1

Predavanje 10: Pontifikat Eugena IV. (1431.-1447.) i proučavanje antičkih spomenika

Pontifikat Eugena IV. do izgona iz Rima Nakon smrti Martina V. u veljači 1431., koji je u Rim i Papinsku državu uspio unijeti duh obnove, za papu je u ožujku te godine bio izabran Mlečanin Gabriele Condulmer pod imenom Eugen IV. (1383.-1447., sl. 1). Dok je pod papom Colonnom vraćen mir i sigurnost putovanja, tijekom 1420-ih su izmijenjeni politički odnosi na Apeninskom poluotoku: Mlečani su se pod upravom novog dužda Francesca Foscarija odlučili okrenuti prema terra fermi, a Firentinci, koji su 1421. od Genove kupili luku Livorno i odaslali prve brodove prema Egiptu, zbog obnovljenih prijetnji iz Milana su počeli stvarati moćan savez s Venecijom. Zbog takvih je prilika, ali i zbog nepotizma koji je razvijen pod Martinom V., u crkvene krugove ponovo unijet razdor. Papa Mlečanin promatran je iz aspekta sekularne politike, a problemu podjela među tek pomirenim kardinalima ponovo su pridružene i prijetnje novim crkvenim raskolima na koncilu u Baselu. Ne uzimajući u tim okolnostima u obzir i sve prisutnije prijetnje Osmanlija, sukobe europskih naroda zbog kraljevskih povlastica ili vjerskih pobuda, Eugenov se pontifikat može podijeliti u tri razdoblja. Podjela je stvorena prvenstveno u odnosu na Papinu blizinu ili udaljenost Rimu:

1. razdoblje: papin boravak u Rimu od izbora do prevrata i bijega u Firencu: od ožujka 1431. do lipnja 1434.; 2. razdoblje: vrhunac papine moći - boravak u Firenci i održavanje koncila u Ferrari i Firenci; povratak pape u Rim - od lipnja 1434. do rujna 1443.; 3. razdoblje: posljednje godine Eugenova pontifikata - od povratka u Rim u rujnu 1443. do smrti u veljači 1447.

Na konklavama se osjećalo da će doći do obnove sukoba u gradu: dok je kardinal Giordano Orsini, zaštitnik pismenosti i skupljač kodeksa još iz doba Martina V., osilio na Eugenovu dvoru, kardinal Prospero Colonna, nakon proglašenja pape Eugena odlučio je napustiti Rim i otputio se u okolna područja pod nadzorom svojih rođaka. Već krajem travnja 1431. Colonne su ponovo napali Rim: uspjeli su ući u grad i prodrijeti sve do Kapitola i Velabra. Kako su činili napadači, tako je činio i papa: pozvao je u pomoć najbolje kondotijere koje su mu saveznici mogli ponuditi, Nikolu iz Tolentina i Gattamelatu, koji su uskoro svladali pobunjenike. Eugen IV. nije bio neiskusan strateg: u crkvenoj je hijerarhiji bio od mladih dana. Ujak mu je također bio papa, Grgur XII., koji ga je u 25. godini imenovao za kardinala. Poput svojih prethodnika u doba Raskola, i Eugen se suočavao s problemima na tri razine (grada Rima, Papinske države i Katoličke crkve općenito). U odnosu na Martinov pontifikat, kada su kardinali (Castiglioni, Fillastro, Orsini, Aleman, Capranica) unutar svojih jurisdikcija unosili novi život, kulturu, obnavljali bogomolje i palače, osnivali knjižnice, u Eugenovu su pontifikatu kardinali bili poput vojnika militantne Crkve napadnute sa svih strana. Tako je novi papa na koncu prvoga razdoblja bio prisiljen napustiti Rim, pa je kao namjesnika u gradu ostavio Giovannija Vitelleschija. Još 1431. izabran za Branitelja Crkve, taj je budući kardinal za Papine odsutnosti u okolici Rima ostavio dubok trag, razarajući brojne građevine svojih protivnika. I drugi su se kardinali Eugenove Kurije morali baviti europskim sukobima: kardinal sv. Križa Niccolò Albergati (sl. 2, portret Jana van Eycka) je mirio papu i stanovnike Bologne 1428. te francusku krunu i Burgunđane 1435. u Arrasu, a kardinal Giuliano Cesarini je i sudjelovao u ratnim operacijama (protiv Husita, a 1444. je poginuo u bitci protiv Turaka kod Varne). Početkom 1430-ih na papu su pritisak vršili sudionici koncila u Baselu, koji su ušli u novu avanturu odabira protupape, ali i car Žigmund Luksemburški, koji je koncilom u Konstanzu uspio riješiti raniji raskol. On je tada odlučio doći u Rim i okruniti se za poglavara Svetoga Rimskoga Carstva. Boravak cara u Rimu u svibnju 1433. upotpunio je i putnik-antikvar Ciriaco de'Pizzecolli iz Ancone, koji je novoizabranog cara proveo po ruinama, osuđujući vapnare zbog razaranja starih spomenika.

2

Nedugo nakon krunidbe, u gradu je oživljen bunt protiv pape, nalik težnjama Cole da Rienzo sredinom 14. stoljeća, kada se snivalo o oživljavanju rimske republike. Papa je iz svojega sjedišta u Trastevereu početkom lipnja 1434. bio prisiljen napustiti Rim: pobunjenici su napali njegovu lađu kojom je, preko Tibera, Ostije, Civitavecchie i Pise, prebjegao u Firencu. Tamo je od konca lipnja te godine stanovao u dominikanskom samostanu Santa Maria Novella. S papom su Rim uskoro napustili i kardinali. Slijedilo je doba ratovanja, u kojemu se istaknuo papinski namjesnik Vitelleschi. On se surovo obračunavao s lokalnim tiranima bliskim Colonnama: utvrde i gradove, poput Palestrine, koji su rasli u blizini značajnih ruina, Vitelleschi je pljačkao, palio i razarao do temelja. S druge je strane u trenucima dokolice u dvoru koji je podigao u gradu Tarkviniji (sl. 3), prikupljao iz Rima prenijete spolije, stvarajući vlastitu zbirku starina.

Poggio Bracciolini i ideja Fortune Ti su sukobi Rim vratili na stanje s početka 15. st.: dok su se u firentinskim ambijentima okupljali zanesenjaci za starinu, raspravljajući o starim spisima ili tek pribavljenim medaljama, gemama i fragmentima skulptura, u Rimu su se na trgovima izvodile egzekucije, mučenja i osvete političkim neprijateljima. Te vizije nemira i tiranske uprave morale su i na bogoslove i učenjake Kurije ostaviti dubok dojam. Među glavnim izvorima za promatranje ovog nesigurnog doba u Vječnome gradu su spisi Poggia Bracciolinija (sl. 4). On je u počecima Eugenove vladavine započeo

sastavljati jedan od svojih najčitanijih tekstova, raspravu O nestalnosti sudbine (De varietate fortunae) u četiri knjige. Ona je nastala kao svjedočanstvo zbivanja u Rimu, pa ju se može promatrati i kao reakciju na gubitak tek dosegnutog mira u Kuriji. Poggia su i inače, kako u poslanicama humanistima, tako i u dijaloškim raspravama, često zanimala pitanja stanja ljudske duše. U više je rasprava pisao o tim problemima, od poroka poput škrtosti i lakomosti (avaritia) do nesretnih sudbina ljudi u različitim povijesnim vremenima. Iako je poročnost čovjeka bila duboko ukorijenjena u spisima najvećih crkvenih autoriteta (npr. čuveni spis pape Inocenta III., De miseria conditionis humanae iz 12./13. st.), Poggiovi su interesi i argumenti bili usidreni prije svega u poganskim djelima koja je pronalazio, prepisivao i širio Italijom svoga doba. Tako su i nastale rasprave poput De avaritia, gdje se raspravlja o odnosu lakomosti i škrtosti, Contra hypocritas, gdje osuđuje licemjerje crkvenjaka, ili De infelicitate principum (O vladarskoj nesreći), gdje opisuje vladare uronjene u svakodnevne poslove, zanemarujući dokone trenutke naobrazbe. Što se tiče datiranja teksta O nestalnosti sudbine, u novijim istraživanjima se uzima da je započet na koncu Martinove i početku Eugenove vladavine (početak 1431.), a dovršen je tek 1448., kada je već izabran Eugenov nasljednik, Nikola V., kojem je djelo i posvećeno. Razlozi tomu se vide u samoj raspravi: na početku 3. knjige doba Martinove vladavine prozvano je zlatnim vijekom, vremenom spokoja, obilja, tišine i procvata (Pax, otium, quies, tranquillitas, opulentia, itinerum ad urbem securitas (…) florebat urbs Roma). Tom procvatu suprotstavljeno je Eugenovo doba razdora i nesloge. Od četiri knjige, koje grade neobično strukturirani i u više navrata bogaćen tekst, najveći se dio prve knjige ističe kao posebno važan u razvitku antikvarnih studija i u ranom koncipiranju antikvarnog djelovanja koje će prerasti u arheologiju. Tekst je iz više razloga simptomatičan kao vjesnik promjena u prikazivanju starina. Poggio je bio jedan od najbolje obaviještenih humanista o rimskim ruinama toga doba: uz kratke prekide, on je u Rimu boravio još od 1403., pa je uz čitanja starih tekstova o gradu, pred sobom mogao imati i opipljive ruševine i preispitivati istinitost izvora. No za razliku od mnogih prethodnika, ali i zahvaljujući njima, Poggio je govor o ruševinama izveo iz uobičajenih žanrovskih odrednica prikazivača starina. Umjesto popisivanja, nabrajanja, primarnog klasificiranja obiđenih spomenika, Poggio je svjedočanstva nekoć žive kulture uveo u raspravu o razornoj snazi antičke božice Fortune. Za razliku od svojih antičkih i srednjovjekovnih prethodnika u raspravljanju o toj temi (Aristotel, Ciceron, Seneka, Salustije, Toma Akvinski), u čijim je djelima

3

persona božanstva Usuda pretvorena u unaprijed određenu osvetu poročnima, Poggio je o snazi Fortune želio raspraviti u nazočnosti rimskih ruševina. Tim je djelom otvoreno novo razdoblje antikvarnih studija, kada je rasprava o mogućnostima obnove bila usredotočena na uzroke propasti. Promjene, koje tekst donosi, govore i o proširenju humanističkog zanimanja za pitanja propasti. To pitanje, prisutno od karolinških vremena, usmjerilo je humaniste naročito od 1430-ih godina prema novim izvorima spoznaja o antici. Kako je jedna od važnih pretpostavki obnove bilo razumijevanje uzroka propasti one civilizacije koja je bila tako visoko cijenjena, prvaci humanizma započeli su nova čitanja post-klasičnih historijskih spisa. Zato se Bruni počeo zanimati za Orozija, Poggio je otkrio Amijana Marcelina, a u doba sastavljanja De varietate fortune na scenu je stupio jedan od utemeljitelja historiografije o srednjovjekovlju, Flavio Biondo iz Forlìja. Poggio je, dakle, slijedio ta zanimanja. Sada je rasprava o propasti otpočinjala od posljedice prema nepoznatim uzrocima. Humanistima nikako nije bilo jasno kako je i zašto mogao propasti grad poput Rima. U pokušaju shvaćanja tog problema Poggio se poslužio dosezima svojih prethodnika, poput Vergerija i Krizolorasa. Oni su u svojim poslanicama isticali važnost vrela za kasnije spoznavanje i razlikovanje učenih ljudi od 'divljih zvijeri'. Oni su uspostavili načelo snošljivosti prema tragovima otuđene kulture, pronalazeći u tim tragovima i fragmentima vrijednosnu auru i mogućnost pronalaska bivših života, koliko god osakaćeni oni bili, kao što je bilo u štovanju relikvija. Poggiov je spis važan zato što je, poput drugih djela, u kojima je razvrgavao poroke svijeta, u fragmentima ruina želio prepoznati prikrivene silnice iracionalnosti i stihije, kojima je u procesu oživljavanja trebalo suprotstaviti stoičku vrlinu (virtus). Već u posveti papi Nikoli V. pisac govori o važnosti historijskih vrela, parafrazirajući stare postavke o povijesti kao magistra vitae:

‘...ona nam jedina pred oči stavlja djela i vrline slavnih muževa kako bismo ih nasljedovali; ona odvraća od pogrešaka i uči da ih treba izbjegavati; uz njenu pomoć predočuju nam se prošli događaji, a ono što starina obično uništava, ona nam iznosi kao da je novo.’ (Posveta:8-11)

Historija, dakle, predočuje nešto što treba nasljedovati; njena je prednost, kako je pokazivao već i Vergerije, da nadomješta gubitak tvari. U ambijentima poput Rima, čija su pamćenja isprepletena u različitim žanrovima izvješća o gradu (od filozofskih i pjesničkih sastava do historiografije i topografije), izvori nisu samo zamjenjivi, nego se i međusobno upotpunjavaju. Zato Poggio naglašava te instrumente pamćenja, kojima se suprotstavlja tama zaborava (obscura oblivio), koja je nalik fizičkoj smrti. I Krizoloras i Vergerije pisali su u svojim razmatranjima o stanovitim “silama” koje spomenici emaniraju, prenoseći određene poruke iz prošlosti. Poggio je, pak, želio govoriti o izrođenim značajkama ljudi u odnosu na vrline predaka, ilustrirajući to stanjem nekoć dominantnoga grada u svijetu. Dok su raniji istraživači u tekstovima vidjeli temelj rekonstrukcije izgubljenih cjelovitosti Rima, Poggia je zanimao neki zlokobni niz uzroka, koji nema veze s iznalaskom, nadopunom ili obogaćivanjem, nego s razaranjem, nestalnošću i oduzimanjem. Njega su zanimale osuda, patnja, satira – ukratko, emocije koje imaju moć pokretati i rušiti civilizacije u povijesti čovječanstva. Posljedice tih izrođenih karaktera ljudi su gradovi poput Rima. Grad Rim je fizički dokaz neobjašnjivom sklopu uzroka propasti. Ono što Poggio i njegov sugovornik Antonio Loschi vide u izravnom suočavanju s ruinama, jesu zagonetke, i to u obliku naslijeđene građe u ruševnom stanju, predstavljajući posljedice nepoznatoga uzroka propasti. Učinci Fortune zato se pokazuju u izvrnutosti svijeta: ono što je u povijesnoj viziji Livija bio put od prvog osnutka i trnovitog brežuljka prema urbanitas, sjaju Augustovoga Kapitolija, sada je označavao povratak u stanje pratvari. S druge strane, srođivanje onih koji su stvarali kulturu i podizali spomenike vlastitom postojanju, to jest ruševine pred očima humanista 15. stoljeća, Poggio oslikava primjerom Marija, koji je vlastiti slom uspoređivao s razaranjem Kartage. Slijedeći svoje istomišljenike, poput rimskoga humanista Cencia de'Rusticija, ni Poggio se nije mogao tek prepustiti proročanskim vizijama poput Scipionova sna u Ciceronovoj Državi, ili Libanijevu viđenju Rima kao dijelu Nebesa. Rim je tada bio truplo, o čijem je životu trebalo doznati iz spisa.

'…čudno je reći i gorko gledati kako je okrutnost sudbine promijenila njegov izgled i obličje, pa sada leži oboren, gol i bez svakoga ukrasa, poput divovskog trupla nagnjilog i nagriženog sa svih strana.’ (29-32)

4

U takvim okolnostima Krizolorasov poticaj na izravni očevid (autopsia) pridobiva gotovo 'forenzičke' naznake. Te medicinske prispodobe unijete su u povijest zapadne kulture kao odricanje od eshatoloških tumačenja svijeta. Britkost Poggiova jezika tomu je pomogla, ali je donijela i imperativ da se filološka minucioznost i strpljivost u analizi pisanih vrela, sada prenese i na opipljive i vidljive starine. Do Poggiove rasprave o Fortuni topografski su radovi bili svjedočanstva o mjestima nadahnuća, konstatacije o sjaju ili teškoj razorenosti povijesnih spomenika. On je poštivao tu predaju, ali je od nje tražio i veću kritičnost. Zato je i kritizirao Petrarcu što se u svojoj čuvenoj poslanici nije potrudio vlastitim očima provjeriti komu je posvećena piramida uz vrata sv. Pavla. Pristup ruinama bio je složen, od prijepisa epigrafskih ostataka, do krčenja puta do spomenika:

“U tom pogledu hvalim tvoju brigu i pomnju, Poggio”, reče Antonije, “jer si potražio te natpise, kako s javnih, tako i s privatnih zgrada, potraživši ih unutar grada i na mnogim mjestima izvan njega, i skupio ih u malen sveščić da ih čitaju proučavatelji pismenosti.” (…) “Sve sam to, dakako, skupio na opću korist; neki od natpisa skrivali su se u grmlju i kupinama, a ja sam ih iskopao iz mraka kako bi bili dostupni i ostalima, i prenio u cijelosti, riječ po riječ – da ostane barem sjećanje na natpise, ako su već, što smo često vidjeli, Rimljani uništili spomenike.’ (85-92) (Naglasci M. Š.)

Oslanjanje na predaju topografskih prethodnika vidi se u Poggiovoj diobi obiđenih građevina na vrste: hramove, terme, slavoluke, vodovode, teatre i amfiteatre, grobne spomenike, obeliske, statue, brežuljke, forume, zidine i gradska vrata. To su nositelji onoga što su posjedovali Firentinci, civitas ili, kako je pisao Bartolomeo Platina, urbanitas. Tim je razvrstavanjima, međutim, pridružio i primjedbe o slojevitosti građevina:

‘Zidovi su osim toga krhki i truli, tako da se urušavaju sami od sebe, a građeni su od lijepljenih otpadaka od različitih komadića izmrvljenog mramora i crepova. Osobno sam vidio urušen dio zidina, gdje se može uočiti kako su materijal za gradnju različito prikupljeno kamenje i mramorne krhotine. S vanjske i nutarnje strane površina zidova je radi ljepote uglađena i zidine kao da su ukrašene ciglom. A drevne su zidine, naprotiv, tako čvrsto uglavljene da se ne bi mogle razvaliti ni uz ljudsku pomoć bez najvećeg napora. Povrh toga, ne postoji jedinstven način gradnje, nego se razlikuje na mnogim mjestima, pa je sasvim jasno da zidovi nisu nastali istodobno niti ih je sagradio jedan arhitekt.’ (326-334)

Tu fascinaciju ruinama pratila su i pogrešna zaključivanja: tako je Poggio za Maksencijevu baziliku bio uvjeren da je Vespazijanov Hram Mira (Templum Pacis), oštećeni hram Venere i Rome prepoznao je kao hram Kastora i Poluksa, a taj hram, skupa s bliskim ostacima hrama Vespazijana i Tita smatrao ostacima Kaligulina mosta, o kojemu je čitao kod Svetonija. Poggio je i lateransku skulpturu Marka Aurelija smatrao likom Septimija Severa, očito ne vjerujući u mogućnost ikonografske analize, koja će razvitkom antikvarnih studija vrlo brzo dovesti do otkrivanja identiteta prikazane osobe. Bez obzira na ovakve zaključke, važno je istaknuti da su rimske ruine i nadalje posjedovale podjednaku sugestivnu moć kao što je to bilo kod Villanija, Petrarce, Caballinija ili humanista kasnijeg naraštaja. Poggio svjedoči o njihovoj snazi:

‘Danas se ti hramovi, većim dijelom razrušeni, kriju u sitnim tragovima; vrlo se često uputim ondje i sav u nekom stanju zapanjenosti vraćam duh (reuocans… animum) prema onim vremenima kad su se ondje izricale senatske presude, pa si zamišljam Lucija Krasa, Hortenzija ili Cicerona kako drže govore.’ (116-120)

Poggiov spis je i u opisu ruina i u pregledu nestalnih vladarskih sudbina govorio o nekoliko ključnih pojmova iz kojih će izrasti konzervatorske i restauratorske discipline: vrijednosti i stalna prijetnja njihova gubitka. Ruine Rima morale su stalno upozoravati na mogući ‘gubitak tla pod nogama’, i taj je upozoravajući ton i u izravnom i u prenesenom smislu pozivao na poštivanje i čuvanje onoga što posjedujemo zahvaljujući precima. Rasprave o antici za Eugenova izgnanstva u Firenci Na polovici Eugenova pontifikata Vitelleschi je u Papinskoj državi stvorio strahovladu, a papa se s druge strane susreo s izazovima Baselskog koncila. Kao što je bilo i u doba Crkvenog raskola, svjetovni vladari utjecali su na koncilske rasprave. U Rimu su se, pak, nakon pada kratkotrajne republike koncem 1434. i uspona Vitelleschija, predstavnici grada sada obraćali papi s molbom da se vrati. No, vijesti iz Basela papu su nagnale da se još zadrži u Firenci. Firenca je u to doba procvala, iako joj nije nedostajalo unutarnjih sukoba: Medici su započeli vladati gradom usporedno s Papinim dolaskom. U to je doba stasao novi naraštaj humanista, koji je svoje zanimanje posvetio pitanju propasti Carstva. Među njima posebno mjesto, svaki na svoj način, imaju Flavio Biondo i Leon Battista Alberti.

5

U gradu su se tada našli najučeniji ljudi, koji su komunikaciju poslanicama mogli zamijeniti izravnim raspravama o starinama, pronađenim spisima, novim prijevodima s grčkog, suvremenim umjetninama iz Masacciove, Donatellove, Brunelleschijeve i Ghibertijeve radionice. Kako nije bilo uputno putovati u Rim, rasprave o starinama morale su se ponovo voditi izvan grada i bez izravne blizine sugestivnih spomenika antičkoga doba. No pitanja o promjenama u jeziku, o prirodi antičkog izvornika i o pronalasku nadahnuća za nove tvorevine u retorici, književnosti i likovnim umjetnostima, i dalje su bila središnja. Tako je 1435. u Firenci otvorena rasprava o porijeklu volgare, tadašnjeg talijanskog jezika. U toj su se raspravi istaknuli Biondo i Bruni. Oni su postavili temeljno pitanje o porijeklu promjene: kada se talijanski odvojio od uzornog latinskog? Je li jezik kojim su se Talijani svakodnevno služili bio blizak ili udaljeni predak klasičnoga latinizma? Jesu li latinski i ‘pučki’ bili usporedni, razlikujući se samo u stupnju uglađenosti ili je talijanski bio proizvod propasti Carstva? Problem nije bio shvaćen površno jer je upravo jezik očuvanih spisa i komemorativnih natpisa Rima od ranih dana talijanskog humanizma predstavljao put oživljavanja Rima i latinske kulture. Biondo je svoja stajališta o problemu pokazao u raspravi De verbis romanae locutionis (O riječima u rimskom govoru), a Bruni u jednoj poslanici kao odgovor na taj spis. Biondo je smatrao da u starom Rimu nisu poznavali razliku između ‘visokog’ i ‘niskog’ govora, te da su svi razumjeli ono što im je izricano, dokazujući tu tvrdnju podjednakom lakoćom praćenja kazališnih predstava, koje su svi pratili, od edila do plebsa, to jest od najučenijih do prostodušnih. Bruni je, pak, tvrdio da je pučki postojao i u antici i da je kakvoća naobrazbe dijelila i one koji su se jezicima služili. Dok je Biondo zaključio da je volgare nastao kao izrođivanje latinskog jezika zbog barbarskih upada i nestanka Carstva, Bruni je smatrao da je između antike i srednjovjekovlja ipak moguće govoriti o određenom slijedu. Ta rasprava – koja podsjeća na razgovor Petrarce i Giovannija Colonne 1337. godine u Rimu – praćena je uz veliku pozornost, jer je postavljala ključno pitanje: što možemo znati o vlastitom kulturnom postojanju i podrijetlu, to jest našem kulturnom identitetu i dostojanstvu? U Biondovu djelu ona je predstavljala početnu točku za velike projekte istraživanja uzroka propasti. On se, međutim, nije poput Poggia, zadržavao na opisu iracionalnih uzroka velikih civilizacijskih promjena, nego je, kao historičar, ušao u svijet brojnih historijskih vrela, koja su potjecala iz vremena propasti. Stoga ne čudi njegov postupak prenamjene Livijevog koncepta o historiji Rima ab urbe condita (od osnutka Grada), kada jedno od svojih ključnih spisa naziva Historiarum ab inclinatione romani imperii decades (Povijesne dekade od pada Rimskog Carstva). Dok je Livije svoju povijesnu naraciju započinjao od zametaka kulture, koja se širila u organskom rastu, Biondo je u dekadama pisao o svijetu od trenutaka razaranja civilizacije kojoj je Livije pripadao i pomogao njenu promicanju i širenju. Biondo je otvorio temu koju je u 18. stoljeću nastavio engleski historičar Edward Gibbon, pišući o propadanju i padu (decline and fall) Rimskoga Carstva.

Napori prvih humanista u dijagnosticiranju stanja kulture, koja je činila granicu između skolastike i sve učestalijih težnji za čitanjem poganskih pisaca, bili su neprocjenjivi, jer su se na otkrivenom Kvintilijanovu traktatu Obrazovanje govornika, Ciceronovu Brutu i raspravi O govorniku formirali najznačajniji humanisti naraštaja koji je stasao tijekom 1420-ih. U Firenci su se tada i u likovnim umjetnostima i u pismenosti dvije predaje sudarile. Donatellovi svetački likovi u Museo dell'Opera del Duomo u Firenci ili pred Ghibertijev sv. Matej s

Orsanmichelea može navesti na takav dojam: ondje se duh idealnog stoika ili retora uselio u tijela Kristovih proroka i apostola (sl. 5, usporedba Ghibertijevih likova sv. Ivana Krstitelja i sv. Mateja s Orsanmichelea). To se zbivalo i u Brunelleschijevoj arhitekturi, koji je preuzimao pojedine ‘riječi’ iz fragmenata antičke arhitekture, kao na trijemu Ospedale degli Inocenti, i počeo stvarati složenije sintakse u crkvi s. Lorenzo. Da su Firentinci bili spremni prepustiti se istraživanju i crpljenju iz predaja koje je od njih dijelila propast Carstva, pokazivao je Bruni u raspravi O učenosti i pismenosti (De studiis et litteris) iz 1420-ih, gdje je želio pomiriti antičke i ranokršćanske pisce. U Firenci se tih godina počeo isticati i Alberti, koji je od 1428. bio u papinskoj službi kod kardinala Nikole Albergatija. Alberti je važan kao prvi kodifikator dosegnutih znanja, humanističke empirije u

6

prvih tridesetak godina 15. stoljeća. On je 1435. sastavio raspravu De pictura (O slikarstvu) na latinskom u tri knjige, koju je 1436. preveo za Brunelleschija. Ondje je formulirao dva smjera spoznavanja iz antike: čitanje i promatranje. Nalik Kvintilijanu, na čijem je djelu obrazovan, svoj je tekst zamislio kao program formacije slikara i povratak njegova dostojanstva. Za razliku od svojih humanističkih prethodnika, on je dva spoznajna puta sada počeo usmjeravati problemu invencije. Humanizam je tako došao do nove razine rukovanja starinama, na kojoj su programi, zacrtani na početku 15. stoljeća, sada trebali biti provedeni u djela. Alberti je razumijevao dosege svojih prethodnika u pismu, pa se u podukama i služio analogijom:

‘Osnovno je načelo da se svi stupnjevi učenja trebaju tražiti u samoj prirodi; a metoda usavršavanja umijeća steći će se marljivošću, revnošću i upornošću. Želim da oni koji tek ulaze u slikarsku umjetnost čine ono čega se, kako primjećujem, drže učitelji pisanja: oni prvo odijeljeno podučavaju sva slova abecede, zatim slogove i napokon podučavaju kako sklopiti riječi..’

Kada se Alberti 1443. vratio u Rim, sastavio je neobičan tekst, Descriptio urbis Romae (Opis grada Rima). U njemu je Brunelleschijeva perspektivna istraživanja pokušao prenijeti na razinu grada. U tu je svrhu smislio instrumentarij: sprava (Sl. 6), koju dijeli na obzor (horizon) i polumjer (radius), tj. kružni disk i pokretnu pritku, podijeljene u stupnjeve i minute, pružila je, u odnosu na strane svijeta, položaj spomenicima, dijelovima zidina, zavojitosti Tibera, obuhvaćenima u kružnicu, kojoj se prilagodilo tijelo Rima (Sl. 7, rekonstrukcija Albertijevih mjerenja Rima). Ključni problem Albertijeva spisa je u tome što između opisane sprave, postavljene posred Kapitola, i ishoda mjerenja nije pružio i opis načina uporabe i dolaska do numeričkih podataka. Stoga tekst stoji kao dokument

Albertijeve upornosti istraživanja Rima, čemu se prepuštao i u pripremama drugih djela, poput središnjeg traktata, De re aedificatoria:

‘Sve drevne građevine, koje su prema nekom vidu mogle posjedovati važnost, ja sam istražio, kako bih mogao izvući korisne sastavnice. Neprekidno sam premetao, ispitivao, mjerio, prikazivao u crtežima sve što sam mogao, kako bih mogao svladati i služiti se svim mogućim prinosima, koje su mi ponudile ljudska dosjetljivost i radinost.’

U travnju 1436. papa je preselio dvor u Bolognu; tada je obnovio pregovore s predstavnicima Istočne crkve da se pridruže koncilu, gdje će se raspravljati o ponovnom sjedinjenju nakon 11. stoljeća. Car Ivan VIII. Paleolog pokušao je tada iskoristiti posljednju mogućnost pridobivanja saveznika u borbi protiv Turaka. Kada su se poklopile potrebe dviju strana, Eugen IV. odlučio se na djelovanje, pa je već na početku pontifikata iskoristio potrebe bizantskoga cara kao argument za raspuštanje koncila u Baselu. U rujnu 1437. papa je premjestio koncil u Ferraru, kojom je upravljao Niccolò d'Este. Već se u to doba izgona Kurije iz Rima pojavljuju spisi koji su stvarali naznake obnoviteljskih projekata Eugena i njegovih kardinala, kao što je bio slučaj i u doba Martina V. Kada su u Ferrari održavane koncilske sjednice, jedan od službenika Kurije, Lapo da Castiglionchio Mlađi (oko 1406.-38.), sastavio je 1438. raspravu Dialogus de Curiae commodis (Dijalog o udobnostima života u Kuriji). Tekst je slavio ustroj Kurije. Bio je koncipiran kao dijaloška igra, kojom Lapo želi sugovornika dovesti do istine o

veličajnosti crkvene ustanove. Kristova monarhija, kako naziva Kuriju, mjesto je uprave prvaka koji je zbog Božanske volje viđen kao Bog na zemlji. Pontifex maximus odabran je prema božanskom nadahnuću, a kardinali su zauzeli mjesta apostola. Ovaj je spis, koji ne zaboravlja spomenuti i značajne prvake učenosti toga doba (Traversari, Biondo, Alberti), imao jasne namjene: promicanje Rimske Kurije protiv pristaša održavanja koncila i priprava za povratak Kurije u Rim. Kako je Eugenov koncil zbog pojave kuge u Ferrari (koja je pokosila i Lapa) bio premješten u Firencu, njegov govor o sjaju i

7

udobnosti života u Kuriji samo je dobio na vjerodostojnosti. Vespasiana da Bisticcija, slavnoga pisca životopisa (djelo Le vite), fascinirala je svečanost sabora u firentinskoj katedrali, u kojoj je tri godine ranije bila posvećena Brunelleschijeva kupola. Papa je tako, u društvu Bizantinaca, ruskih i armenskih crkvenjaka, uspio obnoviti autoritet. Pompa, kojom je obilovala Eugenova Kurija, oduševljavala je sudionike, a u spomen na dolazak Grka u Firencu Benozzo Gozzoli je u palači Medici koncem 1450-ih na zidovima prenio dio tadanjeg ugođaja (Sl. 8). Eugen IV. u Rimu i prikazi antičke kulture: Filarete, Valla, Biondo i Alberti Papa se 29. rujna 1443. vratio u Rim. Stanje u gradu bilo je slično kao i u doba povratka Martina V.: vladavina kardinala-ratnika Vitelleschija i Ludovica Trevisana, Rim je vratila u stanje razorenosti. Papu je gradska uprava dočekala s relikvijama na ulicama, dok je kipar i arhitekt Antonio Averlino Filarete s radionicom još izvodio reljefe ulaznih vrata sv. Petra, gdje se Eugen uputio čim je stigao u Rim. Filarete je na vratima prikazao Eugena u društvu Djevice, Krista i kneževa apostola. Uz narativne reljefe, koji su trebali opisati Papine uspjehe u Rimu, Ferrari i Firenci, Filarete je na reljefu o Petrovoj pogibiji otvorio neka pitanja koja su se ticala topografije staroga Rima. Ondje (sl. 9) se pojavljuju građevine koje su u tekstovima tradicionalno služile kao prostorne odrednice za mjesto Petrove pogibije: Hadrijanov mauzolej, terebinthum, zatim vatikanska piramida (Meta Romuli) a na drugoj obali Tibera Cestijeva piramida, koja je nazivana i Meta Remi. Sama činjenica da se u Petrovu prizoru smiju prikazivati spomenici koji su eksplicitno poganski, govorila je da je u Rimu Eugena IV. bio obnovljen govor o važnosti topografskih istraživanja.

Filarete je, uz Gentile da Fabriana i Pisanella te uz ranije posjetitelje (Brunelleschija, Donatella, možda i Nannija di Banca i Ghibertija) bio među najranijim umjetnicima koji su se bavili uklapanjem antičkih motiva i tema u vlastita umjetnička djela. To pokazuju njegove medalje, na kojima je prikazao Nerona (sl. 10), Senekinu pogibiju i Faustinu. Kada je izrađivao prve renesansne medalje, Filarete je na ulazu sv. Petra miješao kršćanske s antičkim motivima (kult Djevice, Petra i Pavla s rubnim

prizorima Otmice Sabinjanki). Filarete nije radio na prikrivanju svojih kulturnih i umjetničkih vrela, kako je to bilo na profinjenim invencijama firentinskih brončanih statua i reljefa iz Ghibertijeve i Donatellove radionice. On je donosio doslovne preslike antičkih djela, od Marka Aurelija (sl. 11) do numizmatike. U Rimu je tada definitivno obnovljen interes za starine, a u tome se počeo isticati Flavio Biondo. Rim je humanistima ponovo bio pred očima i unatoč spoznajama o prevrtljivosti sudbine, u Kuriji ispunjenoj eruditima govor o obnovi osjećao se možda snažnije no ikada prije. Antikvari i humanisti 1440-ih godina postali su utjecajni: pošto je do 1430-ih postalo jasno da su pitanja o podrijetlu jezika, gramatičkim i retoričkim pravilima postala središnja u koncipiranju renesansne kulture, od tada su humanisti počeli otvoreno prakticirati kritičku svijest. Ona se osjeća u filologiji i u filozofiji povijesti. Zapravo su ta dva polja i suštinski povezana, jer su humanisti rekonstruirali antički svijet prije svega preko tekstova. Posebno mjesto u tom nizu imao je humanist novoga naraštaja, Lorenzo Valla (1407.-1457.). On je načelo kritičke interpretacije starih tekstova iznio kao glavno načelo istraživanja povijesnih vrela. To se vidi u njegovu opovrgavanju tzv. Konstantinove darovnice, krivotvorine iz 8. st. (u tekstu Govor o krivo smatranoj i krivotvorenoj Konstantinovoj darovnici iz 1440.), a potom i u velikom istraživačkom radu pod naslovom Elegantiae linguae latinae (Uglađenosti latinskoga jezika) iz istoga doba. Tim se djelom priključio raspravi o reliktima staroga Rima. Ondje piše o načinima spoznavanja Rima i latinizma: latinski jezik nije tjelesna, nego duševna hrana (nec corporis sed animi cibum), koji je

8

obrazovao ljude i narode u slobodnim umijećima, zakonima i odvojio ih od barbarstva. Valla je, kao i njegovi firentinski prethodnici, ukazivao na potrebu dijagnosticiranja uzroka propasti (to je svojevrsna filozofsko-historijska 'patologija', koja se nadovezuje na antikvarnu 'forenziku'). S druge je strane ukazivao na ljudske potencijale, suprotstavljene razaranju:

‘Izgubismo Rim, izgubismo kraljevstvo, izgubismo vlast; ne našom krivicom, nego zbog vremena (temporum culpa). Pa ipak ovim sjajnim vlasništvom nastavljamo kraljevati u velikom dijelu svijeta. (...) Sve je isprevrtano, spaljeno i jedva je sačuvan Kapitol. Stoljećima nitko ne govori latinski, niti ga čitajući razumije.’

Tim se ocjenama o razorenosti kulture, međutim, suprotstavljaju znakovi obnove, koja Valli pred očima donosi likove novih Kviritâ i Kamilâ:

‘Ipak, kolikogod tužna bijahu prošla vremena, u kojima se nije moglo pronaći nijednog učenjaka, utoliko se više moramo radovati našem dobu, u kojem ćemo, potrudimo li se malo, pouzdajem se, uskoro obnoviti više nego tek grad, jezik Rima i s njim sve discipline.’

Povratak u Rim potaknuo je i Bionda na zamisli o obnovi. U tim mu je zanimanjima pomagala činjenica da je kao papinski tajnik imao lakši pristup srednjovjekovnim i antičkim izvorima o topografiji: on je obogatio ovaj žanr novim podacima, proširujući obzor istraživača materijalne i duhovne kulture Rima. Dok za prvog boravka u Rimu Biondo nije pisao o antičkim spomenicima, sada se u društvu kardinala i humanista prepuštao 'arheološkim' istraživanjima. Već nas Filareteovi spojevi tradicija kršćanstva i poganskoga Rima upućuju na intencije naručitelja. To se nakon 1443. samo potenciralo, a za proces obnove i njena promicanja bili su potrebni najučeniji ljudi. Biondo je prošao put od zainteresiranog sudionika arheoloških izleta u okolici Rima do promicatelja ideje civilizacijske obnove, koji svoju učenost o antici posvećuje samom papi. U jednoj poslanici za vladara Ferrare Leonella d’Este iz studenoga 1444. Biondo je opisao lov u okolici Rima. On je tada obilazio stare gradove pod Colonninom upravom, a prigodom obilaska jezera Nemi prisjetio se i potonulih rimskih lađa. U poslanici je izvijestio Leonella o emocijama koje su ga obuzele u promatranju ruina te o pomoći antičkih tekstova, Svetonijevih životopisa, u prepoznavanju pojedinih lokaliteta. Tim se istraživanjima pridružio i Leon Battista Alberti, koji je arheološka istraživanja opisao u ključnom djelu o arhitekturi De re aedificatoria, gdje se prisjećao podizanja dijelova antičkih lađa:

‘Nedavno, (…) je iz jezera Nemi izvučena jedna Trajanova lađa, ostavljena ondje pod vodom zapuštena više od 1300 godina. Pregledavši je, mogao sam zaključiti da je borovo i čempresovo drvo očuvano u izvrsnom stanju. Na drvenim je pločama izvana bio pričvršćen dvostruki sloj lanenog platna, impregniranog crnom smolom, a iznad njega jedan list olova, osiguran mjedenim zakovicama.’

Glavnina Biondovih antikvarnih i arheoloških zanimanja ipak je bila usmjerena na Rim. Biondo je historiografskim zanimanjima nakon povratka Kurije u grad pridružio i ona topografska. Tada nastaje spis Roma instaurata (Obnovljeni Rim, oko 1444.-1446.), koji je ishod dotad najtemeljitijeg istraživanja o gradu. Biondo je temeljne postavke humanističkog spoznavanja o starinama, antičke tekstove i antičke spomenike, doveo do krajnje stopljenosti. Promotreno i pročitano u Biondovim je naporima trebalo dovesti do toga da filološki napori postaju zakonodavni. Pitanje o autentičnosti starina počelo je tako definitivno prevladavati, s povećanom trezvenošću u tumačenjima. Biondo se bavio pojavnostima na sustavan način, s izričitim ciljem da se one pravilno imenuju. Mnoštvu njegovih pogleda na rimske starine, koje su upravo svojom brojnošću trebale postati subjekti obnove u tekstu odgovaraju vrlo različita vrela. U Obnovljenom Rimu on ne pravi vrijednosne razlike između tragova dviju kultura Rima. U promatranju ruševina, velikih crkava, ali i simbioze ta dva supstrata stoga se i koristio velikim brojem izvora (iz Livija, Varona, Svetonija, Plinija Starijeg, Lukana, Katona, Jeronima, Grgura Velikog, Časnog Bede, Boetija, Kasiodora, Regijskih kataloga, Mirabilia urbis Romae, Scriptores historiae Augustae, Kasiodora, Marcijala, Horacija, Vergilija, Cicerona, Juvenala, Valerija Maksima, Salustija, Stacija, Solina, Donata, Nonija Marcela, Frontina, Marcelina, Pompeja Festa, Askonija Pedijana, Josipa Flavija, Herodota, Euzebija).

9

Tekst je podijeljen u tri knjige, kojima tipološko načelo prikaza (podjela građevina u rodne skupine) uglavnom prevladava topografski prikaz. Bionda je spektakl rimskih ruina potakao na tvrdnju da bi u odsustvu Kurije grad za jedno desetljeće propao do temelja. Zato je i odlučio ponuditi papi projekt obnove znanja: dok papa pomaže u obnovama ‘srušenih i nagrđenih građevina’, humanist će svojim djelom pokušati utjecati na umove suvremenika, od kojih mnogi, ne samo neuki, žive u zabludi i nepoznavanju imena pojedinih gradskih mjesta. Ta Biondova zanimanja za mnoštvo pojedinosti, koje su stvarale sliku polu-razrušenog grada, podrazumijevala su rekonstrukciju zapuštenih svjedočanstava stare civilizacije, kojima su ljudi zaboravili zbiljska imena (Sl. 12, prikaz grada Alessandra Strozzija iz 1470-ih).

U prvoj knjizi Biondo govori o opsegu grada (ambitus mensura) te o putovima prodora u ustroj Rima, gradskim vratima, gdje se miješaju vrata starih Servijevih i kasnijih Aurelijanovih zidina. Od 37. do 61. poglavlja prve knjige pogled se usmjerava na Vatikan, u koji je papa svratio odmah po povratku u grad: to je područje koje je, kao Borgo Leonino, ogradio papa Lav IV., sa šestoro vrata, Naumahijom i mjestom Petrove pogibije. Nakon kratkog izlaganja o porijeklu obeliska i njihova nabrajanja (61.-64. pogl.), Biondo nabraja gradske brežuljke (65.-71. pogl.), da bi potom pružio detaljnije obavijesti o mjestima Romulova utemeljenja grada, svetištima Kapitola, crkvama i vodovodu na Celiju te o obnovama koje je Eugen poduzeo u sklopu lateranske bazilike (72.-86. pogl.). Biondovo kretanje prema jugoistoku Rima nakon spomena crkve S. Croce in Gerusalemme i ‘amfiteatra Statilija Taura’ zatim se usmjerava prema Eskvilinu, Kvirinalu i Viminalu, gdje se opisuju čuvene statue ‘Timaritelja konja’, Mecenatovi vrtovi i Dioklecijanove terme (pogl. 87-104). Biondo je prvi pisac koji na temeljit način opisuje te napuštene dijelove grada (disabitati), u kojima je gradnja započela tek u 17. stoljeću. Termalnim građevinama započinje Drugu knjigu, prikazujući njihovu povijest, namjenu i položaj. Nakon sustavnog nabrajanja građevina prema vrstama, izlaganje se raspršuje u opis pojedinačnih građevina i kršćanskih svetišta u četvrtima Suburra, Monti, Carinae, Stočni trg, Riblji trg i Marsovo polje. Na Marsovu polju, gdje je i stanovao, opisuje ambijent najživljeg dijela Rima: Montecitorio, Djevičanski vodovod (Aqua Virgo), Augustov mauzolej, obeliske i kolumnu Marka Aurelija. Biondo spominje i utvrde (88.-90.pogl.), rimsku luku i vodovode, kojima uzroke propadanja nalazi u gotskim okrutnostima (Gothorum crudelitatem) i lošem održavanju. Od velikih ruševina, koje su Bionda potakle na propitivanje njihova porijekla, posebno se ističu teatri, kojima posvećuje posljednje dijelove druge knjige, od 101. do 124. poglavlja. U trećoj knjizi piše o amfiteatrima i cirkusima (Neronov, Veliki, Flaminijev), opisujući gladijatorske igre, trojanske i pomorske bitke unutar tih građevina. Bionda u trećoj knjizi zanimaju veliki prostori Trajanova foruma, trga Navone, koji je nazvan Agone, Neronove velike kuće Domus aurea. Unutar tih sklopova ili u njihovoj blizini nalaze se antički prostori, poput teško prepoznatljivoga Hrama Mira, ili kršćanske crkve, poput sv. Apolinara, sv. Blaža, sv. Hadrijana, sv. Nikole in Carcere, sv. Marka, sv. Marcela, svetih Apostola, od kojih se poseban naglasak stavlja na preobrazbu (mutatio) Panteona u crkvu Santa Maria Rotonda, na kojoj je Eugen dao ukloniti trgovačke stolove unutar trijema. Nakon temeljitog opisa gradskih starina poganskog i kršćanskog doba, Biondo se u posljednjim poglavljima obraća suvremenom čitatelju (papi, ali i Europljanima), koji bi u Rimu ponovo trebali otkriti središte svijeta. Ta poruka kršćanima Europe, zauzetim crkveno-političkim pitanjima, koji su razumjeli latinski i stajali su pred mnogim izazovima, trebala je imati posebnu težinu. Biondo se pritom služio opisima, a ne tehnikama uvjeravanja. Grad je imao relikvije svetaca, njegovo je tlo bilo ‘natopljeno’ grimiznom mučeničkom krvlju, a njegovim su ulicama nekoć koračali sveci, koji su nailazili na Gospodina. Pred Biondovim, ali i pred očima Europljana, nalazili su se grobni sklopovi, Petrove verige, glava sv. Ivana Krstitelja, moći sv. Lovre i sv. Stjepana, tijelo sv. Jeronima. Ti ‘stanovnici’ Rima – kojima se divio i Krizoloras – u svojoj su prikrivenoj životnosti trebali stvoriti uzor za uvažavanje. Papa je u takvoj obnoviteljskoj viziji postao dictator perpetuus, a kardinali su bili senatores.

10

Biondo je 1447. za napuljskoga kralja Alfonsa Aragonskog započeo sastavljati geografsko djelo, temeljeno na antičkim i srednjovjekovnim vrelima i suvremenim vijestima i zapisima, Italia illustrata (Predočena Italija). Djelo nikada nije dovršeno. Prvotno zamišljeno kao opis 18 talijanskih područja: Ligurije, Toskane, Lacija, Umbrije, Picena, Romagne, Lombardije, Veneta, Trevizanske marke, Akvileje, Istre, Abruzza, Kampanije, Apulije, Lukanije, Salentinske zemlje, Kalabrije, Abruzza, opisano je prvih 14 područja. U politički podijeljenoj Italiji (kakva će ostati do druge polovice 19. st.) to je bilo prvo moderno djelo u kojemu su talijanske pokrajine stavljene u zajednički kontekst. Taj tekst, žanrovski gledano, ipak nije bio određen kao antikvarni. Ako je Roma instaurata bila djelo koje je veliku pozornost stavljalo na topografske aspekte antičkoga grada, tada je Biondovo središnje djelo Roma triumphans (Trijumfalni Rim) bilo okrenuto ambicioznoj ideji prikazivanja svakodnevice u životu Rimljana. Nastalo 1450-ih, djelo je bilo podijeljeno u 4 dijela:

religija (1. i 2. knjiga: božanstva, svećenstvo, kult, svečanosti); uprava (3.-5. knjiga: magistrature, područne uprave, komiciji, senat, upravne zadaće, pravo i kazneni postupci, građanstvo, robovski status, fiskalno uređenje); vojska (6. i 7. knjiga: ustroj vojske, stega, kompenzacije i povlastice vojnika, otpust, uređenje bitke, vježbe, flota); privatne ustanove (8. i 9. knjiga: brak, rastava, odgoj, poljodjelstvo, gradske i seoske građevine, namještaj, odjeća, ceste, prijevozna sredstva).

Djelo Roma triumphans je od velike važnosti jer je pomoglo uspostaviti novi žanr, antikvarnu raspravu o svakodnevnom životu ljudi iz davnih kultura. Time je neizravno anticipirao arheološka istraživanja koja su postala sustavna tek od 18. stoljeća (Herkulanej, Pompeji, gdje su se kopači suočili sa svakodnevicom Rimljana, koja je ostala intaktna stoljećima). Za razliku od dotadašnjih pisaca o antici, koji su funkcionirali uglavnom prema načelu dolaska na neko spomeničko područje u gradu Rimu i evociranja dotada poznatu lektiru iz raznorodnih vrela, Biondo je antikvarne studije uveo u novu fazu. On je htio pisati o starom svijetu uz veliku dozu kritičnosti i erudicije, prvenstveno s ciljem da propalu kulturu više ne samo oplakuje nego i jasno predoči kršćanskom čitatelju. Daljnja čitanja (fakultativno): Izvornici: Alberti, Leon Battista (1991), On Painting, (prev. C. Grayson, ur. M. Kemp), Penguin, Harmondsworth. Alberti, Leon Battista (1994b), On the Art of Building in Ten Books, (prev. J. Rykwert, N. Leach, R. Tavernor), The MIT Press, Cambridge, Mass., London. Alberti, Leon Battista (1966), L’architettura, 2 sv., (prev. G. Orlandi, ur. P. Portoghesi), Il Polifilo, Milano. Biondo, Flavio (1531a), Romae instauratae libri III, Froben, Basel. Biondo, Flavio (1927), Scritti inediti e rari, (ur. B. Nogara), Tipografia poliglotta Vaticana, Roma. Bisticci, Vespasiano da (1970/76), Le vite, 2 sv., (ur. A. Greco), Istituto nazionale di studi sul Rinascimento, Firenze. Bracciolini, Poggio (1993), De varietate fortunae, (ur. O. Merisalo), Suomalainen Tiedeakatemia, Helsinki. Bracciolini, Poggio (Le Pogge) (1999a), Les ruines de Rome. De varietate fortunae. Livre I, (prev. J.-Y. Boriaud, ur. P. Coarelli i J.-Y. Boriaud), Les Belles Lettres, Paris. Sekundarno: Brizzolara, Anna Maria (1979-80), ‘La Roma instaurata di Flavio Biondo: Alle origini del metodo archeologico’, Atti dell’Accademia delle scienze dell’istituto di Bologna. Classe di scienze morali. Memorie 76:29-74. Carpo, Mario (1998), ‘Descriptio urbis Romae: Ekfrasis geografica e cultura visuale all’alba della rivoluzione tipografica’, Albertiana 1:121-142. Fubini, Riccardo (1968), ‘Biondo, Flavio’, Dizionario biografico degli Italiani 10:536-559. Gill, Joseph (1959), The Council of Florence, New York. Grafton, Anthony (2000), Leon Battista Alberti. Master Builder of the Italian Renaissance, Hill & Wang, New York. Huskinson, J. M. (1969), ‘The Crucifixion of St Peter: A Fifteenth Century Topographical Problem’, Journal of the Warburg and Courtauld Institutes 32:135-161. Jacks, Philip (1993), The Antiquarian and the Myth of Antiquity. The Origins of Rome in Renaissance Thought, Cambridge UP, Cambridge, str. 114-121. Kajanto, Iiro (1986), ‘Fortuna in the Works of Poggio Bracciolini’, Arctos 20:25-57. Kajanto, Iiro (1988), ‘The Idea of Fate in Poggio Bracciolini’, Arctos 22:59-73.

11

Patitucci, Stella (1992), ‘Biondo Flavio. La fondazione della topografia di Roma e dell’Italia antica’, Journal of Ancient Topography 2:183-194. Petrucci, Armando (1971), ‘Bracciolini, Poggio’, Dizionario biografico degli Italiani 13:640-646. Robathan, Dorothy M. (1970), ‘Flavio Biondo’s Roma Instaurata’, Mediaevalia et humanistica, n. s. 1:203-216. Vagnetti, Luigi (1974), ‘Lo studio di Roma negli scritti albertiani’, u: Convegno internazionale indetto nel V centenario di Leon Battista Alberti, Roma-Mantova-Firenze, 25.-29. travnja 1972., Accademia nazionale dei Lincei, Quaderno 209, Roma 1974:73-110. Pitanja za kolokvij: 1. Napišite kratki osvrt o djelu De varietate Fortunae (autor, vrijeme nastanka, teme). (6) 2. Kojeg se velikog pisca iz 14. stoljeća kritizira u De varietate Fortunae u opisu piramide kod rimskih vrata sv. Pavla i zbog čega? (2) 3. Navedite dva primjera 'krivoga čitanja' rimskih antičkih spomenika u djelu De varietate Fortunae. (2) 4. Koja su dvojica humanista otvorila polemiku 1435. godine u Firenci, oko čega su se sporili i za što su se zauzimali? (5) 5. Koji je humanist tridesetih godina 15. stoljeća započeo stvarati teorijski sustav likovnih umjetnosti, kojim djelom i kakav je njegov odnos prema prirodi? (4) 6. Kratki osvrt o tekstu Descriptio urbis Romae. (5) 7. Filarete i vrata sv. Petra: ikonografija i značenje prikaza. (3) 8. Po čemu se Filarete, kao kipar i antikvar, razlikuje od ranijih umjetnika? (2) 9. Napišite kratki osvrt o Lorenzu Valli kao istraživaču rimske civilizacije. (5) 10. O čemu Flavio Biondo izvješćuje Leonella d'Este 1444. godine u jednoj poslanici? (2) 11. Napišite kratki osvrt o djelu Roma instaurata (autor, vrijeme nastanka, struktura, značenje). (6) 12. Napišite kratki osvrt o djelu Roma triumphans (autor, vrijeme nastanka, struktura, značenje). (6)