SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

Simon Mikec

UČINKOVITOST UPRAVLJANJA UNUTARNJIM EUROPSKIM

TRŽIŠTEM DIPLOMSKI RAD

Rijeka 2015.

SVEUČILIŠTE RIJEKA

EKONOMSKI FAKULTET

UČINKOVITOST UPRAVLJANJA UNUTARNJIM EUROPSKIM

TRŽIŠTEM

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Mikrosustav EU

Mentor: prof. emer. dr. sc. Vinko Kandžija

Student: Simon Mikec

JMBAG: 0081129562

Studijski smjer: Poduzetništvo

Izvanredni student

Rijeka, rujan 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD ....................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraživanja ...................................................................................... 2

1.2. Radna hipoteza ................................................................................................................. 2

1.3. Ciljevi i svrha istraživanja ............................................................................................... 2

1.4. Metode istraživanja .......................................................................................................... 3

1.5. Struktura rada .................................................................................................................. 4

2. TEORIJSKA, POVIJESNA I ZAKONODAVNA UTEMELJENOST .............................. 5

2.1. Teorijska utemeljenost unutarnjeg europskog tržišta .................................................. 5

2.2. Povijesni razvoj unutarnjeg europskog tržišta .............................................................. 7

2.3. Zakonodavni okvir unutarnjeg europskog tržišta ........................................................ 9

3. UPRAVLJAČKI SUSTAV EU ............................................................................................ 12

3.1. Institucije EU .................................................................................................................. 12

3.2. Upravljanje politikama u EU ........................................................................................ 14

3.3. Procedure donošenja odluka u EU ............................................................................... 16

3.4. Utjecaj zemalja članica na upravljački sustav EU ...................................................... 20

4. DETERMINANTE UPRAVLJAČKOG SUSTAVA EU ................................................... 22

4.1. Vanjske determinante .................................................................................................... 22

4.1.1. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) .................................................................. 22

4.1.2. Međunarodni monetarni fond (IMF) ......................................................................... 23

4.1.3. Svjetska banka (WB) ................................................................................................. 25

4.1.4. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) ............................................ 27

4.2. Unutarnje determinante ................................................................................................ 28

4.2.1. Zakonodavni sustav EU ............................................................................................ 28

4.2.2. Tržišno natjecanje ..................................................................................................... 29

4.2.3. Sustav europskih politika .......................................................................................... 31

5. BILANCA UPRAVLJAČKOG SUSTAVA UNUTARNJEG TRŽIŠTA EU .................. 33

6. UTJECAJ UPRAVLJAČKOG SUSTAVA NA UNUTARNJE TRŽIŠTE EU ............... 37

7. MJERE I INSTRUMENTI UNAPREĐENJA UPRAVLJAČKOG SUSTAVA.............. 39

8. ZAKLJUČAK ........................................................................................................................ 41

LITERATURA .......................................................................................................................... 43

1

1. UVOD

Europsko unutarnje tržište omogućuje osobama i poduzećima slobodno kretanje i

trgovinu u svih 28 država članica. Ono u praksi pojedincima daje pravo zarađivanja,

studiranja i umirovljenja u nekoj drugoj državi članici. Osim toga, potrošačima

omogućuje širi izbor artikala za kupnju po konkurentnim cijenama te veću zaštitu pri

kupnji kod kuće, u inozemstvu i putem interneta, a velikim i malim poduzećima

olakšava i pojeftinjuje prekogranično poslovanje i globalno natjecanje. Osnovno

obilježje Unutarnjeg tržišta je ukidanje zapreka slobodnom kretanju roba, osoba, usluga

i kapitala. To za sobom povlači slobodan poslovni nastan osoba i trgovačkih društava na

cijelom teritoriju država članica kako bi im se omogućilo obavljanje profesionalnih

odnosno poslovnih djelatnosti. Ključna je riječ unutarnjeg tržišta upravo ''sloboda''.

Unutarnje tržište uređeno je kroz četiri tržišne slobode. Sloboda kretanja roba

motivirano je prednostima koje imaju proizvođači i potrošači, proizvođači zbog širenja

tržišta za plasman proizvoda, a potroščai zato što im se nudi veći izbor proizvoda uz

nižu cijenu, što je posljedica veće konkurencije. Kroz slobodu kretanja ljudi građani

Europske unije mogu tražiti bolje uvjete rada i života diljem EU-a, tj. mogu se slobodno

kretati, boraviti, i raditi u bilo kojoj članici Unije što doprinosi mobilnosti faktora

proizvodnje između članica EU-a. Sloboda pružanja usluga omogućuje pružanje usluga

izvan vlastite države na tržištu EU- te ima sve veći značaj u gopodarstvu i zapošljavanju

čim postaje bitan faktor efikasnog funkcioniranja Unutarnjeg tržišta. Zadnjom u nizu

sloboda, slobodom kretanja kapitala zabranjuju se ikakva ograničenja i zabrane u

kretanju kapitala između zemalja članica EU-a, ali i između članica i trećih zemalja, što

dovodi do toga da sloboda kretanja kapitala je postala važan element u izgradnji

Unutarnjeg tržišta. Proces europske integracije nemoguće je zamisliti bez Unutarnjeg

tržišta, koje čini temelj gospodarskog i političkog funkcioniranja Europske unije.

Njegovim postojanjem omogućava se ravnopravna konkurencija gospodarskih subjekata

unutar Unije, ali se povećava i njezina konkurentnost na svjetskom tržištu. Integrirano

gospodarstvo EU-a najveći je adut za suočavanje s izazovima globalizacije.

2

1.1. Problem i predmet istraživanja

Problem istraživanja u radu proizlazi iz složenih procedura donošenja zakonskih akata i

(ne)usklađenosti sustava upravljanja što otežava potpunu realizaciju potpunog

Unutarnje tržišta

Iz problema istraživanja proizlazi predmet istraživanja: učinkovitost upravljanja

unutarnjim europskim tržištem.

Iz problema i predmeta istraživanja proizlazi nekoliko objekata istraživanja: teorijska

utemeljenost unutarnjeg tržišta, njegov razvoj kroz povijest, zakonodavni sustav,

institucije i politike upravljanja Unijom.

1.2. Radna hipoteza

Iz prethodno definiranih elemenata istraživanja proizlazi radna hipoteza: znanstveno

utemeljenim spoznajama o Unutarnjem tržištu te upravljačkom sustavu realizacije

tržišta, moguće je utvrditi pozitivne učinke ostvarenja Unutarnjeg tržišta na ekonomski

sustav Europske unije i njezinih zemalja članica.

1.3. Ciljevi i svrha istraživanja

Ciljevi istraživanja su utvrditi sve relevantne čimbenike unutarnjeg europskog tržišta

usmjerenih na uklanjanje barijera za potpuno slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i

kapitala, učinkovitiju razmjenu između zemalja članice te ostvarenje i učinkovito

vođenje unutarnjeg tržišta Europske unije.

Svrha istraživanja je utvrditi pozitivne utjecaje koje unutarnje tržište Europske unije

ostvaruje uklanjanjem barijera čime se ostvaruje veća kontrola upravljanja tržištem te

efikasnija razmjena što dovodi do učinkovitije suradnje između EU-a i njenih zemalja

članica.

3

Istraživanje u radu je usmjereno pružanju znanstveno utemeljenih spoznaja na sljedeća

pitanja:

1. Što je unutarnje europsko tržište?

2. Koliko je unutarnje europsko tržište razvijeno?

3. Što utječe na razvoj unutarnjeg europskog tržišta?

4. Kako unutarnje europsko tržište doprinosi razvoju europskog gospodarstva,

prvenstveno u području konkurentnosti, zapošljavanja i suradnji s drugim

zemljama?

5. Na koje načine i koliko učinkovito EU upravlja unutarnjim tržištem?

6. Koje su najveće barijere unutarnjeg tržišta EU?

7. Kako će se unutarnje europsko tržište razvijati u budućnosti?

1.4. Metode istraživanja

U ovom diplomskom radu koristit će se sljedeće znanstvene metode: induktivna metoda

(na temelju analize pojedinačnih činjenica se dolazi do zaključka o općem sudu, od

zapažanja konkretnih pojedinačnih slučajeva dolazi do općih zaključaka), deduktivna

metoda (iz općih sudova se izvode posebni i pojedinačni zaključci) metoda analize

(raščlanjivanjem složenih pojmova, sudova i zaključaka na njihove jednostavnije

sastavne dijelove i elemente), metoda sinteze (putem sinteze jednostavnih sudova u

složenije), metoda dokazivanja (utvrđivanje točnosti neke spoznaje), metoda

klasifikacije (sistematska i potpuna podjela općega pojma na posebne, u okviru opsega

pojma), te metoda kompilacije (postupak preuzimanja tuđih rezultata

znanstvenoistraživačkog rada, odnosno tuđih opažanja, stavova, zaključaka i spoznaja)

4

1.5. Struktura rada

Rad se sastoji od osam međusobno povezanih dionica.

U prvom poglavlju, pod naslovom UVOD obrađeni su problem i predmet istraživanja iz

kojih proizlaze objekti istraživanja i radna hipoteza. Određeni su ciljevi i svrha

istraživanja, pitanja na koja se odgovara tijekom istraživanja i metode istraživanja koje

su se koristile, dok se na kraju prikazuje struktura rada.

U drugom dijelu, TEORIJSKA POVIJESNA I ZAKONODAVNA

UTEMELJENOST UNUTARNJEG EUROPSKOG TRŽIŠTA prikazano je

ostvarenje unutarnjeg tržišta, kako se tržište kroz povijest razvijalo i kojim zakonskim

aktima je regulirano.

Treće poglavlje pod nazivom UPRAVLJAČKI SUSTAV EU navodi koje institucije i

na koji način upravljaju Unijom, te kako upravljaju europskim politikama. Prikazane su

procedure donošenja odluka te na koji način zemlje članice mogu utjecati na donošenje

tih odluka.

U četvrtom poglavlju, DETERMINANTE UPRAVLJAČKOG SUSTAVA EU

prikazane su vanjske i unutarnje determinate koje utječu na upravljači sustav Unije, sa

značajnim utjecajem na glavne institucije EU-a o donošenju odluka o Unutarnjem

tržištu.

Peto poglavlje BILANCA UPRAVLJAČKOG SUSTAVA UNUTARNJEG

TRŽIŠTA EU, prikazuje kroz povijest sustavni pregled odluka i aktivnosti koje je

donijela i poduzela Europska unija da bi se realiziralo Unutarnje tržište.

U šetom dijelu, UTJECAJ UPRAVLJAČKOG SUSTAVA UNUTARNJEG

TRŽIŠTA EU, opisuje se kakav je utjecaj institucija EU-a na Unutarnje tržište te kroz

koje aktivnosti to ostvaruje.

Sedmo poglavlje pod nazivom MJERE I INSTRUMENTI UNAPREĐENJA

UPRAVLJAČKOG SUSTAVA UNUTARNJEG EU navodi mjere i instrumente koji

su doneseni od strane Europske unije kako bi se razvio upravljački sustav EU-a.

ZAKLJUČAK predstavlja sintezu ključnih spoznaja do koji se došlo tijekom

istraživanja u ovom radu.

5

2. TEORIJSKA, POVIJESNA I ZAKONODAVNA UTEMELJENOST

UNUTARNJEG EUROPSKOG TRŽIŠTA

Osnovne tržišne slobode te pravila tržišnog natjecanja osnovni su uvjet učinkovitog

Unutarnjeg tržišta. Unutarnje tržište je ostvareno razvojem zajedničkog i jedinstvenog

tržišta. Zakonski okvir EU-a preko svojih ugovora i akata čini izravni oblik intervencije

na djelovanje Unutarnjeg tržišta.

2.1. Teorijska utemeljenost unutarnjeg europskog tržišta

Od samog početka bitan cilj Europske unije bio je stvaranje jedinstvenog europskog

ekonomskog prostora. U članku 3 Ugovora o EU umjesto pojmova ''Zajednica'' i

''zajedničko tržište'' koriste se pojmovi ''Unija i ''Unutarnje tržište''. Pravo tržišnog

natjecanja, poljoprivredna, monetarna i porezna politika, zaštita okoliša te vanjska

trgovina moraju biti uključeni kako bi se u potpunosti ostvarilo Unutarnje tržište.

Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona (1. prosinca 2009.) horizontalnom je

prilagodbom uklonjena dvojba oko različite terminologije u osnivačkim ugovorima,

tako da se sada u ugovorima koristi samo pojam unutarnjeg tržišta. (www.web.efzg.hr,

2015.) Prema članku 4 Ugovora o funkcioniranju EU-a Unija dijeli nadležnosti sa

zemljama članicama po pitanju Unutarnjeg europskog tržišta dok prema članku 3 istog

Ugovora Unija ima isključivu nadležnost nad carinskom unijom i postavljanjem pravila

tržišnog natjecanja za uspješno funkcioniranje Unutarnjeg tržišta. Uspostavljanje

zajedničkog, i kasnije Unutarnjeg tržišta zahtijeva ukidanje svih carina na uvoz i izvoz

robe koje su bile na snazi između zemalja članica prije utemeljenja Zajednice. Zadatak

Unije je uspostavljanje Unutarnjeg tržišta s ciljem održivog razvoja Europe na temelju

uravnoteženog gospodarskog rasta i stabilnosti cijena, visokokonkurentne socijalne i

tržišne ekonomije, koja cilja punoj zaposlenosti i socijalnom napretku, te visoke razine

zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 388)

Tržišna sloboda kao temelj gospodarskog ustroja i razvoja zajedničkog tržišta poslužila

je i kao temelj na kojem počiva Unutarnje tržište Europske unije. Glavni motiv njegova

osnivanja bilo je odvijanje slobodne trgovine, kretanja ljudi, dobara, kapitala te sloboda

pružanja usluga među državama članicama čime je omogućeno slobodno kretanje inputa

proizvodnje, rada i kapitala. (www.ius-info.hr, 2015.) Poduzeća mogu proizvoditi i

6

prodavati proizvoditi u svim zemljama članicama u uvjetima slobodnog tržišnog

natjecanja te kombinirati izvore kapitala iz tih zemalja. Potrošači imaju slobodan izbor

kupnje roba najbolje kvalitete i/ili nižih cijena proizvedenih u zemljama članicama ili

uvezenih iz trećih zemalja. Radnici mogu obavljati rad u onim zemljama gdje postoji

veća potražnja i povoljniji uvjeti rada i zarade. Četiri osnovne slobode Unutarnjeg

tržišta realiziraju se ukidanjem prepreka u proizvodnji robe između zemalja članica, te

slobodnim osiguranjem kretanja, boravka i rada državljana Unije u svakoj drugoj državi

članici zbog traženja boljih uvjeta života i rada. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 388)

Sloboda poslovnog nastana omogućava samozaposlenim osobama i stručnjacima ili

pravnim osobama trajno i neprekidno obavljanje gospodarske djelatnosti u drugoj

državi članici, dok kroz slobodu pružanja usluga državljani EU-a mogu privremeno

nuditi i pružati svoje usluge u drugim državama članicama, no i dalje imati poslovni

nastan u svojoj zemlji podrijetla. (www.europarl.europa.eu, 2015.) Uklanjanjem

prepreka u kretanju kapitala unutar Unije zabranjuju se sva ograničenja kretanja kapitala

i plaćanja među državama članicama te između država članica i trećih zemalja.

(www.ius-info.hr, 2015.)

Za ostvarenje Unutarnjeg tržišta bilo je potrebno i ostvarenje dvaju osnovnih načela, tj.

načela diskriminacija kojim se zabranjuje bilo kakva diskriminacija na osnovi

nacionalne pripadnosti te načela uzajamnog priznavanja, prema kojem država članica ne

smije na svojem državnom području zabraniti prodaju proizvoda koji se zakonito

stavljaju na tržište u drugoj državi članici, čak i ako su ti proizvodi u skladu s tehničkim

propisima različitima od onih koji se primjenjuju na domaće proizvode. Ostvarenjem

četiri tržišne slobode te ukidanjem prepreka kod tih sloboda i ispunjenjem dvaju

osnovnih načela stvoreni su uvjeti za stvaranje Unutarnjeg tržišta čime se stvara tržište

za sva poduzeća i građane Europske unije u kojem oni mogu trgovati, živjeti i

ostvarivati zaradu te tako sudjelovati u unapređenju i poboljšanju kvalitete Unije te

ostvarivanju boljih životnih i poslovnih uvjeta za sebe same. (Kandžija, Cvečić, 2010.,

str. 389) Definicija unutarnjeg tržišta ušla je u Osnivačke ugovore Jedinstvenim

europskim aktom iz 1986. godine, a sadržana je u članku 26. stavak 2. Ugovora o

funkcioniranju Europske unije po kojem unutarnje tržište obuhvaća prostor bez

unutarnjih granica u kojem se jamči slobodno kretanje roba, osoba, usluga i kapitala u

skladu s odredbama Ugovora. Pojam zajedničkog tržišta nije nikada bio definiran

osnivačkim ugovorima, iako se i pojam unutarnjeg i pojam zajedničkog tržišta

7

pojavljuju naizmjence još u izvornim osnivačkim ugovorima. Europski sud je pojam

zajedničkog tržišta definirao kao uklanjanje svih zapreka u trgovini unutar Zajednice

zbog spajanja nacionalnih tržišta u jedinstveno tržište čiji uvjeti odgovaraju što je

najviše moguće onima na pravom unutarnjem tržištu. (www.web.efzg.hr, 2015.)

Bitan cilj Europske unije bio je stvaranje jedinstvenog europskog ekonomskog prostora.

Tržišno natjecanje, prateće politike Unutarnjeg tržišta, zaštita okoliša te vanjska

trgovina morali su biti uključeni kako bi se u potpunosti ostvarilo Unutarnje tržište.

Unija uspostavlja Unutarnje tržište s ciljem razvitka Europe preko stabilnog rasta

gospodarstva i stabilnosti cijena, te visoko konkurentne ekonomije, koja ima za cilj

visoku zaposlenost i napredak socijalne dimenzije, i visoke razine zaštite i poboljšanja

kvalitete okoliša.

2.2. Povijesni razvoj unutarnjeg europskog tržišta

U svom prvom desetljeću Zajednica je dovršila dvije značajne etape ekonomske

integracije tj. realizaciju carinske unije kojom su ukinute carine i kvantitativna

ograničenja između zemalja članica i uspostavljena zajednička carinska tarifa prema

trećim zemljama, te definiranje Zajedničke poljoprivredne politike (CAP), nužne za

slobodni promet poljoprivrednih proizvoda između zemalja članica. Carinska unija

realizirana je 1968. godine i omogućila je rast razmjene u Europi, ali i sveukupno

lančanu izgradnju europske integracije. Međutim, za zajedničko tržište bilo je potrebno

harmonizirati određene zakone i druge zajedničke politike. Temelj tog tržišta

predstavljaju 4 tržišne slobode tj. ljudi, robe, usluge i kapitala. Ukidanje carina nije bio

dovoljno za slobodno kretanje roba jer je bilo potrebno uskladiti porezne sustave i razne

zakonske propise u svakoj zemlji članici te ukinuti krute protekcionističke mjere, koje

su neke članice uvodile u kriznim situacijama kako bi zaštitile domaća tržišta od rastuće

međunarodne konkurencije. Među članicama Zajednice porastao je broj tehničkih

ograničenja, koja su dovela do još veće razdvojenosti i ograđivanja nacionalnih tržišta.

Zajedničko tržište ostalo je tržište odvojeno između različith država zbog postojanja

fizičkih, tehničkih i fiskalnih barijera. Europska komisija je 14. lipnja 1985. godine

pokrenula program jedinstvenog tržišta sadržanog u Bijeloj knjizi. Taj program ukidanja

fizičkih, tehničkih i fiskalnih prepreka u razdoblju od sedam godina, uz primjerene

8

metode harmonizacije, imao je za cilj konačno ukidanje svih oblika kontrole razmjene

unutar granica Unije. Registrirano je oko 280 zakonodavnih mjera kojima je trebalo

ukloniti prepreke koje su onemogućavale slobodnu unutarregionalnu razmjenu. Vijeće

ministara na međuvladinoj konferenciji 27. 1. 1986. godine je te mjere prihvatilo

jedinstvenim okvirom nazvanim Jedinstveni europski akt. Akt je znatno izmijenio

institucionalni sustav Zajednice i omogućio jednostavnije odlučivanje te uklonio

tehničke prepreke razmjeni između zemalja članica i omogućio značajan napredak u

zajedničkoj transportnoj, poreznoj i politici zaštite okoliša. Zakonodavne mjere

sadržane u Bijeloj knjizi i Jedinstvenom aktu mogu se svrstati u tri osnovne skupine

aktivnosti: ukidanje graničnih kontrola za dobra i osobe na unutarnjim granicama,

rušenje nacionalnih barijera za robe i usluge, te nadilaženje prepreka stvorenih

posrednim porezima, harmonizacijom, ili približavanjem stopa PDV-a i trošarina.

Unutarnje tržište nije samo slobodan prostor više država na kojemu su ukinute

trgovinske prepreke i uvedeno slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i osoba. Za

prijelaz u taj napredniji integracijski oblik bilo je potrebno uvesti određene zajedničke

politike na europskoj razini koje zadovoljavaju opće interese EU-a i pridonose stvaranju

istovrsne ekonomske okoline koja treba omogućiti veću slobodu izbora potrošača i

poduzeća. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 374-376)

Unutarnje tržište ''stupa na snagu'' 1993. godine Ugovorom o Europskoj uniji što dovodi

do ukidanja restrikcija na kretanje fakora proizvodnje te necarinskih prepreka. Dva

osnovna načela na kojima je utemeljeno unutarnje tržište osiguravaju nepostojanje

diskriminacije i različitog tretmana domaćih i stranih, odnosno uvezenih proizvoda, ali i

obvezu uzajamnog priznavanja. Tržišna sloboda kao temelj gospodarskog ustroja i

razvoja poslužila je i kao temelj na kojem počiva unutarnje tržište Europske unije.

Glavni motiv njegova osnivanja bilo je odvijanje slobodne trgovine, kretanja ljudi,

dobara, kapitala te sloboda pružanja usluga među državama članicama. (www.ius-

info.hr, 2015.) Ciljevi Unutarnjeg tržišta podrazumijevaju ostvarenje slobode kretanja

osoba, robe, usluga i kapitala kao i pridržavanje politike otvorene konkurencije

(tržišnog natjecanja) usmjerene na očuvanje zdravog natjecateljskog duha među

europskim poduzećima, kao i zaštite interesa potrošača. Stvaranje Unutarnjeg tržišta

golemi je zadatak koji ima implikacije na sva područja djelovanja EU-a.

(www.oliver.efri.hr, 2015.)

9

Pojmovi zajedničkog, jedinstvenog i unutarnjeg tržišta često se jednoznačno koriste,

premda svaki od tih integracijskih stupnjeva sadržava određene značajne nijanse.

Zajedničko tržište koje uvodi Rimski ugovor etapa je ekonomske integracije koja prema

odluci Suda pravde cilja eliminiranju svih prepreka u komunitarnoj razmjeni radi

spajanja nacionalnih tržišta u jedinstveno tržište, stvarajući što je moguće bliskije uvjete

za istinsko unutarnje tržište. Etapa zajedničkog tržišta vodi u unutarnje tržište, koje

prema članku 26 Ugovora o funkcioniranja EU-a sadržava prostor bez unutarnjih

granica u kojem, prema odredbama Ugovora, slobodno cirkuliraju robe, ljudi, usluge i

kapital. Novi Lisabonski ugovor više ne spominje zajedničko tržište, nego Unutarnje

tržište. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 377)

Unutarnje tržište ''stupa na snagu'' 1993. godine Ugovorom o Europskoj uniji što dovodi

do ukidanja restrikcija na kretanje faktora proizvodnje te necarinskih prepreka.

Zajedničko tržište koje uvodi Rimski ugovor etapa je ekonomske integracije koja prema

odluci Suda pravde cilja eliminiranju svih prepreka u razmjeni radi spajanja nacionalnih

tržišta u jedinstveno tržište, stvarajući što je moguće bliskije uvjete za istinsko unutarnje

tržište. Unutarnje tržište sadržava prostor bez unutarnjih granica u kojem, prema

odredbama Ugovora, slobodno cirkuliraju robe, ljudi, usluge i kapital.

2.3. Zakonodavni okvir unutarnjeg europskog tržišta

Pravo EU-a jedinstven je zakonodavni sustav koji djeluje neovisno od i usporedno sa

zakonodavstvima zemalja članica. Ono ima izravan učinak na pravne sustave zemalja

članica, a u određenim područjima je i iznad nacionalnih zakona. EU je ''sui generis''

sustav sa svojim nadnacionalnim pravnim poretkom koji ima važno mjesto u

međunarodnom pravu. (www.oliver.efri.hr, 2015.) Zakonodavni sustav Europske unije

jedan je od najobuhvatnijih pravnih sustava na svijetu koji jamči specifična prava i

nameće izravne obveze zajedničkim institucijama te izravno utječe na oko pola

milijarde stanovnika u 28 zemalja članica. Europska komisija, Vijeće ministara i

parlament donose europsko zakonodavstvo pomoću utvrđenih postupaka

(suodlučivanje, pristanak, savjetovanje). Najveći napredak ostvario je Parlament koji je

započeo kao savjetodavno tijelo, koji ima jednaku ulogu u donošenju zakonodavstva

kao i Vijeće ministara. Zakonodavstvo EU-a prvenstveno se sastoji od Osnivačkih

10

ugovora i akata zajedničkih institucija proizašlih na temelju tih Ugovora. Pravo EU-a

obuhvaća i sva pravila o pravnom poretku, uključujući opća načela prava, sudsku praksu

Europskog suda pravde te pravo koje proizlazi iz vanjskih odnosa Unije i

međunarodnog prava. Europsko zakonodavstvo sastoji se iz primarnog i sekundarnog

zakonodavstva te dopunskih izvora prava. Primarno zakonodavstvo čini vrh

hijerarhijskog trokuta zajedno s odredbama primarnog prava i općim načelima prava.

Nakon primarnog prava rangirani su međunarodni ugovori koje je Europska unija

potpisala s ostalim zemljama ili međunarodnim institucijama te oni obvezuju Uniju i

sve države članice. Potom slijedi sekundarno zakonodavstvo za koje je nužno da bude

kompatibilno s primarnim zakonodavstvom što sve zajedno čini dio pravne stečevine

EU-a (EU acquis). Zakonodavstvo unutarnjeg tržišta predstavlja veliki dio pravne

stečevine Unije, a buduće članice imaju obvezu uskladiti svoje zakonodavstvo s acquis-

em do dana stupanja u članstvo Unije. Činjenica da se acquis na području unutarnjeg

tržišta primjenjuje od dana stupanja u članstvo ostavlja vrlo malo prostora za izuzetke i

tranzicijska razdoblja, a nove zemlje članice suočene su s problemima transponiranja

direktiva u svoje zakonodavstvo i njegovom provedbom. (Kandžija, Cvečić, 2010., str.

166-167)

Unutarnje tržište je regulirano između ostalog Ugovorom o Europskoj uniji. Članak 4.

stavak 2. Ugovora o Europskoj uniji navodi da se podijeljena nadležnost između Unije i

država članica primjenjuje i na unutarnjem tržištu. Prema članku 26. Unutarnje tržište se

je tržište bez granica na kojem cirkuliraju usluge, robe, ljudi i novac. Vijeće donosi

odluke kako bi nastao razvoj svim područjima. Prema članku 27. Komisija daje pravila

koliko određene članice moraju doprinijeti svojim zakonima kako bi se osiguralo

Unutarnje tržište. Člankom 28. postavljeni su ''temelji'' Unutarnjeg tržišta u odredbama

koji navode da Unija u svom sastavu sadrži carinsku uniju čime se zabranjuju carina te

te se donosi carinske tarifa prema trećim zemljama. (www.mvep.hr, 2015.)

Prema članku 29. propisano je da su robe u članici u slobodnom prometu ako su

propisane uvozne kvote te ako za te robe ne koristi se potpun ili djelomični povrat

carina. Članak 45. govori o tome da se građani EU- a slobodno kreću Unijom te se

zabranjuje svaka diskriminacija prema državljanstvu kako bi se građani EU-a mogli

zaposliti bez ograničenja. Prema tom pravu radnici se mogu zapošljavati prema

11

odredbama države članice te osigurati svoj ostanak u zemlji članici prema njezinim

propisanim uvjetima. (www.mvep.hr, 2015.)

Člankom 49. poslovni nastan omogućava da građani EU-a osnivaju poduzeća na tlu

druge države članice prema propisanim uvjetima. Poslovnim nastanom državljani EU-a

slobodno obavljaju poslove te osnivaju tvrtke u državama članicama EU-a prema

zakonom propisanim uvjetima. Prema članku 56. državljani EU-a slobodno pružaju

usluge na tlu druge zemlje članice prema njezinim propisima. Člankom 63. zabranjuju

se barijere između kretanja novca i kapitala između članica Unije, i između zemlaja

članica i trećih zemalja. (www.mvep.hr, 2015.)

Članak 77. navodi da Unija treba osigurati uvjete da se se ne kontrolira državljanstvo

građana EU-a preko prelaska granica i da se omogući pojačan nadzor granica Eu-a i

trećih zemalja.. Prema članku 95. Ugovora o ekonomskoj zajednici nijedna država

članica ne smije uvesti poreze na strane robe veće od poreza sličnih roba na vlastitom

tržištu. Država članica ne smije uvesti porez kojim se štiti roba druge strane zemlje..

(www.mvep.hr, 2015.)

Pravo EU-a određuje Unutarnje tržište kao tržište na kojemu se bez unutarnjih barijera

slobodno kreću robe, osobe, usluge i kapital. Carinska unija obuhvaća cjelokupnu

trgovinu robom i donosi zajedničku carinsku tarifu u odnosu EU-a i trećih zemalja.

Pravom poslovnog nastana slobodno se pokreću i obavljaju gopodarske djelatnosti te

osnivanju i upravljaju poduzeća prema uvjetima zemlje članice u kojoj se poslovni

nastan ostvaruje. Zabranjena su ograničenja slobode pružanja usluga i kretanja kapitala

na tržištu čime je ostvaren napredak cjelokupnog Unutarnjeg tržišta.

12

3. UPRAVLJAČKI SUSTAV EU

Upravljački sustav EU određen je određen je zajedničkim pravnim sustavom koji se

razvijao tijekom povijesti integracije. Unija se zasniva na nadnacionalnom

(supranacionalnom) sustavu odlučivanja u kojemu dominantno mjesto imaju četiri

institucije (Komisija, Vijeće ministara, Parlament i Sud pravde).

3.1. Institucije EU

Vijeće ministara je institucija Europske unije kojoj je osnovni zadatak prihvaćanje

zakonodavstva EU-a u suradnji s Europskim parlamentom. Raspolaže s pravom

donošenja odluka i prihvaća zajednički proračun. Vijeće ministara definira pravce

zajedničkih politika Unije gdje usko surađuje s Europskim parlamentom, no za

određena pitanja isključivo je nadležno Vijeće, kao npr. Zajednička vanjska i sigurnosna

politika, pri čemu se zemlje članice ne odriču vlastitog suvereniteta. Nadležnosti Vijeća

ministara su: zakonodavne i proračunske, izvršne, imenovanja, međunarodni sporazumi

te specifične ovlasti. Vijeće ministara utvrđuje zakone Unije, pridonosi ostvarenju i

usmjerava politike, što ga čini važnim elementom odlučivanja u EU. Čine ga ministri

država članica. Vijeće postoji od osnutaka Europske zajednice i ima sjedište u

Bruxellesu. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 130-134)

Europska komisija je politička te glavna izvršna institucija koja ne predstavlja Europsku

uniju kao cjelinu. Temeljna zadaća Europske komisije je priprema i predlaganje propisa.

Osnovne nadležnosti Europske komisije su da predlaže zakone i proračun, izvršava

proračun, sankcionira zemlje koje se ne drže zakona te potpisuje međunarodne ugovore.

Sastoji se od 28 povjerenika, po jedan iz svake države članice.. Sjedište joj je u

Bruxellesu. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 123-128)

Europski parlament jedino je izravno izabrana institucija Europske unije koje zajedno s

Vijećem ministara čini zakonodavnu vlast Europske unije. Zadaće paralamenta slične su

onima ostalih paralamenata, tj. prihvaćanje zakona i kontrola izvršne vlasti. Nadležnosti

13

Europskog parlamenta su zakonodavne i proračunske (usvaja zakone i proračun EU,

dijeli svoje ovlasti s Vijećem ministara), kontrolne (nadgleda ostale institucije EU,

ponajprije Komisiju), imenovanja (potvvrđuje imenovanje Komisije, imenuje pučkog

pravobranitelja i sl.), međunarodni sporazumi (konzultira se za određene međunarodne

sporazume) te specifične ovlasti (Europski forum – Parlament je vrelo ideja). Europski

parlament predstavlja narod zemalja članica EU. Članovi se biraju izravnim općim

izborima od 1979. godine, a sastoji se od 751 zastupnika. Parlament predstavlja temelj

života i političke rasprave u EU budući da se zastupnici grupiraju u europske političke

stranke i opcije. Zasjeda u Strasbourgu i Bruxelleseu, a urede ima i u Luxembourgu.

(Kandžija, Cvečić, 2010., str. 136-137)

Europsko vijeće je skup čelnika država ili vlada te određuje opće političko usmjerenje i

prioritete EU-a. Zadaće Europskog vijeća određene su svečanom deklaracijom o EU, a

podrazumijevaju definiranje pristupa daljnoj izgradnji Europe, izdavanje smjernica za

zajedničko djelovanje i političku suradnju, iniciranje suradnje u novim područjima te

formiranje zajedničkih stavova u pitanjima vanjskih odnosa. Ugovorom o

funkcioniranju EU-a utvrđene su još neke zadaće kao što su suspenzija suodlučivanja u

određenim situacijama kada zemelje članice smatraju da su im ugrožena prava i interesi

u područjima socijalne sigurnosti, kriminalnog prava i policijske suradnje, raspravljanje

o Općim ekonomskim smjernicama politika i o Smjernicama za zapošljavanje,

imenovanje izvršnog odbora ECB-a, i sl. Nadležnosti Europskog vijeća su da definira

opće politike, vanjsku i sigurnosnu politiku te odlučuje o pravosuđu. Europsko vijeće

ima poticajno mjesto u kreiranju fundamentalne politike jer definira stratešku

orijentaciju politika Unije. Osnovano je 1974. godine, dok u Jedinstveni europski aktu

postoji od 1986. godine.. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 122-144)

Sud pravde vrhovna je sudska instanca u EU zadužena za komunitarno pravo te

osigurava poštovanje prava u tumačenju i primjeni ugovora. U okviru te zadaće Sud

Europske unije nadzire zakonitost akata institucija Europske unije, osigurava da države

članice poštuju obveze koje proizlaze iz ugovora, i daje tumačenje prava Europske unije

na zahtjev nacionalnih sudova. Nadležnosti Europskog suda pravde su: tumačenje prava

nacionalnim sudstvima, tužbe zbog povrede prava EU-a, poništenje pravnih akata EU-

14

osiguranje da EU djeluje u skladu s propisima, te kažnjavanje institucija

(www.europa.eu, 2015.) Europski sud pravde osnovan je 1952. godine te ima 28 sudaca

iz svake zemlje članice. Sjedište mu je u Luxembourgu. (Kandžija, Cvečić, 2010., str.

123-150)

Za uspješno funkcioniranje Europske unije najviše su zaslužne osnovne europske

institucije. Kroz svoje zakonodavne, izvršne i kontrolne nadležnosti EU se održala kao

cjelina i dalje uspješno se nosi sa suvremenim izazovima europskog, ali i svjetskog

gospodarstva. Bez ovih institucija ne bi bilo moguće niti postojanje i opstanak Europske

unije jer one su svojom zadaćom i ovlastima uveliko omogućile napredak i uspješnost

kako same Unije tako i njenih zemalja članica..

3.2. Upravljanje politikama u EU

Značenje određenih problema prelazi državne granice i traži koncentrirano djelovanje za

koje je prikladna nadnacionalna razina. Tijekom povijesti i razvoja europske integracije

Unija je razvijala razne zajedničke politike. Od samih početaka to se odnosi na

zajedničku vanjskotrgovinsku i carinsku politiku te zajedničku poljoprivrednu politiku,

a s vremenom je postala važna jedinstvena monetarna politika, posebno za zemlje koje

koriste euro. Pod politike Unutarnjeg tržišta spadaju politika tržišnog natjecanja, zaštita

intelektualnog vlasništva i javne nabavke te harmonizirana pravila računovostva i

revizije, kao i prava trgovačkih društava. Prateće politike Unutarnjeg tržišta kao oblik

izravne intervencije u gopodarstvo EU-a pridonose organizaciji tržišta i restrukturiranju

proizvodnje te potiču dublju integraciju. U prateće politike spadaju politika

oporezivanja, industrijska politika te ostale prateće politike kao poduzetnička i

industrijska politika, energetska politika, transeuropske mreže (TENs) i pomorska

pitanja, informacijsko društvo i audiovizualna politika, obrazovanje, mladi i kultura te

turistička politika. Ostvarenjem Unutarnjeg tržišta omogućena je porezna harmonizacija

eliminiranjem fiskalnih granica, ojačana je ekonomska, socijalna i teritorijalna

povezanost čime se pozitivno utjecalo na regionalnu i socijalnu politiku EU-a,

formirana je osnova zakonodavne politike zaštite potrošača i okoliša, kao i politike

istraživanja i razvoja EU-a, ostvaren je ogroman napredak u transportnoj politici, radi

konsolidacije Unutarnjeg tržišta, usvojen je ugovor o temeljima ekonomske, monetarne

i političke unije koja predviđa jedinstvenu monetarnu politiku, koordinaciju

15

makroekonomskih politika, jedinstveni Prostor slobode, sigurnosti i pravde i Zajedničku

i vanjsku sigurnosnu politiku te se razvijaju i ostale prateće politike kao što su

poduzetnička i industrijska, energetska, transeuropskih mreža (TENs) i ostale.

(Kandžija, Cvečić, str. 450)

Politikama se može upravljati na nadnacionalnoj razini ili suradnjom između vlada

zemalja članica. Sustav donošenja odluka temelji se na suradnji tri osnovne institucije

EU-a.. Vijeće ministara jednoglasno ili kvalificiranom većinom donosi odluke, a

Parlamentu većini područja surađuje s Vijećem. Za Zajedničku i i vanjsku sigurnosnu

politiku odluke donose Komisija i države članice, a Europski parlament nije uključen u

postupak donošenja odluka. Europsko vijeće utvrđuje interese i ciljeve, koje provodi Eu

s državama članicama. Vijeće ministara donosi odluke kojima definira opće smjernice i

pravce utvrđenih od Europskoga vijeća. (Kandžija, Cvečić, 2010. str. 181-184)

Razlikuju isključive ovlasti Unije, podijeljene ovlasti EU-a i država članica te

podupirajuće, koordinirajuće i komplementarne aktivnosti. Isključivim ovlastima Unija

prihvaća zakone i odluke te potpisuje međunarodne ugovore.. Područja obuhvaćena

ovim područjem su carinska unija, pravila tržišnog natjecanja, monetarna politika

zajednička ribarstvena politika te trgovinska politika. Podijeljenim ovlastima članice i

EU donose zakonodavstvo, ali zemlje članice ne mogu utjecati na odluke koje je već

izvršila Unija. U područja podijeljenih ovlasti spadaju Unutarnje tržište, socijalna

politika u područjima propisanim ugovorom, ekonomska, socijalna i teritorijalna

kohezija, poljoprivreda i ribarstvo, isključujući očuvanje morskih bioloških resursa,

okoliš, zaštita potrošača, transport, transeuropske mreže, energija, područje slobode,

sigurnosti i pravde te zajednički razlozi zaštite u području javnog zdravstva, u okvirima

na koje se odnosi Ugovor. U treću skupinu spadaju podupiruće, koordinirajuće i

komplementarne aktivnosti kojima Unija nadopunjuje i pomaže zemlje članice koje

imaju nadležnost u tim područjima. Granice nadležnosti Unije uređene su načelima

supsidijarnosti i proporcionalnosti. Unija kroz načelo supsidijarnosti smije djelovati

samo prema propisima Ugovora i smjernicama država članica. Prema načelu

proporcionalnosti EU djeluje ako države članice ne mogu zadovoljavajuće ostvariti

propise i smjernice od strane Unije. (Kandžija, Cvečić, 2010. str. 170-171)

Prateće politike Unutarnjeg tržišta poput politike oporezivanja i industrijske politike

potiču dublju organizaciju, restrukturiranje proizvodnje te pridonose organizaciji tržišta.

16

Upravljanje politikama se odvija na nadnacionalnoj razini ili suradnjom između zemalja

članica. Preko isključivih nadležnosti Unija donosi zakonodavstvo te zaključuje

međunarodne ugovore dok u području podijeljenih ovlasti zemlje članice i Unija

zajedno donose zakonodavstvo za najveći broj politika i područja. Nadležnosti i ovlasti

EU-a i zemalja članica doprinose efikasnom djelovanju Unutarnjeg tržišta.

3.3. Procedure donošenja odluka u EU

Procedurama donošenja odluka u Uniji upravljaju Komisija, Parlament i Vijeće

ministara koje kroz donošenje odluka na zakonskoj osnovi utječu na funkcioniranje i

razvoj Unije. U okviru Unije zakonodavne i izvršne ovlasti nisu razdvojene jer Komisija

koja zastupa interese Unije predlaže akte koje Vijeće ministara i Parlament potom

zajednički prihvaćaju, a Vijeće ministara ima izvršne ovlasti, ali ih u praksi delegira na

Komisiju. Europska unija je složena organizacija u kojoj se suradnja među državama

članicama odvija na različitim razinama pa se tako razlikuju i postupci donošenja

odluka, ovisno o području suradnje. Razlikuju se dvije temeljne metode suradnje u

Uniji, međuvladina (za područje Vanjske i sigurnosne politike) i neke ustavotvorne

odluke i nadnacionalna (za većinu ostalih područja). Nadnacionalna metoda posljedica

je djelovanja Europskih zajednica i specifičnog načina suradnje unutar zajedničkih

institucija koja se razvijala tijekom gotovo 60 godina povijesti europske integracije. U

tom procesu glavno mjesto ima institucionalni trokut pri čemu se prvenstveno

uvažavaju interesi zemalja članica putem Vijeća ministara te europskih građana putem

Europskog parlamenta. Ugovori specifiraju različite načine odlučivanja i primjenu

glasačkih mehanizama ovisno o politici i području u kojem se donosi odluka. Kod

međuvladine suradnje glavnu riječ imaju zemlje članice i odluke se donose isključivo

jednoglasno tako da ni jedna zemlja ne može biti preglasana. To je sustav veta, koji i

najmanjoj članici nudi mogućnost blokiranja odluke. Kada se govori o procedurama

donošenja odluka Lisabonski ugovor predviđa nekoliko postupaka, a najvažniji su

osnovni zakonodavni postupak Unije (suodlučivanje) te specijalni postupci tj.

savjetovanje (konzultacije), pristanak Parlamenta i postupak donošenja zajedničkog

proračuna. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 181-185)

17

Postupak suodlučivanja daje Europskom parlamentu ovlast da usvaja instrumente

zajedno s Vijećem ministara. Procedura ili postupak suodlučivanja Europskom

parlamentu daje ovlast da usvaja instrumente zajedno s Vijećem ministara. To je

zakonodavni postupak u kojem se odluka može donijeti samo uz istodobnu suglasnost

Vijeća ministara i Parlamenta. Lisabonski ugovor je odredio da suodlučivanje postaje

Osnovni zakonodavni postupak Unije te da se proširi na gotova sva područja

odlučivanja u zajedničkim politikama. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 181) Postupak

suodlučivanja se provodi tako da prvo Europska komisija podnosi zakonodavni

prijedlog Europskom parlamentu. Tijekom prvog čitanja Europski parlament razmatra

prijedlog Komisije koji može prihvatiti ili izmijeniti. Tijekom prvog čitanja Vijeće

može odlučiti prihvatiti stajalište Parlamenta, u kojem slučaju se zakonodavni akt

smatra donesenim, ili može izmijeniti stajalište Parlamenta i vratiti prijedlog Parlamentu

na drugo čitanje. Parlament razmatra stajalište Vijeća te ga odobrava (u tom slučaju akt

se smatra donesenim) ili ga odbija (u tom slučaju akt postaje bespredmetan i cijeli je

postupak okončan) ili predlaže amandmane i vraća prijedlog Vijeću na drugo čitanje.

Vijeće razmatra stajalište Parlamenta u drugom čitanju te prihvaća sve amandmane

Parlamenta, što znači da je akt donesen, ili ne prihvaća sve amandmane, što dovodi do

sazivanja sjednice Odbora za mirenje.

(www.europaparl.europa.eu, 2015.)

Odbor za mirenje, sačinjen od istog broja zastupnika EP-a i predstavnika Vijeća,

pokušava postići dogovor oko zajedničkog teksta. Ako ne uspije, zakonodavni akt

postaje bespredmetan i postupak je okončan. Ako se postigne dogovor o zajedničkom

tekstu, on se prosljeđuje Europskom parlamentu i Vijeću na treće čitanje. Europski

parlament razmatra zajednički tekst i glasuje na plenarnoj sjednici no ne može mijenjati

oblik teksta. Ako ga odbije ili propusti djelovati u vezi s njim, akt se ne donosi, a

postupak je okončan. Ako ga odobre Parlament i Vijeće, akt se smatra donesenim.

Vijeće razmatra zajednički tekst i ne može mijenjati njegovu formulaciju. Ako ga odbije

ili ne djeluje u vezi s njim, akt postaje bespredmetnim i postupak je okončan. Ako

odobri tekst, a i Parlament ga također odobri, akt se smatra donesenim. Nakon što i

Europski parlament i Vijeće odobre konačni tekst zakonodavnog prijedloga, zajednički

ga potpisuju predsjednici i glavni tajnici obiju institucija. Nakon potpisivanja tekstovi se

objavljuju u Službenom listu i postaju službeni. Ako je prijedlog zakonodavstva odbijen

u bilo kojoj fazi postupka ili ako Parlament i Vijeće ne mogu postići kompromis,

18

prijedlog se ne usvaja i postupak je okončan. Novi postupak može početi samo novim

prijedlogom Komisije. (www.europarl.europa.eu, 2015.)

Postupak savjetovanja (konzultiranja) obvezuje Vijeće ministara da u određenim

pitanjima predviđenima u Ugovoru traži mišljenje o prijedlozima Komisije od

Europskog parlamenta, ili drugih tijela EU-a kao što su Odbor regija ili Europski

gospodarski i socijalni odbor. Mišljenje Parlamenta Vijeće obvezno mora zatražiti i

potom proučiti, ali ga ono ne obvezuje pri donošenju odluke (jednoglasne ili

kvalificiranom većinom). Vijeće ministara se često se savjetuje s Parlamentom i o

važnim pitanjima koje nisu predviđene Ugovorom. Ovlasti Parlamenta i drugih

savjetodavnih tijela po ovoj su proceduri prilično ograničene. Parlament svoje mišljenje

ponovno daje i nakon što Vijeće značajnije izmijeni prijedlog Komisije. U slučaju da

Vijeće ministara ne poštuje proceduru, Sud pravde može poništiti nelegalnu odluku.

Postupak savjetovanja koristi se u značajnim područjima odlučivanja poput socijalne

politike, harmonizacije oporezivanje te u drugim specifičnim slučajevima vezanima za

zakonodavno usklađivanje koje izravno utječe na Unutarnje tržište, za zaštitu okoliša, za

vlastite izvore financiranja i ostalo. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 189-190)

Pristanak parlamenta zakonodavni je postupak u kojem Europski parlament ne sudjeluje

u zakonodavnoj proceduri usvajanja akta, ali daje pristanak za prihvaćanje akta prije

konačnog usvajanja u Vijeću ministara. Parlament ne može prelagati izmjene i dopune,

nego samo prihvatiti ili odbiti prijedlog apsolutnom većinom glasova, ali je pristanak

uvjet da akt stupi na snagu. U nekim pitanjima nakon pristanka Parlamenta, Vijeće

ministara uvažava mišljenje EESC-a, Odbora regija, Europske središnje banke ili

Komisije dok je u određenim područjima potrebna i ratifikacija odluke u nacionalnim

parlamentima. Pristanak je potreban kod pridruživanja novih članica ili izlaska neke

članice iz EU-a, specifičnih sporazuma međunarodnog karaktera ili iz područja

Osnovnog zakonodavnog postupka. Predviđena je i mogućnost tzv. klauzule

fleksibilnosti prema kojoj u slučaju potrebe djelovanja Unije u okviru politika utvrđenih

Ugovorima radi postizanja jednoga od ciljeva utvrđenih Ugovorima, a za koje

Ugovorima nisu predviđene potrebne ovlasti, Vijeće jednoglasnom odlukom na

prijedlog Komisije i uz prethodnu suglasnost Europskoga parlamenta usvaja

odgovarajuće mjere važne za ostvarivanje zajedničkih ciljeva. Postupak pristanka se

koristi i kod mjera borbe protiv diskriminacije, proširenja prava Građanstva, u Uredu

Europskog javnog tužitelja, kod postupka izravnog izbora zastupnika za Europski

19

parlament, višegodišnjih financijskih okvira te implementacije mjera sustava vlastitih

financijskih izvora Unije. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 190)

U specijalne postupke odlučivanja spada i proračunski postupak kojim se usvaja

godišnji proračun EU-a nakon zajedničke odluke Vijeća ministara i Europskog

parlamenta na temelju članka 314 Ugovora o funkcioniranju EU-a te specifične mjere

Europskog parlamenta poput odluka o Statutu kojim se uređuje položaj zastupnika u

Europskom ili Statutu pučkog pravobranitelja te pravilima o pravu na istražni uvid.

Takve odluke Parlament donosi na vlastitu inicijativu a u suradnji s Vijećem i

Komisijom. Postupak za usvajanje proračuna EU-a obuhvaća pripremu, raspravu i

usvajanje Europskog proračuna koji predlaže Komisija a zajednički ga usvajaju

Europski parlament i Vijeće ministara. Parlament ima sve važniju ulogu pri donošenju

proračuna, a Lisabonski ugovor donosi izmjene kojima se procedura pojednostavljuje,

postaje transparentnija i kojom Parlament dobiva jednaku važnost u procesu odlučivanja

kao i Vijeće ministara. Prije 1970. godine proračunske ovlasti bile su isključivo pravo

Vijeća ministara dok je Parlament imao samo savjetodavnu ulogu. Novi postupak

predviđa po jedno čitanje prijedloga Komisije u o obje institucije. Kod ostalih

nadnacionalnih procedura u postupku imenovanja sudjeluju Europsko vijeće, Vijeće

ministara i Europski parlament. Parlament imenuje pučkog pravobranitelja, a Europsko

vijeće kvalificiranom većinom predsjednika Europske komisije i visokog predstavnika

Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. Vijeće ministara kvalificiranom većinom

imenuje članove Revizijskog suda nakon konzultacija Europskog parlamenta o

prijedlozima vlada članica, a jednoglasno članove Odbora regija i EESC-a nakon

prijedloga Komisije. Vijeće ministara imenuje i članove Europske komisije u dogovoru

s prethodno izabranim predsjednikom Komisije, a Parlament ih potvrđuje.

Kvazikonstitucionale procedure gotovo su ustavotvornog karaktera i podrazumijevaju

specifične kriterije pri odlučivanju (jednoglasnost ili pristanak) ili drukčiju raspodjelu

uloga (npr. savjetodavnu ulogu Komisije) te obuhvaćaju sustav vlastitih resursa, propise

o izborima za Europski parlament izravnim pravom glasom, prihvaćanje Statuta članova

Europskog parlamenta i Statuta pučkog pravobranitelja i amandmane na protokole

Statuta Europskog suda pravde. (Kandžija, Cvečić, 2010. str. 190-191)

Donošenje odluka se provodi na nadnacionalnoj ili međuvladinoj razini. Kod

nadnacionalne razine glavnu uloga ima institucionalni trokut pri čemu se uvažavaju

interesi zemalja članica i europskih građana. Nadnacionalne procedure donošenja

20

odluka su suodlučivanje koje je osnovni zakonodavni postupak Unije te specijalni

postupci savjetovanja, pristanka Parlamenta i postupka donošenja zajedničkog

proračuna. Također, odluke se donose zaključivanjem međunarodnih ugovora i

postupkom suradnje.

3.4. Utjecaj zemalja članica na upravljački sustav EU

U području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike zacrtan je poseban oblik

međuvladine suradnje u čijem načelu zemlje članice su te koje odlučuju, okupljene u

Vijeću ministara ili Europskom vijeću. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 192) Međuvladina

suradnja i uključenost država se odnosi na područje Zajedničke vanjske i sigurnosne

politike te nekoliko drugih područja kao što su određena imenovanja gdje vlade država

članica općom suglasnošću imenuju suce i nezavisne odvjetnike Suda Europske unije i

Općeg suda te kod revizija ugovora. (www.europski-fondovi.eu, 2015.)

Postupak za izmjene Ugovora primjenjuje se u slučaju izmjena temeljnih Ugovora EU-

a, a prijedlog o tome može doći do Komisije, Europskog parlamenta ili bilo koje zemlje

članice. Europski parlament i Komisija prethodno se konzultiraju, a potom se saziva

Međuvladina konferencija (IGC), pod uvjetom da ju Europsko vijeće odluči sazvati. Cilj

ove procedure je zajednički dogovor vlada o amandmanima na temeljne Ugovore,

nakon kojega se izmjene u obliku sporazuma prosljeđuju Europskom parlamantu na

pristanak i zemljama članicama na ratifikaciju. U postupku pridruživanja novih članica

Vijeće donosi sporazum između država članica Unije i države kandidatkinje kojim se

utvrđuju uvjeti pristupanja i potrebne prilagodbe koje ratificiraju sve države članice u

skladu sa svojim ustavnim odredbama. (www.europski-fondovi.eu, 2015.) Na poziv

nacionalnih parlamenata, Europskog vijeća ili Parlamenta Komisija savjetuje i aktivno

pregovara sa zemljama kandidatkinjama, nakon čega Parlament apsolutnom većinom

svih zastupnika daje pristanak za pridruživanje, a Vijeće ministara jednoglasno donosi

odluku o ugovoru između zemalja članica EU-a i zemlje kandidatkinje. U slučaju da

određena zemlja članica EU-a ozbiljno i ustrajno krši temeljna načela i vrijednosti Unije

primjenjuje se postupak sankcioniranja koji započinje prijedlogom Komisije ili jedne

trećine zemalja članica za donošenjem odluke koja određuje postojanje takve situacije te

pristankom Parlamenta (2/3 glasova i većina članica). Odluka o postojanju situacije

21

ozbiljnog i ustrajnog kršenja temeljnih načela EU-a jednoglasno se prihvaća u okviru

Europskog vijeća. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 193-194)

Kod postupka pojačane suradnje potiče se bliskija suradnja između zemalja članica EU-

a, uvedeni su različiti instrumenti i mehanizmi koji su omogućili određenim članicama

napredovanje bržim tempom u odnosu na ostale članice ili s ciljevima koji nadilaze

institucionalne okvire Unije. U području vanjske politike uvedena je funkcija visokog

predstavnika za Vanjsku i sigurnosnu politiku, a pored visokog predstavnika za

iniciranje postupka odlučivanja u ovome području zadužene su Komisija i države

članice. Visoki predstavnik i zemlje članice provode odluke za područje vanjske politike

koristeći nacionalne ili resurse Unije. Vlade zemalja članica također imenuju suce i

nezavisne odvjetnike Europskog suda pravde i Općeg suda. Stav svake države članice

prema EU je tijesno povezan sa širim pogledom na način da želi približiti svoje

međunarodne izazove i mjesto u svijetu. Država članica vrši utjecaj u EU na temelju

kvalitete svojih kadrova i administrativnih kapaciteta. Države članice su u stanju vladati

utjecajem, ako imaju vrlo dobre službenike koji su dobro pripremljeni za sastanke, kao i

solidni sustav koordinacije politike EU-a između Izvršnog ureda Vlade, Ministarstva

vanjskih poslova i njihovih stalnih predstavništava u EU. Države članice trebaju također

imati dijelove EU u svojim ministarstvima i potpuno iskoristiti svoje veleposlanstava u

drugim državama članicama EU-a. Drugim riječima, mjera u kojoj država članica

ostvaruje utjecaj u EU ovisi o administraciji, diplomatskoj sposobnosti i koordinaciji.

(Kandžija, Cvečić, 2010., str. 194-195)

Međuvladina suradnja se primjenjuje za područje Zajedničke vanjske i sigurnosne

politike gdje zemlje članice odlučuju, okupljene u Vijeću ministara ili Europskom

vijeću. Osim u području ZVSP-a donošenje odluka na načelima međuvladine suradnje

primjenjuje se za specifične situacije kao što su postupak za izmjene Ugovora,

pridruživanje novih članica, postupak sankcioniranja i ''pojačane suradnje'', odlučivanje

u vanjskoj politici te za imenovanja međuvladinog karaktera. Suradnja zemalja članica u

bitnim područjima Europske unije značajno djeluje i na samo funkcioniranje i uspješan

razvoj Unutarnjeg tržišta .

22

4. DETERMINANTE UPRAVLJAČKOG SUSTAVA EU

Europska unija je zajednica koja je usmjerena na jačanje odnosa između zemalja članica

i dijeljenje istih interesa. Njezinim razvojem jačaju se veze imeđu zemalja članica te

upotrebljavaju novi načini zajedničkog djelovanja pri čemu se želi ostvariti veća

učinkovitost i korisnost. S druge strane, EU je povezana i s ostatkom svijeta preko

partnerskih odnosa s ostalim zemljama te institucija koje imaju izravan učinak na

upravljanje Unutarnjim tržištem EU-a.

4.1. Vanjske determinante

Upravljački sustav Unutarnjeg tržište određen je djelovanjem vanjskih faktora, od kojih

su najvažniji Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Međunarodni monetarni fond

(MMF), Svjetska banka (SB) te Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

4.1.1. Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

WTO djeluje kroz svoje aktivnosti kako bi trgovina bila pravednija i funkcionalnije se

odvijala. Europski parlament nadzire rad WTO-a, dok je uloga Parlamenta u kontoli

trgovinske politike porasla od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 2009. godine.

(www.europarl.europa.eu, 2015.) Jedno od najvećih postignuća WTO-a je osnivanje

Tijela za rješavanje sporova koje je nadležno za trgovinske sporove. Rješavanje

trgovinskih sporazuma sustav omogućuje članica podnošenje pritužbi o kršenju pravila

WTO-a. Sustav WTO-a doprinosi tome da jače zemlje nadmoć u trgovini prema

slabijim zemljama. EU je od osnutka WTO-a jedan od najvećih korisnika njegova

sustava za rješavanje sporova. (www.europarl.europa.eu, 2015.)

EU ima bitnu ulogu u razvoju međunarodnog trgovinskog sustava. Prvobitna namjena

EU-a, kao i GATT-a, bila je uklanjanje carinskih barijera i da se promiče trgovina među

državama članicama. Sustav utemeljen na vladavini prava podupire ekonomski rast na

tržištu i u trećim zemljama. Zajedničkom trgovinskom politikom EU-a ima isključivu

23

vlast. Komisija pregovara o sporazumima u trgovini i čuva interese EU-a Stupanjem na

snagu Lisabonskog ugovora Vijeće i Europski imaju isti utjecaj u međunarodnoj

trgovini. EU promiče multilateralni sustav za trgovinu čime dopunjuje i nadomještava

bilateralne pregovore. ''Stari'' sustav pretvorio se u novi otvoreni sustav s novim

subjektima u glavnoj ulozi. (www.europarl.europa.eu, 2015.)

WTO kroz svoje ciljeve postizanja održivog rasta i razvitka gospodarstava, opće

dobrobiti, liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinosa postizanju bolje suradnje u

vođenju svjetske ekonomske politike predstavlja institucionalni i pravni okvir

multilateralnog trgovinskog sustava u područjima carina i trgovine robama, uslugama i

intelektualnom vlasništvu. Mjerama i aktivnostima vrši direktan utjecaj na djelovanje

Unutarnjeg tržišta potičući veću trgovinu između zemalja članice što dovodi do

ukupnog rasta gospodarstva Europske unije.

4.1.2. Međunarodni monetarni fond (IMF)

Međunarodni monetarni fond je organizacija od 188 zemalja koja radi na poticanju

globalne međunarodne suradnje, osiguravanju financijske stabilnosti, olakšavanju

međunarodne trgovine, promoviranju visoku zaposlenosti i održivog gospodarskog rasta

te smanjenje siromaštva u svijetu. (www.imf.org, 2015.) Polazište u postavljanju svrhe i

zadataka Fonda jest ravnomjeran razvoj međunarodne trgovine i njezina doprinosa

gospodarskom razvoju, doprinos stabilnosti valutnih tečajeva sa strateškim ciljem

ostvarenja svjetske konvertibilnosti i smanjenja neuravnoteženosti međunarodne platne

bilance država. Međunarodnom suradnjom i instrumentima pomoću Fonda zemljama

članicama s ograničenim rezervama omogućava se financiranje kratkoročnih deficita.

(www.poslovni.hr, 2015.)

Svrha Međunarodnog monetarnog fonda je razvijati međunarodnu monetarnu suradnju

preko jedne stalne ustanove koja služi za konzultacije i suradnju na međunarodnim

monetarnim problemima, olakšavati širenje i ravnomjerni porast međunarodne

trgovinske razmjene i na taj način pridonositi unaprjeđivanju i održavanju visoke razine

zaposlenosti i realnog dohotka, kao i razvoj mogućnosti proizvodnje svih članica, kao

prvobitnim ciljevima ekonomske politike, raditi na stabilnosti tečajeva, održavati

24

pravilne aranžmane o tečajevima između članica i izbjegavati konkurentsko rušenje

tečajeva, pomagati u uspostavljanju multilateralnog sustava plaćanja po tekućim

transakcijama između članica i u uklanjanju deviznih ograničenja koja koče porast

svjetske trgovinske razmjene, ulijevati sigurnost članicama stavljajući im privremeno na

raspolaganje, uz odgovarajuću zaštitu, opća sredstva Fonda, dajući ima na taj način

razliku da isprave neravnotežu u svojoj platnoj bilanci, a bez pribjegavanja mjerama

koje su štetne za nacionalno ili međunarodno blagostanje te skraćivati i smanjivati

stupanj neravnoteže u međunarodnim platnim bilancama članica. (www.limun.hr,

2015.) Nakon 1970. godine praksa Fonda je bila financiranje programa prilagođavanja

stand-by sporazumima u rokovima i do tri godine. Država koja želi koristiti opća

sredstva MMF-a mora dokazati da joj je potrebna valuta drugih članica zbog svoga

platnobilančnog položaja. Pored toga ona je dužna provoditi politiku utvrđenu u

sporazumu s Fondom. Ta politika razrađuje se kao poseban program stabilizacije, a

Fond ima pravo nadzora provođenja programa. U svojoj bogatoj praksi, uz angažman

visokokvalificiranog osoblja, Fond je razvio više od 45 različitih programa davanja

pomoći, a naročito praćenje i ocjenjivanje njihove primjene i provođenja politike

stabilizacije. (www.poslovni.hr, 2015.)

Savjet MMF-a o institucijama tržišta rada i politika usmjerena je na smanjenje stope

nezaposlenosti i stvaranje inkluzivnog rasta. Jake institucije tržišta rada će omogućiti

radnicima da idu tamo gdje su najpotrebniji, a pruža podršku onima kojima taj proces

dolazi kao trošak. Ovo stanje je teško postići, ali aktivne politike tržišta rada, kao i

propisi o zaštiti zaposlenja, minimalne plaće, te kolektivne pregovaračke institucije

imaju važne uloge u pomaganju da se dođe do tih ciljeva. U bilateralnom nadzoru,

MMF razmatra pitanja tržišta rada, posebno u slučajevima kada su ta pitanja ključna za

makroekonomsku stabilnost zemlje. U MMF-ovim podržanim programima usmjerenim

na kratkoročne makroekonomske stabilizacije, preporuke o monetarnoj i fiskalnoj

politike igrati će veću ulogu nego savjet institucija tržišta rada, što odražava ograničenu

ulogu da će politike tržišta rada u kratkom roku ostvariti makroekonomske rezultate.

Kod programa usmjerenih na dugoročne gospodarske prilagodbe, fokus je često na

poticanje rasta kao glavni pokretač otvaranja novih radnih mjesta. Mnoge preporuke

odnose se na poticanje aktivnosti privatnog sektora, na primjer kroz poboljšanje

investicijske klime, širenju pristupa financiranju, povećanje konkurencije na tržištima

25

proizvoda i usluga te diverzifikaciju gospodarstva. Osim toga, aktivne politike tržišta

rada često imaju pozitivnu ulogu kod stručnog osposobljavanja i obrazovnih programa

za radnike. (www.imf.org, 2015.)

Međunarodni monetarni fond preko svojih programa usmjerenih na tržište rada i

prilagodbu gospodarstva potiče smanjenje nezaposlenosti i omogućuje da radnici se

zaposle tamo gdje je to moguće i potrebno. Svojim djelovanjem MMF na Unutarnjem

tržištu potiče rast koji vodi ka otvaranju novih radnih mjesta, povećanju konkurencije i

efikasnijem gospodarstvu EU-a.

4.1.3. Svjetska banka (WB)

Pored MMF-a koji predstavlja središnju međunarodnu financijsku instituciju za

osiguravanje platnobilančne potpore državama članicama, u svijetu postoji i druga

skupina međunarodnih financijskih institucija kojima je cilj osiguranje sredstva za

financiranje gopodarskog razvoja država članica. Svjetska banka je izvor globalne i

financijske pomoći za države u razvoju. Grupu Svjetske banke čine Međunarodna banka

za obnovu i razvoj (IBRD), Međunarodno udruženje za razvoj (IDA), Međunarodna

financijska institucija (IFC), Međunarodna agencija za osiguranje investicija (MIGA) te

Međunarodni centar za rješavanje financijskih sporova (ICSID). Svaka od institucija

ima za zadaću smanjenje siromaštva i poboljšanja životnog standarda. (Kandžija,

Cvečić, 2010., str. 316)

Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj glavna je zadaća usmjeriti kapital podrijetlom

iz visokorazvijenih zemalja prema manje ekonomski razvijenim zemljama s ciljem

financiranja projekata vlada, javnih organizacija i privatnih poduzeća, uz uvjet da ih

garantiraju domaće banke. Kao važne ciljeve Svjetska banka je odredila izgradnju

kapaciteta i infrastrukture, razvoj financijskog sustava i borbu protiv korupcije u

zemljama koje financira. Poseban naglasak je stavljen na najsiromašnije zemlje svijeta,

bolju perspektivu pojedinih arapskih zemalja, pomoć konfliktnim područjima i

suočavanje s problemima vezanima uz globalizaciju. Temeljni oblici zajmovi kredita i

26

zajmova koje nudi Svjetska banka su za investicijske operacije i za operacije razvojne

politike te nudi i analitičke i savjetodavne usluge i ulaže u izgradnju kapaciteta zemalja

u razvoju. Međunarodno udruženje za razvoj funkcionira kao fond i alimentira se

donatorskim sredstvima, specijalizirano je za dugoročne zajmove do 50 godina

najsiromašnijim zemljama, uz odgodu plaćanja do 10 godina. Djelovanje IBRD-a i

IDA-a kompletira Međunarodna financijska korporacija dajući zajmove privatnim

poduzećima uz pomoć financijskih posrednika. IFC je od svog osnutka pomogla razvoju

nekoliko tisuća privatnih poduzeća u zemljama u razvoju. U daljnem sastavu osnovana

je Međunarodna agencija za osiguranje investicija s ciljem povećanja izravnih

inozemnih ulaganja u državama u razvoju. Osnovna joj je djelatnost osiguravanje

ulaganja od nekomercijalnih rizika, tehnička pomoć kod izvođenja izravnih inozemnih

ulaganja te informiranje o uvjetima investiranja u pojedinim državama. Zadnju

instituciju u grupi Svjetske banke čini Međunarodni centar za rješavanje investicijskih

sporova koji pomaže u međunarodnim sporovima kod arbitražnog rješavanja i pomirbe

vlada i stranih investitora s namjerom ubrzanja inozemnih investicijskih tokova.

(Kandžija, Cvečić, 2010., str. 316-317)

Snažna i široka suradnja se razvila između Grupe Svjetske banke (WBG) i institucija

EU-a kroz pojačani redoviti dijalog i angažman. Strategija Europske komisije za razvoj,

program promjena, sa svojom obnovljenom pozornosti na ulogu privatnog sektora i

međunarodne trgovine i Europa 2020 strategije podudaraju sa i uzajamno jačaju WBG-

ova dva cilja iskorjenjivanja krajnjeg siromaštva i jačanje zajedničkog prosperiteta.

Svjetska banka usko surađuje s institucijama Europske unije u širokom rasponu

područja i sektora za pružanje globalnih javnih dobara i promicanja zajedničkih ciljeve

kao što su smanjenje globalnog siromaštva i prebacivanje ekonomije na ekološki

održive staze rasta. Grupa Svjetske banke utječe na djelovanje Unutarnjeg tržišta kroz

brojne aktivnosti; podržavanjem razvoja zemalja sa srednjim i niskim dohotkom,

financiranjem dugoročnih razvojnih potreba, osiguravanjem podrške u razdobljima

krize promicanjem ključnih političkih i institucionalnih reformi i podrškom u stvaranju

povoljnije investicijske klime, smanjenje nejednakosti i poboljšanje uvjeta

života, financiranjem projekata u privatnom sektoru u zemljama članicama, poticanjem

izravnih stranih investicija u zemljama u razvoju kako bi se ubrzao ekonomski rast,

smanjilo siromaštvo i poboljšali uvjeti života. Sve te aktivnosti utječu na funkcioniranje

27

Unutarnjeg tržište EU-a stvarajući potporu razvoju zemalja članica i omogućivanje veće

razmjene roba i usluga te kretanja ljudi i kapitala. (www.worldbank.org, 2015.)

Grupa Svjetske banke svojim zadaćama i aktivnostima na globalnoj razini aktivno i

usmjereno usvajaju mjere kojima se financiraju zemlje u razvoju, pruža pomoć

siromašnim zemljama, poboljšavaju uvjeti života, unapređuje gospodarstvo i jačaju

ekonomski tokovi. Instrumenti Svjetske banke kroz navedene aktivnosti utječu na

upravljanje Unutarnjim tržištem te mu pružaju potporu za daljnji razvoj.

4.1.4. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD)

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj je organizacija u kojoj države rade

zajedno na rješavanju gospodarskih, društvenih i upravljačkih problema. OECD

podržava ekonomski rast, povećava zaposlenost, podiže životni standard, održava

financijsku stabilnosti, pomaže ekonomski razvoju. Temeljni ciljevi OECD-a iskazuju

se u razvoju gospodarskog rasta, povećanju životnog standard, razvoja s gospodarstva,

pomaganju u ekonomskom napretku članica i nečlanica OECD-a, doprinosu širenja

međunarodne trgovine te rastu svjetske trgovine.. (www.oecd.org, 2015.)

OECD Principima Njima je osigurane su smjernice za zakone. Korporativno upravljanje

na stabilnost Unutarnjeg tržišta i rast ekonomije. Principi pružaju standarde i uputstva

za primjenu, što se može prilagoditi uvjetima zemalja u svijetu. Principi će dalje ojačati

da se razvije korporativno upravljanje diljem svijeta za efikasno funkcioniranje tržišta.

Ciljevi Principa su pomoć OECD-a i zemalja koje nisu članice OECD-a da poboljšaju

pravni i tržišni sustav za korporativno upravljanje u njihovim zemljama, da osiguraju

smjernice u procesu razvoja efikasnog korporativnog upravljanja. Principi se utvrđuju

za kako financijske i nefinancijske kompanije utječu na funkcioniranje Unutarnjim

tržištem Europske unije stvarajući nove učinke i rast. (www.oecd.org, 2015.)

Temeljni ciljevi OECD-a pridonose unapređenju tržišnog gospodarstva, povećanju

zaposlenosti, podizanju životnog standarda, širenju međunarodne trgovine te održanju

28

financijske stabilnosti. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj preporuča politike

za poboljšanje kvalitete života ljudi, te OECD svojim radom je usmjeren na sprečavanje

nepoštenog tržišnog natjecanja. Pozitivni učinci koje proizlaze iz aktivnosti OECD-a

dovode do jačanja položaja Europske unije u svijetu i stvaranja pouzdanih odnosa

između građana i institucija EU-a.

4.2. Unutarnje determinante

Faktori utjecaja na upravljanje Unutarnjim tržištem čine zakonodavni sustav, tržišno

natjecanje te sustav politika EU-a koji u velikoj mjeri određuju način i mjere kako će se

upravljati tržištem.

4.2.1. Zakonodavni sustav EU

Pod pojmom zakon podrazumijevaju se zakonodavni akti, koje čine uredbe, direktive,

odluke, preporuke i mišljenja. U postupku donošenja zakonskih akata odlučuju

Europska, Europski parlament, te Vijeće Europske unije. U postupku donošenja odluka

sudjeluju Europski gospodarski i socijalni odbor ili Odbora regija. (www.vecernji.hr,

2015.)

Uredbe se izravno primjenjuju u državama članicama. Prava i odredbe vrijede za sve

države članice. Direktivama pravni poredci različitog karaktera usvajaju različita pravna

rješenja, kako bi došli do istog cilja., pri čemu se na europskoj razini države članice

usuglašavaju oko rezultata koje žele postići. Odluke su usmjerene prema točno

određenim državama članicama ili točno određenim pravnim ili privatnim subjektima.

(www.vecernji.hr, 2015.) Preporuke i mišljenja nisu pravno obvezujući akti Unije, ali

usmjeravaju one kojima se obraćaju s obzirom na interpertaciju zakonodavstva EU-a.

Preporuke omogućuje institucijama da izraze svoja stajališta i predlože pravac

djelovanja, a da pritom ne nameću nikakve pravne obveze onima kojima je upute dok

kroz mišljenja institucije daju neobvezujuću izjavu, tj. ne nameću nikakvu pravnu

obvezu onima kojima ga upute. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 180)

29

Redoviti zakonodavni postupak je postao osnovni zakonodavni postupak Unije, putem

kojeg Vijeće i Parlament odlučuju o područjima Eu-a. Za pokretanje zakonodavnog

postupka potrebno je formulirati određenu politiku kojom se usvaja zakonodavni akt.

Ako je prijedlog u okviru djelovanja Komisija priprema okvir zakonodavnog prijedloga.

U velikoj mjeri se konzultiraju državne institucije, zbog značenja europskih zakonskih

akata na razini države članice. (www.vecernji.hr, 2015.)

Kroz uredbe, direktive, odluke, te preporuke i mišljenja Vijeće ministara i Parlament u

suradnji s Komisijom stvaraju zakonodavno pravo kojim se učinkovito upravlja

Unutarnjim tržištem s ciljem unapređenja tržišta i stvaranja čim većeg doprinosa

razvoju cjelokupne Europske unije.

4.2.2. Tržišno natjecanje

Zajednička pravila tržišnog natjecanja prvenstveno su preduvjet ostvarenja slobodnog i

vitalnog Unutarnjeg tržišta. Stvaranje velikog tržišta Europske unije potiče

konkurenciju omogućujući poduzećima proizvodnju velikih količina roba, korištenje

modernih sredstava proizvodnje i smanjenje troškova u korist potrošača. Unutarnje

tržišta. Slobodna konkurencija preduvjet je slobodnog kretanja roba i usluga na

Unutarnjem tržištu s obzirom da ne smije biti nikakvih prepreka njihovom slobodnom

kretanju. Prihvaćanjem zajedničkih pravila zemlje članice obvezuju se na lojalno

ponašanje i razvoj konkurencije i konkurentnosti Unutarnjeg tržišta. Odredbe o tržišnom

natjecanju pripadaju konstitutivnim načelima zajedničkog i jedinstvenog tržišta, što je

bilo preduvjet za stvaranje i održavanje Unutarnjeg tržišta. Njima se nadzire

konkurentno ponašanje poduzeća i zaštićuju interesi potrošača omogućavajući im

dobivanje roba i usluga po najboljim uvjetima te se mogućuje uklanjanje

antikonkurentske prakse starnih poduzeća ili nacionalnih vlasti koje usporavaju tržišnu

dinamiku, a koja potiče ostvarenje potpunijeg Unutarnjeg tržišta. (Kandžija, Cvečić,

2010., str. 668-669)

30

Pravila tržišnog natjecanja treba poštivati i djelovati izvan nacionalnih interesa, za što je

zaslužna Komisija koja objedinjuje informacije vlada i kompetentnih vlasti zemalja

članica, poduzeća i asocijacija poduzeća vezanih za tržišno natjecanje. Komisija prati i

sankcionira svako ponašanje trgovačkih društava kojima se narušava tržišno natjecanje.

Pravila tržišnog natjecanja u Uniji odnose se prvenstveno na aktivnosti koje mogu

poremetiti slobodnu razmjenu između zemalja članica što je bilo predviđeno i

Osnivačkim ugovorima. EU pravila slobodnog tržišnog natjecanja proširuje izvan svojih

granica. Od 1994. godine pravila tržišnog natjecanja EU-a proširena su na ukupan

teritorij Europskog ekonomskog teritorija (EEA) tako da se pravila u potpunosti

primjenjuju na zemlje EFTA-e, osim Švicarske. Tržišno natjecanje definirano je

prvenstveno člancima 3 i 101-105 Ugovora o funkcioniranju EU-a te poglavljima 5 i 6

prvog dijela Ugovora o EUROATOM-u. Odredbe tih članaka obuhvaćaju glavna

područja antitrustovke politike, tj. ograničavajuće sporazume i zloporabu dominantnog

položaja. Unija brine i o kontroli spajanja poduzeća, a u širem smislu povezana je i s

pravilima državnih pomoći poduzećima te specifičnim pitanjima iz područja usluga od

općeg ekonomskog interesa. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 671-672)

Široke ovlasti Komisije u istraživanju i zaustavljanju kršenja pravila tržišnog natjecanja

u Uniji podliježu sudskoj reviziji Eurospkog suda pravde. Pod kontrolom Suda

Komisija stvara pravo tržišnog natjecanja Unije koje uokviruje i usmjerava nacionalna

prava. Političku kontrolu Komisije vrši Europski paralament, a od 2004. godine uvodi

se sustav koji prepušta dio odgovornosti nacionalnim tijelima za tržišno natjecanje u

okviru Europske mreže tržišnog natjecanja i nacionalnih sudova. Na prijedlog Komisije

i uz savjetovanje Europskog paralamenta, Vijeće ministara usvaja odgovarajuće uredbe

ili smjernice kojima provodi politiku tržišnog natjecanja. Komisija kroz individualne

odluke može donositi odluke o povredi prava kojima određeni oblici sporazumijevanja

između poduzeća postaju nedozvoljeni. Pojedinačne slučajeve Komisija može

razmatrati na vlastitu inicijativu temeljem dostupnih informacija, na zahtjev samog

poduzeća ili na temelju pritužbi zainteresiranih ili oštećenih strana. Tijekom istraživanja

Komisija može tražiti informacije od poduzeća i vršiti provjere ''na licu mjesta''

pojedinačnih slučajeva ili cijelih grana. U nekim područjima odlučuje o blokiranju

pojedinih odredaba Ugovora kako bi pojednostavila svoje administrativne zadatke i

utvrdila kako za određene kategorije sporazuma, odluka i povezanih praksi unificirana

31

pravila ne vrijede. To se prvenstveno odnosi na horizontalne i sporazume o suradnji.

Pravo tržišnog natjecanja prolazi kroz tranzicijsko razdoblje prema politici temeljenoj

na tržišnom usmjerenju, a ne čisto administrativnom obliku prava. U uvjetima

globalizacije, sveobuhvatnog razvoja Unutarnjeg tržišta, ogromnog broja poduzeća i

činjenicu da Unija ima 28 zemalja članica došlo je do potrebe njezinog rasterećenja i

modernizacije sustava. Mreža tijela za zaštitu tržišnog natjecanja pridonijela je novom

sustavu uzajamnom razmjenom informacija o novim slučajevima i odlukama,

koordinacijom i uzajamnom pomoći u istraživanjima, razmjenom dokaza te

raspodjelom slučajeva. (Kandžija, Cvečić, 2010. str. 672-674)

Tržišno natjecanje omogućuje slobodno kretanje roba i usluga na Unutarnjem tržištu,

omogućujući državljanima EU-a veći izbor proizvoda i jeftinije cijene. Pravila tržišnog

natjecanja omogućuju poštenu konkurenciju i sprečavaju kršenje uvjeta za odvijanje

poštenog tržišnog natjecanja. Komisija stvara pravo tržišnog natjecanja te utječe na

odvijanje razmjene između zemalja članica stvarajući povoljnu klimu za rast i daljnji

razvoj Unutarnjeg tržišta.

4.2.3. Sustav europskih politika

Europski politički sustav čine zajedničke politke kao trgovinska politika, zajednička

poljoprivredna politika (CAP), transportna, pomorska i ribarstvena politika te politika

tržišnog natjecanja, prateće politike kao politika oporezivanja, industrijska politka te

ostale prateće politike kao politika zaštite okoliša, energetska politika, politika

obrazovanja i strukovne izobrazbe te ostale.. Za funkcioniranje Unutarnjeg tržišta od

najvećeg značaja su politika tržišnog natjecanja, zaštita intelektualnog vlasništva te

harmonizirana pravila računovodstva i revizije i prava trgovačkih društava. Svaka od

politika utječe jedinstveno na upravljački sustav EU-a.

Zajedničkoj trgovinskoj politici (CCP) zadaća je postupno ukidanje restrikcija u

međunarodnoj razmjeni, zaključivanje trgovinskih i carinskih sporazuma te

ujednačavanje mjera liberalizacije izvoza i trgovinske zaštite dok osnovni ciljevi

previđaju doprinos harmoničnom razvoju svjetske trgovine, progresivnom ukidanju

32

ograničenja u međunarodnoj trgovini i izravnim inozemnim investicijama te snižavanju

carinskih i drugih barijera. Zajednička poljoprivredna politika (CAP) je najveći,

najopsežniji i proračunski najizdašniji program EU-a i na nju otpada najveći dio

zakonske regulative. U ciljeve CAP-a se ubrajaju povećanje poljoprivredne

produktivnosti praćeno poticanjem tehnološkog napretka i osiguranja racionalnog

razvoja poljoprivredne proizvodnje te optimalne uporabe proizvodnih faktora,

osiguranje odgovarajućeg životnog standarda poljoprivrednog stanovništva, stabilizacija

tržišta, sigurna opskrba te osiguranje razumnih cijena za potrošače. Unutarnje tržište

razvijalo se usporedno s razvojem transportne politke te je pridonijelo učinkovitijem,

jeftinijem i ekološki prihvatljivijem transportu koje pridonosi gospodarskom rastu te

ekonomskoj, socijalnoj i teritorijalnoj koheziji u Uniji. Ribarstvena politika je

usmjerena na očuvanje morskog okoliša i modernizaciju, te brigu o društevnim

kategorijama ili regijama povezanim s ribarskom djelatnošću dok Unija razvija

pomorsku politiku, koja će integrirati ribarstvo, zaštitu okoliša, istraživanja i pomorski

sektor i brinuti o strukturalnim promjenama pomorskih regija. Politika konkurencije

temelj je Unutarnjeg tržišta EU-a i čini dio isključivih ovlasti Unije, a sadržaj njenih

ciljeva sastoji se u ograničavanju, nadzoru i zabrani ponašanja poduzeća koje nije u

skladu sa savršenim tržišnim natjecanjem. Kao neizostavni dio svake nacionalne

suverenosti, fiskalna politika je snažan instrument ekonomske politike čime se jačaju

procesi fiskalne koordinacije i harmonizacije te time ostvaruje veća učinkovitost i

uklanjaju prepreke koje ograničavaju razvoj Unutarnjeg tržišta. Industrijska politika

obuhvaća sve državne intervencije koje su usmjerene na ponudu u gospodarstvu i ciljaju

utjecati na industrijsku strukturu gospodarstva i njene promjene te smisleno utječe na

poticanje proizvodnje specifičnih dobara i potiče ulazak na specifična tržišta dobara.

(Kandžija, Cvečić, 2010., str. 491-755)

33

Vanjske i unutarnje determinante svojim sastavom značajno utječu na upravljački

sustav Europske unije. Vanjske determinante kao što i samo ime govori spadaju pod

vanjske izvore utjecaja, te tu spadaju Svjetska trgovinska organizacija, Međunarodni

monetarni fond, Svjetska banka i Organizacija za ekonomsku dok u unutarnje

determinte se ubrajaju zakonodavni sustav EU-a, tržišno natjecanje te sustav europskih

politika. Vanjske organizacije kroz donošenje odluka utječu na djelovanje Unutarnjeg

tržišta te EU, kroz suradnju s tim institucijama uređuje i upravlja tržištem. Unutarnji

sastav determinanti uređuje zakone koji se primjenju na Unutarnjem tržištu, i njim se

osigurava pošteno tržišno natjecanje te se upravljanje politikama kako bi se tržište dalje

razvijalo i omogućilo veće blagostanje za Uniju i njene zemlje članice.

34

5. BILANCA UPRAVLJAČKOG SUSTAVA UNUTARNJEG TRŽIŠTA EU

''Veliko'' europsko tržište koje se stvara putem Unutarnjeg tržišta i Ekonomskom i

monetarnom unijom treba nadopuniti strukturalnim politikama koje će se financirati iz

proračuna EU-a. Unutarnje tržište donosi brojne mogućnosti za pojedince (mogućnost

rada, boravka i studiranja u zemljama članicama EU-a), potrošače (veća konkurencija

dovodi do nižih cijena i kvalitetnijih proizvoda te veći izbor proizvoda), poduzeća

(jednostavnije i efikasnije poslovanje u drugim zemljama članicama).

Otprilike je bila potrebna četvrtina stoljeća za uklanjanje carina i kvantitativnih

ograničenja između zemalja članica Unije radi realizacije carinske unije i zajedničkog

tržišta. Europski gospodarski prostor osnovan je 1. siječnja 1993. godine te se u njemu

robe slobodno kreću bez ograničenja. Smanjenje administrativnih, financijskih,

proizvodnih i troškova transporta te ostvarenje ekonomije obujma dinamiziralo je

kreativnost europskih poslovnih subjekata i dovelo do pojačanja europske konkurencije

na međunarodnom tržištu. Za potpuno dovršenje Unutarnjeg tržišta treba jačati suradnju

između EU-a i zemalja članica u upravljanju programima i nadzoru za bolju

funkcionalnost Unutarnjeg tržišta. U sektoru banaka i osiguranja porast konkurencije

izražava se osnivanjem sve većeg broja poslovnica i podružnica u drugim članicama

EU-a. Liberalizacija kretanja kapitala pridonijela je poboljšanju alokacije resursa u

okviru Unije. Javna tržišta zemalja članica otvorena su ponudama svih poduzeća EU-a,

a europski potrošači imaju velik izbor roba i usluga dobre kvalitete po niskim cijenama.

Liberalizacija trgovine roba, slobodno kretanje radnika, pružanje usluga i slobodna

poslovnog nastana omogućuju građanima EU-a obavljanje različitih aktivnosti i zaštitu

svojih interesa. Građani određene zemlje članice Unije više se ne smatraju strancima u

drugoj zemlji članici, već građanima EU-a i nisu diskriminirani ni na koji način. Za

funkcioniranje Unutarnjeg tržišta potrebno je dobro regulirano tržište, prateće politike te

politike koje uređuju poslovanje gospodarskih subjekata i ponašanje sudionika na

Unutarnjem tržištu. Bez tih politika Unutarnje tržište ne može se razvijati, a europsko

gospodarstvo ne može napredovati na globalnom tržištu. (Kandžija, Cvečić, 2010., str.

449-450)

35

U prvih deset godina postojanja, Unutarnje tržište potaknulo je otvaranje 2,5 milijuna

novih radnih mjesta te je pridonijelo stvaranju dodatnog bogatstva u vrijednosti od 877

milijardi eura, povećala se razmjena unutar regija i produktivnost te su smanjeni

troškovi poslovanja i razlike u dohocima među članicama EU-a. Najveći dio mjera

predviđenih programom realiziran je u kratkom roku. U Amsterdamu su 1997. godine

utvrđeni strateški ciljevi provedbe Unutarnjeg tržišta kroz tri faze: jačanje efikasnosti

propisa, ukidanje glavnih distorzija s negativnim učincima na tržište, ukidanje

sektorskih prepreka integracije tržišta te uvođenje tržišta u korist svih građana.

Strategija razvoja za razdoblje 2003. – 2006. godine usredotočila se na poticanje

kretanja roba, integraciju tržišta usluga, smanjenje fiskalnih ograničenja,

pojednostavljenje zakonske regulative i uvažavanje demografskih izazova. Napredak

tehnoloških rješenja traži stalno prilagođavanje Unutarnjeg tržišta i jaki angažman

zemalja članica u realizaciji zajedničkih ciljeva. Napredak je ostvaren u reguliranju

tržišta i provođenju smjernica, ali je ipak preostalo još puno posla u cilju ostvarenja

potpunog Unutarnjeg tržišta. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 451)

Višegodišnji program Komisije iz 2003. godine se nastavlja na prethodni program

SLIM (Simpler Legislation for the Internal market) pokrenut 1996. godine s istim ciljem

i realiziran kroz pet faza dok ''semafor Unutarnjeg tržišta'' ispituje koliko brzo i dobro

svaka od država članica EU-a prevodi smjernice Unutarnjeg tržišta u nacionalno

zakonodavstvo te ukazuje na broj postupaka pokrenutih zbog povrede zajedničkog

prava koji su u tijeku protiv država članica zbog nepravovremenog ili ne pravilnog

implementiranja prihvaćenih smjernica. U svibnju 2010. godine predstavljeno je

izvješće Monti s preporukama i strateškim ciljevima za jačanje Unutarnjeg tržišta,

ostvarivanje konsenzusa o ojačanom tržištu i njegovu realizaciju. Izvješće Stavlja

naglasak na zahtjeve i interese potrošača i radnika, daljnju harmonizaciju poreznog

sustava, inovativnije gospodarstvo, razvoj digitalnog tržišta, jačanje tržišne

infrastrukture, potrebu za za učinkovitijom i jednostavnijom regulativom te usklađeniji

sustav nadzora tržišta. Kompletiranje internih aspekata Unutarnjeg tržišta nadograđuje

se prilagodbom vanjskih aspekata politika koje su povezane s njegovom realizacijom.

Od posebne je važnosti međunarodna suradnja s ciljem zaštite interesa EU-a, njezinih

građana i poduzeća. EU nastoji ostvariti što dublju suradnju na području trgovačkog

36

prava, računovodstva, zaštite osobnih podataka, korupcije, krivotvorenja, krijumčarenja

i pranja novca. (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 451.-453)

Unutarnje tržište realizirano je učinkovitim zakonskim okvirom te dinamičnim

europskim politikama koje pružaju smjernice za upravljanje tržištem. Zakonodavnim

odlukama ukinute su granice na Unutarnjem tržištu što je dovelo do slobodnog kretanja

ljudi, kapitala, roba i usluga. Prateće politike osiguravaju da se tržište kreće prema

smjeru napretka i rasta. Efikasno djelovanje Unutarnjeg tržišta omogućuje državama

članicama povećanje razmjene i uspješno nošenje Europske unije sa suvremenim

izazovima gospodarstva.

37

6. UTJECAJ UPRAVLJAČKOG SUSTAVA NA UNUTARNJE TRŽIŠTE EU

Europska komisija na raspolaganju ima nekoliko alata kojima može osigurati efikasno

funkcioniranje Unutarnjeg tržišta. Tijekom proteklih 20 godina na tom planu pojavile su

se dvije glavne novosti. Prije dvadeset godina glavni je način rješavanja problema bio

donošenje novog zakonodavstva ili poduzimanje pravnih akcija protiv zemalja EU-a.

Suvremeni je pristup ambiciozniji i praktičniji, a temelji se na tijesnoj suradnji između

Komisije i zemalja EU-a, kao i suradnji s građanima i tvrtkama u vezi s

funkcioniranjem unutarnjeg tržišta u praksi. Informatičke tehnologije i internet

promijenili su i ubrzali način na koji se daju informacije, pa Komisija lakše i brže

prikuplja povratne informacije od onih na koje utječu nova pravila i propisi. Nakon

donošenja novog zakonodavstva tijela vlasti prate njegovu provedbu i primjenu.

Nacionalna tijela vlasti moraju se međusobno povezivati i surađivati kako bi

djelotvorno zajedničkim snagama rješavala sve probleme koji se pojave i otklonili

moguće buduće prijetnje. Povratne informacije prikupljaju se i procjenjuju tijekom svih

faza ciklusa, pa tvorci politika mogu odlučiti je li potrebno novo i treba li prilagoditi ili

staviti izvan snage postojeće zakonodavstvo. Pri razmatranju smjera kojim valja poći

Komisija često u okviru takozvanog otvorenog savjetovanja, koje se obično odvija na

mreži, traži mišljenje javnosti, tvrtki, strukovnih udruga, sindikata i drugih.

Zainteresirane strane svoja iskustva i prijedloge mogu poslati pisanim putem. Komisija

ta stajališta uzima u obzir pri sastavljanju nacrta novog zakonodavstva, a zatim

osigurava njihovu pravilnu provedbu i primjenu u cijelom EU-u. (www.europa.eu,

2015.)

''Akt o jedinstvenom tržištu'' predstavljene su mjere za razvoja gospodarstva i otvaranja

radnih mjesta što je dovelo do učinkovitijeg funkcioniranja Unutarnjim tržišem. U

drugom redu mjera ''Akt o jedinstvenom tržištu II'' donose se smjernice za razvoj

unutarnjeg tržišta i uklanjanja unutarnjih granica. Mjere su usmjerene prema jačanju

integriranih mreža, povećanju prekogranične povezanosti državljana EU-a, napretku

digitalne ekonomije i mjere kojima se jačaju uvjeti za potrošače. ''Akt o jedinstvenom

tržištu II'' sadrži akcije kojima je cilj učinkovito Unutarnje tržište, jačanje poslovne

mobilnosti i digitalnu ekonomije te jačanje povjerenja potrošača prema tržištu EU-a

(www.europarl.europa.eu, 2015.)

38

Europski parlament je svojom rezolucijom poduzeo odgovarajuće aktivnosti kako bi se

ojačao položaj građana EU-a te položaj poduzeća na Unutarnjem tržištu. Preko tri

rezolucije poziva na efikasnije upravljanje Unutarnjim tržištem i jasnije definiranje

zakonodavstva o EU. ''Ostvarenjem jedinstvenog digitalnog tržišta'' i ''Strategijom za

digitalnu slobodu u vanjskoj politici EU-a” Parlament snažno doprinosi neutralnosti

interneta, te da građani EU-a slobodno objavljuju sadržaj prema zakonom propisanim

uvjetima. Komisija i Vijeća istom rezolucijom na promiču i čuvaju visoke standarde

digitalne slobode u Europskoj uniji. Cilj rezolucija bio je razvitak digitalnog tržišta u

Uniji s kojim bi se ograničile nacionalni propisi u ključnim procesima djelovanja.

(www.europarl.europa.eu, 2015.)

Upravljački sustav utječe na funkcioniranje Unutarnje tržište kroz razne zajedničke i

prateće politike koje se donose na nadnacionalnoj ili nacionalnoj razini te kroz

uređivanje zakonodavnog okvira kako bi tržište uopće moglo i funkcionirati. Utjecaj

institucija EU-a ima direktne učinke na fukcioniranje Unutarnjeg tržišta kroz zakonske

odredbe koje upravljaju sutavom tržišta, donošenjem pravila tržišnog natjecanja kako bi

se osigurala nesmetana razmjena između zemalja članica i spriječilo stvaranje nepoštene

konkutencije te kroz mjere europskih politika koje pomažu u usmjeravanju tržišta

prema sve većem rastu kako bi se i sama Europska unija dalje razvijala i omogućila

visok životni standard za svoje građane.

39

7. MJERE I INSTRUMENTI UNAPREĐENJA UPRAVLJAČKOG SUSTAVA

UNUTARNJEG TRŽIŠTA EU

''Projekt'' Europske unije, koji je započeo sredinom 1980. godine s objavljivanjem Bijele

knjige o programu jedinstvenog tržišta, otvorio je perspektive za vraćanje povjerenja u

Europsku uniju i poboljšanje performansi europskih tvrtki kroz formiranje bolje

integriranog, konkurentnijeg i inovativnog tržišta. Dok je Unutarnje tržište doprinijelo

promicanju integracija te u manjoj mjeri konkurencije unutar EU, njegov potencijal nije

bio u potpunosti iskorišten. Doprinos Unutarnjeg tržišta transformaciji EU-a u više

dinamično, inovativno i konkurentno gospodarstvo na svjetskoj razini je nedovoljan jer

postojeće mjere nisu dovoljno iskorištene za potpuno ostvarenje Unutarnjeg tržišta čime

se tržište nije uspjelo u potpunosti prilagoditi promjenjivom okruženju. Upravljački

sustav stvara novu viziju za Unutarnje tržište u 21. stoljeću i daje joj novi poticaj.

(www.ec.europa.eu, 2015.)

Europska unija za rast produktivnosti, kakav je doživio SAD, treba ponuditi

pružateljima usluga slobodu uvođenja novih tehnologija i prakse čime će imati koristi

od bržeg širenja učinkovite proizvodne tehnologije podržane bolje razvijenim

Unutarnjim tržištem. Stvaranjem više konkurentnog poslovanja okruženja povećava se

poticaj za tvrtke da se prilagode cijenama i količinama na promjenjive tržišne uvjete.

Integriranim i konkurentnim tržištima proizvoda pomoći će da se umjeren rast plaća i

produktivnosti odražavaju brže u nižim razinama cijena. Fleksibilnije plaće i cijene,

pravila tržišnog ponašanja, više integrirana i razvijena financijska tržišta, efikasnije

funkcioniranje tržišta usluga, kao i fleksibilnije tržišta rada pojavljuju se kao vrlo važan

utjecaj u tom pogledu. Pri izradi pravila za Unutarnje tržište sve je važnije da se

globalni kontekst uzme u obzir. To podrazumijeva pojednostavljenje regulatornog

okruženja i ulazak u dijalog s partnerima EU-a kako bi se dogovorilo o zajedničkim

standardima. Takav standardi ne bi trebali ugroziti sposobnost izvoznika EU-a za

prodaju u inozemstvu, niti ograničiti uvoz na tržište EU-a. Povećanje međunarodne

standardizacije poboljšava pristup tržištu za trećim zemljama veći pristup homogenom

tržištu EU-a. Trgovinski pregovori imaju ulogu u osiguravanju da su tržišta u svijetu

istinski otvoreni i da se međunarodni propisi primjenjuju otvoreno i transparentno.

(www.ec.europa.eu, 2015.)

40

Dobro osmišljena vanjska politika koja će osigurati promatranje pravila poštene

trgovine u inozemstvu su komplementarni unutarnjim politikama. Samo ako se tvrtkama

EU-a odobri otvoren pristup tržištima diljem svijeta, koristi od Unutarnjeg tržišta će biti

potpuno ostvarene. Potreban je međunarodni sporazum o standardima i propisima, koji

ne kompromitira sposobnost izvoznika EU-a za prodaju u inozemstvu, niti ograničava

uvoz na Unutarnje tržišta EU-a. Nova strategija za rast i radna mjesta usmjerena je na

iskorištavanje sinergije između različitih instrumenata strukturne politike i između

makroekonomske i strukturne politike. Koraci u tom smjeru su poduzeti u području

tržišnog natjecanja, spajanja i državne potpore. U području državnih potpora, novi okvir

za državne potpore za istraživanje, razvoj i inovacije pruža više slobode za podršku

inovativnih malih i srednjih poduzeća. Ove reforme doprinose boljem integriranju

politika tržišnog natjecanja i Unutarnjeg tržišta. Učinkovitije reguliranje elektroničkih

komunikacija može doprinijeti razvoju digitalnih tehnologija u Europi, a bolje osmišljen

sustav intelektualnoga vlasništva može olakšati širenje inovacija na Unutarnjem tržištu.

Praćenje unutarnjeg tržišta ima za cilj dijagnosticiranje izvore prepreka na učinkovit rad

tržišta. Podaci prikupljeni u praćenju ključnih tržišta roba i usluga pridonose

poboljšanju upravljanja Unutarnjim tržištem te utječu na unapređenje upravljačkog

sustava EU. (www.ec.europa.eu, 2015.)

Instrumenti i mjere unapređenja upravljačkog sustava Unutarnjeg tržišta rade zajedno

kako bi se postigli ciljevi na visokoj razini, međusobno se podupiru i međusobno su

ovisni. Razvojem upravljanja postupno će se razvijati i Unutarnje tržište što će dovesti

do jačanja konkurentnog položaja Unije na svjetskoj razini i stvaranja društvenog i

gospodarskog napretka država članica i EU-a.

41

8. ZAKLJUČAK

Unutar europskog tržišta, robe, usluge, kapital i ljudi cirkuliraju slobodno kao na tržištu

jedne države, što je postignuto u razdoblju do 1993. godine usvajanjem stotina direktiva

koje su bile potrebne kako bi se uklonile sve prepreke koje su ograničavale slobodnu

trgovinu i kretanje. Te direktive se primjenjuju na razini zemalja članica kroz

nacionalno zakonodavstvo. Iako je u zadnjih 20 godina došlo do značajnih postignuća

na tom području, Unutarnje tržište EU još uvijek nije potpuno te je zbog nedostatka

zakonodavstva, administrativnih prepreka i nedovoljne primjene potrebno još puno

raditi kako bi se ostvarili zacrtani ciljevi.

Najveća postignuća su opći gospodarski napredak i olakšana mobilnost unutar Europske

unije u svrhu zapošljavanja ili obrazovanja, što je olakšano i sustavom priznavanja

profesionalnih kvalifikacija stečenih u drugim zemljama članicama. Za ostvarenje

Unutarnjeg tržišta je svakako doprinijelo i ukidanje carina, a među većinom zemalja i

granica što putovanje Europom čini lakšim nego ikada do sada. Kako bi jedno takvo

veliko tržište funkcioniralo, potrebno je uspostaviti sustave podrške na različitim

razinama i za poduzetnike i za potrošače, što je napravljeno kroz čitav niz zakonodavnih

i regulatornih instrumenata koji olakšavaju pristup europskom tržištu poduzetnicima, a

u isto vrijeme štite potrošače i pomažu im ostvariti njihova prava.

Institucionalni trokut EU-a koji čine Europska komisija, Parlament i Vijeće ministara

donose odluke na nadnacionalnoj razini samostalno, ili preko međuvladine suradnje

suradnjom zemalja članica. Preko zakonskog okvira donose se uredbe, propisi i akti koji

uređuju upravljanje Unutarnjim tržištem. Europske politike kao zajednička

vanjskotrgovinska i carinska politika pružaju smjernice razvoja čime se stvara okvir za

uspješno funkcioniranje tržišta i stvara se veće blagostanje za zemlje članice i veći

gospodarski napredak. Postupcima suodlučivanja, savjetovanja, pristankom Parlamenta

i proračunskim postupkom daje se pravo institucijama EU da zajedničkim naporima

odlučuju o važnim pitanjima Europske unije i pružaju potporu odlučivanju Unutarnjem

tržištu.

42

Vanjskim i unutarnjim determinantama prenosi se direktan utjecaj na upravljanje

Unutarnjim tržištem. Vanjske organizacije, Svjetska trgovinska organizacija,

Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Organizacija za ekonomsku surdadnju i

razvoj preko svojih upravljačkih sustava donose programe i mjere kojima se utječe na

vanjskotrgovinske tijekove, pruža se pomoć zemljama i stvara povoljna investicijska

klima čime se doprinosti suradnji između zemalja i stvaraju pozitivni ekonomski učinci.

Unutarnje determinante čine zakonodavni sustav EU-a, tržišno natjecanje i sustav

europskih politika te Unija pomoću tih determinanti učinkovito upravlja tržištem i pruža

zemljama članicama da se uključe u razmjenu roba i usluga kako bi se što efikasnije

ostvario profit i pružilo mogućnost zaposlenja državaljanima EU-a.

Bilanca Unutarnjeg tržišta nudi sustavan pregled instrumenata, programa i akata koje je

kroz povijest poduzela Europska unija kako bi osigurala potpuno ostvarenje tržišta. Da

bi bilo moguće ostvarenje Unutarnjeg tžišta Komisija je morala donijeti razne projekte i

mjere koji su doprinijeli razvoju tržišta i omogućili njegovo ostvarenje. Mjere i

instrumenti unapređenja sustava upravljanja sadržani su u zakonskim aktima te moraju

doprinijeti da se razvija upravljanje Komisije i ostalih institucija da donose učinkovitije

odluke za upravljanje Unutarnjim tržištem kako bi bio moguć razvoj tržišta i

međutrgovinske razmjene zemalja tržišta čime će se stvoriti veći ekonomski razvoj na

globalno razini i omogućiti širenje na nove članice i jačanje položaja Europske unije na

svjetskoj razini

Unatoč iznimnim postignućima u proteklim desetljećima Unutarnje tržište bez ikakvih

barijera još uvijek nije u potpunosti ostvareno. Mobilnost građana je u praksi često

ograničena kompliciranim procedurama za ostvarivanje socijalnih prava, poreznim

preprekama, nedovoljno razvijenim mehanizmima priznavanja pojedinih kvalifikacija ili

problemima prilikom otvaranja bankovnih računa. Poduzetnici su često obeshrabreni od

sudjelovanja u međunarodnim javnim nadmetanjima zbog kompliciranih pravila i

procedura koje provode neke zemlje, dok su potrošači još uvijek nepovjerljivi prema

kupovini u drugim zemljama, pogotovo putem Interneta. Mnoge od tih prepreka su

trenutno u fazi rješavanja te će Unutarnje europsko tržište do kraja ovog desetljeća

svakako biti sa znatno manje barijera nego što je slučaj danas.

43

LITERATURA

1.) Knjige:

1. Kandžija V., Cvečić I.: Ekonomika i politika Europske Unije, Rijeka 2010.

2.) Internet članci i dokumenti:

1. Kandžija, V., (2015), Izvori prava i institucije EU; Ekonomski fakultet Rijeka,

dostupno na:

http://oliver.efri.hr/~europe/regisoc/institucije.pdf (03. 09. 2015.)

2. Kandžija, V., (2015), II. Unutarnje europsko tržište i temeljni koncepti

ekonomskih politika u EU (2.dio), Ekonomski fakultet Rijeka, dostupno na:

http://oliver.efri.hr/~europe/mikrosustav/unutarnje.pdf (21. 05. 2015.)

3. Kandžija, V., (2015), V. Unutarnje europsko tržište i sustav europskih politika,

Ekonomski fakultet Rijeka, dostupno na:

http://oliver.efri.hr/~europe/makrosustav/vlekcija.pdf

4. Kandžija, V., (2015), II. Izvori prava i institucije EU, Ekonomski fakultet

Rijeka, dostupno na:

http://oliver.efri.hr/~europe/makrosustav/iilekcija.pdf (05. 09. 2015.)

5. Host, A., (2015), Politika i praksa u međunarodnoj razmjeni, Ekonomski

fakultet Rijeka, dostupno na:

http://oliver.efri.hr/~europe/skripta_NTB_recenzirana.pdf (30. 03. 2015.)

6. Dagen, T., (2014), Sudski aktivizam Suda Europske unije u pogledu izuzeća

primjene čl. 45. stavka 4. UFEU i hravtski realitet u primjeni takve prakse-

povreda slobode kretanja radnika?, Sveučilište u Osijeku, dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/file/193816 (03. 07. 2015.)

7. Čerin, M., (2011), Konzultacije ili ''direktive'' međunarodnog monetarnog fonda

u sklopu provedbi članka IV. Statuta MMF-a u Republici Hrvatskoj, Sveučilište

u Zagrebu, dostupno na:

http://web.math.pmf.unizg.hr/~cerin/mirjana%20cerin_mira2.pdf (12. 09. 2015.)

8. Štingl, K., (2013), Unutarnje tržište Europske unije i temeljne slobode, IUS,

dostupno na:

http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=14613 (31. 08. 2015.)

44

9. Maciejewski, M., (2015), Unutarnje tržište: opća načela, Europski parlament,

dostupno na:

http://www.europarl.europa.eu/ftu/pdf/hr/FTU_3.1.1.pdf (15. 09. 2015.)

10. Maciejewski, M., Pengelly, K., (2015), Sloboda poslovnog nastana i sloboda

pružanja usluga, Europski parlament, dostupno na:

http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_3.1

.4.html

11. Kolassa, D., (2015), Slobodno kretanje kapitala, Europski parlament, dostupno

na:

http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_3.1

.6.html (13. 09. 2015.)

12. Bendini, R., (2015), Europska unija i Svjetska trgovinska organizacija,

Europski parlament, dostupno na:

http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_

6.2.2.html (14. 09. 2015.)

13. Novak, P., (2015), Međuvladini postupci donošenja odluka, Europski parlament,

dostupno na:

http://www.europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.4

.2.html (13. 09. 2015.)

14. Pravni fakultet Tuzla, (2014), Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u

BiH:Koliko daleko možemo ići?, UNTZ, dostupno na:

http://ssrc.ibu.edu.ba/assets/ssrc/userfiles/files/edukacija/Tuzla-ZBORNIK-

15.09.2014.pdf (10. 07. 2015.)

15. Ekonomski fakultet Zagreb, (2015), Stupnjevi integracije tržišta, EFZG,

dostupno na:

http://web.efzg.hr/dok/pra/hhorak/Stupnjevi%20integracije%20tr%C5%BEi%C

5%A1ta.pdf (21. 05. 2015.)

16. Sveučilište u Zadru, (2015), Metode znanstvenih istraživanja, UNIZD, dostupno

na:

http://www.unizd.hr/portals/4/nastavni_mat/1_godina/metodologija/METODE_

ZNANSTVENIH_ISTRAZIVANJA.pdf (11. 09. 2015.)

45

17. Europski edukacijski forum, (2013), Kako se donose zakoni u EU i kakav je

njihov doseg, Večernji list, dostupno na:

http://www.vecernji.hr/eucionica/kako-se-donose-zakoni-u-eu-i-kakav-je-

njihov-doseg-593394 (15. 09. 2015.)

18. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, (2015), Međuvladina konferencija o

zajedničkom tržištu i EUROATOMU, MVEP, dostupno na:

http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/EUugovori/11957E_Ugovor_o

_osnivanju_EEZ-a_hrv.pdf

19. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, (2010), Pročišćene inačice Ugovora

o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije, MVEP, dostupno

na:

http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovori/111221-lisabonski-

prociscena.pdf (01. 09. 2015.)

20. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, (2001), Ugovor o Europskoj uniji,

MVEP, dostupno na:

http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/EUugovori/11992M_Ugovor_

o_EU-u_hrv.pdf (02. 09. 2015.)

21. Ministarstvo gospodarstva, (2015), Stavljanje proizvoda na tržište Europske

unije, MINGO, dostupno na:

http://www.mingo.hr/public/documents/Info%20bro%C5%A1ura%20Stavljanje

%20proizvoda%20na%20tr%C5%BEi%C5%A1te%20EU.pdf (01. 09. 2015.)

22. Europska unija, (2015), Bijela knjiga Europske unije, ESI, dostupno na:

http://www.esiweb.org/pdf/bridges/bosnia/EU_Bijelaknjiga.pdf (01. 09. 2015.)

23. Europska unija, (2013), Kako funkcionira Europska unija, EU, dostupno na:

http://eudirect.ipng.hr/_Data/Files/150713132340302.pdf (02. 09. 2015.)

24. Europska komisija, (2015), Steps towards a deeper economic Integration: the

Internal Market in the 21st Century, EC, dostupno na:

http://ec.europa.eu/economy_finance/publications/publication784_en.pdf (01.

09. 2015.)

25. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, (2004), OECD principi

korporativnog upravljanja, OECD, dostupno na:

http://www.oecd.org/daf/ca/corporategovernanceprinciples/34625094.pdf (13.

09. 2015.)

46

3.) Internet izvori:

1. Europska unija, (2015), Sud Europske unije, dostupno na:

http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/court-justice/index_hr.htm

(15. 09. 2015.)

2. Europska unija, (2015), Uredbe, direktive i ostali akti, dostupno na:

http://europa.eu/eu-law/decision-making/legal-acts/index_hr.htm (12. 09. 2015.)

3. Europski parlament, (2014), Kratki vodič o Europskoj Uniji, dostupno na:

http://europski-

fondovi.eu/sites/default/files/dokumenti/BAAA13001HRC_002.pdf (03. 02.

2015.)

4. Europski parlament, (2015), Zakonodavne ovlasti, dostupno na:

http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/20150201PVL00004/Zakono

davne-ovlasti (06. 09. 2015.)

5. Međunarodni monetarni fond (2015), The IMF and Europe, dostupno na:

http://www.imf.org/external/np/exr/facts/europe.htm (13. 09. 2015.)

6. Međunarodni monetarni fond, (2015), How the IMF Promotes Global Economic

Stability, dostupno na:

http://www.imf.org/external/np/exr/facts/globstab.htm (12. 09. 2015.)

7. Svjetska banka, (2015), What we do, dostupno na:

http://www.worldbank.org/en/about/what-we-do (06. 09. 2015.)

8. Ministarstvo financija, (2015), Svjetska banka, dostupno na:.

http://www.mfin.hr/hr/svjetska-banka (06. 09. 2015.)

9. Ministarstvo financija, (2015), Međunarodni monetarni fond, dostupno na:

http://www.mfin.hr/hr/mmf (12. 09. 2015.)

10. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, (2015), dostupno na:

http://www.gmo.hr/cro/Zakonodavni-okvir-o-GMO-u/Ostali-med.-sporazumi-

konvencije-i-organizacije/OECD/Organizacija-za-ekonomsku-suradnju-i-razvoj-

OECD (09. 06. 2015.)

11. Međunarodni monetarni fond (MMF), (2015), dostupno na:

http://limun.hr/main.aspx?id=33006 (06. 09. 2015.)

47

12. Šutnja administracije, (2012), dostupno na:

http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=13502 (12. 09. 2015)

13. Slobodna ekonomija, (2015), dostupno na:

http://blog.dnevnik.hr/ekonomijaeu/ (18. 09. 2015.)

48