nauČavanje vjerovanje i Život posveĆenja vjernika...

1

TEMELJNE ISTINE SVETOGA PISMA

NAUČAVANJE, VJEROVANJE I ŽIVOT POSVEĆENJA

VJERNIKA EVANĐEOSKE PENTEKOSTNE CRKVE

2

Temeljne istine Svetoga pisma: Naučavanje, vjerovanje i život posvećenja vjernika Evanđeoske pentekostne crkve – drugo prošireno i dopunjeno

izdanje

Izdavač: Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj

HR-10000 Zagreb, Kosirnikova 76 http://www.epc.hr [email protected]

Za izdavača: Damir Špoljarić [email protected]

Nakladnik: Izvori, kršćanski nakladni zavod,

HR-31103 Osijek, Cvjetkova 32

Za nakladnika: Marija Koprivnjak [email protected]

Tiskano uz suglasnost Teološke komisije Sabora EPC u Republici Hrvatskoj

Teološka lektura i koautorstvo četvrtog dijela: Aleksandar Birviš Jezična lektura i tekstualna korektura: Krešimir Šimić

Tisak: Grafika d.o.o. grafičko-nakladnička djelatnost

Osijek, Strossmayerova 295. http://www.grafika.hr/ E-mail: [email protected]

Naklada prvog izdanja: listopad, 2009.: 500

Naklada drugog izdanja: prosinac, 2009.: 500

ISBN 978-953-177-058-3

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice

Osijek pod brojem 120902060

3

EVANĐEOSKA PENTEKOSTNA CRKVA U

REPUBLICI HRVATSKOJ

ZAGREB

TEMELJNE ISTINE SVETOGA

PISMA

NAUČAVANJE, VJEROVANJE I ŽIVOT POSVEĆENJA

VJERNIKA EVANĐEOSKE PENTEKOSTNE CRKVE

DRUGO DOPUNJENO I PROŠIRENO IZDANJE

PRIREDIO I UREDIO

ANTAL BALOG

IZVORI

KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD

OSIJEK, 2009.

5

SPOZNANJE? UMINUT ĆE

JER, DJELOMIČNO JE NAŠE SPOZNANJE...

ZNANJE NAPUHUJE, A LJUBAV IZGRAĐUJE.

PRVA POSLANICA PAVLA APOSTOLA I BRATA SOSTENA

CRKVI BOŽJOJ U KORINTU

13,8-9; 8,1

POUČITE (SVE NARODE) DA VRŠE SVE ŠTO SAM VAM

ZAPOVJEDIO!

ISUS KRIST U EVANĐELJU PO MATEJU

28,20

7

SADRŽAJ

SADRŽAJ ........................................................................................ 7

PROSLOV ..................................................................................... 11

UVOD ........................................................................................... 15

PRVI DIO

DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI ......................................................... 27

NAJVEĆA ZAPOVIJED. ZLATNO PRAVILO. NOVA ZAPOVIJED ......... 29

GOSPODNJA MOLITVA OČE NAŠ ................................................... 29

VJEROVANJE APOSTOLSKO .......................................................... 31

VJEROVANJE NICEJSKO – CARIGRADSKO .................................... 32

DRUGI DIO

VJEROVANJE VJERNIKA EVANĐEOSKE PENTEKOSTNE CRKVE .... 35

1. BOŽANSKO NADAHNUĆE SVETOGA PISMA ................. 38

2. JEDAN ISTINITI I VJEČNI TROJEDINI BOG .................... 40

3. BOŽANSTVO GOSPODINA ISUSA KRISTA .................... 46

4. ČOVJEKOV PAD U GRIJEH ............................................ 48

5. SPASENJE ..................................................................... 52

6. CRKVENI OBREDI ......................................................... 56

7. OBEĆANJE OČEVO ....................................................... 62

8. SVJEDOČANSTVO O KRŠTENJU U DUHU SVETOME ...... 66

9. ŽIVOT U POSVEĆENJU BOGU ........................................ 67

10. CRKVA ......................................................................... 74

11. SLUŽBA I EVANGELIZACIJA ......................................... 86

8

12. BOŽANSKO ISCJELJENJE .............................................. 89

13. BLAŽENA NADA USKRSNUĆA ...................................... 90

14. TISUĆUGODIŠNJE KRISTOVO KRALJEVSTVO ............... 91

15. POSLJEDNJI SUD .......................................................... 92

16. NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA ...................................... 94

TREĆI DIO

LAUSANNSKI ZAVJET ................................................................... 97

UVOD ................................................................................. 97

1. BOŽJI PLAN .................................................................. 97

2. AUTORITET I SNAGA BIBLIJE ....................................... 98

3. KRISTOVA JEDINSTVENOST I OPĆENITOST ................... 98

4. SUŠTINA EVANGELIZACIJE ........................................... 99

5. KRŠĆANSKA DRUŠTVENA ODGOVORNOST ............... 100

6. CRKVA I EVANGELIZACIJA ........................................ 101

7. SURADNJA U EVANGELIZACIJIM ............................... 102

8. CRKVE U SURADNJI NA PLANU EVANGELIZACIJE ..... 103

9. HITNOST EVANGELIZACIJE ....................................... 104

10. EVANGELIZACIJA I KULTURA ................................... 105

11. ODGOJ I VODSTVO .................................................... 105

12. DUHOVNI SUKOB ...................................................... 106

13. SLOBODA I PROGONSTVO ......................................... 107

14. SNAGA DUHA SVETOGA ........................................... 108

15. KRISTOV PONOVNI DOLAZAK ................................... 109

ZAKLJUČAK .................................................................... 109

9

MANILSKI PROGLAS ................................................................. 110

DVADESET JEDNA POTVRDA MANILSKOG PROGLASA ...... 110

A. POTPUNO EVANĐELJE .................................................... 113

1. NAŠA LJUDSKA NEVOLJA ........................................... 113

2. RADOSNA VIJEST ZA DANAS ....................................... 115

3. JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA .................................. 117

4. EVANĐELJE I DRUŠTVENA ODGOVORNOST ................ 119

B. SVA CRKVA .................................................................... 120

5. BOG JE EVANGELIZATOR ............................................ 120

6. LJUDSKO SVJEDOČANSTVO ........................................ 122

7. INTEGRITET SVJEDOKA ............................................... 124

8. MJESNA CRKVA .......................................................... 126

9. SURADNJA U EVANGELIZACIJI .................................... 127

C. CIJELI SVIJET .................................................................. 130

10. SUVREMENI SVIJET ................................................... 130

11. IZAZOVI DO 2000. I NADALJE ................................... 132

12. TEŠKE OKOLNOSTI ................................................... 134

13. ZAKLJUČAK: NAVIJEŠTATI KRISTA DOK NE DOĐE .. 136

DIDACHE – UPUTE APOSTOLSKE ................................................ 138

1. DVA PUTA: PRVA ZAPOVIJED ........................................ 138

2. DRUGA ZAPOVIJED: ZABRANJEN TEŠKI GRIJEH ............. 139

3. ZABRANJENI OSTALI GRIJESI ........................................ 139

4. RAZLIČITA PRAVILA ..................................................... 140

5. PUT SMRTI .................................................................... 141

10

6. PROTIV LAŽNIH UČITELJA I HRANE ŽRTVOVANE IDOLIMA 142

7. U VEZI KRŠTENJA ........................................................ 142

8. U VEZI POSTA I MOLITVE (GOSPODNJE) ...................... 143

9. EUHARISTIJA – VEČERA GOSPODNJA .......................... 143

10. POPRIČESNA MOLITVA ................................................ 144

11. U VEZI UČITELJA, APOSTOLA I PROROKA .................... 144

12. PRIMANJE KRŠĆANA: GOSTOPRIMSTVO ...................... 145

13. POMAGANJE PROROKA ............................................... 146

14. KRŠĆANSKO OKUPLJANJE NA DAN GOSPODNJI .......... 146

15. BISKUPI I ĐAKONI: KRŠĆANSKI PRIJEKOR ................... 147

16. BUDNOST: DOLAZAK GOSPODNJI ............................... 147

ČETVRTI DIO

KRATKI BOGOSLOVNI POJMOVNIK (A.BALOG I A. BIRVIS) ...... 151

O KRŠĆANSKOJ VJERI ............................................................... 227

TEBE BOGA SLAVIMO ................................................................. 237

BIBLIJSKI TEKSTOVI NA HRVATSKOM JEZIKU .......................... 238

11

PROSLOV

U svome javnom djelovanju Isus je učio po sinagogama,

propovijedajući Radosnu vijest o Kraljevstvu. Naučavanje

vjere otuda ima svoju ključnu ulogu u kršćanskom duhovnom

uzrastu i kao takvo prethodi propovijedanju i držanju svega

onoga što nam je Krist zapovjedio. U tom smislu zdrava i na

Svetom pismu utemeljena vjerska pouka ne ostavlja prostora

krivim naučavanjima i zastranjivanjima te nas u konačnici ču-

va od otpada od vjere.

Nakon gotovo polovice stoljeća ponovno objavljujemo

tekst Temeljnih istina Svetoga pisma, predajući ga vjerničkom

čitateljstvu i našim crkvama na svakodnevno korištenje. Knji-

ga je namijenjena svima onima koji se, nakon svog obraćenja

Kristu, žele temeljito pripremiti za krštenje vodom. Ali, knjiga

je isto tako, namijenjena i onim vjernicima koji žele osvježiti i

dopuniti svoje već postojeće znanje o osnovama vjere i pente-

kostalnog naučavanja.

Izvorni kršćanski nauk, iskustvo krštenja Svetim Duhom ,

kako se on događao u ranoj Crkvi, i postojano držanje Isuso-

vih zapovijedi, čine pentekostalne1 vjernike i njihove zajedni-

ce učinkovitim i u kršćanskoj povijesti poznatim po evangeli-

1 „Pentekostalci su svoje ime dobili po novozavjetnoj grčkoj riječi pentekostes

(Pedesetnica iz Dj 2,1) koja označava pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća,

inače Dan Duhova, dakle rođendan kršćanske Crkve. Pentekostalci svoje isku-

stvo, učenje i praksu temelje (…) na Isusovom učenju i iskustvu apostolske crkve.“ Peter Kuzmič u knjizi Borislava Arapovića Njihovim tragom. Izvori,

Osijek, 2003. Str.: 24.

12

zatorima. Stoga ne iznenađuje činjenica da je broj penteko-

stalnih (i karizmatskih) vjernika u svijetu trenutačno preko pet

stotina milijuna, ili oko četvrtina svih onih koji sebe nazivaju

kršćanima. Osim tog broja, iznenađujuća je i brzina kojom

ovaj duhovni pokret raste i širi se, osobito od početka dvade-

setog stoljeća, prenoseći tako težište današnjeg kršćanstva iz

Europe i Sjeverne Amerike u zemlje Trećeg svijeta Južne

Amerike, Afrike i Azije. Pentekostalni vjernici, nakon sna-

žnog iskustva krštenja Duhom Svetim, teže i za ostalim daro-

vima Duha, te oduševljeno navješćuju evanđelje, istovremeno

svjedočeći drugima o svom osobnom duhovnom iskustvu Bo-

žje milosti po Duhu Svetome.

U ovoj knjizi nalaze se neki od najvažnijih tekstova koji

govore o našoj vjeri, osim, svakako, Svetoga pisma. Neki od

njih su vrlo stari i potječu još od vremena apostola, a neki su,

pak, novi, nastali tek prije nekoliko desetljeća. Unatoč ogro-

mnoj vremenskoj razlici njihova nastanka, svi oni sadrže isto

izvorno evanđelje. Stoga nas izbor tekstova u ovoj knjizi pod-

sjeća na onog domaćina koji iz svoje riznice vadi novo i staro.

Suvremene vjernike, čak i više od njihove subraće s po-

četka kršćanstva, okružuju i zapljuskuju mnoga kriva i prije-

varna naučavanja raznobojnih novodobnih pokreta, ideologija

i suvremenih mitova. Stoga je zdrava evanđeoska prosudba i

ispravan vjerski nauk, uz mudar otklon od svakovrsnog mo-

ralnog relativizma i doktrinarnog kompromisa, važan za po-

stojan vjernički hod u svjetlosti. Spasitelj nam stoga u tom

smislu trajno poručuje: Bdijte i molite!

13

Moja je želja i molitva da ovaj vrijedan izdavački podu-

hvat, sada evo već drugog izdanja, donese obilje Božjeg

blagoslova svakom čitatelju, njegovom rastu u spoznaji Božje

milosti te ga čuva i očuva na njegovom Putu spasenja.

Damir Špoljarić

Predsjednik Evanđeoske pentekostne crkve u

Republici Hrvatskoj

15

UVOD

Ova knjiga namijenjena je prvenstveno podučavanju krš-

ćanskih obraćenika o osnovama kršćanske vjere prije njiho-

vog krštavanja vodom. Namijenjena je također i svima onima

koji žele upotpuniti svoja znanja o osnovnim svetopisamskim

istinama. Naučavanje i usvajanje biblijskih poruka prethodi

boljem razumijevanju propovijedi, plodonosnom uzrastu u

vjeri i duhovnim spoznajama te u posvećenom kršćanskom

življenju koji je bogat svakovrsnim bogougodnim dobrim

djelima.

Knjiga je podijeljena u četiri dijela.

Prvi dio započinje s Deset Božjih zapovijedi, navedenih u

Starom zavjetu. Nakon njih slijede Najveća zapovijed, Zlatno

pravilo i Nova zapovijed ljubavi, sve odreda izrečene od

samoga Gospoda Isusa Krista u Novom zavjetu.

Slijedi Gospodnja molitva Oče naš, koju nam je Gospod

Isus Krist naložio moliti i koja je zapisana u Matejevom evan-

đelju 6,9-13. U prvoj Crkvi, Gospodnja molitva završavala se

doksologijom iz Didahea: Jer tvoja je moć i slava u vjekove

(8,2). Apostolska uredba2 dodala je na početku doksologije

riječ kraljevstvo i taj se oblik tradicionalno izgovara u našim

pentekostalnim zajednicama. Gospodnja molitva je, kako je to

rekao jedan od ranih kršćanskih pisaca, sažetak sveg Evan-

đelja.3 U njoj se spominje sveto ime Božje, vršenje njegove

2 Constitutiones Apostolicae, 7, 24, 1. 3 Tertulijan, De oratione, 1.

16

volje na zemlji, dolazak Njegovog kraljevstva, naše svagdanje

potrebe, očuvanje od Zloga, praštanje i proslava. Svakodnev-

no moljenje ove molitve, naglas, znak je poslušnosti Kristo-

vim riječima: Vi, dakle, molite ovako.

Apostolsko vjerovanje je najstariji sažetak nauka koji su

apostoli od početka navješćivali o Bogu i smatrali da ga svaki

kršćanin treba znati izgovoriti prije svog krštenja u vodi. Nji-

me su, kako kaže predaja, podučavali sve Kristove sljedbenike

da po njemu svakodnevno žive u obitelji, u svijetu i u

crkvenoj zajednici, te ga drugima s radošću i žarom prenose i

objavljuju. Zajedničko izgovaranje Apostolskog vjerovanja,

još od rane Crkve, doprinosilo je jedinstvu vjerničke zajedni-

ce, izgradnje skupne osobnosti, te njihove javne prepoznatlji-

vosti u svijetu u kojem žive.

Radi pojave i širenja opasnog krivovjerja tijekom 4. stolje-

ća, prema kojem Isus Krist nije Bog već samo čovjek, sastali

su se nadglednici svih crkava u Niceji, gradiću kod Carigrada.

Svecrkveni Sabor je tada osudio krivovjerje te objavio svoj

zajednički zaključak da je Isus istovremeno i čovjek i Bog,

odnosno da je druga Božanska osoba. Nakon nekog vremena

počelo se širiti jedno drugo i slično krivovjerje, koje je nauča-

valo da Duh Sveti nije Bog. Svecrkveni Sabor se opet sastao,

sada u Carigradu, osudio to krivovjerje i objavio da je Duh

Sveti treća Božanska osoba. Tako je nastalo Carigradsko–

nicejsko vjerovanje, koje predstavlja prošireno Apostolsko

vjerovanje. Jednakopravno se izgovara s Apostolskim vjerova-

njem.

17

U drugom dijelu knjige nalaze se tekstovi koji su priređeni

prema Temeljnim istinama Svetog pisma – o vjeri i nauci Kri-

stove Pentekostne crkve u FNR Jugoslaviji4 i Standardu krš-

ćanske nauke i prakse za članove mjesne Kristove pentekostne

crkve.5 Pri tome su korištene Izjave temeljnih istina objavljene

na internetskim stranicama Skupština Božjih iz SAD-a, a koje

govore o osnovama vjere.6 Standard življenja vjernika, koje je

usvojio Sabor Evanđeoske pentekostne crkve rujna 2004. go-

dine u Vinkovcima,7 sadržajno i stilski utkani su u tekst Te-

meljnih istina, pri čemu je izbjegnuto ponavljanje.

Temeljne istine se smatraju sažetkom vjerovanja, naučava-

nja i svakodnevnog življenja vjernika pentekostnih crkava, a

koje se u konačnici temelje na izvornom autoritetu i nadahnu-

ću Svetoga pisma. Namijenjene su, kako je to rekao uvodničar

prvog izdanja, propovjednicima, dušobrižnicima, evangeliza-

torima i učiteljima nedjeljnih pouka u našim crkvama , a mo-

žemo nadodati i svim onim vjernicima koji žele gorljivije

slijediti svoga Spasitelja i Gospoda Isusa Krista na njegovom

tijesnom Putu kroz uska vrata u Život. Temeljne istine, kako

se ovdje iznose, predstavljaju polazište jednog takvog kršćan-

skog putovanja. Dobro je pri tome imati na umu, da su sve

naše bogoslovne spoznaje i sva kršćanska uvjerenja, kako to

4 Istoimeno djelo P. C. Nelsona u izdanju Skupština Božjih iz SAD, preveo i u

Osijeku 1959. godine tiskao Dragutin Volf. 5 Tekstove F. R. Arbizua i R. D. Williamsa iz 1936. godine preveo i u Novom

Sadu 1963. godine tiskao Dragutin Volf. 6 Assemblies of God, Springfield, MO (http://www.ag.org/top/Beliefs/Statement

_ of_Fundamental_Truths). 7 http://www.epc.hr/hr

18

kaže apostol Pavao u svome pismu crkvi u Korintu – djelomi-

čna. Ali unatoč tih naših djelomičnih spoznaja, teoloških i

svih drugih, krštenje u Duhu Svetome daje onu duhovnu silu

koja nam dolazi odozgor i koja svakoga vjernika i svaku

crkvenu zajednicu osposobljava za djelotvorni i plodotvorni

kršćanski život. Tako se Božja sila i Njegova mudrost očituje

u našoj slabosti: u razumskoj, u spoznajnoj i voljnoj. Hoćemo

li radi toga odbaciti vjersku poduku, a time i svoj duhovni

uzrast, da bi time dali veći prostor djelovanju i očitovanju Bo-

žje sile u našim životima? Svakako da ne! Nego ako sve što

možemo marljivo naučiti, to i učinimo, i kada naučeno pri-

mijenimo, trebamo zadržati i dalje njegovati onu dragocjenu

poniznost u pogledu vlastitog znanja i obrazovanja, koja često

krasi neuke i sve one koji su siromašni duhom. To će nas

očuvati od nadmenosti u odnosu na našu subraću u Kristu,

koji drugačije od nas ispovijedaju svoju vjeru, i drugačije po

njoj žive. Takvim stavom i ponašanjem primjenjivat ćemo

Kristov nauk da tko nije protiv nas, za nas je.

Treći dio knjige obuhvaća tri važna dokumenta, i to dva su-

vremena - Lusannski zavjet i Manilski proglas te jedan patri-

stički, iz razdoblja rane crkve: Didache – Upute apostolske.

Lausannski zavjet (ili pakt) je suvremena ispovijed vjere i

obećanje različitih i u mnogo čemu raznorodnih evanđeoskih

kršćana, koji su unatoč tome međusobno povezani mnogo-

brojnim duhovnim nitima, te koji imaju zajedničku viziju i žar

za evangelizacijom svijeta. Ovaj zavjet predstavlja iznimno

rasprostranjeno i prihvaćeno ispovijedanje vjere u suvreme-

nim evanđeoskim krugovima. Tim zavjetom zajedno i pojedi-

načno obećajemo Bogu, ljudima i sebi da ćemo molitvom i

19

djelovanjem doprinijeti sveukupnoj evangelizaciji ne samo

svijeta već i svog susjedstva, naselja, svog i susjednog naroda,

svih i svakog, i sve tako do kraja zemlje.8

Manilski proglas9 je određen kao javni manifest opredje-

ljenja, nakana i motiva u vezi s dvije teme kongresa: naviješta-

nja Krista sve dok ne dođe i poziva Crkvi da donese cjelovito

evanđelje svijetu. Proglas u prvome dijelu donosi dvadeset i je-

dnu jezgrovitu izjavu, a u drugome ih dijelu obrazlaže u dva-

naest odjeljaka. Tekst proglasa nastavlja se na tekst Laussan-

skog zavjeta, a oba su predana crkvama i vjernicima na prouča-

vanje, usvajanje i primjenu.

Didache su neki ranokršćanski crkveni oci držali toliko va-

žnim tekstom da su ga smatrali gotovo dijelom Svetoga

pisma. Sadržajno je najbliži tekstu Matejevog evanđelja u

smislu usmene i pisane tradicije. To je tekst koji se ponajviše

8 Lausanne Covenant (engl.) je usvojen na Prvom međunarodnom kongresu za

evangelizaciju svijeta, koji se održao u Lausanne u Švicarskoj 1974. godine.

Bio je to prvi takav skup takve vrste evanđeoskih kršćana. Više od dvije tisu-će i tristo delegata iz sto pedeset zemalja svijeta usvojili su tekst Lausannskog

zavjeta. Na ovom kongresu, a osobito nakon njega, dogodile su se značajne

promjene među evanđeoskim vjernicima svijeta: prijašnji trijumfalistički stav

evanđeoskih kršćana zamijenjen je pokajničkim stavom, posebice u pogledu

socijalne odgovornosti i djelovanja evanđeoskih kršćana. Kongres je naglasio

važnost i hitnost propovijedanja evanđelja cijelom svijetu. (Prema Leksikonu evanđeoskoga kršćanstva. Urednik Stanko Jambrek. Bogoslovni institut i Pro-

metej, Zagreb, 2007. str. 241.) 9 Manilski proglas (Manila Manifesto) usvojen je na Drugom međunarodnom

kongresu o evangelizaciji svijeta održanom u Manili na Filipinima 1989. go-

dine. Kongresu je prisustvovalo više od tri tisuće predstavnika različitih, veći-nom evanđeoskih crkava iz sto sedamdeset zemalja. Ovaj Proglas je određen

kao javni proglas opredjeljenja i nakana u s vezi dvije teme kongresa: na-

vješćivanja Krista dok ne dođe i poziva svoj Crkvi da donese evanđelje svem svijetu. Priređeno prema Kairosu, Zagreb, 2, 2008, str. 349-364.

20

koristio za vjeronaučne potrebe i odgoj kršćanskih zajednica u

prvoj Crkvi. Sastoji se od četiri dijela: Moralni nauk, Bogo-

služne upute i molitveni obrasci, Stegovne upute te Eshato-

loški dio. Iz teksta Didachea može se razabrati i bolje razu-

mjeti vjernička praksa i jednostavnost duhovnog života rane

Crkve.10

Na kraju knjige nalazi se kratki bogoslovn pojmovnik koji

sadrži ograničeni broj natuknica potreban onim čitatljima koji

su na početku svog upoznavanja s vjerskim naukom. Govor o

Bogu sadrži i one riječi koje se ne susreću uvijek u svako-

dnevnim područjima života i rada. Stoga je dobro navedene

pojmove upoznati radi boljeg razumijevanja onog o čemu go-

vore ova i druge bogoslovne knjige kao i propovijedi. Zahva-

ljujem se profesoru teologije Aleksandru Birvišu koji je str-

pljivo i temeljito ispravio, dopunio i doradio moj prvotni

rukopisni tekst i tako ga, kao njegov koautor, značajno poja-

snio i poboljšao.

Sve bogoslovne teme koje ćete u nastavku čitati i proučavati

treba postupno i polako upijati, razmišljati o njima, mijenja-

jući time svoj svjetonazor i svakodnevno življenje. Svaka od

iznesenih istina Svetog pisma predstavlja samo mali dio većih

cjelina o kojima su napisane brojne knjige, a u nekim slučaje-

vima i čitave biblioteke. Osobito je važno tijekom čitanja i ra-

zmišljanja o pročitanome u svojoj duhovnoj nutrini biti smire-

nim i u stanju sličnome molitvi. Time se otvara svoje srce Du-

hu Svetome za razumijevanju teksta koji nas, prema obećanju,

10 Priređeno prema Tomislav Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature I. Za-

greb: Kršćanska sadašnjost, 1998., str. 42-66.

21

uvodi u svaku istinu. Drugim riječima, nauk vjere treba usva-

jati po onom istom Duhu Svetome po kojem su sva Pisma

pisana i nadahnuta. Dobro bi bilo da se za proučavanje sadrža-

ja ove knjige sabire manja skupina vjernika, koju će voditi is-

kusni biblijski učitelj.

Imajmo na umu da kršćanski duhovni uzrast nije brz i da je

za njega potrebno vrijeme, kao što je potrebno za pretvorbu

grožđanog soka u vino koje uzimamo tijekom Gospodnje

večere. U suvremenom svijetu u kojem svakodnevnica postaje

sve užurbanijom, i gdje se društvena i poslovna uspješnost

mjeri vremenom, iznosima i količinama, poziv na sporost i

postupnost nije uobičajen. Ipak, suobličavanje u savršeni Kri-

stov lik nije niti može biti brz, instantan, ili ekspresan, već je

on postupan. Za duhovni je rast potreban marljiv i postojan

rad na osobnom posvećenju i predanost djelovanju Duha Sve-

toga. Suobličavanje Kristovu liku ostaje nam trajnim opredje-

ljenjem i temeljnom svrhom našeg ovozemaljskog kršćanskog

života. To je lik kojemu se stalno ispružamo i polako približa-

vamo, ali ga u ovozemaljskom tijelu nikad ne dostižemo. Bu-

dimo stoga u tom napretku revni i uporni, ali i strpljivi sami sa

sobom. Jer kada smo strpljivi sa sobom, možemo to biti i sa

svojom subraćom u vjeri.

Također, neka vas ne obeshrabruju iskušenja, napasti, tje-

skobe, sumnje, poteškoće ili razne neugodnosti na koje ćete

nailaziti. One su u konačnici korisne za duhovni uzrast jer nas

podsjećaju na stalno bdijenje i vježbanje u pobožnosti, na

stalno popravljanje vlastitog življenja, ali i na to da svu svoju

nadu i vjeru možemo polagati samo u Krista. Produbljujući

svoje duhovno prijateljstvo s Isusom i svoj osobni odnos s

22

Njime, činimo ono što je u samom središtu smisla kršćanskog

života. Vi ste prijatelji moji…, kaže nam Isus. U toj bliskosti

možemo svojim nutarnjem, duhovnim bićem osjetiti Njegov

glas kojim nam se obraća bez riječi i koji potom slušamo i

slijedimo.

Duhovni život se ne iscrpljuje usvajanjem kršćanskog nauka

i izgradnjom razumskog dijela vjere. On njime započinje. Na-

stavlja se svakodnevnim vježbanjem pobožnosti, samostalno,

u tajnoj klijeti i u zajednici vjernika, u crkvi, zatim, radosnim

naviještanjem Dobre vijesti o tome da se približilo Kraljev-

stvo nebesko, dokazuje se vršenjem djela ljubavi prema svo-

jim bližnjima, a prate ga znaci i čuda. Zaokružuje se izgra-

dnjom one nade kojom svakodnevno iščekujemo skori ponov-

ni dolazak Gospoda Isusa Krista i za njima uzdišemo Mara-

natha: Dođi, Gospodine Isuse! Takvim stavom čekanja, naše

dnevne patnje i trpljenja postaju podnošljivima i mi po Duhu

Svetome postupno donosimo obilate plodove Duha: ljubav,

radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost i

uzdržljivost. Usklađivanje vlastitog življenja sa ispovijeda-

njem svoje kršćanske vjere, Put je na koji smo pozvani i ko-

jem smo se odazvali.

Kako se približavamo Kristu i njegovom liku, skloniji smo

sve više prezirati svijet i svjetovne ispraznosti, kao što su go-

milanje prolaznih dobara, vremenite časti, visoke društvene i

javne položaje, tjelesne želje, isprazne razgovore i tome sli-

čno. Skloniji smo, isto tako, ponizno misliti o sebi i o svojim

sposobnostima, o svom obrazovanju, o svojim umijećima i

spoznajama, svojim djelima, općenito, o sebi samima. Takva

poniznost i samoodricanje daje nam skrušeno srce i vodi nas u

23

podložnost Bogu, a ta podložnost u razumno, mudro i smireno

postupanje u životu. To nas potom čuva od neurednih sklono-

sti i želja, od ispraznih nada, umišljenosti i taštine, a daruje

nam nutarnji mir i duhovnu postojanost. Tako postajemo mi-

roljubivima u svim svojim međusobnim odnosima, skloni to

prenositi na druge osobe koje su oko nas. Stalnim prosuđiva-

njem samih sebe, svojih nakana i djelovanja, izgrađujemo si

dobru savjest, a time svoje nedužno srce, svoje bezazlene na-

kane te nedužno postupanje.

Sve ove kršćanske vrline moguće je postići samo poniznim i

poslušnim pristajanjem na križni i tegobni, ali istovremeno na

radosni, pobjedonosni i blagoslovljeni kršćanski put. Svako-

dnevne nevolje i napasti, razne društvene nepravde, vlastite i

tuđe slabosti, trebamo podnositi strpljivo i poslušno, po ugle-

du na Krista, ne žureći se prebrzo izaći iz tih nevolja i okol-

nosti, znajući da nam one izgrađuju krotko i ponizno srce te

nas približavaju Bogu, u kojem u konačnici pronalazimo sva-

ku utjehu. Postojano se pouzdajmo u Božjoj milosti, znajući

da nam je kroz mnoge nevolje proći, kako bi ušli u Kraljevstvo

Božje. Stoga kada dođu nevolje, zazovimo Boga u svoj vjeri i

zatražimo Njegovu pomoć, i on će nas čuti i izbaviti. Živeći

kršćanski život ne možemo izbjeći napasti. Ne zaboravimo da

se kroz njih u našem životu očituje Božja spasonosna milost i

Njegova snaga. Životne nevolje i kušnje pripadaju vremenu i

prolaznosti, jednako kao i znanje, obrazovanje, mudrost, ime-

tak, čast, slava, vlast i moć. Odrekavši se sebe i svega onoga

što je vremenito, prihvativši Krista i Njegov Put križa, sebe

predajemo Bogu i vječnosti. Stoga u poniznosti i skrušenosti,

u pokajanju i predanosti, u vjeri u Njegovu milost, uzimajmo,

24

u s zajedništvu s drugim svetima, kruh i vino – tijelo i krv –

koji su spomen na Njegove patnje, smrt i Uskrsnuće, blaguj-

mo Gospodnju večeru, u stalnoj nadi i očekivanju Njegovog

skorog ponovnog dolaska.

I na kraju ovog uvoda preporučujem čitateljima da kao ne-

zaobilazno kršćansko štivo pročitaju Put kršćanina iz Grada

Propada na goru Sion Johna Bunyana (1628-1688.) propovje-

dnika iz Engleske. To se smatra jednom od najčitanijih knjiga

nakon Biblije. Pisac je dvanaest godina proveo u tamnici radi

javnog propovijedanja evanđelja. U zatvoru je napisao mnoge

knjige, uključujući i spomenutu.11

Druga knjiga koju preporučujem za čitanje je Nasljeduj Kri-

sta Tome Kempenca, djelo koje je nastalo u 15. stoljeću. Čita-

telj će u njoj pronaći nauk o duhovnom hodu predane osobne

vjere u Krista. Na jednostavan način govori o smislu života,

izlaže vrijednosti kršćanske patnje i križa te kako Objava i

vjera, dodirujući ljudsku nutrinu, približavaju čovjeka Kristo-

vom liku. Svako tko želi slijediti i nasljedovati Krista, pozvan

je svakodnevno biti s Njim, znajući da onaj koji Ga slijedi, ne-

će hoditi u tami. Stoga, hodimo kroz ovaj vremeniti život u

svjetlu Duha Svetoga.

Antal Balog

[email protected]

11 Tekst ove knjige u cijelosti je dostupan na Internetu, http://siont.net/uhristu

/knjige/

25

PRVI DIO

27

DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

Onda Bog izgovori sve ove riječi:

1. "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egi-

patske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz

mene.

2. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na ne-

bu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne

klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog

sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me

mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem

milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne

oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

4. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obav-

ljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak

posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla ne-

moj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni

sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe

unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo,

zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana

počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan su-

botni.

5. Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na

zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.

28

6. Ne ubij!

7. Ne učini preljuba!

8. Ne ukradi!

9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega

svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola nje-

gova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvo-

ga!"

KNJIGA IZLASKA

20,1-2112

12 Biblijski citati u ovoj knjizi navođeni su iz Zagrebačke Biblije.

29

NAJVEĆA ZAPOVIJED

Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom du-

šom svojom, i svom pameti svojom!

Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga!


22,37-39

ZLATNO PRAVILO

Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, tako i vi činite njima!

To su, naime, Zakon i Proroci.


7,12

NOVA ZAPOVIJED

Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge; kao što sam

ja ljubio vas, ljubite i vi jedni druge!

Ako imadnete ljubavi jedni prema drugima, po tome će svi

prepoznati da ste moji učenici.

ISUS KRIST U EVANĐELJU PO IVANU

13,34-35

30

GOSPODNJA MOLITVA OČE NAŠ

Oče naš koji jesi na nebesima!

Sveti se Ime tvoje!

Dođi Kraljevstvo tvoje!

Budi volja tvoja

kako na nebu tako i na zemlji!

Kruh naš svagdanji daj nam danas!

I otpusti nam duge naše

jer i mi otpustismo dužnicima svojim!

I ne uvedi nas u napast,

nego izbavi nas od Zloga!

Jer tvoje je Kraljevstvo, moć i slava u vjekove!

Amen!


6,9-13

I DIDAHE 8,2

31

VJEROVANJE APOSTOLSKO

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,

Stvoritelja neba i zemlje.

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospoda našega,

koji je začet po Duhu Svetom,

rođen od Marije Djevice,

mučen pod Poncijem Pilatom,

raspet, umro i pokopan;

sišao nad pakao;

treći dan uskrsnuo od mrtvih;

uzašao na nebesa,

sjedi s desna Bogu Oca svemogućega;

odonud će doći suditi žive i mrtve.

Vjerujem u Duha Svetoga,

svetu sveopću Crkvu,

općinstvo svetih,

oproštenje grijeha,

uskrsnuće tijela i život vječni.

Amen.

32

VJEROVANJE NICEJSKO- CARIGRADSKO

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba

i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog.

I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Bo-

žjega, Rođenog od Boga, svjetlo od svjetla, pravog Boga od

pravog Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome

je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja si-

šao s nebesa.

I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čo-

vjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i

pokopan.

I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sje-

di s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i nje-

govo kraljevstvu neće biti kraja.

I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji silazi od Oca i

Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji

je govorio po prorocima.

I u jednu svetu opću i apostolsku Crkvu.

Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.

I iščekujem uskrsnuće mrtvih.

I život budućeg vijeka.

Amen

PRVI NICEJSKI SABOR 325. GODINE I

PRVI CARIGRADSKI SABOR 381. GODINE

33

DRUGI DIO

35

VJEROVANJE VJERNIKA

EVANĐEOSKE PENTEKOSTNE CRKVE

1. Vjerujemo da je Sveto pismo Starog zavjeta i Sveto pi-

smo Novog zavjeta nadahnuto Svetim Duhom, nepogre-

šiva, vjerodostojna, autoritativna i mjerodavna Riječ

Božja u svim pitanjima vjere i življenja.

2. Vjerujemo u postojanje samo jednog, istinitog i vječnog

Boga, koji nam se objavljuje u tri osobe Trojstva: Boga

Oca, Boga Sina Isusa Krista i Boga Duha Svetoga.

3. Vjerujemo u božanstvo Gospodina Isusa Krista. Kao vje-

čni Božji sin, Gospodin Isus Krist je istovremeno i čo-

vjek i Bog.

4. Vjerujemo da je čovjek stvoren dobrim, ali je svojom vo-

ljom pao u grijeh, unijevši tako fizičko i duhovno zlo,

smrt i raspadljivost, u stvoreni svijet.

5. Vjerujemo da svaka osoba može obnoviti svoju poveza-

nost s Bogom vjerom u Isusa Krista, koji temeljem naše

osobne vjere i pokajanja postaje našim Spasiteljem.

6. Vjerujemo u dva biblijski ustanovljena zavjetna obreda:

(1) krštenje u vodi uranjanjem nakon pokajanja za grijehe

i prihvaćanje Kristovog milosrdnog dara spasenja, (2)

Gospodnju večeru kao trajno sjećanje na Kristovo stra-

danje na križu, na Njegovu smrt i uskrsnuće za naše otku-

pljenje i spasenje.

36

7. Vjerujemo da je krštenje Duhom Svetim posebno snažno

duhovno iskustvo koje po osobnoj vjeri primamo nakon

svog spasenja radi osnaženja vjere kako bismo - kao i

tijekom novozavjetnih vremena - uvjerljivo svjedočili

Riječ Božju i učinkovito služili Gospodinu.

8. Vjerujemo da je osnovno i vidljivo svjedočanstvo kršte-

nja Duhom Svetim govorenje tuđim jezicima kako Duh

nadahnjuje govoriti, po iskustvu Dana pedesetnice (pen-

tekosta) o kojem se govori u Djelima apostolskim i u

Evanđeljima.

9. Vjerujemo u posvećeni život, odnosno posvećenje vjer-

nika nakon njegovog spasenja kao cijeloživotni tijek uda-

ljavanja od zla i približavanja Bogu, stalnim preoblikova-

njem svog lika u lik sličan Kristovu.

10. Vjerujemo da Crkva ima trajnu misiju traganja za izgu-

bljenima u grijehu koji žele primiti spasenje posredstvom

Isusa Krista. Vjerujemo da je Crkva tijelo kojemu je gla-

va Isus Krist i koja je sačinjena od svih koji su prihvatili

Božje otkupljenje žrtvom, smrti i uskrsnućem Božjeg Si-

na Isusa Krista, bez obzira na njihovu crkvenu ili deno-

minacijsku pripadnost.

11. Vjerujemo u Božji poziv i svetopisamsko rukopolaganje

starješina i đakona koji služe i vode Crkvu. Biblija nas

uči da se trebamo, u pokornosti svojim starješinama, po-

svetiti zadobivanju drugih duša za Krista i da Ga svi zaje-

dno proslavljamo sudjelujući u izgradnji zajednice vjerni-

ka, Crkve – tijela Kristovog.

37

12. Vjerujemo u božansko ozdravljenje bolesnika kao privi-

legij današnjih kršćana. Ozdravljenje primamo po Kristo-

vim mukama i Njegovom smrti na križu, kao žrtve okaj-

nice za naše grijehe i izmirenje s Bogom.

13. Vjerujemo u blagoslovljenu nadu uzašašća sveopće Cr-

kve prije ponovnog Kristovog dolaska. U tom trenutku

budućnosti, svi vjernici, koji su već umrli, ustat će iz svo-

jih grobova i biti uzneseni, zajedno s tada živućim kršća-

nima, i biti vječno sjedinjeni s Gospodinom.

14. Vjerujemo u milenijsku vladavinu Isusa Krista kada će se

vratiti sa Svojim svetima tijekom Njegova Ponovnog do-

laska. Tada će početi Njegova milosrdna vladavina ze-

mljom u trajanju od tisuću godina. Ova će milenijska vla-

davina donijeti izbavljenje narodu Izraelskom i dovest će

do uspostave sveopćeg mira.

15. Vjerujemo da će se svima onima koji su odbili Isusa Kri-

sta dogoditi veliki Božji sud posljednjeg Dana. Njima će

biti suđeno za njihove grijehe i bit će osuđeni na vječnu

kaznu u ognjenom jezeru.

16. Vjerujemo i radosno iščekujemo na kraju vremenâ sa-

vršeno Novo nebo i Novu zemlju. To Krist priprema za

sve pravednike koji su Ga prihvatili kao svog Spasitelja i

Gospoda. Živjet ćemo i stanovati s Njim zauvijek nakon

Njegove milenijske vladavine na zemlji. I tako ćemo

zauvijek biti s Gospodom!

38

1.

BOŽANSKO NADAHNUĆE SVETOGA PISMA

1. Vjerujemo da je Sveto pismo Starog zavjeta i Sveto pi-

smo Novog zavjeta nadahnuta Svetim Duhom, nepogre-

šiva, vjerodostojna, mjerodavna i autoritarna Riječ Božja

u svim pitanjima vjere i življenja.

2. Bog je Duhom Svetim nadahnuo pisce pojedinih biblij-

skih knjiga kako bi objavio sebe i svoju volju.

3. Biblijske knjige su Bogom dane i naučavaju po Duhu

Svetom Bogom nadahnutu cjelovitu i jedinu istinu. Duh

Sveti svojim božanskim prosvjetljenjem dovodi do pot-

punog razumijevanja nepogrešivih istina nadahnute

Objave u Svetom pismu.

4. Zajedničkom molitvom, učenjem i proučavanjem vjerni-

ci, uz prosvjetljenje od Duha Svetoga, zajednički tumače

cjelinu i dijelove Svetog pisma kao Riječi Božje, razbiru-

ći smisao i duhovnu poruku svetih tekstova, tražeći pri

tome dublje Božje prosvjetljenje. Za ispravno tumačenje

nauka Svetog pisma, uz prosvjetljenje Duha Svetoga, po-

trebna je čista savjest, kršćanska razboritost i pobožno

življenje. Samovoljno tumačenje Svetog pisma nije do-

pušteno jer može voditi u kriva tumačenja koja rađaju

herezama (krivovjerjima).

39

5. Pojedine (teže za razumijevanje) dijelove Svetog pisma

tumačimo drugim dijelovima Svetog pisma, strpljivo

pronalazeći istinu po nadahnuću Duha Svetoga. Svaka

prosudba po pitanjima morala, filozofije, nauka, življenja

i osobnih uvjerenja treba se preispitivati i temeljiti na

objavi Duha Svetoga, koji nam progovara iz tekstova

Svetog pisma.

6. Vjernici dosljedno primjenjuju nauk Svetog pisma u oso-

bnom, obiteljskom i crkvenom životu, objavljujući svije-

tu Radosnu vijest spasenja i poučavajući cjelovitu mu-

drost pobožnosti.

7. Knjige Svetog pisma Starog zavjeta (39) i knjige Svetog

pisma Novog zavjeta (27) čine jedinstvo objavljene Bo-

žje Riječi, kojoj se ništa ne smije dodavati, niti oduzi-

mati. Apokrifne i deuterokanoničke knjige mogu se čitati

ali nisu mjerodavne za izgradnju vjerske istine i pobožno

življenje.

Ps 119,11; 2 Tim 3,15-17; 1 Sol 2,13; 2 Pt 1,21; 2 Pt 1,19-21, 25;

Mt 5,18: Otk 19,10; Otk 2,18-19

40

2.

JEDAN ISTINITI I VJEČNI TROJEDINI BOG

1. Vjerujemo u postojanje samo jednog, istinitog i vječnog

Boga, koji nam se objavljuje u tri osobe Trojstva: Boga

Oca, Boga Sina Isusa Krista i Boga Duha Svetoga.

2. Vjerujemo u postojanje jedinoga živoga, istinitog, savr-

šenog, svemoćnog, vječnog, nevidljivog, nepromjenlji-

vog, neshvatljivog, svetog Boga, čistog Duha, koji je

pravedan, milosrdan i milostiv, bogat ljubavlju i prašta-

njem, koji je u početku stvorio svijet, sve što je vidljivo i

nevidljivo, i sve što je na njemu, iz ničega, u šest dana, i

sve što je stvorio bilo je dobro i usklađeno. On je izvor

svega, od njega potječe sav život, sva slava, sva dobrota i

sva blaženstva. Bog vlada nad svim stvorenjem.

3. Jedini i istiniti Bog, vječno i samo po sebi postojeće biće,

odlučio se iz ljubavi prema ljudima objaviti im se i daro-

vati samoga Sebe. Bog se postupno objavljivao ljudima

djelima stvaranja neba i zemlje i svojim riječima kao

Onaj koji jest. Puna i konačna objava Boga Oca je posre-

dstvom Sina Isusa Krista, Iskupitelja ljudskog roda u ko-

jemu je s njima sklopio vječni Savez. Bog se objavljuje u

tri različite osobe Svetog Trojstva koje su iste biti, jedna-

ke moći i jednako vječne: Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh

Sveti.

Pnz 6,4; Iz 43,10-11; Mt 28,19; Mr 12,19;

Lk 3,22; Iv 15,26; Ef 4,6; 1 Tim 6,16

41

DOKTRINA O TROJSTVU

4. Izrazi Trojstvo i Božanske Osobe odnose se na trojedinog

Boga. Iako se ne nalaze u Svetome pismu, s njime su po-

tpuno sukladne. Mi stoga u Trojstvu proslavljamo jedi-

noga Boga Oca, utjelovljenog Božjeg Sina koji otkriva

vječnog Boga Oca i Boga Duha Svetoga. Bog Otac

proslavlja Boga Sina, i koji je istobitan s Ocem. Otac

šalje Boga Duha Svetoga u ime Boga Sina, a Bog Duh

Sveti proslavlja Boga Oca i Boga Sina. Mi stoga vjeruje-

mo da su božanske osobe nerazdvojne i jedinstvene u

onome što jesu i što čine, i da se svaka očituje u svom

božanskom djelovanju na svoj način.

Mt 28,19; 2 Kor 13,14;

Iv 14,16-17

RAZLIČITOST I SUODNOS SRODSTVA U BOGU

5. Krist je naučavao o zbiljskoj različitosti božanskih osoba

u Trojstvu, nazivajući ih posebnim imenima srodstva:

Otac, Sin i Duh Sveti. Otac nije Sin, a Otac nije Duh

Sveti. Sin nije Otac, Sin nije Duh Sveti. Duh Sveti nije

Otac, Duh Sveti nije Sin. Ta različitost i suodnos božan-

skog srodstva Božanskih Osoba je neshvatljiva i predsta-

vlja tajnu naše kršćanske vjere, i otuda je neobjašnjiva.

Lk 1,35; 1 Kor 1,24; Mt 11,25-27;

Mt 28,19; 2 Kor 13,14; 1 Iv 1,3-4

JEDINSTVO JEDNOG BITKA

42

OCA, SINA I DUHA SVETOGA

6. Premda govorimo o tri božanske osobe, o Trojstvu, vje-

rujemo da su oni jedno, istobitne i jedne naravi. Otuda je

Otac sav u Sinu i u Duhu Svetomu, Sin je sav u Ocu i u

Duhu Svetomu, a Duh Sveti je sav u Ocu i Sinu. Otac je

Stvoritelj, Sin je Stvoritelj, Duh Sveti, koji je istobitan

Ocu i Sinu, vječno izlazi od Oca kao praizvora, darivan

od Oca Sinu. Otac je Bog, Sin je Bog, Duh Sveti je Bog.

Ipak, to nisu tri Boga, nego je jedan Bog. Zato iako po-

stoje tri božanske osobe u Bogu, one su u jedinstvu i zato

postoji samo jedan Gospod Bog i jedno ime Njegovo ko-

je slavimo.

Iv 1,18; Iv15,26; Iv 17,11;

Iv 17,21; Zah 14,9

OSOBNOST I ODNOSI U TROJSTVU

7. Otac, Sin i Duh Sveti nisu jedna Osoba, već imaju svoj

jasni i nenarušeni sklad djelovanja. Sin je u Ocu i s

Ocem i Otac je u Sinu i sa Sinom u odnosu i u zajednici.

Otac nije od Sina, ali Sin je od Oca i od njega je primio

vlast. Duh Sveti, po svojoj naravi vlasti i djelovanju, iz-

lazi od Oca. Osobe u Trojstvu ne postoje niti djeluje

odvojeno i neovisno jedna od druge.

Iv 5,17-30; Iv 5,32; Iv 5.37;

Iv 8,17-18

43

UZVIŠENOST IMENA GOSPODA ISUSA KRISTA

8. Naziv Gospod Isus Krist je ime iznad svakog drugog

imena na nebu i na zemlji. U Novom zavjetu se tim ime-

nom nikada ne oslovljava Bog Otac ili Bog Duh Sveti.

Ono pripada Sinu Božjem.

Rim 1,1-3; 2 Iv 1,3;

GOSPOD ISUS KRIST – BOG S NAMA

9. Gospod Isus Krist, u odnosu na svoju božansku i vječnu

narav je Jedinorođenac od Oca, a u odnosu na svoju ljud-

sku narav On je Sin Čovječji. Kako Gospod Isus Krist

ima dvije naravi, Božju i ljudsku, On je istovremeno i

Bog i čovjek, On je Emanuel, što znači Bog s nama.

Mt 1,23; 1 Iv 4,2; 1 Iv 4,10; Iv 1,14; Otk 1,13; Otk 1,17

IME SIN BOŽJI

10. Pošto ime Emanuel u osobi našega Gospoda Isusa Krista

objedinjuje i Boga i čovjeka, ime Sin Božji označava

Kristovu božansku narav, a izraz Sin Čovječji Njegovu

ljudsku narav. Otuda ime Sin Božji ukazuje na vječnost i

onostranost, a ime Sin Čovječji na vremenitost i ovostra-

nost. Ime Sin Božji isto tako kazuje o posebnom i vje-

čnom odnosu Gospoda Isusa Krista s Bogom, svojim Ne-

beskim Ocem. Isus Krist je jedinorođeni Sin Boga Oca, i

time je pravi Bog. Ime Sin Čovječji kazuje da je Isusa

44

Krista rodila blažena djevica Marija i da je time pravi

čovjek.

Mt 1,21-23; 2 Iv 3,1; 1 Iv 3,8; Heb 7,3; Heb 1,1-13

ZNAČENJE IMENA GOSPODA ISUSA KRISTA

11. Ime Isus znači Gospod koji spasava. Ime Krist znači

Pomazanik ili Mesija. Ime Gospod znači da mu je dana

sva vlast na nebu i na zemlji, da je božanstvo. Isto tako,

Gospod Isus Krist je rođen kao čovjek koji je na ovaj

svijet došao u tijelu. On je istovremeno i potpuno, kako

vječni Bog tako i vremenski čovjek.

2 Iv 1,9; Iv 1,1; Iv 1,2; Iv 1,14; Iv 1,18; Iv 1,29;

Iv 1,49; 1 Iv 2,22-23; 1 Iv 4,1-5; Heb 12,2

UZVIŠENJE ISUSA KRISTA KAO GOSPODA

12. Naš Gospod Isus Krist, Sin Božji, pošto nas je očistio od

krivnje grijeha, otišao je na nebo i sjeo s desna Bogu na

visini; pokorena su mu bestjelesna bića: anđeli, arhanđe-

li, Prijestolja, Gospodstva, Vlasti, Sile, Poglavarstva, ke-

rubini i serafini. I pošto je učinjen Gospodom i Kristom,

poslao je Duha Svetoga da se, do kraja vremena, Kristu u

čast, sagne svako koljeno i svaki jezik prizna da Gospod

Isus Krist jeste Gospod slave Boga Oca. Kada mu bude

sve podloženo, i sam će se Sin podložiti Ocu koji mu je

sve podložio, da bude Bog sve u svemu.

45

Heb 1,3; 1 Pet 3,22; Dj 2,32-36; Rim 14:11;

1 Kor 15,24-28; Ef 1,20–21; Kol 1,16

JEDNAKA ČAST I SLAVA PRIPADA OCU I SINU

13. Kako što je Otac predao sav sud svome Sinu, dao mu

ime iznad svakog imena, i dao mu svu vlast na nebu i ze-

mlji, tako će sva bića u nebu i sva bića na zemlji sagnut

svoja koljena, pokloniti mu se i iskazati mu svu slavu i

svu čast jednaku slavi i časti kojim slave i časte Boga

Oca.

Iv 5,22-23; Otk 7,9-10; 1 Pet 1,8;

Otk 5,6-14; Otk 4,8-11

46

3.

BOŽANSTVO GOSPODINA ISUSA KRISTA

1. Vjerujemo u božanstvo Gospodina Isusa Krista. Kao vje-

čni Božji sin, Gospodin Isus Krist je istovremeno i čo-

vjek i Bog.

2. Stoga ispovijedamo jednoga te istog Sina, Gospodina na-

šega Isusa Krista, savršenog u božanstvu i savršenog u

čovještvu, pravog Boga i pravoga čovjeka s razumskom

dušom i tijelom, istobitnog Ocu po božanstvu i istobit-

nog nama po čovještvu, poput nas iskušanog u svemu,

osim u grijehu (Heb 4,15), rođenog od Oca odvijeka po

božanstvu, a u posljednje dane, radi nas i radi našega

spasenja, rođenog od Marije Djevice Bogorodice po čo-

vještvu. Jednog te istog Krista Gospodina, Sina jedinoro-

đenoga, kojega moramo priznati u dvije naravi, nepo-

miješane, nepromijenjene, nepodijeljene i neodvojive.

Razlika naravì nije njihovim sjedinjenjem nipošto doki-

nuta, nego je radije vlastitost svake sačuvana i sjedinjena

u jednoj osobi, odnosno, u jednoj hipostazi.

3. Sveto pismo objavljuje: Kristovo bezgrešno zečeće po

blaženoj djevici Mariji, Njegov bezgrešni život, Njegova

čudesa, Njegovu puninu pomazanja Duha Svetog, bogat-

stva milosti i istine, mudrosti i znanja, Njegovo cjelovito

djelo na križu, Njegovo slavno uskrsnuće od mrtvih,

47

Njegovo uzašašće na zdesna Bogu i Njegovu svu vlast na

nebu i na zemlji.

4. Vjerujemo da je Bog Otac odabrao svoga jedinorođeno-

ga Sina Isusa Krista da bude jedinim Posrednikom izme-

đu Boga i ljudi, Janjetom zaklanim od postanja svijeta,

prvim svećenikom i kraljem, uskrslim spasiteljem i gla-

vom Crkve, te sucem posljednjeg dana. Bog Otac mu je,

u svojoj premudrosti i providnosti, udijelio narod, njego-

vo duhovno potomstvo, da ih okupi i pozove, otkupi i

opravda, te posveti i proslavi.

Mt 1,23; Lk 1,31; Lk 1,35; Heb 7,26; 1 Pt 2,22; Dj 2,22; Dj 10,38;

1 Kor 15,3; 2 Kor 5,21; Lk 3,22; Mt 28,6; Lk 24,39; 1 Kor 15,4;

Dj 1,9; Dj 1,11; Dj 2,33; Fil 2,9-11; Heb 1,3; Mt 28,18

48

4.

ČOVJEKOV PAD U GRIJEH

1. Vjerujemo da je čovjek stvoren dobrim, ali je svojom vo-

ljom pao u grijeh, unijevši tako fizičko i duhovno zlo,

smrt i raspadljivost u stvoreni svijet.

2. Čovjek je bio stvoren dobar i pravedan, jer je Bog rekao:

Da načinimo čovjeka po našem obličju, kao što smo mi.

Ali je čovjek svojevoljnim prijestupom Božje zapovijedi

pao u grijeh i time iskusio fizičku i duhovnu smrt čime je

trajno razdvojen od Boga. Njegova jedina nada je u otku-

pljenju posredstvom Isusa Krista Sina Božjega.

Post 1,26-27; Post 2,17;

Post 3,6; Rim 5,12-19

3. Čovjek je stvoren od Boga i po Božjem obličju, muško i

žensko, kao dobar i pošten, obdaren sposobnošću

shvaćanja, razumom, savješću i voljom, s besmrtnom

dušom, tako da je posjedovao vlast nad svim stvorenjem

na zemlji, a dana mu je i sloboda izbora. U srca ljudi

Bog je upisao zakon i pravednost te im dao moć i

slobodu izvršavanja.

Ps 8,4-8; Post 1,26

4. Ova bogata obdarenost sposobnošću shvaćanja, savješću

i voljom uzdigla je čovjeka daleko iznad svih drugih

49

stvorenja i dovela ga u zajednicu s Bogom. Čovječje pra-

vo izbora između dobra i zla, uključuje mogućnost izabi-

ranja neposlušnosti i zla umjesto poslušnosti i dobra.

Njegova sposobnost shvaćanja učinila ga je potpuno od-

govornim za svako njegovo djelo.

Lk. 12,47-48. Još 24,15

5. Sotona je u obliku zmije probudio u Evinom razumu

sumnju u Božju istinitost. Eva je bila zavedena laskavim

riječima i privučena lijepim izgledom, prijatnim i ukus-

nim i obećavajućim plodom, te je ubrala od roda i jela, a

zatim dala i mužu svojemu da i on okusi zabranjeni plod.

Post 3,1-4; Post 3,5-6

6. Grijeh naših praroditelja, pad Adama i Eve, otvorio je za

sve ljude, njihove potomke, vrata poplave grijeha, žalo-

sti, bolesti i smrti, prekinuo zajednicu s Bogom, unio ras-

padljivost i narušio skladnost tvari.

Rim. 5,12-19; 1 Kor 15,21; Gen 3,7-24

7. Cijela povijest, ljudska svijest i razum svjedoče o opće-

nitoj izopačenosti čovjeka. Pod izopačenošću smatramo

da je čovječja moralna, duševna priroda izopačena i is-

krivljena padom. Umjesto divne svetosti, nepreporođen

čovjek ima opaku sklonost prema grijehu i zlu te samo

milost Božja može pobijediti ovu zlu čovjekovu prirodu

stvaranjem novog stvorenja u Kristu.

2 Kor 5,17; Rim 1,21-22; Rim 1,28,31

50

8. Izopačenost, koja potiče od iskonskog grijeha, obuzela je

cijelo čovječje biće, njegovu duševnu, duhovnu, moralnu

i tjelesnu narav. To ljude čini sklonim tvoriti grijeh i sva-

ku vrstu zala. Grešna narav i izopačenost ostaje tijekom

cijelog ovozemaljskog življenja u svim ljudima. Oni koji

su obraćeni Bogu i po Gospodu Isusu Kristu opravdani,

tu narav svojim pobožnim životom uz pomoć Duha Sve-

toga trajno i postojano umrtvljuju.

Ef 2,1-3; Jd 1,3; Iz 57,20; Rim.3,9-18

9. Isus Krist, naš Otkupitelj, bio je iskušan u svemu kao i

mi. Platio je punu cijenu za naše Otkupljenje pošto je u

pomirenju za grijehe cijeloga svijeta učinjen žrtvom za

naše grijehe, iako je bio bezgrešan. On je svojom smrću

na križu žrtvovao sebe i dao potpunu zadovoljštinu za

naše grijehe.

Mt 4,1-11; Heb 4,15; Mt 20,28; 1 Iv 2,2;

2 Kor 5,21; Rim 5,6-21; Ef 1,7

10. Čovječji grijeh i sram, i Božja otkupljujuća milost saže-

tak su sadržaja Biblije. Čovječja krivnja je velika. Božja

je milost veća. Božji naum Otkupljenja obuhvaća sve

grešnike, podiže vjernika u život duhovne pobjede, život

svetosti, i daje nadu za vječno blaženstvo. Otkupljenje

obuhvaća duh, dušu i tijelo, sveukupnu ljudsku prirodu

koja je pod prokletstvom, osudom za grijeh.

Post 3,7; Rim 5,12-19; Rim 8,19-23

51

11. Nema tako malog grijeha koji Bog neće osuditi, niti tako

velikog grijeha koji Bog neće oprostiti i očistiti nas od

svake nepravde, nakon priznanja, iskrenog pokajanja i

odluke da se više neće griješiti.

Iv 1,9

52

5.

SPASENJE

1. Vjerujemo da svaka osoba može obnoviti svoju poveza-

nost s Bogom vjerom u Isusa Krista, koji temeljem naše

osobne vjere i pokajanja postaje našim spasiteljem.

Iv 3,16-17

2. Čovjekova jedina nada za otkupljenje je u prolivenoj kr-

vi Isusa Krista Sina Božjega. Spasenje se prima pokaja-

njem pred Bogom i vjerom u Gospoda Isusa Krista. Uro-

njen u preporod, obnovljen po Duhu Svetom i opravdan

svojom vjerom u Božju milost, nanovo rođeni čovjek po-

staje Božjim baštinikom u nadi za vječni život.

Lk 24;47; Iv 3,3; Rim 10,13-15;

Ef 2,8; Tit 2,11; Tit 3,5-7

3. Spasenju prethodi pokajanje za grijehe. Pokajanje je uvid

u vlastitu grešnost i palu narav u odnosu na Božju svetost

i pravednost njegovih zakona te iskreno žaljenje zbog

počinjenih grijeha i nepravednog življenja. Prije samog

obraćenja potrebno je jedno veliko i općenito pokajanje

za cijeli život. Ali isto tako potrebna su i svakodnevna

pokajanja za svaki počinjeni grijeh, ispovjediti ga u svo-

joj privatnosti Bogu, radi ostanka u Božjoj milosti pra-

štanja i spasenja. Za one grijehe kojima su povrijeđeni

bližnji, potrebna je ispovijed Bogu, a i oprost od bližnje-

ga, bilo privatno ili javno.

53

1 Iv 1,9; Mt 5,23-24

4. Unutarnje svjedočanstvo o spasenju vjernika izravno je

susvjedočenje Duha Svetoga njegovom duhu o radosti

spasenja.

Rim 8,15-16; 1 Iv 3,14; 1 Iv 4,13

5. Vanjsko svjedočanstvo o spasenju vjernika je život u po-

slušnosti volji Božjoj, u pravednosti i istinskoj svetosti,

očito vjerniku i svima onima koji su oko njega.

Ef 4,24; Tit 2,12

6. Zajamčenost spasenja svakog, i najboljeg vjernika, pone-

kad može biti umanjena ili čak prekinuta. Zapušteni i ne-

pokajani grijesi otupljuju savjest i žaloste Duha Svetoga,

pa vjernik hodi tamom sumnji. Izlaz iz takvog stanja su

raskajano srce i pokajanja koja, po djelovanju Duha

Svetoga, vraćaju radost spasenja i otklanjaju očaj.

Ps 51,14

7. Spasenje u sebi objedinjuje, i u vremenu i u vječnosti,

opravdanje, otkupljenje, milost i pomirenje, oslobođenje,

oproštenje, posvećenje i proslavljenje, te iscjeljenje i

očuvanje zdravog stanja. Jedino sredstvo opravdanja od

grijeha pred Bogom Ocem je živa vjera u Gospoda Isusa

Krista da je svojom smrću na križu i uskrsnućem u po-

tpunosti i zauvijek izbrisao sve naše grijehe. Vjernici iz

zahvalnosti za svoje opravdanje po vjeri, i svoje ljubavi

54

prema Bogu i svojim bližnjima, a po sili Duha Svetoga,

čine svakodnevna dobra djela. Dobrim djelima ugađa se

Bogu.

Gal 2,15-21; Gal 3,11

8. Opravdanjem po vjeri u žrtvu gospoda Isusa Krista i Nje-

govo uskrsnuće, Bog svoje izabranike u punini pribraja

svojoj obitelji, čineći ih subaštinicima Kristova kraljev-

stva zajedno sa svojim Jedinorođenim sinom, te nasljed-

nicima obećanja vječnog spasenja. Primajući Duha posi-

njenja, svaki vjernik može slobodno i u radosti pristupiti

k tronu milosti i klicati svome Bogu: Abba Oče, znajući

da je određen i zapečaćen za dan otkupljenja.

Gal 2,15-21; Gal 4,6; Rim 4,9

9. Spasenje je dar Božje milosti po vjeri, a ne po djelima.

Krist je začetnik i dovršitelj naše vjere.

Ef 2,8-9; Heb 12,2

10. Spasenje dolazi od Boga, a ne od čovjeka.

Post 3,15; Lk 3,6; Lk 19,10; Rim 6,23

11. Spasenje dolazi samo posredstvom Krista.

Mt 20,28; Dj 4,12; Lk 19,10; 1 Iv 2,2;

Rim 5,11; Ef 1,7; Heb 9,22

55

12. Spasenje se ne prima zbog djela, nego samo vjerom u

Božju milost.

Ef 2,8-10; Rim 10,2-4; Rim 3,19-20

13. Spasenje je za cijelo čovjekovo biće – duh, dušu i tijelo.

Rim 8,19-23; Iz 53,1-10; Mt 8,17

14. Spasenje je za vrijeme i za vječnost.

Ef 2,8; Heb 5,9; 2 Tim 1,9; Ef 1,7; Ef 2,5,8; 2 Kor 2,15;

Rim 6,14; Fil 2,12-13; 2 Kor 3,18;Rim 13,11;

1 Pet 1,5; Fil 3,20-21; Iz 11,9

15. Posljedice odbacivanja spasenja i Kristove žrtve su trajne

i vječne.

Heb 2,1-4; Iv 3,18-21,36; 1 Iv 5,10;

Heb 2,2-3; Heb 10,28-29

16. Vjera u raspetog i uskrslog Krista kao Spasitelja i Go-

spoda daje spasenje.

Iv 3,14-36; Rim 5,1; Ef 2,8; Mk 1,15;

Dj 2,38; 1 Iv 1,7

17. Otac, Sin i Duh Sveti surađuju s čovjekom u spasenju od

grijeha.

Iv 6,44; Iv 16,8; Iv 1,11-13; Iv 3,3-7; 2

Pet 1,4; 1 Iv 3,9; 1 Iv 5,18

56

6.

CRKVENI OBREDI

1. Vjerujemo u dva biblijski ustanovljena zavjetna obreda:

(1) krštenje u vodi uranjanjem nakon pokajanja za grije-

he i prihvaćanje Kristovog milosrdnog dara spasenja, (2)

Gospodnju večeru kao trajno sjećanje na Kristovo strada-

nje na križu, na Njegovu smrt i uskrsnuće za naše otku-

pljenje i spasenje.

2. Vjerujemo da je kršćanski obred svečani i znakoviti čin,

očitovan na skupu zajednice vjernika, kojim se javno pri-

općuje osobna i skupna povezanost s Bogom te iščekuju

djelovanja Božje milosti.

3. Osim ovih obreda, koje je ustanovio i naložio njihovo

vršenje Gospod Isus Krist, u crkvenoj zajednici evanđeo-

skih vjernika obavljaju se još i: (3) rukopolaganja pastora

(pastira), propovjednika, crkvenih starješina i đakona, (4)

vjenčanja – sklapanje bračnih, ženidbenih, zavjeta, (5)

blagoslovi djece, (6) pomazanja uljem i (7) službe krš-

ćanskih pogreba.

4. Krštenje u vodi ustanovio je Gospod Isus Krist. Sveto

pismo nalaže obred krštenja u vodi podronjenjem. Sva-

ka osoba koja se pokajala za svoje grijehe i prethodni

grešni život, te ispovijeda vjeru u Gospoda Isusa Krista

kao svog osobnog Spasitelja, može biti krštena u vodi.

Time ona javno i simbolično prikazuje svoju predaju Bo-

57

gu, svoju smrt u odnosu na svoje dotadašnje svjetovno i

grešno življenje i svoje uskrsnuće s Gospodom Isusom

Kristom, radi početka novog života s Njime, u Njemu i

po Njemu.

5. Krštenje treba obaviti pastor ili drugi crkveni starješina

uranjanjem u vodu krštenika uz riječi: Temeljem tvog

svjedočanstva vjere, a prema nalogu našega Gospoda

Isusa Krista, budi kršten(a) u ime Oca, i Sina i Duha

Svetoga! Amen

6. Večera Gospodnja obred zajedničkog uzimanje kruha i

vina, pri čemu vjernici simbolično izražavaju svoje du-

hovno učešće u božanskoj naravi Gospoda Isusa Krista,

spominju se Njegovog stradanja i smrti na križu kao žr-

tve pomirnice za sve grijehe svojih izabranika, te na pro-

roštvo Njegovog skorog ponovnog dolaska.

7. Večeru Gospodnju je uspostavio sam Gospod Isus Krist,

koji je naložio crkvenoj zajednici vjernika da Večeru Go-

spodnju održavaju sve do Njegovog drugog dolaska. Ona

je zavjet s Bogom i duhovna veza vjernika s Kristom te

vjernika međusobno kao udova Kristova tijela.

8. Večera Gospodnja se sastoji od beskvasnog kruha i vina.

Izlomljeni kruh predstavlja žrtvovano tijelo Gospoda Isu-

sa Krista za grijehe cijeloga svijeta, a vino Njegovu pro-

livenu krv i novi Savez između Boga i onih koji vjerom i

pokajanjem prihvaćaju Kristovu žrtvu. Pastor crkve i cr-

kvene starješine, po nalogu i ovlasti Gospoda Isusa Kri-

sta, izgovaraju pred zajednicom vjernika riječi ustano-

58

vljenja iz Svetog pisma 1 Kor 11,23-34, te molitvu bla-

goslova kruha i vina. Potom kruh lome i dijele ga s vi-

nom svim prisutnim vjernicima, koji sami sebe smatraju

dostojnim za uzeti kruh i vino.

9. Prije pristupanja Večeri Gospodnjoj svaki vjernik treba u

iskrenoj skrušenosti i poniznosti svoga srca ispitati pred

Bogom sebe i svoj život, svoje misli, svoje riječi i svoja

djela, ispovjediti Bogu sve svoje grijehe, moliti za njihov

oproštaj, izmiriti se sa svojom braćom i sestrama u Kri-

stu i svim svojim bližnjima te tako obnoviti svoje posve-

ćenje Bogu i pripadnost zajednici vjernika. Čineći tako ,

vjernik pristupa Večeri Gospodnjoj dostojno i sukladno

Svetom pismu, koja tada postaje njegovom duhovnom

hranom za rast u Njemu i revnije svakodnevno vršenje

volje Oca nebeskog.

10. Rukopolaganje pastora, propovjednika, starješina i

đakona je postupak koji sukladno novozavjetnoj praksi

vrše crkvene starješine pri povjeravanju duhovne i pasto-

ralne službe i uvođenja u propovjedničku službu. Ruko-

polaganje se u pravilu vrši pred okupljenom mjesnom

crkvenom zajednicom ili saborom pastora, propovjedni-

ka i crkvenih starješina.

11. Rukopolaganje prethodi javnom dodjeljivanju duhovnih

ovlasti starješinstva u mjesnoj crkvi ili nadgledništva za

službu prezbitera, odnosno, starješina.

12. Ruke se polažu i radi blagoslova i zaziva Duha Svetoga

tijekom molitve ozdravljenja.

59

13. Vjenčanje – sklapanje bračnih, ženidbenih zavjeta.

Bog je uspostavio brak, duhovnu i tjelesnu zajednicu

muškarca i žene, sjedinjenih od Boga kao jedno, za cijeli

život. Isus Krist je potvrdio uspostavu braka i blagoslo-

vio ga.

14. Sklapanju bračnih zavjeta pred crkvenom zajednicom

pristupaju oni vjernici koji ispunjavaju nauk Svetog pi-

sma.

15. Izmjena bračnih zavjeta u crkvenoj zajednici vjernika je

ponizno prihvaćanje Božje potvrde sjedinjenja dva života

i dva tijela u jedno, te Njegovog blagoslova novonastale

obitelji.

16. Kršćanski brak je dostojanstvena i Bogu ugodna životna

zajednica muškarca i žene koji su svoje ženidbene zavje-

te vjernosti i međusobne pripadnosti izmijenili slobodno

i iskreno, te nastavljaju živjeti u ljubavi, u vjernosti, u

praštanju i u međusobnoj odgovornosti i pomaganju, a

svoju djecu, Božji blagoslov, odgajaju u duhu kršćanske

obitelji.

17. Blagoslov djece. Djeca su Božji blagoslov roditeljima i

njihovim obiteljima.

18. Roditelji, u duhu zahvalnosti prema Bogu, donose svoje

novorođeno dijete u crkvu na bogoslužje zajednice vjer-

nika radi zajedničke molitve blagoslova i posvećenja

svog djeteta.

60

19. Pastor i crkvene starješine sa zajednicom vjernika izgo-

varaju molitvu blagoslova nad djetetom. Nakon molitve,

pastor blagoslivlja cijelu obitelj, te upućuje roditelje na

odgajanje svog djeteta u kršćanskoj ljubavi i u duhov-

nom ozračju, kako bi ono moglo, kada za to dođe vrije-

me, samostalno donijeti vlastitu odluku da postane slje-

dbenikom, odnosno, sljedbenicom Isusa Krista.

20. Pomazanje uljem je simboličan čin kojim crkvene sta-

rješine zazivaju djelovanje Duha Svetoga na osobu za

koju se moli, najčešće radi ozdravljenja od bolesti ili radi

postavljenja u duhovnu, pastoralnu ili neku drugu starje-

šinsku službu

21. Kršćanski pogreb. Na kršćanskom pogrebu zajednica

vjernika svečano ispraća pokojnika na njegovo počivali-

šte u grobu, od njega se oprašta i privremeno rastaje.

22. Poruka službe Riječi, ili propovijed, na kršćanskom po-

grebu upućuje se rodbini i prijateljima pokojnika, kao

riječi suosjećanja, utjehe i nade u vječni život.

23. Služba kršćanskog pogreba podsjeća na vremenitost ovo-

zemaljskog življenja, opominje na stalnu pripremljenost

vjernika za odlazak u vječnost i san u Gospodinu, te

učvršćuje nadu i vjeru u uskrsnuće na kraju vremena.

24. Zajednica vjernika može ispratiti i onog pokojnika na

njegovo počivalište u grobu koji nije bio pribrojen njenoj

crkvenoj zajednici.

61

25. Prigodne bogoštovne svečanosti odnose se na prosla-

vljanje raznih kršćanskih obljetnica i blagdana (Božića,

Uskrsa, Dana pentekosta), bogoslužja žetvenih zahvala,

polaganje kamena temeljca za izgradnju nove crkvene

zgrade ili druge građevine potrebne crkvenim službama,

bogoslužje posvećenja i zahvalnosti tako izgrađene gra-

đevine, i tome slično.

Mt 28,19; Mk 16,16; Dj 10,47-48; Rim 6,3-4; 2 Pet 1,4; 1 Kor 11,26;

Mt 26,26-29; Lk 22,17-201 Kor 11,28; Dj 13,3: Post 2,18-24;

Mt 19,5-6; Iv 2,1-2Heb 13,14; Izr 18,22; 1 Pet 3,1-7;

Kol 3,18-19; Ef 6,4; Ef 6,1-3; Izl 20,12;

Mk 10,13-16; Ps 127,3; 1 Sam 1,28-29;

Jak 5,14-15; Dj 5,6; Dj 8,2

62

7.

OBEĆANJE OČEVO

1. Vjerujemo da je krštenje Duhom Svetim posebno snažno

duhovno iskustvo koje možemo po osobnoj vjeri primiti

nakon svog spasenja radi osnaženja vjere kako bi - kao i

tijekom novozavjetnih vremena - uvjerljivo svjedočili

Riječ Božju i učinkovito služili Gospodinu.

2. Svi nanovo rođeni vjernici trebaju žarko čeznuti i iskreno

tražiti obećanje Očevo – krštenje u Duhu Svetome i

ognjem, sukladno svetopisamskoj zapovijedi Gospoda

Isusa Krista. Kršenje u Duhu Svetom bilo je uobičajeno

duhovno iskustvo svih vjernika rane Crkve. Ovim kršte-

njem vjernik se oprema snagom Duha Svetoga, prima

darove i njeguje plodove Duha Svetoga potrebne za sva-

kodnevni posvećeni kršćanski život i službu Riječi Bo-

žje.

Lk 24,49 Dj 1,4; Dj 1,8; 1 Kor 12,1-31

3. Ovo iskustvo se razlikuje od iskustva novog rođenja, i

slijedi nakon njega i očišćenja.

Dj 8,12-17; Dj 10,44-46; Dj 11,14-16 Dj 15,7-9

4. Krštenje u Duhu Svetom prate i sljedeća iskustva: potpu-

no ispunjenje Duhom, veća bliskost s Bogom, jača usre-

dotočenost na Boga, veća posvećenost Njegovoj službi i

63

djelatnija ljubav prema Isusu Kristu, Njegovoj Riječi kao

i za sve one koji su još uvijek izgubljeni.

Mk 16,20; Iv 7,37-39; Dj 4,8;

Dj 2,43; Heb 12,28; Dj 2,42

5. Stari zavjet imenuje Duha Svetoga kao davatelja života i

proriče njegovo izlijevanje na svako tijelo.

Post 1,2; Iz 32,15; Iz 44,3; Joel 2,28-29

6. Ivan Krstitelj proročki imenuje Isusa Krista kao krstitelja

Duhom Svetim i ognjem.

Iv 1,29; Mt 3,11

7. Isus Krist daje svojim učenicima i ostalima koji će vje-

rovati u Njega, obećanje Očevo – dolazak drugog brani-

telja, Duha istine.

Dj 2,33; Iv 14,15-17

8. Isus Krist je dolazak Duha Svetoga, branitelja, smatrao

ključnim za nastavak Očevog nauma spasenja.

Iv 16,7

9. Nakon pokajanja i krštenja u vodi, slijedi dar Duha Sve-

toga, kojeg apostol Petar izjednačuje s krštenjem u Duhu

Svetome.

Dj 2,38-39; Dj 11,16-17

64

10. Obećanje Očevo je namijenjeno svim vjernicima, odno-

sno, svima onima koje će k sebi dozvati Gospod Bog

naš.

Dj 11,16-17

11. Apostol Pavao dar Duha Svetoga naziva pečatom obeća-

nja i zalogom našeg otkupljenja kojim postajemo Božja

svojina i baštinici te supatnici i subaštinici Kristovi.

Rim 8,16-17

12. Krštenjem u Duhu Svetome vjernik i zajednica vjernika

odijevaju se u silu s visine potrebnu za učinkovitu du-

hovnu službu navješćivanja i svjedočenja Evanđelja te

izgradnju Crkve.

Lk 24,46-49; Dj 1,8; Dj 4,18-33

13. Krštenje u Duhu Svetome prati vidljivi rast ploda Duha

Svetoga: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota,

vjernost, krotkost, uzdržljivost.

Gal 5,22

14. Krštenjem u Duhu Svetome vjernik može primati milo-

sne darove Duha: dar različitih jezika, dar tumačenja je-

zika, dar govora mudrosti, dar govora znanja, dar vjere,

dar ozdravljenja, dar čudesa, proročki dar, dar sposobno-

sti razlikovanja duhova. Milosni darovi Duha služe za iz-

gradnju vjernika i vjerničke zajednice – Crkve. Darovi

Duha su vremeniti; plodovi Duha su i vremeniti i vječni.

Gal 12,4-10

65

15. Sveto pismo navodi različita imena Duha Svetoga, sukla-

dno službama koje obavlja: Duh Božji, Duh Kristov, dru-

gi Branitelj, Duh istine, Učitelj, Vodič, Molitelj, Objavi-

telj, Preobrazitelj.

Ef 4,30; Rim 8,9; Iv 14,16; Iv 14,17; Iv 14,26;

Iv 16,13;Rim 8,26; 1 Kor 2,10; 2 Kor 3,18

16. Simbol Duha Svetoga je oganj, koji gori i svijetli i talje-

njem nas pročišćava.

Mal 3,2-3; Iz 6,6-7; Iv 5,35

17. Duh Sveti je Božanska Osoba, dio Trojstva. On govori,

čini čudesa, upravlja svojim slugama, imenuje misionare,

odlučuje na apostolskom saboru, zapovijeda i zabranjuje,

pretkazuje i jamči, postavlja nadglednike Crkve Božje,

svjedoči, pritječe u pomoć i moli za nas, otkriva mudrost

Božjih tajni.

Dj 1,16; Dj 8,29; Dj 8,39; Dj 13,2; Dj 15,28; Dj 16,6-7;

Dj 20,22-23; Dj 20, 28; Rim 8,16;

Rim 8,26; 1 Kor 2,9-12

66

8.

SVJEDOČANSTVO O KRŠTENJU U DUHU SVETOME

1. Vjerujemo da je osnovno i vidljivo svjedočanstvo kršte-

nja Duhom Svetim govorenje tuđim jezicima kako Duh

nadahnjuje govoriti, po iskustvu Dana pedesetnice (pen-

tekosta) o kojem se govori u Djelima apostolskim i u

Evanđeljima.

Dj 2,4

2. Govorenje drugim jezicima, kako Duh Sveti nadahnjuje

govoriti, istovjetno je duhovnom daru jezika, a s drugom

svrhom i uporabom.

1 Kor 12,4-10; 1 Kor 12,28

3. Primanje Duha Svetoga nakon pokajanja i obraćenja Isu-

su Kristu spasitelju, razlikuje se od krštenja u Duhu Sve-

tome.

Iv 20,22; Dj 1,4-5

4. Krštenje u Duhu Svetome dio je vjerničkog života u po-

svećenju Bogu i Njegovoj volji i službi.

Iv 15,3

5. Moguće je biti istinskim kršćanskim vjernikom bez

krštenja u Duhu Svetome.

Dj 19,1-7

6. Govorenje drugim jezicima ne smije se vjernicima zabra-

njivati ili ograničavati, već ih prikladno i primjereno ko-

ristiti, osobito tijekom javnih bogoštovlja u Crkvi.

1 Kor 14,27; 1 Kor 14,39

67

9.

ŽIVOT U POSVEĆENJU BOGU

1. Vjerujemo u posvećeni život, odnosno, posvećenje vjer-

nika nakon njegovog spasenja kao cijeloživotni tijek

udaljavanja od zla i približavanja Bogu, stalnim preobli-

kovanjem svog lika u lik sličan Kristovu.

2. Posvećenje nakon opravdanja je odlučni korak kojim se

vjernik trajno odvaja od svega onoga što je zlo i posve-

ćuje sebe i svoje življenje Bogu i Njegovoj svetoj volji.

Rim 12,1,2; 1 Sol 5,23;

Heb 13,12

3. Sveto pismo naučava o svetosti svakidašnjeg življenja

vjernika, bez kojega nitko neće vidjeti Gospoda. Grešno

življenje je završeno, srce i duh su obnovljeni i posveću-

ju se po zaslugama Kristove smrti i uskrsnuća. Unatoč

posvećenju, ostaci grijeha, posljedica grešnog življenja i

grešne naravi ostaju prisutnima. Sukob tijela protiv Du-

ha, i Duha protiv tijela traje do kraja ovozemaljskog ži-

vljenja.

Heb 12,14; Gal 5,17; Rim 7,23

4. Bog je zapovjedio: Budite sveti jer sam ja svet! Ovo mo-

žemo izvršiti silom Duha Svetoga. Gospod je otkupio i

obnovio posrnulu čovjekovu narav. Po Duhu Svetome

68

nanovo rođeno ljudsko biće prevladava tjelesnost, tako

raste u milosti i strahu pred Gospodom.

1 Pet 1,15-16

5. U svakodnevnom kršćanskom, duhovnom životu posve-

ćenja, vjernik se trajno poistovjećuje s Kristom u njego-

vom življenju, patnji, smrti i u njegovom uskrsnuću.

Vjerom u zajedništvo i jedinstvo s Isusom Kristom, svaki

vjernik se odlučuje na pokornost vodstvu volje Duha

Svetog u svakoj svojoj životnoj okolnosti, do kraja svog

ovozemaljskog života.

Rim 6,1-11; Rim 6,13; Rim 8,1-2;

Rim 8,13; Gal 2,20;

Fil 2,12-13;

1 Pet 1,5

6. I prije svoje savršene sličnosti s likom Kristovim, nano-

vo rođene vjernike, premda još nisu u mjeri veličine i pu-

nine Kristove, Sveto pismo oslovljava i smatra - svetima.

1 Kor 1,2

7. Posvećenje se postiže svakodnevnom pobožnošću: moli-

tvom, slavljenjem hvalospjevima, štovanjem, čitanjem

Svetog pisma, slušanjem i razmišljanjem o Riječi Božjoj,

kršćanskim učeništvom, dobrim djelima milosrđa i brige

za bližnje, postom, zajedništvom sa svetima - dionicima

Kristova tijela i stalnim vršenjem volje Božje. Čineći

ovo, vjernik se duhovno bogati i raste u milosti te postu-

pno postaje, po Duhu Svetom, sudionikom jedinstva u

69

vjeri i u spoznaji Sina Božjega, prilazeći tako k savrše-

nom čovjeku, k mjeri veličine punine Kristove.

Iv 17,17; Ef 4,13

8. Svoje grijehe koje su počinili mišlju, riječju, djelom ili

propustom, vjernici priznaju i ispovijedaju Bogu, i time

izražavaju svoju vjeru u Njegov oprost i opravdanje.

Ispovijedanjem grijeha jedni drugima, vjernici imaju pri-

liku moliti jedni za druge i nositi terete jedni drugih.

1 Iv 1,8; 2,2; Jak 5,16

9. Kako je tijelo hram Duha Svetoga kojim se Bog prosla-

vlja te je sredstvo pravednosti, vjernici svoja tijela drže

čistima i posvećenima za Božju uporabu. Stoga budno

paze što gledaju, čitaju, slušaju, govore i odlaze. Izbje-

gavaju sve one sadržaje i mjesta koja vode u svjetovnost

i isprazno i oholo življenje, odbacuju tjelesna djela, a pri-

klanjaju se uz pobožnost, uz plodove Duha Svetoga. Ne

zloupotrebljavaju opojna sredstva, niti koriste tvari koje

štete njihovom zdravlju, već se u odnosu na svoje tijelo

odnose na svetopisamski disciplinirani način življenja. Pri-

staju uz vjernički moral cjelovito izgrađujući kršćanske

kreposti, kako ih naučava Evanđelje, a kako bi bili sol i

svjetlo svima oko sebe. Sve to ih vodi u obilato duhovno

blagostanje.

1 Kor 6,19-20; Rim 6,13; 1 Kor 10,31;

1 Iv 2,15-17; Rim 12,1-2.

70

10. Vjernici su pozvani biti osobe od povjerenja i pouzdanja,

te drže zadanu riječ, bez davanja prisege, kako bi svojim

uzornim življenjem druge upućivali na Kristov karakter.

Ne vezuju se na bilo koji način za organizacije, stranke,

ustanove, udruženja, pokrete ili skupine čija misija i dje-

lovanje nije sukladno načelima svetopisamskog nauka,

znajući da je njihova predanost Kristu najvažnija.

1 Pet 2,11-12; 1 Kor 11,1; 2 Kor 6,14-18;

Mt 5,16; Lk 14,26-27; Rim 12,17

11. Uzdržljivost, kao plod Duha Svetoga, omogućava vjerni-

cima upravljanje njihovim mislima, čuvstvima i djelima,

kako bi svoju ljubav iskazali prema bližnjima pazeći na

njihove potrebe i osjećaje, ne osuđujući ih po njihovom

ponašanju, već poštivajući i bivajući snošljiv prema ra-

zlikama drugih.

Fil 4,8; Ef 4,26; 1 Kor 9,27;

Rim 14,2-3, Ef 4,2

12. Obraćenje Kristu, metanoja, donosi promjenu misli i ob-

novu uma. Stoga se misli trebaju držati čistima, bezazleni-

ma i nedužnima, usred ovoga nečistoga i posrnuloga svije-

ta. Vjernici zato s velikom brižnošću biraju sadržaje koje

će slušati, čitati ili gledati, mjesta na koja će odlaziti i ra-

zgovora koje će voditi, znajući da sve to može čistiti ili

onečišćavati njihove misli, njihov razume i njihova srca.

Fil 4,7-8

71

13. Požude tijela upravljaju se protiv duha, a požuda duha

protiv tijela. Duhovni vladari sadašnjega svijeta tame

djeluju na način da navode vjernike na svjetovni način

razmišljanja. Vjernici odbacuju od sebe svaku gorčinu,

gnjev, srdžbu, viku, psovke, pohlepu, lakomstvo, besti-

dnost, prost ili budalast, isprazan ili dvosmislen govor.

Isto tako, odbacuju bludnost, spolnu i svaku drugu mo-

ralnu nečistoću, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje,

neprijateljstva, svađe, ljubomore, sebičnosti, razdore,

strančarenja, zavisti, pijanstva, ogovaranja, klevete i to-

mu slično. Navedeno odbacuju i sa sebe skidaju starog

čovjeka s njegovim djelima, a oblače ljubav, milosrdnu

srdačnost, opraštanje, dobrotu, poniznost, krotkost, str-

pljivost i sve ostale kršćanske vrline.

Gal 5,17; Gal 5,19,20; 1 Kor 2,12-14;

Kol 3,12-14; Fil 2,5-11

14. Svojim doličnim ponašanjem i pristojnim izgledom, čis-

tim srcem i razboritim mislima, odmjerenog, promišlje-

nog, blagotvornog i sadržajnog govora i razgovora, vjer-

nici svjedoče krotkost svog kršćanskog življenje i oda-

nost Kristovom nauku. Govor otkriva što je u srcu. Vjer-

nici se suzdržavaju razgovora koji su nečisti, bezobzirni i

beskorisni, te odbacuju neljubazan govor. Suzdržavaju se

od zlog govora i razgovora o osobama koje nisu prisutne.

Ef 5,1-8; 1 Tim 2,9-10; Mt 12,34-37

72

15. Posvećeno življenje donosi plodove dobrih djela na slavu

Božju, a korist bližnjima i široj zajednici. Dobra djela,

koja se vrše u skrovitosti, izraz su žive vjere, zahvalnosti

Bogu za iskazanu milost spasenja, te svjedočanstvo dje-

lotvornosti Evanđelja. Spasenje se gradi vjerom u Boga,

pobožnošću i dobrim djelima prema bližnjima.

Lk 11,41; Fil 2,12

16. Vjernička predanost evanđeoskom načinu življenja odra-

žava se u svetosti kršćanske obitelji. Svetost bračnog živ-

ljenja i obiteljskih odnosa ukorijenjeni su u nauku Svetoga

pisma i prožete Kristovom ljubavlju. Muž je glava svojoj

ženi i ljubi je do mjere Kristove ljubavi prema Crkvi. Žena

se pokorava svom mužu kao što se i Crkva pokorava Kri-

stu. Roditelji odgajaju i poučavaju svoju djecu u ljubavi i

stezi. Djeca poštuju svoje roditelje u svoj poslušnosti. Krš-

ćanska obitelj proslavlja i štuje Boga očitujući time svoju

zajedničku radost i mir u Duhu Svetome.

Ef 5,22-23; Ef 5,25.28; Ef 6,1-4

17. Vjernički život obuhvaća, osim našeg tijela, duha i duše, i

sva naša materijalna dobra s kojima raspolažemo. Vjeru-

jemo da sav naš imetak ne pripada nama, već pripada is-

ključivo i samo Bogu. Stoga smo mi samo privremeni up-

ravitelji Božjih dobara na zemlji. Takvo vjerovanje iska-

zujemo izdvajanjem desetine svih prihoda za potrebe šire-

nja Evanđelja i za potrebe njegovih slugu. Osim desetine

prihoda, vjernici daruju od imetka kojim upravljaju i druge

73

darove, blagoslivljajući tako Božje naume, podupirući

Njegova djela i brinući se za potrebite.

Ps 24,1; Mal 3,8-10; 1 Kor 16,2; Ef 5,16; Rim 12, 3.8;

Mt 25,14-30; Lk 19,11-27

18. Vjernici svoje molitve, zazive i zahvale upućuju jedino

Bogu Ocu, po Duhu Svetome i vlasti imena Gospoda

Isusa Krista. Molitvama izražavaju svoje trajno pouzda-

vanje u Gospoda Boga, priznaju svoju ovisnost o Njemu

te zahvalnost za sve što primaju u svom životu.

Lk 11,1-13; Rim 1,8; Jak 5,13-18

19. Mariju, majku Isusovu, koja je kao djevica, po Duhu

Svetomu začela Gospodina Isusa Krista, smatramo bla-

goslovljenom među ženama i blaženom. Izvršavamo

njen nauk glede posvećenog služenja Sinu Božjemu Go-

spodinu Isusu Kristu, kojega je rodila na ovaj svijet: Što

vam god On zapovijedi, učinite.

Lk 1,26-38; Iv 2,5

74

10.

CRKVA

1. Vjerujemo da Crkva ima trajnu misiju traganja za izgu-

bljenima u grijehu koji žele primiti Spasenje posred-

stvom Isusa Krista. Vjerujemo da je Crkva tijelo kojemu

je glava Isus Krist i koja je sačinjena od svih koji su pri-

hvatili Božje otkupljenje žrtvom smrti i Uskrsnuća Bož-

jeg Sina Isusa Krista, bez obzira na njihovu crkvenu ili

denominacijsku pripadnost.

2. Crkva je tijelo Kristovo u kojemu su vjernici, otkupljeni,

povezani jedni s drugima i s Kristom koji je glava tijelu.

Crkva je također i živi hram, kojemu je Krist ugaoni ka-

men, proroci i apostoli temelj, a vjernici živo kamenje i

kao takvo je prebivalište Božje u Duhu Svetomu, koji je

Bog postavio radi ispunjavanja njenog velikog poslanja.

Svaki vjernik, nanovo rođen od Duha Svetoga, izabranik,

sastavnim je dijelom evanđeoske i pentekostne crkvene

zajednice vjerujućih, odnosno, opće i jedinstvene Crkve,

i njegovo je ime upisano na nebesima, u Knjizi života.

Ef 1,22-23; Ef 2,22; Heb 12,23

3. Kako je Božja temeljna namjera u odnosu na sve ljude,

tražiti i spasiti one koji su izgubljeni kako bi ga oni kao

vjerničko Tijelo kome je glava Isus Krist, obožavali i

proslavljali, prvenstvene zadaće evanđeoskih i pentekos-

75

tnih vjernika, kao dijela sveopće Kristove crkve na ze-

mlji, jesu sljedeće:

3.1. Tvoriti jedno savršeno Tijelo u kojim će proslavljati

Boga na redovitim i prigodnim javnim crkvenim bo-

goslužjima.

Iv 4,23-24; 1 Kor 12,13; Kol 3,16

3.2. Ostvarivati svrhu Božje izgradnje zajednice svetih,

uobličavanih u savršeni lik i Tijelo Njegovog Sina

Isusa Krista, i to poučavanjem zdrave nauke Svetog

pisma, vježbanjem pobožnosti i posvećenosti Go-

spodu, te u primjeni nauka Svetoga pisma u svako-

dnevnom življenju.

Ef 4,11-16; 1 Kor 12,28; 1 Kor 14,12; Mt 7,24-25

3.3. Poučavanje vjernika u zdravoj nauci Svetoga pisma .

Dj 2,42

4. Poučavanje vjernika je životno potrebno radi sljedećeg:

4.1. Ispravnog razumijevanja Svetoga pisma;

2 Pet 3,18; 2 Tim 3,14-17

4.2. Duhovnog uzrasta u životu posvećenja Bogu i mo-

ralnoj čistoći svakodnevnog življenja;

Ps 119,9; 2 Kor 7,1

76

4.3. Punine agape-ljubavi prema Bogu i prema bližnjima

u mislima, u riječima i u djelima; Iv 13,34

4.4. Izgradnje svakodnevne obiteljske pobožnosti u krš-

ćanskom domu i pobožnosti tajne klijeti.

Mt 6,6

4. Evanđeoske pentekostne Crkve postoje i djeluju s izrazi-

tom namjerom da prema novozavjetnom apostolskom

uzoru poučavaju i ohrabruju vjernike za krštenje u Duhu

Svetom.

5. Evangelizacija, odnosno, navješćivanje Dobre vijest vrši

se

5.1. Svjedočanstvom vjernog i dosljednog kršćanskog ži-

vljenja svakog vjernika zajednice;

5.2. Propovijedanjem Riječi Božje;

5.3. Upornim molitvenim zauzimanjem i zazivanjem

Očeve milosti za grešnike.

Dj 1,8; Mt 28,19-20; Mk 16,15-16

6. Duhovno iskustvo krštenja u Duhu Svetome

6.1. Osposobljava i oprema vjernike za evangeliziranje u

sili Duha Svetoga, uz prateće nadnaravne znake i ču-

desa;

Mk 16,15-20; Dj 4,29-31; Heb 2,3-4

77

6.2. Dodaje vjernicima potrebnu dimenziju i povezanost

s Bogom tijekom obožavanja i slavljenja;

1 Kor 2,10-16; 1 Kor 12;

1 Kor 13; 1 Kor 14

6.3. Osposobljava vjernike da pod djelovanjem Duha

Svetoga ostvaruju puni rast glede plodova i darova

te služenja Gospodu, kao tijekom novozavjetnih vre-

mena, sa svrhom osobne duhovne izgradnje i rasta u

savršenom tijelu Kristovu.

Gal 5,22-26 1 Kor 14,12 Ef 4,11-12;

1 Kor 12,28; Kol 1,29

7. Evanđeoski vjernici okupljajući se tvore jednu ili više cr-

kvenih zajednica u naselju u kojem žive. Oni su otku-

pljeni Kristovom krvlju, odvojeni od svijeta, ali i dalje u

svijetu vjeruju u nadahnutu Božju Riječ i primjenjuju u

svome svakodnevnom životu nauk Svetoga pisma;

Ef 1,17; 2 Kor 6,16-18; Iv 20,31

8. Za početak potpunog sudjelovanja u crkvenoj zajednici

evanđeoskih vjernika potrebna je:

8.1. Nepodijeljena vjera u Gospodina Isusa Krista kao

Boga, Spasitelja i Otkupitelja te osobno svjedočan-

stvo spasenja.

Iv 14,6; Iv 3,16; Iv 3,36; Dj 16,31;

Ef 1,7; 1 Iv 1,7-9

78

8.2. Pokajanje od svih počinjenih grijeha, njihovo pri-

znavanje te čvrsta odluka o napuštanju grešnog ži-

vota.

Dj 2,38; Mr 9,13; 1 Iv 1,9;

Iv 8,11; Iv 5,14; Iz 28,13

8.3. Javno priznanje svoje vjere krštenjem u vodi.

Rim 10,9-10; Mr 8,38

8.4 Započet život posvećenja u moralnoj, bračnoj i sva-

koj drugoj čistoći, sukladno nauku Svetog pisma.

1 Kor 6,9; 1 Kor 7,2; 1 Kor 7,10;

1 Kor 11,1; 1 Pet 2,13; Heb 13,4

8.4. Proučiti, naučiti i prihvatiti temeljne istine Svetoga

pisma.

9. Svaki vjernik crkvene zajednice treba čuvati i sačuvati

svoje osobno svjedočanstvo uzornog kršćanskog življenja

i vladanja te svjedočanstvo zajednice vjernika kojoj pripa-

da. Crkvena zajednica, pastor i starješinstvo, dužni su

osobito:

9.1. Ispravljati i podizati u duhu blagosti brata ili sestru u

Gospodinu Isusu Kristu, koja počini ili čini kakvu

pogrešku ili grijeh. Iskazivati im puninu ljubavi i

brige, pomagati potrebite, nastojati oko jedinstva i

mira, međusobno se tješiti i izgrađivati, opominjati

neuredne, sokoliti malodušne, zauzimati se za slabe,

79

biti strpljivi jedni s drugim, nastojati oko dobra jedni

drugima i svima.

Jak 1,27; Mt 25,35-40; 1 Sol 5,14-15;

2 Kor 7,8-9; Gal 6,1; Mat 6,14-15

9.2. Svojim ponašanjem, izgledom, odijevanjem, razbo-

rom, govorom i razgovorom, općenito, svojim ho-

dom u svjetlosti kako to dolikuje svetima, graditi

svoj kršćanski ugled i dostojanstvo, te dobro svje-

dočanstvo Crkve i Gospoda Isusa Krista.

Ef 5,1-8; 1 Tim 3,7; 1 Tim 2,9-10

9.3. Štiti vjernike od krivovjerja i utjecaja svjetovnog ži-

vljenja

1 Kor 5,6-7

10. Od vjernika evanđeoske crkvene zajednice očekuje se

da:

10.1. Uzrasta u životu posvećenom Bogu i Njegovoj

milosti.

2 Pet 1,4-8

10.2. Redovito posjećuje zajednička bogoslužja, su-

djeluje u Večeri Gospodnjoj, a nedjeljni dan po-

svećuje Gospodnjoj službi, kršćanskom zajedni-

štvu i pobožnosti.

Heb 10,25; Dj 20,7

80

10.3. Pridobiva druge duše za Gospoda Isusa Krista.

Mt 28,19

10.4. Poštuje i ponizno prihvaća nadležnost pastora i

crkvenih starješina u vjernosti i radosnom sura-

dništvu.

1 Sol 5,12-13; Heb 13,7; Heb 13,17

10.5. Dragovoljno doprinosi desetinama svojih priho-

da i drugim prigodnim darivanjima potrebnim za

održavanje i svaki napredak djela Božjeg. Su-

kladno svojim mogućnostima i sposobnostima

daruje svoje vrijeme i djelatno sudjeluje u životu

i radu svoje crkvene zajednice.

Mal 3,10; Mt 23,23; 1 Kor 16,2

10.6. Odvaja se i izbjegava one koji u zajednici vjer-

nika potiču razmirice i razdore, vode isprazne

razgovore, neuredno žive, besposličare i ne drže

se kršćanskog nauka. Besplodan kršćanski život

završava osudom.

Rim 16,17; 2 Sol 3,6; Mt 22,37-40

10.7. Izbjegava pripadnost onim skupinama ljudi koji

očekuju davanje prisege te iste ili veće privrže-

nost od one prema Kristu.

2 Kor 6,14-18; Iv 17,21-23

81

10.8. Njeguje vrline radišnosti, skromnosti, urednosti,

trezvenosti, blagosti, smirenosti i umjerenosti te

mudro koristi darivano vrijeme, bilo za obitelj,

za rad, za zabavu ili za odmor, znajući da smo

ovdje na zemlji samo pridošlice i putnici. Opće-

nito teži za jednostavnim načinom života, njegu-

jući svoje skrovito srce.

Iz 55,2; Ef 5,16; 1 Kor 10,31;

1 Pet 3,3-5

10.9. Napušta svako robovanje bilo kojoj ovisnosti,

već u punini služi Kristu.

Izr 20,1; Iz 23,20-35; 1 Kor 3,17

10.10. Poštiva sveti dar života te odgovorno čuva i

sačuva svoj i tuđe živote. Pobačaj i eutanazija su

moralno neispravni, jer je Bog začetnik života i

On određuje njegov kraj.

Post 20,13

11. Odgovornost vjernika prema onima koji su izvan crkve

očituje se u njihovom uzornom i moralno čistom življe-

nju i ponašanju ukazujući tako na prisutnost sile Duha

Svetoga i Božje milosti u svom životu. Vjerodostojnim

svjedočanstvom posvećenog vjerničkog življenja, govo-

rom Riječi Božje i ustrajnom molitvom treba postojano

nastojati u pridobivanju grešnika za pokajanje i obraće-

nje.

1 Pet 2,9; 1 Pet 2,12; 1 Pet 2,15; 1 Sol 5,22; Mt 3,13-16

2 Kor 5,18-19; 1 Tim 2,17

82

12. Vjernici su pozvani poštivati vremenite zakone zemlje u

kojoj žive, pokoravati se vlastima i izvršavati svoje gra-

đanske dužnosti, osim ako su one suprotne Božjim zako-

nima. Pozvani smo biti sol i svjetlo svijetu te pomagati

društveno ugroženima i potrebitima, žrtvama ratova, pro-

gonstava, diskriminacija, gladi i bolesti. Ukoliko neki

vjernik odbije vršiti svoju građansku dužnost, radi prigo-

vora svoje savjesti, crkva ga u tome može moralno i du-

hovno podržati.

Mk 12,13-17; Rim 13,1-7; Dj 5,29; 1 Iv 3,17

13. Udio vjernika u javnim poslovima šire društvene zaje-

dnice naroda u kojem obitava, treba biti sukladan i u

omjeru našeg smjeranja na nevidljivo i neprolazno, ne-

besko, gdje je, naime, naša prava i jedina domovina.

2 Kor 4,17-18; Fil 3,20

13. Pastor i crkvene starješine upravljaju povjerenim im sta-

dom osobnim uzorom duhovnosti i pobožnosti te nada-

sve u poniznom služenju i u ljubavi. Vlast koju je Go-

spod Isus Krist povjerio crkvenim starješinama u naravi

se razlikuje od svjetovne vlasti.

Mt 20,25-28; 1 Pet 5,1-3

14. Crkvena stega je nužna za vraćanje odlutalih, duhovno

malaksalih i povrijeđenih vjernika, za zaštitu svjedočan-

stva i ugleda Gospodnjeg imena i Njegovog evanđelja, te

radi odstranjivanja prisutnog grijeha, koji može oneči-

šćavati cijelu zajednicu. Postupak crkvene stege treba

83

provoditi postupno, u punini bratske ljubavi i blagosti.

Prekršitelja treba najprije nasamo opomenuti ili ukoriti,

zatim, ako to ne prihvati, učiniti isto pred starješinskim

zborom crkve. Ako ni to ne odvrati brata ili sestru od

grijeha, udaljiti ga od stola Gospodnjega, na neko vrije-

me u ovisnosti od naravi prijestupa. Ako nakon svih ovih

mjera ne uslijedi iskreno pokajanje i traženje oprosta, i

počinitelj ostane tvrdog i okorjelog srca, može ga se traj-

no udaljiti iz duhovne zajednice vjernika, uz mogućnost

prisustvovanja bogoštovljima. Izostankom nekog vjerni-

ka s bogoštovlja tijekom razdoblja od šest mjeseci, bez

opravdanog razloga, može se smatrati da se je on sam

isključio iz crkvene zajednice vjerujućih.

Mt 18,15; 1 Kor 6,1-5

15. Crkveni odbor ili crkveni prezbiterij, kojeg sačinjavaju

pastor i nekoliko starješina, (ovisno o veličini mjesne cr-

kve), koje zajednica vjernika bira na određeno vrijeme,

odgovorni su za duhovni napredak zajednice i sve druge

ovozemaljske poslove crkve:

15.1. Služba naučavanja i propovijedanja Riječi Božje.

15.2. Organiziranje pouka za različite dobne skupine

mladih: mlađu djecu od četiri do sedam godina, od

sedam do dvanaest, od trinaest do sedamnaest i od

sedamnaest do dvadeset jednu. Pouke se organizi-

raju za odrasle vjernike u obliku crkvene biblijske

škole. Vjeroučitelji trebaju biti ispunjeni Duhom

Svetim, stručno osposobljeni i visoko motivirani, a

84

nastavni programi od crkvenog prezbiterija odo-

breni.

15.3. Organiziranje omladinskih sastanaka ima za svrhu

okupljanje mladeži radi bogoštovnog zajedništva i

vjerskog podučavanja te poduzimanja raznih podu-

hvata te općenito, radi duhovnog zajedništva i dru-

ženja.

15.4. Organiziranje sestrinskih grupa ima za svrhu oku-

pljanje sestara radi bogoštovnog zajedništva i nau-

čavanja, poduzimanja raznih poduhvata te općenito

radi duhovnog zajedništva i druženja.

15.5. Kućne se molitvene grupe, uz nadzor crkvenog sta-

riješinstva, okupljaju po domovima vjerničkih obi-

telji u raznim dijelovima grada ili naselja te oku-

pljaju manji broj vjernika, i one koji to još nisu, na

prikladno kućno bogoštovlje i duhovno zajedni-

štvo.

15.6. Organiziranje raznih radnih skupina za pojedine

službe i zadaće: za posjećivanje i pomaganje sta-

rih, bolesnih i siromašnih članova zajednice, za hu-

manitarni i socijalni rad, za održavanje crkvene

imovine, i tome slično.

15.7. Organiziranje službe misije i evangelizacije kao i

osnivanja novih crkava.

15.8. Ustrojavanje i upravljanje službom đakona i đako-

nisa.

15.9. Upravljanje crkvenom imovinom.

85

16. Mjesna crkvena zajednica je samostalna u svojoj upravi.

S drugim crkvama može tvoriti zajednicu crkava radi za-

jedničke i učinkovitije duhovne izgradnje crkvenih zaje-

dnica te različitih službi evanđelja: misije i evangeliza-

cije, bogoslovnog nauka i pripreme za pastirsku i drugu

službu, nakladničke, humanitarne i socijalne djelatnosti,

izgradnje i opremanja crkvenih zgrada za novoosnovane

crkvene zajednice i druge službe.

17. Bogoslužje evanđeoskih i pentekostalnih vjernika ima

sljedeći uobičajeni red:

Kratki pozdrav i uvodno čitanje ulomka

Svetoga pisma.

Zajednička duhovna pjesma.

Molitva.

Zajedničke duhovne pjesme i slavljenje, uz

pojedinačne i skupne molitve.

Svjedočanstva.

Čitanje ulomka iz Svetog pisma i propo-

vijed.

Molitva.

Zajednička duhovna pjesma i sakupljanje

dragovoljnog novčanog priloga.

Zaključna molitva, blagoslov i otpust.

18. Vjernici i njihove crkvene zajednice otvorene su za du-

hovno zajedništvo i suradnju s vjernicima drugih kršćan-

skih crkava temeljem Isusovog nauka tko nije protiv vas,

za vas je. Lk 9,50

86

11.

SLUŽBA I EVANGELIZACIJA

1. Vjerujemo u Božji poziv i svetopisamsko rukopolaganje

starješina i đakona koje služe i vode Crkvu. Biblija nas

uči da se trebamo, u pokornosti svojim starješinama, po-

svetiti zadobivanju drugih duša za Krista i da Ga svi za-

jedno proslavljamo sudjelujući u izgradnji zajednice

vjernika, Crkve - tijela Kristovog.

2. Utemeljena na Božjem pozivu i svetopisamskoj odredbi

našega Gospoda Isusa Krista, trostruka temeljna uloga

Crkva sastoji se:

2.1. U obožavanju i proslavljanju Boga

Iv 4,23-24

2.2. Evangelizaciji vlastite obitelji, susjedstva, naselja,

regije, zemlje, susjednih zemalja i cijelog svijeta

Mk 16,15-20

2.3. U izgradnji zajednice svetih i pravednih, uobličenih

u Kristovom savršenom liku i Tijelu

Ef 4,11-16

3. Bogoštovlje se iskazuje jedino Bogu Ocu, i Sinu i Duhu

Svetomu, preko posrednika Gospoda Isusa Krista, u pu-

nini vjere, nade i ljubavi, ponizno i s poštovanjem, gor-

87

ljivo i ustrajno, u svetom imenu Gospoda Isusa Krista, a

po Duhu Svetomu. Molitve se iskazuju za sve ono što je

volja Božja, za one koji su još živi ili će se roditi, ali ne i

za one koji su umrli.

4. Bogoslužja zajednice vjernika sastoje se od zajedničkog

čitanja ulomaka Svetog pisma, pjevanja psalama i pjesa-

ma duhovnog ozračja, proslavljanja i obožavanja Boga,

ispovijedanja vjere, propovijedi i vjerskog podučavanja,

molitava osobito za one vjernike koji imaju posebne du-

hovne i tjelesne potrebe, svjedočanstava osobnih isku-

stava nadnaravnog Božjeg djelovanja, prikupljanje daro-

va za siromašne te zajedničkog blagoslova.

5. Prvog dana u tjednu, u nedjelju, na Dan Gospodnji, vjer-

nici se okupljaju na svojim bogoštovljima i lomljenju

kruha, u trajni spomen na smrt i uskrsnuće našega Gos-

poda Isusa Krista. Vjernici taj dan posvećuju Gospodu

tako što počivaju u miru od svojih ovozemaljskih misli,

riječi, djela i razonoda, te se posvećuju bogoštovlju,

odnosno, molitvi, pjevanju psalama i kršćanskih himni,

čitanju, slušanju i proučavanju Svetoga pisma te razno-

vrsnim djelima milosrđa.

Dj 20,7;1 Kor 16,1-4

6. Krist je crkvi, kao svojoj Nevjesti, dao apostole, proroke,

evanđeliste, pastire i učitelje da opreme vjernike za izvr-

šavanje povjerene im službe izgradnje Tijela do jedinstva

u vjeri i spoznaji Sina Božjega i do mjere punine Kri-

88

stove. Sveti Duh djeluje u zajednici i kroz zajednicu vjer-

nika stanujući u svakom preporođenom vjerniku, vodeći

ih u svaku istinu, otkrivajući im Krista, preobražujući ih

do mjere savršenog čovjeka.

Ef 4,11

7. Gospod Isus Krist je tijekom svoje ovozemaljske službe

podučavao. Stoga je svim svojim sljedbenicima naložio

da sve narode učine Njegovim učenicima. Nakon silaska

Duha Svetoga svi novoobraćenici su primali puni krš-

ćanski nauk, kako bi im vjera, pobožnost i služba Bogu

počivala na zdravom nauku. Stoga je trajna obveza sva-

kog vjernika napredovati prema punini znanja vjere pre-

ma udijeljenoj milosti Božje.

Mt 4,23; Mt 28,19; Dj 2,40; Dj 3,2;

Dj 19,9-10; Dj 20,20

89

12.

BOŽANSKO ISCJELJENJE

1. Vjerujemo u božansko ozdravljenje bolesnika kao privi-

legij današnjih kršćana. Ozdravljenje primamo po Kri-

stovim mukama i Njegovom smrti na križu, kao žrtve

okajnice za naše grijehe i izmirenja s Bogom.

2. Božansko iscjeljenje je sastavni dio Evanđelja. Oslobo-

đenje od bolesti omogućeno nam je Kristovim ispašta-

njem i mučeništvom i predstavlja povlasticu svih onih

koji u to vjeruju.

3. Božansko iscjeljenje nam je izričito obećavano u Svetom

pismu. Smrt se, međutim, ne može izbjeći i svako ljud-

sko biće je mora iskusiti, osim onih čija će se tijela o Po-

novnom Kristovom dolasku, u tren oka, na posljednji

glas trublje - promijeniti.

4. Isus Krist je iscijelio sve koji su došli k njemu u poniznoj

vjeri.

5. Bog se otkriva kao davalac zdravlja, tjelesnog, emocio-

nalnog i duhovnog.

6. Volja Božja je da svaki vjernik temeljem svoje vjere,

usrdne i uporne molitve, iskusi božansko iscjeljenje.

7. Vjernici mogu tražiti i prihvaćati suvremenu medicinsku

pomoć koja se ne protivi moralnom nauku Svetog pisma.

Iz 53,4-5; Mt 8,16-17; Jak 5,14-16

90

13.

BLAŽENA NADA USKRSNUĆA

1. Vjerujemo u blagoslovljenu nadu Uzašašća sveopće Cr-

kve prije ponovnog Kristovog dolaska. U tom trenutku

budućnosti, svi vjernici, koji su već umrli, ustat će iz

svojih grobova i biti uzneseni, zajedno s tada živućim kr-

šćanima, i biti vječno sjedinjeni s Gospodom.

2. Uskrsnućem će svi u jednom jedinom trenutku dobiti

neraspadljivo i neprolazno tijelo, zajedno sa svima oni-

ma koji su živjeli do trenutka Kristovog ponovnog do-

laska. To je neposredna i blagoslovljena blažena nada

svih vjernika i cijele Crkve.

1 Sol 4,16-17; Rim 8,23; Tit 2,13;

1 Kor 15,51-52

91

14.

TISUĆUGODIŠNJE KRISTOVO KRALJEVSTVO

1. Vjerujemo u milenijsku vladavinu Isusa Krista kada će

se vratiti sa Svojim svetima tijekom Njegova Ponovnog

dolaska. Tada će početi Njegova milosrdna vladavina ze-

mljom u trajanju od tisuću godina. Ova će milenijska

vladavina donijeti izbavljenje narodu Izraelskom i dovest

će do uspostave sveopćeg mira.

Ez 37,21-22; Sef 3,19-20; Rim 11,26-27;

Iz 11,6-9; Ps 72,3-8; Mih 4:3,4

2. Ponovni dolazak Gospoda Isusa Krista uključuje Uzašaš-

će svetih, što je naša blagoslovljena nada, te vidljivi Kri-

stov povratak s Njegovim svetima radi Njegove tisućlje-

tne vladavine na zemlji.

Zah 14,5 Mt 24,27; Mt 24,30; Otk 1,7;

Otk 19,11-14; Otk 20,1-6

3. Sotona će biti bačen u tamnicu i svezan tijekom milenija.

Nakon toga, bit će pušten da zavede narod s četiri kraja

zemlje i da ih skupi za boj. Oganj s neba će sići i sve ih

progutati, a Đavao će biti bačen u ognjeno i sumporno

jezero, gdje su također Zvijer i lažni Prorok.

Otk 20,7

92

15.

POSLJEDNJI SUD

1. Vjerujemo da će se svima onima koji su izrijekom odbili

Isusa Krista kao svoga Spasitelja i Gospoda dogoditi

veliki Božji sud posljednjeg Dana. Njima će biti suđeno

za njihove grijehe i bit će osuđeni na vječnu kaznu u

ognjenom jezeru.

2. Nakon razdoblja Milenija, svi oni koji su umrli u grijehu,

uskrsnut će radi dolaska na Posljednji sud, koji će se odr-

žati pred velikim bijelim prijestoljem, da bi bili suđeni

po svojim djelima. Ovo je drugo uskrsnuće.

3. Na Dan koji je odredio Bog još prije postanja svijeta,

Bog će po Gospodu Isusu Kristu suditi žive i mrtve, lju-

de koji su živjeli kao i pale anđele. Tada će svi odgova-

rati za svoje misli, riječi i djela što su ih činili za života.

4. Svi oni koji su u vjeri prihvatili žrtvu Gospoda Isusa Kri-

sta i po njoj živjeli svoj život, bit će opravdani od svih

svojih grijeha, pribrojeni zboru pravednika te sabrani za

život vječni, na mjestu blaženstva koje je pripremio Go-

spod Isus Krist za sve one koji ga ljube.

5. Svi koji se god ne budu našli upisani u knjizi života, bit

će bačeni, zajedno s Đavolom i njegovim anđelima, sa

Zvijeri i lažnim Prorokom, u neugasivo ognjeno jezero

93

koje gori sumporom, i to je druga smrt, i vječna kazna za

zle.

6. Oganj vječni je pripremljen od postanja svijeta za đavola

i njegove anđele, ali ne i za grješnike. Odlazak u vječnu

muku je protiv Božjeg nauma.

Mt 25,46; Mt 25,41Mk 9,43-48;

Otk 19,20; Otk 20,11-15;

Otk 21,8,; Ez 33,11

94

16.

NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA

1. Vjerujemo i radosno iščekujemo na kraju vremenâ savr-

šeno Novo nebo i Novu zemlju. To Krist priprema za sve

pravednike koji su Ga prihvatili kao svog Spasitelja i

Gospoda. Živjet ćemo i stanovati s Njim zauvijek nakon

Njegove milenijske vladavine na zemlji. I tako ćemo za-

uvijek biti s Gospodom!

2. Očekujemo, prema njegovom obećanju, nova nebesa i

novu zemlju u kojima prebiva pravednost.

Iz 65,17; 2 Pt 3,13; Otk 21; Otk 22

3. Ljudski jezik je suviše slab da opiše konačno stanje vje-

rujućih, jer što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje

ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.

1 Kor 2,9-10

4. Evo stana Božjeg među ljudima! Bog će stanovati s nji-

ma: oni će biti njegov narod, i on će biti Bog s njima. I

otrt će svaku suzu s očiju njihovih. Smrti više neće biti;

ni žalosti, ni jauka, ni muke više neće biti. Jer, prijašnje

nestade.

Otk 21,3-7

5. - A Duh i Zaručnica vele: „Dođi!“

- Doista, dolazim uskoro!

- Amen! Dođi, Gospodine, Isuse! Otk 22,17; Otk 22,20

95

TREĆI DIO

97

LAUSANNSKI ZAVJET

UVOD

Mi, pripadnici Crkve Isusa Krista, iz više od 150 naroda,

sudionici Međunarodnog kongresa za evangelizaciju svijeta u

Lausanni, zahvaljujemo Bogu na daru spasenja i radujemo se

u zajedništvu s njim i jedni s drugima, na koje nas je pozvao.

Duboko smo dirnuti svime što Bog čini u ovom vremenu, po-

taknuti smo na pokoru zbog vlastitih padova i izazvani ne-

dovršenom zadaćom na planu evangelizacije. Vjerujemo da je

Evanđelje radosna vijest namijenjena cijelom svijetu i odlučni

smo u tome da je, po Božjoj milosti i pokornosti Kristovoj za-

povjedi, proglasimo svemu svijetu te u svim narodima učini-

mo njegove učenike. Stoga, želimo potvrditi svoju vjeru i svo-

ju odlučnost obznanjujući ovaj zavjet.

1.

BOŽJI PLAN

Ispovijedamo vjeru u jednoga i vječnog Boga, Stvoritelja i

Gospodara svijeta, Oca, Sina i Duha Svetoga, koji upravlja

svime po naumu svoje volje. On je iz svijeta pozivao svoj na-

rod i slao ga natrag u svijet da mu bude slugom i svjedokom,

za širenje svoga kraljevstva i izgradnju Kristova Tijela na sla-

vu svoga imena. Sa stidom ispovijedamo da smo često porica-

li svoj poziv i zakazivali u svome poslanju prilagođavajući se

svijetu ili od njega se odvajajući. Ipak, radujemo se što je u

nama ostala svijest o dragocjenosti Evanđelja i onda kad smo

98

bili vođeni zemaljskim porivima. Naša je zadaća učiniti da to

bogatstvo bude prepoznato u snazi Duha Svetoga koji nas

obnovom posvećuje.

Iz 40,28; Mt 28,19; Ef 1,11; Dj 15,14; Iv 17,6,18;

Ef 4,12; 1 Kor 5,10; Rim 12,2; 2 Kor 4,7

2.

AUTORITET I SNAGA BIBLIJE

Ispovijedamo božansko nadahnuće, istinitost i autoritet ka-

ko Starog tako i Novog zavjeta u svojoj cjelovitosti kao jedne

i jedine objavljene i zapisane Božje riječi, bez pogreške u sve-

mu što tvrdi, jedinom i nezabludivom putu vjere i djelovanja.

Vjerujemo također u snagu Božje riječi u ispunjenju Božjeg

spasenjskog plana. Poruka Biblije namijenjena je cijelom čo-

vječanstvu. Božja objava u Kristu i u Pismu je nepromjenlji-

va. Po njoj Duh Sveti govori i danas. Ona rasvjetljuje um Bo-

žjih ljudi u svakoj kulturi, kako bi dokučili Božju istinu svo -

jim očima i objavili cijeloj Crkvi svekoliku mudrost Božju.

2 Tim 3,16; 2 Pet 1,21; Iv 10,35; Iz 55,11; 1 Kor 1,21;

Rim 1,16; Mt 5,17,18; Juda 3; Ef 1,17.18; 3, 10.18

3.

KRISTOVA JEDINSTVENOST I OPĆENITOST

Ispovijedamo samo jednog Spasitelja i samo jedno Evan-

đelje, premda prepoznajemo raznolikost evanđeoskih pristupa.

Vjerujemo da svi ljudi posjeduju neki oblik spoznaje o Bogu

po Božjoj objavi u prirodi. Ipak, pobijamo da je ta spoznaja

99

dovoljna za spasenje, jer čovjek svojom nepravednošću niječe

istinu. Odbacujemo također, kao protivno Kristu i Evanđelju

sve pretpostavke i razmatranja koja podrazumijevaju da Krist

govori kroz sve religije i ideologije. Isus Krist, jedini je Bo-

gočovjek, koji je sebe predao za otkup grešnog čovjeka i jedi-

ni je posrednik između Boga i čovjeka. Nema drugog imena

po kojemu se možemo spasiti. Svi ljudi propadaju zbog grije-

ha, ali Bog ljubeći svakog čovjeka ne želi da itko propadne,

već da se svi obrate. Oni koji odbacuju Krista, odbacuju ra-

dost spasenja i sami sebe osuđuju na vječnu odvojenost od

Boga.

Proglašavanje Krista “Spasiteljem svijeta” ne znači da je

samim tim čitavo čovječanstvo automatski i konačno spašeno,

a još manje da sve religije omogućavaju spasenje. Naprotiv,

naviještanje Krista znači proglašavati ljubav Božju grešnom

svijetu i poziv svima da se obrate Spasitelju i Gospodinu u

svesrdnom osobnom predanju u pokajanju i vjeri. Isus Krist je

uzvišen iznad svakog drugog imena i žudno iščekujemo dan

kad će mu se svako koljeno pokloniti i svaki ga jezik priznati

Gospodinom.

Gal 1,6-9; Rim 1,18-32; 1 Tim 2,5.6; Dj 4,12; Iv 3,16-19; 2 Pt 3,9;

2 Sol 1,7-9; Iv 4,42; Mt 11,28; Ef 1,20.21; Fil 2,9-11

4.

SUŠTINA EVANGELIZACIJE

Evangelizirati znači naviještati Radosnu vijest o tome da je

Isus Krist umro za naše grijehe, da je uskrsnuo od mrtvih su-

100

kladno Pismima, i da kao Kralj i Gospodin pruža oproštenje

grijeha i Dar osloboditelja svima onima koji se kaju i koji uz-

vjeruju. Kršćanska prisutnost u svijetu neophodna je za evan-

gelizaciju, kao što je neophodan i onaj oblik dijaloga koji ide s

tim da pozornim osluškivanjem dokuči stvarnost. No, suština

evangelizacije prije svega znači naviještanje povijesnog i bib-

lijskog Krista Spasiteljem i Gospodinom, u cilju poticanja lju-

di da mu priđu i budu pomireni s Bogom. U proklamaciji

evanđeoskog poziva nemamo slobodu zatajiti cijenu učeni-

štva. Isus i danas zahtijeva da se oni koji ga žele slijediti odre-

knu sebe sami, uzmu svoj križ i poistovjete s novim zajedni-

štvom. Rezultat evangelizacije uključuje poslušnost Kristu,

priključenje njegovoj crkvi i odgovorno služenje u svijetu.

1 Kor 15,3.4; Dj 2,32-39; Iv 20,21; 1 Kor 1,23; 2 Kor 4,5; 5,11-20;

Lk 14,25-33; Mk 8,34; Dj 2,40.47; Mk 10,43-45

5.

KRŠĆANSKA DRUŠTVENA ODGOVORNOST

Vjerujemo da je Bog i Stvoritelj i Sudac svih ljudi. Stoga

smo dužni širiti njegovu zauzetost pravednošću i pomirenjem

cijeloga ljudskog društva te oslobođenjem čovjeka od svake

vrste tlačenja. Budući da je ljudski rod stvoren na sliku Božju,

svaki pojedinac, bez razlike na rasu, religiju, boju kože, kul-

turu, stalež, spol ili dob, posjeduje prirođeno dostojanstvo,

zbog kojeg zavrjeđuje poštovanje, i ne smije biti izrabljivan. I

u ovome izražavamo duboku pokoru zbog vlastita nemara i

zbog toga što smo promatrali evangelizaciju i društvena pita-

nja, kao međusobno isključive pojave. Premda pomirenje me-

101

đu ljudima ne uključuje i istovremeno pomirenje s Bogom, a

društvena djelatnost nije istovjetna evangelizaciji, niti je poli-

tičko oslobođenje jednako spasenju, ipak tvrdimo da je evan-

gelizacija i društvenopolitičko uključenje dio naših sveuku-

pnih kršćanskih dužnosti, jer su obje izraz doktrine o Bogu i

čovjeku, ljubavi prema bližnjemu te poslušnosti prema Isusu

Kristu. Evanđeoska poruka sadrži također osobu svakog obli-

ka otuđenja, tlačenja i diskriminacije. Stoga se ne bismo

smjeli plašiti javnog razotkrivanja zla i nepravde bilo gdje se

oni pojavili. Prihvaćanjem Krista ponovo se rađamo u novi ži-

vot u njegovu kraljevstvu nije nam dužnost samo pokazivati

već i širiti pravednost usred nepravednosti svijeta. Vjera koju

ispovijedamo mora nas preobražavati u cjelovitost osobne i

društvene odgovornosti. Vjera bez djela je mrtva.

Dj 17,26.31; Post 18,25; Iz 1,17; Ps 45,7; Post 1,26.27; Jak, 3,9;

Lev 19,18; Lk 6,27.35;Jak 2,14-26; Iv 3,3.5;

Mt 5,20; 6,33; 2 Kor 3,18; Jak 2,20

6.

CRKVA I EVANGELIZACIJA

Izjavljujemo da Krist šalje svoj otkupljeni narod u svijet

kao što je Otac poslao njega, te da Bog od svojeg naroda za-

htijeva duboko i predano posvećenje. Stoga moramo izaći iz

svojih crkvenih geta i prožeti nekršćansko društvo. U poslanju

Crkve, evangelizacija zauzima prvo mjesto. Evangelizacija

svijeta podrazumijeva da cijela Crkva čitavom svijetu prenese

102

potpuno Evanđelje. Crkva je u središtu Božjeg plana i odre-

đena je za širenje Evanđelja. Crkva koja propovijeda križ, mo-

ra i sama biti označena križem. Ona postaje kamenom spotica-

nja u zadaći evangelizacije kad izda Evanđelje ili kad joj ne-

dostaje živa vjera u Boga, autentična ljubav prema bližnjem

odnosno neokaljano poštenje u svim djelatnostima, uključu-

jući promidžbu i financije. Crkva je prije svega zajednica Bo-

žjih ljudi, a ne institucija i ne smije se poistovjetiti ni s je-

dnom određenom kulturom, društvenim ili političkim susta-

vom, ni ljudskom ideologijom.

Iv 17,18; Mt 28,19.20; Dj 1,8; 20,27; Ef 1,9.10; 3,9-11;

Gal 6,14.17; 2 Kor 6,3.4; 2 Tim 2,19-21; Fil 1,27

7.

SURADNJA U EVANGELIZACIJE

Izjavljujemo da je vidljivo jedinstvo Crkve u istini, Božja

volja. Evangelizacija nas poziva u jedinstvo, jer jedinstvo

osnažuje naše svjedočanstvo, kao što naša razdijeljenost po-

driva evanđeosku poruku pomirenja. Primjećujemo da neke

forme organizacijskog udruživanja ne promiču evangelizaciju.

Stoga, bismo mi koji dijelimo istu biblijsku vjeru morali biti

združeni u zajedništvu, radu i svjedočenju. Priznajemo da je

naše svjedočenje često bivalo zasjenjeno grešnim individuali-

zmom i nepotrebnim dupliciranjem. Zavjetujemo se u traganju

za dubljim jedinstvom u istini, klanjanju, svetosti i poslanju.

Potičemo razvoj regionalnih i funkcionalnih suradnji zbog

103

promidžbe poslanja Crkve i u svrhu strateškog planiranja, kao

i u svrhu uzajamnog ohrabrivanja i razmijene sredstava i isku-

stava.

Iv 17,21.23; Ef 4,3.4; Iv 13,35;

Fil 1,27; Iv 17,11-23

8.

CRKVE U SURADNJI NA PLANU EVANGELIZACIJE

Radujemo se buđenju novog razdoblja u misijskim nasto-

janjima. Vodeća uloga zapadnih misija naglo nestaje. Bog po-

diže, usred mladih crkvi, nova i moćna sredstva za evangeli-

zaciju svijeta, pokazujući na taj način da je odgovornost za

evangelizaciju zadaća cijelog Kristovog Tijela. Sve bi Crkve

trebale pitati kako Boga tako i same sebe, što im je činiti u ci-

lju evangelizacije svojih područja i slanja misionara u druge

dijelove svijeta. Preispitivanje vlastite odgovornosti i uloge u

misijskim zalaganjima mora biti stalno. Tako će se razviti su-

radnja među crkvama i postat će vidljiva sveopća narav Cr-

kve. Zahvaljujemo Bogu također na institucijama koje prevo-

de Bibliju, bave se teološkom poukom, rade u sredstvima jav-

nog priopćavanja, izdaju kršćansku literaturu, evangeliziraju,

rade u misijama, obnavljaju crkve i djeluju u drugim specifi-

čnim područjima. I te institucije bi također trebale stalno prei-

spitivati svoju učinkovitost kao dio sveukupne misije Crkve.

Rim 1,8; Fil 1,5; 4,15; Dj 13,1-3; 1 Sol 1,6-8

104

9.

HITNOST EVANGELIZACIJE

Više od dvije milijarde i šest stotina milijuna ljudi, a to je

više od dvije trećine ljudskog roda, nije još evangelizirano.

Stidimo se što je tako golem broj ljudi zanemaren i to je za-

mjerka svima nama i svoj Crkvi. U mnogim dijelovima svijeta

prisutno je otvaranje, kako još nije postojalo, prema Gospodi-

nu Isusu Kristu. Uvjereni smo da je ovo trenutak za crkve i cr-

kvene organizacije da gorljivo mole za spasenje neevangelizi-

ranog dijela svijeta i da pokrenu nova nastojanja na planu

evangelizacije. Katkad će biti nužno smanjiti broj stranih mi-

sionara i financijsku potporu na područjima koja su već evan-

gelizirana, kako bi se potaknulo osamostaljivanje nacionalnih

crkava i oslobodila sredstva za evangelizaciju nedosegnutih

područja. Misionari bi se trebali kretati unutar svih šest konti-

nenata, u duhu poniznog služenja. Krajnji cilj bi trebao biti, u

najskorije vrijeme i svim raspoloživim sredstvima, da svaka

osoba ima mogućnost čuti, razumjeti i prihvatiti Evanđelje.

Ne možemo očekivati postignuće ovoga cilja bez žrtava. Svi

smo potreseni siromaštvom milijuna ljudi i uznemireni ne-

pravdom koja uzrokuje takvo stanje. Mi, koji živimo u izobi-

lju, smatramo nezahtijevno življenje svojom dužnošću, kako

bi smo darežljivije mogli pomagati kako u humanitarnim tako

i u evangelizacijskim nastojanjima.

Iv 9,4; Mt 9,35-38; Rim 9, 1-3; 1Kor 9,19-23; Mk 16,15; Iz 58,6.7;

Jak 1,27; 2,1-9; Mt 25,31-46; Dj 2,44.45; 4,34.35

105

10.

EVANGELIZACIJA I KULTURA

Razvoj strategije za evangelizaciju svijeta zahtijeva pri-

mjenu novih i maštovitih metoda. Uz Božju pomoć podići će

se crkve duboko ukorijenjene u Kristu i bliske svojoj kulturi.

Kulturu treba uvijek prosuđivati i sučeljavati sa Svetim pi-

smom. Budući da je čovjek Božje stvorenje, neki oblici njego-

ve kulture bogate su ljepotom i dobrotom. Zbog razdvojenosti

s Bogom, njegova je kultura okaljana grijehom i neki njezini

oblici su plod demonskih utjecaja. Evanđelje ne stavlja jednu

kulturu iznad druge, nego ih vrednuje vlastitim mjerilom isti-

ne i pravednosti, ističući apsolutne moralne vrijednosti kao te-

melj svake kulture. Misije su često donosile, zajedno sa Evan-

đeljem, stranu kulturu, tako da su se crkve vezivale uz određe-

nu kulturu umjesto uz Sveto Pismo. Navjestitelji Kristova

evanđelja moraju se ponizno lišiti svega, izuzev osobne auten-

tičnosti, kako bi mogli postati slugama, dok crkve moraju pre-

obražavati i obogaćivati svaku kulturu, i to sve na slavu Bo-

žju.

Mk 7,8.9.13; Post 4,21.22; 1 Kor 9,19-23; Fil 2,5-7; 2 Kor 4,5

11.

ODGOJ I VODSTVO

Priznajemo da smo često težili mnogobrojnosti Crkve na

račun njezine dubine, izdvajajući evangelizaciju od izvorišta

snage kršćanstva. Priznajemo također, da su neka naša misij-

106

ska nastojanja zatajila u pripremi i poticanju vođa nacionalnih

crkava u preuzimanju svojih odgovornosti.

Zastupamo ideju da se svaka crkva osamostali i ukorijeni i

da stekne svoje vođe koji će demonstrirati kršćanski način

vodstva, ne vlašću već služenjem. Svjesni smo velike potrebe

u poboljšanju teološke naobrazbe, osobito za crkveno vod-

stvo. U svakoj zemlji i kulturi morao bi postojati učinkovit

program za obučavanje pastora i laika u crkvenom nauku,

učeništvu, evangelizaciji, dušobrižništvu i služenju. Ovakvi se

programi ne bi smjeli oslanjati na stereotipnu metodologiju,

nego se trebaju razvijati kao posljedica mjesne kreativne inici-

jative na temelju biblijskog predloška.

Kol 1,27.28; Dj 14,23; Tit 1,5.9; Mk 10,42-45; Ef 4,11,12

12.

DUHOVNI SUKOB

Vjerujemo da smo uključeni u stalnu duhovnu borbu s vla-

stima i silama zla, koje nastoje razoriti Crkvu i spriječiti je u

nastojanjima na evangelizaciji svijeta. Znamo da nam se valja

opremiti Božjim oružjem kako bismo tu bitku mogli izvojeva-

ti duhovnim oružjem istine i molitve. Jer, prepoznajemo dje-

lovanje našeg neprijatelja, ne samo u lažnim ideologijama ko-

je se nalaze izvan Crkve, nego i unutar Crkve u pojavama laž-

nih evanđelja kao poslijedica izvrtanja Pisma i stavljanja čo-

vjeka na mjesto Boga. Stoga je nužan oprez i odlučno nesla-

ganje s lažju, kako bi se sačuvala biblijska istina. Priznajemo

107

da ni mi sami nismo imuni od svjetovnih misli i djela te ustu-

panja sekularizmu. Primjerice, premda je pozorno proučava-

nje brojčanog i duhovnog porasta Crkve opravdano i drago-

cjeno, ipak smo to ponekad zanemarivali. U drugim slučajevi-

ma, poticani željom da osiguramo prihvaćanje Evanđelja, pri-

lagođavali smo evanđeosku poruku, manipulirali svoj slušate-

lje tehnikom pritisaka, neopravdano postajući zaokupljeni sta-

tistikama, čak i služeći se njima na nečastan način. Sve je to

plod svjetovnog. Crkvi je mjesto u svijetu, ali svijetu nije mje-

sto u Crkvi.

Ef 6,12; 2 Kor 4,3.4; Ef 6,11.13-18; 2 Kor 10,3-5;

1 Iv 2,18-26; 4,1-3; Gal 1,6-9; 2 Kor 2,17;

4,2; Iv 17,15

13.

SLOBODA I PROGONSTVO

Dužnost svake Bogom dane vlade je osigurati uvijete mira,

pravde i slobode, u kojima će omogućiti Crkvi da sluša Boga,

da služi Gospodinu Kristu i propovijeda Evanđelje bez zapre-

ka. Stoga molimo vođe svih zemalja i pozivamo ih da omo-

guće slobodu misli i savjesti, slobodu vjeroispovijesti i promi-

džbe religije u skladu s voljom Božjom i Općom deklaracijom

o pravima čovjeka. Izražavamo svoju duboku zabrinutost za

one koji su nepravedno zatvarani, a osobito za našu braću i se-

stre koji trpe zbog svjedočanstva za Gospodina Isusa. Obeća-

vamo moliti i djelovati u cilju njihova oslobađanja. Istovreme-

no odbijamo biti zastrašeni njihovom sudbinom. Uz pomoć

108

Božju i mi ćemo se usprotiviti svakoj nepravdi i ostati vjerni

Evanđelju, pod svaku cijenu. Ne zaboravljamo Isusovu opo-

menu o tome da su progonstva neizbježna.

1 Tim 1,1-4; Dj 4,19; Kol 3,24; Heb 13,1-3; Lk 4,18;

Gal 5,11; 6,12; Mt 5,10-12; Iv 15,18-21

14.

SNAGA DUHA SVETOGA

Vjerujemo u snagu Duha Svetoga. Otac je poslao svoga

Duha da dade svjedočanstvo za svoga Sina. Bez njegovog

svjedočanstva naše je beskorisno. Svijest o grijehu, vjera u

Krista, novo rođenje i duhovni rast, njegovo su djelo. Pored

toga, Duh Sveti je misionarski duh i zato se evangelizacija

spontano rađa iz Crkve ispunjene Duhom. Crkva koja nije mi-

sijska proturječi samoj sebi i sputava Duh. Evangelizacija svi-

jeta postat će stvarnost tek onda kad Duh obnovi Crkvu u isti-

ni i mudrosti, vjeri, svetosti, ljubavi i sili. Stoga pozivamo sve

kršćane da mole za prisutnost suverenog Duha Božjeg, kako

bi svi njegovi plodovi bili vidljivi u njegovom narodu oboga-

ćujući tako Kristovo Tijelo. Tek tada će Crkva postati kori-

snim oruđem u Božjim rukama i cijela će zemlja čuti njegov

glas.

1 Kor 2,4; Iv 15,26.27; 16,8-11; 1 Kor 12,3; Iv 3,6-8; 2 Kor 3,18;

Iv 7,37-39; 1 Sol 5,19; Dj 1,8; Ps 85,4-7; 67,1-3;

Gal 5,22.23; 1 Kor 12,4-31; Rim 12,3-8

109

15.

KRISTOV PONOVNI DOLAZAK

Vjerujemo da će se Isus Krist osobno i vidljivo vratiti, sil-

no i slavno, kako bi dovršio spasenje i sud. Ovo obećanje je

daljnji poticaj evangelizaciji, jer imamo na umu da razdoblje

između Kristova uzašašća i ponovnog dolaska mora biti obi-

lježeno poslanjem Božjeg naroda, kojemu nije dopušteno stati

prije svršetka. Također se sjećamo njegovog upozorenja da će

ustati lažni učitelji pod Kristovim imenom i lažni proroci kao

preteče Antikrista. Zato odbacujemo, kao preuzetan san i plod

čovjekove oholosti, utopiju o ostvarenju savršenog društva na

ovom svijetu. Kao kršćani pouzdajemo se žudno iščekujemo

taj Dan; nova nebesa i novu zemlju gdje će prebivati pravda i

gdje će Bog kraljevati zauvijek. U međuvremenu predajemo

se u službu Kristu i ljudima, u radosnoj podložnosti njegovoj

vlasti sve do kraja života.

Mk 14,62; Heb 9,28; Mk 13,10; Dj 1,8-11; Mt 28,20; Mk 13,21-23;

Iv 2,18; 4,1-3; Lk 12,32; Otk 21,1-5; 2 Pt 3,13; Mt 28,18

ZAKLJUČAK

Stoga, u svjetlu naše vjere i odlučnosti, sklapamo ovaj sve-

čani zavjet s Bogom i jedni s drugima, u nakani da molimo,

planiramo i radimo zajedno na evangelizaciji cijeloga svijeta.

Pozivamo i druge da nam se u tome pridruže. Neka nam Bog

pomogne svojom milošću i na svoju slavu kako bismo ostali

vjerni ovome zavjetu! Amen, aleluja!

110

MANILSKI PROGLAS

DVADESET JEDNA POTVRDA MANILSKOG PROGLASA

1. Potvrđujemo svoju kontinuiranu predanost Lausannskom

zavjetu kao temelju naše suradnje u Lausannskom pokretu.

2. Potvrđujemo da nam je Bog u Svetom pismu Staroga i No-

voga zavjeta dao autoritativnu objavu svoga karaktera i

volje, svojih otkupiteljskih djela i njihovo značenje, te na-

log za misiju.

3. Potvrđujemo da je biblijsko evanđelje Božja trajna poruka

našemu svijetu i odlučujemo braniti, naviještati i ostvariti

ga.

4. Potvrđujemo da su ljudi, iako stvoreni na Božju sliku,

grješni i krivi, te izgubljeni bez Krista: ta istina neminovno

prethodi evanđelju.

5. Potvrđujemo da je povijesni Isus i proslavljeni Krist jedna

te ista osoba, i da je taj Isus Krist apsolutno jedinstven, jer

je on sam utjelovljeni Bog, onaj koji je ponio naše grijehe,

pobjednik nad smrću i nadolazeći sudac.

6. Potvrđujemo da je na križu Isus Krist bio umjesto nas, po-

nio naše grijehe i umro za nas; te jedino radi toga Bog

voljno oprašta onima koji se pokaju i povjeruju.

7. Potvrđujemo da druge religije i ideologije nisu alternativni

putovi do Boga te da ljudska duhovnost, ako ju Krist nije

otkupio, ne vodi do Boga, već u osudu, jer je Krist jedini

Put.

111

8. Potvrđujemo da moramo vidljivo pokazivati Božju ljubav

brinući za one kojima je uskraćena pravda, dostojanstvo,

hrana i utočište.

9. Potvrđujemo da naviještanje Božjega kraljevstva pravde i

mira zahtijeva obznanjivanje svih nepravda i potlačivanja,

kako osobnih tako i društvenih; nećemo ustuknuti od tog

proročkog svjedočenja.

10. Potvrđujemo da je svjedočanstvo Duha Svetoga o Kristu

nužno za evangelizaciju; bez tog nadnaravnog djela nije

moguće ni novo rođenje ni nov život.

11. Potvrđujemo da duhovna borba zahtijeva duhovna oružja;

jednako moramo propovijedati Riječ u sili Duha i posto-

jano moliti da možemo izvojevati Kristovu pobjedu nad

zlim silama i poglavarstvima.

12. Potvrđujemo da je Bog čitavoj Crkvi i svakom njezinom

članu povjerio zadatak obznanjivanja Krista po svemu svi-

jetu; čeznemo vidjeti sve laike i ordinirane ljude mobilizi-

rane i obučene za taj zadatak.

13. Potvrđujemo da mi koji se nazivamo udovima Tijela Kri-

stova moramo u svom zajedništvu nadilaziti rasne, spolne i

staleške prepreke.

14. Potvrđujemo da su darovi Duha dodijeljeni svim ljudima,

ženama i muškarcima, te da se njihovo partnerstvo u evan-

gelizaciji mora prihvatiti radi općeg dobra.

15. Potvrđujemo da mi koji naviještamo evanđelje moramo ga

pokazivati primjerom, svetim i ljubavlju ispunjenim življe-

njem; u suprotnom naše svjedočanstvo gubi vjerodostoj-

nost.

112

16. Potvrđujemo da se svaka kršćanska zajednica mora okre-

nuti prema svom lokalnom društvu evangelizacijskim svje-

dočenjem i milosrdnim služenjem.

17. Potvrđujemo nužnu potrebu da crkve, misijske i druge

kršćanske organizacije surađuju u evangelizaciji i društve-

nom djelovanju, odbacujući natjecanje i izbjegavajući opo-

našanje.

18. Potvrđujemo svoju dužnost proučavanja društva u kojemu

živimo, radi razumijevanja njegovih struktura, vrijednosti i

potreba, te razvijanja odgovarajuće misijske strategije.

19. Potvrđujemo da je evangelizacija svijeta nužna i da je mo-

guće zahvaćanje naroda nedosegnutih evanđeljem. Stoga

odlučujemo da ćemo se s novim elanom tijekom poslije-

dnjeg desetljeća dvadesetoga stoljeća posvetiti tim zadaci-

ma.

20. Potvrđujemo svoju solidarnost s onima koji trpe radi evan-

đelja, i pazit ćemo da i sami budemo spremni za tu mo-

gućnost. Posvuda ćemo nastojati promicati vjersku i politi-

čku slobodu.

21. Potvrđujemo da Bog poziva cijelu Crkvu da čitavom svije-

tu prenese potpuno evanđelje. Stoga odlučujemo naviješta-

ti evanđelje vjerno, uporno i požrtvovno dok on ne dođe.

113

A.

POTPUNO EVANĐELJE

Evanđelje je radosna vijest o Božjem spasenju od sile zla,

uspostavljanju njegova vječnog kraljevstva i njegove konačne

pobjede nad svime što se protivi njegovoj svrsi. U svojoj ljubavi

Bog je ovo naumio učiniti prije nego li je postao svijet i utjecao

na njegov oslobađajući plan nad grijehom, smrću i sudom kroz

smrt našega Gospodina Isusa Krista. Krist je taj koji nas čini

slobodnima i ujedinjuje nas u svom otkupljenom zajedništvu.

Kol 2,15; 1 Kor 15,24-28; Ef 1,4; Kol 1,19; Tit 2,14

1.

NAŠA LJUDSKA NEVOLJA

Obvezni smo propovijedati potpuno evanđelje, to jest, biblij-

sko evanđelje u njegovoj punini. Da bismo to činili trebamo ra-

zumjeti zašto je evanđelje potrebno ljudskim bićima.

Ljudi i žene imaju istinsko dostojanstvo i vrijednost jer su

stvoreni na sliku Božju da bi ga poznavali, voljeli i služili mu.

No kroz grijeh je svaki dio njihove ljudskosti izopačen. Ljudska

su bića postala egoistična, buntovnici koji misle samo na sebe,

koji ne vole Boga ni bližnjega kao što bi trebali. Posljedično,

otuđeni su i od svoga Stvoritelja i od ostatka njegova stvorenja,

što je osnovni uzrok bola, smetenosti i usamljenosti od koje

mnogi ljudi danas pate. Grijeh također često izbija u protudru-

štvenom ponašanju, u nasilnom iskorištavanju drugih, te u iscr-

pljivanju zemaljskih resursa nad kojima je Bog postavio ljude i

114

žene kao svoje upravitelje. Čovječanstvo je, nedvojbeno, krivo i

na širokom je putu koji vodi uništenju.

Iako je Božja slika u ljudskim bićima iskrivljena, ona su još

uvijek sposobna za ljubav i razvijanje odnosa, plemenita djela i

divnu umjetnost. Pa ipak, čak je i najizvrsnije ljudsko postignu-

će ozbiljno nagrđeno i nikome ne može omogućiti da uđe u Bo-

žju prisutnost. Ljudi i žene su, također, i duhovna bića, no du-

hovna praksa i tehnike za samopomoć mogu u najboljem slu-

čaju samo ublažiti potrebe koje osjećamo; ne mogu dotaknuti

ozbiljnu stvarnost grijeha, krivnje i suda. Ni ljudska religija, ni

ljudska pravednost, ni sociopolitički programi ne mogu spasiti

ljude. Nikakvo samospasenje nije moguće. Prepuštena samima

sebi, ljudska su bića zauvijek izgubljena.

Stoga odbacujemo lažna evanđelja koja poriču ljudski gri-

jeh, božanski sud, božanskost i utjelovljenje Isusa Krista, te ne-

ophodnost križa i uskrsnuća. Također odbacujemo poluevanđe-

lja, koja umanjuju grijeh i zamjenjuju Božju milost ljudskim sa-

modoprinosom. Priznajemo da smo i sami ponekad umanjivali

vrijednost evanđelja. No odlučujemo u svom naviještanju evan-

đelja prisjećati se Božjih radikalnih dijagnoza i njegova jednako

radikalnog lijeka.

Dj 2,27; Post 1,26.27; Rim 3,9-18; 2 Tim 3,2-4; Post 1,26.28; 2,15;

Rim 1,20; 2,1; 3,19; Mt 7,13; 5,46; 352 7,11; 1 Tim 6,16;

Dj 17,22-31; Rim 3,20; Ef 2,1-3; Gal 1,6-9;

2 Kor 11,2-4; 1 Iv 2,22.23;

4,1-3; 1 Kor 15,3.4;

Jr 6,14; 8,11

115

2.

RADOSNA VIJEST ZA DANAS

Radujemo se što nas živi Bog nije prepustio našoj izgublje-

nosti i očaju. U svojoj je ljubavi došao po nas po Isusu Kristu

kako bi nas izbavio i obnovio. Stoga se radosna vijest usredoto-

čuje na povijesnu osobu Isusa koji je došao naviještajući Božje

kraljevstvo i živeći život poniznog služenja, koji je umro za nas,

postao grijehom i prokletstvom umjesto nas, te kojega je Bog

opravdao uskrsnuvši ga od mrtvih. Onima koji se pokaju i

vjeruju u Krista, Bog jamči udio u novome stvorenju. On nam

daje nov život, koji uključuje oproštenje naših grijeha i prebiva-

juću, preobražavajuću silu njegova Duha. On nas prihvaća u

svoje novo društvo, koje se sastoji od ljudi raznih rasa, naroda i

kultura. Obećava nam da ćemo jednoga dana ući u njegov novi

svijet, u kojemu će zlo biti uništeno, priroda obnovljena, a Bog

će vladati zauvijek.

Ta se radosna vijest mora odvažno naviještati, gdje god je to

moguće, u crkvi i u javnim dvoranama, na radiju i televiziji te

na otvorenom, zato što je Božja sila za spasenje, a mi smo obve-

zni obznaniti ju. U svom propovijedanju moramo vjerno navije-

štati istinu koju je Bog objavio u Bibliji i revno je nastojati pre-

nijeti u svoj kontekst.

Također potvrđujemo da je apologetika, to jest obrana i po-

tvrda evanđelja integralna za biblijsko razumijevanje misije i

bitna za djelotvorno svjedočenje u suvremenom svijetu. Pavao

je raspravljao s ljudima na temelju Pisma, s namjerom uvjera-

116

vanja u istinu evanđelja. I mi moramo tako. Zapravo, svi kršća-

ni trebaju biti spremni dati razlog nade koja je u njima.

Ponovno smo se suočili s Lukinim naglaskom da je evanđe-

lje radosna vijest za siromašne i upitali se što to znači većini

svjetskog stanovništva koja je tlačena, trpi i oskudijeva. Podsje-

tili smo se da zakon, proroci i mudrosne knjige te Isusovo uče-

nje i služba ističu Božju brigu za materijalno siromašne i našu

nasljednu dužnost da ih štitimo i skrbimo za njih. Pismo također

govori o duhovnim siromasima koji traže milosrđe jedino od

Boga. Evanđelje dolazi kao radosna vijest i jednima i drugima.

Duhovno siromašni, koji se, bez obzira na svoje ekonomske

okolnosti, ponize pred Bogom, po vjeri primaju besplatan dar

spasenja. Nema drugog puta po kojemu bi netko mogao ući u

kraljevstvo Božje. Uz to, materijalno siromašni i nemoćni pri-

maju kao Božja djeca novo dostojanstvo i ljubav braće i sestara

koji im nastoje pomoći u oslobađanju od svega što ih ponižava i

tlači.

Kajemo se za svako zanemarivanje Božje istine u Pismu te

odlučujemo naviještati ju i braniti. Također se kajemo što smo

bili ravnodušni prema položaju siromašnih, i što smo pokazivali

pristranost prema bogatima, i odlučujemo slijediti Isusa u pro-

povijedanju radosne vijesti svim ljudima i riječju i djelom.

Ef 22,4; Lk 10; 15; 19; Dj 8,35; Mk 1,14.15; 2 Kor 5,21; Gal 3,13; Dj 2,23.24; 2

Kor 5,17; Dj 2,38.39; Ef 2,11-19; Otk 21,1-5; 22,1-5; Ef 6,19.20; 2 Tim 4,2;

Rim 1,14-16; Jr 23,28; Fil 1,7; Dj 18,4; 19,8-9; 2 Kor 5,11;

1 Pt 3,15; Lk 4,18; 6,20; 7,22; Pnz 15,7-11; Am 2,6.7;

Zah 7,8-10; Izr 21,13; Sef 3,12;

Mt 5,3; Mk 10,15; 1 Iv 3,1;

Dj 2,44.45; 4,32-35

117

3.

JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA

Pozvani smo naviještati Krista u sve više pluralističkom svi-

jetu. Dolazi do oživljavanja starih vjera i nastajanja novih. I u

prvom je stoljeću bilo mnogo bogova i mnogo gospodara. A

ipak, apostoli su odvažno potvrđivali Kristovu jedinstvenost,

nužnost i središnjost. I mi to moramo činiti.

Budući da su ljudi i žene stvoreni na sliku Božju i vide u

stvorenju obilježja njegova Stvoritelja, i nastale religije ponekad

sadrže elemente istine i ljepote. Međutim, one nisu alternativna

evanđelju. Budući da su ljudska bića grješna, a sav je svijet u

vlasti zloga, čak i religiozni ljudi trebaju Kristovo otkupljenje.

Prema tome, mi nemamo ovlasti reći da se spasenje može naći

izvan Krista ili bez jasnog prihvaćanja njegova djela po vjeri.

Ponekad se smatra da na temelju Božjega saveza s Abra-

hamom židovski narod ne treba priznati Isusa za svog Mesiju.

Mi potvrđujemo da ga oni trebaju, kao i svi drugi. Odstupanje

od novozavjetnoga modela donošenja evanđelja najprije Židovi-

ma bio bi oblik antisemitizma i nelojalnost Kristu. Stoga odba-

cujemo tezu da Židovi imaju svoj vlastiti savez koji čini vjeru u

Isusa nepotrebnom.

Ono što nas ujedinjuje su zajednička uvjerenja o Isusu Kri-

stu. Priznajemo ga kao vječnoga Sina Božjega koji je postao po-

tpuno čovjek ostavši istovremeno potpuno božanski, koji je bio

naša zamjena na križu, ponijevši naše grijehe i umrijevši umje-

sto nas, zamijenivši svoju pravednost za našu nepravednost, koji

je pobjedonosno uskrsnuo u preobraženom tijelu i koji će se

118

vratiti u slavi suditi svijetu. Jedino je on utjelovljeni Sin, Spa-

sitelj, Gospodar i Sudac, i jedino je on, zajedno s Ocem i Du-

hom, dostojan štovanja, vjere i poslušnosti svih ljudi. Postoji sa-

mo jedno evanđelje, jer postoji samo jedan Krist, koji je zbog

svoje smrti i uskrsnuća jedini put spasenja. Stoga, odbacujemo i

relativizam koji smatra sve religije i duhovnosti jednako vrije-

dnim pristupima Bogu, i sinkretizam koji pokušava pomiješati

vjeru u Krista s drugim vjerama.

Nadalje, budući da je Bog uzdigao Isusa na najviše mjesto,

kako bi ga svatko priznao, to je i naša želja. Potaknuti Kristo-

vom ljubavlju, moramo biti poslušni Kristovom Velikom posla-

nju i voljeti njegove izgubljene ovce. Posebice smo motivirani

ljubomorom prema njegovom svetom imenu, i čeznemo vidjeti

kako prima čast i slavu koje mu pripadaju.

U prošlosti smo ponekad bili krivi što smo prema sljedbeni-

cima drugih vjera zauzimali stavove neznanja, arogancije, nepo-

štovanja i čak neprijateljstva. Kajemo se zbog toga. Ipak, odlu-

čni smo pozitivno i beskompromisno svjedočiti jedinstvenost

našega Gospodina, u njegovu življenju, smrti i uskrsnuću, u

svim aspektima našega evangelizacijskog djelovanja, uključuju-

ći i međureligijski dijalog.

1 Kor 8,5; Ps 19,1-6; Rim 1,19.20; Dj 17,28; 1 Iv 5,19; Dj 10,1.2; 11,14.18; 15,

8-9; Iv 14,6; Post 12,1-3; 17,1.2; Rim 3,9; 10,12; Dj 13,46; Rim 1,16; 2,9.10;

Dj 13,38.39; Iv 1,1.14.18; Rim 1,3.4; 1 Pt 2,24; 1 Kor 15,3; 2 Kor 5,21;

1 Kor 15,1-11; Mt 25,31.32; Dj 17,30.31; Otk 5,11-14; Dj 4,12;

Fil 2,9-11; 2 Kor 5,14; Mt 28,19.20; Iv 10,11.16;

2 Kor 11,16; 2 Kor 11,2.3; 1 Tim 2,5-7

119

4.

EVANĐELJE I DRUŠTVENA ODGOVORNOST

Autentično evanđelje mora se odražavati u promijenjenom

životu muškaraca i žena. Kad naviještamo Božju ljubav mora-

mo služiti u ljubavi, kad propovijedamo Božje kraljevstvo mo-

ramo ispunjavati njegove zahtjeve za pravdom i mirom.

Evangelizacija je primarna jer je naš prioritet evanđelje, da

svi ljudi mogu imati mogućnost primiti Isusa Krista za svog Go-

spodina i Spasitelja. Štoviše, ne samo da je Isus naviještao kra-

ljevstvo Božje, već je očitovao njegov dolazak djelima milosrđa

i moći. I mi smo danas pozvani ujediniti riječi i djela. Pozvani

smo u duhu poniznosti propovijedati i poučavati, služiti bolesni-

ma, hraniti gladne, skrbiti za zatvorenike, pomagati nemoćnima

i ugroženima, te oslobađati potlačene. Prepoznajući raznolikost

duhovnih darova, poziva i konteksta, potvrđujemo da su dobra

vijest i dobra djela neodvojiva.

Naviještanje Božjega kraljevstva nužno zahtijeva proročko

odbacivanje svega što nije u skladu s njim. Između zala koje ne

odobravamo su nasilje, uključujući i institucionalizirano nasilje,

politička pokvarenost, svi oblici iskorištavanja ljudi i zemlje,

podrivanje obitelji, pobačaj na zahtjev, raspačavanje droge i kr-

šenje ljudskih prava. U našoj skrbi za siromašne pogađa nas

problem zaduženosti u dvije trećine svijeta. Zgroženi smo, tako-

đer, neljudskim uvjetima u kojima žive milijuni ljudi stvoreni

na sliku Božju kao i mi.

Naša postojana predanost društvenom djelovanju nije za-

mjenjivanje kraljevstva Božjega s kristijaniziranim društvom.

120

Naprotiv, ono je priznavanje da biblijsko evanđelje ima neizbje-

žne društvene implikacije. Prava misija uvijek treba biti konkre-

tizirana. Ono zahtijeva ponizno ulaženje u svjetove pojedinih

ljudi, poistovjećivanje s njihovom društvenom stvarnošću, nji-

hovom tugom i patnjom, te njihovim borbama za pravdu protiv

tlačiteljskih sila. Ovo se ne može postići bez osobnih žrtvi.

Kajemo se što nas je ograničenost naše skrbi i vizije često

sprječavala u naviještanju gospodstva Isusa Krista nad sveuku-

pnim životom, privatnim i javnim, lokalnim i globalnim. Odlu-

čujemo poslušati njegovu zapovijed tražite najprije kraljevstvo

Božje i njegovu pravednost.

1 Sol 1,6-10; 1 Iv 3,17; Rim 14,17; Rim 10,14; Mt 12,28; 1 Iv 3,18; Mt 25,34-

46; Dj 6,1-4; Rim 12,4-8; Mt 5,16; Jr 22,1-5; 11-17; 23,5-6; Am 1,1-2.8;

Iz 59; Lev 25; Job 24,1-12; Ef 2,8-10; Iv 17,18; 20,21;

Fil 2,5-8; Dj 10,36; Mt 6,33

B.

SVA CRKVA

Sva crkva treba naviještati evanđelje. Sav je Božji narod po-

zvan sudjelovati u evangelizacijskom zadatku. No ipak, bez Bo-

žjega Duha Svetoga sav bi njegov napor bio besplodan.

5.

BOG JE EVANGELIZATOR

Sveto pismo tvrdi da je sam Bog glavni evangelizator. Jer

Duh je Božji Duh istine, ljubavi, svetosti i sile, a evangelizacija

121

je nemoguća bez njega. On je taj koji pomazuje poslanika, po-

tvrđuje riječ, priprema slušatelja, osvjedočuje grješnika, pro-

svjetljuje slijepoga, daje život mrtvome, omogućava nam da se

možemo pokajati i vjerovati, pridružuje nas Tijelu Kristovom,

potvrđuje nam da smo djeca Božja, vodi nas prema kristolikom

karakteru i službi, te nas šalje van da budemo Kristovi svjedoci.

Glavni zadatak Duha Svetoga u svemu ovome je proslaviti Isusa

Krista pokazujući nam ga i oblikujući ga u nama.

Svako evangeliziranje uključuje duhovnu borbu s poglavar-

stvima i silama zla, u kojoj samo duhovno oružje može nadvla-

dati, posebice Riječ i Duh, s molitvom. Stoga pozivamo kršćane

da budu marljivi u svojim molitvama za obnovu crkve i za

evangeliziranje svijeta.

Svako pravo obraćenje uključuje iskustvo sile, u kojemu se

očituje vrhovni autoritet Isusa Krista. Nema većeg čuda od ovo-

ga, u kojemu vjernik biva oslobođen od ropstva sotone i grijeha,

straha i ispraznosti, tame i smrti. Iako su Isusova čuda bila oso-

bita, budući da su bila znaci njegova mesijanstva i anticipacije

savršenoga kraljevstva kad će mu se podrediti sva priroda, ne-

mamo slobodu danas ograničavati silu živog Stvoritelja. Odba-

cujemo i skepticizam koji niječe čuda i samouvjerenost koja ih

zahtijeva; i bojazan koja se kloni punine Duha i trijumfalizam

što se kloni slabosti u kojoj se Kristova moć savršeno očituje.

Kajemo se za sve samodostatne pokušaje, kako evangelizira-

nja u vlastitoj snazi, tako i određivanja Duhu Svetomu što da ra-

di. Odlučujemo da u budućnosti nećemo žalostiti ili gasiti Du-

ha, već nastojati širiti radosnu vijest u snazi, u Duhu Svetome i

mnogostrukoj punini.

122

2 Kor 5,20; Iv 15,26.27; Lk 4,18; 1 Kor 2,4; Iv 16,8-11; 1 Kor 12,3, 13; Ef 2,5;

Rim 8,16; Gal 5,22.23; Dj 1,8; Iv16,14; Gal 4,19; Ef 6,10-12; 2 Kor 10,3-5;

Ef 6,17-20; 2 Sol 3,1; Dj 26,17.18; 1 Sol 1,9-10; Kol 1,13.14;

Iv 2,11; 20,30.31; Iv 11,25; 1 Kor 15,20-28; Jr 32,17;

2 Tim 1,7; 2 Kor 12,9.10; Jr 17,5;

Ef 4,30; 1 Sol 5,19;

1 Sol 1,5

6.

LJUDSKO SVJEDOČANSTVO

Bog kao evangelizator daje svojim ljudima povlasticu da bu-

du njegovi suradnici. Jer, iako bez njega ne možemo svjedočiti,

on obično izabire svjedočiti kroz nas. On poziva samo neke da

budu evangelizatori, misionari ili pastori, a poziva svoju čitavu

crkvu i svakoga njezinog člana da budu njegovi svjedoci.

Povlašteni zadatak pastora i učitelja je voditi Božji narod

(laos) ka zrelosti i opremiti ih za službu. Pastori ne smiju svoja-

tati službe, već ih naprotiv umnožavati, potičući druge da kori-

ste svoje darove i obučavajući učenike kako bi obučavali uče-

nike. Dominiranje svećenstva nad laicima bilo je veliko zlo u

povijesti crkve. Ono oduzima i laicima i svećenstvu uloge koje

im je Bog odredio, dovodi do raskola među svećenstvom, osla-

bljuje crkvu i sprječava širenje evanđelja. Povrh toga, ono je u

osnovi nebiblijsko. Mi, dakle, koji smo stoljećima insistirali na

svećenstvu svih svetih, sada također inzistiramo na službi svih

vjernika.

Sa zahvalnošću prepoznajemo da djeca i mladi svojim odu-

ševljenjem i vjerom obogaćuju crkveno štovanje i evangelizira-

123

je. Trebamo ih obučiti u disciplini i evangelizaciji kako bi mogli

dosegnuti svoju generaciju za Krista.

Bog je stvorio na svoju sliku jednako muškarce i žene, pri-

hvaća ih jednako u Kristu, te je izlio svoga Duha na svako tije-

lo, kako na sinove, tako i na kćeri. Uz to, budući da Duh Sveti

daje svoje darove ženama jednako kao i ljudima, mora im se

dati mogućnost prakticiranja primljenih darova. Uvažavamo nji-

hovu prepoznatljivu reputaciju u povijesti misije i uvjereni smo

da Bog i danas poziva žene za iste uloge. Iako se nismo u po-

tpunosti složili oko toga kakve oblike treba zauzeti njihovo

vodstvo, suglasni smo oko partnerstva u evangeliziranju svijeta

koje je Bog namijenio i ljudima i ženama. Dakle, i jednima i

drugima treba omogućiti odgovarajuću obuku.

Laičko svjedočenje, i ljudi i žena, odvija se ne samo kroz lo-

kalnu crkvu (vidi 8. odlomak), već i kroz prijateljstva, u domu i

na poslu. Čak i beskućnici ili nezaposleni sudjeluju u pozivu da

budu svjedoci.

Naša prva odgovornost je svjedočiti svojim prijateljima, ro-

dbini, susjedima i kolegama. Kućno evangeliziranje se također

podrazumijeva, kako za bračne parove, tako i za samce. Ne sa-

mo da kršćanski dom treba promicati Božje standarde za brak,

spolnost i obitelj, te pružati utočište ljubavi i mira napaćenim

ljudima, već bi se i susjedi koji inače ne odlaze u crkvu, trebali

osjećati ugodno u domu, čak i kada se razgovara o evanđelju.

Drugi kontekst za laičko svjedočenje je radno mjesto, jer

upravo tamo većina kršćana provodi barem pola svog radnog

vremena, a posao je božanski poziv. Kršćani mogu promicati

Krista riječima svojih usta, svojom postojanom marljivošću, po-

štenjem i pažljivošću, svojom brigom za pravdu na radnome

124

mjestu, a posebice ako drugi mogu vidjeti iz kvalitete njihova

svakodnevnog rada da to čine na slavu Boga.

Kajemo se za sudjelovanje u obeshrabrivanju laičke službe,

posebice žena i mladih. Odlučujemo u budućnosti poticati sve

Kristove sljedbenike da zauzmu svoje mjesto, s pravom i priro-

dno, kao njegovi svjedoci. Jer, istinsko evangeliziranje proizlazi

iz srca prepunog ljubavi za Krista. Upravo zato pripada svim

njegovim ljudima, bez iznimke.

2 Kor 6,1; Dj 8,26-39; 14,27; Ef 4,11; Dj 13,1-3; Dj 1,8; 8,1.4; 1 Kor 1,28;

Ef 4,7; 4,11-12; Mt 28,19; 2 Tim 2,2; 1 Sol 5,12-15; 1 Kor 12,4-7;

Mt 21,15.16; 1 Tim 4,12; Post 1,26.27; Gal 3,28; Dj 2,17-18; 1

Pt 4,10; Rim 16,1-6.12; Fil 4,2.3; Mk 5,18-20; Lk 5,27-32;

Dj 28,30.31; Dj 10,24.33; 18,7.8; 24-26; 1 Kor 7,17-24;

Tit 2,9.10; Kol 4,1; Kol 3,17; Kol 3,23-24; Dj 4,20.

7.

INTEGRITET SVJEDOKA

Ništa ne promiče evanđelje jasnije od promijenjenoga živo-

ta, i ništa ga ne ozloglašava više od osobne nepostojanosti. Po-

zvani smo vladati se na način koji je dostojan Kristova evan-

đelja, čak ga krasiti, povećavajući njegovu ljepotu svetim ži-

vljenjem. Jer svijet koji nas promatra s pravom traži očigledne

dokaze za izjave koje Kristovi učenici daju za njega. Snažan do-

kaz je naš integritet.

Naš navještaj da je Krist umro kako bi nas doveo Bogu do-

pada se ljudima koji su duhovno žedni, no neće nam vjerovati

ako im ne pružimo dokaz osobnog poznavanja živoga Boga, ili

ako našem javnom štovanju nedostaje stvarnost i relevantnost.

125

Naša poruka da Krist izmiruje međusobno otuđene ljude do-

ima se stvarnom samo ako je vidljivo da volimo jedni druge i

opraštamo jedni drugima, služimo drugima u poniznosti, i na-

stojimo dosegnuti i one izvan našega društva sućutnom, požr-

tvovnom službom potrebitima.

Izazov koji stavljamo pred druge da se odreknu samih sebe,

uzmu svoj križ i slijede Krista, bit će uvjerljiv samo ako smo i

sami umrli sebičnim ambicijama, nepoštenju i pohlepi, te živi-

mo jednostavnim, zadovoljnim i darežljivim življenjem.

Ne odobravamo propuste u kršćanskoj postojanosti koje vi-

dimo i kod kršćana i kod crkava: materijalna pohlepa, profe-

sionalan ponos i rivalstvo, natjecanje u kršćanskoj službi, ljubo-

mora mlađih vođa, misionarski paternalizam, nedostatak uza-

jamne odgovornosti, spuštanje kršćanskih standarda na području

seksualnosti, te rasnu, društvenu i spolnu diskriminaciju. Sve je

to svjetovnost koja dopušta prevladavajućoj kulturi potkopati

crkvu umjesto da crkva postavlja izazove i mijenja kulturu. Du-

boko smo posramljeni vremena kada smo, kao pojedinci i u

svojim kršćanskim zajednicama, potvrđivali Krista riječima, ali

ga nijekali djelom. Naša nepostojanost oduzima vjerodostojnost

našem svjedočenju. Priznajemo svoje postojane borbe i neuspje-

he. No također odlučujemo Božjom milošću graditi integritet u

sebi i u crkvi.

2 Kor 6,3.4; Fil 1,27; Tit 2,10; Kol 4,5.6; Izr 11,3; 1 Pt 3,18; 1 Iv 1,5.6; 1 Kor

14,25-26; Ef 2,14-18; Ef 4,31-5,2; Gal 5,13; Lk 10,29-37; Mk 8,34; Mt 6,19-

21,31-33; 1 Tim 6,6-10.17.18; Dj 5,1-11; Fil 1,15-17; 1 Kor 5,1-3;

Jak 2,1-4; 1 Iv 2,15-17; Mt 5,13; Mt 7,21-23; 1 Iv 2,4; Ef 4,1

126

8.

MJESNA CRKVA

Svaka je kršćanska zajednica mjesni odraz Kristova Tijela i

ima iste odgovornosti. Ona je i sveto svećenstvo koje prinosi

Bogu duhovne žrtve štovanja i sveti puk koji pronosi svjedoče-

njem njegovo veličanstvo. Crkva je, dakle, zajednica koja štuje i

svjedoči, koja se sastaje i raspršuje, koja je pozvana i poslana.

Štovanje i svjedočenje su nedjeljivi.

Vjerujemo da mjesna zajednica ima primarnu odgovornost

širenja evanđelja. Pismo prikazuje ovo kao razvoj: naše je evan-

đelje došlo do vas, a zatim je otišlo od vas. Na taj način evan-

đelje stvara crkvu koja širi evanđelje, što stvara još više crkava

u neprekidnoj lančanoj reakciji. Štoviše, ono što Pismo uči, stra-

tegija potvrđuje. Svaka mjesna crkva mora evangelizirati podru-

čje na kojemu se nalazi, i ima resurse da to učini.

Potičemo svaku zajednicu na redovito vjersko obrazovanje

ne samo vlastitoga članstva, već i društva sa svim pojedinosti-

ma, kako bi razvila odgovarajuće strategije za misiju. Možda će

njezini članovi odlučiti organizirati obilazak čitavog područja,

kako bi proželi za Krista određeno mjesto na kojem se sastaju

ljudi, dogovorili niz evangelizacijskih sastanaka, predavanja ili

koncerata, radili sa siromašnima ili utemeljili novu crkvu u su-

sjednoj općini ili naselju. Istovremeno, ne smiju zaboraviti cr-

kveni globalni zadatak. Crkva koja šalje misionare ne smije za-

nemariti svoje područje, a crkva koja evangelizira svoje susje-

dstvo ne smije zanemariti ostatak svijeta.

U svemu ovome zajednice i denominacije trebaju, tamo gdje

je to moguće, raditi s drugim zajednicama, nastojeći natjeca-

127

teljski duh zamijeniti duhom suradnje. Crkve također trebaju su-

rađivati s paracrkvenim organizaciama, posebice u evangeliza-

ciji, učeništvu i socijalnom služenju jer su takve djelatnosti dio

Kristova Tijela i imaju vrijednu, specijaliziranu stručnost od ko-

je crkva može imati veliku korist.

Bog je namijenio da crkva bude znak njegova kraljevstva, to

jest, pokazatelj o tome kako izgleda ljudsko društvo kada dolazi

pod njegovu vladavinu pravednosti i mira. Kako za pojedince,

tako i za crkve, evanđelje mora biti proživljeno ako ga želimo

djelotvorno pronositi. Nevidljivi se Bog danas objavljuje po na-

šoj ljubavi jednih za druge, posebice kada se zajedništvo odra-

žava u malim grupama, i kada nadilazi rasne, staleške, spolne i

dobne razlike koje dijele druge društvene zajednice.

Duboko se kajemo što su mnoge naše zajednice okrenute

prema sebi, uređene za održavanje umjesto za misiju, ili zaoku-

pljene crkvenim aktivnostima na štetu svjedočenja. Odlučujemo

usmjeriti svoje crkve iznutra prema van, kako bi sudjelovale u

postojanom dosezanju ljudi, dok im Gospodin ne pribroji sva-

kodnevno one koji se spašavaju.

1 Kor 12,27; 1 Pt 2,5.9; Iv 17,6.9.11.18; Fil 2,14-16; 1 Sol 5,8; Dj 19,9.10; Kol

1,3 8; Dj 13,1-3; 14,26-28; Fil 1,27; Lk 12,32; Rim 14,17; 1 Sol 1,8-10;

1 Iv 4,12; Iv 13,34.35; 17,21.23; Gal 3,28; Kol 3,11; Dj 2,47

9.

SURADNJA U EVANGELIZACIJI

Evangelizacija i jedinstvo u Novome zavjetu blisko su pove-

zani. Isus je molio da jedinstvo njegova naroda odražava njego-

128

vo jedinstvo s Ocem, kako bi svijet mogao vjerovati u njega, a

Pavao potiče Filipljane da se jednodušno zajednički bore za

evanđeosku vjeru. Za razliku od ove biblijske vizije, posramlje-

ni smo zbog sumnji i suparništva, dogmatizma u nebitnim stva-

rima, borbi za prevlast i izgrađivanja vlastitih kraljevstava koje

narušavaju naše evangelizacijsko svjedočanstvo. Potvrđujemo

da je suradnja u evangelizaciji nužna, najprije zato što je Božja

volja, a onda i zato što evanđelje pomirenja gubi na snazi zbog

našeg nejedinstva, te zato što, ako želimo uopće izvršiti zadatak

evangeliziranja, moramo se zajednički uključiti u njegovo

ostvarenje.

Suradnja znači pronaći jedinstvo u različitosti. To uključuje

zajednički rad ljudi različitih temperamenata, poziva i kultura,

nacionalnih crkava i misijskih agencija, svih uzrasta i obaju

spolova.

Odlučni smo jednom zauvijek staviti iza sebe, kao otrežnje-

nje iz kolonijalne prošlosti, pojednostavljeno razlikovanje izme-

đu zapadnih zemalja koje šalju misionare i zemalja Istočne Eu-

rope i Trećeg svijeta koje primaju misionare. Velika nova činje-

nica našega doba je internacionalizacija misije. Ne samo da sa-

da velika većina evanđeoskih kršćana nisu zapadnjaci, već će

broj misionara iz Trećega svijeta uskoro nadmašiti one sa Zapa-

da. Vjerujemo da misijski timovi koji imaju različitu narav, no

isto srce i um, snažno svjedoče o Božjoj milosti.

Kada kažemo čitava crkva time ne tvrdimo da su univerzal-

na crkva i evanđeosko kršćanstvo jedno te isto. Jer priznajemo

da postoje mnoge crkve koje nisu dio evanđeoskoga pokreta.

Stavovi evanđeoskih kršćana prema Katoličkoj i pravoslavnim

129

crkvama razlikuju se u velikoj mjeri. Neki se evanđeoski kršća-

ni mole, razgovaraju, proučavaju Sveto pismo i djeluju zajedno

s tim crkvama. Drugi se snažno protive bilo kakvom obliku

dijaloga ili suradnje s njima. Svi su svjesni da među nama po-

stoje ozbiljne teološke razlike. Gdje god je to prikladno i sve

dok se ne kompromitira biblijska istina, može se surađivati na

područjima kao što je prevođenje Biblije, proučavanje suvre-

menih teoloških i etičkih pitanja, društvenog rada i političkog

djelovanja. No ipak želimo jasno istaknuti da zdrava evangeli-

zacija zahtijeva zdravu posvećenost biblijskom evanđelju.

Neki su od nas članovi crkava koje pripadaju Svjetskom sa-

vezu crkava i vjeruju da je pozitivno, a ipak kritičko sudjelova-

nje u njegovu radu naša kršćanska dužnost. Drugi pak među na-

ma nisu povezani sa Svjetskim savezom crkava. Svi potičemo

Svjetski savez crkava da usvoji dosljedno shvaćanje evangeliza-

cije.

Priznajemo svoj dio odgovornosti za rascjepkanost Kristova

Tijela, što je veliki kamen spoticanja u evangelizaciji svijeta.

Odlučujemo nastaviti tražiti ono jedinstvo u istini za koje je Isus

molio. Uvjereni smo da je pravi put prema užoj suradnji otvore-

ni i strpljivi dijalog na temelju Biblije sa svima koji dijele našu

zabrinutost. Ovome se radosno posvećujemo.

Iv 17,20, 21; Fil 1,27; Fil 1,15, 17; 2,3.4; Rim 14,1-15,2; Fil 1,3-5;

Ef 2,14-16; 4,1-6; Ef 4,6.7; Dj 20,4;

Iv 17,11, 20-23

130

C.

CIJELI SVIJET

Potpuno je evanđelje povjereno cijeloj crkvi kako bi moglo

biti obznanjeno po čitavom svijetu. Neophodno nam je, dakle,

razumjeti svijet u koji smo poslani.

Mt 16,15

10.

SUVREMENI SVIJET

Evangelizacija se odvija u kontekstu, a ne u praznom prosto-

ru. Mora se održavati pažljiva ravnoteža između evanđelja i

konteksta. Moramo razumjeti kontekst kako bi u njemu mogli

djelovati, no ne smijemo dopustiti da kontekst iskrivi evanđelje.

U svezi s tim zabrinuti smo zbog utjecaja moderne kao na-

dolazeće svjetske kulture proizišle iz industrijalizacije s njezi-

nom tehnologijom te iz urbanizacije i njezina ekonomskog po-

retka. Udruženi, ti čimbenici stvaraju okruženje koje značajno

oblikuje način na koji promatramo naš svijet. Uz to, sekulari-

zacija je razorila vjeru prikazavši Boga i nadnaravno beznačaj-

nima; urbanizacija je mnogima dehumanizirala život; masmediji

su doprinijeli obezvrjeđivanju istine i autoriteta, zamijenivši

riječ slikom. U kombinaciji, te posljedice moderne iskrivljuju

poruku koju mnogi propovijedaju i podrivaju njihovu motiva-

ciju za misiju. 1900. godine samo 9 posto svjetske populacije

živjelo je u gradovima; smatra se da će do 2000. živjeti u njima

više od 50 posto. Taj svjetski prijelaz ljudi u gradove, nazvan

131

najveća migracija u ljudskoj povijesti, predstavlja velik izazov

za kršćansku misiju. S jedne strane, gradsko je stanovništvo

krajnje kozmopolitsko, narodi mogu doći na naš prag u gradu.

Možemo li razviti globalne crkve u kojima evanđelje uklanja

etničke granice? S druge strane, mnogi su stanovnici grada siro-

mašni migranti koji su istovremeno otvoreni za evanđelje. Mo-

gu li Božji ljudi biti osvjedočeni preseliti se u takve siromašne

urbane sredine, da bi služili ljudima i sudjelovali u preobrazbi

grada?

Modernizacija donosi blagoslov kao i opasnosti. Stvaranjem

komunikacijskih veza i prometa diljem svijeta, otvara evanđelju

neviđene mogućnosti, prelazeći stare granice i prodirući u za-

tvorena društva, bilo tradicionalna ili totalitarna. Kršćanski me-

diji imaju snažan utjecaj u sijanju sjemena evanđelja i u pripre-

manju tla. Najveće misionarske radijske postaje posvećene su

naviještanju evanđelja putem radija na svakom poznatijem jezi-

ku do 2000. godine. Priznajemo da se nismo dovoljno trudili

shvatiti modernizaciju. Nekritički smo koristili njezine metode i

tehnike, i na taj se način izložili svjetovnosti. Odlučujemo da

ćemo u budućnosti ozbiljno shvaćati izazove i mogućnosti, odu-

pirati se svjetovnim pritiscima modernizma, naviještati Kristovo

gospodstvo suvremenoj kulturi u cjelini, i na taj način sudjelo-

vati u misiji u suvremenom svijetu bez svjetovnosti u suvreme-

noj misiji.

Dj 13,14-41; 14,14-17; 17,22-31; Rim 12,1.2

132

11.

IZAZOVI DO 2000. I NADALJE

Svjetska se populacija bliži 6 milijardi. Jedna trećina od njih

nominalno ispovijeda Krista. Od preostalih 4 milijarda polovica

je čula za njega, a druga polovica nije. U svjetlu tih brojki pro-

cjenjujemo svoj evangelizacijski zadatak uzimajući u obzir četi-

ri kategorije ljudi.

Prvo, postoji potencijalna misionarska radna sila, oni koji su

predani Kristu. U ovom je stoljeću ta kategorija kršćanskih vjer-

nika porasla od 40 milijuna u 1900. do oko 500 milijuna danas,

i u ovome trenutku raste dvostruko brže od bilo koje velike re-

ligijske skupine.

Drugo, postoje nominalni kršćani. Oni su prihvatili kršćan-

ski poziv (krstili su se, povremeno odlaze u crkvu i čak se na-

zivaju kršćanima), no stran im je smisao osobne odanosti Kri-

stu. Ima ih posvuda, po svim crkvama diljem svijeta. Njih hitno

treba ponovno evangelizirati.

Treće, postoje neevangelizirani. To su ljudi koji imaju mini-

malno znanje o evanđelju, no nisu imali valjanu priliku odazvati

se. Oni su vjerojatno nadomak kršćana koji samo trebaju otići

do susjedne ulice, puta, sela ili grada kako bi ih pronašli.

Četvrto, postoje nezahvaćeni. Ima dvije milijarde ljudi koji

možda nikada nisu čuli za Isusa kao Spasitelja, i nisu nadomak

kršćana koji su njihovi sunarodnjaci.

Postoji uistinu 2000 naroda i narodnosti u kojima ne postoji

snažan, autohton crkveni pokret. Pomaže nam smatrati ih pripa-

133

dnicima manjih etničkih skupina koji su međusobno srodni (pri-

mjerice, zajednička kultura, jezik, dom ili zanimanje). Najdjelo-

tvorniji poslanici koji ih mogu dosegnuti jesu oni vjernici koji

pripadaju njihovoj kulturi i poznaju njihov jezik. Inače bi k nji-

ma trebali otići poslanici evanđelja iz drugih kultura, ostavlja-

jući svoju vlastitu kulturu i požrtvovno se poistovjetiti s ljudima

koje žele dosegnuti za Krista.

Trenutno postoji oko 12 tisuća takvih neobuhvaćenih etni-

čkih skupina koje su unutar 2 tisuće većih naroda, dakle, zada-

tak nije nemoguć. Do sada je samo oko 7 posto misionara uklju-

čeno u taj način evangelizacije, dok preostalih 93 posto djeluje

u polovici svijeta koji je već evangeliziran. Ako želimo ispraviti

tu neravnotežu, bit će potrebno strateško preraspoređivanje za-

poslenih.

Nepristupačnost je zabrinjavajući čimbenik koji utječe na

svaku od ovih kategorija. Mnoge zemlje ne daju vize slobodnim

misionarima, koji nemaju drugu kvalifikaciju ili doprinos za

ponuditi. Međutim, takva područja nisu potpuno nedostupna jer

naše molitve mogu proći kroz svaki zastor, vrata ili prepreku.

Kršćanska televizija i radio, audio i video kasete, filmovi i lite-

ratura također mogu dosegnuti one koje je nemoguće drukčije

dosegnuti. To mogu takozvani graditelji šatora koji kao Pavao

privređuju sebi za život. Oni putuju zbog svoga zanimanja (pri-

mjerice, poslovni ljudi, sveučilišni profesori, tehnički specijali-

sti i učitelji jezika), i koriste svaku priliku govoriti o Isusu Kri-

stu. Oni ne ulaze u zemlju lažnim predstavljanje, obzirom da ih

njihov doslovce tamo odvodi; jednostavno rečeno, svjedočenje

je bitan dio njihova kršćanskog načina življenja, gdje god oni

bili.

134

Duboko smo posramljeni što su prošla gotovo dva tisućljeća

od smrti i uskrsnuća Isusa, a još ga uvijek dvije trećine svjet-

skog stanovništva nije upoznalo. S druge strane, zadivljeni smo

brojnim dokazima o Božjoj moći, čak i na najneuobičajenijim

prostorima svijeta.

2000. godina je za mnoge postala prekretnica. Možemo li se

posvetiti evangeliziranju svijeta tijekom posljednjeg desetljeća

ovog tisućljeća? Nema ničeg magičnog u datumu, ipak, zar ne

bismo trebali dati sve od sebe kako bismo postigli taj cilj? Krist

nam zapovijeda odnijeti evanđelje svim narodima. Ta zadaća je

žurna. Odlučni smo poslušati ga s radošću i nadom.

Dj 18,1-4; 20,34; Lk 24,45-47

12.

TEŠKE OKOLNOSTI

Isus je jasno govorio svojim učenicima da očekuju protiv-

ljenje. Ako su mene progonili, rekao je, i vas će progoniti. Čak

im je rekao da se raduju zbog progonstva, i podsjetio ih da je

uvjet za plodonosnost smrt.

Ta predviđanja, da je kršćansko trpljenje neophodno i kori-

sno, vrijede za svako doba, uključujući i ovo naše. Postojale su

tisuće mučenika. Danas je situacija vrlo slična. Gorljivo se na-

damo da će glasnost i perestrojka dovesti do vjerske slobode u

Sovjetskom savezu i u Istočnoj Europi, te da će islamske i hin-

duističke zemlje postati otvorenije za evanđelje. Ne odobrava-

mo nedavno brutalno gušenje kineskoga demokratskog pokreta,

135

i molimo se da kršćanima ne donese nove patnje. Međutim, gle-

dano u cjelini, čini se da drevne religije postaju manje toleran-

tne, prognanici manje dobrodošli, a svijet manje prijemljiv za

evanđelje.

U ovoj situaciji želimo dati tri izjave vlastima koje preispi-

tuju svoj stav prema kršćanskim vjernicima.

Prvo, kršćani su lojalni građani, koji žele dobrobit svom na-

rodu. Mole za njegove vođe i plaćaju poreze. Svakako, oni koji

su priznali Isusa kao Gospodina, ne mogu istovremeno zvati

Gospodinom bilo koju drugu vlast, i ako im to bude zapovje-

đeno ili činiti bilo što drugo što Bog zabranjuje, ne smiju poslu-

šati. No oni su savjesni građani. Također, oni doprinose dobro-

biti zemlje stabilnošću svojih brakova i obitelji, poštenjem u po-

slovanju, napornom radu i dobrovoljnom djelovanju u služenju

hendikepiranima i potrebitima. Jednostavno, vlasti ne moraju

strahovati od kršćana.

Drugo, kršćani odbijaju nedostojne načine evangeliziranja.

Iako narav naše vjere traži da naviještamo evanđelje drugima,

naša je praksa iznositi ga otvoreno i iskreno, što slušateljima da-

je potpunu slobodu prihvaćanja ili neprihvaćanja. Želimo biti

obzirni prema onima koji pripadaju drugim religijama i odbacu-

jemo svaki pristup koji bi ih prisiljavao da se obrate.

Treće, kršćani gorljivo žele vjersku slobodu za sve ljude, ne

samo slobodu za kršćanstvo. U zemljama u kojima prevladava

kršćanstvo, kršćani su na čelu onih koji zahtijevaju slobodu za

sve vjerske manjine. U pretežito nekršćanskim zemljama kršća-

ni ne traže ništa više od onoga što zahtijevaju za druge u sličnim

okolnostima. Sloboda ispovijedanja, prakticiranja i promicanja

136

religije, kao što stoji u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima,

može i treba biti zajamčeno pravo.

Silno se kajemo za svako nedostojno svjedočanstvo za koje

bi sljedbenici Isusa mogli biti krivi. Odlučujemo ne uvrijediti

nepotrebno nikoga ni u čemu, kako se ne bi nanosila ljaga Kri-

stovu imenu. Međutim, uvredu križa ne možemo zanemariti.

Radi Krista razapetoga molimo se da možemo biti spremni

po njegovoj milosti trpjeti, i čak umrijeti. Mučeništvo je oblik

svjedočanstva koje je Krist obećao posebno nagraditi.

Iv 15,20; Mt 5,12; Iv 12,24; Jr 29,7; 1 Tim 2,1.2; Rim 13,6.7; Dj 4,19; 5,29;

2 Kor 4,1.2; 2 Kor 6,3; 1 Kor 1,18.23; 2,2;

Fil 1,29; Otk 2,13; 6,9-11; 20,4

ZAKLJUČAK:

NAVIJEŠTATI KRISTA DOK NE DOĐE

Tema Drugog Lausannskog kongresa bila je: Naviještati

Krista dok ne dođe. Dakako da vjerujemo da je Krist došao; do-

šao je kad je August bio car Rima. No jednoga dana, kao što

znamo iz njegovih obećanja, doći će ponovno u nezamislivom

sjaju kako bi svoje kraljevstvo učinio savršenim. Zapovjedio

nam je da bdijemo i budemo spremni. U međuvremenu, razmak

između njegova dva dolaska treba biti ispunjen izvršavanjem

kršćanskoga misionarskog zadatka. Rečeno nam je da odnese-

mo evanđelje do nakraj svijeta, i obećano nam je da će svršetak

vijeka doći tek kad to učinimo. Oba će se svršetka (zemaljskog

137

prostora i vremena) zbiti istovremeno. Isus je obećao da će do

svršetka svijeta biti s nama.

Dakle, kršćanska je misija hitna zadaća. Ne znamo koliko

dugo još imamo vremena, ali je sigurno da ga nemamo za gu-

bljenje. Da bismo mogli hitno nastaviti sa svojim odgovornosti-

ma, bit će neophodne druge kvalitete, posebice jedinstvo (mo-

ramo zajednički evangelizirati) i žrtve (moramo izračunati i pri-

hvatiti cijenu). Naš je zavjet u Lausanni bio: moliti, planirati i

djelovati zajedno na evangeliziranju čitavoga svijeta. Naš pro-

glas u Manili jeste da cijela Crkva čitavom svijetu prenese cje-

lovito evanđelje, naviještajući Krista dok ne dođe, sa svom neo-

phodnom hitnošću, jedinstvom i žrtvom.

Lk 2,1-7; Mk 13,26.27; Mk 13,32-37;

Dj 1,8; Mt 24,14; Mt 28,20

138

DIDAHE - APOSTOLSKE UPUTE

1.

DVA PUTA: PRVA ZAPOVIJED

(1) Dva su puta: put života i put smrti. A velika je razlika izme-

đu ta dva puta. (2) Evo, ovo je put života: ponajprije, ljubi Boga

koji te je stvorio; zatim svoga bližnjega kao samoga sebe; i ništa

što ne želiš da se dogodi tebi, ne čini ni ti drugome. (3) A uputa

koja slijedi iz tih riječi jest ova: Blagoslivljajte one koji vas pro-

klinju, i molite za svoje neprijatelje, a postite za one koji vas

progone. Jer što je veliko u tome, ako ljubite one koji vas ljube?

Zar ne čine to i neznabošci? A vi ljubite one koji vas mrze i ne-

ćete imati neprijatelja. (4) Uzdržavaj se od tjelesnih požuda.

Ako te netko čušne po desnom obrazu, okreni mu i drugi, i bit

ćeš savršen. Ako te netko prisili na jednu milju, pođi s njime

dvije. Ako ti netko otme plašt, daj mu i haljinu. Ako ti netko

oduzme što je tvoje, ne zahtijevaj natrag: ta i ne možeš. (5) Sva-

kome koji te moli, daj i ne zahtijevaj da ti vrati, jer Otac hoće da

se svakome daje od njegovih darova. Blago onome koji daje,

prema zapovijedi: ostaje bez prijekora. Jao onome koji prima:

ako netko prima jer mu treba, bit će bez prijekora; ali onaj kome

nije potrebno bit će suđen, zbog čega je primio i u koju svrhu:

stavit će ga u zatvor i bit će pod istragom o tome što je učinio, i

neće odanle izaći sve dok ne vrati posljednji novčić. (6) O tom

je doduše rečeno također: „Neka se oznoji tvoja milostinja u

tvojim rukama dok ne spoznaš kome ćeš je dati.“

139

2.

DRUGA ZAPOVIJED: ZABRANJEN TEŠKI GRIJEH

(1) Drugi nalog upute: (2) Ne ubij, ne učini preljuba, ne budi

oskvrnitelj dječaka, ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se magi-

jom i vračanjem, ne uništi djeteta pobačajem i ne ubij ga pošto

se rodio, ne poželi onoga što pripada tvome bližnjemu. (3) Ne

zaklinji se krivo, ne svjedoči lažno, ne proklinji, ne budi zlo-

pamtilo. (4) Ne budi dvosmislen ni dvoličan u govoru: jer dvo-

ličan govor je zamka smrti. (5) Riječ tvoja neka ne bude lažna,

ni isprazna, nego potvrđena činom. (6) Ne budi pohlepan i la-

kom, ni himbenik, ni zlobnik, ni oholica. Ne goji zle namjere

protiv svoga bližnjega, (7) ne mrzi nijednog čovjeka, već jedne

prekoravaj, za druge se moli, druge opet ljubi više nego svoj ži-

vot.

3.

ZABRANJENI OSTALI GRIJESI

(1) Dijete moje, bježi od svakoga zla i od svega što je nalik na

zlo. (2) Ne prepuštaj se srdžbi: srdžba vodi k ubojstvu; ne budi

žestok ni svadljiv ni nasilan: iz svega se toga rađaju ubojstva.

(3) Dijete moje, ne odavaj se požudama: požuda vodi u blud; ne

budi besraman u govoru ni smion u pogledu: iz svega se toga

rađaju preljubi. (4) Dijete moje, ne budi pogađač iz promatranja

ptica, jer to vodi u idolopoklonstvo; ni bajalac ni astrolog ni

obavljač lažnih očišćivanja, niti želi to vidjeti ili čuti: iz svega

se toga rađa idolopoklonstvo. (5) Dijete moje, ne budi lažljivac,

140

jer laž vodi u krađu; ni srebroljubiv ni željan tašte slave: iz sve-

ga toga rađaju se krađe. (6) Dijete moje, ne budi zanovjetljiv

prigovarač: to vodi u pogrdni govor; ni drznik ni zlobnik: iz

svega se toga rađaju ocrnjivanja i pogrde. (7) Budi krotak, jer će

krotki naslijediti zemlju. (8) Budi velikodušan i milostiv i be-

zazlen i miroljubiv i dobar, s punim počitanjem prema riječima

koje si čuo. (9) Ne uznosi se i ne daj u svojoj duši mjesta drs-

kosti. Neka se tvoje srce ne drži oholih, već se kreći za prave-

dnima i poniznima. (10) Sve što ti se dogodi primaj kao dobro,

svjestan da se bez Boga ništa ne događa.

4.

RAZLIČITA PRAVILA

(1) Dijete moje, onoga koji ti govori riječ Božju spominji se da-

nju i noću, i časti ga kao Gospodina: jer gdje se gospodnja vlast

propovijeda, ondje je Gospodin. (2) Svaki dan traži društvo sve-

tih, da nađeš pokoj u njihovim riječima. (3) Ne izazivaj raskola,

već pomiruj zavađene: sudi po pravdi, ne gledaj tko je tko kad

kudiš prestupke. (4) Ne prevrći u duši što će ti se ili neće do-

goditi. (5) Ne budi čovjek koji za primanje ima ruke pružene a

za davanje stisnute. (6) Ako imaš što kao plod svojih ruku, daj

za otkup svojih grijeha. (7) Ne oklijevaj s davanjem, i dok daješ

ne zanovijetaj: jer spoznat ćeš Onoga koji će ti dobro uzvratiti

plaću. (8) Ne otjeraj potrebnoga, nego učini da imaš sve zaje-

dničko sa svojim bratom, i ne reci da je tvoje: jer ako ste zaje-

dničari u besmrtnim dobrima, koliko više morate biti u smrtni-

ma! (9) Ne skidaj svoje ruke sa svoga sina ili kćeri, nego ih od

141

najmlađe dobi uči strahu Božjemu. (10) Ne naređuj u žestini

svome robu ili sluškinji koji se uzdaju u istoga Boga, da ne bi

možda izgubili straha pred Bogom koji je nad obojima: jer ne

dolazi da pozove prema tome tko je tko, nego one koje je Duh

pripravio. (11) A vi, robovi, budite podložni svojim gospodari-

ma kao slici Božjoj, u suzdržljivosti i počitanju. (12) Mrzi sva-

ku himbu i sve što nije milo Gospodinu. (13) Nipošto ne napu-

štaj naloga Gospodnjih, već čuvaj one koje si primio, ništa ne

dodavajući niti oduzimajući. (14) Na zajedničkom sastanku

ispovijedaj svoje prestupke, i ne pristupaj k svojoj molitvi sa

zlom savješću. To je put života.

5.

PUT SMRTI

(1) A evo puta smrti: prije svega, to je zao put i pun prokletstva:

ubojstva, preljubi, požude, bludna djela, krađe, idolopoklonstva,

magije, vračanja, otimačine, kriva svjedočenja, himbe, dvoli-

čnost, prevara, oholost, zloba, hvastavost, lakomost, sramotno

govorenje, zavist, drskost, bahatost, bezočno hvastanje vlasti-

tom zloćom, pomanjkanje straha Božjega; (2) progonitelji do-

brih, mrzitelji istine, ljubitelji laži, koji ne poznaju plaću prave-

dnosti, koji se ne drže dobra i pravedna suda, koji bdiju ne za

dobro nego za zlo; od kojih je daleko krotkost i strpljivost, koji

ljube isprazne stvari, koji istjeruju povrat, bez smilovanja za si-

romaha, bez sućuti za iscrpljenoga, koji ne poznaju svoga Stvo-

ritelja, ubojice djece, uništavatelji stvorenja Božjega, koji tje-

raju od sebe potrebnoga, pritištu potlačenoga, zagovornici boga-

142

taša, nepravedni suci siromaha koji žive od rada, okaljani svim

grijesima. Drži se, dijete, daleko od tih.

6.

PROTIV LAŽNIH UČITELJA I HRANE ŽRTVOVANE IDOLIMA

(1) Gledaj da te tko ne zavede izvan toga puta Upute, jer takav

te uči nečemu što je izvan Boga. (2) Ako naime možeš nositi či-

tav jaram Gospodnji, bit ćeš savršen; ako pak ne možeš, čini

ono što možeš. (3) A što se tiče jela, uzmi sve što možeš, ali se

potpuno uzdržavaj onoga što je žrtvovano idolima: to znači kult

mrtvih bogova.

7.

U VEZI KRŠTENJA

(1) A što se tiče krsta, krstite ovako: pošto ste sve to prije rekli,

krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekućoj vodi. (2) Ako

pak nemaš tekuće vode, krsti u drugoj vodi; ako ne možeš u hla-

dnoj, onda u toploj. (3) A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij

triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. (4) A pri-

je krštenja neka krstitelj i krštenik i drugi, ako koji mogu, održe

post: kršteniku naredi da posti jedan ili dva prethodna dana.

143

8.

U VEZI POSTA I MOLITVE (GOSPODNJE)

(1) A vaši postovi neka ne budu zajedno s postovima hipokrita;

oni naime poste drugi i peti dan u tjednu; a vi postite četvrti dan

i dan priprave. (2) Također ne molite kao hipokriti, nego kao što

je zapovjedio Gospodin u svome Evanđelju, ovako molite: Oče

naš koji si na nebu, neka bude sveto tvoje ime, neka dođe tvoje

kraljevstvo, neka se ostvari tvoja volja i na zemlji kao što je na

nebu. Kruh naš svakodnevni daj danas. I otpusti nam naš dug

kao što mi otpuštamo svojim dužnicima. I ne stavi nas u kušnju,

nego izbavi nas od zla: Jer tvoja je moć i slava u vjekove.

Amen. (3) Tako molite tri puta dnevno.

9.

EUHARISTIJA – VEČERA GOSPODNJA

(1) A što se tiče euharistije, ovako iskazujte hvalu: (2) Najprije

o čaši: Hvalu ti dajemo, Oče naš, za sveti trs Davida sluge tvo-

jega; koji si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi: tebi slava

u vijeke. Amen. (3) A o razlomljenom kruhu: Hvalu ti dajemo,

Oče naš, za život i spoznaju, koju si nam dao spoznati o Isusu

svome sluzi: tebi slava u vijeke. Amen. (4) Kao što bijaše ovaj

razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedan,

tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljev-

stvo. Jer: tvoja je slava i moć u vijeke. Amen. (5) A nitko neka

ne jede niti pije od ove euharistije, nego samo oni koji su kršte-

144

ni u ime Gospodnje. Jer u vezi s time rekao je Gospodin: Ne

dajte svetinje psima.

10.

POPRIČESNA MOLITVA

(1) A pošto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: (2) Hvalu ti daje--

mo, Oče sveti, poradi svetoga Imena tvoga, koje si stavio da sta-

nuje u našim srcima, i poradi spoznaje i vjere i besmrtnosti, koje

si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi: tebi slava u vijeke.

Amen. (3) Ti si Gospodaru svemogući, sve stvorio poradi imena

svoga, dao si sinovima ljudskim hranu i piće da uživaju i da ti

iskazuju hvalu, a nama si po svome sluzi Isusu milosno podario

duhovnu hranu i piće za vječni život. (4) Prije svega te hvalimo

jer si moćan: tebi slava u vijeke. Amen. (5) Spomeni se Gospo-

de, Crkve svoje, da je izbaviš od svega zla i da je usavršiš u

svojoj ljubavi. Saberi je od četiri vjetra, posvećenu, u svoje kra-

ljevstvo koje si joj pripravio. Jer: tvoja je moć i slava u vijeke.

Amen. (6) Neka dođe milost, i neka prođe ovaj svijet! Amen.

Hosana domu Davidovu! Tko je svet, neka dođe! A tko nije, ne-

ka se obrati. Maranatha! Amen. (7) A prorocima dopustite, da

iskazuju hvalu kako hoće.

11.

U VEZI UČITELJA, APOSTOLA I PROROKA

(1) Tko, dakle, dođe i upućuje vas u sve to što je prije rečeno,

primite ga. (2) Ako pak sam bude krivi učitelj te naučava dru-

145

kčije upute, da bi razorio, nemojte ga slušati. A ako naučava s

nakanama da poveća pravednost i spoznaju Gospodnju, primite

ga kao Gospodina. (3) Što se tiče apostola i proroka, činite kako

je po pravilu evanđelja. (4) Svaki apostol koji dođe k vama neka

bude primljen kao Gospodin; (5) no neće ostati dulje od jednog

dana; ako pak bude potrebno, i slijedeći; ako pak ostane tri da-

na, to je lažni prorok. (6) I nijednog proroka koji govori u na-

dahnuću nemojte iskušavati niti prosuđivat, jer svaki će se

grijeh otpustit, ali taj se grijeh neće otpustiti. (7) No nije svaki

koji govori u nadahnuću prorok, nego samo ako ima ponašanje

Gospodnje. Prema ponašanju, dakle, raspoznat će se lažni pro-

rok i pravi prorok. (8) I nijedan prorok, naređujući u nadahnuću

da se postavi stol, ne jede s njega; ako se tako ne vlada, to je la-

žni prorok. (9) Svaki prorok koji uči istinu, ako ne čini ono što

uči, to je lažni prorok. (10) A nijednog proroka koji je utvrđen

kao pravi prorok, ako izvede nešto za kozmički misterij Crkve

ali ne uči da se čini što on čini, vi ne sudite: pred Bogom će biti

suđen. Jer tako su činili i nekadašnji proroci. (11) A koji rekne u

nadahnuću: Daj mi novce ili što drugo, ne slušajte ga. No ako

rekne da se dade za druge koji su u potrebi, neka ga nitko ne

sudi.

12.

PRIMANJE KRŠĆANA: GOSTOPRIMSTVO

(1) A svaki koji dođe k vama u ime Gospodnje neka bude pri-

mljen. Zatim ćete ga procijeniti, i spoznati – jer imate razum –

desnicu i ljevicu. (2) Ako je pridošlica putnik na prolazu, pomo-

146

zite mu koliko možete: no neće ostati kod vas više od dva ili tri

dana, ako je nužno. (3) Ako pak hoće kod vas zasjesti, a ima

svoj zanat, neka radi i tako se hrani. (4) Ako nema zanata, pro-

vidite prema vašem razboru, da se ne dogodi da kršćanin među

vama živi u besposlici. (5) Ako pak to neće prihvatiti, taj trguje

Kristom; čuvajte se takvih.

13.

POMAGANJE PROROKA

(1) No, svaki pravi prorok koji hoće da se kod vas smjesti, za-

služuje svoju hranu. (2) Isto tako i pravi učitelj: dostojan je i on

kao radnik svoje plaće. (3) Uzmi dakle od prvine proizvoda s

preše, gumna, volova i ovaca, i daj prorocima: oni su naime vaši

veliki svećenici. (4) Ako pak nemate proroka, dajte siromasima.

(5) Ako pečeš kruh, uzmi prvine i daj ih, prema zapovijedi. (6)

Isto tako kad otvoriš sud s vinom ili uljem, uzmi prvine i daj

prorocima. (7) A od novca i ruha i svega imutka uzmi prvine

prema svojoj procjeni i daj prema zapovijedi.

14.

KRŠĆANSKO OKUPLJANJE NA DAN GOSPODNJI

(1) U dan Gospodnji sabirite se zajedno te lomite kruh i vršite

euharistiju, ispovijedajući prijestupe, da vaša žrtva bude čista.

(2) A nijedan koji ima neki spor sa svojim drugom, neka se ne

pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili, da se ne okalja

147

vaša žrtva. (3) Jer to je žrtva o kojoj reče Gospodin: Na svakom

mjestu i u svako vrijeme neka mi se prinosi žrtva čista, jer ja

sam veliki kralj, govori Gospodin, i čudesno je moje ime među

narodima.

15.

BISKUPI I ĐAKONI: KRŠĆANSKI PRIJEKOR

(1) Postavite dakle sebi biskupe i đakone dostojne Gospodina,

muževe krotke i koji nisu pohlepni za novcem, istinoljubive i

prokušane, jer vam i oni vrše službu proroka i učitelja. (2) Ne-

mojte ih dakle omalovažavati: oni su vaše časne osobe, zajedno

sa prorocima i učiteljima. (3) Ispravljajte jedni druge, ne u srdž-

bi već miroljubivo, kao što imate u evanđelju; a s nijednim koji

pristrano i bezobzirno postupa protiv drugoga neka nitko ne go-

vori, i neka se ne čuje od vas riječ dok se ne preobrati. (4) A

svoje molitve, milostinje i sva djela činite onako kako imate u

evanđelju našega Gospodina.

16.

BUDNOST: DOLAZAK GOSPODNJI

(1) Bdijte nad svojim životom! Vaše svjetiljke neka se ne ugase,

ne skidajte pojasa sa svojih bokova, već budite spremni: jer ne

znate sata u koji dolazi naš Gospodin. (2) Često se skupljajte za-

jedno tražeći ono što je za vaše duše; jer vam sve vrijeme vaše

vjere neće koristiti ako se ne nađete savršeni u posljednji čas.

(3) U posljednje će se dane, naime, umnožiti lažni proroci i kva-

148

ritelji, ovce će se preobratiti u vukove, ljubav će se preobratiti u

mržnju. (4) Kad poraste bezakonje, jedni će druge zamrziti i

progoniti i izdavati, i tada će se pojaviti zavodnik svijeta kao sin

Božji, i činit će znakove i čudesa, i zemlja će se predati u njego-

ve ruke, i počinit će zlodjela kakva se ne dogodiše nikad od po-

četka vijeka. (5) Tada će svaki stvor ljudski ući u vatru kušnje, i

mnogi će se smutiti i propasti; a koji ustraju u svojoj vjeri, bit će

spašeni od samoga groba. (6) I tada će se ukazati znakovi istine:

najprije znak otvorenog neba, zatim znak glasa trublje, i treći,

uskrsnuće mrtvih. (7) No ne svih, nego kako je rečeno: Doći će

Gospodin i svi sveti s njime. (8) Tada će vidjeti svijet Gospodi-

na kako dolazi na oblacima nebeskim.

149

ČETVRTI DIO

ANTAL BALOG & ALEKSANDAR BIRVIŠ

151

KRATKI BOGOSLOVNI POJMOVNIK13

A

abba – (aramejski: tata, tatica) poziv kojim dijete doziva svog

oca. Isus je govorio aramejskim jezikom tijekom svog ovoze-

maljskog života. Ovim izrazom prisnosti oslovljavao je svog

nebeskog Oca. Svoje učenike i nas, Njegove današnje sljedbe-

nike, upućuje da to isto činimo.

abortus – (lat.) pobačaj, nasilan prekid trudnoće, utrobno čedo-

morstvo, ubijanje ploda u majčinoj utrobi prije nego je sposo-

ban za samostalan život. Evanđeoski vjernici ovaj grijeh svr-

stavaju u umorstva i odbacuju ga.

Abraham – (hebr. Otac mnoštva) praotac židovskog naroda, ali

i ljudi koji vjeruju u jednog Boga (vidi monoteizam), otac vje-

re, nositelj Božjih obećanja i primatelj Saveza s Gospodom.

Vjerom u Krista kršćani postaju Abrahamovo duhovno potom-

stvo, jer Abrahamom se blagoslivljaju svi narodi i plemena na

zemlji.

abrahamske religije – monoteističke religije, zato što – prema

nauku iz Biblije – potječu od praoca Abrahama (vidi monote-

izam).

Adonaj (heb. Adonaj: Držitelj, Svedržitelj; grč. Kyrios Gospo-

d/in) – Umjetno ime za jedinog Boga. Tijekom čitanja Biblije,

Hebreji nisu smjeli izgovarati Božje ime YHVH (hipotetično

13 Prethodna napomena: Ovaj Pojmovnik je sastavljen kao dodatak korisnicima

Temeljnih istina. Za daljna proučavanja bogoslovskih pojmova treba koristiti

odgovarajuće leksikone i enciklopedije.

152

Jahve), nego su izgovarali Adonaj. Neki prevode s: Gospodar

Gospodara.

advent – (lat. dolazka, pristup) Došašće. Vidi ponovni dolazak.

adventisti – vjernici koji naglašavaju ponovni Kristov dolazak,

skori svršetak svijeta te veliki sud Božji.

agape (grč. dragost, ljubav) – nesebična ljubav Božja te nesebi-

čna ljubav čovjeka prema Bogu i bližnjemu, djela ljubavi; za-

jednički objed prvih kršćana kao spomen na posljednju večeru

koju je Krist imao sa svojim učenicima; način jačanja poveza-

nosti u zajednici vjernih. Nakon 4. stoljeća odvojila se od

održavanja Gospodnje večere, koja je ostala u okvirima ne-

djeljnog bogoslužja.

agnosticizam (grč. agnostos, nespoznatljiv) – filozofsko nauča-

vanje koje niječe mogućnost spoznaje opstojnosti Boga lju-

dskim umom.

agnostik – osoba koja smatra da nije moguće spoznati postoja-

nje Boga, ali se suglašava s mogućnošću postojanja neke više

sile.

Agnus Dei – (lat.) Jaganjac Božji.

Alah – (prema arapskom Allah) arapska imenica za jedno

isključivo Božanstvo. Muslimani vjeruju i izjavljuju da ne-

ma boga osim Alaha. (arap. La ilaha illa 'llah).

Alahova lijepa imena – U Kur'anu je navedeno 99 imena i

svojstava Alahovih.

aleluja (heb. hellelu-jah, Hvalite Gospoda) – poklik za slavlje-

nje Gospoda na bogoslužjima.

153

Allhu ekber (arap. Alah je najveći) – uvodni poklič u javnoj

izjavi vjere, svjedočenja (šehada).

amen – hebrejska riječ kojom se potvrđuje ono što je prethodno

bilo rečeno; tako jest, neka tako bude; zaključak molitve i pri-

hvaćanje u vjeri Božjih riječi i njegovih djela. Jedna od Kri-

stovih titula (obilježja – Otkrivenje 3,14).

anabaptisti (grč. ponovno krstitelji) – kršćani koji su sačuvali

praksu prve crkve, krštavanje odraslih vjernika. Tako nazvani

u vrijeme reformacije, zato što su prekinuli s praksom krštava-

nja djece.

anđeli (grč. angelos) – duhovna, netjelesna bića sa slobodnom

voljom, Božji glasnici i službenici, koji gledaju lice Oca nebe-

skoga. Zli anđeli otpali su od Boga i vazda navode ljude na

grijeh. Razvrstavaju se u devet redova i u tri hijerarhije: 1) se-

rafini, kerubini i prijestolja; 2) gospodstva, poglavarstva i vla-

sti; 3) sile, arkanđeli i anđeli. Neka od njihovih imena su Mi-

hael, Gabrijel. Govore posebnim, anđeoskim jezicima.

anglikanska zajednica (engl. Anglican Communion) – engle-

ska crkva, raširena po cijelome svijetu koju je osnovao kralj

Henrik VIII. 1534. godine. Objedinjuje dijelove katoličke tra-

dicije, (osobito u liturgiji i hijerarhijskom ustroju) te engleske

i škotske reformacijske teologije.

Antikrist (grč. Antichristos) – Protukrist, lažni Krist, čovjek be-

zakonja, anđeo grijeha, sin propasti, Bezakonik, koji si uzima

pravo na isključivo božanstvo. Sposoban je mnoge zavesti ču-

dima sotonske, odnosno, Zmajeve moći, te uz pomoć lažnog

Proroka. Treba se pojaviti na kraju vremena, prije sudnjeg da-

na s ciljem da odvraća ljude od Krista. U završnoj će bitci Isus

154

Krist Antikrista i lažnog Proroka ubiti svojim dahom i sja-

jem.

antisemitizam – neprijateljstvo prema Židovima na religijskom

i rasnom temelju, a koje izvire iz ideologije da su Židovi (kao

jedan od semitskih naroda) opasni i pogubni za ostatak svijeta.

Milenijski progoni Židova kulminirali su holokaustom, odno-

sno, pokušajem njihovog posvemašnjeg istrebljenja tijekom

Drugog svjetskog rata.

antropologija dio sustavne teologije koja proučava poimanje

podrijetlo, prirodu i sudbinu čovjeka u svjetlu kršćanske vje-

re; proučava čovjeka u perspektivi njegovog odnosa prema

Bogu

apokalipsa (grč. apoaklypto, otkrivam) – otkrivenje, osobito

otkrivenje strašnih događaja koji prethode kraju svijeta.

apokrifne knjige – spisi koji pišu o nekim dijelovima Isusovog

života, ali nisu nadahnuti već na mnogim mjestima bajkoviti;

primjerice, Tomino evanđelje, Petrovo evanđelje, Evanđelje

Židova, Evanđelje nazarena, Evanđelje dvanaest apostola itd.

apologetika (grč. apologetikos) – obrana kršćanske vjere i pra-

kse, te utvrđivanje vjernika u vjeri, osobito u suvremenim

uvjetima kritike religije, borbenog ateizma i novodobnih reli-

gija.

apostata – vidi otpadnik.

apostazija – vidi otpad/ništvo.

apostol (grč. apostolos, poslanik) – svaki od dvanaestorice uče-

nika koje je Gospod Isusa odabrao i nakon uzašašća naložio

im da nastave Njegovo poslanje sve dok On ponovno ne dođe;

155

poslanik, gorljivi zagovornik evanđelja (Dobre vijesti), koji

započinje novu službu ili osniva novu crkvu (ili grupu crka-

va). Danas se koristi riječ misionar. Apostolom se naziva i

(osobito u Pravoslavnoj crkvi) bogoslužbena knjiga koja sadr-

ži odjeljke iz Djela apostolskih i iz Poslanica namijenjenih bo-

goslužbenom čitanju.

Apostolsko vjerovanje – najstariji je sažetak nauka koji su apo-

stoli od početka navješćivali o Bogu i smatrali da ga svaki kr-

šćanin treba znati izgovoriti prije svog krštenja u vodi. Njime

su, kako kaže predaja, podučavali sve Kristove sljedbenike da

po njemu svakodnevno žive u obitelji, u svijetu i u crkvenoj

zajednici, te ga drugima s radošću i žarom prenose i objavlju-

ju. Zajedničko izgovaranje Apostolskog vjerovanja, još od ra-

ne Crkve, doprinosilo je jedinstvu vjerničke zajednice, izgra-

dnje skupne osobnosti, te njihove javne prepoznatljivosti u

svijetu u kojem žive.

aramejski jezik – jezik kojim je govorilo domaće stanovništvo

u slivu Eufrata i Tigra. U doba perzijske vladavine Bliskim

Istokom ovim jezikom se okupacijska vlast obraćala svim

svojim podanicima semitskog podrijetla. Kasnije, pa i u vri-

jeme Isusova ovozemaljskog života, ovim jezikom su se slu-

žili ostaci Aramejaca, te Židovi, Arapi, Samarijani i mješovito

stanovništvo tog dijela Rimskog Imperija.

Aronov blagoslov – naziv za blagoslov kojim se prvosvećenik

Aron i njegovi sinovi, odn. potomci blagoslivljali potomke

Izraelove, narod hebrejski/židovski (Br 6,22-27) Neka te bla-

goslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svo-

156

jim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati

na te i mir ti donese!

askeza – trajno svladavanje tjelesnih želja, potreba i nagona,

povlačenje iz društva radi duhovnog uzdizanja. Nasljedova-

nje Krista i čekanje njegovog ponovnog dolaska, podrazu-

mijeva bdijenja, postove, uzdržanost, ali bez pretjerivanja koja

bi mogla odvesti na stranputice pobožnosti.

astrologija – okultna praksa proricanja sudbine jednog čovjeka

ili zajednice na temelju položaja planeta i zvijezda, a koju

Sveto pismo osuđuje i zabranjuje; gatanje.

ateizam – vjerovanje u nepostojanje nadnaravnog duhovnog bi-

ća stvoritelja materijalnog svijeta; odricanje od religije i vjero-

vanja koja iz nje proističu; bezbožnost.

autokefalnost – samostalnost teritorijalno određene pravoslav-

ne crkve, po kojoj ista ima svog poglavara i čiji arhijerejski

(episkopski) sabor samostalno donosi uredbe.

autoritet (grč. lat. auctoritas, mjerodavnost) – vlast nad Cr-

kvom, koja izvire iz služenja (diakonia), koju je Krist predao

dvanaestorici apostola do svog povratka.

Ave Maria – (lat. Zdravo, Marijo!) katolička molitva Mariji,

majci Isusovoj. Zasnovana je na anđeoskom pozdravu iz

Lukina evanđelja 1,28.

B

baština – posjed ili imetak koji se dobiva na temelju prava ili

obećanja; Krist je kao Sin Božji prvi baštinik svega, a njegovi

157

sljedbenici njegovi subaštinici Kraljevstva nebeskog u esha-

tonu.

bdijenje – noćna molitva tijekom koje se vjernici okupljaju i

zajednički posvećuju bogoštovlju, pokazujući time svoju bu-

dnost u iščekivanju ponovnog Kristovog dolaska.

Beseda na gori – vidi Govor na gori.

beskvasni kruh – objeduje se tijekom pashalnog blagdana;

izlazeći iz Egipta, Izraelci su objedovali stojeći, ne čekajući

kvasanje kruha, pokazujući time svoj žurni odlazak; kršćani-

ma koji stojeći uzimaju beskvasni kruh tijekom Večere Go-

spodnje, on označava prolaznost ovozemaljskog života, kojeg

mogu napustiti svakog trenutka.

bezbračnost – odricanje od braka; u rimokatoličkoj crkvi je

obvezatna za svećenike; u konfesijama koji imaju redovnike i

redovnice bezbračnost se podrazumjeva kao jedan od zavjeta.

biandrija – brak jedne žene s dva muškarca. Ovaj vid braka

nije dopušten u novozavjetnom kršćanstvu.

Biblija – ili Sveto Pismo, zbirka je od 66 knjiga religioznog,

povjesničarskog, poetskog i moralnog sadržaja koje Židovi

(Stari zavjet i kršćani (Stari i Novi zavjet) smatraju svetima,

Bogom nadahnutima i nepogrešivima. Sveto pismo je jedini

mjerodavni izvor kršćanske vjere, doktrine, naučavanja i ži-

vljenja. (Vidi još: protokanonske knjige i deuterokanonske

knjige).

biblijski jezici – oni jezici na kojima su pisani prvotni biblijski

tekstovi; Stari zavjet je pisan na hebrejskom, a manji dijelovi i

158

na aramejskom jeziku. Novi zavjet je pisan na koine grčkom

jeziku.

biblikum – dio teologije koji se bavi neposrednim proučava-

njem Svetog pisma, kako u cjelini tako i u dijelovima.

bigamija – brak jednog muškarca s dvema ženama. Ovaj vid

braka nije dopušten u novozavjetnom kršćanstvu.

biskup (grč. episkopos, nadzornik, nadglednik) – među evange-

likalnim kršćanima: nadglednik crkava za određeno crkveno

područje, oblast ili pokrajinu. Biraju ga, po pravilu na odre-

đeno vrijeme od četiri godine, nadležni pastori crkava i starje-

šine crkava. U tradicijskim crkvama, zapadnim i istočnim, bi-

skup se postavlja doživotno, na osnovu kanonske odluke na-

dređenih biskupa (i nekih drugih vanhijerarhijskih organa).

blagdan – poseban dan koji vjernička zajednica posvećuje bo-

goslužjima (blagoslovljeni dan) i počivaju od svakodnevnih

djelatnosti. Prvi kršćanski blagdan je nedjelja, prvi dan u tje-

dnu, dan kada je Krist uskrsnuo, zatim Božić, Uskrs, silazak

Duha Svetoga. Praznici (prazni dani) odnose se na one dane

koje je država odredila kao neradne i nemaju vjersko obilje-

žje.

blagoslov djece – obredna služba u kojoj roditelji donose svo-

je novorođeno dijete u crkvu, na bogoslužje zajednice vjer-

nika radi zajedničke molitve blagoslova. Pastor i crkvene

starješine, zajedno sa zajednicom vjernika, izgovaraju moli-

tvu blagoslova nad djetetom. Nakon molitve, pastor blago-

slivlja cijelu obitelj, te upućuje roditelje na odgajanje djeteta

u kršćanskoj ljubavi i u duhovnom ozračju, kako bi ono

moglo, kada za to dođe vrijeme, donijeti vlastitu odluku da

159

postane sljedbenikom, odnosno, sljedbenicom Gospoda Isu-

sa Krista.

blagoslov na kraju bogoslužja – uobičajeni oblik otpusta vjer-

ničke zajednice nakon održanog bogoslužja. Često se koriste

riječi iz Svetoga pisma Novoga zavjeta A mir Božji koji je

iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Isusu

Kristu. (Fil 4,7; 2 Kor 13,13; Heb 13,20 i sl.)

blagoslov, blagoslivljanje – molitva za Božju naklonost i mi-

lost prema drugima, primjerice: vjernicima, djeci, obiteljima,

misionarima, propovjednicima, starješinama, vjeroučiteljima,

i drugim suradnicima, bračnim parovima itd. Blagoslov je i

zaziv Božje zaštite pri raznim nastojanjima i pothvatima. Mo-

litvom prije svakog objeda zahvaljujemo Bogu za darivanu

nam tjelesnu hranu, podsjećajući se da ne živimo samo o kru-

hu, već o svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih. Blago-

slov darova i desetina je molitva što je javno izgovara crkveni

starješina ili đakon, prije ili poslije njihovog prikupljanja. Bla-

goslivljanje je često povezano s polaganjem ruku na dotičnu

osobu, kao simbolična gesta kojom se prikazuje Božja nazo-

čnost. Preporučuje se da služba blagoslivljanja bude započeta

i završena s prikladnim ulomcima iz Svetoga pisma.

blagost – kršćanska krepost, način nenasilnog i pristupačnog

ponašanja; spada u rod Duha Svetoga.

bližnji – svaki čovjek s kojim dolazimo u dodir i kome je potre-

bna pomoć, uključujući i neprijatelje; djelatna ljubav prema

bližnjemu, koja se očituje u milosrđu i u davanju milostinje,

mjera je naše ljubavi prema Bogu i svetosti kršćanskog života,

ali i svjedočanstvo svijetu naše vjere u Krista.

160

Bog – Bog se ne može definirati odrednicom, ili znanošću, ili fi-

lozofiojom i logikom. Kršćani vjeruju da je On nadnaravni

Stvoritelj materijalnog i duhovnog svijeta, vidljivog i nevidlji-

vog, vladalac svime, svedržitelj; vječno, svemoguće, beskona-

čno i ljudima nepojmljivo biće, nepromjenljiv i sveznajući,

pravedan i svet, onostran i nazočan, savršena ljubav. Pred Bo-

gom smo nemoćni i ništavni, ali mu se možemo, po Isusu Kri-

stu, obraćati s dragi Oče naš.

Bogočovjek – onaj koji je ujedno i Bog i čovjek: Isus Krist.

bogomolja – građevina ili prostorija u kojoj se obavljaju bogo-

služja, vjerski obredi; crkvena zgrada.

bogoslovija – srednja ili visoko teološko učilište; teološki fa-

kultet; zgrada u kojoj se nalazi navedeno učilište.

bogoslovlje – vidi teologija.

bogoslužje za djecu i mlade (omladinu) – bogoslužja koja su

sadržajno i prema svom izvođenju prilagođena uzrastu i mo-

gućnostima razumijevanja djece i mladih. Organiziraju se tje-

dno (nedjeljne škole, sastanci za mladež), ili tijekom ljetnih i

drugih praznika (kampovi). Uobičajeno je razvrstavanje djece

u dobne skupine od 4. do 7. godine i od 7. do 12. godine, a

mladeži od 13. do 18. i od 19. do 25. godine. Bogoslužje za

djecu sadrži pjevanje zajedničkih kršćanskih dječjih pjesama,

kratke molitve, prikladne obrade biblijskih tema s vjeronau-

čnim podukama, učenje biblijskih ulomaka napamet, uvježba-

vanje igrokaza biblijskih prizora i tome slično. Bogoslužja za

mladež ima svoje težište na produbljivanju onih bogoslovnih

tema koja imaju poseban značaj u započetim, ali još uvijek

nedovršenim životnim orijentacijama mladih ljudi i žena (obi-

161

telj, brak, moral, društvena pravda, smisao života, zlo u svije-

tu, i t. sl.).

bogoslužje, bogoslužba – okupljanje vjernika radi zajedničke

molitve, pjevanja duhovnih pjesama, čitanja i naučavanja

Riječi Božje, slušanja propovijedi, blagovanja Gospodnje ve-

čere i blagoslova; služba Božja; liturgija. Bogoslužje evan-

đeoskih i pentekostalnih vjernika ima sljedeći uobičajeni

red: kratki pozdrav i uvodno čitanje ulomka Svetoga pisma;

zajednička duhovna pjesma; molitva; zajedničke duhovne

pjesme i slavljenje, uz pojedinačne i skupne molitve te svje-

dočanstva; čitanje ulomka iz Svetog pisma i propovijed; mo-

litva; zajedničke duhovne pjesme i sakupljanje vjerničkih

darova; zaključna molitva, blagoslov i otpust.

bogoštovlje – štovanje Boga i naučavanje vjere, vjeronauk. Bo-

goštovlje se iskazuje jedino Bogu Ocu, i Sinu i Duhu Sve-

tomu, preko posrednika Gospoda Isusa Krista, u punini vje-

re, nade i ljubavi, ponizno i s poštovanjem, gorljivo i ustraj-

no, u svetom imenu Gospoda Isusa Krista, a po Duhu Sve-

tomu. Molitve se iskazuju za sve ono što je volja Božja, za

one koji su još živi ili će se roditi, ali ne i za one koji su

umrli. Molitva za preminule i upokojene u tradicionalnim

crkavama nemaju utemeljenje u (proto)kanonskim spisima

Svetoga pisma.

bolesničko pomazanje – svetopisamska uputa da one bole-

snike, koji to zatraže, crkvene starješine mogu pomazati ma-

slinovim, ružinim ili kojim drugim biljnim uljem te se moliti

Gospodu za njegovo ozdravljenje. Nakon uvodne molitve i

čitanja prikladnog ulomka iz Svetoga pisma, (Mk 6,13; Jak

162

5,14; Iz 53,2-5) bolesnik izgovara molitvu za oproštenje svo-

jih grijeha. Zatim se ulje nanosi na čelo i/ili ruke bolesnika u

ime Gospodnje, a starješine se mole za ozdravljenje uz pola-

ganje ruku na bolesnikovu glavu. Nakon te molitve, može se

zajednički blagovati Gospodnja večera. Ovom službom bole-

snik može bolje uvidjeti svoju duhovnu povezanost s Kristom

i njegovom žrtvom te vjerovati da će ga Bog uskrsnuti i dati

mu novo i neraspadljivo tijelo.

Božić – spomendan rođenja Gospoda Isusa Krista. Slavi se 25.

prosinca, još od početka IV. stoljeća, kada su kršćani prosla-

vom Božića zamijenili pogansku proslavu rođenja nepobjedi-

vog boga sunca. Izborom tog datuma za slavljenje Božića

(rođenje malog Boga) osobito se naglašavalo božanstvo Isusa

Krista u vremenu kada je bio rašireno arijevsko krivovjerje da

je Isus Krist bio samo čovjek, ali ne istovremeno i Bog.

Božja volja – predodređena svrha svega i svakoga u vremenu,

prostoru i vječnosti; vjernik nastoji prepoznati i vršiti volju

Božju, koja se objavljuje u Svetome pismu, utjelovljenom Si-

nu Božjemu Gospodu Isusu Kristu te po Duhu Svetome u cr-

kvenoj zajednici vjernika.

brak – zakonom i običajima regulirana zajednica osoba razli-

čitog spola namjenjena podizanju obitelji, ispomaganju i svr-

sishodnom življenju. Kršćanski brak je dostojanstvena i Bogu

ugodna životna zajednica jednog muškarca i jedne žene, koji

su svoje ženidbene zavjete vjernosti i međusobne pripadnosti

izmijenili slobodno i iskreno, te nastavljaju živjeti u ljubavi, u

vjernosti, u praštanju i u međusobnoj odgovornosti i pomaga-

nju, u dobru i u zlu, a svoju djecu, Božji blagoslov, odgajaju u

duhu kršćanske obitelji. Sklapanju ženidbenih zavjeta pred cr-

163

kvenom zajednicom pristupaju oni vjernici koji ispunjavaju

nauk Svetog pisma. Time oni ponizno prihvaćaju Božju potvr-

du i njegov blagoslov početka svoje cijeloživotne vjerne zaje-

dnice te Njegov blagoslov novonastale obitelji. Odnos ženi-

dbenih drugova u braku, slika je neraskidive povezanosti i

međusobne pripadnosti ljubavi Krista i njegove Crkve. Sve-

tost bračnog življenja i obiteljskih odnosa ukorijenjeni su u

nauku Svetoga pisma i prožete Kristovom ljubavlju. Muž je

glava svojoj ženi i ljubi je do mjere Kristove ljubavi prema

Crkvi. Žena se pokorava svom mužu kao što se i Crkva poko-

rava Kristu. Roditelji odgajaju i poučavaju svoju djecu u lju-

bavi i stezi. Djeca poštuju svoje roditelje u svoj poslušnosti.

Kršćanska obitelj proslavlja i štuje Boga očitujući time svoju

zajedničku radost i mir u Duhu Svetome.

brat, sestra – vjernik i pripadnik kršćanske zajednice, nanovo

rođeni kršćanin. Crkva je zajednica duhovnog bratstva i se-

strinstva.

C

Caritas – (lat. dragost, ljubav) humanitarna organizacija Katoli-

čke crkve za pomoć socijalno potrebitima.

celibat – bezbračnost

ceremonija – svečani oblik vršenja religijskih obreda, odnosno:

dodatna izvanjska forma istih; obred čija se sadržina iscrpla u

njegovoj svečanoj formi.

ceremonija – svečani oblik vršenja religioznih obreda, odno-

sno dodatna izvanjska forma.

164

cionizam – nacionalni pokret koji je imao za cilj očuvanje ži-

dovskog identiteta u dijaspori, njihov povratak u zemlju Izra-

elsku (Eretz Yisrael) te osnivanja vlastite države.

crkva (grč. Kyriakon, Gospodnje; ekklesia, zajednica) – sabrana

zajednica kršćanskih vjernika, Božjeg naroda, radi bogošto-

vlja i naviještanja Radosne vijesti Gospoda Isusa Krista. Cr-

kva je tijelo Kristovo u kojemu su vjernici, otkupljeni, pove-

zani jedni s drugima i s Kristom koji je glava tijelu. Crkva je

također i živi hram, kojemu je Krist ugaoni kamen, proroci i

apostoli temelj, a vjernici živo kamenje i kao takvo je prebiva-

lište Božje u Duhu Svetomu, koji je Bog postavio radi ispu-

njavanja njenog velikog poslanja. Svaki vjernik, nanovo rođen

od Duha Svetoga, izabranik, sastavnim je dijelom evanđeoske

i pentekostne crkvene zajednice vjerujućih, odnosno, opće i

jedinstvene Crkve, i njegovo je ime upisano na nebesima, u

Knjizi života.

crkvena stega – skup postupaka i djela kojima jedna crkvena

zajednica održava svoj bogoslužbeni i ćudoredni poredak.

Ona je nužna za vraćanje odlutalih, duhovno malaksalih i

povrijeđenih vjernika, za zaštitu svjedočanstva i ugleda Go-

spodnjeg imena i Njegovog evanđelja, te radi odstranjivanja

prisutnog grijeha, koji može onečišćavati cijelu zajednicu.

Postupak crkvene stege treba provoditi postupno, u punini

bratske ljubavi i blagosti. Prekršitelja treba najprije nasamo

opomenuti ili ukoriti, zatim, ako to ne prihvati, učiniti isto

pred starješinskim zborom crkve. Ako ni to ne odvrati brata

ili sestru od grijeha, udaljiti ga od stola Gospodnjega, na ne-

ko vrijeme u ovisnosti od naravi prijestupa. Ako nakon svih

ovih mjera ne uslijedi iskreno pokajanje i traženje oprosta, i

165

počinitelj ostane tvrdog i okorjelog srca, može ga se trajno

udaljiti iz duhovne zajednice vjernika, uz mogućnost prisu-

stvovanja bogoštovljima. Izostankom nekog vjernika s bo-

goštovlja tijekom razdoblja od šest mjeseci, bez opravdanog

razloga, može se smatrati da se je on sam isključio iz crkve-

ne zajednice vjerujućih.

crkvena zgrada – mjesto gdje se redovito okuplja vjernička za-

jednica radi zajedničkog bogoslužja ili kuća Crkve (lat. domus

ecclesiae). Tijekom povijesti razvijani su različiti stilovi gra-

dnje: romanički, gotički, renesansni, barokni, rokoko i klasici-

stički. Prostor namijenjen okupljanju vjerničke zajednice treba

biti oslobođen ikona i kipova te svojim izgledom i sadržajima

hrabriti na osobni i zajednički susret s Bogom.

crkveni odbor (prezbiterij) – grupa članova čija je zadaća

održavanja crkvenog poretka. Sačinjavaju ga pastor i neko-

liko starješina, ovisno o veličini mjesne crkve, a bira ih zaje-

dnica vjernika na određeno vrijeme. Oni su sa zajednicom

vjernika suodgovorni za duhovni napredak zajednice i sve

druge ovozemaljske poslove crkve: (1) služba naučavanja i

propovijedanja Riječi Božje; (2) organiziranje vjerskih po-

duka za različite dobne skupine – djecu, mladež i za odrasle;

(3) ustrojavanje mreže kućnih molitvenih skupna u domovi-

ma vjerničkih obitelji; (4) organiziranje raznih radnih skupi-

na za pojedine službe i zadaće: za posjećivanje i pomaganje

starih, bolesnih i siromašnih članova zajednice, za humani-

tarni i socijalni rad i tome slično; (5) organiziranje službi

kršćanske misije i evangelizacije radi osnivanja novih crka-

va; (6) ustrojavanje i upravljanje službom đakona i đakoni-

sa; (6) upravljanje crkvenom imovinom.

166

cvjetnica – nedjelja koja prethodi blagdanu Uskrsa; tradicional-

ni spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem prije muke i raspeća.

Č

čedomorstvo – (pretežno pravnički izraz) ubijanje djece.

čedomorstvo, utrobno – vidi abortus.

čestitost – vjernička težnja za čistoćom. Svojim doličnim po-

našanjem i pristojnim izgledom, čistim srcem i razboritim

mislima, odmjerenog, promišljenog, blagotvornog i sadržaj-

nog govora i razgovora, vjernici svjedoče krotkost svog krš-

ćanskog življenje i odanost Kristovom nauku. Vjernici se

suzdržavaju razgovora koji su nečisti, bezobzirni i beskori-

sni, odbacuju neljubazan i zli govor te razgovora o osobama

koje nisu prisutne. Vjernici su pozvani biti osobe od povje-

renja i pouzdanja, te drže zadanu riječ, bez davanja prisege,

kako bi svojim uzornim življenjem druge upućivali na Kri-

stov karakter.

četiri jahača (iz Apokalipse) – vidi jahači apokalipse.

čistilište – tradicijski izvanbiblijski crkveni nauk o čistilišnim

kaznama za grijehe koje se trebaju izdržati nakon smrti

vjernika. Evanđeoski vjernici taj nauk odbacuju. Niti Pravo-

slavna crkva nema nauk o čistilištu.

čistoća – 1) osobno i u obitelji: vjernička dužnost kojom se iz-

nalazi volja Božja i upoznaje Bog (valja da je svagda poveza-

na s molitvom); 2) zajedničko i na bogoslužju: obvezni dio

svakog bogoslužja (a i drugih vjerničkih sastanaka), bilo u

sklopu propovjedanja ili kao jednostavno objavljivanje, pod-

167

sticanje na sabranost i usmjerenost duha. Crkva, odn. nazočna

zajednica nastoji vjerovati, prihvatati i provoditi u život proči-

tanu Božju riječ, t.j. odjeljak iz Svetoga pisma.

čitanje Svetog pisma – tijekom bogoslužja služi za izgradnju

vjere nazočnih vjernika i označava prisutnost Gospoda Isusa

Krista. Kao zajednica vjernika, ckrva živi kada vjerom pri-

hvaća i djelima slijedi Riječ Božju zapisanu u Svetome pi-

smu.

čudo – Božje djelovanje, znak Božje pomoći i poruka ljudima,

mimo prirodnih zakona, sa svrhom buđenja i jačanja vjere u

Božju objavu te poticaj na obraćenje.

Ć

ćudoređe – čestitost i stjecanje kreposti, sustavno je izloženo u

etici.

D

Dan Gospodnji (grč. kyriake hemera) – nedjelja, prvi dan u tje-

dnu; dan kada je Kristu uskrsnuo.

darovi Duha Svetoga – posebne sposobnosti koje Bog po svo-

me Duhu Svetomu daruje pojedinim vjernicima radi služenja i

izgrađivanja crkve: dar mudrosti, riječ znanja, dar vjere, dar

ozdravljanja, moć čudesa, dar proricanja, dar razlikovanja du-

hova, dar govorenja tuđih jezika, dar tumačenja jezika.

Dekalog – (grč. Desetoriječ) deset Božjih zapovjedi, osnova ću-

doređa svih abrahamskih religija.

168

demon – duhovno, bestjelesno zlo biće ograničene sile, zloduh,

koji opsjeda i obitava u čovjeku; stvoreni su dobrima, ali svo-

jom su krivnjom postali neopozivo zli, u službi su Sotone;

Krist ih je pobijedio i svojim sljedbenicima dao vlast nad de-

monima.

denominacija – organizirana zajednica vjernika okupljenih u

više mjesnih crkava sa zajedničkim prezbiterijem i rukovode-

ćim tijelima.

desetina – deseti dio novčanih i naturalnih prihoda koji se po-

svećuju i daruju Bogu. Vjernički život obuhvaća, osim našeg

tijela, duha i duše, i sva naša materijalna dobra s kojima ra-

spolažemo. Vjerujemo da sav naš imetak ne pripada nama,

već isključivo i samo Bogu. Stoga smo samo privremeni upra-

vitelji Božjih dobara ovdje na zemlji. Takvo vjerovanje iska-

zujemo izdvajanjem desetine svih svojih prihoda za potrebe

širenja Evanđelja i za potrebe Božjih slugu. Osim desetine pri-

hoda, vjernici daruju od imetaka kojima privremeno upravlja-

ju i druge darove, blagoslivljajući tako Božje naume, podupi-

rući Njegova djela i brinući se za potrebite.

deuterokanonske knjige nisu u sastavu kanona Svetog pisma:

Mudrost, Sirah, Baruh, Tobija, Judita, Makabejci I i II. Katoli-

ci ove knjige, koje su sačuvane samo na grčkom jeziku, uvr-

štavaju u kanon Svetog pisma, a protestanti i Židovi ne.

Didache – apostolske upute – ranokršćanski tekst koji se po-

najviše koristio za vjeronaučne potrebe i odgoj kršćanskih za-

jednica u prvoj Crkvi. Sastoji se od četiri dijela: moralni nauk,

bogoslužne upute i moitveni obrasci, stegovne upute te esha-

tološki dio. Iz teksta Didachea može se razabrati i bolje razu-

169

mjeti vjernička praksa i jednostavnost duhovnog života rane

Crkve. Neki ranokršćanski crkveni oci držali su ovaj tekst to-

liko važnim da su ga smatrali gotovo dijelom Svetoga pisma.

Sadržajno je najbliži tekstu Matejevog evanđelja u smislu

usmene i pisane tradicije.

disciplina, crkvena – vidi crkvena stega.

djela tijela – djela koja obilježavaju grešni život i trebaju biti

odbačena u pokajanju i obraćenju: bludnost, nečistoća, raspu-

štenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, lju-

bomornost, sebičnost, srdžba, razdori, strančarenja, zavist, pi-

janke, razuzdane gozbe i ovima slična. Požude tijela upra-

vljaju se protiv duha, a požuda duha protiv tijela. Duhovni

vladari sadašnjega svijeta tame djeluju na način da navode

vjernike na svjetovni način razmišljanja. Stoga vjernici od

sebe odbacuju još i svaku gorčinu, gnjev, viku, psovke, po-

hlepu, lakomost, bestidnost, prost, isprazan ili dvosmislen

govor, ogovaranja, klevete i tomu slično. Odbacujući nave-

deno sa sebe, skidaju starog čovjeka s njegovim djelima, a

oblače se u ljubav, milosrdnu srdačnost, opraštanje, dobrotu,

poniznost, krotkost, strpljivost i sve ostale kršćanske vrline.

djela, dobra – vidi dobra djela.

djelo Gospodnje – bilo koji oblik kršćanskog rada, osobito

onih koji mu se posvete svim svojim raspoloživim vremenom

i sredstvima i cijelom osobom.

djelovanje Duha – nazočnost djelovanja duhovnih darova – dar

jezika, dar tumačenje jezika, proroštva, iscjeljenje, čudesa –

odnosno, naročita Božja prisutnost i Božje djelovanje.

170

dobra djela – djela koja su skladna s Božjom voljom; posve-

ćeno življenje donosi plodove dobrih djela na slavu Božju, a

korist bližnjima i široj zajednici. Dobra djela, koja se vrše u

skrovitosti, izraz su žive vjere, zahvalnosti Bogu za iskazanu

milost spasenja, te svjedočanstvo djelotvornosti Evanđelja.

Spasenje se gradi vjerom u Boga, pobožnošću i dobrim dje-

lima prema bližnjima.

Dobra vijest – vidi evanđelje.

dobrota – neophodna i vrlo praktična kršćanska krijepost; spa-

da u rod Duha Svetoga.

doktrine – sustavno izložena kršćanska učenja.

dozivanje mrtvih – okultni postupak, izričito i vešekratno za-

branjen Židovima, kršćanima i muslimanima; znak duhovnog

otpadništva i mračne stranputice.

društvena odgovornost vjernika – sudjelovanje vjernika u ja-

vnim i općim poslovima šire ili uže društvene zajednice gra-

da ili naroda u kojem obitava, treba biti sukladan i u onom

omjeru u kojem je njegova usmjerenost i predanost na ono

što je nevidljivo i neprolazno, nebesko, gdje je, naime, nje-

gova prava i jedina, nebeska Domovina.

drvo spoznaje dobra i zla – vidi stablo spoznaje dobra i zla.

Duh Sveti (grč. pneuma) – Bog; treća božanska osoba sa svim

svojstvima Boga: vječnost, sveprisutnost, sveznanje, svetost,

ljubav; simboli za njega su golub, ulje i vatra.

Duh sveti, djelovanje – vidi djelovanje Duha (Svetoga)

171

Duhovi – nepravilan naziv za silazak Duha Svetoga pedeset da-

na nakon Kristovog uzašašća; taj dan se smatra danom rođenja

Crkve.

Duhovna vlast – vlast što ju je Gospod Isus Krist povjerio cr-

kvenim starješinama. Sačinjavaju ju je (u mjesnoj crkvi): pa-

stor i ovlaštene stariješine. U naravi se razlikuje od svjetovne

vlasti. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.

duhovni pastir – vidi pastir, duhovni.

duhovnost – primjena evanđeoskog poziva na puninu ljubavi

prema ljudima i Bogu; življenje nadahnuto i prožeto silom

Duha Svetoga; duhovno zajedništvo s Kristom.

duša – čovjekov osjetilni i razumski život, Bog izravno stvara

dušu koja je besmrtna i ima duhovnu narav, čovjeku daje

život.

dušobrižništvo – pastoralna briga za duhovne potrebe vjernika

u crkvenoj zajednici.

Đ

đakon, đakonisa (grč. diakonos, poslužitelj, sluga) – osoba

koja pomaže statiješinama i drugim dužnosnicima crkve u vr-

šenju službi i socijalne skrbi.

đakonat – đakonska služba.

Đavao (grč. diabolos – klevetnik; heb. Satan) koji danju i noću

optužuje braću pred Bogom; veliki Zmaj, stara Zmija, Napa-

snik, Vladar i Knez ovog mračnog svijeta, Knez sila u zraku,

ričući lav, rušitelj, otac laži, gospodar demona; Krist je uništio

Đavlovu moć nad čovjekom.

E

172

egzegeza (grč. exegesis, izvođenje, tumačenje) – kritičko razla-

ganje (gramatičko, lingvističko, književno, povijesno) i stru-

čno tumačenje starozavjetnih hebrejskih i novozavjetnih gr-

čkih riječi i tekstova, a uz pomoć tekstualne i literarne kritike

te povijesnoformalne metode.

egzorcizam – (grč. exorkizmos, istjerivanje zaklinjanjem) istje-

rivanje demona iz opsjednute osobe po sili Gospodina Isusa

Krista zazivanjem Njegovog Imena; služba oslobađanja.

ekleziologija (grč. ekklesia: crkva; logos: govor) – dio sustavne

teologije koji naučava o crkvi.

ekumenizam – (grč. oikumene: nastanjeni svijet) dijalog i sura-

dnja radi boljeg međusobnog razumijevanja i zbližavanja radi

punog zajedništva kršćanskih crkava. Evanđeoski vjernici i

njihove crkvene zajednice otvorene su za duhovno zajedni-

štvo i suradnju s vjernicima drugih kršćanskih crkava teme-

ljem Isusovog nauka tko nije protiv vas, za vas je.

Eli, Eli, lema sabahtani? – vidi Sedam riječi Kristovih na kri-

žu.

Emanuel (heb. imannu-El: Bog s nama) – Evanđelist Matej u

rođenju Isusa prepoznaje Božje obećanje rođenja spasitelja,

preko proroka Izaije (Iz 7,14): Evo, začet će djevica i roditi si-

na i nadjenut će mu ime Emanuel!

episkop (grč. episkopos) – crkveni nadglednik za određenu teri-

toriju, biskup.

eshatologija (grč. eshatos: posljednji; logos: smisao, znanost,

govor) – dio sustavne teologije koji se bavi eshatonom.

173

eshaton – (grč. eshatos, posljednji) razdoblje pred smak svijeta

i osnivanje vječnog Kraljevstva Božjeg.

etika – znanost o moralu (ćudoređu).

euharistija (grč. euharistio: blagodarim, zahvaljujem) – liturgi-

ja, posebno onaj trenutak kada se zahvaljuje za kruh i vino, te

kad se u tradicijskim crkavam očekuje pretvorba (transsub-

stantiatio) kruha i vina u stvarno tijelo i krv Kristovu.

eutanazija – ubojstvo iz milosrđa, ubojstvo u slučaju nepodno-

šljivih patnji bolesnika od neizlječivih bolesti. U Hrvatskoj

ovakav zahvat nije dopušten.

Evanđelistar – u tradicionalnim crkvama bogoslužbena knjiga

u kojoj su perikope iz sva četiri Evanđelja poredane po redu

kako se čitaju tijekom crkvene godine.

evanđelisti – pisci četiri kanonska Evanđelja, Matej, Marko Lu-

ka i Ivan, simbolično prikazivani: Matej, kao mlad čovjek (ili

anđeo), koji započinje rodoslovljem; Marko, kao lav, pu-

stinjska životinja, koji započinje propovijedanjem Ivana Kr-

stitelja u pustinji; Luka, kao bik, žrtvena životinja, koji

Evanđelje započinje u Hramu; Ivan, kao orao koji visoko leti,

jer počinje s teološkim razmatranjima. Ovi simboli potiču iz

viđenja proroka Ezekijela (koje preuzima i pisac Otkrivenja) o

četiri životinje s četiri krila i četiri lica: ljudsko, lavlje, bikovo

i orlovsko.

evanđelje (grč. euangelion: dobra vijest) – Radosna vijest Go-

spoda Isusa Krista kojom se navješćuje otkupljenje svijeta;

novozavjetne knjige u kojima su evanđelisti Matej, Marko,

Luka i Ivan zapisali život, djelovanje i naučavanje Isusa Kri-

174

sta. Odjeljak iz nekog od četiri Evanđelja što se čita na bogo-

služju.

Evanđeoska crkva u Hrvatskoj – naziv saveza pentekostalnih

crkava i vjernika koji je 1989. godine naslijedio dotadašnji na-

ziv Kristova pentekostna crkva. Jedan dio mjesnih crkava je

zadržao stari naziv i ustrojio svoj savez crkava. Od 2003. go-

dine koristi se naziv Evanđeoska pentekostna crkva u Repu-

blici Hrvatskoj. Savez crkava ima četrdesetak mjesnih crkava

i prisutan je u stotinjak gradova i naselja u Hrvatskoj. Izdaje

časopise Duhovna vrela, Izvore i Ribice. Svoje duhovne dje-

latnike obrazuje na Evanđeoskom teološkom fakultetu u

Osijeku.

evanđeoski kršćanin – vjernik koji svoju vjeru temelji i življe-

nje provodi u nauku Svetog pisma Novog zavjeta.

evangelik – pripadnik Luteranske, Evangeličke crkve; prote-

stantski vjernik; Evangelička crkva obuhvaća gotovo cjeloku-

pno pučanstvo Danske, Finske, Norveške, Švedske, Islanda, a

značajno je prisutna u Njemačkoj, Švicarskoj, Mađarskoj, Ka-

nadi, SAD, Australiji, Velikoj Britaniji. Tijekom reformacije

značajno je bila prisutna u Hrvatskoj (i u Sloveniji), ali ju je

protureformacija skoro potpuno protjerala iz zemlje.

evangelikalne crkve – naziv za onaj dio protestantizma koji po-

red četiri protestantska ishodišta nastoji na: odvojenju Crkve

od države, osobnom obraćenju i rođenju (preporodu) od Boga,

primjeni novog života u svakodnevici, slobodnom udruživanju

nanovorođenih (preporođenih vjernika i vjernica u mjesnu

(lokalnu) zajednicu, kongregacionalizmu i misiji.

175

evangelizacija (gr. euangelizomai) – skup postupaka za pojedi-

načno, grupno i masovno navješćivanje evanđelja. Širenje,

propovijedanje i naučavanje Radosne vijesti, blagovijesti radi

pokajanja i obraćenja; odgoj u vjeri mladih vjernika; obraćati

na kršćanstvo. Pokrštavati pojedince ili narode, naviještati do-

bru, radosnu vijest o Uskrsnuću i spasenju Gospoda Isusa Kri-

sta, a koju treba provoditi svugdje i uvijek svaki vjernik.

Evangelizacija se vrši svjedočanstvom vjernog i dosljednog

kršćanskog življenja svakog vjernika zajednice i upornim

molitvenim zauzimanjem i zazivanjem Očeve milosti za

grešnike.

F

farizeji – u židovskom društvu Isusovog doba vjerska nesveće-

nička skupina koja je izvrsno poznavala Zakone i brojne vjer-

ske propise nastale u predaji te ih doslovce sve ispunjavala;

unatoč tome Isus ih proziva radi njihove oholosti, gramzlji-

vosti, častohleplja i prijetvornosti.

G

glasolalija – grč. glossa, govor, djetinje tepanje, jezik; i lalein,

pričati, razgovarati, progovarati) dar govora tuđim, nenauče-

nim jezicima po Duhu Svetome; molitva u tuđim jezicima po

nadahnuću Duha Svetoga, a koje molitelj/moliteljica po pravi-

lu ne razumiju (prema 1. Kor. 14,27-28).

Golgota – (aram. lubanja; lat. calvariae: lubanja) brdo izvan

Jeruzalema, na kojem je Isus Krist razapet na križu i izda-

hnuo.

176

golub – simbol silaska Duha Svetoga; prostodušnost; simbol

mira; suprotnost zmiji.

Gospod (Gospodin) – (grč. kyrios: gospodin) osobno ime izra-

elskog (židovskog) Boga. Tako ga nazivaju i zazivaju vjernici

i vjernice abrahamskih religija. Vidi YHVH. Počasni naslov

za Isusa Krista kome je dana sva vlast na nebu i na zemlji;

Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. Krist je Gospodar Crkve

te Gospodar povijesti i cijelog svemira.

Gospod s tobom – (odgovor: Gospod te blagoslovio!) Prema

Ruta 2,4). Međusobni pozdrav među evanđeoskim i penteko-

stalnim vjernicima; neke zajednice koriste i Hvaljen Isus ili

Mir s tobom ili Božji blagoslov.

Gospodnja Večera, Lomljenje kruha – obred zajedničkog uzi-

manje beskvasnog kruha i vina, pri čemu vjernici simboli-

čno izražavaju svoje duhovno učešće u božanskoj naravi

Gospoda Isusa Krista, spominju se Njegovog stradanja i

smrti na križu kao žrtve pomirnice za sve grijehe svojih iza-

branika, te na proroštvo Njegovog skorog ponovnog dola-

ska. Gospodnju Večeru uspostavio je sam Isus Krist, nalo-

živši crkvenoj zajednici vjernika da to čine dok On ne dođe.

Ona je zavjet s Bogom, duhovna veza vjernika s Uskrslim

Kristom kao i međusobna duhovna povezanost vjernika u

zajednici. Kruh predstavlja žrtvovano i izlomljeno tijelo Go-

spoda Isusa Krista žrtvovano za grijehe cijeloga svijeta, a

vino Njegovu prolivenu krv i novi Savez između Boga i

onih koji svojom vjerom i obraćenjem prihvaćaju Kristovu

žrtvu. Prije uzimanja Gospodnje Večere svaki vjernik treba

u iskrenoj skrušenosti i poniznosti svog srca, ispitati sebe i

177

svoj život, svoje misli, riječi i djela, ispovjediti Bogu sve

svoje grijehe, moliti za njihov oproštaj, te se izmiriti sa

svojom duhovnom braćom i sestrama i svojim bližnjima.

Čineći tako, vjernik pristupa Gospodnjoj Večeri dostojno i

sukladno nauku Svetog pisma, koja tada postaje njegovom

duhovnom hranom rasta do punine milosti Kristove.

Gospodnje djelo – vidi djelo Gospodnje.

Gospodnji dan – vidi Dan Gospodnji.

Govor na gori – Kristovo ćudoredno učenje izloženo u

Matejevom evanđelju u poglavljima 5, 6 i 7.

gramzljivost – pohlepa za gomilanjem bogatstva, imovine i

novca, razara život, stvara privid sigurnosti i vodi k idolopo-

klonstvu; srebroljublje je korijen svih zala; evanđeoski vjer-

nici teže jednostavnom životu imovinske skromnosti, uvijek

zadovoljni onim što imaju.

grijeh – (grč. hamartia: promašaj) čin, djelo, riječ, misao ili

propust suprotan Božjoj volji; čovjekovo duhovno stanje

odvojenosti od Boga i način života; grijeh može biti protiv se-

be, bližnjega ili samoga Boga, zatim, može biti lak i težak

(smrtni grijeh). Vjernici odbacuju od sebe svaku gorčinu, sr-

džbu, gnjev, viku, psovke, pohlepu, lakomost, bestidnost,

prost ili budalast, isprazan ili dvosmislen govor. Isto tako,

odbacuju bludnost, spolnu i svaku drugu moralnu nečistoću,

raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, sva-

đe, ljubomore, sebičnosti, razdore, strančarenja, zavisti, pi-

janstva, ogovaranja, klevete i tomu slično. Navedeno odba-

cuju i sa sebe skidaju starog čovjeka s njegovim djelima, a

178

oblače ljubav, milosrdnu srdačnost, opraštanje, dobrotu, po-

niznost, krotkost, strpljivost i sve ostale kršćanske vrline.

H

haleluja – vidi aleluja.

hamartiologija (grč. hamartia: grijeh; logos: riječ, kazivanje,

smisao) – dio sustavne teologije koji naučava o grijehu. Čo-

vjek je stvoren dobrim, ali je svojom voljom sagriješio, pao je

u grijeh. Svojim padom u grijeh čovjek je narušio sklad cje-

lokupnog stvorenja, te u stvoreni svijet unio fizičko i duhovno

zlo, smrt i raspadljivost. Grijeh Adama i Eve prekinuo je za-

jednicu s Bogom i otvorio za sve kasnije naraštaje vrata sva-

kovrsnim grijesima, žalostima, bolestima, patnjama te smrti.

Grešna izopačenost obuzela je cijelo čovječje biće, njegovu

duševnu, duhovnu, moralnu i tjelesnu narav. Ljudi su po svo-

joj grešnoj naravi skloni tvoriti grijeh i svaku vrstu zla tijekom

cijelog svog ovozemaljskog življenja. Nanovo rođeni vjernici

svojim pobožnim životom i uz pomoć Duha Svetoga svoju

grešnu narav i sklonost grijehu uporno i postojano umrtvljuju.

henoteizam – (grč. henos: jedan; Theos: Bog) vjera u jednoga

boga koji je veći od ostalih bogova, ali ih ne isključuje. Prouči

Jitrovu izjavu (Iz 18,11): Da je Gospod veći od svih bogova,

vidim sad iz toga što se dogodilo, kad su se oni onako oholo

ponašali prema njima.

hereza (grč. hairesis: izbor) – iskrivljeno, pogrešno učenje he-

retika; krivovjerje, teološko zastranjenje.

hermeneutika, biblijska – teorija i umijeće tumačenja Biblije i

njenih poruka u složenom suodnosu pisca, teksta i čitatelja;

179

tumačenje što sadržaj biblijskog teksta danas govori čitatelji-

ma.

historikum – dio teologije koji se bavi poviješću cijele crkve,

pojedinih njenih djelova i djelatnosti i razvojem svega što

obuhvaća kršćanstvo kao društvenu pojavu.

hodočašće – putovanje vjernika, motivirano duhovnim razlozi-

ma, na mjesta koja se smatraju svetima i gdje se očekuje veća

Božja prisutnost.

homilija – kratka propovijed, obično se drži jednog biblijskog

teksta ili jedne teme bez digresija.

hosana (aram. hošiana: pomozi) – tijekom blagdana sjenica Ži-

dovi su usklikom Spasenje nam daj, najavljivali skori dolazak

Mesije (Ps 118,25).

hula, huljenje – svjesno vrijeđanje, ruganje i proklinjanje Bog i

Njegovog svetog imena; hula na Duha Svetoga je namjerno

pripisivanje sotonskih djelatnosti i osobina Gospodu Isusu

Kristu (Mk 3,28-30).

Hvaljen Isus! – (odgovor: Vazda i navijeke! Ili Amen i uvijek!

ili Vazda hvaljen!); vidi Gospod s tobom

I

I.N.R.I. (lat. Iesus Nazarenus Rex Judaeorum: Isus Nazareća-

nin, kralj židovski) – kratica natpisa koji je Poncije Pilat na-

veo kao razlogom osude i smaknuća Isusa Krista.

idol – predmet ili slika obožavanja; zamjena za Boga.

180

idolatrija, idolopoklonstvo – klanjanje, moljenje ili obožava-

nje pred kipom ili slikom (ikonom) nekoga ili nečega što je na

zemlji, ili pod zemljom ili na nebu.

IHS (kratica od lat. Jesus hominum Salvator: Isus Spasitelj lju-

di) – Isusov monogram.

IHTYS (grč. riba;) – akronim; početna slova grčke riječi riba

označavaju vjerovanje: Iesus Hristos Theu Hyios Soter: Isus

Krist, Sin Božji, Spasitelj.

ikona – naslikana slika ili lik kojima se moli i koje se štuje;

Sveto pismo odbacuje molitvu pred slikama ili kipovima, una-

toč tome što mogu predstavljati lik Boga, Krista, Marije, Isu-

sove majke, svetaca, anđela.

inkarnacija – utjelovljenje, Sin Božji se rodio kao čovjek i u

sebi objedinio ljudsku i božansku narav, pravi čovjek i pravi

Bog.

inkarnacija – vidi utjelovljenje.

inspiracija – vidi nadahnuće Svetog pisma.

integralna nedjeljna škola – vidi nedjeljna škola.

iscjeljenje – povratak u cjelinu, u zdravlje. Bog nam se u Sve-

tom pismu objavljuje kao davalac zdravlja, tjelesnog, emoci-

onalnog i duhovnog. Božansko iscjeljenje omogućeno nam

je Kristovim ispaštanjem i njegovim patnjama te predstavlja

povlasticu svih onih koji u to vjeruju. Ono nam je obećano

u Svetom pismu. Smrt se, međutim, ne može izbjeći i svako

ljudsko biće je mora iskusiti, osim onih čija će se tijela o

Ponovnom Kristovom dolasku, u tren oka, na posljednji

glas trublje - promijeniti. Vjernici mogu tražiti i prihvaćati

181

suvremenu medicinsku pomoć koja se ne protivi moralnom

nauku Svetog pisma.

isključenje – privremeno udaljavanje vjernika koji griješi iz cr-

kvene zajednice vjernika i od Gospodnje večere, do njegovog

pokajanja i povratka u zajednicu.

ispovijed – priznavanje Bogu svih počinjenih grijeha radi pri-

manja oprosta; Ispovijedanje treba biti u duhu iskrenog i poni-

znog kajanja, uz pomno ispitivanje vlastite savjesti i čvrste

odluke za promjenu ponašanja uz predavanje Božjoj milosti.

Svoje grijehe koje su počinili mišlju, riječju, djelom ili pro-

pustom, vjernici priznaju i ispovijedaju Bogu, i time izraža-

vaju svoju vjeru u Njegov oprost i opravdanje. Ispovije-

danjem grijeha jedni drugima, vjernici imaju priliku moliti i

nositi terete jedni drugih.

istočni grijeh – (prema staroj slavenskoj riječi istočnik: izvor)

Izvorni grijeh Adama i Eve. Pragrijehom jednog čovjeka,

Adama, čovjek se odvojio od Boga, naslijedivši od svojih pra-

roditelja grešnu narav; dragovoljnom žrtvom jednog čovjeka,

bezgrešnog Krista, čovjek može primiti oprost i obnoviti zaje-

dnicu s Bogom kao u prvotnom stanju.

Isus Krist (hebr. Jehošua, Jošua, Jozua, Jahve je spasenje),

Krist (hebr. Mašiah, grč. Christos, pomazanik) i Bog i čovjek,

Gospodin, Spasitelj, druga božanska osoba.

J

jahači apokalipse – Ivan apostol u svojoj knjizi Otkrivenja opi-

suje kugu, rat, glad i smrt kao četiri jahača na konjima.

182

Jahve – vidi YHVH.

Jehova – nepravilno i neprikladno iskrivljenje starozavjetnog

Božjeg imena, odnosno YHVH.

K

kairos (grč. kairos: poseban trenutak; hronos: tijek vremena) –

ispunjenje, puninu vremena, Božji odabir trenutka rođenja

Isusa Krista; kairos je svaki trenutak čovjekovog odgovora na

Božji poziv za spasenje, to je dan spasenja.

kalež – čaša iz koje zajednica vjernika uzima vino tijekom Go-

spodnje večere. Kod pravoslavnih vjernika zove se putir.

kanon Svetog pisma – popis biblijskih spisa za koje kršćani i

Židovi vjeruju da su nadahnuti Duhom Svetim i shodno tomu

da su mjerodavni (autoritativni) za vjernički uzrast u vjeri i za

posvećeno življenje.

karitas (lat. caritas: dragost, ljubav) – vidi Agape.

karizma – (grč. charisma, dar milosti; grč. charismata, darovi

milosti) milosni darovi Duha Svetoga namijenjeni su izgradnji

crkve: dar govora mudrosti, dar govora znanja, dar vjere, dar

ozdravljenja, dar čudesa, proročki dar, dar razlikovanja duho-

va, dar različitih jezika, dar tumačenja jezika.

katedra – (grč. katizomai: sjedim) mjesto s kog se drže preda-

vanja i propovijedi; vidi propovijedaonica.

katekizam – priručnik za osnovno kršćansko vjersko naučava-

nje, za vjeronauk, rađena u obliku pitanja i odgovora (erote-

matska metoda).

183

kerigma – (grč. vikanje) vijest prema kojoj se posvuda navje-

šćuje da je Gospod Isus Krist Sin Božji, očekivani i obećani

mesija, u kojem je Bog izveo puninu svog nauma spasenja na-

mijenjenog svim ljudima.

kip – (mađ. kep: slika, lik) – trodimenzionalni lik koji je po-

svećen da mu se moli i da bude štovan na bogoslužju i izvan

njega. Vidi ikona.

klanjanje – mijenjanje položaja tijela tijekom molitve: klečanje

i povijanje leđa. Tim vanjskim činom iskazuje se nutarnji stav

štovanja Boga, priznavanja njegove uzvišenosti te vlastite krh-

kosti i naravi sklone grijehu. Osim klečanja, vjernici i drugim

kretnjama izražavaju ono što se u njihovim nutrinama događa

tijekom bogoslužja, sklapanje i dizanje ruku tijekom molitve

ili slavljenja, polaganje ruku, podizanje glave prema nebu,

nakloni i tome slično

kolekta – sabiranje novca koje se obavlja pred kraj bogoštovlja

za potrebe pomoći siromašnima kao i za crkvene potrebe. Pri-

je sabiranja darova prisutnih vjernika, pastor, starješina ili đa-

kon javnom molitvom posvećuje darove Gospodu. U nekim

mjesnim crkvama njeguje se i molitva zahvaljivanja poslije

sakupljene kolekte.

koncil – svecrkveni sabor starješina i učitelja kojim se raspra-

vlja i odlučuje o vjerskom naučavanju i životu crkve.

kongregacionalizam (engl. od latinskog con: s, sa, su i grex:

stado) – oblik crkvene samuprave; upravna i organizacijska

samostalnost mjesne crkve uz malu ili nikakvu organizacijsku

povezanost s ostalim mjesnim crkvama.

184

kraljevstvo nebesko, kraljevstvo Božje – središnja poruka Isu-

sovog propovijedanja kao o novom odnosu Boga i čovjeka, i

odnosa među ljudima; ono je pravednost, mir i radost u Duhu

Svetomu; ljudi ga ne mogu ostvariti, već je ono Božji obećani

dar po Kristu; ono je već tu, ali još ne u potpunosti; vjernici

mu trebaju stvoriti preduvjete i otvoriti put svojim posveće-

nim življenjem i pobožnim ponašanjem.

kreposti – dobre osobine što ih Bog usađuje u čovjeka koji mu

se predaje (vjera, nada, ljubav i sve što spada u Kristov Govor

na gori i što spada u plod Duha.

kristologija (grč. logos: govor) – dio sustavne teologije koji na-

učava o Isusu Kristu.

Kristova pentekostna crkva – Slobodna crkva nastala iz kari-

zmatskog pokreta. Pentekostni (karizmatski) pokret u našim

krajevima započeo je u srijemskom selu Beška, među njema-

čkim štundistima - pijetističkim vjernicima Evangeličke (lute-

ranske) i Reformirane (kalvinske) crkve. Tijekom 1907. godi-

ne dvije su žene doživjele krštenje u Duhu Svetomu, a zatim

sve više vjernika. Radi toga su bili prisiljeni napustiti svoje

crkve te se okupljati kao posebna zajednica vjernika. U Hrvat-

skoj je već prije Prvog svjetskog rata bilo pentekostnih zajed-

nica, a sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća djelovale

su u okolici Vinkovaca i Osijeka. Godine 1936. u Vinkovcima

je počeo izlaziti prvi pentekostni mjesečnik Put spasenja.

krivnja – spoznaja osobnog grijeha po Duhu Svetomu; pred-

uvjet pokajanja i obraćenja.

185

križ – sredstvo sramnog pogubljenja postaje duhovnim simbo-

lom kršćanstva, patnje i progonstva, žrtve i otkupljenja te po-

bjede i uskrsnuća; također, slika potpunog pomirenja čovjeka i

Boga, i čovjeka sa svojim bližnjima.

krotkost – krščanska krepost (vrlina). Spremno i radosno pre-

puštanje volji Božjoj i onih okolnosti u kojima nam zakon,

moral ili običaji daju za pravo. Plod Duha Svetoga i kršćanska

dužnost. Krotka se osoba svjesno odriče svake prinude, pa i

onda kad treba ostvariti vlastita i legitimna prava.

krsni studenac – vidi krstionica.

krstionica – (krsni studenac) posebno izgrađen bazen u crkve-

noj zgradi, obično u blizini oltara (propovjedaonice) s dovo-

dom i odvodom vode, u kojima se obavlja krštavanje podra-

njanjem.

krstitelj – osoba koja obavlja krštenje krštenika.

kršćani (grč. christianos) – sljedbenici, učenici, vjernici,

prijatelji i braća Isusa Krista, sljedbenici Puta; prvi put su

tako nazvani u Antiohiji.

kršćanstvo – religija kojoj je u središtu Kristova osoba, Božja

objava po Kristu i ispunjenje Božjeg nauma spasenja.

krštenica – dokument, potvrda o obavljenom krštenju.

krštenik/krštenica – osoba koja se krsti, odnosno, koju krštava

krstitelj.

krštenje (grč. baptizo, podroniti ) – javni obred kojim se odrasli

vjernik, nakon pokajanja i obraćenja, u vjeri poistovjećuje s

Kristovom smrću i uskrsnućem, postajući tako dijelom Tijela

186

Kristovog. Krštenje obavlja pastor ili drugi ovlašteni crkveni

starješina, koji krštenika, pred zajednicom vjernika glasno pi-

ta: Vjeruješ li ti (ime i prezime) u Gospoda Isusa Krista, koji

je umro za tvoje grijehe, potom uskrsnuo i sjeo s desna Bogu

Ocu? Nakon što krštenik odgovori potvrdno: Da, vjerujem!

pastor uronjava cijelo tijelo krštenika u vodu rijeke, jezera,

mora ili krstionice, izgovarajući sljedeće: Temeljem tvog svje-

dočanstva vjere pred ovim svjedocima, a prema nalogu naše-

ga Gospoda Isusa Krista, budi kršten(a) u ime Oca, i Sina i

Duha Svetoga! Amen.

krštenje Duhom Svetim, duhovno krštenje – potpuno uranjanje

u Duha Svetoga i ispunjenje istim. Prati ga znak govorenja

drugim jezikom kako Duh daje govoriti, a koji je i samom go-

vorniku potpuno nepoznat. To je snažno duhovno ispunjenje

po iskustvu Dana pedesetnice (pentekosta), o kojem se govori

u Djelima apostolskim i u Evanđeljima. Krštenje Duhom Sve-

tim nakon obraćenja po osobnoj vjeri prima na dar svaki vjer-

nik radi učinkovitog svjedočenja Riječi Božje i služenja Go-

spodu. Duhovno iskustvo krštenja u Duhu Svetome osposo-

bljava i oprema vjernike za evangeliziranje u sili Duha Sve-

toga, uz prateće nadnaravne znake i čudesa; daje vjernicima

potrebnu dimenziju i povezanost s Bogom tijekom obožava-

nja i slavljenja; osposobljava vjernike da pod djelovanjem

Duha Svetoga ostvaruju puni rast glede plodova i darova te

služenja Gospodu, kao tijekom novozavjetnih vremena, sa

svrhom osobne duhovne izgradnje i rasta u savršenom tijelu

Kristovu.

kumir – (stara slavenska riječ tatarskog podrijetla) idol.

187

Kur'an - (od arapske riječi qara: čitati) sveta i sakralna knjiga

muslimana.

kušnja – stanje vjernika u odnosu na izazove svijeta i grijeha;

zbog slobode volje čovjek može krivo odlučiti; kušnja može

biti od tijela, zlih vođa, kušača; prevladana kušnja uvjet je

duhovnog napretka.

kvasac – organski gljivični materijal kojom se dobija uskislo

tijesto. U Starom zavjetu simbolizira uspomenu na egipatsko

ropstvo.

Kyrie, eleison – grčki: Gospode, smiluj se!

L

Lausannski zavjet ili pakt (engl. Lausanne Covenant) – suvre-

mena ispovijed vjere i obećanje različitih i u mnogo čemu ra-

znorodnih evanđeoskih kršćana, koji su unatoč svoje različi-

tosti međusobno povezani mnogobrojnim duhovnim nitima, te

koji imaju zajedničku viziju i žar za evangelizacijom svijeta.

Ovaj zavjet predstavlja iznimno rasprostranjeno i prihvaćeno

ispovijedanje vjere u suvremenim evanđeoskim zajednicama.

Tim zavjetom vjernici, zajedno i pojedinačno, obećaju Bogu,

drugim ljudima i sami sebi da će ustrajnom molitvom i posto-

janim djelovanjem, a osobito svojom učinkovitom socijalnom

odgovornošću prema potrebitima, doprinijeti sveukupnoj

evangelizaciji svojih bližnjih i susjeda, naselja u kojem žive,

svog i susjednih naroda, svih i svakog, i sve tako do kraja

zemlje. Usvojen je na Prvom međunarodnom kongresu za

188

evangelizaciju svijeta, koji se održao u Lausanne u Švicarskoj

1974. godine.

liturgija (grč. leitos: javan; ergon: djelo, radnja) – unaprijed

utvrđen poredak bogoslužja jedna vjerske zajednice.

lomljenje kruha – vidi Gospodnja večera.

Lucifer (lat. lux – svjetlost; ferre – nositi; svjetlonoša; lučeno-

ša) – Sotona, Đavao, Belzebub.

LJ

ljubav – najvažnija kršćanska krijepost (vrlina); središnjica krš-

ćanskog života i temelj kršćanske vjere; plod Duha Svetoga;

djelatna ljubav prema Bogu i bližnjima, uključujući i nepri-

jatelje, izraz je istinske vjere i uvjet duhovnog rasta; s nadom i

vjerom čini tri kršćanske vrline; spada u rod Duha.

M

magija – nastojanje da se pomoću okultnih tehnika utječe na

tijek događaja i gospodari prirodnim silama; čarobnjaštvom se

nastoji činiti zlo nekome ili nečemu; evanđeoski vjernici

odbacuju svaki oblik magije, čarobnjaštva, čaranja, proricanja

budućnosti, zazivanja duhova umrlih i spiritizma.

malokršteni – kolokvijalni naziv za pripadnike jedne od (na

našim prostorima) iščezlih pentekostalnih zajednica koje su

krštavale samo djecu.

mamon – kod nekih semitskih naroda (Aramejaca, Feničana,

odnosno Puna) naziv za božanstvo bogatstva. Aramejski izraz

za novac i općenito za imanje. Služiti istovremeno Bogu i bo-

gatstvu je nemoguće.

189

mana – (hebr. manna od Man hu?: Sto je on? Što je to?) čude-

sna hrana kojom je Bog svakog jutra s neba hranio svoj narod

tijekom njegovog boravka u pustinji; slika Krista, kruha koji

silazi s neba: tko jede od tog kruha, živi vječno.

Manilski proglas (engl. Manila Manifesto) – usvojen je na

Drugom međunarodnom kongresu o evangelizaciji svijeta

održanom u Manili na Filipinima 1989. godine. Određen je

kao javni manifest opredjeljenja, nakana i motiva u vezi s dvi-

je teme kongresa: naviještanja Krista sve dok ne dođe i poziva

Crkvi da donese cjelovito evanđelje svijetu. Tekst proglasa

nastavlja se na tekst Laussanskog zavjeta, a oba su predana

crkvama i vjernicima na proučavanje, usvajanje i primjenu.

Maranatha! – vjerojatno jedan od starokršćanskih zaziva. Mo-

guća su dva čitanja: Marana tha! (Gospode naš, dođi!) ili

Maran atha! (Gospod naš je došao). Prema kontekstu usvaja-

mo prvo čitanje (zaziv) kao neku vrstu molitve.

Marija, mati Isusova – najpoštovanija ženska osoba od žena

pomenutih u Svetom pismu. U Kur'anu jedina ženska osoba

pomenuta po imenu. Kao djevica, po Duhu Svetom začela je

i rodila Gospoda Isusa Krista. Evanđeoski vjernici smatraju

je blaženom i blagoslovljenom među ženama, zbog njezine

poslušne vjere, izvršavajući riječi njenog nauka u pogledu

služenja Gospodu Isusu Kristu: Što vam god On zapovijedi,

učinite. Ona je unaprijed najavljena prorokom Izaijom (7,

14).

mesija (hebr. mašiah) – pomazanik, onaj koji je označen i po-

svećen nekoj velikoj i značajnoj misiji. Isto što i Hristos.

190

metanoja (gr. metanoia) – pokajanje, trajna promjena uma,

obraćenje k Bogu koje vodi do punine vjere kršćanskog živo-

ta. Obraćenje Kristu, metanoja, donosi promjenu misli i obno-

vu uma. Stoga se misli trebaju držati čistima, bezazlenima i

nedužnima, usred ovoga nečistoga i posrnuloga svijeta. Vjer-

nici stoga s velikom brižnošću biraju sadržaje koje će slušati,

čitati ili gledati, mjesta na koja će odlaziti i razgovora koje će

voditi, znajući da sve to može čistiti ili onečišćavati njihove

misli, njihov razum i njihova srca. Vidi još i pokajanje.

metropolita (mitropolit) – biskup u gradu koji ima status me-

tropole.

milosrđe – jedna od vrlina (krijeposti): pružanje milosti bližnji-

ma; dobrohotnost, ali ne i popustljivost; Bog će prema milosr-

dnima biti milosrdan.

milost (grč. haris) – nezasluženi dar spasenja koji Bog pruža

svakoj osobi; Božja milost se može primiti na temelju osobne

vjere u Božju spasonosnu milost.

mir – (heb. šalom) – punina zdravlja, blagostanja i sreće koju

donosi Mesija, Krist. Kod Židova je to pozdrav (Šalom!). Kad

se pitaju za dravlje Židovi kažu: Ma š'lomka? Kako je tvoj

mir? Spada u rod Duha Svetoga.

Mir ti! – vidi Gospod s tobom!

misa (lat. missa, otpuštanje) – katoličko bogosluženje koje se

sastoji od uvodnih obreda, službe riječi (čitanje Pisma i propo-

vijed) te euharistije (pričesti); od II. Vatikanskog sabora misa

se služi, po ugledu na protestante, na narodnom jeziku.

191

misija – ili poslanje, objavljivanje evanđelja onim osobama i

narodima koji ga još nisu čuli; Crkva je po svojoj duhovnoj

naravi misijska, pa otuda izvire i misijska djelatnost crkve i

njenih vjernika. Misija se ostvaruje: (a) molitvama za osvaja-

nje duša i za Krista; (b) posrednim učešćem (materijalnim pri-

lozima i promidžbom) i (c) neposrednim učešćem (na licu

mjesta i odlaskom u krajeve gdje treba pridobiti duše za Kra-

ljevstvo Kristovo).

misiologija – posebna teološka disciplina koja proučavajući po-

vijest kršćanske misije istražuje metode i modele objavljivanja

i ukorjenjivanja evanđelja u različitim kulturama.

misionar – (lat. missio, poslanje) uposlenik u misiji, suvremni

naziv za apostola (vidi apostol).

mitropolit(a) – vidi metropolita.

mjesna crkva – osnovna grupa vjernika; okupljajući se u na-

selju u kojem žive, vjernici tvore jednu ili više crkvenih za-

jednica. Oni su otkupljeni Kristovom krvlju, odvojeni od

svijeta, ali i dalje u svijetu, vjeruju u nadahnutu Božju Riječ

i primjenjuju u svome svakodnevnom životu nauk Svetoga

pisma.

molitva – obraćanje i susret s Bogom Ocem, po Isusu Kristu i u

snazi Duha Svetoga, radi zahvale i proslave. Molitve su upor-

ni zazivi Njegovoj milosti, u stalnoj budnosti, pravednosti i u

poniznosti te s povjerenjem, radi pomoći ili spasenja i izba-

vljenja. Molitva je razgovor s Bogom, ali i uzdizanje duha k

Bogu. Molitva je molitveno stanje duha. Vjernici svoje moli-

tve, zazive i zahvale upućuju jedino i isključivo Bogu Ocu,

po Duhu Svetome i u vlasti imena Gospoda Isusa Krista.

192

Molitvama izražavaju svoje trajno pouzdavanje u Gospoda

Boga, priznaju svoju ovisnost o Njemu te zahvalnost za sve

što primaju u svom životu.

molitveni čas – vidi molitveni sat.

molitveni dom, dom molitve – naziv za mjesto okupljanja vjer-

nika radi bogoslužja.

molitveni lanac – vrsta molitvene djelatnosti mjesne crkve (cr-

kve); vjernici se dogovore za molitvu tijekom jednog razdo-

blja od, primjerice, mjesec dana, na način da svatko moli u

svoje izabrano vrijeme, a molitve se vremenski nadovezuju je-

dna na drugu, bez vremenskog prekida. Često se uz ovaj moli-

tveni lanac, dogovore i za molitveni post.

molitveni sat – zajednička molitva vjernika, u pravilu jednom

tjedno.

monogamja, monogamni brak – brak između jednog muškar-

ca i jedne žene. Jedini dopušteni vid braka u novozavjetnom

kršćanstvu.

monoteizam – (grč. monos: jedini i Theos: Bog) vjera u jednog

isključivog Boga. U monoteističke (abrahamske) religije spa-

daju židovstvo, kršćanstvo i islam.

moral – vidi ćudoređe.

mučenik (grč. martys: svjedok) – kršćanin koji riječima i dje-

lima svjedoči vjeru u Kristovo uskrsnuće, trpeći pri tome fizi-

čko nasilje do gubitka vlastitog života.

N

193

nada – bezuvjetno povjerenje u Boga i Njegovu spasiteljsku

milost; nada donosi radost i iskrenost u kršćanski život jer im

jamči dolazak Kraljevstva nebeskog; plod je Duha Svetoga; s

ljubavlju i vjerom, jedna je od tri bogoslovke vrline.

nadahnuće Svetog pisma (inspiracija) – vjerovanje kršćana da

je Sveto pismo nadahnuto po Duhu Svetome, nepogrešiva,

vjerodostojna, autoritarna i mjerodavna Riječ Božja u svim pi-

tanjima vjere i življenja. Zajedničkom molitvom, učenjem i

proučavanjem vjernici zajednički tumače cjelinu i dijelove

Svetog pisma kao Riječi Božje, razbirući pri tome duhovne

poruke svetih tekstova. Za ispravno tumačenje nauka Svetog

pisma, uz prosvjetljenje Duha Svetoga, potrebna je čista sa-

vjest, kršćanska razboritost i pobožno življenje. Samovoljna

tumačenja Svetog pisma mogu voditi u kriva tumačenja i da-

lje u razne hereze (krivovjerja).

nadbiskup – biskup višeg ranga, zavisno od kanonskog prava

dotične crkve.

nanovo rođenje – nadnaravno Božje djelo darivanja duhovnog

života osobi koja se obraća Bogu uz vidljivu promjenu u sva-

kidašnjem življenju; rođenje odozgor.

nebo – vidljiva oblast iznad vidika (horizonta), nebeski svod i

svi njegovi vidljivi sadržaji; u biblijskom i duhovnom znače-

nju prebivalište Boga, anđela i drugih duhovnih bića te otku-

pljenih, okupljenih oko Božjeg trona u potpunom skladu i sva-

koj savršenosti.

nedjelja – dan u tjednu kada se ne radi (ne djela).

194

nedjeljna škola, nedjeljne pouke – organizirana vjerska po-

duka koja se izvodi tijekom nedjeljnih bogoslužja, a izvode je

vjeroučitelji; namijenjena je djeci, naraštajcima (teenagerima)

mladima i (trebalo bi) odraslima. Kada obuhvaća sve uzraste,

naziva se integralna nedjeljna škola.

nevjerni – razgovorni naziv za osobe koje još nisu prema uče-

nju Svetog pisama nanovo rođene, odnosno, još se nisu preda-

le Gospodu.

nevolja – različite nedaće (nesreće, bolesti, teškoće, progonstva,

siromaštva, patnje, smrti, žalosti, ratovi, ograničenosti, nemiri

među ljudima i narodima) stalno su prisutne u kršćanskom

življenju, a izviru iz grijeha i posljedica grijeha koji je naško-

dio svem stvorenju; nevoljnik koji je doživio Božju utjehu i

spas, sposoban ju je pružiti svome bližnjemu.

nicejsko – carigradsko vjerovanje – sažeta izjava vjere sasta-

vljena na općim (vaseljenskim) saborima (koncilima) u Niceji

(325. god.) i Carigradu (381. god.) zbog pojave i širenja opa-

snog krivovjerja tijekom 4. stoljeća, prema kojem Isus Krist

nije Bog već samo čovjek. Nadglednici svih crkava sastali su

se 325. godine u Niceji, gradiću kod Carigrada, te zajednički

osudili krivovjerje. Pri tome su objavili svoj zaključak da je

Isus istovremeno i čovjek i Bog, odnosno da je Krist druga

Božanska osoba. Nakon nekog vremena počelo se širiti drugo

krivovjerje, koje je naučavalo da Duh Sveti nije Bog. Sve-

crkveni Sabor opet se sastao, sada 381. godine u Carigradu,

osudio to krivovjerje i zajednički objavio da je Duh Sveti tre-

ća Božanska osoba. Nicejsko Carigradsko vjerovanje predsta-

195

vlja prošireno Apostolsko vjerovanje i s njime se jednako-

pravno se izgovara.

nogoprani – kolokvijalni naziv za one vjernike koji poštuju za-

povijed Gospoda Isusa Krista da vjernici jedni drugima peru

noge kao znak poniznosti i međusobnog služenja.

nova nebesa i nova zemlja – kršćani vjeruju i radosno iščekuju

dolazak na kraju vremenâ Novih nebesa i Nove zemlje, u ko-

jima prebiva pravednost i koje Krist priprema za sve one koji

su Ga prihvatili kao svog Spasitelja i Gospoda. Živjet će i sta-

novati s Njim zauvijek, nakon Njegove milenijske vladavine

na zemlji. I tako će zauvijek biti s Gospodom! Ljudski jezik je

suviše slab opisati konačno stanje vjerujućih, jer što oko ne vi-

dje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog oni-

ma koji ga ljube. Evo stana Božjeg među ljudima! Bog će sta-

novati s njima: oni će biti njegov narod, i on će biti Bog s nji-

ma. I otrt će svaku suzu s očiju njihovih. Smrti više neće biti;

ni žalosti, ni jauka, ni muke više neće biti. Jer, prijašnje nesta-

de.

O

obećanje – Božja obveza čovjeku i tvorevinama. Bog svoja

obećanja daje ili pojedincima ili svome izabranom narodu, ka-

ko bi mu se na temelju njihovih ispunjenja, moglo vjerovati;

Bog je Bog obećanja i nade novog dolazećeg svijeta.

obitelj – zajednica bračnih drugova i (rođene i/ili usvojene) dje-

ce. Vidi brak.

objava – priopćenje istina do kojih ljudsko biće ne može doći

svojim spoznajnim silama; čovjek može spoznati Boga samo

196

temeljem Njegove objave čovjeku; Krist je savršenstvo i puni-

na Božje objave ljudima. (vidi otkrivenje).

obraćenje – čin u kojim vjernik u pokajanju svoga srca napušta

svoje dotadašnje grešno življenja i okreće se prema Bogu, za-

počinjući svoj novi život pravednosti. mijenjanjem svog uma,.

Obraćenje Kristu, metanoja, donosi promjenu misli i obnovu

uma, nove stavove i uvjerenja. Stoga vjernik svoje misli treba

držati čistima, bezazlenima i nedužnima, živeći usred ovoga

nečistoga i u grijehu posrnulom svijetu. Stoga vjernici s veli-

kom brižnošću biraju sadržaje koje će slušati, čitati ili gledati,

mjesta na koja će odlaziti i razgovore koje će voditi, znajući

da sve to može čistiti ili onečišćavati njihove misli i razum te

njihova srca. Obratiti znači u potpunosti se predati Bogu.

obred – svečana radnja, svečani čin po utvrđenom poretku; krš-

ćanski obred je svečani i znakoviti čin, očitovan na skupu za-

jednice vjernika, kojim se javno priopćuje osobna i skupna

povezanost s Bogom te iščekuju djelovanja Božje milosti. Po-

stoje dva biblijski ustanovljena zavjetna obreda: Krštenje u

vodi uranjanjem nakon pokajanja za grijehe i prihvaćanje Kri-

stovog milosrdnog dara spasenja; Gospodnja večera, kao traj-

no sjećanje na Kristovo stradanje na križu, na Njegovu smrt i

uskrsnuće za naše otkupljenje i spasenje. Osim ovih obreda,

koje je ustanovio i naložio njihovo vršenje Gospod Isus Krist,

u crkvenoj zajednici evanđeoskih vjernika obavljaju se još i

sljedeće obredne službe: rukopolaganja pastora (pastira), pro-

povjednika, crkvenih starješina i đakona; vjenčanje – sklapa-

nje bračnih, ženidbenih, zavjeta; blagoslov djece; pomazanje

uljem i služba kršćanskog pogreba.

197

oganj vječni – vidi pakao.

ogrijehovljenost – stanje poslije pada u grijeh, nesposobnost da

se neposredno i jednostavno shvati Bog i prihvati Božja volja.

oltar – (lat. alta ara: uzvišeni žrtvenik) prikladni uzvišeni stol

na kojem leži Sveto pismo tijekom bogoslužne propovijedi

(propovjedaonica). S njega se, također, služi Gospodnja veče-

ra.

opravdanje – početni stupanj spasenja (za njim dolaze posve-

ćenje i proslavljenje). Božje djelo milosti opraštanja grijeha

temeljem grešnikovog kajanja i vjere u otkupiteljsku žrtvu

Gospoda Isusa Krista; opravdanje se postiže samo Božjom

milošću (sola gratia) i samo čovjekovom vjerom u milost Go-

spoda Isusa Krista da je svojom smrću na križu i uskrsnućem

u potpunosti i zauvijek izbrisao sve naše grijehe (sola fide).

Vjernici iz zahvalnosti za svoje opravdanje po vjeri, i svoje

ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima, a po sili Duha Sve-

toga, čine svakodnevna dobra djela. Dobrim djelima ugađa se

Bogu.

oprost – čin Božje milosti. Osim otpuštanja grijeha, oprost obu-

hvaća i potpunu pomirbu Boga i ljudi, te pomirbu između lju-

di; savršenstvo Božjeg oprosta sadrži Božju sposobnost zabo-

rava grijeha, dok ljudska nesavršenost oprosta tu sposobnost

ne sadrži.

ordinacija – vidi polaganje ruku.

ortodoksija (grč. orthodoxia) – pravo vjerovanje; pravoslavlje.

otkrivenje – Božji postupak samoobjave; naziv posljednje knji-

ge Novog zavjeta. Vidi objava.

198

otkupljenje – Božji spasonosni postupak: svako ljudsko biće je

u robovlasništvu grijeha i smrti, ali ga Krist svojom smrću u

tijelu i svojim uskrsnućem, a po grešnikovoj vjeri, može milo-

srdno potpuno otkupiti za vječnost.

otpad – napustiti kršćanski Put i vratiti se u svijet. Ostaviti za-

jednicu vjernika i vratiti se grešnom životu.

otpad/ništvo – svjesno napuštanje spasonosne ljubavi i milosti

Božje; ostaviti kršćanski život i vjeru i vratiti se načinu života

koji je prethodio obraćenju, otići u svijet; apostazija.

otpadnik – osoba koja je zapala u otpadništvo; po pravilu veći

neprijatelj svojih prethodnih suvjernika i suvjernica nego oni

koji nisu pripadali toj vjeri.

otpust – završetak bogoslužja; vidi blagoslov na kraju bogolu-

žja.

P

pakao – (od pekel, pekao, peći) ili vječni oganj pripremljen je

od postanja svijeta za đavola i njegove anđele, ali ne i za

grješnike. Pakao je konačno i trajno isključenje iz zajedništva

s Bogom svih onih koji su izrijekom odbili Božje spasenje i

ustrajali u tome do kraja svog života. Pakao je kazna vječnog

ognja, patnja i muka, goruća Gehena, ognjeno more, ognjena

peć, mrak, plač radi zauvijek izgubljenog spasenja, znak druge

smrti. Odlazak u vječnu muku je protiv Božjeg nauma.

pasha (heb. pesah: prolazak) – židovski blagdan u spomen na

izlazak iz Egipta.

199

pastir – glavni propovjednik i starješina crkve; duhovni vođa

crkve.

pastirsko bogoslovlje – dio praktične (primijenjene) teologije

koji se bavi osobom i djelatnošću duhovnog pastira, odn. pa-

stora.

pastor (grč. poimen; lat. pastor, pastir) – izabrani glavni starje-

šina crkve, pastor crkve koji se ponajviše brine za naučavanje

vjere, propovijedanje te izgradnju jedinstva vjerničke zajedni-

ce; pastir

patrijarh (grč. patriarhes: praotac) – preci hebrejskog naroda;

Stari zavjet navodi deset patrijarha, poput Abrahama, Izaka i

Jakova, a Novi zavjet pribraja još i dvanaestoricu Jakovljevih

sinova. U tradicionalističkim crkvama: titula poglavara neza-

visne i teritorijalno omeđene crkve.

patristika / patrologija – dio teologije koji se bavi poviješću i

djelima crkvenih pisaca iz starog vijeka, t.j. do raspada Rim-

ske Imperije. Obuhvaća grčke i latinske pisce tog razdoblja,

ali bi trebalo obuhvaćati i crkvene pisce sirske, armenske i

gruzinske crkvene tradicije (zanemarene od strane pravoslav-

nih i rimokatoličkih teologa).

pedesetnica – židovski blagdan žetve, dan radosti i zahvale u

spomen na Savez s Jahvom sklopljen na Sinaju između Boga i

izabranog naroda, te primanja ploča zakona.

Pentekost (grč. pentekostes, pedeseti) pedeset dana nakon Uza-

šašća Gospoda Isusa Krista na apostole i ostale prisutne u gor-

njoj sobi izliven je Duh Sveti, obljetnica rađanja Crkve, Pede-

setnica.

200

pentekostalac – kršćanin s iskustvom krštenja u Duhu Sveto-

me; član pentekostne crkve.

perikopa – (grč.) odjeljak iz Evanđelja ili iz Apostola, namije-

njen javnom čitanju na bogoslužju.

Pesah – vidi Pasha.

plod Duha Svetog – vidi rod Duha

pneumatologija (grč. pneuma: duh, dah, vjetar, i logos: riječ,

govor, kazivanje, smisao) – dio sustavne teologije koji nauča-

va o Duhu Svetome, o trećoj božanskoj osobi.

pobačaj – vidi abortus.

pobožnost – spremnost na unutarnju i vanjsku predanost na slu-

žbu Bogu; unutarnja čuvstvena suhoća uz nastavak pobožnosti

može značiti duhovni rast, osobito postojanosti; postojana po-

božnost izgrađuje kreposti, a osobito pravednost prema bli-

žnjima.

pogreb – obredna služba kršćanskog pogreba na kojoj zaje-

dnica vjernika svečano ispraća pokojnika na njegovo poči-

valište u grobu, od njega se oprašta i privremeno rastaje. Po-

ruka službe Riječi, ili propovijed, upućuje se rodbini i prija-

teljima pokojnika, kao riječi suosjećanja, utjehe i nade u vje-

čni život. Ova služba nas treba podsjećati na vremenitost

ovozemaljskog življenja, opominjati na stalnu pripravnost za

odlazak u vječnost i na san u Gospodinu, te učvršćivati nas

u nadu uskrsnuća kojem ćemo biti sudionici na kraju vreme-

na. Zajednica vjernika može ispratiti i onog pokojnika na

njegovo počivalište u grobu koji nije bio pribrojen njenoj

crkvenoj zajednici.

201

pohlepa – grijeh zasnovan na neutaživoj težnji čovjekovoj da

ima sve što vidi odn. poželi.

poimanje svijeta – vidi svjetonazor.

pokajanje – spoznaja počinjenog grijeha, priznanje počinjenog

grijeha, žalost zbog počinjenog grijeha, i obećanje da se neće

griješiti. Temeljita promjena načina razmišljanja, uvjerenja i

stavova te povratak Bogu vjerom u Njegovu milost, odbaci-

vanje grijeha. Pokajanje je uvid u vlastitu grešnost i palu na-

rav u odnosu na Božju svetost i pravednost njegovih zakona te

iskreno žaljenje zbog počinjenih grijeha i nepravednog življe-

nja. Prije samog obraćenja potrebno je jedno veliko i općenito

pokajanje za cijeli život. Ali isto tako radi ostanka u Božjoj

milosti praštanja i spasenja potrebna su i svakodnevna pokaja-

nja za svaki pojedinačno počinjeni grijeh i njegove ispovjedi u

privatnosti, izravno Bogu. Za one grijehe kojima su povrije-

đeni i bližnji, potrebna je ispovijed Bogu, a i traženje oprosta

od bližnjega, bilo privatno ili javno. Vidi metanoja.

polaganje ruku (rukopolaganje) – postupak crkvenih starješina

pri povjeravanju duhovne i pastoralne službe (ordinacija) i

uvođenja u propovjedničku službu, pri dodjeljivanju duhovnih

ovlasti i starješinstva; tijekom blagoslivljanja i podjeljivanja

Duha Svetoga i tijekom molitve za ozdravljenje.

poliandrija – brak jedne žene s više muškaraca. Ovaj vid braka

nije dopušten u novozavjetnom kršćanstvu.

poligamija, poligamni brak – brak jednog muškarca s više že-

na. Ovaj vid braka nije dopušten u novozajvetnom kršćanstvu.

202

pomazanje uljem – je simboličan obredni čin kojim crkvene

starješine sa zajednicom vjernika zazivaju djelovanje Duha

Svetoga na osobu za koju se moli, najčešće radi ozdravljenja

od bolesti ili radi postavljenja u duhovnu, pastoralnu ili neku

drugu starješinsku službu.

pomirenje – spasonosni čin Kristov; Božja pravda i ljudska

grešnost u punini su pomireni Kristovom žrtvom na križu koja

je potpuna nadoknada za sve počinjene grijehe svih ljudi u

svim vremenima.

poniznost – kršćanska krepost kojim vjernik spoznaje i

prihvaća vlastita ograničenja, koja ga vode prema poslušnosti

volji Božjoj i služenju bližnjima, osobito siromašnima i pre-

zrenima, posljednjima i malenima, potlačenima i neznatnima,

u svoj ljubavi, blagosti i krotkosti; poniznost se uklanja svakoj

vrsti gomilanja časti, bogatstva i moći, a odriče se nadutosti i

oholosti, okreće se skromnosti i bira posljednje mjesto.

ponovni dolazak - Gospod Isus Krist je obećao svojim učeni-

cima da će se vratiti na zemlju. Njegov ponovno dolazak

uključuje uzašašće svetih, blagoslovljenu nadu svih vjeruju-

ćih, te vidljivi Kristov povratak s mnoštvom anđela i poče-

tak njegove tisućljetne vladavine na zemlji.

poravnavanje puta – jedan od prvih postupaka novoobraćeni-

ka; nakon obraćenja i prije krštenja u vodi, odlazak k pastoru i

ispovijed počinjenog grijeha; ispravljanje posljedica krivih

djela: vratiti ukradeno, nadoknaditi učinjenu štetu, moliti za

oprost i pri tome svjedočiti o svome obraćenju Kristu.

posinjenje (posinstvo) – nakon pokajanja, obraćenja i nanovog

rođenja, svaki čovjek je temeljem svoje vjere punopravno pri-

203

brojen Božjoj obitelji, sa svim pravima i povlasticama suba-

štinika Kristovog u baštini kraljevstva Božjeg.

poslanje Crkve – (vidi još i misija); svrha poslanja jedne vjer-

ske zajednice i pojedinih vjernika u njoj; utemeljeno je na na

Božjem pozivu i svetopisamskoj odredbi našeg Gospoda Isusa

Krista; trostruko temeljno poslanje Crkve, mjesnih crkava i

pojedinačnih kršćana sastoji se od: (1) obožavanja i proslav-

ljanja Boga; (2) evangelizacije (pridobijanje za Krista) vlastite

obitelji, susjedstva, naselja, regije, zemje (države) susjednih

država i cijeloga svijeta; (3) izgadnje zajednice svetih (posve-

ćenih) i pravdenih, uobličenih prema Kristovom liku i Njego-

vom tijelu.

poslednja pomast – vidi (pravilniji izraz) bolesničko pomaza-

nje.

posljednji sud – na dan koji je odredio Bog još prije postanja

svijeta, Bog će po Gospodu Isusu Kristu suditi žive i mrtve,

ljude koji su živjeli kao i pale anđele. Tada će svi odgovarati

za svoje misli, riječi i djela što su ih činili za života. Svima

onima koji su izrijekom odbili Isusa Krista kao svoga Spasi-

telja i Gospoda dogodit će se veliki Božji sud posljednjeg

Dana. Njima će biti suđeno za njihove grijehe i bit će osuđe-

ni na vječnu kaznu u ognjenom jezeru. Svi oni koji su u vjeri

prihvatili žrtvu Gospoda Isusa Krista i po njoj živjeli svoj

život, bit će opravdani od svih svojih grijeha, pribrojeni zbo-

ru pravednika te sabrani za život vječni, na mjestu blažen-

stva koje je pripremio Gospod Isus Krist za sve one koji ga

ljube. Svi koji se god ne budu našli upisani u knjizi života,

bit će bačeni, zajedno s Đavolom i njegovim anđelima, sa

204

Zvijeri i lažnim Prorokom, u neugasivo ognjeno jezero koje

gori sumporom. I to je druga smrt, i vječna kazna za zle.

posljednji sud – Božji sud na kraju vremena onih koji nisu pri-

hvatili otkupljenje Isusa Krista.

post – dragovoljno odustajanje od uzimanja hrane (i raznih uži-

taka) radi molitve, duhovne obnove i približavanja Bogu. Va-

žan je za duhovno i tjelesno zdravlje.

posvećenje – stupanj spasenja između opravdanja i proslavlje-

nja; nanovo rođeni vjernik u Božjim je očima posvećen puni-

nom Duha Svetoga. Posvećenje je svakodnevno postupno

preobražavanje u savršeni Kristov lik, odvojenost za Boga i za

ono što je Božje, čistoća vjerničkog življenja. Posvećenje se

postiže dnevnom pobožnošću: molitvom, slavljenjem hvalo-

spjevima, štovanjem, čitanjem Svetog pisma, slušanjem i ra-

zmišljanjem o Riječi Božjoj, kršćanskim učeništvom, do-

brim djelima milosrđa i brige za bližnje, postom, zajedni-

štvom sa svetima – dionicima Kristova tijela i stalnim vrše-

njem volje Božje. Čineći ovo, vjernik se duhovno bogati i

raste u milosti te postupno postaje, po Duhu Svetom, sudio-

nikom jedinstva u vjeri i u spoznaji Sina Božjega, prilazeći

tako k savršenom čovjeku, k mjeri veličine punine Kristove.

poštivanje zakona – politički stav i ponašanje kršćana u odno-

su na ovozemaljske vlasti; vjernici su pozvani poštivati vre-

menite zakone zemlje u kojoj žive, pokoravati se vlastima i

izvršavati svoje građanske dužnosti, osim ako su one su-

protne Božjim zakonima. Pozvani su biti sol i svjetlo svijetu

te pomagati društveno ugroženima i potrebitima, žrtvama ra-

tova, progonstava, diskriminacija, gladi i bolesti. Ukoliko

205

subrat u vjeri odbije vršiti svoju građansku dužnost radi pri-

govora svoje savjesti, crkva ga u tome može moralno i du-

hovno podržati.

poziv – opći poziv koji Bog, u svojoj milosti, a po svome jedi-

norođenom sinu Spasitelju Isusu Kristu, upućuje svakome na

obraćenje; poseban poziv na određenu službu u Kraljevstvu

nebeskom.

praktična teologija, praktikum – primjenjena teologija, pri-

mjena teoloških znanja i vještina u svakodnevnom (ovoze-

maljskom) životu. Obuhvaća bogoslužja, poučavanja i ispo-

maganje (grč. leitourgia, didaskalia i kai diakonia).

pranje nogu – obred poniznosti; neke zajednice vjernika običa-

vaju ispunjavati Kristov nalog iz Ivanovog evanđelja 13,14-15

te jedni drugima peru noge kao znak poniznog uzajamnog slu-

ženja i pomaganja.

praznik – vidi blagdan.

predanost Bogu, predati se Bogu – vjernička odluka; ostaviti

grešni način života i početi živjeti novim kršćanskim životom.

Hoditi uskim putem i slijediti Krista. Također, vjerovati Bogu

da će nekakvu nevolju ili teško stanje izvesti na dobro, odno-

sno prihvatiti takvo stanje kao zadano od Boga, bez gunđa-

nja.

pretvorba (transubstancijacija) – događaj za koji se u tradici-

onalnim crkvama vjeruje da se zbiva s kruhom i vinom na li-

turgijskom, odn. misnom slavlju: kruh se po suštini (u biti)

pretvara u tijelo, a vino u krv Gospoda Isusa Krista, dok po

formi kruh ostaje kruh, a vino ostaje vino.

206

prezbiter (grč. prezbiteros) – crkveni starješina; crkveni nad-

glednik; biskup; prezbiteri s crkvenim članovima biraju i ru-

kopolažu pastore mjesnih crkava za propovjedničku službu.

prezbiterij – starješinstvo crkve koji sačinjavaju pastor i neko-

liko starješina ovisno o veličini mjesne crkve; starješinstvo

denominacije, koje bira, na određeni broj godina, opći sabor

(ili skupština) denominacije.

prijatelj, prijateljica – razgovorni naziv za osobu koja redov-

no posjećuje bogoslužja ali još nije krštena i pribrojena čla-

nstvu mjesne crkve; nakon krštenja postaje bratom ili sestrom.

primjenjena teologija – vidi praktična teologija, praktikum.

prinašanje djece – obrad u crkvama (denominacijama) koje ne

prakticiraju krštenje djece. Kršćanski roditelji donose svoju

djecu na nedjeljno bogoslužje kako bi se crkva i pastor molili

Boga za blagoslov djeteta tijekom njegovog budućeg života;

roditelji ovim činom javno svjedoče da žele dijete odgojiti u

kršćanskom duhu.

pripadnost mjesnoj crkvi – stav, izjašnjavanje i djelovanje po-

stojanog člana jedne crkvene denominacije; pripadnost je sa-

mostalna, svjesna, odlučna, slobodna, odgovorna i oduševlje-

na; za potpuno sudjelovanju u životu crkvene zajednice

evanđeoskih vjernika potrebna je: nepodijeljena vjera u Go-

spodina Isusa Krista kao Boga, Spasitelja i Otkupitelja te

osobno svjedočanstvo spasenja; pokajanje od svih počinje-

nih grijeha, njihovo priznavanje te čvrsta odluka o napušta-

nju grešnog života; javno priznanje svoje vjere krštenjem u

vodi; započet život posvećenja u moralnoj, bračnoj i svakoj

207

drugoj čistoći, sukladno nauku Svetog pisma; proučiti, nau-

čiti i prihvatiti temeljne istine Svetoga pisma.

profano – svjetovno, što ne pripada obrednom, neduhovno.

promisao Božja – vidi providnost.

propovijed – Duhom Svetim nadahnuti govorni sastav, besjeda,

kojom se propovjednik obraća prisutnima na bogoslužju;

obvezatni dio svakog protestantskog bogoslužja. Pisana pro-

povijed je proizvod primjenjene književnosti. Protestantska

propovijed (bilo tekstualna bilo tematska) mora biti biblijski

utemeljena, te učinkovito pridonositi duhovnoj i moralnoj

izgradnji nazočnih.

propovijed na gori – vidi Govor na gori.

propovijed za čitanje – unaprijed sastavljena poropovijed, na-

pisana ili tiskana, poslana zajednici koja nema ogdovorajuće

opremljenog i ovlaštenog propovijednika, namjerom da je za-

dužena osoba pročita na bogoslužju.

propovjedaonica – oltar, uzvišeni stol na koji propovjednik po-

stavlja Sveto pismo iz kojega propovijeda vjerničkoj zajedni-

ci.

propovjednik/ca – osoba koja drži propovijed, koja se obraća

skupu vjernika s odgovarajućom porukom koja nije izjava niti

oglas, najava ili priopćene.

prorok / proročica – osoba koja ima dar prorokovanja i koja taj

dar primijenjuje za duhovnu izgradnju zajednice kojoj pripa-

da.

prorokovanje (grč. propheteia) – milosni dar Duha Svetoga

kojim se po istom Duhu objavljuje proročka poruka za izgra-

208

dnju Crkve i vjernika (uzdizanje, opominjanje, tješenje); pro-

roštva se trebaju rasuđivati i provjeravati njihova usklađenost

sa Svetim pismom. Glavna sadržina prorokovanja je otkriva-

nje Božije volje i otkrivanje Boga (vidi objava).

proslavljenje – završni stupanj spasenja (poslije opravdanja i

posvećenja); Bog spašenu osobu uvodi u vječnu slavu.

protestant – (lat. protestare: prosvjedovati) pristalica prote-

stantizma i pripadnik neke od protestantskih crkava. Sam na-

ziv je nastao tijekom njemačke reformacije (1529. g.) kada su

Lutherove pristalice uznegodovale (protestirale) na II. držav-

nom saboru u Speyeru.

protestantizam – dio kršćanstva koji drži sljedeća četiri isho-

dišta vjere: (1) jedino je Sveto pismo (protokanonsko) izvor

Božije objave (otkrivenja); (2) sve što je svešteno i sveto do-

stupno je svim vjernicima i vjernicama; (3) ukoliko su dva

stava podjednako utemeljena u Svetom pismu, odlučujemo se

za jednostavniji; (4) sve što se tiče vjere i bogoslužja mora biti

na pristupačnom narodnom jeziku.

protokanonske knjige – spisi Svetog pisma Starog zavjeta pri-

znati od Židova, a dosljedno tome (po Ivanu 4,22) i od evan-

đeoskih kršćana.

providnost (lat. provideo: predviđam, darivam) – posljedica

Božje premudrosti. Bog zna svaku pojedinost svakog ljudskog

života; oslanjati se na providnost znači prepustiti Bogu brige

naših svakodnevica.

prvi dan u tjednu – prvog dana u tjednu, u nedjelju, na Dan

Gospodnji, vjernici se okupljaju na svojim bogoštovljima i

lomljenju kruha, u trajni spomen na smrt i uskrsnuće našega

209

Gospoda Isusa Krista. Vjernici taj dan posvećuju Gospodu

tako što počivaju u miru od svojih ovozemaljskih misli, rije-

či, djela i razonoda, te se posvećuju bogoštovlju, odnosno,

molitvi, pjevanju psalama i kršćanskih himni, čitanju, sluša-

nju i proučavanju Svetoga pisma te raznovrsnim djelima lju-

bavi i milosrđa.

purgatorijum – latinski naziv za čistiliše.

putir – (grč. potirion: čaša, posuda za piće) vidi kalež.

R

rabin – židovski vjerski učitelj, nadziratelj vjerskog života i vo-

ditelj obreda.

rad – svaki oblik svrhovite djelatnosti, plaćen ili dobrovoljan.

radost – jedna od krijeposti koje spadaju u rod Duha i obilježje

su kršćanskog života. Trajno izvire iz nutarnjeg svjedočanstva

spasenja i pripadnosti Božjoj obitelji.

raj – vrt u kojem se nalazi drvo života; mjesto blagoslova; treće

nebo.

razapinjanje – način sramnog smaknuća kod rimljana; Krist je

bio prikovan dok je križ ležao na zemlji, a potom je drveni

križ, s Kristom, uspravljen. Tipološki, Mojsije je u pustinji is-

kovao zmiju od mjedi, podigao je na drvo da bi svako tko bi je

pogledao bio izliječen od zmijskog ugriza.

reforma – u teološkom pogledu: promjene koje bi trebale

dovesti do poboljšanja života u jednoj vjerskoj skupini, uglav-

nom usmjerene prema obnavljanju duhovnosti i oduševljenja

iz prvih stoljeća kršćanstva; duhovna obnova.

210

reformacija – pokret koji (uglavnom u zapadnom kršćanstvu)

nastaje kad se u nekom dijelu crkve ne mogu provesti refor-

me, pa su pristalice reforme prinuđene da se izdvoje iz nere-

formiranog dijela. Tako imamo u XII stoljeću katarsku, bogu-

milsku i valdežansku reformaciju, češku (Husovu) reformaciju

s početka XV stoljeća, njemačku (Luterovu), švicarsku (Zwin-

glijevu) i Kalvinovu reformaciju tijekom XVI stoljeća itd.

Riječ Božja – otkrivenje, riječ koja je u pojavnosti kao pro-

ročka, Kristova i apostolska, prethodi Pismu, jer bez nje ono

ne bi bilo nadahnuto i normativno, pa je stoga Riječ Božja si-

nonim za Sveto Pismo, ali je i riječ kršćanskog propovije-

danja. Riječ Božja je važan dio Božje objave ljudima.

rod Duha – uočljiv proizvod djelovanja Duha Svetoga na čo-

vjeka: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjer-

nost, krotkost, umjerenost (Galaćanima 5,22).

rođenje odozgor – vidi nanovo rođenje.

rukopolaganje – vidi polaganje ruku.

S

sablazan – događaj ili čin koji nekom može biti uzrokom

grijeha i pada; kamen spoticanja.

sabor – sastanak određenih, opunomoćenih i nadležnih starješi-

na ili predstavnika, sazvan radi riješavanja nastalih pitanja i

okolnosti.

saduceji – stranka među Židovima Kristova ovozemaljskog

vremena; učenjaci koji su se nastojali prilagoditi vladajućoj

grčko-rimskoj kulturi; pismoznanci koji su vršili svećeničku i

211

sudačku službu, prihvaćajući Mojsijev zakon, ali ne i tradi-

ciju; odbacuju uskrsnuće i život poslije smrti; Ivan Krstitelj ih

naziva leglo gujinje.

sakralno – svešteno; posvećeno, obredno, suprotno od profa-

nog ili svjetovnog.

sakrament (lat. sacramentum: vojnička zakletva, prisega; grč.

mysterion: tajanstvenost) – kršćanski obred koji je Krist usta-

novio i zapovjedio, odnosi se na božansku objavu u Kristu; u

tradiciolnalnim crkvama: vidljiva obredna radnja kojom se

dovidi nevidljiva Božja milost (blagodat). Za tradicionaliste

sakrament je nevažan ako ga nije obavila pravilno postavljena

osoba (svećenik, biskup i dr.), ako nije pravilno obavljen

obred i ako nije korištena ispravna materija. Rimokatolička i

Pravoslavna crkva priznaje sljedećih sedam sakramenata: kr-

štenje, pomazanje, ispovijest, pričest (euharistija), brak, sve-

ćenstvo i posvećenje ulja.

sastanak – skup, skup vjernika i vjernica; Novi zavjet koristi

ovu riječ za kršćansko bogoslužje. Sastanak vjernika s Kri-

stom sačinjava Crkvu. Na svojim sastancima, koje održavaju

u Kristovo ime, vjernici zajednički svjedoče svoju vjeru oče-

kujući Kristov ponovni dolazak.

savez – čin najmanje dviju stranaka, osoba koje tim činom po-

staju učesnici saveza; učesnici saveza se međusobno obvezuju

na uzajamnu vjernost, blagonaklonost, solidarnost i slogu, na

odnose slične rodbinskim; Bog je sklopio takav Savez sa svo-

jim izabranim Izraelskim narodom. Po Kristovoj krvi sklop-

ljen je Novi i vječni savez između Boga i novog Božjeg naro-

212

da. Svatko tko želi može slobodno pristupiti Novom savezu i

time dobiti svoje spasenje u vremenu i u vječnosti.

savjest – Božji glas u čovjeku; sposobnost razlikovanja dobra i

zla prema moralnim načelima; osjećaj odgovornosti za vla-

stite postupke; Krist čisti, oslobađa i obnavlja nečistu savjest,

koja se potom uvježbava i podučava za moralno prosuđivanje

i življenje.

Sedam riječi Kristovih na križu – sedam kratkih rečenica što

ih je Gospod Isus izgovorio tijekom svog umiranja na križu:

(1) Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. (2) Zaista ti kažem,

danas ćeš biti sa mnom u raju. (3) Ženo, evo ti sina! … Evo ti

majke! (5) Eli, Eli, lema sabahtani! (Bože moj, Bože moj, za-

što si me ostavio?) (6) Žedan sam. (6) Svršeno je. (7) Oče, u

tvoje ruke predajem duh svoj.

sekta (lat. sequi: idem za nekim, slijedim, sljedujem; secta: uta-

bani put) – skupina osoba koje imaju odvojeno mišljenje unu-

tar veće skupine vjernika; sljedba.

sekularizam – nastojanje da se živi sekularno, bezvjernim.

sekularno – svjetovno i usuglašeno sa sadašnjim vremenom;

odbojno prema religiji kao zastarijelom i nazadno (reakcio-

narnom) načinu mišljanja i ponašanja.

semitski jezici – prema Šemu, trećem sinu patrijaha Noe

(Postanak 5,32), grupa jezika kojim su govorili i govore Še-

movi potomci: hebrejski (stari židovski), aramejski, fenički

(punski), sirski, samarjanski, arapski i njima slični.

Septuaginta – (lat. Sedamdesetorica) najstariji grčki prijevod

Svetog pisma Starog zavjeta. Prema neosnovanoj priči prevelo

213

ga je za biblioteku u Aleksandriji sedamdeset dvoje prevodila-

ca (otuda naziv). U stvari, poslije raseljavanja Židova, Alek-

sandrija je postala središte Židova koji su prilično zaboravljali

hebrejski. Zato je za njihove potrebe negdje na dva-tri stoljeća

prije Krista sačinjen grčki prijevod.

sestra – vidi brat, sestra.

shvaćanje svijeta – vidi svjetonazor.

sinagoga (grč. synagoge: zbor, mjesto sastanka) – nakon raza-

ranja Hrama u Jeruzalemu, sinagoge postaju mjestima oku-

pljanja, molitava, proučavanja zakona, odnosno, općenito stje-

cišta kulture Židova koji su u egzilu ili u dijaspori.

sinod (grč. synodos) – crkveni sabor; okupljanje i zborovanje

crkvenih dostojanstvenika radi odlučivanja. Sinod može biti i

predstavničko tijelo koje obavlja tekuće poslove između dva

sabora.

sinoptici (grč. syn: zajedno; opsis: pogled) – naziv za prva tri

evanđelja, Matejevo, Markovo i Lukino, koja su nastala služe-

ći se istim izvorima i čiji sadržaji imaju gotovo isti plan izla-

ganja.

sistematikum – dio teologije koji sklapa u sustav (sistem) teo-

loška znanja i spoznaje, uglavnom doktrine i ćudoređe.

slavljenje – bogoslužbeni čin i oblik ponašanja; proslavljanje i

zahvaljivanje Bogu pjesmom, hvalospjevom, klicanjem, govo-

rom, glazbom, podizanjem ruku dio bogoštovlja i bogoslužja.

sloboda – (od staroslovenskog hipotetično svo Bog da (sve što

Bog daje) način pojedinačnog i zajedničkog življenja u kom

postoje samo ona ograničenja koja proistječu iz prirode samog

214

života u kršćanstvu; ona je temeljna čovjekova mogućnost ko-

ja nastaje Božjim darom oslobođenja od ropstva grijeha i za-

kona, slobodnim izborom Krista i život slobode po Duhu,

odnosno, sloboda od grijeha i sloboda za Krista; kršćanska

sloboda se ostvaruje radosnim služenjem Kristu i bližnjima.

sluga Božji – svatko tko priznaje da je Bog iznad njega i vrši

Njegovu volju; starozavjetni navještaj dolaska sluge Božjega

ostvaruje se u dolasku Isusa Krista, po kojem dolazi i Božje

spasenje.

Služba Božja – vidi bogoslužje, euharistija i liturgija.

službe – naziv za poslove koji su usmjereni slavi Božjoj,

izgradnji crkvene zajednice i dobrobiti bližnjih.

služenje – način kršćanske povezanosti s ljudima oko sebe; krš-

ćani svoj uzor služenja imaju u primjeru služenja Isusa Krista,

prije su služili grijehu, sada slobodno biraju služiti Bogu u

pravednosti, miru i radosti, te u međusobnoj ljubavi. Služenje

u Crkvi ostvaruje se u različitim službama, primjerice, aposto-

li, proroci, starješine, učitelji, nadglednici, đakoni itd.

sljedba – vidi sekta.

smrt – prestanak ovozemaljskog života. Druga smrt je početak

nepovratnih vječnih muka.

soteriologija (grč. soteria, spasenje; logos: govor) – dio sustav-

ne teologije koji naučava o spasenju Gospoda Isusa Krista.

Spasenje se prima pokajanjem pred Bogom i vjerom u Gospo-

da Isusa Krista. Uronjen u preporod, obnovljen po Duhu Sve-

tom i opravdan svojom vjerom u Božju milost, nanovo rođeni

čovjek postaje Božjim baštinikom u nadi vječnog života.

215

Sotona (heb. satan; grč. satanas, lat. satan, protivnik) – s neba

zbačeni vrhovni anđeo, svjetlonoša (Lucifer) radi pobune pro-

tiv Boga; suprotstavlja se Bogu i spašenima, napadajući njiho-

va djela, iskušava vjernike, potiče ih na laž, nemoral, zavist,

sebičnost, idolopoklonstvo i napuštanje vjere, optužuje ih pred

Bogom, raspiruje im sumnje i ponos, sprječava odgovore na

molitve.

spasenje – Božji postupak spasavanja od grijeha i posljedica

grijeha (ogrijehovljenosti i smrti). Obuhvaća opravdanje, po-

svećenje i proslavljenje. Žrtvujući se dragovoljno na križu

preuzimajući na sebe grijeha cijeloga svijeta, Gospodin Isus

Krist pomirio je grešne ljude s pravednim Bogom spašavajući

ih od vječne propasti, otkupljujući ih od druge smrti, uvodeći

ih u puninu Božje svete prisutnosti vječnog života. Spasenje u

sebi objedinjuje, i u vremenu i u vječnosti, opravdanje, otku-

pljenje, milost i pomirenje, oslobođenje, oproštenje, posveće-

nje i proslavljenje, te iscjeljenje i očuvanje zdravog stanja.

Unutarnje svjedočanstvo spasenja vjernika izravno je susvje-

dočenje Duha Svetoga čovjekovom duhu o radosti spasenja.

Vanjsko svjedočanstvo je život u poslušnosti volji Božjoj, u

pravednosti i u istinskoj svetosti, koji je očit vjerniku i svima

onima koji žive oko njega.

srce – osnovni organ za krvotok kod ljudi i kod nekih životinja;

u Bibliji i u židovsko-kršćanskom slikovitom govoru srce je

unutarnje čovjekovo sjedište misli, osjećaja i volje. Ono je

unutarnje središte ljudskog bića, u kojemu je radost, hrabrost,

naklonost, briga, bol, namjera, htijenje, ljubav, čežnja, tjesko-

ba itd. U srcu nastaje zlo ili dobro, koja se po djelima prepo-

znaju. Stoga Bog gleda u srce, otvara ga za spasenje i spozna-

216

nje svoje slave, darivajući mu tako svoj Božanski mir koji na-

dilazi svaki um.

stablo spoznaje dobra i zla – stablo u Edenskom vrtu; Bog je

zabranio prvim ljudima da jedu plod s tog stabla; naši pra-

roditelji su ipak jeli plod s tog drveta, spoznali su zlo, upali u

grijeh i postali smrtni, što se prenijelo na sav ljudski rod. Vidi

istočni grijeh.

stablo života – središnje stablo Edenskog vrta. Nakon što je

čovjek jeo zabranjen plod sa stabla spoznaje dobra i zla, Bog

je na stazi koja vodi do stabla života postavio kerubine s

plamenim mačem da priječe čovjeku pristup. Gospod Isus

Krist svojom žrtvom na križu i svojim uskrsenjem omogućava

ponovni pristup stablu života svakome onome koji u Njega

vjeruje.

starješina, crkveni – birana ili postavljena osoba za upravljanje

crkvenom zajednicom ili nekim njenim dijelom; crkvena zaje-

dnica bira svoje starješine koji obavljaju nadgledničke službe:

pâsti (duhovno hraniti) stado Božje, biti uzorom stadu, podu-

čavati i opominjati vjernike na sveto življenje, čuvati čistoću

naučavanja, upravljati poslovima zajednice, moliti za bolesne

i potrebite te im pomagati; starješinski zbor bira pastora, pro-

povjednika crkvene zajednice.

stega, crkvena – vidi crkvena stega.

strah Božji, strah Gospodnji – mržnja na zlo (Izreke 8,13); je-

dan od oblika štovanja Boga, kojim ga doživljavamo svetim.

Što se religioznost više oslanja na Zakone, to više strah Božji

postaje strahom za očuvanje tih propisa. Tog straha vjernici su

217

oslobođeni trajnim zastupanjem svog zastupnika pred Bogom

Isusa Krista.

strpljivost – kršćanska krepost kao pojavni oblik djelatne lju-

bavi; dugo i uporno podnošenje bližnjih i onda kada trajno da-

ju povoda da ih se odbaci, a osobito podnošenje neprijatelja,

nezahvalnika te okorjelih grješnika. Spada u rod Duha Sve-

toga.

suzdržanost, suzdržljivost – vidi uzdržljivost.

svećenik – osoba koja u ime zajednice vjernika obavlja religij-

ski obred; u tradicionalnim crkvama zaređeni vjerski službe-

nik koji sakramentalno posreduje između Boga i ljudi obavlja-

jući vjersku službu; crkve reformacijske baštine vjeruju u sve-

ćenstvo svih vjernika.

svećenstvo svih vjernika – u evanđeoskim zajednicama svaki

vjernik ima svećenička prava i dužnosti, i opći Božji poziv za

službu u zajednici; neki vjernici imaju poseban Božji poziv za

određene službe: apostoli, evanđelisti, učitelji, starješine,

upravitelji, đakoni.

svetac – svaki vjernik koji je primilo Duha Svetoga i po njemu

svakodnevno živi, smatra se svecem; evanđeoski kršćani

odbacuju kanonizaciju svetaca, njima ne upravljaju svoje mo-

litve i ne smatraju ih zaštitnicima skupina, gradova i osoba.

Sveto Trojstvo – vidi Trojstvo.

svetost – rezultat posvećenja.

svijet – grešno okruženje vjernika i crkve. Biti u svijetu i ljubiti

svijet znači voditi grešan život koji nije po Božjoj volji. Ništa

218

od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju, oholost

zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego od svijeta.

svjedočanstvo –svakodnevno kršćansko življenje u pravednosti

i svetosti nakon obraćenja; nutarnja uvjerenost vjernika, po

Duhu Svetome, da je spašen i pribrojen zajednici svetih.

svjedočiti – govoriti drugima Radosnu vijest o spasenju (evan-

đelje), te o osobnim iskustvima pokajanja, obraćenja, krštenja

u Duhu Svetome, božanskog iscjeljenja, uslišanih molitava,

oslobođenja.

svjetonazor – shvatanje svijeta, poimanje svijeta, sveobuhvatni

zbroj osnovnih i izvedenih uvjerenja i pretpostavki o stvarno-

sti; kršćanski svjetonazor se temelji na sadržaju svetopisamske

objave.

T

Tebe Boga hvalimo! – (latinski: Te Deum laudamus!) Staro-

kršćanski hvalospjev sastavljen oko 400. godine u Remesija-

ni (Bela Palanka, Srbija, između Niša i granice s Bugar-

skom). Sastavljač je tamošnji biskup Niceta (Nikita). U ono

vrijeme uglazbljen je po pravilima ambrozijanskog pjevanja,

te ga zato (pogrešno) zovu Ambrozijanski hvalaospjev. Današ-

nja melodija je iz Beča, iz XV ili XVI stoljeća. Pjevaju je i da-

nas širom svijeta kršćani različitih crkava, istočnih i zapadnih,

osobito prilikom svečanih zahvala na kraju godine, kod obilje-

žavanja jubileja, tijekom različitih svečanosti, blagdana, ne-

djelja ili nakon završetka Gospodnje večere. Kod nas je obja-

vljena u pjesmarici Pjevajmo Gospodinu, EPC u RH, Zagreb,

2006, pjesma broj 20.

219

teologija (grč. Theos, Bog; logos, govor, kazivanje, znanost) –

ili bogoslovlje, sustavni je skup znanja, umijeća, iskustva, mo-

žda i neostvarenih želja i drugih sadržaja, pomoću kojih jedna

vjeroispovjedna zajednica objašnjava sebe najprije svojim pri-

vrženicima i nastavljačima, svojim budućim nositeljima i lju-

dima kojima vjera nešto znači, kako u zajednici tako i izvan

zajednice. Ona obuhvaća biblikum, historikum, sistematikum

(teoretikum) i praktikum, a pored svih dostignuća služi se i re-

zultatima povijesti, filozofije, filologije i dr.

teoretikum – vidi sistematikum.

Tetragram (grč. Tetragramos: četvoroslov) – naziv za četiri

slova kojima je ispisano ime Gospodnje (vidi YHVH).

tihi sat – vrijeme kada svaki vjernik svakodnevno sam čita Sve-

to pismo i moli, tajna klijet.

tijelo (grč. soma: tjelesni sustav) – zajednički naziv za glavu,

trup i udove, te unutarnje i spoljne organe u punom i nepodje-

ljenom sustavu i funkcijama. Tijelo je hram Duha Svetoga u

kojem se proslavlja Bog. Ono je i sredstvo pravednosti. Vjer-

nici svoja tijela drže čistima i posvećenima za Božju uporabu.

Stoga budno paze što gledaju, čitaju, slušaju, govore i gdje

odlaze. Izbjegavaju sve one sadržaje i ona mjesta koja vode u

svjetovnost i isprazno i oholo življenje. Odbacuju tjelesna dje-

la, a priklanjaju se uz pobožno življenje njegujući rast plodova

Duha Svetoga. Ne zloupotrebljavaju opojna sredstva, niti kori-

ste tvari koje štete njihovom zdravlju, već se u odnosu na svo-

je tijelo odnose na svetopisamski disciplinirani način življe-

nja. Pristaju uz vjernički moral cjelovito izgrađujući kršćanske

kreposti, kako ih naučava Evanđelje, a kako bi bili sol i svjetlo

220

svima oko sebe. Sve to ih vodi u obilato duhovno blagostanje.

Valja razlikovati (što se u našem jeziku ne razlikuje) od tijela

(grč. sarxs: meso) riječi za građu od koje je sačinjen veći dio

tijela (soma).

tipologija – prikazivanje i tumačenje osoba, predmeta ili doga-

đaja u Starom zavjetu kao pralik neke novozavjetne osobe,

predmeta ili događaja (primjerice, Adam – Krist; Stari savez –

Novi savez, mana s neba – Krist, kruh koji silazi s neba, itd.)

tisućljeće – vremenski zahvat od 1000 godina (millenium); mi-

lenijska vladavina Isusa Krista nakon što se vratiti na zemlju

sa svim svojim svetima. Time započinje Njegova milosrdna

vladavina zemljom u trajanju od tisuću godina. Ova će mile-

nijska vladavina donijeti izbavljenje narodu Izraelskom i do-

vesti do uspostave sveopćeg mira. Sotona će biti bačen u ta-

mnicu i svezan za tisuću godina. Nakon toga, bit će pušten

da zavodi narod s četiri kraja zemlje i da ih skupi za završni

boj. U tom boju oganj s neba će sići i sve ih progutati, a Đa-

vao će biti bačen u ognjeno i sumporno jezero, koje gori vje-

čno, i gdje će svoje mjesto naći Zvijer i lažni Prorok.

tradicija – predaja, sveto predanje, ukupnost vjerovanja, običa-

ja i kulturnih vrijednosti koji se prenose generacijama i epoha-

ma; crkvena tradicija može biti mjerodavna kada je suglasna s

apostolskom predajom i kanonom Novog zavjeta.

transubstancijacija (lat. transsubstantiatio) vidi pretvorba.

trojičnost Božja – vidi Trojstvo.

Trojstvo – osnovni kršćanski nauk prema kojemu je Bog jedan,

ali su u njemu tri božanske osobe, Bog Otac, Bog Sin i Bog

221

Duh Sveti. Iako se riječ trojstvo ne nalazi u Svetom pismu,

evanđeoski vjernici prihvaćaju ovaj nauk.

trpljenje – vidi strpljivost.

U

učenik – sljedbenik koji u riječima i djelima želi postati sličan

svome učitelju.

ulje – u Bibliji je uvijek riječ o ulju od masline; simbol djelova-

nja Duha Svetoga.

umjerenost – vidi uzdržljivost.

Uskrs – spomendan središnje poruke evanđelja, uskrsnuće Go-

spoda Isusa Krista iz mrtvih.

uskrsnuće mrtvih – oživljenje onih koji su umrli; uskrsnućem

Gospoda Isusa Krista vjernici temelje svoju nadu i vjeru u

uskrsnuća svojih vremenitih i raspadljivih tijela u vječna i ne-

raspadljiva.

utjelovljenje (lat. incarnatio) uzimanje ljudskog tijela, ljudske

naravi, na sebe; Sin Božji je rođen i tako postao čovjekom,

sjedinio u sebe obije naravi (božansku i čovječju) neslivene,

nesmješane i neodijeljene, povezane u jednoj osobi (Isusu Kri-

stu); utjelovljenje riječi Božje u čovječju /ljudsku narav.

utrobno čedomorstvo – vidi abortus.

uzašašće Crkve - blagoslovljena nada svih Kristovih vjerni-

ka, po kojoj će u trenutku Njegovog ponovnog dolaska, svi

vjernici koji su već umrli ustati iz svojih grobova i zajedno s

tada živućim vjernicima biti uzneseni ka Gospodu i biti s

222

Njime sjedinjeni u vječnosti. Uskrsnućem i uzašašćem svi

vjerujući kršćani dobit će neraspadljivo, neprolazno i prosla-

vljeno tijelo.

uzdržljivost – je rod Duha Svetoga, omogućava vjernicima

upravljanje njihovim mislima, čuvstvima i djelima, kako bi

svoju ljubav iskazali prema bližnjima pazeći na njihove po-

trebe i osjećaje, ne osuđujući ih po njihovom ponašanju, već

ih poštujući i bivajući snošljivi prema razlikama drugih.

V

večera Gospodnja – vidi Gospodnja večera.

veliki tjedan – blagdansko vrijeme koje započinje Cvjetnicom,

spomendanom Kristova ulaska u Jeruzalem, nastavlja se ve-

likim četvrtkom (Gospodnja večera), velikim petkom (Go-

spodinova smrt), velikom subotom (Gospodinov silazak nad

pakao) i završava se Uskrsom.

vječni oganj – vidi pakao.

vječnost – opća osobina Božja i Njegov dar tvorevini; izvan

vremena i prostora, izvan stvorenog svijeta, onkraj vremena.

vjenčanica – dokument, potvrda o sklapanju braka; mladenkina

haljina za vjenčanje.

vjenčanje – obred sklapanja braka.

vjera – (1) sveopći dar Božji, krijepost darovana svakom lju-

dskom biću, prihvaćanje Božje objave u osobi Isusa Krista, po

kojoj vjernik prima spasenje, puninu Duha Svetoga, posveće-

nje, sigurnost, savršeni mir, ozdravljenje i pobjedu nad sobom

i svijetom. Vjerom u Krista opravdavamo se pred Bogom i za-

223

počinjemo svoj duhovni život, dok se vršenjem pravednosti

Kraljevstva nebeskog ta vjera održava i raste; (2) vjera – rod

Duha Svetoga, krijepost i moć kojom se čine čuda.

vjerni – kolokvijalni naziv za pripadnike crkvene zajednice

koji su vjerni Kristovom nauku i pozivu.

vjernost – krijepost, vjera koja spada u rod Duha Svetoga.

vjeronauk – obveza Crkve da podučava narod istinama vjere.

Gospod Isus Krist je tijekom svoje ovozemaljske službe po-

dučavao. Neposredno prije svog uzašašća svojim je sljedbe-

nicima naložio da vrše to isto i sve narode učine Njegovim

učenicima. Nakon silaska Duha Svetoga svi novoobraćenici

su primali puni kršćanski nauk, kako bi im vjera, pobožnost

i služba Bogu počivala na zdravom nauku. Stoga je trajna

obveza svakog vjernika napredovati prema punini znanja i

vjere prema udijeljenoj milosti Božjoj.

vjeroučitelj, vjeroučiteljica – od crkve ovlaštena i stručno

opremljena osoba koja izvodi vjeronauk.

vladika – u istočnim tradicijskim crkvama isto što i biskup.

vrlina – vidi krijepost.

Vulgata (lat. vulgus: jednostavan narod; vulgata: prostonaro-

dna, općeprihvaćena) – latinski prijevod Svetog pisma (Bibli-

je) što ga je sačinio sveti Jeronim (Hieronymus Sophronius

Eusebius, 331-420) iz Stridona (na granici Panonije i Dal-

macije. On je veći dio svog života proveo u Svetoj zemlji,

uglavnom u okolici Betlehema, gdje je sačinio ovaj prijevod.

Vulgata je zvanični i ključni prijevod za rimokatoličku crkvu.

224

Y

YHVH – četiri suglasnika (prema hebrejskom) kojima je obilje-

ženo Gospodnje ime. Hipotetični (nedovoljno argumentirani)

izgovor: Jahve. YHVH znači Koji jeste, Sušti (prema knjizi

Izlaska 3,14).

Z

začalo – (kod pravoslavnih) naziv za perikopu.

zahvala (grč. eucharia: blagodaenje, zahvaljivanje) – vrednota

liturgije; zahvaljivanje je trajna zadaća vjernika za sva prim-

ljena dobra, napose ona duhovna; zahvalnost Bogu i ljudima

je obilježje zrelog vjerničkog života.

zajednica – okupljanje vjernika radi bogoštovlja, molitve, pje-

vanja pjesama duhovnog ozračja, čitanja i poučavanja Svetog

pisma, propovijedanja, međusobnog ohrabrivanja i pomaga-

nja, odnosno, zajedničke duhovne izgradnje i posvećenog živ-

ljenja. Često je označavao i zgradu, molitveni dom te mjesto

okupljanja vjernika, najčešće po privatnim kućama. Ovaj na-

ziv se koristio i radi razlikovanja od tradicionalnih crkava, ka-

toličkih i pravoslavnih.

zakletva – potvrđivanje neke izjave ili potkrepljivanjem danog

obećanja ili ugovora; zakletva Božjim imenom, nebom, vlasti-

tim životom, roditeljem, ili bilo čime drugim, Isus odbacuje

kao suvišnu i od Zloga. Zadana riječ se mora bezuvjetno drža-

ti i održati. Održanje zadane riječi je svjedočanstvo kršćan-

skog morala i osobnog integriteta; zakletva prilikom skla-

225

panja novog saveza s Bogom nije više potrebna jer sada je

Krist jamac.

zavist – zla osobina i grijeh, mučno i nepomirljivo stanje svi-

jesti zbog tuđih prednosti i vrednota, te nemoć da se isto posti-

gne. Lucifera je zavist prema Svevišnjem dovela do njegovog

pada i ulaska grijeha u sve stvorenje; zavist je dio ljudske

grešne naravi, a izražava se u nezadovoljstvu zbog tuđih

uspjeha; nadvladava se novim življenjem po Duhu Svetome,

mudrošću koja dolazi odozgor, skromnošću, suzdržljivošću i

ljubavlju.

zavjet – (u staroslavenskom i crkvenoslavenskom jeziku) sa-

vez; (u današnjem jeziku) svečana i slobodna molitvena obve-

za prema Bogu i pred Bogom prema drugim ljudima (primje-

rice: bezbračnost, siromaštvo, poslušnost određenim pravilima

i ljudima). Zavjeti mogu biti privremeni i doživotni (vječni).

zlatno pravilo – pravilo što ga je Isus objavio u Propovijedi na

gori: Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. U

tome je sav Zakon i Proroci. Matej 7,12

zli duh – vidi demon.

zloduh – vidi demon.

Ž

ženidba – vidi brak.

Židovi – (prema nazivu Judinog plemena kao najznačajnijeg

među plemenima Izraelovim) zajedničko ime za sve Hebreje

odn. Izraelce; Božji izabrani i blagoslovljeni narod iz kojega

dolazi Spasitelj za sve narode. Kršćanska kultura i vjera izra-

226

sta iz židovske, kao što Novi zavjet izvire iz Starog zavjeta.

Kršćani su po svojoj vjeri u Isusa Krista, duhovna Abrahamo-

va djeca i u svojim molitvama obraćaju se zajedničkom Bogu.

život – dar Božji, sposobnost i voljnog i neusiljenog primanja i

razmjene materije, kretanja i saobraćanja s drugim tvorevina-

ma Božjim, a (kod čovjeka) i sa samim Bogom.

žrtva – svrhoviti prinosi Bogu radi spomena, zahvalnosti i po-

mirenja s ljudima te žrtve paljenice, pričesnice i okajnice; sta-

rozavjetne žrtve su praslika Kristove žrtve cjelovitog i potpu-

nog otkupljenja čovjeka i stvorenog svijeta. 14

14 Kratki bogoslovni pojmovnik priređen je uz korištenje sljedeće literature: A.

Rebić, Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2004. A. Rebić, Mali religijski rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,

2006. A. Th. Khoury, Leksikon temeljnih religijskih pojmova. Židovstvo,

kršćan-stvo, islam, Prometej, Zagreb, 2007. Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996. D. Foulloux, et. al., Rječnik biblijske kulture, AGM,

Zagreb, 1999. Enciklopedija Biblije, DS/KS/HEBD, Zagreb, 2000.

Enciklopedijski te-ološki rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009. K. Rahner i H. Vor-grimler, Teološki rječnik, Forum bogoslova, Đakovo, 1992.

Leksikon evanđe-oskoga kršćanstva, (ur. S. Jambrek), Bogoslovni institut i

Prometej, Zagreb, 2007. J. Šetka, Hrvatska Kršćanska terminologija I, II, III,

Hrvatska kršćan-ska terminologija grčkog (1940), latinskog (1964) i

slavenskog (1965) porije-kla, Franjevačka visoka bogoslovija, Makarska,

1965. B. Đaković, Biblijski rječnik, Bratski vjesnik Kristove Crkve Braće, Zagreb, 1973. I. Zirdum, Mali biblijski leksikon, UPT, Đakovo, 2001. D. Lj.

Miletić, Biblijsko-bogoslovski rečnik, Crkva Sv. Trojice, Beograd, 1977. Mali

teološki leksikon, (ur. G. Ca-nobbio), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002. Praktični biblijski leksikon, (ur. A. G. Haider), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,

1997. Rječnik biblijske teolo-gije, (ur. X. LeonDufour), Kršćanska sadašnjost,

Zagreb, 1994. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, (ur. A. Badurina), Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska

sadašnjost, IPU, Zagreb, 1979. Rječnik stranih riječi, (ur. V. Anić i I.

Goldstein), Novi liber, Zagreb, 2002.

227

O KRŠĆANSKOJ VJERI

Ako bi smo trebali odrediti jedan ulomak Svetoga pisma koji bi

označio njegovu glavnu poruku, bio bi to onda svakako citat iz

Ivanovog evanđelja 3,16:

Uistinu, Bogu je tako ljubio svijet, te je dao svoga

Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje

ne propadne, nego da ima život vječni.

TKO SU KRŠĆANI? Što vjeruju? Kako žive svoje svakodne-

vne živote? U čemu se razlikuju od onih koji to nisu? Ima li

kršćanska vjera utjecaj na kvalitetu življenja ili je kršćanstvo

samo jedna od velikih svjetskih religija?

Središte kršćanske vjere je povijesna osoba Isus Krist, pre-

ma kojoj su kršćani dobili svoje ime. Njegov ovozemaljski život

i djela, smrt, uskrsnuće i uznesenje te naučavanje vjere prema

zapisima četiriju evanđelja polazište je sveukupnog kršćanstva.

Krist je utjelovljenje obećanog Mesije, pomazanika, kojega su

proroci Starog zavjeta navješćivali Božjem izabranom izrael-

skom narodu. Od Njega su očekivali uspostavu pravednog i ne-

prolaznog Božjeg kraljevstva. I zaista, Krist navješćuje dolazak

Božje vladavine, koja je drugačija od svih do tada viđenih, obja-

vljuje dolazak vlasti bez prisile i moć bez nasilja, čije je glavno

obilježje trajna i sveobuhvatna ljubav svih i svakog. Takva se

Božja ljubav s brojnim obilježjima dolazećeg Kraljevstva mogla

prepoznati u Isusovom ophođenju prema svima koji su bili

odbačeni i nalazili se na rubu društva: beskućnicima, ovisni-

cima, siromašnima, bolesnima, opsjednutima, gladnima, nemo-

228

ćnima, bespomoćnima, obespravljenima, opljačkanima, bezna-

čajnima, prezrenima, izgubljenima, očajnima. Isus se u prvoj

propovijedi obraća slušateljima čitajući proročke riječi iz Starog

zavjeta:

Na meni je Duh Gospodnji jer me pomazao! Poslao

me da donesem radosnu vijest siromasima, da

navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida

slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim

godinu milosti Gospodnje.

On i tada i sada objavljuje da je Božja vladavina ljubavi sti-

gla među ljude, da će Božje kraljevstvo, koje je započelo njime

– Isusom Kristom, Sinom Božjim, svoju puninu imati na kraju

vremena, nakon Njegovog ponovnog dolaska na zemlju. Čuda i

znamenja koja je činio među svojim suvremenicima imala su za

svrhu ukazati na prirodu tog kraljevstva koje je već stiglo, iako

ne još u svojoj punini. U tom Kraljevstvu nema grijeha, bolesti,

demona, siromaštva, nepravde i smrti, već u njemu vladaju lju-

bav i pravednost, a svemu stvorenju vraćen je onaj prvotni sklad

u kojem je sve stvorenje bilo prije čovjekova pada u grijeh.

Isus Krist nije samo proročki navjestitelj Božje riječi i pre-

nositelj njegovih poruka ljudima. On sâm je utjelovljena Božja

riječ, koja je svima postala vidljivom i nastanila se među nama.

On je Božja savršena objava svim ljudima svih naraštaja i u

svim vremenima, jer tko vidi Krista, vidi i Oca. Kristovo posla-

nje, osim Očeva objave ljudima, obuhvaća ispunjenje Božjeg

nauma spasenja svih onih koji u Njega budu povjerovali. Sa-

vršena Božja ljubav očitovala se prema ljudima tako što se

229

Krist, božanske naravi, nije ljubomorno držao svoje

jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav slu-

ge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek,

ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do

smrti na križu. Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i

dade mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog

imena, da se Isusovu imenu 'pokloni svako koljeno' ne-

beskih, zemaljskih i podzemaljskih bića i da svaki jezik

prizna – na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.

Ovo je temeljno kršćansko vjerovanje, prema kojem se

Krist, po naravi i Bog i čovjek, dragovoljno rodio u ovaj naš

posrnuli i u grijehu ogrezao svijet. Iako savršeno pravedan i bez

ijednog grijeha, prihvatio je vlastito pogubljenje razapinjanjem

na križu i time za svakog grešnika, koji to vjerom prihvati,

isplatio punu cijenu pravednosti prema kojoj je posljedica sva-

kog grijeha – smrt i vječna radzvojenost od Boga. Svojim

uskrsnućem od mrtvih omogućio je svakom ljudskom biću, koje

u to uskrsnuće uzvjeruje, da bude opravdanim od svih svojih

grijeha i da zajedno s Kristom iskusi takvo isto uskrsnuće, a od

Oca nebeskog baštini, u zajednici s Njime, i vječni život u

Njegovu kraljevstvu. Tako ćemo svi mi koji smo u Njega

uzvjerovali, iskupljeni i opravdani, biti tamo gdje je i On.

TKO JE OVAJ? – pitali su se međusobno Isusovi zbunjeni

učenici, gledajući čuda i znamenja koje je Krist činio i pou-

čavao ih kao onaj koji ima vlast. Od tada pa do danas ljudi su

o Njemu i Njegovom djelovanju postavljali ovo i mnoga dru-

ga slična pitanja. Neki su Njime bili zadivljeni, a neki, pak,

sablažnjeni. Jedni su ga odbijali, a drugi radosno prihvaćali.

230

Ravnodušnosti je rijetko kad bilo mjesta, jer se svatko u susre-

tu s Njim i Njegovom porukom trebao prema njemu odrediti,

bilo na jedan ili drugi način.

A VI, ŠTO VI KAŽETE TKO SAM JA? upitao je Isus jednom

prigodom svoje učenike. Na to pitanje svako od nas barem je-

dnom u životu treba jasno odgovoriti: prorok i/ili veliki mo-

ralni učitelj, varalica ili luđak, ili pak obećani mesija, otkupi-

telj svijeta, utjelovljeni Bog i Kralj svega stvorenja. Mnogi su

za tim odgovorom tragali i u umjetnosti, i u filozofiji, i u zna-

nosti, i u religiji. A odgovor na Kristovo pitanje: KOGA TRAŽI-

TE? uvijek je jednoznačno osoban i životan, i drugačiji ne mo-

že biti. Oni koju su Krista pronašli, svjedoče da svjetlost Kri-

stovog lica pronalaze u Njegovim riječima:

Jer, ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh, i dadoste

mi piti; stranac bijah i primiste me; gol bijah i zao-

grnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i

dođoste k meni.

Kada ove riječi u nama ožive i postanu djela ljubavi, uzdi-

žu se iznad znanosti, filozofije i teologije, iznad sveukupnoga

znanja i spoznaja. Vjera koju nam je Isus donio jest unutarnje

preobražujuće iskustvo. Zato je Blaise Paskal napisao tekst, i

zašio u postavu svog kaputa: Vatra. Bog Abrahamov, Bog Iza-

kov i Bog Jakovljev, a ne filozofa i učenjaka. Stoga, ono što

Njemu i sebi odgovorimo na pitanje Koga tražite? usmjerava

ostatak našeg života i vječnost. A oni koji ga traže, ti će ga

zacijelo i naći, jer – ne zaboravimo – na samom početku

Biblija nam govori o tome kako Bog traži čovjeka, koji se

sakrio negdje u Edenskom vrtu i viče mu: ADAME! ADAME!

231

GDJE SI? Međusobna potraga Boga i čovjeka i njihovo izmi-

ranje konačno se može završiti u osobi Isusa Krista.

ŠTO DAKLE DA UČINIM S ISUSOM KOJI SE ZOVE KRIST?

Sudac koji je dao smaknuti Krista, postavio je ovo pitanje,

možda više sebi nego li drugima. A mi danas, hoćemo li uz-

vjerovati u njegovu Riječ, koju nam On preko svojih slje-

dbenika i po Duhu Svetome i dalje naviješta? Hoćemo li ga

prihvatiti za svog osobnog Spasitelja i Gospoda ili ga zanema-

riti, kako je to oduvijek činila većina? Imamo li odvažnosti

odbaciti svoju lažnu zaštićenost, varljivu sigurnost i površnu

sreću koju mislimo da sadrži suvremeno potrošačko življenje

a umjesto toga prihvatimo uski put, koji se oslanja na Božju

providnost i koja nas vodi i dovodi u život? Najbolji odgovor

na prethodno pitanje bio bi naš radosni odziv Isusovom jedno-

stavnom pozivu da ga slijedimo: HAJDE ZA MNOM!

Po svome uskrsnuću od mrtvih Krist se svojim učenicima i

ostaloj braći višekratno ukazivao u osobnim susretima te je s

njima razgovarao i objedovao. Pri tome im je tumačio da se

Njegovo uskrsnuće dogodilo prema Božjim obećanjima zapi-

sanima u Starom zavjetu i da je ono suglasno Pismima. Prije

samog uzašašća na nebo učenike je zanimalo hoće li Krist sa-

da, nakon što je uskrsnuo, uspostaviti svoje Kraljevstvo?

Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podre-

dio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Sve-

toga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeru-

zalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja ze-

mlje.

232

Ono na što trebamo posebno obratiti svoju pozornost sa-

držano je u njegovi posljednjim riječima Velikog obećanja i

Velike zapovjedi prije uzašašća na nebo, k Ocu:

Dana mi je svaka vlast na nebu ili zemlji! Pođite da-

kle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u

ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve

što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve

dane – do svršetka svijeta.

Nakon Kristovog uzašašća i silovitog silaska Duha Sve-

toga – Utješitelja, Branitelja, Parakletosa, Duha istine, na

okupljene učenike i ostale sljedbenike, rođena je Crkva – za-

jednica svih onih koji su uzvjerovali u Njegovo ime. Svojom

dragovoljnom smrću pravednika, Krist nastavlja do kraja vre-

mena otkupljivati od grijeha i smrti svakog onoga koji u Nje-

ga uzvjeruje, pokrsti se i pristupi zajednici vjernika. Svaki put

kada su okupljeni za blagovanje Gospodnje večere, zajednica

vjernika, Crkva, Božji izabrani i otkupljeni narod, obnavlja

svoj Novi savez s Bogom, ustanovljen u Kristovoj žrtvenoj kr-

vi. Otkupljena i okupljena oko Krista zajednica spašenih išče-

kuje Njegov ponovni dolazak na zemlju i dovršetak ustano-

vljenja Kraljevstva Božjega i punine spasenja. Kristova Cr-

kva, kao duhovna zajednica svih onih koji su nanovo rođeni,

kao Tijelo Kristovo ili kao Kristova zaručnica, kao živi hram

Božji, kao stado Kristovo, pozvano je služiti Bogu i bližnjima.

Poslanje Kristove Crkve, kršćana, sadržano je u proslavljanju

i štovanju Boga, njihove službe svijetu kao soli i svjetla, te

navještavanja Dobre vijesti spasenja svih i svakog, od grada i

233

države u kojemu žive, do kraja zemlje, i u svim vremenima –

do svršetka svijeta.

Središte kršćanskog života jest ljubav prema Bogu, koja se

dokazuje i potvrđuje djelima ljubavi prema bližnjima, potrebi-

tima i nevoljnicima, koji su bez zaštite i obrane, a osobito oni-

ma koji su drugi i drugačiji od nas. I to je srž kršćanskog ži-

vljenja. A bližnje se ne može voljeti i blagoslivljati kao samo-

ga sebe, osobito ne neprijatelje, bez duhovnog iskustva nano-

vog rođenja, ili rođenja po Duhu Svetome i posljedičnog unu-

tarnjeg preporoda - metanoje. Predavajući sebe i svoj život

Božjoj spasonosnoj milosti i preobrazbenoj sili Duha Svetoga,

vjernik se postupno preoblikuje, mijenja svoje ponašanje i

svoja uvjerenja, a svoj svjetonazor usmjerava prema Kristo-

vom liku. Tako postaje sve više sposobnim djelatno ljubiti

onoga i one koje tjelesni čovjek, po svojoj grešnoj naravi ne

može. Prema tome, ljubav prema Bogu, kojega ne vidimo i

ljubav prema bližnjima koje vidimo, izražava se u služenju

svima onima koji su u raznim potrebama, bez obzira na njiho-

vu vjeru, rasu, spol, nacionalnost ili neku drugu pripadnost.

Vjerovanje i kršćanska djela međusobno se isprepleću i

nalaze se u životnoj međuovisnost. Jer nema kršćanske vjere

bez kršćanskih djela, a kršćanska djela ljubavi mogu se trajno

vršiti, osobito prema onima koji su nam suprotstavljeni i nena-

klonjeni, samo kršćanskom vjerom. Stoga je vjera bez djela –

mrtva. Živeći svoj svakodnevni život, vjernici su odgovorni za

svoje kršćansko vladanje i dobro svjedočanstvo prema onima

koji su u zajednici, ali i onima koji su vani. Svaki će za svoj

život i vladanje, nakon smrti, morati položiti račun pred Kri-

stovim sudom. Spasenje primamo po Božjoj milosti, a svoju

234

vjernost i ljubav prema Bogu uzvraćamo i dokazujemo posto-

janom poslušnošću Kristovim zapovijedima i svojim radosnim

plodovima i djelima ljubavi. Imajmo na umu da u Kraljevstvo

Božje ne ulazi onaj koji govori Gospode, Gospode, nego onaj

koji vrši volju Oca na nebesima. Onaj koji sluša i izvršava

Kristove riječi je kao mudar čovjek koji gradi kuću na stijeni,

koja ne pada ni pod kojim nepogodama i okolnostima – jer

utemeljena je na stijeni. Vjerom, po Očevoj milosti, primamo,

a djelima, po Duhu Svetome, gradimo svoje spasenje.

Kršćani žive i rade u nadi skorog Kristovog ponovnog do-

laska. U iščekivanju tog događaja, koji se može dogoditi sva-

kog trenutka, ravnaju sve svoje odluke i životne putove. Zna-

ju da su na ovoj zemlji samo stranci, putnici, tuđinci, progna-

nici i prolaznici, a da im je jedina i prava domovina u nebu. U

toj nebeskoj domovini, u kući našeg nebeskog Oca, ima mno-

go stanova i Krist nam tamo priprema trajno boravište. A ka-

da to učini, vratit će se uzeti nas da i mi budemo tamo gdje je i

on. U toj nadi, koja je okrenuta k nebu i k vječnosti, kršćani

žive svoje zemaljske živote i na kraju umiru u Kristu …ako

žive i ako umiru, oni Gospodinu pripadaju.

ŠTO MI JE ČINITI DA SE SPASIM? Pitanje je koje postavlja

ona osoba koja je došla na sam praga vjere. Odgovor je jedno-

stavan: Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom

tvoj! Jednako takva kratka i jednostavna molitva, izgovorena u

iskrenosti i skrovitosti srca, Gospodine Isuse, vjerujem u Te-

be! i Budi milostiv meni grešniku, pokreće čudo nanovog ro-

đenja po Duhu Svetome. Izgleda prelagano da bi bilo učinko-

vito, ali je istinito. Spasenje jest milosrdni Božji dar svakom

ljudskom biću koji ga zatraži. Dobra djela, moralni život, pri-

235

padnost crkvi kao ustanovi ili nešto drugo, bez osobne vjere u

uskrslog Krista – nedovoljno je za spasenje.

Osobno mogu posvjedočiti da takva prostodušna vjera

otvara vrata Božanskoj sili koja mijenja živote. Vidio sam

oslobođene ovisnike, izliječene bolesnike, preporođene živote,

očišćene savjesti, osobe koje su po Duhu Svetome doživjele

nadnaravni susret sa Isusom Kristom i potom nastavile živo-

tom punine i slobode. U svojoj mladosti i sam sâm iskusio tu

spasonosnu silu koja je od tada sve do danas sa mnom. Mogu

sa sigurnošću reći da bi bez nje cijeli moj život bio potpuno

drugačiji. Radi te Božje milosti vrijedi ostaviti sve ono što mi-

slimo da posjedujemo, a na kraju to ipak napuštamo – ispra-

znost i besmisao života, lažna nagomilana bogatstva, tašte sla-

ve, prolazne vlasti i moći i sve druge krivotvorine koje nas

okružuju i prečesto zavaravaju. I zato svatko, ali zaista svatko,

svoj život može započeti potpuno ispočetka, obnovljen i pre-

porođen, dati mu svrhu i puni smisao, jer tko je u Kristu, on je

nov stvor: staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.

Neko će se tijekom čitanja ovog teksta zapitati ima li uo-

pće Boga? Treba li se tim pitanjem još zamarati u vremenima

znanosti, procvata tehnologija i opće prosvjećenosti? Pitanje

ima smisla, osobito imajući u vidu tisuće godina prečesto ja-

lovih teoloških i filozofskih rasprava, porast raznovrsnih zâla

u svijetu, život na planeti koja je izbačena iz svoje ravnoteže, i

konačno, česta odsutnost autentične vjere u religijskim usta-

novama i životima nekih njihovih čelnika. Pa ipak, ne zabora-

vimo Kristovu poruku da pšenica i korov trebaju rasti skupa, a

tek će se po završetku žetve razdvojiti…

236

ŠTO JE ISTINA? Zanima li danas još koga što je istina? U

suvremenom i postmodernističkom svijetu relativiziranog mo-

rala, gdje je profitabilnost temeljno mjerilo vrijednosti, istina

se razrjeđuje i konfekcionira i tako postaje potrošačkom ro-

bom kao i svaka druga roba. Potom se nudi i prodaje u raznim

pakiranjima, s uputama za uporabu i rokovima trajanja, prila-

gođena raznim ukusima i potrebama konzumenata. Novi za-

vjet takvo okruženje naziva svijetom i onim što je u svijetu. A

istina, jedina, prava i cjelovita – gdje se ona nalazi? I postoji li

kao takva? Da, ona postoji – jedina i čista! Poosobljena je i

utjelovljena u osobi Isusa Krista, koji za sebe kaže: JA SAM

PUT I ISTINA I ŽIVOT. Stoga, povjerujmo mu na Riječ i

odvažno i radosno zakoračimo tim uskim Putem prema

Kristu, prema toj Istini, da bi smo došli i ušli u puninu autenti-

čnog Života kojeg nam je Otac u svojoj providnosti priredio i

namijenio prije postanja svijeta. Mi koji smo doživjeli osobni

susret sa Isusom Kristom svjedočimo za Njega da je On jedina

i prava i puna Istina, koja nas, pošto je upoznamo, oslobađa –

jednom i zauvijek, za ovozemljaski život i za vječnost.

Iz zahvalnosti za to oslobođenje, za Božji naum spasenja i

za osobnu spoznaju svog Spasitelja, još od četvrtog stoljeća

kršćani pjevaju drevnu himnu, koja se održala do danas Tebe,

Boga hvalimo.15

15 Tebe Boga hvalimo! – (latinski: Te Deum laudamus!) Starokršćanski hvalo-

spjev sastavljen oko 400. godine u Remesijani (Bela Palanka, Srbija, između

Niša i granice s Bugar-skom). Sastavljač je tamošnji biskup Niceta (Nikita).

U ono vrijeme uglazbljen je po pravilima ambrozijanskog pjevanja, te ga zato (pogrešno) zovu Ambrozijanski hvlaospjev. Današnja melodija je iz Beča, iz

XV ili XVI stoljeća. Pjevaju je i danas širom svijeta kršćani različitih crkava,

TT,gE BOCA SLAVIMO

ffio, sla - vi - rno ti sve - ta, dje - la"

t#, ke*ru-bi *ni, s**ra-fi-n*.ovoi, mi * Io * stiv rnu u * vijek bu * dil

- de, bla * gas . lov naltr svoj u - dije - Ii.

C F/C Sfs

,** I'4-

di-viuz anida

lqrse taj

ti se eern * Iia cije - latde*le na vi -si -nf:sva - ke ato po - bije - di.aern * ni 2i * vot s,ie - Ii.

nr,ffi c? $m Gm F/c e?

s - stst 6eS u viefl * nokralj pre * strav * ni Pu - ka

i u vje*-ni Pri-misa-mo ti si na-ma

istodnih I zapadnih, osobito prilikom svedanih zahvala na kraju godine, kod

obiljeZavanjajubilej a, tljekom razhdttih svedanosti, blagdana, nedjelja ili na-

kon zavrSetka Gospodnje vedere. Kod nas je objavljena u pjesmaricr Pievai-

mo Gospodinu, EPC u RH, Zagreb,2006, pjesma broj 20.

237

J

r

238

BIBLIJSKI TEKSTOVI

NA HRVATSKOM JEZIKU

Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, (Đuro Daničić i Vuk

Stefanović Karadžić). Pohrvaćeno izdanje cijeloga Svetog Pi-

sma u redakciji Milana Rešetara. Britansko i inozemno biblij-

sko društvo, Budimpešta.

Sveto pismo Novoga zavjeta, (Franjo Zagoda), Naklada Stje-

pana Markulina. Drugo izdanje 1938/39, Zagreb.

Novi Zavjet (Bonaventura Duda i Jerko Fućak), Kršćanska sa-

dašnjost, Zagreb, 1973.

Knjiga o Kristu: Novi zavjet živim riječima, (Branko i Mirjana

Lovrec; Željko Grujić), Duhovna stvarnost, Zagreb, 1982.

Novi zavjet (Gracijan Raspudić) Sarajevo/Zagreb, Provincija-

lat hercegovačkih franjevaca/Kršćanska sadašnjost, 1987.

Jeruzalemska biblija. Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješka-

ma iz La Bible de Jerusalem (Biblijski prijevod u izdanju

Stvarnosti, Zagreb, 1994.

Dvojezičan englesko-hrvatski novi zavjet. Psalmi i mudre izre-

ke, (George Đuro Martinjak) Vlastito i revidirano izdanje,

Surrey, Canada, 1995. (Edit. Litt. Biblique.)

Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, (Branko Đaković),

Udruga kršćana za promicanje duhovne kulture, Rijeka, 2000.

Novi zavjet (Ruben Knežević), Biblijsko društvo pri Međuna-

rodnom centru za život, Rijeka, 2001.

239

Novi Zavjet i psalmi (Ljudevit Rupčić), HBD, Đakovo, 2003.

Novi zavjet po prihvaćenom tekstu (Ivan Vrtarić), Riječi iskre-

ne, Pušćine, 2005. revidirano izdanje.

Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, (Ivan Šarić),

HBD, Zagreb, 2006.16

16 Priređeno prema Jambrek, S. i Knežević, R.: Kronološki pregled objavljenih

potpunih i djelomičnih prijevoda Biblije na hrvatski jezik. KAIROS – Evan-

đeoski teološki časopis, Zagreb, 2007, 1, str. 137-156.

240

רץ׃ א את ה ם ו מי ים את הש א אלה ר ית ב ראש ב

In principio creavit Deus caelum et terram.

In the beginning when God created the heavens and the earth

U početku stvori Bog nebo i zemlju.

(Post 1,1)

Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος, καὶ ὁ λόγος ἦν πρὸς τὸν θεόν, καὶ θεὸς ἦν ὁ λόγος.

In principio erat Verbum et Verbum erat apud Deum et Deus erat Verbum.

In the beginning was the Word, and the Word was with God, and the

Word was God.

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.

(Iv 1,1)

ISBN 978-953-177-058-3

nauČavanje vjerovanje i Život posveĆenja vjernika...

Documents