6. RIZIK I LEVERIDŽ

Svaka aktivnost, pogotovo poslovanje preduzeća, stalno je vezana za veću ili manju neizvjesnost. Ta neizvjesnost je u vezi s očekivanim ishodom poslovne aktivnosti je posljedica činjenice što se pri donošenju odluka ne raspolaže sa mnogo pouzdanih informacija.

U prvi plan izbijaju dva rizika:poslovni rizik i finansijski rizik.

Poslovni rizik podrazumjeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostvarivanja određenog poslovnog dobitka i određene stope prinosa na ukupna poslovna sredstva.

Finansijski rizik podrazumjeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostvarivanja određenog neto dobitka i određene stope prinosa na sopstvena poslovna sredstva.

Okosnicu dejstva poslovnog rizika čine fiksni troškovi poslovanja, koji nastaju i kad uložena sredstva uopšte nisu aktivirana, dok je dejstvo finansijskog rizika uslovljeno prisustvom fiksnih rashoda finansiranja, odnosno rashoda na ime kamate.

Kada preduzeće ima fiksne poslovne i finansijske rashode izlaže se i poslovnom i finansijskom riziku. Kombinovano dejstvo ova dva rizika naziva se kombinovanim, totalnim ili ukupnim rizikom.

Pošto je preduzeće izloženo riziku privređivanja, to je neophodno isti mjeriti i kvantitativno izražavati. U tu svrhu se koristi leveridž, pomoću koga se nastoje procijeniti efekti poslovanja uz prisustvo pomenutih konstantnih rashoda.

Bitno je imati u vidu da upotreba leveridža izaziva dvosmjerne učinke:1. pod povoljnim okolnostima upotreba leveridža dovodi do povećanja efikasnosti

poslovanja, 2. pod nepovoljnim okolnostima upotreba leveridža iam suprotan efekat.

Na taj način dolazi do izražaja međuzavisnosti rizika i rentabilnosti.

S obzirom na navedene rizike, potrebno je razlikovati:1. poslovni leveridž, 2. finansisjki leveridž,3. kombinovani leveridž.

Poslovni rizik i poslovni leveridž

Rizik ostvarenja poslovnog dobitka i prinosa na ukupno uložena sredstva je poslovni rizik. Poslovni rizik je vezan za strukturu aktive, tj. za investiranje.

Poslovni dobitak predstavlja razliku između marže pokrića (marginalnog dobitka) i fiksnih troškova poslovanja. Marža pokrića je ravna razlici između prihoda od prodaje i varijabilnih troškova.

1

Poslovni dobitak se sastoji od:rashoda finansiranja,poreza iz bruto dobitka,neto dobitka.

Princip rentabilnosti zahtijeva da ukupno uloženi kapital u preduzeće odbaci određeni poslovni dobitak. Za ulagaće kapitala je najvažnije da se maksimizira prinos na uloženi kapital. Svako ulaganje kapitala povlači za sobom određeni procenat rizika, jer se stvaraju određeni troškovi. Takvi troškovi su fiksnog karaktera i nastaju čak i u uslovima kada uložena sredstava uopšte nisu aktivirana. Tipični takvi troškovi su:

amortizacija i fiksni troškovi vezani za organizaciju preduzeća.

U finansijskoj literaturi ovi troškovi se nazivaju rashodima perioda. Oni se moraju pokriti. Pored pokrivanja rashoda perioda, preduzeće teži maksimalizaciji poslovnog dobitka. Zbog toga je važno znati koji faktori utiču na visinu marže a koji na visinu rashoda perioda.

Faktori koji utiču na visinu marže pokrića odnose se na:1. visinu prodajnih cijena (neto prodajne cijene),2. visinu obima proizvodnje i prodaje,3. visinu fizičkog utroška direktnog materijala, energije, usluga i direktnog rada po

jedinici proizvoda,4. visinu pariteta prodajnih i nabavnih cijena,5. stepen optimizacije strukture proizvodnje..

Faktori koji utiču na visinu rashoda perioda odnose se na:1. visinu ulaganja u stalna sredstva,2. visinu troškova organizacije,3. visinu troškova prodaje,4. visinu troškova držanja i osiguranja uloženih sredstava,5. veličinu kapaciteta kojim se ostvaruje neutralan poslovni rezultat..

Koeficijent odnosno faktor poslovnog leveridža pokazuje koliko svaki procenat promjene marže pokrića izaziva procentualnu promjenu poslovnog rezultata.

Faktor poslovnog leveridža izračunava se pomoću slijedeće formule:

gdje su:P – broj proizvoda na postojećem obimu prodaje,c – prodajna cijena po jedinici proizvoda,v – prosječni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda,F – ukupni fiksni troškovi za posmatrani period.

Iznos faktora poslovnog leveridža je multiplikator procenta promjene marže pokrića što daje procenat promjene poslovnog dobitka. Što je multiplikator niži, dejstvo poslovnod leveridža je slabije, odnosno poslovni rizik ostavarenja poslovnog dobitka je manji, i obrnuto.

2

Za uspješnu upotrebu poslovnog leveridža ključna je mogućnost ostvarivanja ekonomije obima ali i određena stabilnost očekivane prodaje. Smanjivanjem poslovne aktivnosti prema očekivanoj ispoljava se rizik visokih fiksnih troškova poslovanja. Jače oscilacije poslovne aktivnosti nepovoljno se odražavaju na rizičnost poslovanja. Zbog toga je varijabilnost budućih poslovnih dobitaka izraženija kod intenzivnije upotrebe leveridža u odnosu na oprezniji pristup.

Finansijski rizik i finansijski leveridž

Finansijski rizik podrazumjeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostavrivanja određenog neto dobitka i određene stope priosa na sopstveni kapital.

Fiksni finansijski rashodi prouzrokuju finansijski rizik i aktiviraju dejstvo finansijskog leveridža. Iz toda slijedi da je finansijski rizik vezan za način finansiranja, tj. za strukturu pasive.

Učinak finansijskog leveridža je sličan onome kao kod poslovnog leveridža. Promjenjivost u obimu proizvodnje (prodaje) ne izaziva proporcionalan porast ili pad zarada nakon oporezivanja, nego se to odvija intenzivnije.

Finansijski leveridž se stvara izborom, dok poslovni leveridž ponekad nije stvar izbora. Veličina poslovnog leveridža koju koristi preduzeće, ponekad je uslovljena vrstom njegove djelatnosti.

Za razliku od poslovnog leveridža, finansijski leveridž je uvijek stvar izbora. Niti jedno preduzeće ne mora u strukturi svojih izvora finansiranjaimati dugoročni dug ili preferencijalne dionice.

Finansijski leveridž se upotrebljava u nadi da će se povećati prinos vlasnicima običnih dionica. Naime, ukoliko se ukupna poslovna ulaganja finansiraju dijelom iz dugova koji limitiran prinos, treba očekivati da će stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva biti različita od cijene pozajmljenog kapitala, tj. prosječne kamatne stope.

Visina troškova po osnovu kamata (rashoda finansiranja), direktno zavisi od:1. strukture kapitala (što je struktura kapitala više pomjerenja ka pozajmljenom kapitalu

na koji se plaća kamata, biće veći troškovi finansiranja),2. obima spontanih izvora finansiranja (veći obim spontanih izvora finansiranja povlači

za sobom manje troškove finansiranja),3. racionalnog upravljanja imovinom (ukoliko se racionalno upravlja ukupnom

imovinom biće manje angažovano sredstava i pri datom sopstvenom kapitalu, spontanim izvorima i kamatnim stopama biće manje pozajmljenog kapitala na koji se plaća kamata i time će biti manji i troškovi finansiranja),

4. visine kamatnih stopa (niže kamatne stope povlače za sobom manje troškove finansiranja).

Utvrđivanje visine i dejstva finansijskog leveridža možemo ilustrovati na bazi podataka iz neke (date) tabele.

3

Veza između rentabilnosti sopstvenog kapitala i stepena zaduženosti može se uspostaviti i na drugi način, pri čemu su nam potrebni podaci o:

neto dobitku (ND),sopstvenom kapitalu (SK),dugu (D).

Najprije treba utvrditi rentabilnost sopstvenog kapitala (R) i rentabilnosti ukupnog kapitala prije kamata i poslije poreza (r). Najzad, mora se utvrditi i kamatna stopa nakon obračuna poreza (i).

Rentabilnost sopstvenog kapitala utvrđuje se na način kako slijedi:R = ND / SK

Rentabilnost ukupnog kapitala (zbir ukupnog kapitala i duga) utvrđuje se na slijedeći način:

Koristeći ovu formulu, možemo izraziti neto dobitak (ND), koji pripada vlasnicima preduzeća, kroz njegove sastavne dijelove:

ND = r(SK + D) – Di

što predstavlja razliku između zarade ukupnog kapitala (SK + D) i troška kamata po osnovu duga nakon poreza. Sada možemo prvu formulu nadopuniti na slijedeći način:

što se može preformulisati kao:

Ova formulacija ističe učinak finansijskog leveridža, označen pozitivnim izrazom iza r, koji čine odnos duga i sopstvenog kapitala pomnožen razlikom između snage zarađivanja ukupnog kapitala i troška kamata nakon poreza.

Ukoliko nas interesuju posljedica upotrebe finansijskog leveridža na rentabilnost ukupnog kapitala (r), tada ćemo formulu,

preraditi u

Finansijski leveridž, isto kao i poslovni, je mač sa dvije oštice. Preduzeća koja se njime koriste svoju budućnost stavljaju na kocku; što je veće učešće zajmovnog kapitala u povoljnim poslovnim prilikama dobici vlasnika su veći i obrnuto, što je veće učešće zajmovnog kapitala u nepovoljnim prilikama gubici vlasnika su veći.

4

Uticaj finansijskog leveridža na stopu prinosa na sopstvena sredstva zavisi od:apsolutne razlike između stope prinosa na ukupna poslovna sredstva i prosječne kamatne stope kao cijene pozajmljenih sredstava i strukture kapitala preduzeće, odnosno od odnosa između pozajmljenog i sopstvenog kapitala.

Što je pomenuta razlika veća i što je relativno učešće dugova u ukupnim izvorima finansiranja veće, utoliko je srazmjerno veći efekat finansijskog leveridža. Pošto efekat finansijskog leveridža može biti i negativan, menadžment preduzeća mora odrediti granicu do koje se preduzeće treba zaduživati radi maksimalizacije prinosa na sopstveni kapital.

Faktor finansijskog leveridža može se izračunati pomoću slijedeće formule:Faktor finansijskog leveridža = Pd / Pd – K

gdje je:Pd – poslovni dobitak,K – rashodi na ime kamate.

Rashodi na ime kamate su od presudne važnosti za dejstvo finansijskog leveridža. Ukoliko se poslovanje preduzeća ostvaruje bez pozajmljivanja kapitala, tada neće biti ni finansijskog rizika ostvarivanja dobitka prije oporezivanja. Povećanje rashoda na ime kamate u odnosu na poslovni dobitak dovodi do rasta faktora finansijskog leveridža.

Koeficijent pokrića fiksnih rashoda na ime kamate iz poslovnog dobitka se uzima kao dobar pokazatelj stepena izloženosti preduzeća finansijskom riziku, jer pokazuje intenzitet finansijskog opterećenja preduzeća. Što je koeficijent pokrića rashoda na ime kamate veći, utoliko je faktor finansijskog leveridža manji, i obrnuto, što je koeficijent pokrića rashoda na ime kamate manji, utoliko je faktor finansijskog leveridža veći.

Objašnjenje dejstva faktora finansijskog leveridža nalazi se dakle u prisustvu fiksnih rashoda finansiranja. S tim u vezi, treba imati u vidu slijedeće:

preduzeću odgovara da koristi pozajmljene izvore finansiranja u slučaju kada je plaćena kamata na pozajmljeni kapital niža od stope prinosa na ukupna poslovna sredstva. Tada govorimo o pozitivnom dejstvu finansijskog leveridža ili pozitivnim efektima finansiranja iz pozajmljenih izvora na rentabilnost sopstvenih izvora finansiranja;

preduzeću ne odgovara da koristi pozajmljene izvora finansiranja u slučaju kada su plaćene kamate na pozajmljeni kapital više od stope prinosa na ukupna poslovna sredstva. Tada govorimo o negativnom dejstvu finansijskog leveridža ili negativnim efetima finansiranja iz pozajmljenih izvora na rentabilnost sopstvenih izvora finansiranja;

preduzeće je indiferentno na strukturu finansiranjau slučaju kada na određenom obimu poslovne aktivnosti ostvaruje rentabilitet ukupnih poslovnih sredstava koji je identičan plaćenim kamatama na pozajmljeni kapital. U takvoj situaciji nema uticaja strukrure finansiranja na efikasnost uoptrebe poslovnih sredstava finansiranih iz sopstvenog kapitala.

5

Ukupni rizik i kombinovani leveridž

Leveridž koji objedinjava dejstvo poslovnog i finansijskog rizika, odnosno leveridž koji odražava izloženost preduzeća ukupnom ili totalnom riziku, naziva se kombinovani leveridž. Njegovo se djelovanje određuje kroz povezanost aktive i pasive.

Na bazi identifikovanih faktora poslovnog i finansijskog leveridža možemo utvrditi i faktor kombinovanog leveridža, kao pokazatelj dejstva ukupnog (poslovnog i finansijskog) rizika:

Faktor kombinovanog leveridža = Faktor poslovnog leveridža x Faktor finansijskog leveridža

Intenzivnim korištenjem poslovnog i finansijskog leveridža u poslovanju i finansiranju preduzeća, gomila se rizik na rizik, stvarajući pretpostavke za veću stopu prinosa na sopstvena sredstva. Međutim, da bi se prihvatio tako multiplikovani rizik, poslovne destinacije preduzeća moraju obećavati takve prinose koji će osigurati rentabilnost poslovanja preduzeća dovoljnu da marginalizuje rizik pretežnog oslanjanja na dugove, odnosno finansijski rizik.

Tačka indiferencije finansiranja

Faktor finansijskog leveridža može da djeluje pozitivno ili negativno na neto dobitak i stopu prinosa na sopstvena sredstva. On djeluje kad god je stopa prinosa na ukupna sredstva različita od prosječne cijene pozajmljenih izvora finansiranja, što znači bez obzira da li veća ili manja.

Radi testiranja intenziteta dejstva finansijskog leveridža veoma je interesantni i analitički značajno utvrditi tzv. tačku indiferencije finansiranja. Ona odgovara onom obimu proizvodnje i prodaje na kome poslovni dobitak omogućuje ostvarenje iste stope prinosa na sopstvena sredstva, nezavisno od kombinacije dugova i sopstvenih izvora finansiranja.

7. IZVJEŠTAJI O TOKOVIMA FINANSIJSKIH SREDSTAVA

U računovodstvenoj tradiciji egzistiraju dva finansijska izvještaja čija je važnost ostala sve do danas neosporna:

1. bilans stanja i2. bilans uspjeha.

Bilans stanja ..predstavlja kratak izvod ili rezime dvaju međusobno suprostavljenih nizova – imovine, s jedne strane, i obaveza i vlastitih izvora, s druge strane. Bilans stanja mora biti uvijek uravnotežen jer je ukupna imovina, angažovana u poslovanju u bilo kojem vremenskom trenutku jednaka obavezama i vlastitim izvorima, pomoću kojih je ova imovina dobavljena. Bilans stanja je statičan, jer prikazuje stanje na određeni dan na koji je pripremljen. Bilans stanja je i kumulativan jer prikazuje učinke svih odluka i transakcija koje su se dogodile i koje su obračunate do datuma njegove pripreme. Ovaj finansijski izvještaj dugo godina bio je predominantan i služio je prvenstveno interesima povjerilaca, koji su u njemu vidjeli instrument za obračun kapaciteta pokrića dugova. Kapacitet pokrića dugova proizilazio je

6

upravo iz odnosa sopstvenog i pozajmljenog kapitala. Bilans stanja počeo je da služi i drugim potrebama, potrebama menadžmenta preduzeća, koji u njemu vide sliku finansiranja, tj. način na koji su pojedini dijelovi aktive finansirani, kojim kapitalom po vlasništvu i rokovima dospijeća. Najviše od toga zavisi nesmetano nastavljanje posla, koje pretpostavlja bezuslovnu sposobnost plaćanja dospjelih obaveza u svakom trenutku i sigurnost potraživanja svih povjerilaca – primarnu i sekundarnu.

Bilans uspjeha ..je kao finansijski izvještaj mnogo mlađi od bilansa stanja. On prikazuje prihode i rashode tokom izvještajnog perioda, te razliku između prihoda i rashoda, tj. dobitak ili gubitak.

Ovaj finansijski izvještaj omogućava da se sazna pravac kretanja poslovanja preduzeća. Poslovni period može rezultirati dobitkom, ako su prihodi veći od rashoda, ali i gubitkom, ako su rashodi veći od prihoda. U slučaju da preduzeće ostvari dobitak tekuće poslovne godine, za sumu ostvarenog dobitka povećava se vlastiti kapital. Dobitak se može u potpunosti ostaviti u preduzeću, da bi se sa njim vršilo finansiranje iz vlastitih izvora, i u tom slučaju se naziva zadržani dobitak. Dobitak se takođe može u potpunosti isplatiti vlasnicima preduzeća, ali je najčešći slučaj da se dio dobitka isplaćuje vlasnicima, dio dobitka ostavlja u preduzeću kao zadržani dobitak.

Nedostaci bilansa stanja i bilansa uspjeha sadržani su u ograničenosti njihovih informacija da pruže potpunu sliku o prethodnoj, a posebno o perspektivnoj finansijskoj aktivnosti.

Radi kompletiranja ukupne finansijske analize savremena finansijska teorija i praksa nalažu i analizu finansijskih tokova. Izvještaji koji prikazuju promjene pomoću kretanja sredstava nazivaju se izvještajima o tokovima sredstava. Oni osiguravaju osnovu za dinamičku analizu koja se usmjerava na promjene finansijskog položaja, do kojih je došlo pod uticajem odluka usvojenih u posmatranom periodu.

Izvještaji o tokovima finansijskih sredstava su izvedeni finansijski izvještaji, koji se dobijaju posebnim rearanžiranjem podataka koji su sadržani u bilansu stanja i bilansu uspjeha.

Pod pojmom finansijskih sredstava u praksi se podrazumijevaju i koriste sljedeće kategorije:

1. ukupna poslovna sredstva, 2. ukupna obrtna sredstva, 3. likvidna sredstva,4. neto obrtna sredstva i5. novčana sredstva.

Najznačajniji izvještaji o tokovima sredstava su:izvještaj o tokovima ukupnih poslovnih sredstava,izvještaj o tokovima neto brtnih sredstava,izvještaj o tokovima novčanih sredstava – gotovine.

Izvještaji o tokovima ukupnih poslovnih sredstava

7

Promjene između dva uzastopna bilansa stanja tumače se kao posljedica dejstva poslovnih operacija i transakcija po osnovu kojih se može dobiti slika o tokovima u ukupnih sredstava i njihovih izvora za izvještajni period, od kojih jedne ukazuju na pravac korišćenja a druge na izbor pribavljanja finansijskih sredstava.

Kao izvor poslovnih sredstava možemo smatrati:svako povećanje pozicija u pasivi bilansa stanja i svako smanjenje pozicija u aktivi bilansa stanja.

Kao upotrebu poslovnih sredstava možemo smatrati:svako smanjenje pozicija u pasivi bilansa stanja isvako povećanje pozicija u aktivi bilansa stanja.

Osnovni cilj ovako prezentiranih tokova ukupnih poslovnih sredstava se sastoji u tome da se dobije izvjesna retrospektiva o uspješnosti finansijskog upravljanja preduzećem u vezi sa finansiranjem već učinjenih poslovnih ulaganja.

Jedino povećanje akumuliranog dobitka predstavlja rast dugoročnih izvora finansiranja, dok povećanje sadašnje vrijednosti fiksnih sredstava predstavlja rast dugoročne uporebe sredstava. Dugoročni aspekt upotrebe sredstava odnosi se i na smanjenje dugoročnih kredita.

Povećanje nedovršene proizvodnje ne može da ublaži opšti utisak o nepovoljnim finansijskim tokovima ukupnih poslovnih sredstava, jer je više nego kompenzirano smanjenjima ostalih pozicija obrtnih sredtava. Odnosno preduzeće iz kratkoročnih izvora finansiranja i na teret obrtnih sredstava finansira dugoročna ulaganja, što predstavlja dosta rizičan način finansiranja.

Za potpuniji uvid u nastala finansijska kretanja, preporučuje se korekcija tokova ukupnih finansijskih sredstava za efekte transakcija koje se ne mogu rekonstruisati na bazi razlike u saldima bilansnih pozicija.Uobičajene korekcije pri analizi tokova ukupnih finansijskih sredstava odnose se na:

raspodjelu periodičnog neto dobitka,objektiviranje amortizacije kao izvora finansijskih sredstava irekonstrukciju onih transakcija koje su dovele do promjena salda na računima fiksne imovine.

Profitabilno poslovanje, odnosno neto dobitak predstavlja jedan od osnovnih izvora sopstvenog kapitala kojim preduzeće raspolaže. U izvještaju o tokovima ukupnih finansijskih sredstava nalazi se samo dio neto dobitka koji je akumuliran, odnosno zadržan u poslu, dok dio neto dobitka koji je raspoređen u neposlovnu potrošnju nije iskazan u tom izvještaju. Podatak o ostvarenom neto dobitku se uzima iz periodičnog bilansa uspjeha, a podatak o akomuliranom dobitku iz završnog bilansa stanja. Informacije o raspodjeli neto dobitka služe povjeriocima prilikom donošenja odluke o kreditiranju.

Analiza amortizacije kao izvora finansijskih sredstava za opštu ocjenu ukupnih finansijskih tokova od izuzetne je važnosti.da bi se shvatio uticaj amortizacije na bilans stanja, neophodno je ukazati na računovodstveni i finansijski aspekt ove kategorije.U računovodstvenom smislu, amortizacija predstavlja trošak poslovanja koji nastaje putem otpisa fiksnih sredstava unutar ukupnog vijeka njihovog trajanja. Amortizacija se smatra

8

redovnim rashodom u bilansu uspjeha koji se, zajedno sa ostalim troškovima poslovanja, treba da nadoknadi iz prihoda od realizacije proizvoda i usluga prije utvrđivanja poslovnog dobitka.

U finansijskom smislu, amortizacija fiksnih sredstava u knjigovodstvu ne znači istovremeno i neposredno izdatke finansijskih sredstava, jer nadoknađena sredstva iz periodičnih prihoda od prodaje proizvoda i usluga ostaju preduzeću na raspolaganju u visini troškova amortizacije.

Finansijski posmatrano, prihodi od prodaje predstavljaju izvore finansijskih sredstava iz poslovanja, dok rashodi predstavljaju njihovu upotrebu. Do stvarne upotrebe finansijskih sredstava dolazi isključivo prilikom nabavke fiksne imovine, a tekući otpisi na ime amortizacije predstavljaju samo knjigovodstvenu operaciju kojom se konstatuje smanjenje nabavne vrijednosti odnosne imovine na teret troškova poslovanja, iza čega ne stoji nikakvo kretanje kapitala odnosno upotreba finansijskih sredstava. Stoga se u analizi i planiranju finansijskih tokova neto dobitak uvećan za amortizaciju tretira kao izvor finansijskih sredstava koji spontano nastaje iz redovnog poslovanja.

Rekonstrukcija transakcija koje su dovele do promjene salda na računima fiksnih sredstava u posmatranom periodu je treći tip dorade izvještaja o tokovima ukupnih finansijskih sredstava.Da bi u potpunosti shvatili uzroke promjena na računima fiksnih sredstava neophodno je istražiti:

kolika su bila ulaganja u nabavnu vrijednost fiksnih sredstava u toku posmatranog perioda, a kolika smanjenja tih sredstava usljed prodaje,kako su se te nabavke odnosno prodaje odrazile na saldo fiksnih sredstava i kakav je uticaj odnosnih promjena na izvore i upotrebu ukupnih finansijskih sredstava.

Očigledno je da dugoročni izvori finansiranja, neto dobitak i amortizacija, nisu dovoljni da pokriju ulaganja u nova fiksna sredstva.

Izvještaj o tokovima neto obrtnih sredstava

Sa stanovišta dinamike potreba za obrtnim sredstvima uobičajeno je da se ukupna obrtna sredstva dijele na:

stalna ipovremena.

Pod stalnim obrtnim sredstvima podrazumijeva se minimalan iznos obrtnih sredstava koji je neophodan za obavljanje normalne aktivnosti preduzeća tokom godine.

Povremena obrtna sredstva predstavljaju ona ulaganja u odnosna sredstava koja su uslovljena sezonskim, vanrednim ili drugim hitnim potrebama preduzeća koje proističu iz relativno kratkoročnih oscilacija u dinamici njegove poslovne aktivnosti.

Što se finansiranja tiče važi pravilo da se stalna obrtna sredstva finansiraju iz dugoročnih izvora finansiranja, a povremena obrtna sredstva iz kratkoročnih izvora finansiranja. Iz ovih odnosa finansiranja izveden je i pojam neto obrtnih sredstava ili neto obrtnog fonda. Smatra se da neto obrtna sredstva predstavljaju jedan od vodećih indikatora dugoročne likvidnosti

9

preduzeća i ujedno garantnu osnovu njegovih mogućnosti novog zaduživanja. Promjene neto obrtnih sredstava biće izazvane promjenama dugoročnih izvora ili promjenama u veličini fiksnih sredstava.

Povećanja obrtnih sredstava potiču iz:povećanja dugoročnih izvora finansiranja ilismanjenja fiksnih sredstava.

Smanjenja neto obrtnih sredstava prouzrokuje:smanjenje dugoročnih izvora finansiranja ilipovećanje fiksnih sredstava

Povećanje dugoročnih izvora finansiranja, kao uslov povećanja neto obrtnih sredstava, obično nastaje usljed akumulacije periodičnih dobitaka, donacija, poklona i sl., što predstavlja povećanje sopstvenih izvora finansiranja, ili preuzimanjem novih dugoročnih dugova. Smanjenje fiksnih sredstava znači njihovu transformaciju u obrtna sredstva putem periodičnih amortizacionih otpisa ili usljed njihove prodaje.

Smanjenje dugoročnih izvora finansiranja, kao uslov smanjenja neto obrtnih sredstava, obično nastaje usljed periodičnih gubitaka ili zbog izvršene otplate dugoročnih dugova. Povećanje fiksnih sredstava, koje nastaje usljed proširenja ili modernizacije proizvodnih kapaciteta, izaziva takođe smanjenje neto obrtnih sredstava.

Izvještaj o tokovima novčanih sredstava – gotovine

Osnovna namjena izvještaja o gotovinskim tokovima je da obezbijedi informacije o primanjima i izdavanjima gotovine preduzeća tokom računovodstvenog perioda. Ovaj izvještaj objašnjava nto povećanje gotovine preduzeća u toku računovodstvenog perioda. U svrhu pripreme izvještaja o gotovinskim tokovima, sa gotovinom su izjednačeni i ekvivalenti gotovine. Ekvivalenti gotovine su kratkoročna, visokolikvidna ulaganja koja se brzo konvertuju u poznate iznose gotovine i koja nisu pod značajnim uticajem rizika promjene vrijednosti.

Jak gotovinski tok je veoma važan za postizanje likvidnosti.Višak gotovinskog toka će se moći koristiti za smanjenje duga ili poboljšanje njegovog finansijskog položaja, smanjivanjem koeficijenata zaduženosti izraženog odnosom obaveza i imovine. Nestašica gotovine može da dovede do finansiranja redovnog poslovanja iz nepovoljnih izvora, pogoršanja kreditnog boniteta, au najtežem slučaju izaziva i bankrotstvo perduzeća.

Osnovna razlika između izvještaja o novčanim tokovima i bilansa uspjeha, i razlog sastavljanja izvještaja o novčanim tokovima, jeste što se prihodi i rashodi priznaju i evidentiraju na obračunskoj osnovi računovodstva, odnosno onda kada nastanu, bez obzira na to da li su naplaćeni, odnosno plaćeni. Izvještaj o novčanim tokovima zasniva se na gotovinskoj osnovi, na gotovinskim principima i izdacima. Postojanje razlike između gotovine i dobitka posljedica je činjenice što se gotovinski primici i izdaci ne registruju obavezno u istim obračunskim periodima na koje su alocirani prihodi i rashodi. Može se desiti da preduzeće u jednom obračunskom periodu iskaže izrazito visok

10

dobitak, a da ipak osjeti krajnju nestašicu za gotovinom. Preduzeće može da ima višak gotovine u obračunskom periodu koji je završen sa gubitkom.

Do razlike između gotovine i dobitka mogu dovesti sljedeći faktori:1. novi kapital vlasnika u pravilu unosi gotovinu u preduzeće, a ne prikazuje se u bilansu

uspjeha,2. nova dugotrajna imovina plaća se u pravilu gotovinom pri sticanju, a priznaje se kao

rashod u bilansu uspjeha tokom procijenjenog životnog vijeka imovine, 3. amortizacija se priznaje kao rashod u bilansu uspjeha tokom životnog vijeka imovine,

a u uslovima profitabilnog poslovanja dovodi do gotovinskih primitaka,4. u kreiranju zaliha dolazi do gotovinskih izdataka za materijal, rad, prozvodnu režiju i

sl., a knjiženje rashoda u bilansu uspjeha vrši se tek nakon prodaje zaliha,5. vrednovanje zaliha se može vršiti na više načina, što se odražava na bilans uspjeha, ali

nema uticaja na gotovinski saldo,6. prodaja na kredit koja dovodi do potraživanja od kupaca priznaje se u bilansu uspjeha

kao prihod,.

Gotovina je veličina kojom se realno može disponirati, zato su gotovinski primici i izdaci i njihova razlika važnije kategorije od prihoda, rashoda i rezultata poslovanja.

Primanja gotovine nastaju usljed:povećanja bilansnih pozicija u pasivi,smanjenja bilansnih pozicija u aktivi

Izdavanja gotovine nastaju usljed:smanjenja bilansnih pozicija u pasivi ipovećanja bilansnih pozicija u aktivi

Novčani tokovi u izvještaju o novčanim tokovima obično se grupišu u tri glavne kategorije aktivnosti:

1. poslovne (operativne),2. investicione (ulagačke),3. finasijske.

Novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti prvenstveno proizilaze iz glavnih aktivnosti preduzeća koja stvaraju prihode. One obično proizilaze iz transakcija i dr. poslovnih događaja koji određuju neto dobitak ili gubitak.

Novčani tokovi iz investicionih aktivnosti proizilaze iz sticanja i otuđivanja dugotrajne imovine i dr. ulaganja, koja nisu uključena u ekvivalente gotovine.

Novčani tokovi iz finansijskih aktivnosti proizilaze iz transakcija preduzeća sa njegovim vlasnicima i kreditorima. Ovi novčani tokovi osiguravaju kapital preduzeću. Ponovna kupovina vlastitih dionica takođe spada u finansijske aktivnosti preduzeća.

U dugom roku, preduzeće mora generisati pozitivan novčani tok iz svojih poslovnih aktivnosti, ako želi opstati. Preduzeće s negativnim novčanim tokom iz poslovnih aktivnosti neće moći stalno prilupljati novac iz dr. izvora. Sposobnost preduzeće da pribavi novac finansijskim aktivnostima ovisi o njegovoj sposobnosti da generiše novac iz svojih uobičajenih poslovnih aktivnosti. Kreditori i dioničari oklijevaju investirati u preduzeće koje

11

ne generiše dovoljno novca iz poslovnih aktivnosti za promptno plaćanje dospjelih obaveza, kamata i dividendi.

Izvještaj o novčanim tokovima se koristi interno od strane menadžera, a eksterno od strane ulagača i kreditora. Ovaj izvještaj služi navedenim subjektima kao analitičko sredstvo da:

1. procijene sposobnost preduzeće da generiše pozitivne novčane tokove u budućim periodima,

2. procijenje sposobnost perduzeća da izvršava svoje obaveze i ispalćuje dividende,3. procijene potrebe preduzeća za eksternim izvorima finansiranja,4. utvrde razloge razlike između neto dobitka i neto novčanog toka iz poslovnih

aktivnosti i5. utvrde uzroke promjena iznosa novca između početka i kraja računovodstvenog

perioda.

Pri procjeni sposobnosti preduzeće da generiše gotovinu, analitičari obično analiziraju gotovinske tokove preduzeća iz njegovih tekućih ili redovnih poslovnih aktivnosti. Tri su pokazatelja naročito korisna kod vrednovanja sposobnosti preduzeća da generiše gotovinu:

8.MENADŽMENT OBRTNOG KAPITALA

Uvod u menadžment obrtnog kapitala

12

Menadžment obrtnog kapitala odnosi se na upravljanje tekućom imovinom, odnosno obrtnim sredstvima i tekućim, odnosno kratkoročnim obavezama.Bruto obrtni kapital odnosi se na tekuću imovinu preduzeća, koja uključuje gotovinu, utržive hartije od vrijednosti, potraživanja i zalihe. Kod utvrđivanja kvaliteta stanja sredstava i njihovih izvora veoma je značajan podatak o visini neto obrtnog kapitala ili neto obrtnih sredstava.

Politika efektivnog menadžmenta obrtnog kapitala zahtijeva da menadžeri pronađ primjerene investicione nivoe gotovine, utrživih hartija od vrijednosti, potraživanja i zaliha, i primjereni nivo i miks kratkoročnog finansiranja.

Menadžment obrtnog kapitala predstavlja važno područje za proučavanje:1. Istraživanja pokazuju da je najveći dio vremena finansijskog menadžera posvećen

svakodnevnim operacijama unutar preduzeća, koje uglavnom mogu svesti pod menadžment obrtnog kapitala.

2. Tekuća imovina predstavlja kod mnogih preduzeća značajan dio njihove ukupne imovine.

3. Menadžment obrtnog kapitala mogu minimalizirati svoja ulaganja u fiksnu imovinu iznajmljivanjem objekata ili opreme, ona ne mogu izbjeći ulaganja u gotovinu, potraživanja i zalihe.

4. Relacija između porasta prodaje i potreba za finansiranjem tekuće imovine je direktna i veoma jaka.

Loš menadžment obrtnog kapitala reflektuje se u :1. previsokom nivou zaliha sirovna i materijala s posljedicom velikih obaveza prema

dobavljačima/kreditorima i riziku nedostatka gotovine,2. previsokom nivou proizvodnje u toku u odnosu na potrebe i posljedično visokom

nivou zaliha poluproizvoda i gotovih proizvoda i stoga visokih potreba finansiranja,3. previše liberalnoj kreditnoj politici i/ili neefikasno politici naplate, što može izazvati

nedostatak novca.

Finansijski menadžeri bi trebali nastojati da maksimaliziraju vrijednost preduzeća kroz upravljanje tekućom imivinom i tekućim obavezama na način koji će balansirati profitabilnost i rizik. Ovaj cilj uključuje određivanje optimalnog nivoa ulaganja u tekuću imovinu i primjerenog spoja finansijskih izvora kojim će podržati potrebne investicije u tekućoj imovini. Preduzeću je potreban dovoljan nivo tekuće imovine plaćanje tekućih obaveza u roku dospijeća. Pretjerano investiranje u tekuću imovinu može umanjiti profitabilnost i sniziti vrijednost preduzeća. Kratkoročna imovina nudi nizak povrat preduzeću, ali ako se neprikladno s njom upravlja može imati visoke oportunitetne troškove.

Finansijski menadžeri bi trebali da minimaliziraju troškove povezane sa bruto obrtnim kapitalom, bez ugrožavanja likvidnosti potrebne za kontinuirane operacije.

Jasno je da kod upravljanja obrtnim kapitalom postoje dva ključa razmjene:

13

Profitabilnost obrnuto varira sa likvidnošću. Sa povećanjem nivoa investiranja u tekuću imovinu, menadžeri povećavaju likvidnost preduzeća, ali smanjuju potencijalnu profitabilnost mjerenu povratom na investicije.Profitabilnost se pomiče zajedno sa rizikom. Optimalan nivo tekuće imovine, odnosno optimalan nivo svake pojedine tekuće imovine zavisi od ponašanja menadžmenta kroz ove razmjene, odnosno od stava menadžmenta prema odnosu profitabilnosti i rizika,

Pristupi menadžmentu obrtnog kapitala

Menadžeri moraju održavati dovoljnu likvidnost kako bi osigurali da preduzeće može udovoljiti svojim dospjelim kratkoročnim obavezama. S druge strane, pretjerano investiranje u tekuću imovinu povećava likvidnost, ali smanjuju profitabilnost i redukuju bogatstvo dioničara. Menadžeri imaju različite filozofije ili pristupe za rješavanje ovih rizik–povrat veza u menadžmentu obrtnog kapitala.

Relaksirajući ili konzervativni pristup je onaj pristup koji se oslanja na veće nivoe tekuće imovine. Restriktivni ili agresivni pristup se manje oslanja na ulaganje u gotovinu, utržive hartije od vrijednosti, potraživanja i zalihe. Usmjereni pristup se nalazi između ova dva.

Pristup menadžmentu obrtnog kapitala takođe se mijenja u zavisnosti od toga kako preduzeće finansira sezonske variajcije u tekućoj imovini. S tim u vezi, navode se tri pristupa menadžmentu obrtnog kapitala i to:

1. pristup usklađivanja ročnosti,2. konzetvativni pristup i3. agresivni pristup.

Ukoliko je prodaja bila konstantna tokom cijele godine, investicije preduzeća u tekuću imovinu bi bile konstantne i preduzeće bi imalo samo zahtjeve za permanentnim finasiranjem.S cikličnom prodajom, tekuća imovina se mijenja sa prodajnim ciklusom i preduzeće ima zahtjeve i za sezonskim i za permanentnim finansiranjem. Pristup usklađivanja ročnosti, konzervativni i agresivni pristup predstavljaju različite filozofije o tome kako finansirati sezonske varijacije u tekućij imovini, odnosno sezonske potrebe za tekućom imovinom. Budući da su eksplicitni troškovi kratkoročnog finansiranja manji od onih srednjoročnog i dugoročnog finansiranja, što je veći omjer između kratkoročnog i dugoročnog duga, to je veća profitabilnost preduzeća. Ovakvo finansiranje znaci i veći rizik – rizik da će kamatne stope na novi kredit biti više zbog viših tekućih kamatnih stopa ili da zbog restriktivne kreditne politike kredit uopšte neće biti dostupan.

Pristup usklađivanja ročnostiPristup usklađivanja ročnosti uključuje zaštitu od rizika usklađivanjem ročnosti izvora finansiranja sa ročnošću vezivanja sredstava.

Preduzeće finansira dugoročno vezanu imovinu iz dugoročnih izvora finansiranja, dok sezonske varijacije u svojoj tekućoj imovini, povremena obrtna sredstva finansira iz tekućih obaveza. Pristup usklađivanja ročnosti uslovljen je dinamikom pretvaranja nenovčanih dijelova imovine u novčani oblik, dakle načelom likvidnosti. Ukoliko bi dugoročni dug bio upotrijebljen za finansiranje povremene tekuće imovine preduzeće bi plaćalo kamate za sredstva i onda kad ih ne bi trebalo koristiti.Konzervativni pristup

14

Kod konzervativnog pristupa za upravljanje obrtnim kapitalom, preduzeće upotrebljava dugoročne izvore za finansuranje dugoročno vezane imovine i neke povremene tekuće imovine. Preduzeće upotrebljava kratkoročno finansiranje za samo neke dijelove povremene tekuće imovine.

Konzervativni pristup za upravljanje obrtnim kapitalom žrtvuje profitabilnost za račun neupitne raspoloživosti gotovine i podmirivanja obaveza.

Agresivni pristupAgresivni pristup za upravljanje obrtnim kapitalom uključuje veću upotrebu kratkoročnog finansiranja, a manje dugoročnog finansiranja nego u pristupu usklađivanja ročnosti i konzervativnom pristupu.

Preduze upotrebljava kratkoročno finansiranje za svu povremenu tekuću imovinu i neke dijelove permanentne tekuće imovine. Što je veći dio permanentne tekuće imovine finansiran kratkoročnim dugom, to se način finansiranja tretira agresivnijim.

Primjena agresivnog pristupa za upravljanje obrtnim kapitalom povećat će profitabilnost ali i rizi poslovanja. Zbog nižih troškova kratkoročnog finansiranja u agrasivnom se pristupu i dio dugoročne vezane imovine finansira kratkoročno. Povećanje profitabilnosti povećava rizik poslovanja preduzeće jer se kroz takav pristup finansiranju javljaju rizici vezani za ćesto refinansiranje dugoročno vezane imvine preduzeća, a time je preduzeće izloženije rziku promjene kamatnih stopa.

Nekoliko faktora može uticati na odluku o izboru pristupa kojim će preduzeće upravljati svojim obrtnim kapitalom. Preduzeće bez spremnog pristupa tržištu novca može izabrati konzervativni pristup i aktivirati dugoročno finansiranje. Ukoliko kratkoročne kamatne stope rastu, preduzeće će imati manje refinansiranje po najvišima stopama i moći će izbjeći rizik od gubljenja kredita. Menadžer koji vjeruje da će kratkoročne kamatne stope padati, može biti u iskušenju da se prilagodi agresivnom pristupu. Ako je menadžerevo predviđanje tačono, preduzeće će imati više sredstava za refinansiranje pri nižim stopama u bliskoj budućnosti.

Poslovni ciklus i ciklus gotovine

Kod tipičnog proizvodnog ciklusa, preduzeće nabavlja zalihe i postepeno ih plaća, zapošljava i plaća radnike, prodaje gotove proizvode i sakuplja plaćanja od svojih kupaca. Za upravljanje tokovima gotovine za vrijeme ovog perioda menadžeri se često fokusiraju na poslovni i gotovinski ciklus preduzeća.

Poslovni ciklus je vremenski period koji protekne od nastanka novčane obaveze za nabavke do naplate potraživanja što proizilaze iz prodaje proizvoda i usluga.poslovni ciklus preduzeća može se izraziti na sljedeći način:

Period naplate potraživanja, koji se još naziva i dani nenaplaćene prodaje, je prosječno vrijeme koje je potrebno preduzeću da prikupi gotovinu iz prodaje na kredit. Jedan od ciljeva menadžmenta obrtnog kapitala je da poslovni ciklus traje što kraće. Relativno kratki poslovni ciklus označava efikasno upravljanje zalihama i potraživanjima, što se

15

pozitivno odražava na likvidnost preduzeća. Relativno dugi poslovni ciklus može biti signal previsokih potraživanja i /ili zaliha te se može negativno odraziti na stavarnu likvidnost preduzeća.

Ciklus gotovine je vremenski period koji protekne od stvarnog novčanog izdatka za nabavke do naplate gotovine koja proizilazi iz prodaje. To je broj dana između potrošnje gotovine za proizvodne resurse i primanja gotovine iz prodaje proizvoda. Ciklus gotovine preduzeća može se izraziti na sljedeći način:

Period odloženog plaćanja je prosječno vrijeme koje protekne između kupovine materijala i rada i gotovinskih ispalta za te namjene.Cilj preduzeća je da ima što je moguće kraći ciklus gotovine bez šteta u operacijama. Ovo će poboljšatti profite, zato što duži ciklus gotovine izaziva veće potrebe za vanjskim finansiranjem, a takva finansiranja imaju troškove.

Menadžeri mogu rukovoditi ciklus gotovine i osloboditi gotovinu za druge aktivnosti tako što će :

rukovoditi period obrta zaliha,rukovoditi period naplate potraživanja, odnosno ubrzati naplatu potraživanja iliprodužiti period odloženog plaćanja dobavljačima.

Restriktivni pristup menadžmentu obrtnog kapitala će nastojati da skrati period obrta zaliha i period naplate potraživanja, što će za rezultat imati relativno kratak ciklus gotovine. Relaksirajući pristup će kreirati visoki nivo zaliha i potraživanja, duži period obrta zaliha i duži period obrta potraživanja, što će za reazulata imati i relativno duži ciklus gotovine. Umjereni pristup će kreirati ciklus gotovine koji je između ove dvije krajnosti.

9. MENADŽMENT GOTOVINE

Gotovina predstavlja novac koji preduzeće drži u blagajni ili na računima po viđenju u komercijalnim bankama. Pored gotovine, preduzeća drže i likvidnu imovinu koja uključuje ekvivalente gotovine i utržive hartije od vrijednosti. Unošenje gotovine je skupo, kako je ona sredstvo koje ne zarađuje, preduzeće koje drži gotovinu iznad minimalno zahtijevane obara svoje potencijalne zarade. Menadžment gotovine je veoma strručna, visokorafinirana aktivnost

Cilj menadžmenta gotovine je održati ulaganje u gotovinu u što manjem iznosu dok se održavaju efikasne operacije preduzeća. Menadžeri moja odrediti ciljani saldo gotovine koji je potreban za održavanje likvidnosti, a pri kojem se minimaliziraju ukupni troškovi povezani sa ulaganjem u gotovinu. Da bi maksimiziralo bogatstvo dioničara menadžment bi trebao da uspostavi takav nivo držanja gotovine u kompaniji da granična korisnost povećanog dobra gotovine bude jednaka granično trošku njegovog držanja.

Postoje dvije glavne koristi od držanja likvidne imovine:

16

dopušta kompanijama da izbjegnu transakcione troškove koji se odnose na pribavljanje novčanih sredstava ili likvidaciju imovine za obavljanje tekućih plaćanja,kompanija može upotrijebiti svoju likvidnu imovinu za finansiranje svojih aktivnosti i investicija kada ga drugi izvori sredstava nisu brzo dostupni ili preskupi.

Menadžment gotovine uključuje tri glavna područja odluka:1. utvrđivanje optimalnog salda gotovine,2. investiranje suviška gotovine i3. upravljanje naplatama i isplatama.

Postoje tri motiva za držanje gotovine: Transakcioni motiv. Preduzeće imaju transakcioni motiv za držanje gotovine, tj.

preduzećimima je potrebna gotovina za isplatu plata, dugova, poreza i dividendi. Motivi opreznosti . Ovaj motiv je vezan uz održavanje finansijske rezerve kako bi se

mogla podmiriti neočekivana plaćanja. Što je vrća mogućnost predviđanja novčanog toka, to je potrebna manja novčana rezerva na računu preduzeća.

Špekulativni motiv . Ovaj motiv vezan za iskorišćenje privremenih mogućnosti zarade, kao što je neočekivani pad cijena materijala. Preduzeća uglavnom ne drže novac zbog špekulacija.

Preduzeća drže gotovinu kao kompenzaciona salda u komercijalnim bankama kako bi kompenzirala usluge koje dobijaju od strane banaka.ovaj kompenzacioni saldo zahtijeva da preduzeća drže minimalni nivo gotovine, odnosno određenu sumu beskamatnog depozita.

Troškovi držanja/nedržanja gotovine

Troškovi držanja gotovine obuhvataju:gubitak kamata igubitak kupovne moći

Gubitak kamataAko se novac drži u svom najlikvidnijem obliku, on neće donositi nikakvu kamatu. Moguće je da preduzeće posjeduje određenu količinu novca u obliku kratkoročnih depozita sa kojih se novac može povući u kratkom roku ako je potrebno. Čak i u tom slučaju postoje troškovi, pošto kratkoročna kamatna stopa niža od dugoročne.

Gubitak kupovne moćiKao i kod trgovačkih kredita, tokom perioda inflacije pojavljuje se erozija novca. Držanje novca u jednoj valuti može dovesti do gubljenja kupovne moći posmatrano sa stanovišta neke druge valute, kada postoji kretanje deviznog kursa između te dvije valute.Pored troškova držanja gotovine, postoje i troškovi držanja malo ili nimalo gotovine. Ti troškovi obuhvataju:

gubitak reputacije od strane dobavljača,gubitak mogućnosti,nemogućnost traženja popusta itroškove posuđivanja

Gubitak goodwill-a od strane dobavljača

17

Riječ «dobavljač»se ovdje koristi u najširem mislu i obuhvata i radnike kao dobavljače rada. Neplaćanje dospjelih obaveza na vrijeme može dovesti do gubitka budućih dobavljača. Ukoliko preduzeće nije u mogućnosti da izmiri kreditne obaveze, kreditor može preduzeti mjere koje dotično preduzeće mogu odvesti u bankrot.

Gubitak mogućnostiZalihe gotovine su potrebne da se brzo može reagovati na mogućnosti.

Nemogućnost tražnje popusta Diskonti za promtno plaćanje nose velike prednosti, u procentualnom smislu, za preduzeće koje kupuje, neposjedovanje gotovine može isključiti traženje takvih popusta.

Troškovi posuđivanja Neposjedovanje gotovine može iziskivati od preduzeća da uzima kratkoročne zajmove da bi moglo platiti neplanirane obaveze. Troškovi kamate na ta sredstva mogu biti veliki, naročito kada novac treba vratiti u kratkom periodu i pod pritiskom.

Finansijski menadžer ima za cilj da postigne optimalan balans između dva navedena tipa troškova. Postoje određeni modeli koji olakšavaju postizanje tog cilja. Oni objedinjuju potrebu za gotovinom, kamatnu stpou na utržive hartije od vrijednosti, te trošak prijenosa između utrživih hartija od vrijednosti i gotovine. Ovi klasični modeli pronalaze optimalan saldo gotovine tako što uzimaju u obzir oportunitetne troškovedržanja gotovine i troškove transakcija načinjene prodajom utrživih hartija od vrijednosti kako bi se povećao nivo gotovine.

Oportunitetni troškovi držanja gotovine odnose se na povrat koji preduzeće može zaraditi ako investira gotovinu u utržive hartije od vrijednosti umjesto da drži gotovinu. Kada preduzeće prodaje utržive hartije od vrijednosti, ono uzrokuje troškove transakcija koji primarno uključuju honorarne plaćene brokerskim kućama koje provode prodajne transakcije.

Finansijski menadžer treba biti oprezan kod primjene modela za utvrđivanje optimalnog saldagotovine. Od izuzetne je važnosti da finansijski menadžer ima na raspolaganju informacije koje nisu direktno uključene u model. Uz vlasito prsuđivanje menadžera, modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine bi se trebali koristiti kao vodić za inteligentno odlučivanje.

Utvrđivanje optimalnog salda gotovine

Najpoznatiji modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine su:Baumol-ov model iMiller-Orr-ov model.

Baumol-ov model

Ovo je najjednostavniji model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine, i on se poklapa sa modelom ekonomične veličine porudžbine. Baumol je prepoznao temelje sličnosti zaliha i gotovine sa finansijskog aspekta. Baumol-ov model pretpostavlja da je isplata gotovine ravnomjerna tokom vremena, da su oportunitetni troškovi držanja gotovine konstantni, i da preduzeće plaća fiksni trošak transakcije svaki put kada konvertuje hartije od vrijednosti u novac.

18

Jednačina za izračunavanje ukupnih troškova gotovinskog salda glasi:

gdje je: T - ukupan iznos u KM koji perduzeće godišnje treba da položi na svoj račun po viđenju,C- veličina svakog depozita u KM, b- fiksni trošak svake transakcije u KM, i - kamatna stopa koju bi preduzeće moglo da zaradi na ulaganjima.

Preduzeće bi trebalo da izabere veličinu depozita (C) koja minimalizira ukupne troškove. Formula za izračunavanje optimalne veličine depozita (C*) glasi:

Ova formula pokazuje da pri datom nivou ukupne gotovine koji je potreban u jednoj godini, optimalna veličina depozita se povećava sa veličinom fiksnog transakcionog iznosa (b) a opada sa oportunitetnim troškom sredstava (i).

Po sebi je razumljivo da pretpostavke ovog relativno jednostavnog modela predstavljaju i njegova glavna ograničenja:

u model nisu uključeni gotovinski primici u toku perioda,pretpostavka je i da su i gotovinski izdaci ujednačeni, te da su gotovinski tokovi izvjesni,nisu predviđene rezerve likvidnosti koje su od posebne važnosti za preduzeća koja ne mogu brzo i jeftino popuniti iscrpljeni gotovinski saldo.

Miller-Orr-ov model

Miller-orr-ov model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine pretpostavljaju da dnevni tok novca protiče nasumično iz dana u dan.Prema ovom modelu, menadžeri utvrđuju:

Donji kontrolni limit (DKL) koji može reprezentovati bilo koji sigurnosni nivo gotovine za preduzeće ili zahtijevani kompenzacioni saldo,

Gornji kontrolni limit (GKL) koji je postavljen za 3Z iznad DKL-a, Ciljani nivo gotovine (C*) koji je postavljen za nivo Z iznad DKL-a. To je ciljani nivo

gotovine koji preduzeće ponovo uspostavlja kada gotovinski saldo dosegne jedan ili drugi kontrolni limit.

Menadžeri takođe treba da procijene:1. varijansu neto tokova gotovine po periodu (σ2), 2. troškove po transakciji (b) i 3. periodičnu kamatnu stopu (i).

Varijansa je statistički izraz koji se koristi za mjerenje varijabilnosti varijable. Viša varijabilnost generalno reflektuje veći rizik. Varijansa i kamtna stopa upotrijebljene u modelu bi mogle biti bazirane na istom vremenskom periodu, kao što je dan ili sedmica.Možemo utvrditi ciljani nivo gotovine (C*) u Mill-Orr-ovom modelu utvrđujući Z:

19

gdje je:Z - iznos gotovine dobijen prodajom utrživih hartija od vrijednosti, koji je onda depozit na računu po viđenju preduzeća, b - trošak po transakciji, - varijansa neto novčanog toka po periodu,i - je periodična kamatna stopa koju preduzeće može zaraditi investiranjem u utržive hartije od vrijednosti.

Ciljani nivo gotovine (C*), gornji kontrolni limit i prosječni saldo gotovine (PSG) mogu se izračunati ovako:C* = DKL + ZGKL = DKL + 3ZPSG = DKL + (4/3)Z

Na Miller-Orr-ov modelu mogu isto tako uticati faktori na optimalni nivo salda gotovine preduzeća:

ako preduzeće ima zahtjev za kompenzacionim saldom, tada je njegov prosječni saldo gotovine veći od salda potrebnog za transakcije i iznosa kompenzacionog salda,optimalan nivo utrživih hartija od vrijednosti može biti određen oduzimanjem salda gotovine od od zahtijevanog iznosa ukupne likvidnosti.

Investiranje suviška gotovine

Smisao finansijskog upravljanja gotovinom svodi se na to da se što više gotovine oslobodi za rentabilna ulaganja a da se ne ugrozi likvidnost preduzeća. Jedan od kompromisa između ta dva principa privređivanja predstavlja i ulaganje privremeno slobodne gotovine u kratkoročne hartije od vrijednosti.

Kratkoročne hartije od vrijednosti u koje se najčešće ulaže privremeni suvišak gotovine obuhvataju:

komercijalne zapise,bankarske akcepte,prenosive depozitne certifikate,repo aranžmane...

Kada bira dostupne krakoročne hartije od vrijednosti finansijski menadžer uzima u obzir nekoliko kriterijuma i to:

rizik neplaćanja,likvidnost,dospijeće i povrat

Rizik neplaćanja je rizik da korisnik pozajmice neće udovoljiti obavezama da plaća glavnicu i kamate. Što je veća vjerovatnoća da korisnik pozajmice neće ispuniti obaveze, veća je i premija koju zahtijeva tržište.

Likvidnost ili utrživost se odnosi na lakoću konvertovanja hartije od vrijednosti u gotovinu. Kako se hartije od vrijednosti često drže opreza radi, sigurno je da je ovo jedna od značajnijih

20

karakteristika koju finansijski menadžer mora imati na umu prilikom investiranja suviška gotovine.

Dospijeće se odnosi na dužinu vremena koje preostaje prije nego što emitent isplati hartije od vrijednosti. Što je duži rok dospijeća, to je veći povrat, ali i veća izloženost riziku povrata. Kod neizvjesnijih gotovinskih tokova preduzeća preferirat će se karći rok dospijeća, i obrnuto.

Povrat na hartiju od vrijednosti vezan je uz kamatu i/ili aprecijaciju glavnice koju daje hartija od vrijednosti. Povrat je uslovljen nivoom rizika, pa će, u skladu s tim, najmanji povrat nositi najlikvidnije i najsigurnije hartije od vrijednosti – državne hartije od vrijednosti. Da bi se ostvario veći povrat, potrebno je preuzeti veći rizik neplaćanja ili žrtvovati likvidnost. Pri procjeni povrata svoju težinu imat će i visina transakcionih troškova – troškova prodaje hartija od vrijednosti.

Smatra se da je korisno portofolio kratkoročnih hartija od vrijednosti podijeliti u tri jednaka dijela i to:

dio brzo unovčivih hartija od vrijednosti,dio unovčivih hartija od vrijednosti koji je namijenjen za kontrolisane isplate islobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti.

Primarna briga hartija od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti jeste da se mogu brzo konvertovati u novac.

Drugi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti čine hartije od vrijednosti koje su namijenjene za podmirenje poznatih isplata. Ove hartije od vrijednosti ne trebaju ispuniti strogi zahtjev za istovremenomunovčivošću, kao što je to slučaj sa hartijama od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio.

Slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti - radi se o sumi izdvojenih hartija od vrijednosti koje se ne koriste niti za podmirenje gotovinskog računa niti podmirenje kontrolisanih isplata preduzeća.

Na izbor portofolija utrživih hartija od vrijednosti utiče i lični stav finansijskog menadžera prema riziku. Konzervativniji menadžeri će isključivo ulagati u državnr hartije od vrijednosti, a agresivniji u hartije od vrijednosti sa visokim kamatama. Preduzeće koje je izloženo višem stepenu rizičnosti poslovanja trebalo bi održavati konzervativniji portofolio, dok bi se agresivniji portofolio mogao održati u suprotnom slučaju.

Menadžment gotovinskih naplata i isplata

Preduzeće može povećati efikasnost upravljanja vlastitom gotovinom ako ubrza naplatu i uspori plaćanja.

Preduzeće želi ubrzati naplatu svojih potraživanja tako da što prije može imati koristi od novca. Preduzeće to može postići:

stimuliranjem kupaca na ranije plaćanje pomoću ponuđenih kasa-skonta,primjenom restriktivnijih kreditnih standarda i usvajanjem selektivnijih metoda kreditiranja kupaca.

21

Prosječno vrijeme vezivanja gotovine u potraživanjima od kupaca se može skratiti i putem tzv. faktoringa, odnosno prodajom potraživanja od kupaca. Preduzeće nastoji da prolongira isplate dobavljačima za kupljene sirovine i materijal, odnosno da plati dobavljačima što je moguće kasnije, a da pri tom ne ruinira svoj kreditni bonitet koji ima među dobavljačima.

Većina kompanija koristi sofisticirane tehnike kako bi ubrzale naplatu potraživanja i efikasnije kontrolisale izdatke.Fokusirati ćemo se na dvije metode za ubrzavanje naplata i to :

1. sistem »zaključanog pretinca» i2. koncentrisano bankarstvo.

Upotreba sistema «zaključanog pretinca» Mnoge kompanije ubrzavaju naplate upotrebom ovog metoda. Kod «sistema zaključanog pretinca» , kupci šalju čekove u specijalni poštanski pretinac, koji održava lokalna banka. Lokalna banka prikuplja čekove poslane u «zaključani pretinac»nekoliko puta na dan, a potom ih deponuje direktno na račun kompanije. Svrha uplaćivanja ovim sistemom je da se isključi vrijeme koje protekne od trenutka primanja novčanih pošiljki u kompaniju do trenutka njihovog deponovanja u banku.

Ubotreba koncentrisanog bankarstva Kompanije takođe mogu ubrzati sabiranje novca upotrebom koncentrisanog bankarstva. Kupci kompanije vrše plaćanja u regionalnim filijalama radije nego u njenom sjedištu. Regionalne filijale odatle deponuju čekove na njhov lokalni bankarski račun. Cilj koncentrisanog bankarstva je da se ubrza tok novčanih sredstava tako što će se davati uputstva kupcima da pošalju doznake u strateške cente sabiranja novca.Najčešće korišćene metode za usporavanje isplata dobavljačima i dr. kreditorima bez ugrožavanja kreditnog boniteta kompanije ili bez izazivanja dodatnih troškova finansiranja, odnose se na:

centralizovane isplate,upotrebu mjenica za plaćanje računa iuspostavljanje sistema nultog salda.

Centralizovane isplateKompanije mogu postići bolju kontrolu svojih isplata tako što će centralizovati svoje isplate preko jednog ili malog broja računa, uobičajeno uspostavljenih u sjedištu kompanije. Kompanije mogu maksimalizovati upotrebu gotovine tako što ć plaćati na kraju bilo kojeg diskontnog perioda gotovine ili na krajni rok duga ukoliko nije raspoloživ diskont gotovine.

Upotreba mjenica za plaćanje računa Kompanije mogu odlagati isplate koristeći se plaćanjem direktno mjenicama (PDT). Za razliku od čekova, PTD nije plativ na zahtjev. Banka mora podnijeti PTD kompaniji izdavaocu kao prilog. Kompanija može odlagati ulaganje u banku potrebnih novčanih sredstava kojima će pokriti čekove dok imalac ne podnese čeksvojoj banci. Kompanija može imati manji saldo gotovine u igri. Kompanije moraju platiti više uslužne troškove ukoliko upotrbljavaju PTD umjesto redovnih čekova. Mnogi dobavljači će preferirati redovne čekove u dokumentima kako bi primili novčana sredstva što brže.

Uspostavljanja sistema nultog salda

22

Kompanije mogu upotrijebiti sistem nultog salda računa sa svojim bankama. Kod ovog sistema, jedan glavni isplatni račun srvisira veliki broj pomoćnih računa. Pomoćni računi su odvojeni računi namijenjeni za različite svrhe. Banka automatski prebacuje dovoljno sredstava sa glavnog isplatnog računa na pomoćne račune kako bi pokrila sve čekove koje u imaoci prikazivali banci na taj dan. Neuposlena gotovina je eliminisana sa pomoćnih račuba, tako da je nulti saldo uspostavljen na svakom pomoćnom računu. Samo glavni računa odražava saldo gotovine.

Planiranje tokova gotovine

Planiranje tokova gotovine je od vitalne važnosti za menadžment gotovine; neuspjeh u uspostavljanju ravnoteže između priliva i odliva gotovine može biti fatalan.

10. MENADŽMENT POTRAŽIVANJA

Menadžment potraživanja podrazumijeva analizu svih koristi i troškova koji su vezani za potraživanja.Osnovni zadaci menadžmenta potraživanja od kupaca svode se na vođenje racionalne:

kreditne politike,politike kreditinih uslova ipolitike naplate nastalih potraživanja.

Kreditna politika

Kreditna politika treba da odredi pod konim se uslovima može krediti odobriti nekom kupcu, kao i iznos kredita koji mu se može dati. Ona u sebi sadrži dvije ključne dimenzije:

1. kreditne standarde i2. analizu kreditne sposobnosti..

Utvrđivanje kreditnog standarda

Kreditni standard predstavlja minimalni kvalitet kreditne sposobnosti kupca koji preduzeće može prihvatiti. Kreditni standard utvrđuje svako preduzeće za svoje kupce. Kreditni standardi mogu biti oštriji i blaži. Prilikom izmjene kreditnih standarda valja u obzir uzeti nekoliko ključnih varijabli od kojih zavisi efikasnost menadžmenta potraživanja. To su :

administrativni troškovi kreditiranja,troškovi držanja potraživanja od kupaca,očekivani gubici zbog nenaplativih potraživanja iobim prodaje.

Ukoliko preduzeće ublaži odnosno relaksira kreditne standarde, realno je očekivati povećanje broja kupaca i potraživanja od kupaca, a samim tim i povećanje administrativnih troškova vezanih za taj povećani iznos potraživanja od kupaca. Strožiji kreditni standardi obično

23

izazivaju smanjenje potraživanja od kupaca i administrativnih troškova vezanih za potraživanja od kupaca.

Drugu varijablu predstavljaju troškovi držanja potraživanja od kupaca, odnosno troškovi finansiranja ulaganja u potraživanja od kupaca. To su oportunitetni troškovi koji odgovaraju izgubljenom prinosu koji bi se mogao ostvartiti da je preduzeće uložilo svoj kapital u najbolju odbačenu alternativu umjesto u potraživanja od kupaca. Nivo potraživanja od kupaca zavisi od toga da li su primijenjeni blaži ili strožiji kreditni standardi. Primjena blažih kreditnih standarada dovodi do povećanja obima prodaje i produženje prosječnog vremena naplate potraživanja. Kao posljedica toga javlja se porast prosječnog salda potraživanja od kupaca i troškova držanja tog salda. Primjena oštrijih kreditnih standarada imaće za posljedicu suprotne efekte.

Promjene kreditnih standarda utiče i na gubitke zbog otpisa nenaplativih potraživanja od kupaca. Logično je očekivati da će slabljenje kreditnih standarda, tj. kreditiranje kupaca sa slabijim kreditnim bonitetom, izazvati povećanje gubitka zbog otpisa neplativih potraživanja. Potrebno je imati u vidu i samostalno dejstvo kreditnih standarda na obim prodaje. Blaži kreditni standardi treba da budu kompenzirani povećanjem obima prodaje, dok oštriji izazivaju smanjenje obima prodaje.

Da bismo ocijenili kvalitet kreditnog standarda, neophodno je ustanoviti vrijednosti dvije osnovne veličine:

dobitka, koji nastaje usljed povećanja obima prodaje i troškova, koji nastaju usljed držanja dodatnih potraživanja.

Ako za trenutak ostavimo špo strani smanjenja dobitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja od kupaca, onda možemo kvantitativno utvrditi uticaj promjene obima prodaje i troškova držanja potraživanja na bruto dobitak preduzeća. Ovaj uticaj na bruto dobitak se kvantificira preko diferencijalnog dobitka od prodaje i diferencijalnog troška držanja potraživanja od kupaca. Moramo uzeti u obzir i diferencijalni trošak držanja potraživanja od kupaca. Ako kreditni standardi nisu definisani prihvataju se sve porudžbine od kupaca, prodaja se maksimalizira uz prisustvo velikih gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i oportunitetnih troškova držanja velikog iznosa potraživanja. Ovi su troškovi izazvani dugim prosječnim periodom naplate potraživanja.

Sa uspostavljanjem kreditnih standarda, prihod od prodaje opada, pošto se neki kupci odbijaju, ali se smanjuju gubici zbog nenaplativih potraživanja, kao i prosječni period naplate potraživanja. Pošto gubici zbog nenaplativih potraživanja i prosječnih period naplate potraživanj opadaju po većoj stopi nego što opada prihod od prodaje, prisutno je povećanje dobitka kod perduzeća.

Poošravanje kreditnih standarda ima za posljedicu sve brže opadanje prihoda od prodaje. Gubici zbog nenaplativih potraživanja i prosječni period naplate potraživanja sve se sporije povećava do neke tačke i nakon toga pada. Ukoliko se dobitak po jedinici proizvoda smanjuje, tada je to prvi znak da treba mijenjati kreditnu politiku preduzeća.

24

Analiza kreditne sposobnosti

Kod procjene kreditne sposobnosti kupca, tradicionalno se razmatra pet faktora (pravilo 5K):

1. karakter,2. kapacitet,3. kapital, kolateral i4. konjukturna faza.

Karakter podrazumijeva spremnost, odnosno volju kupca da podmiri svoja dugovanja. To je najčešće najvažniji aspekt kreditne analize. Najbolji pokazatelj karaktera je prijašnje kreditno iskustvo tražioca kredita.

Kapacitet podrazumijeva sposobnost kupca da izvrši svoje obaveze. Preduzeća prilikom odobravanja kredita obično mjere kapacitet kupca na osnovu racija likvidnosti i cash flow-a iz poslovanja. Ukoliko se pokaže da je cash flow iz poslovanja nedovoljan, preduzeće koje odobrava kredit može obratiti pažnju na kapital tražioca kredita.

Kapital se odnosi na vlastiti kapital kupca. Preduzeća koja odobravaju kredite vrlo često razmatraju pokazatelje zaduženosti. Ako je vlasnik osigurao veliki dio ukupnih izvora, bit će zainteresovan da održi preduzeće , a ne da ga pusti da ode u stečaj.

Kolateral se odnosi na kupčevu imovinu koja je na raspolaganju za osiguranje kredita. Što je veća vrijednost kolaterala. To je niži kreditni rizik.

Konjukturna faza se odnosi na uticaj ekonomskih kretanja koja bi mogla da utiču na kupčevu sposobnost izmirenja obaveza. Preduzeće koje je jedva sposobno da podmiri svoja dugovanja u periodu normalne ili jae ekonomije može doći u nemogućnost izmirenja svojih obaveza u recesivnim i kriznim periodima.

Jedan od najpoželjnijih izvora podataka za kreditnu analizu su finansijski izvještaji podnosioca kreditnog zahtjeva, naročito ukoliko su revidirani. Za kreditnog menadžera od izuzetnog značaja su informacije o tome da li podnosilac kreditnog zahtjeva na vrijeme ispunjava obaveze prema drugima dobavljačima ili ih izvršava sa odgodom.

Nakon prikupljenih podataka o podnosiocu kreditnog zahtjeva, kreditni analitičar pristupa analizi kreditnog zahtjeva.Preduzeća ponekad koriste kreditno bodovanje kako bi dodijelila brojčanu ocjenu kupcu baziranu na raspoloživim informacijama. Preduzeća tada svoju odluku o tome da li će odobriti kredit ili ne bazira na toj brojčanoj kreditnoj ocjeni.

Za preduzeća koja prodaju gotove proizvode ili vrše usluge, kreditni bodovi su obično bazirani na sljedećim faktorima:

neto vrijednost,povrat na vlasničku glavnicu,cash flow iz poslovanja,opšti racio likvidnosti ipovrat na prodaju.

Ukupan iznos kreditnih bodova za neko preduzeće zasnovan je na bodovima dodijeljenim pojedinim faktorima i njihovim ponderima.

25

Utvrđivanje maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriri nekom podnosiocu kreditnog zahtjeva od posebnog je značaja, jer ukazuje na maksimalno izlaganje riziku koje je preduzeće zbog njega spremno da podnese. Prilokom određeivanja maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom kupcu, korisno je primijeniti tzv. pravilo «zdrave pameti» - odaberite manje između 10% od neto vrijednosti podnosioca kreditnog zahtjeva ili 20% od neto obrtnog kapitala podnosioca kreditnog zahtjeva.

Politika kreditnih uslova

Politika kreditnih uslova podrazumijeva uslove plaćanja koje preduzeće traži od svojih kupaca na kredit. Kreditni uslovi definišu tri bitna elementa kreditiranja i plaćanja. Ti elementi su:

kasa-skonto,diskontni period i kreditni period.

Kasa skonto predstavlja procentualno sniženje prodajne cijene koje je vezano za uslov da kupac plati kupovinu u diskontnom periodu. Kasa – skonto predstavlja stimulans kupcu da svoje potraživanje plati prije vremena dospijeća. On perdstavlja i stimulans dobavljaču da se odrekne jednog dijela potraživanja u cilju privremene naplate ukupnog potraživanja.

Diskontni period predstavlja broj dana koji se nudi kupcu od početka kreditnog perioda pa do ostvarenja novčanog popusta.

Kreditni period predstavlja broj dana, od prvog pa do posljednjeg dana, u kojem kupac ima obavezu da izmiri cio iznos duga dobavljaču.

Kreditni uslovi nekog preduzeća mogu biti izraženi kao «2/10, neto 30». Termin «2/10» znači da kupac stiče 2% kasa skonta ako plati dug u toku diskontnog perioda od 10 dana. Termin «neto 30» pokazuje da, ako kasa – skonto nije iskorišćen, puna uplata kupca mora biti izvršena do kraja kreditnog perioda od 30dana. «Neto 60», znači da se ne nudi popust i da uplata kupca mora biti izvršena do kraja kreditnog perioda od 60 dana.

Prodaja sa kasa-skontom označava, indirektno sniženje prodajne cijene koje je vezano uz uslov da kupac plati kupovinu u diskontnom periodu. Za iznos iskorišćenog kasa-skona dolazi do smanjenja prihoda od prodaje, a smanjuje se i dobitak od prodaje. Naplata potraživanja od kupaca u diskontnom periodu označava smanjenje salda potraživanja od kupaca, odnosno smanjenje troškova držanja tih potraživanja. Gubici zbog nenaplativih potraživanja takođe treba da se smanje, jer je vjerovatnoća njihovog nastanka utoliko manja ukoliko prosječno višekupaca izvršava svoje obaveze ranije. Povećanje bruto dobitka uslovljeno je zajedničkim efektom skraćenja perioda naplate i smanjenja gubitka zbog nenaplativih potraživanja. Ako je smanjenje potraživanja više od sniženja prihoda od prodaje po osnovu kasa-skonta, onda je sa gledišta bruto dobitka kasa-skonto opravdan. U suprotnom slučaju, prodaja sa kasa – skontom ne bi bila opravdana.

Sa produženjem diskontnog perioda može se očekivati povećanje obima prodaje i smanjenja gubitaka zbog nenaplativih potraživanja. Kupci koji su do sada koristili kasa-skonto dobijaju dodatnu beneficiju, budući da će moći da izvrše plaćanje u dužem periodu, a da ne izgube popust. Posljedica toga je produženje prosječnog perioda naplate ukupnih potraživanja. Skraćivanje prosječnog perioda perioda naplate ukupnih potraživanja povećava koeficijent

26

obrta ukupnih potraživanja i smanjuje prosječna ulaganja u potraživanja u kupaca, što dovodi i do smanjenja troškova njihovog držanja. Produženje prosječnog perioda naplate ukupnih potraživanja imalo bi suprotne efekte. Ako se po strani ostave gubici zbog nenaplativih potraživanja, duži diskontni period ima svoje racionalno opravdanje ukoliko bi diferencijalni dobitak na prodaji proizvoda i usluga bio veći od diferencijalnih troškova držanja potraživanja od kupaca, koji odgovaraju razlici između njihovog povećanja usljed produženja i skraćenja prosječnog perioda naplate potraživanja.

Logično je pretpostaviti da će produženje kreditnog perioda potaći potražnju, koja bi potom, trebala povećati obim prodaje i dobitak od prodaje. Produženje kreditnog perioda obično ima za posljedicu i produženje prosječnog perioda naplate potraživanja, kao i povećanje gubitaka zbog nenaplativih potraživanja, što se negativno odražava na dobitak perduzeća. Donošenje odluke o produženju kreditnog perioda je opravdano u slučaju da kvantitativna analiza pokaže da je diferencijalni dobitak usljed povećanog prosječnog perioda naplate potraživanja i povećanja gubitaka zbog nenaplativih potraživanja.

Politika naplate potraživanja

Politika naplate potraživanja obuhvata:1. analizu potraživanja i2. odluku o postupcima naplate neneplaćenih potraživanja.

Analiza potraživanja

Analiza potraživanja omogućuje kontinuiranu procjenu kreditne sposobnosti kupaca. Preduzeće vrši analizu svojih potraživanja od kupaca obično pomoću perioda naplate potraživanja. Duže vrijeme naplate potraživanja od kupaca u odnosu na ponuđeni kreditni period nameće potrebu analize starenja potraživanja. U tu svrhu se obično koristi tabela starosti potraživanja. Ona klasifikuje potraživanj aod kupaca prema broju dana nenaplaćenih potraživanja i obezbjeđuje korisne informacije o kvalitetu potraživanja preduzeća.

Kod analize potraživanja može se provoditi i analiza prosječne starosti potraživanja od kupaca. Jedan od načina izračunavanja prosječne starosti potraživanja od kupaca je da se izračuna ponderisani prosjek za svako nenaplaćeno potraživanje. Ponder za svako potraživanje se dobije tako što se podijeli iznos datog potraživanja sa ukupnim iznosom svih nenaplaćenih potraživanja.

Analiza potraživanja može se vršiti i pomoću racia gubitka zbog otpisa nenaplaćenih potraživanja. Formula za izračunavanje ovog racia glasi:

Povećanje racia gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja dovodi do povećanja troškova odobravanja kredita.

27

Odluka o postupcima naplate nenaplaćenih potraživanja

Preduzećima stoji na raspolaganju više postupaka kod naplate potraživanja, a najčešće se koriste:

1. pismene opomene,2. telefonski pozivi,3. lične posjete kupcu,4. angažovanje specijalnih agencija za naplatu kredita i5. preduzimanje pravnih radnji.

Kada preduzeće identifikuje neizmirene račune, može preduzeti sljedeće korake:Preduzeće šalje pismo vlasniku neizmirenog računa. Preduzeće može poslati ljubazan «prijateljski podsjetnik» onim kupcima koji samo nekoliko dana kasne sa uplatom.Preduzeće poziva neurednog kupca na razgovor o naplati. Telefonski poziv će uslijediti onda kada je preduzeće već nekoliko puta poslalo pismo.Preduzeće šalje svog predstavnika na sastanak sa neurednim kupcem.Preduzeće angažuje agenciju za naplatu kredita. Preduzeće poduzima pravne mjere protiv neurednog kupca.

Jednu od osnovnih varijabli naplate potraživanja predstavljaju troškovi za naplatu potraživanja. Sa povećanjem iznosa troškova za naplatu potraživanja, smanjuje se udio gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i skraćuje prosječno vrijeme naplate potraživanja.

Međuzavisnost troškova naplate potraživanja i gubitaka zbog nenaplativih potraživanja može se prikazati na slici :

Povećanjem troškova naplate potraživanja dolazi do smanjenja iznosa gubitaka zbog nenaplativosti potraživanja. Taj odnos, nije linearan. Inicijalni izdaci za naplatu vjerovatno će malo redukovati gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Dodatni izdaci do određene tačke imaju signifikantne efekte, nakon toga počinju imati manje efekte u daljem redukovanju tih gubitaka. Poslije tačke zasićenja svi dodatni izdaci za naplatu zakašnjelih potraživanja gube svoju efikasnost. Razlog tome je što dodatni izdaci za naplatu potraživanja beznačajno utiču na smanjenje gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i ne mogu da obezbijede svoje sopstveno pokriće. Ako bi se povukla paralelna linija sa linijom troškova naplate potraživanja, tada bi se taj prostor odnosio na gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Ovi gubici su prouzrokovani dejstvom kreditne politike.

28

Optimalna kreditna politika

Optimalna kreditna politika podrazumijeva balans između prirasta novčanih tokova dobijenih kroz dodatne prodaje na kredit, koje preduzeće nije moglo realizovati na drugi način, i prirasta troškova nastalih povećanjem potraživanja od kupaca.

Troškovi odobravanja kredita su:1. trošak od eventualno nenaplaćenih nekih potraživanja, 2. trošak kratkoročnog finansiranja budući preduzeće mora da finansira potraživanja za

koja je odobarila kredit,3. trošak upravljanja kreditom i naplate kredita, kako se povećava broj odobrenih kredita

tako i ovi troškovi rastu, 4. oportunitetni trošak od izgubljeni prodaja u sličaju neproširenja kredita. Ovi troškovi

opadaju kako raste broj odobrenih kredita.

Rezultirajući balans osigurava optimalan iznos kredita koje preduzeće treba da odobri svojim kupcima.

Neke praktične napomene u vezi s menadžmentom potraživanja

Uspostavljanje kreditne politike Preduzeće bi trebalo da uspostavi kreditnu politiku, a ne da prihvati činjenicu da je kredit neophodan.

Ocjenjivanje kreditne sposobnosti kupaca Preduzeće bi trebalo uspostaviti politiku istraživanja kreditne sposobnosti i ne bi trebalo da bude spremno da odobrava kredit prije nego što se uvjeri da je rizik odobravanja kredita prihvatljiv. Granice kreditiranja bi trebale biti uspostavljene i te granice će obično variratu od kupca do kupca zavisno od tumačenja kreditne sposobnosti procijenjene sa stanovišta dobavljača. Dobavljač bi trebao uspostaviti sistem « osluškivanja signala» tako da za svakog korisnika kredita može pratiti signale njegove potencijalne nelikvidnosti, što će mu omogućiti da reaguje brzo.

Uspostavljanje efektivne evidencije o kupcima Sistem bi trebao biti uspostavljen tako da osigura:

1. da se nikakva dobra ne distribuiraju osim ako je potvrđeno da se tom isporukom neće prekoračiti kreditni limit kupca,

2. da se faktura za dobra data na kredit ispostavlja što je brže moguće poslije isporuke istih, što podstiče kupce da iniciraju plaćanje prije nego kasnije,

3. da se postojeći dužnici sistematično kontrolišu, a oni koji kasne da se podsjete trebaju platiti svoj dug.

Uspostavljanje politike za loša potraživanja Preduzeće treba odlučiti koju će politiku otpisivanja loših potraživanja koristiti. Važno je da se otpisivanje loših potraživanja pojavljuju kada prođu svi korisnici predviđeni politikom. Takođe je važno da otpisivanje loših potraživanja može odobriti samo zaposlenik koji je visoko rangiran na hijerarhijskoj ljestvici.

29

Razmatranje odobravanja popusta za promptna plaćanja Trebaju biti procijenjeni troškovi i prednosti davanja popusta. Ako preduzeće uspostavi određenu politiku davanja popusta, treba voditi računa da se kupcu može uskratiti popust samo ako je platio izvan predviđenog perioda.

Razmatranje faktoringa potraživanja Postoji mogućnost da preduzeće uđe u posao sa faktorom. Tada faktor naplaćuje potraživanja u ime dobavljača. Ugovori o cijenama mogu biti različiti, ali, sasvim tipično, isplate od strane faktora se vrše odmah po prodaji robe, koji kasnije naplaćuje dugovanja nastala po tom osnovu dužnia i upravlja svim računovodstvenim i administrativnim pitanjima vezanim za taj posao.

Upravljanjem rizikom deviznog kursa Kada preduzeće ima i prodaju u stranoj valuti postoji mogućnost da se pojave negativna kretanja kursa u periodu od prodaje robe na kredit do izmirenja obaveza, što će smanjiti vrijednost potraživanja. Jedan od načina da se ovo izbjegne je da se koriste derivati na stranom tržištu valuta.

Racio brojevi Oni mogu biti korisni u menadžmentu potraživanja. Vjerovatno najviše upotrebljivani racio je prosječno vrijeme naplate potraživanja ( prosječna potraživanja od kupaca x 360 / godišnja prodaja na kredit), koji indicira prosječno vrijeme koje prođe od prodaje do naplate potraživanja. Ovaj racio broj daje opšti utisak o tome šta se stvarno dešava sa potraživanjima i on se može porediti sa opštom politikom koju preduzeće vodi prema kupcima, obezbjeđujući tako jedan od mehanizama kontrole.

11. MENADŽMENT ZALIHA

Zalihe predstavljaju znatan dio poslovnih sredstava preduzeća i zato zahtijevaju velika novčana ulaganja. Zalihe koje se drže na skladištu su zamrznuta imovina. Efikasan menadžment zaliha podrazumijeva analizu troškova i koristi od posjedovanja zaliha.

U proizvodnom preduzeću, zalihe mogu biti u obliku:1. sirovina i matrijala,2. nedovršene proizvodnje i3. gotovih proizvoda.

Trgovinska preduzeća imaju zalihe trgovačke robe.

Sirovine i materijal podrazumijevaju različite sirovine i različite vrste materijala. Ukupna potrebna količina ove vrste zaliha je pod uticajem više faktora i to:

vrijeme potrebno da se izvrši porudžbina,učestalost upotrebe sirovina i materijala,cijena sirovina i materijala ifizičke i komercijalne karakteristike sirovina i materijala.

Vrijeme potrebno da se izvrši porudžbina se odnosi na broj dana koji protekne od momenta upućivanja porudžbine dobavljaču do momenta prijema sirovina i materijala u magacin. Ukoliko je to vrijeme duže, preduzeće mora da raspolaže sa većim zalihama sirovina i materijala, i obrnuto.

30

Učestalost upotrebe materijala i sirovina utiče na nivo njihovih zaliha. Ukoliko je učestalost upotrebe zaliha veća, preduzeće će imati potrebu za većim zalihama i obrnuto.

Cijena sirovina i materijala značajan faktor od kojeg zavisi efikasno upravljanje zalihama. Jeftinije sirovine i materijali mogu se nabavljti s vremena na vrijeme i u većim količinama u odnosu na tekuće potrebe s obzirom na njihov neznatan efekat na iznos ulaganja u ukupne zalihe.

Nivo ulaganja u zalihe sirovina i materijala uslovljen je i njihovim karakteristikama. Zalihe sirovaina i materijala koje su izložene većem riziku od loma, kvara, škarta i sl. Ne treba nabavljati u većim količinama u odnosu na neophodne proizvodne i dr. potrebe preduzeća.

Nedovršena proizvodnja podrazumijeva sve one zalihe koje se nalaze u proizvodnom procesu. Nivo nedovršene proizvodnje povezan je sa dužinom trajanja proizvodnog procesa, koji podrazumijeva vremenski period od stavljanja sirovina i mateijala u proizvodnju do završetka gotovih proizvoda. Sama dužina trajanja proizvodnog procesa primarno je uslovljena sa tehničkim i tehnološkim faktorima. Izvjesne odluke menadžmenta mogu uticati na proizvodno vrijeme i ulaganja u nedovršenu poizvodnju. Jedna od takvih odluka je i odluka o proizvodnji pojedinačnih dijelova i sklopova finalnog proizvoda. Odluka da se određeni dijelovi i sklopovi finalnog proizvoda nabavljaju od kooperanata mora biti utemeljena na komparativnim troškovima. Preduzeće bi trebalo da se opredijeli za kooperaciju samo pod uslovom daje nabavna cijena određenih dijelova i sklopova finalnog proizvoda niža od dodatnih troškova njihove proizvodnje.

Zalihe gotovih proizvoda su one zalihe čiji je proces proizvodnje u potpunosti završen, ali koje još nisu prodate. Male zalihe gotovih proizvoda obično posjeduju preduzeća koja proizvode isključivo po narudžbi, budući da su ti proizvodi praktično prodati prije nego što su i proizvedeni. U dugom roku, kretanje nivoa zaliha gotovih proizvoda proizvoda proporcionalno je obimu prodaje. Ukoliko stvarni obim prodaje padne ispod očekivanog, nužno je smaniti obim proizvodnje, kako ne bi došlo do gomilanja zaliha gotovih proizvoda, a time i vezivanja značajnih finansijskih sredstava u tim zalihama. Držanje većih zaliha gotovih proizvoda može da bude potaknuto težnjom za većom ekonomičnošću. Prozvodnja za zalihe bit će ekonomski opravdana ukoliko se uštede na troškovima proizvodnje u većim količinma veće od dodatnih troškova držanja povećanih zaliha.

Upravljanje zalihama predstavlja multifunkcionalan problem, jer se odlukama finansijske, prodajne, proizvodne i nabavne funkcije može upravljati sa pojedinačnim i ukupnim zalihama.

Finansijski menadžeri zanju da svaka odluka o zalihama ima uticaj na finansijske potrebe preduzeća. Zbog toga oni imaju obavezu da stalno preispituju neophodnost vezivanja gotovine u svim oblicima zaliha. Finansijski mendžeri su naklonjeni manjim ulaganjima u zalihe, budući da u tom slučaju mogu više gotovine da ulože u neke druge oblike imovine.

Menadžeri nabavne funkcije isključivo su zainteresovani za zalihe sirovina i materijala. Njihova je odgovornost da sirovine i materijal koji je potreban proizvodnji obezbijede u dovoljnim količinama i u pravo vrijeme.menadžeri nabavne funkije moraju da vode računa o tome dasse nabavke izvršavaju pod najpovoljnijim uslovima, što predstavlja dobro poznavanje tržišta nabavke.

31

Menadžeri nabavne funkcije mogu biti stimulisani da kupuju sirovine i materijal u većim količinama, nego što je to potrebno proizvodnji, iz više razloga:

mogućnost korišćenja količinskog popusta pri nabavci,očekivanja porasta cijena iočekivanje nestašice pojedinih sirovina i materijala na tržištu nabavke.

Menadžeri proizvodnje zainteresovani su prvenstveno za zalihe sirovina i materijala i proizvodnje u toku. Kvalitet odluka menadžera zavisi od kvaliteta snadbdijevanja prodajne funkcije zalihama gotovih proizvoda i od visine ukupnih prosječnih troškova po jedinici proizvoda. Dok menadžer proizvodnje teži obilnijim zalihama materijala, boljeg kvaliteta i potrebnog asortimana, dotle finasijski menadžer gleda na te zalihe kao na uloženi novac koji ima svoju cijenu. Da bi se postigao što niži ukupni prosječni trošak po jedinici proizvoda, menadžer proizvodnje insistira na proizvodnji što većih količina, s obzirom da mu proizvodnja u većim serijama omogućava uštede na fiksnim troškovima pripreme i lansiranja proizvodnih serija. Veće proizvodne serije povećavaju zalihe gotovih proizvoda što nije u interesu finansijskog menadžera.

Menadžeri prodaje zainteresovani su za što veći nivo svih vrsta zaliha gotovih proizvoda. To bi im omogućilo da na vrijeme zadovolje sve pristigle porudžbine od strane kupaca. Pošto se efikasnost prodajne funkcije ocjenjuje na bazi ostvarenog obima i prohoda od prodaje, to je logična težnja prodajne funkcije da ne dođe do smanjenja prodaje usljed nedostatka zaliha. Veće zalihe gotovih proizvoda predstavljaju realniju osnovu i za uspješnost prodajne funkcije, s obzirom da tekve zalihe smanjuju vjerovatnoću propuštanja prihoda od prodaje i doprinosa tih prihoda ukupnom finansijskom rezultatu preduzeća.

Klasifikacija troškova zaliha

Efikasno upravljanje zalihama implicira analizu troškova i koristi od posjedovanja zaliha.Obično se troškovi zaliha klasifikuju na:

1. troškove nabavljanja zaliha,2. troškove držanja zaliha i3. troškove nedostataka zaliha.

Troškovi nabavljanja zaliha

.. su troškovi koji nastaju u procesu njihove nabavke. Ovi troškovi obuhvataju:

troškove ispostavljanja porudžbina, uključujući i troškove pripreme proizvodnje,troškove prijeme, istovara, kontrole i smještaja zaliha ipropuštene količinske popuste.

Troškovi nabavljanja zaliha zavise od broja izvršenih porudžbina zaliha. To znači da su oni fiksni i da ne zavise od veličine porudžbine.

32

Troškovi držanja zaliha

..su troškovi koji su prouzrokovani postojanjem zaliha u magacinu preduzeća.Oni uključuju:

troškove vezivanja kapitala,troškove uskladištenja,troškove osiguranja itroškove amortizacije i zastarijevanja.

Stvaranje i držanje zaliha pretpostavlja vezivanje određenog iznosa finansijskih sredstava odnosno kapitala za taj oblik poslovnih ulaganja. Ovi troškovi su djelimično ublaženi određenim iznosom beskamatnih kredita koje garantuju dobavljači zaliha i koji su dostupni samo u slučaju kupovine zaliha.

Troškovi skladištenja podrazumijevaju troškove rente prostora koji se koristi za skladištenje zaliha i troškove upošljavanja ljudi koji će čuvati zalihe. Sa pogoršanjem kvaliteta, zalihe će se morati prodavati po sniženim cijenam, ukoliko su ostali uslovi nepromijenjeni. Pošto se troškovi držanja zaliha računaju obično procentualno od vrijednosti zaliha, oni pretpostavljaju varijabilne troškove. Troškovi držanja zaliha mogu biti izraženi i preko njihove vrijednosti u fiksnom iznosu, pa se tako posmatrajući ovi troškovi mogu identifikovati kao fiksni.

Troškovi nedostataka zaliha

..nastaju usljed nedostatka zaliha sirovina i materijala, koje su neophodne za normalno odvijanje procesa proizvodnje ili usljed nedostatka zaliha gotovih proizvoda, za koje postoje porudžbine kupaca.Troškovi nedostatka zaliha obuhvataju:

propuštene prihode od prodaje,gubitak reputacije od strane kupaca( goodwill-a) igubitke zbog neizvršenja planova proizvodnje.

Troškovi nedostatka zaliha sirovina i materijala izazivaju povećanje ukupnih prosječnih troškova zbog smanjenja obima ili prekida proizvodnje. U slučaju nedostatka zaliha gotovih proizvoda kupac može da:

odustane od porudžbine,prihvati supstitut umjesto poručenog proizvoda ipristane da čeka traženi proizvod.

Ako kupac kupac odustane od porudžbine i svoju potrebu zadovalji nabavkom od drugog preduzeća, troškovi nedostatke zaliha se ispoljavaju u izgubljenom doprinosu ukupnom finansijskom rezultatu od konkretne porudžbine. Prihvati li kupac supstitut umjesto poručenog proizvoda, kojeg nema na zalihi, troškovi nedostatka zaliha će se ispoljiti u visini razlike doprinosa ukupnom finansijskom rezultatu koji je ostvaren prodajom supstitutai doprinosa koji je mogao da bude ostvaren da je kupcu isporučen proizvod koji je zahtijevao. U slučaju da kupac pristane čekati traženi proizvod dolazi do dodatnih troškova evidentiranja odloženih porudžbina, kao i troškova pospješivanja proizvodnih naloga i dr. napora da se isporuka ubrza. Jedna od mjera koja je usmjerena u tom pravcu je formiranje rezervnih dijelova zaliha, koje predstavlaju zalihe iznad tekućih potreba proizvodnje i prodaje.

33

Menadžeri obično koriste sljedeće tehnike za kontrolu troškova zaliha:1. ABC metoda,2. Model ekonomične veličine porudžbine – EOQ,3. Just -in -time (JIT) metoda.

ABC metoda kontrole zaliha

Pored klasifikacije zaliha na sirovine i materijal, nedovršenu proizvodnju i gotove proizvode, postoji i njihova klasifikacija prema visini monetarnih ulaganja koja prestavljaju. Jedna takva klasifikacija zaliha predstavljena je na slici:

Za preduzeće čije su zalihe prikazane na slici:Grupa A sadrži 20% artikala na zalihi i 80% od ukupne vrijednosti zaliha,Grupa B sadrži 30% artikala na zalihi ali samo 15% od ukupne vrijednosti zaliha iGrupa C sadrži 50% artikala na zalihi ali samo 5% od ukupne vrijednosti zaliha.

Ovakvo razvrstavanje zaliha ukazuje da je neophodno da se veća pažnja posveti artiklima na zalihi koji zahtijevaju najveća novčana ulaganja, čak i ako oni čine manji procenat ukupnih zaliha. Shodno tome, artikli grupe A podrazumijevaju najviši stepen kontrole, dok artikli grupe B i C mogu imati mnogo manje rigorozne i ne tako česte provjere. Ovaj je sistem poznat pod nazivom ABC metoda kontrole zaliha. Za ABC metodu kontrole zaliha može se reći da predstavljaju prvi korak u izgradnji solidnog sistema kontrole zaliha.

Model ekonomične veličine porudžbine – EOQ model

Finansijski menadžer mora razumjeti logiku modela ekonomične veličine porudžbine, koji je jedan od najorišćenijih matematičkih modela u poslovnom svijetu i koji ima više primjena i izvan zaliha.

Model ekonomične veličine porudžbine je model na bazi koga određujemo optimalnu veličinu porudžbine za određenu stavku zaliha, ukoliko je data njena procijenjena upotreba, trošak nabavljanja i trošak držanja.

Osnovni model polazi od sljedećih restriktivnih pretpostavki:1. prodaja zaliha se može perfektno ocijeniti,2. upotreba zaliha se odvija ravnomjernom brzinom tokom čitave godine, nakon

potpunog iscrpljenja zaliha ispostavlja se nova porudžbina veličine Q, pa prosječne zalihe iznose Q/2,

3. troškovi nabavljanja su konstantni,4. troškovi držanja zaliha su konstantni po jedinici zaliha, po jedinici vremena,5. porudžbine se realizuju bez odlaganja.

34

Ukupni trošak nabavljanja zaliha dobije se množenjem broja godišnjih porudžbina sa troškom po porudžbini, dok se ukupni trošak držanja zaliha dobije množenjem prosječnog nivoa zaliha sa godišnjim troškom držanja jedne jedinice zaliha.Ukupni trošak zaliha jednak je zbiru ukupnog troška nabavljanja zaliha i ukupnog troška držanja zaliha.Formula za ukupne troškove zaliha može se napistai u sljedećem obliku:

gdje je: Tu - ukupni trošak zaliha, S - godišnja prodaja u jedinicama, Q - veličina porudžbine u jedinicama, S/Q - broj godišnjih porudžbina, F - fiksni trošak po porudžbini i C - godišnji trošak držanja zaliha po jedinici.

Optimalna veličina porudžbine je ona veličina porudžbine koja obezbjeđuje najniži ukupan trošak zaliha. Optimalnu porudžbinu veličine dobit ćemo derivacijom u ukupnim troškovima, izjednačavanjem derivacije s nulom i rješenjem po Q. Formula za određivanje optimalne veličine porudžbine glasi:

Troškovi držanja zaliha se mijenjaju proporcionalno sa veličinom porudžbine, dok se troškovi nabavljanja mijenjaju obrnuto proporcionalno sa veličinom porudžbine. Što su veće porudžbine, to je veći ukupan iznos zaliha, što implicira veće troškove držanja zaliha. Velike porudžbine znače manje broj porudžbina, usljed čega su i relativno noži troškovi nabavljanja zaliha. Možemo reći da je optimalna veličina porudžbine u tački u kojoj su izbalansirane dvije vrste troškova.

Osnovni EOQ model ima određene slabosti, od kojih su najizraženije sljedeće:godišnja potražanja za zalihama se ne može perfektno procijeniti,potražnja za zalihama se ne mora odvijati ravnomjerno brzinom tokom čitave godine, odnosno može fluktuirati tokom godine na sezonskoj osnovi,uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine,troškovi nedostatke zaliha se ignorišu u modelu.

Osnovni EOQ model zahtijeva dopune koje uvažavaju realnu situaciju u preduzeću. Sada možemo dopuniti analizu, te vidjeti šta se događa:

ako se zalihe mogu promptno isporučiti iako je prodaja zaliha neizvjesna, tj. ukoliko se ona ne može perfektno procijeniti.

Uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine, tako da nije prihvatljivo dopustiti da zalihe padnu na nulu prije nego što se ispostavi nova narudžba, jer bi tada došlo do prekida prodaje. Tačku ispostavljanja porudžbine treba pomaknuti naprijed za onoliko dana koliko traje procesiranje porudžbine.

Tačka porudžbine se može iskazati kao:Tačka porudžbine = Vrijeme procesiranja porudžbine x Dnevno korišćenje zaliha

35

EOQ model zahtijeva dopunu, odnosno proširenje. Osnovna dopuna EOQ modela se sastoji u formiranju rezervnih zaliha, čime se troškovi nedostatka zaliha uključuju u menadžment zaliha. Rezervne zalihe se koriste kao zaštita za slučaj da dođe do povećanja prodaje ili kašnjenja porudžbina. Nivo rezervnih zaliha se povećava sa rastom vjerovatnoće nedostatka zaliha, a smanjuje sa povećanjem troškova držanja zaliha. Kod donošenja odluke o formiranju rezervnih zaliha treba izbalansirati dodatne troškove držanja srazmjerno većih zaliha sa uštedama u troškovima nedostatka zaliha.

Formula za izračunavanje prosječnih zaliha glasi:

Q' = Q/2 +Qr

gdje jeQ' - prosječan nivo zaliha u slučaju korišćenja rezervnih zaliha, Q - veličina porudžbine i Qr - veličina rezervne zalihe.

Nova porudžbina veličine optimalne porudžbine (Q*) poručit će se kada zalihe padnu na nivo Qn, koje se sastoje od rezervne zalihe Qr uvećane za količinu zaliha potrebnu za vrijeme procesiranja porudžbine.

Formula za izračunavanje količine pri kojoj treba proučavati zalihe kod postojanja rezervnih zaliha i dužeg vremena procesiranja porudžbina glasi:

Qn = Qr + Qpp

Neke praktične napomene u vezi s menadžmentom zaliha

Optimalna količina porudžbine Ona bi trebala biti uspostavljena za svaku zalihu, upotrebom osnovnog modela ili neke više sofisticirane verzije. Ova kvantifikacija bi trebalo da se periodično preispituje, a između tih preispitivanja utvrđeni iznos bi se trebao koristiti kao veličina porudžbine koju bi trebalo poručivati, osim u nekim neobičnim okolnostima.

Nivo zaliha pri kojem moramo izvršiti ponovnu porudžbinu Ovaj nivo zaliha ponajviše zavisi od vremena procesiranja porudžbine i stope upotrebe zaliha. Porudžbina bi trebala doći u perduzeće kada nivo zaliha dostignenivo rezervnih zaliha.

Pouzdana evidencija zaliha Osim kada perduzeće zna šta drži u obliku zaliha, menadžment zaliha je veoma nepouzdan. Veoma je moguće da se u praksi dobije dovoljno informacija o zalihama fizičkim posmatranjem.

Racio brojevi Oni mogu biti koriščeni u menadžmentu zaliha, naročito koeficijent obrta zaliha i broja dana vezivanja zaliha. Pomoću ovih pokazatelja možemo provjeriti da li se u preduzeću slijedi uspostavljena politika zaliha.

Sigurnost i ovlašćenja Rutinski sistem bi trebalo uspostaviti tako da se zalihe mogu peoučavati i upotrebljavati samo pod nadzorom nekog višeg zaposlenika. Ovo uključuje da se odredi ko ima ovlašćenja da

36

odobri porudžbinu i da osigura da se zalihe drže u nekom ograđenom prostoru. U suprotnom, prijem i izdavanje zaliha učinit će se uglavnom preprekom za aktivnost perduzeća. Jer, sistem u kome bilo ko može poručiti zalihe i gdje se iste mogu koristiti bez nadzora je blizu haotičnog stanja.

Just – in time (JIT) metoda

JIT metoda upravljanja zalihama znači da se zalihe materijala dobavljaju i ubacuju u proizvodnju upravo u vrijeme kad su potrebne ili «tačno-na-vrijeme». Druga primjena JIT metode se odnosi na završetak procesa proizvodnje uptavo na vrijeme kako bi se gotovi proizvodi isporučili kupcima. Ovo zahtijeva:

visok kvalitet zaliha, blizinu dobavljača radi omogućavanja dostave na dnevnoj bazi ili po određenim satima,efikasan sistem bavljenja zalihama

Pošto proizvodnja mora biti u stanju proizvoditi po porudžbini, a ne za zalihe, to je neophodna visoka fleksibilnost proizvodnje.

JIT metoda je smanjenje iznosa novca «vezanog» u zalihama materijala i gotovih proizvoda. Koliko će preduzeće biti blizu idealu JIT-a ovisi o vrsti proizvodnog procesa i prirodi dobavljačkih industrija, no to je vrijedan cilj većine preduzeća.

Mjerila efikasnosti menadžmenta zaliha

Koeficijent obrta zaliha i broj dana vezivanja zaliha su vjerovatno najrasprostranjeniji pokazatelji efikasnosti, odnosno uspješnosti korišćenja zaliha. Koeficijent obrta zaliha pokazuje broj obrta zaliha u toku obračunskog perioda a broj dana vezivanja zaliha pokazuje prosječan broj dana zadržavanja zaliha materijala i gotovih proizvoda na skladištu, a kod zaliha nedovršene proizvodnje broj dana u stvari iskazuje prosječan broj dana trajanja proizvodnje gotovog proizvoda. Saglasno prednjem, efikasnost menadžmenta zaliha mjeri se ovako:

37

Ovako utvrđrni koeficijenti obrta su podložni uticaju računovodstvenih metoda bilansiranja uspjeha. Nezavisno od metoda procjenjivanja zaliha, umjeren agregatni koeficijent obrta zaliha može da rezultira iz činjenice da se jedan dio zaliha obrćr zadovoljavajuće brzo, dok drugi nedozvoljeno sporo. U skladu sa tradicionalnom interpretacijom koeficijenta obrta, veći koeficijent obrta, odnosno manje ukupne zalihe prema cijeni koštanja realizovanih proizvoda, označava efikasniji menadžment zaliha. Sa ovakvim menadžmentom zaliha preduzeće bi moglo lako da ostane bez dovoljno zaliha, a time i sposobnosti da zadovoljava prispjele porudžbine od strane kupaca. Visok koeficijent obrata poželjan je samo pod uslovom da je kompatibilan sa efikasnim poslovanjem, odnosno efikasnim izvršenjem proizvodnje i prodaje.

Indeks efikasnosti upravljanja zalihama predstavlja odnos između viška i manjka u raspoloživim zalihama u odnosu na planirani nivo. Pod raspoloživim zalihama podrazumijevamo one koje se nalaze na bazi nekog planiranog koeficijenta njihovog obrta. Sa tim planiranim zalihama upoređuju se stvarno raspoložive zalihe u skladištu i u fazi porudžbine da bi se utvrdio indeks efikasnosti upravljanja zalihama.

38

39