Časopis za kulturu, znanost i...

ČASOPIS ZA KULTURU, ZNANOST I UMJETNOST

Z A D A R S K A S M O T R A GODIŠTE LXIV , BROJ 3 , 2015.

ZADAR , 2015.

Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Za nakladnika: Božidar Šimunić – Glavni i

odgovorni urednik: Josip Lisac – Uredništvo: Josip Lisac (Zadar), Ante Uglešić (Zadar), Adnan

Čirgić (Podgorica), Zvjezdan Strika (Augsburg) – Tajnik uredništva: Anica Serdarević – Lek-

tor: Josip Galić – Grafičko oblikovanje: Ljubica Marčetić Marinović – Slog: Meri Lozić – Tisak:

Denona Zagreb – Tiskano u 600 primjeraka.

Zadarska smotra izlazi tromjesečno – Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Glavni i odgo vor ni urednik:

Josip Lisac – Uredništvo i uprava: Don Ive Prodana 1, 23000 Zadar, telefon: 023 211 891, e-mail: [email protected].

hr – Mrežna stranica: www.ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr – Cijena pojedinom primjerku: 50 kn, dvobroju: 70

kn, godi š nja pret pla ta: 150 kn, godišnja pretplata za inozemstvo: 50 eura – Pretplatu i narudžbe upućivati u korist

ži rora ču na Ogranka Matice hrvatske u Zadru, IBAN HR8224070001100044634 (s naznakom: za Zadarsku smotru).

Z A D A R S K A

SADRŽAJ STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI

Tatjana Stupin 7Kozmopolitski beskraj neponovljiva domoljubnog poeta. Sto pedeseta obljetnica rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića

Mirjana Mrkela 12Prateći pjesnikov pogled (o pjesmi “Oblaci bijeli i oblaci ljubičasti” Josipa Prtenjače)

Ivan Pederin 15Osječka građanska i cionistička književnica Vilma Vukelić

Božidar Petrač 35Mistički hermetizam Side Košutić (1902. – 1965.). Uz 50. obljetnicu pjesnikinjine smrti

Marija Znika 40Julije Benešić, intendant (18. V. 1921. – 26. II. 1926.)

Ante Periša 45Je li Isus zaista bio drvodjelja? – Jezična analiza

Josip Lisac 48Još jednom o delničkom govoru

POEZIJA

Stanislava Nikolić Aras 53Pjesme

Pjesnički podmladak. Uvod napisala 60i priredila Rafaela Božić

DRAMA

Boris Škifić 73Močvara, livada, svejedno

PROZA

Danijela Grubišić 125Radno ljetovanje

PRIJEVOD

Konstanty Ildefons Gałczyński 131Pjesme. Preveo s poljskoga Pero Mioč

IN MEMORIAM

Ivana Petešić 155In memoriam Petar Runje (9. V. 1938. – 16. XII. 2014.)

Nikica Gilić 158U povodu odlaska velikana modernizma. Tomislav Radić (8. XII. 1940. – 7. III. 2015.)

Željka Lovrenčić 160Ljubomir Antić (Prvić Šepurine, 6. XI. 1946. – Zagreb, 14. III. 2015.). In memoriam

OSVRTI I PRIKAZI

Josip Lisac 163“Istorija dubrovačke književnosti” Zlate Bojović. Zlata Bojović, Istorija dubrovačke književnosti

Ivan Bošković 167Skokova kritička valorizacija. Joža Skok, Garestinski hortus verbi; Garestinski panopticum; Garestinski gartlic rieči

Tihomil Maštrović 172Temeljito i pouzdano kroatističko djelo. Andrea Sapunar Knežević, Književni prsten

Martina Kramarić 176O fra Matiji Divkoviću potanko. Matija Divković i kultura pisane riječi

Tin Lemac 180Čarobni otočni slikopis. Andriana Škunca, Hodopis: rubovima otoka

Tin Lemac 182Pjesnici i taj suludi svijet. Irena Vrkljan, Koračam kroz sobu

Serđo Dokoza 184Aktualnost teme. Ivan Pederin, Napoleon i europske sile u borbi za Dalmaciju (1797. – 1813.)

Ozren Kosanović 187Priznanje i sjećanje. Nada Klaić i njezin znanstveni i nastavni doprinos razvoju historiografije

Tin Lemac 192Jugoslavija iz teorijske suvremenosti. Zlatko Kramarić, Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike

Marijana Roščić 193Razumljivo i zanimljivo. Ivana Mandić Hekman, Knjiga o knjigama

Mirna Sindičić-Sabljo 196Izvrstan prijevod jednoga od najznačajnijih romana Georgesa Pereca. Georges Perec, Život način uporabe

Goran Galić 198Nov pogled na Ivanu. Bibliografija: izdanja djela i literatura o Ivani Brlić-Mažuranić (1903. – 2014.)

Rafaela Božić 200Dvije premijere istoga dana

Silvana Vranić 202Jezična arheologija govora Mrkoči u Istri Radoslava Runka. Radoslav Runko, Rječnik govora zaseoka Mrkoči u Istri

Josip Galić 205Upečatljiv početak izdavačkoga niza. Marinka Šimić, Akademijin brevijar HAZU IIIc 12

Josip Galić 209O povijesti i sadašnjosti jezika Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas

Josip Galić 213Novo vrijedno izdanje Matice hrvatske. Pjesmarica Ane Katarine Zrinske

Damir Zorić 217Vrijedna etnološka knjiga o intrigantnoj pojavi tradicijskoga života balkanskih gorštaka. Jelka Vince Pallua, Zagonetka virdžine

Mladen Dorkin 221Roman o ljudskim sudbinama. Ante Gregov Jurin, Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama

Vlatko Majić 226Poetično i gubilačko rasplitanje života. Robert Nezirović, Klopka za četvero

Ivana Rabadan-Zekić 227O novoj pjesničkoj zbirci Tomislava Žigmanova. Tomislav Žigmanov, Minijature vlastitosti

Danijela Grubišić 230Digitalni žamor – tjeskobno promatranje svijeta suvremenoga intelektualca. Ivan Klarić, Digitalni žamor

Tin Lemac 232Bukolički versi i rime. Tomislav Marijan Bilosnić, Vrt

Tin Lemac 234Beskonačni kraj ili konačni beskraj. Nikica Petrak, Na otvorenom kraju

Tin Lemac 235Otočna poetika i metapoetika. Andriana Škunca, Vrijeme se zanjihalo

Romana Galović 237Nova izložba.Umjetnici svetoj Stošiji u čast

KRONIKA

Anica Serdarević 239Kronika kulturnih događaja u Ogranku Matice hrvatske u Zadru od 29. siječnja do 21. svibnja 2015. godine

Ante Blaće 243Znanstveni skup Otok Vir, Vir, 16. – 18. travnja 2015.

Ivan Paštar 246Jezikoslovno-pjesnički skup Domaća rič 12, Pag, 25. travnja 2015.

Marijana Roščić 250Izlet na Slime

7

zadarska smotra 3, 2015.

studije, rasprave, eseji

Tatjana Stupin

Kozmopolitski beskraj neponovljiva domoljubnog poetaSto pedeseta obljetnica rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića

Umjesto uvoda

Neotrgnuta misaonost raritetnoga pjesništva hrvatskoga književnog klasika Silvija Strahi-mira Kranjčevića i stoljeće i pol nakon njegova rođenja neupitni je smjerokaz filozof skog, umjetničkog, kreativnog okružja, posebice u kontekstu propitivanja mogućnosti univerzal-ne istine usmjeravane k područjima ljudske odgovornosti i egzistencijske smisle nosti. Ako je govor kao jezično događanje ono mjesto gdje oživljavaju granice osobnoga iskustva putem razumijevanja, pri čemu do izražaja dolazi konkretna životna situacija iz koje egzistencijalno izvire svaki pojam, onda je Kranjčević svojim nadvremenim poetskim porukama odaslanima na hrvatskom jeziku bio na izvorištu univerzalne, samo rijetkima dane istine.

Silvije Strahimir Kranjčević kršćanski tragajući za iskonskim sebedarjem istodobno je hermeneutički slijedio i svojevrsno sebedobivanje kao čovjeka pjesnika koji kroz hrvatski je-zik spoznaje vlastiti umjetnički, književnički bitak. Zato gotovo svaka Kranjčevićeva ispisana poetska riječ posjeduje izvorni smisao te rastjeruje zabludjele instrumentalističke isprazne apstrakcije. Kranjčevićeva književnost oksimoronski iskušava istinu koju tek umjetnošću, a ne ispraznim umovanjem možemo pokušati naslutiti, opirući se moralnoj sterilnosti u hr-vatskom kulturološkom kontekstu, predmnijevajući bitnost estetskih kriterija koji ne gube istinosnu funkciju i vitalističko značenje.

Kranjčević je svojim jedinstvenim književnim opusom zasvagda ukazao na neoborivost nadvremenosti umjetnosti koja je istodobno i estetsko izvorište umjetnikove istovremeno-sti u procijepu univerzalnoga značenja jezičnosti. Stoga, Kranjčevićeva je poezija istodob-no istoznačnica i lijepoga i istinitoga, i dobroga i anticipirajućega, a pritom je neprijeporno razvidno da je riječ o pjesniku i mudracu koji svakim lirski izrezbarenim stihom potvrđuje stožernost hrvatske književne tradicije iz koje je ponikao te koju sebi svojstveno i unikatno sokratski tematizira, ne strahujući ni za vlastiti život. Poezija je za Kranjčevića životni izazov, strast kojoj se ne može oduprijeti, usud kojem vlastitu misaonost daje na uzdarje, svojevrsna metafizička tvorba, ontološka diferencijacija, ali i sam život, vjera, ideali, domovina Hrvatska.

8

ZADARSKA SMOTRA 3 2015.

Znajući i osjećajući da postoji viši, nebeski princip po-stojanja, Kranjčević je poetski nadmo ćan, superioran, on bezrezervno svjedoči i samoprikazuje vlastiti egzi-stencijski, filozofski put, dajući hrvatskoj književnosti zasvagda autentičan misaoni žig.

Kranjčevića treba istinski razumjeti, njegovo pje-sništvo vrjednovati nadvladavajući horizonte vremena u kojem je stvarao i književno izgarao ovim današnjim u kojima se knjiga grčevito bori za opstanak u virtu-alnim beskrajnim ambisima, a svakako i budućima za koje slutimo da bi mogli biti složeniji i paradoksalni-ji negoli ikada. No, Kranjčević je grčevito književno stvarao naslućujući i postojanje onog drugog, nekog novog čitatelja u nekom nadolazećem dobu – antici-pirajući spoznaju bitnosti medija kojim se sporazumi-jevanje događa, a to je – hrvatski jezik. Upravo ključ

razumijevanja Kranjčevićeve pjesničke istine jest hrvatski jezik, povijesna nacionalna svijest i univerzalno iskustvo starozavjetne i kršćanske mudrosti uklesano u natpovijesnu enigmu umjetnosti.

I stoljeće i pol nakon Kranjčevićeva rođenja imponira neposrednost njegova pjesničkog znaka u recepciji, a njegovi lirski tekstovi otkrivaju neponovljiva hrvatskog poetskog Prome-teja s artikulacijom neiscrpne žudnje za univerzalnim smislom, dijalogom, istinom, koji su tako privlačni i današnjem recipijentu. Krhotine Kranjčevićeva umjetničkog i etičkog bitka dio su cjeline o istini hrvatske književnosti, kako s konca 19. i početka 20. stoljeća tako i danas.

Jedinstvena pojavnost i život svagdanji

Silvije Strahimir Kranjčević, pravim imenom Silvinus Policarpus Antonius, rođen je 17. velja-če 1865. godine u Senju. Sin je Spiridiona Kranjčevića, gradskoga službenika, i njegove treće žene, Marije, rođene Marković. U Senju je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, no iako je 1883. godine završio osmi razred, nije položio veliku maturu, i to zbog disciplinskoga prekr-šaja, odnosno loše ocjene iz vladanja. Iste je godine objavio prvu pjesmu, “Zavjet”, u časopisu Hrvatska vila, urednika Eugena Kumičića. Studij je nastavio u senjskoj bogo sloviji, a potom odlazi u Rim na teološku visokoškolsku ustanovu Collegium Germanico-Hungaricum. Uz potporu biskupa Josipa Jurja Strossmayera nakon šest mjeseci Kranjčević napušta Rim i do-lazi u Zagreb, intenzivno komunicirajući s ono dobnim intelektualcima i književnicima, po-sebno pravaške provenijencije iz kruga Augusta Harambašića. Boraveći u Vrhovinama kraj Otočca kod svoje tete Amalije Lončarić, inače učiteljice, intenzivno pjesnički stvara.

Kao dvadesetogodišnjak 1885. godine u mjesecu kolovozu u rodnom Senju troškom i tiskom Marijana Župana objavljuje prvu knjigu – Bugarkinje, zbirku domoljubno i budni-

Silvije Strahimir Kranjčević

9

STUDIJE, RASPRAvE, ESEJI

čarski inspiriranih pjesama pisanih po uzoru na dva klasika: Šenou i Harambašića. Godinu dana kasnije, 1886. g., i dalje uživajući naklonost biskupa mecene Strossmayera, polaže pre-parandijski ispit za “slovničko-historičke” predmete, odnosno hrvatski jezik, njemački, po-vijest, zemljopis. Kao istinski pravaš, entuzijast u Khuenovoj Hrvatskoj nije mogao obavljati profesorsku službu, iako je kratko besplatno radio kao vježbenik u pučkoj senjskoj školi. Iste je godine imenovan učiteljem Trgovačke škole u Mostaru, a potom je premješten u Livno, kasnije u Bijeljinu (1888. – 1982.), i opet u Livno.

Godine 1893. premješten je na Učiteljsku školu u Sarajevo, a iste je godine obznanio i neke od antologijskih, svevremenskih pjesama, kao što su “Mojsije” i “Lucida intervalla”. Za-nimljivo je da mu je 1894. godine dodijeljen rad na Zemaljskoj vladi u Sarajevu, no za povijest književnosti u 19. i početku 20. stoljeća neizbježno je apostrofirati Kranjčevićevo uređivanje književnoga polumjesečnika Nada (1895. – 1903.). Kranjčević je bio autoritativni, vodeći član uredništva lista Nada, te je posebno inzistirao na njegovanju suradnje s hrvatskim knji-ževnicima. Istodobno je uglavnom djelovao kao nepotpisani urednik i anonimni suradnik, noseći stoički krimen persone non grate u povijesnim i političkim mrakovima vremena u kojemu je živio i stvarao.

Silvije Strahimir Kranjčević oženio se na svoj trideset i treći rođendan učiteljicom Ga-brijelom (Elom) Anom Kašaj. U nakladi Matice hrvatske u ožujku 1899. godine u Zagrebu su izišle Kranjčevićeve Izabrane pjesme, a nastojanjem Ivana Kažimira Ostojića publicirana mu je zbirka pjesama Trzaji (1902., Tuzla, tisak i naklada N. Pissenberger i J. Schnürmacher). Dvije godine kasnije, 1904., postavljen je za upravitelja Trgovačke škole u Sarajevu, dobio je titulu profesora, a rodila mu se i kći Višnja. Nažalost, počeo je obolijevati, operiran je 1906. godine u Beču. Kranjčević postaje sve priznatiji u domovini Hrvatskoj – 1907. godine na-kladom Akademske knjižare Gjure Trpinca tiskan je Prvi grijeh, alegorična opera u tri čina. Naime, u HNK-u u Zagrebu 25. travnja iste godine u povodu svečanih jubileja Ivana pl. Zajca prikazana je hvaljena istoimena predstava tekst koje je napisao Kranjčević, a glazbu Zajc. No zdravstveno stanje Kranjčevića bivalo je sve složenije te je morao napustiti profesorsku i rav-nateljsku službu u sarajevskoj Trgovačkoj akademiji. Izmučen bolešću i višekratnim operativ-nim zahvatima, Kranjčević je preminuo 29. listopada 1908. godine u svome stanu u Sarajevu, a tri dana poslije pokopan je na tamošnjem groblju Koševo. Imao je – četrdeset i tri godine.

Sljedeće, 1909. godine, u izdanju Društva hrvatskih književnika objavljeno je divot-iz-danje zbirke Pjesme, s nadnevkom 1908. godine. Na smrtovnici koju je kobne 1908. godine dala tiskati Kranjčevićeva supruga Ela u svoje i ime kćeri jedinice Višnjice naznačeno je da je profesor Silvije Strahimir Kranjčević nakon duge i teške bolesti blago preminuo. Posebno je na smrtovnici istaknuta sintagma hrvatski književnik uz ime Silvija Strahimira Kranjčevi-ća, jedinstvenoga hrvatskog poeta, zanesenog mirisom senjske bure i šumom mora, koji je doživotno bio lišen istinskoga domovinskog zagrljaja, podarivši nam zauzvrat rijetko viđenu domoljubnu, panteističku, kršćansku fresku hrvatskoga pjesništva. Ovaj neušutkani uskoč-ki puntar izravno je i meteorski utjecao na temeljne stvaralačke tijekove novije hrvatske književnosti, zadivljeno usmjeravajući i najveće među hrvatskim književnim klasicima 20. stoljeća, kao što su bili Janko Polić Kamov i Miroslav Krleža.

10


Il su lažni ideali, ili laže ovo doba…

S trima objavljenim knjigama, zbirkama poezije: Bugarkinje (1885.), Izabrane pjesme (1898.) i Trzaji (1902.), potom rukovetima pjesama objelodanjenima posthumno te prega lačkim i profesionalnim uređivanjem književnoga polumjesečnika Nada (1895. – 1903.), Silvije Stra-himir Kranjčević buntovno i oponentski drukčije književno stvara u kontekstu hrvatskoga realizma i naturalizma, ciljano odabirući ponajprije liriku, a ne prevladavajuću epiku kao au-tentični umjetnički izričaj. Kranjčevića inspirira istina; licemjerstvo i prodani ideali izazivaju u njemu protest, otpor; sukob s konvertitskim okružjem neizbježan je i u konačnici vodi k samoći, kontemplativnosti, sizifovskoj boli, oksimoronskoj razapetosti izme đu zemaljskoga i kozmičkoga. Zato Kranjčević pronalazi spokoj u starozavjetnom proroku Mojsiju, prepo-znajući vlastiti usud neprilagođena, beskompromisna pjesnika u mitskim, svemirskim pro-stranstvima.

Istodobno, Kranjčević nije hermetičan u svome pesimizmu jer teži beskrajnoj slobodi, pravdi, idealističkom poštenju. Već u mladićkim Bugarkinjama, koje je posvetio Augustu Šenoi, socijalno je i nacionalno krajnje osviješten te imperativno zahtijeva dostojanstvenost radnika, pomoraca, težaka u osiromašenoj, napaćenoj, iseljavanoj domovini Hrvatskoj. U ovom Kranjčevićevu lirskom prvijencu domoljublje je ambivalentno opjevano, od intimis-tičke, osobne ispovijedi, do pozitivističke, objektivne povijesne faktičnosti. Osobito su poti-cajni Kranjčevićevi lokalpatriotski inspirirani stihovi posvećeni rodnom Senju, hrvatskom Primorju uronjenom u uskočke sage. Neke od izdvojenih Kranjčevićevih pjesama u Bugar-kinjama jesu: “Hrvatskoj”, “Radniku”, “Na Nehaju”, “Bog i Hrvati!”, “Udovičin novčić”, “Hrva-tica kod kolijevke”, “Primorkinji”… U kontekstu Kranjčevićeva književnog djela i tragičnog života izdvajaju se, među ostalim, i ovi stihovi iz Bugarkinja, iz kojih izvire prekretnička snaga kranjčevićevske, jakobinske buntovnosti: … Nije ljudska miso, da po zemlji plazi // Već da sine hrla ko i smrtno tane // Nit je suza puka, da se po njoj gazi, // Već da vatrom pali, a kad treba plane! (“Najvećemu mučeniku”, Bugarkinje, 1885.)

U Izabranim pjesmama Kranjčević je poetski superioran, književno autentičan, zadire u ontološku, spoznajnu istinu, istodobno još bolnije snatreći slobodu, ljudskost, ideale. Biblij-ski kontekst amalgamski je neodvojiv od antologijskih pjesama ovoga hrvatskog velikana koji se nije mogao pronalaziti u lirskim minijaturama. Gotovo svaka pjesma iz ove zbirke fas-cinantna je stihovana umjetnina, vizionarski opjevana istina o antonimiji pravde i nepravde na svijetu te izdvojenom pojedincu, humanistu, pjesniku, kojemu je darovana radost istine i prokletstvo spoznaje. Refleksivne pjesme kao što su “Lucida intervalla”, “Anđeo bola”, “Eli! Eli! lama azavtani?!”, “Resurrectio”, “Misao svijeta”, “Mojsije”, “Zadnji Adam”, “Gospodskomu Ka-storu”… paralelni su svjetovi kranjčevićevske stvarnosti, njegove visoke zbilje o smislenosti čovjeka u odnosu na Boga, o slobodi izbora između dobra i zla. Vječiti čovjekov nesklad iz-među ideala i stvarnosti, sumnje i strahova, suze i grijeha, logike i poraza umjetnički inspirira Kranjčevića poeta, koji se pjesnički ciljano prikazuje kao kozmički kozmopolit i hrvatski do-moljub – istodobno i autentično. Jer, Kranjčević je bolno aktualan i nezadovoljan svijetom u kojem postoji, pa postavlja bazična, istodobno i retorička pitanja: Il su lažni ideali, ili laže ovo doba (“Misao svijeta”, Izabrane pjesme, 1898.).

11


Eshatološka, apokaliptička vizija propasti Zemlje introspektivno je opjevana u jednoj od najvrjednijih Kranjčevićevih pjesama – “Zadnji Adam”, u kojoj su sablasno prikazani ljudski pad, ništavna oholost, čovječja prolazna beznačajnost u odnosu na božansku moć i mu-drost. Šokantne su lirske slike o posljednjem Adamu koji noktom u led urezuje upitnik, kao i metonimijske vizije o koncu čovječanstva koje nestaje u polarnim hladnoćama iznenadnoga ledenog doba: … Spomenik svijetu, što ga više nema, / Do neba gruda ledena, golema! (“Zadnji Adam”, Izabrane pjesme, 1898.).

I u trećoj knjizi, Trzajima (1902.), koju je posvetio svojoj ženi, Kranjčević i dalje traga za idealima, željan ljubavi i sna, no istodobno, u skladu s pravaškim starčevićanstvom, ne do-vodi u sumnju svoju domovinu Hrvatsku, vjeru i etički rad pojedinca, samim time i vlastito pjesničko stvaralaštvo i prosvjetarski rad. Šest godina prije smrti u Trzajima Kranjčević obje-lodanjuje raskošne, moćne, mistične lirske pjesme kao što su “Sveljudski hram”, “Ditiramb”, “Hrist djetetu u crkvi”, “Nostalgija”, “Excelsior”…, razotkrivajući se kao poet buntovnik koji oholo i slobodoumno traga za smislom ljudskoga postojanja, znajući pritom da ga ne može mimoići nebeska kazna jer je pokušao proniknuti u nedodirljive svemirske tajne: … Kroz sve-mirske bezdni tajne – tako tvoja miso brodi, // O, ponosna ljudska glavo! Okrštena u slobodi, // Niti moli, niti prosi… (“Excelsior”, Trzaji, 1902.).

Slovo zaključno

Fasciniran metaforom kozmičkih visina, Kranjčević je ne skrivajući potresnu suzu izgnanoga zanesenjaka u srcu trajno nosio svoj dom, Senj, Primorje, Hrvatsku. Kranjčevićev je grob danas u Sarajevu. Jedan od iznimnih velikana hrvatske književno sti – Silvije Strahimir Kranj-čević – kao da nas promatra “iza spuštenijeh trepavica”, tragajući u postmodernom dobu posvemašnje informatizacijske alijeniranosti današnjice za dostojan stve nom hrvatskom kulturnom manifestacijom ili državnom institucijom naslovlje nom njemu u čast. Pjesnikov rodni Senj danas se doimlje kulturološki zanemarenim hrvat skim gradom. Anticipacijski znakovito odzvanjaju kobno petrificirani, veristički Kranj če vićevi stihovi:

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve, njojzi što uzeše, I ne vraćaju dug…

(“Moj dom”, Izabrane pjesme, 1898.).

12



Mirjana Mrkela

Prateći pjesnikov pogled(o pjesmi “Oblaci bijeli i oblaci ljubičasti” Josipa Prtenjače)

Ako je vjerovati riječima urednika i ocjenjivača Božidara Šimunića, ispisanima na poleđi-ni knjige1, Josip Prtenjača “uspijeva postići iznimnu istančanost lirskog trenutka i duboko poniranje u unutrašnjost”. Vrativši se na početak zbirke, Prtenjačine treće, provjerit ćemo istinitost ovih riječi. Pokušat ćemo, kao već mnogo puta kad su u pitanju mali ljudi i velike duše, razabrati kako je i je li uopće moguće biti i zagledan u nebo i prignut zemlji2.

Zemlja u Prtenjačinu slučaju jest dalmatinska, ravnokotarska, s kršem, oranicama i ma-slinama. Po njoj je on, u doba kada poslijeratni antifašistički entuzijazam nije bio splasnuo, obvezni otkup, pa čak i progresivni porez bili su ukinuti, a konzumerija i prezaduženost nisu bile ni u najcrnjim morama njegovih suseljana, trčkarao bos i u kotulici koje se sramio, u društvu svojih 7 sestara koje su ga tada još obožavale. Slabunjav i astmatičan, ipak je uspio dosegnuti profesorsku diplomu, zaposliti se i osnovati vlastitu obitelj.

Razvidno je, dakle, da našega pjesnika ne razdiru antagonizmi i tragični izbori epskopje-sničkih, naturalističkih i egzistencijalističkih književnih likova. Štoviše, na toj točki svojega puta daleko je i od misli starozavjetnoga proroka koji je zagledan prema Jahvi i čeka na Boga koji spašava3. Ali on je ipak svima njima zadojen i opečaćen, kako u prostorima života tako i u prostorima razuma i osjećaja.

Tada mu se, već kao zrelu, obiteljskom čovjeku dogodio gastarbajt. Bijaše to financijski napredak, a i astma se smanjila do neprepoznatljivosti. Njemačka, međutim, nije prijala svim njegovim organima podjednako. Bedara i puti, toga se njemu htjelo. Mediteranskog sunca koje otklanja neželjenu bljedoću, nespomenutu, ali oku čitatelja upravo zato vidljivu. Jer “šutnja se”, kaže filozof, “mora razumjeti kao vlastita prodorna forma svjedočenja”4. Prtenja-ča u kontrastu nudi, čak i kao naslov ciklusa, puti masline.

Slika masline, puna nostalgije, ipak je samo pozadina glavnoga predmeta pjesnikove žud-nje, koji izbija u prvi plan nakon pristojnoga i ponešto arhaičnoga izričaja “da se naužijem”. I evo žene! Trebalo je izmjestiti se čak do srednje Europe pa iščitati njezinu važnost. Obojana, maslinasta, asocira na onu o kojoj L. S. Senghor pjeva:

13


Ženo gola, ženo tamna! U sjeni tvoje kose paluca mi tjeskoba5

I što će učiniti, gdje će uprijeti oči tjeskobni pjesnik? Za potpunije shvaćanje konkretnoga rješenja poslužit će podsjećanje na stihove dvojice

domaćih autora koji su, izvan obvezatne literature, na Prtenjaču izvršili snažan utjecaj. Malo poslije njegova rođenja Ivan Slamnig objavio je zbirku pjesama u kojoj stoji da bi mogao biti sveden na staklenu ruku koja pokazuje “nekud u svemir”6. Jakša Fiamengo, nekoliko godina stariji od Prtenjače, tvrdi da gledajući nebo gledamo u vrijeme i želimo zaustaviti njegov kotač7. Tako, prateći pogled, ako ne staklenoga, onda zasigurno krhkoga pjesnika vidimo, ako ne cijeli svemir, onda makar djelić neba. Točnije rečeno, oblake, kako je Prtenjača već naznačio naslovom pjesme. S drugoga izvora, iz lektire, odavno mu je znano da oblak skriva transcendenciju Božje slave8, a u svakodnevnom životu označuje moć slobode, bilo da je prihvaćena (Baudelaire) bilo da je propuštena (Cesarić).

Pjesma “Oblaci bijeli i oblaci ljubičasti” sastoji se od dviju skladno oblikovanih kitica s po 11 stihova, dugih od 2 do 11 slogova koji se povremeno rimuju. Još jednom pročitavši početne stihove, premda njihov nastanak pada u doba razbuktavanja poststrukturalizma, moramo zaključiti da se naš pjesnik mahom suzdržava od burnih reakcija i prenaglašenih sloboda, svjesno pribjegavajući Camusovu zaključku: “sudbina njegove misli nije više da se odriče, već da oživi u slikama”9. Nakon toga dolazi malo iznenađenje. Četiri anafore, od čega tri s nabrojenim dijelovima tijela, u kratkim stihovima, napetim u vrlo modernističkoj žurbi, i četvrta s podsjećanjem na djetinjstvo, o kojemu smo naprijed progovorili, u nešto duljem stihu. Istim ritmom pjesnik dalje pita gdje bi ih zataknuo (oblake), pa izbor glagola zataknuti pruža još jednu potvrdu njegove užurbanosti.

Slijedi vokativom izrečena metaforična personifikacija, kada su oblaci nazvani oholim mladićima. U ovome stihu leži prekrasan reprezentant književno-teorijske tvrdnje “da se u pravom lirskom izrazu misao i osjećaj teško mogu odijeliti”10. Gledajući, dakle, cijelu paletu boja nebeskih putnika, od bijele do ljubičaste (ali bez akromatske sive i mračne crne!), isto-dobno vidimo i nebo i zemlju i ćutimo paletu osjećaja, od divljenja, preko zaigranosti, do blage osude, a možda čak i zavisti.

Da nije riječ o zavisti, nego o čežnji, saznajemo u drugoj kitici. Kada bi ih imao pod gla-vom, veli Prtenjača, ni za čim ne bi čeznuo. Sada je još iskreniji i egzaktniji te donekle ponav-ljajući posljednja dva stiha, naziva oblake svojim prijateljima. Prva dva stiha ove kitice uvje-ravaju nas kako on dobro zna što je java, a što san, jer snove sni, a javu misli. Jedno rješenje za obje muke (san i javu) bilo bi kada bi te i takve oblake smjestio pod glavu. Nadalje, nije mu dovoljno spomenuti jastuk, nego još jednim jezičnim podsjećanjem na djetinjstvo imenuje ispunu jastuka, tj. ono što bi u tom sretnom slučaju okruživalo pobrane oblake. To je repu-šina, usto još sjajna, a standardnim jezikom rečeno – perje. Nemamo nikakvih poteškoća u zamišljanju sjajnoga perja, ako ga usporedimo s prethodnim okruženjem oblaka, s nebom, vjerojatno zvjezdanim.

Ako se ovdje ne bismo prizemljili, dokraja pokušavajući odgonetnuti posljednju sliku, jer nam je ostala zagonetna ta glava na jastuku, ili među zvijezdama, morali bismo se poslužiti

14


pjesmom “U gostima”, koja se nalazi u istoj zbirci. Ondje Prtenjača naziva sebe nasukanim brodom, a “Po dvorištu prolila se mjesečina”.

Iako ne umišljamo da je ovo konačan odgovor na pitanje o konačnom značenju, ovdje ćemo se zaustaviti. Za sada. “U praksi neki od nas će vidjeti neke mogućnosti, neki će vidjeti neke druge, a sam tekst će sačuvati svoju tajnu o onim ispravnima.”11

Literatura

1) Prtenjača, J. 2015. Međe. Ogranak Matice hrvatske u Zadru, Zadar.

2) Menđušić, M. i D. Marguš. 2014. Milan Ujević. Gradska knjižnica Juraj Šišgorić, Šibenik.

3) Biblija, Mihej 7: 7. 4) Thurnher, R. 2004. Hermeneutička

fenomenologija kao angažman. Matica Hrvatska, Zagreb.

5) Kukolja, B. (ur.). 1955. Pjesme afričkih crnaca. Lykos, Zagreb.

6) Slamnig, I. 1956. Aleja poslije svečanosti. Matica hrvatska, Zagreb.

7) Fiamengo, J. 2005. Podneblje nebo. Književni krug, Split.

8) https://hr-hr.facebook.com/katekizam/posts/880183592010799

9) Camus, A. 1998. Mit o Sizifu. Matica hrvatska, Zagreb.

10) Solar, M. 1998. Teorija književnosti. Školska knjiga, Zagreb.

11) Belsey, C. 2003. Poststrukturalizam. Šahinpašić, Sarajevo

Predstavljanje knjige Josipa Prtenjače

15



Ivan Pederin

Osječka građanska i cionistička književnica Vilma Vukelić

Vilma Vukelić (1880. – 1956.) rođena je kao kći ma-đarskih Židova Miskolczy. Njezin jezik bio je njemački, ali se osjećala Hrvaticom. Udala se 1902. za časnika c.-k. vojske Milivoja Vukelića, sina hrvatskoga pjesnika Lavoslava Vukelića, i s njime otišla u Budimpeštu pa u Pečuh. Orijentirala se lijevo, pa je zbog teškoća s ju-goslavenskom policijom otišla u Pariz s četvero odra-sle djece. Sinovi Branko i Slavko otišli su u Moskvu jer su bili komunisti. Tamo su ih dočekali s tamnicom i saslušavanjima. Slavko je u Moskvi umro ili je ubijen. Vilma se s dvije kćeri vratila 1936. ili 1937. g. u Zagreb i razvela od muža, a nakon toga kći joj se udala za Istra-nina Ivu Mihovilovića. Sin Branko otišao je u Japan i surađivao je s obavještajcem Richardom Sorgeom.

Sorge je strijeljan, a Branko osuđen na doživotnu tamnicu zbog špijunaže. Branko je umro u Japanu. Ovoj životopisnoj epizodi Vilma Vukelić zahvaljuje svoj glas ljevičarke, iako je njezin književni rad jasno građanski.1

Vlado Obad došao je do njezine ostavštine u Zagrebu2 te je izdao njezina djela U stiješ-njenim granicama (nastalo 1951.) i Tragovi prošlosti: Memoari. Oba je djela otkrio i preveo po tiposkriptu. Ovo djelo nastalo je 1953./54. u Zagrebu. Dosad je izišlo čak u dva izdanja, 1997. i 2003.

Vilma Vukelić napisala je roman Die Heimatlosen (Beč i Leipzig, 1923.). Junak je toga ro-mana sjajni i bogati grad Budimpešta iz belle epoque, dakle mijene stoljeća, a zapravo je riječ o budimpeštanskim Židovima i njihovu putu prema cionizmu. Tu je ona slijedila ideologa

1 Vlado Obad. “Vilma Vukelić u duhovnom ozračju hrvatske lijeve inteligencije”. Književna republika 3 (2005), 5/6, str. 193–200; Isti. “Esekersko građanstvo u djelima Vilme Vukelić”. Književna revija 43 (2003) 3, str. 101–120.

2 Maroje Mihovilović. “Moja omama Vilma Vukelić. Pogovor njezinim Memoarima pod naslovom Tragovi prošlosti”. Memo-ari. Zagreb, 22003, str. 390–400.

vilma vukelić

16


cionizma Theodora Herzla Bečanina, koji je potkraj XIX. st. razradio svoje ideje o povrat-ku Židova u obećanu zemlju, što je dovelo do stvaranje države Izrael. Roman je esejiziran, radnja je zanemarena, glavnoga lika nema, ili pak ima, glavni je lik skupina mladih Židova, studenata, bogatih i siromašnih. Autorica je povučena u pripovijedanju. Vukelić piše i pod dojmom afere Dreyfus, koja je bila početak suvremenoga antisemitizma, koji nije više teološ-ki, kao feudalni antisemitizam, nego rasistički.

Roman je djelo o bogatoj Budimpešti, o društvu podijeljenom na velikaše, najprije “pu-nokrvne aristokrate” (Vollblutaristokraten),3 za kojima slijede baruni, pa milijunaši, među kojima ima Židova, a ima ih čak i među plemićima. Jer Židov vrijedi koliko ima novaca, ali on uvijek mora davati kršćanima novce, bilo da su to pristojbe ili mito. Budimpešta je grad lakoumnih ljudi koji se zabavljaju, grad lakih žena i podmitljivih ministara. U Budimpešti žive ljudi koji ocjenjuju druge po boji njihove kravate i kroju njihova smokinga. Oni se ne žene ispod svoga nivoa, imaju otmjenu ljubavnicu, nabacuju se svakoj malo ljepšoj ženi, a kad govore, kažu: “Moj prijatelj Barun Bornamisza”. Vukelić objašnjava financijski uspjeh Židova. U Carevini su Židovi živjeli ponajviše u Galiciji, živjeli su u getu i bili vrlo siromašni i obesprav-ljeni. Josip II. emancipirao ih je i napravio ravnim kršćanima, ali im vlast nije dopustila da se odmah svi dosele u Beč ili Budimpeštu, već je prema austrijskim običajima vodila tu seobu postupno pa su Židovi tek 1870-ih godina postigli potpunu jednakopravnost s kršćanima.4 Austro-Ugarska je imala vrlo veliku židovsku populaciju, možda najveću na svijetu; vrlo je prikladna za proučavanje židovskoga pitanja, ali ona, barem njezina vlast, nije bila antisemit-ska, kao npr. u Rusiji. Židovi koji su došli iz siromaštva i zapostavljenosti u Galiciji našli su se u Budimpešti i pokazali nevjerojatnu energiju i prodornost u poslovima, pa su se mnogi od njih jako obogatili. Vukelić na više mjesta spominje njihov mučni rad za tezgom u trgovini.

Više mađarsko društvo nacionalističko je, a njegov je ideal feudalno srednjovjekovlje. Daljnji su ideali sedmogradski knez Rakoczi Ferenc, Zriny Miklos stariji (sigetski junak) i mlađi, Pazmany Peter, isusovac i propovjednik koji je odgojio Zrinyja Miklosa mlađega kao Mađara, ali ne i njegova brata Petra, hrvatskoga bana koji je smaknut kao urotnik. Vukelić ih ne spominje, ali spominje mađarski nacionalizam kao pompozan i razmetljiv. Socijalizmu i radništvu Vukelić posvećuje vrlo malo pažnje.

Skupina židovskih dječaka pohađa katoličku (Vukelić piše klerikalnu) cistercitsku gimna-ziju i tamo osniva neko tajno društvo. Mnogi pisci spominju klerikalizam u smislu katoli-cizma, a ne znaju, kao Vukelić, što je to klerikalizam. Klerikalizam je inzistiranje na starim povlasticama Crkve prije Francuske revolucije.5 Tajna društva cvala su u doba restauracije ponajviše u Italiji i Francuskoj, pa Njemačkoj, bila su to često društva de pensée maçonique, a to će reći društva koja po sebi nisu bila masonska, ali je masonerija tim društvima upravljala.6

3 Ovakav termin neće se naći u suvremenom njemačkom, koji razlikuje visoko plemstvo – Hochadel, pa niže plemstvo – Kraujunker, šljivare. Vollblut je termin koji se upotrebljava za čistokrvne pse, konje i sl.

4 Ivan Pederin. “Židovsko pitanje u srednjoj Europi i Hrvatskoj u XIX. stoljeću”. Croatica Christiana Periodica 28 (2004), 53, str. 125–147.

5 Ivan Pederin. “K pojmovima klerikalizam i antiklerikalizam”. Crkva u svijetu 37 (2002), 1.6 Ivan Pederin. Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici Bečkoga dvora. Zadar, 2005. Protiv masona ustala je Crkva poslije ponov-

ne uspostave Družbe Isusove, i to osobito pape Pio VII. i Pio IX. René Fülöp Miller. Macht und Geheimnis der Jesuiten, Eine

17


Kod ovih mladića tajno je društvo oblik prkosa, ali i izraz toliko dvojbene židovske kohezije. Oni će svi ići prema cionizmu.

Görgei Alfred sin je Marianne, lijepe žene ružnoga, ali bogatoga muža koji joj daje mno-go novaca, a ona ga prezire. Ona ima ljubavnike i sama ne zna tko je Alfredu otac. Alfred je glazbeno nadaren i njegove prve skladbe traže se već u njegovoj desetoj godini. Voli Mađar-sku, osobito Budimpeštu, i mrzi Židove. Alfred postiže slavu kao violinist, na njegov koncert dolazi probrano i vrlo otmjeno društvo, njegova se majka time društveno izdiže i sjedi u prvome redu s grofovima. Alfreda dočekuju burnim aplauzom, njemu predstoje koncerti u svjetskim metropolama, kneževskim i kraljevskim dvorovima, ali volja je koncerta u rukama dirigenta Bernitzkog, čovjeka kojega svatko u Budimpešti poznaje zbog njegove lavovske glave i bijele kose. Alfred to ne podnosi, odloži violinu i iziđe na pola koncerta. Počinje izno-va, postaje mali učitelj glazbe, ali je nezavisan. Marianne ide u mondeno kupališno mjesto Guggenheim, u kojem se legu skandali. Ona je tip isprazne i lijene mondenke. Njezin sin Alfred tip je savršeno dobroga Božjeg čovjeka, koji je to jer je Židov.

Nagy Lajos s plamenom crvenom grivom duša je tajne udruge. On je žarki mađarski nacionalist, susreće Fenyöa, čovjeka koji je uvijek na strani potlačenih; udario je jednoga do-časnika koji je zlostavljao vojnika i zbog toga odležao godinu dana u tamnici. On je prijatelj Židova, koji ga vole i zovu časnim gojom. Onda je u novinama kritizirao nekoga potkupljivog ministra zbog čega je izbrisan s popisa odvjetnika. Bavi se novinarstvom. Oko njega se roje židovski liječnici, odvjetnici i arhitekti, koji smatraju da sudjeluju u izgradnji mađarske nacije. On pak smatra da Židovi ne mogu svoje strano sjeme saditi u tuđu zemlju.7 Mađari su narod gospodara, Židovi nemaju korijena, dolaze iz geta. Lajos, dakle, ne može postati Mađar, Ži-dov ne može zanijekati svoju krv. Lajos ipak postaje novinar, ali nezavisni novinar. On je ro-đeni novinar, a novina odgaja narod, nositelj je kulture. Novinstvo je moć i vlast. Novine sve oblikuju po svojoj mjeri, svi moraju poznavati samo jednu volju, u ljubavi i mržnji. Novinstvo je diktator, mogli bismo reći. Svi drhte pred novinstvom. Židovi su građani svijeta, osvajaju svijet kao savjetnici ministara i državnika.

Rosenberg Daniel studira medicinu, voli svoju domovinu Mađarsku, čita nacionalne pje-snike Petöfyja Sándora i Jokaija Mora, ali je odgojen u židovskoj vjeri. On sluša jauk Židova iz davnine, Židova zgrbljenih nad zemljom, koji moraju nositi žuti znak. Prosvjetiteljstvo daje Židovima priliku da postanu građani svijeta, Europljani koji se odijevaju kao Englezi, ljubuju kao Francuzi i nalaze da je život lijep kao mađarski plemići. Ali, ispod kulturnoga Europljani-na uvijek živi Židov; Židov koji je zgrbljen jer nema domovine; a stari pobožni Židovi odlaze često u Palestinu da tamo umru. Daniel misli o židovskoj državi, o Cionu, koji privlači Židove iz svih naroda.

Onda u ne baš otmjenoj gostionici sjede husarski časnici i govore da žena ne može biti nositelj neke ideje. Daniel dolazi s njima u sukob, a oni mu kažu: “Hoćeš batine? To možeš

Kultur- und Geistesgeschichte, Berlin, 1929., str. 535ff, 558ff. Masone i tajna društva progonila je i c.-k. viša policija jer su oni neprestano dizali ustanke.

7 I Jean Paul Sartre u Reflexions sur la question juide piše da je Židov čovjek koji nema zemlju na selu, ne bavi se lovom, vino-gradarstvom i sl.

18


dobiti. Ali kraljevski mađarski husarski časnik ne bije se u dvoboju s takvima kao što si ti. Za tebe je korbač.” Dobace mu: “Gubi se, židovska bagaža!” Daniel odlazi, smiju mu se. U Aus-tro-Ugarskoj postojao je običaj dvoboja s vrlo preciznim propisima.8 Tu se vidi da je Daniel Židov koji nema svoga položaja u društvu.

Fehérvary se asimilira tako što kao glumac mađarskoga narodnog kazališta glumi u nekoj francuskoj salonskoj drami engleskoga aristokrata i uživljava se u ulogu gentlemana. Usto je visok, vitak i plavokos.

Hannach odbacuje cionizam i smatra da samo bezuman čovjek može pokušati složiti naciju od Židova. Tu možemo dodati, što Vukelić ne piše, da se o židovskoj književnosti teško moglo govoriti izvan njihova vjerskog kulta, da su Židovi sudjelovali u nacionalnim književnostima mnogih naroda, ali bi tek tu i tamo napisali nešto sa židovskom tematikom. Židovski folklor prislanjao se uz folklor naroda udomitelja. Život u raznim zemljama ostav-ljao je traga kod Židova. Gabriel Goldmann smatra da su asimilanti heretici koji nastoje raspustiti judaizam. Cionisti ne shvaćaju da Cion ne može postati suvremenim gradom s kućama, kanalizacijom i sl. Isus je kršten u ime oca, a taj je naš Jahve. Sam Isus bio je Židov, on je pobijedio strašnoga Moloha kao Bog ljubavi. Njegovi apostoli i prvi sljedbenici bili su Židovi.9 Isus i Spinoza daleko su nadišli pojam židovstva. To je blaženstvo i tragika Židova. Imaju li Židovi pravi odnos prema judaizmu? Traže li Židovi Boga ili svoju samosvijest? Ži-dovski je racionalni doživljaj života, ali i ekstatično traženje Boga. Karl Marx i kapitalizam spadaju Židovima. Ovdje možemo dodati da je pitanje kamate riješeno otprilike istodobno u Talmudu, ali i kod sv. Tome Akvinskoga, a to su temelji kapitalizma i gospodarskoga pro-cvata zapadne Europe.10 Židovi su borci za prava potlačenih.

Daniel smatra da ideje postaju pitanja vlasti, Židovi nisu samo nacija, oni su i religija, sud-bina i spoznaja, pravo čovještvo, misija na zemlji. Stradalnici svih naroda čekaju Mesiju koji će na zemlji stvoriti kraljevstvo nebesko ne samo za Židove, nego za sve ljude koji pate. Ovaj pojam kraljevstva nebeskoga, mogli bismo dodati, malo se razlikuje od kršćanskoga, tek što u njemu nedostaje duhovnost, točnije pogled na zagrobni život. Daniel nastavlja o svetoj ideji jedinstva u Božjoj ljubavi, u podrijetlu od Boga oca.

Lydia je kći milijunaške židovske obitelji Nagyszombat Kraus, prava ljepotica. Njezina je prva ljubav Daniel. Međutim, Lydia je jako lijepa, za njom čeznu husarski poručnici. Ona ima svoga bogatstva i ljepote, velik društveni uspjeh na balovima otmjenoga društva, ravnoduš-na je prema Židovima i cionizmu, pa je Daniel pita je li ona uopće Židovka. Lydia sve rjeđe dolazi Danielu i razmišlja o tome kako da se uda za bogatoga muškarca. Upoznaje slikara Geröa, koji se vratio iz Pariza, i pozira mu, čak skida odjeću jer ona nije tek obična djevojka iz građanske kuće. To je sukladno duhu kraja stoljeća u Beču, kad se u književnosti sve češće pojavljuju opisi ženskoga tijela, a 1878. g. na izložbi slikara Makarta pojavila se slika ulaska

8 Franz von Bolgár. Die Regeln des Duells. Wien, 1903. To je značilo da se časnik ili plemić ili državni činovnik borio u dvoboju samo sa sebi ravnim. Ako ga je uvrijedio netko niži, on ga je mogao izmlatiti na ulici udarajući ga sabljom ploštimice. To se zvalo Ehrenschutz.

9 Schalom ben Chorin, Bruder Jesus (više izdanja) piše s mnogo simpatija o Isusu, kao Židovu i uzoru čistoga čovještva. On poriče da je Isus bio sin Božji.

10 Ivan Pederin. Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva. Split. 1996., str. 84–85.

19


Karla V. u Antwerpen s mnogo golih žena, u kojima su posjetitelji prepoznali kćeri i žene iz mnogih uglednih obitelji u Beču. A i Lydijina obitelj bogata je građanska obitelj koja se na-stoji aristokratizirati, što je karakteristično za građansku kulturu kasnoga XIX. st.11 Međutim, slikar želi Lydijinu tijelu uliti na platnu svoj duh i postići s tom slikom uspjeh, naslikati sve kao svoju sliku i priliku. Lydia to ne može podnijeti, isto kao što Alfred ne može podnijeti dirigenta i njegovu volju, a Lajos Fenyöovu volju. Biti svoj ističe se kao potreba Vukelićkinih likova.

Lydija će se udati za mladoga husarskog časnika Harasztija Arpada, pokrštenoga Židova koji se stidi svoga židovskog podrijetla iz vrlo bogate obitelji. I Lydia se pokrsti malo prije vjenčanja. Ovakva krštenja Vukelić ne opisuje kao apostaziju, dakle s teološkoga stajališta, nego kao nijekanje podrijetla i otpadništvo od nacije. Lydija, djevojka rođena da bude sretna i bogata, postaje članicom raznih društava, bavi se dobrotvornim radom, a onda se ustrijeli ne ostavivši oproštajnoga pisma, osim želje da se njezina prva ljubav, Daniel, brine o njezi-nu psiću i želje da bude pokopana na židovskom groblju. Lydija je Židovka, koju autorica kažnjava zato što nije htjela biti Židovka. Njezin život bio je isprazan i besadržajan, a jedini sadržaj mogao je biti cionizam.

Počinje rat, vojnici marširaju prema gavranima i vukovima koji će žderati njihove leševe, liju se topovi, novine raspaljuju mržnju i niske nagone nasilja u narodu, krupni kapitalisti taru ruke i zarađuju mnogo novaca, ali i socijalisti se osjećaju kao građani domovine i spre-mno idu u rat, što nije karakteristično za književnost koja je bila ekspresionistička. Premlaću-ju se, pa i ubijaju “veleizdajnici”, čuju se povici: “Eljen! – Živio!” Nitko ne zna gdje je žarište ili izvor toga gnjeva i želje za ubijanjem. Ovo spada u okvir ekspresionističke književnosti koja u industrijalizmu vidi sredstvo uništavanja “radnih životinja”, a i inače je književnost o ljudima bez korijena, u ovom slučaju Židovima.12

Die Entwurzelten cionistički je roman, traženje domovine i Jahve, očekivanje Mesije koji će stvoriti ili obnoviti obećanu zemlju i ustati za sve potlačene, sjediniti u Bogu sve ljude, a ne samo Židove. Ovaj roman u kojem skupina mladih intelektualaca raspravlja blizak je romanima Dostojevskoga, u kojima mladi i siromašni intelektualci raspravljaju, a i mesijaniz-mu starca Zosime u Karamazovima. I sama Oktobarska revolucija bila je mesijanistička jer je u svoj program stavila iskupljenje svih siromašnih i potlačenih.

Cionizam je vrlo razveden pokret; bilo je i prije Theodora Herzla pokušaja okupljanja Židova, bilo je Židova koji su se izdavali za Mesiju ili su takvim smatrani. U cionizmu nalazi-mo nacionalistički, socijalistički i druge tipove cionizma. Odmaknuli bismo se od teme ako bismo pobliže informirali o povijesti i karakteru cionizma.

U ovome romanu autorica organizira glasove tako da su cionisti njezino pripovjedačko grlo. Međutim, ona ipak dopušta da ima Židova koji nisu cionisti, Židova koji sudjeluju u nacionalnom životu Mađarske, sve ako ih ponekad odbijaju, Židova koji se asimiliraju, čak

11 Karlheinz Rossbacher. Literatur und Liberalismus. Zur Kultur der Ringstrassenzeit in Wien. Beč, 1992. Poglavlje: “Der Adel und die Aristokratisierung des Bürgertums”, str. 118 ff., str 161.

12 Wolfgang Rothe. Der Expressionismus, Theologische, soziologische und anthropologische Aspekte einer Literatur. Frankfurt am Main. 1977., str. 154, 156, 366.

20


se i stide svoga židovskog podrijetla. Mi smo doživjeli da je mnogo Židova otišlo u Izrael, ali mnogi i nisu, sve ako je antisemitizma bilo i ima ga i danas. Sve to jedva su shvatljive ili ne-shvatljive stvari, a ta neshvatljivost i neočekivanost istaknuta je značajka židovskoga pitanja, tog najstarijeg neriješenog i nerješivog pitanja svijeta.13

Cionizam ne izlazi iz okvira europskih nacionalizama doba u kojem je nastao. Srednjoeu-ropske nacije koje nisu imale kolonija nisu željele da se njihovi podanici iseljavaju čak ni 1852. Zavičajni roman bio je također protiv iseljavanja Nijemaca u prekomorje, ali je tražio da se višak njemačkoga pučanstva koje je onda burno raslo iseljava u slabo napučene krajeve istočne Europe, koji bi se onda anektirali. To je osnovna misao romana Hansa Grimma Volk ohne Raum, koji je odigrao itekako veliku ulogu u razvitku nacionalsocijalističke ideologije.14

Godine 1951. kad je Vilma Vukelić napisala roman U stiješnjenim granicama rukopis je imao malo izgleda da nađe put do čitatelja zato što je napisan na njemačkom i zato što se radilo o prikazu osječkoga građanstva, a u poraću se išlo za tim da se građanstvo uopće “uništi kao klasa”. Rukopis su ipak čitali Miroslav Krleža, Petar Šegedin i Marijan Matković.15 Krleža je imao i neke primjedbe.

Ovaj roman nema glavnoga lika, što je karakteristično za roman posljednje trećine XIX. st. Nema, dakle, glavnoga lika, a sujet nije draperija tom glavnom liku. Glavni je lik grad Osijek ili, točnije, osječko građanstvo. Radnja je zapostavljena, a roman se sastoji od niza so-cijalno-poslovnih portreta manje ili više uglednih osječkih građana. U tim portretima mogu se prepoznati stvarni Osječani toga vremena.

Tu je krčmar Drillich, vlasnik birtije K dobroj kapljici, protestant i potomak doseljenika iz Hessena. Ima muškobanjastu sestru koja izbacuje pijane goste. Do birtije je od kraja 1860-ih godina javna kuća. Posluga strepi od nje. Slijedi trgovina kratkometražne robe Politzky, a od-mah do nje ista takva trgovina bivšega Politzkyjeva pomoćnika Reichenbacha, koji nelojalno konkurira bivšem gazdi i time narušava poslovni moral. Max Marek doseljenik je koji trguje željezničkim pragovima i šumama, posao mu jako dobro ide i vrlo je imućan, usto financij-ski savjetnik i vjerovnik mjesnoga plemstva. On vjeruje u građanske vrline rada, štednje i stjecanja. Oženio se djevojkom iz dobre obitelji, višom od njega i s plemićkim sklonostima. Ona se družila s djecom grofa Eltza. Marek je kupio imanje grofa Bombellesa i prepisao ga na ženu, koja je sada gospodarica dvorca. Marek je trezven i pobožan, ne živi iznad svojih mo-gućnosti. Dolazi mu grof koji od njega želi pozajmiti novaca. Grof je rastrošni velikaš koji živi između žena i zelenaša. Marek ga odbija i obrazlaže odbijanje trgovačkim osjećajem časti, ali za sebe misli da bi ga grof mogao izazvati na dvoboj i ubiti kad bude tražio da mu vrati dug. Grof je nekoć bio husarski časnik. Marek čeka da grof propadne pa da jeftino kupi njegov dvorac Terezinovac. Marek nije kriv što grof ne umije čuvati očevinu – grof je uvijek grof, a građanin koji bankrotira zaslužuje samo prijezir. Žena se udala za Mareka jer je on bio dobra

13 Ovaj roman zaboravljen je i gotovo izgubljen. Ja sam ga jedva pronašao u maloj knjižnici u Eisenstadtu/Železnom u Aus-triji.

14 Ivan Pederin. Austrijska vlast u dalmatinskoj politici (1878. – 1914.). Zadar, 2009. Poglavlje: “Iseljavanje iz južne Dalmacije, Bosne i Hercegovine početkom XX. stoljeća”, str. 217–225; Ivan Pederin. “Balkanski okvir slike Slovenaca i Hrvata u austrij-skom zavičajnom romanu”. Slavistična revija. Časopis za jezikoslovje in literarne vede. Ljubljana, letnik 36 (1988), str. 284.

15 VilmaVukelić. U stiješnjenim granicama. Osijek. 1997. (Prijevod: dr. sc. Vlado Obad). “Predgovor”.

21


partija. On smatra da ga je s njom Bog blagoslovio i ugađa joj u svemu. Sam Marek izgleda neugledno kad skine kruti ovratnik, svilenu kravatu i visoke naramenice.

Marek je lik tipičnoga uglednog trgovca kojemu velikaši imponiraju, a on ih se boji i smatra se manje vrijednim od njih. To bismo mogli nazvati tipičnim socijalnim odnosom u militarističkoj i apsolutističkoj monarhiji. Laza Trifunović saborski je zastupnik i odvjetnik, ali izbjegava rasprave o državnom proračunu i Nagodbi. Njegova žena prima goste i prire-đuje gozbe. On je tip imućnoga provincijskog odvjetnika kojega politika i pitanja napretka i demokracije ne zanimaju. Drillich je blizak kršćanskim socijalima u Beču, divi se njemačkom Reichu, ne voli Čehe i Mađare, koje smatra kavgadžijama. Veliki je župan grof Pejačević, koji voli lov i pse. Jendrich je zapovjednik redara, zadaje brige muževima koji imaju lijepe žene, usto je grofov povjerenik i podvodi mu žene. Zna sve o činovnicima i ucjenjuje ih. Marek je protiv općega prava glasa jer bi to ojačalo položaj gospodarski zaostalih Slavena i socijalista. Lavović je hrvatski nacionalist i idealist koji priča o prilikama u Vojnoj krajini, gdje bi ljudi za najmanji prijestup morali proći kroz špalir šiba. Vjeruje da je Bismarck natjerao Austriju da se preuredi dualistički. Lavović je liberal, prisiljen je sudjelovati u nepravdama, protivnik je apsolutizma i militarizma, a i tupe ravnodušnosti. Lavović je Vilmin svekar, hrvatski pjesnik Lavoslav Vukelić. Ovdje Vukelić epskim sredstvima pravi od Lavovića tipičnoga hrvatskog pjesnika, malog potlačenog činovnika koji pati od neimaštine i pritiska konzervativnoga društva na čelu s Khuenom koji tlači činovnike. Ona autorski stoji uz njega. U hrvatskoj knji-ževnosti možemo spomenuti Ivana Zahara kao minornoga pisca toga tipa, a i mnoge druge.

Marek je kupio imanje grofa Bombellesa s dvorcem i prepisao ga na ženu. Uskoro je počeo govoriti da ga može prodati za dvostruku cijenu. Marek ne voli oporbu, u kojoj vidi zanovijetala puna mržnje. Možemo dodati da Sabor u Hrvatskoj nije bio nositelj suverenite-ta. Suverenitet je bio u kraljevoj osobi, a to je onda značilo da je Dvor donosio važne odluke, a ne Sabor, pa je strankama preostalo samo da “zanovijetaju”. Gerhart je inženjer, vrlo visok, koji misli o tehničkom napretku i o tome da sagradi suvremeni vodovod jer je u Osijeku odavna bilo teškoća s pitkom vodom. Praktični i trezveni Marek smatra ga fantastom, a Drillich govori da voda i ne treba jer u Slavoniji ima odličnoga vina. To je bijeg od osječke malograđanštine. Gerharta ne zanimaju politika, odnosi Hrvata i Nijemaca, seljaštvo; on je domaći Esseker. Načinio je program opskrbe pitkom vodom, loš je govornik, ali podnosi projekt poglavarstvu.

Gerhart na kraju odlazi u Ameriku i tamo mu dobro ide.Blažević je pohađao crkvenu gimnaziju, ali ne vjeruje, studirao je povijest i filozofiju u

Pragu i slušao predavanja Mihaila Bakunjina, Pavela Josefa Šafařika i Františeka Palackog, pri-bivao je na Praškom kongresu 1848. g., radi kao činovnik u magistraturi i pomaže obrtnicima koji su zapali u krizu. Smatra da su Nijemci u Osijeku strano tijelo koje obeshrabruje domaće. Hrvati koji govore njemački nemaju razumijevanja za siromašne seljake i čekaju subvencije iz Budimpešte. Međutim, Hrvati imaju folklor i oni su temeljna nacija. To je tip liberalnoga hrvatskog intelektualca koji će sklopiti neki savez s državom, služiti je kao činovnik i živjeti u osjećaju sa smirivanjem savjesti. Diskutira o Kantu i Schilleru, čita Bakunjina. Blaževićeva domaćica moli se za nj, plaća mise. On će se njome i oženiti, ona će naslijediti njegovu miro-vinu, ali svoje će knjige ostaviti franjevcima.

22


On i Lavović dva su tipa školovanoga Hrvata, slični kontrapoziciji Hojkića i Kačića u ro-manu U noći Ksavera Šandora Gjalskog. U Osijeku mu je utoliko teže jer ilirizam nije odje-knuo u tom gradu poslovnih ljudi. Međutim, Osijek je ipak napredni i prosvijećeni grad, nje-mački jezični otok, ima casino, kazalište, a u gradu se jako osjeća nazočnost mnogih časnika. Grad ima i masonsku ložu. Masonerija je bila dopuštena u Translajtaniji, ali ne u Cislajtaniji. Osjeća se nazočnost velikaša i tradicija.

Blažević smatra da su Nijemci strano tijelo u Hrvatskoj, a da je Khuen uvijek na strani stranaca. A i naši ljudi Hrvati koji govore njemački nemaju sluha za teškoće seljaka.

Tu je i slikar Eisinger, izvrstan slikar kojega poslovni Osijek smatra čudakom, a on radi kao podvornik u nekoj školi. Kao slikar on radi požrtvovno i sa zanosom, slikarstvo je za nj poziv, ne zanimanje. U njemu prepoznajemo osječkoga slikara Adolfa Waldingera.

Drillich je imao kćer koju je zaveo časnik Kasimir Ritter von Dombrowski i ostavio je trudnu jer ne bi dobio unapređenje da se njome oženio. Otac ju je izbacio iz kuće, a ona je otišla tetki u Budimpeštu i udala se za mladoga radnika. Međutim, u Osijeku su se proširile vijesti da je ona plesačica u noćnom klubu, pa osječki uglednici svi hrle k njoj i nude joj da će je izdržavati, što ona odbija. Ovaj postupak pripovijedanja karikiranje je kojim Vukelić razot-kriva moral čestitih osječkih trgovaca kao lažan i daje Drillichovoj zavedenoj kćeri dostojan-stvo. To je polemika protiv građanskoga braka XIX. st., a i opis građanskih seksualnih običaja, koji su drugačiji od feudalnih, temelje se na prostituciji i poluprostituciji.16 Sam Drillich mrzi Budimpeštu jer u njoj živi njegova kći, koja ga je osramotila. On vjeruje u njemačkoga cara Wilhelma, koji će sa svojim Nijemcima trijumfirati nad Slavenima jer Hrvatska raspolaže svo-jim autonomnim državnim proračunom. Ovdje odzvanjaju polemike Hrvatske i Mađarske zbog proračuna u kojima je vrlo živo na hrvatskoj strani sudjelovao Josip Frank.17

Međutim, Marek i njegovi drugovi, većinom mađaroni, dolaze u Budimpeštu tražiti sub-venciju za gradnju vodovoda, ali nailaze na hladan odgovor u ministarstvu. Vukelić ih ovdje izvrgava ruglu čitatelja, a s njima i poltronstvo mađarona.

Onda Drillichu umire žena, a on se ženi svojom višegodišnjom ljubavnicom Bosiljkom. Čak je dovodi na bal mjesnih uglednika, a ona sjeda do najotmjenijih gospođa. Ovaj je po-stupak narušavanje ustaljene društvene hijerarhije, čijem se zgražanju i isključivosti Vuke-lić ovim narušavanjem ruga. Marek traži da se Drillich isključi iz casina i u tome uspijeva. Drillich pije, kosa mu je neoprana, oči crvene, na nosu prištići. Kleveće Mareka. Grad se pomalo okreće protiv Mareka.

Odmah zatim Marekova se kći Ditta udaje za sina baruna Karpathyja s dobrim mira-zom. Barun prima nevjestu, prima i miraz, ali ne i Mareka. Međutim, u tom braku uskoro će se početi događati ružne stvari. Tu se Vukelić opet služi postupkom karikiranja, kojim baruna izvrgava osudi, ali izriče još jedan aspekt odnosa građana i velikaša koji se rado žene građanskim kćerima koje im donose poveći miraz. Ova situacija ima i svoje korijene u gos-

16 O feudalnom i građanskom braku vidi: Ivan Pederin. “Woman’s Honour in the Tragedies of Lessing and Schiller and the Sexual Manners in XIXth Century”. Acta Histriae 9 (2000), str. 69–76. Isti. Svakidašnjica u Rabu od mistike do renesanse i baroka. Rab: MH. 2011., str. 18 ff.

17 Ivan Pederin. “Josip Frank kao govornik i Khuenov protivnik”. Zadarska smotra 62 (2013), str. 76–90.

23


podarskim prilikama velikaša toga doba koji se nisu uvijek dobro snalazili u uvjetima kapita-lističke privrede pa su česti bili brakovi siromašnih velikaša s kćerima bogatih industrijalaca ili trgovaca, a ti su kćerima davali dobar miraz.18 Međutim, odmah iza toga Marek je napravio dijete nekoj sobarici. Ona odlazi od njega uzdignute glave, ne traži ništa, a mogla je. Tu je opet postupak karikiranja, kojim Vukelić izvrgava osudi Mareka, ali i relativira Mareka prema grofu kojem odbija pozajmicu.

Marek pak smatra da je siromaštvo nesreća, zazire od Gerharta jer je siromašan, ali shva-ća da će njegov vodovod dovesti pitku vodu u njegov nedavno kupljeni Terezinovac pa će on taj dvorac moći prodati po znatno višoj cijeni.

Vukelić završava spomenom afere Dreyfus u Francuskoj i bečkoga gradonačelnika, krš-ćanskoga socijala Karla Luegera kao nositelja suvremenoga antisemitizma. U Osijeku se po-javljuju parni mlinovi, ljevaonica željeza postaje dioničko društvo s austrijskim kapitalom, budimpeštanske banke otvaraju u Osijeku filijale, Khuen guši oporbu i inicijativu, agrarna kriza smanjuje kupovnu moć seljaka, Blaževićeva štedionica propada zbog lošega poslovanja dirigiranog iz Mađarske. Novine raznose pikantne pojedinosti o portugalskom, pa o belgij-skom kralju i njegovoj trgovini robljem iz Konga, slijedi razlaz Švedske i Norveške, atentati u Rusiji, mladoturska revolucija. Ovi dogođaji ubrzavaju razvitak pripovijedanoga vremena svojom učestalošću.

Illessyjevi sinovi vraćaju se sa studija u Zagrebu, jedan je pravaš, drugi socijalist. Obojica se zanose Bakunjinom.19 Počinje sukob naraštaja jer stari Illessy ne može podnijeti socijali-ste, a ne slaže se ni da mu se sin oženi siromašnom učiteljicom koja je po njegovu mišljenju dobra za ljubavnicu, a ne za ženu jer nema miraza. U ovoj borbi nazora vidimo načimanje ženskoga pitanja. Ivan je Perkovac kao urednik Vienca 1870. g. načeo pitanje emancipacije žena, tako što je preporučio da žene rade kao učiteljice, a tako i Šenoa Brankom.

Studenti pale mađarsku zastavu u Zagrebu i govore o feudalnoj Mađarskoj, klerikalnoj Austriji, apsolutističkoj Njemačkoj, rasističkom SAD-u, o Španjolskoj u kojoj još djeluje inkvi-zicija. U Osijeku demonstracije protiv gostovanja kazališta iz Pečuha. Marek kupuje palaču u Zagrebu. Vrijeme galopira i kraj romana ostaje otvoren prema budućnosti. A ta ne nosi ništa dobra. Pogled u budućnost neodređen je i tjeskoban. Marek umire, a na pogreb mu dolaze odličnici.

Ovaj roman, koji je autorica napisala pet godina prije smrti, ne sadrži čeznutljivi pogled unatrag, nije osuda ni obrana Osijeka. Osijek nije krajolik djetinjstva, a roman nije obrana socijalizma, nacionalizma ili bilo koje druge ideologije.

Roman nije psihologiziran. Likovi djeluju slijedeći načela građanskoga mentaliteta, koji autorica opisuje bez namjere da građanstvo brani ili idealizira, ili da ga ideološki oblati. Me-đutim, građanstvo nije zatvorena klasa i velike su razlike između Drillicha i Mareka, iako su obojica građani.

18 U njemačkom je onda nastala i nova riječ – Mitgiftjäger – lovac na miraz.19 Socijaldemokracija bila je proširena u Hrvatskoj, a u Istri i anarhizam. Ivan Pederin. “Socijaldemokrati i anarhisti u Istri i

Trstu do početka XX. stoljeća (Prema spisima c.-k. policije u Državnom arhivu u Trstu)”, Rijeka 9 (2004), 2, str. 125–145.

24


Veliki je župan grof Teodor Pejačević, koji voli lov, konje i pse. Taj grof bio je zaista župan, bio je c.-k. komornik, nosilac maloga križa reda sv. Stjepana, počasnoga križa II. razreda s hra-stovim listom, začasni vitez malteškoga reda. Jendrich je šef redara, zadaje brige muževima koji imaju dopadljive žene i podvodi ih grofu, tip velikaša apsolutističke monarhije u XIX. st. U tipičan lik lijepe supruge imućnoga i uglednoga muža spada ljubavnik, po mogućnosti visokoga roda.

U Osijek dolazi Khuen, lijep i mlad. Zna sve o činovnicima koji pred njima drhte, a među činovnicima djeluju doušnici; njihova unapređenja ovise o doušničkim izvješćima Khuenu. Khuen se ovdje pojavljuje kao mali šef uprave, gospodar karijera svih činovnika, ne gleda dalje od povjerenoga mu upravnog područja. Ne sudjeluje u velikoj politici Dvora. Khuen optuži Lavovića da je bio na strani pobunjenih seljaka, a on mu prkosi zbog savjesti i govori o prilikama u Vojnoj krajini, gdje su vojnici za najmanji prijestup morali proći kroz špalir šiba. U Krajini se jedva smjelo govoriti hrvatski. Lavović, a to je Vilmin bivši suprug Lavoslav Vukelić, potajni je liberal prisiljen sudjelovati u nepravdama. Smatra da je Bismarck natjerao Bečki dvor da preuredi Carevinu dualistički.20 Lavović smatra da treba reći ne apsolutizmu i militarizmu koji uzrokuju tupu ravnodušnost, ali za to nedostaje političke volje i snage. On nije tip junaka ni vođe kakvoga bi trebala oporba. Khuen ga otpusti, a on se zaposli kod vele-trgovca Philipa Polacka, koji se prema njemu odnosi kao prema propalici. Država je uzvišena i uvijek može svakoga društveno i moralno diskvalificirati. Žena mu neprestano prigovara i smatra da je kriv što je otpušten. Uz njega je Marija u platonskoj vezi, ali ih ogovaraju da su ljubavnici. Lavović piše roman i čita Mariji ulomke. Njegova nadarenost zakržljala je, volje više nema. Žena ga napušta. Lavović je tip hrvatskoga pisca kojega guši državni aparat. Zna-mo za mnoge takve pisce koji su živjeli u procijepu između činovničke službe i književnosti pa su podlegli.

Iz Osijeka vodi jedina željeznička veza prema Mađarskoj. Željeznica je bila temelj mađar-ske vlasti, a ona je centralizirana prema Budimpešti. Veletrgovac Marek protiv je općega pra-va glasa koji bi uveo u politiku zaostale Slavene u Kraljevini sv. Stjepana i socijaliste. Danko je umirovljeni profesor povijesti, umirovljen je jer je previše volio žene, a bio je i protukleriklac. On smatra da je u Slavoniji od početka bilo samo podanika, spominje proces iz 1762. g. u kojem je u Osijeku spaljena Aloysia Wogner jer je, prema navodima svekrve, općila s đavlom.

Osijek nije cjelina, nego tek nekoliko dijelova bez dubljega međuodnosa.Onda počinje vihor antisemitizma s aferom Dreyfus u Francuskoj i Karlom Luegerom u

Beču, istodobno s industrijalizacijom, pojavom parnih mlinova, metalurgije; ljevaonica želje-za postaje dioničko društvo s austrijskim i mađarskim kapitalom, bankroti. Reichenbacher je poslovno uništio Politzkoga, njega je udarila kap, ali oči mu bljesnu kad se spomene Reichen bacher. Širi se agrarna kriza, u kojoj slabi kupovna moć seljaka. Kriza je posljedica lo-šega financijskog poslovanja dirigiranog iz Mađarske i nedostatka kapitala. Mađarske banke osnivaju podružnice u Hrvatskoj. Khuen guši oporbu i njezinu političku inicijativu, profesor Danko spalio je svoj nedovršeni rukopis.

20 Vukelić ne piše da su Mađari očijukali s Bismarckom. Ivan Pederin. “Nesporazumi Dvora, pravaša i socijalista o mijeni stoljeća”. Zadarska smotra 59 (2010), 3/4, str. 118–125.

25


Vukelić širi obzor maloga grada Osijeka u kojem se pričaju pikantne anegdote o portu-galskom kralju, o belgijskom kralju koji trguje robljem u Kongu. Priča se o razlazu Švedske i Norveške, o atentatima u Rusiji. Pojam malograđanštine pomalo nestaje iz Osijeka. Trgovac Illessy uvijek priča da živi na rubu gladi. On raspravlja u casinu o pitanjima poljodjelstva i konkurenciji američkoga žita. Dolazi kazalište iz Pečuha, ali izbijaju demonstracije i predsta-va se otkazuje. Khuen mora otići.

U romanu ne nalazimo čežnju za francjozefinskim vremenima, kao npr. kod Stefana Zweiga u Die Welt von Gestern, ali ima staloženih pogleda prema jednom povijesnom razdo-blju koje je autorica dobro poznavala. Roman ima čvrst oslonac u povijesnoj stvarnosti koja kod nas nije dobro poznata jer kod nas još nije napisana temeljita analiza Khuenova doba koje Obad, slijedeći opća povijesna djela, opisuje kao doba u kojem je Khuen reformom sudstva, uprave i Sabora (1887.) ugušio svaki oblik oporbe. On je uveo u Sabor plemstvo – viriliste, pravo glasa imalo je samo 2% pučanstva, vezao je Hrvatsku uz mađarski i austrij-ski bankovni kapital, sve u namjeri da Hrvatsku utopi u jedinstvenu mađarsku državu. U tome naziremo suprotnosti jer je Hrvatska kao i Mađarska imala suverenost na području bogoštovlja i nastave, uprave, unutarnjih poslova i gospodarstva, koje je ipak bilo zajed-ničko s mađarskim, što je bio izvor trvenja i polemika, a Hrvatska je bila kraljevina isto kao i Mađarska. Khuen se, prema Obadu, oslanjao na Švabe, Srbe i mađarske veleposjednike, favorizirao je Osijek i slavonstvo protiv Zagreba, a Osijek je bio u gospodarskom pogledu važan, imao je 17 297 žitelja, dok je Zagreb imao samo 19 857 žitelja. Vukelić vidi Osijek ne kao grad smješten zemljopisno; u njemačkom rukopisu izbjegavala su se imena kao Osijek, Drava, Tvrđa (ta imena dodavao je Obad u prijevodu), ne spominje ni grofa Pejačevića, piše samo “veliki župan”, ne spominje ni Khuena, piše “ban, grof, ekscelencija”. To rukopisu daje karakter općosti, točnije austro-ugarske općosti, a Austro-Ugarska je nekako autoričin svijet. Osijek je društveno i gospodarsko tkivo. Likovi nisu psihologizirani, ali su društveno, a prije svega gospodarski obrazloženi. Oni žive u neprestanim sukobima jedni s drugima; ma koliko stabilno izgledalo društvo, ono je u autoričinoj analizi kaotično i ide iz jedne krize u drugu. Vukelić je krajnje povučena iz pripovijedanja, ima čulo za licemjernost društva i društvene opačine, što je svakako približava naturalizmu, koji je upitan u hrvatskoj književnosti.

Zanimljivo je da autorica, nekoć uvjerena ljevičarka, jedva spominje ljevicu, radništvo i socijalizam, a ako ih i spominje, ne problematizira ih.

Obad u ovom romanu nalazi kroniku Osijeka. Kronika je književni rod koji je odigrao važnu ulogu u starim razdobljima, u njoj se miješaju historičnost i ahistoričnost, a povijest duha u njoj traži natpovijesne elemente.21 Znamo još za kronikalno pripovijedanje u kojem izmišljeni pripovjedač pripovijeda arhaičnim jezikom. Okvir je pripovijedanja opis navodno-ga pronalaženja rukopisa.22 To će se naći npr. u Cervantesovu Don Quijoteu, u kojem pisac otkriva i navodno prepričava djelo mudroga maurskog ljetopisca Cide Hamete Benengelija.

21 Elfriede Stutz. Chronik, Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Merker und Wolfgang Stammler, Zweite Auflage, Neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitarbeit zahl-reicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner Kohlschmied und Wolfgang Mohr, Erster Band, A-K. Par 2, str. 213.

22 Ibid. Rupprecht Leppla. Chronikalische Erzählung. Ibid. str. 220.

26


Ništa od toga nećemo naći u ovom romanu Vilme Vukelić, ali ćemo naći njezinu ličnost, koja se ne pojavljuje u pripovijedanju, no snažno je nazočna njezinim zrelim stavom i dobrim poznavanjem povijesnih prilika o kojima piše.

Vukelić ne sudjeluje u prilikama Osijeka, ona nije povijesno relevantna ličnost, u zbivanji-ma koja prikazuje ona ne igra ulogu ni u kulturi svoga grada, ona je pripovjedač koji zapaža i prikazuje, a zapaža prilike koje se mogu najbolje vidjeti iz svakidašnje perspektive obrazovane građanske žene, što je Vilma i bila. To promatračko držanje i sklonost da opisuje društveno nakazne pojave približava je naturalistima, a naturalizam se ne ističe u hrvatskoj književnosti.

U liku uspješnoga veletrgovca Maxa Mareka miješaju se likovi osječkoga veletrgovca te Vukelićkina oca Miskolczyja, predsjednika trgovačke komore koju je osnovao Khuen. Tada je u Osijeku gostovalo mađarsko kazalište iz Veszprema koje je bilo dobro primljeno, ali su sljedećega dana izbile demonstracije akademske mladeži i radnika protiv kojih idu žandari. Toliko Obad u svom “Predgovoru”.

Vukelić pripovijeda o Drillichovoj birtiji K dobroj kapljici. Drillich je vinogradar, neotesa-nac. Blizak je Luegerovim kršćanskim socijalima u Beču, a divi se njemačkom Reichu. On je protivnik Čeha, Mađara, ali i kavgadžija. Doseljenik je iz Hessena, protestant, ali se tradicija na koju se on poziva izrodila u njoj tuđem podneblju Slavonije. Höhlengrube ima željezari-ju, ali njegovi sinovi postaju poduzetnici. Onda je tu apoteka K svetom Roku. Vukelić piše o pokolju koji su Turci napravili u Bugarskoj da orijentira zbivanje u kasnom XIX. st. Tu je i hotel Lovački rog, casino kao klub “boljeg društva” koji je već izgubio svoj karakter kakav je imao na početku stoljeća jer u njemu sjede, pored ostalog, i trgovci. Max Marek trguje željezničkim pragovima i drvom uopće te zarađuje mnogo novaca. On je vezan s mjesnim plemstvom, vjeruje u građanske vrline. Pred izbore se obećavaju subvencije.

Osijek nije cjelina, već nekoliko njegovih dijelova bez dubljega međuodnosa, ilirizam nije ostavio traga u tom gradu u kojem nema zanimanja za politiku i književnost, a one su bile povezane u čitavoj književnosti XIX. st., barem do moderne. Međutim, Osijek je napredni i prosvijećeni trgovački grad, njemački jezični otok u kojem djeluju casino i kazalište, mason-ska loža i časnici čine pečat grada, a uz njih grofovi zemljoposjednici i njemački obrtnici. Osijek je grad reda, rada i napretka, kako je rekao Khuen, pravi Khuenov grad. U Osijeku odzvanja mišljenje mađarskoga ministra Bekessyja, koji smatra da je Hrvatska pasivne bilan-ce koja stvara gubitke. Osijek je bogat, ali živi izvan svijeta u duhovnoj stagnaciji. Ukratko, u Osijeku ima mjesta samo za prosječnost.

Mi ćemo pokušati Memoare bliže odrediti u pogledu književnoga roda. Memoari trans-formiraju stvarnost tako da ne daju mjesta svakodnevnom životu. Pisac memoara opisuje samo velike i vrlo važne doživljaje i uvijek izostavlja svakidašnjicu u kojoj je sličan čitatelju, iako je svakidašnjica ipak najveći dio njegova života, kao i svih drugih ljudi. Odatle slijedi falsificiranje stvarnosti. Pisac voli istaknuti svoju veličinu. Engleski državnik Disraeli napisao je u svojim memoarima da je njegova obitelj došla u Englesku iz Mletaka jer su Mleci imali kulturni prestiž. Međutim, obitelj je došla iz Forlíja.23

23 André Maurois. Aspects de la Biographie. Paris, 1928., str. 137–145.

27


Memoare mogu pisati samo velike ličnosti, obično ličnosti koje su odigrale neku ulogu u politici ili vojsci. Vilma Vukelić to nije bila. Ona je opisala svoje djetinjstvo i mladost, obitelj, oca i majku, njezin i njihov odnos prema židovskoj religiji. Opisala je svoju ljubav s tada mla-dim časnikom Milivojem Vukelićem i oca kojemu mogući brak kćeri s časnikom nije bio po volji. Sve nam ovo kaže da ovo djelo ne možemo opisati kao memoare.

Na drugoj strani autobiografija pokazuje sklonost prema samoispitivanju, introspekciji, ona potječe od Augustinovih Confessiones, a Augustinovo djelo počiva na kršćanskom sa-kramentu ispovijedi. Autobiografije često pišu znanstvenici u želji za introspekcijom i željom da svom životu daju oblik i smisao. Autobiografija je sklona divljanju stila i nužno nema završetka. Narcisoidna je, pisac nastoji obnoviti i eternizirati svoj život, a osobito djetinjstvo. Ona je otkriće samoga sebe.24 Autobiografija je zaštita od dislokacije ličnosti i uvijek počinje nekim oblikom obraćenja.25

U tom smislu knjiga Vilme Vukelić pod naslovom Tragom prošlosti jest autobiografija. Vlado Obad, koji je djelo otkrio, preveo ga je po tiposkriptu na hrvatski i izdao. Autorica uvodno daje sliku Osijeka kao provincijalnoga grada na prometnici između Beča i Carigrada u koji se doseljavaju trgovci iz Češke, Slovačke i Mađarske. U gradu djeluje casino, a dolaze i kazališne družine. U taj grad ona smješta svoga otatu i omamu, a to su djed i baba, kako to kažu Židovi. Otata je otvorio dućan i računa sve do najmanje sitnice. To su njezine dječje uspomene i pokušaj rekonstrukcije ličnosti kojoj je Osijek okvir. Tom okviru autorica posve-ćuje mnogo pažnje, ali se pred čitateljem pita je li to onda, pred toliko godina, 1852., bilo baš tako kako ona doživljava u času pisanja. Autorica, koja je doseljenik, posvećuje Osijeku mnogo pažnje jer se s tim gradom identificira. To je držanje koje bismo mogli nazvati karak-terističnim za Židove koji vole sredinu koju su izabrali, rado se sele, ali su uvijek lojalni toj sredini. Ona ih prima, i to ne uvijek dobro.

Autorica rekonstruira svoju ličnost opisom svoga štiva, Alexandrea Dumasa (ne kaže oca ili sina), Eugénea Suea, Augusta Kotzebuea, Heinricha Zschokkea, što bi bio jedan dosta kon-vencionalni i ne osobito uzbudljivi izbor pisaca iz njemačke i francuske književnosti. Tu je još i Jókai Mór, pisac, političar i član mađarskoga parlamenta, suradnik nadvojvode Rudolfa u izdavanju zbirke Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, koja je pokrenuta 1886. g., a izišla je u velikom broju svezaka, od kojih je svaki posvećen po jednoj habsburškoj zemlji. Vukelić piše za svoje unuke i tu se jasno vidi traženje identiteta u djetinjstvu, u Osije-ku, ali i kontinuiteta.

Vukelić je u času pisanja svjesna da je Židovka i Židove opisuje kao ljude koji su uvijek i svuda stranci, progonjeni, diskriminirani, plaćaju najveće poreze. Vukelić navodi predrasude domaćega pučanstva o Židovima. Oni žive u getu. Getom upravlja Judenmeister postavljen od gradske vlasti koji ima i velike ovlasti. Tu se opažaju suprotnosti. S jedne strane Osijek je okvir i temelj njezine ličnosti, a onda je Vukelić, koja Osijek voli kao grad djetinjstva i mla-dosti – stranac.

24 Georges May. L’autobiographie. Paris. 1978., str. 28, 36, 107.25 Georges Gusdorf. “De l’autobiographie initiatique à l’autobiograpahie genre littéraire”. Revue d’Histoire littéraire 75 (1975),

str. 973, 975.

28


Vukelić traži svoje podrijetlo i nalazi ga u Ulmu. Nastavlja s pripovijedanjem o učenom Židovu Sabbataju, koji živi u Smirni, smatraju ga Mesijom koji će iskupiti Židove tako što će ih okupiti. Sabbataj je bio lažni Mesija, koji je kasnije prešao na islam. U ovoj slici Mesije upa-da u oči nedostatak pogleda u zagrobni život. Međutim, ta nada da će doći Mesija razlikuje Židove od kršćana. Vukelić nastavlja govoreći o tome kako omamu ljuti što dječaci mogu ići u školu, a djevojčice ne.

Vukelić nastavlja svoj put kroz povijest s Francuskom revolucijom, koja je proglasila jed-nakost pred zakonom, što važi i za Židove, te je opazila da Židovi rado sudjeluju u revolucio-narnim pokretima. Ovo je sukladno velikom Synhedrionu, koji je Napoleona proglasio spasi-teljem Židova, ali je on onda postao sumnjičav pa je ograničio prava Židova 1808. g. s décret infâme. Vukelić ovo ne spominje, čini se da i ne zna, ne spominje ni Hardenbergov Judenedikt 1812. g., po kojem su Židovi postali ravnopravni s kršćanima i građani židovske vjere, pa su morali imati čvrsta prezimena, prijavljivati se kod vlasti, voditi svoje poslovne knjige na njemačkom (ne jidišu). Imali su pristup sveučilištu, ali nisu mogli biti časnici.26 Vukelić malo zna o postupku približavanja Židova i kršćana u Njemačkoj u XIX. st. Ona spominje jidiš kao kućni jezik, dakle jezik obitelji koji se nije govorio vani. Spominje ulogu Židova u Mađarskoj, braću Ullmann, koji su osnovali društvo Pester Lloyd i druge ustanove u Budimpešti, maj-ku koja uči francuski, njemački i engleski, ali jedva malo hrvatski, kinderfrajlu Rozi koja joj pripovijeda bajke. Obitelj živi vrlo skromno i štedljivo. Ona je tipično građanska austrijska obitelj iz ranijih razdoblja XIX. st. s podrijetlom, što je kod Židova rijetko jer se oni nepresta-no sele i rado mijenjaju prezimena. Upada u oči da Vukelić, kasnija ljevičarka, ovdje prianja uz građanski način života. To je tipično austrijsko građanstvo trgovačkoga tipa koje ne traži oslonac u nacionalizmu kakav je bio onaj hrvatski, mađarski ili češki. To građanstvo ostvaruje se u poštovanju obrazovanja koje nalazi u književnosti, ali i u građanskim vrlinama, poštenju, štednji, radu. Ovaj tip građanstva mogli bismo nazvati kozmopolitskim u austrijskom smislu.

Vukelić opisuje liječnika dr. Eliasa Rosenbauma, dobroga, predanoga radu, prijatelja ma-loga puka, dobročinitelja, prijatelja župnika koji mu je poslije rabina održao nekrolog, tip vrlo karakterističan za Židove. Međutim, ona tu i kritizira liberalnost uz koju prianjaju Židovi kao vlast obrazovane elite. Ona opisuje oca također kao vrlo tipičnoga Židova, on je opre-zan, marljiv, radi da osigura pristojan život svojoj obitelji, ne voli prekomjerno bogatstvo, protivi se izigravanju zakona i ima svoj poslovni moral. To je slika tipičnoga građanina XIX. st. koja je udaljena od ideoloških i književnih napada na građanstvo što potječu od ljevice.

Vukelić ide i dalje pa opisuje casino u kojem sjede trgovci, odvjetnici, honorati. Casino je inače nastao u XIX. st. To je klub obrazovanih u koji pristup imaju velikaši, svećenici, plemići, akademski obrazovani građani, časnici, ali ne trgovci, obrtnici i sl.27 Potkraj stoljeća, a to je doba koje Vukelić opisuje, casino se donekle udaljio od svoga prvobitnog oblika. Dame ra-dije posjećuju jedna drugu, nego što idu u casino ili javne lokale. Građanska kuća ima svoju krojačicu, kuharicu, pralju, kinderfrajlu, a odrasle djevojke, kojima nije dopušteno da izlaze same, imaju i garde-dame, a ta ih prati i nadzire njihov spolni moral. Bogatiji imaju guvernan-

26 Hartmut Kircher. Heine und das Judentum. Bonn. 1973., str. 25–27.27 Ivan Pederin. Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji. Zadar. 2008., str. 132.

29


tu, koja se brine o obrazovanju djece, jedna guvernanta osnovala je privatnu školu za kćeri “viših staleža”.

Položaj djece pod krutom vlašću građanske obitelji nije jednostavan, osobito ženske dje-ce. Ako se djevojka uda bez dopuštenja obitelji, majka isključi kćer iz nasljedstva, a kći do-živi živčani slom i liječi se kod psihijatra Rudolfa Krafft-Ebinga u Beču. To je liječnik poznat u književnosti jer je stvorio pojam mazohizam, kojim je opisao psihološko držanje likova austrijskoga pisca Leopolda von Sacher-Masocha. Građanska obitelj ima svoje korijene u zanimanju i u gradu, ali i u brojnim društvenim vezama i obzirima. Tu je sestrična Tinka Vesely koja ne voli Vukelićkinu majku jer je njezin muž bio zaljubljen u nju, a ona ga je od-bila. Prijateljice se ogovaraju i međusobno podbadaju, ali ostaju prijateljice. Poneki ugledni i obrazovani čovjek ima blebetavu ženu koja njime vlada. Roditelji ne vole časnike i boje se da im zavedu kćeri. Časnici su, naime, morali položiti veliku kauciju ako su se htjeli oženiti. Poželjniji je kao ženik lijepi i visoki liječnik Reinfeld, u kojega su šiparice zaljubljene, a tako i Vilma. Šiparice čitaju zabavnu autoricu Marlitt, a to im roditelji brane svjesni nazora koji je nastao u cenzuri da je književnost sredstvo odgoja višega sloja te da mora biti umjetnički uspjela da bi to bila. Marlittova to nije bila. Govorka se da je taj liječnik napravio dijete ne-koj djevojci i nije se htio oženiti njom. Vukelić to sluša kao dijete i ništa joj nije posve jasno. Tu Vukelić prelazi na pripovijedanje iz niske perspektive djeteta, što je često u književnosti XX. st., npr. kod Güntera Grassa. Inače je njezino pripovijedanje pripovijedanje sa strane. To je pripovijedanje o osječkom i austrijskom građanstvu, strogom, štedljivom i čestitom, ali i frivolnom i ispraznom u isti mah.

Put je u ispraznost predbračni spolni život koji vodi u društveni pad. Zavedene djevojke postaju pjevačice u sumnjivim lokalima. Djevojka koja se hoće udati mora biti iz pristojne obitelji, obrazovana, znati jezike i imati dobar miraz. Događa se da muž potroši taj miraz i bankrotira.28 Vilma opisuje građanstvo kao svoju socijalnu i moralnu domovinu, ali sve više uočava suprotnosti toga društva. To bi bio njezin put u ljevicu, ali ga ona opisuje kao put u razočaranje i gubitak socijalne domovine.

Lik oca odgovara građanskom i austrijskom paternalizmu XIX. st. Vukelić opisuje oca s potpunim povjerenjem, poštovanjem i ljubavlju, osobito njegov odnos prema vjeri. Vukelić se sjetila da je Židovka kad nije mogla kao druge djevojčice u bijeloj haljini otići u crkvu po prvu svetu pričest ili krizmu. Otac je dobrotvor, ali njegova dobrotvornost nije vjerski obra-zložena. U prakticiranju židovske vjere vidi preživjele običaje, ne šalje kćer na vjeronauk, a židovska vjerska poduka na niskom je stupnju. Na toj nastavi ništa se ne čuje o klasičnom judaizmu i židovskoj duhovnosti. Otac je tu opet tipični europski i austrijski građanin koji je sklon sekularizmu i vjerski obred smatra starim i ne mnogo potrebnim običajem. Otac ne taji da je Židov, ali smatra da svaki Židov mora pridonijeti zajednici i služiti joj. Bio je tajnik L’Alliance israelite za Osijek. To društvo imalo je sjedište u Parizu, što potvrđuje tako-rekuć urođenu lojalnost Židova prema sredini koja ih je udomila, ali i iznenađuje. Judaizam

28 U tradicionalnoj Europi muž nije mogao raspolagati mirazom svoje žene, koji je bio njezino osiguranje. Vidi: Ivan Pederin. “Appunti e notizie su Spalato nel Quattrocento”. Studi veneziani 21 (1991), str. 323–409; La condizione della donna, str. 362 ff.

30


je teološka velesila, nema kršćanstva, a ni islama bez judaizma. A sami Židovi obično nisu religiozni.

Vilma je zastrašena rasizmom i antisemitizmom suvremenoga tipa. Laicističko XIX. st. nije više sklono osuđivati Židove s vjerskih stajališta, nego radije s rasnih. Ona spominje gro-fa Arthura Gobineaua, pa Chamberlaina, Karla Luegera u Beču. U Beču na sveučilištu tuku studente Židove, u Rusiji ih i Rumunjskoj progone. Njezinu ocu dolaze prognani Židovi iz Rusije i Rumunjske. Oni su povezani u čvrste zajednice. U Osijek dolazi dr. Pick, Židov koji je divljački prognan sa Sveučilišta u Jeni. Nije se htio pokrstiti iz načelnih više negoli vjerskih razloga. Međutim, u osječkoj je školi obljubljen. Vukelić ne ide daleko da opazi da austro-ugarski državni aparat nije bio antisemitski, a ruski jest i pobuđuje narod protiv Židova. Nije, međutim, zamijetila da je odvajkada Židovima bilo teško u pravoslavnim zemljama,29 da Katolička Crkva nije bila antisemitska. Doduše, postojala je teološka polemika s judaizmom, ali teološka polemika postojala je i unutar judaizma, kod proroka i kasnije.

Afera Dreyfus pokopala je nadu da će antisemitizma nestati u uljuđenim zemljama. Ta afera pokopala je san o asimilaciji Židova, a cionizam Theodora Herzla slabo prodire kod asi-miliranih Židova. Mnogi ortodoksni i poluortodoksni Židovi protivni su cionizmu jer nalaze da ih on čini strancima u Njemačkoj i boje se da će ih onda slati u Izrael, oni ne žele židovsku državu, nego judaizaciju Turske koja će onda Židovima dati financijske prednosti i utjecajna mjesta.30 Vukelić opisuje rabina dr. Lovinskog, čiji je sin spreman na asimilaciju, protivnik je cionizma, čita Vienac i Obzor sa svojom skupinom, ne želi postati rabin, već ide u Zagreb na studij prava. Ne uspijeva postati odvjetnik zato što je Židov i zato što nema dobre političke karakteristike. Vukelić daje portrete nekoliko osječkih odvjetnika koji su podmitljivi. Mladi je Lovinski protiv izbornoga sustava koji daje pravo glasa samo najimućnijima, a služi da nema-đarske narode isključi iz vlasti. On je protiv Khuena i žandara koji tlače seljake.

Vukelić piše o osječkom slikaru Adolfu Waldingeru kao o izvrsnom slikaru, ali lošem pe-dagogu, prima poduku iz njemačkoga jezika od privatnih učitelja, čita Goethea i Schillera. Njemački je bitna sastavnica građanskoga obrazovanja u Osijeku, a i inače u sjevernoj Hr-vatskoj. Osijek je ponosan na takvu kulturu, prožet je komercijalnim duhom, vidi Zagreb kao činovnički grad, a činovnici su politički nezadovoljnici koji uvijek traže više nego što im pripada, odatle ulični nemiri i izgredi u Saboru. Buntovni duh Zagreba i jugoslavenstvo plaše osječke mađarone i Švabe koji nalaze da se Strossmayer nepromišljeno suprotstavio caru, a i papi na koncilu u Rimu, gdje je bio protiv proglašenja dogme o bezgrješnom začeću jer nije želio povrijediti pravoslavne. Osječane plaše i radnici koji demonstriraju na zagrebačkim ulicama. Ovdje je Vukelić još daleko od ljevice. Osijek je miran grad, takorekuć Wielandova Abdera, Hrvati, Srbi, Židovi i Švabe slažu se, srednji stalež govori njemački, a svi su privrženi Franji Josipu kao monahu mira. Osijek ima i kazalište, glumci se udvaraju gazdarici da ne bi platili, glumice traže imućnije ljubavnike. Repertoar slijedi berlinska kazališta. Vukelić po-kušava glumiti u diletantskim predstavama. Djevojke idu na plesove u pratnji majki koje se

29 Tako je pisao židovski putopisac Benjamin de Tudela u XII. st. kod opisa Carigrada. Ivan Pederin. Povijesna poetika putopisa. Split. 2009., str. 91.

30 Henry Wickham Steed. The Hapsburg Monarchy. 41919., str. 177–180.

31


boje časnika. Časnici nisu srasli s nekim krajem, oni su depolitizirani i daleko od stvarnosti. Domobrani su na dnu vojne ljestvice, ali sinovi hrvatske zemlje i rodoljubi. Nisu oholi kao drugi časnici.

Ljudi sa sveučilišnom diplomom smatrali su se elitom, ljubav i brak bili su za njih razli-čite stvari. Od žene su očekivali dobar miraz, a spavali su sa služavkama, guvernantama ili modisticama. Pobačaje su obavljale babice, udane žene sa suhoparnim muževima imale su ljubavnike. Sitni trgovci tražili su ženu koja će biti dobra domaćica i štedljiva. Ljepota je za njih bila napast za vrlinu kao, uostalom, i za Šenou.31 Studenti koji studiraju u Beču donose nove ideje. Siromašni studenti izdržavaju se dajući instrukcije i mnogo čitaju pisce moderne kao Strindberga, Nietzschea i vrlo korjenitoga socijalista grofa Mihaila Bakunjina. Oni disku-tiraju o ženskom pitanju, o spolnoj slobodi žene, o osobnoj slobodi, jugoslavenstvu i sl. Slika građanstva o mijeni stoljeća sad se dosta razlikuje od te slike iz ranijih razdoblja. Međutim, ta slika ni sada nije lijevo ideološki obojena.

Prvi je dio Vukelićkine knjige njezina autobiografija u kontekstu Osijeka, ona je ujedno socijalna povijest Osijeka. Može podsjetiti na autobiografiju Theodora Fontanea – Meine Kinderjahre, u kojoj on najmanje piše o sebi, a najviše o svojoj obitelji, krugu oko te obitelji i o malome gradu u kojem je odrastao. Njezino djelo ulazi u okvir romana njezina doba, koje nije voljelo isticanje glavnoga junaka.

U drugome dijelu opisuje svoj boravak na školovanju u Beču. Francjozefinsko doba opisu-je kao vlast aristokracije koja nije osorna, ali je tradicionalistička i klerikalna. Aristokrati nisu nadareni, ali su na ključnim položajima. Beč vidi kao mješavinu naroda u kojoj su Nijemci manjina, život je lagodan, ljudi ravnodušni. U njezinu internatu osuđuje se isticanje ženstve-nosti koja se smatra lakomislenošću; distanciranost od života je vrlina. Vukelić tu upozna Sofiju, gipku, gracioznu, koja nije za samo jednoga muškarca i govori da je ženi dodijeljena uloga služavke mužu. Sofija će kasnije postati glumica i glumiti u Ibsenovim, Strindbergovim i Hauptmannovim dramama. Samo kazalište postalo je krajem stoljeća otprilike diskusijski klub za žensko pitanje,32 a zanimanje glumice pokušaj da se žena osamostali. Glumica ipak nije bila socijalno priznata, časnik se npr. nije smio oženiti glumicom.

Vukelić je izrazila svoju sklonost novom dobu, možda i feminizmu tako što je čitala Bau-delairea umjesto Corneillea i Racinea.

Vukelić je tu upoznala mađarsku šovinistkinju Ilonku Denes i s njom vodila rasprave u kojima se Vukelić iskazivala kao hrvatski domoljub. Obje djevojke prepirale su se oko toga tko ima veće pisce, Mađari ili Hrvati. Veliki pisci kao Aristotel, Konfucius, Descartes, Marx itd. manje djeluju svojom mišlju, a više svojom takorekuć totemističkom vrijednošću.33 Me-đutim, u slučaju rasprave ovih dviju djevojaka nacionalni su pisci nacionalno bogatstvo koje njih same čini moćnima zato što je jedna Mađarica, a druga Hrvatica.

31 Ivan Pederin. “August Šenoa u odnosu s austrijskom i njemačkom književnošću i političkom ideologijom”. Godišnjak Nje-mačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch 1996., str. 19–43. Ovakav odnos prema ženskoj ljepoti katolički je i izriče ga španjolski dominikanac i barokni pisac Fray Luis de Leon (La perfecta casada – Exposicion del Cantar de los Cantares. Madrid. 81962., str. 209). Smatra da je lijepa žena dobra za druge, ali ona mužu donosi nesreću.

32 Eldi Grubišić Pulišelić. “Žena i brak u njemačkim dramama Gründerzeita”. Disertacija u rukopisu. Zadar. 2008.33 Robert Escarpit. Sociologie de la littérature. Paris. 1958., str. 101.

32


Vukelić nije dugo ostala u Beču, vratila se u Osijek, u kojem muškarci, ali i žene, nisu vo-ljeli feministkinje te govore, pa i pišu o inferiornosti žena. Pa ipak, prema Vukelić, žene tako naporno rade u tvornicama, bolnicama, na poljima, žrtve su tiranije svojih muževa, rađaju, a odgajaju se da budu domaćice. Krojačice su lagan plijen starijih bonvivana kao i djevojke na selu koje ostaju nepismene, djevojke koje stoje po strani dok obitelj skuplja novce za školovanje brata.

Nesklonost feminizmu u Osijeku sad je znak za njegovu provincijalnost koju Vukelić i opisuje prikazujući isprazne razgovore žena na ulici ili u salonima. Vukelić se mora pokloniti logici “govori se”, “trebalo bi”. Potom Vukelić kritizira religioznost, židovsku i kršćansku. Zašto štovati Isusa kao Boga, a ne kao čovjeka, što je on i bio? Užasna joj je vjera u vječno proklet-stvo u paklu. Je li Bog osvetnik?

Onda na ladanju upozna od sebe mnogo starijega požeškog gradonačelnika Franju Ci-rakija. Ciraki je u duši hrvatski rodoljub, ali kao gradonačelnik privržen je režimu. Vukelić ne spominje njegovu suradnju u Viencu, putovanja u inozemstvo, što si većina hrvatskih pisaca nije mogla priuštiti. Hrvatski su pisci većinom činovnici; tehnika, odvjetništvo zanimanja su imućnih. Odvjetnik dugo čeka dok može otvoriti svoj ured. Činovnici se osjećaju sigurni tek u hijerarhiji, ali onda imaju pretpostavljenoga i to je razlog njihova nezadovoljstva. Obiteljski je časopis Gartenlaube koji se prodaje u visokim nakladama.

Vukelić opisuje svoje poznanstvo s domobranskim časnikom Milivojem Vukelićem, si-nom pjesnika Lavoslava Vukelića koji je objavljivao u Viencu. Ona će se za nj kasnije udati. Vilma je ugodno iznenađena kad dozna da Milivoj mnogo čita, da zna strane jezike pa čita u izvorniku Dantea i Tassa, berlinski organ naturalista Die Gesellschaft, Aus fremden Zungen, u kojem objavljuje Dehmela, Detleva von Liliencrona, Arna Holza, moderniste i naturaliste. Milivoju je ideal zapadna prosvjeta. Cijeni skandinavske pisce. U polemici starih i mladih on se ruga starima. Međutim, otac joj zabranjuje da se viđa s Milivojem jer smatra da je vojska svijet za sebe, stališki je napuhana, zadojena austrijskim duhom, a on, otac, liberal je i Židov. Milivoj je odviše načitan da bi bio dobar časnik, a odviše časnik da bi bio načitan. Otac ne želi da Vilma čita izopačenu književnost koju joj daje Milivoj. Vilma slabo sluša oca. Ovaj lik iz pojmovnoga svijeta paternalizma realističkoga romana sada dolazi u pitanje u svom sukobu s duhom i ukusom moderne.

Onda Vilma Vukelić ide u Zageb i stanuje kod tetka, Židova koji je došao u Zagreb iz ne-koga slovačkog sela. Postao je bogati industrijalac i služio se u proizvodnji tekstila uzorcima hrvatskoga folklora, a onda je svoju zbirku darovao gradu Zagrebu.

Međutim, njezina je tetka snob i želi da se Vukelić druži s otmjenima. Sada Vukelić opi-suje procvat trgovine u Osijeku poslije oslobođenja Bosne, i industrije u Zagrebu, gdje se osnivaju banke, dionička društva. Građanstvo postaje hazardersko i lakomisleno, otmjeni stanuju na Gornjem gradu. To društvo ljetuje u Karlsbadu, Gasteinu, ali ne gleda dalje od Beča. Na drugoj strani Vukelić vidi loše plaćene činovnike i nezadovoljne intelektualce koji s omalovažavanjem govore o prostom narodu. Građanstvo prosperira pod Khuenovim reži-mom. Francjozefinsko doba jest doba blagostanja i sigurnosti. Vukelić pohađa višu djevojač-ku školu, u kojoj predaju Jagoda Truhelka, Camilla Lucerna i Marija Jambrišćak, sve žene koje su pisale i objavljivale svoje radove. Djevojke idu na konzervatorij, igraju tenis.

33


Vukelić je kasno položila maturu i 1911. g. upisala se u Münchenu na studij kemije koji ipak nije završila. Studirala je u Beču i Pragu, gdje je predavaoTomaš Masaryk, pozitivist i de-mokat, čitala je novine i književne časopise kao Die Zeit, koji je uređivao Hermann Bahr. Beč-ki studenti pokreću u Zagrebu Mladost, u kojoj se objavljuju prijevodi iz stranih književnosti te ima suradnje iz Beograda i Ljubljane, Praga, čak i iz Budimpešte. Vukelić upoznaje Srđana Tucića, a on joj daje na prijevod jednu svoju dramu. Upoznaje Gjuru Arnolda, jednoga od posljednjih urednika Vienca i, napokon, “dr. Josefa Franka”, kojega opisuje kao lukavoga od-vjetnika, oportunista, organizatora, demagoga, prevarenoga prevaranta. Upoznaje njegovu kćer iz drugoga braka, Olgicu, koja će se udati za Slavka Kvaternika i roditi Dida, antisemita i zločinca za NDH. U Frankovoj kući upoznala je i Eugena Kumičića, pravaša.

Vukelić sada pokušava ući u književnost pa prevodi pjesme hrvatskih pisaca na njemački. Milan Begović njezine je prijevode pokazao Hermannu Bahru. Sad njezina autobiografija pokazuje neke značajke memoara. Njezina poznanstva s hrvatskim piscima trebala bi imati dokumentarnu vrijednost. Druži se s Antom Tresićem Pavičićem, kojega opisuje kao jako egocentričnoga čovjeka, nepoštenoga u odnosu prema ženama, upravo narcisoidnoga. Ovaj minorni pisac u doba oko Prvoga svjetskog rata odigrao je ulogu kao obavještajac.34 Bio je svakako član skupine hrvatskih političara koji su se oduprli talijanskoj iredenti, a poslije rata jugoslavenski poklisar u Washingtonu i pisac putopisa o hrvatskim iseljenicima u Americi i drugih putopisa. Ipak, Tresić dobro poznaje klasike, cijeni Giacoma Leopardija, Giosuéa Car-duccija, ovoga posljednjeg zbog domoljublja, Gabrielea D’Annunzija, kojega Vukelić sma-tra iredentistom, a on će poslije Prvoga svjetskog rata okupirati Rijeku. Tresić cijeni Nicolu Macchiavellija – sve je dopušteno što pridonosi dobrobiti domovine – ruga se Vladimiru Nazoru, u kojem vidi konkurenta. Tresić je živio u Parizu, ali ništa nije usvojio od Guya de Maupassanta i Gustavea Flauberta. On je zadužen kod Josipa Franka.

Vukelić na ovaj način opisom druženja s književnicima stupa otprilike u predgrađe hrvat-ske književnosti kao prevoditeljica njihovih djela na njemački, čime su se ovi pisci pokušavali osloboditi skučenosti u maloj zemlji kojom je upravljao promišljeni i nemilostivi Khuen.35

Ona ide i dalje i nastavlja s opisom tužnih građanskih brakova. Udvarač šeta s djevojkom i njezinom garde-damom. Udvara se djevojci, a potajno spava s guvernantom. Jedna druga djevojka želi se udati za nekoga liječnika koji je, međutim, rastavljen i ne može se opet ože-niti jer brak može sklopiti jedino svećenik. Promijeniti vjeru? To ne dopuštaju roditelji. Udaje se za trgovca žitom iz provincije koji nedugo poslije ženidbe oboli od progresivne paralize jer je sifilitičar. On umre, a ona ostaje bez svoga miraza. Druga se udala za udovca s troje djece, žive u stanu njezine majke s kojom mladoženja spava.36

34 Ivan Pederin. Jadransko pitanje. Rijeka. 2008. Poglavlje: “Europska publicistika o Srbiji i Jugoslaviji u doba njezina nastanka”.35 Vlado Obad. “Hrvatska moderna u memoarskim svjedočenjima Vilme Vukelić”. Croatica 22 (1991), 35/36., str. 257–272.36 Vukelić se ovim pozabavila pitanjem žene i braka. Prije nje tim su se pitanjem bavile Marija Fabković, koja se često spo-

minje u Viencu, pa Dragojla Jarnević, Therese von Artner kao agentica Karoline Pichler. Međutim, Vukelić je tu mnogo odlučnija i mnogo bliža Tolstojevoj Kreutzerovoj sonati. Vidi: Vlado Obad. “Vilma Vukelić, prva zastupnica ženskih prava na slavenskom jugu”. U: Dani Europe u Lovranu. Kultura i znanost kao mostovi u Europi. Lovran, 8. 10. 2002., objavljeno u Forumu 42 (2003), knj. 74 [75], str. 432; Ivan Pederin. Časopis Vienac i književna Europa, Njemačka, austrijska i ostale knji-ževnosti u hrvatskome časopisu Vienac, 1869. – 1903. Zagreb. MH. 2006.; Isti. “Therese von Artner und die österreichische Literaur des Biedermeiers in Zagreb”. Österreich in Geschichte und Literaur, Wien, god. 28 (1984), Heft 5, str. 300–312.

34


Preljubi su česti, a zbog preljuba slijede i dvoboji, u nižim slojevima i udarci šakama.Sad je Vukelić zapisničarka građanskoga društva, koje opisuje kao bolesno, u hodu niz-

brdo i jako se razlikuje od umjerenoga, marljivoga i štedljivoga društva iz njezina djetinjstva. Ovo društvo može podsjetiti na društvo Thomasa Manna, npr. u Buddenbrookovima. Od toga društva ostao je jedino njezin otac, koji ne ide za velikim zaradama, već za javnim djelatnostima, pa djeluje u Privrednoj komori, bavi se trgovačkim zakonodavstvom. U toj moralnoj situaciji ona čita, a čitanje je bijeg u književnost i otvaranje novih vidika. Hrvatsku ona sada doživljava kao zagušljivu pa čita sve više strane pisce. O emancipaciji žena čita kod Skandinavaca, pa kod socijalista Augusta Bebela, koji traži pravo glasa za žene, hranu, posao i stan za sve, a sveučilišni studij za bogate i siromašne. Čita Zolu, u čijim romanima nalazi ljude iz svih društvenih slojeva.

Vukelić završava s opisom svoje udaje i mogućnošću da se ona pokrsti jer Milko je vojnik i može se oženiti jedino u Katoličkoj Crkvi. Majka se protivi krštenju iako je obitelj židovska, ali nije religiozna. Slijedi opis teških prilika u braku s čestim premještajima i ograničenim prilikama života u Sedmograđu, kamo joj je muž premješten.

Bila je to slika života u blagostanju, ali i moralnom padu, slika društva pred strahovite socijalne i nacionalne sukobe u dvjema diktaturama u kojima će to građanstvo nestati. Naj-prije su ustaše uništili dio građanstva židovskoga podrijetla, a potom komunisti ono što je od građansva ostalo, osobito njemačko građanstvo.37 Ova knjiga sada se bliži kronici Hrvat-ske, u kojoj je Vukelić pomalo svjedok, a pomalo sudionik sa svojim pogledom iz predgrađa književnosti; slika društva u kojem Vukelić sudjeluje kao Hrvatica, jer ona to jest, iako je njemačkoga jezika i obrazovanja i – Židovka. Bilo je to društvo u kojem je njemačka kultura, a s njom i Židovi, odigrala nemalu ulogu.

Vrijednost ove knjige jest u tome što prikazuje društveni i kulturni razvoj Hrvatske u rasponu od oko jednoga stoljeća; a taj razvoj ima svoj uspon i pad ili hod prema padu u dvjema diktaturama. Građanstvo je pravi junak knjige, epski prostor u kojem se Vukelić kre-će. Ova ljevičarka stvorila je poslije svoga ljevičarskog izbjeglištva u Parizu sliku građanstva koja se može uspoređivati s Thomasom Mannom i njegovim romanom Die Buddenbrooks. Građanstvo kojega više nema, koje nije preživjelo ustašku i komunističku diktaturu predmet je i junak ovoga djela, ono je traženje izgubljene domovine koja se ne nalazi.

Ovo djelo pogled je unatrag, ali ne sadrži nostalgiju za dobrim starim francjozefinskim vremenima. Ne sadrži ni političke optužbe. Nije ideologizirano, ono je dobrim dijelom so-cijalna i duhovna povijest građanskoga mentaliteta. Ali, građanstvo kod nje nije bourgeoisie kao kod Marxa – klasa koja je to postala zbog načina proizvodnje, ono je radije obrazovani sloj ljudi, a to obrazovanje stvorilo je kod njih stanoviti mentalitet koji Vukelić prikazuje.

37 Dušan Bilandžić. Glas Slavonije od 24. veljače 1990.

35



Božidar Petrač

Mistički hermetizam Side Košutić (1902. – 1965.)Uz 50. obljetnicu pjesnikinjine smrti1

Sida Košutić pripada nizu onih hrvatskih književnika koje su zbog njihove vjerničke zauze-tosti i nacionalne pripadnosti nakon 1945. isključili iz književnoga života, iz svakodnevne književne komunikacije, marginalizirali i prešućivali njihova djela i njihova imena. Ona se do kraja Drugoga svjetskog rata osobito istaknula kao samozatajna književnica, iskušavši se u raznim književnim žanrovima. Pisala je pjesme, pripovijesti, romane, ostavila je iza sebe “sim-boličnu dramu” u tri čina K svitanju, prevodila je, bila je glavnom urednicom Hrvatskoga žen-skog lista i s Vinkom Nikolićem uredila je antologiju Hrvatska majka u pjesmi. Rođena u Ra-doboju pokraj Krapine i u blizini svetišta Gospe Jeruzalemske na Trškom Vrhu početkom 20. stoljeća, točnije 1902. g., od ranih dana djetinjstva krhka i boležljiva, nikada nije voljela javna istupanja, nije suviše vodila računa o svojoj percepciji u javnom životu, uvijek je izbjegavala velike i teške riječi i nastojala je živjeti povučeno i neprimjetno, kao kakva anahoretkinja u svom samotničkom miru. Rijetki su bili njezini intervjui, a kad bi kadšto javno intervenirala i izišla sa svojim razmišljanjima u javnost, bile su to uvijek odmjerene riječi, nikakvo veliko isti-canje ili nametanje, nikakvo posebno skretanje pozornosti na svoju osobnost ili svoje djelo. Skromnost i poniznost resile su njezin život i život njezine literature.

U dvadeset i petoj godini objavljuje dramu K svitanju iz 1927. g., zapravo dijalogiziranu i ritmiziranu poetsku prozu, u kojoj najavljuje svoju osnovnu temu kojom će se baviti u svim svojim djelima: borbu duše i tijela, duhovnoga i materijalnoga, vječnoga i prolaznoga, bo-žanskoga i vremenitoga reda stvari, borbu koja završava mističkim sjedinjenjem duše s Bo-gom “u trijumfalnom pjevu ljubavi”, kako zapisuje Ljubomir Maraković. Dramski tekst Side Košutić, pun uzvišene retorike, očito nije bio namijenjen kazališnoj izvedbi, ali je u njemu Maraković prepoznao daleke tragove Tagoreove europske turneje i posjeta Hrvatskoj 1926. g. te prijevoda Indijčeve poezije, knjiga Gitanjali iz 1914. g. i Vrtlar iz 1923. g.

U romanu Portreti iz 1928. g. riječ je o “simboličkoj priči o pobjedi i uzvišenju krjeposti” – kako kaže Jelena Hekman – u kojoj trijumfira ideja dobra. U romanu Jaslice iz 1933. g. govori

1 Izgovoreno 14. svibnja 2015. g. na Umjetničkoj večeri u Društvu hrvatskih književnika, posvećenoj Sidi Košutić.

36


se o ispaštanju grijeha, a u alegoričnoj priči u romanu Vrijeska iz 1942. g. riječ je o duhov-nom štivu punom samilosti i dobrote, nepatvorene dječje dobrote, dok se u ratnoj zbirci novela Mimoza sa smetljišta iz 1942. g. autorica posvećuje sudbinama djece i žena s margina društvenoga života. Vrhunac proznoga opusa Side Košutić čini trilogija iz seljačkoga života S naših njiva, za koju je 1944. g. dobila državnu nagradu, a tvore ju Plodovi zemlje (1935. – 1936.), Magle (1937.) i Bijele tišine (1940.), objedinjeni 1944. g. Spomenuta trilogija bliska je realističnoj ruralnoj prozi, lišena mističkih zanosa, ali se ni u njoj autorica ne može odvojiti od svoga specifičnog lirskog senzibiliteta, odnosno trilogija se nadaje kao posebni autoričin lirski realizam. Epska trilogija S naših njiva ne samo da je državnom nagradom ovjenčala Sidu Košutić, nego joj je priskrbila čvrsto mjesto u predratnoj hrvatskoj prozi. Njome je uspjela ostvariti panoramsku fresku života svoga zavičaja, snažno ispisavši apoteozu seoskom živo-tu, posvetivši se tragici seoske žene i ženskoj društvenoj podčinjenosti.

Sida Košutić ipak je u prvom redu pjesnikinja; dugo je tražila svoj pravi književni izraz i našla ga je u pjesmi u prozi. Gotovo dvadesetak godina objavljivala je u periodici svoje pje-sme, no tek je 1940. g. objavila svoju prvu zbirku pjesama Osmijesi. Kao da je riječ o svojevr-snom lirskom dnevniku jedne profinjene duše, tužne i samotničke, duše pretjerane osjetlji-vosti. Pjesme otkrivaju njezinu izoštrenost za lažna svjetla grada, svijeta konvencija i različitih obmana. Dosegnuti u tom i takvom svijetu lažnih veličina i udvornosti dobrotu i istinu, nastojati to postići ljepotom istinske pjesničke riječi, osnovnom je odrednicom Side Košutić u neprestanu hrvanju sa svijetom oko sebe, svijetom koji joj je nanio mnogo gorčine, du-ševne i tjelesne boli. U tim prvim pjesmama Sida Košutić naprosto ispisuje život svoje duše, posebnu vrstu religiozno-duhovne lirike po kojoj stječe pridjev književnice kršćanskoga na-dahnuća. Kako je 1930. g. napisala hagiografiju Sluga Vječne Mudrosti, posvećenu domini-kancu mistiku Henriku Suzu, kako je bila bliska kršćanskoj mistici dominikanske nominacije, njezin mistički hermetizam koji posebno dolazi do izražaja u zbirci Vjerenička žetva iz 1942. g. valja tražiti na tragovima dominikanske duhovnosti. Osobno nikada nije zagovarala eti-ketnu ideologizaciju, u jeku Hrvatskoga katoličkog pokreta nije podržavala pojam katoličke književnosti, katoličke poezije. Suprotstavljala se svakoj tendenciji. Dok su se književnici u prigodi ankete o hrvatskoj katoličkoj književnosti koju je 1935. g. proveo Petar Grgec u Ka-toličkom listu, a zatim objavio u knjizi Na Goru Gospodnju, mahom izjašnjavali za uspostavu toga pojma, Sida je Košutić na postavljeno pitanje odgovorila u Hrvatskoj prosvjeti u članku “O umjetnosti”2, otklonivši mogućnost postojanja katoličke književnosti. Najprije će istak-nuti aksiom po kojem su “svojstva umjetnosti božanskog podrijetla i božanske naravi” te su “njezini zakoni vječni i suvereni”, a “njezine dimenzije sveobuhvatne”. Umjetnost “povezuje vječito sa prolaznim, tražeći na zemlji nebesko”, pa je “pojava njegovih tvorevina pojava isti-nitoga, lijepoga i dobroga”. No određujući svoj stav prema katoličkoj književnosti, odnosno tendenciji, odlučno govori: “Cilj je umjetničkog djela promašen kad nastupa tendencija, a tendencija se pojavljuje isključivo onda, kad zataji umjetnost. (…) Tendencija, kako smo vi-djeli, nije jamstvo da je djelo na umjetničkoj visini. Znači li to da umjetničko djelo uopće

2 S. Košutić, “O umjetnosti”, Hrvatska prosvjeta, 22/1935, br. 10, str. 281–283.

37


nema tendencije? Nipošto. No ona je tu imanentna, ona se rađa, kad i istina: sa patnjom srca i sa spo-znajom duha. Miris ruže rađa se kad i ruža. (…) Na tu imanentnu tendenciju još nametati neku ten-denciju, nije potrebno, nego je i štetno.” Potom zaključuje: “Stoga ne bih rekla da opće postoji kato-lička književnost, kao umjetnost, već po stoje samo književnici koji su ka tolici. Kad bi bilo drugačije, značilo bi da je književnost koju zovemo katoličkom određena samo za katolike”.3 Slična će gle-dišta Sida Košutić izreći i 1942. g. u Luči, ali i u drugim prigodama. Kao da je, suo čena sa silom kolektivizma koji osakaćuje osobne poglede i osobine, zaoštrila ta pitanja. Štoviše, spomenuti kolektivizam uočila je kao urednica Hrvatskoga ženskog lista, naslijedivši na toj funkciji Mariju Jurić Zagorku i on se, taj kolektivizam, lako može premetnuti ili se premeće u diletantizam. Iako je bila posve svjesna povijesnih okolnosti i ratnoga vihora, tražila je od umjetnosti ono što umjetnost jest, ono što bi Paul Claudel imenovao “čistom poezijom”. Pjesništvo se ne temelji na zakonima koristi i nema banalnu vrijednost novca. Pjesnik svoje riječi rabi zato da iz svih zvukovnih fantoma koje daje riječ na raspolaganje stvori razumljivu i ugodnu sliku. Riječi su obično u našem svakodnevnom životu posve praktične naravi. Rabeći ponavljanje zvukova, skladnost slogo-va, pravilnost ritma i čitav prozodijski pjev, Hermesova frula, treba znati, uspjela je uspavati okrutnost jednoga Argusa. To što je Claudel, govoreći o trećem značenju riječi nadahnuće imenovao “čistom poezijom”, to je Sida Košutić javno ispovijedala u svojim stihovima, želeći ih očistiti svake (negativne) utilitarnosti, neposrednih utjecaja na samu stvarnost, pa čak djelomično i socijalnih i vremenitih učinaka. Njezin pounutrašnjeni svijet, doživljaj njezina svijeta kao Božjega čuda u kojem svatko sudjeluje sa svojom karizmom polučio je pjesme koje se čitaju i promatraju kao pejzaži ugodne slike Božje, koja je korijen i ključ naših spozna-ja. Sida Košutić imala je dar da razumije da se u tom smislu poezija približuje molitvi, “jer za-hvaća čistu bit stvari, koju imaju kao Božja stvorenja i kao svjedoci o Bogu”. Nju su zanimale unutarnje stvari i svijeta i života. Njezine su oči bile oči srca, oči djeteta.

Josip Velebit nazvao ju je tankoćutnom samotarkom koju ne može zadovoljiti jednolična svakodnevica. Nju ne može zadovoljiti ni sama književnost. U svojim prvim stihovima Košu-tićeva je tražila smisao vlastite egzistencije, žudila je za ljepotom transcendencije, u prirodi je doživljavala ljepotu koju joj urbana sredina nije mogla dati, u pjesmama je nastojala postići

3 Op. cit., str. 281.

Sida Košutić

38


posebne glazbene učinke, odlučujući se često za zvukovna podudaranja u obliku aliteracija i asonanci koja bi kadšto završavala neprimjernim srokovima, neprikladnim i neujednačenim ritmom. Stoga je posegnula za pjesmom u prozi i predstavila se 1942. g. posve drugačijom: Vjereničkom žetvom oslobodila se okovanosti stihom, pristupila je slobodnoj pjesničkoj for-mi, nestalo je one neujednačenosti kojom su obilježeni stihovi njezinih Osmijeha. Pjesme su očito nastale u sjeni njezine zgusnute patnje, imaju i dalje jak autobiografski karakter. Očito je ova intimistička, duboko produhovljena lirika našla svoj pravi izraz u pjesmama u slobodi, u rečeničnim nizovima, ritmiziranim slapovima riječi, vrlo često biblijske inkantacije, slične Tagorinu ili Claudelovoj stihovnoj strukturi. Pjesnikinja ne odustaje od svoje napasne teme odnosa duhovnoga i materijalnoga, fizičkoga i metafizičkoga, prolaznoga i vječnoga. U njezi-noj lirici pjesnici su posvetnici svijeta, oni zapravo posvećuju svijet, oni su posrednici između zemlje i neba, njima “u ovoj suznoj dolini”, historiji calamitatum, u povijesti ljudskih nevolja i stradanja pripada povlašteno mjesto, odnosno uloga onih koji razabiru vječnu mudrost, koji uz pomoć ljepote ili patnje pronalaze put do Boga. Uz lirsku prozu “Posvetnici svijeta”, valja izdvojiti tekstove “Vječnost blaga miluje”, “Ruke moje majke”, “Vjerenička žetva”, “Solvjeg”, “Hvala neprijatelju”, “Zavjet ljubavi” i “Samoća”. Svaka od tih lirskih proza ima svoje osobito dojmljive gnomske izreke. “Samoća”: Moj Bože, svaki dar mudrosti trpljenjem je otkupljen; “Hvala neprijatelju”: O, hvala ti, neprijatelju, za taj dar bola. Bez tebe nikad ne bih znala, kolika je vrijednost onoga, što imam i što mi još valja steći; “Ruke moje majke”: O, krasne ruke moje majke, počinite. / Vaš dar životu bio je kraljevski.; pjesma “Solvejg”, neposredno nadahnuta Griegom i Ibsenom: Lijepa je stara Solvejgina pjesma na žalu raspjevane čežnje: / zove, čeka i pjevajući stari.; “Vječnost blaga miluje”: Miluje Vječnost, miluje, i teče poput tihih voda. / O, kako volim tihe vode. / U sjeni hrama, kojemu s tornja me udara Prolaznost, moja je duša zatočena ptica u kavezu; “Vjerenička žetva”: Ne mogu se više vratiti u samotan dom. / Moja je ruka već učinila posljednji zaokret ključem, koji sam predala, da se nikad više ne vratim u sobu, u kojoj sam bila sretna. / Nikad više! / Dvije sablasne riječi iz bića Smrti. / … Svršeno je: nikad više. / Ruže su u vrtu otvorile svoje srce suncu i stale umirati. / Vjereničke žetve ne će biti. Kao da se sve u lirici Side Košutić slijeva u kontrast vječnoga i prolaznoga, u stalnom iščekivanju blagih milovanja transcendencije.

Nakon 1945. g., a već u povodu Stepinčeva uhićenja 1946. g. Sidu Košutić, uz cijenu gu-bitka radnoga mjesta, nastoje prisiliti da potpiše optužbu protiv današnjega blaženika. Da-kako, ona to nije učinila. Tim činom nestaje iz javnosti, prisiljena je na šutnju, na zaborav. Pa ipak, deset godina poslije, 1956. g., zauzimanjem Jure Kaštelana pojavljuje se njezina zbirka Jezero mrtvo, zbirka sloga slična slogu zbirke Vjerenička žetva, a u njoj i ciklus “Noć domovi-ne”. Riječ je o iznimno vrijednu ciklusu, u kojem se pjeva o kipu, odnosno slici, stanju, životu domovine 1945. – 1955. Tadašnji je cenzor uz taj ciklus upisao godinu 1941., želeći pjesniki-nju potvoriti, a čitatelja obmanuti da je ciklus nastao 1941. g. Kako je posljednju korekturu obavila sama pjesnikinja, ona je taj nadnevak jednostavno uklonila. No kad je knjiga izišla, o njoj se u Hrvatskoj nije objavila nijedna književna kritika. Štoviše, zbirka je bila nedostupna i posve prešućena, ali ciklus “Noć domovine” ostaje kao rijetko svjetlo u mraku socrealizma i komunističke ideologije. Godine 1963. u Hrvatskoj reviji Vinka Nikolića anonimno, s potpi-som Zagreb, objavljena je zavičajna poema Side Košutić “Jeka sve tiša”, koja će se o tridesetoj

39


obljetnici pjesnikinjine smrti pojaviti kao knjiga. Poema slijedi glazbenu strukturu Vivaldi-jevih Četiriju godišnjih doba u izvedbi Zagrebačkih solista pod vodstvom Antonija Janigra. U čitanju te poeme zavičaja, nastale kasnih pedesetih godina, ne može se previdjeti velika, neugasla i neizreciva ljubav Side Košutić prema zavičaju, Hrvatskom zagorju i prema Hrvat-skoj. Iako ona domovinu izrijekom nigdje ne spominje, više je nego očito da su u toj poemi zavičajna i domoljubna sastavnica toliko srasle da ih je teško odijeliti. “Beskraj je taj mali kraj / Naš zavičaj” – koliko se odnosi na njezin Radoboj i zagorsko podneblje, toliko se odnosi na samu hrvatsku zemlju, kako to svjedoče posljednja dva stiha: “Poljubi grumen zavičajne zemlje / I prošapći: hvala.” Poema djetinjstva, zavičaja i domovine isklesana je brojem redaka koji slijede broj dana u godini, sačinjena je vezanim stihom različitih metričkih i strofnih oblika, prava simfonija domoljublju i rodoljublju, kojih se Sida Košutić nije nikada odrekla, kao što se nije odrekla ni drugih vrijednosti koje su je vodile kroz život: etičke odgovornosti i kršćanskoga svjetonazora, lišenoga svakog klerikalizma.

Sida Košutić iskazivala je u svojoj poeziji sklonost tajanstvenosti kršćanske mistike, kon-templacije i meditacije, suptilno zabrinuta za razne vidove ljudske, posebno ženske egzisten-cije, njegujući svoj mistički hermetizam, dok je u trilogiji, iako s brojnim lirskim pasusima, njegovala realistični prozni izraz, uvjetno magijski realizam. Bila je dovoljno široka da je krš-ćanski svjetonazor nije sputao da progovori svojom posebnom liričnošću o bitnim pitanji-ma svoga vremena. Vinko Nikolić bio je u pravu kad je u povodu njezine smrti među ostalim zapisao: “(…) sigurni smo, da ne će proći još mnogo vremena, kad će nad njom mrtvom biti ispravljene nepravde učinjene za njezina života, i kad će se konačno, i njezin glas čuti u nje-zinoj oslobođenoj domovini, pa će u svim priručnicima i antologijama i ona biti prisutna”4. Danas, o pedesetoj godišnjici njezine smrti, možemo ustvrditi da su objavljena neka njezina neobjavljena djela, primjerice roman Velika tišina, meditativni zapisi Solsticij srca ili Priče, ali i izabrane pjesme Različaka čaša iz 1997. g. ili poema Jeka sve tiša iz 1995. g. Možemo potvrditi da je njezin književni opus kako-tako valoriziran i da ga je stručna kritika ozbiljno uzela u obzir. O njezinu su opusu pisali Božidar Petrač, Krešimir Nemec, Dunja Detoni-Dujmić, Vla-dimir Lončarević, Ivan Cesarec, Drago Šimundža… Prisutna je u leksikonima, antologijama i čitankama, dakle obistinio se velikim dijelom Nikolićev navještaj. No, kao i svi drugi naši časni prethodnici, i ona traži svoje nove interpretatore.

Imamo li u vidu njezine riječi: “Nije ni presudno, kako sam živjela, nego kakve sam plo-dove na rukama svojim iznijela iz života”, u trenutcima obilježavanja 50. godišnjice njezine smrti slobodno možemo reći da će književni plodovi, koje je na svojim rukama iz života izni-jela te snagom svoga uma i čistoćom svoga srca iznjedrila, trajno ostati u memoriji hrvatske književnosti 20. stoljeća.

4 Vinko Nikolić, “Umrla književnica Sida Košutić”, Hrvatska revija, V/1965, sv. 3, str. 262–263.

40



Marija Znika

Julije Benešić, intendant(18. V. 1921. – 26. II. 1926.)

Na pokušaj osvjetljavanja djelatnosti Julija Benešića kao intendanta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu potaknuo me jedan nedavni novinski tekst (Vjesnik online od utorka, 3. svibnja 2005.) u kojem se u naslovu tvrdilo: “Intendante je uvijek birala vlast”. A pri kraju teksta zaključuje se da su najuspješniji intendanti bili oni iz redova književnika, književnih kritičara, dramatičara i kazališnih praktičara.

Intendante je uvijek na čelo središnje hrvatske kazališne kuće dovodila politička volja: većinu ukazima i imenovanjima, a tek je poneki izabran natječajem. No, kako god da su došli, stoji dalje u tekstu, uvijek ih je čekao nezahvalan posao koji su najčešće napuštali ljuti i razočarani, kao npr. S. Miletić, kojega je kao mladca postavio za intendanta ban Khuen Hedervary, premda je znao da se političke opcije političkoga Hrvata, pravaša S. Miletića,1 i njegove uvelike razlikuju.

Ako je vlast dovodila intendante u kazalište, zapitala sam se koja i kakva je vlast, ako jest, imenovala Benešića 18. svibnja 1921. g. intendantom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i koja ga je vlast smijenila, ili natjerala na ostavku.

Zanimalo me i kakva su bila postignuća Benešića kao intendanta i jesu li ta postignuća možda pokrenula zavidnike da ga smijene.

Iz podnaslova Vjesnikova teksta razabire se da je Benešić bio jedna u nizu izvanserijskih ličnosti, počevši sa Stjepanom Miletićem i završivši s Marijanom Matkovićem, i da Beneši-ću u međuratnom razdoblju svakako pripada “neosporno najveća intendantura” (Mušćet, isto). Benešića se tu okvalificiralo kao iznimno otvorenu i liberalnu ličnost sposobnu okupiti vrhunske suradnike i postizati najviše umjetničke rezultate, premda nije bio kazališni čovjek, nego je za intendanta imenovan 1921. g. kao vladin tajnik. Intendant je “časnik za vezu izme-

1 Govoreći o Miletiću, Jelena Mandić Mušćet parafrazira Batušića, koji navodi da je Miletić bio financijski neovisan pa je lakše odolijevao političkim i inim pritiscima. To mu je omogućilo relativno samostalno djelovanje u kazalištu: uveo je niz reformi u kazalište, odredio trajanje sezone, jednom riječju podredio kazalište publici. I kad mu vlast nije mogla ništa pri-govoriti za njegov rad, onda su mu poslali reviziju koja je sitničavo brojila kazališne rashode i utvrdila da je previše trošio. Ponosan mladac Miletić nije to mogao podnijeti i dao je ostavku (Vjesnik online, 3. svibnja 2005., str. 2).

41


đu države i kazalištaraca” (I. Mrduljaš, Zbornik2, str. 41). Zadaću intendanta obavljao je kao administrator, tvrdi Mrduljaš (str. 42).

Jesu li Benešićev liberalizam ili visoko postavljeni umjetnički ciljevi bili razlogom njegova odlaska sa scene?

Već 1992. g. održan je znanstveni kolokvij posvećen dvama velikanima hrvatskoga kaza-lišta: Juliju Benešiću i Titu Strozziju. Jedan od priloga u tom zborniku, onaj Borisa Senkera, pod naslovom “Benešić, kazalište i vlast”, dao je naslutiti da je vlast stare Jugoslavije doista utjecala i na izbor intendanata i na repertoar, ali i na ostavke postavljenih intendanata ili, kako su ih tada nazivali, “upravnika”.

Već se iz nekoliko uvodnih rečenica iz toga teksta dade naslutiti da je o zagrebačkom HNK-u odlučivalo Ministarstvo prosvete u Beogradu te da su se prema tome ključne odluke donosile u Beogradu, a provodile u Zagrebu jer Hrvatsko narodno kazalište bilo je jedno od tri narodna pozorišta pod nazivom Narodno kazalište..., a pod upravom državnih organa u Beogradu (Senker, Zbornik, str. 83). Senker se u tom radu poziva na dokumentaciju koju je istražio u Arhivu Jugoslavije u Beogradu i ondje, uz ostalo, pronašao da je na Benešića vršen pritisak da odstupi, ali i Benešićevu preporuku da se za njegova nasljednika imenuje Tito Strozzi. Ta Benešićeva preporuka nije prihvaćena jer je došao “protuprijedlog nekih poli-tičkih krugova”, pa je Ministarstvo donijelo odluku da će Benešića naslijediti veliki župan zagrebački Vladimir Treščec Branjski, a ne Tito Strozzi.

No, Benešić se nije olako predavao. Iz njegova pisma pomoćniku ministra prosvjete u Be-ogradu 1. ožujka 1927. g. razabire se da je on prvo predložio da se za intendanta postavi dr. Branimir Livadić (Fijan, Zbornik, str. 89). Međutim, kako taj prijedlog nije prošao, on je pred-ložio osobu koja mu je bila tu, nadohvat ruke – Tita Strozzija, jednoga od osnivača državne glumačke škole, politički neistaknutoga, a iznimno obrazovanoga čovjeka (Fijan, Zbornik, str. 90). Međutim, vidjeli smo, ni on nije mogao biti imenovan.

Iz tog se Benešićeva pisma razabire da je njegovo povlačenje iz kazališta trebalo biti na-građeno izaslaničkim mjestom u Poljskoj, za kojom je žudio od studentskih dana.

B. Senker na temelju dokumenata tvrdi da su sukobi u kazalištu bili česti. Benešić se su-kobio s tajnikom drame Josipom Bachom, koji ga je optuživao da “lovi u mutnom”, a Benešić je onda ministru predlagao da ili suspendira ili umirovi Bacha. Sam Benešić tražio je 1925. g. da Ministarstvo uputi u Zagreb komisiju koja će utvrditi je li u poslovanju bilo prekršaja, propusta ili čak kaznenih djela.

Komisija je očito bila u kazalištu i, želeći tražiti, očito je i našla neke nepravilnosti, tako da je potom ministar u koalicijskoj vladi Nikole Pašića Stjepan Radić 26. veljače 1926. g. potpisao dokument o Benešićevoj smjeni. Privremeno je upravu preuzeo Bach i pri toj pri-mopredaji, tvrdi se u tajnom pismu velikoga župana zagrebačkoga, potvrđene su sve prije uočene nepravilnosti.

Koalicijska vlada pada, tako da Radić nije stigao imenovati novoga intendanta. Novi mini-star prosvjete Miloš Trifunović poništava Radićevu odluku i vraća Benešića na čelo kazališta.

2 Zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb, 1994.

42


No, pojavljuju se anonimni napisi u Večeri, u kojima se iznose povjerljivi podatci o poslo-vanju kazališta. Benešić traži od Ministarstva da se ustanovi tko je pisac objede. Ministarstvo to ne čini, a iz jednoga tajnog pisma koje je veliki župan zagrebački uputio ministru prosvjete Miši Trifunoviću u Beograd 20. siječnja 1927. g. saznaje se da on predlaže ministru da ne love anonimnoga objeditelja, nego da riješe problem kazališta tako da maknu onoga kojemu je dokazan “subjektivni učin kao i objektivna krivnja štetnog i lošeg gospodarenja”, dakle da maknu Benešića, što je i učinjeno. Ministar je “popustio” i Benešić je premješten na Drugu veliku gimnaziju u Zagrebu.

Uz ostalo, Benešić je bio “kriv” jer je bilo previše mladih ljudi bez životnoga iskustva i umjetničke spreme u kazalištu, i previše troška, a usto nije bila ni disciplina na potrebnoj razini. Pokušaj reduciranja viška osoblja zbog financijske uštede nije se uvijek provodio po načelu da se maknu nepotrebne sile, nego se provodio tako da se micalo one koji su pozitiv-no djelovali, kao Milan Sachs, npr., navodi Maja Hribar-Ožegović (Zbornik, str. 61–62).

Da bi se opravdala Benešićeva smjena, u pismu velikoga župana stoji da renome zavoda i sama kazališna umjetnost zahtijevaju da se Benešić “makne” i da se na njegovo mjesto po-stavi “drugo, spremnije i podesnije lice koje će dati više garancija za ispravan i uspješan rad kazališta” – koje je svakom sinu ove zemlje i ovoga grada toliko na srcu... (Senker, Zbornik, 87). U tom se pismu predlaže velikoga župana zagrebačkog Vladimira Treščeca Branjskog za upravnika kazališta jer je on kadar zavesti red i disciplinu, a usto je već bio intendant i u to vrijeme nije bilo nikakvih financijskih poteškoća ni nepravilnosti u kazalištu.

Benešić se morao boriti za održanje kazališta s primitivnim dužnosnicima i birokratskim aparatom nove države, sa spletkarima, gotovo bez ičije potpore, u državi u kojoj su Zagreb i Beograd, dva svijeta, spojeni u jedno (Mrduljaš, Zbornik, str. 42–43).

Benešić u tekstu “Iza zastora” iznosi svoja sjećanja na kazalište opisujući oporo i polemič-no unutarkazališne trzavice, odnos države i novinstva prema kazalištu, a vrlo malo govori o pozornici, središtu kazališnih zbivanja.

Što je zapravo učinio Benešić u HNK-u i za HNK? Za Benešića Gavella navodi da je osnovao, slikovito rečeno, “ekspertnu kazališnu vladu”;

u njoj su, uz Benešića, prvo bili Livadić, Konjović (S. Ivić, Zbornik, str. 95), potom je od 1922. g. Gavella bio ravnatelj Drame, a Petar Konjović šef Opere ili, kako su ga neki zlobnici pos-prdno zvali, “seoski uča u opancima” (S. Ivić, Zbornik, str. 97), slikar Ljubo Babić tada prelazi u kazalište kao stalni scenograf. Kako je Benešiću bilo stalo i do kvalitete i modernosti kaza-lišta (A. Bogner-Šaban, Zbornik, str. 37) te do valjanih prijevoda velikih svjetskih kazališnih djela, angažiran je Milan Bogdanović, koji prevodi Shakespearea. Ta se Shakespeareova djela onda i izvode, uz Pirandellovo djelo Šest lica traži autora i druga djela. Otvorena duha, Bene-šić omogućuje da na scenu dođu i dotad odbijani Krležini tekstovi: drame Golgota, Vučjak, Michelangelo Buonarroti, Adam i Eva, koje režira Gavella. Uz Krležu, izvode se i drugi domaći autori: Begović, Vojnović, Ogrizović, Kulundžić...

Najavljena djela nisu se uvijek izvodila, ponekad i iz organizacijskih i političkih razloga (S. Ivić, Zbornik, str. 97).

No, intendant Benešić nije zanemario ni druge kazališne segmente. Tako “vrhunske glaz-bene domete dostižu” izvedbe Mozarta, Debussyja, Wagnera... I baletna umjetnost dolazi

43


na svoje: primabalerinom postaje Margareta Forman, nekadašnja primabalerina Boljšog te-atra... Sve to potvrđuje da je doista okupljao najbolje.

Kad se raspravljalo o novoj, pomoćnoj kazališnoj zgradi, Benešić se zalagao da se za po-moćnu kazališnu zgradu prilagodi Streljana na Tuškancu (nekada kino Tuškanac, danas Ki-noteka) ili zgrada Metropola u Preradovićevoj ulici, a ne kino Helios u Frankopanskoj, danas Kazalište Gavella.

No 1921. g. krenulo se ipak u obnovu kina Helios u Frankopanskoj, naišlo se na podze-mne vode i niz drugih teškoća, pa i financijskih, tako se od toga potkraj 1922. g. odustalo. Onda se 1923. g. odlučilo krenuti u obnovu Streljane na Tuškancu da bi se tako namaknuo novac za preuređenje kina u Frankopanskoj. Radove na Tuškancu bilo je lakše provesti jer je malo prije obnove Streljane probijen Dežmanov prolaz pa je Streljana na Tuškancu poveza-na s Ilicom. Obnova Streljane završena je za oko tri mjeseca. U njoj je bilo mjesta za preko 300 posjetitelja. Od 1923. do 1929. g. Streljana je bila druga kazališna pozornica, a onda tu ulogu preuzima kazalište u Frankopanskoj sve do 1963. g., kada se u njemu osniva Kazalište Gavella. Na Streljani je održano, navodi Hećimović3, čak 67 premijera, od toga 45 drama, uglavnom komedija, u kojima su nastupale slavne glumice Vika Podgorska i Marija Ružička Strozzi. Izvedene su i 22 operete, od čega je 12 dirigirao glazbeni velikan Jakov Gotovac. Be-nešić je time učvrstio poziciju operete u hrvatskom kazalištu. Redatelji raznovrsnih izvedaba na Tuškancu bili su: Aco Binički, Tito Strozzi, Josip Badalić, Ivo Raić, Kalman Mesarić...

Iz izloženoga se dade zaključiti da je za Benešićeve intendanture ostvaren visok umjetnič-ki doseg jer su angažirani najbolji onodobni talenti, ostvaren je niz praizvedaba, gostovanja drugih kazališta, npr. Češkoga židovskog kazališta Habima, pa to ne bi trebao biti razlog Benešićeva odlaska iz HNK-a. Čini se i da je imao priličnu slobodu izbora repertoara, što se potvrđuje izvedbama Krležinih djela koja se do tada nisu mogla izvoditi.

Ako se promotre izvedena djela, posebice ona engleskih autora, neki autori smatraju da je tu riječ o izvozu engleske totalitarne ideologije u Zagreb, pod utjecajem masonskih loža (Željko Vegh,4 str. 518).

Benešić je časopisu Godišnjak dao osobni pečat i u njemu pedantno bilježio sve izvedbe, sve suradnike pri izvedbi, ne ističući se nimalo, tvrdi A. Bogner-Šaban (Zbornik, str. 35).

Benešić se zanimao za rad kazališta i naobrazbu kazalištaraca i dok još nije bio intendant. Tako je bio nadzornik u Državnoj glumačkoj školi pri HNK-u u Zagrebu kojoj je na početku (1919.) na čelu bio Branko Gavella, a profesori ugledni stručnjaci iz raznih područja: T. Strozzi, S. Ivšić, M. Begović, J. Kosor, S. Ježić, V. Nazor, M. Drvodelić, M. Sachs, M. Trnina, F. Krizmanić.

Benešić je, zna se, bio i kazališni kritičar Narodnih novina (od 1908. do 1916.) pa je kazališ-ni život, kako se kaže, poznavao izvana. God. 1916., nakon intervencije tadašnjega kazališnog intendanta Vladimira Treščeca, Benešić je dobio otkaz kao kritičar u Narodnim novinama (L. Čale-Feldman, Zbornik, str. 99) jer je kritizirao njemački repertoar koji je inaugurirao Treščec.

3 B. Hećimović, Repertoar hrvatskih kazališta 1, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, Odsjek za povijest kazališta.

4 Željko Vegh, Britanski izvoz totalitarne ideologije fašizma u Hrvatsku između dva svjetska rata, Marulić, god. 36 (2003.), br. 3, str. 509–531.

44


Kad je Benešić prvi put postao intendantom, imao je do 1926. g. prilike upoznati ka-zalište iznutra. Poznavajući kazališni rad iznutra, Benešić je ponešto mijenjao i svoj stav o kazališnoj kritici i veću važnost davao samom kazališnom činu.

Benešić je još jednom kratko bio intendant u HNK-u (od 1939. do 1940.), ali to je smatrao “beznačajnom epizodom” (Batušić, Zbornik, str. 27).

Neovisno o tome što više nije bio intendant, Benešić nije izgubio vezu s kazalištem (po-datci s web-stranice ADU-a). Tako je njegovim poticajima utemeljena Glumačka škola (1939. – 1944.), kojoj je na čelu bio dr. Drago Ivanišević. Škola je djelovala u sklopu Hrvatskoga narodnog kazališta.

Što na kraju zaključiti? Vlast je doista postavljala i smjenjivala intendante, i to po samo njoj znanim kriterijima, pa tako i Benešića. Često je to bilo po onoj: Tko bi gori, sad je doli... i obratno... Tko je imao pristup vlasti, lakše je ostvarivao svoje pravo. Kao i danas.

Literatura

Batušić, Nikola. 1994. “Kazališni intendant Julije Benešić”. Zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb: 27–31.

Bogner-Šaban, Antonija. 1994. “Benešićev Godišnjak Narodnog kazališta u Zagrebu u povijesnome i kazališnome zrcalu”. Zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb: 33–40.

Čale-Feldman, Lada. 1994. “Benešićevi nazori o kazališnoj kritici”. Zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb: 99–103.

Fijan, Vid. 1994. “Benešićeva Anketa o Kazališnom zakonu (U povodu projekta pozorišnog zakona) objavljena u Godišnjaku Narodnog kazališta u Zagrebu za sezone 1914./1915. do 1924./1925.”. Zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb: 71–82.

Hećimović, Branko. Repertoar hrvatskih kazališta 1. Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu – Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta

Hribar-Ožegović, Maja. 1994. “Neizravno o Benešiću u ‘Vijencu’ (1922./23. – 1926./27.)”. Zbornik radova znanstvenih kolokvija

Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb: 45–70.

Ivić, Sanja. 1994. “Julije Benešić u kontekstu kazališnog života dvadesetih godina ovoga stoljeća (period 1921. – 1926.) ili tako je ako vam se čini...”. Zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb: 95–97.

Mrduljaš, Igor. 1994. “Julije Benešić – Iza zastora”. Zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb: 41–43.

Mušćet Mandić, Jelena. 2005. “Intendante je uvijek birala vlast”. Vjesnik (online od 3. svibnja 2005., str. 1–4)

Senker, Boris. 1994. “Benešić, kazalište i vlast”. Zbornik radova znanstvenih kolokvija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1992. i 1993., Zagreb: 83–90.

Vegh, Željko. 2003. “Britanski izvoz totalitarne ideologije fašizma u Hrvatsku između dva svjetska rata”. Marulić 36, 3: 509–531.

Internetski izvori

Mrežna stranica HNK-a u Zagrebu, odjeljak: Povijest.

Mrežna stranica ADU-a u Zagrebu, odjeljak: O Akademiji.

45



Ante Periša

Je li Isus zaista bio drvodjelja? – Jezična analiza

U hrvatskoj (i ne samo u hrvatskoj) jezičnoj praksi (i uopće kulturi: u filmovima, romanima, raznim tekstovima itd.) uvriježilo se spominjati da je Isus bio drvodjelja, odnosno drvodjeljin sin, što je zasigurno uvjetovano hrvatskim prijevodom Biblije gdje, kad se govori o Isusovu zanimanju, stoji upravo taj termin. Znamenita su osobito dva mjesta gdje se izričito navodi da je Isus bio drvodjelja, odnosno drvodjeljin sin. Prvo je mjesto u Matejevu evanđelju (Mt 13, 55), gdje stoji: “Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija...” Dakle, iako se tu ne govori izričito da je i sam Isus drvodjelja, običaj je bio da sin naslijedi očevo zanimanje (a to je i izričito propisivala jedna zapovijed iz Talmuda), pa se po sebi smatralo da je i Isus naslijedio zanimanje od svojega poočima, Josipa (drvodjeljin sin). Eksplicitna potvrda tomu jest drugo mjesto, na kojem evanđelist Marko izrijekom navodi da je Isus bio drvodjelja (Mk 6, 3): “Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin...” Tako barem stoji u hrvatskom prijevodu Biblije, koji su radili vrsni bibličari, a i izvrsni jezikoslovci. Dakle, očito je da su imali razloga za to.

No, zbog nekoliko razloga nameće se pitanje je li taj termin zapravo pogrješan, odnosno je li Isus uistinu bio drvodjelja? Neodrživost toga termina pokazuje se pri analizi riječi (leksič-ki), ali možda još i više pri analizi jezičnih slika i fraza (frazeološki).

Najprije, na razini riječi. U grčkome izvorniku (na kojemu je napisan ovaj tekst i evanđelja po Mateju i Marku) oba puta stoji riječ tekton. Znači li ta riječ zaista drvodjelja? Čak i onima koji nisu vični starogrčkom jeziku poznata je, primjerice, složenica koja se rabi i u hrvatskom jeziku – arhi-tekt(on). Dakle, tu se pojavljuje riječ tekton (Ð τέκτων), koja u grčkome zapravo znači općenito ‘graditelj’, ‘majstor’, ‘stručnjak za gradnju’ i sl., bez posebne uže specifikacije.

Jeronim u Vulgati taj termin prevodi na latinski riječju faber, a ne faber lignius, kako bi trebalo da je htio staviti drvodjelja. Dakle, i tu ostaje manje-više isto značenjsko polje: radnik, graditelj, građevinar, zanatlija i sl.

Lutherov prijevod na njemački donosi riječ Zimmermann, koja doduše pokriva nešto šire značenje od same riječi drvodjelja, ali je ipak danas dosta obilježena radom s drvetom, osobito pri gradnji kuće, pa se na hrvatski prevodi kao tesar, ali i kao drvodjelja. No, pozna-vatelji biblijskoga jezika i kulture odreda smatraju da je taj smisao preuzak, jer termin tekton

46


zapravo znači radnika koji zna raditi sve ono što je potrebno za gradnju kuće. Dakle, ne da bi se bavio samo obrađivanjem drveta, a pogotovo ne sitnoga drvenog inventara (kako je to prikazano, primjerice, u mnogim filmovima o Isusu), nego i kamena i svega što je potrebno za gradnju kuće,1 tako da je tekton zapravo graditelj, arhitekt, majstor (za gradnju, osobito kamenom i drvetom), građevinski stručnjak...2

Međutim, ni termin drvodjelja nije izoliran slučaj koji bi se pojavljivao samo u hrvatskom jeziku. Tako u engleskome stoji carpenter, u talijanskome falegname, a u češkome tesar, što se ponekad rabi i kod nas. I dok termin drvodjelja izričito znači onoga tko obrađuje drvo, riječ tesar ipak ima šire značenje. Očito je da ta imenica dolazi od (praslavenskoga) glagola tesati (odatle i riječ tesla za alatku kojom se teše), a tesati se osim drveta, može i kamen (primjerice u srpskom jeziku). Tešu se drvene grede. Kamen se kleše i obrađuje; sve za gradnju kuće.

Moglo bi se pitati kad se i zašto dogodio ovaj pomak i specifikacija od općega termina ho tekton do užega drvodjelja. Vjerojatno je tradicija imala neki razlog za to. Možda stoga što je graditeljstvo barem u nekim vremenima i područjima iz navedenih jezika bilo dosta veza-no uz drvo, tj. drvo je zapravo na mnogim područjima bilo i osnovni građevinski materijal. Nažalost, ne možemo sa sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje koje bi svakako vrijedilo malo istražiti, ali možemo konstatirati činjenicu da se u mnogim jezicima, kao i u hrvatskom pri-jevodu, koristi termin koji pokriva isto i vrlo slično semantičko područje kao riječ drvodjelja. No, ipak ne smijemo smetnuti s uma da u grčkom izvorniku stoji termin tekton, odnosno u prijevodu našega Jeronima na latinski, u Vulgati, faber, što zapravo znači općenito graditelj.

Dakle, izvorni tekst govori protiv termina drvodjelja. No, je li to dovoljno? Zapravo, pravi razlog zbog kojega smo se i upustili u ovo jezično istraživanje krije se u sljedećoj fazi kojom ovdje želimo dodatno potkrijepiti prethodne tvrdnje.

Naime, kad se pročitaju cjeloviti tekstovi svih četiriju evanđelja, kao i drugi novozavjetni spisi, odmah upada u oči da se nigdje u tekstu ne pojavljuju slike iz drvodjeljskoga svijeta. Isus tako ne koristi metafore o pravljenju stolova i stolica, niti bilo čega od drveta, dok novo-zavjetni tekstovi obiluju brojnim slikama iz graditeljskoga područja, i to slikama koje imaju nemjerljivo značenje u cjelokupnom naviještanju Radosne vijesti. Navedimo samo neke.

Isusa optužuju da je govorio: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići”, našto su mu Židovi rekli: “Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti ćeš ga u tri dana podići?” (Iv 2, 19). Isus i svoje sveukupno poslanje vidi na tragu onoga što je radio prije javnoga djelova-

1 Više o ovomu, te osobito o obradi drveta u Bibliji vidi: http://www.bibelwissenschaft.de/wibilex/das-bibellexikon/lexikon/sachwort/anzeigen/details/holz-holzbearbeitung/ch/3d0135e59d8a530954ea2e161560701f/

2 Usp. Barbara Goldstein, Jeschua ben Joseph: Leben, Umfeld und Predigt Jesu, Königshausen&Neumann, Würz-burg, 1997., str. 96.; vidi također: http://de.wikipedia.org/wiki/Josef_von_Nazaret. Neki navode da se tu radilo o ci-je njenom zanimanju, možda najbolje kod nas preneseno u smislu uvriježene riječi majstor. Tako njemačkoj riječi Zim-mer mann u hebrejskom i aramejskom odgovara riječ naggar, a spominje se izreka iz Talmuda: “Ima li među nama ka kav majstor (naggar) ili sin nekoga majstora (naggar)?”, koja se rabila kad bi trebalo riješiti i neki teži intelektual-ni problem. Iz toga se zaključuje da je naggar imao i puno šire značenje od tesar te da je općenito značio ‘građevin-ski stručnjak, majstor, umjetnik’. (Usp. Peter Paul Fischer, Rabbi Jechoschua. Jesus aus Nazaret, str. 54. Dostupno na https://books.google.hr/books?id=kHPoW5rCLiQC&pg=PA54&lpg=PA54&dq=peter+paul+fischer+Jesus+von+Nazareth+tekton&source=bl&ots=9_Y2XjE18g&sig=Wa6jekfQKnAP3RwDKRgrDJeccqM&hl=hr&sa=X&ei=N4VlVduFF4O8swG734HYAg&ved=0CCMQ6AEwAQ#v=onepage&q=peter%20paul%20fischer%20Jesus%20von%20Nazareth%20tekton&f=false)

47


nja: tamo je očito zidao i gradio kuće i sl., a ov-dje sada provodi misiju izgradnje crkve Božje, Hrama. Štoviše, i sama riječ crkva u izvornoj grčkoj terminologiji (ecclesia) po mnogima znači sabor (izabranih) (od ek-lego ‘izabrati, sabrati’), odnosno u hebrejskom (bet-)kneset (znači i školu, i crkvu/zgradu, i vijećnicu/sa-bornicu) pa je poveznica između gradnje kuće i gradnje Crkve, odnosno sabiranja izabranih više nego očita. Prijelaz iz konkretne domene materijalne izgradnje kuće u duhovnu dome-nu izgradnje Crkve kao naroda Božjega. A Isus rabi upravo graditeljske metafore.

Još je snažnija slika tipična za graditelja kad Isus kaže: “Tko od vas, nakanivši graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehi-vati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti.’” (Lk 14, 28–30).

Ili, promotrimo graditeljski jezik kako se manifestira u sljedećoj Isusovoj usporedbi: “Tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zaplju-šti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika” (Mt 7, 24–27; usp. Lk 6, 47–49).

Također, valja spomenuti opet zidarsku (graditeljsku) sliku Isusa kao “zaglavnoga kame-na”, što donose svi sinoptici (Mt 21, 42; Mk 12,10; Lk 20, 17), ali i Djela apostolska: “On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni” (Dj 4, 11).

Iz svega ovoga čini se da je posve jasno da Isus ipak nije bio drvodjelja, kako se to uvri-ježilo prevoditi i kod nas i u mnogim današnjim jezicima, nego zapravo arhitekt, graditelj, majstor... To nedvojbeno pokazuje i analiza samoga izvornog grčkog (i paralelnoga hebrej-sko-aramejskog) termina te pogotovo uporaba brojnih slika upravo iz građevinskoga života u evanđeljima, dok ne možemo naći nijednu sliku niti usporedbu koja bi ukazivala na dr-vodjeljski, odnosno stolarski ili sl. svijet.

Ante Periša

48



Josip Lisac

Još jednom o delničkom govoru1

Već preko stotinu godina živ je interes za delnički govor, idiom goranske kajkavštine, zani-manje prisutno i u lokalnoj sredini, u nacionalnom okviru i u međunarodnim razmjerima, kako je i red kad je riječ o jezičnoj fizionomiji što podliježe promjenama i o fenomenu znatne kompliciranosti i u smislu slušne percepcije i u smislu znanstvene interpretacije. Za taj su se idiom zanimali i amateri s izrazitim diletantskim obilježjima i jezikoslovci, među njima i oni vrhunski. Interes većega broja proučavatelja i niz prinosa možda bi nas upućivali na odusta-janje od bavljenja tim govorom, ali je u struci i oko nje nazočan i takav duh koji se ni u jednoj, pa ni u hrvatskoj dijalektologiji, ne bi smio pojavljivati. K tomu, goranski su kajkavski govori lingvistički i sociolingvistički tako zanimljivi da će pozornost istraživača sigurno pobuđivati još dugo.

Mnogo marljivosti u proučavanje goranskih i drugih hrvatskih govora unio je hrvatski filolog rodom iz Lokava Rudolf Strohal (1856. – 1936.), istraživač niza govora (Vrbnik, Rijeka, Lokve, Mrkopalj, Delnice, Ravna Gora, Brod na Kupi, Vrbovsko, Oštarije, Stative, Karlovac itd.). Radio je na tom području potkraj 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća, u doba dobre uščuvanosti organskih idioma, pa je svakako velika šteta što su mnoge njegove stranice kraj-nje površne, upravo kako je za Strohalovu obradbu ravnogorskoga govora ustanovio Nikola Majnarić. Izrazito je slaba i obradba delničkoga mjesnog sustava. Kad sam se bavio tim idio-mom, za probu sam uz njegov tekst unosio popravke, pa je ispalo da je broj ispravaka osjet-no veći od broja zapisanih riječi, budući da u mnogim zapisima riječi dolazi i više od jedne ispravke. Navedimo ovdje poneki primjer. U Strohala vèira, u stvarnosti vièra, u Strohala pèit, šèist, ispravno pièt, šièst, u Strohala krèiž, korektno krìš, u Strohala kèlder, doista kièndər, u Strohala ùov, u stvarnosti lòuf, u Strohala kràmp, u stvarnosti grànp, u Strohala seròmak, u stvarnosti sεròmax, u Strohala tri akcenta i nenaglašene duljine, u stvarnosti dva silazna akcenta bez nenaglašenih duljina itd. To ne znači da je njegov rad beskoristan, samo je šteta što nije puno pouzdaniji.

1 Ovaj tekst pročitan je 24. travnja 2015. u Pagu, u okviru jezikoslovno-pjesničke manifestacije Domaća rič 12. Dopunjeni rad bit će objavljen u zborniku radova, koji je u pripremi.

49


Rezultatima Strohalova rada u svojoj se sintezi o kajkavskom narječju poslužio Ukraji nac Lukjanenko, koji je uočio bitna slovenska obilježja delničkoga idioma, pa i neke slabosti Stro-halove obradbe. Pod Lukjanenkovim utjecajem kostelski govor u Sloveniji (a na taj se idiom odnosi nedavno objavljeni rječnik Jože Gregoriča) uspoređivao je s lokvarskim i delničkim idiomom Fran Ramovš, ali ta usporedba, s obzirom na slabosti Strohalova rada, nije mogla biti solidna. Nametala se je i usporedba slovenskih govora i ravnogorskoga jezič nog stanja, ali se tom usporedbom Ramovš nije pozabavio, jer je Lukjanenkova knjiga izišla iste godine, 1905., kao i Strohalova studija o ravnogorskom govoru, pa ju Lukjanenko nije mo gao uzeti u obzir, a bit će da se Ramovš propustio upoznati sa Strohalovim prinosom, pa i s prvim Majnarićevim člankom o ravnogorskom govoru iz 1922. – 1923. Vrijedno je dodati da je nedavno tiskano i djelo Ravnogorski rječnik Zvonimira Erjavca, čovjeka rođena u Španovici u Slavoniji, u jednoj od ravnogorskih obitelji u tom mjestu.

Aleksandar Belić, Stjepan Ivšić i Mate Hraste nisu goranskim kajkavcima posvećivali veće pozornosti. Vrlo je važno, međutim, da se i delničkim govorom 1969. i 1970. g. u radu “Razli-ke u pogledu tvorbe reči u nazivima nosilaca zanimanja u južnoslovenskim dijalektima” bavi istaknuta poljska jezikoslovka Wanda Pomianowska. Godine 1970. člančić je o del nič kom govoru objavio Ivan Muvrin, izvrsni poznavatelj toga idioma i sastavljač njegova rječ ni ka koji je, sva je prilika, zagubljen. No Muvrin je bio bez lingvističke spreme pa njegov pri nos ne donosi ništa vrijedno. Već prije Muvrina počeli su o delničkom govoru (kao i o drugim go-ranskim idiomima) pisati Božidar Finka i Vida Barac-Grum, uspjelije od Strohala, ali također s osjetnim slabostima. Među većim brojem radova važan je prinos Božidara Finke “Gorsko-kotarska kajkavština u našem dijalekatskom mozaiku”, Kajkavski zbornik, Zabok, 1974., tako-đer zajednički rad Vide Barac-Grum i Božidara Finke “Govori i nazivlje”, Gorski kotar, Delnice, 1981. Svakako je nezaobilazna monografija Čakavsko-kajkavski govorni kon takt u Gorskom kotaru Vide Barac-Grum, tiskana 1993. g., napisana 1989. g. kao doktorska diser ta cija. Ta je disertacija, međutim, napisana nakon što je 1986. g. disertacijom “Delnički govor i govor Gornjih Turni u svjetlosti goranskih kajkavskih govora” doktorirao Josip Lisac. Temat ski te di-sertacije nisu sasvim podudarne, a ovdje nam je zanimljiva obradba delničkoga go vora. Tek nakon objave te knjige Vide Barac-Grum moglo se je uočiti da njezina obradba delničkoga govora ima mnogo slabosti. Da se ne govori mnogo, ni u kvantiteti autorica nije bila sigurna, pa se čak kr’uava pojavljuje kao primjer za dugi vokalizam, a kr’ava kao primjer za kratki. Da-kako, u riječi kra:va ostvaruje se dugi prvi slog sa zatvorenim a. Npr. riječ žer’afka figurira kao primjer kratkoga naglašenog vokalizma, iako se doista izgovara žərja:fka. Mnoge nepouzda-nosti u knjizi Vide Barac-Grum uočio je i Tijmen Pronk, autor iz van rednoga rada “Rani razvoj goranskih govora”, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezi ko slo vlje, 36/I, 2010. Pronk kaže i sljedeće: “Građa u člancima Barac i Finka 1967. i Finka 1974. često se ne slaže s građom u dru-gim izvorima (…) Zbog toga ću ju uglavnom igno ri ra ti” (str. 101). No već 1981. g. pojavio se u monografiji Delnice 1981. članak Marije Pavešić “Del nič ki govor”. I taj članak sadrži mnogo slabosti. Nije npr. pôut, nego puòt, kako to danas lako či tamo iz rječnika delničkoga govora kojem je koautor Marija Pavešić. Nije vèira, nego je vièra, kao što smo već vidjeli, nije pèič, nego je pièč itd. Uz prozu Josipa Kezelea Dräga domäča rejč predgovor je 1984. g. napisala Željka Štimac, kao što je 2000. g. uz knjigu pjesama Antona Majnarića Markasa predgovor

50


sastavila Marija Pavešić. Na delničkom auten-tično pisane pjesme objavio je Davor Grgurić, zainteresiran i za druge goranske idiome. Na smjeni stoljeća, približno u doba Matoševa “Hrastovačkog nokturna”, dvije je delnički pi-sane pjesme objavio Jakov Majnarić.

Rječnik delničkoga govora Réjč do ríči 2006. g., kad je tiskana i disertacija Josipa Lis-ca, objavili su spomenuta Marija Pavešić, Bla-ženka Magaš i Željko Laloš. Koautorice su di-plo mi rale kroatistiku i francuski, Željko Laloš nije, ali su kolektivno sastavili opširan rječnik. Njegova je najveća slabost u tom što autori nisu shvatili delničku fonologiju, iako su se s njom iz rukopisa jedne disertacije mogli upo-znati, a i inače su lako mogli doći do doista

nužne pomoći. Autori ne razlikuju otvoreno i zatvoreno e, pa npr. pišu da se genitiv i dativ od za mje ničke riječi u značenju “ja” izgovaraju isto, méne. Izgovara se G mε:nε s otvorenim e u oba sloga, dok je D mε:ny, s prvim otvorenim i s drugim zatvorenim e. Ne razlikuju jεst u zna če nju “ja” s otvorenim e i jyst u značenju “jesti” sa zatvorenim e. Ne razlikuju e u riječi žε:na i e u riječi že:ja. Oni ne razlikuju duge i kratke naglašene slogove pri akcentuiranju. Nerijetko im se potvrde ne podudaraju. Na 145. str. pišu šiér’n, na 386. šiéron, na 123. str. pišu íjni, na 145. íjne. Na više mjesta pišu óubras, ali natuknica glasi óubraz, naravno, neispravno.

Još je bilo mnogo teškoća oko samoga rječnika delničkoga govora, ali o tom ne bih želio govoriti. O tom je puno govorio Željko Laloš, autor knjige Tragom delničke prošlosti. Tu je sra-motnu knjigu objavio Grad Delnice 2014. g. Govori se u dva poglavlja o delničkom govoru. U kratkom se donose izvadci iz rukopisa “Starodelnička pisana riječ” Zvonka Kezelea iz 1937. g., gdje autor o vlastitu idiomu govori posvema neutemeljeno, a Željko Laloš o mojoj diser-taciji još mnogo neprimjerenije u poglavlju “Pisana riječ koja to nije”. Najveći dio pri mje daba odnosi se na reflekse dugoga jata u delničkom govoru, koje ja, kao i drugi obaviješteni znan-stvenici (vidjeti Fonološke opise srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slo ve nač kih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atlasom, Sarajevo, 1981; vidjeti radove Božidara Finke i Vide Barac-Grum; vidjeti izdanja Opće slavenskoga lingvističkog atlasa), bi-lježim kao e + neslogovno i, a Laloš, nedirnut bilo kakvim znanjem o složenijim lingvističkim pitanjima, kao e + j, a to je zapravo isto, jer je j zapravo neslogovno i. To što se rječnik troje autora dijelom temelji na starim izvornicima ipak ne znači da se tako smije raditi, ali ti autori ionako često navode različite izgovorne mogućnosti, različite riječi u istom značenju i slično. Svima se to dopušta, pa i sebi, ali ne meni, a ja zaista nisam konkurent za pisanje delničkoga rječnika, iako mi je žao da je postojeći ispao tako traljavo i nedotupavno kao što je ispao. Zatvoreno a u dugim slogovima ja bilježim kako se to bilježi u ozbiljnim izdanjima, ali La-loš i to krivotvori. Obezvučavanje dočetnih zvučnih suglasnika registriraju svi koliko-toliko kompetentni proučavatelji, jedino dijelom odstupaju Laloš, Magaš i Pavešić, bezrazložno.

Josip Lisac

51


Kao što se vidi iz moje disertacije, ja sam u Delnicama bilježio sùncε, Strohal sòunce, Laloš kaže da je ispravno súnci, a tako je i u Kezelea, što ja i navodim, ali također donosim ono što sam čuo, više puta zapisao i snimio. Nikako Lalošu nije jasna fonologija delničkoga govora, pa ne razlikuje pojedine delničke foneme, kao što je već rečeno. Zanimljivo je da je Strohal u Delnicama bilježio pèit, šèist, ali to Lalošu ne smeta, smeta mu što sam ja opazio da se ljudi navode da kažu pèit, šèist da bi ih se onda ismijavalo, no, zabilježio sam, naravno, ispravno, pièt, ši èst. Što se pojedinih suglasnika tiče, ja navodim realno stanje, Laloš ne, ali on također izmišlja tuđe slabosti. Sam navodi da su Delničani nekad govorili jenkrat, večkrat, a doista uglavnom govore jenput, rijetko drugačije. Govore pojedinih Delničana ja sam snimio, pa i danas mogu dokazati da su upravo tako govorili te nema potrebe da se autor svoje i delničke sramote u vidu knjige Tragom delničke prošlosti zgraža nad mojim zapisivanjem riječi koje su izgovorili Antun Marković, Antun Majnarić i Josip Majnarić. Svoje primjedbe na moju disertaciju Željko Laloš pokušao je objaviti u periodicima Fluminensia i Kaj, ali mu to, daka-ko, nije pošlo za rukom. Svoje primjedbe poslao je mnogim pojedincima, pa i akademicima Brozoviću i Šimunoviću, koji su se o mojoj disertaciji najpohvalnije izražavali. Prikaz je Petar Šimunović objavio u časopisu Čakavska rič. Vidjevši da se radi o neznalici, da se ne kaže ne-što gore, oni u njegove riječi nisu povjerovali, ali to ne znači da Laloš meni nije nanio mnogo štete. Naškodio je i meni i sebi i hrvatskoj filologiji, bez ikakve potrebe. Taj i takav odnos morao bi nestati iz hrvatske filologije.

Već spomenuti Pronkov rad ovako ocjenjuje monografiju o delničkom i o govoru Gor-njih Turni: “Jedina dva govora za koje imamo opširan, pouzdan opis, uključujući mnoge in-formacije o morfologiji tih govora, govori su Turni i Delnica, koje je opisao Josip Lisac, i sam izvorni govornik govora Turni” (str. 100). Isti autor kaže da je upravo govor Turni “presudan za povijesnu analizu goranskih govora” (str. 100, bilj. 1). Pronk ističe da Strohalova teorija o prvotnim čakavskim govorima u Gorskom kotaru nije točna. Ističe da Finka i Barac-Grum drže da su goranski govori miješani s kajkavskim, čakavskim i slovenskim elementima. Mate Kapović drži da su goranski govori genetski slovenski. Pronk misli da su goranski govori au-tohtoni, ne miješani ili doseljeni izdaleka, a jedina je iznimka doseljenički, slovenski govor većinske Ravne Gore.

Posve drugačije misli istaknuti slovenski lingvist Matej Šekli. U radu “Zemlje pi sno je zi ko-slovna členitev kajkavščine ter slovensko-kajkavska jezikovna meja” (Slovenski jezik – Slovene Linguistic Studies, 9, 2013) on zapadne goranske govore od Delnica na zapad, među njima delnički, drži zapadnim kostelskim govorima kostelskoga narječja slovenskoga jezika. Zapad-ne goranske govore istočno od Delnica, među njima govor Turni, drži istočnim ko stel skim govorima kostelskoga narječja slovenskoga jezika.

To očito znači da je pred hrvatskom dijalektologijom ozbiljan zadatak dodatnoga prou-ča vanja goranskih kajkavskih govora te dodatan zadatak njihova smještanja u kontekst osta-lih hr vatskih govora. Riječ je i o nekim drugim hrvatskim dijalekatnim idiomima. Tim pita-njima u posljednje se doba bavi i Marija Malnar, kao i niz drugih proučavatelja. Dakle, pred ozbilj nim smo poslom koji ne bi smio biti nepotrebno ometan bilo s koje strane, amaterske, načelno zlonamjerne i tomu slično.

52


Julije Benešić

53


poezija

Stanislava Nikolić Aras

Pjesme

Kontroliram se

Došla sam živjeti u drugi grad i teško se kontroliram Hodam sporo, jedem umjereno Govorim promišljeno Gledam kako lišće pada Crveno, žuto, smeđe Iz ove perspektive torte od malina sve izgleda slatko Na puškomet moje slasti izlijeću plišane igračke I ja netremice zurim u obzor kroz okular Pijem treću čašu vina natašte, ruka mi nikad nije bila mirnija Nikad nisam bila mirnija Kontroliram se pa spustim pušku O, velim, to je fuckin’ lunapark Pa sažvačem nekoliko gradova, izronim u jutro i pljunem u umivaonik Ljudi uglavnom žive normalne živote Kao i ja Lišće pada žuto, crveno i smeđe Kao što rekoh U susjedstvu je samostan, park i ofucani staford što tuli danima (pretpostavljam da znate što to znači) Ispijam treću čašu vina natašte Ofucan je taj pas, podsjeća me na nečiji grob Gledam ga i malo mi je neugodno što sam ja ta koja jesam, a ne neka druga bolja Ali koga uopće briga za mene Došla sam živjeti u novi grad i zaista se kontroliram da ga ne poližem

54


Ponekad me jutro pogleda kroz puškarnice i čujem kako mi šapne “Nitko si i ništa”, a ja psujem kroz zube i kontroliram se O da

Mjesečeve igle

Imam bijeli krevet koji mi noću razmješta kosti, leđa i vrat Pa zorom veže kosu za uzglavlje Jutrom smišljam bijeg Dok spava čovjek i pas i dijete Mjesečina klizi nebom i zemljom I kroz gugut golubova pod prozorom.

Ja mjesečarka tada raspetljavam kosu iz bijelih šina uzglavlja Slažem rebra, utisnem lopatice i uguram bedrenu kost u rupu kuka Sklopim oči, ispružim ruke I zađem na cestu, gdje je sišao mjesec

Rubom polja prosipam i skupljam igle Dok rosa kvasi pomazanike za svijetlih noći Ja koračam s korovom do pojasa I podižem igle Što su ih prašvelje noću sijale poljima

Onda krenem rimskom cestom u zaleđe Uz rub me pozdravljaju konjanici, ljiljani i zvijezde Po punom mjesecu laka dođem pred tvoj vrt U trenu kad zatreperi preslica sestara milosrdnica Ja prekrijem tvoj prag srebrnim iglama Ravno iz srca

Život je prljav

Čovjek je kojot, žena je ris Ljubav je čupava, znojna alga Dođe mi da slinim za krevetima Zidovima Pod kojima sam spavala sama Samo zbog samoljublja Od svih mjesta na svijetu

55

POEZIJA

Sada bih sjela na zidić na prilazu bolnici U kojoj je umrla moja majka Ispred dućana s ortopedskim pomagalima Gdje smo nevjesta i ja kupovale pelene za nju koja je Umirala na sedmom katu vojne bolnice Danima je puhao vjetar Ovog trenutka sam sigurna da onamo pripadam U izlog s ortopedskim pomagalima Ja, model za bol Sa svojim glupim voštanim licem Koje slini iz čistog samoljublja

Jer napušta sve i misli da će netko jako patiti zbog toga Čovjek je kojot, žena je ris Ljubav je čupava, znojna neman Koja ne brije pazuha

Katedrala

Prije zore promijeni se vjetar i Donese miris pijeska More namreška obraze pa ispljune slinu noćne vode na Prvu plažicu pod zidinama Sunčeva svjetlost zaluta U katedralu kroz prozor Dotakne ruku kipa sveca Pobožno klekne pred njegova stopala Pred vratima čekaju mačke poput svirača iz Bremena Da sunce opere pod i ploče grobova, da more Omrsi prašnike ljiljana što prosipaju žutu pelud među stranice, da tišina Stisne bijela platna zvukova zaostala od večernje U skutima prašine, tamjana, smrti Iskrast će se nešto iz ovih molitvi Što poliježu nježni mah vremena U onaj trenutak prije nego što odlučim izaći Na svjetlo dana U prašini se valjaju mačke Sunce se smije u granama smokve More raširilo njedra Namiguje mi modrom zjenom Ribara

56


Svijet nije nastao iz frižidera Osjećam Već iz vulkana

Mikrostruktura plamena

Poput lopte u strmom gradu punom stepenica Nesigurni u vremenu Pogledamo se na vrhu Ti brojiš kovanice onda Gledaš u nebo kao da čekaš kišu ili Da netko baci blagoslov šuškavih novčanica Naš hod po šinama u predvečerje U gradu kroz koji putuje željeznica Tračnice pred kapucinskim samostanom i Dvije-tri kurve pred apotekom Tako je bilo i u Baltimoreu Pogledom sam na stepenicama I one su sive betonske i usamljene Poput mene Čekam te da izađeš S paketićem analgetika Puca mi glava nad mrtvim kanalom Ne mogu se vratiti u hotel s čijih se zidova gule tapete Kao da plaču bijeli jezici Rugaju se samcima na proputovanju Sve pada danas nizbrdo Gravitacija u neredu Ti tinjaš u tajnosti, ja to osjećam, ali Nemam ti što prigovoriti Mi smo zakleti na slobodu i njome zauzeti Uznici slobode Ti tinjaš u tajnosti, kaže vatra Sričem ti na uho One T NJ Š T J ST, tištim li te, dragi? To je moje posljednje tajno trenje uz tvoje erogene zone Zadnje utočište sna da ima nade za nas Mali, plavkasti, nježni, tek vidljivi dim kroz dlanove Dok trljam mogućnosti, one mirišu plamenom Triješće u rano proljeće

57

POEZIJA

I na kraju ti kažem S, sipki pijesak pustinje budi mi zauvijek, S Moj S stalno S T, čuješ li Sugeriram konkretno Pa ulazimo u kolodvorski restoran Dentali su seksi, mislim dok prilazimo stolu

Ti zubi, sigurno zubi, a ne nokti naš labiodentalni spoj Naš kraj je jestiv Istopimo se na mikrostrukturi plamena Pazi umjesto mene, molim te Da se netko prije vremena ne probudi i opazi da Doveli smo ljubav u slijepu ulicu

Netaknuta priroda

Rekao si: Netaknuta priroda Rekao si: Asfalt Rekao si: Kakav potok?! Blatan Pa potok je gorski između dva kamena Misliš Izvor? Ne, potok Nikada se ni u čemu ne slažemo pa šutim Hodam zgarištem korova Mislim na ubijene ljude Pobacane po jamama u kraškim poljima Naše domovine Znam da ako to sad spomenem Pokvarit ću ovu idiličnu Proljetnu šetnju Pa šutam šiške Čekam da odnekud izleti tetrijeb Ili barem fazan Kažem: – Ima gorski potok i poljski potok – Nisam to tako zamišljao, kažeš Nisam ni ja, Mislim i ne kažem ništa

58


Čitajući Pisanske cantose u Dubrovniku

Sve sam više nalik mojoj majci Koja nije čitala Cantose Ali je gledala gnijezda mladih kosova u kiviju Danima me zvala telefonom da mi kaže Da je ženka kosa položila jaja u gnijezdo u kivijima pred kućom Ja bih pridržavala telefon ramenom i nastavljala trpati stvari u torbu Ili zakopčavati kaput Ili prati suđe.

Nemoguće da je taj život nestao A ostala je slika nje kako sjedi na verandi i gleda Ženku kosa koja polaže jaja Pa nazove mene u drugi grad da mi to kaže.

Od svih slika baš ta.

Ta me misao nokautira iznova svakoga dana Ne znam hoće li ikada doći vrijeme kada ću prestati misliti na nju Kad ugledam pticu na grani Kad ugledam jasmin pred kapijom Kažem: Slavonski jasmin Kažem: Moja je majka radila palačinke s wine chateauom nedjeljom Kažem: Mogla bih cijeloga dana ne ustati iz ove stolice potpuno prepuštena suncu S pogledom na crnu krošnju bora I nemoć pred vremenom Horizont smo izmislili da bismo imenovali Nepostojanje Iznad mene susjedove bijele plahte na suncu Nebo, mirta, narcisi “raduj se, jadna zvijeri”, piše, “ljubav te slijedi” Vratim pogled u Cantose Tužan život njegov i njen Sunce oslobađa uvijek iznova Iza kuća je horizont Zamišljena crta što spaja Nepostojanje Tužno i lijepo

Sjedim u vonju ljubičica i zumbula Potpuno uzeta mimo svake metafore

59

POEZIJA

Pjesma o starcima na lapadskoj šetnici

starci na lapadskoj šetnici otvorenih usta upijaju sunce pod rukama im novine na licima tavore maske stisnuli su znojave pesti pa žmirkaju i škilje u prolaznike

zluradost poput sjene krošnje pada na popločanu stazu pred njima gomilaju li se propuštene radosti negdje gore kamo očekuju da će biti pozvani već možda danas

ima nekog lukavstva u njihovim kiselim osmijesima dok griju kosti i misle kako ne moraju paliti grijanje za ovako lijepoga dana ne vjeruju da su drugi zaslužili ovo samo za njih škrto siječanjsko sunce što kao kroz melasu dodiruje njihove skromne navike u cekerima podgrijan ručak ih čeka u blizini sporim hodom njihova mudrost prelazi na drugu stranu ulice i oni je sporo slijede već pomalo ljuti misle

Poštedite nas truda spoznaje inteligencije i reintegracije likvidacije ove sumorne nacije

Stanislava Nikolić Aras

60


poezija

Pjesnički podmladak

Uvod napisala i priredila Rafaela Božić

Odsjek za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru pokrenuo je prije dvije godine vri-jednu manifestaciju Dani kroatistike. Brojne radionice i predavanja ove su godine bili upot-punjeni i literarnim natječajem, a najbolji radovi prikazani su na književnoj večeri u petak, 13. ožujka u Studentskome klubu Božo Lerotić. Prisutni su se mogli osvjedočiti da nagrađeni pjesnički radovi predstavljaju dobar znak za budućnost hrvatske poetske scene. Od proze imali su nazočni čuti samo jednu priču (navodimo ju na kraju ovoga izbora).

Posebno je zanimljiva činjenica da su mladi pjesnici iskazali interes za različite pjesničke forme. Osim možda očekivanih slobodnijih pjesničkih oblika, lijepo je bilo vidjeti da se ne boje ni vezanih formi, uključujući i sonet. Također je vrlo pozitivno što su uz standardni jezik koristili i dijalekte, ali – što je posebno zanimljivo – ne s patetičnim prizvukom, koji često nalazimo u dijalektalnoj poeziji, nego upravo kao jezik aktivnoga života mladih. Pjesme su raznorodne tematikom, ali i pristupom tematici. Imamo tu i vrlo duhovitih pjesama, koje kritiziraju neke naše “nacionalne karakteristike”, pjesme za djecu ili pak pjesme “ozbiljnijih” tema i zrelijega senzibiliteta. U ovoj sveučilišno-poetskoj priči predstavljeni su mladi iz razli-čitih krajeva Hrvatske te je ovaj prikaz pjesama na sve načine vrlo raznorodan.

Silvija Buvinić dolazi s Brača, iz mjesta Pražnica. Studentica je treće godine preddiplom-skoga studija kroatistike na Sveučilištu u Zadru. Sve su njezine pjesme pisane na čakavštini rodnoga joj mjesta. U travnju 2009. godine izdala je zbirku Srce u dvoru (Ogranak Matice hrvatske – Split). Pjesme objavljene u ovom broju Zadarske smotre jasno govore o snažnom poetskom glasu koji krasi i umješno baratanje jezikom, ali i dojmljiva dubina misli s obzirom na mladost autorice. Iako opisuje “klasične” otočne čakavske probleme, ona se ipak uspijeva izdići iznad banaliziranja koje često susrećemo u ovakvoj vrsti poezije.

Vedrana Đugum dolazi iz Splita, studira kulturu i turizam na Sveučilištu u Zadru (druga godina preddiplomskoga studija). U svom slobodnom stihu ujedinjuje bogatu imaginaciju i beskompromisnu energiju mladosti.

Katarina Grbas rođena je 1994. g. u Zadru, ali živi u Preku na otoku Ugljanu. Studentica je druge godine engleskoga i talijanskoga jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru. U svom

61

POEZIJA

izrazu koristi spoj slobodnoga stiha i rime, što pjesmi daje zanimljivu dinamiku te na taj na-čin zadržava pažnju čitatelja.

Ivan Lučić rođen je 1991. godine u gradu Brčkom, u Bosni i Hercegovini. Djetinjstvo je proveo u Posavskim Podgajcima na istoku Republike Hrvatske, blizu Županje, a danas je student prve godine diplomskoga studija povijesti na Sveučilištu u Zadru. Izraz mu naginje poeziji za djecu.

Maja Ravlić rođena je u Čepinu 1991. g. Na Sveučilištu u Zadru studira na prvoj godini diplomskoga studija filozofiju i njemački jezik i književnost. Ovdje je predstavljena pjesmom “Mea culpa”, napisanom u cesarićevsko-tadijanovićevskoj maniri.

Nives Tušak studentica je treće godine kroatistike u Zadru. Sudjelovala je na studentskoj književnoj večeri autorskim radom “Praznički kolodvor” na prvim zadarskim Danima kroa-tistike 2014. Članica je Književne udruge Ludens od njezina osnutka, a izraz joj je silovit i pun mladenačkoga bunta.

Marta Džaja studentica je druge godine ruskoga jezika i književnosti i sociologije na Sve-učilištu u Zadru. Progovara bogatim vokabularom, kojim vješto barata promišljajući temelj-na pitanja ljudskoga života i ne mireći se s uobičajenim “rješenjima” istih.

Ante Radošević rođen je 1991. g. u Rijeci, a djetinjstvo i odrastanje proveo je u Smiljanu pokraj Gospića. Trenutno je student prve godine diplomskoga studija povijesti. Predstavlje-nu pjesmu karakterizira duhovitost na tragu B. Marune.

Antonela Bokan dolazi iz Betine na otoku Murteru. Živi u Zadru i studentica je druge godine diplomskoga studija informacijskih znanosti, objavila je roman Mjesto mojih sjeća-nja 2013. godine. Predstavlja se pričom 2091., kojom nastavlja tradiciju hrvatskoga diskursa spekulativne proze.

Neobrõno mãslina

Na zapũšćenu stãrinu ruke je stãvi.

S puno jubãvi vrımena i voje

uz nju je borãvi.

U krīsu je pojı

prid neveru gnjojı.

Nažurene ruke dızo tılo prignīvo gronu kıdo

da bi bılo roda zlõtnega ploda.

62


Za likōra i zōjmıcu

napuni bi kãmenicu da nĩ s nje po

i pod njõn osto.

Zalūdu trũd, zalūdu muka i potno guća. U gospodōra

ostãla je mãslina neobrōna.

(Silvija Buvinić)

Nepoznate riječi:stãrina – neobrađena zemljavoja – voljakrīs – dugi period ljeti bez kišenažuren – naboranzōjmıca – rad koji se vraćapotan – znojanguća – vunena potkošulja

Škoj

Škrto zemja vajo puno lavurat

u zemjı i stinı za prižīvıt

i dıcu na skule dat pinez imat

ako će na škoju ostat.

Jerbo zatvõrodu se škure jedna po jedna.

Selo će brzo nestat ako se za mlãdost ne bude pensat.

63

POEZIJA

Ostat će u konobi mlot uspijenton,

maškĩn i motıka svı hoćedu bıt

gospoda od čovıka i lopišon rōdıt

jedno dīte hrōnıt.

Kolınih sve mãnje škoj nestãje

nikor pod bore niko prıko mora

otpraćĩje ih škoj tũžan ko da je kũžan.

Ali dõć će vrıme kad ćedu progovorıt

stıne i vrōtıt

onı por mlõdih da na škoju život grõdi.

(Silvija Buvinić)

Nepoznate riječi:ško j – otok lavurat – raditistīna - kamenskula – školapınezi – novcipensat – misliti, brinutimlot – batuspijenton – uspravanlopiš – olovkakolina – obiteljpor mlõdih – mladić i djevojkakũžan – bolestan

64


Plašt

Zaogrnut ću se noćas masnim titulama Izvučenim iz pečenja mojih maštanja

Polizat ću prste, i možda uspijem naći sebe Zar da po stoti put tražim svoj odraz u kićenim ogledalima malograđanštine?

Kakve rukavice pristaju promrzlim rukama? Lutala sam ulicama ko dežurni pijanac

Gotovo groteskno ispražnjena dalekim ciljem Gledam se u izlogu

Odavno nisam počupala obrve Dlake viška pomlađuju lice, ali to ne brine moje dječje obraze

Za puder ti treba lopata, a za rad nitko neće motiku Iste priče kruže ko koncentrični krugovi kamenčića onih ljudi što razmišljaju uz more

Tamo gdje završava zadnji titraj, započinje potres Kako da se smirim i krenem istosmjernom strujom?

Zaogrnuti se treba osmijehom On jedini može reći: “Bježi” tugaljivoj maski nemoći

Za osmijeh mi treba ljubav Za ljubav mi treba vjera

Ona vjera da je krojač u meni Materijal se prede strpljivošću pauka među listovima divlje naranče

(Vedrana Đugum)

Crvena šminka

Crvena šminka simbol je žene,

no nešto je drugo ona za mene.

Sjeti me davnih djetinjih dana

kad tužna sam bila jer moja bi mama

na posao išla, ja htjela sa njom,

i sve dok se sprema, ja trčim za njom.

Pa stane ona, pred zrcalo stane,

65

POEZIJA

zacrveni usta i moje rane.

I krene u jesen u crnom kaputu. I brzo se vraća,

a ja već na putu.

Da mislim manje Da mislim manje,

pametnija bih bila. Jutros sam baš mislila

kako je mišljenje samo misao o mišljenju

te misli, i kako je sve

komplicirano, i jednostavno,

u kompliciranosti. A moja mama kuha,

i dok kuha, misli.

A moje misli? Ne donose hranu na stol.

(Katarina Grbas)

Pitaš me... Volim li mačketine ja?

Tigrasti, bijeli, sivi il žut svaki ti brzo dođe pod skut. Stari il mladi, razlike nema...

svaki mačor i previše drijema.

Mekan i topal, ko bakin šal svaki je mačak glumac znaj... igra se s tobom kad on hoće

i to mu priznajem, ide od lakoće.

Mačak ko mačak, prefrigan sav, u kući vlada ko pravi lav.

Ne moš mu ništa, jer on je faca čak ga ne tangira ni prija maca.

66


Šminker i žigolo, on je pravi; živi za sebe, i nikog ne mari.

Mačak ko mačak, rekli bi mnogi... al on je gazda i kolo vodi.

Dobro se snađe u prilici svakoj i osmijeh na lice izvuče lako... mačke su slatke i to svi znaju;

nisu ko psi koji stalno laju. (Ivan Lučić)

MEA CULPA

Krivica je moja što vjerujem u ljude i to da se dobri svakog jutra bude.

Krivica je moja što odustajem teško od onih što sebe smatraju greškom.

Krivica je moja što podmećem leđa svima što hode umornih vjeđa.

Krivica je moja, pa nek’ me osude što volim i mudre i grešne i lude.

Svu tugu svoju na moj račun stavi, izdržati mogu i tvoj košmar u glavi.

Možda je za me zapisao Svemir da podijelim s tobom tvoj najveći nemir.

Krivica je moja što nalazim snage i što za te čuvam samo riječi blage. Krivica je moja mladost ta u duši što kameno stoji i dok sve se ruši.

Krivica je moja i pusti da ju nosim, pravilima Svijeta njome da prkosim.

Krivica je moja što u krivu živim, al’ kad sklopim oči, njoj ću da se divim.

(Maja Ravlić)

67

POEZIJA

***

Zar je tebi mjesto tamo, prijatelju moj? Zar je tebi mjesto u kavezu

među glasovima zaglušujućim, među zidovima previsokim

i nebom omeđenim, prošaranim rešetkama?

Zar je tebi mjesto tamo, prijatelju moj? Zar je mjesto leptira u okovima

mračnih i neprozračnih prostorija?

Banditi Banditi

Smradovi okužni Zar ne vidite da mom prijatelju

nije mjesto tamo, tamo u vašem gnjilom gnijezdu

u vašem otužnom izolacijskom podrumu bez sunca

s nemirom?

Krepajte Krepajte

Rafalirajmo smradovsku postojbinu rafalirajmo zapalimo

jer mom prijatelju nije mjesto tamo. (Nives Tušak)

Suve uši

Ponoćni zbor struže glasnicama, izgrebane su mi uši Od vriskova, uzvika sreće, jauka, tihih jecaja, preglasnog smijeha, grotesknog smijeha,

iskrenog Ponoćni zbor na predugom koncertu

Kao u afektu Efektan

Iznimno defektan Suviše direktan, na sekunde suptilan pa opet...

Pokretan zvuk, što se valja, pada, puže i grebe i opet stremi Ljepljiv, i suviše nametljiv

68


Zvuk ponoćnog zbora, skrivenog kora bez dirigenta U moment iz momenta

Otkriva se i bježi – Svaki put me naježi –

(Marta Džaja)

Ni’ko ništa ne pita

Ljudi se tope, trunu, nestaju Ljudi počinju, nastavljaju, prestaju Ljudi otpočinu, izdahnu, prestanu

I badava, čovječe, badava bit’ tužan što se trune, nema tu prosvjeda, pravde ni pobune

Šta ti je svijet doli tvornica, jedni drugima sviraju, sude, biraju, pucaju, a drugi... A ma ‘ko još piše o drugima?

Na traci se sve reda, često bez sklada, često bez reda, napreskokce,

naopačke I kad prođeš, nazad nema, zaboravljaju te brže nego što trepnu, zaborave te sretnu, sjetnu, poletnu, zaborave te ako te ne sretnu

Ljudi zaboravljaju ljude Voljene, usputne, lude

Ljudi, čovječe, zaboravljaju ljude! I voljenog djeda sjetiš se tek rijetko, iako te nosio, pjevao ti, čitao, bio je NETKO

I nekako boli i nekako je baš nepodnošljivo to što je baš sve – podnošljivo A ‘ko pita je l’ te boli

Pita li vjetar maslačke prije nego li im raznese glave Pitaju li grobari prije nego te u zemlju stave

A ma ni’ko ništa ne pita (Marta Džaja)

Majka Hrvatska i njezina djeca

O, moja Hrvatska, iako još si mlada, zdravlje ti zbog tvoje djece pada.

Odgojila si nezahvalna lijena derišta, koja rad ne cijene, trud uzimaju pod ništa.

69

POEZIJA

Nezrela su i još su im drage bajke, sve što im treba traže od svoje majke.

Udaranjem u prsa glasno te zovu, rijetki iskreno, većina za lovu. Kad su sita čak i pljunu na te,

pa se dijele na crvene i crne Hrvate. Cirkus čitav ne nazire si kraja,

budalom zovu onog što štetu zbraja. Dok pamet djece sazrije, eto ti i tuge, tvoja djeca, već postala su tuđe sluge. Oj, Hrvatska mati, oj, Hrvatska mati,

puno ti si ljepša negoli Hrvati. (Ante Radošević)

2091.

Listopad 2091.Umornim izboranim kažiprstom starica protrlja sive oči prošarane krvavim kapilarama. Ci-jeli svoj vijek najviše se bojala ovog trenutka koji joj je svake sekunde sve više dahtao za vratom. Smrt će uskoro pokucati na vrata, teški udisaji i izdisaji napustit će je, tiho i nečujno.

“Ovaj život” – tužno promrmlja – “propadao je kroz moje tijelo kao zrnca pješčanog sata.”

Zanimljivo je doista kako ljudi ne razmišljaju o spektaklu imena život kao o pješčanoj utvrdi koja se svakim novim nasrtajem morskog vala lagano razdire i ruši, sve dok morska pjena jednom konačno ne dođe do grla. Nitko ne razmišlja o kraju vremena, dok ga vrijeme ne pregazi.

Istim kažiprstom pritisne staklenu vitrinu, na zvuk njezina glasa moderni aparat sive boje metalnog odsjaja skuha joj kavu, a robot imena David posluži joj mirisni napitak na velebni stakleni pravokutnik, nalik na nešto što se davnih dana nazivalo stol.

“Hvala, Davide” – reče i brižno ga pomazi po metalnoj glavi. “Da sam prije šezdeset godina vjerovala u to da će mi jedino društvo u stotoj biti robot,

glasno bih se nasmijala.” Donja usnica nekontrolirano je drhtala, ljubičaste žile ocrtavale su joj sljepoočnice. “Nisam zamišljala unuke, ali on, on bi mi bio dovoljan.”

Zgužvanim hladnim dlanovima, koje je nemoguće ugrijati, osloni se o staklenu površinu, ne ostade ni jednoga otiska. Hladna je, baš poput njezina jedinog društva, mnoštva nepo-trebnih strojeva, ubrzo se začuje pištanje. “Daj ušuti, Pierr!” – zaurla koliko je to bilo moguće za njezine godine – “Za danas mi je dosta priče.”

Sporim koracima u kraljevskoplavoj haljini otiđe do ormara, pritisne tipku na upravljaču, klizna vrata se otvore i omoguće joj prolaz. Uđe unutra i pogledom prijeđe preko arsenala

70


sad već zastarjele tehnologije. Uzme stari crni tablet i zagrli ga kao malo dijete kad grli naj-dražu igračku. Kovina nevažnog imena i zgužvane ruke dijelile su istu temperaturu.

Siječanj 2015.Jedina zgužvana pojava na njezinu licu bile su bore smijalice, a kad bi ga promatrala dok spava, u ono kratko vrijeme koje im je bilo dopušteno, osmijeh joj nije nestajao s lica, kako ga je samo voljela.

Unatoč siječnju, nije bilo hladno, snažni vjetar šibao ju je po obrazima i nekontrolirano mrsio kestenjastu kosu dok je brzim koracima bježala od ustajalog smrada svakidašnjice. Tog jutra ustala se oko sedam, obavila jutarnju higijenu, počešljala umjetne trepavice, zagledala se očima boje lješnjaka u svoj odraz i zadovoljno nasmiješila. Na svoju sićušnu figuru navukla je svijetle traperice rasparane na koljenima, prevelik crni džemper, raspustila kosu i na brzinu nanijela parfem. Oblak mirisa rastjerao je prašinu sa suncem okupanog prozorskog okna.

Spuštajući se niz prljave stepenice zgrade u kojoj je živjela s olakšanjem je izdahnula težak zrak koji se s vremenom nakupljao u njezinim plućima. “Kraj” – tiho reče.

Osam sati i trideset minuta ispisalo se na kolodvorskom digitalnom satu. Znala je da će kasniti koju minutu pa je iskoristila posljednju priliku da zapali cigaretu.

On mrzi tu groznu naviku i zbog njega će prestati, od sutra, naravno. Doista, riječ “od sutra” neće ostati zaleđena u vremenu. Zbog njega bi razorila zemlju, prestati pušiti bit će prava sitnica.

Osam sati i trideset i sedam minuta ispisalo se na kolodvorskom digitalnom satu. U isto vrijeme oglasila se ljubičasta poruka na viberu. Srce joj je poskočilo prema istoku,

nešto se sprema, srce ne smije bježati na desnu stranu, tamo mu nije mjesto. Jedna riječ i interpunkcijski znak.

OPROSTI. Ništa se važno nije dogodilo, sat se pomaknuo na osam i trideset i osam, gladni beskuć-

nik molio ju je kunu, dala mu je dvije. Maglio joj se svijet, nestajala je u njemu, zemlja ju je gutala unepovrat. Dotetura se jedva do zelene klupe izlijepljene žvakama srednjoškolaca i sjedne, zjenice su se punile crnilom očaja.

Devet sati ispisalo se na kolodvorskom digitalnom satu. Autobus Autotrans Rijeka krenuo je s perona osam u smjeru Zagreba. 9 + 8 = 17, zbroji u sebi. “Mi smo trebali biti tamo” – izgovori bezizražajnim glasom. “Ovaj

put se ne bismo morali vratiti natrag, bili bismo sretni, sretni, sretni...” Ostala je još neko vrijeme sjediti na zelenoj klupi, dlanom naslonjenim na lice, grickala je kožicu malog prsta i buljila u prazninu dana. Gadna navika to grickanje kožice.

Da, bio je kukavica, tog se oduvijek bojala. Nije izabrao ljubav, već sigurnost. Nije slušao srce, već mozak. Koliko mu je puta objasnila da je ova dva organa, unatoč mnogobrojnim psihološkim studijama nemoguće povezati kad je ljubav u pitanju?! Koliko puta?!

71

POEZIJA

Listopad 2091. Starica bijele kose razmišljala je o mjesecu svibnju. Nikad ga nije voljela, lani joj je oduzeo sestru, imala je 104 godine, o njihovoj čudotvornoj genetici godinama su pisali svi portali umreženog svijeta. On je također otišao u petom mjesecu u godini, u devedeset i osmoj.

9 + 8 = 17. Simbolika, pomisli. Vijest o smrti objavila je njegova unuka na svom Facebook 8 ++ profilu, naprednija ver-

zija Facebooka, nešto kao iPhone šestica u vrijeme njezine mladosti. “Djede, zauvijek ću te pamtiti” – pisalo je fontom nezamislive veličine na ljubičastom vir-

tualnom zidu. Ni nakon sto godina starica se nije riješila ovisnosti. Prati ga putem društvenih mreža čitavo stoljeće.

Svaki dan kroz misli joj prelete sve one poruke koje je primila od njega preko dobro po-znatih aplikacija: messenger, whatsapp, viber. Medvjedić Freddie kidao joj je dušu na mrvice. Sve što je on želio čuti od nje bile su dvije riječi: “Opraštam ti.” Ustvari, nije ih želio čuti, želio ih je vidjeti napismeno, ne bi mogao podnijeti mrtvu boju njezina glasa, za koju je on glavni krivac.

Napokon se odvoji od tableta, čija se površina malčice zagrijala na njezinim prsima. Drh-tavim rukama jedva pogodi tipku za paljenje. Otvori folder naziva “MI” i stade listati sve one fotografije i selfije koje su zabilježili za vrijeme onih godina skrivanja i bijega. Kao na pokretnoj traci mijenjala su se sretna lica zabranjenih ljubavnika koji su punih sedam godina skrivali svoju ljubav. Ona je znala da nije riječ ni o čem drugom nego o zabranjenoj ljubavi, on je to zvao zabranjenim seksom. Već nakon prvog poljupca shvatio je da je pogriješio u terminologiji.

Preplave je sjećanja kao bujica podivljalih slapova na divne zajedničke dane. Film u njezi-noj glavi vrtio se od samih početaka kad su kao dvoje zaljubljenih tinejdžera “klikali” LIKE na svaku novu profilnu sliku koju bi objavili, na vremena kad su u svakom statusu metaforički iznosili riječi koje nisu smjeli javno izreći, prevodili stihove pjesama koje su poput dvoje lu-đaka dijelili preko youtubea. Nijedan LIKE drugih, nevažnih “prijatelja” nije bio važan... osim onog jednog, koji je vrijedio za tisuće drugih.

Glavom joj tada počnu prolaziti sjećanja na dane skrivanja po jeftinim hostelima, izlasci po turbofolk klubovima glavnoga grada, razgovora duše nakon čašice viška. Zaplače tada starica nakon sedam desetljeća. Punih sedamdeset i šest godina držala je te gorke suze za-ključane u potkrovlju duše, gutala masne naslage bola. Sjeti se u tom trenutku istovara na-kupljenog smeća, jedne divne slike davnih dana kad ju je prvi put među desetcima ljudi uhvatio za ruku. Nije se osvrtao, pogledao ju je onim tamnim očima i pružio joj dlan. Dvije siluete osuđene na propast držale su ljubav u šakama, tisuće zvijezda na nebu naježilo se od ljepote.

Voljela ga je gledati dok spava, slušati otkucaje njegova srca, plakati zajedno s njim govo-reći o tome kako ne smije postojati On i ne smije postojati Ona, već Oni, zajedno. Zauvijek. Toliko puta je poželjela ustati, podignuti glas, pljunuti svjetini u lice i reći: “Mi se volimo. Prihvatite to!”

72


Negdje pri kraju foldera ugleda uplakana starica fotografiju snimljenu pri jednom od njihovih posljednjih susreta. Večernje rumenilo oplakivalo je nebesa, anđeoski oblaci plesali su božanski ples, čekali su ih da im se pridruže.

“Nadam se da nas još uvijek čekaju. Tamo, tamo gore, nitko mi te neće oduzeti.”Zašto su sive nijanse zamijenile oči boje lješnjaka? Zbog težine vremena? Ili zbog siječanjskog jutra kad je ljubav isprala sve boje s njezina

izvora života? (Antonela Bokan)

73


drama

Boris Škifić

Močvara, livada, svejednoDrama s prologom u četiri kata i petom činu(U noći pomračenja punog Mjeseca)

Lica: (Nabrojeni po redu pojavljivanja):

Vitomir Karlov Nedinović, akademik doktor znanosti, redovni profesor FF-a, nagrađivani pjesnik, proćelav, masne rijetke kose, pedeset i pet godina… (“Znanost je svemoćna, a krafne su slatke…”)

Špiro Špirijus Mazić, student, apsolvent, njegov demonstrator i budući asistent, rohavo lice, brada od tri dana, kratke žute kose, dvadeset i dvije godine… (“U zdravom tijelu još zdraviji duh!”)

Marija Ramljak, šalterska službenica u Gradskoj banci na dužem bolovanju, klasična ljepota, duge plave kose i upečatljivo crnih očiju, trideset godina… (“Kada bih mogla zaboraviti sve svoje nevolje, mogla bih te i voljeti…”)

Josip Ramljak, vrtlar, nekada radio kao noćni čuvar u tvornici kruha, njezin muž, član Kluba ljubitelja cvijeća i životinja, neobrijan, mršav, poduže crne kose, trideset i dvije godine… (“Gledam kako cvijeće raste i pijem kao da mi je zadnje…”)

Marina Ramljak, djevojčica, njihova kći, blijeda i sitna, ćelave lijepe glave, otpala joj kosa zbog kemoterapije, upalih bolesnih očiju, već duže se liječi bez nekih posebnih rezultata, šest godina… (“Mama, čudan je dan večeras…”)

Anđelika Muljiz (samo se čuje njezin glas preko telefona), šalterska službenica u Gradskoj banci, Marijina kolegica i prijateljica, prsata, lijepih i pravilnih crta lica, dva puta udavana, nema djece, trenutno neudana, četrdeset godina… (“Znaš kakvi su ovi naši guzati šefovi od bankara, kao i svi muškarci, latentni pederi… Puno pričaju, a malo ili ništa ne rade…”)

Milan Gotinić, vozač u tvornici gnojiva, Josipov prijatelj i snabdjevač gnojiva za vrt, nekada radio kao vozač u tvornici kruha, crvenih obraza i širokoga nosa, brkat, četrdeset godi-na… (“Raširene noge i rakija na usnama… I da je to silovanje? Svašta! Jebem ti život…”)

Ivan Kapetanović, naočit na prvi pogled, nekada konobar, danas general u mirovini, kratke guste crne kose, ispupčenih jagodica, četrdeset i pet godina… (“Sve je ovo štrc-brc, nema tu ni discipline ni hrabrosti…”)

74


Ana Kapetanović, domaćica i bivša radnica tvornice obuće, umirovljena zbog bolesti, nje-gova žena, ispijena, kratke kose, na koščatom licu ističu se njezine usne, četrdeset i dvije godine… (“Ovdje je tako mračno i tako hladno, upalite svjetlo…”)

Ivanka Kapetanović, gimnazijalka, njihova kći, plava i prozračna, nježna, sedamnaest godi-na… (“Dobro me poslušaj, bit ćeš ti moje sunce, a oni neka se dave u mraku…”)

Koraljka Nekić, služavka kod Kapetanovićevih, nabrekla i širokih obraza, duge crne kose, izrazito lijepih plavih očiju, dvadeset i pet godina… (“Tko nije platija, neka mi se u pičku ne pača…”)

Petar Šimić, liječnik za plućne bolesti, izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu, prori-jeđene kratke kose i veselih očiju, četrdeset godina… (“Sve je uzročno-posljedično, svaki početak ima svoj kraj, i nema tu neke kao drame, sve što započne, mora i završiti, pa čemu onda počinjati…”)

Miljenka Šimić, njegova žena, pravnica, tajnica gradonačelnika, mršava, tanka, suha, prća-stog nosa, napadno našminkana, četrdeset i četiri godine… (“Tako sam danas nekako suha i mršava, ne znam ni sama tko sam i kako sam se našla ovdje i kako me danas neka razorna tuga pojela, prožvakala pa ispljunula…”)

Marko Šimić, njihov sin, gimnazijalac, blijed i ispijen od raznih opijata, mršav, obrijane glave, upalih očiju, sedamnaest godina… (“Ne znam koji mi je kurac danas, gubim svijest ka da sam neki jebeni paraplegičar…”)

Miroslav Radinović, poznati gradski odvjetnik, gradski vijećnik i perspektivni politički kadar, gojazan, ćelav, mesnatih obraza, malen, zdepast, pedeset i dvije godine… (“Kada se sje-tim Nevene, kao da mi srce prestane kucati…”)

Darinka Radinović, službenica u invalidskoj mirovini zbog alkoholizma, njegova žena, crve-nih obraza i natečenog nosa, četrdeset i osam godina… (“Bit će rata… Bit će drpanja… Bit će sranja…”)

Ante Branimir Radinović, odvjetnik, njihov sin, velikih usana i kratke na razdjeljak crne kose, tanki brčići, dvadeset i pet godina… (“Koja sjebana priča, sprijeda i straga…”)

Don Karmela, svećenik i časna u jednom licu, njihov/a ispovjednik/ica i dušobrižnik/ica, izrazito pravilnih crta lica, sablasne ljepote, četrdeset i osam godina… (“Muško ili žensko, samo Bog zna da tu nema neke razlike…”)

Blaž Petrina, aktivni profesionalni vojnik, narednik, vječno kapa na glavi, obrijan, kratko oši-šan, u vojničkoj uniformi vojničkog izgleda, oženjen, dvoje djece, četrdeset i dvije godi-ne… (“Bjež’te ljudi!”)

Zlatko Zmijanović (samo se čuje njegov glas iz radija), novinar, spiker na lokalnom radiju, ćelav, sivih očiju, politički aktivan, dvadeset i osam godina, izgleda mnogo starije i umor-nije… (“Dragi slušatelji, pet minuta do deset, još samo pet minuta do fenomena pomra-čenja Mjeseca, pripremite naočale i uživajte u prizoru…”)

Pojavljuju se i dva kratka ulomka Crnog mačka s razlogom.

(Izgovorene rečenice navedene ispod imena samo služe za upoznavanje, kao neki gla-sovi koji se ponavljaju, hrpa različitih glasova, one redatelju mogu poslužiti za svašta na samom početku dok se publika smješta, ili ni za što, no moglo bi nekome pasti na

75

DRAMA

pamet da to lica kažu na videozidu prije bilo kakvog događanja, no to nikako ne bi bilo dobro, taj videozid posve je glupa tvorevina suvremene netalentirane konceptualne teatrologije… Mogli bi to glumci reći ulazeći na pozornicu i smještajući se u zgradu, i pripremajući se za glumu kao prije same predstave dok se publika sprema za gledanje, kao pogrebna procesija jedan iza drugoga pognute glave, ali to bi moglo ubiti drama-tiku pa i ne moraju, svejedno. Cijela bi se predstava mogla odvijati simultano, malo s jednog pa onda s drugog kata, pa tako redom, to bi pojačalo dinamiku i ubilo statiku, ali bi moglo ubiti i priču, što nikako ne bi bilo dobro. Tu bi ideju svakako trebalo izbaciti iz bilo kakve namjere pri mogućem postavljanju drame.)

Prolog

(Zgrada se sastoji od četiri kata, podrumskoga stana, koji je dignut iznad zemlje pa djeluje kao prvi kat, dvaju katova i potkrovlja, koje se računa kao četvrti kat za sta-novanje. Sveukupno četiri kata mondene zgrade u elitnom dijelu grada, gdje svaka zgrada ima i svoj vrt prepun cvijeća. Scenografija načinjena u skladu s modernom arhitekturom tako da je vanjski zid proziran, ostakljen, pa se, ako se ne spuste rolete, izvana vidi sve što se unutra događa, čak i na stubištu. Ako je nemoguće postaviti zgradu u visinu, može u ležećem položaju, ali da je jasno vidljivo da se radi o zgradi u visinu na četiri kata. Ispred ulaza u zgradu nalazi se svjetleći lampion u obliku starin-skih fenjera, što djeluje pomalo sablasno, mada je namjera arhitekta pri preuređenju zgrade bila da na taj način spoji tradiciju sa suvremenošću. Na početku početka lica u zgradi su vidljiva i djeluju kao da su lutke u izlogu dok se sve ne pokrene – Ramljakovi sjede za kuhinjskim stolom u podrumskom stanu, Kapetanovići na prvom katu sjede u dnevnom boravku, Šimićevi za stolom u blagovaonici, Radinovići za velikim blagdan-skim stolom u dnevnom boravku, svi kao da nešto očekuju, polako se spušta jesenji sumrak, unutrašnjost je stanova sve manje vidljiva dok sve ne dobije efekt sutonskog zamračenja.)

(Pored zgrade pali se ulična lampa, na klupu sjedaju ispod ulične lampe Vitomir Kar-lov Nedinović, doktor znanosti, profesor akademik i pjesnik, te njegov demonstrator, student, budući njegov asistent i nasljednik, apsolvent Špiro Mazić zvani Špirijus. Špi-rijus iz ruksaka vadi laptop, stavlja ga na koljena, otvara i pali, Špiro često dok Vito govori, kako bi se ubila monotonija prologa, ostavlja laptop na klupi i izvodi gimna-stičke pokrete, čučnjeve i ostalo što mu padne na pamet i pritom stalno ponavlja: “U zdravom tijelu još zdraviji duh!”, Vito često ustaje i hoda pozornicom, ponekad zastane i sve nalikuje kao da drži predavanje ex-katedra… Stalno su u nekim pokretima koji samo naizgled imaju nekog smisla, kao da se oko njih događa svašta, a ne događa se ništa. Vito teatralno vadi dalekozor i gleda kroz njega.)

76


Vito: Sve se vidi kao da je podne, a sumrak je. E, što ti je znanost. Gledaš kroz mrak, a vidiš svjetlo. Ovo je sasvim sigurno donijela na svijet američka mornarica; e, njima ništa ne može pobjeći iz vida i vidokruga ni noću, a pogotovo danju. Noću, nasred oceana oni vide galeba u letu. A vidi koliko samo ljudi prolazi ovim gradom, rekao bi čovjek da nismo sami na svijetu, a boga mi, ni u svemiru. Koliko zvijezda iznad nas. (Ustane, gleda prema nebu, a onda prema publici, onda ponovno prema nebu, sklanja na klu-pu dalekozor. Dok Špiro izvodi sklekove, on stoji iznad njega kao spomenik.) Nas dvo-jica promatrača, kava u plastici i krafne u rukama, nedostaju nam samo pištolji pa da nalikujemo na one inspektore iz američkih filmova. Uostalom, znanost i jest kao policijski posao, na višoj intelektualnoj razini, mada ni ti inspektori nisu baš blesavi. Kao da smo noćas inspektori na zadatku. Dogodilo se razbojstvo ili ubojstvo, sve-jedno, tražiš dok ne nađeš, a uvijek nađeš jer u svakom sistemu postoji neka greška. A večeras će se, dragi kolega, dogoditi i poslastica za naše oči, pomračenje punog Mjeseca, bit će to prizor za prste polizati. Kolega Špirijus, kada već govorim o lizanju prstiju, imamo li mi krafne i kavu za večerašnje bdjenje u ime znanosti?

Špiro (zapuhan ustaje i prilazi klupi, sjeda): Imamo, profesore, sve za znanost. Hoćemo li odmah ili kasnije?

Vito: Kasnije, čemu žurba, duga je noć. Da pogodim, opet niste uzeli račun?Špiro: Ma, profesore, sitnica, nije vrijedno spomena.Vito: Tako iz dana u dan. Bit će to vrijedno spomena kada vam ispari studentska stipen-

dija. Rekli ste, kolega, roditelji su vam poginuli, saobraćajna nesreća, tužno, no eto, ta vas stipendija spašava. Kako biste preživjeli da nismo isposlovali tu stipendiju?! Samo, kolega, bio sam jasan, ne ću ja podmiriti te troškove, iz principa. To je dužnost Sveučilišta. Ja radim i još da plaćam njihove račune. No, ako nemate račun, nema ni novca, birokracija. Zato, rekoh vam, račun u ruke i na sveučilišnu blagajnu.

Špiro: Nije vrijedno spomena, profesore, zaista nije vrijedno da uopće o tome raspravlja-mo, niti da nas to brine… U zdravom tijelu još zdraviji duh! (Ustaje i trčkara po po-zornici kao muha bez glave. Vito ga laganim korakom prati.)

Vito: Istina, imamo mi puno pametnijeg posla, ali znaš što kažu pametni američki Židovi? Cente treba čuvati, dolari se sami čuvaju. No, kolega, kada već govorimo o financi-jama, javio mi se kritičar i naš kolega s filozofske katedre Bombardeli, recenziju je napisao, a ja mu to uredno platio. No, jeste li vi napisali predgovor moje nove zbirke pjesama? Znate, dave me na katedri, ne će podmiriti troškove, probijeni su godišnji rokovi, Akademija pita gdje je knjiga, Društvo književnika već dalo reklamu, a tiska-ra čeka rukopis. Novinari hoće intervju… Znam, znam, svi se negdje žure kao da će smak svijeta sutra, a poeziji nije do žurbe, no moramo ipak poštovati neke rokove. Preciznost i odgovornost glavne su odlike, uz metodičnost, znanstvenog rada pa se i poetična riječ, bez koje se ne može živjeti kao ni bez kisika, mora prilagoditi nekim kriterijima, htjela to ona ili ne.

Špiro (zastane ispred njega): Jesam, još jučer, no imam neke nedoumice i nejasnoće o koji-ma bih rado popričao s vama prije nego vam dam tekst.

77

DRAMA

Vito: Hm, nedoumice i nejasnoće, o tome ćemo sutra, znanost ne trpi nedoumice, ali u poeziji može biti nedoumica, no nejasnoća?! Sumnjam, vidjet ćemo, dajte vi tekst pa ćemo porazgovarati i ispraviti ako ste negdje već zalutali. Nego, kolega, što kažete na naslov zbirke Oda preuzvišenoj uzvišenosti?

Špiro: Jako dobro, ali moglo bi biti Ode kada ih je više ili, bolje, Dvadeset oda preuzvišenoj uzvišenosti.

Viti: Zanimljivo, razmislit ću o tome ujutro. No, idemo na posao, prizemljena znanost čeka na nas, a pustimo poeziju, ona kao čarobna vila lebdi negdje iznad nas, u sno-vima. No da vidimo, jeste li pomno istražili ovu zgradu i pripremili temelj za naše istraživanje? (Odlaze sjesti na klupu.)

Špiro: Jesam, pa već mjesec dana ispitujem i promatram. Vito: Dajte papire, da vidim. Zanimljivo. Idemo raditi, sve je mračnije i mračnije, a znanost

čeka na nas. (Vito uzima neke svoje papire i Špirijusove zabilješke, Špirijus namješta laptop i počinje zapisivati što Vito kaže ili nešto što pročita s papira. Ustaje i laga-nim koracima hoda gore-dolje po pozornici.) Pišite… Ja, doktor znanosti, akademik i redovni profesor na Katedri za sociologiju i psihologiju Vitomir Karlov Nedinović nastavljam sa znanstvenim radom “Sociološka studija ‘Močvara, livada, svejedno’”, podcrtaj to “Močvara, livada, svejedno”. Napominjem, zapisujući i izvršavajući neke predradnje, u radu mi pomaže moj demonstrator, student Špiro Špirijus Mazić. Na-lazimo se u Domagojevoj ulici pred zgradom 23, sumrak je dana Gospodnjega toga i toga, i duga je noć pred nama. Znanost ne bira žrtve i ne trpi komoditet. Špiro, idemo s opisom promatranoga objekta. U plitkom podnožju brdašca, pri rubnom dijelu grada, daleko od smrada automobilskih isparavanja, a sasvim blizu kucanju srca velegrada, vijuga duga Domagojeva ulica, okružena borovima i ostalim šum-skim raslinjem, šarenim privatnim kućama ispred kojih bliješte zelenilom pomno uređeni vrtovi, te ponekim stambenim zgradama koje se ne razlikuju znatno od privatnih kućica jer su i one okružene vrtovima te u njima nema više od nekoliko stanova za posebno odabrane stanare kako bi sve to odisalo harmonijom boja i linija. A večeras jesen zatitrala iznad grada. Sve se zarumenjelo, a povjetarac tiho šumi kroz lišće pri padanju s grana, odnekud šepajući bez posebne žurbe navire sumrak mijenjajući svjetlo prozirnom tamom, poput čarobnjaka, a neodlučna kiša povremeno se strovali s nebesa i natopi mrtvo lišće razasuto posvuda pretvarajući pločnik u mulj neodređene boje. Predmet našega znanstvenog promatranja stanari su zgrade u Domagojevoj ulici na broju 23, kako je već naznačeno. (Vito gleda kroz dalekozor na prvi kat zgrade, koji je ustvari podrumski stan; tamo se paljenjem vošta-nice pojačava svjetlo pa je sve jasnije vidljivo, no sjene su duže, što u biti određuje ne posebno jako osvjetljenje.) Sumrak je… Pali se treperavo svjetlo petrolejke ovješene o strop i svjetlo voštane svijeće na stolu u podrumskom stanu koji je postavljen na visinu jednoga metra pa djeluje kao prvi kat zgrade, kako ćemo ga i naznačiti u studiji i u daljnjem tekstu. (Vito makne dalekozor s očiju i obrati se Špirijusu.) Kolega, ova jesenja ulična rapsodija u crveno-zeleno-smeđem na mene djeluje tako nekako poetično da osjetim kako sam dio svemirskog prostranstva koje neznalice znaju na-

78


zivati i čovjekova duhovnost. No, vratimo se znanosti… (Gleda u papire.) Aha, obitelj Ramljak, istražio i sastavio Špiro Špirijus, moj vrijedni demonstrator. Lijepa Marija Ramljak, službenica Gradske banke i već odavno na bolovanju, neodređene psihičke dijagnoze, rođena Malinović, njezin muž Josip Ramljak, doživotni vrtlar Domagoje-ve ulice i kućni majstor zgrade 23, plaćen za posao vrtlara i kućnog majstora besplat-nim doživotnim stanovanjem s obitelji u podrumskom stanu u Domagojevoj 23, bez prava posjedovanja i otkupa stana. Znači, nije vlasnik stana i ne prima nikakvu novčanu naknadu za svoj posao, što i piše u ugovoru ovjerenom i napisanom u Odvjetničkom uredu Radinović i sin. Zanimljivo, što sve ne će ovi odvjetnici izmisliti kako bi preveslali pravdu. Znate li vi, Špiro, što je dvadeset odvjetnika na dnu mora?

Špiro: Nemam pojma, neki potop?Vito: Dobar početak, dvadeset odvjetnika na dnu mora je dobar početak, a ne potop. To

sam čuo u nekom američkom filmu, e ti Ameri, svašta izmisle. Zaboravio sam koji je to film, ali tu pitalicu pamtim. A vama je to potop, e jeste opsjednuti uvijek nekim katastrofama. To vam je trauma iz djetinjstva, mislim, ono kada su vam roditelji sletjeli u provaliju… Koliko ste onda imali godina?

Špiro: Dovoljno malo da sam zaboravio. Ne volim se toga ni sjećati… Vito: Ne brinite, sve će biti dobro, znanost je svemoćna, a krafne su slatke. Idemo dalje,

kći Marina boluje od zloćudnog plućnog karcinoma. Nakon dugog kašlja pljune krv. Jadno dijete… Nema joj spasa. Znalo se reći za naše pjesnike što su krv iskašljavali… Imaš te be ce… Ili u prijevodu… Ti buš crknul! Hahaha, svaki put me nasmije ta po-štapalica. Shvaćate, tbc, ti buš crknul. (Opet gleda kroz dalekozor, miče papire, čita i stalno pogledava kroz dalekozor, Špirijus piše, čuje se ravnomjerno tipkanje po tipkov-nici.) U podrumskom stanu, kako vidim, isključena struja zbog neplaćanja. Zapisali ste da ne plaćaju komunalije niti se hrane nešto posebno. A što jedu, travu? Vidim, niste naveli što jedu. Trebali ste. Znanost ne priznaje ako se tvrdnje ne potkrijepe dokazima, stručnost ne trpi nagađanja i poluinformacije.

Špiro: Nisam bio u mogućnosti zaviriti im u tanjur. Ušao sam nekoliko puta kod njih kao čitač potroška vode, ali baš tada nisu ručali. No, po mirisima i namirnicama koje sam vidio zaključio sam da im ishrana i nije nešto.

Vito: Trebali ste biti u mogućnosti! Nema ti kod znanstvenika, ili ne daj bože, kod nas aka-demika… (Imitira njegov glas.) Nisam bio u mogućnosti… To ne postoji, morali ste stvoriti mogućnost. Zašto se niste udvarali Ramljakovoj ženi, ostali duže pa zavirili u zdjelu kada ste već ušli u stan?

Špiro: Mislite Mariji?! A za udvarati se Mariji treba stati u red.Vito: A ionako… Mislim, nije ona neki vaš par.Špiro (uvrijeđeno i pocrvenjevši): Mislite onako lijepa?!Vito: Pustimo ljepotu… Znanost je svemoćna, a krafne su slatke. I kažeš ti, ne peru se,

nema tople vode. Jesi li ti to njih, Špiro, mirisao kada znaš da se ne peru?Špiro: Promatrao sam ih danima. A malo se kao poprskaju jutrom hladnom vodom. Zube

peru redovito… Mariju sam gledao satima, takvu ženu možete gledati cijeli život ukočeni i zarobljeni i da vam ne bude dosadno…

79

DRAMA

Vito (sjedne na klupu, gleda kroz dalekozor): No, pogledajmo situaciju metodički. Zna-nost je svemoćna, a krafne su slatke. Marija Ramljak sjedi za kuhinjskim stolom uz upaljenu svijeću, uz žmirkavo svjetlo petrolejke, jedinog svjetla u zamračenom pro-storu. Čisti grašak i ponekad digne glavu prema vratima sobe odakle se čuje dječje kašljucanje. Iz sobe izlazi Josip Ramljak. U polumraku nazire se njegova sjena kako se približava stolu, sjeda nasuprot svoje žene Marije. Josip naglo ustaje, s police sku-plja neke kutije, kao da su čajevi ili neki lijekovi, baca ih u koš. Marija Ramljak i dalje čisti grašak. Nagne se preko stolice pokupiti nekoliko zrna graha s poda. Josip zaviri preko oka u njezinu donekle raskopčanu košulju. Ohoho, moglo bi ovdje biti svega i svačega!

Špiro (prestaje pisati, sav ushićen): Kako mislite svega, možda neka drama?Vito: Mislim na snošaj, drame ionako ne postoje. To su izmislili Grci da bi zabavljali dokoni

puk.Špiro: Mogu li pogledati na trenutak? Taj navodni snošaj… Mislim da toga ne će biti u toj

obitelji… Silovanja bi moglo biti, ali snošaja nikako…Vito: Kasnije, nemaš što vidjeti, samo čitam njegove misli na daljinu. Ako bude snošaja,

dat ću ti da pogledaš. (Ponovno gleda kroz dalekozor. Ulično svjetlo lagano se gasi, a pojačava se u stanu Ramljakovih.) Zašto misliš da snošaja ne će biti, što si ti vrač?

Špiro: Ona njega mrzi, svaki put se skloni od njega kada joj se približi. Kao da joj se gadi…Vito: Moguće, ovo nije ni predigra, vidim samo neke naznake mogućega. Ipak mi se čini

po njihovim kretnjama da će biti nekog kao snošaja. Napiši i podcrtaj… U nedostat-ku života i nekih većih radosti primitivni ljudi pribjegavaju niskim strastima kako bi se nekako obradovali i pritom prave djecu nesretniju od samih sebe. Točka.

(U tom trenutku odnekud laganim korakom stupa preko pozornice narednik Blaž Pe-trina u punoj ratnoj spremi, salutira im na pozdrav, djeluje kao stražar i čuvar zgrade, nestaje s pozornice…)

1. kat

(Ulična lampa polako gubi svjetlost i nestaje iz vidokruga… Sve je u sutonskom su-mraku nevidljivo, samo se jasno vidi prvi kat. Na prvom katu svi puše, cigareta za ci-garetom, dima ima kao da je zapaljeno suho sijeno u kakvom polju, dimi kao u paklu, duhanska rapsodija…)

Marija (osjeti njegov pogled): Rekla sam ti, ako me ikada više takneš, nožem ću ti ga razrezati na komade! Dok budeš spavao!

(Josip nekoliko trenutaka zastane nagnut nad Marijom, gasi cigaretu, a onda odluči riskirati pa što bude. Pritajeno krene u akciju, iz oka mu iskri očaj kao da kreće u borbu za posljednju kap života. Sve se odvija u mučnoj tišini koju ponekad prekine kašalj iz sobe. Njegova ruka sklizne sa stola dotaknuvši Marijino koljeno. Ona se prene, posuda s graškom padne, grašak se prospe po podu. Marija na svijeći pali cigaretu. Nije se

80


Marija ni snašla, Josipova ruka poleti ispod Marijina kućnog haljetka. Marija raskolači oči, ispuhne mu dim u lice, ali ne reče ništa. Josip ohrabren njezinom šutnjom nagne se prema njoj i dotakne je usnama, ona mu lagano uzvrati poljubac. Josip je zvjerski ugrize za usnu te brzo otkopča hlače da ne bi kod nje došlo do predomišljanja uslijed nekakvih sjećanja ili mogućeg kašlja iz dječje sobice. Marija ugasi cigaretu, obliže jezi-kom ugrizenu usnu, teško dišući, podigne kućni haljetak i raširi noge, na zidu otkuca sedam puta, a u hodniku, jebiga, zazvoni telefon… Marijina kolegica iz banke, prsata Anđelika, dva šaltera udaljena od njezina. Marija sva zadihana nervozno pali cigaretu, podiže slušalicu…)

Anđelika (čuje se kao na razglasu): Halo Marija, ovdje Anđelika, kako si ti, kako Marina? Tako mi nedostaješ. Popiti kavu na pauzi, zapaliti i pričati pizdarije, ima li što ljepšega?

Marija (kao iznenađeno, vrti očima): E Anđelika, otkud ti? Dobro sam, donekle. Svi smo zadnjih dana dobro jer je Marina dobro.

Josip (sam za sebe): Jebala te Anđelika!

(Promrmlja Josip spuštenih hlača, nekako ustane i doskakuta do telefona, uhvati se za Mariju i podigne joj kućni haljetak do iznad struka, Marija odgurne Josipa od sebe, ovaj se spotakne o spuštene hlače i padne, udari glavom o rub ormarića za cipele, jaukne, podigne se, navuče hlače i snuždeno se vrati na mjesto gdje je dotad sjedio.)

Anđelika: Kao da ti se nešto razbilo? Ili nešto slavite?Marija: Ne slavimo i nije se ništa razbilo. Josip glumi majmuna…Anđelika: A dobro, ja sam već pomislila… Ma zovem te da ti javim, rano ujutro stiže Leon u

Hotel Sport… zapiši… to ti je u Krležinoj na početku… Tamo pored one drogerije…Marija: Tko stiže, koji Leon? Anđelika: Kako tko, pa cijeli grad o tome bruji. Leon Leone, iscjelitelj… Ostat će samo nekoli-

ko sati… Na proputovanju je… Taj ti čini čuda… Pričaju da molitvom paraplegičare diže na noge i bolesne ozdravljuje… Ima i DVD o tome, a televizija snima o njemu cijeli dokumentarni serijal… Budi tamo s malom Marinom najranije ujutro jer će ti biti navala, a ne će ih puno primiti, na proputovanju je… To što ti je Marina dobro, dobro je, ali uvijek može bolje…

Marija: Iscjelitelj? Misliš bioenergetičar?Anđelika: Ne znam, nije bioenergija, nešto slično kao molitva ili što ti ja znam što, ali pričaju

da pokretom ruke liječi sve bolesti i ostale, što ti ja znam, anomalije. On ti je kao neki spasitelj!

Marija: Koliko se plaća to njegovo… spašavanje?! Anđelika: Navodno ništa, on ti je kao neki veliki dobrotvor, ali ponesi nešto kuna… Ne napla-

ćuje, ne moraš ništa dati, nego daš ako želiš i koliko želiš dati. Plaća se samo prijav-ljivanje kod njega, a to nije ništa posebno. Njemu daš koliko možeš, a ako ne možeš, onda ništa. Eto!

81

DRAMA

Marija: E, ti su ti najskuplji kojima daješ koliko možeš, takvima nikada nije dosta jer misle da ti možeš više. I koliko god im daš, njima je malo. Koliko sam se ja takvima ove godine nadavala koliko mogu…

Anđelika: Ajde, razmisli, pa nemaš što izgubiti.Marija: A dobro, hvala ti. U pravu si, zaista nemam izgubiti ništa više od onog što sam već

izgubila. Ili ipak imam… Možda se zaletim s Marinom ujutro, mada je njoj sada puno bolje otkad prima ovaj novi lijek. Mislim da to ipak nema smisla. Samo će poremetiti ovaj tijek liječenja koji pokazuje odlične rezultate. Kako je u banci? Pomalo i vi meni nedostajete, nisam nikada ni sanjala da će mi posao nedostajati, da ću poželjeti di-gnuti se rano ujutro i čekati autobus smrznuta…

Anđelika: Što ti ja znam kako je, nema ništa novoga… Čula sam, ova što te mijenja nije neka, već je napravila manjak, ali ti ne brini, imaš ti svojih briga. Pričaju da je rekao šef da bi mogla dobiti otkaz ako se uskoro ne pojaviš, ali to su ti samo naklapanja. Znaš kakvi su ovi naši guzati šefovi od bankara, kao i svi muškarci, latentni pederi… Puno pričaju, a malo ili ništa ne rade… Jebu nas u zdrav mozak, uglavnom!

Marija (Milan ulazi bez kucanja): Oprosti, moram prekinuti, imam gosta…Anđelika: Ajde, pa mi javi što je bilo tamo kod tog Leona ako se predomisliš… Ljubim te!Marija (Milanu koji je već pomalo uobičajeno nakresan i koji umjesto pozdrava nosi pakova-

nje od šest piva): Milane, uvijek ulaziš bez kucanja i pozdrava. Netko će te jednom dobro izgrditi zbog toga. Zasluženo. Bar pozdravi kada već nisi kucao…

Milan: A što ću te pozdravljati, kao da te ne znam… E, Josipe, gdje si prijatelju stari! Evo za popiti i došao da se dogovorimo kad ću ti dovesti sutra ono gnojivo što si naručio. Po selima razvozim do desete ure, a onda mogu kada hoću….

Josip: Dovezi mi ga do podneva svakako. Što ranije, to bolje.

(Milan sjeda za stol, djeluje zbunjeno, što se da primijetiti kod osamljenih ljudi koji bje-somučno traže društvo kako bi ubili vrijeme. Iz sobe se stalno čuje prigušeno kašljanje, razbija neugodnu tišinu. Piju pivo, presijecaju konjakom iz boce, svi puše gotovo ne gaseći cigarete…)

Milan (nakon kratke tišine Milan počinje svoj uobičajeni monolog o zatvorskim danima): Što ti ja, brate, nisam vidio dok sam ležao u zatvoru, kakve gadosti! Ne treba se tebi ništa tamo dogoditi, mislim da te razrežu ili naguze, ili nešto slično, dovoljno je gledati i vidjeti što se tamo događa kada se smrači. Zgadi ti se i rađanje i umiranje. I nikada, da živim tri života, ne će mi biti jasno zašto su oni mene osudili i zatvorili.

Marija (vrti očima, negoduje): E ne znaš, daj, Milane, molim te ne pričaj opet istu priču! To tvoje jadanje ne će ženi vratiti dijete i zgaženo dostojanstvo. Ti se svaki put pred nama opravdavaš, tražiš oprost. Na krivu se adresu obraćaš. Mi smo ti davno opro-stili. Idi kod nje, klekni, poljubi joj petu i moli oprost. I shvati već jednom, zatvoren si jer si silovao trudnu ženu koja je iskrvarila i izgubila dijete! Ja to više ne mogu slušati, ionako moram Marini promijeniti pelene… (Odlazi u sobu ljutita…)

Milan: Eto nje, silovao pa silovao. Shvati to, Josipe, kao za zakon je sve silovanje ako si malo nasilan, a ti znaš kako to žene vole, kad si malo ono, znaš već… A zašto me zvala na

82


kavu?! Raširene noge i rakija na usnama… I da je to silovanje? Svašta! Jebem ti život… (Očito ponavlja uvijek istu priču, Josip ga gotovo i ne sluša, piju, puše.) Odradio noćnu, hoću leći, a eto ti nje na vrata, posudila bi malo kave, jebala ju kava. Pa već kada sam joj posudio, neka svratim na kavu. Njezin Icko je na poslu, meni moja Marta na po-slu, mali mi Vinko u vrtiću, a ona na vratima. Jebem ti život! Taj dan padala je kiša i sve je bilo nekako mokro i hladno. Odradio sam noćnu, odvezao kruh po gradu, po-pio s tobom kavu nakon tvoje noćne. Sjećaš se, Josipe? (Josip nezainteresirano klima potvrdno glavom.) Ja to jutro nikada ne ću zaboraviti. Svima jutro svanulo, a meni se smrknulo. A posao gospodski. Sjećaš se? Vozim ti ja od dućana do dućana i opija me miris tek ispečenog kruha. A sada, trpaj gnojivo u vreće pa vozi okolo, i koža mi smrdi. Nema tog parfema koji bi ubio smrad ovog gnojiva. Ne žalim se, moglo je biti i gore. Kada platim podstanarstvo i račune, ostane za jesti, za pušiti i za piti, a što smo mi ako nismo za pojesti i za ono što pojedemo posrati.

Josip: I štogod silovati…Milan: Raširila noge i drma rakiju… I da je to silovanje? Svašta! Jebem ti život… A reci mi,

što je tebi tvoj život? Pogledaj se, u mraku čekaš da netko struju izmisli ne bi li i tebi zasjalo. Jebote, ti si čovjek zaboravljen u davnoj prapovijesti… Naprosto te zaboravili i ostavili. Što ti pametnoga činiš u životu?

Josip: Gledam kako cvijeće raste i pijem kao da mi je zadnje… I jebe mi se! Milan: Eto to! I meni se jebe pa sam i najebo zbog toga što mi se jebe. Netko jebe da bi

svršio, a ja jebem da odjebem… Raširila noge, kao slučajno. A toga jutra nije mi se spavalo, uhvati me tako neki nemir pa se vrtim, ustajem i ne znam što bih od sebe, ali san nikako da legne na moje oči. Jebem ti život. Kada te vrag opsjedne, nema ti spasa. Jebote, moj Josipe, kad je sjela na kauč i raširila noge, stomak joj je do brade. Digla joj se suknja, a meni u glavi kratki spoj. Pije rakiju, i mene ponudila, kao slu-čajno još malo više noge raširila, a meni zastao dah u grlu. Ne mogu ni a reći, ona se smiješi, namiguje, jebem ti život, sve mi se smračilo pred očima… Ka da sam Isusa vidija…

Josip: Ma namiguje, e svašta, popio si tko zna koliko rakije, to se tebi sve pričinilo. Milane, čovjeku se svašta pričini kada popije.

Milan: E pričinilo?! Nisam nešto pametan, ali dobro vidim. A još bolje kada malo popijem, tada vidim i nevidljivo. I dan mogu nekako podnijeti, al kad zanoća, stisne me takva tuga da bi me moga rezati, ja ne bih ni osjetio. Kada bi svaki dan bio samo dan, boga mi, preživio bih ovaj život nekako. I taj jebeni sud mi je zabranio pristup na sto me-tara malome mome Vinku. To što ne smijem ženi blizu, e to ti je, ajde u redu, a što ću sina svoga silovati?! Pa oni nisu normalni, moga maloga Vinka?! To ti je kao kada želiš letjeti, a nemaš krila. Često ti idem pred školu gledati moga maloga Vinka kako igra nogomet, pamtim svaki kamen i travku oko školskog dvorišta i igrališta. Kao pas na lancu. Ne smijem mu prići, ali moglo bi se i to uskoro promijenit, sve se mijenja pa bi i to moglo. E, kada ga jednog dana zagrlim…

83

DRAMA

Josip: Ma pizdiš, Milane, možeš se skriti i sačekati ga iza škole i onda ga zagrliti i grliti ko-liko hoćeš. Ne činiš to jer se bojiš kako će Vinko reagirati, hoće li glavu okrenuti od tebe… E, to te sprječava da ga zagrliš!

Milan: Što je tebi, jesi li ti totalno popizdija?! Pa na uvjetnoj sam. A što mali zna, reći će materi. Ona, kakva je, otišla bi isti tren na policiju i evo mene kao nekada, opet sje-banoga. Bacit će me opet među ubojice pa ti preživi noć ako imaš muda.

Josip: Ja bih dao sve svoje, i slobodu, i neka mi zabrane pristup mojoj Marini za cijeli život, i neka sam proklet i kažnjen da je više nikada u životu ne mogu vidjeti niti dotaknuti, na sve bih to pristao kada bih time mogao kupiti njezino zdravlje. Ajde, znam da nije lijepo kada te odvoje od djeteta, ali Vinko ti je zdrav i budi sretan zbog toga. Milane, reci ti meni, jesi li ti ikad ležao u bolnici?

Milan: Bio sam svugdje, ali u bolnici nikada, zdrav sam ko kurac na suncu, fala dragome Bogu.

Josip: E, a ja bih ti mogao o Marini i bolnici i o bolesničkim dugim hodnicima pričati da-nima… Tamo u bolnici ti je kao u cirkusu, u nijemom cirkusu. Svi očekuju nekakvo čudo, akrobaciju, mađioničarstvo, a sve je to jedan običan cirkuski trik. Padaš s tra-peza i nadaš se da je netko navukao mrežu iznad poda, što se, inače, rijetko doga-đa. Uglavnom gotovo nikada nema spasonosne mreže. Umirući se nadaju u spas i ozdravljenje, a cirkuska publika u nekakvu čudesnu akrobaciju na granici fantastike i realnosti. I jednima i drugima na kraju predstave u ustima ostane gorki okus prijeva-re i kap slane tekućine u očima! Raspadajuća tijela staraca, okrvavljena lica rascijepa-nih glava, šepavci s vrećicama urina u rukama, obrazi od tisuću rana kao jedna rana i samo nos odnekud izviruje, djeca s tumornim izraslinama kao uslijed djelovanja nekog nuklearnog otpada, prazni pogledi luđaka na jačoj terapiji… Eto, i ova tvoja zatvorska priča koju stalno pričaš šećerna je vodica, to je mađioničarska igra kućne izrade bez posebno zagonetnih trikova prema cirkusko-bolničkim akrobacijama. I ova tvoja zatvorska tišina i ona moja bolnička tišina tišine su, ali potpuno različite tišine. Bolnička je tišina mučna i posve različita od one tvoje zatvorske. Bolnička je samo naizgled odabrana kao dama na balu, a zapravo je bezizlazno nametnuta poput mrtvaca iznad groba, dok je zatvorska naizgled samo zakonski nametnuta i mučna, a zapravo je proizvoljno odabrana jer se možeš derati koliko hoćeš. Tko ti brani?! Ma ne brani ti nitko ni u bolnici, ali tamo se nitko ne dere, tamo svi šapuću, kao da se boje da će povišenim glasom poremetiti tišinu umiranja ili probuditi iz dubokog sna Svevišnjega i time se poigrati životom. Naime, Svemoćni je ljut kada ga iznenada probude i tada nikome ne prašta. I ti, dok si ovu svoju jebozovnu susjedu silovao, ona se derala, zar ne, a ti si bio potpuno slobodan. Zatvor zbog silovanja ti je sloboda, a sloboda u bolnici ti je zatvor, jebiga! Nekako tako…

Milan: Kurca ti ja ne razumijem o čemu ti govoriš, ali meni se čini da ti to ovisi o tome što činiš i koji si kurac u bolnici. Ako si bolničar, onda ti je bolnica prisilni rad u kameno-lomu… Ako si doktor, onda su ti u bolnici Havaji na kvadrat, oko tebe ljudi crkavaju, a ti jebeš sestru koju poželiš jer glumiš Boga pa te one i doživljavaju kao Boga dok visoko uzdignutog čela marširaš bolničkim hodnikom, i nikako sestre ne mogu Bogu

84


reći ne jer su vjernice. A Bogu je sve dopušteno jer je svemoćan. Doktori su ti veliki jebači, kao njihova braća po umišljenosti, popovi… Jebu koga stignu i čine što hoće, a za to nikome ne odgovaraju. Svoje promašaje tumače zlom igrom sudbine. Ali ako si bolestan, e to je sasvim neka druga priča u kojoj si kupio kartu u jednom smjeru za Zanzibar. Jebiga… Možeš se izliječiti, ali što će ti to kada zauvijek izgubiš vjeru u život. Stalno se pitaš zašto baš ja i ode sve u krasni kurac zanzibarski! E, da mi je imati neki brod pa otploviti na kraj svijeta, put Zanzibara!

Josip: Ja sam ti sanjao kao dijete da ću biti mornar koji plovi dalekim morima, ali znaš što ću ti reći? Ne moraš uopće biti mornar da bi oplovio velika mora i nagledao se čud-nih svjetova. Neki ljudi putuju i kada stoje… Tako isto ne moraš biti silovatelj kao ti, niti biti pop ili liječnik da bi vidio Havaje. Hoću ti reći da i one tvoje zatvorske zidine o kojima pričaš svaki puta kada se vidimo mogu biti plaža na nekim morima ako sunce nosiš u sebi. Ti si opsjednut nekim drugim svijetom i životom... koji nije tvoj niti je u tvojoj blizini…

Milan: A to mi hoćeš reći da sam opsjednut… i da možeš jesti smrdljivu salamu kao da je-deš biftek? Jebote, Josipe, ti si totalno u kurcu. Živio ti meni! Napij se, bit će ti lakše. I ja se ponekad osjećam kao neki jebeni mornar kome je usred oluje zakaza motor pa se ti jebi kako znaš. Dižem jedro. Ali nema vjetra, ništa se ne miče, daleko je sunce… Nema sunca ni u meni, ni oko mene… Svugdje samo oblaci. Jebem ti život!

Josip: Mornaru motor ponekad stane, pa opet krene, takav je život. Ako motor potpu-no stane, uvijek ima nekog jebenog vjetra kada znaš čekati… Digneš jedra i čekaš, odjednom sve se pokrene… Oblaci nisu tako strašni kako ih ti vidiš, nego u biti su itekako dobronamjerni, donose kišu pa učine da sve prolista i procvjeta. Nikada ne valja posustati. Eto, čovječe, Marina već treći dan ustaje i hoda, gotovo je zdrava. Do neki dan nisam ni ja baš vjerovao u čuda, ali ima Boga! Čuda postoje, samo ih mi ne vidimo, slijepi smo, a oči imamo! Danas prima zadnju injekciju. Nakon nje počet će joj i za koji dan rasti kosa, rekao je doktor. Nazdravimo za novu frizuru moje ćelave malene.

Milan (nazdrave konjakom pa se kucnu limenkama piva uz osmijeh, Milan ga rukom po ramenu udari junački): Bog je svugdje oko nas i zato će to sve biti dobro. I nama će sunce zasjati. Daleko je Zanzibar, jebo te Zanzibar, bit će tvoja Marina cura samo takva… Ali jebena je sudbina očeva, srećom imam sina. Netko će ipak jednom tvoju malenu Marinu pojebati i odvesti je od tebe…

Josip: Ma neka ju jebe i neka je vodi, samo neka je ona meni živa. Ne mogu zamisliti život bez nje. Zar takvo nešto uopće i postoji?! Ima nekoliko dana sve mi se čini drugačije, kao neki drugi život. Vratila mi se vjera. A još jučer sam se osjećao okružen bezna-dežnom samoćom i hladnoćom i činilo mi se da je to sve oko mene samo podla prijevara i ništa više, da svi ti proživljeni trenutci nebrige, olakšanja i kratkih radosti, jedra na vjetru i sunce u visinama jesu samo besplodna trokraka nakazna iluzija stvorena ni od čega i ni za što.

85

DRAMA

(Kucanje, Marija izlazi iz sobe, otvara vrata, užurbano ulazi liječnik Petar Šimić s dru-gog kata…)

Josip: Ko je to?Marija: Doktor Šimić, donio lijek za Marinu.Petar: Dobra večer! Josip: E, doktore… Sjednite…Petar: A ne, žurim, imam nekih gadnih problema… Takav je dan, za zaboraviti… Samo da

dam Marini injekciju… Zadnju…Josip: E pa to je razlog više da sjednemo i popijemo…Petar: Ne, drugi put, glavno da je Marini bolje, za koji dan bit će ona kao pjesma, rezultati

ove terapije jako su pozitivni…Josip: Sam Bog vas je nama poslao, doktore…Petar: A ne, nema Bog s tim veze, medicina je izvan njegove nadležnosti djelovanja. Kako

je ovdje nekako mračno… Marija, hoćemo li…?

(Petar i Marija ulaze u sobu, pri ulazu Petar lagano dotakne Mariju ispod pasa. Josip i Milan sjede za stolom, već dobrano pijani. Puše, piju, zašutjeli, pomalo im glava tone, gledaju ispred sebe, tišina, iz sobe se čuje prigušeno bronhijalno kašljanje, treperava svjetlost upaljene svijeće, piju pivo, presijecaju konjakom.)

Milan (iznenada, kao probuđen): Josipe, ovaj doktor ti jebe ženu! Josip (pogleda ga u čudu, smijeh koji se pretvara u ljutitu grimasu): Ti, čovječe, nisi norma-

lan, tebi je sve u kurcu, ti od kurca ni kurca ne vidiš. Pričaš pizdarije…Milan: A dobro, ne može bolje. Ako pričam pizdarije, onda nikom ništa, svi sretni i zado-

voljni. Jesi li primijetio kako se gledaju? Nema dileme, ovaj doktor jebe Mariju, tvoju ženu, redovito. Postoje gotovo nevidljivi znakovi.

Josip (ljutito): Znakovi?! E, reći ću ti nešto o znakovima, budalo pijana! Milan: Ti kao nisi pijan?! I ne moraš me vrijeđati kada ti kažem istinu u lice. Imao bi me

pravo uvrijediti i ubiti kada bih to rekao nekom drugom, tebi iza leđa.Josip: Ne pizdi! Ima malo dobrih ljudi, jako malo, istinski plemenitih ljudi, e jedan od njih je

i doktor Petar Šimić, jedan od rijetko dobrih ljudi. Jebali te znakovi. Ispričat ću ti pri-ču pa onda sudi, a ne ovako, ni iz čega. Petar Šimić jednom se pojavio u bolničkom hodniku dok smo čekali na pregled s Marinom, kao vilenjak iz neke davno zaborav-ljene bajkovite stvarnosti. Pogledao ju je i nazvao je imenom, prvi put da ju je neko nazvao njezinim imenom. Bila je tih dana polumrtva, a on se zauzeo za nju i vratio ju u život. To se, moj prijatelju, ne doživljava svaki dan. A ova terapija koju joj daje već mjesecima jednom tjedno eksperimentalni je lijek i daje se samo odabranima jer košta tri tisuće eura jedna bočica… I tko bi dobio besplatno taj lijek da to nije doktor sredio za našu Marinu?! Tu priči nije kraj, više nismo podstanari. Vjerojatno se pitaš kako smo dobili ovaj stan za doživotno korištenje kao da je naš. Ma tko bi to ikada učinio za bilo koga, pitam ja tebe. Neki Božji izaslanik, valjda. Zauzvrat uređujem vrt, sadim cvijeće, igram se i katkad mijenjam kao njihov kućni majstor žarulje na stu-

86


bištu. Sve to možemo zahvaliti doktoru Šimiću. I odvjetniku Radinoviću s četvrtog kata, koji je na nagovor Šimića pronašao neke zakonske okvire i sastavio ugovor.

Milan: I to je sve učinio zbog svoje dobrote?Josip: Da, zamisli, jer je dobar čovjek. I zato da bi bio bliže Marini, koju liječi i svakodnevno

promatra već mjesecima.Milan: I svaki dan dolazi kod tebe, vjerojatno ima i ključ od stana.Josip: Pa i ti mi dolaziš svaki dan, što je u tome čudno?! I ne dolazi kod mene ni kod Marije,

nego kod Marine. Promatra njezino stanje, mjeri temperaturu, osluškuje disanje i slično… Zapisuje… Na njezinu će slučaju i izlječenju doktorirati.

Milan: Kako će doktorirati, pa što nije doktor? Bit će da doktori najprije liječe pa onda po-staju doktori ako im pacijent preživi.

Josip: Ma doktorirati znanost ili kako se to već zove. To je neka viša razina. Nije to glazba za naše budalaste uši. Moram ti reći, u kurcu si ti, moj Milane, sto posto. On je ljudina! Da je bar više ovakvih na svijetu, bio bi svijet mnogo ljepši, i jebote, ne bi se silovale susjede kada bi kojom slučajem malo raširile noge.

Milan: Nemoj tako, pusti tu priču, nisi bio tamo. I da te ne volim kao prijatelja, ja bih te…Josip: A što bi me? Silovao? Evo, što čekaš, širim noge!Milan: Pusti to. I nije bilo slučajno i nije tako malo, nego je skroz raširila noge, sve se otvo-

rilo, jebiga. I tebi bi se diga da si bio tamo. A tvoja priča o doktoru… Lijepa je i sve je to lijepo kako si rekao, za prste polizati, ali on svejedno jebe tvoju ženu.

Josip: Daj Milane, odjebi s tom pričom, puknut ću te šakom među oči pa ćeš pitati tko je ugasio svjetlo. Kod tebe je sve u jednoj rečenici… Tko te malo bolje pogleda, nema ti spasa, taj te jebe ili će te pojebati… E, nije baš tako, nisu svi kao ti kojemu je sva duša u kurcu. Neki ljudi imaju dušu u duši, jebote! Razumiješ, dušu u duši! Ajde odjebi! I najbolje bi bilo da sada odeš, ionako si pijan… Vidimo se sutra, možda… I nemoj mi nositi gnojivo prije podneva, dugo ću sutra spavati mamuran. Ima tako nekih noći da bih popio i samoga sebe, jebiga, ima takvih sjebanih noći, kada ti je sasvim dobro, toliko dobro da znaš kako je sve to oko tebe u totalnom kurcu i nema ti spasa…

Milan (odlazeći): Josipe, pijan sam ko zadnja tuka i sjeban sam, i pričam pizdarije, kao i obično, a moga Vinka sada možda netko tuče, neki zamjenski otac, a ja mu ne mogu pomoći… I kada bih mogao na trenutak izaći iz sebe, pljunuo bih sebi u facu… I što se tiče tvoje Marije, nisam u pravu, ne slušaj ti moje znakove, sjebani su kao što sam i ja sjeban… U njezinim očima je žudnjom ugašena vatra… Vidi se, nitko ne jebe tvoju ženu, pa čak ni ti…

(Josip ga gađa praznom limenkom dok on zatvara vrata za sobom… Marija i Petar izlaze iz sobe. Josip ustaje i kao klanja se umjesto pozdrava. Marija ga prati do vrata. Otvara mu vrata. Josip sjedi tako da ih ne može vidjeti. Petar dotakne njezinu ras-puštenu kosu. Ona odmakne glavu, hoće je primiti oko struka, ona se odmiče. Petar je gleda nekoliko trenutaka, a onda je naglo privuče sebi. Uhvati je za vrat jednom rukom, drugom joj odmakne kosu. Grubo joj miluje lice pa je lagano udari, ona pri-gušeno stenje. Steže joj vrat, uvuče joj prst u usta, ona ga halapljivo grize i nekako se

87

DRAMA

suzdržava da ne krikne. Jednom rukom Petar je uhvati za grudi, ona šapuće … Pojebi me ili me ubij! Petar jednom rukom i dalje steže njezin vrat, a drugu joj zavuče među noge. Marija jedva čujno stenje, teško diše. Petar joj šapne… Reci, jebi me! Odjednom se Marija odmakne od njega, nagne se prema njemu, snažno ga poljubi pa šapne… Kasnije! Marija se pribere, popravi kosu, okrenute glave čeka da Petar ode, on odlazi pomalo pokunjen…)

Petar (na odlasku, sam sa sobom): Koji mrtvi dan, kao da je neki ružan san… Da mi se je probuditi i sve zaboraviti…

(U prolazu Marija prođe rukom kroz Josipovu kosu… Josip počinje govoriti nešto posve nerazumljivo i nepovezano sebi u bradu, Marija sjeda za stol, zapali dvije cigarete, jednu dodaje Josipu…)

Josip: Sutra ću dobro zaliti zemlju, ova kiša hoće pa ne će, a prije snijega trava mora ni-knuti, inače ode sve k vragu… Pobrat ću neke cvjetove, ukrasiti stubište i balkone, ionako će ga uskoro jutarnji mraz pokositi… Cvjetove moram spasiti…

(Josipu glas zadrhti, dobro povuče iz boce do dna. Osjeća umor kao da je istrčao kakav maraton. Odloži praznu bocu na rub stola i zapali novu cigaretu te otpuhne dug dim koji prekrije Marijino lice i zamagli njezin pogled te zamalo ugasi svijeću. Shvati da mu jedna cigareta već gori u pepeljari pa je ugasi.)

Josip: Mogli bismo nju i krevet prekriti cvjetovima, a? Jednog jutra… Mogli bismo, rano ujutro, prije nego je odvedu…

Marija: Kako misliš prije nego je odvedu, nju nitko nikada ne će odvesti odavde! Koji ti je…Josip: Mislio sam jednog dana…Marija: Nema tog dana! Josip: Kada ona umre… Nabavit ćemo vosak i mirišljave kreme… Mislim, ako se to ikada

dogodi, ako ikada umre. Spavat ćemo pored nje s nožem u ruci do svoje smrti! Ako se netko samo usudi…

Marija: Pijan si i buncaš…

(U Marijinu glasu osjeti se prizvuk mržnje i tuge, neobična kombinacija piskutavosti koja se zna prepoznati u bespomoćnosti pred konačnim.)

Josip: Doći će dan kao ovaj…Marija: Josipe, daj se sastavi… Tako si nekako jadan kada malo popiješ… O kojem to danu

pričaš? Josip: Ne će biti tog dana, obećavam!

(Zavlada tišina koju donekle naruši Josipovo ispuhivanje dima i pucketanje zapaljene svijeće… Marija se prene iz mrtvila odjednom, uhvati grčevito Josipovu ruku i nagne se iskolačivši oči na njegove koščate obraze i upale, zatamnjene oči…)

Marija: Josipe, molim te, pojebi me i napravi mi dijete, preklinjem te, ne vadi ga dok ne osje-tiš da si me oplodio! Nemoj stati, jebi me dok ne umrem!

88


Boris Škifić

89

DRAMA

(Josip se, kao uboden iglom, hitro nagne na stolici da bi lakše mogao skinuti hlače sa sebe, uto iz dječje sobice začu se kašljanje, zastanu na trenutak kao na nekoj fotogra-fiji…)

Marija: Josipe, kada bih mogla zaboraviti sve svoje nevolje, mogla bih te i voljeti… I moram ti reći… Nevjernik si, Bogu se obrati… Prokleti pijani nevjernik…

(Marija šapne zajahavši Josipa i gubeći dah od Josipovih zagrljaja… Marija, galopira-jući na Josipu poput poludjele konjice i ne primijeti da se od groznice njihova grčevitog zagrljaja srušila svijeća pa zapalila stolnjak; ljubavnicima u ljubavničkom grču i zano-su pričini se da iznad njih sja čudesna svjetlost noseći s nebesa božansku toplinu što bi mogao biti sigurni znak začeća, no srećom po njih i cijelu Domagojevu 23, tresnu i prazna boca popijenog konjaka na pod. Zvuk kotrljajuće boce po podu natjera oboje da kriknu u orgazmu i da se što prije uhvate gašenja požara jer bi svi skupa mogli svršiti kao prah i pepeo na vjetrometini orgazma i neizvjesnosti od sutrašnjeg dana… Slika dvoje pijanih, polugolih i ispijenih ljudi… Trče oko žrtvenog stola kao totalni sljed-benici nekakve pomahnitale sekte, buktinju zalijevaju vodom i dave se u dimu… Kao slika doletjela s nekog drugog i dalekog svijeta, slučajno zalutavši u našu svakodnevnu galaksiju. Zastanu nasred ugašene paleži obavijeni crnim dimom, njihov neobuzdani smijeh nalik plakanju zavijori u muklu jesenju noć! Iz druge sobe čuje se kašljanje.)

(Ubrzanim korakom stalno osvrćući se za sobom preko pozornice prolazi narednik Blaž Petrina u punoj ratnoj spremi, djeluje kao da mu se negdje žuri, nestaje s pozor-nice…)

2. kat

(Lagano se gasi petrolejska lampa, nestaje svjetlo prvog kata, drugi kat je u polumra-ku, ali se svejedno sve jasno vidi, pojačava se svjetlo ulične lampe.)

Špiro: Može kratka stanka? prsti su mi se ukočili! I Marija me iznenadila…Vito: Ne može!Špiro: Samo da mi se dokopati katedre…Vito (odloži dalekozor, prebire po papirima, Špirijus zapisuje): Idemo dalje. Piši! Na dru-

gom katu obitelj Ivana Kapetanovića, nekada konobara, sada generala u mirovini. Vidi ga, puknut će od snage. U najboljim je godinama, na pragu četrdesetih, više puta odlikovan najvišim državnim odlikovanjima. Špirijusu, dobro je poznavati ovu zgradu, ne samo za znanost. Nego onako, ako ti zatreba, ako se nađeš u nevolji.

Špiro: Kako to mislite?Vito (skida naočale, gleda u Špirijusa): Mjesec dana ih promatrate i skupljate podatke, a ne

znate zašto ih je dobro poznavati. Kao da ste cijelo vrijeme samo Mariju promatrali?Špiro (lagano zbunjen, pocrvenjevši, kao da vraća slike u sjećanje, kao da razgovara sa sa-

mim sobom): Svakog jutra se skidala do pasa i prala u hladnoj vodi. Koža bi joj se na-

90


ježila od hladnoće. Bradavice bi joj narasle. Došlo bi mi da dotrčim do nje i prekrijem je toplinom neke mekane vunene deke i da je tako ugrijem.

Vito: Ha, da deka, meni bi trebala deka, ja ni sam sebe više ne mogu zagrijati, ali vama bi bilo dovoljno vaše tijelo. No, vratimo se našem istraživanju i generalu. Zalizane krat-ke tamne kose i uvijek svježe obrijan, na fotelji u dnevnom boravku peterosobnog prostranog stana sjedi i čita nekakve novine. Zanimljivo, ne okreće stranice, kao da je zaspao nad novinama. U stanu sve sja od reda i blista od čistoće, i bogatstva… I dalje čita novine, ali ne okreće stranice, kao da se muči s kakvim kineskim pismom. Pored njega skupila se na trosjedu njegova žena Ana Kapetanović, rođena Mesarić, i gleda ispred sebe kao da broji šare na tapetu. Mršava je u licu, koža joj se objesila, crnih podočnjaka, što daje njezinu izgledu nekakve tužne obrise. Podcrtaj ovo “tuž-ne obrise”, takvi izrazi posebno su važni za naše istraživanje, slikoviti. Tisuću riječi ne može izraziti što kazuje jedan slikovit izraz. Zaista, žena djeluje otužno, no kada se pomnije zagledam u njezine jasno ocrtane usne i svijetle, sjajne oči, pričini mi se da odnekud kroz nju zasvijetli radost i nekadašnja zanimljiva, izražajna ljepota. Nesum-njivo, davna rijetka ljepota nagrižena je razornom bolešću. Kao da je rano i iznenada ostarjela. U stanu je zabranjeno pušiti. Služavka Koraljka i njihova kći Ivanka puše na balkonu ili na prozoru svojih soba. Zapiši, atmosfera u stanu nekako je sutonska, u njihovu dnevnom boravku naslućuju se prvi tragovi nadolazećeg sumraka.

(Ulična lampa polako gubi svjetlost i nestaje iz vidokruga…)

(Ana spusti noge s trosjeda, učini nekoliko koraka i dodirne Ivana. Kroz tijelo joj pro-struji lagana drhtavica. Ovaj se prene i zagleda se kroz nju ...)

Ana: Ivane Kapetanoviću, dopustite mi izvršiti samoubojstvo?

(Ivan nastavi čitati te nezainteresirano promrmlja…)

Ivan: Da, samo naprijed… Koje će to biti po redu?!

(Ana namjesti frizuru, izvadi šminku iz džepa kućnog haljetka, našminka se, te ponov-no lagano dodirne Ivana…)

Ana: Hvala vam, Ivane Kapetanoviću, tako ste dobri prema meni. I našminkala sam se da vam budem lijepa u smrti. Prerezat ću žile u toploj vodi, Ivane Kapetanoviću, kažu da je to najmanje bolno, gotovo kao san… Mogu li posuditi vaš brijač za brijanje?

(Ivan skloni novine, pogleda prema prozoru i stisne oči, što obično čine ljudi kada se zamisle ne bi li nešto posebno smislili…)

Ivan: Mmmm, ne, to nikako, ne bi to bilo pametno… Tko će kadu i zidove od krvi oprati? Koraljka pada u nesvijest kada vidi kap krvi, e osjetljiva je to njuškica, prava nami-guša, trebalo bi je dobro natući po onoj njezinoj debeloj stražnjici. Kako bi znao reći moj otac majci kada bi ga nešto naljutila: “Bit ćeš ti tučena i jebena…”; a ona bi se smijala i tako dalje… A tek ova naša kći Ivanka, nije njoj do rada ni do pranja, ona bi samo špancirala i modu tjerala. Ne bi se ni osvrnula, samo bi se lijepo obukla i izašla

91

DRAMA

u šetnju pa bih ja sve to morao prati, svu tu krv… Kao da se nisam u ratu nagledao krvavih tragova. Ne dolazi u obzir. Bilo bi najbolje, ako misliš napraviti takav svinjac, da se ne ubijaš, zar ne?! Odgodimo to za neki drugi dan.

(Ana pokunjeno sjedne na trosjed, rukom prekrije oči i ostane tako skamenjena neko-liko minuta pa će…)

Ana: Molim vas, Ivane Kapetanoviću, biste li me pojebali? Davno niste.

(Ivan Kapetanović na trenutak se zagleda u nju režući je pogledom…)

Ana: Molim vas, onda, Ivane Kapetanoviću, ako me ne ćete pojebati, dopustite mi da upalim svjetlo… Sumrak je i sve se slabije vidi. Ovdje je tako mračno i tako hladno, upalite svjetlo…

(Ivan nastavi pažljivo čitati novine, zadubljen miče usnama kao da slovka…)

Ivan: Idi na balkon, tamo ima dovoljno svjetla.Ana: Ivane Kapetanoviću, tamo je hladno i nisam baš pri dobrom zdravlju. Prehlađena

sam. Danas pušu hladni vjetrovi, a i kiša se jutros pretvarala u led prije nego što bi pala na zemlju. Tako sam promrzla i smočila sam se jutros kada sam kupovala kruh i salatu, još me drhtavica drži, nikako da se ugrijem.

(Ivan na trenutak odloži novine pa se zamisli gledajući kroz balkonsko staklo u dalji-nu…)

Ivan: Čemu salatu kupovati, nismo zečevi, treba štedjeti, ali mene nitko ne sluša. Kažeš jesen? Zar je već minulo ljeto? E, kako vrijeme brzo prolazi… naprosto juri…

Ana: Ivane Kapetanoviću, još koji dan pa će i zima.Ivan: Zima ili ljeto, svejedno, na balkonu ima svjetla. Zašto paliti svjetlo u kući kada mo-

žemo koristiti danje svjetlo? Energiju treba štedjeti, ona je temelj svakog napretka! (Odlučno će Ivan.)

Ana: Sumrak je, Ivane Kapetanoviću, a i nije mi najbolje, osjećam neku drhtavicu u tijelu.

(Ivan naglo ustane, baci novine na trosjed i nervoznim koracima prijeđe dnevni bora-vak nekoliko puta…)

Ivan: Da, ponašaš se kao da si načinjena od šećera. Gdje je tu čelična disciplina, gdje je tu kameni otpor neprijateljskom virusu? Neprijatelja treba uništiti u samom začetku… (Zastane ispred Ane imitirajući njezin pomalo meketavi glas.) Osjećam drhtavicu u tijelu… Popij kuhanu rakiju i pojedi jednu kapulu i ne ćeš više šmrcati. A hladnoća na balkonu samo će te ojačati, postat ćeš otpornija, a osim toga, i uštedjet ćemo. Rakiju popij odmah!

Ana: Ne bih ja rakiju, ja bih samo da se svjetlo upali. Oslijepit ću! (Nato će pomalo očajnim i molećivim glasom Ana.)

Ivan: Dok sam ja živ i dok ja zapovijedam ovom utvrdom od našeg doma, svjetlo se ne će paliti sve dok potpuni mrak ne zavlada da se ne vidi ništa na centimetar udaljenosti.

92


To je disciplina. Treba jačati i preživjeti u svim uvjetima, pa i u onim najgorim. U mraku.

Ana: Dobro, Ivane Kapetanoviću, snaći ću se već nekako, uostalom, u pravu ste, pametno je štedjeti, ne valja se razbacivati. A kako vi, Ivane Kapetanoviću, vidite čitati u ovom mraku? (Pomirljivo će Ana.)

Ivan: Imam čeličnu disciplinu pogleda i oko sokolovo, a ne kokošje sljepilo kao ti. Eto, i prekidaš me, izgubio sam nit, sad moram sve čitati ispočetka.

(Sjedne i uzme novine u ruke. Ana se nagne prema Ivanu ne bi li i ona štogod uspjela pročitati…)

Ana: A što, Ivane Kapetanoviću, čitate? Mogli biste i meni nešto pročitati… Dosađujem se. Tako bih se zabavljala… (S uzdahom će Ana.)

Ivan: Zabavljala se? Pa nisi u cirkusu, niti sam ja klaun. Tebe ovo što čitam ne zanima. To ti nije za babetine i pederčiće, već za snažne muškarce i borce mojeg kova… I ne prekidaj me u čitanju, gubim nit…

(Ana šuti desetak minuta, broji šare na tapetu, onda se nakašlja, no Ivan ne reagira, vrti se na trosjedu, onda će bojažljivo…)

Ana: Ivane Kapetanoviću, dopustite mi da vas upozorim, te su vam novine od prošlog tjedna i gotovo su se izlizale od čitanja.

(Ivan je pogleda u čudu i drekne…)

Ivan: Pa neću svaki dan kupovati novine i padati u trošak! Treba štedjeti. Rekoh ja, nema tu čelične discipline, pa to ti je to. Tri i tri su šest, nikako pet.

(Ana na trenutak ustukne, zašuti pa će ponovno…)

Ana: Ivane Kapetanoviću, dopustite mi da vas upitam, a što čitate?

(Ivan je pogleda kao da je pogledom reže, ona spusti pogled i nastavi brojiti šare na tapetu…)

Ivan: Čitam Proglas boraca kako će životima obraniti tekovine svoje borbe ako bude tre-balo… Oružje ponovno u ruke, evo ja sam spreman, zataknuo sam pištolj za pojas i čekam da me oni pozovu. Ako te zanima, mada te to ne bi trebalo zanimati, nije to za babetine. Oni su spremni i pozivaju sve umirovljene borce da se jave. Noću… I ostale časne domoljube… Eto, jesi li sada sretna?

(Ana prestane brojiti šare i ispod oka, krišom pogleda Ivana…)

Ana: Jesam, sretna sam i hvala na pokazanoj dobroti i milosti. Ali, Ivane Kapetanoviću, mogu li primijetiti, to čitate već trideseti put ako sam točno brojila. Zar je taj članak, mislim taj proglas, toliko zanimljiv?

(Ivan skoči s fotelje i uhvati se za kosu kao da je namjerava počupati s glave…)

93

DRAMA

Ivan: O, budalaste žene! Ovdje borci pozivaju na obranu tekovina svoje borbe i svog umi-ranja za slobodu, a ona pita je li to zanimljivo. Možda gospođi nije zanimljivo umi-ranje za slobodu, a?!

Ana: Kakvo umiranje, generale?! Ako pišu proglase po novinama, onda su još živi…

(Ivan se zagleda u svoju ženu, zastane u razmišljanju, ono malo kose mu se razbaruši-lo, a tanke usne poplavile od prigušenog bijesa…)

Ivan: Naravno da su živi, ali su umirali. Umrijeti i umirati nije jedno te isto. Ma gdje bi ti bila i ostale babetine, i svi ovi pederčići, i sve ove pacifističke tuke, gdje biste vi sada bili da mi nismo umirali?

(Ana se osmjehne i popravi frizuru pomaknuvši kosu iza uha…)

Ana: Za mene niste trebali umirati, Ivane Kapetanoviću! Za mene, Ivane Kapetanoviću, trebate biti živi. Pa gdje bi bila moja ljubav kada biste vi umirali?! Ma nitko od vas nije trebao za mene umirati! Treba živjeti!

Ivan: Ah, taj tvoj anarhizam, to si naslijedila od oca…Ana: Ivane Kapetanoviću, otac mi je bio mesar. Dopustite mi da vas pitam kakve to ima

veze s anarhijom.Ivan: E i mesarsku pamet si naslijedila od njega kada mi postavljaš tako glupa pitanja. Pa

klao je krave i svinje… Anarhistički i bez milosti… Svaki je mesar anarhist u duši.Ana: A da, sada mi je jasno odakle se u meni rađaju sve ove anarhističke ideje, Ivane

Kapetanoviću.Ivan (vadi pištolj, provjerava metke, cilja na balkon, zagledan u daljinu): Sutra ću se javiti u

stožer i stavljam se na raspolaganje. Mi stvorili državu, a oni kao da je neka birtija… Svi piju, a nitko ne plaća. Plati, brajko, što si popio ili umri, nema trećega. Tako bih ja njima. Sve je ovo štrc-brc, nema tu ni discipline ni hrabrosti… Ni poštenja, a poštenje je temelj svakog napretka. Tri i tri su šest, nikako pet. Ako bude trebalo, i ja ću se ponovno aktivirati i životom braniti tekovine naše svete borbe, a usput ćemo pobiti sve pedere, anarhiste i liberalne babetine. Oni su otrovali dušu ovog napaćenog na-roda, sve naše svetinje žele pretvoriti u kaljužu i utopiti ih u svoju močvaru. Uzimam oružje u ruke i od sutra sam na braniku našeg dostojanstva i točka! Tri i tri su šest, nikako pet, koliko god oni stiskali.

Ana: Dopustite mi, Ivane Kapetanoviću, imam jednu molbu prije nego se prijavite. Meni je postalo malo mučno gledati našu služavku Koraljku pa mi dopustite da je otjeram. Vidjela sam je jutros u nekom kombiju ispred kuće, nateže se s nekim. Ona je sum-njiva morala i nije lijepo da spava pod časnim krovom generala Ivana Kapetanovića.

Ivan (ljutito): Molim?! Otkad to žena koja bi htjela biti dama rješava problem sluškinje?!

(Ana skrene pogled i ogleda se po sobi, sjene sumraka bivahu sve tamnije i hladnije, kroz tijelo joj prostruji lagana drhtavica…)

Ana: A da upalimo peć, tako je hladno ili, Ivane Kapetanoviću, da upalimo televizor, tako je dosadno…

94


Ivan: Opet ona, a ja gubim nit… I strpljenje. Danas je petak, a dopustio sam jedino subo-tom i nedjeljom gledati u tu smiješnu kutiju koju su nam davno podvalile TV nakaze da bi mogle vladati nama. Ispiru nam mozak i ispijaju dušu, a mi i dalje buljimo sa smiješkom.

(Ana ga pogleda s ljubavlju, pruživši ruku kao da ga želi dotaknuti…)

Ana: Poznata mi je ta vaša pametna ideja, Ivane Kapetanoviću, i nemojte misliti da se ne slažem s vama, ali danas počinje jedna jako lijepa ljubavna serija. A te serije znaju biti…

(Ivan nastavi kao da je nije čuo, podigne glavu kao da se probudio iz dubokog sna te je prekine…)

Ivan: Čitajući ovaj povijesni proglas mojih suboraca, odlučio sam, ne ću čekati poziv, još noćas nakon ponoći pridružit ću se noćnim naoružanim ophodnjama u obrani oču-vanja naših borbenih ciljeva i zadataka.

Ana (plačljivim glasom): Ja bih, Ivane Kapetanoviću, da ostanete sa mnom nakon ponoći. Moj život i moje noći ne podnose samoću. I zašto sada trebaju te noćne naoružane ophodnje kada je rat davno završio? Ivane Kapetanoviću, ljudi se boje i prvim mra-kom počinju se skrivati u kućama.

(Ivan zastane i zagleda se na zidu u ovješena odlikovanja, sjedne i nastavi čitati, pa nastavi…)

Ivan: Iz predostrožnosti. Borci trebaju uvijek biti budni i uvijek biti spremni braniti teko-vine svoje svete borbe za slobodu. Sloboda je nama borcima, uz Gospu našu Mariju, najveća svetost koju moramo čuvati i svojim životima. Nema tu štrc-brc. Hladna je noć, a mi koračamo ulicom ispod kestenova do zuba naoružani.

(Otvaraju se vrata dnevnog boravka, kao vjetar ulazi srednjoškolka Ivanka i zastane nasred dnevnog boravka pokušavajući oči priviknuti na sjene polumraka…)

Ivanka: Dobra večer, gospodo, zašto ne upalite svjetlo?Ivan: Ivanka, pitaj to svoju mater. Sjedi ovdje i gleda ispred sebe kao retardirani anarhist,

a teško joj je svjetlo upaliti. Dijete moje, upali svjetlo ako ti treba.

(Ivanka upali svjetlo, ljutito baci školsku torbu te se vidno umorna i rastresena izvali na fotelju…)

Ivanka: Meni ne treba svjetlo, ja ne čitam. Vama, generale, treba, vi čitate. Ja mogu i u mraku sjediti. Ipak, puno je ugodnije sjediti u osvijetljenoj sobi.

Ivan: Ja vidim i u mraku, moje oko je sokolovo. Sjećam se, u šumi za ratnih operacija noću nema svjetla, dijete moje, ni mjeseca na nebu, a moraš vidjeti kartu djelovanja kako ne bi poslao svoje vojnike u sigurnu smrt. Pa se ti misli. Treba tu pravo oko. Inače si izgubljen u šumi. I nema ti tu štrc-brc, potrebna je tu čelična disciplina pogleda… Tri i tri su šest, nikada pet. Zar se već smračilo, kako vrijeme odmiče. Ne okreneš se, a ono već mrak kuca na vrata. A gdje ti je brat Ivo? Zašto on nije kući ako je pao mrak?

95

DRAMA

Zabranio sam mu nakon sumraka izlaziti. Skita negdje kao neki anarhist, kaznit ću ga večeras. Treba tu čelična disciplina.

(Ivanka ga pogleda iznenađeno, glas joj zadrhti…)

Ivanka: Ivane Kapetanoviću, zaboravili ste, Ivo se prošle godine objesio u svojoj sobi.Ivan: E, jest, koja si ti bistra glava, dijete moje, ništa ne zaboravljaš.Ivanka: Ne zaboravljam, kapetane, ali ne volim se toga sjećati.Ivan (ljutito): Bio je peder! Ivanka: Nije bio peder nego pjesnik!Ivan: Pjesnik ili peder, u čemu je razlika?! (Oštro će Ivan, gotovo svađalački, no u glasu, koji

mu katkad zadrhti, osjeća se nježnost, kao da netko drugi progovara iz njega.) Ivanka, ti znaš da si moja princeza, ali te pacifističke gluposti izbij iz glave, naređujem ti! Ne možeš biti ratnik kao ja jer si, nažalost, žena, ali ne ćeš biti ni pacifistička tuka dok sam ja živ. Naređujem! (Ustao i stao u stavu mirno, stoji tako nekoliko trenutaka.) Bio je peder i točka. Dobro, dobro, bio je pjesnik, a kakav mi je to posao, pisati pjesme! Zar to nije pederski? Uostalom, pederski se i ubio. Objesiti se o kvaku! Što nije sebi upucao metak u glavu kao pravi muškarac?! Znao je gdje držim pištolj, napunjeni. Nije on imao veze sa mnom, kao da mu nisam bio otac. Trebala je tu čelična disci-plina, a mater ga ljubi pa ljubi i što se dogodilo, učinila je od njega pedera, ovaj, pje-snika. Ana, to je bilo tvoje dijete, ma isti ti, nikakav, a usto još i pjesnik. Priznaj! (Ivan uperi pištolj u sljepoočnicu.) Eto, opališ junački pa te više nema… Ovako. Kada bih se ja ubio, ne bih ni oči zatvorio. Otvorenim očima gledati u smrt samo rijetki mogu.

(Ivan zakači pištolj o pojas, vidno uzrujan baci novine od sebe i ponovno stane u stavu mirno sa šakom na sljepoočnici kao da pozdravlja svoje vojnike koji defiliraju ispred njega. Ana na trenutak prestane cviljeti i zagleda se u njega, u očima joj zasvijetli suza…)

Ana: Da, Ivane Kapetanoviću, priznajem, stvarno je nalikovao na mene u svakom pogle-du. I previše sam ga ljubila. U pravu ste. Previše… Previše sam ga ljubila prije spava-nja i nakon buđenja, i za ručkom i poslije ručka, i kad je odlazio, i kada se vraćao, i…

Ivan (prekine je vidno uzrujan): Prestani! Naravno da sam u pravu. Pjesnika si, bijednika si od njega učinila svojim baljenjem, a ja sanjao kako će mi sin vojnu akademiju završiti ili nešto slično, muški i borbeno. A on pjesme pisao, e da se nije ubio sam, ja bih ga zadavio. Svojim rukama. Gadi mi se. I mrtav mi se gadi. I naredio sam da se njegovo ime ne spominje više u ovoj kući. Ubio se jer je bio slabić, a takvi nama ne trebaju jer…

Ivanka (prekine ga): Ubio se jer je bio nesretno zaljubljen u Mariju Ramljak, pjesme joj je pisao, i rekao je da više ne može podnijeti tu patnju. Zato se ubio!

(Ana jaukne pa zacvili, Ivan napravi nekoliko koraka do balkona i rukama pokrije oči. Nasta tišina, negdje u daljini čula se buka prolazećih automobila. Ivan se pribere, zagleda se kroz balkonski prozor kao da se nečega prisjeća, kao da priča sa samim sobom…)

96


Ivan: Gamad, svugdje oko nas sama gamad. E, da nema te proklete Marije, Ivo ne bi popiz-dio i ne bi pisao pjesme, ne bi se ubio i tko zna što bi još moglo biti od njega, mogao je biti na ponos. Tri i tri su šest, nikako pet. Prokleti Ramljakovi, sam vrag ih je donio u našu zgradu…

Ivanka (prilazi ocu, govoreći pomalo buntovno, pomalo sjetno): Meni su Ramljakovi dragi. Kada na stubištu sretnem Mariju Ramljak, čini mi se kao da mi Ivo sa smiješkom dolazi ususret. Volim tu ženu jer ju je Ivo volio. (Ivanka sjedne, zamisli se i kao da se sjeća nečega.) Nekoga možemo voljeti jer volimo onoga koji toga voli, iako tu osobu preziremo iz dna duše… A prezirem ju jer je Ivo zbog nje bio stalno bolestan, od patnje… Ne znam hoće li itko ikada nekoga voljeti kao što je on nju volio? Neko vrijeme je i ona njega sa smiješkom pozdravljala, a onda ga odjednom više nije htjela ni vidjeti, sklanjala se od njega. Pričao mi je da mu je pjesme vraćala nepročitane… Kako ja mrzim i volim tu ženu, zauvijek!

Ivan: Mrzim i volim, što ti to znači?! Tri i tri nisu pet, nego šest. Ne može to tako! Opet ti, Ivanka, sa svojim pacifizmom. A ti Ramljakovi, vražje sjeme. Dođe mi da ih sve pobi-jem! Da sve te prokletnike pobijem!

(Ana krikne, skoči na noge i zatrči se prema balkonu, udari u balkonski prozor gla vom, ostane nekoliko trenutaka stajati ukopana i kao mrtva sruši se na pod. Ivan ka drekne…)

Ivanka: Koraljka!

(Na vratima se pojavi djevojka u dvadesetima, obučena poput sluškinje, ali popri-lično oskudno i u najmanju ruku izazovno, zapravo jebozovno, pa će s pritajenim, po drugljivim smiješkom pomaknuvši samo krajeve debelih usana, djeluje pomalo re-tardirano…)

Koraljka: Zvali ste me?!Ivanka: Zar majka opet nije popila lijek?!Koraljka (podsmješljivo, trudi se govoriti pravilnim jezikom kako joj je naređeno kada se obra-

ća ukućanima): Ja sam ga njoj davala tri puta, a ona ne će pa ne će. Ne mogu ja to njoj u usta ugurati kao da sam neka nasilnica.

(Ivanka ode do Ane, uhvati je ispod ruke i podigne ju te joj pomogne doći do kuhinje gdje će joj dati lijek. Koraljka, ostavši sama s generalom, priđe mu i tihim će glasom promijenivši podrugljiv smiješak u ljutit pogled.)

Koraljka: Ne mogu ja više vako, evo, godina dana kako mi obećaješ, a ona je i dalje tvoja žena, a ja sluškinja… Sjebao si mi život!

(Ivan je čvrsto primi za ruku i molećivim glasom zavapi…)

Ivan: Molim te, strpi se još koji dan, još samo koji dan, i bit ću tvoj zauvijek…

(Ivan klekne, zadigne Koraljkinu suknju i halapljivo počne lizati njezine gaćice cvileći. Koraljka ga odgurne od sebe. Začuju se koraci. On vješto ustane i stane u stavu mirno…)

97

DRAMA

Ivan (zapovjednički): Koraljka! Mrak je pao i gladan sam, hoćemo li mi večerati ili ne ćemo?

(Na to će Ivanka otvorivši vrata dnevnog boravka…)

Ivanka: Ni ručali danas nešto posebno nismo, generale.Koraljka (podrugljivo): General je naredija da večera danas ne bude servirana…

(Ivanka se zagleda upitno u generala Ivana Kapetanovića…)

Ivanka: Onda, generale?

(General se zamisli…)

Ivan: Skroz sam smetnuo s uma, pozvani smo na večeru kod Šimićevih, kako sam to mo-gao zaboraviti? Kod Šimićevih se uvijek dobro jede. Samo žderu i seru, pričaju buda-laštine i žive u teškoj nedisciplini. Treba njima čelična disciplina. E, kakva je njuška taj doktor Šimić! Ne zove on tek tako na večeru, bez nekog interesa, taj ni u zahod ne odlazi ni za što, i tamo gleda bi li štogod pokusao. Onaj njegov Marko izbačen je iz škole pa traži od mene da ga prekovremeno ubacim u vojsku ne bi li tamo štogod postao i prestao se drogirati. A taj njegov Marko, sredit će njega vojska, treba njemu čelična disciplina i željezna ruka. Jesi li dala materi lijek? Jesi, idemo gore, oni nas očekuju.

Ivanka: Čekajte, generale, da sredim mater i da se ja malo uredim, ne mogu ovakva na veče-ru kod Šimićevih, oni su tako nobles…

(U dnevnom boravku ostaje sama Koraljka, naziva…)

Koraljka (šapuće, šeta okolo i pomno razgledava): E Stipe, jesi li dovezo kombi? Jesi, parkira si ga pored kuće kako sam ti rekla… E, pričekaj još desetak minuta… Kud si navro, ko bikonja našega dide Stipana, navališ pa ne znaš stati… Ma ja ću tebe zvat, a ne ti mene, e jesi nerazuman… O budale… Rekla sam ti, ja ću tebe zvati, a ne ti mene, e koja si ti glava od kupusa moje babe Sjemenke… Ma koje jebavanje, ma ne more to tako, najprije posa, a onda jebavanje pa ako što bude od tebe, a nije mi se nadati čemu kakav si se jutros pokaza… Jesi svatija? Jesi, fala kurcu! Ti bi jebava, a ne razu-miš zašto lijeva noga ne more biti desna… I nikako ne moreš svatiti kako moramo biti brzi, tihi i točni… Ma nema toga dok se roba ne odveze, jebem te u glavu tako glupa… E tebi triba deset puta ponoviti ka onom našem ludome Trimašu što zabija glavom čavle u armirani beton… Čega ovdi ima… Ma ima ti ovdi svačega, nakitija se naš general ka novogodišnja jelka… Zlata u odlikovanja, nakita u žene, teveja, linija, kompjutera ka da je svemirska stanica, ova što ti sprži mozak na brzinu, a ti bi je tija imati, mikrovalna, a tek satova, i ajde da ti sad ne nabrajam… Ma di si navro, ko vlak iz Perkovića… Kada se ti uputiš, ne bi te ruska konjica zaustavila i nismo se tako do-govorili, nego pola-pola… Jebeš pa me rasturaš s tim tvojim pizdarijama… Opet on svoje, ajde svirkaj pa za pas zadjeni i ne izmišljaj tu ka da te sprčija onaj naš ludi pop što laže i izmišlja i kada sere u zahodu, a di ne će na oltaru… Nisam ti ništa obećala,

98


najprije posa, a onda odmor i razonoda… I budi tih kada se budeš penja… Ne lapr-daj i nemoj zvonit, vrata će ti biti otvorena. Generalska banda će bit na katu i tamo će večeravat do ponoći… Vidi budale, imamo vrimena, ali nemamo za zajebanciju! Čekaj poziv i ne pizdi! (Koraljka prekida razgovor, diže na jednom kraju tapet, iz udu-bine u podu vadi hrpu novčanica i trpa ih u džepove. Nastavlja govoriti skidajući sa zidova odlikovanja, vadeći zlatni nakit…) E, ti ćeš mene jebavat i srat mi ovo pa ono, e pa neš više, ende! Nisam ni ja s kruške pala, skupo će te koštati jebavanje, zgadit će ti se pička za cili život, ja ti to kažem. General pun želja ka da san zlatna ribica… On bi ovo pa bi ono, pa mi ga popuši pa mi se naguzi… E, jebala mene cila naša seoska limena glazba, a njih ima ka da ih je prasica posrala, ako ti, moj generale, ne popizdiš kada svatiš šta si izgubio, kakvu si pičku imao pred nosom, a sada ćeš imati kurac od ovce… U gaćama! On bi jebava, a ne bi platija, e toga ti ima samo u bajkama! Tko nije platija, neka mi se u pičku ne pača… A kada sam ga prvi put vidila pa kad mi je stisa ruku, zamalo mi prste polomija, i reka mi onako gospodski i generalski (Imiti-ra generala.): “General Kapetanović, umirovljen, za vas Ivan, na usluzi, hoćete li biti moja sluškinja?” Da sluškinja, bit ću vam ja i robinja ako treba, i bila sam… E kako su mi se noge tresle i kako sam ja toga čovika volila, mogla sam umrit za njega….

(Trčeći preko pozornice prolazi narednik Blaž Petrina u punoj ratnoj spremi, djeluje kao da je vidio Nečastivoga, stane na sredini pozornice, stavlja ruku preko čela i gleda u daljinu, prema publici, pozdravlja u stavu mirno i nestaje s pozornice trčeći…)

3. kat

(Lagano se gasi svjetlo drugoga kata, pojačava se svjetlo trećega kata, i pojačava se svjetlo ulične lampe tako da se profesor i student jasno vide.)

Vito (odloži dalekozor, prebire po papirima, uzima dalekozor i gleda u pravcu trećeg kata, Špirijus zapisuje, djeluju umorno i pospano, profesor trlja oči, zijevaju): U dnevnom boravku prostranog peterosobnog stana sjedi bračni par Šimić, naočiti doktor pul-molog. Petar Šimić čita novine, a njegova žena, mršava i špicastog nosa, tajnica gradonačelnika i pravna zastupnica Urbanističkog zavoda, Miljenka, bulji u prazno. Miljenka Šimić je moćna žena, tajnica prvog čovjeka grada, kako joj kaže profesija, zna sve gradonačelnikove tajne pa gradonačelnik hoda kako ona broji korake i ništa se u ovom gradu ne može urbanistički graditi bez njezina potpisa. Da mi je imati samo deset posto njezine moći, ovaj grad bi se pretvorio u parkove prepune stabala i kisika. Zato, kolega, mi koji mislimo pozitivno i prirodno, bez primisli profita nego za dobrobit grada i ljudi, mi nikada ne ćemo imati nikakvu moć.

Špiro: Učlanite se u nekakvu stranku, budite političar pa mijenjajte. Ionako bi vas primili u svaku stranku, cvijećem i fanfarama bi vas dočekali.

Vito: Političari, nečasni ljudi nečasnog zanimanja. Ne bih, hvala. Lakše se udaviti u ispa-ravanju automobilskog smeća, nego umrijeti u smradu svoje duše. No, pogledajmo

99

DRAMA

što se događa na trećem katu. (Profesor ponovno gleda kroz dalekozor u smjeru trećeg kata.) Gospođi Šimić je dosadno, zirka oko sebe, dosađuje se, djeluje nervozno i zabrinuto, kao da njezinom sviješću plove mračne sjene. Zar to nisam lijepo sročio?! Zapiši i podcrtaj “njezinom sviješću plove mračne sjene”.


(Petar odloži novine i upitno se zagleda u svoju ženu, nakašlja se ne bi li privukao nje-zinu pažnju, ona ga pogleda ispod oka…)

Miljenka (gleda u svoje ruke i kao da priča sama sa sobom): Tako sam danas nekako suha i mršava, ne znam ni sama tko sam i kako sam se našla ovdje i kako me danas neka razorna tuga pojela, prožvakala pa ispljunula…

Petar (odloži novine i upitno se zagleda u nju): Zašto nisi upalila televizor? Bolje bi se osje-ćala, neugodno je sjediti u tišini.

Miljenka: Nema televizora, Marko ga je prodao.Petar: A da, prodao je i radio, prodao je i DVD. E dobro, više ne će prodavati, to je sasvim

sigurno. Znaš da mi godi ova tišina, ponekad se čovjek zaželi mira i tišine.Miljenka (izazivački, traži razlog za svađu da ne bi iskočila iz svoje kože): Nego, bi li mi rekao

zašto gori svjetlo u zahodu?Petar: Svjetlo u zahodu? Kako bih ja to mogao znati? Kako je znanje relativno i nikad

dorečeno…Miljenka: Nedavno si bio u zahodu, vodu si povukao, to se dobro čulo, ali svjetlo ugasio

nisi…Petar: Pa Marko je u zahodu, overdozirao se, zar si to već zaboravila? Kratka je tvoja pamet,

a sjećanja su ti još kraća. Svaka posljedica ima svoj uzrok, uvijek ti to govorim, ali ti to nikako da shvatiš. Bez uvrede, ali ponekad baš pomislim da ne razumiješ općepo-znato stanje akcije i reakcije u odnosu svjetla i tame.

Miljenka: Mene samo zanima zašto gori svjetlo u zahodu. Ako je postojala akcija upali, tre-bala je postojati reakcija ugasi!

Petar: Pa Marko se overdozirao i leži tamo.Miljenka: Ne moraš mi to stalno nabijati pod nos kao da sam ja kriva, znam ja dobro što ti

hoćeš reći…Petar: Htio sam reći točno ono što sam i rekao. Ništa drugo. Samo da se Marko overdozi-

rao. I da je sve uzročno-posljedično… Da se nije drogirao, ne bi se ni overdozirao. A zar nije jadno ugasiti svjetlo i ostaviti ga da leži u mraku?!

Miljenka: Njemu je svjetlo oduvijek bio mrak… I nisam te pitala što Marko čini u zahodu, pitala sam te za svjetlo. Oduvijek ti govorim da gasiš svjetlo za sobom, a čini mi se da i u ovom dnevnom boravku ima previše nepotrebnog svjetla; zar ne bismo mogli odvidati koju žarulju? Pa nisu ovo betlehemske jaslice! A struja je poskupjela ako nisi znao.

Petar: Poskupljenje struje ne će poremetiti metafiziku naše svijesti…

100


Miljenka: Da, to su za tebe banalna pitanja, struja, voda i ostalo, tebe zanimaju, ovako, neka jača metafizička pitanja, a mene samo zanima zašto gori svjetlo u zahodu, a ne treba gorjeti jer tamo nema nikog kome treba svjetlo!

Petar: Treba gorjeti jer svijeće nemamo, pa neka svjetlo gori za pokoj njegove mlade duše. A i oduvijek se bojao mraka kao dijete. Sjećaš se? Kada bi onim malim nožicama do-trčao do naše sobe i kao medvjedić zavukao se između nas u naš krevet. Ponekad se sjetim njegova mirisa i njegovih poljubaca, njegove topline… I kada je već o Marku riječ, zar ne bismo trebali zvati neku Hitnu pomoć ili nešto slično?

Miljenka: Pa ti si liječnik, što će ti Hitna pomoć?!Petar: Meni se to nekako gadi njega pregledavati i utvrditi smrt, otac sam mu, ma neugod-

no mi ga i pogledati. Ne mogu ga gledati niti dotaknuti. Mene bi to ubilo. A postoji tu i nekakva procedura, papiri, dežurni liječnik koji je zadužen za utvrđivanje smrti. Nisam ja taj dežurni… Ne znam koji je postupak kod ovakvih slučajeva, ja se ne sna-lazim baš dobro i pomalo mi je neugodno…

(Miljenka skoči kao ubodena i nagne se nad Petrom mašući rukom kao da želi neka-kve sjene otjerati iz svoje blizine…)

Miljenka: Ha, Marko leži mrtav nasred zahoda, a on ne gasi svjetlo i ne snalazi se dobro… Neugodno mu je! Marku je svjetlo ugašeno zauvijek pa kakvoga smisla ima svjetlo u zahodu koje gori?! Samo nepotrebni trošak i ništa više. I nemoj meni prodavati te licemjerne budalaštine o zapaljenoj svijeći. Vjerujem u Boga, ali nisam farizejka.

Petar: Nema tu nekog Boga kao više sile. I čemu živjeti kada je sve gotovo uništeno… Ako počneš uništavati, bit će i uništeno. Vrijeme se ne može vratiti. Sve je uzročno-po-sljedično, svaki početak ima svoj kraj, i nema tu neke kao drame, sve što započne mora i završiti, pa čemu onda počinjati… Ne moraš sada i Bibliju uvlačiti u jednu običnu smrt, ugasi svjetlo ako ti smeta i problem je riješen.

Miljenka: Ne smeta meni svjetlo, nego ja štedim za razliku od tebe. E i sjetila sam se kada je riječ o svjetlu i mraku… Kakvo je stanje kod Ramljakovih, ima li tamo što svjetla, ima li mala Marina šanse s ovom tvojom novom terapijom?

Petar: Nema…Miljenka: Kako misliš, nema. To ne može tek tako! Pa rekao si neki dan da se oporavlja…

Kako to objašnjavaš?! Ha! (Ironično i ljutito.) Reci, majstore!Petar (nonšalantno): A što se tu ima objašnjavati?! Njezina je realnost sasvim jednostavna

i bešćutna kao što su jedan i jedan dva. Dijete je jedan, neizlječivo je bolesno, karci-nom pluća u visokom stadiju razvoja ne liječi se nikada pa ni tada, i to je onaj drugi jedan, a kada se to zbroji, dobije se dva, a dva je sigurna smrt. Ja tu ne mogu ništa učiniti, koliko god mi je žao i koliko god se trudio i koliko god će se netko ljutiti na mene, i koliko god ti puta meni podrugljivo rekla haha… Jedino što je u toj priči neosporno, malu Marinu nemoguće je spasiti, ona će umrijeti za koji dan. Metastaze su prešle na mozak. Njezin organizam je kao pamuk. Slikovito, kapni kap tinte na pamuk, kap će se brzinom munje proširiti po pamuku i obuzeti ga cijeloga. Uništiti njegovu bjelinu u nekoliko sekundi.

101

DRAMA

Miljenka (odjednom sva uzdrhtala, kao da je neka struja prošla kroz njezino mršavo tijelo, prst uperila u Petra i svakom novom izgovorenom rečenicom sve je glasnija, na kraju goto-vo urla): Da, znam tu priču… Kada vama netko umre, e onda se nije mogao spasiti… I ajde ti sada dokaži da je moglo biti drugačije. Vi ste doktori kao Židovi… Bolesni ste i naopaki… Izdat ćete Isusa koji ni za što nije kriv, ali zato nikada ne ćete izdati svog pajdaša koji je kriv za smrt nekog djeteta ili nekog drugog pacijenta, kojemu krivica na čelu piše… Vama je to kao zbog debljine, još jedan neuspio pokušaj preskoka preko konja na satu tjelesnog i ništa više… Kap tinte na pamuku… Vi ste posebna sekta, kao neki Božji izaslanici… Vi ste izmislili savršeni zločin… Vi ste liječnici serijski ubojice koji nikada ne će biti otkriveni, a to me tako uzbuđuje!!!

(Mršava Miljenka prođe rukom kroz gustu Petrovu kosu, otraga ga čvrsto zagrli, Petar zavuče ruku ispod njezine suknje, ona zastenja i vješto skine gaćice, zajaši ga te se nekoliko puta uspravi nad njim. Petar puhnu, Miljenka krikne te, nabrzinu navukavši gaćice i spustivši suknju, sjedne pored Petra.)

Miljenka (smireno): A dobro, glupo je tražiti od tebe da spasiš malu Ramljakovu kada je to nemoguće. I naše je dijete umrlo i tu se ništa nije moglo učiniti. Kako ćeš spasiti tuđe dijete kada nisi uspio svoje! Sudbina… I moraš znati, Markova će duša naći put, ne brini ti za nju, ne treba njoj svjetlo, brini ti za svoju dušu. Nego, kako ćemo mi živjeti bez njega, iako nas je izludio! Samo je krao gdje god je stigao. To je droga od njega učinila, ja ga tako nisam odgajala. I zašto baš ja da gasim svjetlo, zašto uvijek ja, za-što? Nisam ti sluškinja. Zašto ti ne ugasiš svjetlo kada si ga upalio?!

Petar: Pa… Dobro, evo idem ugasiti to svjetlo i sve će biti u redu. U pravu si, ja sam ga upalio, ja ću ga i ugasiti. Valjda ćeš me onda pustiti da pročitam novine, ima nešto o nekim novim medicinskim metodama liječenja, moram biti u tijeku, inače će me nabujala rijeka novih medicinskih dostignuća odnijeti k vragu. Znaš da sam danas naporno radio i da sam umoran... i da stalno moram učiti kako bih opstao i kako moram doktorirati…

Miljenka (ponovno nervozno): E ne ćeš ti gasiti svjetlo, sjedi, naređujem ti! Ne dam. Baš ti ne dam gasiti. Pa ćeš poslije, kada nam tko dođe u goste, kao i uvijek pričati kako ti sve radiš u ovoj kući, kako je sve na tebi. E, ne dam ti gasiti svjetlo!

Petar (ljutito): Ugasi ga onda ti!Miljenka (svađalački, ustane, prijeti prstom, luđački pogled, viče): Ne ću, baš tebi za inat. Ne

ću, e neka gori, neka gori cijelu noć… Neka, neka gori, neka sve izgori! A najbolje bi bilo da se i mi overdoziramo, a što kažeš?! Ili bar ja, ti si ionako davno umro! Ne treba tebi to!

Petar (podrugljivo): E jesam, umro sam kada sam tebe upoznao!

(Miljenka digne nemoćno pogled prema nebu, nos joj se još više naoštri, nekoliko kapi pjene pojavi joj se na blijedim, tankim, jedva vidljivim usnama, naglo i neočekivano se ponovno baci na Petra, zagrli ga i potpuno promijenivši ton šapne mu na uho, ližući ga jezikom…)

102


Miljenka: E, pa nemoj tako, dušice moja, ljubice moja, nemoj mi to činiti! Ti znaš da ću se rasplakati, onda će me boljeti glava, pa ću piti tablete, pa ćeš mi ti reći da sam table-tomanka. Ajde, reci da me voliš, reci da me voliš…

(Petar je lagano odgurne od sebe i obriše maramicom uho…)

Petar: Dobro, dobro, ma znaš da te volim… Nemoj piti tablete, to ti škodi. A da ipak nekog nazovem u bolnici? Možda mogu promijeniti glas da me ne prepoznaju kada ti ne želiš nazvati, pa ne možemo tek tako sjediti i čekati cijelu noć. Neka utvrde smrt i stavimo točku na sve ovo. Ma što točku, jedan veliki uskličnik.

Miljenka (sjedne, podupre glavu rukom i razočarano se zagleda u jednu točku): A tko čeka?! Ja ne čekam! Ti čekaj! Rano mi je za leći, pa ću sjediti ovdje neko vrijeme, a onda ću na spavanje. Baš me zabavlja sjediti u tišini i gledati zid. I ne ću paliti svjetlo u sobi, skinut ću se u mraku, tebi za inat. Kako si ti naporan večeras!

Petar (čudeći se): Pa ne možemo ostaviti Marka cijelu noć u zahodu?!Miljenka: Pa u čemu je razlika, ležao u zahodu ili na patologiji, svejedno je mrtav. Ti ćeš to

sutra u bolnici urediti.Petar: Pusti ti mene, imam ja drugog posla. Mislim da bi sada trebalo nekog nazvati… Re-

cimo, bar liječnika i pogrebnika. Eto bar njih, pa će se oni pobrinuti… Platit ćemo, samo neka srede to, mislim s papirima i pokop, kako to već ide… Mogao je već biti pokopan da smo na vrijeme nazvali. Trebali smo i svećenika nazvati. I svu smo tu gnjavažu mogli elegantno izbjeći, onako gospodski…

Miljenka: Ajde nazovi, a što čekaš?! Ajde, zovi, pametnjakoviću. Nazovi ako možeš. Ili… po-šalji im dimne signale!

Petar: Koje dimne signale! A da ti ipak popiješ koju tabletu za smirenje?

(Miljenka grize usne, čupa kosu, stenje, udara dlanom o svoje čelo…)

Miljenka: E hoćeš reći da sam luda, je li?! Jebote! A čime ćeš nazvati ako ne pošalješ dimne signale, pametnjakoviću?! A što blejiš u mene, kao da sam kokoš koja nese jaje?! Gdje ti je mobitel, a gdje ti je telefon? Idiote!

Petar: A gdje je?Miljenka: A crvi te izjeli, kao da ne znaš, pa Marko je prodao… Prodao bi bio i tebe, ali za tebe

tako glupog ne bi ni kurca dobio…Petar: Molio bih te, bez prostih riječi. Kada se iznerviraš, znaš tako ružno prostačiti.Miljenka: Oprosti, ne ću više. Izleti mi, a da toga nisam svjesna. I u najtežim trenutcima treba

ostati pribran i dostojanstven. Onako gospodski… Kao slika… Grad gori, iza tebe se zgrade ruše, a ti na pločniku sjediš u fotelji, piješ konjak i slušaš Bacha, ponekad samo se nasmiješiš i kažeš biranim riječima o tome kako je ovaj život lijep i neobično prekrasan, dok se ne srušiš mrtav, pogođen ciglom u glavu.

Petar: Uvijek zaboravim da je sve prodao što smo imali vrijednoga. Zaboravio sam na Mar-ka kao da ga nije ni bilo. Ti me izludiš pa i na sebe zaboravim. Jednog dana ću se probuditi i pitat ću se koga vidim u ogledalu. Čudno… A dobro… Ne ćemo zvati nikoga. Možda je i bolje tako… O tome je najbolje šutjeti.

103

DRAMA

Miljenka: Tebi je najpametnije šutjeti.Petar: Netko kuca…Miljenka: Čula sam da netko kuca, pa tko bi to mogao biti? Aha, bit će kakvi tvoji gnjavatori.

Otvori im. To su neki tvoji liječnici koji piju isključivo od sedam i po deca i žderu samo probrana jela. Gospoda, a do jučer ovce čuvali. Koja gamad, neobična gospod-ska gamad…

(Šapuću…)

Petar: Ma koji moji?! To su sigurno neke tvoje prijateljice u ovo doba dana, svrake, uosta-lom, čitam, želim čitati na miru. Odvedi ih u sobu. Bar da ovaj članak o novoj metodi kardioloških istraživanja o uzrocima zastoja srca pročitam do kraja… Moram stalno učiti kako bih bio u tijeku… Sve je to uzročno-posljedično…

Miljenka: A zašto baš ja? Uvijek ja, e pa ne ću ja otvoriti! I ne mičem se odavde, pa da je i papa na vratima! Da je Bog pred vratima, ne ću otvoriti! O Bože, oprosti mi što ti ime spominjem uzalud!

Petar: A dobro, opet počinješ. Otvorit ću ja da se ne prepiremo, a i nije u redu ostaviti ljude da čekaju pred vratima…

(Miljenka poput aždaje skoči ispred njega…)

Miljenka: E ne ćeš ti otvoriti, samo preko mene mrtve, pa ćeš poslije pričati okolo kako sve radiš u kući jer ti se žena izležava po cijele dane, e ne dam!

(Miljenka odlazi do vrata na prstima, viri kroz špijunku, vraća se do stola pa će šapa-tom…)

Miljenka: Kapetanovići? Gnjavatori! E pa da, zaboravio si, pozvali smo ih na večeru…Petar: A da, zbog Marka, da ga ubaci prijevremeno u služenje vojnog roka. Sada kada je

Marko mrtav, ta večera je nepotrebna. Ne treba nam njihova usluga. Pravit ćemo se da nas nema, da smo umrli.

Miljenka: Moglo bi to ipak biti zanimljivo. Dobro što su došli, kao da su znali da nam je ve-čeras potrebno neko, bilo kakvo društvo, ionako treba sve zaboraviti, u zaboravu je spas.

(Ponovno kucanje, snažnije i glasnije.)

Petar: Kako želiš, ali te upozoravam, oni nam ne trebaju, a znaš kakvi su i kakva će to večer biti. Otvori im vrata, a ja idem ugasiti svjetlo u zahodu i odvući Marka u spavaću sobu kako ga ne bi vidjeli ako im bude potreban zahod...

(Miljenka se zagleda u Petra, poljubi ga i nježno mu rukom prođe kroz kosu…)

Miljenka: Plače mi se… Osjećam kao da sam izgubila vjeru, a ona mi nikada nije bila potreb-na kao danas… Obriši mu pjenu s usana, izvuci špricu iz ruke i pokrij ga dekom, da ne nazebe, da moje malo sunce ne nazebe…

104


(Miljenka ide prema vratima plačući, Petar se žurno kao za neodgodivim poslom uputi prema zahodu, Miljenka obriše suze, popravi kosu pred ogledalom u hodniku i otvori vrata sa smiješkom, pozdravljaju se, sjedaju za stol, Ivan u čudu gleda prazan stol, hva-ta ga nervoza, hvata se grickalica na stolu, dolazi Petar, pozdravlja ih pa će Ivanki…)

Petar: Ivanka, spremio sam ti onaj zapis o psihologiji što si tražila, dođi…

(Ivanka se diže i kreće za Petrom, zaustavljaju se u hodniku koji vodi prema zahodu i sobama, Petar šapuće, no u njegovu se glasu osjeća ljutnja…)

Petar: Pa gdje si ti danas? Čekali smo te do podneva! Ginekolog Kragić totalno je poblesa-vio čekajući!

Ivanka (bojažljivo): Petre, ja ne bih…Petar (povlači je za ruku, diže ruku kao da će je udariti, totalno se preobrazi): A što ti to ne

bi? Možda si se predomislila pa bi rodila. O tome si trebala misliti kada si se jebavala i meni tvrdila da si stavila spiralu, jebala te spirala! Hoćeš mi život uništiti! Sutra se na-crtaj u deset u ginekološkoj ambulanti, čekat će te Kragić, a bit ću i ja tamo! Trajat će najviše deset minuta. U Hotelu Astorija produžio sam rezervaciju za sutra, tamo ću te ja odvesti i ostati nekoliko sati s tobom da ne dođe do komplikacija. Reci doma da imaš neki tjelesni ili nešto slično i da ćeš nakon toga u školu. Za školu ću ti napisati opravdanje. Navečer ćeš doći kući kao da se ništa nije dogodilo. A sad se saberi i ne seri! Idemo za stol, smireni i vidimo se sutra, ionako imam toliko sranja u životu da mi ne treba još i ovo tvoje… Drži ove papire. Što me tako gledaš?! To je kao da sam ti dao nešto iz psihologije, glupačo!

(Petar se vrati za stol, smiješi se, Ivanka se nasloni na zid, prođe rukom preko trbuha pa će kao sama sebi…)

Ivanka: Rodit ću ja tebe, maleno moje. Ništa ti ne brini, obećajem ti svojim životom, sjebat ćemo mi njihovu filozofiju. Dobro me poslušaj, bit ćeš ti moje sunce, a oni neka se dave u mraku…

(Uto se otvore vrata šimićevske spavaće sobe, na vratima se pojavi Marko bljedožut poput pokvarenog kozjeg mlijeka, tetura, frflja dok govori, izbezumljen, isplaženog je-zika…)

Marko: Boli me, sve me boli…Ivanka: E Marko, djeluješ mi malo onako…Marko: A koja si ti, jebote ja… Ne znam koji mi je kurac danas, gubim svijest ka da sam neki

jebeni paraplegičar… Sve mi je mutno pred očima… Netko mi stalno gasi svjetlo pred nosom…

(Marko teturajući krene prema blagovaonici. Kada ga ugleda, Miljenka mu se baci u zagrljaj jecajući, a Petar se kroz prozor zagleda u mrak i ostane nekoliko trenutaka tako ukočen kao da je izgubio svijest. Marko se istrgne nekako iz majčina zagrljaja pa će prijeteći prstom, djeluje totalno omamljen, kao da se probudio iz teškog pijanstva…)

105

DRAMA

Marko: Sve ću ja vas pojebati! Još noćas!

(Kako to reče, izgubi svijest i tresne na pod kao pokošen, Miljenka se baci na njega, hoće ga odvući do kauča, Petar joj pomogne, dignu ga na kauč. Ivanka zbunjena, Ana gleda u pod i lagano cvili, Ivan guta grickalice kao da se to i ne događa.)

Petar (kao da se opravdava): Živ je, tek mala nesvjestica, ovdje nema zraka, otvorite prozore…

Ivan (šapćući Ani, koja je prestala cviliti, ali i dalje gleda u pod ne obraćajući pažnju na događanja): I oni bi da ga ja u vojsku ubacim?! Pa taj mamlaz nije ni za kanalizaciju! Tri i tri nikako ne mogu biti pet. Rekao sam ja tebi, nema tu discipline… I gdje je ta večera?! Nema tu ni dima ni vatre. (General naglo i odlučno ustane u stavu mirno i zapovjednički priupita obraćajući se Petru.) Gazda, onda gdje je ta večera na koju smo pozvani?

Petar: Pa čovječe, dijete mi umire, a ti pitaš za večeru! Ivan (nagne se da bolje vidi Marka, Miljenka ga pokušava vratiti svijesti ljubeći ga, Petar je

gura govoreći da mu da zraka): Koliko ja vidim, nije njemu bogzna što, pao mu tlak pa se malo i onesvijestio momak, polijte ga vodom pa da večeramo…

Petar (ustane i zagleda se u Ivana kao da provjerava je li ovaj normalan): I tko je ovdje liječnik, ja ili vi?

Ivan (podsmješljivo): A da mu, doktore, ipak izmjerite tlak?!Petar (sav izvan sebe upire prst u Ivanku): Bolje bi ti bilo izmjeriti tlak svojoj kćeri koja je

upravo ovih dana ušla u treći mjesec…Ivanka (plačnim glasom): Petre, molim te, nemoj!Ivan (ozbiljno): Čekaj, čekaj, u treći mjesec, čega?Petar (urla unijevši se u Ivanovo lice): Treći mjesec trudnoće, generale! Treći mjesec trud-

noće, djede!!! Idiote!Ivan (totalno se izneredio, napravi nekoliko koraka naprijed pa nazad, vadi pištolj i uperi ga

Petru u glavu): Kakva trudnoća?!Ivanka (naglo ustane, uzbuđena, stane između Ivana i Petra, Ana cvili, lagano se trese, Miljen-

ka ljubi Marka): Generale! Tata! Ako misliš koga ubiti, pucaj u mene jer…

(Ivanka zastane usred izgovorene rečenice, u očima očaj, uhvati se između nogu, pogle-da, ruka krvava, lagano gubi svijest, ruši se. U to vrijeme Miljenka prska vodom Marka prskalicom za pranje prozora, on se budi iz nesvjestice, gleda oko sebe, nešto mrmlja sebi u bradu, Miljenka ga ljubi, Ana cvili.)

Petar (klekne pored nje, pipa joj puls, daje joj kao umjetno disanje, a u biti je ljubi): Miljenka, hitno nazovi Hitnu, previše krvi gubi.

Ivan (u nevjerici): Zašto krvari?Petar: Čovječe, pa zahvaljujući tvojem pištolju i idiotskom ponašanju izgubila je dijete,

upravo… Zato krvari!Ivan: Izgubila je dijete? Koje dijete, jebem li ti dijete!

106


Miljenka (u žurbi, oblači se): Hitna stiže za par minuta. Marko, diži se, ideš i ti na ispumpava-nje pa u komunu, uzet ću ja stvar u svoje ruke, ovaj tvoj otac ne zna ni ko je ovdje živ, a ko mrtav. Spali diplomu, idiote!

(Ivan potpuno zbunjen, uhvati Ivanku u naručaj, nosi je, sve ponavlja u nevjerici… Koje dijete, rekao sam ja, nema tu discipline… Ona je i dalje u nesvijesti, iza nje ostaje krvavi trag, umire… Petar i Miljenka vode Marka, on tetura i lagano gubi svijest, Miljenka ga stalno prska vodom iz prskalice za pranje prozora, Ana ostaje sjediti, gleda u pod, cvili…)

(Trčeći preko pozornice prolazi narednik Blaž Petrina u punoj ratnoj spremi, djeluje kao da je vidio Nečastivoga, trči prema naprijed, pa se vrati natrag, pa ne zna više gdje će, gleda u nekakvu mapu, stane na sredini pozornice, stavlja ruku preko čela i gleda u daljinu, prema publici, pozdravlja u stavu mirno, ponovno krene naprijed pa nazad, lijevo pa desno i nestaje s pozornice trčeći…)

4. kat

(Lagano se gasi svjetlo trećega kata, pojačava se svjetlo četvrtoga kata i pojačava se svjetlo ulične lampe tako da se profesor i student jasno vide. Malo su živnuli, kao da ih je prošla kriza prvog sna.)

Vito (odloži dalekozor, prebire po papirima): E, ovo bi moglo biti posebno zanimljivo za naše istraživanje. Odakle vam, kolega, ove spoznaje i informacije?

Špirijus: Postoje neki ljudi, ali i danonoćno istraživanje, pa nisam sjedio s mirom ovih dana.Vito: Kolega, kada položite još ovih nekoliko ispita, mjesto asistenta čeka na vas. Osobno

ću se pobrinuti. To svakako ne ulazi u pitanje vašeg seksualnog opredjeljenja, niti je to neka velika prepreka, to me ne zanima, mada sam primijetio. U znanosti spolovilo ne postoji, samo žudnja za znanjem.

Špirijus (pomalo uvredljivo, ali i obazrivo): Profesore, ja nisam homoseksualac…Vito: Nisam ni mislio, nego sam htio reći da znanost ne trpi pretjerano odavanje užitcima.

Znanost je svemoćna, a krafne su slatke… Puno mi se zagledavate za ženskim su-knjama, to može poremetiti bistrinu vašeg pogleda i zaključivanja. I ta vaša posebna zainteresiranost za tu namigušu Mariju Ramljak. Ona može biti samo objekt našeg proučavanja, nikako ne bi smjela biti objekt požude. Takvo nešto odvlači nas od biti promatranja.

Špiro: Ona nimalo ne nalikuje na objekt. Cvijet je subjekt, nikada objekt.Vito: Kažete cvijet… Cvijet koji nije ubran, uzalud je procvjetao u vašim očima. Čini mi se,

kolega, daleko ste vi od branja toga cvijeta, pa čemu se onda mučiti?Špiro: Miris cvijeta zna ponekad biti snažniji i ljepši od bilo koje ljepote branja tog cvijeta.Vito: Nema ništa od tog vašeg mirisa, samo uzaludne tlapnje i nepotrebne iluzije. Zabo-

ravite Mariju. Poremetit će naš sustavni pristup sociološkoj studiji.

107

DRAMA

Špiro (sve slobodniji i otvoreniji): Znam ja dobro gdje mi je mjesto u toj priči, daleko sam ja od Marije. Nije se ni osvrnula kada bih došao i kao očitao vodno stanje, njuškao okolo i pozdravljao je na odlasku, ali to me nije sprječavalo da se ponekad opijem mirisom njezine ljepote. Nijedno pijanstvo ne može čovjeka opiti kao miris blizine drage žene. Uostalom, okupirana je bolesnim djetetom i udana je, a možda bi sve drugačije bilo da nije tako. Možda bi mi se obratila, pogledala me, pa bih sjeo pored nje… Da se zvijezde nisu nakrivile…

Vito: Da, nada umire tek onda kada nikoga više nema među živima. I taj miris ljepote, sve je to precijenjeno i napuhano, kolega. Mladenačka uobrazilja. A zvijezde, kao i noćas, one su takve kakve su, tamo su gdje jesu i nikada se ne će pomaknuti ni milimetar.

Špiro: Nažalost, mi se krećemo kako nas zvjezdane zrake osvjetljavaju, a one stoje na mje-stu nepomično, tako da i mi stojimo na mjestu misleći da se pomičemo. Naše mje-sto je maleni krug u kojem se vrtimo i koprcamo…

Vito: Znate, kolega, vratimo se mi spolovilu u odnosu na znanost. Tesla se dao kastrirati kako bi se posve posvetio znanosti. Što mislite, je li vrijedilo? Mislim da jest, mada se ja ne bih dao kastrirati iz čisto praktičnih, a ne teorijskih razloga. No, da vidi-mo kako stojimo s gospodom odvjetnicima. Na četvrtom katu, a zapravo visokom potkrovlju, živi obitelj Radinović. Zanimljivost ovog stana čini to što jedino mjesto gdje se moglo ustati uspravno na noge bijaše oko stola, gdje se jelo, svugdje se u stanu moralo hodati pogrbljeno ili na koljenima, a negdje se moralo i puzati; naime, postoji propisana visina zgrade u Domagojevoj ulici kako je već odavno određeno u mnogim europskim metropolama pa su tako nastale nepremostive prepreke pri uređenju potkrovlja za odvjetnika Radinovića, koji je svojim djelovanjem zadužio grad. Podrumski stan nije ga zanimao, a prva dva kata bila su dodijeljena prije njego-va useljenja zaslužnim građanima Kapetanoviću i Šimiću. Zašto Miroslav Radinović nije odustao od tog potkrovlja, kriva je Nevena, njegova gimnazijska ljubav. Zani-mljiva misao, kolega, odakle vam ta ideja?

Špiro: Odvjetnik Radinović mogao je dobiti bilo koji stan u gradu, kuću, palaču ili nešto slično. Zadužio je grad svojim djelovanjem gotovo kao Isus crkvene velikodostoj-nike, kako političkim tako i odvjetničkim makinacijama. Jedino što ga je zanimalo bilo je uređenje potkrovlja u Domagojevoj 23. Istragom sam došao do njegove gi-mnazijske ljubavi koja je nekada s roditeljima stanovala u Domagojevoj 23 i zvala se Nevena.

Vito: Zlata vrijedan podatak. Zablistat će u našem dijagramu odnosa nasuprot prolasku vremena. Nastavljamo, pišite… Kada bi nakon kina kući otpratio Nevenu, koja je sta-novala u zgradi 23, zastao bi u Domagojevoj ulici, osluškivao šum jesenskih vjetrova i sanjario kako će jednom tu s Nevenom stanovati te u nedjeljno jutro, prije mise, s njom i djecom šetati tom ulicom duboko uzdišući mirise proljetnih cvjetova… Nevena se udala i otputovala negdje. (Vito odmakne papire te se znatiželjno zagleda u Špirijusa.) Kolega, u vama ima poetičnosti, tu nema nikakve dileme… Čujte ovo

108


što ste zapisali… Još uvijek kada pogleda prema prozoru prvoga kata, odvjetnika Radinovića nešto čvrsto stegne oko srca te ga ne pušta danima.

Špiro (skrivajući zbunjenost): A eto, ponekad se zanesem…Vito: Ovo je ipak malo prepatetično, no svejedno zapišite, sviđa mi se, mada bih vas, dragi

kolega, morao upozoriti da znanost nije poezija, ne trpi znanost ovako ili onako. To što ja pišem poeziju, zaboravite, ne pišem ja poeziju, poezija piše mene. Ja se od nje ne mogu obraniti. Kao neki san… Legnem, u polusvijesti sam, ona me napadne kao vatrena ljubavnica, napastuje me, onda tako obeščašćen ustanem i moram to zapi-sati. Do jutra na bijelom papiru skladam ode kao neki ljubavnički zavjet. Idemo da-lje, ovaj kat čini mi se posebno zanimljiv za naše sociološko istraživanje s određenim psihološkim primjesama. Močvara, livada, svejedno. Pogledajmo stanje stvari kakvo ono jest… Odvjetnik Miroslav Radinović i njegova žena, pravnica u invalidskoj mi-rovini zbog alkoholizma, Darinka, rođena Šatinović, te njihov jedinac Ante Branimir, netom završeni pravnik i nedavno zaposlen u Odvjetničkom uredu Radinović i sin večeravaju. Molitvu prije večere izgovorio je njihov dušobrižnik i dragi gost, nekada uvijek nasmiješeni don Karmelo, a odnedavno poznat građanstvu kao časna dona Karmela, ili u sjemeništu zvana dona Madona. Naime, ona bijaše nekada naočiti svećenik don Karmelo dok se nije tajno pri kliničkom centru operirao na radost sve-kolikoga svećenstva Župe od svetih Gospinih prikazanja i promijenio spol. Oni jedu, čuje se udaranje vilica u tanjure i okolna tišina prošarana šumom vrtnih stabala, prozirne breze i ljubičastog tamarisa…


Darinka (vidno pijana, teško gađa vilicom u usta pa joj hrana ispada na sve strane, no svejedno puni čašu i trusi vino kao da je voda): No, recite, velečasni, ili časna… jeste li vi sada don ili dona? Ja naprosto ne znam kako da…

Miro (ljutito): Darinka, ako bi mogla malo zakočiti, na nizbrdici si, sletjet ćeš u provaliju…Darinka: Ne, ne, oprosti, Miroslave, ali ja moram znati tko je ovdje tko i kako gledati na tko

je tko ili koja je koja. Živjeli ili živjela, meni je svejedno, ali ja bih voljela znati. Ala klizi ovo bijelo…

Ante (guta hranu kao da nije jeo tri dana, i njemu komadići hrane ispadaju iz usta, ali ne od pijanstva, nego od silne žurbe, kao da se boji da će mu netko nešto oteti, s vreme-na na vrijeme podigne glavu i ponešto nesuvislo prozbori, iritantno se smijući): Kako meni klizi pečeno! Hihihi! Više volim pečenje od gulaša… O, kako ja volim kremaste kolače, kako meni to klizi… Mama, ima li kolača?

Darinka: Ajde, Ante, žderi i ne seri! Miroslave, ja samo moram znati tko je tko, i ništa više. Miroslave, zar je to previše?! Jebote! Tražim li možda previše, a?!

Miro: Neugodna si i molim te, ako ikako možeš, da ne psuješ u društvu velečasne Kar-mele… (Sam za sebe.) Kada se sjetim Nevene, kao da mi srce prestane kucati… I tu nema pomoći…

Don Karmela: Ne, u redu je, gospođa Darinka je u pravu, treba znati tko je tko. Znanje je re-lativno i moram reći, sve je to u Božjim rukama, mi smo tek trunak prašine naspram

109

DRAMA

njegove svemoćnosti. Tko je tko, samo on zna, on koji nas je stvarao i koji će nas i pogubiti. Tako sam i ja samo trunak prašine i ništa više.

Darinka: A boga mi, niste mi vi baš neki trunak prašine. Ima vas, kako vidim, i cica i guzica koliko ti srce, da ne kažem kurac, poželi!

Miro (drekne): Dosta! Darinka: Polako, Miroslave, nema žurbe, bit će dosta kada ja dobijem odgovor. Živjeli! Kako

ovo bijelo klizi. (Pije i oblizuje se.)Miro: Don Karmela, ne zamjerite, ona je... kako vidite, i meni je neugodno.Don Karmela: Ne mora vam biti neugodno.Darinka: Meni je neugodno jer ne znam tko je on, a tko je ona. Vi, don Karmelo ili dona

Karmela, hoćete reći da je u Božjim rukama bio i skalpel, bušilica, što već, mislim u Božjim rukama kada su vas bušili, mislim kada su od on učinili ona. O jebote, nisam znala da je otvoren neki novi odjel u bolnici. Božji odjel. A da se i ti, Miroslave, za-pišeš na taj Božji odjel? Tebi bi puno bolje pristajala Miroslava nego Miroslav. Zapiši se što prije jer je sigurno duga lista čekanja mada tebe ne će trebati ništa posebno operirati niti što kidati. Živjeli vi meni, dona Madona, popijte nešto, grlo će vam se osušiti.

(Nalijeva mu u čašu i pola prolije po stolu, ispričava se, rukom briše proliveno, pije, cijelo vrijeme puši, gasi napola popušenu cigaretu, pali novu.)

Miro (ljutito ustaje, prijeteći): E sada je bilo dosta, prestani ili u postelju! Ovo je nepodno-šljivo! Treba ti odmora. (Ona ga blijedo gleda kao da ga ne razumije, u ruci drži nož prema njemu, maše kao slučajno, njegov ljutit glas prelazi u smirujući.) Darinka, ti si tako umorna. Moraš prileći, treba ti odmora.

Don Karmela: Sjednite, gospon Miro, nemojte se uzrujavati, znala sam ja podnositi i veće muke, Bog mi je svjedok. Sve na ovom svijetu Božje je djelo pa se može i razjasniti. E pa, draga moja prijateljice…

Darinka: Nisam ja vama nikakva prijateljica, sačuvaj me Bože takve primisli…Don Karmela: No dobro, draga gospođo Darinka, sigurno znate da je Evu Bog iz Adama

stvorio, iz njegova rebra. Muško ili žensko, samo Bog zna da tu nema neke razlike… Otkud nama pravo da sudimo i pitamo tko je tu tko, je li Adam muško ili žensko kada se iz njega stvorila žena, je li Eva žensko ili pak muško kada je stvorena iz muš-kog spola. Eto vam odgovora, samo Bog zna tko je od nas tko.

Darinka: Boga mi, ja nisam Darinko, nego Darinka i znam kako sam nastala i kako sam zače-ta… Jedne jesenske kišovite noći moj muški otac Pero mojoj je materi ženskoj Silviji ugura…

Miro (zaustavlja je odrješito, svi su napeti, jedino Ante smireno jede pečenje): Darinka, mo-lim te, ne zanimaju nas detalji tvojeg začeća!

Darinka (ne daje se smesti): I ja znam koja sam, ako treba, mogu se ja i skinuti pa da se vidi koja sam… (Počinje se skidati…)

Ante: A ako mene pitate, ovo je pečenje slađe od svih gulaša na svijetu.Miro: Stani, glupačo pijana! Daj, Darinka, pa nismo dotle stigli!

110


Don Karmela: Nije potrebno dokazivati, vjerujem vam, gospođo moja draga. Ne trebaju nje-mu svjedoci ni dokazi, Bog sve vidi i Bog će nama suditi pri određenju koji smo, a sve ostalo može kako nam se dogodi. I nema tu neke zagonetke, Bog je odredio što ću ja biti, ja sam samo vjerovala i poslušala njegov glas.

Darinka (i dalje se skida, teško joj to ide, sve joj zapinje, polugola, začuđeno): I Bog je vama do-šao i rekao: “Don Karmelo, mijenjaj spol ili umri, dokaži da vjeruješ u mene!” Kao što je došao onom nesretniku i rekao: “Zakolji sina da bi dokazao da vjeruješ u mene”? Zahtjevan neki Bog! A da nije bio malo više popio kada vam je došao i to rekao?

Don Karmela (podsmješljivo, inače cijelu večer ne skida mu se pritajeni osmijeh s lica): Nije bio pijan, Bog ne pije niti jede.

Darinka: Jebote, a od čega onda živi?! Ajde dobro, ima i takvih. Ja bih mogla bez jela, ali bez pića, boga mi, teško. I on došao vama i rekao: “Budi žensko!”

Don Karmela: Da, baš tako, došao i rekao, jedne noći.Darinka: A na što je sličio, je li ovako muževan ili je kao malo pederast taj vaš Bog kada muš-

ke pretvara u ženske?Don Karmela (prvi put uvrijeđeno, pogledom prema nebu): O Bože, oprosti joj jer gospođa

Darinka zaista ne zna što govori. Darinka: Hoćete reći da sam malo jače potegla? E pa jesam, ali nisam pijana, još uvijek znam

koja sam. Nisam Darinko, nego Darinka i ne treba on meni ništa praštati.Don Karmela: Oprostit će vam Bog jer on svima prašta. I ako niste znali, Bog nema lica.Darinka: A boga ti, bezličan je, a ja mislila da je dvoličan. Vidi ti čuda! A kojim jezikom govori?Don Karmela: Jezikom ljubavi!Darinka: A boga ti, imate li vi rječnik toga jezika da i mi smrtnici štogod naučimo.Miro (cijelo vrijeme vrti očima, hvata se za glavu, maše prema Darinki ne bi li je ušutkao):

E, sada je bilo zaista dosta! Darinka, pa nismo dotle stigli da i na Boga psuješ.Darinka (udari šakom o stol, izvrne se njezina čaša pa se prolije, ona brže-bolje ulije vina, na-

pije se pa će oštro, kao da se odjednom donekle otrijeznila): A kažeš, Miroslave, pa ni smo dotle stigli… Znam ja dobro dokle smo mi stigli… Slušaj ti mene dokle smo mi stigli. (Uperi prst prema don Karmeli.) Ovaj tu ili ova tu, tko će znati... ovaj tu, Božji izaslanik… e on, dragi moj, ili ona, kako joj drago, po Božjoj volji dona Madona… ona nateže sprijeda i straga… I meni se to više gadi… ili je ona možda nategnuta… Tko koga tu? Boga mi, tko će to znati, sva sam se zbunila… E don Karmela, je vi mene jebete s tom vašom dvospolnom vjerom! Ja sam se totalno zbunila, boga mi, ja sam totalno zbunjena… (Potegne iz čaše kako bi se sjetila što je htjela reći, digne prst kao sjetila se, pa se digne na noge kako bi nešto važno rekla, no odmah izgubi ravnotežu i stropošta se na stolicu.) Jebote, Miroslave, kako se ovaj tvoj odvjetnički brod lju-lja! Ovamo pa tamo, nikako da stane, pa onda sve jednom odjednom ode u krasni kurac… E, kada govorimo o natezanju i dokle smo stigli. E pa stigli smo dotle da ti primaš ovog tu ili ovu tu… kojeg je nateglo pola nadbiskupije kada je bio Karmelo, a sada kada je Karmela nateže ga ostala polovica nadbiskupije… Hoću reći da je on namirio ovako ili onako, brat bratu, cijelu nadbiskupiju. E pa, Miroslave, pitam ja tebe, koga ti meni u kuću svakodnevno dovodiš. Eto dokle smo stigli. Do zida! (Polu-

111

DRAMA

gola, spusti glavu na prsa i trenutno zadrijema, čuje se njezino teško disanje. Miroslav je totalno izbezumljen, drži se za glavu.)

Miro: Ako ikako možete, don Karmela, oprostite joj, ja preuzimam njene grijehe na sebe…Ante: Uf, što je ovo pečenje slatko!Don Karmela (sklopljenih ruku prema nebu): O Bože, ti vidiš nas grešnike kako nismo dostoj-

ni da uđemo pod tvoj krov i budi milostiv prema nama kada nam budeš sudio. Sve vam je oprošteno.

Miro (s olakšanjem kuhinjskom krpom pokrije golotinju svoje žene, ostala je u donjoj majici, natoči Karmeli vino, pa sebi, kucnu se, kao slučajno mu padne ruka u don Karmelino međunožje, malo je zadrži mičući ruku gore pa dolje, izvuče ju i uzme njezinu ruku, ljubi je, nakašlje se): Hvala, znat ćemo vaše milosrđe nagraditi. Eto, vidite kako mi je. Koja pokora! Nema tome lijeka, no svatko svoj križ ima, ne žalim se. Napokon bismo na miru mogli progovoriti o poslu.

Don Karmela: Bog nam je svjedok kako brinemo o svojim bližnjima i kakvu žrtvu podnosimo.Miro: E, kakvu ja žrtvu podnosim, sam Bog zna! A dan još nekako prođe, ali noć s njom,

koliko sam ja besanih noći probdio… (Kao sam za sebe.) Kada se samo sjetim Ne-vene, i kada pogledam na prozore prvog kata, nešto me stegne oko srca i ne pušta me danima. Nego, velečasna, vratimo se onom o čemu smo započeli prije večere… Spominjali ste mi još neke svjedoke.

Don Karmela: Pojavila se neka žena iz naše župe, svjedočila je da je naš nadbiskup molio za zdravlje njezina djeteta i da je ono ozdravilo pa bi to trebalo i zapisati i ovjeriti.

Miro: Pošaljite je sutra u ured pa ćemo to obaviti.Don Karmela: Za plaćanje ne brinite, bit ćete i posebno nagrađeni kada nadbiskupa proglase

svecem.Miro: Ma ne brinem, pa znam s kim imam posla. Nego ispisana je vaša izjava, samo je tre-

bate potpisati. Ante, donesi Karmelinu izjavu.Ante: A to, evo sad ću. (Briše masne ruke i usta, uzima iz police neki papir, dodaje ga ocu i

nastavlja jesti.) Miro: Dakle… (Počinje čitati.) Ja dolje potpisana… I tako dalje… U svrhu proglašenja uzo-

ritog nadbiskupa, toga i toga, svetim… I tako dalje… Nedavno u Božjem miru pre-minulog… I tako dalje, e ovo je sada krucijalno… Potvrđujem pri zdravoj pameti i u potpunoj kako zakonskoj tako i moralnoj odgovornosti da me je Uzoriti molitvom izliječio od kostobolje i nesnosnih želučanih tegoba te me pri noćnih posjeta u skru-šenoj molitvi kao i svojom duhovnošću, koja je proizlazila ravno iz Božje snage, odri-ješio svih mojih zabluda kao i počinjenih grijeha… I tako dalje… I zato i iz svega toga napisanog spreman sam posvjedočiti o blaženosti i svetosti Uzoritog… I tako dalje… Datum i potpis.

Ante (prestaje jesti, nekako uvrijeđeno, donekle ljutito): Ja bih te noćne posjete izbacio, po-malo djeluje neuvjerljivo.

Miro: Meni to baš zrači nekom svetošću. Pa ne će se čuda događati u pola bijela dana, recimo u podne, dok smo za ručkom. Ali noću sve djeluje magično, čudesno, ma idealno za djelovanje čudima.

112


Ante: Mislio sam s pravnog stanja gledano, to je potpuno irelevantno, i čemu zablude? Čuda se mjere u ozdravljenjima, a ne u nekim zabludama.

Miro: E varaš se, najveća čuda događaju se u ljudskim dušama. Lako je ozdraviti, ali ajde ti nekog preobrati ako si čudotvorac i svetac.

Ante (potpuno izmijenjen, ne djeluje više budalasto, ne jede, ne smije se iritantnim smije-hom, oštro gleda oko sebe, ljutit, već potpuno iznerviran, udara šakom o stol): Inzisti-ram, to noćno ide van iz izjave, nismo mi pisci mirakula, nego odvjetnici koji trebaju dokazati da je nadbiskup u svom djelovanju bio svetac, to nam je konačni cilj.

Darinka (probudi se od udarca, ustane kao navijena, hoće nešto reći, prstom pokazuje na don Karmelu, sruši se u stolici i zadrijema, Miro je pokriva kuhinjskom krpom, na trenutak digne glavu i pogleda u njega, mrmlja sebi u bradu): Ona ili on, jebote, bit će rata… Bit će tišine koliko ti srce hoće…

Miro (miroljubivo, očito prestrašen nakon bijesne Antine reakcije): Dobro, Ante, pa ne mo-raš se odmah tako žestiti. Eto, izbacit ćemo noćne posjete, zaista nemaju neku teži-nu pored svih ovih svjedoka, teških bolesnika koji svjedoče o svom ozdravljenju… Posebno je jaka ona izjava, ključna, one jadnice što je umirala od karcinoma kostiju, raspadala se, i gledajući u njegovu sliku, i moleći, ozdravila… Bila je na televiziji neki-dan, dala se u sport i trči maraton na trideset kilometara. Uzela zlato. Imamo izjave i sve nalaze liječnika o njenoj bolesti, dokumentirano. E, ta nam je najjača. Slažete li se, don Karmela, da izbacimo ove noćne posjete, kako Ante kaže?

Don Karmela: Kako vi kažete, moje je da služim Bogu na slavu našeg uzoritog i svetog nadbiskupa.

(Netko agresivno lupa na vrata, Darinka se budi, kaže… Bit će rata, kažem ja vama… i odmah zadrijema, Miro kaže: “Tko je ovo sada?” Sagnut odlazi otvoriti vrata, ulaze Petar, iza njega Ivan.)

Miro: Dobra večer, susjedi…Ivan (bijesno): Meni večer nije dobra, jebem ti život!Miro: Što se dogodilo?Darinka (na trenutak se probudi): Bit će rata, kažem ja vama…Petar: Umrla Ivanka, iskrvarila.Miro: Molim?!Petar: A eto, izgubila dijete i iskrvarila, kasno smo stigli u bolnicu.Miro: Izgubila dijete?!Ivan (sav je očajan, hvata se za glavu, vadi pištolj iz pojasa, maše prema Miru, odrješito):

Idemo! Ti si pisao, ti ćeš i otpisati! Jebem ti život da ti jebem! Netko mora platiti ovaj račun. Tri i tri su šest! Idemo!

Miro (u čudu): Kamo idemo?! Što ću otpisati?!Petar (kao neki prevoditelj Ivanovih zbrkanih misli): Ugovor o stanovanju Ramljakovih.Ivan: Prčim li im mater kurvanjsku, djecu su mi uništili! Idemo! Još noćas će na ulicu pa

neka se jebu kako znaju... ako ih sve ne pobijem.Miro: Zašto Ramljakovi?!

113

DRAMA

Ivan: Eto zato.Miro: Moram pitati kao odvjetnik i njihov zastupnik, postoje li neki argumenti za takvo

nešto? Ivan (uperi mu pištolj u facu): Je li ti ovo dovoljan argument?!Don Karmela (želi smiriti, pruža ruke prema njima kao da moli): Ako bih ja mogao…Ivan (s gađenjem prema njoj): E ne može, pederčino! Sve bih ja vas pedere pobio. Imali vi

krunicu oko vrata ili oko guzice, dođe vam to na isto. Idemo!Miro (malo se nećka, nije mu svejedno): Ali zašto?Ivan (uperi pištolj u njega): Zato!Darinka: Bit će rata… Bit će drpanja… Bit će sranja…Ante: Koja sjebana priča, sprijeda i straga…Petar (vidljivo mu namiguje, potpuno je blijed i prestrašen): Ma čisti kurbarluk. Josip Ram-

ljak je maloj Ivanki napravio dijete i tako indirektno bio uzrok njezine smrti, a ona njegova žena Marija, kaže Ivan da je vještica i začarala mu Ivu pa se ovaj zato objesio, eto zašto.

Don Karmela: E to su već razlozi o kojima bi valjalo razmisliti i ne samo razmisliti, nego i spaliti. Nakotilo se tih vještica danas sva sila…

Miro: A onda dobro, idemo… Ante, dodaj mi onaj ugovor Ramljakovih o doživotnom po-sjedovanju stana i zaposlenju. Samo ja ne znam hoće li se to večeras moći urediti i njih u biti bespravno deložirati, a i to dijete im je bolesno…

Ivan: Moći će! Ako ne isele noćas stojećki, hoće ležećki, nogama naprijed. Jebo ja sliku svoju ako tako ne bude. I jebem ti dijete. I kažeš imaju bolesno dijete, a gdje su moja djeca, prčim li im mater kurvanjsku?! Gdje su moja djeca, gdje je moja mala prince-za?! Eno, leži na patologiji. Režu je, jebem ti život! Dabogda Ramljakove noćas na živo rezali!

(Odlaze pognuto i puzeći, don Karmela se u trenutku totalno preobrazi u pohotljivu i napaljenu. Približi se Anti, ljubi ga, liže mu lice pohotljivo. Ovaj se diže, kuhinjsku krpu koja se nalazila Darinki preko grudi stavlja preko glave da joj prekrije oči. Vraća se u Karmelin zagrljaj vidno nezadovoljan, ona spušta glavu i otkopčava mu šlic, ovaj ljutito podigne njezinu glavu, neraspoložen je.)

Don Karmela: Mišu moj maleni, što ti je, da te nisu ovi luđaci oneraspoložili, i ova tu pijana tuka?

Ante: Ne zovi mi mater tukom! Kakva je, takva je, mater mi je. Rekao sam ti sto puta, nisi se trebao operirati, znaš da ne volim žene, a ti si sada, jebote, žensko od glave do pete. Imam osjećaj da diram ženu kada te taknem. Moja je ljubav presahnula…

Don Karmela: Božja volja, sve je u njegovim rukama. Ne ljuti se, moj mali mišiću, pa sada je kao i nekada. Zabij mi ga straga. Ponekad, kada poželiš, možeš i sprijeda, i zar to nije dobitak. Zar to nije Božji dar?!

Ante: Mrzim žene!Don Karmela: Ja za tebe nikad ne ću biti žena, nikada, ljubavi moja! Ja sam za tebe tvoj jebeni

djevac. Želim tvoj kurac u ustima da prestanem disati, želim ga u oku da prestanem

114


gledati, želim ga u uhu da prestanem slušati, želim ga u svakoj mojoj jebenoj rupi kako bih mogla živjeti!

(Ljube se, Ante sve zadovoljniji i napaljeniji, ruše sve sa stola, padaju na pod, na njih pada stolnjak pa se ne vidi što rade ispod njega, samo se naslućuje, Darinka se pone-kad trgne kao iz dubokog sna pa odmah potone u san, teško diše…)

Darinka (čuje se kroz krpu): Bit će rata…

(Svi stanovi osvijetljeni. Dok se Petar, Ivan i Miro vanjskim stubama spuštaju u po-drumski stan, lagano se pali svjetlo na drugom katu. U to vrijeme Miljenka se vratila iz bolnice i ulazi u svoj stan na trećem katu. Za stolom sjedi Ana i cvili. Miljenka sjeda kraj nje, zagrli je, čuje se i njezino tiho jecanje. Pali se svjetlo na drugom katu, stan Kapetanovića potpuno je opustošen, sve je pokradeno, nema ničega. Pali se treperavo svjetlo u podrumskom stanu, za stolom sjede Marija i Josip. Kao na početku, Marija čisti grašak, Josip puši i nijemo gleda ispred sebe. Petar i Miro ispred, Ivan iza njih, ulaze bez kucanja i bez pozdrava, Josip i Marija gledaju ih iznenađeno, sve se odvija brzo…)

Miro: Došli smo vas obavijestiti da je Ugovor o korištenju stana u zamjenu za poslove do-mara i vrtlara bez prava na plaću prestao važiti jučer u ponoć i morate trenutno na-pustiti ove prostore po sili zakona. U slučaju da to ne učinite, bit ćemo prisiljeni zvati policiju, a to vam ne bih preporučio jer oni znaju biti jako grubi i ne znaju za milost. Po stvari možete navratiti sutra, bit ćemo toliko dobri da vam to dopustimo…

Josip (ustaje i gleda ih u nevjerici): Što to znači?Miro: To znači da vaš ugovor više ne vrijedi po Zakonu o ugovorenom radu što je jučer

stupio na snagu, pa…Ivan: To znači da skupiš ženu i dijete i odmah iseliš iz stana!Josip: Ne idemo mi nigdje odavde! Nikada!Marija: Što je vama ljudi?Ivan: Što je nama?! Ti zaista želiš znati što je nama?!Josip: Mi ne idemo nigdje odavde!Marija (molećivo): Petre, što se ovo događa?Petar (sliježe ramenima): Ništa dobroga…Josip: Ja želim znati…Ivan: Želiš li ti zaista znati?Josip: Nigdje mi ne idemo, naše je pravo ovdje živjeti do kraja života i nitko nam to ne će

oduzeti. Ljudi, osvijestite se, hajdemo nešto, onako dobrosusjedski, popiti i nazdra-viti, tako vam Boga, smirite se…

Ivan: Smirit ću ja tebe jednim metkom…

(Ivan uperi pištolj u Josipa, zadrhti mu ruka, počinje se lagano tresti.)

Petar (šapne mu na uho): Što čekaš, ubij ga! Dijete ti je silovao i oplodio!Ivan (okrene se prema Petru, gleda ga kao da se tek sada probudio i ne zna gdje je i što se

događa): Ali ja, ja, ja nisam nikada pucao, a kamoli nekoga ubio… Ja to ne mogu!

115

DRAMA

(Pruža prema Petru pištolj, ovaj mu ga uzima iz ruke. Ivan pada na koljena, sklapa ruke, moli se u sebi, očito se slomio…)

Petar (za sebe): Koji kreten!

(Hladnokrvno uperi pištolj u Josipa, ispred njega skoči Marija, pucanj, Marija se izvali na stolicu, klone joj glava, kao da spava, kao da je zaspala na trenutak i za koji trenu-tak će se probuditi, na košulji crvena mrlja koja se širi, Josip nijemo gleda ispred sebe, riječ mu zastaje u grlu.)

Petar: Marija! Moja Marija!Josip: Čija Marija?Petar: Moja! Samo moja! I nikada nije bila tvoja, idiote nepotrebni! Spusti se u drvarnicu,

idiote, baci pogled. Tamo još miriše na naša tijela, na našu sluz, na našu pljuvačku, na naše poljupce! Jebote!

Josip: Mrtav si, čovječe!

(Josip razbije bocu praznog konjaka o stol i krene prema Petru, Petar uperi pištolj u njega, pogodi ga u prsa jednom, ovaj se malo trgne učinivši korak nazad, ali ne padne, napravi par koraka naprijed, Petar opali još dva hica u predjelu srca, Josip zastane, ne-artikuliranim pokretom bocom razreže svoje lice i sruši se mrtav, netko otvara vrata…)

Milan (s vrata): E Josipe, vani nešto slave, raspucala se banda. Zaboravio sam ti reći da sutra ne mogu do podneva jer…

(Zastane u pola rečenice vidjevši prizor, polako se počne vraćati natraške prema vrati-ma. Petar se okrene prema njemu i u njega ispali dva metka. Pogodi ga u prsa. Milan napravi korak, sruši se mrtav, posvuda poprskana krv. Petar se nagne nad Ivanom, upuca ga u sljepoočnicu, Ivan se sruši mrtav. Petar vješto maramicom obriše dršku pi štolja i ugura ga u Ivanovu lijevu ruku.)

Miro (cijelo vrijeme skriven iza kuhinjskog ormara, izlazi iz zaklona, prestrašen, ali pribran): Po… Pogriješio si ruku, pa nije ljevak.

Petar (prebaci pištolj u Ivanovu desnu ruku): Izgubio sam prisebnost. Dogodi se to i najbo-ljim kirurzima. Ti si mi svjedok…

Miro: Tvoj svjedok, tvoj odvjetnik i tvoj zaštitnik, a ti si moj povjerenik i moj sudužnik…

(Užurbano napuštaju stan, pri izlazu Petar maramicom briše kvaku izvana i iznutra, laktom zatvara vrata.)

(Iz sobe izlazi sanjiva i donekle probuđena Marina, ide prema majci, hvata je ispod ruke iz koje kapa krv, kaže molećivim pospanim glasom.)

Marina: Mama, piški mi se!

(Kako Marija ne odgovara, ona je malo gurne, Marija pada preko stola i baci svijeću koja se ugasi, petrolejska lampa žmirkavo svijetli…)

116


Marina (vidi se njezina sjena, sjeda na pod, uzima lutkicu s poda, češlja je): Mama, čudan je dan večeras… (Ljulja lutkicu kao da je uspavljuje i pjeva.) Nanaj, nanaj, moje maleno, sanjaj polje zeleno… Nanaj, nanaj, moje maleno, sanjaj polje zeleno…

(Ulična lampa jače osvijetli profesora i studenta koji se nijemo gledaju, nato profesor odloži dalekozor.)

Špiro: Ubili su Mariju?! Ubili su Mariju!Vito: Nisi valjda zapisao ovu pucnjavu.Špiro: Kako mogu pucnjavu zapisati?!Vito: Tako treba! Ne može se. Nije na nama da se pačamo, mi živimo za znanost, koja je

besmrtna. Gdje smo ono stali s pisanjem?Špiro: Kada su se spustili dolje.Vito: Briši to, nema spuštanja. Svi već davno spavaju.Špiro: Nema spuštanja, svi otišli na spavanje. (Briše pa zapisuje.)Vito: Daj kavu i krafne pa ćemo ponovno sve proći ispočetka da vidimo što je potrebno za

naše istraživanje, nepotrebno ćemo izbrisati. Nakon toga ćemo pogledati pomrače-nje Mjeseca i biti zadivljeni. A onda i mi na spavanje. Ujutro ćemo to unijeti u cijeli projekt…

(Špirijus odloži laptop, vadi termosicu s kavom, salvete, svije plastične čaše i krafne zamotane u papir.)

(Narednik Blaž Petrina u punoj ratnoj spremi pretrči pozornicu ne zaustavljajući se i nestaje s pozornice…)

5. čin

(Pale se svjetla u stanovima, sve je jasno vidljivo. Svi sjede i razgovaraju, čuje se glas iz radija.)

Zlatko Zmijanović (glas iz radija): Večeras, točno u dvadeset i dva sata najavljen je fenomen koji se događa svakih tisuću godina, pomračenje Mjeseca.

(Josip čita Tolstojeve Sevastopoljske pripovijesti, nasuprot njega za stolom sjede Marija i Marina. Marija Marini hladi čaj, ona briše nos, očito je prehlađena. Josip odloži knjigu i gleda u Mariju.)

Marija (osjeti njegov pogled): Zašto me gledaš?Josip: Gledam te jer si lijepa i osjećam opojni miris čaja. Mogu li ja dobiti malo čaja? Baš

mi paše čaj dok čitam Tolstoja. Zamisli, samovar na stolu i pogled u daljinu kroz za-magljen prozor dok se miris čaja širi prostorom, a vani sniježi cijelu noć i čuješ kako šume pahulje nošene vjetrom.

Marija (lijeva mu u šalicu čaj): On čita ruske klasike i okopava vrt, kako to gordo zvuči! Znaš, ništa nije bolesnije od umišljene ljubomore, a ja bih ti mogla postati ljubomorna na

117

DRAMA

sve te Nastasje, Ane, Mašenjke, Olge o kojima sanjariš i početi vikati… (Viče i maše kao da je luda.) Odlazim od tebe, odlazim u Moskvu!

Josip: Ja ljublju Mariju i Marinu! I nikoga drugoga. A snovi su samo snovi i ništa više…Marija: E da, sanjala sam čudan san… Da me varaš s mojom prsatom Anđelikom. Plačem, a

ti se smiješ, probudio me tvoj smijeh. Zamisli, nije me probudila tvoja odvratna ne-vjera, nego tvoj smijeh. Tako si se nekako ružno smijao. I nije tragično kada te netko vara, nego je strašno kada ti se smije zato što te vara.

Josip: Snovi su samo odraz tvojega psihološkog stanja i nisu istina.Anđelika (zvoni telefon, Marija podiže slušalicu, čuje se glas): Halo, Marija, ovdje Anđelika,

kako Marina? Baš sam se zabrinula kada si otišla s posla jer joj je skočila temperatura.Marija (šapuće Josipu i prijeti mu prstom): Eto, kao san nije istina, a zar ovo nije znak, maj-

store, sumnjiv si mi… E, Anđelika, Marina je tako-tako… Možda je neka virusna pre-hlada, mada sam i dalje zabrinuta jer slika njezinih pluća nije baš čista, morat će na dodatne kontrole.

Anđelika: Mogli bi sutra u kino. Može i Josip s nama, ako Marina može ostati sama…Marija: Mogli bi, a tko nam brani…Marija (čuje se kucanje): Oprosti, moram prekinuti, netko kuca. Josip će kupiti karte za kino.Anđelika: Ajde, pa čujemo se sutra. Nedostaješ mi. Znači, ti si na bolovanju do daljnjega. Reci

Josipu da kupi karte za film Leon, veliki iscjelitelj!Milan (Marija otvara vrata, ulazi Milan, nosi pakovanje vitamina i čaja za Marinu te dvije

čokolade): E, dobra večer, gospodo, došao ja, Josipe, da se dogovorimo za sutrašnju isporuku ranih sadnica cvijeća. Kada ti je zgodno da ti to donesem?

Josip: Sutra oko podneva, jutrom ću najprije prekopati i pripremiti zemlju.Marija: Hvala ti na čaju, Milane.Milan: Nema na čemu, a skoro sam zaboravio. (Vadi iz sakoa malu knjižicu.) Evo sam našao

kući ono što sam ti obećao.Josip (oduševljeno, ozareno): Čehovljeve rane humoreske… Milane, velika ti hvala i svaka ti

dala.Marija: Milane, ajde kada si već noćas dežuran, svrati do nas oko deset na čaj, gledat ćemo

pomrčinu Mjeseca…Milan: Moram ženi i malome Vinku odnijeti pizzu za večeru i topli sendvič za susjedu. Muž

joj radi noćnu pa me zamolila. Nakon toga ću obaviti jednu ophodnju i eto mene oko deset na čaj i pomrčinu. Baš se veselim….

Josip: Svrati, gledat ćemo pomrčinu Mjeseca, piti ruski čaj i pričati o ruskim klasicima.Milan: Zbogom, prijatelji moji! Evo i doktora, izvolite, samo naprijed, doktore…Petar: Dobra večer, dragi susjedi, ništa, samo sam došao proviriti kako mi mala Marina! Josip: Marina je dobro… Sjednite… Popit ćemo čaj…Petar: A ne, moram... žurim. Nego, što čitate?Marija: A moj doktore, ne pitajte, izludio me je s tim ruskim klasicima. Ako nije u vrtu, onda

je za knjigom. Poludio za Rusima.Josip: Ma nisam baš totalno poludio.

118


Petar: Neka, neka, tako postajemo duhovno bogatiji i šire nam se, da se slikovito izrazim, vidici. A tek raditi u vrtu, na svježem zraku! Vi ste, Josipe, zaista sretan čovjek! A i onaj moj sin Marko samo čita i čita, oslijepit će od čitanja…

Marija: Ali u Josipovu vrtu nema nikakvih plodova, samo cvijeće, doktore. E, kad bi se ba-rem cvijeće moglo jesti! I ti Rusi, kome su oni kruha dali?!

Josip: Ah, taj tvoj materijalizam. Ti, Marija, nisi nekad bila takva. Marija: Nisam jer sam vjerovala i nisam živjela, sada živim i više ne vjerujemJosip: Doktore, pitali ste me što čitam, Tolstojeve rane pripovijetke.Petar: A dobro, Tolstoj, pustimo to, važno da je Marina dobro i sada moram poći. Vidimo

se večeras u deset, dogovor je svih stanara da se spustimo u vrt i gledamo pomrače-nje Mjeseca. Bit će to zaista kolosalni doživljaj.

Josip (trlja zadovoljno rukama): I pit ćemo topli čaj, ruski, Marija će skuhati…

(Petar odlazi, Marina pije čaj i kašljuca, Josip nastavlja čitati Tolstoja, Marija lista neki ženski časopis i jede čips, smanjuje se svjetlo samo malo, ostaje vidljivo, pojačava se na drugom katu. Ivan Kapetanović makne novine koje je čitao i obrati se Ani, koja sjedi na trosjedu i gleda obiteljski album.)

Ivan: Ne ćeš vjerovati, najdraže mi je godišnje doba jesen. Ana: I meni je jesen najdraže doba, jesen je tako poetična, pa one kiše kada se spuste na

grad. Neki su ljudi piromani, ja sam kišoman ili, bolje reći, kišomanka, a ne piroman-ka. Ili, još bolje, nisam hašomanka, nego sam kišomanka. Haha! Takvo me uzbuđenje spopadne kada padaju kiše. Meni je padanje kiše kao nekome orgazam.

(Ivan nastavi čitati, odjednom se prene…)

Ivan: Ima li među tim slikama ona kada ljubim zastavu, kada smo oslobodili Peto brdo vi-sine petsto metara? Dvadeset pet komada vojnika toga je jutra poginulo u osvajanju Petog brda. Pet vojnika za svakih sto metara. Kao zapovjednik trebao sam obavijesti-ti obitelji poginulih. Težak i mučan zadatak.

Ana: Ima kada ljubiš zastavu, kako ne, ali ima i kada ljubiš neku bolničarku. Vidi…Ivan: A to, prijateljski poljubac na Petom brdu. E, ta bolničarka Ines, koliko je ona ljudi

pokrpala i spasila toga jutra! I poginula dva dana kasnije, zagazila na minu. Kada te ne će, onda te ne će! Tako mi je bilo žao te žene, bila je zmaj. Možda sam je ja zadnji u životu poljubio, mislim, tim na slici, prijateljskim poljupcem.

Ana: Nema prijateljskog poljupca između muškarca i žene, možda kada smo bili djeca.Ivan: Pa zar ne vidiš kako je Ines izgledala? Muško u najboljim godinama.Ana: Ma Ivane, znam te, kada ti se digne, ti bi kresnuo i masnu dasku ako ima rupu.Ivan: Opet ti se priviđaju čudesa, mogla bi smanjiti tablete.Ana: Mogla bih, ali ne ću. Svijet oko mene bez tableta izgleda kakav ustvari jest, a to je

strašno.Ivan: Znaš što si ti, ti si moja lijepa princeza kojoj, umjesto krvi, žilama teče anarhizam.

Tebi su tablete samo izlika za tvoj nesputani temperament. A sutra je primanje kod predsjednika. Veselim se, okupit će se staro društvo. Prisjetit ćemo se ratovanja. Bit

119

DRAMA

će i nekih odlikovanja. Zar ti se ne čini da je previše tih odlikovanja, kao da smo Ko-reju oslobađali. Opet će govoriti isto… kako smo rat dobili, ali još nismo slobodu izgradili. Vrag zna što mu to znači, ali zvuči pametno. On zaista djeluje pametno za popizditi. Meni je neugodno u njegovoj blizini, bojim se da ne prasnem kakvu glupost. Gledam te i mislim da si trebala otići frizeru. Nije predsjednik neki tamo šef pekare, pa da ideš kod njega jutrom kruh kupiti. I molio bih te, nemoj piti tablete sutra, znaš i sama kako znaju djelovati u kombinaciji s alkoholom…

Ana: Moja frizura, kad je dignem, lijepa je i bez frizera. A zar se ti to mene sramiš?!Ivan: Ne sramim se, nego… Sve je dobro dok ne počneš držati predavanje i ponavljati

jedno te isto… Već te vidim, naslonjena na predsjednikovu ruku, pridržavaš se i stal-no ponavljaš recept za svoju savršenu juhu od povrća. Ti si zaista ponosna na svoju juhu od povrća.

Ana (ponosno): Jesam!

(Ana namjesti frizuru podignuvši kosu i uhvativši je s nekoliko špangica, izvadi šminku iz džepa kućnog haljetka, našminka se te ponovno lagano dodirne Ivana. Ovaj se na-smiješi i udijeli joj poljubac te nastavi čitati novine, a Ana listati album s fotografijama, ulazi Ivanka, baca školsku torbu na pod, sjedne pored Ane…)

Ana: I kako je bilo u školi?Ivanka: Uobičajeno dosadno, zanimljivo je bilo tek na biologiji. Učili smo kako se oplođuju

ženska jajašca te smo gledali snimke ultrazvuka začetog djeteta, kako se razvija do rođenja. Je li te boljelo kada si mene i Ivu rađala? Je li to bolno?

Ana: Bolno je, ali to nije kao neka druga bol. Kada te boli glava, od toga nema ničeg plo-donosnog, samo patnja i čekanje da prestane. Kada te boli pri rađanju, od toga ima novi život i zato nije patnja, nije bolno iako je strašno bolno.

Ivanka: Zašto Koraljka nije servirala večeru? Gladna sam.Ana: Koraljka!Koraljka: Zvali ste me, gospođo!Ana: Kada ćemo večerati?Koraljka: Kasnije, rekao je general, nakon pomrčine. U deset idemo gledati pomračenje Mje-

seca, pa nakon toga… Nego, gospođo, čula sam da vam za sutra treba neka frizura jer idete kod predsjednika. Blago vama. Da je meni tamo samo provirit, uh, što bih ja bila sretna! Imate krasnu kosu i dopustite mi da vam ispletem pletenice kako se u mojem selu pletu. To me naučila moja teta Vilma dok smo krave na livadi čuvali. Takve vam pletenice nijedna frizerka na svijetu ne može isplesti.

Ana (sa smiješkom): Može.Ivan: E, to pomračenje Mjeseca bit će zanimljivo. Sad ga ima pa ga nema. Pomračenje je

bilo već jednom davno. Zanimljivo, i tada je bila jesen. Jesen je meni najdraže godiš-nje doba, to je vrijeme opuštanja i snivanja. A tebi Ivanka? Tebi je ljeto, sto posto, kada totalno popizdiš i polugola šetaš okolo.

Ivanka: Griješiš, generale. Proljeće, vrijeme zaljubljivanja. To ti je normalno da je starcima jesen, mladima proljeće. Čujem, sutra ideš kod predsjednika.

120


Ivan: Idem.Ivanka: A zar nije sutra promocija zbirke pjesama našega Ive? Mislim da će Ivo biti jako, jako

razočaran ako se ne pojavite…Ivan: To je navečer, a domjenak kod predsjednika je popodne i u čemu je problem?! Uo-

stalom, taj tvoj brat i ne zaslužuje da budemo tamo, ali bit ćemo jer ga volimo. Postao je neodgovoran i otkad se zaljubio, nikako da svrati u svoj dom. Zar on nema obitelj?! Zar je on Turčin ili sam ja Pakistanac možda?!

Ivanka: Tata! Pa on je odrastao, on nije više tvoj mali princ, a ja tvoja princeza. Gotovo sam i ja odrasla i točno znam što bih htjela i što ću biti. Bit ću glumica. I obećajem, kada se odselim od vas, a to će biti skoro, za godinu možda, dolazit ću vam bar jednom tjedno, na ručak…

Ana: Samo da je Ivo zdrav i da nije gladan pa nas može i zaboraviti. Meni to ne smeta što ga nema, meni ga uvijek ima…

Ivan: Ti ga imaj koliko želiš, ali ja ne dopuštam da se ruše naše kršćanske tradicionalne obiteljske… Kako se to već kaže?

Ivanka: Tradicionalni kršćanski obiteljski običaji. U prijevodu, da se ne gasi vatra na kaminu. Tata, danas nema više ni kamina, a ni vatre, ugašena je davno. Sami dim je oko nas koji suklja iz razvalina.

Ivan: Dok sam ja živ…Ivanka: Dok si ti živ, želim da se ponosiš gledajući me na filmu ili u kazalištu. I mogao bi tamo

na tom domjenku nekome nešto prišapnuti. Pošteno, da ti nisi vodio sve one borbe, oni bi bili na stablu, a ne na domjenku...

Ivan: Otkud ti takve ideje, pa kakve to veze ima?!Ivanka (ljubi ga): Raspitala sam se i znam, bit će tamo svakakvih. Znaš i sam tko se sve šulja

po tim primanjima… Uostalom, generale, nismo mi neki sad tu Hlebinci, mi smo obitelj jednog umirovljenog generala i znamo kako se sarma spravlja.

Ivan: Malo mi je to nategnuto i neugodno. Kako misliš prišapnuti? Pa nije to tek tako! Ivanka: Prišapni, prišapni ili, bolje, nemoj prišapnuti, nego drekni, onako junački kako to

samo generali znaju. Uhvati nekoga na zahodu. E tamo su najosjetljiviji. Ništa ti ne mogu odbiti dok obavljaju nuždu u zahodu. Oduvijek sam željela biti glumica, sjećaš se, majko, kada sam stajala kao dijete pred ogledalom i glumila…

Ana: Sjećam se, kako se ne bih sjećala…

(Tišina, Ivan ponovno čita novine, Koraljka Ani plete pletenicu, Ivanka piše poruke na mobitelu, smanjuje se svjetlo, ostaju vidljivi, na trećem katu se pojačava, za stolom sjede Petar, Marko i Miljenka Šimić. Marko, gimnazijalac, čita knjigu za lektiru, Poea, Petar čita medicinski stručni časopis, Miljenka veze goblen Posljednja večera.)

Marko (čita naglas): Ali sutra mi je umrijeti, i danas želim olakšati dušu. Neposredna mi je namjera podastrijeti svijetu, jednostavno, sažeto i bez popratnih primjedbi, niz običnih svakidanjih zbivanja. Svojim su me posljedicama ta zbivanja užasavala – ta su me zbi-vanja mučila – ta su me zbivanja uništila. A ipak, neću uznastojati da ih protumačim. Za mene su ona predstavljala gotovo samu stravu…

121

DRAMA

Petar (odloži časopis): Ajde, molim te, čitaj u sebi. Jebala te strava. Gubim nit, pa nije ovo moje – Nove metode kirurških odstranjenja plućnih zalistaka – tek neka zajebancija kao ta tvoja lektirna sranja. Uostalom, previše čitaš. Izgubit ćeš vid i pamet. Čime sve ne gnjave jadnu djecu! A i onaj dolje čita Tolstoja, jebote. Luđak čita Tolstoja i sadi cvijeće, koji degenerik! I nije mi jasno što onako zgodna žena vidi na njemu, to je prava zagonetka. Takve zagonetke znaju me mučiti danima. Ti Ramljakovi djeluju tajnovito mada nema ništa neobično na njima niti u njihovim životima. I zašto ti, Marko, čitaš naglas?

Marko: Kad čitam naglas, imam osjećaj kao da je pisac preda mnom i kao da se meni obraća. Lakše mi je slijediti njegovu misao. Kao da je tu i sjedi s nama.

Petar: Da je taj ovdje, ja bih ga zamolio da nestane i da nekome drugome priča priče. Ili bih ga zatukao. Uh, ima svakakvih bolesnika…

Marko: Ja tako ne razmišljam, ja sam kao vojnik, zadatak ispunjavam bez suvišnih pitanja. Nije ni meni ovo nešto, ali to treba pročitati, i ja ću to pročitati…

Petar: Idi u sobu i tamo gnjavi zidove budalaštinama.Marko: U sobi osjećam samoću i tamo mi se ne čita.Petar: Tebi treba publika i u zahodu zapljeskati pa povući vodu. Ti mene nekad tako… Marko: Eto, čitat ću u sebi tebi za ljubav.Miljenka: Ostavi dijete na miru. Neka čita naglas. Ti nisi ništa pročitao ni u sebi, a ni naglas.

Nabubao si napamet nekoliko medicinskih knjiga pa misliš da si pismen. Vi ste liječ-nici neka nenačitana sekta i ništa više. Znate anatomiju i kraj priče. Kako hrana uđe, što se s njom dogodi i kako izađe. A duša, to je za vas nepoznanica, kao i Mjesečeva pustinja. Čitaj, Marko, meni je to baš zanimljivo, taj početak. Baš me zanima kako će to sve završiti, ta strava i sve to skupa?! Kada pročitaš, dat ćeš meni da i ja pročitam, baš sam se zainteresirala.

Petar: Vezi ti Posljednju večer, to je tvoja pismenost. Taj jadni Isus nije ispao nimalo lijepo, donekle nekako stravično, taj crveni konac što bliješti.

Miljenka: Tako treba, vidi mu se patnja na licu.Petar: E, kako ne bi patio, bit će im na toj večeri servirali kakvo pokvareno mljeveno meso,

hihihihi.Miljenka: Petre, ma znam ja odakle taj tvoj podsmijeh. Ako ti misliš da smo majmunoliki, to

je tvoj problem, no u Isusa mi ne diraj. Njega ne dam koliko god ti meni ovako ili onako dokazivao odakle smo i kako smo nastali. Meni je naš župnik don Karmelo rekao da se ništa ne može dokazati i da baš ništa ne može osporiti postojanje Sveviš-njega, a znaš da je on rimski đak i da nije tek tako s kruške pao.

Petar: Kada bi taj tvoj i naš rimski đak došao sutra u salu gdje ću operirati zloćudni karci-nom trogodišnjoj djevojčici i odstraniti joj lijevo plućno krilo, e baš me zanima kako bi onda objasnio postojanje Svevišnjega. Netko bi se tu ipak trebao zacrvenjeti kao taj tvoj konac s lica Isusa Krista. I za koji kurac vezeš te jebene goblene, čemu?! To nitko, osim prašine, nikada ne će ni pogledati.

Miljenka: Nešto stvaram, rukama. I kao da je važno da to netko vidi,

122


Marko: E, čujte ovo, ovaj je zaista neki bolesnik. Tata, imaš pravo, ali lektira je lektira, nema ti tu lijevo ili desno. Ni pet ni šest, nego kaže on ovako (ustane, deklamira podruglji-vo): I tada naiđe, kao da mi priprema posljednji i neopozivi poraz, duh nastranosti. O tom duhu filozofija ne vodi brigu. A ipak, kao što sam siguran da mi duša živi, tako vjerujem da je nastranost jedan od najiskonskijih poriva ljudskog srca – jedan od onih nedjeljivih prvotnih činilaca, ili čuvstava, koji usmjeravaju značaj čovjeka. Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razlo-ga nego zato što zna da to ne bi smio. I tako dalje. Što mi moramo čitati?! Pa ti budi normalan, a ne nastran!

Petar: Baci tu knjigu! Spasi se, sine!Miljenka: Ima pravo otac, ne ćemo nastranost u našoj kući. Baci to!Marko: A što ću sutra na satu lektire, ona kučka te prostrijeli pogledom pa se ti misli.Petar: I ona je nastrana kada to djeci daje čitati. Žali se ravnatelju.Miljenka: Neka ti netko ispriča sadržaj ako ga ima i nemoj se žaliti nikome. To uvijek obilježi

čovjeka, a to nije dobro za tvoju budućnost. I škola ti je nastrana kada ti daje takve knjige čitati. Baci knjigu i pomoli se Bogu da te čuva od nastranosti.

(Miljenka veze goblen, Marko piše poruke na mobitelu, Petar nastavlja čitati znan-stveni medicinski časopis, svjetlo se smanjuje, pojačava se svjetlo četvrtog kata, za stolom sjede i večeravaju Darinka, Miroslav i Ante Branimir Radinović te župnik don Karmelo.)

Darinka (nudi svećenika mesom): Uzmite, velečasni, ma uzmite, nemojte se skanjivati. Osje-ćajte se kao kod kuće. Moram vam reći, imala sam priviđenje. Danas kada ste bla-goslivljali našu odvjetničku kancelariju otvorio se prozor, valjda zbog propuha, ali ja sam osjetila, to se Bog s vašim riječima ušetao u naše prostore. Kao da sam ga vidjela. Tako me neka blagost obuzela i umirila.

Don Karmelo: Čudni su putevi Gospodnji, gospođo Darinka, Bog u naša srca i kroz zidove prolazi, a gdje ne će kroz jedan obični prozor!

Miro: Neka Boga kroz prozor kada hoće i kada želi, ali neka nam što više klijenata kroz vrata ulazi pa će biti nama i vama meda i mlijeka.

Don Karmelo: Nemam ja ništa protiv meda mada mi mlijeko baš i ne odgovara. A dajete li siromašnima neki popust?

Miro: Svakako, do svršetka parnice, no ako dobijemo na sudu spor, onda puna cijena jer to oni ionako ne plaćaju iz svog džepa.

Don Karmelo: Blagoslovljena bila vaša dobrota, Bog sve vidi i pamti. Meni ponekad srce za-malo stane kucati kada promislim koliko ima dobrih ljudi.

Miro: I meni ponekad srce stane kada promislim…Ante: Ne brinite, velečasni, nadoknadimo mi to. Naplatimo bogatima duplo, i troduplo

ako treba. Čim zakucaju, mi njima toliko i toliko pa neka se misle jer mi bez njih mo žemo, ali oni bez nas nikako. Kao što ne mogu ni bez vas, mislim bez blagoslova i ostalog što nudite u svom svetom dućanu

Don Karmelo: A jasno mi je, živjeti se mora, no samo vaše plemenito htijenje je veličajno.

123

DRAMA

Darinka: Znate, velečasni, što je veličajno? Veličajna je slutnja Boga među nama. Ponekad kada sam sama i kada me obavija tama, ja znam da je Svevišnji s nama…

Miro: Darinka, ako bi moglo bez tvojih poetizacija večeras. Piši pjesme kada si sama u svo-joj sobi. Zar ti se ne čini da je to malo neprimjereno u ovom trenutku dok večeramo?!

Don Karmelo: Ne, ne, pustite je, gospodine Miroslave, to je bilo tako lijepo i nadahnuto. Da-pače, zašto ne bismo malo blagovali i poeziju, duhovnu hranu? Ako može, gospođo Darinka, još koji cvijet iz vašeg pjesničkog vrta, molio bih. Nakon dobrog jela koje smo blagovali valja nam pjesme slušati i Bogu se pomoliti.

Darinka: Malo mi je neugodno, ali kada inzistirate… Nekoliko mojih pjesma, kraćih. (Ustaje, briše usta od hrane, govori stihove, najprije kaže naslov.) Ptica… Mila mati, ja sam ptica mala, što gnijezdo savija noću, od matovilca i kamilice, kljun mi je žut, a krila kratka, ne mogu potjerati sove. Žal… Glatki oblutak pod nogama, tvoje stopalo je veće od moje glave, zapinjem o plastične boce koje je povratilo more. Sloboda… Letim, letim, letim, kao list nad krošnjom, padam, padam, padam, kao tečaj kune. Ljubav… Što je ljubav, nitko ne zna, možda samo dragi Bog koji nas je stvorio, i umro na križu za nas, znojeći krvavi znoj. Ljubičice… Nježne kao rosa, miriše mi kosa, lju-bičice male, u dlan su mi stale.

Don Karmelo (plješće): Bravo, bravo, ma prekrasno, pa vi ste tako jedna sretna poetična i uspješna obitelj! Koji talent, gospođo, od Boga dan…

Miro: Ajde se ti, Darinka, ostavi poezije, posluži ti nama tortu i šampanjac, brzo će deseta ura i pomrčina Mjeseca.

Don Karmelo: Torta i šampanjac, mmmm… No prije torte nekoliko riječi o Mjesecu. Naime ta priča da su ljudi bili na Mjesecu, to vam je teška izmišljotina. Obmana i neznanje, najveći su neprijatelji čovjeka. Ma kakvi ljudi na Mjesecu, kao da je to korak nazad, dva naprijed. Nije nego. O Bože, oprosti im grijehe jer oni ne znaju što čine. A što čine? Varaju narod! A i ta pomrčina, jesu se razvikali, novine, televizija, Akademija, ma sramota! Nitko se nije zapitao zašto to Bog čini i kakve su njegove namjere, tko će to znati zašto će nam on noćas skriti Mjesec i što nam želi time poručiti. Trebalo bi svakako sazvati jedan koncil biskupa i nadbiskupa pa o tome napisati neku posla-nicu narodu… Zašto je Bog skrio Mjesec…

Miro (čudi se): A što vi mislite, što nam to Bog noćas želi poručiti?Don Karmelo: To samo Bog zna, tajnoviti su njegovi putevi…Darinka: Ja ne znam što želi poručiti, ali sam nešto slično opjevala u poemi “Moj Bog, prija-

telj iz susjedstva”. Samo ću vam reći nekoliko stihova… Ugasi uličnu rasvjetu, Bože, jer se ovako više živjeti ne može, kao što se ne može iz svoje vlastite kože. Eto, meni to pomalo nalikuje na uzroke pomračenja Mjeseca… A sada jedite i pijte, torta je čokoladna, slatka, a šampanjac je francuski, opijajući. Živjeli!

Don Karmelo: Prekrasno, ako dopustite, gospođo Darinka, naš će župni ured svakako finan-cirati tiskanje vaše poezije. Napravit ćemo i kolosalnu promociju u dvorani Gospe od Zdravlja. Živjeli dobri ljudi, u miru i blagoslovu!

Darinka: Dopuštam. Rukopis ću vam donijeti sutra ujutro u župni ured. Živjeli!Miro: Živio naš Odvjetnički ured Radinović i sin, danas blagoslovljen!

124


Ante: Živio sto godina i što više para nam donio!

(Svi u jedan glas: “Živjeli!” Kucaju se čašama, piju. Jedu tortu u tišini, samo se čuje udaranje vilice u tanjur, mljackanje, srkanje pri pijenju već utočenog šampanjca i to traje nekoliko trenutaka. Sva svjetla se u stanovima polako gase, pali se ulična lampa. Vitomir i Špiro u dubokom snu, zagrljeni na klupi spavaju, čuje se njihovo teško disa-nje, tišinu presijeca glas iz radija.)

Zlatko Zmijanović (glas iz radija): Dragi slušatelji, pet minuta do deset, još samo pet minuta do fenomena pomračenja Mjeseca, pripremite naočale i uživajte u prizoru…

(Polako se pali svjetlo ispred zgrade, gasi se ulično svjetlo, uspavani i zagrljeni profesor i njegov asistent nestaju u mraku. Svi su ispred zgrade, Petar im dijeli naočale posebno izrađene za gledanje pomrčine Mjeseca. Čuje se neartikulirani žamor. Mjesec se polako gasi. Kako počinje pomrčina, tako se smanjuje svjetlo ispred zgrade. Jedan veliki uzdah oduševljenja, ostaju u potpunom mraku. Nakon nekoliko trenutaka nestaje pomra-čenja Mjeseca. Pali se svjetlo na ulazu u zgradu i osvjetljava, svi su vidljivi u nekakvoj polusjeni. Odjednom se u nizu čuje nekoliko hitaca, u sekundi mrtvi padaju Marija i Josip Ramljak, Milan Gotinić, Ivan i Ivanka Kapetanović, svi su zaprepašteni i od šoka ne mogu izgovoriti ni riječ, čuje se samo žamorenje i uzdasi, poneki krik i cvilež.)

Blaž Petrina (dotrči na scenu, u trku viče prema njima ne zaustavljajući se): Bjež’te ljudi! Počelo je!

(Gledaju za njim zbunjeni.)

Zlatko Zmijanović (glas iz radija): Dragi slušatelji, prekidamo redovni program kako bismo vas obavijestili da se žurno sklonite u skloništa i podrume pod zemljom jer odne-kud pucaju po nama i u svakom trenutku vam je izvan podruma ili skloništa pod zemljom život ugrožen. O daljnjim događanjima i naputcima ponašanja bit ćete na vrijeme obaviješteni.

(Svi se rastrčaše u raznim smjerovima nestajući s pozornice. Na sceni ostaju tijela pogi-nulih. Čuje se nekoliko hitaca u daljini, pali se i ulična lampa. Bude se profesor i njegov demonstrator. Nekoliko metaka zabije se u klupu na kojoj sjede. Profesor shvati da netko puca po njima, otrči sa scene ni ne osvrnuvši se na demonstratora koji je još uvijek u polusnu i nije se potpuno probudio. Padne profesoru kapa s glave, ali on se ne osvrće, nestaje s pozornice. Demonstrator gleda za njim, kao da se nečega sjetio. Žurno zatvara laptop i kao vragom gonjen s laptopom u ruci otrči s pozornice. U daljini čuje se pucnjava. Dva hica pogode i razbiju uličnu lampu i svjetiljku na zgradi, mrak.)

Kraj

125


proza

Danijela Grubišić

Radno ljetovanje

– Ma u božju mater više! – zbacila je Vera plahtu sa sebe u krevetu i skočila prema malom wc-u u tobožnjem apartmanu, koji su joj vlasnici restorana Bierstock ponudili uz plaću za rad na moru. U krevetu zabrinuto uzdahne Anela, proškiljivši na jedno oko prema Veri i osluškujući daljnji monolog: – Nisam oka sklopila, a već je sedam! – ljutito je namještala majicu i kratke hlače u kojima je spavala u srcu ljeta, u špici sezone, brojeći koliko još ima sati spavanja do početka rada u kuhinji. U devet će gazda upasti ponovno, bez najave, u apar-tman koji je služio kao ilegalno skladište hrane i pića u slučaju inspekcije. – Aaaaaaaaaaaa! – protrese se Vera grčevito: – Ne mogu više! Poludjet ću! – Anela se promeškolji, protrlja oči i zagrli s leđa Veru, koja je upravo sjela na krevet i utješno joj promrmlja: – Smiri se, stara, izdrži. Bit će sve dobro... – Ja bih da idemo... – napola plačućim glasom uzdahnula je Vera. – Smiri se, izdrži danas pa ćemo vidjeti... ako danas bude kakva pizdarija, kupimo stvari i idemo. Je l u redu? Neće nas niko više zajebavat! – bila je ozbiljna Anela, što nakratko umiri Veru da obriše suze i s uzdahom se nasmije: – Idemo... Jebo ih apartman, da ih jebo!

Vera i Anela javile su se na oglas u novinama u kojemu se tražilo osoblje za rad u pozna-tom restoranu u malom srednjodalmatinskom turističkom mjestu Grabi. Osiguran smještaj, plaća po dogovoru, činilo se kao dobra prilika za zaraditi nešto novca i preživjeti ostatak godine, a i vidjeti malo mora. Anela, samosvojnija i otvorenija djevojka od koje dvadeset i dvije godine, nazvala je vlasnike i dogovorila posao, misleći i na svoju malo stariju prijateljicu, izmučenu radom po kojekakvim osječkim gostionicama, birtijama i menzama. – Vera! Vera! Idemo na more! – ushićeno je plesala na cesti pod prozorom trošne četverokatne zgrade Anela, očekujući prijateljicu na prozoru. – Dođi gore! – dobaci Vera i ode otključati vrata. – Stara, kupi stvari, pakiraj se... – ushićeno je govorila Anela penjući se na prvi kat. – Rekli su da možemo doći već sutra ako hoćemo, da nas sve čeka. Nude nam apartman i petnaest dana prije otvorenja... stara, imamo besplatno ljetovanje... – Čekaj! Hajde iz početka... sve mi ispričaj, gdje, što? – s nevjericom je zapitkivala Vera. – Ma, zvala sam onaj oglas za posao na moru, u Grabi. Javila se žena, ljubazna, ugodna, po glasu se vidi da je mlađa. Pitam ja za posao, a ona me pitala odakle sam. Reko, tražim posao za sebe i prijateljicu, imamo iskustva

126


i sve pet. Trebaju čovjeka i u kuhinji i u restoranu. Ja ću konobarit, a ti ćeš u kuhinju. Traže glavnog kuhara. Ja joj reko da je moja prijateljica kuharica, da imaš iskustva i sve... – A plaća? Kad se počinje? – Rekla je da će plaća za početak bit manja, a u špici veća. Al nude nam da dođemo petnaest dana prije otvorenja restorana, da se okupamo i osunčamo, sve besplatno! Hajd, reci da idemo, sad moraš pristat kad sam sve dogovorila, da se izvučemo malo iz ove vukojebine... – Pa idemo onda! – pristala je i Vera, maštajući o ludih petnaest dana na moru. Nikad bolje ljeto, mislila je.

Petnaestog petog vrijeme je već znatno otoplilo, kad su Vera i Anela stigle u Grabu. Izmo-rene dugim putem iz Osijeka prema moru, iskrcale su se u gradu i potražile lokalni autobus prema Grabi. Put nikad nije bio duži i s nestrpljenjem su se čekale opružiti u obećanom apartmanu u sklopu restorana Bierstock, koji se nalazio iza pozamašnog zdanja, tik do ku-hinje veličine četiri puta četiri metra. To je značilo da su se mogle probuditi i iz svog malog raja iskoračiti na posao.

Gazde Jere i Sanja Grebić s osmijehom su dočekali dvije nove radnice i predali im ključeve apartmana da slobodno uživaju u suncu i moru te se pripreme za sezonu. – Cure, uživaj-te, kupajte se, a mi ćemo vas tu i tamo zvati ako nešto zatreba. Možemo računati na vas da odvojite koji sat tijekom dana da nam pomognete? – smiješila se Sanja, nudeći radnice koktelom. – Samo nas zovite – blagonaklono je potvrdila Anela, stišćući ruku prijateljski naklonjenoj mladoj gazdarici.

– Stara, ovo je divota! – smijala se Anela, stiskajući zadovoljno ruke. – Ne mogu vjerovat da nam je ovo uletjelo!

Ujutro, oko devet sati, Anelu i Veru prenulo je kucanje na vratima. – Ko je!? – skoči Vera u šoku. – Jere! – uzvrati glas, na što se cimerice pogledaju u čudu.

Jere je došao zamoliti da mu pomognu izvaditi posuđe za kuhinju i postaviti sve na svoje mjesto kako bi se pripremili za sezonu. Vera i Anela mislile su da će to začas obaviti i brzo se odjenu slijedeći gazdu Jeru. U kuhinji već je čekala Sanja. Od nje su dobile zadatak prebrisati svu prašinu s radnih površina, sa svih polica i ladica, zatim oprati peć za pečenje pizza, oprati štednjak, hladnjake i gril, oprati zidne pločice i očistiti svu masnoću. Drugog dana dobile su zadatak iznijeti iz skladišne prostorije sve tanjure, zdjele, lonce za kuhanje, čaše i pribore za jelo, oprati ih i prebrisati te složiti na svoje mjesto. Također je trebalo pomesti i oprati pod u kuhinji, dugi hodnik koji iz restorana vodi u kuhinju, zatim pomesti i oprati terasu, stolove i stolice, izglačati stolnjake.... Trećeg dana pripremile su i oprale sve čaše za kafić, aparat za kavu i sve radne elemente, oribale wc i slagale pića na police. Sljedećih nekoliko dana provele su u čišćenju četiriju apartmana za iznajmljivanje turistima i u tegljenju namještaja. – Jebo te ovakav odmor! – prigovarala je Vera Aneli, a uza sav posao svakog je dana morala pripremiti ručak za Jerinu obitelj, goste i radnike koji su gradili mali bar na plaži.

Jere i Sanja digli su veliki kredit i posudili dosta novca te stavili restoran pod hipoteku kako bi proširili posao koji im je u nasljeđe ostavio bogati Jerin stric. Od početnog restoran-čića uz obalu u Grabi digli su šest apartmana, otvorili turističku agenciju, nasuli plažu i gradili bar na plaži, napravili mali zabavni park sa sadržajima za djecu i nabavili turistički brodić za izlete. Investicije su bile goleme i u Grabi se pričalo kako su oživjeli mjesto, a Jere je bio čovjek koji se volio pokazati i častiti sumještane i prijatelje. Zato je svakog dana na ručku u

127

PROZA

Jerinu restoranu sjedilo po nekoliko prijatelja i radnika, a navečer je gostio brojne poslovne suradnike. Neka vide Grabljani da se ima i da se može. Sanji je za trideseti rođendan naručio nastup jednog poznatog benda, a onda je pala i oklada tko će više popiti, Jere i prijatelji ili bend. Iskapile su se dvije bačve piva na Jerin račun, jer su članovi benda s godinama razvili veliku sklonost prema pivu. Svoj nastup, koji su održali jedva stojeći na nogama, uredno su naplatili tisuću eura i usto se još dobro počastili.

Osječanke su se ubrzo upoznale s ostalim osobljem. Darko i Božo bili su stalni konobari Bierstocka, što je značilo da su imali osiguran posao svakog ljeta, a radili su već četvrtu godi-nu zaredom. Božo je bio slobodnjak i u lovu na “ribe”, a Darko oženjen i s prinovom u obitelji, tako da mu je bila bitna svaka zarađena kuna. Aneli se dopao Darko i jedne večeri su nakon posla otišli na noćno kupanje, što je doznala Sanja i obavijestila Jeru. Pozvali su Božu na razgovor i rekli mu da urazumi Darka kako ne bi izbio skandal s njegovom ženom, jer se ne može tek tako nakon posla vucarati po divljim plažama s mladom curom. Sutradan je u Ane-li sve kipjelo, a Darko se pokunjio i ušutio. Poslije se danima šuškalo je li bilo što među njima.

Vera je svakog jutra započinjala posao oko deset sati, kad je morala početi raditi pri-premu za kuhinju. Do podne je morala oguliti vreću krumpira i kad bi uvečer zaspala, pred očima je vidjela kako guli krumpir. Zatvorenost među četiri zida ubijala ju je, a Anela je odrađivala jutarnju smjenu u kafiću. Ubrzo su Jere i Sanja doveli dvoje mladih konobara i za-poslili ih preko ugovora o djelu, a kasnije se doznalo da su to djeca vlasnika obrta za čišćenje septičkih jama koji je servisirao Jerin restoran. Jere je računao da će na taj način manje plaćati odvod fekalija. Mala Antonija dobila je zadatak prati čaše i raditi kave za šankom, a Mario je postao konobar zadužen za gornju, a la carte terasu restorana, namijenjenu bogatijoj klijen-teli. Kako je pristigla i prva grupa Čeha na polupansion, povećao se obujam posla, pa su Jere i Sanja morali zaposliti još osoblja. – Jere, odakle ćemo nać konobare? – pitala je Sanja muža, ali Jere nije mnogo brinuo o tome: – S ulice, ko i svake godine!

Januš je bio vlasnik praške agencije koja je dovlačila grupe Čeha svakih petnaest dana u Jerine apartmane, a ostale je Sanja smjestila po okolnim kućama, s tim da su svi bili na do-ručku i ručku u Bierstocku. Cijena smještaja i jela bila je ekstremno niska i Jere je bio više na gubitku negoli se mogao nadati zaradi. – Svaki će popit bar pivu – govorio je Sanji, no mudri Januš iz Češke dovlačio je bačve češkog piva i po nižim cijenama nudio ga svojim zemljacima u apartmanima. Događalo se da su Česi bogato jeli, a pili nimalo, pa je kuhinja konstantno poslovala s gubitcima. Jere je smatrao da kuhinja ne donosi novac pa je postao osoran prema radnicima kuhinje, a Vera je ionako već pucala po šavovima. Kuhinjski posao ubrzo je dijelila s Ivicom, kojeg je Jere zaposlio na roštilju, i studenticom Leom, koja je u špici, od početka sedmog do početka osmog mjeseca, pekla pizze. Studentica Julija od otvaranja restorana bila je zadužena za pranje tanjura i pomaganje u kuhinji.

– Ovdje svi rade sve! – vikala je Sanja na Juliju kad je ova odbila otići na gornju terasu i počistiti bljuvotine jednog pijanog gosta. Konobarima je bilo ispod časti čistiti ispovraćane stolove i stolice, pa je Sanja prisilila sirotu studenticu da u bijeloj odori, na opće čuđenje gostiju, pere inventar i pod. Te je večeri Julija plakala i proklinjala dan kad se odlučila žrtvo-vati za obiteljske dugove. Bila je pred diplomom, a roditelji nisu imali sredstava osigurati joj dostojnu promociju.

128


– Ne trpaj toliko soli! Ako ne znaš kuvat, ostavi se ćorava posla! – vikao je Ivica na Veru, jer su se prethodnog dana Česi žalili na preslanu hranu, a Vera je trpala šakom. – On će meni govorit da ne znam kuhat! Malo sam jela u životu skuhala! – brecnula se Vera, bacila pregaču i pobjegla iz kuhinje. Iz onog sobička što su ga nazvali apartmanom nedugo zatim čulo se jecanje. Vera je riješila otići, a tim više nakon što je primila prvu plaću.

– Veću gamad u životu nisam vidjela! – Vera je plakala uronjena u jastuk na krevetu, a Anela od brige za prijateljicu nije imala što reći. Vlasnici Bierstocka napravili su zanimljivu računicu. Za petnaest prvih dana obećanog ljetovanja, kad su radile kao upregnuta stoka, nisu dobile ništa, a nakon prvog mjeseca od plaće im je odbijeno po dvjesto eura svakoj, što su za Jeru i Sanju bili troškovi hrane i spavanja. Vera je dobila tri tisuće kuna, a Anela tri i pol tisuće, što je u Veri izazvalo bijes pomiješan s očajem: – Nemam ja ništa protiv tebe, al ja da radim po četrnaest sati dnevno za tri tisuće!? Prokleto im bilo ovako iskorištavat ljude! Dabogda propali!

Drugog mjeseca Lea je primila šest i pol tisuća kuna za pečenje pizza i napustila restoran, a da je vlasnici nisu ni prijavili, kao što nisu prijavili ni Ivicu, jer bi ovaj onda izgubio socijalnu pomoć od koje je živio. Vera je od Anele doznala koliko su dali Lei za mjesec dana i poludjela od bijesa. – Ko vam je kriv šta se niste dogovorili s njima za koliku ćete plaću radit! – dobacila im je Lea s prezirom na odlasku. Tenzije su u kuhinji sve više rasle jer Veri više nije bilo stalo do toga kakvu hranu isporučuje. Julija je jednog popodneva u salati našla gusjenicu i upitno je pokazala Ivici, a ovaj je rekao Jeri da ovako posao više ne ide. – Konobari su spori, ne dola-zu na vrime i jela se lade.... S onon luđakinjon ne mogu više radit, ne moš joj ništa reć... – žalio se Ivica, misleći da će izdržati do kraja ljeta, a morao je zbog obitelji. Jednog su popodneva došli na kupanje i kriomice im je ispekao kotlete na roštilju, pažljivo birajući trenutak kad će Jere i Sanja sjesti za objed s društvom, tako da ne primijete da se kuhinja počastila na njihov račun. Od početka rada posvađali su šank i kuhinju kako ne bi razmjenjivali hranu i piće, no radnici su ubrzo shvatili igru i počeli s razmjenom dok gazde objeduju. Tog dana na ručak su doveli knjigovođu Joška, koji im je napravio računalni program za varanje države, tako da je Jere svake večeri brisao stavke s računa i provjeravao stanje robe u legalnom i ilegalnom skladištu.

– Triba izdržat... Kako ti živiš kad si doša ode radit? – komentirala je Julija i pitala Ivicu, vidno suosjećajući s njim. – A moran izdržat... ne pitaj me kako... Živimo o socijalne pomoći... više gladni nego siti... ja, žena i četvero dice. Jedno moje, dvoje ženinih i jedno zajedničko. Žena ne radi... Kupimo ti po pečene kokoše, damo dici da se najidu i onda ja i žena glođemo kosti...

– A izdrži, šta da ti kažen. Ovi su nas pokvarenjaci sve isposvađali da bi se lakše iživljavali na nama. A danas svima triba novaca. Nije ni men bajno, al izdrža ću, jer moran... – otvorila je dušu Julija, a Ivica se nasmiješi s odobravanjem i namigne: – I ja moran...

Jere je saznao da će se za dva dana u Grabi okupiti motoristi i u tom trenu sinula mu je ideja da će baš u njegov restoran doći na ručak ili večeru. Naručio je stotinjak kila mesa i naredio da se skuha gulaš. – Ajmo! Stižu motoraši! – vikao je uzbuđen, brojeći u glavi koliko bi mogao zaraditi. U kuhinji nije imao tako velikih lonaca pa je od ribara i mjesnih udruga

129

PROZA

posudio tri komada. Skuhao se gulaš i čitavog dana očekivalo se da će motoristi ipak stići, no zaobišli su Grabu.

– Jere, nemamo di stavit ovolki gulaš! – upozoravao ga je Ivica, pitajući se kolika čovjek može biti budala. Gulaš je do noći stajao u loncima, a nesnosna vrućina najavljivala mu je propast, sve dok se Jere u četiri sata ujutro nije dosjetio...

– Ajde mala, ne pizdi! Spavaj tamo! – viknuo je na Veru kad je usred noći ili ranog jutra upao s lončinama mesa u stražnji apartman, koji su dijelile Osječanke. Ono meso, onako u loncu, uvalio je u veliki zamrzivač koji je zauzeo pola apartmana. I ta je kap prelila čašu.

Iako je plaća kasnila već deset dana, jer su gazde imali namjeru uskratiti radnicima dio primanja na ime kojekakvih razloga, Osječanke su preko noći skupile stvari i pobjegle.

U roku od dva dana pojavio se inspektor rada, poznati alkoholičar, zbog prijave rada na crno. Ivica ga je uočio ispijajući kavu i pobjegao glavom bez obzira, a u kuhinji je ostala samo Julija. Zbog suosjećanja s Ivičinom životnom dramom zatajila je koliko ima radnika u kuhinji i restoranu. Potvrdila je kao svoj falsificirani Sanjin potpis na ugovoru o djelu. Verina i Aneli-na priča pala je u vodu jer nisu imale uvjerljivih dokaza. Potpisale su ugovor o radu, a datume zaposlenja uredila je Sanja u dogovoru s knjigovođom. Inspektor je, sumnjajući u povratak radnika na crno, popio nekoliko žestica i piva do svog punog kapaciteta, a kako mu vlasnici nisu željeli naplatiti, zadovoljno je oteturao...

Šibenik

130


Konstanty Ildefons Gałczyński

Pero Mioč

131


prijevod

Konstanty Ildefons Gałczyński(Konstànti Ildèfons Galčìnjski, Varšava, 1905. – Varšava, 1953.)

PjesmePreveo s poljskoga Pero Mioč

Obući ću hlače crne, žalobne

Obući ću hlače crne, žalobne i otići u sinju dâlj, i ništa za mnom tu ne će ostati, samo taj tihi žâl,

samo ti bijeli ariši, samo crnoga straha sjena i tamo negdje u krčmi za gradom podvorba neplaćena.

Kada umrem, o najdraži moji, a umrijet ću u noći plavetnoj, napišite list, prijatelji, gospođi Felicji Kruszewskoj1.

Felicja, slatka pjesnikinja, napisat će mi epitaf mio: KAKVA ŠTETA, GOSPODO I DAME, ŠTO JE PJESNIKA OPET ŠLAG TREFIO!

(1924.)

1 Felicja Kruszewska (Felìcia Krušèvska); 1897. – 1943., poljska pjesnikinja refleksivne i lirike ugođaja; ekspresionistička dra-ma San (op. prev.).

132


Servus, madonna

Neka tamo drugi knjige pišu. Nek im slava zvoni na zvoniku stotinama zvona, ja knjige pisati ne umijem, i ne brinem o slavi – servus, madonna.

Nije za me mir što snuje visoko, ni proljeće nije za me, ni raskoš ozona, samo noć, noć kišovita i vjetar, i alkohol – servus, madonna.

Bili su drugi prije mene. Drugi će i poslije biti, jer se životom i smrću poigrava sotona. Sve san je luđaka snivan u besvijesti – servus, madonna.

Samo ti si stalna, u zlaćani kaćun ucijepljena, cvijeće mog djetinjstva, svetoga mirisa zona – i dok mi rosa prljave ruke mije, vijenac ti pletem – servus, madonna.

Ne vrijeđaj vijencem pjesnika, hulju i fakina; urednici poznaju mene, zna me policija anakrona, jer ti si moja majka, dragana i muza – servus, madonna.

(1929.)

Inge Bartsch

Inge Bartsch, glumica, poslije državnog udara nestala pod neobjašnjivim okolnostima… Ovo slovo o Ingi Bartsch, posve jednostavno, naraštajima.

Ona je bila riđokosa, ali ne sasvim – poseban sjaj titrao joj vlasima – živjela je s Finkom. Fink je bio redatelj. Iz snobizma komunjario (ima takvih – i u Mazowieckoj2

2 Mazowiecka; glasovita ulica u Varšavi (op. prev.)

133

PRIJEvOD

A Inge? Inge je u sebi imala nešto posebno njemačko, taj naglasak u riječi “Mond” – mjesec… der Mond, im Monde… A Fink je bio budala i blond.

Priča jednostavna: upravo sam stigao iz Poljske… Berlin… Berliiiin… kiša… Željezni Friedrich nepodnošljivo mi srce gnječio… Dosada – i čudo iznenada! Teatrin! Majušno srce u podzemlju! Leti pjesma; autor Kurt Tucholsky.

Vidim: Inge s druge strane glasovira, pjeva i svira; ah, kako mora biti lijepa – kada ustane! Ustala. Prsa imala mala savršena i – oprostite mi gospodo – trbuh tako se nestvarno pod haljinom risao, da sam počeo pljeskati i urlikati: – Živio trbuh! dok je neki Englez promrmljao: – He’s gone mad. – Ovaj je poludio.

Prošlo je ljeto, jesen i zima, i opet proljeće, i opet nekakvo ljeto, pa ponovo jesen puna magle i dima. (Ujesen ja sam amater.) A onda naglo jednoga dana državni puč. Coup d’ état. Puč je nota bene u sebi imao nešto od zvijezde betlehemske za kojom se vuklo 3 000 000 mudraca.

Zbilo se kao akord crne scene: sjedio sam s Ingom u Tiergartenu, a jesen u Berlinu, u Tiergartenu, to su, molim vas, takve strune… Drveće se maglom dimilo, vjetar nisko kao bas a Inge, paf: – Wiffen Sie waf3? (Imala je nešto posebno u glasu ili zubima) Wissen Sie was? Život mi se smučio. – Hm…

3 Wiffen Sie waf, njem. Uobičajeno dječje tepanje u značenju: Znate li što? (op. prev.)

134


Cigaretu paleći pogledao sam je iskosa – nisam Wyspiański, ali što jest, jest, ta me rečenica kosnula. Prekasno: samokres nije bio veći od ruže: Pik! i Inge je otputovala u Au-delà, u njemačku metafiziku. Debeljko što je uz pivo sjedio, ni trepnuo nije, niti se čudio, takvim pik! jedva bi dijete ubio. A imala je duge trepavice; trup je mirisao na jesen, crnu kavu, gljive i besmislice.

Bartsch Ingo! Šteta! Tvoj talent mogao je biti puno sterlinga. Ingo Bartsch!!!

Vratio sam se u hotel. 40 lula u jednu noć – soba je pocrnjela od dima… Ne, to tako ne ide: odveć jednostavno: dosadno, tu treba, kako se to veli, prikrpati nekakve komentare, je li – kao, što znam, krvavi zločin režima, za semitizam osumnjičena, ili… mrkva… u logoru… sagnjila… Bit će to u 300 redaka članak izniman (U Poljskoj ga zovu “kobila”). Recimo, bilo je to ujesen, dodajmo još, prije tri godine. No, i ako urednik ne promijeni, glasit će ovako: “Nije izdržala silnu stegu sustava Inge Bartsch, glumica, poslije državnoga udara nestala pod neobjašnjivim okolnostima…”

A za svršetak može nešto iz Rilkea nešto o ljubavi, o samoći, a naslov jednostavan: Inge Bartsch. Šteta. Lijepa. Mlada. Leđa kao perzijski aksamit.

135

PRIJEvOD

I bilo je u njoj nečega… ženskog, neuhvatljivog, dalekog, nečega što treba kandžama grepsti.

(1934.)

ZAČARANA KOČIJA

Nataliji – koja je bila feral na začaranoj kočiji

Allegro

Pitajte Artura, govorim istinu pravu, bilo je kao izliveno šest riječi u tom brzojavu: ZAČARANA KOČIJA ZAČARANI KOČIJAŠ ZAČARANI KONJ

Što, prema Ben Aliju, krakovskom magiku, “ne spada u mudroliju začarati kočiju,

dostatno je kočiji u oči bljesnuti sjajnom folijom i već si začarao kočijaša s kočijom,

ali konja – ne.” Telefoniram: – Servus, gospon Ben Ali? Je li to moguće s konjem? – Ne, to su vam nabajali.

Zadrhtah. Druga u noći. Furman pao kao iz oblaka. Digle mi se vlasi do samog svijećnjaka: ZAČARANA KOČIJA?

136


ZAČARANI KOČIJAŠ? ZAČARANI KONJ?

Zlo mi je. Srce. Glava. A tamo iza zastora: srebrni Kraków spava kao “secundum Joannem” zvijezde velike i male gore trnu se i pale.

A možda sam ga stvarno naručio, pa zaboravio?

Možda sam htio izvan grada? Čovjek poželi putovati. Kočijaš je čekao i zaspao, san mu brke istegao pa ga začarali vjetar i noć, i Ben Ali? ZAČARANA KOČIJA ZAČARANI KOČIJAŠ ZAČARANI KONJ.

II.

Allegro sostenuto

Iz Venecijanske ulice do Sukiennica4 vodili me Artur i Ronard, a to nije jednostavno, pokraj svih tih katnica kada je noć ludo-zelena, jer treba, molim vas, kroz cijeli noćni Kraków:

III.

Allegretto

Noćno PUNJENJE PTICA, noćni STENOGRAFSKI TEČAJEVI, noćno KAZALIŠTE KRALJ ŠLARAFIJE,

4 Sukiennice (Sukjennjìce) u Krakovu; gotičko-renesansna građevina iz 14./16. st. s ostatcima iz 13. st. Preuređena u 19. st. U njoj se nalazi Narodni muzej u Krakovu, u prizemlju trgovački dio i kavane. Smještena na glavnome gradskom trgu. Ispred monumentalni spomenik Adamu Mickiewiczu, u neposrednoj blizini glasovita Marijacka crkva, s druge strane toranj Stare vijećnice (op. prev.).

137

PRIJEvOD

noćni STEZNICI KOLUMBIA, noćni TRAMVAJ, noćni LIJES.

noćni FRIZER, noćni MESAR, noćni muški zbor PJESMI SLAVA,

noćni SIREVI, noćno MLIJEKO, noćni TANCI SVEVIŠNJEGA,

noćno DANAS HRENOVKE S HRENOM, noćna MJEŠOVITA ROBA,

noćna strelica: IZA CRKVE! noćna firma: TIBERIUS TROTZ,

riječju, noćni prijatelji, vječni vjetar i vječna noć.

IV.

Allegro ma non troppo

Zastali smo ispod zdanja “Pod Crncima” (eh, dao bih puno za to zdanje) i naglo: gle: baš kao u brzojavu: pred samim, pazite, Sukiennicama: ZAČARANA KOČIJA ZAČARANI KOČIJAŠ ZAČARANI KONJ. Sa Zvonika Mariackog svjetlo prši. A konj eto, imao je prave uši.

V.

Allegro cantabile

Griva i rep su mu u bijelom, vjetar grivu miješa s bijelim velom.

U kočiji na vjenčanje ide djeva, u kočiji mornar djevi slijeva.

Mornar fakin bio djevu obljubio, mislio je: Na moru ću miran bit. Na moru ga sinjem progutao kit.

138


Ona zatim od ljubavi umrla, tjeskoba joj srce pojela.

Ali ljubav, to je moćna sila, ljubav ih po smrti sastavila.

I sada začaranom kočijom mladoženja se vozi s mladenkom do stare crkve kao u priči, gdje im s blagim otajstvenim bolom ruke pune čežnje veže stolom pop, čije lice mjesecu sliči.

Noć šumi. Guguće dragi s draganom, al’ nažalost, svakom zorom kroz barokna vrata, alegorija forum, sve nestaje kao amen in saecula saeculorum: ZAČARANA KOČIJA ZAČARANI KOČIJAŠ ZAČARANI KONJ.

VI.

Allegro furioso alla polacca

A u krčmi kočijaškoj, u ulici dimnjačarskoj trešti valcer Pijani slon; krastavci u teglam kise, nad kriglama brci vise, jer im tamo prija vonj. Slovo drži pan5 Onoszko: – Dok kočija jest kočijom, a konj konjem, rudom ruda, i dok Wisła teče tuda, dok susreću ljudi ljude, uvijek bit će gdje god bude, uvijek bit će barem jedna, makar ne znam kako bijedna:

5 Pan, poljski (u ovom slučaju): gospodin (op. prev.).

139

PRIJEvOD

ZAČARANA KOČIJA ZAČARANI KOČIJAŠ ZAČARANI KONJ.

(1946.)

Farlandija

Trebali smo se na mostu sastati, da bismo ćaskali o našoj ljubavi ispod onog klena, uz kiosk s cigaretama;

ali kao što sam pretpostavljao: naravno most je u zrak anarhist digao, i gdje ćemo se sada sastati?

Svuda zagušljivo i tijesno – ali znam ja jednu zemlju po imenu Farlandija, tamo je nebo raspjevano i palme.

No, no, ne plači, ne tuguj, ne brini, što toga mosta više nema – mi ćemo se sutra u Farlandiji sastati:

*

Palme se njišu, palme se njišu – da – da – da.

Tu sve ostavljam, tu se više ne vraćam – ne – ne – ne.

Ptice nad palmama, u palmama slatki plodovi – mi – ma – mi.

Hranimo se snovima, a u snu opet spasonosne palme.

Palme se njišu, palme se njišu – sve više.

140


To je zemlja koju idemo otkriti, vrlo iznimna, vrlo slatka – Farlandija.

(1934.)

Stalno bježimo

Stalno bježimo. Od grada do grada. Inteligencija. Čeznutljiva nacija. Umiruća klasa. Maleni, promrzli.

Milijuni obitelji. S gramofonima. Iz države u državu. – Recite, gdje je vaša domovina? Stalno nas pitaju.

A mi ne znamo; a mi plačemo kao voda morska. Pod umjetnim palmama pisma pišemo na prljavim kolodvorima.

(1936.)

Draga moja

Istina: za auto nemamo, draga moja. Ali zašto žuriti, činiti glupe grješke – otmjenije je ići pješke, draga moja.

Do Londona karta je skupa, draga moja. Ali čemu London? London – to je rupa: u “Paris-Soiru” čitao sam jučer, da je markiz Q., ustvari barunčić, makaronom psećim otrovao ženu… K vragu takav London, draga moja!

141

PRIJEvOD

Za kavijar u Kremlju, za jesetru također nemamo, draga moja. Ali čemu Kremlj, dok imam bedra tvoja? Bedra su zlatna, a noć modra. I još imamo čašu vina i konto u raju u serafina. Fućkaj zato na auto, Kremlj i London, draga moja.

(1934.)

Veseli most

Stajao je nad Vilejkom6 ne snujući slavu i trice… Odlazio u ured gospodin Domeyko7 po njem, i zvonile saonice;

most kao most. Na mostu pjevao krivonos starac kuplete, a s druge strane u kiosku drvenom svijeća je zlatila cigarete.

Ali te večeri zvonila su zvona, jer išla si mostom – tamnog kerubina slika – i dvije lanterne sa svake strane bliještale su kao četiri časnika;

i zamirisalo je uzduž i poprijeko kâdom, vinom u vrčevima od fajanse – slično o sutonu u Vilnijusu mirišu Balade i romance.8

A most je modar postao, od modrog srebrn, zatim grimizom se pokrio i zlatom i baš takav ostao.

(1934.)

6 Vilejka, rijeka koja protječe kroz Vilnijus (poljski: Wilno), glavni grad Litve (op. prev.).7 Domeyko, u biti Ignaci Domejko (1802. – 1889.), litavski geolog i inženjer rudarstva. Mickiewiczev prijatelj. Od 1838. g. u

Čileu. Najprije profesor rudarstva u La Sereni, a onda na Sveučilištu u Santiagu (Čile). Organizira rudarstvo, visoko školstvo i meteorološku službu. Svjetski poznat po radu o jurskoj geološkoj formaciji. Izradio geološki zemljovid Čilea. Jedan grad u Čileu i gorski lanac u Andama nose njegovo ime (op. prev.).

8 Balade i romance, aluzija na poeziju Adama Mickiewicza, također rođenog u Litvi (op. prev.).

142


Molitva anđelu čuvaru

Anđele Božji, Čuvaru moj, k ženi mojoj poteci na lađi svojoj od plavoga papira i reci joj da ljubim je, Anđele, Čuvaru moj.

Mahanjem krila u kolede pretvori sve zemaljske brige njezine, svoje srebro betlehemsko prospi pred nju, mekano kao zelēn srce njezino okrijepi u spokojnom snu.

Anđele Božji, učini me makar niskim pragom, ali purpurnim na putu njezinih nogu, i u prag udahni poj u slavu tih stopa, Anđele, Čuvaru moj.

(1933.)

PJESME9

I.

Kad prag kućni prekoračiš, kolovoska glazba čista dotakne se svakog lista, a ti s noći pokrov svlačiš.

A za tobom ptičje sjene, štigli, zebe, ine ptice. Sjajiš sjajem paunice usred noći rasanjene.

Ornament si što iskiva sjaj mjesečev na tvom licu; siješ svjetlo pregrštima otajstveno k’o pšenicu.

9 Iz zbirke LIRYKA; posebna rukovet pod autorovim naslovom PJESME, o čemu u proslovu piše Marta Wyka (op. prev.).

143

PRIJEvOD

Niz ramena plašt ti pada zagrcnut od šumskih ptica, hodnikom se cijelim stere, kroz predvorje sve do zvijezde

Venere. Oblakom si Okrunjena, mutna java. Htio bih oblačnost tvoju spasiti od zaborava.

II.

Nadnesen nad svojim stolom, uz svijeću mjesečevu, ruke tvoje opisujem, srce tvoje opisujem;

poput murve usne trpke, tvoj glas boje mutnog meda, uši tvoje k’o otoke što ih s dalji Uliks gleda.

Taj je oblak tvoje lice, to obzorje, akacija. U crnilo pero močim slažuć slova netremice.

Nek se složi red do retka kao ptice zlatne, rude, od uzorka istinskoga nek istinski portret bude.

Minuo je dan. I bježi vrijeme, klija strava. A htio bih ruke tvoje spasiti od zaborava.

III.

Koliko smo cesta prošli? Što li staza utabali? Što je kiša i snjegova nad lanterne obješenih?

144


Što l’ pisama, rastanaka, teških ura u nemoći? Uporno se podizalo i kušalo k cilju doći.

Što l’ u trudim neprestanim naših težnji, naših briga? Što li kruha razlomljeno? Poljubaca? Stuba? Knjiga?

Što je ljêtā nad strofama? Što krikova u pjesmama? Što l’ vremena s Beethovenom? Corellijem? Scarlattijem?

Tvoje oči lijepe svijeće; srce svjetlo isijava. Stog bih htio srce tvoje spasiti od zaborava.

IV.

Dan je ovo naš svagdanji, naše malo upinjanje, trud uporan, neprestani, neprekidno podizanje.

Pod nebesim sve što stoji svèudilj je mijena samo, mi korito svojoj zbilji svojim rukam probijamo.

Jedinke smo u cjelini, to je što nas hrani nadom – da bi kruh na stolu bio, a svijetlila svijeća radom;

da bi vrijeme lučom sjalo i u doba bilo koje. Stojimo uz život, ženo, kao tkalci uz razboje.

Zdana u dan tkanje tkamo za naraštaj marom mrâva. Te bih svijeće plamen htio spasiti od zaborava.

145

PRIJEvOD

V.

Jatimo se oko glazbe, glazba nam je svetkovina, zvukovi nas trublji nose, oboa i klavesina.

U sobi je mali svijećnjak s dugom svijećom u oluku; koncertima ona služi dodajući svjetlost zvuku.

Prilaziš mu otajstveno, prinoseći plamen svijeći, iz zvučnika kad poteče Brandenburški koncert treći.

Radost kao ples svečani svoje sjene zidom sklanja. Treperavo teče svjetlo licem Johanna Sebastijana.

Lipski kantor umilno se smiješkom s okna oglašava. Trenutke bih sve te htio spasiti od zaborava.

VI.

Nismo za to da bi zlato ovog svijeta potrošili, nego za to da bi draži ovog svijeta umnožili.

I tisuće kad nas stisnu novih truda, radnih muka, ići ćemo sjajeć sjajem u ljepotu novih luka.

U kinima srebrnastim, gdje se svjetlost praha laća, mi sjedimo izmučeni, izmučenih ljudi braća.

146


Dani, noći smjenjuju se, dodajući ruku ruci i ljepotu mukom tvore koja opet služi muci.

Oblak koso snijegom sipa, zasuta ti srebrom glava. Snijeg bih htio tvojih vlasi spasiti od zaborava.

VII.

Dovršismo djelić posla i još djelić do djelića, opet noć je, a od jutra novi djelić do djelića.

Probada nam sunce srca, radosne se rišu slike. Rukom kamen materije pretvaramo u oblike.

Svijet formama napučuje ruka što se s radom bije. Ritmom rada skladaju se Pjesme, kuće, simfonije.

Sniježi. K’o visoki ljudi stoje smreke sred bjeline. Sa dna noći svijetle zvijezde kao sa dna violine.

Trepereći za oknima zvijezda granje obasjava. Sjaj bih taj na staklu htio spasiti od zaborava.

VIII.

Na mostu Poniatowskog vjetar koso snijeg rasklada. Na mostu Poniatowskog snijegom dimi balustrada.

147

PRIJEvOD

Lanterna nam vrijeđa oči, sve do pola zametena. Malo ljudi okupila postaja pod slapom sjena:

samo nas dvoje. Stojimo uz postaju nad rijekom – dvoje ljudi u dnu zime zazidanih bijelom jekom.

Na kolnik bi pristajalo dvije-tri vrane posaditi, jednu drugoj kljunovima ispod zvijezda ostaviti.

Neka stoje. Vjetar nek se oblacima dodvorava. I te tri bih vrane htio spasiti od zaborava.

IX.

Taj list pišem, moja draga, iz zamrle lugarnice; nad kostima za gatanje svijetli svijeća sa škrinjice.

Soba pusta. Nikog nema. Suton klatno ure klati. Vrata škrinu. A na pragu lugareva stoji mati.

Zabrinuta, zabrinuta, strahovi se lica love. Govori mi: “Gospodine, čujete li zrakoplove?

Ja se u to ne razumijem i o tome zborit ne ću. Veliki su to strojevi, mirišu mi na nesreću.”

Majko, treba ruke dignut s milijardom koja spava. Brižnost čela tvog bih htio spasiti od zaborava.

148


X.

Oprostite, ljudi, ako tim pjesmama dadoh malo, što ne stvorih takve pjesme kakve stvarat bi valjalo;

što tu ima tih radosti, ptica, boja, plesa vjetra, zlaćanosti, srebrnosti, mjesečine, Bacha, svjetla.

Volim svjetlo. Zrakama bih poeziju uresio. O, da mogu, u svjetlo bih čitav svijet pretvorio.

Mislim da su pjesme za to da bi prema srcu tekle, da bi zora svoje zlato prosula na kontinente;

da bi sjajem obasjala sve trgove i ulice sveta Eos ružoprsta lica svijetle djelatnice.

Stigli smo na pola puta. Otjecanje ne jenjava. Trag bih svoj na putu htio spasiti od zaborava.

Leśniczówka Pranie10, 1953.

Pismo s rijeke Limpopo

Pišem vam ovo pismo s Limpopo rijeke, koja teče kroz krajeve daleke. Slonova stada prolaze uz moj šator sneni a ljudi su zelenkasti i crveni.

10 Leśniczówka Pranie (Lugarnica Pranie) nalazi se u Piskoj prašumi na Mazurima, uz Nidzko jezero, mjesto u kojem je stano-vito vrijeme prije “iznenadne” smrti boravio i stvarao K. I. Gałczyński. Danas muzej. Da je Gałczyński otrovan, sumnjalo se, a sumnju je opravdano uklonio Czesław Miłosz. Zanimljivo je svrnuti pozornost na prvi stih posljednje strofe: “Stigli smo na pola puta”. Gałczyński, kada to piše, ima 48 godina (!) i smrt ne očekuje tako skoro. Tek je “na pola puta”. Ali tako nisu mislili boljševički gospodari života (op. prev.).

149

PRIJEvOD

Znam da sada u vas petrolejska lampa, uz kiše, uvečer nad stolom kao usnula prikaza se njiše i da su sve zakutke po kući zaposjeli veliki pauci. Poštu beznadno čekate. Samo radio, škrinja crna kao tama, daje vam katkada koncert na orguljama i orguljaška vojska s kopljima prodire s kata, a vaša stara srca u strahu škripe kao vrata. Da će padati kiša, stalno govori netko u škrinji. A ovdje su velike zvijezde i golemi rubini. Crnčići iznad mene palminim granama mašu i tako to, i igram se budala osobno s kraljem rijeke Limpopo. A kod vas dosada i bijeda, miševi, kiša i Poljska.

1934.

Melodija

Pokazala je na prsa prstom, svojim prstom, kraljem u prstenim’, i molila da je stihom ili glazbenom vrstom opjevam, nježno obesmrtim.

I prstima sam dodirnuo klavijaturu za te ruke, za te usne, za te trepavice; pod prozorima u molu i duru zazvonili su tonovi pjesmice.

I pola je svijeta postalo mojim, dok sam taktove strofa ugađao s njim – o tim prstima što cvjetno mirišu, o večernjim pjesmama Natalijinim.

1934.

Putovanje u sretnu Arabiju

Šarene vrpce na biču mrsio je vjetrić razigran, kao Afrika ptica, pun je zvijezda nebeski sako, konji noga za nogom, kotači – kako-tako, a kočijaš pijan i vrlo samotan.

150


Kočija, to je glazbalo, to je glazbena škrinja, noć oko kočije, to je obilje sreće; dok mjesec nad srebrnim koritom prelijeće, u jarcima tisuće krijesnica tinja.

Kočijom se voze lijepi, rame o rame oprli i o jastuke mirisave – o, noći od baršuna! Pjeva safir i cesta, i svaka ura… A oni ne vide ništa, jer oni su umrli.

1929.

Caffé-bar “Ocèān”

I.

U zlu dijelu, u Bruxellesu stoji krčma “Ocèān”, probisvijeti tamo idu na žderanje svaki dan.

Krčmar ima njušku trupla, žena svoju muči muku, a u karte zamazane probisvijeti samo tuku. – Merde. – Pardon? – Hërc.

Pod stropnicu s anđelčićima lete opušci u tminu, anđeli su pozlaćeni? pozlaćeni, dragi – o, jedan je nestao u dimu.

Vicevi bude stravu, kruži: rekla-kazala; loču pivo i kavu: – Merde. – Pardon? – Pik.

Petrolejke lampe gore. Luđak tuli u neznanju. Brojni su već potonuli u tom plitkom “Ocèānu”.

151

PRIJEvOD

II.

Tu možeš dobiti Mozarta i dinamit. Zapszczykulski11 preprodaje Kavu i dolare

Petero djece s Talijankom. (Talijan je pod tramvajem pogin’o). Eno, tamo sjede po strani s crncem igraju domino.

III.

O Bože, koliko je tu djevojaka! Više nego zvijezda iznad oblaka. Dosadni telefon svoje tjera. Krčmar mrko gleda, kako povijaju one, po dva, po tri, po četiri svoja crvena nokta nad kriglama pörtēra12, kako nešto šapuću trepavicama, koljenima, vjeđama. Ima ih s naušnicama i onih bez naušnica; tankih kao mjesečeva šala i kao ptičja preobrazba, i takvih kao vješala, i kao Bachova glazba;

I drukčijih – poput lista, kao drveće i šum drveća, i takvih… a, zaista: – Merde. – Pardon? – Tref.

11 Zapszczykulski (č. Zapščikùlski) ovdje nema posebnoga značenja, osim što nam autor sugerira autentičnoga Poljaka, ne-sretnika, emigranta, torbara, kruhoborca… (op. prev.).

12 Pörter; teško crno pivo, posebice cijenjeno među lučkim nosačima (op. prev.).

152


IV.

Zimi se ne povlači tuda, izgubit ćeš nadu i mir. Vjetar kao idiot tuli niz Ulicu Mayerbeer.

Zapszczykulski kukavac pjesme piše i plače; želi ružu opjevati; glavu je tintom zamrljao; civilizacija juri bez mjere kao torpedo iznad proklete kavane “Ocèān”, iznad izgubljene vjere, iznad potonule nade. – Odlazite? – Oprostite. – Käro.

Moja poezija

Moja poezija, to je noć zalivena mjesečevim zracima, veliko smirenje; kada slatke šumske jagode cvatu po jarcima i slade iz sjene.

Kada nema uz mene djevojaka ni žena, kada se u san slilo sve i iz pukotine u zidu teče cvrčkova kantilena i vrlo je milo.

Moja poezija, to su jednostavne stvari, to je trenutak u ljetu gdje je pod kosim okancem usnuo mačak stari na parapetu.

1934.

S poljskoga preveo Pero Mioč

153

PRIJEvOD

Djela:

Poezija:

Bal u Salomona (Bal kod Salomona), 1931.,Ludova zabava. Komiczniak poetycki (Pučka zabava. Poetska lakrdija), 1934.,Zaczarowana dorożka (Začarana kočija), 1948.,Ślubne obrączki (Vjenčano prstenje), 1949.,Nieobe (Niobe), 1951.,Wiersze liryczne (Lirske pjesme), 1952.,Wit Stwosz (Wit Stwoš, č. Vìt Stvòš), 1952.,Pieśni (Pjesme), 1965.,Wybór poezji (Izbor iz poezije; uredila Marta Wika, 1967., 5 izdanja).

Romani:

Porfirion Osiełek, czyli Klub Świętokradców (Porfirion Junačak, ili Klub Bogohulnika), 1929.,Koniec świata. Wizje św. Ildefonsa, czyli Satyra na Wszechświat (Svršetak svijeta. Vizija sv. Ildefonsa, ili Satira o Svemiru), 1930.,Chryzostom Bulwiecia podróż do Ciemnogrodu (Putovanje Krizostema Gomoljevića u Tam nograd), 1954.

Drame:

Babcia i wnuczek, czyli Noc cudów (Baka i unučić ili Noć čuda), 1955.,

Noc mistrza Andrzeja (Noć majstora Andrzeja; skupa s A. Mauersbergerom), 1956.,Teatrzyk “Zielona Gęś” ma zaszczyt przedstawić (Teatrin ‘’Zelena Guska’’ ima čast pred-staviti), 1968., 5 izdanja.

Feljtoni:

Listi z fiołkem (Pisma s ljubicom), 1964.

Djela za djecu:

Elektryczne schody (Električne stube), 1950.

154


155


in memoriam

Ivana Petešić

In memoriam Petar Runje

Dana 16. prosinca u samostanu sv. Franje u Odri preminuo je franjevac trećoredac Petar Runje. Nazvati ga franjevcem možda je najbolji opis njegova životnog puta, no unutar te odrednice Runje je bio mnogo, mnogo više. O povijesti fra-njevačkoga reda i popovima glagoljašima koji su iz njega proistekli danas je nemoguće govoriti bez spoznaja koje je svojim predanim radom na svjetlo dana donio ovaj svestrani redovnik. Fra-za donijeti na svjetlo dana ovdje se može shvatiti u doslovnom značenju, jer se Runjin znanstveni rad prvenstveno odnosio na proučavanje arhiv-skih dokumenata iz ustanova diljem Hrvatske, ali i svijeta. Slažući tamo pronađene zapise o sit-nim, ponekad naizgled nevažnim arhivskim za-pisima o redovnicima franjevcima, svećenicima, ali i drugim zaslužnim Hrvatima kroz povijest,

Runje je u svojim djelima donio prikaz djelatnosti toga reda unutar njegove uloge čuvara i širitelja pismenosti na širem hrvatskom području.

Runju se zaista ne može nazvati samo povjesničarom ili samo znanstvenikom jer je nje-gov životni put sadržavao puno više različitih funkcija. Rođen 9. svibnja 1938. g. u Karakašici kraj Sinja, stekao je obrazovanje u Sinju, Zadru, Splitu i Zagrebu, gdje je i diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1965. godine. Njegov ga poziv, nakon kratkoga boravka u Zadru i Bibinjama, nosi u daleki svijet – 1968. godine odlazi u SAD, gdje će do 1976. g. u više američkih gradova kao što su Pittsburgh, Washington i New York biti posvećen radu s hrvatskim iseljenicima. Nakon povratka u domovinu Runje boravi u samostanu sv. Mihovila u Zadru, a od 1989. do 1995. g. obavlja dužnost generalnoga vijećnika u upravi franjevač-

Petar Runje

156


koga reda u Rimu. Boravak u Rimu Runje će iskoristiti za rad u najuglednijim ustanovama – Vatikanskom arhivu, Vatikanskoj knjižnici, Arhivu Generalne kurije Trećega samostanskog reda svetog Franje i Knjižnici Casatenese. Uz istraživanja u zadarskim arhivima, ovaj će rad rezultirati magistarskim radom “O knjigama glagoljaša u zadarskoj nadbiskupiji koncem 14. i u 15. stoljeću”, koji je Runje obranio 1992. godine. Znanstveno zvanje i osobni entuzijazam bit će poticajem za daljnji rad, iz kojega će proizići radovi kojih zaista ima mnogo: dvanaest knjiga i više od stotinu radova objavljenih u zbornicima i časopisima.1

Nije se Runje zaustavljao samo na povijesti svoga reda, već je obogatio hrvatsku znanost spoznajama o hrvatskom srednjovjekovlju, kao i o glagoljaštvu kao pokretu, a sve to kroz prizmu mikropovijesti zaslužnih redovnika i svećenika, koje Runje zapis po zapis slaže u ve-liki povijesni mozaik. U prikazu Runjine knjige Tragom stare ličke povijesti (2001.) Stjepan Damjanović kaže da se “pojedini odjeljci njegovih rasprava doimaju (...) kao sažete vijesti koje vam šalje novinska agencija: samo sada vijesti ne stižu iz dalekih prostora nego iz da-lekih vremena”2, što je vjerojatno najbolji opis Runjina znanstvenoga iskaza: preko mnoštva sitnih pojedinosti pronađenih u oporukama, izvješćima ili zapisima u knjigama bratovština i sličnim tekstovima Runje donosi sliku srednjovjekovnih kulturno-povijesnih gibanja hrvat-skoga svećenstva, kao i hrvatskoga naroda, njegove pismenosti i duhovnosti. Zaista, svatko tko se i u najmanjoj mogućoj mjeri želi dotaknuti tih tema neće moći zaobići Runjine knjige Prema izvorima (1990.), O knjigama hrvatskih glagoljaša (1998. – zapravo prerađen Runjin magistarski rad), Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (2001.), Tragom stare lič-ke povijesti (2001.), Školovanje glagoljaša (2003.), Glagoljica u Zadarskoj nadbiskupiji u sred-njem vijeku (2005.), Franjevci trećoredci glagoljaši u Ogulinu (2007.), Duhovni život na zadar-skim otocima u kasnom srednjem vijeku (2008.), Branka Perković (2010.) i Prema izvorima II. (2012.). Kada se tome pridodaju sudjelovanja na brojnim znanstveno-stručnim skupovima te više od stotinu radova objavljenih u inozemnim i domaćim publikacijama, dobije se im-presivna slika znanstvenoga rada toga marljivog povjesničara.

Kao najcitiranije Runjino djelo ističe se knjiga Prema izvorima, objavljena 1990. godine kao niz prethodno publiciranih radova skupljenih u jednu cjelinu. U trideset članaka Runje govori o trećoredcima u Zadru, o njihovoj duhovnosti i školovanju, zatim o njihovoj djelat-nosti u Dalmaciji, Bosni, Krbavi i Lici, dok se u sljedećih nekoliko članka pozornost posvećuje pojedinim osobama, kao što su biskup Juraj Divnić, don Petar Kršavić, tiskar Nikola Castelani, fra Juraj Klimantović i krasnopisac i zadarski kanonik Matej Gostišić. Uz dodatak karte s pri-kazom mjesta u kojima su bili aktivni trećoredci te njihovim samostanima, Runje je pokazao da su franjevci trećoredci u srednjem vijeku bili nositelji duhovnosti i pismenosti, ali i čuvari hrvatskoga jezika, budući da se na više mjesta potvrđuje da su misu govorili na staroslaven-skome jeziku i pisali hrvatskim pismom glagoljicom. Runje je rečeno dodatno oprimjerio i u svojoj knjizi O knjigama hrvatskih glagoljaša, u kojoj, zadržavajući se na zadarskome područ-

1 Ovdje upućujem na detaljan i sveobuhvatan prikaz djelatnosti fra Petra Runje koji su napisali Ivan Botica i Tomislav Ga-lović u pogovoru Runjine knjige Prema izvorima II. pod naslovom “Fra Petar Runje – povjesničar franjevaštva i istraživač hrvatskog glagoljaštva”.

2 Stjepan Damjanović, Vijesti iz dalekih vremena, Vijenac 198 (http://www.matica.hr/vijenac/198/Vijesti%20iz%20dale-kih%20vremena/, pristupljeno 10. 5. 2015.)

157

IN MEMORIAM

ju, donosi podatke ne samo o knjigama pisanim glagoljicom, već i o pisarima, prepisivačima, prevoditeljima, vlasnicima, tiskarima i ostalim individuama koje su sudjelovale u procesu nji-hova stvaranja i očuvanja. Ova će se tematika provlačiti i kroz ostale Runjine radove. Tako će 2001. godine izići njegova knjiga Pokornički pokret i franjevci trećodreci glagoljaši u razdoblju od 13. do 16. stoljeća, u kojoj se u pet poglavlja obrađuje povijest trećoredaca na hrvatskim prostorima u srednjem vijeku, njihov administrativni ustroj, školovanje, pismena kultura, ali i svakodnevni život u zajednici. Posebno se Runje osvrnuo na kulturnu i crkvenu povijest u knjizi Tragom stare ličke povijesti (2001. i 2007.), u kojoj u tridesetak priloga piše o ličkom i kr-bavskom području kao području bogatom glagoljskom produkcijom tijekom srednjega vije-ka. Tu Runje donosi podatke o istaknutim glagoljašima s ličko-krbavskoga područja – kako svećenicima i redovnici ma tako i svjetovnjacima – plemićima i plemkinjama, izdavačima i nakladnicima. Sljedeća Runjina knjiga, Školovanje glagoljaša u srednjem vijeku (2003.), dono-si rekonstrukciju povijesti srednjovjekovnoga školstva u Hrvatskoj kroz rezultate istraživanja zadarskih arhiva, uz zaključak da je školovanje na hrvatskome jeziku i hrvatskome pismu (glagoljici) postojalo od početaka hrvatske pismenosti. Predani arhivski rad urodit će još jednom Runjinom uspješnicom: 2005. godine izlazi knjiga Glagoljica u Zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku, u kojoj se u tridesetak poglavlja donose podatci o hrvatskom glagoljaštvu u Zadru i okolici prema zapisima pronađenima u zadarskom notarijatu. Nakon toga Runje se posvećuje temi franjevaca u pojedinim samostanima pa 2005. g. objavljuje pretisak dvaju članaka o krčkom samostanu Glavotok, a 2007. g. rad o franjevcima trećoredcima u Ogulinu. Cjelovit prikaz vjerskoga i duhovnoga života zadarskih otoka u srednjem vijeku Runje daje u knjizi Duhovni život na zadarskim otocima u kasnome srednjem vijeku (2008.), u kojoj se osvrće na živote i duhovnost otočana, ali daje i širu ekonomsku, geografsku, sociološku, vjer-sku i kulturnu sliku zadarskih otoka kao područja na kojima se glagoljaška tradicija posebno njegovala. Da je Runje posebno bio zainteresiran za zaslužne pojedince koji možda ne bi ni bili predstavljeni hrvatskoj javnosti bez njegova rada, govori i knjiga Branka Perković (1926. – 1949.) – jedan Bogu posvećen život (2010.) o životu i djelovanju ove znanstvenice i vjernice koja je, iako suočena s teškom bolešću, bila uzor mnogima. Runjina posljednja knjiga, Prema izvorima II. (2012.), sličnoga je koncepta kao i njezina vrlo uspješna prethodnica te zaokru-žuje Runjin znanstveni rad u skladnu cjelinu.

Upravo će knjiga Prema izvorima II. pokazati da je Runje u potpunosti bio posvećen istraživanju i pisanju do pred sam kraj, iako se borio s bolesti koja ga je mučila punih trinaest godina, no nije uspjela slomiti njegov duh i znanstvenu znatiželju. Tijekom 2014. godine ta je bolest ipak nadvladala ovoga marljivog franjevca: u 77. godini života podlegao je tegobama i preminuo u samostanu sv. Franje u Odri, u kojem je boravio radi oporavka i njege. Runji-nom smrću hrvatska je znanost ostala bez jednoga vrijednog i plodonosnog istraživača koji je cijeli život posvetio oživljavanju i osvjetljavanju davnih događaja i ljudi koji su oblikovali, makar i najsitnijim doprinosom, hrvatsku kulturu. Kao što su te osobe oživjele na stranicama Runjinih knjiga, tako će i ovaj franjevac trećoredac i povjesničar zauvijek živjeti na stranica-ma svojih, za hrvatsku znanstvenu misao neprocjenjivih radova.

158


in memoriam

Nikica Gilić

Povodom odlaska velikana modernizma.Tomislav Radić (8. XII. 1940. – 7. III. 2015.)

Tomislav Radić (1940. – 2015.), veliki hrvatski filmski, kazališni i televizijski redatelj, napustio nas je tiho, daleko od očiju javnosti, dok smo se svi nadali da priprema još neki igrani film kojim bi produbio svoj ionako dubok trag u našoj kulturi. Premda je bio poznat i kao profe-sor i dekan Akademije dramske umjetnosti, kao urednik na Hrvatskoj televiziji, kao redatelj Stilskih vježbi, predstave po dugovječnosti jedinstvene i u svjetskim okvirima, ali i po tolikim drugim uspjesima, ipak je režija modernističkih cjelovečernjih igranih filmova vjerojatno naj-važniji Radićev uspjeh. Živa istina, Timon, Što je Iva snimila 21. listopada 2003., Tri priče o nespavanju i Kotlovina sjajna su ostvarenja čije vrijeme, bez ikakve sumnje, ponovno dolazi.

I u igrani je film Radić ušao polako, potiho, preko televizijske proizvodnje, kao i neki drugi važni redatelji njegove generacije (primjerice Zoran Tadić). Takva su, očito, bila vremena. Te-meljem svojih dokumentarnih reportaža o ženskim sudbinama Radić je tako zamislio film o Božidarki Frajt, već u to doba poznatoj, ali rijetko angažiranoj glumici, i s minimalnim, televi-zijskim budžetom nastala je Živa istina (1972.), jedan od najboljih filmskih debija u hrvatskoj povijesti, film koji je izazvao pravi skandal na festivalu u Puli. Naime, ovaj film nije primljen u službenu konkurenciju festivala (čini se, zato što je bio crno-bijeli, a možda i zato što nije poštivao pravila filmskoga pripovijedanja), no kritičari i redatelji iz cijele tadašnje Jugoslavije izvršili su veliki pritisak na žiri i Božidarka Frajt dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu.

Iz ove greške neprepoznavanja Radićeve kvalitete nije izvučena pouka i autorov sljedeći film, Timon (1973.), podjednako važno i veliko djelo, opet nije uočen kao filmski miljokaz. A riječ je o jedinstvenom multimedijskom eksperimentu, koji je spojio Radićev filmski i kaza-lišni rad, a usto sadrži i jasne motive preuzete iz televizijskoga medija. Radić je u kazalištu s uspjehom režirao i klasični i moderni repertoar, pa je svoju postavu Shake speareova Timona Atenjanina u zagrebačkome HNK-u povezao s kinematografskom formom, snimivši film o glumcu (prvaku, zvijezdi Hrvatskoga narodnog kazališta) koji glumi Timona, a stvarni mu život počinje nalikovati onome Shakespeareova junaka. Boris Buzančić, Timon iz stvarne ka-zališne predstave, glumi junaka Radićeva filma, a ostali stvarni kazališni glumci iz HNK-a glu-me himbene i zavidne junakove kolege, brišući granice između stvarnosti, kazališta i filma.

159

IN MEMORIAM

Nakon manje uspješnoga filmskog razdoblja, u kojem se Radić približava klasičnijim po-stupcima filmskoga izlaganja, u 21. stoljeću veliki uspjeh postiže film Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005.), kojim se ovaj autor vraća svojim autorskim korijenima, utjecajima dokumentarnoga filma i demonstriranju snage dokumentarnih tehnika u igranome filmu. Priča je to o jednoj tranzicijskoj obitelji, istodobno zabavno i pomalo tjeskobno svjedočan-stvo o odnosu naših ljudi prema Europi i kapitalističkom svijetu u kojem smo se iznenada našli. Prilagođen novim tehnologijama, film je prepoznat i kao jedno od formalno najsvježi-jih hrvatskih filmskih ostvarenja nakon 1990. godine. Snimivši izrazito intimistički (premda međunarodno obilježen) omnibus Tri priče o nespavanju (2005.), Radić se vraća odnosu po-jedinca, obitelji i šire društvene zajednice u veličanstvenoj Kotlovini (2010.), s obiljem sjajnih glumaca, među kojima se našao i Boris Buzančić, junak Radićeva Timona.

Unatoč tome što se svi filmski stručnjaci slažu o važnosti ovih ostvarenja za hrvatsku kulturu, o Radiću se nije dovoljno pisalo, a ovi filmovi jako su slabo dostupni novim nara-štajima gledatelja. Hrvatski filmski savez (nasljednik udruge koja je producirala Živu istinu) prije nekoliko je godina izdao DVD s prvim Radićevim cjelovečernjim igranim filmom. Zar ne bi bilo sjajno kada bi se na taj primjer ugledali i producenti ostalih Radićevih djela? Pri tome pomoć Hrvatskoga audiovizualnog centra, države i grada Zagreba ne bi smjela izostati.

Tomislav Radić

160


in memoriam

Željka Lovrenčić

Ljubomir Antić (Prvić Šepurine, 6. XI. 1946. – Zagreb, 14. III. 2015.).In memoriam

Premda sam znala da je bolestan, zatekla me je vijest o smrti Ljubomira Antića. I jako rastu-žila. Bio mi je prijatelj kojega nisam pretjerano viđala, ali sam znala da je uvijek tu.

Njegova je obitelj izgubila supruga i oca, mnogobrojni prijatelji i poštovatelji dragu oso-bu, a naša je zemlja ostala bez vrhunskoga znanstvenika, iznimnoga predavača, vrsnoga, premda pomalo razočaranoga političara.

Povjesničara i istraživača hrvatskoga iseljeništva, posebice onoga na tlu Latinske Ameri-ke, upoznala sam jednoga davnog travanjskog dana 1995. godine u vjetrovitom Punta Are-nasu, gdje sam tada živjela. Došao je s izaslanstvom Hrvatskoga sabora, na čelu s tadašnjim predsjednikom Sabora, dr. Žarkom Domljanom, u posjet Čileu, zemlji u kojoj, kako je znano, živi mnogobrojna hrvatska zajednica. Ja sam im bila prevoditeljica.

Lijepo je i ugodno susresti “svoje ljude” kad si, premda među hrvatskim iseljenicima i u prekrasnoj zemlji, tako daleko od domovine. A čini mi se da su u ono vrijeme domovinskoga zanosa i političari bili drugačiji; “normalni”, topliji, bez današnje uobičajene bahatosti.

Ljubomir Antić nije bio samo političar. Bio je prije svega znanstvenik i istraživač. Sjećam se njegova oduševljenja i sjaja u očima kad je stupio na prostor o kojemu je dotad znao samo iz knjiga. Rekao mi je da je taj dolazak dugo sanjao i da bi rado ostao u Punta Arenasu radi daljnjih proučavanja. Nažalost, ta mu se želja nije ostvarila.

Tih nekoliko dana naše je izaslanstvo bilo dočekano s najvećim počastima u hrvatskim klubovima u Punta Arenasu i Porveniru. Ljubomir se susreo i sa Sergijem Laušićem, kolegom koji se bavi istom tematikom i koji je jedno vrijeme živio u Splitu.

Godinu dana kasnije susreli smo se u Zagrebu. Dogovorili smo prijevod njegove knjige Hrvati i Amerika na španjolski. Ta mi je knjiga kratila mnoga duga zimska poslijepodneva i rijetke vikende u kojima nisam bila nečiji gost, jer su se moji učenici izuzetno brinuli o meni.

Po povratku u Hrvatsku Ljubo mi je pomagao u ponovnom snalaženju u domovini. Jer, bavili smo se istom temom – iseljeništvom. Često smo se susretali u Hrvatskoj matici iselje-nika, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje se počela formirati Zbirka inozemne Croati-ce; bio je član povjerenstva pri izradi mojega doktorskog rada.

161

IN MEMORIAM

Ljubomir Antić bio je izuzetan čovjek – plemenit i dobar. Njegove su zasluge u znanosti te političkom i društvenom životu Hrvatske poznate. Premda je bio jedan od utemeljitelja Instituta Ivo Pilar, jedan od osnivača HSLS-a i vršitelj drugih značajnih dužnosti, sjajan ana-litičar političkih pitanja, koja je obrađivao u svojim člancima objavljivanim u listu Vijenac, vrstan novinar i izvrstan profesor, meni će ostati zauvijek u sjećanju kao znanstvenik koji je prvi u Hrvatskoj “otkrio” iseljeništvo Južne Amerike.

Zbogom, dragi učitelju. Neka ti je laka tvoja voljena hrvatska zemlja!

Ljubomir Antić

162


Zlata Bojović

163

Zlata Bojović

Istorija dubrovačke književnosti

Srpska književna zadruga Beograd, 2014.

osvrti i prikazi

“Istorija dubrovačke književnosti” Zlate Bojović

Godine 2014. pojavila se u Beogradu knjiga Istorija dubrovačke književnosti Zlate Bojo-vić, vrlo marljive proučavateljice hrvatske i srpske književnosti. Beogradska autorica sin-tetizirala je vlastite i napore drugih učenja-ka u djelo koje na preko 500 stranica obra-đuje književnost u Dubrovniku od srednjega vijeka do početka 19. stoljeća. Svoju je sinte-zu provela tako da nakon uvoda (str. 5–18) obrađuje humanističku aktivnost (str. 19–67), renesansnu književnost (str. 69–244), baroknu (str. 245–428) i prosvjetiteljsku (str. 429–499). Na kraju su indeks (str. 501–519) i bilješka o piscu (str. 521–522). Do svojih je rezultata došla nakon proučavanja srpskih povjesničara književnosti Pavla Popovića, Pe tra Kolendića, Dragoljuba Pavlovića, Mi-roslava Pantića i drugih te nakon brojnih na-pora hrvatskih i drugih istraživača. Ostvaren je rezultat koji se u Srbiji predstavlja kao prva znanstvena sinteza “dubrovačke” književno-sti. Knjiga je prilično opsežna i oslanja se na prethodnu literaturu, ali ipak ne daje ni pri-bližno potpun uvid u dosadanje znanstve-

ne rezultate proučavanja književnosti u Du-brovniku. Tu i tamo navodi se znanstvena li-teratura, ali tako da se uopće ne spominju ili se sasvim rijetko spominju znanstvenici koji su o temi ostvarili vrlo znatan opus i koji su dali nezaobilazne učenjačke prinose. Kako se vidi, bavi se autorica najkraće srednjovjekov-nim radom, a zatim obrađuje književnost u 16., 17. i 18. stoljeću. Razumije se da je knji-ževnosti u Dubrovniku bilo i u novijim vre-menima s reprezentativnim predstavnicima kao što su Ivo Vojnović i Luko Paljetak, ali Zlata Bojović ne obrađuje ta ostvarenja.

U ranim dubrovačkim književnim i slič-nim ostvarenjima autorica izdvaja “prvu ći-riličnu knjigu za katolike” (str. 11) iz 1512. g., koju su 2013. g. nastojanjem Anice Nazor i drugih objavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska pod naslo vom Hrvatski ćirilički molitvenik 1512., a 1938. g. objavio ju je u Beogradu Milan Rešetar kao srpski molitvenik od god. 1512. Unatoč na-slovu izdanja, Rešetar je lijepo argumenti-rao o čemu je riječ ističući da taj molitvenik “iznosi djelomice svoj tip ćirilskih slova koji je udešen prema ćirilskom skoropisu (zapad-noj ćirilici) kojim su se tada pisale kod nas stvari što nisu namijenjene ni pravoslavnoj crkvi ni pravoslavnoj vjeri, pa je zato skoro-pis bio ćirilsko pismo što su redovno upotre-bljavali naši katolici i muslimani”. Zlata Bojo-vić piše i o dubrovačkoj verziji Raja duše Ni-kole Dešića, ali krivo kaže da je riječ o kaj-kavskom autoru, a krivo piše i njegovo prezi-me (Dašić!). Piše i o prijepisima Bernardinova lekcionara, o Libru od mnozijeh razloga te o Dubrovačkim legendama. Govoreći o rene-sansnom pisanju u po glavlju “Vek renesan-se” spominje auto ri ca i Junija Kalićevića (ona kaže Džono/Džonko Kaličević), ali ne navodi dva njegova stiha i tri četvrtine trećega koji su se saču va li iz 1421. g. Iz tih bi se stihova

164


(Sada sam os tav ljen srid morske pučine, / Va-lovi moćno bjen, daž dojde s visine, / Kad doj-doh na ko pno, mnih da sam…) lako vidjelo kakva im je jezična fizio nomija. No o tim će pitanjima još biti riječi. Također bi bilo vrlo korisno zagledanje u Vatikanski hrvatski mo-litvenik, prvi po znati spomenik u Dubrovni-ku na narod nom jeziku. On je nastao prera-đivanjem ikav ske čakavske matice u ijekav-skoj što kavskoj sredini, a svjedoči i o izvorno-sti dubrovačke (i)jekavštine i o dubrovačkoj duhovnoj okrenutosti čakavskoj Dalmaciji.

Humanizam u Dubrovniku auto rica smje šta između sredine 15. i sredine 16. sto-lje ća, donosi osnovne značajke humanistič-koga rada i portretira glavne predstavnike (Benko Kotruljević, Ivan Gučetić, Frano Lu-cijan Gundulić, Feliks Petančić, Ludovik Cri-jević Tuberon, Juraj Dragišić, Karlo Pucić, Ili-ja Crijević, Jakov Bunić, Damjan Benešić). O Crijeviću Tuberonu govori se s dosta potan-kosti, ali se uz raspravljanje o Iliriku kaže da se neprihvatljivo mišljenje o Slavenima kao autohtonima na južnoslavenskom pro storu “održalo i u XVII veku” (str. 41), međutim, tako su znatno poslije mislili i Matija Petar Katančić i Ljudevit Gaj. Razumije se, uz ras-pravljanje o Crijeviću Tuberonu autorica ne spominje njegovu misao kako u dubljem smislu i nema Hrvatske koja ne bi bila Dal-macija. Crijević, naime, kaže “Dalmatinci ko-jih je poglaviti dio Hrvatska” (Zapisi o svojim vremenima). Jurja Dragišića autorica zove Đorđem Dragišićem.

Zlata Bojović u svom se znanstvenom radu najviše bavila hrvatskom renesansnom i baroknom književnosti, pa je prirodno da su osobito zanimljiva ta poglavlja o književ-nosti u Dubrovniku. Provodi ona periodiza-ciju renesansne književnosti u Dubrovniku, obrađuje rodove i vrste, cjelovito obrađuje glavne predstavnike (Šiško Menčetić, Džore

Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Marin Držić, Nikola Dimitrović, Dinko Ranji-na, Antun Sasin, Savko Bobaljević, Miho Mo-naldi, Dominko Zlatarić, Nikola Gučetić). U početku obradbe renesansne književnosti au torica ističe da je književnost u Dubrovni-ku od Junija Kalićevića do kraja Dubro vač-ke Republike (1806. g. Dubrovnik se u opas-nosti od ruskoga zauzeća predao fran cus-kim postrojbama koje su vodile borbe pro-tiv Rusa i Crnogoraca, a Marmont je 1808. g. ukinuo dubrovačku neovisnost) pisana “što-kav skim istočnohercegovačkim dijalektom ije kavskog izgovora” (str. 71–72) doda jući tomu još poneki detalj. To, međutim, nije is-ti na. U starini je dubrovački dijalekt bio sa-mostalan zapadnoštokavski dijalekt, dio za-padne štokavštine, a nakon seoba i novošto-kavizacije približio se autohtonim go vo ri ma novoštokavskoga (i)jekavskog dijalekta is-to čnoštokavskoga podrijetla, koji je dijalekt postao jednim od štokavskih dijalekata, idi-o mom što je izgubio dio svojih istočnih zna-čajki. Dubrovački čakavizmi prirodni su re-zul ta ti izoglosa s čakavskim susjedima, tj. tu nema kakvih posebnih čakavizama kakvih ne bi bilo drugdje u zapadnoštokavskim go-vo rima bliskima čakavskim idiomima. Du-bro va čki govor nije ijekavizirani ikavski idi-om, a to je jasno vidljivo iz toga što u Du-brovniku, doduše, ima ikavizama, ali oni nisu raspoređeni anarhično kao u kakvim “mije-ša nim” govorima; pritom je osobito važno to da su dubrovački ikavizmi u znatnoj mjeri podudarni s istočnobosanskima (ijekavsko-šćakavskima). Tu se ne radi o kakvu utjecaju, jer je udaljenost među tim idiomima velika. Riječ je o naslijeđenim zajedničkim razvoj-nim tendencijama. (I)jekavizacija iz hercego-vačkoga zaleđa isključena je jer u Dubrovni-ku nemamo reflekse jata kao drugdje u (i)je-kav skom novoštokavskom dijalektu. I štoka-

165

OSvRTI I PRIKAZI

vizacija čakavske fizionomije isključena je, jer štokavske značajke dubrovačkoga područja nisu identične onim štokavskim osobina-ma koje postoje u dijalektu iz kojeg je, pre-ma tim interpretacijama, provedena štoka-vizacija. Osobito su važni primjeri naglaska neodređenoga oblika pridjevskih riječi, gdje se pokazuje da je na dubrovačkom području provedena novoštokavizacija, ali je rezultat takav da je očito kako je novoštokaviziranje provedeno na drugačijoj osnovi nego, npr., u istočnoj Hercegovini.

Dakako, lako je navesti mnogo citata iz autoričine knjige koji se nikako ne bi uklapa-li u istočnu Hercegovinu. Čitamo smih, svi-tovni, pivaju, divojke, vireniku, pridraga, cvi-te primili, djeco priblažena, gdi, svitlosti, prid Dvorom, iz njekoga libra, osvitliše, slovinski vas jezik, ovdi, svit, dilo, strila, prislavnu, saj svit, prolitnje ruže cvit i magla prid vitrom, za-prepašćeni itd.

Za Vetranovića se na 112. str. kaže da je sastavio “prvi ep na narodnom jeziku”. Da čovjek ne povjeruje! Zar nije to Marulićeva Judita iz 1501. g.? Tada je Vetranović imao 19 godina.

Nalješković je na Parnasu vidio Hektoro-vića, Vetranovića i Dimitrovića (str. 137). Pri-rodno, ali Hektorović je čakavac Hvaranin. Zato u sintezi Zlate Bojović nije posebno ob-rađen. Riječ je o tom da svi ti pisci pripadaju jednoj književnosti jednoga jezika, hrvatskoj književnosti hrvatskoga jezika.

Dosta detaljno obrađen je Marin Držić, ali nije ni dirnuto temeljno pitanje njegova rada, njegov doživljaj domovine kao dijela jedinstvenoga zapadnog kršćanstva, njegov pogled u vanjsku i unutarnju politiku Du-brovnika. Naravno, to je zato što bi istina o tim temeljnim pitanjima jako otežala uvr-štenje Držića i drugih Dubrovčana u korpus srpske književnosti.

Zlata Bojović obrađuje i Hvaranina Mik-šu Pelegrinovića, jer je prema njegovoj Jejup-ki nastala glasovita Jeđupka objavljena kao Čubranovićevo djelo, ali Gundulića sa stiho-vima iz te knjige nije povezala, iako je Gun-dulić preuzeo cijele stihove iz Jeđupke, npr. vene, čezne, gasne, blidi. Pelegrinovićeve sti-hove ipak je povezala sa stihovima Ignjata Đurđevića. Uz Đurđevićev rad spominje se i Splićanin Jerolim Kavanjin. Kavanjin bi, me-đutim, zaslužio znatnu pozornost, jer je dje-lovao pod osjetnim dubrovačkim utjecajem, uostalom, kao i drugi Splićanin, Ivan Dražić, pa i još neki pisci. U sjeni je ostao i rad Arde-lija Della Belle.

Tomu Natalisa Budislavića autorica pri-kazuje, ali ne spominje da je u Životu niko-liko izabranih divic Fausta Vrančića objavlje-na i Budislavićeva pjesma “Korunica pričistoj Djevici”.

U prikazu književnoga baroka to je raz-doblje dobro žanrovski definirano, kao što u knjizi i inače ima i mnogo dobroga, pa neri-jetko i stilski privlačno iznesenoga. Među ba-roknim autorima opsežnije su prikazani Ho-racije Mažibradić, Stijepo Đurđević, Pasko-je Primović, Ivan Gundulić, Ivan Bunić, Juni-je Palmotić, Vice Pucić, Vladislav Menčetić, Jaketa Palmotić, Nikola Bunić, Baro Betera i Ignjat Đurđević.

Na 293. str. spominje autorica Evsevija Kabožića; riječ je o Euzebiju Kabogi, odno-sno o Euzebiju Kabožiću, kako ga zove i Mi-roslav Pantić, ali ga Zlata Bojović u tom ne slijedi.

S mnogo poštovanja autorica se odnosi prema Ivanu Gunduliću, kojega drži najbo-ljim piscem slavenskoga baroka. Ipak će biti da je tiskarska pogrješka kada na 328. str. či-tamo da je “marinizam kao nosilac nove ba-rokne poezije u dubrovačku poeziju počeo da prodire tek u drugoj deceniji XVI veka”.

166


Očekivalo bi se da je to bilo u 17. sto ljeću. Šteta je da se niti na jednom mjestu ne spo-minje Ivan Mažuranić, koji je dopunio Os-mana i preuzeo Gundulićev jezik stvarajući Smrt Smail-age Čengića i druga djela.

Među prosvjetiteljskim stvarateljima te-meljitije su prikazani Marin Tudišević, Fra-natica Sorkočević, Timotej Gleđ, Saro Crije-vić, Đuro Bašić, Sebastijan Slade – Dolci, Ivan Marija Matijašević, Andro Paoli, Marija Di-mitrović Betera, Lukrecija Bogašinović Bud-mani, Anica Bošković, Nikola Marči, Josip Betondić, Đuro Ferić, Maro Zlatarić, Antun Ferdinand Putica, Pijerko Sorkočević, Marko Bruerović, Joakim Stulli te Francesco Maria Appendini.

Mislim da je dobro što se u knjizi rasprav-lja o Stijepu Rusiću, ali se ne spominje nje-gov prijevod Novoga zavjeta, doduše neob-javljen. Ne spominje se ni slavni Kašićev pri-jevod Biblije, a to je šteta jer je riječ o prije-vodu na dubrovački idiom. Uglavnom nije obrađen važan pisac Petar Kanavelić, iako ga Zlata Bojović dobro poznaje, kao što je op-ćenito poznato. Riječ je o Korčulaninu koji je bio usko vezan s Dubrovnikom, pa je i pisao dubrovačkim govorom.

Ignjat Đurđević obrađen je dobro, ali sva-kako nije bio posljednji značajni dubrovač-ki pisac, kako to misli Zlata Bojović. O tom smo već nešto rekli.

Pišući ove bilješke, naravno, nisam rekao ni približno sve što bih o toj knjizi mogao reći, osobito ne o teoretskom pitanju pripa-danja pisaca ovoj ili onoj nacionalnoj knji-ževnosti. O tom je pitanju s mnogo lucidno-sti pisao Per Jacobsen u knjizi Južnoslovenske teme, Beograd, 2010. On drži da piščev izbor teme ne određuje njegovu književnu pripad-nost. Zaključuje da stari Dubrovčani koji su bilježili srpsku povijest nisu srpski pisci. Mi-sli da tradicija ima važniju ulogu od jezika, a

osobna odluka važniju ulogu od mjesta ro-đenja. Autori kao što su Marin Franičević, Franjo Švelec ili Rafo Bogišić nisu u knjizi ni spomenuti. Favorizirani su stavovi Pavla Po-povića, Petra Kolendića, Dragoljuba Pavlovi-ća i Miroslava Pantića, a u te se je autore ire-dentističkih tekstova uvrstila i Zlata Bojović, s time da je uloga Dragoljuba Pavlovića ma-nje negativna od uloge ostalih iz te škole. Mi-norizirati ulogu Dubrovnika u hrvatstvu, ve-ličati povezanost Dubrovnika, Srba i Srbije – to je njezin posao, koji umanjuje i ono dobro što je u svom znanstvenom radu ostvarila. Nije iredenti do znanosti, kako je davno re-kao Vlado Gotovac. Naravno, Zlata Bojović ne citira Vladislava Menčetića (Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvat-skijeh da se žalih / more otomansko ne raz-bija), ne citira Marka Bruerovića koji preko-rava Dubrovčane: slavne bi se lako hrvatske odreko starine. To ne znači da nitko sa srp-ske strane nije ispravno vidio problem i da o tom nije jasno progovorio. Učinio je to Mi-odrag Popović, koji kaže u Borbi 1967. g. da po duhovnom i kulturnom smjeru dubro-vačka i srpska književnost 16. i 17. stoljeća pripadaju dvjema kulturnim sferama, prva katoličkoj, druga pravoslavnoj. Po njemu se dubrovačka književnost 16. i 17. stoljeća po jezičnim, pjesničkim i idejnim crtama uklapa u hrvatsku književnost i čini njezin sastavni dio. Misli da je prirodno što je nova hrvat-ska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci 18. stoljeća nisu imali nika-kve veze s književnosti u Dubrovniku. Isto to rekao je i Jovan Skerlić 1914. g. u Istoriji nove srpske književnosti. Hoće li se danas čuti koji objektivni glas iz srpske filologije?

Josip Lisac

167

Joža Skok

Garestinski hortus verbi (Varaždinska književna hrestomatija)Tonimir Varaždinske Toplice, 2012.

Garestinski panopticum (Varaždinske studije, eseji, feljtoni i autobiografski zapisi)Tonimir Varaždinske Toplice, 2013.

Garestinski gartlic rieči (Antologijski izbor i književnopovijesni pregled varaždinske usmenoknjiževne baštine)Tonimir Varaždinske Toplice, 2014.

osvrti i prikazi

Skokova kritička valorizacija

U bogatom i književno plodnom životu Jože Skoka – književnoga kritičara i esejista, anto-logičara starije i novije hrvatske (kajkavske) knji ževnosti, povjesničara književnosti i in-ter pretatora književnih djela i književnih opu sa hrvatskih pisaca – nekoliko je te mat-skih žarišta. Uz teme vezane za prouča va-nje zavičajne, kajkavske književnosti, kako us mene tako i pisane, pozornost knji ževne znanosti privlače brojne studije o dječjoj knji ževnosti te nadasve zauzeti rad na nje-zi noj popularizaciji i estetskoj emancipaci-ji. I dok u ogrlici priloga o zavičajnoj kajkav-skoj književnosti posebno mjesto zauzima-

ju Horvacka zemlica, 1971.; Ogenj reči. An-tolo gija hrvatskoga kajkavskoga pjesništva, 1971.; Ogerliči reči. Antologija kajkavske dra-me, 1990.; Krležina fuga kajkavica haereti-ca. Izbor iz kajkavskih djela Miroslava Krleže, 1993.; Rieči sa zvirnjaka. Antologija moder-ne kajkavske lirike 20. st., 1999.; Ruožnik rie-či. Antologija hrvatske kajkavske proze, 1999., dječjoj su književnosti posvećene antologije hrvatske dječje književnosti: Sunčeva livada djetinjstva, 1979.; Lijet Ikara, 1989.; Začarani pijetao, 1989.; Harlekin i krasuljica, 1990.; Od riječi do igre, 1985.; Obasjani svjetionik, 1990.; Čudesan grad, 1991.; Prozori djetinjstva, I–II, 1991.; Ezopuševe basne pohorvačane Ignaca Kristijanovića, 2011. Od studija, eseja i knji-ževnokritičkih interpretacija Jože Skoka vri-je di istaknuti Kajkavski kontekst hrvatske knji ževnosti XIX. i XX. stoljeća, 1985.; Moder-no hrvatsko kajkavsko pjesništvo, 1985.; Iva-na Brlić-Mažuranić (Ključ za književno dje-lo), 1995. te prošireno izdanje 2007. godine. Dio studija iz područja kajkavske književno-sti Skok je objavio i u knjizi Ignis verbi kajka-vicae (2007.), a one iz dječje književnosti u knjizi Izvori i izbori hrvatske dječje književno-sti (2007.) te u knjizi Književni ogledi i pogle-di (2007.).

U Skokove zasluge svakako vrijedi upisati i kritička izdanja hrvatskih pisaca koje je pri-redio: Ivane Brlić-Mažuranić, Jagode Truhel-ke, Frana Galovića, Miroslava Krleže, Dragu-tina Tadijanovića, Nade Iveljić, Gustava Kr-kleca i dr. te školske čitanke za osnovnu i srednju školu.

U zasluge Jože Skoka treba upisati i po-kretanje te uredništvo časopisa Umjetnost i dijete, časopisa Kaj te uređivanje književno-ga lista za najmlađe Radost, kao i uredništvo u Matičinu Kolu.

O zauzetosti Skokova književnoga anga-žmana na svoj način svjedoči i ogrlica vri-

168


jednih književnih i društvenih pri zna nja i na-grada od kojih Na grada grada Zagreba, Na-gra da grada Vara ždi na, Republička nagra-da Ivan Fili po vić te odlikovanje predsjednika Republike s likom Marka Marulića imaju naj-veću književnopovijesnu i društvenu težinu. Svakako, u Skokov životopis dalo bi se upi-sati još djela i značajnih atribucija koje nje-gov prilog i njegovo mjesto u hrvatskoj knji-ževnoj i društvenoj memoriji čine posebnim i izuzetnim.

Ova trilogija neprijeporan je argument i dokument toga.

Garestinski hortus verbi, odnosno Varaž-dinska književna hrestomatija nadasve je vri-jedno i dobrodošlo djelo. U njemu je, vode-ći se kriterijima književne vrijednosti, a ne samo zavičajnoga kulturnoga nasljeđa, obu-hvaćen književni kapital koji su Varaždin i varaždinski kraj ugradili u korpus hrvatske književnosti i duhovnosti. Dosljedno zakoni-ma književne hrestomatije Skok je u kritič-kom izboru, uvijek s prevlašću književnoga nad ostalim kriterijima reprezentacije, obu-hvatio djela i stranice onih pisaca čije je mje-sto u hrvatskoj književnosti neprijeporno. U Skokovu su antologijskom/hrestomatijskom izboru svoje mjesto (redom) n ašli: Pergošić, Vramec, Škrinjarić, Belostenec, Hab delić,

Ma ljevac, Patačić, Brezovački, Lovrenčić, Bla-žek, Rakovec, Nemčić, Bogović, Ku kuljević Sak cinski, Vežić, Zima, Valjevac, Jagić, Drago-šić, Palmović, Arnold, Milčetić, Šan dor Gjal-ski, (Marija) Kumičić, Horvat Kiš, Vod nik, Poljak, Galinec, Milković, Gotalo vački, Krle-ža, Krklec, Maixner, Žimbrek, Ivanuša, La di-ka, Švelec, Strahonja, Bišćan, Brixy, Crn ko vić, Šicel, Velčić, Kerstner, Bar to lić, Hrg, Korotaj, Ku nić, Ce sar, Ma le ko vić, Lip ljin, Tušek, Gro-ben ski, Zvo nar, Ri ja vec, Petrović, Fi šer, Jem-brih, Za mo da, Pažur, Daraboš, Ribić, Težač-ki Kekić, Ši njo ri, Perić i Peričić. Već i površan pogled na zastupljena imena, njih 68, bjelo-dani da su zastupljeni pisci svih književnih rodova i vrs ta (lirika, epika i dramska knji-ževnost, ali i prevoditeljski i književnoznan-stveni rad, kao i putopisna i (auto)biograf-ska književnost), a osim pisaca zavičajnih u varaždinskome kraju, uvršteni su i oni autori koji su njemu djelovali i svojim radom pripo-mogli njegovoj kulturnoj prepoznatljivosti. Svakako je značajno da Skok, što nije uobi-čajeno u ovakvim izborima, u hrestomatiju uvrštava i književne znanstvenike, npr. Bar-tolića, Jembriha, Švelca, Crnkovića, Cesara, poglavito Jagića, Vodnika i Šicela, čime svje-sno i nužno proširuje polje zavičajne i nacio-nalne književne reprezentacije.

Skokova hrestomatija rezultat je iznim-noga uvida u svekoliku književnu sliku va-raždinskoga kraja i njezina doprinosa u uku-pnoj slici hrvatske književnosti. Dosljedno književnim kriterijima kojima se vodio u iz-boru imena i njihovih ponajboljih književnih stranica, Skok je svakoga od autora predsta-vio najboljim i najznačajnijim književnim prilogom. Pojedincima je stoga pripao i broj stranica primjeren značenju koje imaju kako u zavičajnoj tako i u nacionalnoj književnoj memoriji; neki su tako zastupljeni tek s jed-nim prilogom (npr. Žimbrek, Ivanuša, Cesar),

Joža Skok

169

OSvRTI I PRIKAZI

dok su drugi prezentirani većim brojem pri-loga. Svaki od izabranih autora dobio je i pri-kladnu književnopovijesnu bilješku koja ga smješta u književnopovijesni kontekst te po-pis djela i literature. Iako se navedeno neri-jetko smatra uobičajenim postupkom u ova-kvom književnopovijesnom sabiranju, držim da su Skokova “oprema” teksta i bilješke po-ticajnije od pukoga pozitivističkog opisa ili pak leksikonske natuknice. Unatoč “zada-tosti”, Skok ponekad samo i u jednoj rečeni-ci definira mjesto i status pojedinoga auto-ra u književnoj slici i potiče na novo čitanje i moguće prevrednovanje, što samo svjedo-či o vrsnom poznavanju i dubini uvida u pre-zentiranu građu i njezino književnopovije-sno kontekstualiziranje. Pri tome do izražaja dolazi autorova iznimna obaviještenost o te-mama kojima se bavi, ali i vrsna znanstvena akribičnost koja, sažimajući rezultate i spo-znaje i drugih proučavatelja, izvodi uteme-ljene književnopovijesne spoznaje i pouzda-ne zaključke. A jedan od svakako poticajni-jih krijepi uvjerenje da nacionalna književna slika svoju reljefnost i književnu relevantnost temelji (i) na snažnim regionalnim obilježji-ma. U tom je smislu ova knjiga dobrodošao putokaz kako bi, uvijek u relevantnom kri-tičkom i književnopovijesnom ogledalu, tre-balo pristupiti i u reprezentiranju književne građe drugih hrvatskih krajeva i sredina.

Godine 2007. Joža Skok objavio je knjigu Garestinski panoptikum i njome, kako zapi-sa Ivan Rodić u prikazu, “otvorio vrata u ra-skošni varaždinski književni vrt” i tako “omo-gućio da steknemo uvid u ne baš zanemari-vi doprinos varaždinskoga književnog kruga hrvatskoj književnosti, od njezinih najstari-jih dana do danas”. Šest godina poslije, 2013., autor je knjigu obnovio i proširio, raspore-divši njezin sadržaj u šest poglavlja. U prvo-me su tako predstavljene autorove varaž-

dinske studije i eseji, u drugoj autobiografski eseji i zapisi, potom varaždinski književni li-stići i feljtoni, zatim svjetla književne baštine, intimne dijagonale, a u šestom je dijelu do-nesen i portret samoga autora u zrcalu misli što su ih o njemu i njegovim djelima napisala brojna imena književnosti i književne znano-sti, a riječ je o 29 izabranih priloga!

U poglavlju “Varaždinske studije i eseji” Skok je predstavljen s 13 priloga. Uz teme koje pripadaju starijim razdobljima varaž-dinske i hrvatske književne slike, onu o Per-gošićevu Decretumu, Habdeliću i poetesi i kontesi Patačić, tri su priloga posvećena Mi-roslavu Krleži. Riječ je o njegovim varaždin-skim varijacijama i vedutama, komparatis-tičkom suodnosu njegovih Balada… i Mato-ševe “More” te povijesnom panoptikumu u Baladama Petrice Kerempuha. Uz apostrofi-ranje jezika kojim je ovo magistralno Krleži-no djelo pisano te isticanje seljačke bune kao jednoga od ključnih tematskih slojeva, Skok naglašava da je posrijedi remek-djelo, “obi-lježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika” te sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatsko-ga, odnosno da Balade “ne predstavljaju ma-gistralno djelo samo Krležina izuzetno boga-tog i za hrvatsku književnost iznimno zna-čajnog autorskog opusa, već su u toj knji-ževnosti jedno od onih djela kojima se po-tvrđuje njezin nacionalni identitet i najviši artistički domet”.

Dva priloga posvećena Zvonku Milkovi-ću svaki na svoj način govore o ovom vrs-nom pjesniku. I dok prvi tematizira pjesni-kov “stišani i samotni lirski svijet” i njegov odnos prema književnoj tradiciji, Milkoviće-vi kajkavski stihovi manje su poznati. Skok ističe da i svojim kajkavskim stihovima Mil-ković ostaje dosljedan svojem suzdržanom pjesničkom glasu, pa ni njegovo kajkavsko

170


pjesništvo ne produbljuje “poniranje u za-gorski pejzaž i život zagorskih ljudi”. Što vi še, kajkavska Milkovićeva pjesnička dionica ne nadrasta domete pjesništva na književnom standardu, iako u nekim pjesmama – a Skok navodi pjesmu “Traven” – predstavlja obo-gaćenje pjesničkih rezonancija. Skok kaže da ta pjesma, “lirska minijatura, kristalno jasne kompozicije od šest distiha s peteračkom rit-mičkom osnovom stiha – u punoj mjeri ot-kriva ne samo pitomu prirodu jednog krajo-lika (…), već i pitomu pjesničku ličnost koja svojim kultiviranim senzibilitetom iznosi na površinu blago lelujanje svojih emocija…” Skok također ističe da Milković u kajkavskim pjesmama nije samo slikar zagorskih krajo-lika i atmosfera, već i pjesnik teškoga živo-ta njegovih ljudi, čiju težinu ublažava upo-rabom blagoga humora i deminutiva. Iako Milkovićevo kajkavsko pjesništvo nema istu težinu kao i ono na književnom standardu, ono je prisutno u antologijskim izborima, a ponajbolje kajkavske pjesme dodatno pot-vrđuju da ono nije “samo epizodnog znače-nja” niti u njegovu pjevanju, niti u kontekstu novijega kajkavskog pjesništva.

Zanimljiv je i prilog o manje poznatom pjesniku Peri Magerlu Gotalovačkom, jed-noj od varaždinskih legendi, čija je rana smrt ostavila postrance i recepciju njegova djela. Smještajući ga u primjereni kontekst te na-vodeći neke od njegovih pjesama uklopivih u matricu hrvatskoga pjesništva moderne, Skok govori o potrebi kritičkoga izbora iz nje-gova djela kako bi se njime uprisutnilo jedno nepravedno zaboravljeno književno ime.

Skok piše i o zavičajnim horizontima Kr-klecova pjesništva, a posebno se osvrće na književnopovijesne monografije Miroslava Ši cela i njegovu sintezu povijesti hrvatske književnosti te na novokajkavske i novoča-

kavske dionice hrvatske književnosti 20. sto-ljeća u njegovoj sintezi.

Posebno je znakovit prilog, tiskan kao pogovor Fišerovoj knjizi Macbeth na fajrun-tu, o njegovu kajkavskom pjesništvu kao “in-tegralnom dijelu jedne konzistentne post-mo dernističke poetike” u kojoj se, i u kajkav-skoj i u štokavskoj dionici, podjednako zrcali autorov pjesnički/književni identitet.

Koliko je Skok zanimljiv pisac, svakako otkrivaju njegovi napisi autobiografskoga ka raktera. Pišući o Milkoviću, Krklecu, Cesa-riću, Peiću i Bartoliću, a još više o svojoj va-raždinskoj generaciji, Skok pokazuje kako uspijeva svoga čitatelja vezati za svoju priču. Šarm kojim oblikuje svoje slike, zapamćenja te brojne zgode i evokacije otkrivaju koordi-nate ne samo književnoga znalca i svjedoka vremena, ljudi i događaja, nego i zanimljiva pripovjedača.

U poglavlju “Varaždinski književni listići i feljtoni” sabrano je 17 priloga o kajkavskim temama i imenima, dok je u poglavlju “Svje-tla književne baštine” okupljeno devet prilo-ga iz bogate historiae kajkaviane.

Tonom i unutarnjim raspoloženjem Au-tobiografskim esejima i zapisima bliski su i pri lozi podnaslovljeni Intimne dijagonale, u kojima Skok otkriva svoj odnos prema tema-ma kojima je posvetio svoj prezaduženi ži-vot. Navodim za ilustraciju samo jedan djelić Skokovih raspoloženja i razmišljanja:

Za mene je hrvatski jezik najdivnija, naj-ljep ša, najuzvišenija i najtajanstve ni ja mo -li tva čiju sam prvu riječ izgovorio još na početku, u djetinjstvu, molitva koja će tra-jati do onog šimićevskog rastanka sa zvi-jezdama kada će neka, posljednja riječ, dovršiti tu molitvu kojoj sam jednom os-tao vjeran i odan tijekom cijeloga života. Kao što i priliči molitvama, izgovarao sam

171

OSvRTI I PRIKAZI

je pobožno i sa šaptom, poluglasno i gla-sno, sam ili zajedno s ostalim ljudima, no znao sam je prosloviti i krikom i glasom pobune jer je priroda te molitve da se njo-me izriču i ljubav i kletve, odanost i prkos, mir i nemir.

(…)

Kao kajkavac podrijetlom i odgojem svo-ju sam jezičnu molitvu započeo moliti kaj-kavski, a nastavio štokavski, no mogu reći da nisam poput svog kajkavskog prijate-lja i gimnazijskog školskog sudruga Ivana Goluba (…) onako intenzivno poput njega doživio dramu otpora protiv ‘gospockog’ jezika, odnosno standarda, iako sam traj-no ostao zarobljenikom bilingvističke svije-sti i osobnim prevoditeljem svojih ‘kajkav-skih’ misli i osjećaja na oficijelni knjiže vni jezik.

Novijega je datuma zapis “Krvavi hrvat-ski zemljovid”, koji dramatiziraju komplek-si brojnih pitanja koja su nedavni ratni do-gađaji “ulili na otvorene hrvatske rane”. Za-pis potvrđuje da Skok nije samo pisac i znan-stvenik zatvoren u svijet slova, nego i čovjek koji duboko promišlja nad svojom i sudbi-nom naroda čijim jezicima piše i pisanjem potvrđuje vlastiti ljudski/stvaralački identi-tet. Djelić tih pitanja ogleda se i u sjetnom i nostalgičnom zapisu o gradu Zagrebu kao mjestu vlastite sudbine. Vrlo zanimljivih im-presija, svakako dostatnih za cjelovitiju ana-lizu Skokova doprinosa hrvatskoj književno-sti i kulturi, rasuto je i u ostalim prilozima carestinskog panopticuma, o čemu će morati povesti računa svatko tko se odluči na por-tretiranje ovoga zaslužnika hrvatskih slova. U tome je i podastrta kritička recepcija Sko-kovih knjiga dragocjen prilog.

Treća knjiga ovoga projekta ima naslov Garestinski gartlic rieči (Antologijski izbor i

književnopovijesni pregled varaždinske usme-noknjiževne baštine). Knjiga je podijeljena u pet dijelova: a) “Usmena lirska baština Va-raždina i okolice”; b) “Usmena pripovjed-na baština Varaždina i okolice”; c) “Usmena dramsko-scenska baština Varaždina i okoli-ce”; d) “Zapisivači i proučavatelji varaždinske usmenoknjiževne baštine”; e) “Prilozi”.

U prvi i najopsežniji dio, “Usmena lirska baština Varaždina i okolice”, Skok je, pridr-žavajući se antologijskoga kriterija u repre-zentaciji književne građe, uvrstio pjesme iz Varaždinske pjesmarice, i to duhovne i svje-tovne. Iz kajkavskih zapisa Ivana Kukuljevića Sakcinskog uvrstio je 23 pjesme, a iz Ludbreš-ke pjesmarice 10 pjesama, dok je iz Valjavče-vih kajkavskih zapisa uvršteno 14 pjesama, iz Plohl-Herdvigovih 27, Kuhačevih 4 te Žgan-čevih zapisa kajkavskih pjesama 29.

“Usmena pripovjedna baština Varaždi-na i okolice” u Skokovu je izboru obuhvatila bajke (13), legende, vjerovanja i predaje (27), fantastične priče (7), basne i animalističke priče (14) te anegdote i pripovijetke.

Dio posvećen dramsko-scenskoj bašti-ni Garestinskog gartlica rieči obuhvaća tekst “Bedjuinsko ženietvo” Josipa Genca u redak-ciji Barice Pahić, zatim studiju Josipa Kotar-skog o svadbenim običajima u Zagorju te za-pis o svadbenim običajima u Cirkovljanima autorice Marije Blažeka. Ovome je domet-nut i prilog Milana Crnkovića “Stari podrav-ski svati”, koji pjesmama kontekstualizira na-vedeni narodni običaj.

Posebno značajno poglavlje posve ćeno je proučavateljima i zapisivačima varaždin-ske usmenoknjiževne baštine: Kukuljeviću Sakcinskom, Valjevcu Kračmanovu, Plohl-Herd vigovu, Šaveru Kuhaču, Žgancu, Olgi Šo jat i Zvonaru. Posrijedi su vrijedne i poti-cajne monografske studije koje opisuju rad navedenih sakupljača i zapisivača narodno-

172

ga blaga, zaslužnika koji su ga svojim književ-nim i folklorističkim djelovanjem ne samo sačuvali od zaborava, nego su ga zapisiva-njem, znanstvenim studijama, opisima i ko-mentarima ugradili u hrvatsku duhovnu ba-štinu i kulturu. Navedene studije i portreti utoliko su značajniji jer je njihov rad takvih svojstava da znakovito prerasta okvire sredi-ne u kojoj se odvijao, o čemu govore i ocje-ne novijih istraživača i proučavatelja hrvat-ske književne baštine i folklorističke tradicije.

U kratkom osvrtu/opisu uistinu nije lako pobrojati brojne sadržaje i poticaje što ih ovo uzorno Skokovo troknjižje nudi. Već i sam raspon tema koje su njime obuhva ćene, a koji je mnogo širi od zavičajnih horizona-ta na koje naslovom sugerira, zaslužuje po-drobniji kritički prikaz. Tomu je svakako i ra-zlog taj što neke od apostrofiranih tema u knjigama još nisu dobile primjerenu recepci-ju i znanstvenu valorizaciju. Način na koji je Skok to uradio sa zavičajnim segmentom hr-vatske književnosti i kajkavskim jezikom pu-tokaz je koji bi trebalo slijediti u popisu i opi-su književnoga blaga i drugih hrvatskih sre-dina i regija. Tek kada se taj posao napravi, dakako, sukladno književnim i znanstvenim standardima, kako je to uradio i Skok, moći će se, zajedno s Hektorovićem, uskliknuti: “bašćinu gledajuć: oh, koli lipa je!” Deset (i više) stoljeća hrvatske književnosti, na jezici-ma i pismima kojima je pisana, dobit će svoj reljefno uvjerljiv okvir!

U tom smislu, zaključimo, Skokovu radu na sabiranju, kritičkoj valorizaciji i prezenta-ciji književnosti i književne građe varaždin-skoga kraja pripada primjereno mjesto u hr-vatskoj književnoj i kulturnoj historiografi-ji, i zaslužuje svekoliko poštovanje hrvatske književnosti i književne znanosti.

Ivan Bošković

Andrea Sapunar Knežević

Književni prsten. Gradišćanskohrvatske i druge kroatističke teme

Biblioteka “Manualia Universitatis”, sv. XVUr. R. Katičić

Erasmus naklada Zagreb, 2012.

osvrti i prikazi

Temeljito i pouzdano kroatističko djelo

Svjedoci smo da suvremena hrvatska zna-nost o književnosti obiluje djelima koja su unatoč svojoj glasnoj i bučnoj promociji če-sto u protimbi s ostvarenim vrijednostima. Nažalost, u kroatistici (pre)često se iznose brojne već poznate prosudbe, višekratno iz-no se već davno pročitane ocjene, beskraj-no ponavljaju već istražene činjenice, kako o književnicima tako i o njihovim djelima i razdobljima kada su nastala. Samo se naoko čini da kroatistika buja brojnim novim spo-znajama i znanstvenim postignućima. Za-pravo na tom (pre)važnom području usko povezanom s pitanjima što se vezuju uz hr-vatski kulturni i nacionalni identitet mnoš-tvo je recikliranih tekstova, a brojna su trpka i neprožvakana teoretska nedonoščad.

Knjiga Književni prsten Andree Sapunar Knežević u tom pogledu doista je iznimka ko ja svježinom autoričina interesa za neke važne, a u nas gotovo zaboravljene kroatis-tičke teme, osobito one vezane uz gradiš ćan-skohrvatsku granu hrvatske književne po-vijesti, plijeni pozornost svakog čitatelja zain-

173

OSvRTI I PRIKAZI

teresiranog za hrvatsku književnu i kulturnu baštinu. Autorica prepoznaje da je hrvatska književnost nastala u Gradišću neraski divi dio jedinstvene Croatice, stoga je iznimno va-žno u proučavanju hrvatske knji že vnosti pre-poznati cjelovitu nacionalnu kulturnu bašti-nu kao nezaobilazni dio kulturnoga i nacio-nalnoga identiteta hrvatskoga naroda, pa da kle i taj njezin neraskidivi i važni dio. Sva-ka se hrvatska književnopovijesna sinteza zbog kulturološke prepoznatljivosti hrvat-ske knjige u današnjem globaliziranom svi-jetu mora odnositi i na ona hrvatska izda-nja što su objavljena na svim povijesnim hr-vatskim prostorima, odnosno na sva hrvat-ska djela koja su nastala (i)li su tiskana izvan granica Republike Hrvatske, a tiču se Hrvat-ske (i)li Hrvata. (U novije doba za tu se zbir-ku publikacija uvriježio naziv Inozemna Cro-atica.) Njezino prepoznavanje i oblikovanje u kontekstu hrvatske književnosti i kulture na-cionalno je i kulturološki važna pretpostavka cjelovitoga istraživanja i znanstvene obrad-be svih hrvatskih književnih i ostalih izdanja, ma gdje nastala (i)li bila objavljena. Upravo na tom planu knjiga Književni prsten Andree Sapunar Knežević ima osobitu vrijednost.

“Kroatistika je zapušteno područje, njiva nedovoljno uzorana”, ističe akademik Rado-slav Katičić, urednik knjige Književni prsten u proslovu knjizi, te nastavlja: “Ta jednostavna konstatacija nekoga će iznenaditi, pa i stre-sti ako mu je do kroatistike stalo. Napokon, to je nacionalna filologija jednog europskog naro da, i to ne od svih najneznatnijega. Pa kako to da je onda zapuštena? Uzrok je tomu dijelom u slabosti hrvatske sredine, koja nije raspolagala niti onim sredstvima koja je sa-ma privređivala niti joj se dopuštalo da se va ljano konstituira, nego su ju razne sile ne-prestano ometale i rastrojavale…” Ipak, stva-ri su se u novije doba počele mijenjati nabo-

lje. Dakako, to započinje stvaranjem samo-stalne hrvatske države devedesetih godina prošloga stoljeća. Katičić stoga tu činjenicu posebno ističe: “Mlada hrvatska državna ne-zavisnost stvorila je onda tako usmjereno-mu istraživanju mnogo povoljnije uvjete, ali to ne dolazi do izražaja koliko bi moglo i ko-liko bi se očekivalo jer su u hrvatskoj intelek-tualnoj sredini još vrlo prisutni i utjecajni oni koji nisu pripravni doista napustiti staro gle-danje, kakvo je do šezdesetih godina prošlo-ga stoljeća prevladavalo u hrvatskoj filologi-ji. Bila je skrivena u serbokroatistici i nije bila lako zamjetljiva u svojoj pravoj cjelini. Nema smisla sad ulaziti u to koliko to pomanjka-nje pripravnosti dolazi od prikrivene težnje da se uspostavi prijašnja serbokroatistika, a koliko naprosto od navike i tromosti. Ostaje činjenica da kroatističke teme što ih Andrea Sapunar Knežević sada podastire čitateljstvu padaju kao proljetna kiša na nedostatno na-topljenu zemlju.”

Sadržaj knjige Književni prsten upućuje na tri tematska kruga u koja je moguće smje-stiti petnaest priloga povezanih kroatistič-kim sadržajem; prvi je krug određen autori-činim zanimanjem za gradišćanskohrvatsko

Andrea Sapunar Knežević

174


kulturno i književno nasljeđe, drugi povezu-je književnopovijesna istraživanja različitih kroatističkih tema iz hrvatske književnosti XIX. i XX. stoljeća, a u trećem su dva priloga o hrvatskom jeziku.

U prvom tematskom krugu u nizu pri-loga Andrea Sapunar Knežević izvještava o istraživanjima književnosti gradišćanskih Hr vata koja su u prošlosti provodili brojni uglednici hrvatske kulture i znanosti: Ivan Kukuljević Sakcinski i Stanko Vraz, potom Šime Ljubić, te Ivan Milčetić, autor iznimno zanimljivoga putopisa o Hrvatima Morav-ske, Donje Austrije i zapadne Ugarske. Znat-nu pozornost autorica posvećuje istraživači-ma usmene i pisane književnosti zapadno-ugarskih Hrvata u devetnaestom i dvade-setom stoljeću, među kojima kroz opsežna književnopovijesna i faktografska zapažanja autorica posebno obrazlaže zasluge Stan-ka Vraza za poznavanje hrvatske, sloven-ske, bugarske i gradiš ćanskohrvatske folklo-ristike, baveći se roman ti čarskim oduševlje-njem Stanka Vraza preko piščeve ostavšti-ne i njegovih djela, ali posebno i Vrazovim aktivnostima u sabiranju usmenoga narod-nog pjesništva i glazbenih narodnih popijev-ki među gradišćanskim Hrvatima te uočava-njem utjecaja narodnih popijevki na roman-tičarski stil umjetne autorske poezije.

Gradišćanskohrvatska pučka barokna knji ževnost sa svojim stilski intenziviranim vjerskim poukama važna je za izrastanje je-zične izražajnosti i oblikovanje duhov no-sti. U knjizi Književni prsten Andrea Sapu-nar Knežević donosi dragocjen prinos cjelo-vitosti slike o hrvatskom baroku, epohi koja je bitno pridonijela oblikovanju suvreme-nih hrvatskih pučkih kulturnih okvira. Au-torica temeljito i pouzdano tumači apokrif-ne teks tove gradišćanskih Hrvata u XVIII. st., pri čemu svojom metodom ulazi u same po-

vijesne korijene nadahnuća gradišćansko-hrvatske barokno-prosvjetiteljske književ no-sti, komparativno ih uspoređujući sa sličnim stva ralaštvom na njemačkom, talijanskom i mađarskom području, a metodom stilske ana lize tekstova iznosi njihove umjetničke oso bitosti i jezične karakteristike.

Dr. sc. Sapunar Knežević analizira Baro-kne propovijedi Eberharda M. Kragela, djelo iz žanra eshatološke homiletike (s osvrtom na lik Blažene Djevice Marije), sintetizirajući svoja istraživanja u tekstu “Vrhunac gradiš-ćanskohrvatske barokne pobožnosti”. Nai-me, preko pučke pobožnosti Blažena Djevi-ca Marija postala je omiljenom temom gra-dišćanskohrvatske barokne književnosti, što je razvidno iz molitvenika franjevaca Bogo-mira Palkovića, Lovre Bogovića, Jeremije Šo-štarića, Simeona Kniefca i dr., te u njihovim brojnim propovijedima, među kojima se bo-gatstvom jezika i stila ističu propovijedi ser-vitskoga redovnika Kragela, osobito u nje-govu baroknom djelu propovjednoga ka-rak tera Csetvero-versztni duhovni persztan (Šo pron, 1763.). Autorica u stilu Kragelovih propovijedi pronalazi njegovu baroknu pe-rifrastičnost, hiperboličnost, kumulativnu me taforičnost i bujnu retoričnost, što su ti-pič ne odlike baroknoga stila.

U znanstvenom radu “Bogovićeva Hiža zlata – vrh gradišćanskohrvatske barokne pobožnosti” Andrea Sapunar Knežević širi obzorje percipiranja hrvatske barokne ma-nire na još jedno reprezentativno ostvarenje duhovne književnosti, kao primjer molitve-no-katehetskoga pastoralnog djela s prido-danim pjesničkim poglavljem crkvene him-nodije. Molitvenik i pjesmarica Hiža zlata fra Lovre Bogovića predstavlja najpopularni-je djelo starije gradišćanskohrvatske književ-nosti, ovjenčano baroknim ukrasnim stilom i proširivano u brojnim izdanjima (Hiža zlata

175

OSvRTI I PRIKAZI

ima petnaestak izdanja, a isto toliko i u pro-širenom obliku pod nazivom Nova hiža zla-ta). Nadalje, na temelju toga djela, ali i op-sežnih komparativnih proučavanja autorica iznosi povijest marijanskoga kulta i marijan-ske bratovštine u Željeznom (Eisenstadt) te uočava jezične osobitosti, arhaizme i vrijed-nost rijetko upotrebljavanoga Bogovićeva tezaurusa, a s druge strane argumentira nje-govo naslanjanje na kajkavsku himnodijsku tradiciju (crkvene pjesme Nikole Krajačevi-ća Sartoriusa, Jurja Muliha i zbornik Citha ra octochorda).

U sklopu autoričina proučavanja i afini-teta za specifičnosti barokno-prosvjetitelj-skoga razdoblja u hrvatskoj književnosti na-stala je i njezina rasprava “Stilska obilježja Babićeva Cvita razlika mirisa duhovnoga”, u kojoj se analiziraju karakteristike antologije što ju je sastavio visovački franjevac Tomo Babić. U radu “Prohaskina studija o proble-mu slavenske kulture” Andrea Sapunar Kne-žević bavi se retrospektivom i kritičkim pro-suđivanjem filološke metode Dragutina Pro-haske i njegova sagledavanja kroatistike u usporednim relacijama i utjecajima naspram cjelokupne slavističke književnosti. Svoj knji-ževnopovijesni interes Andrea Sapunar Kne-žević usmjerava i prema piscima iz razdoblja hrvatskoga modernizma: Vladimiru Nazo-ru i Milanu Begoviću. U studiji “Narativno-deskriptivna struktura Nazorove putopisne proze” pokazuje se piščev smisao da iz epi-zodičnih i akcidentalnih pseudozapleta do-segne umijećem pripovijedanja i opisivanja lirsku poetičnost, duhovitost, povijesnu zna-kovitost ili fantazijsku reminiscenciju, te time ostvari vrijedan prinos hrvatskoj putopisnoj prozi. Rasprava “Milan Begović kao kazališ-ni kritičar i teatrolog” rezultat je autoričina opsežnog bavljenja piščevim dramskim opu-som na znanstveno-izdavačkom projektu u

HAZU Kritičko izdanje sabranih djela Milana Begovića u 24 knjige, u sklopu kojega je pri-redila i objavila četiri knjige. Recepcija djela poljskih pisaca u Hrvatskoj predmet je au-toričina interesa u prilogu “Književnokritički prilozi iz poljske kulture i književnosti u dal-matinskoj periodici u XIX. i početkom XX. stoljeća”. Utvrđujući da se u doba realizma književna kritika uspješno afirmirala kao za-sebna književna vrsta, autorica naglašava da je sve brojnija čitateljska publika pokazivala rastuće zanimanje za književni rad ne samo hrvatskih pisaca, već i onaj nastao u drugim europskim zemljama.

U trećem tematskom krugu dva su pri-loga posvećena sudbini hrvatskoga jezika; prvi je prinos o kulturnoj povijesti hrvat-skoga civilizacijskog rječnika u XIX. stoljeću: “Die Auswirkungen des Jahres 1848 auf die Sprache der kroatischen Presse in der zwei-ten Hälfte des 19. Jahrhunderts am Beispiel der Verwendung von Wörtern für ‘Födera-tion’ und ‘Konföderation’”, a drugi se prilog odnosi na aktualnu sudbinu hrvatskoga je-zika u medijima: “Hrvatski jezični standard u jeziku javne komunikacije. Uloga medija u oblikovanju hrvatske jezične svijesti i kultu-re”. Andrea Sapunar Knežević pokazuje na nizu rečeničnih primjera iz javne medijske prakse iskrivljavanje pojedinih gramatičkih, sintaktičkih normi, zalaže se za lektorsku i fonetsku kontrolu publicističkih žanrova in-formativnoga predznaka te za podizanje ra-zine svijesti o potrebi pravilnoga pisanja i go-vorenja u domenama javne komunikacije.

Zaista, kako reče u proslovu knjige aka-demik Radoslav Katičić, “kroatističke teme što ih Andrea Sapunar Knežević sada poda-stire čitateljstvu padaju kao proljetna kiša na nedostatno natopljenu zemlju”.

Tihomil Maštrović

176

Matija Divković i kultura pisane riječi

Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Matija Divković i kultura pisane riječi održanoga u povodu 400. obljetnice tiskanja Nauka krstjanskoga / Sto čudesa, prve tiskane knjige na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini (1611. – 2011.), Sarajevo, 14. i 15. listopada 2011. godine

Franjevačka teologija Sarajevo; Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene Sarajevo, 2014.

osvrti i prikazi

O fra Matiji Divkoviću potanko

Franjevac Matija Divković (1563. – 1631.) autor je prvih tiskanih knjiga na narodnome jeziku na bosanskohercegovačkome prosto-ru. Riječ je o knjizi koja obuhvaća djela Nauk krstjanski za narod slovinski i Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije, tiskanoj u Veneciji 1611. godine. Div-ković je za potrebe tiska sam izlio i oblikovao slova bosančice jer ih u Veneciji dotad nisu poznavali pa se tako bilježi i kao prvi bosan-skohercegovački tipograf.

Podatci su to koje u predgovoru Zborni-ka radova sa znanstvenoga skupa Matija Divković i kultura pisane riječi navodi ured-nik zbornika i autor predgovora Marko Ka-ramatić. Međunarodni skup posvećen fra-njevcu Matiji Divkoviću, njegovu djelu i važ-nosti za pisanu kulturnu povijest, ne samo bosanskohercegovačkih prostora, održan je u Sarajevu 2011. godine (14. i 15. listopada)

u organizaciji Franjevačke teologije i Kultur-no-povijesnoga instituta Bosne Srebrene u povodu četiristote obljetnice prve tiskane knjige na narodnome jeziku u Bosni i Herce-govini. Na skupu su sudjelovali jezikoslovci, književni teoretičari, teolozi i povjesničari, a njihovi su radovi zastupljeni u ovome zbor-niku u dvije cjeline, prvoj, jezičnoj i književ-nopovijesnoj, i drugoj, više posvećenoj reli-gioznim i teološkim aspektima Divkovićeva rada.

U spomenutom predgovoru autora Mar-ka Karamatića donosi se kulturološki pre-gled povezanosti izuma tiska, turskih osva-janja i tiskarskih pokušaja u Bosni i Hercego-vini kroz povijest te bosanskih franjevaca i njihova “uvoza” tiskanih knjiga i inkunabu-la kroz prizmu Divkovićeva života i djelova-nja. Naglašena je i važnost Divkovićeve pro-svjetiteljske djelatnosti zbog njegova vjero-vanja da se pisanom riječju na narodnome jeziku može puno toga postići među malo-brojnim, većinom nepismenim katolicima u Bosni u to vrijeme. U tome smislu, ali i u smi-slu Divkovićevih dodira s dubrovačkim, dal-matinskim i slavonskim piscima govori se i o njegovu utjecaju na formiranje hrvatsko-ga jezičnog standarda. Njegov narodni jezik (štokavska ijekavština) uz književnu nado-gradnju, značajke navedenih utjecaja i tra-dicijskih značajki hrvatske glagoljske književ-nosti, utjecao je i na druge franjevačke pis-ce, ali i šire, te time pridonio učvršćivanju štokavskoga standarda. Na kraju predgovo-ra autor se osvrće na novija izdanja Divkovi-ćevih djela.

Prvu cjelinu otvara Iva Beljan opširnim člankom “Periodizacija književnosti franje-vaca Bosne Srebrene, Matija Divković kao pa radigma”. U članku autorica propituje do-sadašnje koncepte opisa i vrednovanja pred-moderne književnosti Bosne Srebrene i Div-

177

OSvRTI I PRIKAZI

ko vi ćeva djela. Dosadašnje periodizacije ma-hom su Divkovića određivale kao pisca pro-tureformatora ili pisca katoličke obnove, dok je po dominantnim elementima knjiže-vne strukture: formi, sadržaju, žanru, funk-ciji, Divković zapravo srednjovjekovni pisac. Samo Dalibor Brozović Divkovića određuje kao renesansnoga pisca, i to jezično gledano s obzirom na udio Divkovićeva jezika u for-miranju nadgradnje standardne štokav štine. Manji broj autora (Dubravko Jelčić, Radoslav Katičić) franjevačku bosansku književnost svrstava u barokno periodizacijsko razdo-blje prema stilskim i jezično-retoričkim oso-binama djela. Divkovićevo stvaralaštvo, koje u članku autorica detaljno iznosi i povezuje s franjevačkom književnošću Bosne Srebre-ne 17., 18. i 19. stoljeća, primjer je relativno-sti periodizacijskih koncepata i potrebe da se njegova djela sagledaju u okviru triju se-gmenata (srednjovjekovlje, renesansa i knji-ževnost katoličke obnove).

Amir Kapetanović u članku “Hrvatska srednjovjekovna književno-jezična tradicija i Divkovićevi stihovi” promatra utjecaj Div-kovića i njegove uporabe štokavskoga knji-ževnog jezika na hrvatsku onodobnu pisanu kulturu. Autor članka svoju pažnju usmjera-va upravo na nositelje srednjovjekovne tra-dicije među Divkovićevim versificiranim dje-lima i povezuje ih s hrvatskim inačicama istih djela. U drugom dijelu članka Kapeta-nović se osvrće na grafiju i jezik tekstova, a zaključno ističe da su Divkovićeva versifici-rana djela čvrsto i na svim poljima povezana s hrvatskom tradicijom, i to posebice sred-njovjekovnom južnočakavskom pisanom tradicijom.

Autorice Dunja Fališevac i Dolores Gr-ma ča u članku “Divkovićev Život svete Ka-tarine” predstavljaju Divkovićevu legendu o svetoj Katarini i povezuju je s hrvatskom

srednjovjekovnom i renesansnom pisanom tradicijom iste legende. Autorice nadalje promišljaju o generičkim i poetičkim odred-nicama legende, pitanju atribucije i obiljež-ja prototeksta te na temelju jezičnih, stilskih i formalnih značajki zaključuju o mogućoj poveznici Vetranovića i Divkovića i u ovome djelu. U vrijednom prilogu autorice Dolores Grmače donosi se transkripcija Divkovićeve legende Život svete Katarine prema rukopisu iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagre-bu (sign. R 364).

Autor članka “Bosančica Divkovićevih iz-danja između ustava, minuskule i brzopisa”, Mateo Žagar, promatra utjecaj dubrovačke tipografske prakse ćiriličnih izdanja na Div-kovića s obzirom na to da je sam Divković kao prvi bosanski tipograf izrađivao kalupe za slova za svoja tiskana izdanja. Iscrpnom analizom grafije Divkovićevih djela i uspo-redbom s brojnim dubrovačkim ćiriličnim

178


rukopisima i izdanjima autor dolazi do za-ključka da je Divković uveo bosaničnu minu-skulu vjerojatno prema dubrovačkoj tradi ciji jer je u Bosni ona bila raširena u obliku brzo-pisa. Osim dubrovačkoga utjecaja, uočen je i utjecaj staroslavenske grafije.

Ivo Pranjković u članku “Iz Divkovićeve sintakse” iznosi sintaktičke osobitosti uoče-ne posebice u Divkovićevu djelu Sto čude-sa, nastalu prema predlošku Sermones disci-puli. Navodi primjere za uporabu glagolskih oblika i ističe među njima Divkovićeve speci-fičnosti (npr. česte aoriste nesvršenih glago-la). Također prikazuje uporabu padeža uop-će te uporabu kroz glagolske rekcije, od ko-jih ističe uporabu posvojnoga genitiva ličnih zamjenica na mjestu posvojnih zamjenica (dođe nje kći) prema dubrovačkim i južno-dalmatinskim piscima. Nadalje, autor članka promatra uporabu prijedloga, veznika, ko-mentira red riječi u rečenici, navodi sintak-tičke konstrukcije pod utjecajem latinsko-ga jezika, uočava pojedine fraze ili frazeolo-gizme. Kao sintaktička manira karakteristič-na za Divkovićev jezik uočava se ponavljanje antecedenta na koji se odnosi relativizator u zavisnome dijelu relativne rečenice (Žena njeka poštena života, koja žena dobro se bje-še udala...). Zaključno Ivo Pranjković ističe da su uočene sintaktičke značajke postale dije-lom jezika franjevačke književnosti u Bosni u 17., 18., pa i 19. stoljeću.

Jeziku Divkovićevih djela posvećen je i članak “O stilu i jeziku Divkovićeva djela Sto čudesa” autorica Marijane Horvat i Sanje Pe-rić Gavrančić. Uvodno autorice uspoređu-ju Divkovićeve mirakule s mogućim pred-loškom, glagoljicom pisanim Disipulima, na-stalima prema tekstu Discipulusa Johannesa Herolta. Zatim navode strukturu djela, pre-rađivačke postupke i autorske intervenci-je pri prevođenju te jezično-stilsku analizu s

obzirom na tematsku i žanrovsku odrednicu Divkovićeva djela. Jezična se analiza osvrće posebice na Divkovićevu nadgradnju osno-vice jezika značajkama dalmatinske i dubro-vačke srednjovjekovne i renesansne književ-nosti. Navode se takve značajke na fonološ-koj, morfološkoj te detaljnije na stilističkoj razini, što je uz prethodni članak vrijedan prinos povijesnoj sintaksi, često zanemariva-noj u jezičnim raspravama.

Pavao Knezović u članku “Percepcija an-tike kod Matije Divkovića” donosi popis an-tičkih posuđenica (grecizama i latinizama) po dijeljen tematski u nekoliko sfera (one ko je se odnose na povijest, kulturu, zemljo-pis, stanovništvo, religiju i znanost, te na sfe-ru jezika i pojmova). Uz svaku posuđenicu autor navodi primjer Divkovićeve uporabe, dok toponime i etnike uz primjer i detaljni-je objašnjava. Zaključno autor navodi da je Divković zbog naputaka Tridentskoga kon-cila uklanjao navode antičkih božanstava, mitoloških bića i heroja te da je time zapra-vo svomu čitateljstvu svjesno ponudio dosta oskudnu sliku antike.

Tematski se na prošli članak nastavlja rad Ivane Lovrić Jović “Fonološka prilagodba vlasti tih imena u Divkovićevim djelima Sto čudesa i Nauk krstjanski za narod slovinski”. Autorica s dodirnojezikoslovnoga gledišta promatra prilagodbu, odnosno fonološke promjene u “pohrvaćivanju” latinskih, grčkih i talijanskih imena s obzirom na strane pred-loške navedenih Divkovićevih djela. Kako su talijanski i hrvatski jezik glasovno dosta slič-ni, očekivano je uočeno da je proveden ma-nji broj fonoloških prilagodbi. Divkovićeva se pak individualnost ističe pri mogućno-sti izbora između prihvaćanja već ustaljena (prilagođena) oblika imena iz književne tra-dicije ili preuzimanja talijanskoga oblika či-tanja istoga imena u fonološkoj prilagodbi.

179

OSvRTI I PRIKAZI

Članak Lejle Nakaš “Suodnosi literarno-jezičkih tradicija Hrvata i Bošnjaka u 16. i 17. stoljeću” propituje odnos dviju tradicija u tadašnjoj Bosni, hrvatsku i bošnjačku nacio-nalnu književnost i njihov utjecaj na književ-no stvaralaštvo. Autorica povlači jezične i stilsko-sintaktičke paralele između jezika pi-sane srednjovjekovne korespondencije, kan-celarija i sačuvanih pisama i povelja te na-vodi njihov utjecaj na bosansku franjevač-ku književnost primjerima uzusa u pisanju, primjenom naslijeđenoga srednjovjekovnog stila ars dictaminis, formulama iz narodne poezije i usmene epike. Jezično se isti utje-caj uočava u ustaljenim (naslijeđenim) ika-vizmima, ijekavizmima u fleksivnim završet-cima te ijekavskom refleksu u neodređenih zamjenica (njeki).

Članak “Pamćenje Divkovića u savreme-noj bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj knji-ževnosti” autorice Ene Begović-Sokolije pro-učava kako se u suvremenoj literaturi poi-ma Divkovićevo djelo te uopće franjevačko kulturno-književno djelovanje kao “simbo-lični i kulturni kapital” bosanske i hrvatske tradicije. Promatraju se četiri djela kojima je Divković bio inspiracija (Lovrenovićeva pri-povijetka “Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima”, Milićićeva pjesma “Matija Divko-vić (1611)”, Karahasanova drama “Kotač sve-te Katarine / Čudo u Latinluku” te Ivanko-vićeva pjesma “Divkovićeva molitva za za-vičaj”). Zaključuje se da su uočene razlike u književnoumjetničkome “pamćenju” prisut-ne i očekivane.

S teatrološke perspektive pisan je članak “Divković u kontekstu suvremenog mu te-atra” Dževada Karahasana. Autor svoju pa-žnju usmjerava na Divkovićevo djelo Život svete Katarine i pokušava ga preciznije žan-rovski odrediti (crkveno prikazanje / mirakul / moralitet) uspoređujući ga sa sličnim djeli-

ma iz Divkovićeva vremena. Svojim je radom autor ponudio i teorijsko tumačenje nave-denih srednjovjekovnih žanrova.

Rad Lucije Krešić “Recepcija i percepcija knjige i povijesti knjige” tematizira obradu povijesti tiskanih knjiga u suvremenoj hrvat-skoj literaturi kroz znanstvenu disciplinu po-vijest knjige, ujedno tumačeći što sama dis-ciplina podrazumijeva boreći se s nedifinira-nostima koje ju prate.

Slavko Harni u radu “Venecija u hrvat-skoj tiskarskoj topografgiji Divkovićeva do-ba” osvrće se na venecijansko tiskarstvo Div-ko vićeva vremena kao mjesto “produk cije” brojnih hrvatskih i međunarodnih djela. Re-zultat rada iscrpan je popis bibliografskih po dataka o hrvatskim tiskanim knjigama u Veneciji iz takozvana Divkovićeva razdoblja (1596. – 1653.), uz poseban osvrt na Divko-vićeva djela.

Vesela Tutavac u članku “Matija Divković u njemačkom kulturnom i jezičnom pregle-du” promišlja o žanru katekizma, koji se jav-lja u 16. stoljeću, vjerojatno kao odgovor ka-toličkih svećenika protestantizmu, i o Divko-vićevim europskim te posebice njemačkim uzorima

Drugu cjelinu, posvećenu više Divkoviće-vu crkvenom radu, otvara fra Luka Marke-šić člankom “Teološki sadržaj i značenje Na-uka krstjanskoga”. Autor prikazuje Divkovi-ćev katekizam s triju aspekata: 1. narav i ulo-ga Nauka, 2. teološki uvod Nauka i 3. aktual-nost Nauka. Ističe se da je Divković začetnik bosanske franjevačke teološke škole 17. i 18. stoljeća, koja je bila uklopljena u zapad-noeuropsku teologiju toga doba, što se i oči-tuje u Divkovićevu djelu.

Autor Mile Babić člankom “Divković kao kršćanski reformator” predstavlja Divkovića kroz zbir teoloških misli, ponajprije iz Nauka, kao reformatora po ugledu na svetoga Fra-

180

nju Asiškoga. Da se Divković u svemu bitno-me ugleda na Franju Asiškoga, sam je i za-ključak rada. U uvodnome dijelu daje se i društveno-politički kontekst Divkovićeva vremena, kao okvir ovomu radu, uz pregled dosadašnjih istraživanja njegova djelovanja.

Ivan Šarčević u članku “Divković u doba katekizma” također se osvrće na Divkoviće-vo protureformacijsko djelovanje i na kate-kizam kao na temeljni žanr katehetske litera-ture. Donosi se opširan opis uzorka i tijek na-stanka samoga katekizma te njegovih pret-hodnika prije 16. stoljeća, opis oblika Rim-skoga katekizma i katekizama nakon njega te posebice mjesto i kontekst Divkovićevih Nauka u tradiciji katekizama.

Članak “Utjecaj fra Matije Divkovića na homiletičku prepoznatljivost bosanskih fra-njevaca” Ive Markovića propituje Divkoviće-vo propovjedničko djelovanje u sklopu bo-sanske franjevačke zajednice te Divkovićevo mjesto u europskoj teološkoj paradigmi.

Zbornik zatvara članak “Pisani i tis kani izvori o Bosni Srebrenoj u vrijeme Matije Div kovića 1563. – 1631.” autora Andrije Zir-du ma, koji dokumentaristički i arhivistički sabire podatke i izvještava o ondašnjim žu-pama Bosne Srebrene.

Kao dodatna vrijednost zbornika na sa-mome kraju ponuđen je recentan i krono-loški poredan popis literature o Matiji Div-koviću autora Sonje Martinović, Dolores Gr-mače i Marka Karamatića. Ovim popisom i prilozima koji su osvijetlili Divkovićev život i rad s književnojezičnoga, kulturnopovije-snoga, crkveno-teološkoga, teatrološkoga i religioznoga gledišta, ovaj će zbornik postati nezaobilazan priručnik u daljnjem znanstve-nom istraživanju Divkovićeva lika i djela te njegova vremena.

Martina Kramarić

Andriana Škunca

Hodopis: rubovima otoka

Ogranak Matice hrvatske u Novalji Novalja, 2013.

osvrti i prikazi

Čarobni otočni slikopis

Vrsna hrvatska pjesnikinja, fotografkinja i esejistica Andriana Škunca ponovno je na svoj književni stol iznijela slovnu juhu poza-mašnih poetičkih i estetičkih razmjera. Knji-ga naslovljena Hodopis: rubovima otoka tre-ća je po redu knjiga u kojoj dominira snažni sinergijski učinak riječi i slike, napisanog i do-življenog. U samom je naslovu sadržan neo-logizam hodopis, koji označava dvije neod-vojive radnje koje su bile bitne za nastanak ove knjige, a to su pisanje i fotografija. Otok Pag, mjesto Škuncina rođenja, odrastanja te fizičkoga i duhovnoga bivanja, zadobio je još neke snažnije i produbljenije konture u in-zu larnom imaginariju Škuncina pjesništva. Žanrovsko određenje ove knjige izrazito je složeno. S jedne bi se strane moglo raditi o lirskom dnevniku, s druge o lirskom puto-pisu, a s treće o intimističkim zapisima jed-ne osebujne stvaralačke osobnosti kao što je Andriana Škunca. Već je i Zvonimir Mrkonjić u nadahnutom i sumarnom pogovoru knji-zi naveo karakteristiku totalnosti koja pod-razumijeva poetički zbroj fotografije i poet-skoga zapisa, uključujući sve lebdeće čestice

181

OSvRTI I PRIKAZI

značenjskoga viška. Opise u knjizi Mrkonjić ne određuje samo geografskim koordinata-ma, već i mineraloško-ortografskim i etno-grafskim, čime se ovo djelo može kvalificira-ti kao poetska fototopografija otoka Paga. Ove nas karakteristike upućuju na jednu bit-nu kategoriju u odčitavanju tekstnoga zna-čenja u ovoj knjizi, a to je izbjegavanje klasič-ne transsemiotičke vizure i traženje rješenja u toj paradigmi. Tekst i slika koji vuku svo-jom nevjerojatnom snagom nalažu prepu-štanje i plov u vodama logike impresije i lo-gike slikovnoga polja. Iako nisam stručnjak za fotografiju, prići joj mogu samo impresi-onistički i kazati da je ona rađena izoštrenim okom za detalj, smislen odnos dijela i cjeli-ne i metafizičku pojavnost otočnoga krajo-lika. Iz tih karakteristika vučemo niti prema lirskim zapisima u knjizi koji su obilježeni ka-rakteristikama kao što su intimistički, auto-poetički, otočni i metadiskurzivni sloj. Inti-mistički sloj vuče korijene iz Škuncine poe-zije, i to poglavito pjesme u prozi, koja je, za razliku od one u slobodnome stihu, obilje-žena doživljajnošću iz intimne sfere lirskoga subjekta. On omogućuje sapinjanje spona prema otoku i čitatelju kao objektima. Au-topoetički sloj predstavlja interpretaciju vla-stita pjesništva i književnoga rada i njime se uspostavlja veza prema književnoj suvreme-nosti, književnoj tradiciji i književnosti uop-će. Otočni je sloj najviše zastupljen i u njemu se sentimentna snatrenja prostiru od stvar-noga do metafizičkoga, od konkretnoga do apstraktnoga, od pojedinačnoga do univer-zalnoga. Metadiskurzivni sloj vezuje se za razotkrivanje fotografije i prošivnih bodo-va tekstno-slikovnoga tkanja. Stilske su od-like istančane pjesničke slike koje svoju lo-giku istovremenoga odmatanja i zamatanja temelje na mediteranskoj metafori prirode, te različita distribucija paratakse i hipotak-

se. Parataksa je prisutna u otočnom, a hipo-taksa u ostalim diskurzivnim slojevima. Cita-ti velikih autora poput Camusa i Calvina ve-zuju se za otočni imaginarij općenito i tana-no supostoje s tekstnim tkivom kao prosto-ri u kojima valovi zapljuskuju rubove teksta i lagano se vraćaju u središte dajući mu di-menzije neponovljivosti i kružnoga gibanja. Sumiranjem navedenih karakteristika dola-zimo do zaključka da su temeljni entiteti ove knjige autor kao subjekt, a literatura, foto-grafija, otok i čitatelj kao objekti. Toj vrlo tra-dicionalnoj postavki možemo pripisati me-diteransku metaforu prirode koja se brau-delovski prostire do tekstualnosti i seman-tički izjednačava s njom. Tako ćemo dobi-ti samoukidanje te klasične postavke i pred nama će se prostrijeti panteističko prajedin-stvo svih tekstnih entiteta. Panteizam koz-mosa, panteizam svijeta, panteizam čovjeka, panteizam teksta... Nastavimo ovaj niz i doći ćemo do čarobnoga slikopisa otoka Paga, još kamena jednog za gradnju velebne palače otočne književnosti.

Tin Lemac

182

Irena Vrkljan

Koračam kroz sobu

Naklada Ljevak Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

Pjesnici i taj suludi svijet

Oduvijek me zanimalo kako to pjesnici u starosnoj dobi gledaju na vlastito stvara-laštvo. Prisjećaju li se s nostalgijom mladih dana, osjećaju li pukotine između životnih i književnih faza i pokušavaju li doprijeti do neke konačne sinteze kojom bi dali vlastiti obol književnoj tradiciji i suvremenosti? Ta mi se misao javila čitajući novu knjigu Irene Vrkljan – Koračam kroz sobu. Pokušat ću za-početi knjiški, a završiti životno. Soba je je-dan od toposa Vrkljaničina pjesništva i pro-ze i predstavlja prostor zatvorenosti od vanj-skoga svijeta krijući feministički podtekst same poetike. Osim tog vidljivog feministič-kog podteksta, u kojem se prostor ženske sobe ograničava na privatno, a potpuno do-kida javno kao drugi dio opreke, ona sadrži i drugačiji kut gledanja. To je mjesto stvara-lačke osame i slobode, stanoviti kredo stva-ralačkoga etosa i potreba koju poznaju svi koji pišu. Nemati vlastitu sobu znači otvori-ti je u sebi, steći prostor vlastite autonomi-je pred buktećim silnicama svakodnevnih banalnosti. Umjesto prostora zatvorenosti i ženske isključenosti iz muškoga i javnoga, čemu smo svjedočili u pjesničkoj zbirci Soba,

taj strašan vrt i romanu Svila, škare, pojavlju-je se prostor kojim se otvoreno korača, kao da su zidovi i vrata nestali u nekoj konač-noj beskonačnosti pjesničkoga života splete-nog od radosti i tuga, snatrenja i prizemlje-nja. U tom trenutku možemo sagledati au-toričine retke između tisuću zrcala, onih vla-stitih i onih Drugih. Struktura knjige nalikuje strukturi beskonačne sobe. U njoj su prisut-ni tekstovi poznatih hrvatskih književnih kri-tičara o opusu Irene Vrkljan, a u sredini iz-bija poetsko tkivo, čime se donose novi pri-mjerci njezinu pjesništvu. Sve je isprekidano fotografijama Irene Vrkljan koje pomiču te-žište s privatnoga u javno čuvajući privatno kao nepropusnu jezgru stamenoga bivanja. Time je osigurano čitanje u različitim smje-rovima; od transsemiotičkoga do intimnoga. U ovom ću kritičkom tekstu nastojati lavirati između jednoga i drugoga pola. Nastojat ću se više približiti drugom, intimnom polu jer tekst povlači čitatelja i tumača upravo u tom smjeru. Kritički tekstovi o Vrkljaničinu opu-su pravi su pokazatelj toga kako se zahtjev-ni teorijski tekst može razlomiti intimistič-kim i impresionističko-esejističkim notama. Premda ne volim stroga razdvajanja jednoga od drugoga i podjednako nastojim uživati i obuhvatiti glazbu teorije i glazbu eseja, glaz-bu sveobuhvatnosti i glazbu lapidarnosti, za-putit ću se u letimičan uvid. Tekst Helene Sa-blić Tomić “Zaborav” donosi uvide o Vrklja-ničinoj poziciji rubnosti te rašivenu diskur-su sastavljenu od mnogolikih kodova. Njezi-no se razmatranje mahom temelji na teoriji autobiografije i autobiografičnosti, a jednim dijelom i na pogledu u poeziju sadržanu u knjizi. O njoj se govori kao o tamnom zvuku praznine, realističnoj izravnosti stvarnosnih nota te ženskom doživljaju svijeta koji lavira između intimističkoga prozaizma ranih zbir-ki i prelazi u duboku i plemenitu tugu i unu-

183

OSvRTI I PRIKAZI

tarnji rascijep. Esej Zdrav-ka Zime donosi te orijske spoznaje o vezi Irene Vr-kljan i Marine Cvetajeve te o melankoliji prisut-noj u opusu, koja se teo-rijski razrađuje spoznaja-ma Waltera Benjamina i Gustavea Renéa Hockea. Dubravka Oraić Tolić iz-no si tezu o životnoj citat-nosti prisutnoj u književ-nom radu Irene Vrk ljan, koja se odvaja od kla si -čne veze s knji ževnim pro totekstom i preu zima ruho vlastitih i tuđih bio-grafija. Andrea Zlatar govori o polifonijskom subjektu Vrkljaničinih kasnijih proza te o prisjećajnom pripovijedanju i granicama pri-vatnoga i javnoga. Nadežda Čačinovič pove-zuje Vrkljaničinu izmještenu poziciju pluta-nja između dva jezika kao dva svijeta s vlasti-tom pozicijom. Sanja Knežević, Jagna Pogač-nik, Julijana Matanović iznose impresioni-stičko čitanje Vrkljaničinih tekstova vodeći se pozicijama vlastitih iskustava čitanja (Po-gačnik), projiciranja Irene Vrkljan u blisku osobu s kojom se gaji gotovo obiteljska po-vezanost (Knežević) i osebujnoga povezi-vanja s vlastitom biografijom (Matanović). Nives Tomašević i Jasna Horvat nude kriti-ku djela “Pismo u pismu”, a Strahimir Primo-rac kritiku djela “Žene i taj su lu di svijet”. Li-dija Dujić esejistički progovara o fragmenti-zaciji kao toposu ženskoga pisma i Vrkljani-čine rane proze. Živa Benčić govori o pove-zanosti Vrkljaničine i Cvetajevine biografije, Ana Brnardić o poetici i stilu pjesama iz knji-ge, a Sandra Križić Roban o fotografijama iz knjige. Između znanstvenih i esejističkih uvi-da može se uspostaviti tanana nit koja ih

objedinjuje u nadcjelinu koja je obilježena topli-nom pristupa i recepcij-skom brigom. Glede poe-zije, u eseju Ane Brnardić nalazimo neke osobitosti, kao što je sinergija stvar-nosnoga i ispovjednoga stila sadržana u momen-tima svakodnevice, druš-tvenim i političkim doga-đajima, nokturalnim me-taforama, noćnim slika-ma, tabu-temi starosti i njezinu objektivnom ko-relativu u noćnim slikama te intertekstualnom re-

zoniranju s britanskom dramatičarkom Sa-rom Kane. Pridodao bih navedenom razgo-vornu intonaciju stihova, rascjepkanu sin-taksu koja evocira i produbljuje fragmenti-zaciju kao poetičko i stilsko težište, topos sa-moće i melankolije te posvemašnju poziciju izglobljenoga subjekta u izglobljenom svije-tu. Navedeno bih pripisao starosnoj poetici koja predmnijeva literarne i autoarheološ-ke geste, zibanje prema razgovornom jezi-ku i stilu kao znaku sazrijevanja i sintetičko-ga pojednostavljenja Literature i Života, a ne tek puke pomodnosti, evociranje starih po-stupaka poput fragmentizacije, koju više ne pripisujemo mladenačkoj ženskoj ćutilno-sti, već zreloj osjećajnosti prožetoj empirič-nošću i prošlost poezije kao nostalgični re-sentiment za buduće naraštaje. Nadam se da ovom kvalifikacijom nisam učinio pogreš-ku ideologizirajući poziciju autora/subjekta koju zamjeram drugima. Ako jesam, nadam se da će je život ispraviti. Iluzija ili stvarnost, sve se ionako okreće u vječnim kolopletima vraćanja istog...

Tin Lemac

184

Ivan Pederin

Napoleon i europske sile u borbi za Dalmaciju (1797. – 1813.)

Ogranak Matice hrvatske u Zadru Zadar, 2015., 429 str.

osvrti i prikazi

Aktualnost teme

Povijesno razdoblje koje se obrađuje u djelu do sada je u literaturi slabo pokriveno. Osim sinteza hrvatske povijesti, koje po svojoj pri-rodi obuhvaćaju i ovo razdoblje, ne postoje cjelovite monografije s prikazom hrvatskih prilika u razdoblju Napoleonovih ratova. U novije vrijeme izišla su dva zbornika koja u određenoj mjeri popunjavaju ovu prazninu, no teško bi se moglo govoriti o postojanju razine dosadašnjih znanstvenih spoznaja, tj. o postojanju statusa quo u hrvatskoj histo-riografiji o ovome razdoblju. Iz istih razlo-ga nije moguće načiniti usporedbu s drugim djelima o istome području i dati neke kom-parativne ocjene.

Sama događajnica toga razdoblja u eu-ropskoj povijesti od posebne je važnosti, a promjene koje su izazvali Napoleonovi rato-vi već je povijesna znanost okarakterizirala revolucionarnima. U našim krajevima u ovo-me razdoblju došlo je do promjena na poli-tičkom zemljovidu. Prije svega, nestala je Ve-necija kao važan parametar cijele dotadaš-nje hrvatske povijesti, nestala je Dubrovač-ka Republika kao simbol hrvatske kulture i

slobode, Habsburška se Monarhija izrazitije spustila na Jadran i u sjevernu Italiju i tako stekla preduvjete da postane svjetskom po-morskom silom, dok je Turska praktički izgu-bila svako aktivno značenje.

Pristup problematici primjenjivan u ovo-me radu najbolje bi se mogao opisati riječ-ju “difuzno”. Naime, autor ne prati kronološ-ki slijed događaja, već područje proučavanja sagledava s više naoko marginalnih aspeka-ta, što mu omogućava veću slobodu u raz-glabanju i rasvjetljavanju političkoga ozrač-ja u kojem se odvijala povijest u burnim vre-menima Napoleonovih ratova. Takav se pri-stup pokazao prikladnijim od onoga klasič-nog obrasca.

U procjeni ovoga djela i utvrđivanju nje-gove izvornosti treba ustvrditi da autora pri-je svega resi odlično poznavanje naše arhiv-ske građe, ali i one koja se čuva u značajnijim stranim arhivima, u Beču, Parizu, Londonu i Veneciji. Zahvaljujući neposrednom dodiru s arhivskim materijalom, način izlaganja po-kazuje veću dozu neposrednosti i uvjerljivo-sti: poimenično se spominju određene oso-be, njihove izjave te se iznose razni brojča-ni parametri (od demografskih do gospo-darskih), što daje posebnu svježinu naraciji, a istodobno u određenoj mjeri ispravlja do-sadašnja uopćena stajališta.

Rezultati autorova istraživanja ove teme već su izneseni u brojnim radovima do sada tiskanim u raznim časopisima, koji su mu praktički poslužili kao temelj za ovu knjigu.

Autorove analize poseban naglasak stav-ljaju na geopolitičku i geostratešku dimenzi-ju ovoga područja u sklopu tadašnjih vojnih i političkih promišljanja pojedinih europ-skih zemalja i pojedinih saveza, pa tako čita-telj saznaje o vrlo zanimljivim političkim raz-mišljanjima i planovima pojedinih aktera ta-dašnjih zbivanja.

185

OSvRTI I PRIKAZI

Ipak, ovo djelo najviše plijeni velikim bro-jem novih podataka. Sama činjenica o po-stojanju toliko podataka još uvijek zakopa-nih u arhivskim spisima koji tek sada izla-ze na vidjelo bjelodano pokazuje da razdo-blje na koje se odnosi ovaj rad nije još ozbilj-no proučeno ni na razini faktografije. Stoga već samo to što ih je autor sakupio i smisle-no povezao u jednu cjelinu predstavlja zna-čajan prinos dosadašnjim spoznajama. Neka buduća ozbiljna istraživanja tu će njegovu sliku promijeniti, uobličiti ili potvrditi, no u tome će zasigurno znatnoga udjela imati i ovdje izneseni materijal.

Navest ćemo iznesenu ocjenu na nizu primjera koji će najbolje ilustrirati ovo djelo.

U opisu dolaska prve austrijske uprave, kad je trebalo Dalmaciju pripojiti Habsbur-škomu Carstvu, donesen je prikaz do sada nepoznatih sukobljavanja unutar Monarhi-je koja su prethodila tom činu. S jedne je strane stajao Bečki dvor, a s druge Mađari s istom željom, da Dalmacija pripadne upravo njima. Nije se ni znalo da je u tom trenutku Dalmacija bila jabuka razdora između Beča i Pešte. Zanimljivo je da su ovi drugi, da bi po-kazali svoje pravo na tu pokrajinu, iznijeli ci-jeli dokumentirani povijesni prikaz od Kolo-manova zaposjedanja Dalmacije pa nadalje, sve do kraja postojanja Venecije kao države. To je sve doneseno na temelju dokumenata koje je Budim predočio Beču kao dokaz svo-jih prava na Dalmaciju.

Plastično su prikazane prilike pod kojima je umjesto mletačke uspostavljena austrijska uprava u Dalmaciji i Istri 1797. – 1798. Tu se pojedini gradovi obraćaju austrijskomu vla-daru za pomoć, dok za mletačkom vlašću, kako autor kaže, u tom trenutku nitko nije žalio.

Pri opisu novouspostavljene austrijske vla sti, zahvaljujući brojnim novim podat ci-

ma, znatno je jasnije djelovanje vodećih oso-ba, najprije Raimunda Thurna, a zatim ve-likih reformatora maloga uspjeha, Goëssa i Bradyja. Naime, poznato je da su ti sposob-ni ljudi ipak vrlo kratko boravili u Dalmaciji i da su iz nje otišli nedovršena posla, odno-sno sve svoje dobro zamišljene reforme nisu uspjeli provesti dokraja. Međutim, tek sada, kada se iz novih podataka vidi na kakve su probleme nailazili i s čime su se sve suočava-li u svome radu, postaje jasno njihovo brzo napuštanje vodeće uloge u toj za Habsbur-govce novostečenoj pokrajini.

Posebno je poglavlje autor posvetio po-ložaju Boke kotorske u razdoblju prve aus-trijske uprave kao strateški i etnički važnom dijelu provincije Dalmacije.

U sljedećem razdoblju, u sklopu francu-ske vladavine od 1806. do 1809. g., donosi se kratki prikaz cjelokupne strukture svakod-nevnoga života u Ilirskim provincijama, od obrane, pravosuđa i ustroja vlasti do škol-stva i zdravstva. Posebno su obrađeni tadaš-nji sukobi na Balkanu te je prikazana pozna-ta pobuna u Poljicima, koju autor postavlja na drugačije osnove.

U sklopu prikaza Dandola kao reforma-tora najzanimljiviji je tabelarni prikaz bogat-stva i prihoda pojedinih dalmatinskih bis-kupskih središta u ovome razdoblju te Dan-dolovo djelovanje po pitanju Crkve.

Na temelju do sada nepoznatih dvaju Dandolovih izvješća, pronađenih u milan-skome arhivu, Pederin uz mnogo pojedino-sti oslikava gospodarske prilike u Dalmaciji za vrijeme francuske uprave te navodi njezi-ne osnovne nedostatke. Najveća pozornost posvećena je poljodjelstvu i dalmatinskom selu kao najznačajnijem gospodarskom čim-beniku u to doba.

I u francuskome razdoblju vladavine au-tor posebnu pozornost poklanja oslikavanju

186


prilika na jugu Dalmacije, u Dubrovniku i Boki kotorskoj. Tu je, uz pomoć određenoga broja do sada nepoznatih pojedinosti iz ar-hivskih izvješća tadašnjih svjetskih sila (u ar-hivima Beča i Pariza), autor zahvatio šire ze-mljopisno područje u zaleđu, posebno sta-nje u tada pobunjenoj Srbiji te diplomatsko i strateško nadmetanje Beča, Napoleona i Ru-sije oko turskoga Balkana. Posebno se dono-si popis cesta i opis njihove izgradnje u vrije-me francuske vlasti, a problem statusa Du-brovnika kao jednoga od središta toga pro-stora razlaže se i nakon Napoleonova pada.

U poglavlju pod naslovom “U Ilirskim po krajinama” vrlo je podrobno obrađena pre daja hrvatskih i slovenskih zemalja južno od Save Francuzima 1809. g.

Vrlo je detaljno razloženo već poznato nezadovoljstvo pučana francuskim osvaja-njem Hrvatske do Save. Tu je posebno ra-svijetljena uloga vodećih osoba: franjevaca Andrije Dorotića, Šime Ivankovića, pukov-nika Nakića, a nadasve se uzdiže pisanje za-grebačkoga biskupa Maksimilijana Vr hovca. Narod u Dalmaciji, kako autor tvrdi, kroz ci-jelo je ovo vrijeme bio odan austrijskomu caru Franji, a isto tako sastav austrijske voj-ske, koja je nakon pada Napoleona zauzela Dalmaciju, od običnoga vojnika do generala činili su sami Hrvati.

Posebna je poglavlja Pederin posvetio pr-vomu francuskom guverneru Ilirskih provin-cija, generalu Bertrandu, te Jurju Matutino-viću i drugim Napoleonovim savjetnicima.

Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji i Ilir-skim pokrajinama poslije 1806. g. bio je razu-mljiv. Francuzi nisu ukinuli feudalizam

U posebnome poglavlju objašnjava se va-žnost novoustrojene austrijske policije (Poli-zeihofstelle). Opisuje se stanje u Dubrovniku, gdje je upravitelj bio Ivan Luka Garanin, po-tom otpor Francuzima. Austrijanci su ima-

li mnogo privrženika u Dalmaciji (navodi se popis najvažnijih po pojedinim gradovima).

Naglasak je bio na onome što je radio protiv Francuske Andrija Dorotić. Uz njega su Inocent Ćulić u Dubrovniku i Zadranin Danese u Poljicima. Zanimljivo je da o Do-rotiću autor govori u poglavlju naslovljenom “Austrijski obavještajci u Dalmaciji”.

Osim onih odanih Austriji, bilo je i onih odanih Francuzima, pa tako autor govori o dvjema skupinama pučanstva: frankofilima i austrofilima.

Autor opisuje englesko i rusko brodov-lje na Jadranu (1806. – 1814.) i okupaciju Korčule u veljači 1814. g. te naziva to avan-turom na Jadranu, donoseći mnogo do sada nepoznatih detalja, od dolaska u Boku 1806. g., preko iskrcavanja na Braču sljedeće godi-ne, pobjede Engleza pod Visom i Drvenikom i konačnoga poraza Napoleona i austrijsko-ga zauzimanja Dalmacije, čime je i boravak Engleza na Jadranu izgubio svoj smisao.

U poglavlju pod nazivom “Francuska, Na poleon i Hrvatska” na svoj osebujan način Pederin je iznio čitav niz vrlo zanimljivih rje-šenja i postavaka. Ne vežući se puno za kro-nologiju, on nalazi primjere u ranijoj i u ka-snijoj povijesti da bi dopunio sliku svoga izla-ganja. Sve je puno detalja pobranih iz izvora, od onih političke naravi do onih biografskih, pa čak i osobnih. Ukomponirao je i niz du-brovačkih biografija iz onoga vremena.

Poglavlje “Habsburgovci, Jadran i raspra-va oko ustroja Primorske gubernije” započi-nje raspravom o načinu shvaćanja mora i o njegovu značenju u habsburškoj politici od 15. do 19. st. Tu je posebnu ulogu imao Trst. Francuzi su zabranjivali austrijsku tranzitnu trgovinu preko Trsta. Usto se vezivala proble-matika pripadnosti cijele Istre, dok su se već oko Rijeke sukobljavali austrijski i mađarski interesi. Ta je tema sagledana kroz dva raz-

187

doblja: jedno nakon Schönbrunnskoga mira, kada je Carevina izgubila izlaz na more, i dru-go nakon 1813. g., kad ga je ponovno dobila.

Posebno je zanimljiv put od ponovno-ga prisvajanja prekosavske Hrvatske u sastav Habsburške Monarhije 1813. g. do njezina konačnog vraćanja pod vlast Krune sv. Stje-pana desetak godina kasnije, 1822. g., što iz literature nije podrobnije poznato.

Kroz više poglavlja provlači se problema-tika vezana za Trst i Istru te općenito pove-zanost Carstva s morem u ovome razdoblju.

Da zaključimo, ovih nekoliko prikaza po-tvrđuje da je zasigurno najveća vrijednost ovoga djela mnoštvo novih podataka, što ga izdvaja iz dosadašnjih historiografskih uradaka.

Knjiga je namijenjena prije svega znan-stvenoj javnosti, za koju se očekuje da će na jedan dio ovdje postavljenih teza o nekim ključnim pitanjima ovoga razdoblja reagi-rati polemički. Osim toga, djelo je zanimlji-vo za sve zaljubljenike u povijest, politologi-ju i slične struke, jer će ovaj ponešto druga-čiji pogled pružiti doista zadovoljstvo u čita-nju i potaknuti nova razmišljanja o nekim do sada nepoznatim događajima.

Činjenica da sada upravo prolaze dva sto ljeća od Napoleonova razdoblja daje po-sebnu aktualnost ovoj temi pa se tako ova knjiga može shvatiti kao lijep prilog obilježa-vanju godišnjice tih događaja.

Serđo Dokoza

Nada Klaić i njezin znanstveni i nastavni doprinos razvoju historiografije Zbornik radova sa znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Zagrebu 29. – 30. studenog 2013. godine

Ur. Tomislav Galović, Damir Agičić

FF Press Zagreb, 2014., 639 str.

osvrti i prikazi

Priznanje i sjećanje

U Zagrebu je 29. i 30. studenog 2013. godine u organizaciji Hrvatskoga nacionalnog od-bora za povijesne znanosti, Društva za hr-vatsku povjesnicu te Odsjeka za povijest Fi-lozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održan znanstveni skup posvećen valorizaci-ji historiografskoga opusa hrvatske povjesni-čarke Nade Klaić (1920. – 1988.). Profesorica Klaić najviše se bavila hrvatskom poviješću u srednjem vijeku, ali je istraživala i teme iz po-vijesti novoga vijeka. Interes joj je bio usmje-ren i prema temama iz srednjovjekovne po-vijesti jugoistočne Europe (grofovi Celjski, Bosna itd.) – dakle, izvan okvira nacionalne povijesti. Širina tema kojom se bavila i bogat opus znanstvenih radova svrstavaju je među vodeće povjesničare u hrvatskoj historiogra-fiji. Cijeli svoj radni vijek predavala je hrvat-sku povijest u srednjem vijeku na Filozof-skom fakultetu u Zagrebu. Na znanstvenom skupu sudjelovalo je 35 izlagača s 33 izlaga-nja. U zborniku radova koji se ovdje prika-zuje objavljeno je 28 radova, s tim da je 25 radova proizišlo iz samih izlaganja na skupu.

Serđo Dokoza

188


U predgovoru urednici knjige, Tomislav Galović i Damir Agičić, donose podatke o članovima pripremnoga odbora za organi-zaciju, kao i o tijeku samoga skupa. Uz pred-govor tiskana je uvodna riječ Tomislava Ga-lovića, jednoga od urednika i uvodničara sa skupa. Oba priloga prevedena su i tiskana na engleskom jeziku.

Kao i skup, zbornik započinje tekstom To-mislava Raukara, dugogodišnjega profeso ra hrvatske povijesti u srednjem vijeku na Od-sjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Za-grebu. Profesor u članku naslova “Nada Kla-ić i pregledi hrvatske povijesti u ranom i ra-zvijenom srednjem vijeku” (str. 29–45) daje sud o dvjema sintezama – Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb, 1971.) i Povi-jest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Za-greb, 1976.). Imajući na umu strukturu tak-vih sinteza i pojedinih problema koji su u njima predmet bavljenja, profesor daje svoj sud prvenstveno o metodologiji i koncepci-ji primijenjenoj u njihovu oblikovanju. Da bi to učinio, daje kratki pregled o novim stru-janjima u historiografiji nakon 1945. godine u Hrvatskoj. Kako je sudionikom tih struja-nja bila i N. Klaić svojim brojnim radovima, T. Raukar pita se kada je počelo oblikova-nje spomenutih dviju sinteza. Prisjećajući se svojih studentskih dana krajem 50-ih godi-na 20. stoljeća te kolegija iz hrvatske srednjo-vjekovne povijesti, koji je predavala N. Kla-ić, kao i strukture tih predavanja, zaključuje da su spomenute sinteze svoj oblik dobile u “drugoj polovici 60-ih godina” (str. 36). Kada je riječ o strukturi sinteza, uspoređuje Povi-jest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (Za-greb, 1925.) Ferde Šišića i knjigu N. Klaić o ranom srednjem vijeku. Upozorava da Klaić pripovijest o povijesti Hrvata u knjizi ne ob-likuje prema pojedinim vladarima, poput F. Šišića, već to čini imajući na umu procese ra-

zvoja društva i gospodarstva. Razumije se, u knjizi ne izostavlja pitanja iz političke povije-sti, ali zato uz spomenuto, ističe profesor, ve-liku pažnju posvećuje pitanjima iz povijesti kulture (pismo, arhitektura itd.). Kada je ri-ječ o drugoj sintezi, ističe da je N. Klaić jed-nak prostor posvetila proučavanju kraljevina Slavonije, Hrvatske i Dalmacije.

Zbornik je nakon ovoga uvoda podije-ljen na šest zasebnih cjelina, koje su očigled-no stvorene zbog zajedničkoga ili bliskoga tematskog okvira priloga pojedinih autora.

Prvu tematsku cjelinu otvara prilog Fra-nje Šanjeka naslova “Profesorica Nada Klaić kao integralni povjesničar” (str. 49–57), u ko-jem se prikazuju dvije teme. U prvome redu to je historiografski pogled na različita tuma-čenja pojedinih pitanja iz hrvatske i bosan-ske povijesti Nade Klaić s jedne i Dominika Mandića s druge strane. Druga je tema rada pregled četiriju autoričinih radova objavlje-nih u časopisu Croatica Cristiana Periodica Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagre-bu. Petar Strčić u prilogu naslovljenom “Nada Klaić kao žena na profesorskome i historio-grafskome polju” (str. 59–85) donosi pogled na kontekst vremena u kojem je Klaić živje-la i istraživala hrvatsku povijest. Članak “Šo-kantne novosti – uspomene jednog studen-ta prve godine studija povijesti s predavanja Nade Klaić” (str. 87–92) Borislava Grgina do-nosi sjećanja na studij povijesti i susret s pro-fesoričinim predavanjima o hrvatskoj povije-sti, gdje je do izražaja dolazilo njezino viđenje o tome kako pojedine probleme treba tuma-čiti. Ističe se da je zbog načina predavanja o ključnim temama iz hrvatske povijesti u sred-njem vijeku i interesa koji je javnost pokazi-vala za njezin pristup istima na nastavi bilo mnogo slušača s drugih fakulteta u Zagrebu.

Druga tematska cjelina započinje prilo-gom Radoslava Katičića naslova “Kriti ka

189

OSvRTI I PRIKAZI

ra nosrednjovjekovnih diplomatičkih vre-la Nade Klaić i hrvatska historiografija” (str. 95–101). U radu se ukazuje na važnost kri ti-ke isprava za povijest Hrvata u ranom sred-njem vijeku, ali i na kontroverze koje su iz to-ga proizišle. U članku Mirjane Matijević So-kol “Pristup Nade Klaić diplomatičkoj građi i spisu Historia Salonitana maior” (str. 103–112) u širem se obimu daje osvrt i kritika na rad Nade Klaić. Kada je riječ o diplomatič-koj građi, autorica se osvrće na devet člana-ka Nade Klaić koji su naslovom vezani za di-plomatičke izvore iz hrvatskoga ranog sred-njeg vijeka. Matijević Sokol ističe da ocjena tih radova ne može biti jednoznačna. Sma-tra da je Klaić svojim pristupom problemu uzdrmala dotadašnja stajališta, ali je njezina kritika bila donekle metodološki neprimje-rena, pristajući posredno uz mišljenje Jako-va Stipišića da su “isprave iz doba narodnih vladara u većini (…) imitativne kopije” (str. 106). Drugi je važan aspekt članka pitanje spisa Historia Salonitana maior. Upozorava se da je Klaić pri objavljivanju spisa zanema-rila pravila koja se moraju primjenjivati, pr-venstveno u arbitrarnim izmjenama teksta samoga izvornika (str. 109). Time se i otva-ra prostor za prikaz polemike između Nade Klaić i Stjepana Gunjače, koja je, kako Mati-jević Sokol pokazuje, proizlazila i iz različito-ga čitanja pojedinih riječi u spisu. U članku “Nada Klaić i problem porijekla i dolaska Hr-vata” (str. 115–132) Neven Budak kronološki prikazuje autoričino bavljenje temom podri-jetla i dolaska Hrvata. Pritom se bavi autori-činim pristupom, kako u kritici izvora tako i u uvažavanju metodologije korištene u pro-učavanju sličnih tema u inozemnim histo-riografijama. Neutemeljenost pojedinih ar-gumenata, ističe Budak, raste u raspravama od sredine sedamdesetih godina, tj. u drugoj fazi rada na ovom problemu (str. 121, 128).

Autor smatra da su daljnji radovi Nade Kla-ić u toj fazi bili teorijski i terminološki neu-sklađeni s aktualnim historiografskim dosti-gnućima (str. 122–124). Bez obzira na nave-deno, autorici se odaje priznanje te se ističe da će se tim raspravama “biti nužno vratiti” zbog “za nim ljivih poticaja i ideja” (str. 129). Ivan Basić u članku “Između historiografske tradicije i novih tumačenja. Problem postan-ka splitske nadbiskupije u djelu Nade Klaić” (str. 133–169) daje iscrpniji pregled mišlje-nja Nade Klaić i drugih autora o ovom pita-nju. Ukazujući na neke detalje iz autoričinih radova, Basić zaključuje da ocjena ne može biti jednoznačna. S jedne strane Nada Kla-ić kritički je pristupala izvorima, ali je s druge strane učinila neke propuste. U članku “Jed-no od gradilišta Nade Klaić: Ljetopis popa Dukljanina” (str. 171–189) Ludwig Steindorff daje pregled raznih mišljenja o ovom ljetopi-su, uključujući i studije nastale nakon onih Nade Klaić. Vodeći osobito računa o dataciji latinske verzije, predstavlja svoja stajališta o nekim problemima. Vladimir Sokol u članku naslova “Gdje se nalazila županija Dalen ca-ra-pisca?” (str. 191–203) kritički pristupajući izvorima i historiografiji predstavlja rezulta-te svoga istraživanja, prema kojem je župani-ja Dalen u današnjoj Bosni i Hercegovini, te pobliže uključuje prostor južno od Gračaca, istočno od Posušja i zapadno i sjeverozapad-no od Mostara (str. 201).

Treća tematska cjelina započinje prilo-gom Zdenke Janeković Römer naslova “Grad i građani između kraljeva, velikaša i prelata – pogled Nade Klaić na srednjovjekovnu tro-girsku komunu” (str. 207–228). Autorica da-jući kratki pregled srednjovjekovne povijesti Trogira istovremeno sučeljava pojedina raz-mišljanja Nade Klaić iz njezine monografije o povijesti grada i s izvorima i sa suvremenom historiografijom. Upozorava se na koncep-

190


cijski i metodološki okvir rada Nade Klaić na povijesti grada, pri čemu je on pozitivno oci-jenjen, ali je istovremeno prisutna kritičnost u sveukupnoj ocjeni opusa. Zrinka Nikolić Jakus u radu “Srednjovjekovni Zadar i njego-vo društvo u historiografskom opusu Nade Klaić” (str. 229–254) tematizira pitanje po-vijesti grada kronološkim redoslijedom pita-nja kojima se N. Klaić bavila. Riječ je o ras-ponu tema koje započinju prvim stručnim ocjenama radova drugih autora te sežu do autorskih studija o povijesti grada (sveuku-pno njih 14). Raspon tema obuhvaćao je či-tav period povijesti grada u srednjem vijeku i bio je okrunjenom sintezom povijesti gra-da u suautorstvu s Ivom Petriciolijem. Sve su studije u nekim dijelovima podvrgnute kri-tici temeljenoj na izvorima i novim historio-grafskim rezultatima. Ivan Majnarić u prilo-gu “Plemstvo Lučke županije u historiograf-skom djelu Nade Klaić” (str. 255–276) u fo-kus historiografskoga pregleda stavlja istra-živanje plemstva Lučke županije. Pojedine teze Nade Klaić dovodi u korelaciju s teza-ma drugih autora, sve do suvremenih promi-šljanja o tom pitanju. Zaključuje da premda pojedine teze N. Klaić više nisu utemeljene, njezin rad na ovoj temi ostaje vrijedan do-prinos historiografiji. Bruno Škreblin u član-ku “Doprinos Nade Klaić u istraživanju za-grebačkog Gradeca” (str. 277–296) uvodno donosi kronološki popis radova o Gradecu i kraći osvrt uz njih. Potom iste radove pro-matra u tematsko-problemskom pristupu pod naslovima “Utemeljenje i razvoj zagre-bačkog Gradeca”, “Povijest prostora zagre-bačkog Gradeca”, “Prikaz društvenih i poli-tičkih procesa na zagrebačkom Gradecu” te “Sinteza Zagreb u srednjem vijeku”. Zaključu-je se da je autorica bila upućena u moderne metodološke i tematske probleme pristupa povijesti srednjovjekovnoga grada. U član-

ku “Doprinos Nade Klaić poznavanju proce-sa utvrđivanja Slavonije s posebnim osvrtom na plemićki grad Lobor” (str. 297–324) Kre-šimir Regan daje širi osvrt na srednjovjekov-nu Zagorsku županiju, knezove Zagorske, ta-mošnje plemićke obitelji i sl. s naglaskom na gradu Loboru. Radu su priloženi i brojni po-pratni sadržaji (crteži gradskih ruševina, fo-tografije te skice) s opsežnim pojašnjenjima o gabaritima grada.

Četvrta tematska cjelina započinje pri-logom Dubravka Lovrenovića naslovljenim “Formiranje srednjovjekovne bosanske drža-ve i ugarsko-bosanski odnosi u knjizi Srednjo-vjekovna Bosna Nade Klaić” (str. 327–339). U prilogu se autor osvrće na ključne teze u na-vedenoj knjizi i recepciju istih u historiografi-ji. U članku naslova “Nada Klaić i grofovi Celj-ski: tri desetljeća kasnije” (str. 341–363) Ro-bert Kurelić rekapitulira autoričino bavljenje grofovima Celjskim. Nakon pregleda njiho-ve povijesti pojašnjeni su neki historiografski prijepori oko grofova. Autor se posebno po-svetio razjašnjavanju upotrebe termina grof i knez. Branimir Brgles u radu “Historiografi-ja o Seljačkoj buni 1573. godine s posebnim osvrtom na doprinos Nade Klaić” (str. 365–381) svoju primarnu temu raščlanjuje u dvi-je manje tematske cjeline. U prvome redu daje se prikaz pristupa problemu kroz histo-riografiju, nakon čega se posebno daje pre-gled ideja Nade Klaić. Na ovu temu nastav-lja se razmatranje Borisa Suljagića naslova “O monografiji Nade Klaić Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću” (str. 383–398). U radu se daje pregled autoričina kritičkog promišljanja doga đa ja kao što su Hvarska buna iz 1514. godine, Seljačka buna iz 1573. godine (susedgradsko-stubičko vla-stelinstvo), kao i kasnije bune iz 17. stoljeća.

Petu tematsku cjelinu otvara prilog Ozre-na Kosanovića naslovljen “Srednjovjekovna

191

OSvRTI I PRIKAZI

povijest Kvarnera u radovima Nade Klaić” (str. 401–415), u kojem se autoričino bavlje-nje ovim područjem promatra u tri temat-ske cjeline – “teritorijalno uređenje i pripad-nost Kvarnera u drugoj polovini 11. stoljeća”, “struktura društva u razvijenom i kasnom srednjem vijeku” te “krčki knezovi Franka-pani”. Gordan Ravančić u radu “Vinodol u opusu Nade Klaić” (str. 417–427) u autori-činim radovima prati razvoj argumentacije o pojedinim pitanjima iz povijesti Vinodo-la. U članku “Teme iz povijesti otoka Krka u opusu Nade Klaić” (str. 429–448) Tomislava Galovića pozornost je posvećena autoričinu bavljenju otokom Krkom. Pritom se ne ana-liziraju samo autoričini članci, već se nastoji utvrditi i putem kojih se izvora autorica in-formirala o pojedinim problemima, o čemu postoje sačuvane bilješke u njezinu osob-nom fondu koji se čuva u Arhivu HAZU. Pra-ti se autoričino bavljenje otokom u enciklo-pedijskim prilozima, studijama vezanim uz glagoljaštvo te krčke knezove Frankapane. Radu je priložena opsežna bibliografija pri-loga tiskanih u stručnim časopisima, enci-klopedijama i novinama. Josip Banić u radu naslova “Teme iz istarskog srednjovjekovlja u djelima Nade Klaić” (str. 449–464) posve-tio je pozornost sadržaju koji se nije izlagao na samome skupu. Banić prvenstveno govo-ri o autoričinu bavljenjem Istrom u sintezi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Pri-tom se ističe koja je zbirka izvora i literatura u radu korištena te se ukazuje na način po-stavljanja i tumačenja pojedinih problema iz povijesti poluotoka.

Šesta tematska cjelina započinje radom Damira Karbića i Zorana Ladića naslova “Znanstveno-istraživačka djelatnost Nade Klaić prema građi iz Arhiva HAZU u Za gre-bu” (str. 467–473), u kojem se ističe da arhiv fonda njezine ostavštine obuhvaća 35 kuti-

ja te se daje uvid u isti. Iva Mandušić u radu “Nada Klaić i njezin leksikografski rad” (str. 475–485) ističe tematske cjeline kojima je Nada Klaić u svojim enciklopedijskim članci-ma (njih 28) pridonijela Enciklopediji Jugosla-vije i Hrvatskom biografskom leksikonu. Hr-voje Petrić u prilogu naslova “Pisma vezana uz pisanje i objavljivanje knjige Koprivnica u srednjem vijeku Nade Klaić” (str. 487–512) prilaže tekstove 26 pisama Nade Klaić u vezi s naslovom te odgovore na pisma od Zorka Markovića i Dragutina Feletara.

U prilozima Ivan Majnarić u članku “Po-vjesničarka Nada Klaić (Zagreb, 21. VII. 1920. – Zagreb, 2. VIII. 1988.) – biografska skica” (str. 515–521) osvrće se na lik i djelo istak-nute hrvatske povjesničarke. Dejan Zadro i Tomislav Galović u “Bibliografiji Nade Klaić (1920. – 1988.)” (str. 523–592) donose kro-nološkim redom popis od 357 bibliografskih jedinica. Popis sadrži i naslove nastale nakon profesoričine smrti koji se odnose na njezi-ne radove (recenzije, enciklopedijski članci i sl.). Zborniku je također priložen “Raspored rada znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Nada Klaić i njezin znanstve-ni i nastavni doprinos razvoju historiografije (Zagreb, 29. – 30. XI. 2013.)” (str. 593–596). Na samome se kraju nalaze slikovni prilozi (str. 597–607), kazalo osobnih i zemljopisnih imena te popis suradnika.

Svi autori članaka ističu da opus profeso-rice Nade Klaić zauzima važno mjesto u hr-vatskoj medievistici i historiografiji. Ipak, ve-ćina autora, posve razumljivo, temeljem vla-stitih istraživanja pojedinih problema dono-si kritiku pojedinih profesoričinih zaključaka. Unatoč tomu, ovim se zbornikom odaje pri-znanje i obnavlja sjećanje na djelovanje jed-ne predane istraživačice hrvatske povijesti.

Ozren Kosanović

192

podrijetlo jugoslavenske ideje, koje se pred-stavlja kao konstrukcija/invencija intelektu-alaca. Pristup je autora izrazito dokumen-taris tički, što se tiče idejne i faktografske eks-poziture. Preko Baudrillardova pojma for-mativne pretpovijesti pokušava se razotkri-ti jugoslavenska ideja, a navode se i pojmovi vezani za standardne folklorističke obras-ce gradnje. Ističu se političke pozicije Mila-na Marjanovića i Antuna Gustava Matoša i predstavlja dug kulturno-povijesni kontinu-itet jugoslavenske ideje i različitost hrvat-skoga i srpskoga udjela u njima. Argumen-tacije u dijelovima navedene iscrpne anali-ze izvode se preko važnih postkolonijalnih i postmodernih teoretičara kulture kao što su Marija Todorova, Ernst Laclau i Jean Fran çois Lyotard. U trećem tekstu, naziva “Identitet i trauma (političko-kulturni utjecaj 1971. na formiranje hrvatskog identiteta)”, autor po-

Zlatko Kramarić

Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike

Meandarmedia Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

Jugoslavija iz teorijske suvremenosti

Ideja i koncept Jugoslavije predmetom je brojnih istraživanja, poglavito iz kulturo loš-koga i antropološkoga konteksta. Studi ja Zlatka Kramarića Jugoslavenska ideja u kon-tekstu postkolonijalne kritike donosi vri je-dan pogled na tu temu iz pera postkolonijal-nih studija. Sastoji se od pet dijelova, koji se mogu čitati i kao zasebni članci potencijal-no objavljivani u važnoj znanstvenoj perio-dici. Glavna je prednost ove studije prilično široko postavljanje istraživane teme u kon-tekstualne silnice, obilato poznavanje gra-diva istraživanja i pomna minucioznost u njegovoj razradi. Prvi tekst studije, “Uvod u (re)konstrukciju prošlosti”, pisan je potica-jem političkih i ideoloških impulsa izložbe U ime naroda. Politička represija u Srbiji 1944. – 1953., koja je obilježena napadom bivših ko-munista. U ovom je tekstu autor najbliži ese-jističkom diskursu, a nesumnjiv je i politič-ki angažman, koji se odlikuje lucidnim iro-nijskim doskočicama i snažnim imperativ-nim iskazima. Drugi je tekst naslovljen kao i sama studija i u njemu se pomno istražuje

193

stavlja u fokus tri problemske točke; sukob Šibl – Krleža, NDH i titoizam i pomoću njih ispituje hrvatsko-srpske odnose i traumat-ske obrasce u oblikovanju hrvatskoga iden-titeta. Izvodi se temelje na spoznajama Ho-mija Bhabhe, Shoshane Felman i Dominicka La Capre. U tekstu “Mogućnosti/nemoguć-nosti komunikacije između jugoslavenskih književnosti i kultura” polazi se od teze Stan-ka Lasića da je dovoljno poznavanje vlasti-te književne tradicije za uspostavu dijaloga s europskim književnostima, te se pomoću opreke tradicionalno – moderno promatra status jezika i književnosti kao nacionalnih institucija. U završnom tekstu, “Književna hi-storiografija i proizvodnja povijesti – bilješke uz Novu makedonsku književnost M. Đurči-nova”, govori se o međuovisnosti nacional-ne književnosti i povijesti, kao i tvorbe povi-jesti, tj. pojma književne nacije uz određene ideološke predikcije. Kako sam naglasio ve-like prednosti ove studije, navest ću i neke njezine nedostatke. Osobno smatram da se ovakva problematika mogla obraditi inte-gralno s navođenjem glavnih teza i sintetič-kim postav ljanjem na razini cjeline. Drugu zamjerku pripisujem stilu pisanja, tj. kompo-ziciji tekstova u kojima se preferiraju preve-like fusnote s eksplikacijama pojedinih dije-lova. Posljednja je zamjerka nesumnjivo po-litičko intoniranje dijelova pomoću kojih se kvalitetan teorijski tekst ideološki kodira, što je svakako barem žanrovski prijestup. Iako se ove zamjerke tiču isključivo nekih formalnih odrednica, studiju smatram vrijednim do-prinosom usustavljivanju građe o već dva de setljeća aktualnoj temi, koliko politički i ideološki, toliko književno i teorijski.

Tin Lemac

Ivana Mandić Hekman

Knjiga o knjigamaZabavna biblioteka 1913. – 1941.

Ex libris Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

Razumljivo i zanimljivo

U izdanju nakladničke kuće Ex libris (bibli-oteka Znanstvena knjižnica) izišla je 2014. godine studija o Zabavnoj biblioteci Niko-le Andrića autorice Ivane Mandić Hekman. Ovom studijom autorica nastavlja znanstve-no osvjetljavati život i rad Nikole Andrića. Studija, kojoj su recenzenti dvojica akade-mika, Milivoj Solar i Pavao Pavličić, obuhva-ća 550 stranica, a dijeli se na dva velika dijela – prvi, koji sadrži 13 poglavlja, i drugi, koji sa-drži bibliografiju izdanja Zabavne biblioteke 1913. – 1941. Već u predgovoru autorica na-vodi određene probleme s kojima se suočila tražeći građu. Do nekih izdanja bilo je teško doći te ih je, osim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i Gradskoj knjižnici Vu-kovar, pronalazila i u privatnim knjižnicama (autorica spominje akademika Josipa Bratuli-ća). Iznose se i točni podatci oko kojih je pri-je znalo biti zabune: u 28 godina izlaženja Za-bavne biblioteke objavljena su ukupno 603 broja u 441 svesku. Autorica nam na zani-mljiv i čitak način predočuje život i djelo Ni-kole Andrića, društveno-poli tički kontekst, marketing i distribuciju izdanja Znanstve-

194


ma, ali autorica je vješto izbjegla puko na-brajanje – sve je ukalupljeno u tečan, razu-mljiv i nadasve stručan i zanimljiv diskurs. O teškim prilikama u nakladništvu, položaju pisaca i snažnom entuzijazmu Nikole Andri-ća svjedoče podatci o njegovim nastojanji-ma da čitateljstvu ponudi ono što ono tra-ži. Paralelno s izlaženjem Zabavne biblioteke izlazile su i slične edicije: naklada Knjižare M. Kelovića (Moderna knjižnica i Svjetska knjiž-nica, Merkurova zabavna knjižnica) (Man-dić Hekman 2014: 44–45). Zabavna biblio-teka nadjačala je i pobijedila konkurenciju po tome što je urednik pratio tijekove svjet-ske književnosti i osluškivao puls čitateljstva. Knjige su izlazile u početku jednom mjeseč-no, a potom dva puta mjesečno. Zahtijeva-lo je to golemi angažman glavnoga uredni-ka, prevoditelja, a u toj se ulozi često nala-zio i sam Andrić. Suočavao se autor i s nepi-smenim stanovništvom, teškim vremenima u nakladništvu, marketingu i distribuciji. Ta-dašnje prilike, prema svjedočenju Nikole An-drića, gotovo su istovjetne današnjima, rezi-mira Mandić Hekman. Suočavali su se i tada s problemom prodaje knjiga na kioscima, raznim akviziterima prodaje, dugovima na-stalima ukoliko bi netko tiskao knjigu iz vla-stitih sredstava (Mandić Hekman 2014: 74, 90). Iako prvotno zamišljena i namijenjena izdavanju proznih tekstova, na kraju edici-je u četiri sveska tiskani su antologijski izbo-ri iz talijanske, ruske, poljske i francuske liri-ke (sv. 600 – 603), a autorica donosi i Andri-ćev sud o tome kako je teško bilo prevodi-ti/prepjevati liriku pa otuda i njezina malena zastupljenost (Mandić Hekman 2014: 182–183). Istražujući korpus Znanstvene biblio-teke, autorica u nastavku daje detaljan pre-gled autora i prevoditelja, izdvajajući izdanja u kojima je lirika tek djelomično zastupljena, iako bi se naslovom dalo drugačije zaključi-

ne biblioteke, zastupljene žanrove, hrvatsku književnu kritiku o Znanstvenoj biblioteci. U prvom dijelu uz “Uvod” nalazi se još dvana-est poglavlja: “Društveno-politički kontekst i kulturno-književne prilike u doba izlaženja Zabavne biblioteke Nikole Andrića 1913. – 1941.”, “Život i djelo Nikole Andrića”, “Analiza strukture Zabavne biblioteke”, “Knjižna opre-ma Zabavne biblioteke”, “Marketing i distri-bucija izdanja”, “Programska načela Zabav-ne biblioteke”, “Komparativna analiza ostva-renog programa”, “Posebne serije u Zabavnoj biblioteci”, “Književne nagrade uvrštenih iz-danja”, “O prijevodima, prevoditeljima i au-torskim pravima”, “Hrvatska književnost u iz-danjima Zabavne biblioteke”, “Hrvatska knji-ževna kritika o Zabavnoj biblioteci”.

U uvodu autorica iznosi važne podatke o Znanstvenoj biblioteci, o teškoćama u pro-nalasku građe (antikvarijati, privatne zbir-ke...), koja je pomno pregledana u svrhu sa-stavljanja deskriptivne bibliografije (koja se nalazi u drugome dijelu studije). Autorica donosi sažeti prikaz onodobnih političkih strujanja, ali uz mnoštvo faktografskih činje-nica o državnom ustrojstvu s kraja 19. i po-četka 20. stoljeća (od Austro-Ugarske i ba-novanja Khuena Héderváryja do Kraljevine SHS). Tu su i informacije koje se odnose na kulturne prilike toga vremena, i to ne samo s primjerima iz hrvatske književnosti, već i s paralelama u svjetskoj književnosti (iz koje je i najveći broj knjiga objavljenih u Znanstve-noj biblioteci). Primjerice, saznajemo da je 1900., kada su se pojavile Tri sestre autora A. P. Čehova, osnovano Društvo hrvatskih knji-ževnika (iako se, kako znamo, društvo nefor-malno okupljalo i 2–3 godine ranije), Vladi-mir Nazor objavio je Slavenske legende, A. G. Matoš Novo iverje, Milan Begović Knjigu Boccadoro (Mandić Hekman 2014: 26). Sva-ko potpoglavlje bogato je ovakvim podatci-

195

OSvRTI I PRIKAZI

ti. Putopisna je proza također zastupljena u Znanstvenoj biblioteci, a na tri stranice na-vode se autori i naslovi djela koji su zastu-pljeni. Kao poseban dio izdvojeni su dobit-nici Nobelove nagrade za književnost i(li) drugih nagrada (Goncourtova, Pultizero-va...) koje je Andrić uvrstio u Znanstvenu bi blioteku. Mandić Hekman detaljno navo-di dobitnike nagrada, djela koja su uvrštena u Znanstvenu biblioteku te okolnosti stva-ranja nagrađenih književnika. “Posebne seri-je u Zabavnoj biblioteci”, na-slov je poglavlja u kojem au-torica izdvaja i opisuje poje-dina izdanja unutar edicije: Dječje, Omladinske i Djevo-jačke knjige.

Drugi dio studije naslov-ljen je “Bibliografija izdanja Zabavne biblioteke 1913. – 1941.” i obuhvaća 193 stra-nice. Ovaj dio sadrži popis izlaženja knjiga po godina-ma (saznajemo i da 1940. nije izišla nijedna knjiga), naslov djela, autora, ime prevodite-lja (ima slučajeva gdje se ne zna tko je pre-voditelj, pa on nije ni naveden u popisu), na-kladnika, mjesto i godinu izlaženja. Bilješka o autoru nije uvijek prisutna, a kao vječita eni-gma ostat će tiraža (Mandić Hekman 2014: 100).

Studija sadrži 50 ilustracija; tu se nalaze privatne fotografije, izvodi iz novinskih čla-naka o Nikoli Andriću i(li) Zabavnoj biblio-teci, preslike naslovnih izdanja tzv. “zelenih knjiga” (nazvane tako zbog zelenih korica), u kojima možemo vidjeti upute urednika o na-činima plaćanja, cijeni, pretplatnicima.

Mandić Hekman istrgnula je iz zabora-va ediciju koja je izlazila 28 godina i njezina urednika. Radi se o uredniku i o ediciji čija produkcija do danas nije nadmašena u hr-

vatskom nakladništvu. Zlatko Crnković, koji je svoju HIT biblioteku uređivao 25 godina (1969. – 1994.) i u tom razdoblju objavio 227 svezaka u 38 kola, priznaje da mu je Andrić bio uzor (Mandić Hekman 2014: 322).

Dugo se vremena nije govorilo o Znan-stvenoj biblioteci, do 1927. g. i objave 400. sveska o značenju bibilioteke “jedva da ima spomena” (Mandić Hekman 2014: 308). Ča-sopis Savremenik (god. 26, br. 12., 1937.) objavljuje razgovor s Nikolom Andrićem;

o obljetnicama također se objavljuju članci o Znanstve-noj biblioteci. Mladen Hor-vat 1929. g. piše negativno o Znanstvenoj biblioteci, An-drića opisuje kao “spretnog trgovca”, dok anonimni autor u Književniku piše afirmativ-no o Znanstvenoj biblioteci (Mandić Hekman 2014: 312). Godine 1994. u Knjižnici Vla-dimira Nazora postavljena je

izložba “Iz povijesti zagrebačkog izdavaštva” posvećena Nikoli Andriću i Znanstvenoj bi-blioteci. U novije vrijeme Andrić biva valo-riziran u studijama Katice Čorkalo-Jemrić, Anice Bilić, Pavla Pavličića, Vinka Brešića i drugih. Godine 2007. u Gradskoj knjižnici Vukovar postavljena je izložba “Parižanin s Vuke. Život i djelo Nikole Andrića.” Iste go-dine objavljena je Bibliografija & Katalog Za-bavne biblioteke (pr. Ivana Mandić Hekman).

Prateći ondašnje tekovine svjetske knji-ževnosti, uz poneki doprinos i iz hr vatske književnosti, Zabavna biblioteka izvršila je veliki utjecaj na čitalačku publiku, koja je iščekivala nove naslove svakih 15 dana. U “Zaključku” autorica rezimira sedam važ-nih činjenica o Zabavnoj biblioteci: od zas-tupljenih autora i žanrova do utjecaja i na nakladništvo i na čitatelje. Upozorava na bo-

196


Georges Perec

Život način uporabe (La vie mode d’emploi)

S francuskog prevela Vanda Mikšić

MeandarMedia Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

Izvrstan prijevod jednoga od najznačajnijih romana Georgesa Pereca

Georges Perec (1936. – 1982.) zasigurno je jedan od najznačajnijih francuskih romano-pisaca druge polovice 20. stoljeća. Godine 1967. postao je član OULIPO-a (OUvroir de LIttérature POtentielle, hrv. Radionica po-tencijalne književnosti), književne skupine koja je osnovana 1960. godine, u razdoblju koje je u povijesti francuskoga romana obi-lježeno potragama za novim formama i nači-nima izraza, o čemu svjedoči, između ostalo-ga, i djelovanje “novih romanopisaca”. Osni-vači skupine, koja je i danas aktivna, bili su Raymond Queneau i François Le Lionnais, a neki od članova Italo Calvino, Noël Arnaud, Jean Lescure itd. Oulipovci se zanimaju po-sebice za formalne aspekte književnih teks-tova. U književno stvaranje žele uvesti rigo-rozna pravila, nalik na ona iz svijeta znanosti, matematike posebice. Namjera im je pove-ćati polje književnoga izraza uvođenjem no-vih struktura i postupaka.

Susret s OULIPO-om presudno je utje-cao na djelovanje Georgesa Pereca, koji se danas drži jednim od najvećih inovatora na

gatstvo koje je zastupljeno u “malim zelenim knjižicama” i na građu koja bi mogla poslu-žiti za pisanje pregleda povijesti hrvatskoga književnog prevodilaštva (Mandić Hekman 2014: 535). Na kraju studije nalazi se popis korištene literature (143 jedinice na 8 strani-ca) i biografija autorice.

Studiji su se na nekim mjestima potkra-le greške (tzv. tipfeleri). Primjerice, na stra-nici 23 čitatelja može zbuniti podatak da su se demonstracije prilikom otvaranja zgra-de HNK-a u Zagrebu održale 1985. (znamo da se ipak radi o godini 1895.), na stranici 94 stoji Anrić umjesto Andrić, na stranici 54 Ma-tice hrvatile umjesto Matice hrvatske. Greš-ke nalazimo i u sintaksi. Na stranici 26 stoji osnutkom Društva Hrvatske književnika (tre-balo bi stajati: osnutkom Društva hrvatskih književnika). Naići ćete i na pravopisne po-greške na stranici 32: U Hrvatskoj kulturnoj povijesti... (ispravljeno: U hrvatskoj kulturnoj povijesti...), itd. U sljedećim izdanjima treba-lo bi obratiti pozornost na ove greške ili na-praviti list-dva s popisom grešaka koji bi bio umetnut u studiju.

Sve navedeno ne može utjecati na vrijed-nost studije koja obuhvaća širi kontekst ži-vota i rada dr. Nikole Andrića i stvaranja naj-važnije edicije u povijesti hrvatskoga naklad-ništva – Zabavne biblioteke. Knjiga je to o knjigama, kako i stoji u naslovu studije, koja donosi sliku društveno-povijesnih (ne)prili-ka u godinama izlaženja Znanstvene biblio-teke. Bogata informacijama i detaljima veza-nim za svako djelo i svakoga zastupljenog autora u ediciji, knjiga je dokaz autoričina zanimanja za predmetnu građu kao i nasto-janja da prikupljene informacije vješto siste-matizira na način da budu razumljive i zani-mljive čitateljima i zainteresiranima za pred-metnu građu.

Marijana Roščić

197

području književnosti. U svom prvom roma-nu, Stvari (1965., Les Choses: une histoire des années soixante), opisuje svakodnevicu mla-doga pariškog para čija se osobnost mijenja pod pritiskom materijalnih dobara i kon-zumerskoga društva. Postupci bliski OULI-PO-u postaju očitiji u njegovim idućim ro-manima, posebice u lipogramskom romanu Ispario (La Disparition, 1969.), koji je u pot-punosti napisan bez samoglasnika “e”, te u Les Revenents (1972.), u kojem koristi isklju-čivo samoglasnik “e”. Roman W ili sjećanje iz djetinjstva (W ou le souvenir d’enfance, 1975.) svojevrsna je autorova autobiografija, u ko-joj u naizmjeničnim poglavljima pripovijeda dvije priče koje se naposljetku spajaju. Sklo-nost ludizmu očituje se i u romanu Sjećam se (Je me souviens, 1978.), koji se sastoji od 480 rečenica koje redom počinju riječima “Je me souviens” (hrv. Sjećam se…). Posthumno su objavljene Perecove zbirke eseja Penser/Clas-ser (1985.) te Art et la manière d’aborder son chef de service pour lui demander une aug-mentation (2008.).

Književni tekstovi Georgesa Pereca obilu-ju formalnim eksperimentima, a ujedno su prožeti i autobiografskim elementima te tra-umom gubitka roditelja tijekom holokausta. Za života je, unatoč brojnim uglednim knji-ževnim nagradama koje su mu bile dodije-ljene, ostao marginalan autor koji zauzima izdvojeno mjesto unutar francuske književ-nosti nakon Drugoga svjetskog rata. Danas je vrijednost njegova djelovanja u potpu-nosti prepoznata i priznata, o čemu svjedo-če i brojna izdanja njegovih romana, prijevo-di na strane jezike, znanstveni radovi, opsež-nije studije te znanstveni skupovi o njegovu djelovanju.

Život način uporabe (La vie mode d’emploi) književna kritika drži Perecovim naj značajnijim romanom. Objavljen je 1978.

godine i odmah potom dobio je prestižnu francusku književnu nagradu Médicis. Ovaj opsežni roman labirintske strukture sasto-ji se od šest dijelova s epilogom te devede-set i devet poglavlja. Sastavni su dio roma-na i plan zgrade u kojoj se radnja odvija te indeks imena i djela, umetnuti na kraju ro-mana. Roman ima strukturu igre puzzle, a njegovi sastavni dijelovi/poglavlja prikazuju frag mente života unutar jedne zgrade.

Radnja romana smještena je u zgradu u sedamnaestom gradskom okrugu u Parizu, na fiktivnoj adresi, u ulici Simon-Crubellier broj 11. Pripovjedač u trećem licu opisuje prilike u zgradi u točno određenom trenut-ku, na dan 23. 6. 1976. godine oko osam sati navečer, stvarajući dojam da podiže fasadu zgrade te razotkriva njezinu unutrašnjost. Opisuje zgradu u cjelini, kat po kat, sve sta-nove, prostorije unutar stambenih jedinica, njihov namještaj i dekor, kao i sve sadašnje i bivše stanare zgrade, njihov život i obiteljske povijesti. Roman pomno razrađene struktu-re sastavljen je od stotinjak pripovijesti ispri-povijedanih kroz opis pojedinih stanova, tj. prostorija unutar zgrade u koju je radnja smještena. Pripovijedanje je objektivno, na-lik onom u povijesnoj kronici. Više prosto-ra pripovjedač posvećuje likovima Perce-vala Bartlebootha, slikara Valèneua, Marie-Thérèse Moreau i Gasparda Wincklera. Ro-man ima devedeset i devet poglavlja, koliko je i prostorija u zgradi na broju 11 u ulici Si-mon-Crubellier. U svakom poglavlju opisana je jedna od prostorija te likovi koji su se u njoj zatekli u tom određenom trenutku. Pri-povjedač se po prostoru zgrade ne kreće re-dom, od prizemlja prema posljednjem katu ili obratno, ili iz jedne prostorije u susjednu prostoriju. Logiku kretanja ipak ne prepušta slučaju. Iz šaha preuzima poligrafiju skakača (skakačev algoritam) koja se sastoji u činje-

198

Bibliografija: izdanja djela i literatura o Ivani Brlić-Mažuranić (1903. – 2014.)

Ogranak Matice hrvatske u Slavonskome Brodu Slavonski Brod, 2014.

osvrti i prikazi

Nov pogled na Ivanu

Koncem 2014. g. objavljen je posljednji sve-zak prvoga kritičkog izdanja Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić. Riječ je o knjizi Biblio-grafija: izdanja djela i literatura o Ivani Brlić-Mažuranić (1903. – 2014.), koju je, kao i pret-hodne četiri, objavio Ogranak Matice hrvat-ske u Slavonskome Brodu na čelu s Ivanom Medvedom. Uz glavnoga urednika edicije, Vinka Brešića, za ovu su knjigu zaslužni Ana Batinić te Domagoj Brozović, Andrijana Kos-Lajtman, Sanja Lovrić Kralj, Tatjana Melnik, Martina Perić i Vladimira Rezo. Uz tiskano izdanje, objavljeno je i besplatno internetsko izdanje, koje će se kontinuirano nadopunja-vati i ažurirati.

Decentno oblikovana knjiga od 315 stra-nica, za što je zaslužan zagrebački Studio Ra-šić, podijeljena je na dva glavna dijela. Prvi, bibliografski dio daje kronološki pregled tis-kanih i elektroničkih izvornih ili prevedenih izdanja djela, tj. samostalnih autorskih knji-ga, pojedinačnih autorskih djela u periodici, antologijama, hrestomatijama i zbornicima, te raznih adaptacija autoričinih djela u dru-gim medijima, od kazališta i filma do radija, televizije i interneta.

nici da jedan skakač ima 64 mogućnosti kre-tanja po šahovskim poljima, a da pritom ni-kada ne skoči na isto mjesto.

Roman Život način uporabe izvrstan je dokaz Perecove formalne virtuoznosti i kao takav predstavlja veliki izazov prevodite lji-ma na druge jezike. Perecovi su tekstovi op-ćenito vrlo zahtjevni za prevođenje jer ih u značajnoj mjeri gradi na intertekstualnim ig-rama, citira brojne druge autore, miješa dis-kurse i jezične registre te umeće brojne alu-zije u tekst. Ovaj roman sadrži iznimno de-taljne opise, brojna nabrajanja, recepte, na-tuknice iz rječnika, inventare, definicije iz rječnika, popise sadržaja biblioteka, meni-je, citate, stihove itd., što u značajnoj mje-ri otežava posao prevoditelju. Vanda Mik-šić vrlo je uspješno prevela ovaj Perecov ro-man na hrvatski jezik. Ta ugledna prevodi-teljica s francuskoga i talijanskoga jezika za svoje je prijevode, među kojima su tekstovi Agambena, Baricca, Calvina, Eca, Pasolinija, Barthesa, Baudrillarda, Bretona, Viana, Cio-rana, Derride, Foucaulta, Kundere, Nancyja i Queneaua, dobila brojne nagrade, među ko-jima je i francusko odličje Vitez reda umjet-nosti i književnosti. Nakon uspješnoga prije-voda Perecova romana Ispario još jednom je dokazala svoje iznimno umijeće u prevođe-nju zahtjevnih tekstova. Prijevodima roma-na Georgesa Pereca Vanda Mikšić zadužila je hrvatsku kulturnu javnost, omogućivši joj da se konačno u prijevodu upozna s najbo-ljim romanima ovoga neosporno značajno-ga francuskog romanopisca druge polovice 20. stoljeća.

Mirna Sindičić-Sabljo

199

OSvRTI I PRIKAZI

U drugome dijelu, koji donosi literaturu, kronološki je izlistan popis tekstova, zvučnih i videozapisa te internetskih priloga o Ivani Brlić-Mažuranić i njezinim djelima. Teksto-vi uključuju studije, eseje i razne članke koji su objavljeni kao monografije ili kao prilozi u novinama i časopisima, zbornicima, hre-stomatijama, panoramama, književnopovi-jesnim pregledima te kao pogovori ili pred-govori pojedinim izdanjima autoričinih djela na hrvatskome i drugim jezicima. U popis su uvrštena i izdanja romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića na brajici, audiozapisi i filmski zapisi Hlapića na hrvatskom i na engleskom, animirane inačice, digitalizirano prvo izda-nje, nekoliko e-izdanja, strip-izdanje, koje je 1992. g. izlazilo u časopisu Radost, slikovni-ca iz 2001. g. te jedno slavonskobrodsko iz-danje iz 1996. g.

U napomeni izdanju navedeno je da je za potrebe ove edicije priređena specijalna baza podataka u koju su se podatci unosi-li prema precizno definiranim pravilima. Uz arhiv obitelji Brlić, pregledane su sve pozna-te i dostupne bibliografije te domaće i stra-ne baze i katalozi.

Za razliku od klasičnih bibliografija, ovo izdanje uz osnovne bibliografske informaci-je donosi i detaljne informacije o sadržajima pojedinih izdanja te o širem krugu suradni-ka: urednika, priređivača, ilustratora, dizaj-nera, prevoditelja, recenzenata, lektora, ko-rektora, snimatelja, autora glazbe, redatelja i dr. To je vrlo korisno za buduće istraživače Ivanina djela, kojima tako okupljeni podatci omogućuju proučavanje njezina opusa iz ra-zličitih kutova, odnosno pretraživanje bibli-ografije i literature prema žanrovima, krono-logiji, jeziku i dr. Ta se mogućnost u potpu-nosti ostvaruje u internetskoj varijanti koja olakšava pretragu. Tako se, primjerice, s ne-koliko klikova mišem može doći do podatka

da je Šegrt Hlapić preveden na 24 strana je-zika ili da se 1924. g. nakon objavljivanja en-gleskoga prijevoda Priča iz davnine u Londo-nu i New Yorku pojavilo tridesetak članaka o tom događaju.

U prilozima bibliografiji nalazi se grafič-ki prikaz koji prikazuje intenzitet objavljiva-nja izdanja po žanrovima te literature o au-torici. Iz njega se vidi da su tridesete godi-ne prošloga stoljeća vrhunac karijere Ivane Brlić-Mažuranić, ali i recepcije njezinih djela, dok je najstabilnije razdoblje njezine visoke popularnosti bila druga polovica 20. stolje-ća. Također, iz grafikona je razvidno da veli-ku popularnost njezini romani i bajke doživ-ljavaju u prvome desetljeću 21. stoljeća.

Svezak je opremljen autoričinim portre-tima te faksimilima naslovnica novijih izda-nja njezinih djela kao i važnijih publikacija posvećenih autorici. Objavljene su naslov-

Ivana Brlić-Mažuranić

200

Dvije premijere istoga dana

osvrti i prikazi

U zadarskom “megapolisu” toliko je publi-ke i kulturnih događanja da se, eto, ni ovaj put nije moglo izbjeći preklapanje kulturnih događanja, pa smo u ponedjeljak, 27. travnja 2015. g. imali u gradu dvije kazališne premi-jere dvaju gradskih kazališta. Na stranu ironi-ja i sarkazam, ali iako su nominalno ova dva kazališta namijenjena različitoj publici, HNK odraslima, a Kazalište lutaka djeci – ta po-djela uistinu ne funkcionira ni na jednoj ra-zini. Naime, predstave u HNK-u često izgle-daju kao da su ih režirala i odglumila djeca, a predstave u Kazalištu lutaka intelektualno su na razini odrasle publike... Zadru uistinu kronično nedostaje plan u organizaciji kul-turnih i drugih aktivnosti (koji bi, npr., spri-ječio da istovremeno imamo ljeti na Forumu koncert s razglasom, a u crkvi sv. Donata re-nesansni koncert), a nedostaje i prava pro-midžba onoga što se događa jer, ako se i to-aletni papir reklamira, koji, kao što znamo, upotrebljavamo (gotovo) svi, zašto se tako malo čini na promociji zadarske kulture i kulture u Zadru? Jesu li za to krivi novinari ili Grad ili… ne znam, ali ovako se stječe do-jam da se u Zadru ništa ne događa, a zapra-vo se događa mnogo, samo što ili nitko za to ne zna ili, kako bi rekao Ćiro, nisu “galva-

nice svih izdanja sabranih djela, fotografi-je s promocija te kratke biografije suradni-ka. Knjiga završava Brešićevom uredničkom analizom slike dobivene bibliografijom, u kojoj najavljuje i istraživanja Ivanine rukopi-sne ostavštine.

Cjelina Sabranih djela Ivane Brlić-Mažu-ranić ostvarena od 2010. do 2015. g. u izda-nju Matičina ogranka u Slavonskome Brodu važan je prinos povijesti hrvatske književno-sti, prije svega zato što čitateljima i istraživa-čima omogućuje nov pogled na Ivanu i nje-zin jezik. Poznato je, naime, da su urednici, lektori i korektori Ivaninih izdanja preprav-ljali autoričina djela do razine krivotvorenja, što zorno pokazuje podatak da je samo u Še-grtu Hlapiću, romančiću od jedva 25 000 ri-ječi, bilo preko tisuću i petsto uredničkih i lektorskih intervencija. Čitatelji sada napo-kon mogu upoznati izvorni jezik Ivane Brlić-Mažuranić jer su njezina djela u ovom kritič-kom izdanju objavljena u obliku u kojem ih je autorica napisala i htjela objaviti.

Treba naglasiti i osobitu vrijednost ovo-ga petoknjižja u znanstvenome pogledu. Os-tvareno najmodernijim metodama suvre-me ne filologije, ono predstavlja i velik doseg hrvatskoga jezikoslovlja.

Goran Galić

Iz predstave Knjiga o džungli

201

OSvRTI I PRIKAZI

nizirani” da dignu one dijelove tijela koji od medija dobiju više poticaja da koriste ovaj ili onaj toaletni papir nego što to dobivaju neki drugi dijelovi tijela da odu na neki kulturni događaj. Budimo realni, ni u drugim “kultur-nijim” sredinama ne ide se uvijek na kultur-na zbivanja ni zbog kakvog drugog razloga nego da se bude “viđen”...

Uglavnom, s obzirom na to da sam, kao i drugi, morala odlučiti na koju ću od premi-jera ići, odlučila sam u nedjelju otići na pret-premijeru u HNK, a u ponedjeljak na premi-jernu predstavu lutkara. Možda je to bila kri-va odluka jer su lutkari uvijek standardno odlični, a pretpremijera u HNK-u ostavila je na mene i dobar dio ostale publike poprilič-no mlak dojam. Nažalost. Ne znam je li pro-blem dijelom i u samome tekstu, iako to ne bi trebao biti razlog s obzirom na to da se Juan Mayorga (1965.) smatra jednim od naj-boljih, najizvođenijih i najnagrađivanijih špa-njolskih suvremenih dramatičara (Nacional-na nagrada za kazalište 2007., nagrada Valle-Inclán 2009., više puta dobitnik nagrade za kazalište Max i brojne druge). Sam siže pred-stave zapravo je zanimljiv, ali se na sceni do-ima nekako umjetno i nategnuto. Sasvim si-gurno veliki je problem režija... Ne vidim tu neke režije, zapravo. Nenni Delmestre nije ponudila na tom polju ništa inspirativno. Glumci nisu, doduše, došli, stali i izdeklami-rali svoj tekst, ali kao da jesu. Ni u scenografi-ji, ni u svjetlu, ni u scenskoj kretnji – nije bilo ni jedne novine, niti jednoga interesantnog rješenja... Možda je na premijeri bilo bolje, ne znam, ali ništa me ne zove da predstavu po-gledam još jednom i provjerim. Iako, moram priznati nije bilo toliko loše da se predstava nije mogla odgledati do kraja, kao što mi se u posljednje vrijeme događalo u nekim kazali-štima s puno većom reputacijom. S obzirom na to da je predstava rađena u koprodukci-

ji sa splitskim HNK-om te da su na stvaranju predstave radila brojna imena, čudi i žalosti ovakva neinventivnost predstave. Glumač-ka postava (splitska) Sara Ivelić i Bojan Braj-čić i (zadarska) Žana Bumber i Jasna Ančić na pretpremijeri nije pokazala gotovo ništa dru-go osim preglumljavanja ili patetike – s izu-zetkom Bojana Brajčića, koji je u ulozi fizio-terapeuta iskazao smisao za scenski pokret i bio u većem dijelu svoje uloge vrlo priro-dan. Bio bi sigurno i bolji da je imao s kim vo-diti pravi dijalog, a ne samo dobacivanje re-plikama. Lina Vengoechea iz Venezuele, ute-meljiteljica Internacionalnoga festivala um-jetnosti u Maracaibu, te jedna od utemeljite-ljica Umjetničkoga multimedijalnog centra Lia Bermudez odradila je scenografiju, kosti-mografiju i odabir glazbe solidno, ali ne oso-bito dojmljivo. O nekim drugim segmenti-ma predstave ne treba trošiti riječi. Opet bih mogla citirati Mani Gotovac, koja uvijek pita: “A što je u predstavi bilo dobro?” Pa, osim Bojana Brajčića, ništa se baš ne može izdvo-jiti, ali svakako treba pozdraviti ideju kopro-dukcije, postavljanje na scenu vrlo aktualno-ga djela i nadati se je da će u drugim izvedba-ma ipak sve sjesti na svoje mjesto.

Predstava koju sam odgledala na premi-jeri bila je, kao što rekoh, nova predstava za-darskih lutkara. Ne znam zašto se kod nas mahom percipiraju lutkarska kazališta kao kazališta za djecu kad ona najbolja to nika-ko nisu, a zadarsko kazalište lutaka stvarno je kazalište kojim se Zadar ponosi i mora se po-nositi i još više jer je to kazalište na svjetskoj razini. “Knjiga o džungli” od prve sekunde očarava gledatelja i uvlači ga u svijet mašte. Scenografija i svjetlo čarobni su i pravi je uži-tak omogućiti svojim očima da gledaju div-ne linije, boje i dubine ove pozor nice za koju je, kao i za maske i kostimogra fiju, zaslužan Mojmir Mihatov. Lutke i scenski pokret lut-

202

Radoslav Runko

Rječnik govora zaseoka Mrkoči u Istri

Naklada Kvarner Rijeka, 2014.

osvrti i prikazi

Jezična arheologija govora Mrkoči u Istri Radoslava Runka

Prvi rječnik govora zaseoka Mrkoči Radosla-va Runka, diplomiranoga pravnika rodom iz toga zaseoka u općini Gračišće, autora Rje č-nika portugalsko-hrvatskoga i hrvatsko-por-tu galskoga (Adamić, Rijeka, 2001.) i prevodi-telja s portugalskoga jezika, brojnošću natu-knica (32 890) ulazi među najopsežnije rječ-nike kojega čakavskog idioma (uz Šimunovi-ćev, koji obuhvaća čakavske bračke govore, i Kranjčevićev, koji se odnosi na konpoljski areal).

S kakvom je odgovornošću Radoslav Run ko, premda potvrđeni leksikograf, ali ipak leksikograf bez stručnoga obrazovanja, prionuo zadatku, uz istaknutu brojnost na-tuknica, ponajbolje pokazuje broj konzulti-ranih leksikografskih i dijalektoloških djela, objavljenih ili obranjenih (150), te preko 20 go dina predana prikupljanja leksema mr-koč koga govora.

Autor Radoslav Runko, svjestan da je ne-moguće popisati cjelokupan leksik jedno-ga govora, ali i da riječi koje izvorno ne pri-padaju mjesnomu govoru njegovih preda-

kara zaslužuju samo pohvale. Posebno treba istaknuti tri male lutke koje vode djevojčice koje su u ulogama vučića i majmunčića bile upravo odlične (Hana Baraba, Gabrijela Šu-ljić i Tonka Klarin). Izvrsna je i Vjera Vidov u ulozi Mowglija – mi mi ka, dječačke kret-nje, sve prirodno i neusiljeno. Tekst i režija (Dražen Ferenčina) odlični i sjajno usklađe-ni sa scenskim pokretom (Alen Čelić). Glaz-ba izvrsna (Igor Karlić). Premijera je završila u tako dobrom raspoloženju publike da je bilo pravo zadovoljstvo slušati i sudjelovati u ri-tmičnom pljeskanju malih i velikih ruku. Svi odrasli koji nemaju pri ruci neko dijete koje bi im bilo izlika da odu pogledati predsta-vu neka svakako probude dijete u sebi i odu u Kazalište lutaka. U predstavi u kojoj na-izgled ne postoje teme za “odrasle” puno je toga što će i odrasloga nagnati na razmišlja-nje, a jedna od završnih scena kada nekritič-na masa podliježe “izbornoj spletki” i izabire negativca za vladara džungle politički je vrlo zrela i (nažalost) uvijek aktualna. U predsta-vi se na jednako nenametljiv način progo-vara i o drugim pitanjima društva – odno-su prema starijima, obrazovanju, spolnoj ori-jentaciji, ali sve kroz izuzetno duhovite repli-ke koje ove probleme ne stavljaju u perspek-tivu konfliktnosti, već upravo promišljanja, što je ovoj našoj sredini svakako jako potreb-no. Standardno odličan ansambl odglumio je svoje uloge u rasporedu: medvjed Baloo – Josip Mihatov, pantera Bagheera – Gabri-jela Meštrović Maštruko, udav Kaa – Anđe-la Ćurković Petković, Shere Khan i majmun Lui – Dragan Veselić, šakal Tabaqui i lešinar Chil – Sanja Zalović, vuk Akela – Zlatko Ko-šta, vučica Raksha i majmunica Ellie – Ta-mara Šoletić, Vuk otac – Juraj Aras, vukovi – Anđela Ćurković Petković, Dragan Veselić, Radojka Kozulić, Robert Košta.

Rafaela Božić

203

OSvRTI I PRIKAZI

ka i njegova djetinjstva snažno prodiru u nj, postavio je cilj – obuhvatiti što više leksič-kih jedinica toga idioma do primirja s Itali-jom i pokazati da je i u drugim vremenima, pod talijanskom vlašću, hrvatski narod rabio i sačuvao svoj hrvatski izričaj. Dakle, autor je hotimice izostavio i lekseme koji su danas u uporabi, ali za njih postoji stariji, arhaičniji izraz (npr. jacera, ali izostavlja danas uobiča-jen frižider), i time pokušao očuvati mrkočki idiom od utjecaja koje drži štetnim za izvor-nost jednoga govora, što prema uzusima su-vremene dijalekatne leksikografije zasigurno jest ozbiljna zamjerka rječniku, jer nije, da-kle, riječ o suvremenom leksiku, već o svoje-vrsnoj jezičnoj arheologiji, odnosno rječni ku kojemu bi kao nadnevak objavljivanja više odgovarala 1943. nego 2013. godina. No, to ne umanjuje vrijednost ovoga rada, tim više što je autor u “Predgovoru” jasno postavio svoj cilj i nastojao ga dosljedno dosegnuti. Na takvu je autorovu odluku utjecala i činje-nica da je do primirja s Italijom u selu bilo preko 40 stanovnika, a danas ih je svega če-tvero, bez ijednoga djeteta. Pokazuje ovaj podatak važnost truda i znanja da ostane za bilježen još jedan govor čakavskoga na rje-čja, barem onako kako ga je autor upamtio kada je otišao iz svojega mjesta, a kojem će se, nažalost, znati i točan trenutak umiranja, a time i neminovnoga otkidanja hrvatskoga identiteta.

Glava je članka ovoga rječnika leksem ča-kavskoga mjesnog govora, a tijelo članka je-dinica standardnoga hrvatskog jezika. Autor izbjegava eksplikaciju kada je značenje lek-sema mjesnoga govora i standardnoga hr-vatskog jezika jednako (npr. balerina), ali, budući da je rječnik dijelom i diferencijalan, kada je to nužno, natuknica se tumači i defi-nicijom (npr. baštonat – u igri karata zaigrati kartu boje “baštoni”).

Autor je nastojao predstaviti ponajprije temeljni leksik, ali i lekseme vezane za cje-lokupnu čovjekovu djelatnost – materijal-nu i duhovnu: kućanstvo (npr. koltra, koltri-na), religioznost (npr. Vazan, Antonja), sto-čarstvo (mrkušas ‘koji ima brnje, prirodne mrlje druge boje oko njuške (o ovci, ovnu)’, nepolovljen ‘koji nije ujarmljen (o govedu)’) itd., a više je leksema svojstvenih krajevi-ma vezanim za rudarstvo, što je i očekivano s obzirom na orijentiranost velikoga dijela istarskoga područja na tu gospodarsku gra-nu. Tako su uključeni brojni leksemi vezani za alatke, dijelove rudnika, rudarske poslo-ve: valej ‘niskop u rudniku, veza između dvije razine’, vagoncin ‘vagonet’, vinč, viper ‘napra-va za pražnjenje (iskretanje) rudarskih vago-neta’ itd.

Ono što je svojstveno svim čakavskim go vorima, svojstveno je i govoru Mrkoča: dž nije jedinica primarnoga konsonan tizma, premda je ovjeren u nekih primljenica (npr. džungla, džirafa ‘žirafa’), kao ni đ, također sekun daran konsonant, ali zastupljeniji: Đa-pon ‘Japan’, đita ‘izlet’, đornališta ‘novinar’.

Leksikografske su natuknice na lijevoj stra ni ovoga rječnika morfološki samo stal-ne riječi. Uz nepromjenjive riječi u temi stoji oznaka vrste riječi, a gramatička obrada na-tuknice koja je promjenjiva riječ teži potpu-nosti. Autor uz imenice, osim oznake roda i eventualno broja, uglavnom donosi i obli-ke G jd. i G mn. (kada je naglasak ili fono-loški sastav toga padeža drugačiji, ne dono-si G jd., npr. divojčı na nema oznaku G jd. jer je kratki naglasak na središnjemu vokalu i, ali ima G mn. jer je na istomu mjestu akut: divojčĩni). Umanjenice, uvećanice, hipoko-ristici i pejorativi uključeni su u natuknicu tvorbene riječi, čime je smanjen broj natu-knica, a preglednost tema, prema autorovu mišljenju, bolja (npr. uz aks u istoj je natu-

204


ce glagol *gresti nema infinitiva i u natuknici je 1. l. jd. prezenta. Ako glagol označuje im-personalnu radnju, u natuknici stoji 3. l. jd. prezenta (npr. grešpat se, grešpa se, grešpaju se). Povratni su glagoli samostalna natuknica ako su jedini u funkciji ili imaju drukčije zna-čenje (npr. gres ‘grepsti; čeprkati, kopati no-gama’ i gres se ‘češati se’). Glagoli nastali pre-fiksacijom također predstavljaju nove natu-knice (npr. vezat i nadovezat). I nepromjenji-ve su vrste riječi jednako dobro zastupljene, osobito uzvici. U priložnim se natuknicama ponekad donosi komparativ, osobito kada je tvorbena osnova različita (npr. gori, bolji).

Homonime je autor unio u istu natuknicu (npr. bale, 1. ‘slina iz nosa ili usta’, 2. ‘svežanj slame, sijena, načinjen strojem’). Homogra-fi čine različite natuknice (npr. ankora i ân-kora), kao i sinonimi (npr. balavit i šmrkljat).

Uz najstariji hrvatski sloj (npr. postilja, Vazan, važgan, vetar), idiom Mrkoča bogat je potpuno adaptiranim primljenicama, u prvom redu romanizmima, ali i germaniz-mima, koje autor ispravno unosi kao jedna-kopravne (npr. veramente, veri, veštit, (vi)raš-pat, becirk).

Onomastička je građa zastupljena: bio-nimi: niz vlastitih imena, nadimaka, horoni-mi, toponimi i ojkonimi, etnici i ktetici pri-padaju uglavnom istarskomu prostoru (npr. Ana, Baštićkini, Mrkoč, Mrkočišće, Mrkočka, mrkočki, Mošćeničar, mošćenički, Motounac, Motounka, Motoušćina, ali i Abišin ‘Etioplja-nin’, Abišinija ‘Etiopija’, Austric, Adrijatiko, Kalić). Teonimi su rijetki (Isus), dok se među abionimima zapažaju imena blagdana (npr. Antonja, Bartulja, Ivanja, Vazan).

Radoslav Runko u svoj je rječnik unio i preko dvije tisuće sveza i frazema, čime je približio i pravu sliku o leksiku jednoga go-vora, koja nedvojbeno odražava i civilizacij-sku sliku kraja kojemu govor pripada.

knici aksić i aksina). No, glagolske su imenice s oznakom roda, s obzirom na novo značenje i novu vrstu riječi, razložno našle svoje mje-sto kao nove natuknice s novom egzemplifi-kacijom (akvištivanje, s. r., glagol akvištivat). Uz pridjeve je u rječniku zabilježena oznaka odr., neodređeni pridjev nema oznake, ali se kod određenoga upućuje na neodređeni lik. Oblici ž. i s. r. jd. koji su fonološki ili naglasno različiti dodani su uz lik m. r. jd. (npr. abituân, -ana, -ano), a komparativ pridjeva predstav-ljen je jedninom m. r., uglavnom kada je na-glasak drugačiji ili je riječ o različitim osno-vama (npr. veći). U zamjenica i brojeva koji imaju kategoriju roda unesen je i oblik žen-skoga i(li) srednjega roda prema istomu na-čelu kao u pridjeva (npr. jedan, (jena, jeno)). U gramatičkom opisu glagola nije zastuplje-na oznaka svr. ili nesvr. vida (npr. vagat/vag-nut), dodan je oblik 2. l. jd. prezenta, ali i rela-cijski morfem 3. l. mn. prezenta. Uz natukni-ce glagola bez infinitiva ili prezenta autor na-pominje koji oblik nije u uporabi, primjeri-

205

Drugi je dio članka bogat oprimjerenji-ma, koja je, kao i sve natuknice, akcentuirao sam autor konzultirajući i stručnjake, i time izuzetno vrijedan, tako da može poslužiti je-zikoslovcima i za gramatički opis mrkočkoga govora. U egzemplifikacijama, što je dodat-na vrijednost ovoga rječnika, autor je uglav-nom pisao nekanonske oblike, čime je omo-gućio i proučavanje morfoloških značajki ovo ga idioma.

Važan je dio knjige i indeks riječi (preko 19 000), kojemu je polazište standardna jedi-nica, a autor joj priključuje odgovarajući lek-sem govora naselja Mrkoči. Usto, priložen je popis kratica i karta s označenim položajem zaseoka Mrkoči.

Radoslav Runko jedan je od onih gradi-telja hrvatske dijalekatne leksikografije koji se bez obzira na nedovoljno stručno obrazo-vanje sasvim odgovorno prihvatio leksiko-grafskoga posla i koji je u svojem spomenu-tom cilju – obuhvatiti što više leksičkih je-dinica mrkočkoga idioma do primirja s Itali-jom i pokazati da je i u drugim vremenima, pod talijanskom vlašću, hrvatski narod rabio i sačuvao svoj hrvatski izričaj – bio izuzetno ustrajan, o čemu govori i brojnost natukni-ca ovoga rječnika. Temeljitošću se pristupa, pak, Radoslav Runko pridružuje onim entu-zijastima koji nisu stali samo na popisima ri-ječi zavičajnih im govora, već su nastojali, premda s ograničenjima, i podrobno opisa-ti temu prema zakonitostima leksikografske struke, ugledajući se u ponajbolja leksiko-grafska dijalekatna ostvarenja. Valja još jed-nom naglasiti i važnost da ovaj govor čakav-skoga narječja, koji uz niz drugih čakavskih govora, s obzirom na odumiranje mjesno-ga stanovništva, neminovno nestaje, čime se gubi i dio hrvatskoga identiteta, bude leksi-kografski opisan i barem tako sačuvan.

Silvana Vranić

Marinka Šimić

Akademijin brevijar HAZU IIIc 12

Hrvatskoglagoljski rukopis s konca 14. stoljeća. Jezična studija, transliteracija, faksimil.

Staroslavenski institut Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

Upečatljiv početak izdavačkoga niza

Objavljivanjem transliteriranoga i faksimil-no ga izdanja Akademijina brevijara s iscrp-nom jezičnom studijom istaknute hrvatske paleokroatistice Marinke Šimić Staroslaven-ski je institut nastavio sa svojom u posljed-njih nekoliko godina vrlo plodnom izdavač-kom djelatnošću. Naime, uz časopis Slovo, u kojem već 63 godine objavljuje vrsne rado-ve iz područja humanističkih znanosti, Insti-tut je u posljednje vrijeme hrvatsku kultur-nu zajednicu opskrbio i nizom iznimno vri-jednih monografija iz područja jezikoslovlja. Godine 2011. tako je kao jedan od izdavača objavio zbornik Az grišni diak pridivkom Fu-čić, u kojem su okupljeni radovi s Međuna-rodnoga znanstvenog skupa o životu i radu akademika Branka Fučića. Godinu dana ka-snije Staroslavenski institut i Hrvatska sveu-čilišna naklada objavili su Jezik hrvatskogla-goljskih Pazinskih fragmenata autora Mila-na Mihaljevića i Jasne Vince te monografiju Morfonologija prezentske paradigme u hrvat-skome crkvenoslavenskom jeziku, prerađenu doktorsku disertaciju Sofije Gadžijeve, da bi

206


tek nekoliko listova, a manji je broj istih pri dnu stupca istrt. Psaltir, najopsežniji tekst u kodeksu, sadrži svih 150 psalama “raspore-đenih na dane u tjednu i pojedine časove” te pokazuje stanovite sličnosti s najstarijim hr-vatskoglagoljskim psaltirom – Lobkovicovim. O povezanosti, ističe Šimić, svjedoče neke zajedničke pogreške te izostavljanje svako-ga drugog retka u 135. psalmu, gdje se “u ostalim Psaltirima ponavlja vers: êko vь vêkь milostь ego” (str. 17).

U analizi grafijskih i fonoloških osobi tosti u posebnim odjeljcima autorica govori o pi-sanju jera i jata, refleksu prednjega nosnog samoglasnika (prijelaz u a sustavnije je zabi-lježen samo u skupini ję: poêt’, priêše, dok se u skupini čę pojavljuje samo jednom, i to u ru-brici, gdje obično dolaze mlađi oblici), o sud-bini slogotvornih glasova r i l (npr. svršene, kr’vi, slnce, sl’zami), potom o pisanju đerva, alternaciji v/b (npr. gabrielovihь, vavilon’cê), o zadržavanju inicijalne suglas ničke skupine čr- (npr. črmnoe, čr’vlenie) te o nekim drugim fonološkim pojavama.

Najviše je prostora u jezičnoj analizi po-svećeno opisu morfoloških osobitosti ko-deksa. Redoslijed je obradbe vrsta ri ječi pri-tom pomalo neočekivan. Prema uobičaje-noj su klasifikaciji promjenjive vrste ri ječi (imenice, pridjevi, zamjenice, brojevi, gla-go li) odijeljene od nepromjenjivih (prilozi, prijedlozi, veznici, čestice), ali je redoslijed obradbe prvih neočekivan. Najprije su, nai-me, obrađene imenice, potom slijedi podu-lje potpoglavlje posvećeno glagolima (!), da bi se nakon toga nastavilo s obradbom pre-ostalih imenskih riječi: zamjenica, pridjeva i brojeva. Odabir redoslijeda ne utječe, daka-ko, nimalo na kvalitetu same obradbe, koja je provedena na visokoj razini, ali ga ovdje spominjemo kao neobičnost. Zagovor ni-ci suvremenih morfoloških pristupa autori-

2014. godine, kao kruna višedesetljetnoga ra da bila objavljena monografija Hrvatski cr-kvenoslavenski jezik, zapravo gramatika naj-starijega književnog jezika u Hrvata, o kojoj smo na stranicama ovoga časopisa izvijestili u prošlome broju.

Jezična studija, pretisak i transliteracija Akademijina brevijara objavljeni su kao prva knjiga u biblioteci Spomenici, čija je glavna urednica Vesna Badurina Stipčević. Recen-zenti su izdanja dokazani istraživači hrvat-skoglagoljskih tekstova Milan Mihaljević i Ja-sna Vince, koja je ujedno i lektorirala izdanje.

O razlozima objavljivanja upravo Aka-demijina brevijara doznaje se iz autoričina “Predgovora” (str. 9). Riječ je, naime, o ru-kopisu koji pripada sjevernoj skupini hrvat-skoglagoljskih kodeksa, koja se odlikuje sta-rinom i jezičnom arhaičnošću. Opsegom je riječ o manjem brevijaru, koji sadrži psaltir, knjigu molitve srednjega vijeka i o kojem se u odnosu na druge brevijare u literaturi “raz-mjerno malo pisalo” (str. 9).

Prvi je dio monografije, kako je već ista-knuto, zapravo iscrpna jezična studija o Aka-demijinu brevijaru, u kojoj su na stotinjak stranica obrađene grafijske, fonološke, mor-fološke i leksičke osobitosti teksta. U uvod-nome se dijelu studije donose osnovne oba-vijesti o hrvatskoglagoljskim brevijarima op-ćenito te o Akademijinu brevijaru HAZU IIIc 12. Brevijar je napisan oko 1384. g. hrvat-skom ustavnom glagoljicom. Ima sedam di-jelova zapisanih na ukupno 70 listova for-mata 30 x 21 cm u dva stupca po 42 ret-ka: 1. Psaltir (1–35b), 2. Kantici (35c–39b), 3. Commune sanctorum (39b–64b), 4. Oficij za mrtve (64b–66a), 5. Oficij Blažene Djevi-ce Marije (66a–68c), 6. Lunarna tablica (Pas-halna tabela) (68d), 7. Vječni kalendar (69r–70v). Kodeks je razmjerno dobro očuvan, tj. nije pretrpio većih oštećenja. Nedostaje mu

207

OSvRTI I PRIKAZI

ci bi vjerojatno predbacili i svrstavanje pri-loga među nepromjenjive riječi. Međutim, kako je takav način obradbe duboko ukori-jenjen u hrvatskoj gramatičarskoj tradiciji i kako autorica za cilj nije imala rješavati opća morfološka pitanja, takvo joj se rješenje ne može zamjeriti.

U imeničkome se sustavu, utvrđuje au-torica, dobro čuvaju naslijeđeni starocrkve-noslavenski obrasci, premda su utjecaji o-os-nova na konsonantske osnove i na u-osnove, odnosno utjecaji i-osnova na v-osnove očiti. O dobroj očuvanosti starijega stanja govo-ri i čuvanje dvojine: rukama moima, dvêma uč(e)nikoma, oboû rodu, koja se u nekim pri-mjerima ipak gubi: G mn.: po rasmotreniû krilь, i dêla rukь našihь; A mn.: podь nogi n(a)še, i sego radi razdrêši ruki i kolêna; L mn.: na rukahь, po krilihь.

Naslijeđeni su obrasci dobro očuvani i u glagolskome sustavu, obradbi kojega je, kako smo istaknuli, autorica posvetila po-najviše prostora. Inovacije su razmjerno ma-lobrojne, a očituju se u posvjedočenosti ver-nakularnih nastavaka u oblicima gotovo svih vremena (npr. 1. l. mn. prez. imamo, učuemo, 1. l. mn. aor. rêsmo, počes’mo, 1. l. mn. impe-rativa molêmo), potom u tendenciji zamje-njivanja asigmatskih oblika sigmatskima, u stezanju imperfektnih oblika (npr. hoždahь, idêhu) te u analoškome širenju imperativno-ga formanta -ê- i na glagole i-konjugacije.

Starije stanje dobro se čuva i kod pridje-va, zamjenica i brojeva. U kodeksu se tako, primjerice, dobro čuva opreka između odre-đenih i neodređenih pridjeva, i to “ne samo u jednini, nego i u množini” (str. 56), a pro-dor vernakularizama (tu se ponajprije misli na mlađi genitivni nastavak -oga) zanemariv je. Slično je i kod zamjenica, kod kojih su, do-duše, u drugome dijelu rukopisa zabilježeni

elementi narodnoga govora, ali je “riječ (...) o vrlo slabom intenzitetu” (str. 76).

U poglavlju o nepromjenjivim riječima autorica je, kako smo već istaknuli, obradi-la priloge, prijedloge, veznike i čestice. Prilo-zi su podijeljeni na neizvedene i izvedene, a obje je vrsta autorica, donoseći mnoštvo po-tvrda iz kodeksa, obradila u zasebnim odjelj-cima. Mnoštvo oprimjerenja autorica dono-si i za prijedloge, veznike i čestice, koje obra-đuje u zasebnim kraćim potpoglavljima.

U leksiku hrvatskoglagoljskih tekstova prepoznaje se više slojeva, među kojima su najvažniji slavenski (praslavensko nasljeđe, moravski sloj, ohridski i preslavski sloj, kro-atizmi) i strani slojevi (grčki, latinski, ger-man ski). Liturgijski su tekstovi, kako se zna, na svim jezičnim razinama, pa i na leksič-koj, bolje sačuvali jezičnu starinu od nelitur-gijskih tekstova, što se posebno odnosi na evanđelja i psaltir. Psaltir Akademijina bre-vijara “ima sve leksičke osobitosti hrvatsko-glagoljskoga prijevoda, tj. pripada zajedno s Lob i Par I., arhaičnoj ili južnoslavenskoj re-dakciji Psaltira” pa se u njemu pojavljuju ne-ki grecizmi “i na mjestima na kojima Sinaj-ski psaltir ima slavenizam” (str. 90), npr. Sin sъblaznь ǁ BrAc skandêlь; Sin rizo ǁ BrAc men’tizê. Osim u odnosu na Sinajski psaltir, autorica u Psaltiru Akademijina brevijara na-lazi i leksičke osobitosti kojima se on izdvaja u odnosu na druge hrvatskoglagoljske prije-vode: BrAc Vstani ǁ Ostali Vskrsni; BrAc uklo-niše ǁ Ostali uedriše; BrAc pomenu ǁ Osta-li otrinu. Leksičke osobitosti, uz ostale koje smo prethodno spomenuli, govore o pove-znicama između Psaltira Akademijina brevi-jara i Lobkovicova psaltira, na temelju čega autorica pretpostavlja “da su BrAc i PsLob imali zajedničku maticu prema kojoj su na-stajali kasniji prijevodi koji su se sve više pri-

208


ključuje sažetcima jezične studije na hrvat-skom i engleskom jeziku te kratkom bilješ-kom o autorici.

Drugi je dio monografije transliteraci-ja cijeloga teksta Akademijina brevijara, na početku koje su potanko objašnjeni princi-pi preslovljavanja, dok je treći dio faksimil-no izdanje teksta. Vrijednost transliteracije i faksimila tim je veća kada se zna da je od tri-desetak brevijara koliko ih se do danas saču-valo iz zlatnoga razdoblja hrvatskoga glago-ljaštva, 14. i 15. st., u cijelosti, i to samo foto-tipski, izdan tek jedan – Drugi novljanski bre-vijar iz 1495. g. Taj podatak sam po sebi go-vori o veličini pothvata Marinke Šimić, koji će, kako je u svojoj recenziji istaknuo Mi-lan Mihaljević, biti od iznimne važnosti “ne samo za našu kroatistiku, nego i za nacional-nu kulturu u cjelini”.

Akademijin brevijar iznimno je vri jedan kamenčić u bogatome mozaiku hrvat sko-glagoljskih tekstova 14. i 15. st. Objavlji va-njem jezične studije o njemu te njegova trans literiranoga i faksimilnoga izdanja taj vri jedni kamenčić, koji se do sada mogao vi djeti samo u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, konačno postaje do-stu pan čitavoj hrvatskoj kulturnoj zajedni-ci. Nema sumnje da će zadovoljstvo u Aka-demijinu brevijaru pronaći i obični zaljublje-nici u hrvatsku jezičnu starinu i profesional-ni proučavatelji hrvatskoglagoljske baštine. Nama se pak preostaje samo nadati da on neće dugo ostati usamljeni eksponat u no-vome izdavačkome nizu Staroslavenskoga in stituta, nego da će mu se ubrzo pridružiti i drugi hrvatskoglagoljski biseri.

Josip Galić

lagođavali latinskomu” (str. 93). Komunal je, pak, Akademijina brevijara, kako poka zuje leksička analiza, imao zajedničku maticu sa 6. vatikanskim brevijarom, 19. vatikanskim brevijarom, 4. vrbničkim brevijarom i Baromi-ćevim brevijarom. Zanimljivo je da su u dru-gome dijelu kodeksa zabilježeni i, doduše ri-jetki, kajkavizmi (npr. ogorupiti), što je, ističe Šimić, “također potvrda da je BrAc rukopis pisan u Istri” (str. 106).

Iako je i u obradbi pojedinih jezičnih razi-na ukazivano na elemente narodnoga jezika, autorica je na samome kraju jezične studije u zasebnome poglavlju na jednome mjestu iznijela najvažnije jezične osobitosti koje se u Akademijinu brevijaru mogu smatrati utje-cajem vernakulara. Na fonološkoj se razini, među ostalim, taj utjecaj očituje u rijetkome zamjenjivanju jata ikavskim, odnosno ekav-skim refleksom (npr. vidih’, živiti, sedi, leki) ili u prijelazu prednjega nosnog samoglasnika u a (obično) u slijedu ję (npr. êzikь, priêta). Na leksičkome se planu utjecaj narodnoga jezika, primjerice, očituje u netom spome-nutome kajkavskome leksemu ogorupiti ili u upitnome prilogu začь. Vernakularizama ima i na morfološkoj razini, iako, što iznena-đuje, o njima u poglavlju o utjecaju narod-noga jezika autorica ne govori. Takvi bi, pri-mjerice, bili rijetko potvrđeni nastavak -oga u složenoj deklinaciji ili jednako rijetko po-svjedočeni nastavak -mo u 1. licu množine više glagolskih vremena i načina.

Na kraju jezične studije autorica donosi popis kratica hrvatskoglagoljskih rukopisa, koji će čitatelju nedvojbeno olakšati snala-ženje u tekstu prepunom vrijednih oprimje-renja iz različitih hrvatskoglagoljskih kodek-sa. Jezičnoj je studiji pridodan i poveći popis literature, u kojem će zainteresirani čitatelji pronaći gotovo sve relevantne prinose o hr-vatskom glagoljaštvu. Prvi se dio knjige za-

209

Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas

Zbornik radova s Međunarodnog suradnog skupa održanog 23. ožujka 2012. u Zagrebu

Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji Zagreb, 2015.

osvrti i prikazi

O povijesti i sadašnjosti jezika Hrvata u Bosni i Hercegovini

U izdanju Hrvatskih studija Sveučilišta u Za-grebu početkom ove godine objavljena je monografija Jezik Hrvata u Bosni i Hercego vi-ni od Matije Divkovića do danas. Na 224 stra-nice knjige koju su uredili Jadranka Gvozda-nović, Pavao Knezović i Marinko Šišak objav-lje ni su radovi jedanaest znanstvenika sa sve učilišta u Heidelbergu, Mostaru, Rije ci, Za dru, Splitu, Udinama i Zagrebu koji su su-dje lovali na Međunarodnome znanstvenom skupu Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas, koji se u organi-zaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagre-bu i uz potporu Hrvatske zaklade za znanost održao u Zagrebu 23. ožujka 2012. godine.

Jedan dio radova u Zborniku, kako nas u “Predgovoru” obavješćuju urednici, bavi se “povijesnim stanjima jezikâ što su ih bosan-skohercegovački Hrvati rabili tijekom minu-lih stoljeća” (str. 7). Tom krugu pripadaju pri-lozi Ive Pranjkovića (“Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini”, str. 11–30), Miroslava Palame-te (“Lingua illyrica od XVII. do XIX. st.”, str. 31–38), Josipa Lisca (“Dalibor Brozović i je-zik bosanskih franjevaca”, str. 39–50), Kati-

ce Krešić (“Pravopis za nižje učione katolič-ke u Hercegovini”, str. 51–62), Diane Stolac (“Nazivoslovni prinosi franjevačkih priruč-nika u 18. stoljeću”, str. 63–76), Alojzije Tvo-rić (“Stilske figure u djelima pojedinih fra-njevačkih pisaca /I. Ančić, L. Šitović, M. Zo-ričić i P. Bakula/”, str. 77–84), Pavla Knezovi-ća (“Polivalentnost latinskog jezika u Bosni i Hercegovini”, str. 85–120) te Fedore Ferluga-Petronio (“Jezik Nikole Šopa /1904. – 1982./ kroz različite faze njegova pjesničkog stva-ralaštva”, str. 149–158). Zainteresirani do-bronamjernik čitajući Zbornik neće, među-tim, ostati uskraćen ni za spozanje o sadaš-njem stanju jezika Hrvata u Bosni i Hercego-vini. Tom problematikom koja je, kako ističu urednici, “predmet (...) kontroverznih shva-ćanja još od jugoslavenskih dana” (str. 9) po-zabavili su se Jadranka Gvozdanović (“Jezič-ni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini”, str. 121–128), Josip Grubeša (“Poslijedayton-ski status hrvatskog jezika u BiH”, str. 129–138) i Ana Valjan (“Sociolingvistička situaci-ja u Bosni i Hercegovini – prikaz eksplorativ-nog istraživanja”, str. 139–148).

Ivo Pranjković, dokazani poznavatelj je-zičnih prilika u Bosni i Hercegovini, u prilo-gu “Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini” pri-kazao je povijesni razvoj književnoga jezi-ka u Bosni i Hercegovini, s posebnim obzi-rom na Hrvate odnosno katolike u toj državi i u državama kojima su Bosna i Hercegovina pripadale u svojoj prošlosti. Pridržavajući se uobičajene podjele na tri velika razdoblja – prvo, od 11. do 16. st., drugo, od 16. do 18. st., i treće, od 19. do početka 20. st. – Pranj-ković je panoramski prikazao najvažnije tek-stove i pisce s bosanskohercegovačkoga tla, ne zaboravivši pritom djelovanje potonjih povezati s dominantnim društveno-politič-kim silnicama vremena u kojem su stvarali. Na samome se kraju autor kratko osvrnuo i

210


ma, veliku pozornost posvećivao je i “ulozi bosanskih franjevaca u povijesti hrvatskoga jezika, pa i u kulturnom životu u Bosni i Her-cegovini te izvan nje” (str. 39). Kada je riječ o organskim idiomima, nezaobilazne su Bro-zovićeva disertacija Govor u dolini rijeke Foj-nice te monografija “O problemu ijekavsko-šćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta”. U više se navrata Brozović bavio i ulogom bo-sanskih franjevaca u jezičnopovijesnim kre-tanjima. U tom su smislu, ističe profesor Li-sac, posebno važni radovi “Uloga bosansko-hercegovačkih franjevaca u formiranju jezi-ka hrvatske književnosti i kulture – od Div-kovića do fra Grge Martića”, “O posredničkoj ulozi Matije Divkovića u civilizacijsko-jezič-noj nadgradnji” te monografija “Hrvatski je-zik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove mijene kao jezika hrvatske književnosti”.

Katica Krešić u prilogu “Pravopis za niž-je učione katoličke u Hercegovini (1873.)” po zabavila se pravopisnom knjižicom Fra-nje Milićevića, jednim od prvijenaca Tiska-re katoličkog poslanstva u Hercegovini, koja je 1872. g. otvorena u zgradi pučke škole u Vukodolu (Mostar). Pravopisu, koji nasljedu-je ilirske slovopisne i pravopisne koncepcije, glavno je obilježje, ističe Krešić, “riečoslovnič-ko (morfonološko) načelo koje je na počet-ku određeno s objašnjenjem o odstupanju u korist miloglasničkoga ili pravopisa po glasu (fonološkoga)” (str. 59). Zanimljivost je Pra-vopisa specifično jezikoslovno nazivlje koje Milićević upotrebljava. Popis jezikoslovnih termina autorica je priložila na samome kra-ju teksta, a iz njega se, primjerice, može išči-tati da cerknja znači ‘zarez’, dvopik ‘dvotočje’, zovnik ‘vokativ’ itd.

Upravo se nazivoslovljem, i to onim u gra-matici Lovre Šitovića, matematičkome pri-ručniku Mate Zoričića i ljekaruši Luke Vladi-

na jezičnu situaciju u Bosni i Hercegovini na-kon 1918. g., istaknuvši pritom da je i u sta-roj i u novoj Jugoslaviji na djelu bila “srbiza-cija jezika, posebice na tvorbenoj i leksičkoj razini” (str. 24–25), dok se u najnovije vrije-me unatoč zahtjevima za ravnopravnošću hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga jezika, “u stvarnom provođenju te ravnopravnosti nije otišlo daleko ni načelno, a pogotovo nije u odnosu na manjinske nacionalne skupine” (str. 25).

Miroslav Palameta u prilogu “Lingua Illy-rica od XVII. do XIX. st.” preispituje upotre-bu i značenje pojma lingua Illyrica u vremen-skome rasponu od katoličke obnove do hr-vatskoga narodnog preporoda. Indikativnim u smislu osvjetljavanja toga pojma u razdo-blju katoličke obnove Palameta smatra letak koji se na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće počeo dijeliti hodočasnicima u Zavodu svetoga Je-ronima, a na kojem se, uz ovalnu grafiku sv. Jeronima, u četiri kuta prepoznaju grbovi če-tiriju kraljevstava – Hrvatske, Dalmacije, Sla-vonije i Bosne. Ti grbovi, ističe autor, jasno su upućivali “svojom semantikom što je to Ili-rik i kako se govori u njemu” (str. 32). Hrvat-sku je istovrijednicu u višestoljetnome raz-doblju naziv lingua Illyrica imao u sintagmi “slovinski jezik”, a od dvadesetih godina 17. st. i u sintagmi “hrvatski jezik”. Taj će naziv, naglašava se u zaključku, tijekom 18. st. po-stati konkurentan nazivu “slovinski jezik” te će “posve preuzeti to ime” (str. 37).

O prinosima Dalibora Brozovića prouča-vanju organskih idioma u Bosni i Hercegovini i o njegovu proučavanju jezika bosanskih fra-njevaca izvijestio je profesor Josip Lisac u pri-logu “Dalibor Brozović i jezik bosanskih fra-njevaca”. Bavljenju Bosnom i hrvatskim jezi-kom, ističe se na samome početku rada, po-svetio je Brozović “cio svoj znanstveni vijek”, a budući da je bio vrlo povezan i s franjevci-

211

OSvRTI I PRIKAZI

mirovića pozabavila Diana Stolac u radu “Na zivoslovni prinosi franjevačkih priručni-ka u 18. st.” Analiza praćena brojnim tablič-nim prikazima, u kojima je nazivlje upotri-jebljeno u djelima Šitovića, Zoričića i Vladi-mirovića uspoređeno sa suvremenim naziv-ljem, pokazala je da mnogi predloženi nazivi nisu zaživjeli te danas više nisu u uporabi, no unatoč tome nazivoslovni prinosi spomenu-te trojice predstavljaju “nezaobilazan dio hr-vatske nazivoslovne baštine” (str. 71).

Alojzija Tvorić u radu “Stilske figure u dje-lima pojedinih franjevačkih pisaca (I. Ančić, L. Šitović, M. Zoričić i P. Bakula)” pozabavi-la se stilskim posebnostima četvorice franje-vačkih pisaca iz naslova čiji je korpus, kako je istaknuto na početku, “uglavnom zane-maren u interpretaciji” (str. 77). Stilske figure autorica dijeli na one fonološkoga (npr. sine-reza, apokopa, proteza), morfološkoga (npr. antiptosa), derivatološkoga (npr. epeksege-za), (supra)sintaktičkoga (npr. polisindeton, asindeton, sentencija) i leksičkoga tipa (npr. kontaktna sinonimija) te u kratkim crtama obrađuje svaku od njih, donoseći pritom pot vrde iz analiziranih djela.

U radu “Polivalentnost latinskog jezika u Bosni i Hercegovini” Pavao Knezović do-nio je sažeti pregled uporabe latinskoga je-zika na bosanskohercegovačkome tlu u raz-doblju od 10. do sredine 19. stoljeća. Tije-kom čitavoga je tog razdoblja latinski jezik bio upotrebljavan za različite komunikacij-ske po trebe. Najizrazitija mu je uporaba u školstvu i diplomaciji, potom u znanstvenim disci plinama (filozofiji, teologiji, povije sti itd.), a u sretnijim su vremenima, ističe au-tor, “visoke domete dosegla i književna [dje-la; nap. J. G.] poput Ogramića, Lastrićevih propovijedi, te u 19. stoljeću (konkretnije iz-među 1825. i 1856.) prigodne pjesme na la-tinskom jeziku” (str. 115).

Dijakronijsku dimenziju ima i prilog Fe-dore Ferluga-Petronio “Jezik Nikole Šopa (1904. – 1982.) kroz različite faze njegova pjesničkog stvaralaštva”. Iako je Šop, “najve-ći metafizički pjesnik hrvatske (i bosansko-hercegovačke) književnosti 20. stoljeća” (str. 149), uvijek stvarao na hrvatskoj ijekavici, doduše u trima različitim sredinama, u Bo-sni (Jajce, Banja Luka), Srbiji (Beograd) i Hr-vatskoj (Zagreb), autorica ističe da je “veli-ka (...) razlika u jeziku njegovih pjesama iz pretkozmičke i kozmičke faze” (str. 149). Ta tvrdnja vjerojatno i jest točna, no o jeziku se prve, pretkozmičke faze u prilogu goto-vo i ne govori. O prvome, naime, razdoblju doznajemo da je bilo obilježeno rimovanim pjesmama u jednostavnim strofama, pretež-no katrenima, dok se za jezik ranih lirskih proza kaže samo da je “izuzetno profinjen”, što zasigurno neće ispuniti očekivanja čita-telja željna informacija o jezičnim osobito-stima prve faze Šopova pjesništva. Nešto je više podataka o jeziku kozmičke faze pa tako doznajemo da u njemu Šop nerijetko pose-že za apstraktnim imenicama ili pak glagoli-ma “koji nam dočaravaju atmosferu sanjača i njihovog svijeta” (str. 153), dok u Bosanskoj trilogiji atmosferu turskoga tabora dočarava uporabom “nekoliko turcizama” (str. 155).

Tri se rada, kako je na početku istaknu-to, bave suvremenim stanjem jezika Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jadranka Gvozdano-vić pozabavila se jezičnim identitetom Hr-vata u Bosni i Hercegovini ističući pritom da “u Bosni i Hercegovini nema pluricen-tričnog zajedničkog jezika Hrvata, Bošnjaka i Srba, nego (...) sam hrvatski jezik u Hrvat-skoj i izvan Hrvatske treba shvatiti kao plu-ricentričan na nivou varijanata unutar sa-moga hrvatskog jezika” (str. 126). Drugim riječima, prema Gvozdanović, “hrvatski je-zik jeste jedan, ali na nivou varijanata nije

212


nisu imali komentara na jezik članka, dok je s kontrolnom skupinom, tj. ispitanicima iz Hr-vatske, situacija bila sasvim obrnuta. Premda se, prema riječima same autorice, zbog ne-reprezentativnoga uzorka dobiveni rezulta-ti ne mogu smatrati potpuno mjerodavni-ma, ipak se, zaključuje Valjan, može reći da u Bosni i Hercegovini “simbolična funkcija je-zika i želja za diferenciranjem nije prepozna-ta u tolikoj mjeri u kojoj je ona naznačena u (...) znanstvenoj i publicističkoj literaturi” (str. 145).

Već je uobičajeno u izdanjima Hrvatskih studija da se uz znanstvene rasprave dono-se i ulomci iz tekstova pojedinih starih pisa-ca. Ovo izdanje u tome ne predstavlja iznim-ku pa se na posljednjih pedesetak strani-ca Zbornika mogu pročitati zaslugom Pa-vla Knezovića transliterirani ulomci iz Nauka krs tjanskoga za narod slovinski Matije Div-kovića (str. 159–210), i to posveta, predgo-vor, Očenaš i Zdrava Marija.

Na samome se kraju Zbornika nalazi po-glavlje “Diskusija” (str. 211–212), u kojem su objavljeni prilozi Katice Krešić i Marinka Šiška s okrugloga stola o problematici jezi-ka Hrvata u Bosni i Hercegovini koji je odr-žan po završetku suradnoga skupa, te “Kaza-lo imena” (str. 213–221).

Zbornik Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovi-ni od Matije Divkovića do danas donosi niz vrijednih priloga eminentnih stručnjaka iz područja jezikoslovlja. Kompleksna proble-matika u njemu se pokušala osvijetliti s ra-zličitih aspekata, dijalektološkoga, jezično-povijesnoga, sociolingvističkoga i dr., a ako se u svemu i nije došlo do konačnih rješe-nja, Zbornik svakako predstavlja dobar zalog za buduća propitivanja položaja Hrvata i hr-vatskoga jezika u Bosni i Hercegovini.

Josip Galić

jedinstven” pa se uz matični hrvatski može govoriti i o bosanskohercegovačkom hrvat-skom “sa svojim leksičkim blagom” (str. 126). Takva stajališta oštro se suprotstavljaju po-gledima Dalibora Brozovića, koje je u svome prilogu u Zborniku spomenuo i profesor Jo-sip Lisac, i prema kojima su tendencije da se stvori autonomni bosanskohercegovački hr-vatski “bezuvjetno neprihvatljive”.

Josip Grubeša autor je priloga o poslije-dejtonskome statusu hrvatskoga jezika u Bo sni i Hercegovini. Iako je zakonskim akti-ma zajamčena konstitutivnost i ravnoprav-nost hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovi-ni, stvarno je stanje, zapaža Grubeša, pone-što drugačije. Hrvatskoga jezika, naime, u Bosni i Hercegovini “nema na novčanicama, prometnim dozvolama, javnim reklamama i natpisima, u službenim dokumentima” (str. 133), a primjećuju se i tendencije stvaranja nadnacionalnoga bosanskog jezika pa, ističe se na samome kraju, “sve domaće i strane in-stitucije u BiH (...) čeka posao dosljedne pro-vedbe ustavne činjenice da je hrvatski jezik ravnopravan službeni jezik i da treba biti oži-votvoren u svim ustavima, svim zakonima, u medijima, u kulturi, u politici i običnoj sva-kodnevici” (str. 136).

U prilogu “Sociolingvistička situacija u Bosni i Hercegovini – prikaz eksplorativnog istraživanja” Ana Valjan prikazala je rezultate istraživanja provedenog za potrebe diplom-skoga rada, u kojem je polazeći od novinskih članaka na hrvatskome i bosanskome jeziku ispitala odnos prema jeziku desetero ispita-nika iz Bosne i Hercegovine i pet ispitanika iz Hrvatske. Ispitanicima su, naime, na čita-nje ponuđeni novinski tekstovi na hrvatsko-me i bosanskome jeziku te su potom anali-zirane njihove eventualne reakcije na jezik tekstova. Istraživanje je pokazalo da ispitani-ci s područja Bosne i Hercegovine uglavnom

213

Pjesmarica Ane Katarine Zrinske

Matica hrvatska Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

Novo vrijedno izdanje Matice hrvatske

Niski vrijednih izdanja kojima Matica hrvat-ska već više od jednoga stoljeća promiče kult Zrinskih i Frankopana pridodan je koncem 2014. g. još jedan biser – Pjesmarica Ane Ka-tarine Zrinske, knjiga objavljena u biblioteci Posebna izdanja koju kao priređivač potpisu-je hrvatski akademik Josip Bratulić. Matica je ilirska, podsjetimo, još 1871. g., kada se ko-memorirala pogibija Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, jedan broj časopisa Vije-nac posvetila upravo tom tragičnom doga-đaju. Tridesetak godina kasnije, 1908., Mati-ca je objavila spomen-knjigu Posljednji Zrin-ski i Frankopani s prilozima “najboljih pozna-vatelja hrvatske povijesti i kulture iz tragič-noga razdoblja Zrinsko-frankopanske urote” (str. 279), i to Vjekoslava Klaića, Ferde Šišića, Rudolfa Horvata, Kerubina Šegvića, Velimi-ra Deželića, Emilije Laszowski i slikara Oto-na Ivekovića. O 250. obljetnici urote 1921. g. objavljene su monografija Slavka Ježića o Fra-nu Krsti Frankopanu te drama Milana Ogri-zovića U Bečkom Novom Mjestu. Više od po-la stoljeća kasnije, 1976. g., u nizu Pet stolje-ća hrvatske književnosti “u izboru je pred-

stavljen pjesnički rad Petra Zrinskoga, Frana Frankopana i Katarine Zrinske” (str. 281), a 1995. i 1999. g. u nizu Stoljeća hrvatske knji-ževnosti Josip Vončina, inače i priređivač ne-tom spomenutoga izdanja iz 1976. g., prire-dio je i izbor iz djela Frana Krste Frankopana. Osim izdavačkom djelatnošću, djelo Zrinskih i Frankopana Matica je promicala i na dru-ge načine. Godine 1971. tako je “organizirala i nekoliko znanstvenih skupova o Zrinskim i Frankopanima”, a zaslužna je i za “postavlja-nje spomen-ploče u Čakovcu, koja je maknu-ta nakon Hrvatskoga proljeća” (str. 281).

O književnome radu Ane Katarine Zrin-ske kod nas se nije mnogo pisalo pa se shod-no tome o njemu mnogo nije ni znalo. Na-ime, u povijesti je hrvatske književnosti Ka-tarina ušla ponajprije zahvaljujući mecenat-stvu pri objavljivanju molitvenika Dvoji duš-ni kinč Baltazara Milovca u Beču 1661. g. i zahvaljujući vlastitome molitveniku Putni tovaruš, koji je posvetila “vsega hervatckoga i slovinskoga orsaga gospodi i poglavitim lju-dem obojega spola, vsake vrste i fele dobrim kerščenikom”. Prve ozbiljnije naznake da bi se takva situacija mogla promijeniti pojavile su se 1990. g. Tada je, naime, novinar i kolek-cionar Gerhard Ledić, inače vlasnik Pjesmari-ce, kako doznajemo u “Napomenama uz ovo izdanje Pjesmarice Ane Katarine Zrinske” (str. 11–13), predložio trojici prijatelja, Josipu Bratuliću, Milanu Kruheku i Dragutinu Fe-letaru, da zajedno izdaju rukopis kojemu je on dao radni naslov Pjesmodnev – chronika iliti Libar od szpominka Cattarine Zrinszke ili Groff Frankopan Catarine Libar i koji je sma-trao najdragocjenijom knjigom koju je imao u svojoj knjižnici. Predviđeno trosveščano iz-danje trebalo je sadržavati presliku rukopi-sa, njegovo diplomatičko izdanje te poprat-ne rasprave uz izdanje. Dvadeset i pet godi-na nakon pokretanja inicijative projekt još

214


vih prikaza Pjesmarice, onoga Denisa Der-ka, objavljenoga u jednome siječanjskom iz danju Večernjega lista, doznajemo da Pje-smarice u trezorima NSK-a nema!), bilježni-ca je dužine 24 cm i visine 19 cm u kojoj su na 160 listova, odnosno 320 stranica, zapi-sane 84 pjesme. Osim pjesama, u rukopisu ima i raznih drugih zapisa. Primjerice, za po-znavanje sudbine rukopisa od velike je važ-nosti ćirilični zapis Pavla Jurjevića, pavlina i priora samostana Svetice 1714. i zatim po-novno 1718. g., u kojem piše da je pjesme dobio “pri pokojne g. gospe grofhice Bar-bare Šidonie Peranski od Pernje, gospodina pako grofha Ferencsa Delišimunovi(č)a dru-gaš Jela čiča ostaulena udova”, i to “po šmer-ti nje leto” (str. 17), što bi, ističe priređivač u pogovoru, značilo 1714. g. Ukinućem pavlin-skoga reda 1786. g. Pjesmarica je vjerojatno dospjela u knjižnicu franjevačkoga samosta-na u Karlovcu. Pouzdano se, naime, zna da je samostan u to vrijeme pripadao ljubljan-skoj provinciji pa novogodišnja prigodnica na slovenskome jeziku s kraja Pjesmarice ide u prilog pretpostavci da je nakon svetičkoga

uvijek nije realiziran, ali je javnost barem na čelno upoznata s Pjesmaricom i s pojedi-nim u njoj sadržanim pjesmama. Naime, dvi-je pjesme iz Pjesmarice još je 1992. g. obja-vio Anđelko Mijatović u monografiji Zrin-sko-frankopanska urota, a još dvije objavio je Ivan Zvonar 1996. g. u Varaždinskome knji-ževnom zborniku. Dvije godine kasnije Rafo Bogišić, kojemu je prilikom pisanja rasprave o Ani Katarini Zrinskoj nekoliko pjesama iz Pjesmarice dao upravo priređivač ovoga iz-danja – Josip Bratulić, povodom 325. godiš-njice pjesnikinjine smrti objavio je u Fo ru-mu raspravu “Katarina Frankopan-Zrinski”, a 2003. g. jedan iz trolista Ledićevih prijatelja, Dragutin Feletar, u zborniku Podravina obja-vio je tekst “Banica Katarina i sjevernohrvat-ski krug Zrinskih”.

Knjiga koju ovdje predstavljamo nedvoj-beno je zasad najvrjedniji rezultat projekta koji su 1990. g. zacrtala četvorica prijatelja. Sam rukopis Pjesmarice, čiji je original, pre-ma riječima priređivača, Gerhard Lulić 1991. g. “svečano poklonio Nacionalnoj i sveuči-lišnoj knjižnici” (str. 12) (a iz jednoga od pr-

215

OSvRTI I PRIKAZI

samostana rukopis dospio upravo u onaj fra-njevački u Karlovcu.

Većina je pjesama u Pjesmarici napisana hrvatskim jezikom, no ima i pjesama na la-tinskome, njemačkome i slovenskome jezi-ku. Latinskih je pjesama sedam, od čega se dvije nalaze pri početku Pjesmarice (“Som-nia non omnia visa sunt errare”, “Deploratio vanitatis mundi”), a pet ih je na samome kra-ju rukopisa (“Invenies Multos Si Res Tibi flo-ret amicos”, “Hostis est quisquis mihi”, “Flos fueram fractus florem fortuna fefellit floren-tem floreni florida flora fleat”, “O! me mes-tum Belgradum, mestum fortalitium”, “O, fe-lices peccatores, Vita vobis oritur”). Na nje-mačkome je jeziku pet pjesama, koje su u rukopisu zapisane na 11 uzastopnih listova (125a – 135b): “Cantio / Ein schoenes Liedt”, “Ein schönes Liedt”, “Ein schenes Lidt”, “Wa-rumb du dier o liebster Mein”, “Ein trauriges Lÿedt”. Predzadnja je pjesma u rukopisu “no-vogodišnja prigodnica na slovenskom jezi-ku” (str. 319) “Amo darujem Ježuša, tega kra-la nebeskoga”.

Samo je dvadesetak pjesama u rukopisu potpisano. Najviše ih je potpisala ruka gro-fa Franje (Ferenca) Delišimunovića, čak dva-naest, od čega su i dvije pjesme na njemač-kome jeziku. Iz bilješke na listu 111b saznaje se da je grof Delišimunović preveo na hrvat-ski i jednu pjesmu svoje supruge – Barbare Sidonije Peranski, koja je, kako ističe Bratu-lić, autorica još nekoliko hrvatskih i njemač-kih pjesama u rukopisu. Tri uzastopne pje-sme potpisao je Delišimunovićev otac Ivan (Janko) Jelačić, a posljednje dvije pjesme pi-sane hrvatskim jezikom pripadaju dvorsko-me savjetniku Baltazaru Patačiću, sinu Niko-le Patačića i barunice Marte Oršić, koji se po majčinoj liniji povezao s članovima ozaljsko-ga plemićkog i jezičnog kruga.

Na kraju knjige nalaze se iscrpna studi-ja akademika Bratulića “Pjesnikinja Ana Ka-tarina Zrinska i pjesme u njezinoj Pjesmari-ci” (str. 277–319) te popis važnije literatu-re o Ani Katarini Zrinskoj (str. 320–323), sa-stavljen također iz Bratulićeva pera. U uvod-nome dijelu studije Bratulić donosi osnovne podatke iz života pjesnikinje te se posebno osvrće na tragičnu pogibiju njezina muža Petra Zrinskoga i brata Frana Krste Franko-pana. Taj nemili događaj snažno je, narav-no, obilježio njezinu poeziju. Najveći dio Ka-tarininih pjesama nakon 30. travnja 1671. g. jesu “usrdne molitve Bogu: ona zaziva Boga kao Stvoritelja svijeta i Otkupitelja, pobjed-nika nad smrću – slavitelja života, ‘Zveličate-lja’” (str. 288):

Odkupitel svita, k tebi ču vapiti ki si me iz ništar dostojal stvoriti hočeš li stvorenje tvoje tak potriti med morskimi slapi činit utopiti. (br. 9, list 15a)

Nerijetko se Katarina obraća rijekama Mu ri, Dravi i Dunavu, zaokupljena je misli-ma o prekidanju vlastitih muka, “uspoređuje se s ribom koja je uhvaćena u mrežu ili s pti-com zarobljenom u krletku” (str. 290):

U krletki, ada, sada moram živit, suznim prolivanjem serce moram hranit, ki bi me za me pervo vazdar gotov umrit iz dalka me mora zdihovanjem gledit. (br. 16, list 26b)

Tragična sudbina Zrinskih i Frankopana privlačila je, naravno, i pozornost brojnih hr-vatskih književnika. Već Andrija Kačić Miošić u svome Razgovoru ugodnom na više mjesta “spominje Zrinoviće i Frankopanoviće kao nepobjedive i uzorne kršćanske junake” (str. 297). Kult Zrinskih i Frankopana, međutim, u punome sjaju oživljava tek u 19. stoljeću,

216


ga kruga, odnosno jeziku “mješovitu i šaro-vitu”, kako ga je opisao još mladi Vatroslav Jagić. U pjesmama tako obično dolaze upit-no-odnosne zamjenice što i kaj, ali se ostva-ruje i upitni prilog zač. Refleks je jata ikavski i ekavski (nesriča, dilo, vitar, vernost, mesto, telo), poluglas se reflektirao u a (dan, konac), a na mjestu slogotvornoga r dolazi slijed er. Interferiranje elemenata svih triju hrvatskih narječja očituje se i u tvorbi futura, koji se tvori “prema štokavskom i čakavskom ću, ali i prema kajkavskom: bum do smerti” (str. 310). Česti su kontaktni sinonimi (ar – jer, gingavo – mlohavo, dugovanje – stvar), a kao zanimljivost Bratulić ističe i oblike 1. lica jed-nine aorista bihi, ufahi, imahi itd.

Matičino izdanje Pjesmarice Ane Katari-ne Zrinske nezaobilazna je knjiga za sve knji-ževne povjesničare, a posebno za proučava-telje ozaljskoga književnojezičnog kruga. Ri-ječ je o djelu koje baca novo svjetlo na jed-nu od središnjih figura kruga, figuru koja je u povijestima književnosti svoje mjesto do sada pronalazila samo zahvaljujući dvama molitvenicima, jednome koji je uglavnom prijevod s njemačkoga predloška i drugome kojemu je bila mecenom. Nema stoga sum-nje da će uz profesionalne proučavatelje hr-vatske književne povijesti Pjesmarica naići i na bogatu recepciju kod običnih zaljubljeni-ka u književnu riječ.

Vrijedi na kraju apostrofirati i to da je či-tav posao priređivanja rukopisa, kako se mo-glo i očekivati kada je u pitanju akademik Jo-sip Bratulić, izvršen na zavidnoj filološkoj ra-zini pa s nestrpljenjem iščekujemo njegove nove uratke.

Josip Galić

kada se oni počinju doživljavati “kao junaci koji se bore za vrednote kršćanske civilizacije ali i kao neustrašivi borci u obrani domovine Hrvatske” (str. 300). Dramu Milana Ogrizo-vića U Bečkom Novom Mjestu, objavljenu u izdanju Matice hrvatske, već smo spomenu-li na početku ovoga prikaza, a ovdje, slijede-ći akademika Bratulića, donosimo imena još nekih velikih književnika koji su se inspirira-li likom i djelom hrvatskih velikaša Zrinskih i Frankopana: August Šenoa (“Na Ozlju gra-du”, 1872.), August Harambašić (“Zrinsko-Frankopanska”, 1881.), Ante Kovačić (“XXX travnja, 1884.), Eugen Kumičić (“Urota Zrin-sko-Frankopanska”, 1893.), Ante Tresić Pavi-čić (“Katarina Zrinska”, 1899.), Višnja Stahu-ljak (“Zlatna vuga”, 1998.), Zvonimir Bartolić (“Majka Katarina”, 2004.).

Osim sadržajnoga seciranja Katarinine poezije, Bratulić u svojoj studiji donosi i in-formacije o formama u kojim je ona realizi-rana. Stih je te poezije, ističe se među osta-lim, oslobođen krutosti, “rima se ponekad proteže kroz cijelu strofu, a samo ponekad se zanemaruje, odnosno rima je ovdje za oko (pismo), a ne za uho: (szvita – leta; mores – kolies; szlavna – znana)” (str. 295). Omiljeni je Katarinin stih dvanaesterac, no ima u nje-zinoj poeziji i pjesama pisanih lirskim dese-tercima, osmercima, jedanaestercima, šesna-estercima pa čak i pjesama s nekoliko različi-tih metričkih oblika u istoj strofi, kao npr. u pjesmi broj 19 iz Pjesmarice:

Tvoj ališca ver rožice ka i sad cvate ki te vidi, vsak se čudi tvoje lipote vse deržanje, pogledanje serce rani, veruj mi je premda ti ne znaš.

U studiji se sažeto progovara i o jeziku pjesama u Pjesmarici. Ističe se da je riječ o ti-pičnome jeziku ozaljskoga književnojezično-

217

Jelka Vince Pallua

Zagonetka virdžine

Etnološka i antropološka studija

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

Vrijedna etnološka knjiga o intrigantnoj pojavi tradicijskoga života balkanskih gorštaka

Izrazit je nerazmjer između količine pi sanih priloga i današnjega stvarnoga znanja o vir-džini, osobitoj pojavi u tradicijskim zajedni-cama, još uvijek živoj po gorskim područji-ma Crne Gore i Albanije, a povijesno mogu-će i u širem istočno-jadranskom zaleđu. Et-nolozi, domaći i inozemni, davno su zami-jetili tu pojavu. No, koliko god brojni bili prilozi u kojima se o toj pojavi govori, oni ipak ne donose cjelovite i pouzdane odgo-vore na ključna pitanja o pojavi: koji je njezin izvor, gdje se sve prostirala, zbog kojih se ra-zloga pojavila, kakvo ima značenje. Ta pita-nja klasičnoga etnološkog karaktera ni izbli-za nisu odgovorena, pa je stoga razumljivo da niti sociološke interpretacije, kojih je ta-kođer bilo, kao ni moderna antropološka propitivanja i tumačenja nisu posve pouz-dani. Posve logično jer su, temeljeni na ne-potpunim i iskrivljenim činjenicama, osta-li nedorečeni i neuvjerljivi. Jedan od razloga, možda i glavni, dade se prepoznati iz veći-ne priloga – autori su ovu osobitu pojavu, koja je zbog svoje egzistencijalne dramatič-

nosti veoma izražajna, više koristili kao sim-bolički pokazatelj i dokaz svoje ideološke sli-ke društva. O virdžinama se više i opsežnije pisalo i raspravljalo u onim sredinama bivše državne, pa onda i akademske zajednice, na čijim je stranama ta pojava (još uvijek) bila živa – srbijanskoj, crnogorskoj, kosovsko-al-banskoj i bosanskohercegovačkoj. U Hrvat-skoj se relativno malo istraživalo i pisalo o toj pojavi. No, ostaje činjenica da je upravo u hrvatskoj etnologiji, zahvaljujući studija-ma Marijane Gušić, postignut možda i naj-bolji znanstveni domet u prikazu i objašnje-nju ove pojave tradicijskoga, običajnoga pra-va i života. Time je zapravo potvrđen para-doks da iz malo napisanoga znamo više nego iz mnogo pisanoga.

Hrvatska je etnologija ostala na tome pravcu izvrsnosti, kao prema onoj davnoj re-klami: “Piši malo, ali piši dobro!” Znanstvena rasprava može biti dobra samo ako je cjelo-vita, temeljena na utvrđenim, dokumentira-nim i provjerljivim činjenicama, s dokazivim zaključcima. Studija Jelke Vince Pallua Zago-netka virdžine upravo je na tom tragu hrvat-ske etnološke literature. Na jednome mjestu sabrane su, obrađene i interpretirane sve et-nografske činjenice i običajno-pravne nor-me, prikazano je njihovo ishodište, rašire-nost. Sva do danas poznata istraživanja ove teme pregledno su prikazana i kritički vred-novana. Konačno, kako je autorica i sama u podnaslovu istaknula, dano je opsežno et-nološko i antropološko tumačenje pojave virdžina.

Autorica je temeljito i opsežno do ku-men tirala ovu, u tradicijskim zajedni ca-ma na područjima zapadnobalkanskih gor-ja (posebno Albanije, Kosova i Crne Go re), pa i u širem planinskom području istočno-jadranskoga zaleđa, dobro poznatu po javu ostanka djevojke u roditeljskoj kući koja ne-

218


dobrano nadoknađen kvalitetom: prilozi Ma rijane Gušić, a posebno ovaj Jelke Vince Pallua, svojom potpunošću, od cjelovite do-ku mentiranosti, pregleda svih, pa i uvjerlji-vih autorskih interpretacija, nadilaze većinu objavljenoga u susjednim balkanskim aka-demskim sredinama.

Nakon dvadesetogodišnjega bavljenja i rada na ovoj temi autorica Jelka Vince Pallua suvereno se pridružila tom nizu svojom mo-nografskom studijom u kojoj je, možda i prvi put u historiografskoj povijesti ove teme, sa-brano na jednome mjestu sve što je o njoj pisano. Prvenstveno to vrijedi za sve izvore, etnografsku građu i zapise, kao i karte, a ta-kođer i za kritičko vrednovanje i prosuđiva-nje građe i njezina tumačenja. Osim etno-loške analize, koja predmet svojega bavlje-nja promatra kao kulturnu pojavu i činjeni-cu, traži njezino podrijetlo, značenje, ulogu i rasprostranjenost, autorica se trudila po-kazati i antropološki uvid koji kulturološke činjenice promatra i na osobnoj, egzistenci-jalnoj razini samih protagonista neke tradi-cijske norme ili običaja. Antropologiju, više no samu etnologiju, zanima i osobna egzi-stencija, življenje tih žena, nazivanih ostajni-cama, tobelijama, muškobanjama, muškara-čama ili, najčešće, virdžinama, u muškoj ulo-zi. Priliku ostvariti i taj spoznajni domet an-tropološka studija, pa i ova monografija Jel-ke Vince Pallua, ima samo ako uvijek ostane čvrsto utemeljena na empirijskim činjenica-ma, ako uspije odoljeti sirenskome zovu spe-kulacije koja plovi onako kako traži pomo-darstvo trenutka, najčešće inspirirano ka-kvom teorijom. Autorica je, slijedeći kanon stare škole, odoljela tom izazovu, podjedna-ko kao i onome prema kojem bi ostala kon-zervativna i posve ravnodušna prema činje-nicama koje objašnjava i ljudima čiji život istražuje. Vidljivo je iz svakoga pasusa i ret-

ma muških potomaka. Djevojka i izgledom i ponašanjem preuzima mušku ulogu. Ta je pojava u zabačenijim gorskim crnogorskim i albanskim područjima prisutna i danas. Sjećanja naroda na tu ili neku sličnu pojavu svjedoče o njezinu donedavnom postojanju i na mnogo širem području, što je, uostalom, dokumentirano brojnim etnografskim i dru-gim opisima. Zapisivači, pretežito oni domo-rodački (koji su pisali o etnografijama svo-jega naroda), ali i brojni europski i američki istraživači tradicijskih kultura, još od druge polovice XIX. stoljeća istraživali su ovu poja-vu i pisali o njoj. Od prvoga istraživača, Milo-rada Medakovića, koji je 1860. g. o tome pi-sao u knjizi Život i običaji Crnogoraca, pa do 2014. godine, ukupno je još 50 autora pisa-lo o virdžinama, stvorivši preko dvije stotine bibliografskih jedinica, manjih ili većih opisa i tumačenja, različitih autora iz raznorodnih disciplina: etnografa, etnologa, antropologa, povjesničara, sociologa, putopisaca, književ-nika itd. I filmsko stvaralaštvo, kako ono do-kumentarističko tako i ono igrano, bavilo se temom tih žena u muškoj ulozi.

U hrvatskoj etnološkoj i povijesnoj lite-raturi zapravo i nema mnogo autora i naslo-va koji su se podrobnije bavili ovom temom. Tri priloga objavila je, i to u dugom vremen-skom rasponu, prije i nakon Drugoga svjet-skog rata, Marijana Gušić (1930. g., potom 1958. te 1978. g.), a nakon nje, opet posli-je dulje pauze, devedesetih godina prošlo-ga stoljeća javila se nizom priloga (poseb-no u Studia ethnologica Croatica) Jelka Vince Pallua, tada još djelatnica Etnološkoga zavo-da Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U od-nosu na priloge i rasprave objavljivane u aka-demskim sredinama nama danas susjednih država (BiH, Kosovo, Srbija, Crna Gora itd.) u Hrvatskoj je objavljivano relativno malo o ovoj temi, ali je taj količinski nerazmjer ipak

219

OSvRTI I PRIKAZI

ka antropološkoga načina promišljanja ove teme da autorica nije ravnodušna prema tim ženama u muškom liku i ulozi; dapače, ona se trudi proniknuti u njihov svjetonazor i eg-zistenciju. Ipak, koliko god dobro rasvijetlje-na i objašnjena, ova rijetka, ali znana poja-va tradicijskoga života na neki način i dalje ostaje neodgonetnuta, kako to i sama auto-rica sugerira naslovom knjige. U kulturološ-kom smislu (prvenstveno etnološki) gleda-no, virdžine su dobro dokumentirane, opi-sane, objašnjen je sadržaj te kulturne poja-ve tradicijskoga života balkanskih gorštaka. No, zagonetka koja ostaje jest onaj osobni doživljaj, uvjerenje, odluka i sudbina samih djevojaka koje prihvaćaju tu ulogu. To je ne-što što bi svaka osobno, sama za sebe, mora-la objasniti. Kulturološki okvir, koji bi treba-la pojasniti etnologija, može nam samo po-moći, upućivati nas na bolje razumijevanje osobnih stavova, u što bi nas trebala uputiti antropološka misao. U tom pogledu, ovisno o “svrstanosti” pojedinoga autora, pitanje virdžine i dalje se može smatrati otvorenim, može se na njega tražiti i dodavati niz no-vih i novih pitanja i odgovora. Međutim, u kulturno-povijesnom smislu, s etnološkoga motrišta može se slobodno reći da je ovom knjigom zagonetka virdžine odgonetnuta i objašnjena. U jednom novinskom razgovo-ru sama autorica ovako to sažeto pojašnjava:

Jasno sam pokazala da je nuklearno pod-ručje pojavljivanja virdžina upravo na tro-međi Albanije, Crne Gore i Kosova, a da se ostali raštrkani primjeri izvan toga pod-ručja ne mogu tumačiti nekad prisutnijom patrilinearnošću, nego da ih valja shvati-ti kao posljedicu prenošenja vlaškim i al-banskim seobama. Nastanak te pojave ne možemo protumačiti pojednostavnjenom slikom balkanskog patrijarhalizma s pa-

trilinearnošću, nasljeđivanjem po muškoj liniji, ali ni samo plemenskim tipom bal-kanskoga patrijarhalizma koji uvodim u razmatranje. Zagonetka virdžine rje ša-va se uže definiranim, empirijski izljušte-nim starijim plemenskim tipom patrijar-hata, kakav je vladao na prostoru koje je i povijesno bilo područje starije plemen-ske organizacije s arhaičnom društvenom orga nizacijom – s vrlo arhaičnim običaji-ma, kao što je npr. matrilinearnost, način nasljeđivanja upravo suprotan spomenu-toj patrilinearnosti. Njezin nastanak pove-zuje se uz oživljavanje novih plemenskih organizacija u 15. stoljeću na tom istom nuklearnom području starije plemenske organizacije.

Ipak, ova tema, koliko god o njoj bilo mnogo pisano, ostaje otvorena za mnogo novih pitanja. Razlog tom gotovo paradok-su jest u tome što s jedne strane imamo do-bro dokumentiranu i poznatu pojavu, koju su pojedina istraživanja osvijetlila s različi-tih strana sve do antičkih paralela kod po-vijesnih prethodnika na istoj prostornoj po-zornici, dok s druge strane nema prevlada-vajuće i vjerodostojne ocjene podrijetla, ulo-ge i značenja te običajne ustanove tradicij-skoga života. Odgovor je vjerojatno u samim autorima – činjenice kojima su se bavili pri-je su im služile kao dokazni materijal poje-dinih teorija koje su s političkim i inim mo-dama dolazile i odlazile, nego što su se ba-vili tim istim činjenicama u smislu traženja njihovih povijesnih ishodišta, uloge i znače-nja u samoj zajednici. Zato se može reći da je autorica preuzela opsežan i zahtjevan za-datak – sve do sada napisano i istraživano o ovoj pojavi ocijeniti i raspraviti pojedine teze te dati etnološka i kulturno-antropo-loška tumačenja pojave virdžina. Ne samo

220


Upravo je ta dimenzija gotovo mistične osobito-sti ove pojave bila podloga njezinim umjetničkim pri-kazivanjima. Životno he-rojstvo žene koja se u liku muškarca na neki način žr-tvuje za spas zajednice po-znat je motiv u hrvatskoj i svjetskoj književnosti u ra-zličitim razdobljima, od an-tičkih do suvremenih. Tra-dicijska umjetnost poznaje ovaj motiv u nekim našim

junačkim narodnim pjesmama (npr. o Janku Sibinjaninu), a ona autorska bavi se virdžina-ma u suvremenim filmovima, igranim i do-kumentarističkim. U okolici Knina 1990. g. snimljen je film Virdžina srbijanskoga reda-telja Srđana Karanovića. Film se najavljivao sljedećim sažetim prikazom scenarija:

Nekada su se u nekim dijelovima Jugosla-vije obitelji bez muškog potomstva sma-trale ukletima i osuđenima na propast. Da bi se spriječilo prokletstvo, te su poro-dice jedno od ženske djece proglašavale “virdžinom”, onom koja će živjeti kao muš-karac, raditi i biti nasljednik u obitelji. Ovo je priča o jednoj od njih rođenoj krajem devetnaestog stoljeća nedaleko od Jadran-skog mora.

Ta najava filma, koji je inače bio posljed-nja tzv. republička koprodukcija u bivšoj dr-žavi, ostala je nepromijenjena u opticaju, osim što je ono “u nekim dijelovima Jugo-slavije” zamijenjeno – zanimljivo – drugom područnom odrednicom, pa se kaže “u za-bitom kršu na prostorima Kninske krajine”.

Početkom ove, 2015. godine na filmsko-me festivalu u Berlinu zapaženo je prikazan film Zakleta djevica redateljice Laure Bispuri,

da se po veličini autoriči-ne ambicije može zaključiti da je za pripremu ove stu-dije trebalo prilično mno-go vremena, nego se to i iz samoga teksta bjelodano razaznaje – knjiga je plod autoričina gotovo dvade-setogodišnjeg bavljenja te-mom. Tema je to koja po svojoj naravi intrigira, doti-če različite dimenzije kako etnološkoga promišljanja tako i različitih svjetona-zorskih (sve do feminističkih) pristupa i sta-vova. Jelka Vince Pallua na jednom je mje-stu navela sve do sada poznate autore, oci-jenila njihove priloge, prikupila sve do sada poznate izvore i građu, među ostalim i iz ne-kih talijanskih arhiva, s ciljem nalaženja tra-gova o postojanju takve pojave kod Ilira i Al-banaca. Prikupila je i građu s terenskih istra-živanja (primjerice u Istri) u područjima gdje su postojale neke slične pojave. Nizom pret-hodnih priloga i studija, slobodno rečeno, iz područja etnologije žene u tradicijskoj zajed-nici autorica je, osim sličnosti, utvrdila i po-stojanje (ili nepostojanje) kulturnih i povije-snih paralela, ali i razlika između sličnih po-java (žena uživljenih u mušku ulogu) u od-nosu na virdžine.

Također, dala je etnološka objašnjenja mogućih ishodišta, rasprostranjenosti i po-vijesne mijene ove osobite pojave tradicij-skih kultura gorskih balkanskih područja. Usto, kako je već rečeno, donijela je i crtu antropološkoga promišljanja o osobnoj eg-zistenciji ili, ovdje bolje reći, o sudbini virdži-na, žena zavjetovanih na muški život, pona-šanjem, izgledom, čašću, ulogom u onim po-rodicama, odnosno kućama u kojima ne bi bilo muškoga nasljednika.

Jelka vince Pallua

221

kosovsko-albansko-talijanska koprodukcija, snimljena prema motivima romana alban-sko-švicarske književnice Elvire Dones.

Brojni su i dokumentaristički filmovi i te-levizijski reportažni prikazi. Crnogorka Sta-na Cerović, za koju se govori da je posljed-nja živuća virdžina, postala je pravi (ili pra-va) YouTube celebrity nakon niza reportaža snimljenih o njezinu životu. Sve to pokazu-je i ukazuje na egzistencijalnu dramatičnost ove teme, doslovce života dotičnih osoba, pa je tako ona dospjela pod medijske reflek-tore, pri čemu je i naša autorica po izlasku knjige višekratno bila pozivana na sudjelova-nje (Vijenac, Globus, HTV itd.). Inače, motiv djevojke koja preuzima ulogu nedostajućega muškarca u kući i koja tako postaje primjer hrabrosti i junaštva poznat je i u drugim, pa i nama jako dalekim kulturama, primjerice u Kini, čija je književna, kazališna i filmska umjetnost puna ostvarenja koja se bave dje-vojkom koja, po strukturi onoga što se do-gađa u njezinu životu, zapravo jest neka vr-sta virdžine. Taj lik, Hua (ili Fa) Mulan, česta je tema kineske književnosti, teatra, filmova, ali i zapadne filmske industrije. Legendarna Mulan (cvijet magnolije) u kineskoj kulturi ima mitski status, kao što ga na našim razi-nama ima, recimo, Mila Gojsalić ili Diva Gra-bovčeva, iako, treba priznati, struktura mo-tiva nije sasvim usporediva. Čarolijom Dis-neyeva filmskog studija Mulan legendarna žena heroj postala je planetarno poznata i popularna. Hrvatska etnologija (a i zaintere-sirana hrvatska javnost) dobila je jednu vri-jednu studiju, kojom se ne samo iznova upo-zorava na ovaj osobit fenomen, nego ga se istraživački temeljito rasvjetljava i cjelovito tumači s različitih kulturoloških i povijesnih aspekata.

Damir Zorić

Ante Gregov Jurin

Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama

Hrvatsko književno društvo, Ogranak u Rijeci Rijeka, 2014.

osvrti i prikazi

Roman o ljudskim sudbinama

U izdanju Hrvatskoga književnog društva – Ogranka u Rijeci objavljen je 2014. g. prvi ro -man po zna toga pjesnika Ante Gregova Ju-rina Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama s na gla še no istaknutim slovima na desnoj strani korica iznad naslova romana: “Knji-ga go dine 2014.”; do voljan razlog da čovjek radoznalo posegne za knjigom koja je do i-sta jedinstvena i ne ponovljiva, tematski slo-žena i slojevita, a poetski nadahnuta i ople-menjena čitkim i pit kim rečenicama, lirskim, metaforičkim izričajima, što ci je lu struktu-ru romana diže u ozra čje rijetke ljepote, zre-le umjetnine. Ljepota u ruž no ći života, pre-pletanje lir skih, dramskih i ep skih osobitosti, gdje sve diše i živi, živi i diše u snazi umjet-ničke ri je či, u estetskoj su ges ti ji stila, kako u detaljima tako i u cjelini, čvr sto i sklad-no, stvaralački moćno, jasno, ne po mu će no, uvjerljivo.

Ako ispustimo “Predgovor” i “Pogovor”, ostaje sto šezdesetak stranica gusto pisano-ga roma nesk nog teksta, kompozicijski satka-nog u dvanaest poglavlja, slikā ljudskih sud-bina, koje se us pu tno javljaju i oglašavaju uz i kroz životnu kalvariju glavnoga lika Ši-

222


baladično in to ni ra ne roma nes kne proze te u njoj ima i gorčine i tuge, i čežnje i nostalgi-je, i trpljenja i patnje; sa mo sreće nema. Jer, što reče Ma toš pišući o Paulu Valéryju, “sreća i harmonija ne na la ze se na cilju zemaljskih dru mo va”. Slikom kojom se roman otvara, istom će se i zatvoriti.

Umjetničko je djelo veliko koliko istina iznese o čovjeku, piše profesor Ivo Fran geš, a roman Ante Gregova Jurina u tome ne osku-dijeva ni izborom teme, ni oš tri nom zapa-ža nja, ni osobitošću karakterističnih detalja, pojedinosti kojima autor na gla šeno podcr-tava u krat kim potezima ono što je bitno u osvjetljavanju i gi ba nju ljudskih sudbina, od-re đenih radnji, situacija, stanja. Jedna od tih sudbina, koje su bitno promijenile narav i ži-vot ni put glavnoga junaka, jest dobrotvor i očinski sa vjet nik, urušeni i od teškoga rada istro še ni starac, barba Ante, dobrota od čo-vjeka, ko ji je “razumio svakoga i smilovao se sva kom”. I njega progoni i razara čežnja za sta rim krajem, premda se cijeloga života nosi s te re tom grijeha, što je svojim bi jegom iz lo žio nesagledivoj patnji i sramoti Mariju, napuštenu za ručnicu s nerođenim dje te tom. Potreba da mir duši i tijelu nađe među svo-jim mrtvima du boka je i neugasiva, ona ga od vodi toliko daleko da će preskočiti i sto-ljetnu tradiciju pa tri jarhalnoga obi telj skog od goja ne bi li kremiranim prahom, posutim po moru, bar jednim zrncem pra ši ne dota-knuo og nji šte svojih djedova i pradjedova kad mu već nije suđeno da mu se vrati. A što da se kaže o oto čanki Mariji, starici koja želi da ju pokopaju s motikom (ka rak teristični detalj) koju je zad njim posjetom voljenom otoku donijela u Ameriku za us po menu, i opet iz neodoljive nos talgije, ili pak o Iva-nu s Kastavštine, kojemu je Ame ri ka oduze-la i mladost i život, a zauz vrat su mu u duši samo jad i čemer; međutim, usprkos sve mu

me G…vića, koji sve ukup nim svojim žićem i bićem simbolizira tragediju našega otoč nog svijeta što se u po trazi za srećom, slobodom i boljim životom, bježeći preko gra nice ono-dobne Jugo sla vi je, prosuo po bijelom svije-tu, poglavito po Americi i Aus tra liji, ostaju-ći trajno bolno razapet i nalomljen između bajkovitih snova i surova ži vota, iluzija i isti-ne, nepremostive daljine i ro đene domovi-ne, s neodoljivom čež njom da se vrate rođe-nom staništu, očinskom domu i gro bovima predaka.

Roman se retrospektivnim postupkom otvara slikom i likom Šime G…vića, re zi g ni-ra na čovjeka, starca koji se nosi sa spozna-jom da je cijeloga života živio u zabludi, lu-tajući i sanjajući o sreći te s bolnom spozna-jom o teškom životu naše čeljadi u bogatoj Ame rici, o robo vima rada da bi preživjeli, a ako se to dogodi, zauzvrat djecu izgube, “za-borave korijene i je zik svojih predaka”. Tako umoran, psihički i fizički urušen, bez sjaja i bogatstva o ko jem je sanjao, glavni junak ro-mana vraća se rodnom sta ni štu, Uvali svete Eufemije, što je karakterističan detalj u nizu sličnih, koji da ju posebno obilježje autorovu mu dro pi sanom romanu. Snažno je podcr-tana na gon ski neodoljiva i vječno živa veza između čo vje ka i rodnoga mu zavičaja; taj zakon je, što bi rekao Matoš, više nego fizič-ki, i nije tek slu čajno da se gla vni lik roma-na vraća vi šestoljetnim iskonskim temeljima, korijenima svo jih predaka, otoku, a nikako gra du. Na otoku su stoljeća njegovih pre-daka. Jest, za vi čaj se oglašava kao ži vo tom poklo njeni dar, osobno dobro čovjeka, svje-tlo u tmini, ali i kao prokletstvo koje muči, ki da i razdire. Problem ljudske sreće, što je sreća i koliko se ona može ostvariti u plo do-vi ma grube civilizacije ako se napusti ono što je rođenjem čo vje ku dano i što ga bitno od-re đu je, to su pitanja što izviru iz jezgre ove

223

OSvRTI I PRIKAZI

ostao je optimist i ne želi joj po klo niti sta-rost, ali ga u tome spriječi nemila smrt itd., itd. “Ako su mi oduzeli dušu, neću im dati tijelo”, stanje je duha pod jed na ko glavnoga lika i, uvjetno rečeno, sporednih likova, ko-ji su mnoštvom poveznica is pre pleteni sa ži-votnom dramom i sud binom glavnoga lika Ši me G…vića, no svaki je lik na svoj način ro-man, priča za sebe; sva ki ima svoju životnu po vi jest i sudbinu u žrv nju surove stvarnosti koja sve pred so bom drobi i lomi, melje i žde-re za ko nom jačega; i kako se u tom svijetu novca, pohlepe, ka ma tarenja, prevara, koc-ke, iz bo ri ti za ljudski dostojno življenje po mjeri čo vjeka, kako sačuvati čast, po šte nje, moralne i du hovne vrednote – to je sudbo-nosno, temeljno pi tanje što ga nameće i po-kreće pred čita te ljem ovaj, ponavljam, mu-dro i nadahnuto pisani ro man Ante Gre go va Jurina. A u tom su kon tekstu oštro sagledani, živo i plastično, uvjer lji vo obli ko va ni svi liko-vi romana, njihove sud bine u psihičkim kri-zama, usponima i pa do vima, sno vima i stra-hovima, a sve to preko ni za živopisnih dija-loga, unutarnjih mo no lo ga, po tresnih ispo-vijesti; u karakterizaciji likova po služit će se autor i kratkim po red ba ma, me taforama, pa i simbolima, ali stendalovski po mno, krajnje racionalno, samo to li ko ko li ko su u funkciji duševnoga stanja lika:

Nebo nad Phoenixom očima došljaka iz-gle dalo je čudno, oblaci bi se na tre nu tak skupili pa odmah razišli, čineći tako neku igru prirode sličnu Ši mi nu sr cu, ko je je bilo mirnije na trenuak jer je dalje od onih koji ga go ne i... ‘tužno u ne po zna tom gradu’.

Dani su tekli jedan za drugim, lijeno kao da su se utapali sami u sebe, kao ni zin ska rijeka koja se razlijeva i čeka u hladu vrbi-ka, nikako da kre ne... A i ka mo bi? Katy je zamijenila dan i noć...

Impresionira maštovitost i stvaralačka moć autora da tako svestrano obuhvati ži-vot, go tovo u totalitetu, da ispreplete tolike ljudske sudbine, redovito uzbudljive i na pe-te kon flik te, dramatično intonirane situaci-je uz nerijetko i ljudski tople i djeljive stra-nice, što sve pri donosi sveobuhvatnoj karak-terizaciji likova, profiliranju njihove osob no-sti, stvara lač kom ra zotkri vanju dobrih i lo-ših strana u oblikovanju karaktera, nji hova bića i žića. Jest, pr vi je nac Ante Gregova Ju-rina djelo je jedne izuzetne na da re nosti, ali i bogatoga životnog is ku stva i znanja, djelo autora koji zna udahnuti dušu svo jim liko-vima, živo sudjelovati u nji ho vim bremeni-tim brigama, bolima, rados ti ma, duševnim krizama, strahovima, razoča ra njima pa mu likovi žive pu nim životom, stva ralački isti-nito, uvjerljivo, neupitno i suges tiv no. Sto ga smo, nakon proči tanog i do živ lje nog roma-na Ante Gregova Jurina i mi bogatiji za jedno is kustvo koje nismo ima li, a opet svatko će naći djelić sebe u viziji života koju nam djelo pru ža. Tko će za bo raviti Anđu iz zadarsko-ga zaleđa i njezine “velike, crne, sjajne oči”, što su Ši mu po godile “kao munja s vedrog neba” u mladosti kad su se našijenci našli i susreli u Ame rici ili pak onaj susret posli-je trideset godina “dvoje napaćenih i umor-nih šez de set go diš njaka tužnih očiju u kojem je svaka riječ izražena s gorčinom”? Šime iza se be ima breme pa dova, progona, strahova, krivih stran putica, a Anđa breme ropskoga ra da, doživljenih pre va ra, poniženje, propa-li surovi brak, no za razliku od barba Ante i bar ba Ši me, kao majka i ba ka, uz sinove i unuke, neće se smrću oprostiti od grubo-ga ži vo ta bez zna ka i imena. Dir lji va je bor-ba te hrabre žene da prkosi životu u obra-ni osob ne slobode, dok je život bije sa svih strana od ranoga djetinjstva i djevojaštva u sta rome zavičaju pa do sta rač kih dana u no-

224


Sav svoj život posvetio je zemlji i od nje cr-pio naftu koja ga je punila nov cem a izje-dala sreću u njemu.

Tako se melodramski zatvorio jedan pro-kletstvom natopljeni život obitelji Gor don Hor man – Tom Horman, poglavlje bez ko-jega bi ovaj roman bio uskraćen u jed noj bitnoj di menziji – kontrastu između boga-tih i siromašnih; kontrastu koji je Šimu zbu-nio još kao mla dića kad se našao u New Yor-ku: s jedne strane Peta avenija u zna ku sjaja i bogatstva, a s druge “sirotinja koja leži na kartonima 42. ulice”. Jest, kon trast je temelj-ni stilski postu pak u kompoziciji autorova romana. Bitno je obi lje žje njegove složene i slojevite tematike na svim razinama, ali to bi zahtijevalo sup til ni ju analizu, što nadilazi in-tencije ovoga ogle da, no, primjera radi, na-vodimo samo je dan koji apostrofira početak duge i uzbudljive pri če ne po mirljivih svjeto-va između si romašnih i bogatih, interesom nametnutih odnosa, a ri ječ je o spo menutoj bo ga taš koj obitelji Horman, u kojoj je sve-ga bilo, bučnoga sjaja i ne pro cije nje noga bo-gatstva, a nadasve uvjerenja da se sve u živo-tu može kupiti, posjedovati; da, svega, sa mo ne lju bavi, prave i iskrene ljubavi, bez koje nema sreće, sretnoga života:

Između nje (Katy) i Šime postojao je ne-prohodni jaz razlika, a most ne pro ho dan i rizičan za prelaženje... Samo što se ne uruši!

Usprkos velikom bogatstvu, na kraju svi redom ostaju u grču osamljenosti, de pre siv-ni, slomljeni, nekontrolirano uzburkani, na-pušteni; tek na pogrebu paradno su okru-njeni moć nicima kapitala, što su pohr lili sa svih strana na sahranu Tome Hor ma na ni ne sluteći da će i oni zaključiti svoj život kao i Hormanovi. Gusto pisani ro man, nabi-jen zbivanjima, is prepletenim zapletima, na-glim, neslućenim obratima, na pras nim smr-

vo me. Kad je riječ o likovima romana, po-se bno poglavlje života vezano je za Šimu i Katy, kćer ku industrijalca i vlasnika naft nih polja, rafinerija i brodova, Tomu Hormana, sina ma đar skih doseljenika koji su se na šli u Americi kao i naš svijet u potrazi tr buhom za kruhom. Ig rom životne sudbine si ro mašni se, a talentirani mađarski student geo lo gije zaljubio u kćer ku staroga Gor do na Hormana i tako uletio u veliko bogatstvo stro ga i prga-va čovjeka; ne ra do do šao i nerado viđen, no uvjetno prihvaćen; ulazi u brak s Katy, pri-hvaća njihovu vje ru, prezime, pravila pona-šanja, ali i moćni kapital Gordona Hor mana. Iz tog se braka To me Hormana i Katy, kćerke staroga Gordona Hormana, rodila Katy, ime-nom i hi ro vitom pri ro dom slika svoje majke; Katy koja će sebe sudbinski ugra di ti u kal-va rij ski život glav noga junaka romana, Šime G…vića. Kroz mnoštvo uzbudljivih si tuacija, na pe tih dramatičnih sta nja, zloslutnih isho-da, sukoba, interesa, obiteljskih ne sre ća, tra-gedija Ante je Gregov Ju rin velikim majstor-stvom tu dionicu romana isprepleo obi telj-skim likovima i njihovim ne sre ća ma, snaž-no podcrtavajući svu pogubnost i tra gičnost čo vjeka kad se sreća veže uz moć nov ca, zgr-tanje kapitala, ugled za ma te ri jalni probitak; kad se definitivno gube, napuste pra ve ljud-ske vrednote, kad po ne sta ne ono što bi “tre-balo bi ti sveto, a to je ljubav, ljubav pre ma bližnjemu i bo gat stvo... duha u vjeri”. U tom kon tek stu nije bez duboke simbolike smrt glavnoga aktera u spomenutoj dionici roma-na, kad Ši min zaštitnik, iz interesa do bro či ni-telj, Tom Hor man, potresen obiteljskom ne-srećom, za ključuje svoj život “otvorenih oči-ju i ot vo renih ustiju, potrbuške, ležeći na tra-vi”, nakon obi lato ispijenih viskija, u kojima se zau vijek oprostio od života i nade u obi-teljsku sreću.

225

OSvRTI I PRIKAZI

tima, što bi moglo os ta viti dojam konstruk-cije, no pod perom Ante Gre go va Jurina dis-ciplinirano, a nadah nu to sve diše i živi kao sam život, izvorno i zdra vo, realistički, prem-da sadržajem bolno i tragično.

Svako je umjetničko djelo duboko auto-nomno, individualno, stvaralački nepo nov -lji vo, i u tom ga je smislu teško teorijski de-finirati, ukalupiti, strogo smjestiti u ne kakve ob ras ce teorije romana. Roman Ante Gre-gova Jurina izmiče okvirima teo rij skih obra-zaca; os lo bođen je klasične fabule, klasične naracije, epske deskripcije i u tom kontek-stu au to ro va vi zija života duboko je indivi-dualna, podjednako društ ve nog, sociološ-kog, psiho loš kog, etičko-moralnog, misao-nog, rekao bih čak i filo zof skog karaktera svojim bogatstvom sen ten cija, univerzalnih istina koje u sebi sljub lju ju i asimiliraju biblij-ske poruke i pouke. Kom pozicijski građen na kontrastu, je zi kom simbola rečeno, dobra i zla, u romanu se zr ca le dvije društvene sredi-ne, jedna do maća, zavičajna, obilježena pa-trijarhalnim odgojem, po ro dičnim redom ži-vota, ra da i poštenja; toplinom kućnoga og-njišta, što se vidno osjeća u nizu sje ćanja i pri sje ća nja, uspomena, kako autora tako i likova u romanu, koji, po red ostalog, ima i naglašeni autobiografski karakter, i druga, u odnosima društvenim, de hu manizirana, hla -dna i okrutna; obilježena snagom novca, za-konom jačega, gdje se svi u bor bi za op sta-nak gologa života, kako reče glavni junak ro-mana, “koprcaju, i svakom ne što ne dostaje i u tom traženju prođe život”. No, ono što je posebno lijepo u toj sumornoj bor bi za goli op sta nak, ljudska je solidarnost u nevolji, potreba da se vide, čuju, iza đu jed ni drugima ususret, što već danas u našem životu obila-to izostaje. Tako ro man Ante Gre gova Jurina svojim mno gostrukim istinama aktualizira i naš suvremeni ži vot, tešku spoznaju o gor-

koj sudbini čo vjeka našega vremena u svijetu pro ble ma tič nih i nesigurnih vri jednosti, dok su se stari, pro vjereni stoljetni odnosi u živo-tu obi telji, selā i gradova na glo napustili, za-boravili, ras tro jili; naglo se dogodilo ono što ne umrla kaljska pjesnikinja reče: “ni selo viš-je selo ni”.

* * *

Da zaključimo, riječ je o romanu koji izmi-če okvirima klasičnoga romana, do ži v lja jem i poetskim izričajem originalan i moderan, bogatstvom zbivanja maštovita i uz bud lji va vi zija života koja uz vanjsku, čvrstu, sintetič-ki zgusnutu jezičnu strukturu no si u sebi bo-gati svi jet slika i priča u portretiranju likova koji imaju psihološku, mo ralnu i idejnu du-bi nu i po vijesnu težinu, osobito u kontek-stu onodobnih hrvatskih pri lika, društvenih i po li tič kih, pe desetih godina, poslije Drugo-ga svjetskog rata. Doista, roman Ante Gre-gova Jurina po tre sno je svje dočanstvo o ne-vremenu, o ljudskoj ne sreći, o tragediji naših otočana kada su svo jim masovnim bijegom, osobito mla do sti, ostavili naša sela opusto-šenima. U njemu se na po seban način zrcali ranjena duša na šega čovjeka, unutarnja dra-ma psihički opte re će nog, za pu ni ljudski ži-vot iz gub lje nog bića koje poslije životnih kal varija, poput Šime G…vića, ne na lazi sebe ni u tu đi ni ni u domovini. Nepovratno izgu-bljen, sam, daleko od lj udi, tek u raz go voru s kri jes nicama, pod punom mjesečinom, ot-kriva “sretan trenutak iden ti fikacije i svr he vlas titog života” parafrazi rajući Isusove rije-či: “Ja sam Put, Is ti na i Život” (Iv 14, 6–7), što u ro manu glasi ovako: “Ja sam sreća, istina i ljubav, tko u mene vjeruje, živjet će vječno.”

Darovito pisan roman, zanimljiv i uz-budljiv čeka svoje čitatelje, ljubitelje do bre knjige.

Mladen Dorkin

226

jedničku zbirku priča Samo ti pričaj) i objav-ljenim pričama u hrvatskoj književnoj perio-dici Robert Nezirović nametnuo se kao zna-čajan pripovjedač. Već u svom prvom objav-ljenom romanu – Leptiri vole svjetlo (2009.) – dok prikazuje zadarsku svakodnevicu kroz raznolike pojedince, između ostaloga, sa sa-moga ruba i društva i zakona, uspješno odra-žava sve tenzije današnjega bivanja s nagla-skom na složenoj problematici su vremenoga društva.

U novom romanu – Klopka za četvero – autor nam nudi i podastire univerzalne i vječne teme koje nikada ne nestaju i ne gube čar ljepote i oštricu aktualnosti. Na prvi tren četvero protagonista, a uz njih i njihovi naj-bliži, gube i dobivaju uspjehe i ožiljke, traže-ći razloge za mnoge svoje poteze. (U podna-slovu stoji naziv Četverogub – arhaični izraz u značenju nečega što se iskazuje ili ostvaru-je na četiri načina.) Neminovno nas zaskače i opominje carverovska “tuđa sudbina” dok čitamo i govorimo o ljubavi, strasti, stresu i obiteljskim nelagodama.

Naime, dvije obitelji (Pavići i Marići) ne-mi lim događajem maloljetničkoga nasilja bu du povezane i isprepletene u čudni ži vot-ni vrtlog. Pisac sigurnim potezima zreloga

Robert Nezirović

Klopka za četvero

Funditus Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

Poetično i gubilačko rasplitanje života

Robert Nezirović (Zadar, 1964.) u hrvatskoj kulturnoj javnosti poznat je kao jedan od za-četnika i utemeljitelja nove književne scene. Zadarska književna skupina Zapis promotor je suvremenoga književnog izraza mlađih i još uvijek neafirmiranih pisaca – ne samo zadarskoga područja, nego i šire – u smislu širenja hrabrijeg i poticajnijeg bavljenja pisa-nom riječju.

Svojim proznim uradcima, mnogim knji-ževnim nastupima (zapisovci su objavili za-

Prikaz knjige Roberta Nezirovića

227

pri povjedačkog zanata izvlači na površinu sve slojeve duševnih previranja, sumnji, mr-žnji i nevjera te uspijeva pronaći svoju novu ekspresivnost u izričaju. Mnoge su tu zaple-tene duhovite sekvence urbanoga života, ali i mračne tegobe koje prate današnji naoko lagodni život intelektualaca.

Širok raspon životnih preokupacija i pre-viranja u ich-formi samo četvero ljudi, njiho-ve istine i stavovi izneseni iz kuta svih aktera tjeraju nas svojom napetošću u četverovez fa-bule i nose infiltriranom poetičnošću izraza.

Rez u tkivo, kao i asocijativno prepozna-vanje grada i ljudi čvrsta su stvarnosna pozi-cija likova osvijetljenih iz drugih, tamnijih ra-kursa. Daju svijet raznostran i četverostran, ali ponekad uzvitlan i konfuzan u kolopletu grubosti i topline pojedinih likova. Tu i tamo izbija na površinu sudbinska predodređe-nost ili blizina prokletstva, a potom ostaje-mo zapitani i začarani onim što nam se ipak događa.

Pisac pripovijeda brzo, dinamično, ne za-stajkujući i ne inzistirajući odviše na jezič-noj izbrušenosti izraza. Nema pretjerane de-skripcije, ali zato su prisutne upečatljive sli-ke i nagli obrati događanja kako bi priča bila preglednija i čvršće uvezana.

Kratki roman poetičnoga naslova Četve-rogub nosi u sebi grubu stvarnosnu priču, a u određenom smislu sažima temeljne zna-čajke i tendencije suvremene hrvatske pro-zne produkcije. To je dobro napisana i vrlo zanimljiva knjiga, već sada slobodno može-mo ustvrditi, sve uspješnijega proznog pisca Roberta Nezirovića, koja predstavlja i veliki doprinos afirmaciji kreativnoga rada skupi-ne pisaca zadarskoga kruga.

Vlatko Majić

Tomislav Žigmanov

Minijature vlastitosti

Matica hrvatska Zagreb, 2014.

osvrti i prikazi

O novoj pjesničkoj zbirci Tomislava Žigmanova

Minijature vlastitosti naslov je četvrte zbirke poezije Tomislava Žigmanova, profesora fi-lo zofije na Teološko-katehetskom insti tutu Subotičke biskupije. Prethodno je Žigma-nov objavio zbirke pjesama Raskrivanja i Bu-njevački blues te poemu “Bez svlaka mraka”. Njegov pjesnički izričaj odlikuje se sažetošću izraza i refleksivnošću. Uz poeziju piše i pro-zu, uglavnom filozofske eseje, zapise iz sva-kodnevice i prozne monologe. Djela su mu prevedena na mađarski, engleski, njemački, rumunjski i rusinski jezik.

Angažiran je i politički, ponajviše u borbi za ravnopravnost Hrvata u Vojvodini, a dje-luje i kao ravnatelj Zavoda za kulturu vojvo-đanskih Hrvata. Često se javlja kao oštar kri-tičar politike vladajućih krugova u Srbiji pre-ma hrvatskoj manjini te pritom sam konsta-tira da je nezahvalan položaj biti član iste. U Žigmanovljevu književnom radu nerijetko se javlja osjećaj marginaliziranosti, koji proistje-če iz njegova životnog položaja člana nacio-nalne manjine Hrvata u Srbiji.

Zbirka Minijature vlastitosti tiskana je 2014. godine u izdanju Matice hrvatske u

228


Uz pjesme mahom refleksivno intonira-ne, u ovom ciklusu prisutne su i kraće pje-sme u kojima više otkrivamo igru riječi ne-goli dublji smisao. Takva je i pjesma “Dina-mika mara”.

Blijedi napor, kopni žar...

Trijezni tuga, roni mar.

Prijeti žagor, sreće gar.

Slijedi druga, truda dar.

Drugi ciklus, “Nježnosti dodira zemlje”, najvećim dijelom donosi pjesme o pjesniko-vu rodnom zavičaju. Ljubav prema rodnom Tavankutu pjesnik je pokazao u pjesmi “Pro-ljeće u Tavankutu”, a ovdje se nalaze i pjesme posvećene Subotici, Bačkoj, Čikeriji (“Šibe-nik via Subotica”, “Spokoj Bačke”, “Čikerija je-ca”, “Jeka čikerijanskog proljetnog jutra” itd.). Rodni kraj mjesto je koje odiše mirom te kao takvo pjesnika zauvijek veže za sebe. Iako je život u njemu težak i naporan, iz toga tru-da i rada izviru osjećaji zadovoljstva i sklada, ravnoteže i šutnje. Očituje se to u pjesma-ma “Daljina zove”, “Ravnica sreću ljudi plo-di”, “Zaborav strepnje”, “Mirovi site zime”, ali i u pjesmi “Mili spokoj”.

Proliće je.... Rast života u miru

grmi nijem: rascali života rast sijeva u blizini, tu.

Zove zemlja, zove! Cjelovi napora robe život sav...

Zagrebu. Podnaslov Krajolici života i životo-pisi zavičaja otkriva da su u njegovim pje-smama kroz doživljaj zavičaja snažno ispre-pletena životna iskustva koja iz njega izviru. Zavičaj se tako javlja kao ishodište, utočište, ali i mjesto mirne tišine koje uvijek iznova privlači i zadržava pojedinca uza se.

Knjiga je podijeljena u tri ciklusa: “Ugrizi rascijepa života”, “Nježnosti dodira zemlje” i “Cjelovi blizine neba”. U prvom ciklusu pre-vladavaju pjesme refleksivnoga karaktera i egzistencijalne tematike. Temeljni osjeća ji ko ji se javljaju u ovim pjesmama jesu osjećaji stra ha i strepnje od okrutne svakidašnjice te nade i vjere u bolje sutra. Pjesma “Bol” odiše egzistencijalističkom slutnjom čovjeka koji strepi od sadašnjice i nada se boljem sutra.

(...) uvijek samo naprijed k boljem i uspravnoga hoda

mračno trajućim svijetom znojnoga čela

čovjek tugaljivo ćuti ustraj nade

krhkoga svjetla nadolazećega sutra.

Pojedine su pjesme socijalne tematike, iako su takve rijetke. “Zbilje gladnih” pjesma je u kojoj autor prikazuje surovu stvarnost siromašnih i obespravljenih koji mogu samo sanjati o hrani.

Kuša se ukusna, da, dobra je,

juha iz dalekog kristalnog tanjura snova.

(...) Jer, glad, glad zbiljska, prava,

prostrana je u vrtu svijeta siromaštva neiskrivljena, jaka.

229

OSvRTI I PRIKAZI

Dodiri svega! Žulji sreća, žulji, a mili spokoj...

Dok šutnja traje, mir je skoro svet – zbore tek žudnje plodova svijet...

Treći ciklus, “Cjelovi blizine neba”, opse-gom je najkraći ciklus ove zbirke pjesama. Iz samoga naslova možemo iščitati tematiku pjesama prisutnih u ovom ciklusu – religio-zne pjesme u kojima izvire čovjekov osjećaj vjere u spas, kraj boli i početak novoga živo-ta u Kristu. U pjesmi “Krasovi odaziva” kao temeljni motiv javlja se duša nesretnoga čo-vjeka koja jeca umorna od života sve dok ne osjeti Zov Iskona, dodir vjere i ljubavi koji čo-vjeku pruža utjehu i snagu u životu.

(...) I jeca duša, onda, pršti od suza ona povazdan i sva ...

... I bude tako, bude tako

sve do zova...

Zova Iskona, koji žudi

vjeru nijem!

Zova Ljubavi, koja traži

voljā plijen! (...)

Uz religioznu tematiku, u ovim se pjesma-ma ponegdje upliću motivi neizostav noga zavičaja – Tavankuta, Čikerije i Bačke, pri čemu pjesnik naglašava tri najvažnija ele-menta u svom životu, a to su njegovo vlasti-to životno iskustvo i poimanje, vjera i zavičaj.

Primjetno je da zbirku pjesama Minijatu-re vlastitosti Tomislava Žigmanova karakte ri-zi ra duboko egzistencijalističko promišljanje

o čovjeku pojedincu unutar okrutne svakod-nevice koja ga okružuje. Ono što pojedincu pruža utjehu dvije su točke – zavičaj i vjera, koje mu služe kao vječno utočište. Izraz ovih pjesama ponekad je hermetički zatvoren, u nekim pjesmama nailazimo na igru riječima, a u nekima pak na prepletanje standardnoga jezika i dijalekta, što nam daje za pravo za-ključiti o bogatstvu Žigmanovljeva pjesnič-kog izričaja. Takav pjesnički izričaj svakako traži pomnoga, intelektualistički orijentira-noga čitatelja koji će uspjeti doprijeti do srži i ljepote ove kompleksne pjesničke riječi.

Ivana Rabadan-Zekić

230

Zbirka započinje pjesmom “Fotogra fi-ja desetogodišnjaka”, u kojoj autor osli kava bolnu spoznaju nemoći odrasloga čo vjeka spram dječačke “energije bljeska superno-ve”, što će oslikavati i u drugim pjesmama kao nemoćni promatrač života i svijeta ne samo iz lokalne, nego i iz globalne vizure. Preko motiva triju labuda autor će konsta-tirati gorčinu spoznaje o postupanju s ljepo-tom (“Pjesma o tri labuda”: jednog dana neki prolaznik mi je rekao / da su ih pronašli ba-čene na smetlište), a pišući o mrtvima hra-bri se neznanjem pred spoznajom o relativ-nosti mučnoga ljudskog života. Ta spozna-ja provlači se i kroz ostale Klarićeve pjesme, posebno kada se zagleda u budućnost (“Ho-telska soba”: lice budućnosti koje vidim / ista je znojna nakaza / koja me prati godinama) ili kada opisuje ljude zapletene u svakodne-vicu (“Armenski intermezzo”: u narkotičkom strahu putnici su / kroz sintaksu čelika i beto-na / pokušavali vidjeti nebo / ... nije prvi put da nas je nebo ugušilo / pretvorivši se u roma-ničku apsidu), a jedino slijepac može doživje-ti ljepotu umjetnosti i ljepotu života (“Bijeli štap”: U tami / mogu biti bilo čiji san). Mno-ge Klarićeve pjesme inspirirane su velikim umjetničkim djelima ili služe kao korelativi za opis trenutnoga stanja u kojem se nala-zi realnost. Ljudi pod bremenom stvarnosti i globalnih prijetnji zaboravljaju na viši smisao života (“Platno iz Bordeauxa”: svjetlost preko koje se okreću / škripavi drveni kotači), a koli-ko život jest stalna mijena, ipak je neponov-ljiv i unikatan (“Morgenstern”: ali opet Eli tko će u poljima / označenim kredom / prosipati jutarnje zvijezde). Pjesnik je onaj koji u svom neznanju može naslutiti dublji smisao (“Ka-men”: sve što postoji postoji u meni / kaže mi kamen / ali ne zanosi se / ne pomišljaj da si ovladao / umijećem govora / nisi od kame-na), ne i iskusiti (“Orah”: ali naša pravednost

Ivan Klarić

Digitalni žamor

Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić” Šibenik, 2014.

osvrti i prikazi

Digitalni žamor – tjeskobno promatranje svijeta suvremenoga intelektualca

U prosincu 2014. u nakladi Gradske knjižni-ce “Juraj Šižgorić” u Šibeniku tiskana je još jedna zbirka pjesama šibenskoga odvjetnika Ivana Klarića, naslova Digitalni žamor. To je, nakon zbirki Ruže i ništavilo (2006.), Mjeseče-va kuća (2009.) i Noino zrcalo (2013.) te ro-mana Henok (2012.), četvrta Klarićeva zbir-ka, kojom se već može svrstati u značajna ime na suvremenih hrvatskih pjesnika.

Zbirka broji 49 pjesama podijeljenih u četiri ciklusa, koja akademik Tonko Maroe-vić u “Pogovoru” označuje kao “putopisno-dnevnički” ciklus, “ljubavni (ili: metaljubav-ni) kanconijer”, zatim ciklus “najbliži parafra-zama klasičnih motiva i amblematskih figu-ra” te “svojevrsni smrtopis, posebno lociran i datiran zbivanjima na početku Domovin-skog rata”.

Sam naslov zbirke upućuje na optereće-nost suvremenoga čovjeka, intelektualca i umjetnika tehnološkom “bukom”, izostan-kom humanoga, izvorno ljudskoga, “zaglu-šenog” pojavnom stvarnošću, što se da išči-tati iz većine pjesama u zbirci.

231

OSvRTI I PRIKAZI

/ može se ostvariti / samo u ekstraktu sna), osim ako se ne svedemo na golo postojanje, što autor povezuje s pojmom neznanja.

Drugi ciklus posvećen je “ljubavnim” te-mama, no autor, koketirajući s književno-šću i slikarstvom, propituje smisao ljubav-nih odnosa i prirode ljubavi, što je posebno vidljivo u pjesmi “Projekcije ljubavnih kome-dija”, iz koje iščitavamo da se ljubav ostva-ruje prema “kodeksu vremena” bez “...imalo odvažnosti / za galaktičke odiseje / hrabro-sti je bilo dovoljno jedino / za posve urednu građansku komediju”. Ista se tema nastav-lja i u drugim pjesmama (“Ljubavni portret”, “Dogodilo se”, “Alegorija trenutka”), u koji-ma autor svjedoči o nemogućnosti postoja-nja istinske ljubavi i svođenju iste na trenut-nu zaslijepljenost (Na zidu razgovaraju naše sjene / zgužvane / bez nade / da će naše ruke / ikada dosegnuti čudo), ali se i proširuje ma-štanjem o romantičnoj ljubavi, nemogućno-šću iskazivanja osjećaja (“Adaptacija Shake-spearea”, “Nisam te znao voljeti u mraku”), slavljenjem praznine (“U očekivanju gospo-đe Shunyate”), slučajnim susretima i prvim ljubavima (“Dagerotipija”: prve ljubavi ipak imaju / svojevrsnu didaktičku vrijednost / one su pod sjetnik da je svaka ljubav / – pa i ona prava – / razgovor dviju harlekinskih maski / iza kojih se znoje / lica dvaju mrtvaca).

Treći ciklus detektira suvremene proble-me, od rođenja i svakodnevice (“Vodeni sa-ti”) preko ponavljanja uvijek iste povijesti i propitivanja svrhe i prirode znanja (“Doga-đaji”: ... Trebali smo naučiti / promatrati pro-ljetnu livadu. / I pritom se naoružati uporno-šću djeteta / koje puzeći svladava prve kora-ke. / U anatomiji poljskog cvijeta / oslikana je anatomija svemira.) do propitivanja smi-sla umjetnosti (“Das ist Weimar – Es ist nicht Weimar”) i humanosti (“Horribile dictu”). Geniji bivaju u tamnicama, tehnologija je

zamijenila ljudskost, kapitalizam proiz vodi bes kućnike (“Učenik”), civilizacija srlja u pro-past (“Izvještaj s neba”), jer nema pravde, a zakoni su na strani snalažljivih i beskrupulo-znih. Lirski subjekt je razočaran takvim svi-jetom (“Minijaturist”) i postavlja pitanje o smislu umjetnosti, o smislu pjesništva (“Koc-kar”: umjetnost je umijeće gubitka / ... poezija će nas iskupiti / poezija nas neće iskupiti) u ta-kvom svijetu, i iako svjestan da su riječi “ob-mana da se prepustimo vjetru” (“Mehanič-ki labud”), ne odustaje. Ne odustaje od rije-či i života iako zastaje pred nesigurnom bu-dućnošću (“Sigurnost”) i očekivanjem smr ti i transmigracije (“Podzemni psalam”), svjes-tan da “život nije premijera” i da “stalno sje-dimo u magarećoj klupi” (“Teatrologija”). Za njega je život kazalište (“Kazalište na obali”), kao što je bio i za Shakespearea, uzora pje-sničke inspiracije, iako je danas taj život puno suroviji i gazi sve pred sobom, pa i u liku gos-podina Rockefellera (“American beau ty”). Moderni intelektualac ne može ne čuti “ža-mor”, ne može ne registrirati suvremenu pat-nju svijeta i zato nema utjehe (“Dodir”).

U posljednjem, najkraćem ciklusu, autor se osvrće na temu nevinih žrtava i stradalih u ratu. Govori se o miru na račun poginu-lih (“Adrese”), ali nema iskrena suosjećanja. Dekor povijesti promijenio se i dok se prije ratovalo prsa o prsa, danas “moderni tirani ubijaju bespilotnim letjelicama” (“Otvaranje perspektive”), nitko više nije siguran i pro-mijenila se perspektiva – rat je postao nešto normalno (“Ratni portreti”), ljudi rezignira-ni i bespomoćni. Ideologija uništava ljudsko dostojanstvo (“Podzemni tango”), a umjet-nost je zloupotrebljena (“Bez prijevoda”). U svemir šaljemo sondu s Bachovom glazbom, a ne šaljemo poruke o svem zlu koje smo po-činili. No, “ljudska bol je istina nespoznatlji-va / ali ne treba prijevod”, upozorava autor.

232

Tomislav Marijan Bilosnić

Vrt

3000 godina za dar Zadar, 2014.

osvrti i prikazi

Bukolički versi i rime

Zavidna stvaralačka plodnost Tomislava Ma-rijana Bilosnića iznjedrila je još jednu pjesnič-ku zbirku – Vrt. Lapidarni kritički tekst prisu-tan na njezinim koricama govori o tome da je ona pozicionirana u drugu fazu Bilosniće-va stvaralaštva, a genetski se vezuje za nje-gove prethodne zbirke Tigar, Kuća i Afrika. U njoj je prisutan središnji motiv vrta, koji se semantički grana i tematizira u brojnim pro-storima literature i ljudskoga iskustva. Prije nego pokušam eksplicirati prethodno nave-denu tvrdnju, naglasit ću da je Bilosnićev lir-ski subjekt u ovoj zbirci opet panhumanistič-ki orijentiran (kako je bilo i u zbirci Afrika), no on je i intimistički i ispovjedni, što je novi-na u odnosu na posljednje zbirke. Vrt je me-tonimija bukoličkoga raja ili bar neke supsti-tucije za nj, a tradicionalno ga vezujemo za topos naziva locus amoenus. Bilosnić mu pri-stupa iz literarnoga, kulturalnoga, filozofsko-ga, arhetipskoga i životnoga modusa. U lite-rarnom modusu nalazimo intertekstualne re lacije prema stvaralaštvu Petra Zoranića (“Pe rivoj od Slave”). Kulturalna razina dono-si niz pjesama u kojima se tematiziraju svoj-

Pjesme Ivana Klarića pisane su slobod-nim stihom i iako obogaćene motivima iz svijeta kulture, povijesti, mitologije i knjiže-vnosti, bogatim vokabularom i osebujnim metaforama, govore o općeljudskom tra-ženju smisla života, o traganju za istinskom ljubavi, a u toj potrazi autor bilježi bezoč-nost tehnološki razvijena suvremenoga svi-jeta i odsutnost empatije, pitajući se o svrsi umjetničkoga stvaranja tijekom povijesti do danas i o snazi vlastite riječi kao pjesničkoga doprinosa u okviru prebrzih svjetskih zbiva-nja u kojima se pojedinac čini nebitan i ne-važan. Nije pretenciozno ustvrditi da Klari-ćeve pjesme imaju snagu dotaknuti čitatelja i potaknuti ga na razmišljanje i djelovanje za opće dobro, tako da ovaj erudit i poznava-telj kulture potvrđuje Šimićev stih “Pjesnici su čuđenje u svijetu”.

Danijela Grubišić

233

OSvRTI I PRIKAZI

stveni kulturemi (“Getsemanski vrtovi”, “Va-tikanski vrtovi”, “Vrt u Jeruzalemu”, “Kineski vrt”, “Aleksandrijski vrt”, “Vrt sv. Franje”). Fi-lozofska razina interferira s religijskom (pan-teističkom) i obuhvaća svjetonazorsku sfe-ru lirskoga subjekta (Bog je svuda, svaka la-tica, Kroz vrt hodim / u beskonačnost, Vječ-nost je vrijeme / vrijeme je vrt). Arhetipski modus pojavljuje se u metaforičkom obliko-vanju motiva stabla koje posjeduje snažne simbološke konotacije (ud, os na kojoj se vrti sunce, uspravna vatra budućnosti), metafo-ri vrta (eter složen od boja i šumova) i nje-go vu magijskom značenju (I maleni puž / u vrtu postaje biser). Životna razina tematiza-cije uglavljuje se u stratum koji obuhvaća Bi-losnićev ispovjedni subjekt koji se vješto te-matizira. Kako trenutno pišem o subjektu is-povjedne lirike, smatram da se on primarno definira autobiografičnošću na diskurzivnoj, a ne žanrovskoj razini, koja podrazumijeva veće pozitivističko približenje instance au-tora instanci subjekta, istančanom emocio-nalnom stratifikacijom i semiotičkom kvali-fikacijom lirskih iskaza (konstativnost i per-formativnost). Da ne ulazim u minucioznu razradu teza i prevlast ne predam vlastitom nego Bilosnićevu radu, osvrnut ću se na pje-sme u kojima je taj tip subjekta prisutan. To su: “U vrtu provodim samotan život”, “Sagra-dio sam vrt usred šikare”, “Sijući sjeme po-stao sam trava” i “Izvan slika”. U njima Bilo-snićev subjekt pokazuje najintimniji odnos s vrtom i gotovo da se u nj objektivira. Osim tih sjajnih ispovjednih impostacija, postoje i one gdje se zbiva realizacija metafore ispo-vjednosti i Bilosnićev subjekt nastoji seman-tički izjednačiti vrt i stvarnost, tekst i zbilju (“Zrno prosa”, “Vrt prelazi u stvarnost”). Na-vedeni diskurzivni slojevi zbirke objedinjeni su Bilosnićevom već prepoznatljivom mani-rističkom metaforikom (Ruke su vez od gran-

čica zvijezda, stablo / školjka nad mojom gla-vom, stablo (vodomet podzemlja, parabola vala na krušnom brežuljku), kaligrafija izra-slih biljčica, vrt (zelena ploha samoće), rije-či (zemaljsko zviježđe)). Navedena se meta-forika izrazito razvija i postoje primjeri pje-sama koje možemo smatrati tzv. hipermeta-forizacijskim diskursima (“Kornjača u vrtu”, “Sjene su vlati snova”). Osim te hermetiza-cije pjesničkoga koda, koja pokazuje veliku estetičku vrijednost i ne prelazi u puku reto-rizaciju i suvišnu automanirizaciju, pojavlju-ju se i iskazi koji su semantički transparen-tniji i slijede gotovo mudrosnu, gnomsku pa-radigmu, a to je poglavito prisutno u ciklusu “Vrt sjećanja” (Između ovoga i onoga svijeta / vrt / glasa ne čuje, Sve se zaobljuje / što kani biti slobodnije od sebe). Navedene se relaci-je uokviruju metaspoznajama vrta kao Riječi (religijske konotacije) i kao “metafore do ar-gumenta od svježih riječi i trava” (lingvistič-ke konotacije). Maštajući i dovijajući se zna-čenju, možemo se zapitati kako to i gdje ri-ječ prelazi u Riječ. Vjerojatno u vrtu. Jednom mi je prilikom književnica Irena Lukšić rekla da je vrt knjiga života. “Treba obrađivati svoj vrt”, davno je poručio Voltaire. Iako još uvi-jek nemam svoj stvarni vrt, zasad ću se za-putiti u onaj metaforički, zvjezdani vrt rije-či i zvukova.

Tin Lemac

234

ga pjesništva i vlastita iskustva čitanja i živ-ljenja. Osim navedenih karakteristika koje bismo izdvojili kao glavne dijelove poetič-ko-stilskoga zajedničkog nazivnika ove zbir-ke, nalazimo i snažnu metajezičnu i metate-orijsku svijest samoga pjesnika. To me uče-no neznanje oduvijek najviše impresionira-lo, i to isključivo u slučajevima pjesnika koji time barataju na složenijoj razini, a Nikica Petrak svakako je jedan od tak vih. Pod poj-mom složenije razine razumijevam jasnije sa-gledavanje sebe i Drugih u procesu pisanja, kao i metatematizaciju toga procesa, koja se nepretenciozno pojavljuje u dubljim slojevi-ma teksta. Ono što danas nalazimo od pret-hodno navedenoga, isključivo je fascinanci-ja teorijom i raznim suvremenim teorijskim pravcima, da ne kažem izmima, što se pogla-vito iscrpljuje u dosadnom formalističkom pristupu ili pak sprječavanju eksplozije zna-čenjskih vrtuljaka lirskoga gradiva. Koncipi-rati ovu recenziju na nekoj osnovnoj logič-koj razini sagledavanja dijela i cjeline goto-vo je nemoguće jer svaka pjesma nudi neki novi pokušaj sagledavanja sebe sa me, a i sva-ki pokušaj u tom smjeru rezultirao bi poop-ćenjem i povremenom banalizacijom. Stoga, uputit ću se u analizu najvažnijih teorijskih

Nikica Petrak

Na otvorenom kraju

Fraktura Zaprešić, 2014.

osvrti i prikazi

Beskonačni kraj ili konačni beskraj

Nova zbirka poezije Nikice Petraka – Na ot-vo renom kraju – nastavlja razvojnu li niju nje-gova pjesništva. On se još davnih dana pro-filirao u razlogaškom pjesničkom hori zon tu, no ono što je primijetila kritika i posebno ve-liki teoretičar pjesništva Cvjetko Mi lanja, Pe-trak je ostao više unutar tradicije. Indukcij-ske i dedukcijske silnice njegova pjesništva usidrene su u iskustvu egzistencije. U ovoj zbirci nailazimo na humor kao dominantu i snažno intertekstualno i interkodno pozicio-niranje prema tradiciji hrvatskoga i svjetsko-

Predstavljanje knjige Nikice Petraka

235

entiteta i oprimjerit ću ih pjesmama. Metaje-zični entitet riječi i diskurzivne operacije naj-snažnije je prikazan u pjesmi “Čitajući staro hrvatsko pjesništvo”. Razumijevanje poezije kao duhovnoga iskustva prisutno je u pjesmi “Scherzando, škerac”. Problem odnosa empi-rijskoga autora i lirskoga subjekta i podvaja-nje glasova kroz polje Trećega (objektiviranje subjektnoga glasa) prisutno je u “Pjesanci šturkovoj”. Nakon tih sna žnih metateorijskih dovijanja slijedi dio u ko jem se britko pozi-cioniraju intertekstualni signali i time osna-žuje pjesnički govor te stvara podloga za du-blje promišljanje pojmova intertekstualnosti i interdiskurzivnosti u poetskom tekstu. Ti su signali mahom Biblija (“Legenda o Suzani”), Štoos – Matoš (“Kip domovine”), pjesniš-tvo Josipa Pupačića (“Jedna pjesma”), Ma-vra Vetranovića (“Pjesanca šturkova”) i Ed-gara Allana Poea (“Gavran”). Intertekstualno pozicioni ranje su bjektova glasa prema glaso-vima Drugih i općenito literaturi nadograđu-je se pjesmom kao zamjenom za apokalip-tični diskurs. To možemo pridružiti mitoge-no-bajkovitim struk turama u pjesništvu slije-deći teze Vlatka Pavletića iz studije “Ključ za modernu poe ziju”, no i tzv. fantastičnom in-tertekstu, o kojem sam skromno progovorio u jednom radu. Pozicioniranje prema diskur-su apokalipse odvija se na razini rezimiranja životnoga i literarnoga iskustva (“Pjesma re-dovnika”), ali i dovršenja metateorijskih mo-stova, apsolutizacije Svijeta i Diskursa i dovo-đenja do otvorenoga kraja. Kraja čega? Kra-ja literature i uživanja u apokaliptičnoj pred-stavi značenja i smisla, borhesizacije Svijeta i Teksta. Namjerno se ne želim cinično osvr-nuti na nemogućnost i nepostojanje kraja. Ustvrdit ću samo da je ova zbirka dokazala da put u zrelo razmatranje takvih činjenica svakako ima smisla. I literarno i životno.

Tin Lemac

Andriana Škunca

Vrijeme se zanjihalo

V. B. Z. Zagreb, 2015.

osvrti i prikazi

Otočna poetika i metapoetika

Inzularna poetika velike hrvatske pjesniki-nje Andriane Škunce dobila je još jedan do-prinos u najnovijoj zbirci Vrijeme se zanjiha-lo. U kvalifikacijama Škuncine poetike Cvjet-ko Milanja ističe otočni krajolik kao antibu-količki i antipastoralni s kalebovsko-glihin-skim konotacijama egzistencijalne metafore, a stvaralaštvo povezuje s mrkonjićevskim iskustvom prostora, tj. inzularnosti i doživ-ljajnom sferom lirskoga subjekta. Navedena zbirka vezuje se za otočni imaginarij i može-mo je promatrati kroz više poetičkih očišta. Prvi se vezuje za nazive ciklusa (“Dvostruke slike”, “Zrnata mitologija”, “Preokrenuto vri-jeme”, “Tragovi i krugovi”, “Potraga za oto-kom”), koji signaliziraju predmetno značenje entiteta i zadaju silnice metaopisnoga dis-kurzivnog postupka u cijeloj zbirci. To je važ-no naglasiti jer se iz ovoga značenja grana ci-jeli niz postupaka koji definiraju smisao ove knjige, tj. daju obol samom razvoju Škunci-ne autopoetike. Uz već poznato osebujno satkano slikovno polje Škuncina pjesništva (koje možemo razmatrati kao jednu od para-digmi slikovnoga pjesništva), ono zadobiva i

236


soluta; lirski subjekt primiče se panteističko-animističkom prajedinstvu i nerazdvojeno-sti subjekta od objekta). U polju spacijalnih signala nalazimo primjere: “dok ulazimo u mnoge oblike / sjećanja se mijenjaju” (signa-liziranje međuovisnosti materije i antimate-rije), “okrugli i nevidljiv / oblikuje se središ-nji prostor” (proces materijalizacije znače-nja). Temporalni stratum sadrži signal u sti-hovima: “nekad davno / tamo je bilo stablo” (asociranje prvobitnosti Otoka i Kozmosa). Navedene signale obilježio bih kategorijom koju sam u jednom radu nazvao eksplikativ-nom strukturom. Njima se označava most poetskoga teksta prema pripadnom meta-tekstu u kontekstu Škuncine poetike prvo-bitnosti i nepromjenjivosti. Osim navede-nih karakte ristika, važna je i izrazito uređe-na poetska sintaksa, koju obilježavaju brit-ko izlomljene i simetrične poetske rečenice, koje se pune diskretnom metaforikom inzu-larne doživljajnosti i ne vrište prema jezičnoj bizarnosti i ekstravaganciji. Neke pjesme pri-padaju tipu tzv. fantastičnoga interteksta, o kojem sam pisao u jednom radu. Fantastični intertekst mitskoga diskursa, točnije kozmo-gonijske situacije i fantastizacije motivske građe općenito nalazimo u pjesmama “Prvo-bitni krajolik” i “Dobrodošli u zemlju čuda”. Tumačiti ih možemo već spomenutim Škun-cinim autopoetičkim konstantama. Zanim-ljivo je da je u ovoj zbirci već prilično pro-dubljena i razgranata otočna poetika dobila i metapoetiku; eksplikaciju vlastitih načela, i još jedan put Otokom i na Otok; i da kritika ne uvjetuje razvoj pjesništva, nego neka pje-sništvo uvjetuje razvoj kritike. Kako će se ra-zvijati poetika, neka odluče Život i Vrijeme.

Tin Lemac

neke druge konotacije, tj. možemo naslutiti da se nadograđuje metapoetičkim poljem i njemu pripadnim signalima. Slična esejistič-ka snatrenja nalazimo i u vrsnom pogovoru Tonka Maroevića, koji govori da se prisut-nost otočnoga pejzaža diže u knjizi na razinu simbola te stvara niz efektnih neologizama kojima bi sumirao dojmovnost glede Škun-cina pjesništva (duhopis, gustopis, trp kopis, reskopis, britkopis). Metapoetičko se polje otvara metajezičnim, temporalnim i spaci-jalnim signalima. Primjeri metajezičnoga si-gnala sadržani su u stihovima: “od bezbroj-nih niti sagraditi zrcalnu rečenicu / pod te-retom rasutih obala dopisati poništeno” (zr-calna rečenica metafora je oblikovanja otoka u pjesmi sa značenjskim izjednačenjem Tek-sta i Svijeta), “kad govor posta ne tišina / vje-tar oblikuje nova središta” (en ti tet govor po-stavljen je u točku ne proničnoga Bitka i Ap-

237

Umjetnici svetoj Stošiji u čast

osvrti i prikazi

Nova izložba

“Umjetnici svetoj Stošiji u čast” naziv je iz-ložbe koja je zadarsku likovnu scenu oboga-tila iznimno kvalitetnim likovnim događa-jem. Organizatori ove međunarodne izlož-be bili su Narodni muzej Zadar i Zadarska nadbiskupija, a Hrvoje Perica, kustos u za-darskome Narodnom muzeju, odabrao je umjetnički najizražajnija likovna djela s izlož-be održane u različitim europskim gradovi-ma od 2005. do 2007. g. u sklopu međuna-rodnoga projekta “Umjetnost za mir u Euro-pi i svijetu: sv. Anastazija, nada za mir”. Ovaj značajan projekt posvećen je svetoj Anasta-ziji/Stošiji, rođenoj u Rimu 281. g., kršćanskoj mučenici koja je zbog svoje vjere umrla 304. g. u Sirmiju, nekadašnjem glavnom gradu jedne od rimskih provincija, današnjoj Sri-jemskoj Mitrovici. Glavni cilj projekta bio je vratiti lik svete Anastazije u svijest Europlja-na, lik čije ime znači “Uskrsnuće” (Anastasis na grčkom) i lik koji mnogi narodi Europe štuju kao prirodnoga zaštitnika i pokrovite-lja svih koji pate, koji su progonjeni, zatoče-ni, fizički i mentalno oboljeli, a njegovu po-moć prizivaju i mnogi narodi u slučajevima

elementarnih nepogoda. U Grčkoj su je zva-li Pharmacolytria (Ozdraviteljica), a u Rusi-ji Uzoreshiteljniza (tj. Ona koja oslobađa od boli). Sveta je Anstazija ne samo neiscrpna inspiracija mnogim slikarima i umjetnicima, već je ujedno i svetica koja snažno povezu-je istočni i zapadni kršćanski svijet, o čemu svjedoče brojne crkve s njezinim likom.

Na ovoj zadarskoj izložbi, koja pokazuje sekvence iz njezina mučeničkog života, oku-pili su se umjetnici iz Italije, Hrvatske, Poljske i Rusije, a u već spomenutom projektu su-djelovali su i umjetnici iz Argentine, Bosne i Hercegovine, Danske, Finske, Njemačke, Ve-like Britanije, Francuske, Srbije, Španjolske i Češke. Likovne tehnike koje su koristili tako-đer su vrlo širokoga spektra. Iako je na izlož-bi bilo najprisutnije ulje na platnu, što je i inače najzastupljenija tehnika kada su u pi-tanju sakralni motivi, sveta Anastazija u za-darskoj Gradskoj loži svoju je duhovnost širi-la i kroz slike izrađene pastelom, akvarelom, vodenim bojama, akrilikom, uljem na drvu, bojanim reljefnim gipsom i kombiniranim tehnikama.

Podsjetimo, sveta Anastazija rođena je u rimskoj plemićkoj obitelji u Rimu. Njezin otac Presestat bio je senator, a majka Fau-sta kršćanka. Anastazija je krštena, a njezin odgojitelj u vjeri bio je sv. Krizogon/Krše-van, koji se također štuje kao zaštitnik Za-dra. Zbog karitativnoga poziva i čvrstih krš-ćanskih uvjerenja suprug ju je zatvorio u kućni pritvor. Nakon njegove smrti Anasta-zija se posvećuje spašavanju proganjanih krš ćana. Tako u Iliriku posjećuje zatvore, hra ni, njeguje i tješi zatvorenike i zajedno sa sv. Teodorom pomaže osuđenim kršćanima. Tijekom zadnjega Dioklecijanova progona kršćana Anastazija je prijavljena kao kršćan-ka te je osuđena. Odbila je odreći se kršćan-stva te je okrutno mučena i spaljena u gradu

238


više od osamdeset mjesta vezano uz sv. Ana-staziju. U Grčkoj se ističe glasoviti manastir Carigradskoga patrijarhata “Hagia Anasta-sia” pokraj Soluna, koji čuva dio njezinih reli-kvija koje su povijesno potvrđene, kao i one u Zadru, darovane od bizantskoga carskog dvora, dok se u gradu Kostromi, sjeverno od Moskve u Rusiji, nalazi katedrala Bogojavlje-nja i svete Anastazije. Štuje se u benediktin-skoj opatiji u Bavarskoj – Benediktenbeuren, a u Rimu je jedna od drevnih crkava bazilika svete Anastazije, gdje su pape stoljećima sla-vili drugu božićnu misu – zornicu. U Hrvat-skoj, uz Zadar, štuju je još i župna crkva u Bi-ogradu i Samoboru te stara župna crkva na otoku Olibu. Preko stotinjak je mjesta širom Europe gdje još postoji ili je postojalo što-vanje lika ove velike mučenice. Zato nije ni čudno što je njezin lik i danas ostao inspira-cija vjernicima, ali i umjetnicima, koji u svo-jim djelima duboko promišljaju njezine du-hovne vrijednosti koje nose istu poruku za svakoga čovjeka, bez obzira na njegovo reli-gijsko određenje.

Romana Galović

Sirmiju 25. prosinca 304. g. Njezine ostatke u svom je vrtu sahranila kršćanka Apolonija. Kada je kršćanstvo postalo službenom vje-rom u Rimskome Carstvu za cara Konstan-tina Velikog, u Sirmiju je izgrađena crkva u čast sv. Anastazije. Ostatci su joj preneseni u Carigrad i položeni u crkvu Uskrsnuća, gdje je štovana kao velikomučenica. U zapadnoj, latinskoj Crkvi njezin se spomen obilježavao 25. prosinca, na Božić, a u istočnoj, bizant-skoj Crkvi 22. prosinca.

U 9. stoljeću zadarski biskup Donat do-bio je na dar od bizantskoga cara Nicefora relikvije sv. Anastazije zbog uspješnoga di-plomatskog posredovanja u Aachenskome miru, između Bizantskoga i Franačkoga Car-stva. Tako je sveta Anastazija na poseban na-čin uključena u povijest pomirenja i jedin-stva Europe. Biskup Donat njezine relikvije pohranio je u poseban sarkofag i postavio ga u stolnu crkvu u zadarskoj katedrali. U Za-dru se Anastazija slavi kao naslovnica kate-drale i zaštitnica nadbiskupije 15. siječnja.

Štovanje lika sv. Anastazije razvilo se u Italiji krajem 5. stoljeća, a tijekom stoljeća proširilo se diljem Europe. Danas je u Italiji

239


kronika

Anica Serdarević

Kronika kulturnih događaja u Ogranku Matice hrvatske u Zadru od 29. siječnja do 21. svibnja 2015. godine

Svoju ovogodišnju tribinu Ogranak Matice hrvatske u Za-dru započeo je 29. siječnja prikazom sedme zbirke pjesa-ma afirmiranoga čakavskog pjesnika Tomislava Meštrića, koja nosi naziv Vavik na orac. Tomislav Meštrić objavljuje na rodnom kukljičkom idiomu te i u ovoj zbirci, prema riječima jednoga od recenzenata knjige i prikazivača, “si-tuirajući suprotstavljenost staroga i novoga u društveno-pjesnički kontekst, poseže za brojnim motivima iz života ljudi i svekolike baštine na školju progovarajući zvonkom kukljičkom čakavicom”. O toj je čakavici govorio Josip Galić, prof., koji je na primjerima pjesama iz zbirke iznio osnovne karakteristike kukljičkoga idioma. Nakladnik je zbirke Ogranak Matice hrvatske u Zadru.

U Osnovnoj školi Franka Lisice u Polači 6. veljače 2015. godine održan je prikaz još jedne knjige koja nastaje kao rezultat bogate Ogrankove nakladničke djelatnosti – zbir-ke pjesama Međe, autora Josipa Prtenjače. O knjizi su govorili recenzenti Anica Serdarević i Božidar Šimunić. U programu su sudjelovali KUD Gradina iz Polače i glazbena grupa Bara-kuda, dok su stihove prisutnima kazivali srednjoškolci koji žive u Polači.

U dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru 19. veljače prikazana je zbirka pjesama Ante Marka Šarunića Va kamiku školja. Uz autora, u programu su sudjelovali Božidar Šimunić i Tomislav Meštrić, a glazbeno su ga obogatili zadarski kantautor Atilio Orović te ženska klapa Kapric iz Zadra. Va kamiku školja druga je zbirka pjesama Ante Marka Šarunića pisana na rodnoj čakavici otoka Molata. Kako je naglasio Šimunić, “taj molatski govor u njegovoj poe-ziji pršti, buja, prelijeva se na odgovarajući način uporabljen za izricanje pjesnikova doživljaja i tematskih, lirskih refleksija, misli i razmišljanja”. U svom lirskom izričaju Šarunić koristi sav mogući rekvizitarij i inventarij svojstven otočnom životu: more, uvale, školje i školjiće, ma-

240


sline, fortunale, skrače, stare kuće itd., svjedočeći nam da na otoku nema ničega što nije za srce i dušu.

Dvorana Ogranka Matice hrvatske u Zadru bila je pretijesna da primi sve zainteresirane za predavanje dr. sc. Ante Bralića, profesora s Odjela za povijest zadarskoga sveučilišta, pod naslovom Od Londona do Rapalla (Zadar u i nakon Prvoga svjetskog rata). Predavanje je iz ciklusa o Prvom svjetskom ratu, koji realizira zadarski Ogranak Matice hrvatske o stotoj obljetnici Velikoga rata. Zanimanje zadarske javnosti upravo za ovo predavanje razumljivo je budući da je ono povezano sa sudbinom Zadra, odnosno njegovim položajem u tajnim pregovorima velikih sila i Italije. Predavač prof. dr. Ante Bralić težište svoga izlaganja upra-vio je ponajviše na prilike u samom Zadru, u čijoj je političko-društvenoj javnosti Austrija iznimno snažno podržavala talijanaštvo. Inače, Zadar je bio jedina dalmatinska općina u talijanskim rukama u kojoj su djelovale dvije hrvatske stranke: Hrvatska stranka, s većinom u Dalmatinskom saboru, i Politika novog kursa, jugoslavenske orijentacije. Oporbena stran-ka, Stranka prava, zastupala je trijalističko rješenje hrvatskoga pitanja, a Srpska stranka na Primorju, osim s Politikom novog kursa, u zadarskoj je općini usko surađivala s Talijanskom liberalnom strankom. Inače, nacionalna struktura zadarske općine pokazuje, kako je iznio predavač, da je Hrvata bilo nešto više od 21 000, talijanskih govornika nešto više od 11 000, a Srba oko 2 100. Na početku rata austrijske su vlasti uvele naglašenu političku represiju i kontrolu pa su tako zabranjene srpske političke i društvene organizacije, projugoslavenske organizacije (Hrvatski sokol, Hrvatski akademički klub). Na programu je bilo i ukidanje učenja ćirilice i pokušaj uspostave grčko-istočnoga umjesto srpsko-pravoslavnoga nazivlja. Srpska zajednica u gradu bila je pasivna do kraja rata. Naravno da u ovoj političkoj represiji i kon-troli nije izostala ni novinska cenzura, pismovna cenzura i drugo, a počele su se provoditi mobilizacije i rekvizicije.

Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. g. Italiji, koja ulazi u rat na strani Antante, obeća-ni su Južni Tirol, Trst, Istra, sjeverna Dalmacija i druga područja. Saveznici su puno očekivali od ulaska Italije u rat, ali neka osobita ostvarenja izostala su. Austrija uvodi zabranu talijan-skih društava, ukida škole, prestaje rad pojedinih novina na talijanskom jeziku itd.

S druge strane osnivaju se nove pučke hrvatske škole na hrvatskom jeziku. Lijepa naša češće se čuje na službenim događanjima, zapažen je kulturni život na hrvatskom jeziku, po-staju uobičajeni hrvatski nazivi mjesta na Primorju od 1917. Od pol. 1917. popušta politička represija. U međuvremenu dolazi do nagloga slabljenja ekonomske moći u sklopu čega se uvodi aprovizacija, pojavljuju se inflacija, crno tržište, korupcija u austrijskoj administraciji. Na samom svršetku rata tomu doprinose suša i loše žetve, a onda već u rujnu 1918. g. po-javljuje se ubojita španjola i s njom smrt. U listopadu 1918. g. ruši se austrijska vlast, Zadar prestaje biti glavni grad Dalmacije. U zadarsku luku dolaze brodovi talijanske mornarice, sve je više talijanskih vojnika u gradu, pogoršava se položaj srpske i hrvatske zajednice, Talijani preuzimaju Namjesništvo na samom svršetku 1918. g., dolazi do fizičkih napada na školske institucije na hrvatskom jeziku te na istaknute pojedince. Sve je češća jugoslavenska orijen-tacija kod hrvatskih političara. Prigodom dolaska D’Annunzija u Zadar 1919. g. događa se prodor u bogosloviju, zatvaranje i protjerivanje svećenstva, zapaženi su napadi na prepa-randiju sve do svršetka 1920. g. Sklapanje Rapalskoga ugovora Hrvati snažno osjećaju kao

241

KRONIKA

amputaciju teritorija, u čemu vide i beogradsku izdaju hrvatskih interesa. Pripadanje Zadra Italiji ima kao posljedicu gašenje hrvatskih institucija, iseljavanje hrvatskih intelektualaca te doseljavanje dalmatinskih Talijana iz jugoslavenskoga dijela Dalmacije; riječju, posvemašnju talijanizaciju grada. Na kraju predavanja predavač prof. dr. sc. Ante Bralić pokušao je odgo-voriti na pitanje: “Jesu li Londonski i Rapalski ugovor doveli do fizičkoga uništenja Zadra u Drugom svjetskom ratu?”

Ogranak Matice hrvatske u Zadru svake godine priređuje Dane hrvatskoga jezika u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. Ove godine priređena su predavanja prof. dr. Vjekoslava Ćosića i prof. dr. Josipa Lisca.

Prof. dr. Vjekoslav Ćosić održao je 12. ožujka predavanje o hrvatskom književnom kri-tičaru dr. Jakovu Čuki (Jakši Čedomilu) (Zaglav, Dugi otok, 16. VII. 1868. – Rim, 1. XI. 1928.) i jezičnom pitanju u Zadru na početku XX. stoljeća. Na samome početku predavanja, kako je to već uobičajeno, Božidar Šimunić iznio je najnovije događaje te značajnije objavljene knjige vezane za hrvatski jezik od posljednjih Dana hrvatskoga jezika. Predavanje prof. dr.

Josipa Lisca o svestranom hrvatskom znan-stveniku Kruni Krstiću, uz 110. obljetnicu njegova rođenja, održano je 19. ožujka. Brojni okupljeni mogli su slušati o Krstićevu životo-pisu i čuti mnogo slabo poznatih podataka, a mogli su i doznati o njegovu književnom, prevodilačkom, leksikografskom, filozofskom, psihologijskom, historiografskom te osobito lingvističkom radu. Krstić je bio pozvan u Lek-sikografski zavod iako je pod pseudonimom Mark Tween 1935. g. objavio knjižicu o Krleži, u kojoj se o njemu izrazio vrlo kritički.

Devetoga travnja održali smo promociju prvoga broja časopisa Zadarska smotra u ovoj godini. Važno je prisjetiti se da se Zadarska smotra, časopis Ogranka Matice hrvatske u Zadru za kulturu, znanost i umjetnost, nadovezuje na tradiciju Zadarske revije, koja je po-čela izlaziti 1952. g. Iako časopis izlazi u Zadru te je velika pozornost posvećena zadarskom području, prostor u ovom časopisu imaju i drugi krajevi u Hrvatskoj, ali i područja izvan nje. Na svečanoj promociji časopisa brojnim prisutnim suradnicima i čitateljima Smotre govorili su suradnici: akademik Tonko Maroević, prof. dr. Rafaela Božić, doc. dr. Kornelija Kuvač-Le-vačić, Josip Galić, prof., te glavni i odgovorni urednik časopisa prof. dr. Josip Lisac. Osobito je ugodno i zanimljivo bilo slušati Roberta Vodanovića Čopora, sve popularnijega zadarskog kantautora koji je izveo nekoliko svojih pjesama, od kojih neke donosi i promovirani broj Smotre.

O poveznicama između hrvatskoga i talijanskoga puka govorilo se 23. travnja na ve-čeri posvećenoj duhovnosti, točnije fešti blaženog Jakova Zadranina u Bitettu u Italiji. O slavlju je govorio Miljenko Dujela, a sudjelovali su zadarski hodočasnici. Prikazani su ulomci dokumentarnoga filma. Blaženi Jakov Zadranin rodio se u Zadru 1400. godine. Umro je u

Josip Lisac

242


Bitettu nadomak Barija i upravo se tamo slavi impresivnim višednevnim blagdanskim doga-đanjima, dok je u zadarskoj sredini još uvijek nedovoljno poznat i priznat.

Istaknuti hrvatski prevoditelj Mate Maras 24. travnja u Ogranku je govorio o sonetima rimskoga pjesnika G. G. Bellija, koje je preveo na govor Imotske krajine. Okupljeno je mnoš-tvo slušača oduševljeno reagiralo na jednosatnu priredbu te je uživalo u osebujnoj duhovitosti koja je nastala kao plod pove-znica dvaju vremena i dvaju govora. Na taj smo način napravili uvod u veliku i tradicionalnu dijalektalnu priredbu – Domaću rič 12, koju smo sljedećega dana održali u gradu Pagu.

Žena – u ratu braniteljica, u miru stvarateljica naziv je večeri priređene s Udrugom žena u Domovinskom ratu, a usu-sret Majčinu danu. O ženi u književnosti i glazbi progovorile su žene članice Udruge, recitirajući svoje stihove. Voditeljica ove priredbe bila je Vesna Matešić

U svibnju je nastavljena tribina Ogranka prikazom još jedne knjige nastale kao rezultat naše bogate nakladničke djelatnosti. Radi se o knjizi dr. sc. Ivana Pederina Napoleon i eu-ropske sile u borbi za Dalmaciju (1797. – 1813.). O ovoj vrijednoj knjizi, koja je rezultat obrade raznovrsne arhivske građe, govorili su recenzenti: doc. dr. sc. Zaneta Sambunjak te prof. dr. sc. Serđo Dokoza. Na kraju se okupljenima obratio i sam autor.

Priredba kojom smo zatvorili proljetnu tribinu Ogranka i najavili ljetnu pauzu bila je posvećena pjesničkim prinosima hrvatske pjesnikinje Tatjane Masinović te je održana 21. svibnja. O trima njezinim zbirkama pjesama – Katkada bude sve drukčije, Nevidljive niti i Splitu, u zagrljaju mora – govorili su Božidar Šimunić, prof. i doc. dr. Ivica Vigato.

Miljenko Dujela

Mate Maras

243


kronika

Ante Blaće

Znanstveni skup Otok Vir, Vir, 16. – 18. travnja 2015.

Od 16. do 18. travnja ove godine u organizaciji Sveučilišta u Zadru i Općine Vir održan je znanstveni skup o otoku Viru na kojem su predstavljene različite prirodoslovne, povijesne, gospodarske i kulturne spoznaje o tom sjevernodalmatinskom otoku. Skup je uz pozdravne govore i prigodni program otvoren 16. travnja u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, a radni dio održan je 17. i 18. travnja na otoku Viru u zgradi Općine Vir.

Izlaganja su bila podijeljena u šest sekcija. Pojedini sudionici skupa nisu mogli održati svoja izlaganja, ali će njihove pisane verzije kao poglavlja biti uključena u monografiju koja bi trebala biti objavljena krajem 2015. ili početkom 2016. godine.

U prvoj sekciji, koja je obuhvatila najviše, sedam izlaganja, predavači su se bavili razli-čitim prirodoslovnim temama. Damir Magaš predstavio je geografski položaj otoka Vira i njegove opće prirodnogeografske značajke. Magaš je još 1977. g. objavio prvi znanstveni rad o otoku Viru i tako inicirao istraživanja koja će se nastaviti četrdesetak godina kasnije. Autorski tim koji su sačinjavali Alan Moro, Valetina Britvić i Ljiljana Pavičić predstavio je ge-ološke značajke Vira s naglaskom na novim spoznajama o litološkoj građi otoka u kontekstu biogenih vapnenaca. Na njih su se nadovezali Josip Terzić, Tihomir Frangen i Jasmina Lukač Reberski, koji su govorili o hidrogeologiji Vira, tj. podzemnim vodama, zdencima i vruljama. Vir ima slične hidrogeološke značajke kao i susjedni prostori Ravnih kotara i otoka Paga, a analiza podzemne vode s nekoliko lokacija pokazala je da je njezina kvaliteta zadovoljava-juća. Potom je Denis Radoš pojasnio klimatske značajke otoka koristeći se podatcima me-teoroloških postaja Zadar, Pag i Silba budući da za Vir takvih podataka nema. Vidljivo je da Vir ima sredozemnu klimu s karakterističnom koncentracijom padalina u hladnijem dijelu godine i izraženijim strujanjima zraka iz sjeveroistočnoga kvadranta. O geomorfološkim, tj. reljefnim obilježjima otoka Vira govorili su Dražen Perica i Kristina Krklec. Vir je uglavnom zaravnjen otok s najvišim vrhom Bandirom od 112 m, male energije reljefa, što znači da su i egzogeni procesi manje izraženi u odnosu na susjedne otoke. Značajkama tala bavio se Stje-pan Husnjak, koji je naglasio njihovu važnost kao temelja poljoprivrede i proizvodnje hrane. Posebno se to na Viru odnosi na središnju flišnu zonu, koja je nekad intenzivno korištena u

244


poljodjelstvu, a danas je uglavnom na ugaru. Posljednje predavanje iz prve sekcija održala je Marija Pandža s kolegom Milenkom Milovićem, a govorila je o virskoj flori. Na otoku su prisutne 72 vrste i 695 svojta, među kojima i 25 endema, 18 ugroženih i 24 invazivne vrste. Pandža je naglasila potrebu zaštite ugroženih biljnih vrsta i ukazala na potencijalno širenje nekih alohtonih, “problematičnih” vrsta kao ambrozije.

Druga sekcija pokrila je četiri teme iz arheologije i povijesti. Smiljan Gluščević i Helga Zglav Martinac predstavili su rezultate arheoloških istraživanja iz virskoga podmorja. Bogat-stvo nalaza ukazuje na raširenu trgovinu i razvijeno gospodarstvo tijekom antike. Srednjo-vjekovne nalaze na Viru, u koje spadaju lokaliteti uz crkve (sv. Jurja na Bandiri, sv. Nikole na Jadru, sv. Ivana Glavosijeka) predstavili su Mate Radović i Tomislav Fabijanić. Najviše je, ipak, bilo govora o ostatcima novootkrivene crkve sv. Martina na predjelu Smratine. O općim društvenim prilikama, razvoju školstva i gospodarskoj slici Vira krajem 19. i početkom 20. st. govorio je Tado Oršolić. Nove spoznaje o ratnim zbivanjima na Viru i Virskom moru tijekom Drugoga svjetskog rata, posebno pomorske bitke između njemačke i britanske mornarice, detaljno je opisao Jurica Vučetić. Danas pojedini potopljeni brodovi iz tih bitaka u virskome podmorju predstavljaju turističku atrakciju.

Srodnim temama bavili su se i izlagači u trećoj sekciji pa su tako Josip Faričić i Mithad Ko-zličić predstavili prikaze Vira na starim kartama. Naglasili su tri razloga zbog kojih je Vir bio zanimljiv starijim kartografima, a to su opći položaj Vira u pomorsko-geografskom sustavu Jadrana, mogućnost sidrenja i plovidbe u virskom akvatoriju te važnost fizičkih i funkcio-nalnih promjena Privlačkoga gaza. Damir i Josipa Grbas izložili su svoje iscrpne spoznaje o svjetioniku, tj. svjetionicima na otoku Viru. Naime, prvo je na sjevernoj strani otoka 1881. g. izgrađen svjetionik, ali zbog više razloga taj svjetionik nije ispunjavao uvjete pa je 1894. g. izgrađen novi na zapadnoj obali Vira. Taj novi svjetionik prije nekoliko je godina preuređen u luksuznu vilu za iznajmljivanje. Pavao Kero održao je predavanje o prošlosti župe Vir te o njezinoj umjetničkoj baštini. Posebno je izdvojio piksidu (posuda u kojoj se čuvaju hostije, posvećeno ulje ili relikvije) iz 14. st., rad zadarskih zlatara, koja je zbog svoje vrijednosti danas dio stalnoga postava crkvene umjetnosti Zlato i srebro grada Zadra.

U sklopu četvrte sekcije, koja je obuhvatila teme iz demografije i prostornoga planiranja, prvo je govorila Grozdana Franov Živković, i to o stanovništvu otoka Vira na temelju matič-nih knjiga iz 19. st. Iz njih se mogu iščitati opće demografske, ali i kulturološke, društvene, ekonomske i medicinske prilike na otoku Viru u tom razdoblju. O suvremenim demograf-skim značajkama predavanje su održale Snježana Mrđen i Matea Jurica, koje su naglasile spe-cifičnosti demografskoga razvoja otoka Vira tijekom posljednjih dvadesetak godina. Naime, iako je Vir zabilježio porast broja stanovnika u međupopisnim razdobljima 1991. – 2001., a posebno 2001. – 2011., što na prvi pogled implicira pozitivne trendove, dobna struktura ukazuje na to da se većinom radi o stanovništvu starije dobi. Zbog toga bi u budućem ra-zvoju otoka trebalo sve više voditi računa i o toj demografskoj skupini. Posljednje izlaganje četvrte sekcije i drugoga dana skupa bilo je posvećeno problematici prostornoga planiranja na otoku Viru. Nives Kozulić, Dolores Barić i Stjepan Gverić prvo su objasnili prostorni ra-zvoj otoka do izgradnje mosta 1976. g., koji je spojio otok Vir s kopnom, a potom su izložili

245

KRONIKA

problematiku ekspanzije često nezakonite stanogradnje koja se dogodila na Viru tijekom posljednjih tridesetak godina.

Drugi dan skupa (18. travnja) otpočeo je sekcijom u koju su bile uključene gospodarske teme, odnosno izlaganjem Ante Blaće o razvoju kulturnoga krajolika otoka Vira. Kulturni krajolik odnosi se na promjene korištenja zemljišta koje su se događale tijekom prošlosti, a s obzirom na korištenje zemljišta danas, krajolik Vira može se opisati kao kombinacija urba-noga, turističkoga i ruralnoga krajolika. Ana Pejdo govorila je općenito o razvoju biciklizma u kontekstu turizma, a potom i o mogućnostima koje otok Vir pruža za razvoj toga alter-nativnog oblika prometa. Lokalna zajednica već je uredila dio prometnica i makadamskih puteva za bicikliranje, ali mjesta za unaprjeđenje ima. O općim značajkama turizma, danas najvažnije djelatnosti na otoku Viru, predavanje je održala Jadranka Brkić Vejmelka. Bilo je govora o osnovnim turističkim pokazateljima (broj turista, broj postelja, broj noćenja itd.) kao i potrebi održivoga razvoja i očuvanja identiteta turističkih odredišta. Na to se nadove-zao Zdenko Mičić, koji je predstavio viziju budućega razvitka turizma na Viru, kao i dosad najvažnije ostvarene projekte.

Izlaganjem Josipa Galića i Josipa Lisca o govoru otoka Vira započela je posljednja, šesta sekcija, posvećena kulturnoj baštini. Galić je govorio o morfološkim, prozodijskim, leksič-kim i drugim značajkama virskoga govora, istaknuvši pritom da je taj govor sačuvao čakav-ska obilježja iako je danas u značajnoj mjeri poštokavljen. Vladimir Skračić i Nataša Šprljan nastavili su govoriti o jeziku, ali u kontekstu toponima, imena geografskih objekata. Vir je bogat toponomastičkom građom, koja je zbog promjena u načinu života, napuštanja poljo-privrede kao glavne djelatnosti, ugrožena i koju treba istražiti da se ne bi zaboravila. Virski su toponimi dominantno hrvatskoga podrijetla, a specifični su, u odnosu na toponimiju drugih zadarskih otoka, zbog maloga broja onih koji se odnose na maritimne aktivnosti. Ciklusu jezičnih tema pripada i ona Nikole Vuletića o virskoj talasozoonimiji, tj. nazivima morskih organizama. I tu Vir pokazuje neke specifičnosti s obzirom na to da nazivi koji se koriste za ribe, rakove, školjke i sl. imaju obilježja južnočakavskih govora i da su slični nazivima koje koriste stanovnici naselja Miškovići na otoku Pagu. Posljednje predavanje na skupu održala je Ana Bašić Alerić, a ono se ticalo povijesnoga graditeljstva na otoku Viru. Govorila je o sakralnoj arhitekturi (virske crkve i crkvice) i utvrdi Kaštelina iz mletačkoga razdoblja, koja je nedavno obnovljena.

Po završetku svih izlaganja autori su mogli pogledati kratki promotivni film o otoku Viru, a zatim je upriličen posjet nekadašnjem svjetioniku, a danas vili Lanterni, gdje je skup uz prigodne govore zatvoren. Znanstveni skup o otoku Viru još je jednom pokazao suradnju između Sveučilišta u Zadru i lokalne zajednice, koja bi se trebala ostvariti i u budućnosti izradom stručne studije o razvoju otoka Vira.

246


kronika

Ivan Paštar

Jezikoslovno-pjesnički skup Domaća rič 12.Pag, 25. travnja 2015.

Svoju odluku da jezikoslovno-pjesničku manifestaciju Domaću rič održava izvan Zadra Ogranak Matice hrvatske u Zadru doslovce ostvaruje. Tako je nakon Domaće riči 11, održa-ne u Biogradu u travnju 2013. godine, 25. travnja ove godine Domaća rič 12 održana u gradu Pagu. Budući da su na skup doputovali predavači iz Molisea (Italija) i Gradišća (Austrija), skup je dobio međunarodnu dimenziju.

Grad Pag, taj prelijepi biser među gradovima naših otoka i priobalja, kao mjesto održava-nja skupa odabran je na temelju svoga povijesnog i kulturnog nasljeđa. Iako je bio prijavljen znatan broj sudionika, s obzirom na skromne financijske izvore održan je jednodnevni skup, podijeljen u dva dijela: jutarnji i poslijepodnevni. Skup je održan u dvorani Kneževa dvora, impozantnoga zdanja koje gleda na centralni paški trg, koji s druge strane dotiče prelijepa katedrala i resi spomenik ponajvećega Pažanina – Bartola Kašića. Zbog velikoga broja prijav-ljenih predavača program skupa započeo je već u 9 sati. Nakon državne himne Lijepe naše nazočne je pozdravio predsjednik Organizacijskoga odbora, Ivan Paštar, koji je u svojem uvodnom izlaganju naveo osnovne razloge održavanja ovakvoga skupa, kao i osnovni razlog održavanja skupa izvan sjedišta Ogranka Matice hrvatske u Zadru. Skup je najprije pozdra-vio predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Pagu, gosp. Jure Maržić, a zatim predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Zadru, gosp. Božidar Šimunić. Najzad je u ovom dijelu pozdravni govor održao izaslanik gradonačelnika grada Paga, njegov zamjenik, gosp. Dario Grašo, koji je na kraju skup proglasio otvorenim.

Jutarnjim dijelom programa, u kojem su nastupali autori znanstvenih priloga, predsjeda-vali su prof. dr. sc. Josip Lisac i Anica Serdarević, prof.

Led je probila Silvana Vranić (Rijeka), podrijetlom Pažanka, s temom “Romanizmi u rječ-nicima paških govora”. Uvodni blok priloga s tematikom paških govora zaključila je Marijana Fabijanić (Zadar) izlaganjem “Romanizmi u govoru Kolana”. Božidar Šimunić (Zadar) nastu-pio je s temom “Mjesni govori u kontaktu”. Lina Pliško (Pula) govorila je o čakavštini poezije Roberta Bacalje, dok je Robert Špralja (Zadar), govoreći o prežitcima starijega liturgijskog jezika i o vjerskom nazivlju u frazemima i izrekama na Dugom otoku, unio mnogo svježine i

247

KRONIKA

dinamike kao mladac koji obećava i kojemu se smiješe veliki uspjesi. Ladislav Radulić (Zadar) prijavio je temu o komunikaciji Zadra sa svojim otocima i povezanosti njihova govora, ali, nažalost, zbog bolesti nije doputovao. Marijana Tomelić Ćurlin (Split) s temom romanizama iz semantičkoga polja kamare u Župi na poluotoku Pelješcu također iz opravdanih razloga nije nastupila, ali je sažetak njezina rada pročitao Josip Galić. Sanja Zubčić (Rijeka) govorila je o grobničkoj čakavštini kao nematerijalnom zaštićenom kulturnom dobru RH, naglasivši da se zaštita najbolje ostvaruje kroz odgovarajuće institucije.

Robert Hajszan (Pinkovci, Gradišće) dao je značajan prilog temom “Obilježja govora juž-nogradišćanskih Hrvata na primjeru triju sela: Stinjaki, Pinkovac i Nova Gora”. Nikola Crnko-vić (Novalja) predstavio se izlaganjem “Neke novine u staroj priči o iskonu glagoljice”, dok je Josip Lisac prilogom “Još jednom o delničkom govoru” dao novi prilog poznavanju govora kraja u kojem je ponikao.

Mijo Lončarić (Zagreb) zbog bolesti nije doputovao, pa smo ostali uskraćeni za najavlje-no izlaganje “Jezik podravskih kajkavskih pjesnika II. polovine 20. stoljeća”, no pisanu verziju očekujemo u zborniku.

Krunoslav Puškar (Križevci) izlaganjem “Prijedlog koncepcije Rječnika govora potkalnič-koga Prigorja” i Joža Horvat (Zagreb) izlaganjem “Toponimija sela Sveti Đurđ, Obrankovec i Priles u ludbreškoj Podravini” unijeli su svježinu svojom mladošću i zrelim nastupom, što ulijeva nadu da će hrvatsko jezikoslovlje i u budućnosti imati prave znanstvenike.

Izlaganje Antonija Sammartina (Mundimitar, Molise) “Prolegomena za frazeološki rječ-nik moliškohrvatskoga govora”, slično kao i ono Roberta Hajszana (Gradišće), dočekano je s velikim zanimanjem i radošću jer svjedoči o tome da Hrvati koji stoljećima žive izvan domo-vine vode brigu o jeziku staroga kraja. Josip Galić (Zadar) izlaganjem “Iz sintakse niščanskoga govora” prvi je progovorio o jeziku sela Nisko (može se reći i o jeziku više susjednih sela) u splitskome zaleđu i pokazao da je izabrao pravi jezikoslovni smjer.

Anton Šuljić (Zagreb) temom “Pasionska baština Novalje – neke sačuvane jezične poseb-nosti” kao svećenik i sin Novalje obogatio je ovaj skup svojim produhovljenim nastupom. Najzad je u prvome dijelu govorio i Mate Maras (Zagreb) na temu “G. G. Belli: Soneti, pre-pjev na govor Imotske krajine”, kojom je izazvao oduševljenje nazočnih i pokazao da je jedan od vodećih hrvatskih prevoditelja.

Slijedio je odlazak na ručak u veoma ugodni dvorišni dio restorana Bodulo, vlasnika Ani-ce i Tea Bukše, a na tom su se putu svi sudionici skupa zaustavili kod spomenika velikom Bartolu Kašiću, gdje su predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Zadru, Božidar Šimunić, i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Pagu, Jure Maržić, položili lovorov vijenac i cvijeće te pritom održali prigodnu riječ. Iako je Kašićev spomenik bio ograđen građevinskom skelom i građevinskim materijalom, sudionike skupa to nije omelo da se zajednički fotografiraju uz spomenik autora prve hrvatske gramatike.

Nakon ručka i potrebnoga predaha slijedio je drugi, umjetnički dio skupa, kojim su pred-sjedavali Ante Tičić i Jure Maržić. Osim u jutarnjem dijelu, Robert Špralja nastupio je i u poslijepodnevnom dijelu skupa recitirajući svoje stihove na govoru dugootočkoga mjesta Zaglava, čime je pokazao da je i u ovome dijelu jako poseban. Ante Tičić (Zadar) govorio je stihove na povljanskom, a Vlatko Majić (Pag) na paškom govoru.

248


Ivo Oštarić (Kolan) iščitao nam je svoj prozni uradak “Četiri godišnja doba babe Perine”.Ratimir Škunca (Novalja) govorio je pjesme na novljanskom govoru, Robert Bacalja na

prečkom govoru izrecitirao je svoju poemu “Besida o Tomi kuoga su na školju zvali Odisej”, dok se Tomislav Meštrić (Zadar) predstavio čakavskom poezijom na govoru Kukljice. Zbog bolesti Ante Valčić (Zadar) nije mogao doputovati, ali je njegove pjesme na govoru otoči-ća Ošljaka govorio njegov prijatelj i kolega po struci Tomislav Meštrić. Zajednički uradak s Darijem Tikulinom (Zadar) naslova “Iška čakavica pisana glagoljicom” interpretirala je Ana Trninić (Zadar). Atraktivni nastup imao je Zvonimir Sutlović (Zadar) – “Pisme na veloiškon”.

Atilio Orović (Zadar) nije nastupio, dok je Ante Šarunić (Zadar) s pjesmama na brgulj-skom govoru zaključio nastupe zadarskih pjesnika. Božidar Šimunić nastupio je s proznim tekstom na bibinjskom govoru, u kojem je 12. put po redu iznio “Bibinjska grintanja”. Ivan Dobra Žirjanin (Šibenik) s pjesmama na govoru otoka Žirja bio je veoma uspješan pred-stavnik šibenskoga kraja. Rajka Anđelić Maslovarić (Biograd) prijavila je nastup s pjesmama na govoru rodne Jelse na otoku Hvaru, no zbog smrtnoga slučaja u užoj obitelji nije mogla doputovati u Pag.

Davor Grgurić (Delnice) s pjesmama na delničkom kajkavskom govoru bio je drugi pred-stavnik delničkoga kraja. Ivan Vidović (Stankovci) zbog krhkoga zdravlja nije doputovao, ali će njegov prilog, “Pjesme na vrgoračkom govoru”, biti tiskan u zborniku.

Najzad je Silvija Vrljičak Budan (Pag) stihovima imotske riči efektivno zaključila drugi dio skupa.

Svoje viđenje skupa s prijedlogom zaključaka dao je predsjednik Ogranka Matice hrvat-ske u Zadru, gosp. Božidar Šimunić:

1. Skup su zajednički priredili ogranci Matice hrvatske u Pagu i Zadru; činjenica je to koju treba vrjednovati u smislu produbljivanja suradnje između dvaju Matičinih ogranaka, poglavito u budućnosti;

2. Ovaj skup kulturološki i jezično-umjetnički spaja i ujedinjuje veliki prostor naše domo-vine s obzirom na zastupljenost društvene i političke te osobito kulturne tematike u iz loženim radovima na skupu;

3. Skup Domaća rič 12 obogaćen je sudjelovanjem novih sudionika u njegovu radu; 4. Na skupu su sudjelovali i znanstvenici, odnosno umjetnički stvaraoci iz inozemstva; prvi

put sudjelovali su i predstavnici Hrvata iz Gradišća i Molisea; 5. Novi sudionici skupa, tj. izlagatelji, kako oni jezikoslovnoga tako i oni pjesničkoga usmje-

renja, osobe su koje su poznate po svojim znanstvenim i umjetničkim prinosima u po-dručjima svoga bavljenja;

6. Na skupu je bilo i novih, vrlo zanimljivih misli u prikazivanju jezikoslovne i pjesničke te-matike, koje su pokazale da se pučko stvaralaštvo i vrhunski svjetski umjetnički dometi u književnosti mogu na neki način međusobno prožimati (Maras);

7. Na skupu su sudjelovali mnogi mladi znanstvenici i umjetnički stvaraoci, neki od njih i s potpuno novom i iznimno zanimljivom temom izlaganja. Sve to govori da je skup Domaća rič 12 Ogranka Matice hrvatske u Zadru jezikoslovno i umjetnički obogaćen i da će zbornik skupa sigurno pokazati njegov značajan domet;

249

KRONIKA

8. Sve govori da Domaća rič 12 nudi brojne momente koji mogu poticajno djelovati na bu-dućnost ove priredbe. Poglavito to vrijedi za njezinu jezikoslovnu tematsku usmjerenost;

9. Na skupu je iznesena vrlo vrijedna zamisao o razmjeni učenika iz Molisea i Gradišća i učenika u školama u domovini, u čemu bi glavnu riječ trebao imati ogranak Matice hrvatske, bilo zadarski bilo paški;

10. Među zamislima iznesenim na skupu, a dijelom i prikazanim u pojedinim izlaganjima, ističe se važnost brige za ozakonjenje zaštite hrvatskih govora, odnosno dijalekata kao kulturnoga nematerijalnog dobra.

Uz dopune gđe dr. sc. Vesne Cestarić i Bože Došena, ovi su zaključci jednoglasno prihva-ćeni. Održavanje skupa omogućili su:

– Zadarska županija– Grad Zadar– Grad Pag– Centar za kulturu i informacije, Pag– Turistička zajednica Zadarske županije– Turistička zajednica grada Paga– Antoniotours d.o.o., Vlašići– Pag 91 d.o.o.– Sirana Pag– Srednja škola Bartola Kašića, Pag– Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića, Zadar– Općina Kolan– Restoran Bodulo, Pag– Gradska knjižnica, Pag– Osnovna škola Novalja– Osnovna škola Jurja Dalmatinca, Pag.U dijelu svečanoga otvorenja skup je značajno obogatio nastup muškoga para pjevača s

dva paška napjeva (Dorijan Herenda i Luiđi Rumora – učenici OŠ Jurja Dalmatinca, autor je stihova i glazbe Jure Maržić, a voditelj Ivo Bosna).

Složeni zadatak pripreme i organizacije skupa imao je mješoviti organizacijski odbor: Jo-sip Lisac (Zadar), Jure Maržić (Pag), Željko Maržić (Pag), Ivan Paštar (Zadar), Ivana Portada (Pag), Anica Serdarević (Zadar), Božidar Šimunić (Zadar), Ante Tičić (Zadar), Ivica Vigato (Zadar) i Dijana Vuleta (Pag).

Predsjednik Organizacijskoga odbora, Ivan Paštar, rukovodio je skupom i cjelodnevno bdio uz sva događanja te je na kraju zamolio sve izlagače da do kraja lipnja 2015. predaju svoje radove za zbornik Domaća rič 12. Zahvalivši svim sudionicima na uloženom trudu i dolasku u Pag, predsjednik Organizacijskoga odbora zaključio je službeni dio skupa.

Slijedilo je zajedničko fotografiranje na trgu ispred Kneževa dvora te večera u restoranu Bodulo, pripremljena marom ravnateljice Srednje škole Bartola Kašića, gđe Marijane Čeme-ljić, i obitelji Bukša, vlasnika restorana Bodulo.

250


kronika

Marijana Roščić

Izlet na Slime

Kameni svijet trojice velikana hrvatskoga pjesništva – Pupačića, Milićevića, Kaštelana

Često se (s pravom) pitamo što bi to sve stvorili velikani pisane riječi da nisu prerano na-pustili ovozemaljski svijet. Što bi to još napisali Antun Branko Šimić i Mihail J. Ljermontov da nisu u svojoj 27. godini života umrli? Ili Janko Polić Kamov koji je preminuo u 24. godini? Jesenjin da nije umro u 30., ili Rimbaud da nije umro u 37.? A što bi tek napisao pjesnik mora, kamena i Cetine da nije u 43. godini tragično stradao? Hrvatski pjesnik Josip Pupačić stradao je 23. svibnja 1971. g. u zrakoplovnoj nesreći u Omišlju na otoku Krku, a osim Pupačića, stra-dale su i njegova žena Benka i kći Rašeljka. Upravo na taj datum studenti i profesori s Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru posjetili su Pupačićevo rodno Slime. Bila je to ujedno i prilika da se posjete i rodna mjesta pjesnika Jure Kaštelana (Zakučac) i akademika Nikole Milićevića (Zvečanje). Uputivši se iz Zadra, krenuli smo autocestom do Šestanovca. Tu se nismo zadržavali, ipak smo krenuli na jednodnevni izlet i nije bilo vremena. Što se tiče ove općine, iz mjesta Katuni/Kreševo potječu književnik Jozo Laušić (1936. – 2002.) i književ-ni povjesničar Josip Kekez (1937. – 2003.). Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti Zrinka Merčep (1981.) također je iz ovih krajeva, a studirala je na Sveučilištu u Zadru. Godine 2004. objavljena joj je zbirka pjesama Zaboravljena zemlja. Naše prvo odredište bilo je Zadvarje. “Cetina” – naslov je Pupačićeve pjesme, a da bismo vidjeli (i doživjeli) tu rijeku, zaustavili smo se na Gubavici, kanjonu rijeke Cetine, na mjestu koje se naziva “Kod križa” i s kojega panoramski pogled seže i dalje na Cetinu prateći njezin tok u zelenilu omeđenom klisurama. U podnožju tvrđave (u kojoj je 1669. godine ubijen Hasan-aga) smjestila se hidroelektrana Kraljevac (izgrađena 1912.). Desetak kilometara od Zadvarja smjestilo se Pupačićevo Slime. Kod crkve sv. Ivana Krstitelja nalazi se grob obitelji Pupačić, ali i spomenik pjesniku, ženi i djetetu. U ovoj tužnoj prigodi, nakon minute šutnje, pročitali smo pjesmu “Moj grob”, koja završava stihovima: “Rasut ću sebe u srca mnoga / i živjet u bezbroj života (...)”. Uistinu i bi tako. Lakoćom pamtimo stihove Pupačićeve pjesme “More”, “Moj križ svejedno gori” (koju

251

KRONIKA

je kao nagovještaj tragične smrti ispjevao nekoliko godina prije nesreće na Krku). Na putu do kuće nismo naišli ni na kakve oznake, ni na što što bi upućivalo gdje se nalazi pjesnikova kuća. Oslonili smo se na mještane, koji su nas uputili u dobrom pravcu. Ispred kuće nalazi se pjesnikova bista, zelenilo i rašeljka. Tišina. Kuću nam je otvorila Katarina Pupačić (žena pokojnoga brata Matka). U kući u kojoj se rodio nalaze se fotografije, fotokopije rukopisa, a u drugom (dograđenom) dijelu nalazi se pjesnikova soba, koja je preseljena iz Zagreba na Slime. Tamo su još knjige, dvije fotelje, stari televizor, radni stol na kojem stoji pisaći stroj Olympia. Iz Slimena smo se popeli na Dupce, na kojima smo konačno ugledali more – do-duše ne baš s istoga mjesta s kojega je Pupačić dobio inspiraciju za svoju pjesmu, ali i dalje toliko upečatljivo. Spoj je to planine Biokovo i mora, a pogled seže na Brač i druge otoke.

Mogli smo iz Slimena krenuti uskom cestom do Radmanovih mlinica, prateći Cetinu, ali kako je cesta uska, bojali smo se da nam autobus negdje ne “zaglavi” pa smo ipak odabrali vožnju uz more Jadranskom magistralom. Na tom putu prošli bismo kroz Kučiće, rodno mjesto akademika Mirka Tomasovića. Vrstan prevoditelj s romanskih jezika (preveo Luzi-tance, Oslobođeni Jeruzalem), komparatist, proučavatelj Marulića, dobitnik brojnih nagrada i priznanja svoje je djetinjstvo proveo u Kučićima, gdje živi njegova rodbina, koja će vam rado pokazati kuću u kojoj je živio. Iz Radmanovih mlinica otišli smo u Omiš, udaljen svega 5–6 kilometara. Spoj Cetine, mora i klisura nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. U ovom su gradiću tvrđave Fortica i Mirabela, značajne za Omiš jer su nekoć s njih omiški gusari proma-trali tko se približava njihovu gradu, radi li se možda o neprijateljima. Možemo spomenuti da se u Omišu održava Festival dalmatinskih klapa, a tvornica tjestenine Cetina i tvornica

Izlet na Slime. Studenti i profesori ispred rodne kuće Josipa Pupačića na Slimenu

252


rublja Galeb još uvijek prkose izazovima kapitalizma i osiguravaju egzistenciju Omišanima i ljudima iz zaleđa.

Zakučac je udaljen dva kilometra od Omiša. Blizu hidroelektrane Zakučac lako smo pro-našli bistu pjesnika Kaštelana, no ni tu nismo pronašli nikakve putokaze do pjesnikove kuće, pa smo se ponovno morali snalaziti pitajući mještane. U kući nitko ne živi, a nitko nam je nije mogao ni otvoriti i pokazati unutrašnjost. Ispred kuće čitali smo Kaštelanove pjesme, ponovno u tišini, bez automobila, gledajući te klisure koje su se nadvile nad pjesnikovo rod-no mjesto i diveći se kamenim kućama i zelenilu oko nas. Blizu se nalazi svetište svetoga Leopolda Bogdana Mandića (njegova se obitelj odselila iz ovoga mjesta u Herceg-Novi), a kapelica je izgrađena u tunelu u samome Mosoru.

Napuštajući Zakučac ponovno smo se našli na području Dalmatinske zagore. Uskim ce-stama i vještim manevrima našega vozača uspjeli smo doći do rodne kuće akademika Nikole Milićevića. Pjesnikov nećak Ante spremno nam je pokazao rodnu kuću, konobu, dimnu ku-žinu... nudeći nam i domaće vino. Našle su se tu i stare fotografije; pričajući o svakoj, Ante nam je otkrio još ponešto o pjesnikovoj obitelji. Poznata je njegova pjesma “Čempres”. Tog čempresa, koji je gledao iz svoje kuće, više nema. Što od starosti, a što od nevremena, čem-pres je polako skončavao svoj život. Obitelj Milićević sačuvala je dio debla za uspomenu. Ispred kuće pročitali smo pjesmu o čempresu i pjesmu “Da sam bio”. Noć se već spuštala i trebali smo krenuti dalje. Kroz Seoca smo došli do spoja autoceste Blato na Cetini i vratili se u Zadar u večernjim satima.

Zbog teškoga života u ovim prostorima ljudi su se iseljavali; i trojica velikana hrvatskoga pjesništva napustila su svoje ognjište u potrazi za boljim životom. Spletom životnih okolno-sti i Pupačić i Kaštelan i Milićević radili su na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no u svom poetskom izričaju vraćali su se svome kamenu, klisurama, Cetini, svome zavičaju.

Svoj obol ovom izletu dali su profesori koji su bili u pratnji studenata i koji su svojim izlaganjima, komentarima, anegdotama učinili ovaj izlet interesantnim za svakoga. U pratnji studenata bili su profesori Odjela za kroatistiku i slavistiku: Rafaela Božić (pročelnica), Josip Galić, Josip Lisac, Šimun Musa, Helena Peričić, Zvjezdana Rados, Marijana Roščić, Mirela Šu-šić, Ante Topčić i Denis Vekić.

Na kraju možemo spomenuti da su na prostoru Dalmatinske zagore djelovala (i djeluju) značajna imena u hrvatskoj književnosti, lingvistici i kulturnom životu uopće. Anka je Pe-tričević – s. Marija od Presvetoga Srca – iz Lovreća, kao i Mate Šimundić, Mate je Maras iz Studenaca, a Ivan Raos iz Medova Doca. Obitelj Ante Babaje podrijetlom je iz Grabovca, on je rođen u Imotskom, iz kojega je Vlado Gotovac, kao i novoizabrana rektorica Sveučilišta u Zadru Dijana Vican. U Gatima se nalazi spomenik junakinji Mili Gojsalić (rođena u Kostanja-ma, kao i Luka Perić, glavni urednik Zadarskoga lista), a svoje podrijetlo odatle vuče i Antun Mihanović, autor hrvatske himne, čiji je spomenik ukraden iz ovoga mjesta. Mogli bismo nabrojati još imena, ali to ćemo ostaviti za drugu priliku i za drugi izlet.

253

Preko

Zadar

crtež na korici:

Ljubica Marčetić Marinović

Grafička interpretacija pletera s pluteja oltarne pregrade iz katedrale u Zadru, IX. st.

Ranosrednjovjekovna zbirka Arheološkoga muzeja u Zadru

Časopis za kulturu, znanost i...

Documents