ROSLUND i HELLSTRÖM

ZVIJERPrevela sa švedskoga

Lidija Škarica

Naslov izvornikaAnders Roslund & Börge Hellström

OdjuretCopyright © Anders Roslund & Börge Hellström 2004 Published by agreement with the Salomonsson Agency

otprilike četiri godine prije

3

NE BI SMIO.Netko dolazi. Sada.Preko brežuljka, pokraj dječjeg igrališta.Dvadeset metara dalje, možda trideset. Pokraj crvena cvijeća, na

lik onome kod ulaza u zatvor Säters, dugo je bio uvjeren da su to ruže.Ne bi smio.Nije mu to isti osjećaj kad je ovako. Nekako je slabiji. Kao da

je ukočen.Dvije su. Hodaju jedna pored druge i razgovaraju, prijateljice su,

prijateljice razgovaraju tako, i mašu rukama.Čini se da tamnokosa vodi razgovor. Sva je ushićena, želi reći sve

odjednom. Svjetlokosa uglavnom samo sluša. Možda je umorna. Ili je jedna od onih koje ne govore mnogo, koje ne trebaju biti u središtu pozornosti kako bi se osjećale živima. Možda je tako da jedna voli dominirati, a druga da se njome dominira. Zar nije uvijek tako?

Nije trebao drkati.Ali to je bilo jutros. Prije dvanaest sati. Možda i neće imati neku

ulogu. Možda se ni ne primijeti.Znao je to odmah čim se probudio. Da će mu večeras biti dobro.

Četvrtak je, a i zadnji put bio je četvrtak. Sunčano je i suho, i zadnji je put bilo sunčano i suho.

Imaju slične jakne. Tanke, bijele, od nekakva najlona, s kapuljačom na leđima, vidio je mnogo takvih samo od ponedjeljka. Obje su imale ruksak preko ramena. Ti ruksaci u kojima je sve samo na gomili

Roslund i Hellström

4

u jednom pretincu nisu mu jasni, nikad mu neće biti jasni. Vrlo su mu blizu, čuje im razgovor, njihov smijeh, sad se smiju istovremeno, ona tamnija glasnije, svjetlija opreznije, nije da se boji, samo se ne želi isticati toliko.

Bio je pažljiv u odabiru odjeće. Traperice, majica, šilterica, okrenut će je naopako, vidio je to, u parku je od ponedjeljka, šilterice se nose naopako.

»Bok!«Trgnule su se i zastale. Zavladala je tišina, onakva kad odjednom

zvuk na kojeg se nitko nije ni obazirao nestane, i prisili uho da sluša. Možda je trebao govoriti skånskim naglaskom. To mu dobro ide, nekad ga pomnije slušaju kad to radi, zvuči nekako važnije. Tri dana osluškivao je lokalne govore. Nikakav skånski. Nikakav norrländski. U ovom gradu govore nešto što bi se moglo nazvati književnim švedskim. Bez diftonga, s minimalno slenga. Poprilično sumorno. Zgrabio je šiltericu i okrenuo je, nabio je malo jače prema vratu, i dalje ju držeći naopako.

»Bok, cure. Smijete li vi biti vani ovako kasno?«Pogledale su njega pa jedna drugu. Spremale su se otići. Pokušao

je izgledati opušteno, zavalio se na klupu. Koja životinja? Vjeverica? Kunić? Auto? Slatkiši? Nije trebao drkati. Trebao se bolje pripremiti.

»Idemo kući. Zapravo i smijemo biti vani ovako kasno.«

—————

Zna da ne bi trebala govoriti s njim.Ne smije razgovarati s odraslim ljudima koje ne poznaje.Zna to.Ali on nije odrastao. Ne posve. Ne izgleda odraslo. Ne posve.

Nosi šiltericu. I ne sjedi kao odrastao muškarac. Odrasli ne sjede tako.Zove se Maria Stanczyk. Ima poljsko prezime. Iz Poljske je. Ne

ona, nego njezini mama i tata. Ona je iz Mariefreda.Ima dvije sestre. Dianu i Izabellu. Starije su od nje, gotovo udane,

i više ne žive s njima. Nedostaju joj, bilo je lijepo s dvjema sestrama kod kuće, a sada je ostala sama s mamom i tatom, a oni su sad mnogo nemirniji, stalno propituju kamo ide i s kim, kad će se vratiti kući.

Trebali bi popustiti. Ipak ima već devet godina.

ZVIJER

5

—————

Tamnija je progovorila. Ona s dugom kosom vezanom ružičastom vrpcom. Gotovo mu je odbrusila. Stranac je. Ima stav. Nadmoćno je pogledala svijetlu debeljucu. Tamna odlučuje, vidi to, osjeća to.

»Tako male djevojčice? Čisto sumnjam. Što vam može biti tako važno u ovo doba?«

Svijetla debeljuca mu je draža. Ima oprezne oči. Već je vidio takve oči. Usudila se, prvo je pogledala tamnu, a onda njega.

»Baš smo bile na treningu.«

—————

Maria dakako jedina govori. Ona uvijek kaže ono što one misle.Sad je njezin red. I ona će reći nešto.Ne izgleda opasno. Ni ljuto. Ima lijepu šiltericu, istu kao i Mar

win, njezin stariji brat. Zove se Ida i zna zašto. Jer je Marwin volio Emila. Mama i tata htjeli su je nazvati Ida. Ružno ime. Tako ona barem misli. Sandra je ljepše. Ili Isidora. Ali Ida… Kao da je vječno ruglo s tim imenom.

—————

Gladna je. Davno je jela, ručak je danas bio grozan, nekakvo meso s povrćem. Uvijek je gladna nakon treninga. Inače uvijek žure kući, na objed, a ne ovako, Maria govori, a ovaj s kapom stalno je nešto pita.

Nikakve životinje. Ni auto. Ni slatkiši. Nisu mu potrebni. Razgovaraju s njim. Sad zna da je to to. Ako razgovaraju s njim, uspio je. Pogledao je svijetlu debeljucu. Onu koja se usudila progovoriti, a on je mislio da neće. Onu koja je gola.

Nasmijao se. Uvijek to radi. To im se sviđa. Mogu se pouzdati u onog koji se smije. One uzvraćaju osmijeh onome koji se smije. Samo svijetla debeljuca. Samo ona.

»Znači bile ste na treningu? A što to trenirate, ako smijem radoznalo pitati?«

Svijetla se debeljuca nasmije. Znao je. Pogledala ga je. Pogledala je preko njega. Znao je. Zgrabio je kapu i okrenuo je tako da je šilt sada bio sprijeda. Naklonio se, skinuo je i zamahnuo njome iznad njezine glave.

Roslund i Hellström

6

»Sviđa li ti se?«Podigla je obrve i pogled a da nije pomaknula glavu. Kao da se

bojala da će udariti u neki nevidljivi strop. Sva se zgrčila i uvukla u sebe.

»Da. Lijepa je. Marwin ima takvu.«Samo ona.»Marwin?«»Moj stariji brat. Ima dvanaest godina.«Spustio je kapu. Prešao je nevidljivi strop. Odjednom ju je pogla

dio po svijetloj kosi. Glatka je i vrlo mekana. Stavio joj je kapu na glavu. Na glatku mekanu kosu. Crveno i zeleno lijepo joj pristaju.

»Lijepo izgledaš. Dobro ti stoji.«Nije ništa rekla. Tamna se upravo spremala reći nešto pa je po

žurio.»Tvoja je.«»Moja?«»Da, ako je želiš. Baš si lijepa s njom.«Odmaknula je pogled. Zgrabila je tamnu za ruku. Želi da odu

otamo, daleko od klupice u parku, daleko od ovog s crvenozelenom kapom.

»Ne želiš je?«»Želim.«»Onda izvoli.«»Hvala.«Naklonila mu se pregibajući koljena. To je danas tako rijetko.

Prije su to djevojke uvijek radile. Ali ne više. Sada svi moraju biti jednaki, nitko se više ne naklanja.

Tamna je šutjela mnogo više nego inače i sad je snažno zgrabila svijetlu debeljucu za ruku. Gotovo ju je otrgnula pa su obje posrnule.

»Dođi. Idemo. To je ionako samo neki tip s kapom.«Svijetla debeljuca pogleda prvo nju, pa njega, pa zatim opet nju,

i to prkosno.»Još malo.«Tamna povisi glas.

ZVIJER

7

»Ne. Idemo.«Okrenula se prema njemu i prošla rukom kroz svoju dugu kosu.»Osim toga, ružna je. Jedna od najružnijih koje sam ikad vi

djela.«Pokaže na crvenozelenu kapu, čvrsto držeći prst uperen u nju.

Životinja. Brzo. Mačka. Mrtva mačka možda. Imaju devet, najviše deset godina. Mačka će poslužiti.

»Niste mi rekle što trenirate.«Tamna stavi ruke na struk. Poput neke starije dame, i to takve

koja ga osuđuje. Poput one koju je uzeo u zatvoru, prvi put. Jedna od onih koja će odrasti i promijeniti se. On se ne može promijeniti. Ne želi se promijeniti. Takav je kakav jest.

»Gimnastiku. Treniramo gimnastiku. Gotovo smo stalno ondje. A sad idemo.«

Krenule su, prvo tamna, a za njom i svijetla debeljuca, ne jednako brzo ni odlučno. Vidi im leđa, njihova gola leđa, gole stražnjice, gola stopala. Potrčao je za njima, prošišao ih i stao pred njih ispruživši ruke.

»Što ti izvodiš?«»Gdje?«»Što gdje?«»Gdje trenirate?«Dvije starije dame prelaze preko brežuljka. Gotovo da su već

kod onog cvijeća koje nisu ruže. Vidi ih. Spustio je pogled, izbrojio do deset i zatim ga opet podigao. Još uvijek su ondje, no uskoro će skrenuti u drugom pravcu, prema fontani.

»Što ti, pobogu, hoćeš?«»Gdje trenirate?«»Što te briga?«Svijetla debeljuca ljutito pogleda prijateljicu. Maria opet govori

uime obje. Ona se ne slaže. Ona ne misli da moraju biti tako zločeste.»Treniramo u dvorani Skarpholm. Znaš za nju. Tamo je negdje

otprilike.«Pokazala je prema brežuljku i smjeru iz kojeg su upravo došle.

Roslund i Hellström

8

Mačka. Mrtva mačka. Ma koga briga za nju. Koga briga za životinje.

»Je li lijepa ta dvorana?«»Ne baš.«»Odvratnija je i od tebe.«Obje su zagrizle udicu. Čak ni tamna ne može šutjeti.I dalje stoji pred njima. Spustio je ruke.Prešao je rukom po crnim brkovima. Kao da ih mazi.»Znam za jednu novu dvoranu. Potpuno novu. Blizu je, tamo

kod one visoke zgrade, one bijele tamo, vidite li je? Poznajem vlasnika. I ja tamo idem. Možda biste htjele ondje trenirati? Cijeli klub, dakako.«

Ushićeno pokazuje prstom, one mu prate ruku, svijetla debeljuca znatiželjno, a tamna kurva onako bahato.

»Nema ondje nikakve dvorane, glupane. Neće ti proći.«»Jesi li bila tamo?«»Ne.«»Tako dakle. Ondje je potpuno nova dvorana. I nije nimalo

odvratna.«»Lažeš.«»Lažem?«»Lažeš.«

—————

Samo Maria govori. Uvijek samo ona govori. Nema pravo govoriti i u njezino ime. Ona ne želi biti tako zločesta. To radi samo zato što ona nije dobila kapu.

Ona mu pak vjeruje. Ona je dobila njegovu crvenozelenu kapu. Poznaje vlasnika dvorane. Njoj se ne sviđa dvorana Skarpholm, smrdi na ustajalo, a tepisi grozno zaudaraju.

»Ja ti vjerujem. Marwin mi je rekao da je tamo neka nova dvorana. Bilo bi lijepo trenirati ondje.«

—————

ZVIJER

9

Ida vjeruje da ondje zaista jest nova dvorana. Ona uvijek previše toga vjeruje. I to samo zato što je dobila ružnu kapu.

Zna kako izgledaju nove dvorane. Vidjela je jednu u Varšavi kad je bila ondje s mamom i tatom.

»Znam da ondje nema nikakve dvorane, glupane. Znam da je to laž. Ako ondje ne bude nikakve dvorane kad dođemo, reći ću mami i tati.«

—————

Dan je lijep. Sunčani, topli lipanjski četvrtak. Dvije kurvice hodaju pred njim kroz park. Ova tamna svačija je kurva. Svijetla debeljuca samo je njegova kurva. Kurve kurve kurve. Sa svojim dugim kosama, tankim jaknama i tijesnim hlačama. Nije trebao drkati.

Svijetla debeljuškasta kurva okrene se i pogleda ga.»Uskoro moramo kući. Večerat ćemo. Mama, Marwin i ja. Tako

sam gladna, uvijek sam gladna nakon treninga.«Nasmijao se. To im se sviđa. Posegnuo je za kapom na njezinoj

glavi i povukao je za šilt.»Ne brini, bit ćemo brzo gotovi. Obećao sam to. Uskoro smo

ondje. Pa ćete vidjeti sviđa li vam se. Ako ondje želite trenirati, ako vam miriše na novo, znaš kakav je to miris?«

Ušli su. Spavao je ondje tri noći. Bez problema je provalio unutra. To je podrum sa spremištem, no u njemu je samo smeće: kutije s kućanskim potrepštinama i knjigama, dječjim kolicima, policama za knjige iz IKEAe, tepisima i pokojom lampom. Samo smeće. Osim tamo u dnu, na broju trideset i tri dječji je bicikl, crni s pet brzina, prodao ga je za dvjesto pedeset kruna, cijeli podrum i usrani dječji bicikl.

Zgrabio ih je za ruke čim su ušli u podrum. Drži ih čvrsto, svaku u jednoj ruci, one vrište kao što uvijek sve vrište, pa ih grabi još jače. On je taj koji odlučuje. On odlučuje, a kurve vrište. Spavao je ondje tri noći, zna da nitko neće doći, ne navečer, ne tijekom noći. Dva jutra čuo je nekog u podrumu i u jednom od spremišta, a nakon toga tišina. Kurve mogu vrištati. Kurve će vrištati.

—————

Roslund i Hellström

10

Misli na Marwina. Misli na Marwina. Misli na Marwina. Na Marwinovu sobu. Je li sad ondje? Nada se da jest, da je u sobi. Kod kuće. Kod mame. Leži na krevetu i čita. To često radi navečer. Uglavnom džepno izdanje Paška Patka. Još uvijek. Prije toga čitao je Gospodara prstenova. Ali najdraži mu je Paško u džepnom izdanju. Sad leži ondje u sobi, u to je sigurna.

—————

Prokleti, prokleti tip s kapom. Prokleti, prokleti tip s kapom. Prokleti, prokleti tip s kapom.

Ne smije razgovarati s takvima. Mama i tata uvijek je to pitaju i ona uvijek kaže da nikad ne razgovara s njima. I zaista to ne radi. Prije se samo svađa s njima. Ida se ne usuđuje. Ali ona se usuđuje. Mama i tata naljutit će se kad saznaju da je razgovarala s nekim takvim. Ne želi to, ne želi da budu ljuti.

—————

Broj trideset i tri je najbolji. Ondje je pronašao bicikl. Ondje je spavao.Više ne viču. Svijetla debeljuškasta kurva plače, slina joj teče iz

nosa, a oči su joj crvene. Tamna kurva prkosno ga promatra, izaziva, prezire ga. Vezao im je ruke za jednu od bijelih cijevi koje idu duž cementnosivog zida. Vruća je, vjerojatno zbog protjecanja tople vode, peče im kožu pod rukama. Udaraju nogama prema njemu, i svaki put kad udare, on im uzvrati. Sve dok ne shvate. A onda više neće udarati.

Mirno sjede. Kurve će mirno sjediti. Kurve će čekati. On je taj koji odlučuje. Skinuo je odjeću. Majicu, traperice, gaće, cipele, čarape. Tim redom. Napravio je to pred njima. Ako bi odvratile pogled, udarao bi ih sve dok ne pogledaju. Kurve će gledati. Stoji pred njima, gol. Lijep je. Zna da je lijep. Ima isklesano tijelo. Mišićave noge. Čvrstu stražnjicu. Nema trbuha. Lijep je.

»Što kažete?«Tamna kurva plače.»Prokleti, prokleti tip s kapom.«Plače. Trebalo joj je neko vrijeme, ali sada je baš poput svih osta

lih kurvi.»Što kažete, jesam li lijep?«

ZVIJER

11

»Prokleti, prokleti tip s kapom. Želim ići kući.«Penis mu je u erekciji. On je taj koji odlučuje. Prilazi im i pri

bližava penis njihovim licima.»Lijep je, zar ne?«Nije trebao drkati. Napravio je to dvaput jutros. Moći će još

samo dvaput. Masturbira pred njima. Teško diše, udara svijetlu debeljucu kad odvrati pogled i svršava im po licu i kosi, sve je ljepljivo dok one tresu glavama.

Plaču. Kurve tako prokleto plaču.Skida im odjeću. Majice, mora ih poderati s obzirom na to da su

im ruke vezane uz toplu cijev. Manje su nego što je očekivao. Gotovo i nemaju grudi.

Skida s njih sve osim cipela. Ne cipele. Ne još. Svijetla debeljuca ima ružičaste cipele. Gotovo su lakirane. Tamna kurva ima bijele sportske cipele. Onakve kakve nose tenisači.

Spušta se dolje. Pred svijetlu debeljuškastu kurvicu. Ljubi joj ružičaste lakirane cipele, na vrhu, kod prstiju. Liže ih od prstiju duž cijele cipele, sve do peta. Skida ih. Njezino kurvinjsko stopalo tako je lijepo. Podiže ga, a ona umalo pada unatrag. Liže joj gležanj, stopala, dugo siše svaki od njih. Digne pogled prema njezinom licu, ona samo mirno plače, a on osjeti snažnu želju.

12

BUDI SE kad stignu novine. Svakog jutra. Prokleti tupi udarci o drveni pod. Sljedeća vrata, sljedeća vrata. Pokušala ga je sustići i zaustaviti, no uvijek bude prekasno, samo mu je uspjela vidjeti leđa nekoliko puta. Mladi dečko s konjskim repom. Ako ga ikad dostigne, objasnit će mu kako se osjećaju ljudi u nedjelju u pet ujutro.

Ne može više spavati. Okreće se, prevrće, znoji, mora, mora za spati, ne može više ovako, prije su uvijek bili krivi neki problemi, a sada, kad se napokon otarasila svih misli, napeta je u šest ujutro, prokleti dostavljač novina i njegov konjski rep.

Novine Dagens Nyheter nedjeljom su debele poput Biblije. Leži i drži te novine, traži riječi, ima previše teksta, ne može sve to pohvatati, sve te zanimljive vijesti o zanimljivim ljudima koje bi trebala pročitati, ali nema snage, i koje slaže na gomilu kako bi ih poslije pročitala, no nikad to i ne napravi.

Nemirna je. Sve ovo vrijeme. Novine, kava, zubi, doručak, krevet, posuđe, opet zubi. Nije ni pola osam u nedjeljno lipanjsko jutro, sunce blješti kroz rolete, ali ona okreće lice, ne podnosi više svjetlo, previše je ljeta, previše ljudi koji drže druge ljude za ruku, koji spavaju pored drugih ljudi, koji se smiju, igraju, vole, ne može se više nositi s njima, ne sada.

Ide u podrum. U spremište. Ondje je mračno, osamljeno, prljavo.Zna da će tamo imati posla za barem dva sata. Onda će već biti

pola deset.Prvo što je primijetila jest da je brava obijena. Isto kao i na su

sjednim spremištima, mora saznati čija su, trideset dva i trideset četiri,

ZVIJER

13

sedam godina je u ovoj zgradi, a nikad ih nije vidjela. Sada imaju nešto zajedničko, svi posjeduju obijene brave. Sada mogu razgovarati jedni s drugima.

Zatim bicikl. Bolje rečeno, nedostatak istog. Jonathanov crni, skupi bicikl s pet brzina. Onaj koji je namjeravala prodati za najmanje petsto kruna. Sad ga mora nazvati, kući kod njegova tate, bolje da mu kaže sada pa da se stigne smiriti dok se on ne vrati.

Poslije nije mogla vjerovati da nije vidjela. Da je razmišljala o tome tko posjeduje spremišta trideset dva i trideset četiri, da je razmišljala o Jonathanovom crnom mountainbikeu. Kao da nije htjela vidjeti, nije mogla vidjeti. Kad su je policajci ispitivali, počela se histerično smijati na pitanje što je prvo ugledala kad je otvorila spremište. Prvi, najvažniji dojam. Dugo se smijala, sve dok nije počela kašljati, smijala se i kroz suze objašnjavala kako joj je prva i jedina pomisao bila da će Jonathan biti tužan što mu nema crnog bicikla, što neće moći kupiti TV igricu koju mu je obećala kupiti od tog novca, od barem petsto kruna.

Nikad prije nije vidjela smrt, nikad se nije susrela s neživim tijelima koja su zurila u nju bez daha.

Jer upravo su to radile. Gledale su je. Ležale su na cementnom podu, no glave su im bile položene svaka na svoj lonac s cvijećem, poput nekakvih čvrstih jastuka. Bile su male djevojčice, mlađe od Jonathana, nisu imale više od deset godina. Jedna je bila svjetlokosa, druga tamnokosa. Bile su krvave, po licu, grudima, preponama i bedrima. Sasušena krv bila je posvuda, osim na stopalima, ona su bila lijepa, gotovo kao da su oprana.

Nikad ih prije nije vidjela. Ili možda… Živjele su tako blizu. Morala ih je vidjeti nekada. Možda u dućanu. Ili u parku. U parku je uvijek mnogo djece.

Ležale su na podu njezina spremišta tri dana. Tako je rekao mrtvozornik. Šezdeset sati. Imale su tragove sperme u vagini, anusu, po tijelu i kosi. Rodnica i anus pretrpjeli su takozvano nasilje oštrim predmetom. Uguravan je nekakav oštar predmet, vjerojatno metalni, što je dovelo do snažnog unutarnjeg krvarenja.

Možda su išle u istu školu s Jonathanom. Uvijek je toliko mnogo djevojčica na školskom igralištu, sve izgledaju slično, djevojčice su takve.

Roslund i Hellström

Gole su. Odjeća je na podu uz njih, točno pred vratima spremišta. Komad po komad, posložen kao za izložbu. Jakne su presavijene, hlače zavrnute, majice, gaćice, čarape, cipele, vrpce za kosu, sve je uredno posloženo, svaki komadić zasebno je položen, dva centimetra između svakog, dva centimetra do sljedećeg komada.

Gledale su je. Ali nisu disale.