MEiKA skripta

AAA 2012 Ethics code

1. NEMOJ NAUDITI

-promislit o mogucim opasnostima i poslijedicama prije pocetka istrazivanja, pogotovo o opasnostima po dostojanstvo, materijalno i zdravlje, pogotovo u ranjivim populacijama

-ne unistavati nepotrebno arheoloski materijal

-razgovarati s ljudima ukljucenima u projekt ako zelimo zastupati necije isterese

2. BUDI OTVOREN I ISKREN U VEZI ISTRAZIVANJA

-iskrenost u vezi s namjerama, sponzorima, ciljevima i metodama projekta

-antropolozi imaju obavezu razmotriti utjecaj njihovog istrazivanja (i prije nego se pocne s istrazivanjem, i dok god ono traje), te moguce poslijedice distribucije informacija dobijenih istrazivanjem; pregovaranje sa sudionicima je mozebitno potrebno u vezi rasprcavanja informacija

-antropolozi su, isto tako, podlozni etickom kodeksu koji je bitan za sve znanstvenike – da ne krivotvore podatke, ne kopiraju ih ili falsificiraju dokaze (iako postoje situacije u kojima se, radi dobrobiti sudionika istrazivanja i za potrebe odrzavanja anonimnosti, moraju poopciti zakljucci ili upotrijebiti lazna imena ili pseudonimi)

3. PRIBAVI SURADNICKU SUGLASNOST I POTREBNE DOZVOLE

-suradnicka suglasnost se uglavnom pribavlja prije pocetka istrazivanja, ali se ponekad tijekom istrazivanja ili retroaktivno daje (zavisno od okolnosti)

-promatranje javnih dogadjaja jedino ne zahtijeva suradnicku suglasnost

-suradnicka suglasnost mora sadrzavati: metode, ciljeve, ishode i sponzore istrazivanja, te prava i obaveze istrazivanih

-isto tako mora sadrzavati suglasnost glede tretiranja anonimnosti i zasluga za istrazivanje

-vizualni materijali moraju biti kontekstualizirani i adekvatno objasnjeni, te ih se s oprezom treba upotrebljavati

-antropolozi moraju biti sigurni da je suglasnost dana iz slobodne volje

-istrazivani moraju biti informirani o bilo kakvim promjenama u istrazivanju koje bi ih se mogle ticati

-suglasnost ne mora nuzno biti dana u pisanom obliku

-potrebne dozvole se, isto tako, moraju pribaviti

4. ODVAGNUTI MOGUCE SUKOBE ETICKIH OBAVEZA PREMA SURADNICIMA I ISTRAZIVANIMA

-antropolozi moraju odvagnuti obaveze koje imaju i prema sebi i prema suradnicima i sponzorima i studentima i prema istrazivanima (najbitniji, pogotovo ako se radi o ranjivim populacijama) moze doci do sukoba interesa

-antropolog mora odluciti kako ce i da li ce nastaviti s istrazivanjem

5. REZULTATI MORAJU BITI DOSTUPNI

-rezultati istrazivanja se moraju u razumnom periodu objaviti

-ako se ispitanici moraju zastiti, moguce je ograniciti objavljivanje/rasprcavanje rezultata

-antropolozi ne smiju skrivati rezultate od istrazivanih

6. CUVANJE I ZASTITA PODATAKA

-antropolozi imaju obavezu cuvati i zastititi svoje podatke (i kad se radi samostalno i u timu)

-vlasnistvo nad rezultatima istrazivanja mogu doci ponekad u pitanje, pogotovo sa sponzorima

-prioritet uvijek zastita istrazivanih, kao i zastita podataka

-antropolozi imaju obavezu osigurati da podaci ne budu upotrabljavani u svrhe koje bi mogle nauditi istrazivanima

-isto tako imaju obavezu istrazivanima objasniti gdje i tko ce cuvati podatke, te u koje svrhe ce ti podaci biti upotrebaljavani

-isto tako je bitna i prezervacija rezultata i dokumentacije, kojoj istrazivac isto tako mora posvetiti paznju

7. ODRZAVANJE ETICKIH PROFESIONALNIH VEZA

-postoji etika u odrzavanju svih profesionalnih veza

-istrazivaci se smiju okoristiti svojim istrazivanjem, ali nikako na stetu drugih (istrazivanih, okolisa, bastine, zivotinja, itd.)

-antropolozi imaju obavezu prijaviti bilo kakvo ne-eticno ponasanje u istrazivanju kojega postanu svjesni

-antropolozi ne smiju ometati eticna istrazivanja drugih, te trebaju informirati druge o eticnosti antropoloskog rada (kad su u mentorskim ulogma)

-trebaju studentima dati dati priznanje za ideje kojih su autori (ti studenti)

ANTROPOLOGIJA BLISKOGA – Capo-Zmegac, Gulin-Zrnic, Santek

Poetika i politika suvremenih terenskih istrazivanja

-pitanja o terenu i terenskim istrazivanjima u Hrvatskoj znanosti uglavnom NISU bila postavljana

-tek '70-tih godina proslog stoljeca je doslo do knjucnog propitivanja etnoloskog predmeta i metodologije – refleksija o terenu

1) ideje i prakse terene u Hrv. etnologiji

2) „nas“ pogled na etnologiju kao empirijsku znanost koja do spoznaje dolazi terenom

3) u susretu sa suvremenim istrazivackim situacijama promislja se tradicionalna koncepcija terena kao fizickoga mjesta

4) suvremena etnologija i nuzna joj autorefleksivnost (istrazivaca)

5) razmatrani kazivaci sad u ulozi citatelja radova + eticka pitanja u vezi odgovornosti istrazivaca na terenu

6) sadrzaj teksova u zborniku

-vrlo malo eksplicite napisano o terenu, pa pregled koncepcija terena treba citati kao pokusaj konstruiranja implicitne ideje terena u pojedinim zanastvenim radovima

-na anglosaksonskome prostoru prevladava ideja terena kako ga je konstruirao Malinowski (1922. g.), dok kod nas vlada heterodoksija pristupa terenu

-uglavnom nasi etnolozi nisu odlazili od domace zajednice da bi provodili istrazivanje, pa su tako dolazili u kratkotrajne posjete ljudima koje su istrazivali provodeci teren intervjuiranjem i promatranjem (a ne bivanjem uronjenim u danu zajednicu dugotrajnije)

-Antun Radic zacrtao smjernice terena koje se u nekoj mjeri postuju i danas: Radic odredio etnologiju kao znanost o kulturi vlastitog, pogotovo seljackog drustva (buduci da se hrv. plemstvo otudjilo od njih, pravih nositelja hrv. kulture), te je preporucio da tu kulturu prvenstveno istrazuju pismeni i obrazovani pripadnici tih seljackih kultura sami (npr. ucitelji, svecenici, itd.); Radic formulirao metodoloska i epistemioloska pitanja = problemi prepoznavanja subjekata istrazivanja i etnografskog autoriteta – tvrdio da ne-seljaci ne mozu tocno istrazivati i dozivjeti seljastvo kao sto mogu pripadnici tog sloja kulture (zbog predrasuda, loseg odnosa, neobjektivnosti) -> Radic se zalagao za emski pristup – glas sudionika kulture (iako nije problematizirao pozicioniranost tih seljackih koazivaca) – pretpostavka o homogenosti kulture i generaliziranom iskustvu vodila Radica i istrazivace poput njega, ali svejedno se nastavlja jos i danas Radiceva tradicija – Radic u nas utemeljio praksu tzv. „narodnih etnografa“, a terenski rad i zapis odijeljeni od redakcije i interpretacije gradje (podjela u hrv. etnologiji na tzv. „terence“ i „teoreticare“)

-kulturnohistorijska paradigma koja je donekle smijenila Radicevu etnolosku paradigmu – tezi rekonstruirati etnicku povijest proucavanjem kulture – najzanimljivija joj proslost narodnog zivota – i takva paradigma se uglavnom oslanja na prikupljanje verbalnih iskaza iz proslosti, iskazi o proslosti prikupljani pomocu upitnica (ogranicene za prikupljanje podataka zbog rigidnosti)

-kulturnohistorijski pristup pun mana i negativisticki dozivljava kulturu i povijest (prvo opisala Zorica Rajkovic '70tih):

1* vremenskim iskazima izmice preciznije vremensko odredjenje kulturnih pojava – sazimajuci razlicite vremenske presjeke koji se odnose na neko neodredjeno proslo vrijeme stvara se dojam da je u proslosti postojala jedna stara, postojana, bezvremena kultura, „neko razdoblje u proslosti koje se moze uzeti kao jednistveno i koje su etnolozi duzi otkriti“

2* opcenitost gradje – na opcenita pitanja istrazivac dobiva uopcene odgovore – sto daje iskrivnjeni model neke pojave

3* opisani modeli normativni – oni su opis pozeljnog i idealnog, a ne stvarnih zivotnih situacija

-Dunja Rihtman-Augustin se u institutu za folkloristiku bavi suprotstavljanjem zamisljenog (normativnog, zeljenoga) i ostvarenog (zivljenoga) reda kulturnih pojava

-Olga Supek-Zupan je prva koja je pokusala prevladati (pomocu angloamericke koncepcije) ogranicenja kulturnohistorijske terenske metodologije duzim boravkom na terenu + sudionickim promatranjem

-ekipi u Institutu treba pripisati i jos jednu promjenu – promjenu koncepcije terena kao iskljucivo seoskog mjesta kao sto je to bilo u etno. istrazivanjima proisteklima iz Radiceve i kulturnohistorijske etnologije

-odlazak na teren do tad je bio odlazak u divlje, necivilizirano mjesto, koje je u opreci s mjesom civilizacije – laboratorijima, institutima i sl. koja su izgubila doticaj s prirodom – sto po Gupta i Ferguson otkriva mnoge neizrecene pretpostavke discipline

-istrazivanje sadasnjosti postaje alternativom istrazivanju proslosti – istrazivanje grada npr. vs. istrazivanja seoske kulture – teren se smjesta vrlo blizu, cak i u vlastiti grad

-doslo i do napustanja koncepcije lokaliziranog terena – nema baze istrazivanja, vec se istrazuju pojave koje se namecu – sve je potencijalni teren!

-'90tih – etnografija ratne svakidasnjice – donijela izrazitu refleksivnost, ali sa subjektivne pozicije za koju tvrdi da je ionako neizbjezna (isticanje pozicioniranosti i uvjetovanosti etnologa)

-da li je moguce uhvatiti stvarnost na terenu?

-postmoderna kritika je preispitala stajaliste da postoji realnost nezavisna o promatracu koja se moze „uhvatiti“ na terenu, te anulira mogucnost dohvacanja stvarnosti na terenu tvrdeci da ona uopce ne postoji izvan etnografovih interpretacija odnosno da je konstruirana u teksu, te sredisnja etnografska djelatnost postaje predstavljanje (reprezentacija) kojom etnograf „prevodi iskustvo u tekst“ te se analiticki naglasak stavlja na tehnike predstavljanja i pisanja – krajnji relativizam

-sve veci dio antropologa smatra da u pravu nisu ni krajnji relativisti ni krajnji realisti, te se zalazu za usvajanje „suptilnijeg oblika realizma“ – neorealisticki etnografi“ koji pretpostavljaju postojanje barem nekih realisticnih premisa etnografskog istrazivanja uz svjest o drustveno-kulturnoj konstruiranosti stvarnosti

-do nekih podataka na terenu ipak je moguce doci sto omogucuje etnologiji da ipak bude zasnovana na empiriji – primarno induktivan znacaj – „etnografija pojedinacnoga“ ili etnografski „utemenjena teorija“

-zadnjih desetak godina insajderstvo postaje najvazniji metodoloski postupak kojim se priblizava istrazivanome – dugotrajna prisutnost istrazivaca na terenu – sudionicko promatranje

-metoda culture-in-use/kultura-u-upotrebi – iskljucivo fokusiranje na ljudsku praksu, na ono sto ljudi cine u pojedinim situacijama

-teren se poima iz subjektivnog iskustva – „total experience“ terenskog rada –koje zahtjeva sve istrazivaceve resurse

-nakon istrazivanja antropologija zahtijeva rekontekstualizaciju – preslagivanje iskustva na terenu u analiticki okvir etnografije – problem prevodjenja izmedju emske i etske perspektive

-ulazak u istrazivanu zajednicu i dohvacanje iskustava istrazivanih legitimira empirijsku etnolosku osnovu – teren temelj etnologije

Teren, mjesto, kultura

-kulturnohistorijski etnolozi su tragali za dominantnim kulturnim elementima karakteristicnima za neku regiju iz cega je nastao pojma kulturnih zona (areala) – specificne kulture vezane za odredjeni prostor -> kultura se tretirala kao objektivna datost bez obzira ljude njene nositelje=“etnologija bez ljudi“

-teren se danas konstruira i iz nekoliko mjesta – tzv. multilokalno terensko istrazivanje

-propitivanje koncepta terena – pokusaj odmaka od tradicionalnog poimanja terena (translokalni teren, kiber-prostor...) – oslobodjenost od fizickog, granicama omedjenog prostora, ipak ostaje bitno fizicko mjesto i stvarni ljudi

-suvermene terene prikladnije odrediti u terminima drustvenih odnosa, mreza i prostora

Etnologija bliskoga, autoetnografija, subjekti istrazivanja, reprezentacija

-'70tih pocelo istrazivanje gradske kulture i radnistva – promijena terena od sela i seljastva -> povratak s „egzoticnih“ terena na istrazivanje domaceg terena, „povratak kuci“ – istrazivanje vlastite kulture i drustva, isto tako pomak iz istrazivanja proslosti u istrazivanje sadasnjosti „etnologija bliskog suvremenog drustva“ ili „etnologija nase svakodnevnice“

-istrazivanje u kojemu je istrazivac dijelom drustva i kulture koju istrazuje nosi znacajku „temeljnog bivanja unutra“ u smislu dijeljenja nekih osnovnih znanja, osjecaja pripadnosti, emocija istrazivaca s istrazivanima

-lakse doci do terena jer smo na „poznatome“ tlu

-stalno bivanje na terenu – teren od kuce – u kojemu se insajderstvo kao metodoloski postupak ne moze definirati fizickim kretanjem, nego kognitivnim osvjescivanjem „autokulturnom defamilijarizacijom“, a u takvim istrazivanjema i sam istrazivac postaje kazivacem – uplice autobiografsko u etnologiju – „retrospektivni terenski rad“ (J. Okely)

-tijekom terenskog istrazivanja etnolog bliskoga implicitno ima fluidnu epistemiolosku poziciju izmedju sudionika-insajdera (istrazivaca) i sudionika-svjedoka (kazivaca)

-takav istrazivac bikulturalan – pripada i znanosti i svojoj kulturi – dolazi do hibridnosti tekstova, ali i do osvjescivanja

-teren se ne otkriva, vec konstruira interakcijom

-promjena u konceptu kulture – kultura vise nije objektivna datost, vec interaktivni simbolicki korpus cija su znacenja predmet stalnog dogovaranja, pa se tako ljudi isto vise ne poimaju kao puki nositelji kulture, vec kao „graditelji kulture“, te istrazivani pojednici vise nisu objekt istrazivanja, vec subjekt istrazivanja s vlastitim glasom i iskustvom (kazivaci postaju su-govornicima, a drustvena skupina su-stvarateljima terena)

-„viseglasje teksta“ – djelomicne istine (Geertz) – etnolosko se znanje stvara na temelju cjelovito istrazenih pojedinacnih primjera

Etnoloski proizvodi: publika, narucitelji, odgovornosti

-finalne etnoloske proizvode – tekstove – oblikuju svi njegovi citaci (etnolozi, drust. znanstvenici, opca publika, pa i istrazivani ljudi sami)

-kako pisemo tekst ovisi i o publici za koju je namijenjena

-problem neprepoznatljivosti struke (na terenu)

-vlastito poimanje na terenu (dob, spol, etnicka pripadnost, samopredstavljanje) – sto moze olaksati ili otezati prihvacanje na terenu od ljudi koji bivaju istrazeni

-usmjeravanje gradje i kontroliranje toga sto se objavljuje od strane istrazivanih (!) – prijepor o tome tko ima pravo na predstavljanje istrazivane skupine – etnolozi ili istrazivana skupina

-pitanje publike i istrazivanih ljudi usko su povezana s nekim etickim razmatranjima u antropologiji – razmatranje odgovornosti etnologa prema istrazivanima

-odnos prema istrazivanima zahvaca pet pitanja: uopznatost i slaganje s istrazivanjem, privatnost, nanosenje stete, iskoristavanje i posljedice za buduce istrazivanje

-kako bi se izbjegli problemi vezani za odgovornost, profesionalne antrop. udruge su razvile eticke kodekse istrazivanja

-kako bi se zastitila privatnost istrazivanih ne otkrivaju se nikakvi osobni podaci ( i da bi sebe zastitilo)

-etnolog, dakle, ima mnogostruke, potencijalo konfliktne odgovornosti – i prema istrazivanima, i prema istrazivanju, prema sirem drustvu, prema financijeru, prema profesiji, itd.

-problem bivanja i pisanje ovdje – drustveno relevantne i kriticke analize mogu biti osjetljive (npr. ratna etnografija)

ETNOLOG I NJEGOVE PUBLIKE – Capo-Zmegac

O restituciji etnografskih istrazivanja

-'90tih – izrazita refleksivnost u antropologiji – rezultat postmoderne, kao i ratnih i poratnih godina

-odnos etnologa istrazivaca i istrazivanih, kao i posljedice stavova zauzetih pri istrazivanju

Zauzeti stajalista istrazivanih – da ili ne?

-rijetko koji istrazivaci na ratnim prostorima neutralni, cesto zauzimaju poziciju istrazivanih, koja je potom definirala njihova stajalista i pristupe (ponekad do te mjere da postaju sudionici dogadjaja)

-„etnografsko zavodjenje“ – prevelika identifikacija s istrazivanima do tocke gdje se gubi bilo kakva objektivnost

-istrazivanje prisilne migracije srijemskih Hrvata i problem autoricne identifikacije s istrazivanima, te dilema visestruke odgovornosti (i prema istrazivanima i prema znanstvenoj zajednici) – izbor uloge ili advokata ili analiticara

-autorica u konacnici izabrala promatracku poziciju, tj. nije se identificirala s istrazivanima

Etnologija prisilnih migracija i etnolog u ulozi promatraca

-iseljavanje stanovnistva iz Srijema ima oblik prisilne migracije (zbog rata)

-ko-etnicka migracija – preseljavanje ljudi koji su bili dio manjine u jednoj drzavi u drzavu gdje ce biti dio vecine

-mjenjali su se za imanja sa hrvatskim Srbima koji su isli na njihova imanja

-autorica nije namjerno zeljela istrazivati emocionalno-izazovnije teme rata, pa je odabrala preseljenje srijemski Hrvata jer je mislila da nije toliko bolna tema, te da su vec integrirani u novim sredinama

-ipak, istrazivani nisu bili toliko emocionalno-neutralni kao sto je autorica pretpostavljala

-tema: kako se njihov (Hrvati iz Srijema) identitet redefinira u kontaktima s lokalnim stanovnistvom, a teza je bila da bi se zbog zajednicke etnonacionalne pripadnosti istrazivani s lakocom integrirali u novu sredinu – teza se izjalovila, te se ispostavilo da su novopridoslice formirale sub-etnicku zajednicu s posebnim pravima i predstavnicima u lokalnoj upravi

-htjeli je postaviti kao „glasnogovornicu i zastupljenicu“ njihovog slucaja (jer je Hrvatica i jer je rodjakinja jednog od migranata) – legitimizacija viktimizacije srijemskih Hrvata, neki su cak htjeli i kontrolirati sto ce biti objavljeno u tekstovima autoricu potaklo na samorefleksiju

-njena posljedicna uloga analiticara i promatraca u opreci s ocekivanjima istrazivanih eticke dileme (njen poslijedicni odnos prema tim ljudima kao i povjerenje koje je stavljeno pod upitnik, kao i pitanje iznosenja negativnih stavova i konflikata dvaju populacija, te politicnost same situacije, te moguci konflikt s drzavnim institucijama koje financiraju projekt jer je autorica otkrila da drustvo nije toliko homogeno i bez konflikata kakvim se namece da bude idealno) odredilo nacine prezentacije i restituacije rada

Reakcije na restituiranje istrazivanja

-u etnoloskom i antrop. istrazivanju restituiranje istrazivanja implicira davanje nasih interpretacija na uvid ljudima koji su sudjelovali u njihovu nastajanju, kao i drustvu opcenito

-razlicite reakcije na istrazivanje, neki pohvalno, neki kriticki

-pozitivno su prihvatili njen odmak, tj. pokusaj objektivnosti, iako su ipak bili razocarani zbog njega – „misljenje s distance“

-autorica smatra da je istrazivanima dala mnogo mjesta da se izraze u clanku, zove ih sugovornicima (umjesto kazivacima) – misljenje sugovornika=razne istine, razne verzije dogadjaja

-kazivaci mislie da postoji samo jedna istina – njihova istina, a autorica je isla za tim da se iskaze multivokalnost istine, s etskog stajalista

-u antropoloskom istrazivanju nema priviligirane pozicije, vec je to intersubjektivno stvaranje znanja u susretu istrazivaca i istrazivanih

Moguce dodatne posljedice restituiranja istrazivanja

-autoricin strah kako ce lokalna populacija se odnositi prema istrazivanim dosljacima nakon objavljivanja rada (iskazi istrazivanih nisu laskavo govorili o njihovim susjedima)

-starosjedioci se nisu htjeli pretjerano izrazavati o migrantima

-autoricin strah i o vladinom projektu prema kojem dosljaci Hrvati mogu legalno upotrebljavati imovimu izbjeglih Srba -> strah da ce se migranti, kao i ona sama osudjivati i biti ugrozeni -> samocenzura radi zastite i migranata i sebe

-nijedan od njenih strahova se nije obistinio

Strategije zastite istrazivanih u etnoloskim radovima

-autorica upotrijebila mnoge zastitne mehanizme pri pisanju i objavi rada: stetni djelovi analize (za istrazivane) cine samo manji dio teksta, odgadjanje objavljivanja teksta, skrivanje identiteta kazivaca i mjesta istrazivanja, cenzuriranje prikupljene gradje

-objavljivanje na stranom jeziku autorici otvorilo mogucnost da bude otvorenija i manje ispunjena strahom i za sebe i za istrazivane, te njihove reakcije na rad

-problem uspjesnog prikazivanja istrazivanja stranoj publici i znanosti (drugaciji mentalni sklop, termini, naglasak na drugacije stvari/pojmove) -> prilagodba svog nacina pisanja zemlji cijim jezikom se pise

Na kraju: pozicija etnologa bliskoga

-oprez kad se istrazuju osobne, intimne, politicki nabijene teme bliskoga, kad etnolog „jest ovdje, istrazuje sada, te pise ovdje i sada

-etnoloski rad i politicki doprinos ('90tih, kad je situacija bila osjetljiva i nabijena), te je autorica postupala prema radu s velikim oprezom

-autorica vise nije toliko sklona restituiranju radova, kao niti tolikom oprezu i prilagodjavanju onima o kojima se pise ili politickoj situaciji

-ipak etnolog ne smije nikako naskoditi istrazivanima, ali prvenstveno ima odgovornost prema sebi i znanosti

THE ETHICS OF UNUSABLE DATA - Jennifer Hamilton

-autorica je dosla na teren s namjerom da istrazuje snalazenje Indijanaca Kanade u kanadskome pravnom sistemu

-isla je s predumisljajem konkretnog istrazivanja i s odredjenom Geertzelijanskom metodologijom, ali je shvatila da na taj nacin nece uspjeti doci do potrebnih joj podataka – svi kazivac su ili davali nesluzbene izjave ili je do bio dio sluzbene, prazne retorike koja ustvari nista ne govori o srzi problema

Neuporebljivi podaci

-istrazivanje granica etnologije i etnoloskih istrazivanja

-njeni neupotrebljivi podaci su formirali „sazvjezdje“ referentnih tocaka daljnjeg istrazivanja

-autorica je shvatila da progresivni politicki programi ne stvaraju nuzno progresivno politicno ozracje

-poceo je zanimati pojam indijanske razlicitosti

-pravo je postalo leca kroz koju ce se kristalizirati problemi domorodaca Kanade – „indijanstvo na sudu“ – ma koji nacin je bivanje domorocem Kanade bitno u kulturalnom, socioloskom, politickom, ekonomskom, pa i genetskom smislu u pravnom sistemu? i kada nije bitno?

-autorica pocela raditi u labosu za istrazivanje gentske varijabilnosti Indijaca, te je shvatila koliko je to podrucje zapravo ispunjeno etickim kontroverzama

-iako je obavljala slicne stvari i na ovome poslu – intervjuirala ljude, pisala, sjedila na sastancima i predavanjima, itd. – ovo istrazivanje je bilo puno lakse...zasto?

-ovaj projekt je direktno na razmedji etnologije i etike

PROJEKT 1: HapMap + bioeticke formacije

-produkcija i mobilizacija razlika, pogotovo (ali ne samo) rasnih razlika, u vezi s istrazivanjem na ljudskome genomu i genetskih bolesti

-kako su kategorije kao sto su rasa i etnicitet konstruirane kao bioloski znacajne, te koje su posljedice tih razlika po ljudsko zdravlje (i kako politicki korektno konstruirati takav projekt za siru javnost)

PROJEKT 2: Etika i politika istrazivanja ljudskog genoma

-kakva znanja, ljudi i strucnjaci se mobiliziraju u intderpretaciji kulturnih vrijedosti?

-kakve socioloske i znanstvene pretpostavke vode o ljudskoj prirodi vode istrazivanja?

-eticka pitanja koja su isplivala na scenu nakon mapiranja ljudskog genoma- da li takva istrazivanja iskoristavaju ljude i ljudske populacije?

PROJEKT 3: Etnografija, etika i kulturno prihvatljiv informirani pristanak

-problemi i nuzno zlo informiranog pristanka, rad na kulturno osjetljivijem i prihvatljivijem informiranom pristanku

Kriza prikazivanja u humanistickim znanostima – MARCUS

-danasnje doba vrijeme preispitivanja u svim znanostima o covjeku (ideje, pa i paradigme)

-Clifford Geertz – fluidni protok ideja iz jedne discipline u drugu

-propitivanje institucionaliziranog pozitivizma

-postmodernizam – sumnjicavos naspram metanaracija

-kriza prikazivanja: kriza koja proizlazi iz neizvjesnosti o primjerenim sredstvima za opisivanje drustvene stvarnosti (izraz propasti dotadasnjih paradigmi) – zasicenost takvim nacinom teoritiziranja

-tome shodno, najzanimljivije teorijske rasprave u brojnim podrucjima prebacile su se na razinu metode, probleme epistemiologije, interpretacije i tekstualne oblike samoprikazivanja koje rabe mislioci drustva problemi opisa protetnuli su se u probleme prikazivanja

-spirala preispitivanja akumiliranog znanja (razdoblje nezadovoljstva sad izrazeno skepticnoscu postmodernizma)

-parsonova sociologija - sveobuhvatna vizija drustvenog sustava i njegovog odnosa prema zasebnim sustavima kulture i osobnosti (personova soc. naglo nestala 1960tih godina jer je bila suvise apoliticna)

-danas mnostvo teorija – polifonija

-marksizam – kao sustav opstaje, iako je danas tesko opisati i identificirati njegovu tradiciju

-sadasnje razdoblje je razdoblje povisene svijesti o granicama nasih misaonih sustava kao sustava

-Metahistorija Hydena White-a – prati glavne promijene u europskoj povijesti i drustvenoj teoriji 19. st. biljezeci ih na razini tehnika pisanja o drustvu, te razmotrivsi White-ov sustav antropologiju 20. st. poimamo kao znanstvenu discipliku koja je ovisila o tekstualnim i knjizevnim prikazima svojih predmeta, prema White-u svako povijesno ili antropolosko djelo ima radnju, raspravu i ideolosku komponentu

-u 19. st. ironija na dotadasnje velike teorije predominantna; ostala znacajna i u 20. st. pozeljnost pomirenja ironicnog nacina pisanja s drugim nacinima

-jedini nacina da se dodje do tocne slike i pouzdane spoznaje svijeta jest uporaba razradjene epistemiologije koja u cijelosti uzima u obzir neodredivu proturjecnost, paradoksalnost, ironicnost i neizvjesnost u objasnjavanju ljudske djelatnosti

-etnografija – istancano pisanje i opisivanje drustva – „istancani pogled“

-interpretativna antropologija – eksplicitni diskurs koji promislja pisanje i provodjenje same etnografije (glavni zagovornik Clifford Geertz)

Etnografija i interpretativna antropologija

-antrop. 19. st. tezila otkrivanju zakonitosti razvitka ljudskog roda – evolucionizam – etnologija u naslonjacu

-pocetkom 20. st. preobrazba: specijalizacija nauke i etnografija (ide se konacno na teren)

-etnografija je istrazivacki proces u kojemu antropolog pomno motri, biljezi i ukljucuje se u svakodnevni zivot druge kulture – iskustvo koje se oznacava kao metoda terenskog rada – pa potom pise izvjestaj o toj kulturi, naglasavajuci detaljni opis

-antropologija na marginama znanosti – najnesredjenija i najinterdisciplinarnija znanost, „optuzuju“ je jos uvijek da se bavi samo egzotikom

-utemeljitelj etnografske metode – Bronislaw Malinowski

-americka kult. antrop. = relativizam, britanska=funkcionalizam (promisljanje terenskog materijala i skupljanje izvjestaja)

-u SAD-u relativizam se vise razvijao kao doktrina, a manje kao metoda (sklonost generaliziranju) – saveznik liberalizma

-dva doprinosa etnografije: istrazivanje kulturnih razlicitosti + kritika nas samih

-etnografija kao pisani proizvod terenskog rada

-vaznost etnografije pridonijele tri uloge pridonijele tri uloge koje je ona odigrala u profesionalnim karijerama antropologa:

1) proucavanje + poducavanje antropoloskih djela koja ne zastarijevaju, iako se danas pazi da se ne uzimaju kao fiksirani ahistorijski opisi naroda

2) etnografija vrlo osobno i mastovito sredstvo kojim se daje dopsinos intelektualnim raspravama

3) antropologija inicijacijska djelatnost koja je lansirala karijere i izgradila reputacije, a antropoloski novaci prolaze test terenskog rada

-antropologija odskace opet jer joj se glavna metodologija kosi s pozitivistickom tendencijom drugih znanosti stvaranje velikih, urednih teorija; etnografija jedno nesredjeno, kvalitativno iskustvo u opreci s pozitivistickim shvacanjima metode u drustvenim znanostima

-u antropologiji se s 19. na 20. st. odustalo od generalizirajucih ambicija:

1) antropolog vise ne trazi istinitost zivota generalnim tvrdnjama, vec potpunijem prikazu odredjenog nacina zivota (sto potpuniji pogleda na kulture koje se opisuju)

2) komparativna dimenzija antrop. globalne vizije vise nije omedjena nekom evolucijskom shemom ili okrenuta mjerenju relativnog napretka prema „racionalnim“ vrijednostima, iako je komparacija ugradjena u retoriku svakog etnografskog teksta

-etnografski realizam – nastoji sto realisticnije prikazati nacin zivota istrazivane skupine (posvecivanje detaljima, uvjerivanje da je pisac sudjelovao i dozivio tu kulturu, itd. aspekti realisticnog pisanja), etnografije kao knjizevni rod slicne izvjestajima putopisaca i istrazivaca

-etnograf je trebao u svojem pisanju zahvatiti autenticnost kultura u mijeni, kako bi one bile unesene u zapis o velikom komparativnom projektu koji je bio podupiranje zapadnih ciljeva, te drustvenog i ekonomskog napretka; motiv spasavanja kao vrijedan znanstveni cilj (zajedno s potisnutijim motivom romanticnog otkrivanja naroda) ostao je snazno prisutan u etnografiji sve do danas problem je sto ti motivi ne odrazavaju svijet u kojem antropolozi rade danas – eksperimentiranja s prijasnjim konvencijama etnografskog realizma

-nakon 1960tih interes se s pukog opisivanje kultura i zivota istrazivanih premjestio u prevodjenje i objasnjavanje „mentalne kulture“ urodjenika – njihov dozivljaj njihove kulture – interpretativna antropologija

Nastanak interpretativne antropologije

-razvijena 60-tih i 70-tih godina dvadesetog stoljeca

-djeluje na dvije razine: pribavlja izvjesca o drugim svjetovima iznutra i promislja o epistemioloskim temeljima takvih izvjesca

-drustveni zivot se mora shvatiti kao temelj posredovanja znacenja

-proucavanje samog procesa interpretacije – etnografija koja spoznaje samu sebe

-metafora o kulturama kao tekstovima (Geertz) – drustvene djelatnosti se „citaju“ u potrazi za znacenjem (to radi i etnograf i akteri u odnosu jedni prema drugima)

-kako antropolog konsturiura interpretacije koji svoj rad temelji na interpretacijama sudionika

-od 1930-tih godina etnografija prozeta funkcionalizmom koji se sastojao od skupa metodoloskih pitanja sastavljenih kako bi se usmjeravalo prevodjenje i pisanje etnografije (kako se neka institucija ili vjerovanje odnosi prema drugim institucijama ili vjerovanjima i u kojoj mjeri doprinosi opstojnosti sociokulturalnog sustava) – Parsonovski sustav kulture – prebacivanje pozornosti s drustvene strukture (drustvenih sustava) na mentalne ili kulturne fenomene

-eksperimentiranja s lingvistikom (kognitivna antropologija, strukturalizam, simbolicka analiza) – opcenitija razmatranja o komunikaciji kao procesu i o tome kako pojednici formuliraju razumijevanje svjetova u kojima djeluju – kritike tih pristupa

-Geertz – etnografije je znanost o kulturnim kodovima

-fenomenologija – u antrop. posvecivanje pomne paznje nacinu na koji urodjenici dozivljavaju svoj svijet, u zagradu stavljajuci etnografov svjetonadzor sto je vise moguce

-hermeneutika – detaljno promisljanje nacina na koji urodjenici odgonetavaju i dekodiraju svoje vlastite kompleksne „tekstove“ + autorefleksivnost

-marksisticka analiza – preokupacije s nacinom na koji kulturalne ideje sluze odredjenim politickim ili ekonomskim interesima

-eksperimentalne etnografije

-dijalog je postao govorna figura za izrazavanje nacina na koji se antropolozi (a neizravno i njihovi citatelji) moraju upustiti u aktivan komunikacijski proces s drugom kulturom

-interpretativna antropologija=relativizam

Preispitivanje interpretativne antropolgije

-prebacila interes s proucavanja ponasanja i drustvene strukture na proucavanje simbola, znacenja i mentaliteta

-tijekom 1970tih pojavio se niz promisljanja o terenskom radu koji je bio kriticki izravniji i ostriji prema etnografskom istrazivackom procesu

-treca kritika antropologije cilja na antrop. neosjetljivost ili neucinkovitost u razmatranju problema povijesnog konteksta i politicke ekonomije (preispitivanje odnosa antrop. i kolonijalizma)

-materijalisti – 1960tih- kulturna ekologija + ublazeni marksizam

-svijet se rapidno homogenizira kroz koristenje tehnologije, komunikacije i povecanu mobilnost ljudi

Duh i doseg eksperimentalnog etnografskog pisanja

-razmisljanje o alternativnim tekstualnim strategijama unutar etnografske tradicije (Castaneda)

Phantom epistemiologies – Kristin Peterson

-autorica je sudjelovala na konferenciji u Nigeriji

-htjela je doci do clanka koji eksplicitno ukazuje na kolicinu novca koja biva pokradena iz Nigerije vec godinama

-fantonske epistemiologije – otkrivanje necega skrivenog sto je ipak dio naseg epistemioloskog okvira

-istrazivanje skrivenih politickih ekonomija u sjeni

-mnogo anegdotalnih dokaza u vezi s „bijegom“ kapitala iz Nigerije – paraetnografija – znanje koji proizilazi iz anegdote (i znanje i metoda) produkcija fantomskih epistemiologija

-autorica studirala na Rice Univerzitetu gdje su studente manje nahodili kako nesto napraviti, a vise poticali nezavisno razmisljanje i kooperaciju medju kolegama koja je neizbjezno rezultirala kreativnoscu

-autorica se, nakon prvog propalog projekta u Nigeriji, ipak vratila u Nigeriju koja je u to doba postala demokratska (nominalno)

-pocela istrazivati AIDS aktivizam i znacenje demokracije u takvom novonastalom okruzenju

-istrazivanje zakona o intelektualnom vlastistvu kao posljedica potpisivanja ljekova za oboljele od AIDS-a autorica se opet „motala“ okolo ne uspjevajuci naci i dokuciti tko s kim i iz kojih interesa pregovara (interes bogatih farmaceutskih kompanija vs. siromasnih ljudi kojima su potrebni lijekovi protiv AIDS-a)

How native is „native“ anthropologist? – Kirin Narayan

-antropolozi koji su 'domaci' u kulturi koju istrazuju – koliko su i oni zapravo 'insajderi' neke kulture – da li se moze napraviti distinkcija izmedju antropologa koji jesu i antropolozi koji nisu dijelom neke kulture?

-svaki antropolog, pogotovo u ovo moderno doba, je prvenstveno individua koja je na razmedju raznih identiteta, te koja se pokusava snaci u istrazivanju promijenjive klime i odnosa moci, te kultura koje su medjusobno u interakciji jedne s drugima

-razlike u dobi, spolu, seksualnoj orijentaciji, naobrazbi, klasi, rasi, itd. dosta odlucuju o tome da li ce istrazivac zadobiti status insajedra ili outsajdera u nekoj zajednici (te mogu biti vazniji cimbenici od etniciteta)

Problem historijske perspektive

-polarizirajuca paradigma insajverskih vs. ne-insajderskih antropologa dolazi iz kolonijalnih vremena rigidne distinkcije izmedju 'domorodaca' i 'zapadnjaka' koji su dosli istraziti te iste domoroce

-da bi dosli do gledista domorodaca, istrazivaci bi koristili metodu sudjelovanja sa promatranjem, te bi im jedan od domorodaca bio glavni kazivac (koji bi mozda i bio educiran u metodama prikupljanja podataka na terenu)

-antropolog insajder ostaje primarno to, makar znacajno pridonijeo znanosti antropologije

-dok je u proslosti glas 'insajdera' antropologa mozda i bio validan i cijenjen jer je to bio jedan od rijektih nacina da se nejednakost moci i glas insajdera cuje (te se smanji sraz reprezentacije), u danasnje vrijeme izraz 'insajdera antropologa' i nije dobrodosao niti je realan s obzirom na interakciju globalne i lokalnih kultura u velikoj mjeri, a i iz razloga sto danas mnogo prominentnih antropologa dolazi iz zemalja tzv. treceg svijeta sto je pomoglo u promijeni ustanljele koncepcije 'nas' vs. 'egzoticni drugi'

Multiplicitan identitet

-autorica nam govori o svom 'mjesanom' porijetlu koje ju ne stavlja niti u jednu jednostavnu kategoriju, te naglasava da bilo koja individua je bila pod raznim utjecajima , te je presimplisticki i nezgrapno pokusati sebe i druge istrazivace pokusati kategorizirati i obiljeziti na taj nacin koji odrazava tek grupu istinu ili cak ni to

-autorica zakljucuje da svaki antropolog predstavlja i moze se identificirati s razlicitim identitetima koji se ispreplicu, a ne samo s jednim

Promisljanje povezanosti kroz terenski rad

-ciji to nediferencirani 'domorodacki' pogled na svijet pokusavamo shvatiti?

-A. Appadurai: domoroci se predstavljaju kao homogena cjelina locirana na jednom mjestu, isto tako narodi se shvacaju kao predstavnici jedne glavne ideje (npr. ide se u Indiju za proucavanje kasta)

-Appaduraijeva kritika izraza 'domorodac' se, isto tako, moze produziti na izraz 'insajedrski antropolog' – antropolog koji ce znanstvenoj zajednici iz insajedrskog pogleda na kulturu moci iznijeti autenticni pogleda na kulturu

-sto podrazumijeva insajedrskog antropologa? da li je to netko tko je odrastao u kulturi koju sad proucava, netko tko je samo porijeklom pripadnik kulture, netko tko se dugo godina bavi odredjenom kulturom (iako nije clan te kulture porijklom)..?

Situirana znanja

-insajderski antropolog prolazi obrnuti koncept od antropologa koji nije upoznat s odredjenom kulturom koji prvo uci konceptualne alate i teorije i tek onda ih primjenjuje u nekoj kulturi koju onda dublje upoznaje i analizira, antropolog 'insajder' prvo ima znanje o svojoj kulturi, pa tek onda naobrazbom osvjescuje odredjene strukture i nacine ponasanja

-svako znanje je pozicionirano – iz jednog je aspekta, gledista, subjektivno – problem je jedino kad se to subjektivno, pozicionirano znanje uzima kao objektivna istina

Hibridnost

-etnoloski narativi vs. teorijske analize koje objektivno analiziraju drustvo da li hibrid moze i treba biti stvoren?

-ujedinjenje i osobnog svijeta (osobnih prica ljudi) i profesionalnog svijeta (objektivizacija kroz teoriju)

Uzimanje u obzir politicke ekonomije svjetske povijesti: spoznatljive zajednice u obuhvatnijim sustavima – Marcus

-kako prikazati zivopisno opisanih lokalnih kulturnih svjetova u obuhvatnije neosobne sustave politicke ekonomije

-zadatak podtrenda sadasnjem eksperimentalnom trenutku je preispitivanje konvencija etnografskog opisa u smjeru suprotnom od pracenja mijene u odnosu prema nekakvom samodostatnom, homogenom i u velikoj mjeri ahistorijskom konstruktu kulturne cjeline; umjesto toga treba teziti sagledavanju kulturnih situacija uvijek u fluksu povijesnih procesa

Etnografsko raspolozenje u politickoj ekonomiji

-zbog teorije Adama Smitha u 19. st. o samoregulaciji trzista odvojilo se proucavanje disciplina politike i ekonomije, danas se sve vise te dvije discipline zajedno sagledavaju

-svijet ekonomije i politike prekompliciran da bi ga bilo koja teorija mogla obuhvatiti

-mraksizam dugo odrzavao politicku ekonomiju na zivotu, ali teorija svjetskog sustava koju je uveo Wallerstein je bila ta koja je imala znatan utjecaj na americku drustvnu misao

-treci svijet se mora razumjeti u kontektsu povijesti kapitalisticke svjetske ekonomije (kaze Wallerstein) koja se razvijala od 16. st.

-Wallerstein je zasnovao svoj prikaz kapitalistickog svjetskog sustava na razlikovanju izmedju centralnih, polu-perifernih i perifernih podrucja svjetsko-politickog i ekonomskog razvoja, te na povijesnim promjenama uvjeta na tim podrucjima

-ta teorija potekla mnoge rasprave, danas ima status ucinkovitog okvira za metodoloski felksibilno istrazivanje u politickoj ekonomiji (iscrpne analize lokalnih situacija dodirna tocka s etnografijom)

-etnografija je osjetljiv registar mijene na razini iskustva

-analizirajuci jednu od najcesce razmatranih tema u povijesti rada – o odnosima radnik-kapitalist – Sabel ukazuje na doprinos etnografske spoznaje

Preplitanje politicke ekonomije i interpretacijskih interesa antropologije

-antropolozi se vec duze vrijeme bave ekonomskim procesima (Wilson i Gluckman u ist. Africi proucavali procese kapitalizma na plemenske institucije)

-vecina etnografa od tada je, ipak, izbjegavala baviti se takvim temama, jedino se u SAD-u razvila protuteza tome – bavljenje politickom ekonomijom zasnovanoj na marksizmu (Eric Wolf, Mintz, Nash, Leacock), no ta struja je pribjegla tipicno marksistickom opisivanju kulture kao epifenomenalnoj strukturi, odbacujuci velik dio antropologije kao idealisticki

-proizvodnja kulturalnog znacenja i simbola, kao sredisnja djelatnost ili proces drustvenog djelovanja, trenutno zasluzuje vise pozornosti negoli samo sustavno tumacenje simbola i znacenja

-upotreba specificno marksisticke kljucne rijeci 'proizvodnja' ukazuje na nastojanja da se sa stajalista materijalizma i politicke ekonomije uhvati u kostac s njegovim vlastitim terminima

-politicka ekonomija pretpostavlja sukobe znacenjima i simbolima

-kako pisati o brojnim i vaznim kulturnim razlicitostima u svjetskom sustavu koji se razvija ili prema homogenizaciji ili prema polarizaciji izmedju bogatih i siromasnih?

-pretpostavka o sociokulturalnoj cjelini (prostorno i vremenski izoliranoj) duboko je usadjena u konvencionalnom shvacanju ispitanika etnografske analize i mora se preinaciti

-vidjenje svjetskog poretka kroz prizmu kapitalizma uobicajeno je medju intelektualcima na zapadu, kao i u trecem svijetu gdje antropolozi jos uvijek rade

-predstojeci etnografski zadatak je preoblikovanje nasih makroshema za razumijevanje povijesti politicke ekonomije, kako bi one mogle pokazati zbiljsku raznolikost i slozenost lokalnih situacija koje zele objasniti u opcenitim terminima

Etnografija i nevidljiva sila: pokusaji pracenja globalnih politickih i ekonomskih procesa

-pokrenuti holistickim ciljem etnografije u smjeru granica konvencionalnih zajednica kao istrazivackih jedinica, ti idealni eksperimenti zeljeli bi pokusati koncipirati tekstove koji kombiniraju etnografiju i druge analiticke tehnike kako bi zahvatili cijele sustave, obicno predstavljane kao neosobne u svojoj naravi, te kakvocu zivota koju obecavaju – ambiciozni eksperimenti zamisljeni u politicko-ekonomskom duhu

-trzista („nevidljiva sila“ kao metafora nevodljivih medjuzavisnosti Adama Smitha) i kapitalisticki oblici proizvodnje, raspodjele i potrosnje (Marxova verzija nevidljive sile – fetisizam robe) mozda su najpodantnija stajalista o sustavima za eksperimentiranje s etnografijama mnostva lokalnih sredina - medjuzavisnosti

-regionalna analiza treba ukljuciti ne samo geografsko-ekonomski ocrt toga sto se dogadja, nego i relevantnu, s problemom moci povezanu artikulaciju i sukob zbog ideologija, svjetonazora, moralnih zakona i lokalno uredjenih spoznaje i kompetnetnosti – eksperimentalne etnografije

Historiziranje etnografske sadasnjosti

-dok se jedan skup eksperimenata bavi problemom prikazivanja odnosa izmedju globalnih sustava politicke ekonomije i lokalnih kulturnih situacija, drugo podrucje eksperimentiranja usredotocuje se na prikazivanje povijesnog vremena i konteksta u etnografskom prikazu

-etnografije koje uistinu izvjescuju o sadasnjim uvjetima na terenu u odredjenom smislu su buduci povijesni dokumenti, ili primarni izvori u nastajanju; izazov, dakle, nije u tome da se odbaci sinkronijski etnografski okvir nego da se u potpunosti iskoristi ono povijesno u njemu

-problem je sto je sadasnja etnografija ispada sinkronijskom samo u smislu bezvremene sadasnjosti

-postoji jaz izmedju suvremenosti terenskog rada, tijekom kojega etnograf i njegovi ispitanici dijele istu neposrednu sadasnjost, i nacina na koji su ti isti ispitanici vremenski udaljeni od domaceg svijeta etnografa u njegovom izvjestaju napisanom na temelju terenskog istrazivanja

-Fabian uocava da je vrijeme u kasnijim koncepcijama, iz kojih se razvio velik dio suvremene etnologije, zapravo poprostoreno; one udaljenije od centara civilizacije pripadaju primitivnijim/ranijim stadijima kulture, mentaliteta i drustvene organizacije

-iako sheme evolucijskih stadija odavno vise nisu u modi u drustvenoj misli, sociokulturne dihotomije ipak ostaju sveprisutne u znanosti o drustvu: tradicionalno-moderno, seosko-urbano, predpismeno-pismeno, itd.

-etnografska retorika je sustavno udaljavala ispitanike terenskog rada prvenstveno tako sto im je odricala suvremenost i njihovu vlastitu modernu povijest

-tri vrste novijih tekstova koji predstavljaju primjere napora da se pozabavi vremenom i povijesnom perspektivom unutar etnografskog okvira: etnohistorijske tekstove koji nastoje prikazati koncepcije povijesti medju suvremenim narodima koji ne poznaju pismo, u usporedbi sa zapadnom povijescu koja pripovjeda o razvoju svjetskog sustava u koji su se ti narodi uklopili; djela koja nastoje prikazati da dva medju najutjecajnijim stilovima sinkronijske analize tijekom poslijednjih nekoliko desetljeca – strukturalizam i semiotika – zapravo mogu razumijeti i objasniti pojedinosti povijesnih dogadjaja i drustvenih promjena koje biljeze

-Ilongoti (Rosaldovo istrazivanje) i njihovo poimanje proslosti kroz krajolik (a ne vrijeme)

-Sahlins, ubojstvo kapetana Cooka i havajski obrdi objasnjeni kroz mitske obicaje post-strukturalisticka semiotika

-Todorov, Asteci i Cortes bivan percipiran kao bog svi se obrasci morali projecirati i referirati na proslost

-Todorov jasno ukazuje na nuznost posredovanja u svakom interkulturalnom dijalogu kriticki iscitavajuci tekstove koji se bave povijesnimm kontaktima i pazljivo usporedjujuci te tekstove

-zadatak povijesno osjetljive etnografije jest u tome da uoci strukturalne pomake u pojedinostima svakodnevnog zivota, koje su osnovni podaci dobiveni na terenu i sirovi materijal etnografskog prikazivanja

The Primacy of the Ethical - Propositions for a Militant Anthropology - Nancy Scheper-Hughes

-Cultural relativism, read as moral relativism, is no longer appropriate to the world in which we live, and anthropology, if it is to be worth anything at alI, must be ethicalIy grounded-The specific instance I treat at length in Death Without Weeping concerns the moral thinking and social practices of poor shantytown women toward some of their small, hungry babies viewed as "wanting" to die or "needing" to die, as filling the role of "generative scapegoats" and dying, like Jesus, so that others might live-I suggest that more could have been done to prevent the spread of the epidemic if such standard public health measures and practices as routine testing with partner notification had not been rejected in the United States and, more generally, in the West (through the WHO global AIDS program) as politically unpalatable-in South Africa I ran headlong into a dispute with local "discipline" and "security" committees in a black squatter camp of the Western Cape, where the threat of the "necklace" and public floggings were used to keep especially young bodies in line-ln each case I have had to pause and reconsider the traditional role of the anthropologist as neutral, dispassionate, cool and rational, objective observer of the human condition, I am tempted to call anthropology's bluff, to expose its artificial moral relativism and to try to imagine what forms a politically committed and morally engaged anthropology might take

Anthropologist and Companheira

-My transformation from "objective" anthropologist to politically and morally engaged companheira was, however, the result not so much of a tortured process of criticaI self-reflexivity as of the insistence of some of my „anthropological subjects“-They asked me why was I now, 20 years later, so-how could they put it?-so passive, so indifferent, so seemingly resigned to the destruction of the association by right-wing political attacks, to the closing of the creche, and to the end of the festas and celebrations of everyday lives and everyday saints that I had once thrown myself into with such abandono I explained, once again, what anthropology was and that I was there to observe, to document, to understand, and later to write about their lives and their pain as fully, as truthfully, and as sensitively as I could. That was all well and good, replied the women, but what else was I going to do while I was with them?-I assumed the local cargo of anthropologist-companheira, dividing my time (and my loyalties) between anthropology and politicaI work as it was assigned to me by the activist women and men of the Alto-What makes anthropology and anthropologists exempt from the human responsibility to take an ethical (and even a politicaI) stand on the working out of historical events as we are privileged to witness them?-The plot and the dilemmas thickened as I moved from Northeast Brazil into the even more politically charged climate of South Africa during 1993-94.

Who's the Killer?-"Why would a liberal audience of Capetonians react so negatively to the scene of black township youth defending their rights?" "I suppose some people are sick and tired of violent schoolchildren on rampage" -Before the month was out, however, I had seen my fill of newspaper and TV media images of local township schoolchildren burning textbooks, toyi-toyi-ing [the high-spirited revolutionary marching dance of Southern Africa] while chanting for death to the "settlers" and "torching" the cars of suspected government "agents" who dared to enter the black townships during the teachers' strike-"We all deserve a lashing," I had recently written in a despairing letter to friends. "The sadism of society demands it." But the sight of the raw and bleeding backs of the young thieves made me want to eat those words. Kept in isolation and denied food and water as a continuation of the discipline imposed by the community, the boys were not a pretty sight. The community did not want anyone (especially not me) to see the boys for fear of police involvement and had refused them medical attention. Their parents were nowhere in sight, fearful that their shacks might be burned were they to show any concern for their children.-A committee was formed representing alI groups in the camp-old and young, men and women, sports groups, politicaI parties, security members themselves- to draw up alternatives for popular justice. When I left Chris Hani, a few older men scolded me for having exceeded my role as a visitor and a guest, but the women invited me to a farewell beer party

Waiting: The Anthropologist as Spectator-ln juxtaposing "militancy" and "the ethical" in this paper I wish to question two sacred cows that have preventedanthropologists from participating in the struggle: the proud, even haughty distance from political engagement and its accompanying, indeed, its justifying ethic of moral and cultural relativismo The latter has returned with a vengeance in the still fashionable rhetoric of postmodernism, an excuse for politicaI and moral dalliance if ever there was one.-watchful waiting is what all anthropologists are best-trained to do-in the complicated and dangerous history of contemporary South African politics, noninvolvement had its virtues, and it could be seen as an evasive microstrategy of resistance. One South African anthropologist, David Webster, who made his resistance rather more public, was murdered for his involvement in the political struggle against apartheid.

-But in the necessary settling of accounts now taking place in South Africa,s a radical self-critique is a necessary precondition for recasting anthropology as a tool for human liberation in the new South Africa. Without this, anthropology in South Mrica will survive only as the quaint hobby of privileged postcolonials.

Moral Accountability and Anthropology in Extreme Situations-The idea of an active, politically committed, morally engaged anthropology strikes many anthropologists as unsavory, tainted, even frightening-Many colleagues reacted with anger when I first began to speak and to write about the routinization and medicalization of hunger among Brazilian sugarcane cutters and about the mortal selective neglect and unnecessary deaths of their young children, in which layers of bad faith and complicity joined the oppressed and their oppressors in a macabre dance of death.-Riesman concluded: „It seems to me that when we act in critical situations of the sort that Scheper-Hughes describes for Northeast Brazil, we leave anthropology behind. We leave it behind because we abandon what I believe to be a fundamental axiom of the creed we share, namely that alI humans are equal in the sight of anthropology. Though Scheper-Hughes does not put it this way, the struggle she is urging anthropologists to join is a struggle against evil.“

The Politics of Representation-As writers and producers of demanding images and texts, what do we want from our readers? To shock? To evoke pity? To create new forms of narrative, an "aesthetic" of misery, an anthropology of suffering, an anthropological theodicy? And what of the people whose suffering and fearful accommodations to it are transformed into a public spectacle? What is our obligation to them?-Those of us who make our living observing and recording the misery of the world have a particular obligation to reflect critically on the impact of the harsh images of human suffering that we foist on the public-The experience of Northeast Brazil and South Africa indicates that the more frequent and ubiquitousthe images of sickness, politicaI terror, starvation· and death, bumings and hangings, the more people living the terror accept the brutality as routine, normal, even expected. The shock reaction is readily extinguished, and people everywhere seem to have an enormous capacity to absorb the hideous and go on with life and with the terror, violence, and misery as usual.-Anthropologists do so themselves when they apply their theoretical abstractions and rhetoricalfigures of speech to the horrors of politicaI violence- both wars of repression and wars of liberation-so that the suffering is aestheticized (turned into theater, viewed as "performance") and thereby minimized and denied. The new cadre of "barefoot anthropologists" that I envision must become alarmists and shock troopers-the producers of politically complicated and morally demanding texts and images capable of sinking through the layers of acceptance, complicity, and bad faith that allow the suffering and the deaths to continue without even the pained cry of recognition of Conrad's (1910) evil protagonist, Kurtz: "The horror! the horror!"

Anthropology without Borders: The Postmodern Critique-The flight from the local in hot pursuit of a transnational, borderless anthropology implies a parallelflight from local engagements, local commitments, and local accountability.-The idea of an anthropology without borders, although it has a progressive ring to it, ignores the reality of the very real borders that confront and oppress "our" anthropological subjects and encroach on our liberty as well.-One hears of anthropological observation as a hostile act that reduces our "subjects" to mere "objects" of our discriminating, incriminating, scientific gaze. Consequently, some postmodern anthropologists have given up the practice of descriptive ethnography altogether.-I am weary of these postmodernist critiques, and, given the perilous times in which we and our subjects live, I am inclined toward compromise, the practice of a "good enough" ethnography

The Primacy af the Ethical-The work of anthropology demands an explicit ethical orientation to "the other." ln the past-and with good reason-this was interpreted as a respectful distance, a hesitancy, and a reluctance to name wrongs, to judge, to intervene, or to prescribe change, even in the face of considerable human misery.-We knew how often such interventions were used against traditional, nonsecular, and communal people who stood in the way of Western cultural and economic expansion. Therefore, it was understood that anthropological work, if it was to be in the nature of an ethical project, had to be primarily transformative of the self, while putting few or no demands on "the other."-The problem remains in searching for a standard or divergent ethical standards that take into account (but do not privilege) our own "Western" cultural presuppositions.-To speak of the "primacy of the ethical" is to suggest certain transcendent, transparent, and essential, if not "precultural," first principIes. Historically anthropologists have understood morality as contingent on and embedded within specific cultural assumptions about human life. But there is another philosophical position that posits "the ethical" as existing prior to culture because, as Emmanuel Levinas writes, in presupposing alI meaning, ethics makes culture possible-If it is to be in the nature of an ethical project, the work of anthropology requires a different set of relationships. ln minimalist terms this might be described as the difference between the anthropologist as "spectator" and the anthropologist as "witness."

Witnessing: Toward a Barefoot Anthropology-Anthropologists as witnesses are accountable for what they see and what they fail to see, how they act and how they fail to act in criticaI situations.-I want to ask what anthropology might become if it existed on two fronts: as a field of knowledge (as a "discipline") and as a field of action, a force field, or a site of struggle.-Anthropologists, too, can be negative workers who side with the peoples they are investigating. We can practice an anthropology-with-one's-feet-on-the-ground, a committed, grounded, even a barefoot" anthropology.

Dvije suvermene tehnike kritike kulture u antropologiji – Marcus

*ovaj tekst nisam jedinog obradila (vec samo prepisala dijelove zakljucka sto nije dovoljno, te nemam reakcijske clanke iz njega, pa ga sami obradite!)

(Zakljucak- iz teksta dijelovi)

-iz perspektive razvoja u podrucjima s kojima je antropologija bila povezana, sadasnji trenutak karakterizira intenzivna zaokupljanost nacinom na koji treba prikazivati drustvenu stvarnost. Taj goruci problem opisa, dakle, opcenito postaje etnografski trenutak u humanistickim znanostima, u kojima antropologija ima veliku potencijalnu vaznost

-Istodobno, unutar same antropologije, pitanje sto etnografija jest, sto bi mogla biti, ili sto bi trebala biti, istrazuje se na samosvjestan i eksperimentalan nacin

-sadasnje istrazivanje i slobodno propitivanje etnografske djelatnosti u eksperimentalnom trendu koji smo detektirali moze se smatrati samo pozitivnim. Treba ga razumjeti kao proces putem kojega se razlozi i obecanja, koji su inaugurirali antropologiju kao akademsku profesiju pocetkom dvadesetog stoljeca, preispituju u svijetu koji se mora dozivjeti razlicitim od onoga u kojemu su etnografsko istrazivanje i pisanje bili zaceti

-povijesno i politicki osjetljiva interpretativna antropologija, koja je zadrzala relativizam kao metodu angaziranog istrazivanjaprisutnu od njezinog zacetka, rekonstruira terenski rad, kulturalno drugo i sam pojam kulture kao kljucna pitanja u podrucju etnografskog prikazivanja

-neprestano suprotstavljajuci nepoznato s poznatim, etnografija na koncu ohrabruje radikalno propitivanje toga sto bi trebao biti krajnji doseg njezine recepcije, ili opcenito, svakog dijela drustvene znanosti

-etnografija i dalje mora osiguravati uvjerljiv pristup razlicitosti u svijetu u vrijeme kada dozivljaju, ako ne i realnosti, tim razlicitostima prijeti moderna svijest

-razlicitost u svijetu vise se ne otkriva kao u doba velikih istrazivanja, niti se spasava, kao u doba kolonijalizma i razvijenog kapitalizma, nego radije mora biti otkupljena, ili obnovljena kao vrijedna i znacajna, u doba ocevidne homogenizacije i sumnjicavosti prema autenticnosti, koja, iako priznaje kulturnu razlicitost, zanemaruje njezine prakticne implikacije

-oblikovanje i potvrdjivanje vrednota nije cilj etnografske kritike kulture, nego je to prije empirijsko istrazivanje povijesnih i kulturnih uvjeta za artikulaciju i implementaciju razlicitih vrednota

REAKCIJSKI CLANCI

On ethnographic authority – James Clifford

„It is intrinsic to the breakup of monological authority that ethnographies no longer address a single

general type of reader. The multiplication of possible readings reflects the fact that self-conscious

'ethnographic' consciousness can no longer be seen as the monopoly of certain Western cultures and social

classes. Even in ethnographies lacking vernacular texts, indigenous readers will decode differently the

textualized interpretations and lore.

... The writing of ethnography, an unruly, multisubjective activity, is given coherence in particular acts of

reading. But there is always a variety of possible readings (beyond merely individual appropriations), readings

beyond the control of any single authority. One may approach a classic ethnography seeking simply to grasp

the meanings that the researcher derives from represented cultural facts. But, as we suggested, one may also

read against the grain of the text's dominant voice, seeking out of other, half-hidden authorities, reinterpreting

the descriptions, texts and quotations gathered together by the writer. With the recent questioning of colonial

styles of representation, with the expansion of literacy and ethnographic consciousness, new possibilities for

reading (and thus for writing) cultural descriptions are emerging.“ (Clifford 1983:141)

U svojem tekstu „On Ethnographic Authority“, američki povjesničar znanosti/historian of science/

koji je zahvaljujući svojim promišljanjima i kritičkim osvrtima na teme vezane uz antropologiju

nerijetko shvaćen i znanstvenikom tog polja, James Clifford, suočava se s problemom autorstva u

etnografiji. Tekst, koji je svojevrsna etnografija etnografije, problematizira kompleksnost autorove

uloge u procesima interakcije s istraživanima i interpretacije doživljenog na terenu. Clifford se u

svojem radu bazira na interpretativnu etnografiju čije začetke pronalazimo u pedesetim godinama

prošloga stoljeća, te, gledajući kroz prizmu sudioništva s promatranjem, ističe važnost usvajanja

polifunkcionalnosti etnografova (su)djelovanja. Početkom 20. stoljeća, uloge antropologa i etnografa

objedinjuju se, tvoreći jedinstvenog istraživača, čime se nalaže određena razina profesionalnosti

istraživanja, kao i interpretacije istoga. Ono o čemu autor ovog teksta promišlja, jest način na koji

istraživač pretapa iskustvo stečeno na terenu u pisani oblik etnografije koji tada biva dostupan

raznolikim skupinama recipijenata. Uzimajući u obzir da je etnografija, unatoč dozi profesionalnosti

koju zahtijeva, ipak donekle utemeljena na osobnom, iskustvenom, ne treba čuditi činjenica da je

iščitavanje iste jednako tako subjektivan proces, te su načini njezina poimanja veoma raznoliki.

Pitanje koje se nameće jest je li, uz tolike mogućnosti, moguće stvoriti objektivnu etnografiju, sa svih

stajališta moralnu i općeprihvaćenu, koja bi vjerno projicirala stvarnost kojom se bavi i je li takvo

nešto uopće njezin cilj? U svijetu raznolikosti u kojem živimo, teško je uopće pomišljati na izvedivost

takvog nečega, pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je svaka stvarnost na neki način subjektivna i

svaki pojedinac je jedinstvena individua, pa samim time svijet oko sebe i međusobne odnose

percipira na vlastit način. Također, određene skupine ljudi, bilo na razini supkultura, lokalnih, etničkih

ili primjerice vjerskih zajednica, imaju specifična i često veoma distinktivna kulturna obilježja vezana

uz lokalitet na kojem obitavaju, jezik kojim se služe, kulturne norme, interese itd., pa je pojedincu koji

se nalazi izvan takve skupine ponekad teško shvatiti određene procese, navike ili običaje. Etnograf je

upravo jedan takav pojedinac, promatrač koji, našavši se na nepoznatu terenu, bilježi, proučava i

sudjeluje u pokušaju da shvati procese koji se na tom terenu odvijaju. Okolnosti u kojima se nalazi,

vlastiti stavovi, promišljanja, pa i emotivno stanje promatrača, neizbježni su elementi subjektivnoga u

pokušaju da se objektivno reprezentira ono što jest, svijet koji se odvija svojim tokom neovisno o

etnografovu ili djelovanju kojeg drugog znanstvenika. Clifford u svojoj opservaciji ne bježi od

stvarnosti u kojoj iskustveno zaista jest čimbenik u nastanku etnografije, te iskustvenomu pridodaje

još i interpretativno i diskurzivno. Interpretativno kao ono što etnograf iz svojih iskustava izvlači i

način na koji to čini kako bi stvorio, po svojem mišljenju, što vjerniju sliku doživljenog, te diskurzivno

kao kontekstualno, ono što pridodaje smisao prikazanomu. Kompleksnost etnografije, njezina

nastanka i svih njezinih elemenata je, dakle, neminovna, a zadaća etnografa je metodološki,

sustavno, ali i moralno pristupiti problemu te na dovoljno jedinstven, a opet dovoljno objektivan

način projicirati ono što je zatekao na terenu.

LITERATURA:

CLIFFORD, James. 1983. „On Ethnographic Authority“. Representations, vol. 1 (2): 118-146.

Podroban opis: ka interpretativnoj teoriji kulture – Clifford Geertz

„Bavljenje etnografijom slično je pokušaju da se pročita (u smislu `konstruisanja tumačenja`) rukopis –

stran, izbledeo, pun praznina, nedoslednosti, sumnjivih ispravki i tendencioznih komentara, koji pri tom nije

ispisan konvencionalnim simbolima za glasove, već promenljivim primerima formiranog ponašanja“ (Geertz

1998:18)

Navedeni ulomak iz teksta „Podroban opis: ka interpretativnoj teoriji kulture“ (1998), autora

Clifforda Geertza, slikovito prikazuje problematiku bavljenja etnografijom, kompleksnost njezina

definiranja te smještanja iste unutar ništa manje kompleksnih pojmova kulture i društva. Već i sam

naslov poglavlja, Tumačenje kultura I, daje naslutiti važnost shvaćanja kulture u svemu tome.

Tumačenja kulture raznovrsna su toliko da malo pomnijim i dubljim zadiranjem u njihovu srž, ne

samo da ne postaju jasnija, već upravo suprotno, stvaraju toliku konfuznost da se ponekad teško

snaći i odrediti gdje je tu početak, a gdje kraj, te pronaći čvrst temelj koji bi služio kao oslonac pri

gradnji daljnjih spoznaja. Način poimanja kulture od ključnje je važnosti pri pronalaženju i definiranju

problema etnografskog istraživanja, budući da su i jedno i drugo segmenti jednog te istog, fluidnog i

neraskidivim nitima povezanog spoznajnog polja. Pokušavajući definirati problem bavljenja

etnografijom, autor kulturu definira kao mrežu značenja koja čovjek sam plete (godina:stranica),

stavljajući naglasak upravo na značenje. Primjer namigivanja (referenca:stranica može od-do), koji

autor u tekstu navodi, izvrsno nam prikazuje koliko je važno onome što promatramo pridati neko

značenje, koliko je bitno razumjeti, a ne samo promatrati i bilježiti, takoreći bez razmišljanja. Ono što

bi na snimci izgledalo kao potpuno ista stvar kod trojice dječaka, trzanje kapkom u određenim

intervalima, čak ni biološki nije isto (nesvjesni refleks i svjesna radnja), a kamoli da bismo tim trima

radnjama mogli pripisati isto značenje. U antropološkim promatranjima, istraživač ne bi smio biti stroj

koji samo bilježi ono što ugleda, bez da to preispita. Istraživač, da bi kvalitetno mogao prenijeti sliku

onoga što istražuje, mora ukomponirati sve segmente koji čine tu sliku, a da bi to učinio, mora naučiti

gledati. Ne mislim pritom na sliku kao fotografiju ili pak ulje na platnu, jer i sam Geertz na neki način

upućuje na to da su fotografska i filmska građa nedovoljne i nepotpune kada se radi o antropološkom

istraživanju, već govorim o dojmu o cjelokupnoj građi kojeg istraživač svojim riječima tvori.„Postati

svestan toga znači shvatiti da se u antropološkoj analizi ne može povući crta između načina

predstavljanja i suštinske sadržine isto kao ni u slikarstvu, a ta činjenica, za uzvrat, ugrožava status

objektivnosti antropološkog znanja pokazujući da njegov izvor nije društvena stvarnost, već

naučnička domišljatost“ (Geertz 1998:26).

Način na koji istraživač pojmi ono što istražuje zapravo je ključna stvar u čitavom istraživanju. Način

na koji istraživač vidi stvari, način na koji koristi vlastitu imaginaciju i shvaćanja o svijetu u kojem se

nalazi ono je što definira njegovo istraživanje. Bavljenje etnografijom kompleksno je upravo zato što

nam nitko u cijelom tom procesu ne može reći je li način na koji proučavamo svijet oko sebe ispravan,

krećemo li se u dobrom smjeru, jesmo li dovoljno objektivni i prikazujemo li istinu dovoljno vjerno.

Ali, možda bismo se trebali zapitati možemo li uopće to činjenično stanje, pravu istinu, baš uvijek

spoznati? Postoji li ona uopće ili sve oko sebe možemo objasniti na način na koji je situaciju prikazao

Akira Kurosawa u svom Rashomonu. Uistinu, zapitajmo se.

Literatura:

GEERTZ, Clifford. 1998. „Podroban opis: ka interpretativnoj teoriji kulture“. U Tumačenje kultura.

Beograd: XX VEK, 9-46.

A Diary in the Strict Sense of the Term - Bronislaw Malinowski

„ As for what am I doing, my ethnological explorations absorb me a great deal. But they suffer from two basic

defects: (1) I have rather little to do with the savages on the spot, do not observe them enough, and (2) I do not

speak their language. This second defect will be hard to overcome although I am trying to learn Motu.“

(Malinowski 1967: 13)

Citat iz knjige A diary in the Strict Sense of the Term (1967) Bronislawa Malinowskog, autorovo je

autorefleksivno opažanje, kritika vlastitog istraživanja, točnije onih čimbenika koji utječu na tijek tog

istraživanja, konstruirajući ga pritom. Ono što sa sigurnošću možemo reći za ovo djelo, jest da ono ni

po čemu nije tipičan etnografski prikaz istraživanoga. Dapače, mogli bismo reći da već sam naziv djela

opravdava strukturu materijala kojeg nam autor izlaže, a to je dnevnički zapis baziran više na

istraživaču nego li na predmetu njegova istraživanja. Uzmemo li u obzir činjenicu da u antropološkim

istraživanjima istraživač i predmet istraživanja ne mogu jedno bez drugoga, te da se istraživačevi

vlastiti osjećaji, stavovi i mišljenja često provlače kroz samo istraživanje i bitno utječu na nj, postaje

jasno da u etnografiji, radu koji bi trebao biti znanstven, teško možemo govoriti o potpunom

znanstvenom pristupu, lišenu emocionalnih utisaka pojedinca (autora). Već i takvo ispreplitanje

pojedinca koji istražuje i zajednice koju istražuje za mnoge je etnografski upitno, što prikazuje i

isječak iz teksta Etnografski realizam i uloga etnologa religije, autora Gorana Pavela Šanteka: „Pitanje

koje mogu postaviti znanstvenici nekih struka jest: Nisam li ja sudjelovanjem (danas, kako je

pokazano, dominantnim načinom etnografskoga istraživanja) doveo u pitanje znanstvenu

vjerodostojnost svojega istraživanja?“ (Šantek 2006:60)

Sukladno tome, kada se susretnemo s djelom poput Malinowskijevog dnevnika, naizgled siromašnog

etnološki ili antropološki relevantnim činjenicama (autor i sam navodi poteškoće koje su mu

otežavale odnos s novim okruženjem, kao što je primjerice nepoznavanje jezika) , djelom koje prati

upravo tog pojedinca i njegova opažanja svijeta (ili je možda bolje reći svjetova- onog kojeg je ostavio

za sobom i onog u kojem se našao) oko sebe, postavlja se pitanje – možemo li takvo djelo uopće

smatrati etnografskim ili je ono puki prikaz emotivnog stanja pojedinca u određenoj životnoj situaciji?

Malinowski u svojem dnevniku, zapisanom tijekom etnografskog istraživanja nepoznate kulture piše

o vlastitim čežnjama, sjećanjima na rodnu Poljsku i ono što je ostavio za sobom krenuvši na put u

nepoznato, prikazuje emocije koje ga obuzimaju prilikom susreta s novim krajevima, opisuje ljepote

pejzaža s kojima se susreće, ali se i osvrće na aktualnu temu rata, koji uzima maha upravo u

trenucima u kojima Malinowski kreira svoje zapise, krajem 1914. godine. Kroz svoje dnevničke zapise,

Malinowski nam pruža sliku tadašnjeg suvremenog čovjeka, Europljanina, čiji su stavovi o svijetu oko

sebe konstruirani ispreplitanjem spoznaja o aktualnim političkim temama sa spoznajama o vlastitoj

ulozi u svjetovima u kojima se nalazi i u kojima djeluje. Takvo djelo, dnevnik pojedinca, čija srž nije u

pokušaju poimanja istraživanog, već u ulozi koju istraživačevi osjećaji i vlastite spoznaje igraju pri

promatranju istraživanog, možda je najbolji pokazatelj činjenice da antropološko istraživanje nije

samo šturo opisivanje zadane teme, već da je mnogo kompleksnije, ono je proces autorova

samootkrivanja, poimanja vlastite uloge u svijetu u kojem se nalazi, a djelo poput Malinowskijeva

dnevnika podloga je nužna da bi etnografski prikaz istraživane teme uopće bio moguć, te kao takvo,

ipak od iznimne etnografske važnosti.

LITERATURA:

MALINOWSKI, Bronislaw. [1967] 1989. A Diary in the Strict Sense of the Term. Stanford: Stanford

University press

ŠANTEK, Goran Pavel. 2006. „Etnografski realizam i uloga etnologa religije“. U (Jasna Čapo Žmegač,

Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek, ur.): Etnologija bliskoga, Poetika i politika suvremenih

terenskih istraživanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 60.

Repatricija antropologije kao kritike kulture – Marcus, Fischer

„S druge strane, činjenica da se cjelokupna suvremena etnografija obavlja u međuzavisnom i uzajamno

informiranom svijetu, u kojemu su i etnograf i njegovi ispitanici a priori bliski i strani jedni drugima, osvješćuje

antropologe u pogledu uključivanja stavova svojih ispitanika kada svoj istraživački interes preusmjere natrag u

domovinu“ (Marcus i Fischer 2003:132).

Navedeni ulomak iz teksta „Repatrijacija antropologije kao kritike kulture“ (2003), autora Georgea

Marcusa i Michaela Fischera, ukazuje na veoma važan problem moderne antropologije, a to je

problem pozicioniranja antropologa unutar područja koje istražuje. Kojim će putem antropolog

usmjeriti svoje istraživanje i način na koji će prikazati istraživano, uvelike ovise o njegovu definiranju i

smještanju vlastite uloge u procesu istraživanja. Budući da svako antropološko istraživanje obuhvaća

mnoštvo različitih čimbenika, antropolog se često suočava s poteškoćama pri interpretiranju vlastitih

opservacija, bilo da je suočen sa strahom od ugrožavanja istraživane skupine ili pak samoga sebe, bilo

da je zašao u politički preosjetljive teme. Izvrstan primjer suočavanja s takvim problemima u praksi u

svojem tekstu „Etnolog i njegove publike: O restituciji etnografskih istraživanja“ (2006) pruža Jasna

Čapo Žmegač. Istražujući posljedice prisilne migracije srijemskih Hrvata uzrokovane raspadom

Jugoslavije, autorica se suočava s mnoštvom problema na različitim razinama. Promišljanje tijekom

istraživanja o utjecajima koje bi njezino djelo moglo proizvesti na istraživane, posljedicama koje bi

ono moglo ostaviti na nju samu, te mišljenjima koje bi znanstvena zajednica čiji je član ili pak aktualna

politička scena mogli steći smjernice su koje su vodile tijek njezina istraživanja, te naposlijetku skrojile

njegov konačan izgled. Već na samom početku svojeg istraživanja, autorica se susreće s ključnim

pitanjem pozicioniranja vlastite uloge (zauzeti stajališta istraživanih ili ne), te odabiranjem jedne od

ponuđenih opcija kreće u točno određenom smjeru. Svaka istraživačeva odluka ključna je u stvaranju

konačne, cjelovite slike. Utoliko, proces stvaranja etnografije možemo shvatiti kao put kojim prolazeći

neprestano nailazimo na raskrižja, te odabirući strane kojima ćemo krenuti određujemo sami sebi cilj,

kojih izgledno može biti beskrajno mnogo. Sudeći po svemu tome, i više je nego jasno da

antropologija nije samo promatračka, već u prvom redu interpretativna znanstvena disciplina, stoga

posebnu važnost valja posvetiti i kritici koju svaka interpretacija u samoj svojoj srži nosi. Kritika

kulture, u ovom slučaju, ostvaruje se na različite načine, od kojih Marcus i Fischer ponajvažnijima

smatraju dvije tehnike – epistemološku kritiku i interkulturalno supolaganje, navodeći ih i

objašnjavajući u svojem drugom tekstu „Dvije suvremene tehnike kritike kulture u antropologiji“.

Izazivajući efekt defamilijarizacije, kao što je to i Čapo Žmegač učinila u svojem istraživanju ne

zauzevši poziciju istraživanih unatoč snažnoj empatiji koju je prema njihovoj sudbini osjećala i

rodbinskoj povezanosti s jednim od članova istraživane zajednice, ove dvije tehnike svoj cilj pronalaze

u činjenju čitatelja svjesnim razlike (Marcus i Fischer 2003:159). Prvu, epistemološku kritiku, autori

objašnjavaju kao odlaženje na periferiju eurocentričnog svijeta te preispitivanje vlastitih spoznaja i

načina razmišljanja kako bismo to, nama najstranije, pokušali pojmiti (Marcus i Fischer 2003:160).

Druga pak tehnika kritike kulture, defamilijarizacija pomoću interkulturalnog supolaganja, zahtijeva

dvojnost i ozbiljnost etnografskih projekata te postojanje suprotstavljenih, ali međusobno snažno

povezanih polova mi-oni (Marcus i Fischer 2003: 161). Kompleksnost je etnografije, kao i uloge

antropologa, dakle, nedvojbena, stoga je pri hvatanju u koštac s istom nužno dobro promišljati,

neprestano se preispitivati i suočavati s preprekama na koje naiđemo, kako bismo u konačnici postigli

ono što se kao od znanstvenika od nas traži i ono čemu kao jedinstveni pojedinci težimo.

LITERATURA:

MARCUS, George i Michael FISCHER. 2003. „Dvije suvremene tehnike kritike kulture u antropologiji“.

U: Antropologija kao kritika kulture. Zagreb: Breza, 159-193.

ČAPO ŽMEGAČ, Jasna. 2006. „Etnolog i njegove publike: O restituciji etnografskih istraživanja“.

U„Etnologija bliskoga” - Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja, ur. Jasna Čapo Žmegač,

Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek. Zagreb: Jesenski i Turk, 213-235.

MARCUS, George i Michael FISCHER. 2003. „Repatrijacija antropologije kao kritike kulture“. U:

Antropologija kao kritika kulture. Zagreb: Breza, 131-153.

Phantom epistemiologies – Peterson

"To get at something else lying within our own methodological frameworks I propose the idea of

phantom epistemologies. Specifically, I refer to empirical elusiveness, unspoken common sense, a politics of

(in)commensurability, and how the presence of any ghost becomes viewable to those who believe – these are

the ethnographic entryways into what is knowable. Yet what is knowable will often lie in the realm of

uncertainty; that is the very thing of empiricism cannot be absolutely defined in the presence of phantoms and

unknowable possibility." (Peterson 2009:38)

Američka antropologinja Kristin Peterson u svojem članku “Phantom epistemologies” objavljenom u

knjizi Fieldwork Is Not What It Used to Be. Learning Anthropology’s Method in a Time of Transition,

progovara o političko – ekonomskim čimbenicima koji, uplićući se u sferu antropologije i tvoreći

pozadinu koja je definira i oblikuje, postaju neizbježan dio antropologova znanstvenog djelovanja.

Takvi čimbenici ono su što, izravno ili neizravno, utječe ne samo na antropološko ili koje drugo

znanstveno polje, već zadire u sve sfere života. Utemeljivši svoj tekst na vlastitu iskustvu traganja za

odgovorima vezanim uz istraživanje AIDS-a u Nigeriji, Peterson se poziva na fantomsku

epistemologiju (phantom epistemologies). Naime, istraživanje je autoricu dovelo do spoznaje da

stvarno, činjenično stanje stvari često nije onakvo kakvim se u javnosti prezentira, te da nadležne

vlasti, točnije oni koji imaju moć, u ovom konkretnom slučaju radi se o nigerijskom bijegu kapitala,

često javnosti projiciraju iskrivljenu sliku stvarnosti, koja unatoč težnji da barem odaje dojam

realnosti, ipak ne može pobjeći nedostacima. Fantomska epistemologija u tom je slučaju ono što

popunjava očigledne „rupe u sistemu“, ali ne na način da ih objasni, već opravdavajući njihovu

prazninu, nedokučivost, besmisao. Fantomska epistemologija dozvoljava nepoznatomu da ima moć,

ona ne zahtijeva (raz)otkrivanje i empirijsko traganje za značajem, kako to čine sjene (shadows) koje

su, kako autorica navodi (usp. Peterson 2009:br.str), teoretizirali Carolyn Nordstorm i James

Ferguson. Peterson ta dva pojma stavlja u oprečnost – sjene kao ono što samo prikriva nešto što u

sebi krije značenje, te je zdravorazumski dokučivo, ali traži dodatni angažman istraživanja i fantomsku

epistemologiju kao već navedenu krinku iza koje se krije beskonačna praznina koja bi se, unatoč

svojemu besmislu trebala shvatiti kao nešto što je jednostavno takvo kakvo jest, te je stoga ne treba

ni preispitivati. Peterson navodi kako je sliku stvarnosti onakve kakva zaista jest, ili barem približno

tomu, moguće skrojiti ne iščitavanjem „činjenica“ koje su pružene, već upijajući informacije iz priča,

anegdoti ili pak glasina, koje same po sebi možda i nisu odraz „stvarne“ stvarnosti, ali su smjernice

koje upućuju na promišljanje o široj slici stvarnosti (ibid.:br. str). No, neizbježno je pitanje je li takvo

što (zaključivanje na temelju neprovjerenih i nepotvrđenih izvora) u znanstvenom području

antropologije (ali i drugih znanosti, dakako) legitimno i ispravno. Naravno, Etički kodeks američkog

antropološkog društva (AAA Code of Ethics) sadrži propise kojih bi se antropolozi prilikom svojeg

znanstvenog rada trebali pridržavati, no, smatram da je ipak nužnije prvo preispitati vlastitu

moralnost u takvim situacijama, ne kako bismo uspoređivali vlastita mišljenja s već skrojenim

pravilima znanosti unutar koje djelujemo, već kako bismo, djelujući etički ispravno, postali bolji

znanstvenici. Vodimo li se za onime da dok god svojim postupcima ne štetimo nikome, možemo raditi

što želimo (do not harm and do whatever you want), valja dobro promisliti što se u pojedinoj situaciji

smatra štetom i na čiji račun ona u krajnjoj liniji stiže.

Literatura:

Peterson, Kristin. 2009. „Phantom epistemologies“. U Fieldwork Is Not What It Used to Be. Learning Anthropology’s Method in a Time of Transition, ur. James Faubion, George Marcus. Ithaca, London: Cornell University Press, 27-51.

http://aaanet.org

(Ethics: AAA Code of Ethics; Handbook on Ethical Issues in anthropology)

Etnografski realizam i uloga antropologa religije – G. P. Santek

„Naime, htio to etnograf priznati ili ne, tijekom svakoga se terenskoga istraživanja (npr. zbog zajedničkoga

života s istraživanima, ulaženja u njihove modele značenja i osobnoga osjećaja njihovih moralnih normi)

događa njegova svojevrsna resocijalizacija, a ona pak združena sa stečenom empatijom može znatno utjecati na

iskazana razmatranja i zaključke.“ (Čapo Žmegač, Gulin Zrnić, Šantek 2006:59)

U navedenom odlomku iz teksta Etnografski realizam i uloga etnologa religije (2006), autora Gorana

Pavela Šanteka, možemo uočiti jedan od najistaknutijih problema svih terenskih istraživanja, a

napose onih u kojima je uloga etnologa/istraživača dvojaka te on predstavlja i kazivača/istraživanog

(uloga insajdera), a to je problem interpretacije istraživanog, točnije način na koji upravo to

insajderstvo utječe, ili može utjecati na samu reprezentaciju istraživane stvarnosti. Budući da sam

pojam sudjelovanja s promatranjem zahtijeva istraživačevo dublje zadiranje u zajednicu koju

istražuje, te svojevrsno „stapanje“ s njom na više razina, nije realno očekivati da će istraživač tijekom

svih procesa istraživanja ostati isključivo znanstvenik, te mu zapravo ideja insajderstva to

onemogućuje. Postavši sudionik zajednice koju promatra, istraživač postaje i samo(?)-istraživani,

postaje pojedinac koji svijet oko sebe, zajednicu u kojoj se našao poima na sebi svojstven, osoban

način, biva upleten u samu stvarnost i biva njezinim svjedokom. Našavši se u takvoj poziciji, etnolog

se kreće od jedne uloge do druge, ispreplićući ono znanstveno i ono osobno, te kroz takvu

kompleksnost vlastitog poimanja, skuplja podatke, analizira događaje, iskaze i opažanja te kombinira

sve to u ono što bi trebao biti objektivan, znanstveni rad. Često se, u takvoj vrsti istraživanja, kada

istraživač zadre dublje u samu srž istraživanog, dogodi da se određeni stavovi i shvaćanja istraživane

zajednice sukobljavaju s autorovim osobnim vrijednostima i stavovima, što autor ovog teksta navodi

pouzdano, iz vlastita iskustva. Takvi su problemi neizbježni, jer terensko istraživanje kao takvo

dinamičan je proces, nepredvidiv i fluidan, te se upravo iz te nepredvidivosti javljaju ključni problemi

koje autor ovoga teksta navodi. Odgovor na pitanje kako ispravno predstaviti istraživano i nije baš

jednostavan. Potrebno je uzeti u obzir da autor često, postavši (na neko vrijeme, ili pak za stalno)

sudionikom određene zajednice, razvije određenu vrstu empatije prema zajednici i njezinim

sudionicima te se može dogoditi da, iz razloga koji su višestruki, istraživanje na neki način „oskvrne“,

pazeći na ugled, osjećaje ili nešto treće same te zajednice i njezinih članova. Samim time, postavlja se

pitanje je li autor koji postaje sudionikom istraživanog kompetentan objektivno sagledati pojave koje

istražuje, te ih na pravilan način interpretirati? Pitanje je to koje zasigurno zahtijeva i uvid u mnoštvo

čimbenika i okolnosnih prilika, jedinstvenih za upravo to istraživanje, te je zato poprilično teško, pa i

nemoguće odrediti opće uvjete interpretacije terenskog istraživanja. Istina je, kao što navedeni

odlomak iz teksta kaže, da pozicija istraživača u kojoj on biva podložan promjeni vlastitog mišljenja

može utjecati na krajnji cilj istraživanja, no je li zapravo moguće govoriti o krajnjem cilju istraživanja

kada etnolog koji kreće na teren često ni sam ne zna čime će se točno baviti, te kuda će ga sve to,

naposlijetku, odvesti? Razlog takvoj neizvjesnosti velikim dijelom leži u poimanju samog pojma

terena, čija je bit izvrsno opisana sljedećim riječima: „Stoga se teren više ne `otkriva`, nego konstruira

interakcijom, a ona podrazumijeva dinamično i fluidno mijenjanje odnosa, ravnoteže i prepoznavanja

između istraživača i istraživane društvene skupine i njezinih pojedinaca (Čapo Žmegač, Gulin Zrnić,

Puljar D'Alessio, Šantek u zborniku; Povrzanović Frykman 2004b).“ (Čapo Žmegač, Gulin Zrnić, Šantek

2006:33)

LITERATURA:

ŠANTEK, Goran Pavel. 2006. „Etnografski realizam i uloga etnologa religije“. U (Jasna Čapo Žmegač,

Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek, ur.): Etnologija bliskoga, Poetika i politika suvremenih

terenskih istraživanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 53 – 71.

Domaće vlastito i osobno: autokulturna defamilijarizacija – V. Gulin-Zrnic

„Taj trajni proces stvaranja znanja između emskoga i etskoga, izvjesna 'bikulturalnost' u kojoj pojedinac pripada

svijetu znanosti i svijetu svakodnevice (Narayan 1993:672) smatram da je specifično istaknuta pozicija

istraživača suvremenosti i bliskoga koja postaje fluidnim kontekstom miješajući vlastito i osobno.“ (Čapo

Žmegač, Gulin Zrnić, Šantek 2006:78)

Navedeni odlomak iz teksta Domaće, vlastito i osobno: autokulturna defamilijarizacija (2006),

autorice Valentine Gulin Zrnić izravno upućuje na glavni problem teksta, a to je propitivanje pojmova

vlastito i osobno gledanih kroz prizmu (auto)antropološkog istraživanja, u kojem se navedeni pojmovi

isprepliću, upravo time čineći kontekst samoga istraživanja i uvjetujući ga. Ono što je autorici

poslužilo kao temelj za ovaj tekst, njeno je vlastito istraživanje, kojeg je sustavno provodila na više

načina, počevši striktno etnološkim metodama (kroz intervjuiranje ljudi susprezala je ono osobno, što

je pak utjecalo na bogatstvo iskaza kazivača- osiromašivalo bi ga), da bi, s vremenom, u njezinu

istraživanju sve veći udio zauzimala refleksija vlastitog života. Ispreplitanje tih dviju sfera, one u kojoj

je autorica antropolog/ispitivač, te one u kojoj je kazivač/sudionik života kojeg istražuje, neminovno

je i zapravo je upravo to ono što u najvećoj mjeri karakterizira autoantropologiju samu. Kroz prošlost,

pojam antropološkog istraživanja shvaćan je znatno drugačije nego li je to slučaj danas. Uvjetovano je

to raznim faktorima, kao što je činjenica da je nekoć pojam tog istraživanja zahtijevao takozvanu

Drugost (razlika drugi-mi, drugdje- ovdje), polazak od apsolutne nule, te familijarizaciju s istraživanim,

približavanje promatranomu, te zatim odstupanje od istoga da bi bilo moguće objektivno

interpretirati sakupljenu građu. Kod autoantropoloških, pak, istraživanja, Drugost je ono što izostaje.

Autorica je, kako sama navodi u tekstu, sudionik istraživanog područja čitav svoj život, te kao takva,

postavlja se pitanje je li kompetentna biti istraživačem vlastitoga, kad je neizbježno uplitanje

osobnoga u istraživanje, čime se u pitanje dovodi objektivnost. Mogli bismo reći da autoantropološko

istraživanje polazi u suprotnom smjeru od antropološkog istraživanja neke druge, tuđe zajednice, te

su procesi koje takvo istraživanje zahtijeva obrnuti, dakle zahtijevaju defamilijarizaciju, otklon iz

osobnoga, da bi se na pravilan način moglo sagledati ono što se istražuje. Ovakvo istraživanje možda i

ne može biti objektivno koliko je to drugo, antropološko istraživanje tuđeg, no zasigurno na mnoge

druge načine može biti bogatije i prikazivati stvari približnije onakvima kakve zaista, u stvarnosti jesu.

Vidljivo je to u načinu na koji kazivači percipiraju istraživača, te, sukladno tome, koliko mu dopuštaju

da zadre u dubinu istraživanoga. Često ni kazivači sami ne znaju kako pretvoriti u riječi ono što u

stvarnosti samo po sebi jest, pa stoga o tome ni ne razmišljaju, već to isto proživljavaju, no u

razgovoru s domaćim istraživačem, koji im je blizak i kojeg mogu percipirati kao dio vlastite zajednice

(što on, naposlijetku i jest), to može isplivati na površinu, najčešće i nesvjesno. Samu bit i problem

autoantropologije, bikulturalnosti pojedinca i miješanja vlastitog i osobnog, kroz drugačije

istraživanje pojmila je još jedna od autorica knjige Etnologija bliskoga, poetika i politika suvremenih

terenskih istraživanja, Sanja Puljar D' Alessio, napisavši:

„I na jednome i drugome lokalitetu isprepliću se osjećaji pripadnosti i različitosti ili odmaka. U oba

mjesta postojim kao insajder i kao autsajder, kao netko tko pripada i istodobno izvana promatra.

Na isti ambivalentni način me percipiraju moji sugovornici, što otkrivaju njihove usputne opaske

(...) Dvostruka uloga mi je uglavnom pomogla. Ljudi su se u razgovorima otvarali (do neke

granice) jer sam bila insajder, a onda su se otvarali još malo više jer sam kao autsajder, netko tko

zna kako je drugdje, mogla razumjeti i njihovu drugost (svatko od nas se osjeća pomalo drukčijim

u odnosu na sve ostale).“ (D'Alessio 2006:108)

Problem ovakvog istraživanja također može biti u tome što je autoru ponekad teško razlučiti između

onog antropološkog i onog osobnog, ali rješenje ovog problema moguće je odstupanjem od vlastitog,

onoga što se istražuje, te promatranjem tuđeg (autorica kao primjer u tekstu navodi vlastitu

opservaciju milanskih stambenih naselja uspoređujući ih s novozagrebačkima o kojima u svojem

istraživanju piše, te na koji joj je način promatranje tuđeg pomoglo da spozna karakteristike

vlastitog), KONKRETIZIRAJUĆI TIME, KAO MEHANIZAM SPOZNAJNOG PROCESA U ANTROPOLOGIJI,

INTERKULTURALNO SUPOLAGANJE ILI DEFAMILIJARIZACIJU.

Literatura:

GULIN ZRNIĆ, Valentina. 2006. „Domaće vlastito i osobno: autokulturna defamilijarizacija“. U (Jasna

Čapo Žmegač, Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek, ur.): Etnologija bliskoga, Poetika i politika

suvremenih terenskih istraživanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 73 – 91.

Ethnography in/of the world system – Marcus

„Thus, in multi – sited ethnography, comparison emerges from putting questions to an

emergent object of study whose contours, sites, an relationships are not known beforehand, but are

themselves a contribution of making an account that has different, complexly connected real – world

sites of investigation. The object of study is ultimately mobile and multiply situated, so any

ethnography of such an object will have a comparative dimension that is integral to it, in the form of

juxtapositions of phenomena that conventionally have appeared to be (or conceptually have been

kept) 'worlds apart'“ (Marcus 1995:102).

U svojem tekstu „Ethnography in/of the World System: The Emergence of Multi – Sited Ethnography“

(1995), George Marcus uvodi nas u perspektivu antropološkog istraživanja gdje je lokacija na kojoj se

istraživanje odvija od ključne važnosti. Koristeći se terminom multi – lokalnosti, Marcus upućuje na to

da bi se antropološko istraživanje trebalo osloboditi konvencionalnih okova u kojima je ograničeno na

jedan lokalitet iz razloga što takva, mogli bismo ih nazvati klasičnima, shvaćanja sputavaju širenje

vidika, koje je od neobične važnosti u svakom, a naročito antropološkom istraživanju. Upravo taj

potencijal širenja vidika, koji antropološka istraživanja imaju, ne treba pripisivati samo holističkom

pristupu kao temeljnoj odrednici antropologije koja omogućuje sagledavanje kulture i njezinih

segmenata u najširem smislu, već bi se valjalo usredotočiti na problem o kojem Marcus u svojem

tekstu progovara. Dakako, činjenica da je klasično antropološko istraživanje uglavnom fokusirano na

jedan lokalitet nije puka slučajnost, te bismo njezino pojašnjenje trebali potražiti u

jednopredmetnosti takvih istraživanja, no to ipak ne bi trebalo nužno onemogućiti multi-lokalnost za

koju se Marcus zalaže. Da bi postigla ostvarivanje šire slike u vlastitu istraživanju, antropologija je

često u međusobnoj interakciji s drugim znanstvenim disciplinama, poput primjerice sociologije,

feminističkih studija itd. Takva interakcija omogućuje uvid u srž promatranih stvari na različite načine,

što je svakako karakteristika koja u mnogočemu obogaćuje jedno takvo istraživanje, ali s druge

strane, otvara mogućnosti neraspoznavanja pravog cilja za koji se etnografija zalaže, tj. može

uzrokovati zbrku u kojoj se ponekad teško snaći. Također, interdisciplinarnost pri istraživanjima je

utoliko kompleksnija od jednostavnijeg antropološkog pristupa jer često zahtijeva činjenje

raznoraznih ustupaka i kompromisa prilikom kojih antropolog mora naučiti razmišljati na različite

načine te sagledavati stvari kroz različite prizme kako bi ostao na pravome putu u svojem istraživanju.

Naravno, odgovoriti na pitanje koji put je u takvoj situaciji onaj pravi nije nimalo lako i velika je

vjerojatnost da jedinstven odgovor niti ne postoji, no ipak, unutar određenih zadanih etnografskih

okvira potrebno je ostati. Multi – lokalnost za koju se Marcus zalaže svoj cilj, dakle, ne pronalazi u

holističkoj reprezentaciji zadanog, već u povezivanju i međusobnoj komparaciji različitih fragmenata

svijeta shvaćenog kao kompleksnog sustava.

Literatura:

MARCUS, E. George. 1995. „Ethnography in/of the World System: The Emergence of Multi – Sited

Ethnography“. Annual Review of Anthropology, vol. 24: 95-117.