala se svisoka i djelovala nezgodno,ali ne, zaključila sam, nešto posebno zlobno. Prva je progovorila.

“Što te nosi u Runway, Aan-dre-a?” upitala je otmjenim britan-skim naglaskom, neprestano me gledajući u oči.

“Pa, Sharon mi je tijekom intervjua rekla da tražite pomoćnicu”,počela sam govoriti malo drhtavim glasom. Kad je kimnula, samo-pouzdanje mi je malo poraslo. “I sad, kad sam upoznala Emily, Alli-son i Cheryl, mislim da mi je sasvim jasno kakvu osobu tražite i uv-jerena sam da bih bila idealna za taj posao”, rekla sam, prisjetivši seCherylinih riječi. Na trenutak je djelovala kao da je zabavlja to štočuje, ali nije se činila nimalo zbunjenom.

U tom sam trenutku počela najočajnije željeti taj posao, onakokako ljudi žude za stvarima koje smatraju nedostižnima. Možda nijebilo kao upadanje na pravo ili kao kad ti članak objavi fakultetski ča-sopis, ali mojem uspjeha željnom umu bio je to pravi izazov – izazovzato što sam bila uljez, i to ne jako uvjerljiv. Istog trenutka kad sam


stupila na pod Runwaya, znala sam da onamo ne pripadam. Odjećai kosa definitivno se nisu uklapale, ali još je očitije neprimjeren biomoj stav. Nisam imala pojma o modi i nije me bilo briga za nju. Ni-malo. I zato sam ga morala dobiti. Osim toga, milijun cura dalo bisve da dobije taj posao.

Na njezina pitanja o sebi nastavila sam odgovarati s izravnošću isamopouzdanjem koji su me iznenadili. Nisam imala vremena bitizastrašena. Naposljetku, djelovala je prilično ugodno i ja, začudo, ni-sam zamijetila ništa što bi upućivalo na suprotno. Razgovor je malozapeo kad me upitala govorim li koji strani jezik. Kad sam joj reklada znam hebrejski, zastala je, pritisnula dlanove ravno na stol i lede-nim glasom rekla: “Hebrejski? Nadala sam se da govorite francuskiili barem nešto korisnije.” Zamalo sam se ispričala, ali ipak sam sena vrijeme zaustavila.

“Nažalost, ne znam ni riječi francuskog, ali uvjerena sam da toneće biti problem.” Ponovno je sklopila ruke.

“Ovdje piše da ste studirali na Brownu?”

“Jesam, ja, ovaj, engleski mi je bio glavni predmet, s naglaskom nakreativnom pisanju. Pisanje mi je oduvijek bila strast.” Kako otrcano,prekorila sam se. Jesam li stvarno morala upotrijebiti riječ “strast”?

“Pa, znači li vaša sklonost prema pisanju da vas osobito ne zani-ma moda?” Otpila je gutljaj pjenušave tekućine iz čaše, mirno je od-loživši. Jedan brz pogled na čašu pokazao je da je žena koja zna pitia da na rubu čaše ne ostaju oni odvratni tragovi ruža. Uvijek bi ima-la savršeno ocrtane i namazane usne, bez obzira na doba dana.

“Oh, ne, naravno da ne. Obožavam modu”, slagala sam priličnoglatko. “I veselim se što ću naučiti još više, jer mislim da bi bilo div-no jednog dana pisati o modi.” Odakle sam, dovraga, samo to izvuk-la? Ovo se pretvaralo u izvantjelesno iskustvo.

Stvari su se odvijale jednakom relativnom lakoćom, sve dok nijepostavila posljednje pitanje: koje časopise redovito čitam? Nestrplji-vo se nagnuvši naprijed, počela sam govoriti: “Pa, pretplaćujem sesamo na The New Yorker i Newsweek, ali redovito čitam The Buzz.Ponekad i Time, ali on mi je suhoparan, a U.S. News je definitivnoprekonzervativan. Naravno, kao slatki grijeh, prelistam i Chic, a bu-

Vrag nosi Pradu 29

dući da sam se upravo vratila s putovanja, čitam i sve putne časopi-se i…”

“A čitate li Runway, Aan-dre-a?” prekinula me, nagnuvši se pre-ko stola i zureći u mene još pozornije nego prije.

To je došlo tako brzo, tako neočekivano, da prvi put toga dananisam bila spremna na odgovor. Nisam lagala, nisam pojašnjavalaniti sam uopće pokušavala objasniti.

“Ne.”Nakon otprilike deset sekundi ledene tišine, pozvala je Emily da

me isprati. Znala sam da je posao bio moj.


lw vrag nosi pradu.qxp

Documents