ANNE I SERGE GOLON

U ISKUŠENJUby:goblinka

LA TENTATION D'ANGELIQUE

PRVI DIONIZOZEMĆEVA POSTAJA GLAVA IIz šume dopre zvuk indijanskog bubnja. Kotrljao se potonuo i ritmićan kroz sparan zrak koji je pritiskao drveće i rijeku.Joffrev de Peyrac i Anđelika zaustave se na obali. Naćas su nepomićno stajali i osluškivali. Bubanj je odjekivao muklo i snažno. Izbijao je iz krošanja u punim i blagim notama i u taćnim razmacima kao otkucaji snažnog srca. I tako je priroda, nepomićna i ustajala pod isparavanjima neobićno vrućeg dana, nagovještavala da u svojim njedrima krije ljudska bića.Anđelika nagonski posegne za rukom svoga muža koji joj je stajao uz bok.— Bubanj? — šapne. — Sto to bubnjanje znaći?— Ne znam! Prićekajmo.Još ne bijaše pala noć. Tek se poćelo mraćiti. Rijeka je bila nalik na ogromnu ploću od potamnjelog srebra. Anđelika i njen muž, grof de Peyrac, stajali su ispod svoda od johinih krošnji, na samom rubu rijeke.Malo podalje, slijeva, na pješćaku dražice sušili su se ćamci napravljeni od brezove kore i premazani smolom.Dražica se pružala u luku u koji se usjekao oštar rt, dok su u dnu zaljeva crne i visoke hridi, obrasle cerom i brijestom, tvorile ugodnu hladovinu.Tu su Indijanci podizali logor. Ćulo se kako lome grane da bi od njih. sagradili kolibe i naložili vatru. Već se plavićasti oblak dima dizao iz šume i bezbrižno se širio nad mirnom, površinom vode.Anđelika brzam i lakim pokretom glave pokuša otjerati roj kukaca koji su se ućas stvorili tu zujeći oko nje. Istim pokretom htjede također otjerati i neodređeni strah koji se u njoj javio ćuvši ono mumljanje bubnja što je dopiralo iz šume.— Vrlo ćudno — reće ona gotovo i ne razmislivši. — Sreli smo vrlo malo ljudi u onih nekoliko sela plemena Abenakis dok smo se spuštali tokom Ken-nebeca. Jedino smo na djecu, žene i starce nailazili.

— Zaista. Svi su divljaci krenuli na jug radi prodaje krzna.— Ali to nije jedini razlog. U karavanama i ćamđma koji se kreću prema jugu, kao i mi, uglavnom smo sretali žene. Oćito je da su one krenule u trgovinu. Ali gdje su ljudi?De Feyrac je pogleda. U oćima mu se javi neodređen izraz. I njega je zaokupljalo to isto pitanje i isti mu se odgovor nametao kao i njoj. Nisu li muškarci indijanskih plemena krenuli na neki tajni sastanak da se dogovore o ratnom pohodu? Ali o kakvom se ratu moglo raditi i protiv koga?On se bojao te svoje sumnje naglas izreći, stoga je šutio.Sve je bilo mirno. Nigdje nikakvog znaka koji bi pobuđivao strah. Danima su već putovali bez ikakvih neprilika. Primićući se obalama oceana i nastanjenim krajevima sva su srca kucala radosno i s mladalaćkim nestrpljenjem.— Gledajte! — reće Pejrrac naglo se trgnuvši. —Evo što je izazvalo udaranje bubnjeva. Posjeta!Tri su ćamca izbila iza oštrog rta što im se nalazio sućelice, kliznula naprijed i uplovila u malu dražicu.Po naćinu na koji su izbili iza rta bilo je oćito da će zaploviti uzvodno Kennebecom, a ne nizvodno kao Sto je u to doba godine ćinila većina ćamaca.Peyrac i Anđelika pođu nekoliko koraka naprijed i zaustave se n-a Bamom rubu žala, na mjestu gdje8 je prljava pjena sitnih valova ostavila tamne mrlje ria finoj pržini. Grof nabra malko obrve i pogleda pridošlice.Ubrzo se pokazalo da se Indijanci, što su se nalazili u ta tri ćamca, namjeravaju zaustaviti. Oni su podigli svoja kratka vesla s kojih je kapala voda, a zatim su kliznuli u vodu da bi dogurali svoje ćamce do obale.— Ovo sii svakako muškarci, a ne žene — primijeti grof de Peyrac.Odjednom se prekine i zgrabi Anđeliku za ruku.U jednom ćamcu primijeti tamnu priliku odjevenu u crnu mantiju koja se zatim spustila u vodu i krenula prema vrbama na obali.— Iusovac. — reće Anđelika Šapatom.Nju je takav strah pri tom spopao da umalo nije udarila u bijeg da bi se skrila u dubokoj šumi.Po njenim prstima što ih je držao u svojoj ruci grof je osjetio tu njenu nagonsku želju.— Ljubavi moja, što ste se tako prestrašili jednoga isusovca?— Ta vama je poznato mišljenje što ga o nama ima otac Orgeval. On nas smatra opasnim osvajaćima,da ne kažem podanicima samog nećastivog.— Dok nam dolazi u svojstvu posjetioca, mi moramo ostati mirni.Uto je s druge strane vođe Crnorizac brzim korakom krenuo duž obale. Među smaragdnim prelijevi-ma stabala njegov se vitak i visok lik gibao hitrinom neuobićajenom u tom kraju koji se ćinio kao da ga je pritisla i kao da je već utonuo u izmaglicu sumraka ispunjenog ćeznutljivošću. Taj je lik pripadao Ćovjeku mladom i punom životne snage, ćovjeku koji ravno ide svom cilju ne obazirući se na zapreke, baš kao da ih i ne vidi.

Približivši se logoru, naćas ga je nestalo s vida. ćinilo se kao da je teška tišina pritisnula logorske vatre. Zatim su ćuli zvuk koraka španjolskog vojnika obuvenog u ćizme, a odmah iza njega pojavi se visoki9 orni lik, tako reći, nadohvat ruke, među baršunastoiB krošnjom vrba.— Pa to nije on — promrsi Pevrac između zubi. — Pa to nije otac Orgeval!Gotovo je bio razoćaran.Pridošlica je bio visoka rasta*! vitka lika. Izgledao je vrlo mlad. Ako se ima u vidu da naukovanje u isusovaćkom redu traje prilićno dugo, njemu nije moglo biti manje od trideset godina. Uza sve to, iz njega je izbijala neka nesvjesna ljupkost dvadesetogodišnjaka. Imao je plave kose i bradu, a oći gotovo bezbojne. Lioe bi mu bilo blijedo da ga nije sunce, taj neprijatelj ljudi njegove puti, obdarilo tamnim pjegama po ćelu, obrazima i nosu.On se ukipi primijetivši grofa i njegovu ženu. Stojeći tako na par koraka od njih trenutak ih je netremice posmatrao položivši jednu od svojih mršavih i nježnih ruku na križ što mu je, viseći o vratu na ljubićastoj vrpci, poćivao na grudima, dok se drugom podupro o štap ćija je jabućica bila ukrašena srebrenim križem.Na Anđeliku je napravio dojam vrlo otmjene osobe poput onih vitezova ili ratobornih arhanđela što ih se viđa po prozorima francuskih katedrala.— Ja sam otac Filip de Guerande — izjavi isusovac ljubaznim glasom. — Pomoćnik sam oca Seba-stijana Orgevala. Doenavšt da ste krenuli niz Ken-nebec, gospodine grofe, moj. mi je pretpostavljeninaredio da vas u njegovo ime pozdravim.. — Zahvaljujem mu na dobrim namjerama — otpovrne de Pevrac.Španjolcu što se pod ufđcajem isusovćeve pojave bio sasvim ukrutio, grof. dade znak da se udalji.— 2ao mi je, oće, što vam ne mogu pružiti nekobolje gostoprimstvo no što je ovo logorsko. Međutim,vjerujem da ste naviknuti na ovu vrst neudobnosti.Hoćete li da se približimo vatrama? Dim će nas donekle zaštititi od komaraca. Ćini mi se da je jedan odvaže braće kazao kako u Americi nije potrebno na-10 vlaćiti na sebe kostrijet jer komarći i razni drugi kukci u potpunosti zamjenjuju patnje što ih ona nanosi. Isusovac se osmjehne.— Sveti otac Breboeuf je autor te šale — priznana kraju.Posjedaše nedaleko skupine koja se užurbano'prihvatila priprema oko većere i prenoćišta.Ali ipak nešto postrance.Joffrev jedva primjetnim stiskom ruke zadrži Anđeliku koja se htjela udaljiti. Želio je da i ona prisustvuje razgovoru. Ona sjedne pokraj njega na oveću stijenu obraslu mahovinom. Njoj je, zahvaljujući njenu ženskom nagonu, bilo odmah jasno da se otac Guerande pravi kao da je ne primjećuje.

— Predstavljam vam svoju suprugu, groficuPevrac de Morens d'Irristru — reće Joffrev ljubaznim.i vedrim glasom.Mladi isusovac kimne glavom u smjeru gdje se nalazila Anđelika. Ućinio je to hitro, gotovo mehanićki. Nakon toga se okrenuo i pogled mu se izgubi na glatkoj površini vode koja je bivala sve tamnija i u ćijim su se dubinama palili odsjevi brojnih crvenih vatara što su gorjele na obali.Tamo sućelice, Indijanci što sa doveli isusovca spremali su se na prenoćište.De Pevrac predloži da ih se pozove da se zajednićki okrijepe smetinom i purama što su se već pržile na žaru, te maloprije ulovljenim, lososima što su se, obloženi lišćem, pirjali u pepelu.Otac Guerande nijećno odmahne glavom napomenuvši da su Kennebasi vrlo nedruželjubivo indijansko pleme. Oni se ne žele miješati sa strancima.Anđelika se odjednom sjeti Rose-Anne, male Engleskinje koju bijahu poveli sa sobom. Potraži je oćima i ne opazi je. Kasnije je doznala da ju je Cantor, ćim je primijetio isusovca da dolazi, odveo da je ovaj ne bi vidio. On je, prebirući.po gitari da bi zabavio djevojćicu, strpljivo ćekao u cestaru, da se razgovori s isusovcem završe.11 — Znaći — najzad se javi otac Gueranđe — viste proveli zimu usred Appalaches planina, gospodine?Jeste li patili od skorbuta? Je li vas mućila glad?Jeste li izgubili kojega od svojih ljudi?— Nisam, niti jednoga! Bogu neka je hvala!Redovnik se trgne. Na usnama mu se pojavi osmijeh ćuđenja.— Mi se veoma radujemo kad ćujemo da hvaliteGospoda, gospodine de Pevrac. Pronose se glasovi dani vama ni vašim ljudima nije stalo do pobožnosti. Davi vrbujete za sebe ljude bez obzira da li su krivovjerci, ravnodušnici, razbludnici. Prića se da međunjima ima i takvih kojima je oholost sasvim smutilaglavu, koji se ne sustežu da svakom prilikom hule iproklinju Boga — neka je blagoslovljeno njegovo sveto ime?Pokretom ruke isusovac odbije vrć svježe vode i zdjelicu s pećenicom ćime ga je ponudio Yann La Couennec, mladi Bretonac koji je kao štitonoša služio kod grofa, de Pevraca.„Bal Šteta", pomisli Anđelika koja oćito nije gajila osjećaja poštovanja prema isusovcima, „ove isusovce ne možeš pređobiti jelom i pićem... Nekad se otac Masserat pokazao većim rnekušcem."— Okrijepite se, oće — de Peyrae ponudi gosta.Isusovac odmahne glavom.— Mi smo jeli u podne. To nam je dovoljno zaćitav dan. Ja jedem malo. Kao Indijanci... Ali viniste odgovorili na moje pitanje, gospodine... Da livi namjerno vrbujete ljude među svijetom koji se

protivi naućavanju Crkve?— Istini za volju, oće, ja tražim od svakoga onoga koga uzmem u službu da zna kako treba rukovatioružjem, sjekirom i ćekićem, tražim da je otporanna zimu, na glad, na napore i borbe, ukratko da sezna suprotstaviti svim nedaćama, i to bez prigovora,da mi je vjeran i potćinjen za vrijeme dok traje našugovor, tražim da izw?iva Sto bolje umije naloge kojemu povjerim. Ali siko je uz to pobožan i bogobojazan nimalo se tome ne protivim.12 — Uza sve to, vi niste podigli križ niti u jednomnaselju koje ste osnovali.Pevrac ništa ne odgovori.Odsjevi na blistavoj površini vode što ih je stvaralo sunce na zalazu kao da su palili u njegovim oćima malko podrugljivo svjetlo, vrlo dobro poznato Anđeliki. Međutim on nije gubio strpljenje i izgledao je nadasve prijateljski raspoložen.Isusovac je bio tvrde glave.— Smatrate li da među vašim ljudima ima takvih koje bi taj znak, taj prekrasan znak ljubavi,žrtve, taj znak, rekoh, mogao povrijediti, mogao ćakrazgnjeviti?— Možda.— Ako među vašim svijetom ima bića, kao Stomi se crni da bi mogao biti ovaj mladi ćovjek otvorena i poštena lica što me je ponudio jelom, bića koja,sjećajući se-svog djetinjstva ispunjenog pobožnošću,gaje u svojim srcima ljubav za taj znak uskrsnuća,vi, biste ih namjerice ostavili bez pomoći njihove svete vvj ere?— Ljudi su uvijek prisiljeni na razna odricanjaćim pristanu da žive s raznolikom družinom, u teškim prilikama i ponekad na vrlo ogranićenom prostoru. Nisam ja pozvan da vam skrećem pažnju nato koliko je ljudska narav nesavršena i da je potreb-mo praviti ustupke da bi se živjelo u slozi,— Ne iskazivati smjernu pokornost Stvoritelju ine utjecati mu se molitvom ćini mi se da su to krajnji ustupci i, ako baš želite znati, grešni ustupci. Panije li to razlog što vi, gospodine de Pevrac, tako neznatnu važnost pridajete duhovnoj pomoći? Rad bezbožanskog blagoslova koji ga okrepljuje, ne znaći ništa. A što su djela bez božanske milosti koja ih posvećuje? Ništa! Prazna omotnica! Vjetar! Ništavilo! Abožanska milost ne može biti podijeljena nikome tko

ne priznaje Boga za gospodara svih svojih ćina, tkone poštuje njegove zakone, tko mu u svakidašnjimmolitvama ne nudi plodove svojih napora.13

— Pa ipak, apostol Jakov je pisao: „Jedino sudjela važna..."De Peyrac ispravi malko svoja prsa koja kao da se bijahu ispraznila pod bremenom razmišljanja. Iz jednog džepića svojega prsluka od kože izvuće cigaru od smotanog lišća i zapali je na ugarku što mu ga je žustro pružio mladi Bretonac, koji se odmah potom neupadljivo povukao.Filip de Guerande doćeka taj grofov citat hladnim i lukavim osmijehom, osmijehom protivnika koji odaje priznanje dobro odmjerenom udarcu. Ali on ne pokaza da se s njim slaže.Anđelika je šutjela i nervozno grickala nokat svog malog prsta. Sta taj isusovac misli o sebi? Kako se usuđuje tim tonom obraćati Joffrevu de Pevracu? Ali u isto vrijeme zapljusnu je sjećanja iz njena djetinjstva, iz vremena provedenog u samostanu, mućna sjećanja, o podložnosti što ju je svako svjetovno biće osjećalo prema svećenstvu,'a bilo je i oćito i poznato da se isusovci nikoga nisu bojali, pa ćak ni kralja ni pape. Oni su osnovani da bi obućavali i na uzdi držali silnike ovoga svijeta. Zamišljena, promatrala je svojim velikim oćima isusovćevo ispijeno lice te ju je ova njegova nenadana i neobićna posjeta usred amerićke šume sjetila prastarih mora koje su mućile Stari svijet: strah od svećenika, predstavnika mistićne moći. Zatim joj oći skrenu ik licu njena muža i ona olakšano odahne. Jer on je uvijek izmicao i uvijek će izmaći toj vrsti uticaja. On je bio sin Akvitanije, nasljednik nekakvog slobodoumnog poimanja bivst-vovanja, bio je potomak pradavnih vremena i pagan-skih civilizacija. On nije bio sazdan od iste tvari kao ona i taj isusovac, on nije bio nepokolebljivo privržen vjerovanju, on mu je izmicao. Zato ga je i ljubila onako ludo. Ćula je kako odgovara jednolićnim glasom:— Oće, kod mene se moli svatko po svojoj volji,a što se drugih tiće, ne ćinf li vam se da ih dobroobavljen rad oplemenjuje? •14 Isusovac je nekoliko trenutaka razmišljao, a onda polako odmahne glavom.— Ne, gospodine,' ne. Lako je u tim opasnim iglupim zastranjivanjima prepoznati mudrovanja kojabi se htjela odijeliti od crkve — reće a potom nastavidrugim tonom. — Vi ste iz Akvitanije. U Kanadu iliAkadiju doselilo je dosta vrijednog svijeta iz vašegkraja. U Pentagouetu barun Saint-Castine je oćistiood Engleza ćitavu obalu Penobcota. On je pokrstiopoglavicu Etchevininsa. Indijanci ga smatraju ćlanomsvog plemena.

— Istina, Castine je moj susjed u GouldsboroU;Poznam ga i cijenim — reće Peyrac.— Koga još od Gaskonjaca imamo u našoj koloniji? — ponovo će otac de Guerande dobrodušno raspoložen. — U Vauvenatu, na obali rijeke Saint-Jeansmjestio se...— Jedan gusar koji je proizišao iz moje škole.— Može biti! On je vrlo privržen francuskoj stvari i najbolji je prijatelj gospodina de Villedavrava,guvernera Akadije. Na sjeveru, u Cataracouiu, živigospodin de Mors'ac. Na kraju, treba njima nadodatii ime našega ljubljenoga guvernera, gospodina deFrontenaca.Peyrac je mirno pušio. Ćinilo se kao da kimanjem glave prati isusovćevo izlaganje. Anđelika nije mogla prodrijeti u njegove misli. Između caklastog lišća golemih hrastova koji su se nadnijeli nad njima, probijala se svjetlost sumraka kroz guste zelene krošnje poprimivši pri tom zeleni odsjaj koji je davao licima blijedu boju i isticao sjene. Obalu je sada preplavila zlatna, a dražicu kositrena boja. Nekom ćudnom igrom vode i neba, bilo je vidljivije nego maloprije. Lipanjske su većeri bile blizu, uskoro će sumrak prodrijeti duboko u noć i s njom dijeliti njeno carstvo, uskoro će nastupiti godišnje doba kad i ljudi i životinje tek nekoliko sati posvećuju snu.Na vatru su nabacane goleme crne gljive, osušene i okrugle poput lopti. Izgarajući, one su širile15 oštar i šumski miris koj; je imao tu dobru osobinu da razgoni komarce. S tim se mirisom miješao miris duhana što se dimio sa svih lula. Skrivena na obali Ken-nebeca, dražica je bila ispunjena maglom i mirisima. Anđelika prijeđe rukom preko ćela i naćas prste zarije u bujnu pozlaćenu kosu, oslobodi vlažne slje-pooćice u nastojanju da se malko osvježi i da se oslobodi brige. Njene su se zjenice sa živim zanimanjem zaustavljale sad na jednom sad na drugom ćovjeku. Njihov je razgovor pratila vrlo pažljivo, poluotvorenih usana. Međutim, bila je zatećena onim što se krilo iza njihovih rijeći Uto otac de Guerande prijeđe unapad:— Možete li mi objasniti, gospodine de Peyrac,kakvom slućaju treba pripisati, ukoliko vi niste neprijateljski raspoloženi prema Crkvi, to što su svi ćlanovi vaše naseobine u Gouldsborou hugenoti?— Vrlo rado, oće. Pa slućaj me je zaista naveojednoga dana da bacim sidro u blizini La Rochellea,i to baš u trenutku dok je ova šaćica hugenota bježala ispred kraljevih dragona kojima je bilo naređenoda ih pozatvaraju. Ja sam ih ukrcao na brod zato daih istrgnem sudbini koja mi se ćinila strašnom. Primivši ih jednom na brodu, nisam znao što bih s njimate sam ih doveo u Gouldsboro da obrađuju moje po

sjede i tako mi plate prijevoz.

— A zašto ste ih istrgli pravdi francuskoga kralja?— A zar ja to znam? — otpovme đe Pevrac po-prativši te rijeći neusiljenim pokretom i svojim, kaoobićno, zajedljivim osmijehom. — Možda zato što jeu bibliji napisano: Onoga tko je osuđen, onoga kogavode u smrt, spasi ga!— Vi se služite citatima iz biblije?

— Pa biblija je sastavni dio svetih knjiga.— Samo Sto je, po mom mišljenju, opasno zaražena jevrejskom vjeroispoviješću.— Pa to je oćito — odgovori de Pevrac i prasneu smijeh.16 Na veliko Anđelikino iznenađenje otac se de Guerande također nasmije. lik mu je sada izgledao manje napet.— Pa da, oćito je — ponovi isusovac priznajućitime glupost koju je sam izrekao — ali, gospodine,danas Sveto pismo naprosto vrvi od zabrinjavajućihpogrešaka i naša je dužnost da s podozrivošću motrimo na sve one koji se neoprezno na njih pozivaju.Naćas se zaustavi, a onda upitai.— Gospodine de Pevrac, tko vam je dao poveljukojom ste stekli prava na zemlju u Gouldsborou? Nijeli vam je dao francuski kralj?— Nije, oće.— A tko onda? Da vam je nisu dali Englezi izZaljeva Massachusettsa koji se nemajući na to pravosmatraju gospodarima ovih obala?De Pevrac spretno izbjegne aamku.— Ja sam sklopio savez s Abenakisima i Mohi-kancima.— Svi ti Indijanci su podanici francuskog kralja.Većina ih je pokrštena i oni nisu smjeli ni u kom slućaju preuzeti takve obaveze a da o tome ne obavijeste 'gospodina de Erontenaca.— Pa onda i ih vi o tome obavijestite...Njegovo je ruganje poćelo biti zajedljivo. Grofse na neki poseban naćin okruživao dimom što je sukljao iz njegove cigare, a to je bio znak po kojemu se moglo zakljućiti da je postao nestrpljiv.— Pa ćini mi se da moji ljudi u Gouldsborou nisuprvi hugenoti ikoji su kroćili nogom na ove obale.

Gospodina cta Montsa je nekad poslao ovamo kraljHenriklV.— Pustimo na miru prošlost. Što se današnjicetiće, evo vas tu bez povelje, ,bez dušobrižnika, besvjeronauka, bez narodnosti. Vi ste bacili oko na ovakrajeve i vi sami već posjedujete više stanica, trgo>-vaćkih punktova i stanovništva nego ćitava ETrancu-ska koja je već dugo vremena njihov vlasnik. Vi sami,vi sami u jednom liku. Je li to dobro?172 Anđelifca u Iskušenju VUC Bey*ac napravi pokret kao da se sa svim tim slaže.— Vi sami — ponovi isusovac ćije oći boje ahaitaiznenada sijavnuše. — Oholost! Oholost! To je neokajivgrijeh Luciferov. Nije li istina da je on htio biti slićanBogu? On je cijenio samo svoju velićinu i svoje cšt-r'oumlje! Da nije to možda i vaš nauk?— Strepim od pomisli da gradim svoj nauk natako strašnom uzoru.— Vi izmićete, gospodine. Pa ipak onaj što jesam htio dokućiti sve znanje ovoga svijeta i za svojuvlastitu slavu, Ikakvu je sudbinu doživio? Budući daje bio samo poćetnik u umijeću vraćanja, izgubio jenadzor nad. svojim znanjem, i to je bio smak svije-tova.— I tako se Lucifer zajedno sa zlim anđelimastrmoglavio u zvjezdanoj kiši — prošaputa grof dePevrac. — I sad su se pomiješali sa zemljom zajednos& svojim tajnama. Mali nacereni duhovi koji na dnurudnika ćuvaju zlato i skupocjene kovine. Vama sigurno nije neznano, oće, vama koji ste, nema sumnje,proućavali tajne Kabbale, kako se u tajnovitom jeziku zovu ćete demona što ih tvore ti sitni dusi, tidusi zemlje?Svećenik se ispravi i zagleda se u grofa iskrićavim pogledom u kojemu se miješalo nepovjerenje s nekom vrsti zahvalnosti ćovjeka upućenog u ma-— Pratim vaše izlaganje — odgovori isusovacsporim i sanjalaćkim glasom. Ponekad se zaboravljada eu se neki nazivi, koji su nekad oznaćavali nekeod đavoljih ćeta, sasvim utopili u obićnom govoru.Tako su duhovi vode, ili vile i vilenjaci, tvorili .ćetupohotnika, duhovi zraka, ćetu silfa, domaći duhovi,ćetu plašLjivaca, dok su se duhovi zemlje, ti nakaznipatuljćići zvali...— Buntovnici — reće de Pevrac smješkajući se.

— Istinski sinovi nećastivog — promumlja isusovac.18 Anđelikine su oći, u strahu, promatrale sad jednog sad drugog sugovornika tog neobićnog razgovora.Gotovo nesvjesno stavi svoju ruku na muževljevu da bi ga upozorila na opreznost.Da ga upozori! Da ga zaštiti.' Da ga zadrži...! Usred amerićke šume prikradale su se iste prijetnje kao nekad u tuluiškoj palaći. Inkvizicija! A Joffrey de Pevrac se smješkao istim onim podrugljivim osmijehom koji je isticao brazgotine njegova izranjehog lica.Isusovćev pogled okrzne mladu ženu.„Hoće li on kazati, sutradan kad se vrati s pohoda u indijanski kraj: Jest, ja sam ih vidio! Oni su upravo onakvi kakve su nam Ih opisali! On, ćovjek opasna i istanćana duha, a ona žena lijepa i putena kao Eva, pokreta neobićno slobodnih, nigdje viđe-nih...„Hoće li on kazati: — Jest vidio sam ih kako stoje na obali rijeke a likovi im se odražavali u plavoj vodi Kennebeca, vidio sam ih (kako stoje među drve-ćem. On, crn, tvrd i podrugljiv, ona sjajna. Vezani su jedno s drugim/ ćovjek i žena, vezani nekim ugovorom ... Oh o kakvom li se to ugovoru radi? — reći će on tresući se ocu Orgevalu.,,I ponovo će moćvarna 'groznica tresti tog jadnika kojega je tako ćesto napadala. — Jest, vidio sam ih. Dosta dugo sam se zadržao s njima. Obavio sam zadatak što ste ga pred mene postavili i iskušao srce tog ćovjeka... Međutim, sad sam potpuno srvan."— Vi ste ovamo došli da tražite zlato! — rećeisusovac suzdržanim glasom. — I vi ste ga pronašli...!Vi ste došli ovamo da ljude u ovim primitivnim i jošnetaknutim krajevima natjerate da se klanjaju zlatnom teletu...— To sad prvi put ćujem. Još me nisu optuživali radi idolopoklonstva!*— otpovme de Pevrac pras-nuvši u veseli smijeh. Oće, zar ste zaboravili da jejoš prije sto pedieset godina patar Tritheim propovijedao u Pragu kako je od zla.ta bila sazdana dušaprvog ćovjeka?* 19 — Ali cn je isto tako tvrdio da zlato, u biti rađa,porok i zlo! — otpovrne žustro isusovac.—. Uza sve to, bogatstvo daje moć i može biti od velike koristi ljudima. Vaš red je to shvatio od prvog dana svog osnivanja, ćini mi se, stoga je on i postao najbogatijim redom, na svijetu.Kao što je već u više navrata uradio otac Gueran-de i sad promijeni tok razgovora:— Ako ste Erancuz, zašto niste neprijatelj Engleza i Irokeza koji bi htjeli uništiti Novu Francusku? — upita.— Svađe koje vas tjeraju jedne na druge prastarog su porijekla, a staviti se na bilo ćiju stranu,ćini mi se da bi bilo isuviše mućno a da bih se s tim

mogao pomiriti. Badije ću pokušati da sa svima živimu prijateljstvu i, tko zna, možda ću na taj naćin nametnuti mir...— Vi nam možete nanijeti mnogo zla — nato ćemladi isusovac napetiin glasom u kojemu je Anđelikaosjetila podrhtavanje prave tjeskobe — Oh, zašto —poviće — zašto niste podigli lariž?— Križ je znak protuslovlja.— Zlato je bilo zaćetnik mnogih zloćina.— Križ također — otpovrne grof de Pevrac netremice ga gledajući.Svećenik se sasvim uspravi. Odjednom je kao krpa problijedio te su sunćane opekotine kojih je tragove nosio po ćitavom licu izgledale sada kao žive rane.Na njegovu mršavom vratu koji se koćio iznad bijelog ovratnika, jedinog ukrasa na njegovu sumornom crnom, talaru, jedna je žila neobićno nabrekla.— Na koncu sam doznao vaše uvjerenje, gospodine — reće muklim glasom. — Uzalud ćete tvrditida ste gajili prijateljske namjere prema nama. Svešto su izrekla vaša usta zaraženo je onim duhom pobune 'koji nadahnjuje krivovjerce koje vi posjećujete:vi odbacujete vanjske znakove pobožnosti, sumnjate uobjavljene istine, ravnodušni ste prema njenoj pobjedi nimalo vam nije stalo što će istinska Božja rijeć20 biti zbrisana sa zemlje zajedno s katolićkom crkvom, što je vjećna tmina pritisnula duše!Grof se podiže i stavi ruku na rame mladom isusovcu. Njegov je pokret bio bremenit praštanjem i nekom vrstom sažaljenja.— Neka bude kao što kažete! — reće. A sadaposlušajte oće, što ću vam reći i budite dobri pa prenesite taćno moje rijeći onome tko vas je poslao. Daste me došli zamoliti da budem prijateljski raspoloženprema vama, da ste došli tražiti pomoć za slućajgladi ili bijede, ja bih bio spreman da vam priteknemu pomoć kao što sam radio uvijek otkako se nalazimu ovom kraju. Ali ako vi tražite od mene da se tornjam odavde sa svojim hugenotima i svojim gusarima, onda vam ja odgovaram: ne! Ako ste došli ovamo s tim da od mene tražite da zbog nekih principa,bez ikakva izazova ubijam Engleze ili se borim protivIrokeza, onda vam ja odgovaram: ne! Ja ne pripadamvama, ja ne pripadam nikome. Ja nemam vremenai ne smatram korisnim .prenašanje u Novi svijet mistićne svađe Staroga. .— Je li to vaša zadnja Tijeć?Pogledi im se ukrstiše. •

— Nema sumnje, ovo nije moja posljednja rije榗prošaputa de Pevrac osmjehnuvši se.— Za nas jest!-Isusovca nato nestane u sjeni stabala,— Nije li ovo objava rata? — upita Anđelikapodigavši oći prema svome mužu.— Svi su izgledi da jest.On se osmjehne i položi ruku na AnđeliMnu kosu i blago je pomiluje.— Ali ovo su tek prve ćarke. Bit će potrebno dase sastanemo s ocem Orgevalom. Pokušat ću tu namjeru sprovesti u djelo. A zatim... da, da.... svaki,daljni dan predstavlja pobjedu za nas. Goulđsboro22 je trebao stići iz Evrope, a iz Nove Engleske trebali su stid dobro naoružani mali obalni brodovi i novi piaćenicL Aiko bude potrebno, otisnut ću se ćak do Ouebeoa sa svojom flotom. Ali zaklinjem se da ću narednu zimu sprovesti u miru i u jaćanju svojih snaga. Napokon, makar mi i bili protivni i neprijateljski raspoloženi prema meni ti isusovci,' ipak je njih samo nekoliko na teritoriju, koji je veći od francuskog i španjolskog kraljevstva zajedno.Anđelika obori glavu. Uprkos optimizmu i umi-rujućoj logici grof ovih lijeći njoj se ćinilo da će se bitka odvijati na mjestu gdje su brojke, oružje i ljudi bili beznaćajni prema tajnovitim i nepoznatim snagama s kojima će se sukobiti.Ona je pogađala da on osjeća isto što i ona.— Oh, Bože, isto ste mu išli prićati sve one gluposti — zacvUi Anđelika.— Koje gluposti, zlato?— Pa sve ono smjeranje ina. vražiće što nastavaju utrobe rudnika te o teorijama onog praškog fratra iz davnih vremena...— Pokušao sam s njim razgovarati njegovim jezikom. On je pametan momak, neobićno nadaren zaućenje. Trebao je već stoput biti profesor i doktor,do guše nakljukan teološkim i tajnim znanjima kojima se ovo naše vrijeme ponosi. Gospode! Po što jeon došao .u Ameriku? Ovi će ga divljaci uništiti.Nimalo uzbuđen već vedar i radostan u duši, de Peyrac diže oći prema zamraćenom svodu što ga je tvorila krošnja u kojoj se nevidljiva ptica vrpoljila. Noć je bila tu, plava, tamna, mašasta, noć koju su parale vatre logora. Jedan glas iza granja mamio je družinu da se dođe okrijepiti.Zatim (ponovo zavlada, šuto ja. Ptica hukne blizu Anđelike. Ona. se ta^gne.— Sovuljaga — reće Joffrev de Pevrac — pticadraga vraćarama.— Oh, dragi, ne govorite tako, molim vas — poviće bativši mu ruke oko vrata i sakrivši svoje lice unjegov kožnati prsluk, T- Ne plašite me!

22 On se osmjehne i blago je i strastveno pomilova po brižno poćešljanoj kosi. Htio je nešto reći, objasniti netom izgovorene rijeći^ odrediti smisao razgovora što ga je maloprije vodio s ocem Guerandeom. Ali je uza sve to šutio jer je znao da su on i Anđelika isto predosjećali, isto slutili, na isti naćin shvatali svaku rijeć spomenutog razgovora. Obojica su znali da je isusovćeva posjeta, u stvari, znaćila objavu rata. A vjerojatno su željeli dobiti neku. izliku za otpoćinja-.nje neprijateljstava.Zahvaljujući svom izuzetnom znanju, kojim su inaće oboružani svi ćlanovi njegova reda, mladi isusovac je njemu, de Pevracu, mnogo više kazao no što ¦je i želio. "Treba im odati priznanje, oni znaju upravljati ljudskim bićima. Posjedovali su oni i druga oružja, posebne neke vrste, ćiju snagu grof nije nimalo potcjenjivao.Neprimjetno je dobro raspoloženje Joffreva de Peyraca splasnulo a da naizgled nije bilo razloga za to. Međutim, on se, u stvari bojao za nju, Anđeliku, svoju ženu.Ćvrsto je stisne uza se. rivakog dana, svake većeri, žudio je za tim da je stišće, da je ohavije rukama kako bi se osvjedoćio da je ona zaista tuy da je nikakva nevolja ne može zadesiti u zaklonu napravljenom od njegovih .ruku.Htio je govoriti, ali je. radije šutio jer se pobojao da1 će njegove rijeći pobuditi strah u njenoj duši.Jedino reće:— Mala nam Honorina nedostaje, zar ne... ?¦Ona to potvrdi pokretom svoje oborene glave još¦(nježnija u svojim ćuvstvima zbog te njegove primjedbe. Prođe neko vrijeme, a onda ona upita:— Je li ona sigurna u Wapassou?— Sigurna,.zlato moje'— potvrdi on.23 GLAVA IIOtac Guerande je prenoćio zajedno s Indijancima. Odbio je da većera s bijelcima kada su mu ovi uputili poziv.Otputovao je u samu zoru a da se nije ni od koga oprostio što se, s obzirom na njegov odgoj, ne bi moglo drugaćije objasniti nego da ga je ispunjao prezir prema tim ljudima kojima je došao u posjetu.Jedino ga je Anđelika primijetila, i to u trenutku dok je na drugoj strani obale nosio svoje stvari. Nekoliko se Indijanaca ravnodušno vrzlo oko nasukanih ćamaca. Jutarnja izmaglica se dizala sve do vršaka etabala, prozirna izmaglica tako da su se zamjećivali obrisi stvari i ljudi i njihove sjene. Obilna je rosa svjetlucala u providnoj svjetlosti. Nevidljivo je sunce naviještalo pobjedu nad noćnim magluštinama.Anđellka je malo spavala. U šatoru koji im je pružio zaklon bilo je prilićno udobno. Ne može se reći da je ležaj od jelovih grana prekritih kožama na kojima je,ona poćivala bio mekan, ali upoznala je ona u svojem životu i tvrđih.Od sinoć joj je dušu pritiskao osjećaj nelagode.Uživajući u svježini rane zore, ona je pred malim zrcalom oslonjenim o jednu granu ćetkala svoje duge kose. U isto je vrijeme sebe uvjeravala kako bi morala pronaći neki naćin da smekša onog isusovca, da mu smiri srce napeto pop-ist ratnog luka.

24 Uto ga primijeti kako se sprema za odlazak. Trenutak je oklijevala, a zatim odloži ćetku i ćešalj i spusti kosu po ramenima.Sinoć, za vrijeme onog razgovora između isusovca i Jcffreva, njoj je stalno poigravalo na usnama jedno pitanje, ali za one izmjene strogih, zagonetnih i, ma-Eje-viže^ opasnih rijeći ne dođe u priliku da ga postavi.A do tog joj je pitanja bilo mnogo stalo.Anđelika se odlući.Pridržavajući rukom suknju da joj se krajevi ne bi vukli po ugašenim ognjištima i masnim loncima logora, ona se probije ikroz sav onaj indijanski nered, pođe stazom duž zaljeva rijeke i, uzbunivši pri tom dva bijesna psa ikoji su režali kao da će iz kože iskoćiti, ona se približi svećeniku koji je, odjeven u svoju bijednu odjeću, upravo htio otputovat.On je već prije bio primijetio ku:o prilazi izbijajući iz lepršave i zlatne izmaglice. Isti onaj sjajni odsjev što ga je zora stvarala na Ulicu poigravao je i na mjenoj svjetloj i rasutoj kosi.Nježnog tjelesnog ustrojstva, otac de Guerande nakon buđenja je vrlo ćesto osjećao prazninu u glavi i ukoćenost u tijelu. MakHpomalo prisjetio bi se Boga i poćeo moliti, ali trebalo mu je neko vrijeme da po-veže svoje misli. Zamijetivši Anđeliku kako se približava, on je u prvi mah nije prepoznao te se sa zaprepaštenjem pitao: tko li to dolazi. Ćija je to prilika?Shvativši najzad da je to ona, grofica de Peyrac, osjeti iznenadan bol u boku. Usprkos mirnim crtama ajegova licai, namah je osjetila njegov strah i njegovu nelagodu, osjetila je kako je napetost ovladala ćitavim njegovim bićem.Ona se osmjehne ne bi li bar malko razvedrila njegovo mlado i ukoćeno lice.— Oće! Zar nas već napuštate?— Dužnosti moga zvanja me sile, gospođo.— Oće, htjela sam postaviti jedno pitanje koje mezaokuplja. — Slušani vas, gospođo!— Možete li mi kazati koje sve biljke upotrebljava otac Orgeval da bi izradio svoje zelene svijeće?Isusovac se oćito nadao svakom, ali ne tom. pitanju. Iznenadjen do najveće mjere, on se posve zbuni. U prvi tren se poboja da Anđelikine rijeći ne sadrže neki skriveni smisao, ali kad mu ubrzo potom bi jasno da se zaista radi o stvari praktićnoj i vezanoj za kuću, sasvim izgubi tlo pod nogama. Odjednom mu sine mozgom da mu se ona ruga. Krv mu navali u lice, ali odmah dodje k sebi i oćajno uze naprezati pamćenje ne bi li se sjetio pojedinosti koje bi mu pomogle da joj dadne taćan odgovor.— One zelene svijeće? — mrmljao je.— Prića se da su te svijeće vrlo lijepe — nasta-T/ila je Anđelika — i da daju vrlo ugodnu bijelusvjetlost. Vjerujem da on za njihovu proizvodnjuupotrebljava bobice što ih Indijanci beru koncem ljeta, ali kad biste mi bar mogli navesti ime grma nakojemu rastu, vi koji poznate dobro jezik Indijanaca,

bila bih vam neobićno zahvalna...— Ne, to vam ne bih znao kazati... Nisu miuopće upale u oko te svijeće...„Jadan mladić, uopće ne posjeduje smisao za ¦stvarnost", mislila je, „on živi u svojim snovima." Ipak miliji joj je bio takav nego kad se uvlaćio u oklop mistićnog ratnika. Ona nazre mogućnost sloge.— Ta nije to tako važno — nato će ona. — Oće,nemojte zakasniti — nadoda i pozdravi ga pokretomglave.Gledala je kako se s lakoćom penje u indijanski ćun a da u nj nije unio „ni pijeska, ni kamenćića" kao što fe preporućivao otac Brebourf svojini misionarima. Tijelo oca de Guerandea se pokorilo zakonima primitivnog života, -ali njegov duh neće nikada prihvatiti nepodnosiv nered tog života. „Divljaci će ga uništititi", rekao je de Pevrac. Amerika će ga uništiti. Onaj dugaćki kostur, ćija se mršava hrptenica nazirala ispod iznošene crne odjeće, jendoga će dana upoznati strahote mućeništva. Svi oni umiru kao mućenici.' Otac de Guerande baci još jedan pogled prema Anđeliki. Ono što je proćitao u njenim, oćima izmami mu na usne boru ponosa i gorćine.On se pokušao ironijom obraniti od neobjašnjive samilosti što je zraćila iz nje.-r- Ako vas pitanje koje ste mi uputili toliko zanima, gospođo, zašto odgovor ne zatražite vi osobno od oca Orgevalea? Zašto ne podjete k njemu u No-ridgawook?

26 27 GLAVA IIISada su tri ćamca, opremljena jedrima koja je nadimao vjetar s rijeke, plovila nizvodno Kennebe-com. Na posljednjem odmaralištu prtljag su pretova-rali iz indijanskih ćunova u veće i prostranije ćamce. U njih su se ukrcala tri ćovjeka grofa de Pevraca koji su se, pošto su zimu proveli u Holanđaninovu konaku, ponovo vratili u mali rudnik srebra što ga je ovaj pretražio prošle godine. I tako su se ljudi i saveznici francuskog plemića svuda rojili. I tako se neprimjetno velik broj rudara i naseljenika u njegovo ime smještavao u Down-Eastu.Pošto je Floiimonđa de Pevraca pratio do jezera Champlain u sastavu karavane de Caveliera de la Salle, Yann se vratio taćno na vrijeme da bi preuzeo svoju dužnost štitonose grofa de Pevraca na putu do oceana. Donio je dobre vijesti o grofovu starijem sinu, ali je zato proricao neuspjeh ekspedicije što je 'krenula prema Mississippiju, i to zato što je vođa te ekspedicije, Francuz Cavelier, imao vrlo prgavu narav.Drveni ćamci snabdjeveni jednim jedinim jedrom nisu mcgli primiti isti broj ljudi kao i indije~iski ćunovi 'koji su nekim ćudom, u tom pogledu, bili uvijek prostraniji. Ali se zato ugodnije u njima putovalo.

Yann Le Couennec je upravljao jedrom dok je grof de Pevrac bio na kormilu. Anđelika je sjedila kraj njega.Topao i ćudljiv vjetar poigravao je njenom kosom.28 Osjećala se sretnom.Zaista, kretanje broda površinom vode nekako se usklađuje sa životnim poletom duše. Osjećaš se slobodan, neuhvatljiv, a ipak si ogranićen nekom vlašću, svojim vlastitim svladavanjem. Uza sve to, živiš pod nekim opojnim dojmom da si se na neko vrijeme oslobodio svih zemaljskih stega. Rijeka je bila. široka, obale joj daleke i obavijene maglom.Bila je sama s Joffrevom. Život joj je bio bogat osjećajima, ponekad krotkim, a ponekad živahnim. Ti su joj osjećaji ispunjavali ćitavo biće. Poslije Wa-passoua, poslije svladane zime, srce joj više nije kidao razdor. Bila je sretna. Sve što je moglo narušiti i poremetiti njeno življenje, sve to, u stvari, i nije dopira-lo do nje. Znala je da je on tu, kraj nje, bila je svjesna da je postala dostojna njegove ljubavi i te su joj ćinjenice bile važnije od ićega. On joj je to povjerio tamo dolje, na obali Srebrenog jezera dok se polarna zora nazirala iznad stabala. Bila mu je drugaricom, bila je dodatkom njegova velikog srca, njegova duha bez mjere i granica, ona puka neznalica,, ona koja je dugo lutala, slaba i smetena, u svijetu bez sidrišta. Sada je zaista pripadala njemu. Ponovo su postali svjesni srodnosti svojih duša. Ona, Anđelka — i on, prije svega muškarac i borac, taj ćovjek koji se izdvajao od drugih, oni su sada bili ćvrsto povezani, nitko više neće biti u stanju razbiti njihovu vezu.Pogledala bi ga naćas, vrebala mu lik, njegovo opaljeno lice puno ožiljaka, obrve što su se mrgodile nad poluzatvorenim oćima da bi izdržale iskrićavo svjetlucanje vode. Tik kraj njega a da ga uopće nije dodirivala, njena koljena kraj njegovih, nepokretni, bili su tjelesno jedno, ćinilo joj se, i tako je snažno bilo to njeno uvjerenje da joj je rumen oblila obraze. Sad je on nju motrio pogledom zagonetnim i ravnodušnim.Vidio je njen skriven profil, zamjećivao mašastu oblinu obraza koje su nemarno bićevali pramenovi zlaćane joj kose. Proljeće je njenim, obrazima udah-29 nulo novi život. U ćitavu njenom liku, punaćoom L milom, bilo je životinjske ljupkosti i ta je ljupkost dolazila do izražaja i kad je bija nepomićna i kad je bila u pokretu.Zvijezde su blistale u njenim oćima, a vrckava joj varnica poigravala na vlažnim, mesnatim i poluotvorenim usnama.Ubrzo se iza povelike okuke rijeke pojavi žalo i položaj starog naselja. Iz jednog ćuna neki Indijanac uze nekoga dozivati.Joffrev de Pevrac pokaže prstom crtu stabala koja su bojila blagim tonom modrine izmaglicu izazvanu žegom.— Tamo je — reće — Noridgewook... Misija...Anđelifciino srce odjednom snažno stane tući. Ćvrsto stisne zube i zarekne se da neće napustiti taj kraj a da se prije toga ne nadu licem u lice s ceom Orgevalom i ne pokušaju diplomatskim rijećima ras-prštiti iskrsle poteškoće i nesporazume koji su pobudili njegovo neprijateljstvo prema njima.

Dok su tri brodice, nagnuvši se, skretale u smjeru žala, ona privuće k sebi škrinjieu od mekane kože u kojoj je držala razne svoje stvari.Nije nimalo prilićilo gospođi koja je pripadala visokom francuskom plemstvu da se isuviše nedotje-rama pojavi pred strašnim isusovcem.Spretno ugura svoju bujnu kosu pod uštrikanu kapicu koja joj je savršeno pristajala i svoje dotjerivanje na kraju upotpuni velikim pustenim šeširom ukrašenim crvenim -perom. Trebalo se maštom poslužiti. Ta živjeia je u Versaillesu i kralj ju je primao. Trebalo je to staviti pod nos oholom svećeniku koji se suviše razmetao svojim vezama na dvoru da bi time zaplašio svoju okolinu.Zatim navuće svoj haljetak dugih rukava što ga je sama sašila u tvrdjavi od limburškog sukna modre boje i ukrasila ga ovratnikom i orukvicama od bijele ćipke.Brodica pristane uz obalu.30 Yann dohvati granu što se objesila prema tlu 1 pomoću nje izvuće brod na pijesak.Da mu žena ne bi ovlažila cipelice i ćarape, de Pevrac je uze u narućaj i prenese je na suho. Držeći je tako u narućju, da bi je utješio, on joj se susretljivo osmjehne.Sam rub žala bio je pust, ali su uokrug rasli grmovi rujevine nad kojima su se nadnimili tanki brijestovi. Naselje je naizgled bilo nenastanjeno već više godina jer je ćitavo mjesto bilo obraslo glogom.Jedan Indijanac reće da se misija nalazi nešto dalje, u unutrašnjosti.—i Nema druge, moram poprićati naćas s tim tvrdoglavim isusovcem — reće de Pevrac zlovoljno.— Svakako — složi se Anđelika sasvim obuzeta strahom. Bog ne smije dozvoliti da napuste to mjesto a da Orgevalu ne istrgnu obećanje da će ih pustiti na miru.Dok su, jedni iza drugih, stupali stazom usjećenom u zelenu travu, pratio ih je miris rascvjetalog gloga, miris divan i opojan.Što su se više udaljavali od obale, to je i vjetar bivao slabiji. Poput olova teška i nepomićna žega pri-tisla zemlju. Sad su mirisi cvijeća i peluda ometali disanje, groznićavim nemirom i nekom nejasnom ćežnjom ispunjali ljude.Na ćelu kolone su stupala dva Španjolca, na zaćelju takođe dva. Nekoliko naoružanih ljudi je ostalo kraj brodica da ih ćuvaju.Staza je vijugala kroz mladu šumu, na mjestima uska.i stisnuta izmedju gustih grmova, a na mjestima se opet širila između cestara divlje trešnje i lijeska.Hodali su tako gotovo ćitav sat. Baš u trenutku fcad su se pirobijali kroz najveći cestar neobićno jasni zvući zvona zatrepere zrakom. Ti su jasni zvući letjeli zrakom kao da se naganjaju.To su zvući crkvenog zvona — reće jedan iz skupine i zaustavi se. Bio je ganut. — Sad se sigurno nalazimo u blizini misije.31

Skupina ljudi iz Wapassoua pođe naprijed. Miris ,sto se šunja u neposrednoj blizini nastanjenih mjesta dopre do njih. U njemu se osjećao ustajali vonj dima zapaljenih cjepanica i duhana, zagorene masti i kuhanog kukuruza.Nitko im nije izišao u susret. To se nikako nije poklapalo s uobićajenom znatiželjom Indijanaca uvijek spremnih da se zbog sitnice sjate.Zvono još nekoliko puta odjekne, a onda umukne.Nađoše se na ulazu u selo, koje se sastojalo od dvadesetak okruglih ivigtoama1 prekritih korom brijestova i breza što su okruživali male vrtove u kojima su, dozrijevale bundeve i tikve usred bujne zeleni svog vlastitog lišća. Mršava je živad ćeprkala tu i tamo. Da nije bilo te živadi, selo bi izgledalo potpuno pusto.•¦ Napredovali su duž gfavnog puta okruženi tišinom gustom poput muljevite vode.Španjolci postaviše cijev svoje velike muškete na rašlje spremni da otvore vatru na i najmanje sumnjiv pokret. Njihovi su pogledi vrebali okoliš.Rašlje su pridržavali lijevom rukom, prstom desne dodirivah, obarać kresiva, a pazuhom ćvrsto ste-gli kundak, i tako se polako pomicali: naprijed.Stopu po stopu najzad stigoše na kraj sela, do mjesta,.gdje se nalazila crkvica oca'd'Orgevala.Indijanska, koliba GLAVA IVOdmah je upadalo u oći da je toj drvenoj crkvici, okruženoj rascvjetalim grmovima među kojima kao da se odmarala, dao oblik vrlo vješt zanatlija. Znalo se posvuda da ju je otac Orgeval sagradio svojim vlastitim rukama.U zvoniku što se dizao nad sredinom zdanja još uvijek je podrhtavalo srebreno zvono.U grobnoj tišini Joffrev de Pevrac pođe naprijed i gurne vrata.Gotovo istog trenutka zabliješti ih živa i pokretna svjetlost. Usađeni u ćetiri srebrena svijećnjaka koji su imali ravnu podlogu, snopovi upaljenih svijeća svjetlucali su uz lagani šum što je davalo dojam da se tu netko krije. Međutim, nikoga nije bilo u unutrašnjosti osim tih živih svijeća nježne zelene boje koje su razbijale polumrak.Po dva svijećnjaka su bila postavljena sa svake strane glavnoga oltara.Joffrev de Pevrac i Anđelika pođu naprijed.Iznad njihovih glava gorjela je svijeća od pozlaćenog srebra. U njoj je bilo malko ulja iz kojega je virio upaljeni stijenj.— Sveti Sakramenat je tu — prošaputa Anđelika prekriživši se.Grof skine kapu s glave i sagne ćelo. Ugodan se miris širio iz zapaljenih voštanica.S jedne i s druge strane glavnoga oltara bilo je plastova i misnica, ćinilo se kao da su izloženi. Na

3 Anđelika u iskuSenJu Vm 33 njima su blistali zlatni.vezovi i svile, likovi svetaca i anđela raskošno izvezeni: „Svijetla odjeća" nazivali su Indijanci to crkveno ruho i na njemu zavidjeli svećenicima.

I zastava je bila tu. Sada su prvi put vidjeli tu zastavu o kojoj se posvuda prićalo,' tu zastavu natopljenu krvlju Engleza,, tu zastavu sa ćetiri crvena srca u svakom uglu i maćem položenim preko bijele svile, tu zastavu zaprljanu u bojevima.- Tri su vrlo lijepa posvećena vrća, zatim posvećena platna obrubljena srebrom, te moćnici biK izloženi kraj taberhakula iznad kojega je bio postavljen prekrasan križ što se nosi u procesiji.Moćnik je bio poklon kraljice majke, a'bio je izrađen u prastara vremena. Taj je kovćežić bio ukrašen sa šest zlatnih ploćica na kojima su se izmjenjivali biseri i rubini. Prićalo se da je u njemu pohranjena trešćica strijele koja je u II stoljeću ubila svetog Ser bastijana.Na kamenoj ploći oltara nalazio se i neki predmet koji nije bio previše uoćljiv.Primaknu se da. bolje vide.Bila je to mušketa.Duiga, blistava, lijepa ratna naprava položena na sami oltar. Kao dary kao izraz poštivanja. . Kao odlućna izjava.Isti ih je srh podišao. Ćinilo im se da ćuju rijeći molitve što ih je onaj kome je pripadalo to oružje bezbroj puta na tom istom mjestu izgovorio:„Primi kao pokoru za naše grijehe krv prolivenuza tebe, Gospodine„Nećistu krv krivovjernika,i,Krv žrtvovanog Indijanca,„Krv iz mojih vlastitih rana što sam je za tebe prolio. Za tvoju slavu, za tvoju najveću slavu...„Primi muke i napore rata koji vodimo zbog tebe, Gospodine, zbog toga da zavlada pravda, da tvoji neprijatelji nestanu s lica zemlje, da se. skrši, neznabo-34 žac koji te ne priznaje, krivovjernik koji ti se ruga> svi ravnodušni koji ne mare za tebe. Neka žive samo oni koji tebe služe. Neka dođe carstvo tvoje. Neka bude slavljeno ime tvoje!„Ja sam tvoj sluga i pograbit ću oružje i svoj ću život izložiti da bi ti pobijedio, jer meni je samo do tebe stalo."Tu strasnu i silovitu molitvu oni su je osjetili u dubini svojih duša tako jasno da je Anđelikinom dušom ovladao neki poseban strah.Ona „ga" je shvaćala. Njoj je bilo posve jasno da je Bog za tog ćovjeka bio Jedini.Da se bori za svoj vlastiti život? Koje li poruge! Da bi stekao i saćuvao bogatstvo? Koje H bijede!Ali za Boga! Divne li smrti i divnog li uloga!Krv križara, njenih predaka, odjednom joj navali u lice. Sada je poznavala izvor na kojemu se onaj tko je ostavio to oružje tu napajao željom za mućeni-štvom i žrtvom.Zamišljala ga je pognuta ćela i zatvorenih oćiju, dalekog, kako se oslobodio svog bijednog i izmućenog tijela. On je tu nudio Gospodu sve napore rata, sve umore bitke, tegobu pokolja, kad su ruke teške kao olovo od silnih udaraca, usne suhe bez daha u ubilaćkoj gužvi, on mu je ponudio radost slavlja, molitve pobjede, on mu je žrtvovao ponos prepustivši svecima i anđelima zaslugu što su obdarili snagom mišice ratnika...Neka mušketa Svetog rata, neka taj vjerni sluga bdije ispod nogu Kralja nad Kraljevima ćekajući trenutak da zagrmi za nj!

O sveto oružje, posvećeno i sveto, sveto, tisuću puta sveto, lijepo u ćast onoga koga služiš i koga braniš, bdij i moli i neka oni koji te motre ne budu jaći od tebe!Neka oni koji te danas motre shvate tvoj simbol i tvoju poruku koju im dovikuješ umjesto mene! Anđelika osjeti kako je tjeskoba davi.* 35 »Pa to je strašno", mislila je, „on uza se. ima anđele i svece, dok mi..."Izgubljenim pogledom »potraži ćovjeka što joj' je stao uz bok, potraži svog muža i vidjjevši.;ga,: odgovor Je već isklijao VL njenu srcu:„Mi uza se imamo... Ljubav i Život..."Pri treperavoj svjetlosti voštanica, bilo je lako uoćiti na licu Joffreya de Pevraca, tog pustolova 'i pro^-kletnika, izraz gorćine i ruganja.Uza sve to, on je u tom trenutku bio potpuno miran. Nije htio preplašiti Anđeliku, nije htio tom događaju priznati njegovu pravu i mistićnu vrijednost. Međutim, i on je i ±e kako dobro shvatio poruku izlo- • ženog oružja.Strasne li moći! Strašnog li priznanja! Između vas i mene zanavijek postoji samo jedno: uništenje!Između njega, osamljenika i njih, koji su živjeli pod zaštitom ljubavi, mogao je postojati samo rat... Rat, vjećni rat!Nema sumnje da ih je on, tamo, u šumi, ćela prislonjenog o zemlju, taćno vidio u svojim mislima, taj! svećenik ratnik, taj isusovac, on je vidio njiH koji su se opredijelili za radosti ovoga svijeta, vidio je taj" braćni par ikako stoji pred znakom križa baš kao što su i stajali, vidio je njihove ruke jedne kraj drugih i spremne da se zgrabe i koje su se u stvari i zgrabile u tišini... „Gdje li je on?" mislila je AnđelJka, „gdje li?" Tražila ga je tamo iznad živica i ustreptalih stabala na koja se stuštila žega i sitna, sitna i uzvitlana prašina.Jednim pokretom ruke grof de Pevrac objasni drugovima da treba krenuti natrag prema djeci.Na pola puta sitna kiša stane padati. Sumom prođe mrmor.Mrmoru se šume pridruži udaranje bubnja. Prodorno i daleko.Pospješe korak.Kad su stigli do svojih brodica, po rijeci je praskao iznenadan pljusak i obale su zaćas nestale e vidika.Bio je to trenutaćan pljusak.Uskoro se sunce ponovo pojavilo, nekako svježije u opranom krajoliku. Jedro se polako napne.Praćene flotiljom indijanskih ćunova koji su krenuli u trgovinu, brodice grofa de Pevraca zaploviše nizvodno i ubrzo iza jednog rta obraslog cedrovima i gustim hrastovima, nestane Noridgewooka, mjesta gdje je bila smještena misija.

Topla đe Pevracova ruka stegne Anđelikine hladne prste. Još jednom se on s poštovanjem pokloni pred tabemakulom i polako stane uzmicati povukavši i nju iz te zažarene i mirisave, iz te barbarske i mistićne, iz te usijane crkvice...

Kad su se našli napolju, morali su se zaustaviti da bi ponovo uhvatili korak s drugaćijim danom, da bi vratili svijetu njegovo sjajno sunce, njegovo zujanje kukaca, njegove mirise sela.Španjolci su se bili uznemirili, bili su na oprezu...36 37 GLAVA VNa slijedećem odmorištu, dok se podizao logor, Anđelika zamijeti neku Indijanku kako trći noseći na glavi neki ćudan predmet. Naredi vojnicima da je dovedu. Indijanka drage volje pokaže ono što je nosila. Bio je to ogroman kruh od bijelog pšenićnog brašna. Tog je dana ona dala za nj na Holanđaninovoj trgovaćkoj postaji šest vidrinih krzna, dok je za polić rakije dala dva krzna od srebrnih Ušica. Sad se vraćala u svoj logor gdje je imala još krzna. Holanđaninova postaja je bila vrlo dobro snabdjevena robom, tvrdila je žena.Trgovaćka postaja maviještala se zamamnim mirisom kruha. Indijanci su bili oblaporni na pšenićni kruh. U vrijeme zamjene trgovćev je pomoćnik bez prestanka punio veliku peć od opeka glavama kruha. Postaja je bila sagrađena na otoćiću. Možda ju je njen vlasnik sagradio na tom mjestu potaknut uzaludnom nadom da će tako izbjeći sudbinu ostalih postaja što su u posljednjih pedesetak godina poosnivane u blizini velikog sela Houssnpcka1 i što su u više navrata bile opljaćkane, spaljene, sravnjene sa zemljom pod raznim izlikama.Houssnock nije ni danas obićna selendra. Zadržao je ime, a nomadska indijanska plemena su uvijek za-stajala tu na svojim putovanjima prema jugu.U stvari, tu se već osjećala plima i oseka. Tu je poćinjalo ušće Kennebecai mada sunjegove prostra-1 Danas grad Augusta38 ne, mirne i moćne vode, koje su proticale između Sumom obraslih obala, bile prozirne, po mnogim se znakovima moglo zakljućiti, da more nije daleko.Tu je zrak bio vlažniji i imao slankast okus. Osim toga, tamošnji su se Indijanci, Wawenokesi i Kana-basi, umjesto medvjeđom mašću, od glave do peta premazivali uljem morskih vukova. Tako su oni nazivali foke koje su lovili za zimskih mjeseci na obalama oceana. Snažni vonjevi ribarnice miješali su se s mirisom toplog kruha i divljim vonjem nagomilanih krzna. I tako je trgovaćka stanica bila okružena ćitavim mnoštvom vrlo prodornih vonjeva koji nisu bili baš najugodniji bićima nježnih nosova. Prošlo je već mnogo vremena otkako Anđelika nije marila za takve pojedinosti. Vreva što je vladala oko otoćića i bila nalik vrevi u mravinjaku ućini joj se dobrim znakom. Tu će sigurno biti.najneobićnije trgovaćke robe.Cim su brodice pristale uz obalu otoka, svi su se razišli, netko da obavi neki posao, drugi da kupi kakvu sitnicu. Joffrevu de Pevracu pristupi ćovjek kojega je on vjerojatno poznavao. Dvojica ljudi otpoćnu razgovor na stranom jeziku.— Dođi — reći će Anđelika maloj Engleskinji Rose-Anni. — Najprije ćemo ugasiti žeđ. Vjerujem da ćemo ovdje naći svježega. piva. Poslije ćemo poći u kupovinu, kao u Galeriji palaće.

One su se dosta dobro sporazumijevale na engleskom jeziku jer se Anđelika, uzevši Cantara sebi za prigodnog ućitelja, prilićno uvježbala u tom jeziku. Uostalom, njena štićenica nije bila od mnogih rijeći. Na njenu glatkom i blijedom licu izduljenih vilica opažao se izraz zrelosti i sanjarskog razbora. Ponekad je izgledala zbunjena i gotovo ružna.Uza sve to, bila je ona vrlo ljubazna djevojćica jer je u trenutku) svog odlaska iz Waipassoua bez krzmanja svoju lutku ostavila Honorini. Pa ipak je mala zarobljenica, koja je bila na umoru, uspjela sakriti tu lutku u svoju bluzu da ne bi pala u ruke Indijancima.39 Honorini se svidio dar. U društvu te i pripitomljenog medvjeda ona će strpljivo ćekati na povratak svoje majke.Usprkos svemu, Anđeliki je bilo neobićno žao što mala pametna djevojćica nije sada bila tu. Ona bi neobićno bila uživala u gužvi što je vladala na. tom mjestu gdje je trgovina bila u punom jeku.Holanđanin, poslovođa i predstavnik Društva" iz zaljeva Massachusetts ustoboćio se usred dvorišta, u crnim i kratkim hlaćamaj kitnjastim i prašnjavim., Držeći pušku u ruci, njom je mjerio omot dabro-vih krzna.U omotu visokom koliko i cijev puške bilo je ćetrdesetak krzna.Zgrada postaje bila je skromna izgleda, sagrađena ođ letvica smeđe boje.. Anđelika i Rose-Anne prodru u veliku dvoranu. Kroz dva prozora snabdjevena malim rombovima pro-diralo je dovoljno svjetla, ali je uza sve to u dvorani vladao polumrak i ugodna svježina. Mada su se Indijanci tu uvelike vrzmali i cjenjkali, ipak je tu bilo prilićno ćisto što je bilo najboljim dokazom da je gospodar tih mjesta imao željeznu ruku i smisla za organizaciju.Na desnoj strani nalazio se dugaćak pult s vagama, utezima, sudovima i raznim, mjerama u koje se stavljalo bisere i kovnu robu da bi ih se rasprodalo.Iznad'i uzduž jednog dijela zidova na brojnim policama koje su bile postavljene jedne iznad drugih bila je izložena roba među kojom je Anđelika zamijetila pokrivaće, vunene kape, košulje i rublje, šećer proćišćen i neproćišćenj mirodije, biškot. Bilo je tu također baćava s graškom, ¦ bobom, suhim šljivama, bilo je tu posoljene slanine i dimljene ribe.Na velikom ognjištu od opeke oko kojega je vi-silo kuhinjsko posuđe tiho se kuhao na nešto žerave, bez.sumnje,' vrlo skroman rućak trgovca1 i, njegovih pomoćnika.Na rubu nadstrešnice bio je izložen ćitav niz vrćeva, .pivskih ćaša, kupa, pehara od kositra, a sve je40 to bilo tu da posluži onima koji su se htjeli osvježitS pivom što je u otvorenoj baćvi bilo postavljeno na svima pristupaćnom mjestu. O rub nadstrešnice bile su okaćene zajimaće kojima se svatko mogao poslužiti po svom ćefu. U jednom dijelu dvorane nalazila se toćionica s velikim drvenim stolovima i klupicama te ponekom izvrnutom baćvicom koja je tu bila da bi poslužila u slućaju navale gostiju ili nekom gostu koji je želio sam piti. Tu je sjedilo dosta ljudi. Oko njih su lebdjeli oblaci plavićastog dima.Kad je Anđelika ušla, nitko se ni ne pomaće, alisu se zato sve glave polako okrenule prema njoj i

oći bljesnuše. Pošto je sve oko sebe pozdravila, ona. uzme dva vrća s nadstrešnice iznad ognjišta. Moralase što prije osvježiti hladnim pivom.Ali da bi doprla do bureta s pivom, morala je zasmetati indijanskog poglavicu što je, na kraju jednoga stola, dremljivo pušio lulu umotan u svoj izvezeni ogrtać.Ona ga na jeziku abenakis pozdravi uobićajenim okolišanjem i poštovanjem kakvo i pripada Indijancu njegova ranga što je bilo lako uoćiti po orlovim perima zataknutim u crnu punđu.Indijanac se odjednom trgne iz svog drijemeža i naglo se uspravi.Oći mu se zažare, zablista ju. Casak ju je promatrao zaćuđen i u zanosu, a zatim, pošto je jednu ruku primio srcu, iskoraći desnom nogom i pozdravi. je savršenim dvorskim naklonom.— Gospođo, što da uradim pa da mi oprostite —reće na izvrsnom francuskom jeziku. — Nisam se niu snu nadao takvoj pojavi. Dopustite mi da se predstavim: Jean-Vincent d'Abbadis,' gospodar Rasdacqai drugih mjesta, barun de Saint-Castine, kraljevskinamjesnik u tvrđavi Pentagouet u ime njegove vladeu Acadiji.— Barune, oćarana sam time što sam vas srela.O vama sam već mnogo, mnogo toga ćula...— A i ja o vama, gospođo... Ta nije ni potrebnoda vas oslovim. Prepoznajem vas mada vas nikada41

nisam vidio... Vi ste lijepa, vrlo lijepa gospoda de Pevrac! Mada sam o vašoj ljepoti toliko ćuo, ipak stvarnost uvelike nadilazi sve što sam u svojoj mašti mogao zamisliti... Vi ste me smatrali Indijancem... ? Kako da objasnim svoje neuljudno ponašanje? Zami-jetivši vas odjedared ispred sebe, shvativši namah tko ste i da ste tu, ostao sam kao uzet, okamenjen i nijem kao oni smrtnici, oni bijedni zemaljski stvorovi kojima boginje, potaknute tko zna kakvim hirovima, dolaze u posjetu. U stvari, jest, gospođo, ja sam znao da ste vi neizmjerno lijepi, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je ta vaša ljepota spojena s toliko ljupkosti i draži. Osim toga;, divnog li iznenađenja za mene kad sam ćuo kako indijamski govor, meni neizmjerno drag, ¦teće preko vaših usana i kad sam primijetio kako je vaš osmijeh odjednom osvijetlio ovu mraćnu i prostu špilju! Ah; nikad, nikad ja to neću zaboraviti!— Ah, gospodine, meni je sada posve jasno da stevi Gaskonjac! — poviće Anđelika prasnuvši u smijeh.— Zar .ste me zaista smatrali Indijancem?—r Pa jasno.Ona se zagleda u njegovo lice bakrenWe boje na kojemu su sjale punim i snažnim sjajem dvije crne zjenice, te njegovu kosu i njegovo držanje.— A sada? —*- upita on odbacivši crveni pokrivać

ukrašen biserima i bodljikama dikobraza u koji sebijaše umotao.f Sad je bio'odjeven u uski kaput modre boje koji je bio opšiven-zlatnim gajtanom i ukrašen oko vrata bijelom ćipkom, dakle, u uniformi oficira pukovnije Carignan-Sallieres. Ali samo je taj "kaput od ćitave njegove odjeće pripadao pukovskoj uniformi. Umjesto hlaća i ćizama imao je na sebi visoke indijanske na-zuvke i mokasine.¦ Izazovno se postavivši, podboći se šakom i oholo nadme poput oficira iz kraljeve pratnje.— A sada? — ponovi. — Ne izgledam li sada kaosavršen dvoranin iz Versaillesa?Anđelika odmahne glavom.

— Ne — otpovrmie ona. ¦.— Vaše je objašnjenjestiglo isuviše kasno, gospodine. Vi meni izgledate kaopoglavica Abenakisa.— Neka bude! — nato će baron de Saint-Castinevrlo ozbiljna lica. — Imate pravo.I sagne se da joj poljubi ruku.Ta se žustra i vesela razmjena poštovanja i ljubaznosti obavljala potpuno slobodno u zadimljenoj krćmi a da nitko od onih što su se također osvježavali pivom nije okom trepnuo. Što se tiće Indijanaca koji su se u dvorani nalazili, oni su toliko bili zaokupljeni trgovinom, da ćitavom tom prizoru nisu poklonili nikakve pažnje. Jedan je brojio igle jednu po jednu, služeći se pri tom magnetom, drugi je iskušavao oštricu noža na rubu pulta, treći se povukao unatrag da bi izmjerio komad platna. Pri tom je okrznuo Anđeliku a kad je vidio da mu smeta u poslu gurnuo ju je bez ikakva obzira.— Potražimo neko drugo mjesto — predloži barun. — Tu pokraj je jedna soba gdje možemo ćaskatina miru. Zamolit ću staroga Josuea Hingginsa da namnešto donese da zagrizemo. Je li ovo prekrasno dijetevaša kćerka?— Nije, to je mala Engleskinja...— Tiho! — prekine je živo mladi oficir Gaskonjac. — Engleskinja...! Ako se to dozna, izgubit ćeglavu, a u najmanju ruku slobodu.— Ali ja sam je po svim pravilima otkupila odIndijanaca koji su je zarobili — bunila se Anđelika.— Vi kao Francuskinja, vi sebi možete dozvolitineke stvari — reće Saint-Castine — ali svima je dobropoznato da gospodin de Pevrac ne otkupljuje Englezeda bi ih potom priveo pravoj vjeri. Zbog toga vsu ljutina visokom mjestu. Prema tome, trudite se da nitkone posumnja da je ova djevojćica Engleskinja.— Pa ovdje ima mnogo stranaca. Nije li gospodar mjesta Holanđanin, a za njegove pomoćnike bihrekla da su došli pravo iz Nove Engleske.

— To ništa ne znaći.— Znaćilo — ne znaćilo, oni su tu.

42 43 — Ali ikako još dugo... ? Vjerujte mi, buditeoprezni. Ah, draga grofice — poviće on i ponovo jojpoljubi vrhove prstiju — vi ste divni i potpuno nalikbiću kakvim vas opisuju!— A ja sam bila uvjerena da kod Francuza uživam glas opasnog stvora — otpovrne Anđelika.— Pa vi to i jeste — potvrdi barun. — Opasni zaone koji su kao i ja suviše osjetljivi na žensku ljepotu... Opasni također za one koji... Na kraju, rećiću vam, vi ste sasvim nalik svom suprugu... kojemuse ja divim i kojega se plašim. Istinu ću vam reći,napustio sam Pentagouet i pošao prema Kennebecu unamjeri da se sretnem s vašim suprugom. Nosim mune baš dobre vijesti.— Da se nije što neugodno dogodilo Gouldsborou?•— upita Anđelika problijedivši.— Nije, nije, umirite se. Pretpostavljam da vasje gospodin de Peyrac dopratio ovamo. Idem. ga zamoliti da nam se pridruži.I odgurne vrata. Ali prije no što je Anđelika, držeći stalno za rućicu Rose-Ann, uspjela ući u susjednu sobu neki ćovjek bućno upadne u veliku dvoranu i pojuri prema barunu Saint-Castineu.Bio je to neki francuski vojnik. U ruci je nosiomušketu:— Ovaj put, ovaj put sam siguran, gospodine porućnice — stenjao je. — Potpalili su ratni kotao...Nema više sumnje. Taj bih miris prepoznao međutisućama drugih! Dođite, dođite i osjetit ćete!Dograbivši oficira za rukav, gotovo ga je silom izvukao napolje.— Pomirišite! Pomirišite ovo! — tvrdoglavo jeponavljao podigavši dug i fruntast nos u zrak, noskakav je obićno u sajamskih šarlatana. — Osjeća seOsjeća se miris kukuruza i kuhanih pasa. Zar zaista ne osjećate nikakav miris?— Tu se osjeća tisuću mirisa — otpovrne Saint--Castine prezirno namrštivši lice.44

— Ali mene ovaj miris ne vara. Kad zrak smrdi,znaći da su oni svi tamo, tamo u šumi, ćaste se prijeno što će napasti. Jedu kukuruz i kuhane pse! Da bise ohrabrili. A onda piju vodu... na svu onu njupažuvodu — doda prestravljen i izbeći oći poput zaplaše-nog puža,U tog je vojnika bilo zaista vrlo blesavo lice. Kad bi ga sajamski šarlatani predstavili u svom programu po trgovima, požnjeli ćitavu buru smijeha.Istina, vjetar je s rijeke donosio neki slatkasti miris koji se probijao iz same šume, miris indijanskih gozbi.— Taj smrad dolazi odotamo, odotamo — nastavljao je vikati vojnik pokazujući prstom razna mjestana lijevoj obali Kennebeca. — Vjere mi, ja se nevaram!Smiješno neko spadalo taj vojnik! Umotan u svoj modri ogrtać on je svoju pušku držao vrlo nespretno. Nije nosio ni nazuvaka ni mokasinki, već svoje teške cokule, koje kao da su još više isticale njegovu ne-zgrapnost, i svoje debele ćarape od platna koje su, budući da su ispod koljena bile slabo ućvršćene, padale u naborima što nije baš bilo u skladu s propisima. . /— A što se toliko uzbuđujete, Adhemare — rećemu barun Saint-Castine pretvarajući se da je zabrinut. — Nije vas trebalo unovaćiti u kolonijalnu vojskudok se toliko bojite indijanskog ratovanja.— Ta kazao sam vam da me je u Francuskoj onajšto novaći naljoskao i da sam se potom našao na brodu — zajauće vojnik.Baš u taj trenutak stiže grof de Pevrac u društvu Holanđanina i Francuza koji mu je pristupio prilikom pristajanja uz obalu.Oni su ćuli Adhemarove tvrdnje u pogledu ratnog kotla.— Mislim da ovaj momak ima pravo — rećeFrancuz. — Mnogo se prića o skorašnjem pohodu Abe-45 nakisa da bi kaznili bezobzirne Engleze. Hoćete li vi, Castine, sudjelovati sa svojim Ećeminima?Barunu kao da ne bi drago to pitanje te ne odgovori. On se nakloni grofu ikoji mu srdaćno pruži ruku.Sad. grof de Pevrac predstavi svojoj ženi svoja dva druga.Holanđanin se zvao Heter Boggen.Drugi je bio gospodin Bertrand Defour. On je sa svoja tri brata bio vlasnik imanja u tjesnacu, na kraju Francuskog zaljeva.Kkardijac širokih ramena i grubog lica istesanog u šumi izgorenoj od sunca, oćito već dugo nije imao prilike da svoje poštivanje izrazi nekoj lijepoj ženi.U prvi mah je izgledao zbunjen, no zahvaljujući svojoj jednostavnoj naravi, on se brzo snađe i duboko se pokloni AnđelikL— E, ovo moramo proslaviti — reće. — De, da nešto popijemo!

Nekakvo krćanje Sto je dopiralo iza njihovih leđa natjera ih da okrenu glave.Vojnik Adhemar je klonuo na okvir vrata. Njegove su oći netremice promatrale Anđeliku.— Prokletnica — zamuckivao je — to je ona...to je ona... ! Ništa' mi niste rekli. To nije dobro.Zašto mi to niste odmah rekli, gospodine porućnice?Saint-Castine razdraženo rikne. Dograbi ćovu i dobro odmjerenim udarcem u tur sruši ga u prašinu.— Đavo odnio ovog glupana! — reće nato dah-ćući od bijesa.— Gdje ste pobrali tog ćudaka? — upita dePevrac.— Tko bi to znao? Evo kakve vam ljude šaljuiz Quebeca. Oni vjeruju da mi trebamo ljude koji crkavaju od straha...

— Umirite se, gospođine Saint-Castine — rećeAnđelika — dodirnuvši mu rukom, lakat u želji daga umiri. — Znam što je htio kazati taj jadni ćovjek.— Nije mogla a da se ne osmjehne. — Bio je tako smiješan s onim. svojim oćima koje samo što mu nisuispale iz glave. Nije on kriv. Loši glasovi koji kružeKanadom, a protiv kojih se ne mogu boriti, potpunosu ga smutili. Nije on kriv za to.— Znaći, gospođo, vi se niste uvrijedili... ? Zaista niste? — ponavljao je Saint-Castine lomeći rukepretjeranim pokretom kao što to već biva kod južnja-ka. — Neka su prokleti svi oni slaboumnici koji koriste vaše udaljavanje s dvora i tajanstvenost koja vasokružuje i na vaš raćun šire budalaštine i uvredljive priće.— Ja sam, evo, izišla iz šume i ja ću nastojati date priće opovrgnem. Zbog toga sam i krenula na ovajput prema obalama u pratnji svoga muža. Kad sevratim u Wapassou, treba da ćitava Akadija budeuvjerena, ako ne baš u moju svetost, oh, Bože to ne,.a ono bar da sam bezazlene naravi.— Što se mene tiće, ja sam već uvjeren u to —javi se snažni Defour stavivši ruku na srce.— Vi ste obojica izvrsni prijatelji — reće Anđelika potaknuta osjećajem zahvalnosti.Obujmivši rukama ramena obojice, ona se i jednome i drugome osmjehivala svojim ljupkim osmijehom ćiju je tajnu posjedovala. Znala je da je bila u stanju povezati prijateljstvom pravog aristokratu Sa-int-Castinea i valjanog pikardijskog seljaka koji su

postali braća svojom pripadnošću zemlji lud'1] i divljoj kakva je bila Akadija. De Pevrac ju je p imatrao dok ih je, smijući se srdaćno, vukla prema vratima.— Znate li, dragi moji prijatelji — govorila imje — da ženi nije neugodno ćuti da je se smatra đavoljim stvorenjem. U tim se rijećima osjeća nekakvomraćno štovanje prema jednoj isuviše ćesto nepriznatoj moći. Jadni Adhemar nije zaslužio da se premanjemu onako grubo postupi ...

46 47: A sada, molim vas, ne govorimo više o tome već hajde da okvasimo grlo. Umirem od žeđi.U drugoj dvorani postaje oni se smjestiše za sto. Dobro raspoloženi, razgovarali su o ozbiljnim stvarima, i to o takvim koje bi se mnogima ćinile dramatićnim, koje su, međutim, u njihovim ustima dobivale okus šale i pretvarale se gotovo u smiješne zgode.Našavši se u veselom društvu Francuza koji su po tome bili nalik Flamancima, Holanđanin postavi na stol ćaše, pivske ćaše, vrćeve, pivo, rum, rakiju i jednu bocu crnog i blistavog španjolskog vina što ga je nedavno od jednog gusarskog broda koji se bijaše izgubio u ušću Kennebeca dobio u zamjenu za krzna. GLAVA VINasmiješena lica Pevrac je jednim uhom slušao razgovor dok je oćima netremice promatrao Anđeliku. Oćaran ponovo bogatstvom njene ženske naravi, sada se sjetio kako je ona nekad, u Tuluzi, jednim jedinim osmijehom i s nekoliko rijeci, uspijevala vezati uza se njegove najzavidnije prijatelje koji bi poslije bili skoćili u živu vatru za nju. Njemu se ćinilo da su, zahvaljujući njenu ženskom iskustvu, sazreli njen živ i razdragan duh, njeni pokreti puni' otmjenost^ njeni brzi odgovori nabijeni milinom.Zatim je sebi predoći onakvu kakva je bila prošle godine, u vrijeme kad se zajedno s rijim iskrcala na ove obale, poslije onog ćudnog putovanja Govld-. sboroa kad su se prepoznali i ponovo pronašli.Njom su tada vladali nekakvi ganutljivi obziri, njeno je držanje bilo držanje progonjene žene. Ćinilo se da ju je nesreća ovjenćala svetošću.A eto, nije prošla niti godina dana iz nje je ponovo zraćila životna radost, ona je ponovo bila sretna.Bilo je to djelo ljubavi i sreće, i, usprkos nedaćamazime, bilo je to njegovo djelo! >Zahvaljujući njemu, ona je ponovo oživjela. Njihovi se pogledi ukrste i on joj se nježno osmjehne.Šutljiva i blijeda među svim tim osobama punim života, mala je Engleskinja svojim oćima promatrala sad jednog, sad drugog.

Barun Saint-Castin je prićao kako se markiz d'Urville, zapovjednik Gouldsboroa, uz pomoć huge-

48 4 Anđellka u iskušenju VBI 49 L nota iz La Rochelea, odupro dvjema brodovima gusara zvanog Zlatobradi. Bitku su na kraju odlućile topovske salve s usijanom tanadi. Kad je vatra planula u njegovu međupalublju, Zlatobradi se povukao iza otoka. Poslije toga se potpuno smirio, ali trebalo je biti na oprezu.Grof upita nisu li se vratila dva broda što ih je on oćekivao, jednog iz Bostona, a drugog, Gcnddsboroa, iz Evrope. Ali sezona je bila tek na poćetku. A mala bostonska „jahta" koja je iskrcala ljude Kurt RLtza u ušću Kennebeca, bila je prisiljena uhvatiti se ukoštac s već spomenutim Zlatobradim te se u luku vratila veoma oštećena.— Tu će mi štetu taj lupež stoput skuplje platiti— izjavi Joffrev de Pevrac. — On ništa ne gubi će-kajući. Ako mi ne povrati živog mog Švicarca, doći ćumu glave. Progonit ću ga do nakraj svijeta.Defour isprića kako su ti gusarski gadovi i lupeži iz toplih mora preplavili Francuski zaljev. Znali su da u vrijeme ljeta Sjevernjacima, i francuske i engleske narodnosti, dolaze brodovi krcati raznom trgovaćkom robom, te su stalno lunjali oko njihovih obala da im premetnu brodove, i to uz daleko manju opasnost nego presretajući španjolske galione. A da se i ne govori kako tom svojom, rabotom privlaće u Akadiju engleske ratne brodove kojima je naređeno da štite ribarske flotilje iz Bostona i Virdžinije.

— Ne treba ni spominjati., gospodine grofe, kakoti Englezi misle da im je sve dozvoljeno mada nemajušta tražiti u Francuskom zaljevu.A zatim doda kako se upravo spremao na jedno putovanje u trgovaćke svrhe duž obale i kako mu je pala na. pamet jedna dobra ideja.— Vi ste me tako dobro opskrbljivali hranom idrugim potrebama prošle godine, gospodine de Pevrac,u vrijeme kad umalo nisam umro od gladi, da sam,prolazeći ušćem rijeke Saint-Jean, digao šest vojnikagarnizonu u maloj utvrdi Sainte-Marie i poveo ih sasobom da vam ih stavim na raspolaganje.50 — To si nas, dakle, tiy Defoure, obdario onim glu

panom u uniformi, onim Adhemarom? — ćudio sebarun.Akadski se trgovac branio:— Onoga su mi silom ugurali. Ćini se da su ga; sesvi htjeli liješiti te je tako prelazio iz mjesta u mjesto obišavši ih sva: i Quebec i Montreal, i Gornjejezero i Zaljev vrućine. Ali su zato svi drugi hrabrimomci koji se znaju tući.Pevrac se od srca smijao.-r- Velika vam hvala, Defoure. Nimalo rie 'prezirem vaš dar od nekoliko dobrih strijelaca, ali što su kazali o vašoj podvali gospoda de Wauvenart i vitez de Granderiviere?— Oni su bili u Jernsegu. S te strane se oćekujeposjeta guvernera Akadije, gospodina de ViUeđavrava.Zbog toga sam se i otisnuo na ovo skitanje po Zaljevu, treba biti oprezan. Moja će braća doćekati i ugostiti tog nametljivca — doda prasnuvši u podrugljivi' smijeh.— Ali zašto te svoje vojnike niste ostavili u Go-uldsborou? — upita barun Saint-Castine.— Oluja me je bacila sve do otoka Matinicus —Defour odvrati jednostavno. — Poslije toga ćetiri danasam bio zarobljenik guste magle. Stoga sam radijenastavio prema zapadu. Nije se lako probiti tjesnacemu Gouldsboro. Mogao sam nabasati i na Zlatobradog.Ali, kao što vidite, na kraju se uvijek .nađemo.Pevrac se diže. Htio je vidjeti vojnike. Njegovi drugovi pođoše za njim.Anđelika je ostala u zamraćenoj dvorani. Španjolsko je vino bilo izvrsne kakvoće, ali je malko udaralo u glavu. Eose-Ann je pila pivo. Bila je gladna. Još Anđelika i njena štićenica ne bijahu izmijenile svoje dojmove o svojim željama da se nećim dobro okrijepe kadli se ispred njih stvori ljubazan starćić i položi na stol tanjure s velikim kriškama toploga kruha premazane marmeladom od borovnica koje Francuzi zovu mirtili, a kojima su u Americi obrasli veliki prostori.51

Ljubaznim ih smiješkom hrabrio da se okrijepe. Nosio je malu bijelu bradicu, a ćitavo mu je lice zra^ ćilo dobrotom. Bio je odjeven vrlo jednostavno: u crni pmsluk i nekakve hlaće napuhnute ispod koljena i pomalo staromodne, te bijelim i nabranim ovratnikom. Tom svojom odjećom je on Anđeliku podsjećao na njena djeda, na vrijeme kad je nabrana ogrlica bila u modi. Reće im da se zove Josue Pilgrim.Kad je mala Rose-Anne utažila glad, sjedne pokraj nje i uze je ljubazno pitati tko je i odakle je.Izgledao je vrlo uzbuđen kad je od nje doznao da joj se roditelji zovu William i da su porijeklom bili iz Biddeford-Sabaga. Obavijesti Anđeliku da su se djed i baka Rose-Anne

nalazili na obali Andros-coggina, niti trideset milje daleko od postaje. Indijanci su to mjesto nazivali Newehewanidk, to jest Proljetna zemlja. Tu su stari William prije desetak godina podigli naselje koje se lijepo razvilo, a na engleskom je to naselje dobilo prilićno obićno ime, Brunschwick--Falls. Ti Williami su bili vrlo poduzimljivi ljudi. Uvijek su sve više prodirali u unutrašnjost zemlje. Već je John William, sin, napustio Biddeford, vrlo bogatu naseobinu u Zaljevu, da bi osnovao drugi Biddford na obali jezera Sebago. Sada se zna da su to skupo platili jer su kao zarobljenici svršili u Kanadu. Iako naselja na obali nisu više bila sigurna otkako su bujice Indijanaca udarale iz šuma na Engleze, ipak su •se ljudi uvijek mogli, kad su već prebivali na obali, skloniti na otoke.Ali on je, Josue, shvaćao svijet kao što su ti Wil-liami, jer ni on nikad nije volio bakalar i uzburkano more. Njemu se više sviđalo promatrati odbljeske rijećne i jezerske vode ispod stabala i jesti meso divljih purana.Njemu je bilo deset godina kad je s ocem, trgovcem iz Cap Goda, mjesta u blizini Plvmoutha, došao ovamo i osnovao ovo naselje, Houssnock. Dakle, kao dijete on se iskrcao iz broda, koji se zvao Mayflower, na potpuno pustu obalu gdje je polovica doseljenika pomrla već nakon j>rve zime.52 Pošto je završio tu svoju priću odmjerenim i pomalo poućnim glasom, starac ode i uze tražiti nešto iia jednoj polici i ubrzo se vrati noseći gušćije pero, rog s crnilom i komadom tanke brezove kore .nalik per-gameni na kojoj odmah stade povlaćiti nekakve znakove. Bio je to plan uz pomoć kojega se moglo dospjeti do engleskog naselja gdje su živjeli stari Be-njamin William i njegova žena Sara, djed i baka Rose-Anne.On zatim objasni Anđeliki kako dotamo nije bilo ni dan puta, ali je trebalo prijeći na desnu obalu Ken-nebeca i onda okrenuti prema istoku.— To je prava sreća — poviće Anđelika.Njihova namjera, muža joj i. njena, bila je da djevojćicu predaju njenim roditeljima, ali to nije bilo-lako ostvariti. Idući u tJouldsboro, to jest prema istoku, oni su išli u protivnom smjeru od onog gdje su se nalazila engleska naselja. Kraj gdje su se nalazili u tom trenutku, a koji su Englezi nazivali Majneom, a Francuzi Akadijbm, bio je, u stvari, granićni kraj. Kennebec je oznaćavao vrlo pokretnu granićnu crtu, to jest no man's land', zemlju bez gospodara i bez zakona.Providnost je htjela da se obitelj njihove štićenice nalazila na. svega desetak milja od Houssnocka...Nićiju zemlju53 GLAVA VHKad su se grof i njegovi prijatelji, na poziv Ho-lanđanina koji je želio svoje najbolje posjetioce tog dana svećano ugostiti, ponovo našli u postaji, najprije se poveo razgovor o mogućnosti da se djevojćica odvede njenoj baki i djedu.Domaćin im donese geografske karte.Uzmu li se u obzir svi zaobilasci, sve staze i brežuljci, trebalo je raćunati da će im trebati tri dana da odu tamo i ponovo se vrate u Hbussnock i da potom nastave prema zapadu i Gouldsborou. Ali Joffrev de Peyrac je ubrzo otkrio drugo rješenje. Naselje Brunchwick-FaUs se nalazilo na obali rijeke Andro-scoggin. Budući da je bila brza i plovna njome se

za nekoliko sati stizalo ck> ušća Kennebeca. Ekspedicija grofa Joffreva de Pevraca razdijelit će se na dva dijela, od kojih će se jedan, onaj brojniji, kao što je bilo i predviđeno, spustiti velikom rijekom do njena ušća gdje će ih ćekati brod što im ga je trebao markiz d'Utville poslati u susret.Dotle će Joffrev de Pevrac i Anđelika u pratnji nekolicine ljudi otići do engleskog naselja i, pošto djevojćicu predadu njenoj obitelji, otplovit će Andro-scogginom do obale gdje će se spojiti s prvom skupinom. Taj pothvat nije smio trajati više ođ dva dana.Kad je to zakljućeno, gosti se posvetiše „candles--partie"* što ju je u njihovu ćast priredio Pieter Boggen.Svećanost uz svijeće U stvari, rijeć je o starom napitku koji se priprema među Holanđanima Novoga svijeta što žive na obalama Hudsona, i to od Novog Amsterdama do Orangea.U jedan se lonac ulije dva galona najbolje ma-dere, tri galona vode, sedam livri šećera, fino mljevene zobi, raznih mirodija, grožđica, limuna...To se zatim služi u velikom srebrenom sudu koji se postavi usred stola i svaki gost nato redom zaimlje sa svojom srebrenom kašikom tu mirisavu tekućinu.Ništa nije bolje od toga da pobudi dobro raspoloženje i da okrijepi rastužene duše.Osim grofa de Pevraca, grofice de Pevrac i njihova sina, prisutni su bili barun de Saint-Castine, Aka-dijac Defour, desetar garnizona Saint-Jean, francuski kapetan gusarskog broda s otoka Tortue i njegov dušobrižnik.Holanđanin i njegova dva pomoćnika upotpunjavali su taj cijenjeni skup.Anđelika je bila jedino žensko ćeljade.Zahvaljujući njenu, a isto tako i dušobrižnikovu prisustvu, većera je proticala u pristojnom raspoloženju.Ali Anđelika, kojoj je bilo stalo do toga da nitko od njih ne požali taj pristojan ton, znala je raspoložiti ljude i stvoriti takvu atmosferu da se svatko od njih isticao, svatko zablistao. Istinski je smijeh odzvanjao u trgovaćkoj postaji i miješao se s tajanstvenim zvudma noći i rijeke.Kad su se razišli, svi su ti ljudi bili dobro raspoloženi i osjećali se prijateljima. Pustivši Holanđa-nina na njegovu otoku, ostali su prešli rijeku osvijetljenu mjesećinom i povukli se, netko u svoj logor, a netko na svoj brod.— Sutra ću doći da vas vidim — šapne barun de Saint-Castine grofu de Pevracu. — Priopćit ću vam vrlo važne stvari. Većeras spavajmo. Posrćem. Želim svima laku noć!

54 55 I on nesta u Sumi okružen skupinom Indijanaca koji su poput kakvih utvara izronili iz mraka da bi ga pratili.U logoru su straže bile budne. One su u tom pogledu dobile stroga naređenja od de Pevraca. Radi veće sigurnosti svi su se smjestili u svega dva šatora. Nitko nije smio ostati po strani za vrijeme noći. Ni grof ni njegova žena nisu se htjeli te noći odvajati ođ drugih.

Houssnock je privlaćio ološ svih šuma. Bilo je tu Indijanaca iz svih krajeva, krštenih s velikim, zlatnim križem i brojanicama među perjem. Mada je tu živio Holanđanin sa svoja dva pomoćnika Engleza, ipak je tu vladala akadska i kanadska Francuska. Ta je bila šuma, a svim amerićkim sumama gospodari. Francuz.56 GLAVA VIII— Baš šteta — uzdahne Anđelika — postoji liljubazniji ćovjek od baruna de Saint-Castinea? Volimdruštvo Francuza...— Zato što vam oni udvaraju... ?Nije im se spavalo. Setajući obalom, Joffrey je podržavao Anđeliku koja je posrtala pri hodu.Odjediared se zaustavi i uhvativši je rukom za obraze, okrene njeno lice prema sebi.Na zlatnom svjetlu mjesećine ona je bila rumena i uzbuđena, a oći su joj titrale pune zvijezda.Osmjehne se.... nježno, smješkom koji sve prašta...— Oni vide da ste lijepi, ljubavi moja — šaputaoje. — Iskazuju vam pažnju ... Uživam videći ih predvašim nogama. Ja nisam previše ljubomoran. Znajuda pripadate njihovoj rasi, da ste Francuskinja i onise time ponose. I oni su naše rase. To će uvijek takobiti iako nas oboje otjeraše na kraj svijeta, iako nasnepravedno hoće odijeliti od svojih. I ja uživam u društvu svoje braće Francuza i volim vidjeti u "jihovimođvažnim i iskrenim pogledima divljenje kc* ih nadahnjujete. To je luda rasa, vjerujem. Uporna. Mi također pripadamo toj rasi, ljubavi moja. Pripadamozauvijek!U blizini je ćekao mrak ispod grana jedne vrbe. Zajednićki uđoše u taj mrak. Napustili su okrutnu svjetlost mjeseca radi milostive tame. Privukavši je k sebi nježno je poljubi u usne. Zelja, njihova pri-5T sna i uvijak. iznenadna želja nabubri, u njima, uze živjeti između njih svojim toplim, svojim vrelim i nezasitnim životom.Samo što se nisu smjeli zadržati. Uskoro će svanuti. Suma nije imala obzira. Krenuše natrag sporim korakom.Hodali su kao u snu sa željom oko sebe kao omotaćem, s tom tajnom, tim valom koji ih je zapljuskivao, tom nježnom bolju prekinutog, ali ne i prestalog zanosa, tog zanosa u kojemu su se miješali osmijesi žaljenja i sukrivnje.Anđeliki se ćinilo da su u Joffrevovoj ruci što joj je lako dodirivao bok skrivena sva obećanja.A njega je pokret njene noge što se u hodu trljala0 njegovu zanosio do bola.Bit će to za kasnije.

Kad za nekoliko dana stignu u, Gouldsboro. Draž1 okus odgođenog užitka. Vrijeme će dotle sporo odmicati, nabreknut će od ćekanja...Ponovo su izmijenili nekoliko rijeći s ljudima na straži.Podignuti šatori su bili puni usnulih ljudi.Anđeliki se nije spavalo, stoga je više voljela ostati napolju.Sjela je va sam rub vode obgrlivši rukama koljena i naslonivši bradu na njih.Njene su oći, lutale po zlatnoj površini rijeke.Široke naslage rijetke magle lebdjele su nad površinom.Osjećala se sretnom u svojoj ustreptalosti i nestrpljenju. Sve je imalo okus sreće. Zanosila ju je sigurnost ljubavi, zanosilo ju je takođe i ćekanje. Njihovi su zagrljaji ovisili o njihovu svakidašnjem životu, koji ih. je silio da dane i dane provode zaokupljeni poslovima i strastima ne misleći na ljubav da bi na kraju jedan pogled, nježni ton glasa izazvali požar, vrtoglavicu, pohlepnu želju za samoćom.Tada su njom vitlale njene ljubomorne tmine, tada je ona upadala u ono što je ona nazivala „svojim58 zlatnim mrklinama", tada se ona prepuštala iznenadnom zaboravu svijeta, pa ćak i samog života.Njihova se ljubav tako cjelovito uklapala u potku njihova bivstvovanja da je ponekad bila nalik podzemnom zubaru potoka, jedva zamjetljiva melodija, a ponekad silovitom naletu oluje koja je sve drugo ništila, koja ih je odvajala od ostalog svijeta, koja ih je potćinjavala svojim zakonima, ali i oslobađala svih drugih.Ta je ljubav tokom vremena, tokom dana i noći, mjeseci i godišnjih doba, ta je ljubav bila njihovom tajnom, kvasac njihove beskrajne sreće i ona je osjećala kako je ta ljubav bez prestanka pali. Bila je kao slatko breme u dnu križa, kao osjećaj klonulosti u predjelu srca, nešto što je gospodarilo ćitavim njenim srcem, kao što dijete gospodari majćinom utro1 bom, kao božanska tajna tabernakulom. Ljubav...Željela je da joj Gouldsboro kao i Wapassou bude zaklonom, lukom. Tamo je bila velika utvrda od balvana podignuta nad samim morem, a u toj utvrdi soba duga i široka, s prostranim krevetom prekrivenim krznima.U tom je krevetu spavala zajedno s njim. Ponovo će u njemu spavati dok će oluja u silovitim naletima razbijati valove o liticu, dok će vjetar zavijati u svijenima granama tamo na rtu. Pod zaštitom te palaće, u grubim, ali ćvrstim kućama hugenota gasit će se svijetla, jedno za drugim.Ujutro će sve biti ćisto i iskrićavo. Otoci će blistati kao dragulji u zaljevu. Poći će u šetnju obalom okružena rojem djece, lutat će po novoj lud, jesti će rakove izvrsna okusa, okusa mora, jesti će kamenice i druge školjke.Zatim će otvoriti kovćege i rasporediti robu što su je brodovi navezli, navući će nove i šuštave haljine, ukrasit će se nakitom, poćešljat će kose na novi naćin. U Gouldsborou je posjedovala veliko ogledalo optoćeno mletaćkom broncom. Kakav će joj lik ogledalo odraziti, hoće li u njemu ugledati novi lik?59

U srcu joj je vladala vedrina te se nije bojala da će u tim svojim nadama biti razoćarana. Bit će naprosto druga žena. Dobit će lik i izgled o kojemu je godinama uzalud snatrila. lik žene ispunjene srećom.Nije li život ćudesan? Nema tome ni godina dana što je posrćući, iscrpljena strahom, stupila na ovu obalu. Ukoćena, mršava, blijeda, s nekom vrsti unutrašnje napetosti, posrtala je po ružićastoj obali Go-uldsboroa te je malo nedostajalo da padne na koljena, na izmaku svojih snaga. Ali ju je snažna ruka Jof-freya de Pevraca podržala., Ćitav period ogorćenih borbi što ih je izdržala njena mladost tu je završavao.Kako su joj danas izgledale daleke sve one go-đinei onih petnaest godina što je sama lutala svijetom i na svojim ramenima nosila breme svojeg bivst-vovanja. Danas se osjećala mlađom nego onda jer se osjećala zaštićenom i ljubljenom.Djetinja radost bi ponekad ozarila njeno biće a sumnjićavost preplašene i gonjene životinje što se bijaše duboko uvukla u nju ustupila je mjesto povjerenju jer ju je, u trenutku kad je stupila na obalu, draga i snažna ruka obujmila i više je nije ispuštala.„Kako nas ljubav ćini mladim", mislila je, „nekad sam se osjećala starom. Bilo mi je sto godina. Bila sam uvijek na oprezu, nasrtljiva, izazovna."Sada, kad bi je spopao strah, nije to više bio onaj osjećaj tvrdoglave, bespomoćne tjeskobe što joj je mućio dušu dok se borila protiv kralja i udruženih i isuviše moćnih snaga.Onaj pod ćijom se zaštitom danas odmarala bio je jak, razborit i vidovit. Ne uzbuđujući se, on je na sebe preuzeo ćitavo breme. Bio je drugaćiji od ostalih. Ali on se znao prema tim ostalima postaviti i od njih napraviti svoje prijatelje. Sad joj je poćelo bivati jasno da je duh jednog jedinog ćovjeka, dostojnog da ga se tako nazove, bio kadar upravljati svijetovi-ma. Jer duh je jaći od tvari. On će pobijediti svoje neprijatelje koji su se šćućurili u mraku i koji nisu htjeli priznati njegovu moć. Bio je tako snažan da će ih svojim razborom i svojim iznenađujućim poletom privući k sebi.U zemlji će zavladati mir, narodi će se srediti, iskrćit će šume, osnovati gradove, napućit će ih. Uvi- * jek će ostati dosta divlje ljepote da oplemeni te nove sudbine. Divan će i bogat biti Novi svijet. I pošteđen beskorisnih ratova.Napola uspavana tim svojim snovima i teretom, velićanstvene noći, Anđelikina se misao zaodij evala u taj neobićan dekor oko nje,' u suzdržanu stvarnost prirode, suglašavala se s napetošću što je naokolo ba-zala. Ništa nije moglo naćeti njenu potajnu radost.Otužan vonj ratnićkih, gozbi mogao je lebdjeti nad šumom, bubanj jećiti u daljini kao izmućeno i nestrpljivo srce, sve je to bilo jednostavno. Osjećala je da se sve to i nje tiće, ali se isto tako i osjećala izvan domašaja.Pri blijedoj svjetlosti noći, tamo prema jugozapadu, promatrala je kako su se dizala u zrak i nji-¦hala se tri jarbola malog gusarskog broda koji bijaše bacio-sidro na zavoju rijeke.Na- protivnoj strani, uzvodno, vladao je gusti mrakr-obavijen"maglom i dimom, koji je na mahove razbijao crveni jezićak indijanskih vatara u wigwa-mima.Jedna lisica zaštekće. Neka teška ali spretna životinja šmugne u travi pokraj nje. Bio je to Canto-rov nesit. Naćas nazre sjaj njegovih raširenih i nehotice okrutnih zjenica koje kao da su je ispitivale.

60 61 DEUGI DIOENGLESKO SELO GLAVA IXSutradan, sjedeći u maloj dvorani trgovaćke stanice Andelika je živo šivala za malu Rose-Annu haljinicu od crvene tkanine. Njena obitelj će biti sretna videći da je lijepo odjevena, a ne kao bijedna zarobljenica onih „groznih" Francuza.Kiroz otvoreni prozor primijeti splav koja je prelazila rijeku.A na njoj tri konja. Njih je Maupertuis, šumski izviđać u službi grofa de Pevraca, sinoć doveo s obale. Na splavi su bili Maupertuis, njegov sin i Cantor.Ćim su pristala uz otok, njen sin potrći što ga noge nose i zadihan upade k njoj.— Moj vam. otac porućuje da odmah krenete zaBrunćhvvick-Falls zajedno s Maupertuisom. On nasne može pratiti, a ja ću vam biti tumaćem. Mi ćemomu se pridružiti sutra, ili najdalje prekosutra, naušću Kennebeca gde naš brod već krstari.—¦ To je baš nezgodno — odgovori Anđelika. — Još nisam dovršila ovu haljinicu. Neću imati vremena da sašijem vezice na bluzi. A zašto nas tvoj otac ne može pratiti?— Mora se sresti na obali s jednim poglavicomEćemina ili Mic-Maca, ne znam već... s kojim gabarun Saint-Castine želi upoznati. S tim Indijancimatreba poslove obavljati na brzinu... to treba priznati.Tako su prevrtljivi. Moj otac je krenuo ne ćaseći, anama je stavio u dužnost da djevojćicu odvedemo S Anđelika u Iskušenju VHt 65 njenima. Prolazeći pokraj logora, ja sam već pobrao vaše stvari.Anđelika pomogne maloj Engleskinji da obuće novu haljinicu. S pribadaćama joj zakopća ovratnik od ćipaka i orukvice što ih je stari Josue izvukao iz nekog svežnja trgovaćke robe.Nato se brzo poćešlja, opaše se kožnatim pojasom na kojemu je visio pištolj od kojega se nije -nikad rastavljala.Maupertuis i njegov sin su napolju ćekali s ©sedlanim konjima držeći ih na uzdi. Anđelika po navici pregleda orme i htjede se uvjeriti da li su ponijeli kožnatu vreću što ju je ona jutros pripremila. Zatim upita da li se svaki od njih opskrbio s dovoljno municije.— Pa dobro, onda krenimo! — na kraju naredi.— A ja, što ću ja raditi? — upita vojnik Adhe-

mar koji je sjedio ispred vrata stanice na prevrnu-tom buretu držeći svoju pušku između nogu.On je bio predmet podsmjehivanja. Svi su ga zadirkivali. Naslućujući stravu kojom ga je ispunjala Anđelika, ili naprosto zato što nije znao što bi s njim uradio, kaplar tvrđave Saint-Jean ga je postavio za tjelohranitelja gospođe de Pevrac. Mućen praznovjernim strahom i osjećajem, za vojnićku disciplinu, Adhemar je proživljavao prave paklene muke.Maupertuis ga. okrzne samilosnim pogledom.— Ostani tu, prijatelju!— Ali ja ne mogu ostati ovdje sam samcat. Tusve vrvi od divljaka!— Pa onda pođi s nama — mrzovoljno mu se obrati Kanađanin. — Tvoj kaplar i ostali vojnici već suotputovali s gospodinom de Pevracom,— Otputovali?! — ponovi mladić glasom u kozjemu su se osjećale suze.¦— Pa dobro, dođi, velim ti. Zaista ga ne možemo ovdje ostaviti potpuno samoga — reće kao da se isprićava obrativši se Anđeliki. — Napokon, neće nam biti na odmet jedna puška više. Oni se pozdrave s Holanđaninom i pošto su pristali uz drugu obalu, uđoše u polumrak šume. Prilićno utrta staza vijugala je ispod krošanja u pravcu zapada.— Kamo vodi ovaj put? — upita Adhemar.— U Brunchwick-Falls.— A šta mu je to?— Englesko naselje.— Ali ja ne želim ići k Englezima! Oni su našineprijatelji.— Dobro, dobro! A sad šuti, cjepidlako, i putpod noge!Proljetno bujanje izdanaka preplavilo je stazu tako da je se jedva vidjela, ali su konji išli naprijed sigurnim korakom nagonski naslućujući prolaze kojima su se ljudi ćesto kretali usprkos bezbrojnim preprekama što ih je na stazi stvaralo grmlje i šikara. Bezobzirno je proljeće ćistilo divljinu šume savitljivim i novim izdancima koje se lako odstranjivalo. Trava je bila meka i kratka, a sav prostor ispod krošanja svijetao. Prepoznali su tragove napuštenog indijanskog sela o kojemu su prije polaska bili obaviješteni. Zatim ponovo zađoše u šumu. Nešto kasnije, između debala jasika i poredanih breza,- zamijete .blistavu vodu jednog jezera. Ono se iskrilo na suneti) a površina mu je bila mirna poput ogledala. Podne je bilo blizu, tišina postala teška, a. u toj oba-mrlosti oko ušiju,su im zujali kukci.Anđelika je na sapi konja, ispred sebe, smjestila malu Engleskinju. Druga dva konja su jahali Maupertuis i Cantor dok su vojnik Adhemar i mladi Kanađanin išli za njima pješice što nije bilo naporno s obzirom na to da su konji. ionako bili prisiljeni ići korakom za vrijeme ćitava puta. Zahvaljujući tome, i Anđelika i djevojćica bijahu manje izložene, naporima putovanja. 67

Adhemar je stablo oko sebe bacao poglede pune tjeskobe.— Velim vanij netko nas nesigurno slijedi —stalno je ponavljao.Da. bi ga zadovoljili, na ifcraju se zaustave.Na-ćuliše uši.— To je moj nesit — reće Caritor.I životinja izbije iz šikare podno njihovih nogu, Šćućuri se kao.za skok, svoju sitnu demonsku gubicu razvaljenih zvala pruži prema njima i *pri tom razotkrije dva bijekv i šiljasta oćnjaka.Cantor se nasmije Adhemarovu blesavom izrazu. lica.— Kakva, kakva je ovo životinja?— To ti je nesit — odgovori Cantor. — Sad ćetL živoga proždrijeti!— He, ta je zvijerka krupna kao ovca! — jadi-kovao je vojnik.,Odsada se on svaki ćas okretao da vidi da li ih nesit slijedi. Ponekad bi ga ta smiješna životinja okrznula tako da, bi poskoćio od straha "u zrak.— Hodati s „ovim" i^a peta, zar zbilja misliteda je zabavno..-.Svi su pucali od smijeha, a mala Rose-Anri se nikad u životu nije toliko zabavljala:Suma je bila nalik onoj na drugoj strani rijeke. U blagoj valovitosti teren se spuštao prema potoćićima i rjećićama u padu, a potom se penjao do krševitih visoravni obraslih borovima i niskim cedrovima koje je povijao mirisavi povjetarac,' ali se ubrzo zatim naginjao' i uranjao u zelenu gomilu lisnatih stabala, reklo bi, se radosno kao da se uranja u more.Poslije podnevne žege diže se lagani povjetarac, zasvjetluca' po lišću i ispuni žuborom prostor ispod krošanja.Oni se- ponovo' zaustave da bi zavirili u onaj plan puta što im ga stari Josue bijaše dao. Poslije J0S jednog sela što su ga Indijanci napustili, staza je postala nesigurnija. Ali Cantor s kompasom odredi njihov položaj i izjavi da će za dva do tri sata stići na cilj nastave li u istom smjeru.On nije imao onaj nepogrešivi osjećaj za topografsko umijeće kao što ga je imao Florimond, ali je zato, kao i njegov stariji brat, bio obdaren istanćanim osjećajem zapažanja zahvaljujući kome se nikad nije mogao izgubiti, a osim toga njihov ih je otac strogo poućio u toj oblasti i od njihovih najranijih godina upućivao kako se barata mjernim instrumentima: sek-stantom, kronometrom i snalaženjem pomoću kompasa.Anđelika je mogla imati puno povjerenje u sinovljevo poznavanje tog umijeća.Njoj je uza sve to bilo neobićno žao što ih Joffrev de Peyrac nije mogao pratiti. Sa svakim satom što je odmicao nju je sve više zabrinjavao njegov iznenadni odlazak.Zašto Joffrev nije bio tu i kaiko li je ta šuma bila pusta, a uza sve to i bućna otkako je poćelo duhatL— Nije li vam gospodin de Pevrac dao neko objašnjenje zašto je tako naglo morao na put? — upitaokrenuvši se Kanađaninu. Poznavala ga je slabije nošto je poznavala druge jer on nije s njima prezimio

u Wapassou, ali je znala da je odan i siguran.— Pa ja nisam ni vidio gospodina grofa — odgovori ćovjek. — Meni je Clovis prenio njegovo naređenje.— Clovis ... ?Neka još nejasna slutnja i uzbuna uznemiri joj dušu. Bilo je nećeg vrlo neobićnog u ćitavoj toj zgodi Zašto joj Joffrev... nije poslao pismenu poruku? To nije oćekivala... Te poruke što su išle od usta do usta ... Clovis... ?Njen konj posrne o jedan kamen što je tek virio iz zemlje. Morala je napeti svu svoju pažnju da bi ga vodila.Među nazupćanim lišćem hrastova tamno-sma-ragdine boje raćvala su se golema debla slićna crnim svijećnjacima.

68 69 Ta ju je šuma podsjećala na šumu Nieul u vrijeme onih zasjeda...Zatećena tim sjećanjima, zaželi što prije izići iz te guste hladovine.— Nalazimo li se na dobrom putu, Cantore?— Nalazimo, majko — otpovrne djećak pošto jeponovo pogledao u plan i kompas.Ali nešto dalje on siđe s konja i zajedno s Pierre--Josephom, mladim mješancem, uze ispitivati okolicu. Staza se gubila među grmljem. Dvojica mladića izjave kako treba krenuti u tom smjeru. Drveće se sada toliko stislo jedno uz drugo da je tvorilo sasvim uski svod u kojemu je bivalo sve mraćnije. Srećom, na jednom zavoju, sasvim na kraju tog tunela ponovo opaze svjetlost, rupu ispunjenu suncem.Ali 'baš u tom trenutku Maupertuis podigne ruku i svi se, pa ćak i konji; ukrute na taj znak. Zbila se neprimjetna promjena, nije se šuma, doduše, odjednom napućila, ali se osjećalo u njoj prisustvo i drugih ljudi.— Indijanci! — šapne Ađhemar odsutno.— Ne, već Englezi — otpovrne Cantor.• I stvarno, u onoj osunćanoj rupi na kraju zelenog hodnika, pojavio se najneobićniji ljudski lik što ga se moglo zamisliti.Tamo, na izlasku iz šume, u ćeki, stajao je sitan starćić, grbav, usukan, obuven u ogromne cipele na kopću iz kojih su izrasli mršavi listovi, glave pokrivene šeširom s obodom i visokim tako da je bio nalik na glavu šećera kojoj nema kraja. Vitlao je nekom starom' kremenjaćom kratke cijevi i široka otvora nabijenog kartećom. Ukoliko pritisne oroz, to je, nema nikakve sumnje, moglo imati .pogubne posljedice i za strijelca i za njegove žrtve.Pridošlice su se dobro ćuvale da se ne pomaknu.— Stoj! — poviće starćić krićavim i probojnimglasom. — Ako ste duhovi, nestanite ili pucam!— Ta vi vrlo dobro vidite da nismo nikakvi du-

hoVi — odgovori mu Gantor na engleskom.70 — A minute, please.1Starćić podiže svoje neobićno oružje i jedinom rukom uze ćeprkati po džepu svog crnog prsluka. Najzad izvuće ogromne naoćare od kornjaćevine i stavi ih na nos. Sad je nalićio na staru sovuljagu.— Ye... es! I see... ee\\ .!* — promumlja.Otezao je krajeve siogova sumnjićavim dostojanstvom.Sad se približi sitnim koracima konjanicima mjereći Cantora odozdo na gore i praveći se da uopće ne zamjećuje Anđeliku. •— A tko si ti, što govoriš jorkširskim naglaskom,kao oni sveti profesori iz Bostona? Nije li tebe kaodobrog kršćanina strah skitati se šumom? Ne znaš liti da mladići i žene ne hodaju šumom? Oni u njojmogu naići na Crnog ćovjeka i s njim poćiniti bezbrojne gnusobe. A da mi se ti ne podiruguješ, sineBeliala, razbludnika, gospodara voda s kojim te je rodila ona što te prati, jedne noći kad se vještice roće?Ne bih se tome nimalo ćudio! Uostalom, ti si isuvišelijep a da bi bio ljudski stvor, mladiću!— Mi smo krenuli k Benjaminu i Sari William— odgovori Cantor koji je u Bostonu imao priliku daupozna još ćudnije ućenjake-viđovnjake. — Mi imdovodimo njihovu unućicu Eose-Annu, kćerku Johna"VVilliama,— Ha! Ha! K Benjaminu Williamu.Stari Englez se nagne da bi svojim prodornim oćima iza debelih leća svojih naoćara bolje promotrio djevojćicu u crvenoj haljinici koju mu djećak bijaše pokazao.— I ti tvrdiš da je ovo dijete ovdje unućica Be-njamina VVilliama! Ha! Ha! To je baš zabavno! Ćovjeku dođe da se od srca nasmije!Starćić protrlja ruke kao da je odjednom postao svjedokom izvrsne šale. — Ha! Ha! Odavde to ja vidim!1 Samo ćasak, molim * Da! Vidim!71 Živim pogledom, a da se to nije primijetilo promotrio je ostale osobe male skupine: dvojicu šumskih izviđaća odjevene u njihova kožnata odijela, izrezuc-kana kao u Indijanaca, njihov opasać i njihovu šarenu kanadsku kapu, a iza njih francuskog vojnika u istrošenoj, ali ipak dovoljno saćuvanoj uniformi tako da se vidilo da je pripadala francuskoj vojsci.On, zabaci pušku na svoje grbavo rame i makne se sa staze.— Pa dobro, prođite, prođite, ETrancuzi — rećesmijući se u isprekidanim naletima.'— Idite, odve

dite starom Benu njegovu unućicu. Ha! Ha! Moguzamisliti kakvim će vas licem dbnćekati William! Ha!Ha! to je baš zabavno... Ali ne nadajte se isuvišeotkupnini jer je on škrtac...Anđelika..je taj razgovor pratila a da se uopće nije snalazila. Iako je vrlo dobro razumjela starćićeve vrlo jasne rijeći, ipak nije uspjela shvatiti njihov smisao. Na sreću, Cantor je ćitavo vrijeme bio olimpijski miran.— Jesmo li još daleko od Brunchwicka — uljudno zapita. — Bojimo se da nismo zalutali.Starćić Ijuljne. glavom i iskrivi usta kao da je htio reći da onaj tko je tako lakouman da se seta tom đavoljom šumom zna kamo ide i da će se iz nje znati, izvući.Za vrijeme tog zadržavanja još jedna se osoba šutke približila skupini iza starćićevih leđa. Bio je to visoki Indijanac hladnih ©ćiju, Indijanac iz plemena Abenakis iz podrućja Sokakis ili Scheepscots ako je suditi po njegovu oštrom profilu s izraženim sjeku-tićima. On je u rukama nosio jedno koplje, a preko ramena prebacio luk i tobolac. Razgovor je pratio s najvećom ravnodušnošću.— Ne biste li nam, zaista, mogli pokazati putkoji vodi u Brunchwick-Falls, poštovani starce? —ponovo će Cantor iscrpivši sve argumente.Na to pitanje postavljeno u vrlo pristojnom obliku lice se starog i nakaznog patuljka preoblići, iz-72 oblici od bijesa i on sasu ćitavu bujicu žestokih rijeći u kojima je bilo i izreka iz biblije, i prokletstava, i proroćanstava, i optužbi i ćitavih izreka na latinskom i grćkom jeziku. Na temelju toga trebalo je zakljućiti da su ljudi u Brunchwicku ili Newehewanicku, kako su to mjesto nazivali Indijanci, bili glupe neznalice, nevjernici i opsjednuti samim vragom, da on, George Shapleigh, neće nikad više stupiti nogom na njihovo tlo.Podstican svojom mladenaćkom nevimošću, Cantor je tvrdoglavo molio starca da mu pokaže put do naselja. Starac se maloHpomalo smiri progunđa još nekoliko bjesomućnih anatema, a onda im okrene leđa i pođe ispred njih stazom, dok se njegov Indijanac, šutljiv i bešćutan, stavio na zaćelje karavane.— Moram li ovo protumaćiti kao da nam je ovajstari i luckasti Jengli odlućio pokazati put? — gunđao je Maupertuis.— Ćini se da je to tako — otpovrne Cantor. —Pođimo za njim. Ubrzo ćemo vidjeti kamo nas vodi.— Ponudi mu da se popne na jednoga od našihkonja — reće Anđelika. — Možda je starac umoran.Cantor prevede prijedlog svoje majke, ali stari Englez, a da se nije ni okrenuo, žestoko odmahne rukom što je znaćilo da se osjeća povrijeđenim i da su, uostalom, za njega i konji također stvorovi samog vraga.Hodao je nekako poskakujući i vrlo brzo i, što je bilo najneobićnije, nije nikakvu buku podizao svojim ogromnim cipelama već se ćinilo kao da tek dotiće zemlju.— Ovo je jedan stari „medecin's mantti — objasni Cantor — koji tvrdi da je prokrstario svim ame

rićkim šumama u potrazi za ljekovitim biljkama ikorom drveća. To je dovoljno da objasni sumnjićavostna koju on nailazi kod svojih sunarodnjaka. U NovojEngleskoj nikako ne vole one koji odilaze u šumu, kao-Lijećnik73 Sto vam je on sam maloprije objasnio... Uza sve to što je on neki ćudak, vjerujem da se možemo pouzdati u njega da će nas dovesti na pravi put.— Ja ne idem k Englezima i meni se nimalo nemili hodati ispred Indijanca kojega ne poznam —jadikujući se iz polumraka javi glas vojnika Adhe-mara.Svaki put kad bi se okrenuo, vidio bi kameno i mraćno lice i oći crne poput vode kako ga promatraju. Hladni mu je znoj kvasio košulju, već bezbroj puta natopljenu znojem tjeskobe. Uza sve to on je išao naprijed posrćući o korijenje stabala.Ćovjećuljak sa zašiljenim šeširom i dalje je išao na ćelu poskakujući poput natmurenog elfa*, malika u koroti. Naćas je nestao kad su zašli u sjenu, a zatim se ponovo pojavio obasjan crvenkastom sunćanom zrakom skližući se između stabala. Dok su oni tako obilazili, Anđelika s nestrpljenjem primijeti da se spušta noć.Ružićasta se većer spusti u udubine usjeklina.Za vrijeme hoda stareić se ponekad okretao oko svoje osi i mrmljajući nerazumljive rijeći, podizao ruke prema nebu. Ćinilo se da njegovi odriješeni i mršavi prsti oznaćuju tko bi znao što u zraku.— Pitam se nije li ovaj starćić potpuno lud izna li on kamo nas vodi — na koncu će reći Mau-pertuis loše volje. — Ovi Englezi... !— Ma kamo da nas vodio, nije važno samo danas već jednom izvede iz ove šume — nato će Anđelika na kraju strpljenja.Gotovo tog istog trenutka, kao da je netko htio uslišati njenu želju, oni izbiju na prostranu ravan obraslu zelenom travom i ispresijecanu liticama i svež-njevima brinja. Tu i tamo se vidio, kao da stoje na straži, poneki cedar bijen vjetrom, šumarak crnih jela, Daleko, vrlo daleko iza nagomilanih i valovitih brežuljaka obraslih šumom, nebo je na .istoku bilo sede-1 Genij zraka, vatre, zemlje74 faste boje, nebo pod kojim se vjerojatno prostiralo more. Bilo je to daleko. Obećanje. Međutim, vjetar što je popuhivao tom ravnicom donosio je neki blizak i drag miris, neodređen miris i još pun uspomena.Uto vijugajući između litica i grmlja, najzad siđoše u dolac već ispunjen noću gdje nije bilo nikakva svjetla. Sad su se našli ispred padine okruglog brežuljka ćiji se crni vršak zabio visoko u blijedo nebo. Otud je dolazio zaboravljeni miris. Miris moćan blizak, miris obrađenog polja.

U mrkloj tami ništa se nije vidjelo. Jedino se naslućivalo masnu i vlažnu zemlju iz koje se isparivao miris proljeća, naslućivale su se otvorene brazde rasjećene lemešom.Stari Shapleigh je sve nešto manje mumljao i cerekao se.— Evo ovo je baš dobro! Roger Slougton je još¦uvijek na svojoj njivi. Kad bi on mogao ukinuti noć,kad bi mogao uništiti zvijezde, poništiti san koji musklapa vjeđe, oh, kako bi bio sretan Roger Slougton.Nikad on neće upoznati trenutak odmora. Bez prestanka će se batrgati, ćeprkat će, bušiti, kopati, bez kraja i konca, nikad neće stati. Njegove će se vile stalnookretati na mjestu kao Belzebubove na dnu pakla,vjećno, vjećno.•. — Belzebubove vile su neplodne, a moje nisu, stari prostaće — otpovrne s njive nećiji potmuo glas. — Vrhovima svojih vila Belzebub premeće izrođene duše, a ja svojim vadim plodove iz zemlje što ju je Gospod blagoslovio ...Nekakav se, jedva zamjetljiv, obris približi.— Ma koliko radio i živio nikad ja neću tomsvetom zadatku posvetiti dovoljno vremena — nastavio je isti glas propovjedaćkim tonom — nije nas sudbina obdarila istim osobinama — stari vješće, ti kojise ne bojiš da svoj duh uprljaš dodirom s najrazuz-danijom divljinom prirode. Nu, polako, polako! Koganam to dovodiš većeras, ti duše mraka? Koga nam todovodiš iz prokletih krajeva?75

Seljak koji se približavao, odjednom se zaustavi i istegne vrat— Tu smrdi na Francuze i Indijance — zagrokće.— Stoj, i ni koraka naprijed!Lako bi bilo pogoditi da je on svoju pušku prislonio o rame. Na svu tu govoranciju Shapleigh se uzastopno cerekao, kao da ga je sve to neobićno zabavljalo. Konji ustuknuše prestrašeni gromovitim glasom što je odjeknuo iz noći. Cantor se trudio da što • na ispravnijoj engleštini pozdravi seljaka, isprića mu o Rose-Anni William i ne tajeći svoje francusko porijeklo, požuri da spomene svoga oca: grofa đe Pey-raca iz Gouldsboroa.— Ako imate bilo kakve veze s Bostonom ili saZaljevom Casco, vi ste, bez sumnje, ćuli o grofu dePevnacu iz Gouldsboiroa. Nekoliko brodova je on narućio da mu se izgrade u Novoj Engleskoj.Seljak je prezirno šutio. Približio se, obilazio oko njih i njuškao ih kao sumnjićavo pseto.— Još uvijek vućeš sa sobom tu životinju crvenekože — najzad će obrativši se ponovo starom „mede-cin's manu". Bolje je unijeti gnijezdo otrovnica u selo

nego jednog jedinog Indijanca!— On će ući zajedno sa mnom — odbrusi star-ćić nabusito.— Da sutradan osvanemo pobijeni i skalpirani odtih lupeža kao što se dogodilo naseljenidma u NovomWeUsu zato što su jedne olujne noći pružili gostoprimstvo jednoj bijenoj Indijanki. Ona .je, u stvari,dovela svoje sinove i svoje unuke crvene kože, otvorila im vrata utvrde i onda su poklali sve bijelce koliko ih je god bilo u utvrdi. Naposljetku, Svevišnjikaže: „Ne smijete nikada zaboraviti da je zemlja ukoju ste ušli da biste njome ovladali oskvrnuta pok-varenošću naroda koji u njoj prebiva... Prema tome,ne udajite svojih kćeri za njihove sinove i ne ženitesvoje sinove njihovim kćerima, i nikad nikakvu brigune.vodite o njihovu napretku, niti o njihovu blagostanja! Tako ćete postati jaki...!" A ti, Shapleighe,76 ti svakim danom postaješ slabiji posjećujući te Indijance ...Nakon te gorke biblijske izreke zavlada šutnja, a Anđeliki bi odjednom, jasno da je taj stanovnik Brunchwick-Fa]lsa bio spreman da ih propusti u selo.On se ćak stavi na ćelo male skupine i uze se penjati uz obronak što se pred njima isprijećio. Sto su se više peli napuštajući usjeklinu, to je proljetni sumrak bivao svjetliji i sporije se gasio. Zapuh vjetra im zadraška nosnice vonjem štale, i donese im iz daljine štropot stada što su se vraćala s paše.77 GLAVA XI odjedared se na pozlaćenom nebu, išaranom širokim riđim trakama, pojavi obris, velike engleske farme. •Ta je farma podignuta na osamljenom mjestu. A upaljeno okno jednoga prozora kao da je podozrivo vrebalo na mraćni dolac iz kojega su se oni uspinjali.Kad su joj se putnici približili, razabraše torove u kojima su bile smještene ovce.Bila je«to ovćarska farma. Tu su strigli ovce. Tu su također pravili sir.Ljudi i žene su se okretali i oćima pratili strance što su jahali na konjima.Što su dalje išli alejom, to je i svjetlost na zapadu bila jaća.Iza jednog zavoja ukaže se ćitavo selo sa svojim drvenim kućama slojevito izgrađenim na boku brežuljka ćiji je vrh bio obrasao brijestovima i lovorikom.Kuće su se nadnimile nad travnatom krivinom kojom je proticao potok.Pralje su se vraćale noseći na glavi košare od vrbova pruća krcate rubljem. Njihove haljine od plave tkanine pucketale su na vjetru.Iza potoka u blagom su se nagibu protezale livade sve do zbijenog drveća šume.Staza prijeđe u ulicu, a poslije laganog spusta stane se uspinjati/između kuća i vrtova.78

Svijeće upaljene iza prozorskih stakala ili okana od pergamene ćinile su da tu i tamo, u kristalnoj svjetlosti sumraka, sjaju zvijezde drugaćijeg, življeg sjaja smijenivši dan i naćićkavši mirnu sliku tog mjesta blistavim sjajem, dragog kamenja.Na kraju, a da se nije znalo kako se to zbilo, kad su se zaustavili na drugom kraju sela ispred oveće zgrade sa zabatom. i izboćenim katom, gotovo svi stanovnici Brunchwick-Fallsa okupili se iza njihovih leđa razvaljenih usta i razrogaćenih oćiju. Posvuda kud si pogledao, vidio si talasanje modrih i crnih haljina; zabezeknuta lica, bijele ženske kapice i šiljaste šešire-Kad je Anđelika sišla s konja i pozdravila unaokolo, podiže se nejasan žamor, svi preplašeno ustuknu, ali kad se Maupertuis približio i dohvatio malu Rose-Annu da bi je skinuo s konja, ovaj put žamor uskipi kao uzburkano more, a tutnjava zaprepaštenja, gnjeva, prosvjeda nabuja kao plima.— Što li sam samo uradio? — reće Maupertuisćudeći se. — Ta ovo im nije prvi put što vide jednogKanađanina,! do vraga! A osim toga, ćini mi se dasada nismo u ratnom stanju!Stari se lijećnik praćakao kao riba na pijesku.— Ifs hier! Ifs hier!' — ponavljao je nestrpljivo pokazujući na vrata velike .kuće. Likovao je.Prvi se uspne drvenim stepenicama i odlu> no gurne jedno krilo vrata.— Benjamine i Saro WUliam, dovodim vam vašuunućicu Rose-Annu iz Biddeford-Sebaga i Francuzekoji su je zarobili —: derao se glasom oštrim i li-kujućim.To je ovdje! To je ovdje!79' U: tren oka Anđelika nazre u dnu kuće ognjište od opeke naćićkano brojnim, posuđeni od bakra i kositra, dvoje staraca, jednu ženu i jednog ćovjeka, u crnojj obrednoj odjeći, koji su podsjećali na dva portreta, s istom nabranom ogrlicom, uštirkanom i bijelom. 2ena je, osim toga, imala, na glavi prekrasnu kapicu od ćipaka, a oboje su sjedili vrlo uspravno u naslonjaćima s visokim, i izrezbarenim naslonom. Starcu je na koljenima poćivala golema knjiga, bez sumnje biblija, dok je žena prela lan.Pokraj njih, do njihovih nogu, sjedila su djeca i sluškinje u modrim, haljinama i okretale svoj kolovrat.To je trajalo samo trenutak, jer ćim su starci ćuli rijeć Francuzi, skoće, biblija i preslica popadale na tlo, a oni brzinom kojoj se ćovjek od njih ne bi nadao, skinuše dvije puške što su visile iznad ognjišta. Oćigledno, puške su bile nabijene i spremne za paljbu i oni ih uperiše prema pridošlicama.Shapleigh se veselo cerekao i zadovoljno trljao ruke.Ali odmah zatim pojava Anđelike koja je ispred sebe gurala djevojćicu starce je pogodila poput groma, ostavila je na njih dojam još užasniji no spominjanje Francuza. Odjednom su im zadrhtale staraćke ruke te se ćinilo da je oružje što su ga držale postalo preteško za njih. Cijevi se njihovih pušaka polako spuste pod ućinkom nevjerojatnog zaprepaštenja.— Oh! God! God... I1 — prošaputaše blijede usnestare gospođe.

— Oh! Lord!* — poviće njen muž.Anđelika im se duboko pokloni i zamoli ih da je isprićaju na njenu' nesavršenom engleskom, izrazi im zadovoljstvo što može predati u njihove ruke ćitavu i zdravu njihovu unućicu koja je bila u velikoj životnoj opasnosti. — Pa ovo je vaša unućica Rose-Ann — nastavila je ona jer joj se ćinilo da je nisu razumjeli. —Zar je nećete zagrliti?Te rijeći nimalo ne razvedriše Benjamina i Saru WiUiam. Oni su namrštenog lica promatrali djevojćicu. Na kraju zajednićki duboko uzdahnu.— Pa — naravno — izjavi najzad stari Ben —pa naravno, mi dobro vidimo da je to Rose-Ann i mibismo je rado zagrlili, ali ona mora ... ona mora najprije skinuti tu besramnu crvenu haljinicu. i Oh! Bože! Bože...! * Gospode! 80 6 Anđelika u iskušenju VIII 81 GLAVA XI— Mogli ste je također dovesti potpuno golu,s rogovima u kosi — šapne nešto kasnije Cantor svojoj majci.Svjesna svoje pogreške, Anđelika se prekoravala.— Sta li bih bila sve ćula da sam imala vremenai ušila pozlaćene vezice na prsa crvene haljinice...!— ;Kako su samo drhtali — nadoda Cantor.— Ti si živio u Novoj Engleskoj te si me moraoupozoriti. Ja ne bih bila uništila prste šijući joj svećanu haljinicu da bismo proslavili njen povratak takopuritanskoj rodbini.— Oprostite mi, majko... Mi smo se mogli namjeriti i na snošljiviju sektu. Jer i takvih ima. Osimtoga, mislio sam kako ću se u protivnom slućaju dosita nasmijati gledajući što ćine.— Ti si isto tako podrugljiv kao i ona dobrićina,apotekar, kojega se ćini se> boje kao same kuge. Nebih se nimalo zaćudila kad bi mi tko kazao da se onnije videći crvenu haljinicu na Rose-Anni, unaprijedobradovao kako će ovi ovdje biti zatećeni. Taj ga jeuzroka sigurno, i naveo na to da nam pokaže put.

I njih i njihovu zlosretnu štićenicu, uvedoše u neku vrst salona što se nalazio do velike sobe. Bez sumnje da bi što prije sklonili ispred oćijii pobožnog svijeta unućicu Sare i Benjamina Williama što je bila odjevena u luckastu i besramnu odjeću, a također i ženu koja ju je dovela, a ćija je upadljiva i neprilićna nošnja isuviše jasno otkrivala da je. i pogubnom82 narodu i pogubnoj vjeroispovijesti pripadala: francuskom narodu i papizmu.Ćudni li su stvorovi ti puritanci. Ćovjek se s pravom mogao pitati imaju li oni srca... imaju li oni spol! S obzirom na odnose koje vladaju u njihovim obiteljima, ćini se nepojmljivim, da je bilo kakav ljubavni ćin mogao biti temeljem tih istih obitelji. Uza sve to potomstvo gospodina i gospođe William. bilo je vrlo brojno. U velikoj kući u Brunchwick-FaUsu živjela su bar dva braćna para sa svojom djecom. Anđe-liki se ućini ćudnim što nikoga, ćini se, nije zanimala sudbina Williama mlađega kojega su Indijanci zarobili i odveli u Kanadu.'Vijest da joj je snaha dobila još jedno dijete, i to u vrlo bijednim prilikama u indijanskoj šumi, ostavila je gospođu WiUiam potpuno hladnom. Nato se njen muž upusti u dugo obrazlaganje tvrdeći kako su John i Margaret s pravom kažnjeni zbog svoje neposlušnosti.Nisu li mogli ostati u Biddeford-Sacu, na obali morskoj, u pouzdanoj i pobožnoj naseobini. Mjesto toga, oni su povjerovali u svojoj oholosti da su poma-zanici Gospodnji i da im on naređuje da osnuju svoju vlastitu naseobinu na mjestu osamljenom i pogibeljnom i za tijelo i za dušu. Osim toga, oni su se usudili to novo mjesto, plod ponosa i nepokornosti, nazvati imenom Biddeford — Pobožni, imenom naseobine u kojoj su ugledali svijest! Sad su, međutim, dospjeli u Kanadu, i to je baš dobro za njih. A on, Benjamin William je oduvijek bio uvjeren da njegov sin John nije bio stvoren da predvodi druge.Kad je Cantor pokušao kazati nešto o sudbini zarobljenika, on ga prekine podignutom rukom.Pojedinosti o njihovu zarobljavanju doznali su od Darwina, ćovjeka koji se' oženio sestrom njihove snahe. Taj mladić nije imao velikih sposobnosti i uskoro se imao ponovo vjenćati.— Ali njegova žena nije umrla... — pokuša objasniti Anđelika — ona je, u stvari, bila još živa kad smo mi napustili Wapassou...* 83 Stari Ben William je uopće nije slušao. Za njega je sve što se nalazilo s onu stranu golemih šuma, tamo prema sjeveru, prema onim dalekim, i nedostiživini krajevima, gdje su vragom opsjednuti Francuzi oštrili svoje noževe da bi uz kađenje tamjanom skidali skalpove, sve je to bio Drugi svijet. Zaista, bilo je vrlo malo Engleza koji su se odotamo ikad vratili!— Barem jednom budi iskren — reće Anđelikaobrativši se svome sinu. — Postoji li nešto na meni,u mojoj odjeći što bi ih moglo ozlovoljiti? Nisam li,a da i sama na znam, nepristojno odjevena?— Vi biste nešto morali staviti tu — reće Cantor

poućnim tonom pokazavši prstom na duboki izrazAnđelikine haljine oko vrata.Oni su se pred neveselim pogledom jadne Rose--Anne, smijali poput dvoje djece kad su ušle služavke u modrim haljinama noseći drveni sud optoćen bakrom i svu silu vrćeva iz kojih je sukljala para od uzavrele vode. Neki krupni mladić, ozbiljna lica kao u pastora, dođe po Cantora. Ovaj odmah pođe za njim poprimivši isti krut i brižan izraz koji je bio u neskladu s njihovim svježim i mladim obrazima.Međutim, raspoloženje služavki, umilnih djevojaka kojima je zrak s polja ošmugnuo put, izgledalo je manje izvještaćeno. Sad kad ih nije nadziralo strogo oko starog gospodara, one su se rado smijale i njihove oći koje su znatiželjno zirkale u Anđeliku, veselo su se krijesile. Dolazak te velike francuske gospođe bio je za njih ćudesan događaj. One su pomno ispitivale svaki djelić njene, zaista, vrlo skromne odjeće i pratile svaki njen pokret a da ih to nije nimalo prijećilo u radu. Žustro su donosile sapunsku masu u drvenoj zdjelici, pružale rućnike smlaćene ispred vatre.Anđelika se najprije pozabavi djevojćicom. Nije se više ćudila što joj se mala Engleskinja, sada kad84 je znala OĆ&KI^ je- potjecala, ponekad ćinila malko tupom. Trebala se u mislima prenijeti u prilike u La Hochelu... pa i u gore.Uza sve to, u trenutku kad ju je Anđelika htjela odjenuti u tamnu haljinu pripremljenu za nju, plašljiva se djevojćica pobunila. Njen boravak kod Francuza nije joj bio baš ni od kakve koristi. Iako je kratko vrijeme provela među njima, ona se zauvijek upropastila, bio bi utvrdio prećasni pastor. Jer ona je naglo i žestoko odgurnula bijednu haljinicu što su joj je pružili i okrenuvši se prema Anđeliki, sakrije glavu u njena njedra i brižne u plać.— Ja želim svoju crvenu haljinu! — vikala je.Na opće zaprepaštenje služavki, te je rijeći višeputa ponovila na francuskom jeziku po ćemu je bilo lako zakljućiti odakle joj taj buntovni duh. Taj bez-božni jezik u ustima jedne djevojćice iz obitelji Wil-liam, to iskazivanje bijesa i tvrdoglavosti bez ikakva srama, to otvoreno kaćiperstvo, sve je to stvaralo strahovitu pomutnju i ništa dobro nije obećavalo...— Nikad se gospođa William neće s tim pomiriti— reće jedna od djevojaka nesigurno.85 GLAVA XIIVrlo uspravna, vrlo gorda, vrlo vitka, svetaćki stroga; impozantna Sara William svrati svoj ozbiljan pogled na unućicu, a uz put okrzne i.Anđeliku.One su došle staroj gospođi da dokrajće raspru, došle su k onoj koja, oćito, nije mogla biti nego za potpunu žrtvu.Nitko nije jaće oživljavao predodžbu o pravdi i odricanju od te uzvišene Sare koja je izbliza, u svojoj tamnoj odjeći, s uštirkanom ogrlicom oko visokog vrata još snažniji dojam ostavljala na ljude.Ona je imala ogromne, teške, modrikaste vjeđe koje su skrivale malo ispupćene oći ćiji je crni sjaj na trenutke blistao na vrlo blijedom licu na kojemu su istrošene crte imale izraz velićanstvenosti.

. Gledajući njene mršave i prozirne ruke, spojene jedna s drugom u pobožnom položaju, Anđelika se sjeti hitrine kojom su te iste ruke bile u stanju pograbiti oružje.Anđelika je milovala po kosi Rose-Annu koja nikako da se smiri.— Ta ovo je još dijete — reće u djetetovu obranu gledajući nepristupaćnu gospođu — djeca, naravno, ¦vole, sve što upada u oći, vole vesele stvari, vole sve što ima ljupkosti-...Uto primijeti da su kose gospođe William pokrivene kapicom od prekrasne flamanske ćipke, jednim od onih predmeta u najmanju ruku đavoljeg porijekla86 koji ispunjuju dušu izopaćenom taštinom na što je maloprije upozorio stari Ben.Oborivši svoje ogromne vjeđe, gospođa William je izgledala kao da razmišlja. Zatim izda kratki nalog jednoj od djevojaka koja se ubrzo vrati noseći u rukama bijelu i složenu haljinu. Anđelika vidje da je to bila platnena pregaća s širokim prsnikom.Gospođa William dade znak da Rose-Ann može obući inkriminiranu haljinicu ali uz uvjet da se pregaćom bar donekle sakrije njen uvredljiv sjaj.Zatim se okrene prema Anđeliki i namigne joj u znak da se slaže s njom. U istom trenutku prepreden joj osmijeh klizne preko strogih usana.Pošto su se suglasile s uzajamnim ustupcima, obitelj William zajedno sa svojim gostima sjedne za stol da s njima podijeli pripremljenu većeru.Maupertuis i njegov sin porućiše da su se zadržali kod jednog ćlana bratstva kojemu su prilikom jednog putovanja u Salem prodali nekakva krzna.Adhemar je kao kakav ukleti duh lutao travnatim stazama naselja, a za njim se natisla, povućena znatiželjom, ćitava gomila-malih puritanaca. Oni bi s vremena na vrijeme prestrašeno dodirnuli prstom njegovu modru uniformu francuskog kralja i njegovu mušketu što mu je bespomoćno visila o kraju ramena.— Šuma je puna divljaka — jadao se. — Osjećam da su posvuda oko nas — reće Anđeliki grobnimglasom kad je došla da ga traži.— Zaboga, Adhemare, ta žive duše nismo srelićitavog dana! Hajde, dođite i nešto pojedite.— Ja da sjednem i jedem s onim krivovjercimakoji mrze Djevicu Mariju? To od mene nećete doživjeti! Nikada!On je ostao ispred vrata gnjećeći pljuskama komarce po svojim obrazima i spominjući nevolje koje su posvuda na njega vrebale u toj strašnoj zemlji, među koje je u prvom redu ubrajao divljake i Engleze ... I njemu se, eto, dogodilo da se osjeća sigurniji pokraj jedne osobe koju neki optužuju da je opsjednuta samim vragom, ali koja je imala bar tu87 dobru stranu da je bila Francuskinja. Osim toga, ta je gospoda, koju su proglasili Sodomom i Gomorom, s njim vrlo ljubazno razgovarala i strpljivo ga podnosila mjesto da ga grdi. Neka, on će biti na straži da je brani budući da su kraljevi ljudi od njega napravili vojnika i stavili mu pušku u ruke.Pred Anđeliku staviše posudu toplog mlijeka u kojemu je plivalo tućeno jaje. To obićno jelo, okusa gotovo već zaboravljenog, ispuni je radošću. Na stolu se još našlo i kuhane purice, te nekakvog umaka koji se odlikovao snažnim mirisom po menti i bljutavim

okusom, i kukuruza u klipu. Na kraju je došao kolać kroz ćiju je koricu od tijesta izbijao miris borovnica.Englezi nisu mogli doći k sebi od ćuđenja kad su doznali da je grof de Peyrac sa svojom obitelji živio na gornjem toku Kennebeca koji je preko ćetiri stotine milja udaljen od mora. Dakako, to su bili Francuzi od kojih se ćovjek svaćemu mogao nadati, ali ipak taj se pothvat ćinio neobićnim, osobito ženama i djeci.— Je li istina da ste morali pojesti svoje konje? — zanimalo ih je.Osobito se mladi svijet zanimao za tog francuskog plemića, prijatelja i predstavnika Massachusttskog zaljeva. Kakvi su bili njegovi planovi? Je li istina da je on želio sklopiti savez s Indijancima i Francuzima, svojim zemljacima da bi na taj naćin sprijećio razbojnićke upade u Novu Englesku?Stari Benjamin nije sudjelovao u tom zboru. On je, nema sumnje, ćuo za grofa de Pevraca, ali se nije htio izjašnjavati o došljacima svih mogućih narodnosti koji su se danas naseljavali u Maineu.Nije li ih bilo previše da ćovjek više nije znao gdje-bi stavio nogu na obali Massachusettsa? On nije ni želio namotavati misli o tome da na zemlji živi još netko osim njegove male naseobine.Želio je biti SAM sa svojima u zoru svijeta ili kao Noe kad je izišao iz korablje.Uvijek je bježao prema pustim mjestima, uvijek je zamišljao kako su oni bili jedini koji su slavili Stvoritelja „malo voljeno stado što ga je Bog stvorio na svoju veliku slavu", ali* uvijek su ga drugi stizali" i podsjećali ga kako je Gospod morao svoju ljubav protegnuti i nad drugim nezanimljivim i nezahvalnim narodima.Svrativši pogled na njegov odvažan profil lovca, iznad bijele brade, na njegove nesnošljive oći, Anđe-lika, koja je bez po muke mogla zamisliti lutalaćki život tog patrijarha, tog vođe naroda, se pitala zašto-se on tako žestoko ljutio na svoga sina koji se pouzo-ru na oćev primjer želio osamostaliti te je napustio-Biddeford-Saco i osnovao Biddeford-Sebago. Bila je to jedna od onih tajni koje postoje između oca i sina otkako je svijeta i vijeka. Ljudske su nastranosti izbijale ispod tvrdog i svetog oklopa i Anđelika je osjećala kako joj u srcu klija nježno prijateljstvo prema tom nepristupaćnom i poštenom svijetu.Okrijepivši se odlićnom većerom, zamijetila je da. je te ljude u tamnoj odjeći i sumornih naćela povezivao neki zajednićki zanos.Jednom, kad se naćela objave i javno iskažu, naj-ljudskiji osjećaji stiću svoja prava.Rose-Ann je zadržala na sebi svoju crvenu haljinicu, a prema njoj, Anđeliki, Francuskinji i papistki-nji, obitelj William se odnosila s poštivanjem kao prema ćlanu obitelji.Cantor je svojim prisustvom zbunjivao ukućane. Nisu mogli strpati ni ovamo ni onamo, tog mladića-svijetnh oćiju.Zbog njegova odlićnog poznavanja.engleskog jezika, zbog njegova poznavanja Bostona, oni su ga. odmah jednoglasno prihvatili kao svojega, ali odmah zatim su uzmicali ćim bi se sjetili da je i on bio-Francuz i papist. Svi prisutni ljudi, stari Benjamin i njegovi sinovi i zetovi, živo su ga ispitivali mršteći svoja lica, pratili su zatim njegove odgovore i razmišljali o svemu što je govorio.Pri kraju većere vrata se otvore i ćovjek golema trbuha i uzrasta uđe u dvoranu. Njegov dolazak je poput ledenog vjetra djelovao na srdaćno i vesele

88 raspoloženje koje se bijaše uspostavilo^fzmeđu domaćina i gostiju.Djed i baka V/illiam odmah su na svoja lica navukli izraz najveće strogosti.Pridošlica je bio prećasni Thomas Patridge. Taj sangvinik po svom. tjelesnom ustrojstvu, a Irac po svom. porijeklu, prebrodio je sve one teškoće na koje svaki zemaljski stvor nailazi da bi stekao i zadržao vrline blagosti, ćednosti i ćistoće. On je osim toga do tih moralnih vrednota stigao zahvaljujući svom golemom i zajedljivom obrazovanju, stalnim upiranjem prsta u tuđe grijehe i ćesto se predajući praskavim izljevima svog svetog i gromovitog gnjeva.Osim toga, on je ćitao Cicerona, Terencija, Ovidija i Virgilija, govorio je latinski i hebrejski.Mrgodne oći povede po skupu, zadrži ih na An-¦đeliki hineći jezu kao da su stvarno opazile nešto daleko gore no što su predviđale, a zatim, ispunivši ih prezirom i tugom okrzne Rose-Annu koja se sva bijaše zamazala borovnicom. On nato pokrije glavu širokom i dugom ženevskom kapom, kao da se htio obraniti i odvojiti od tolike besramnosti.— Tako, dakle, Bene — javi se muklim glasom —ti s godinama nisi postao pametniji, ti, uvoditelju isusovaćki i papistićki, usuđuješ posjesti za svoj stol slikui priliku one koja je ljudski rod uvalila u najveću bijedu i nevolju, Evu, koja se obavila svojom nesvije-snošću i svojim zavodljivim ćarima! Ti se usuđuješprimiti u krug svoje pobožne obitelji jednu djevojćicukoja je već obilježena sramotom i neredom i što će navas prenijeti. Ti se, na kraju, usuđuješ primiti u kuću•onoga tko je sreo Crnog ćovjeka u šumi i svojom jevlastitom krvlju potpisao besramnu knjigu koju mu jesam Sotona pružio. Stoga on nekažnjeno i prolazi poganskim stazama, ali bi mu zato trebalo zabranitida prelazi pragove posvećenih kuća . . .— Mislite li pod tim na mene, pastore? — upitast? \ Shapleigh podigavši nos iz svoje zdjelice.— Da na koga nego na tebe, bezumniće! — zagrmi velećasni. — Ne vodeći nimalo brigu o spasu90 svoje duše ti se usuđuješ baviti magijom da bi zadovoljio svoju odvratnu znatiželju.„Ja kojega je Gospod obdario duhovnim vidom koji prodire u tajnu savjesti, ja s lakoćom primjećujem kako u tvom oku blista đavolja iskra koja..."— A ja, pastore, s lakoćom primjećujem u vašemoku zalivenom krvlju; krvlju koja nije paklenskog porijekla, ali uza sve to nije manje gusta i opasna povaše zdravlje, da vam prijeti opasnost da vas jednogadana presijeće žestoki napad gnjeva ...

Stari „medecin's man" se diže i, navukavši laskavi izraz preko lice, pođe prema naprasitom svećeniku. Najprije ga prisili da se sagne, a zatim mu pregleda bjelooćnice.— Neću upotrijebiti lancetu — reće mu. — Tobi poslije s vama trebalo stalno ponavljati. Ali u svojim trisagama nosim neke trave koje sam uspio pronaćizahvaljujući svojoj odvratnoj znatiželji, a ćija će vamljekovita moć, budete li se držati uputa, dozvoliti dase bez opasnosti po zdravlje prepustite gnjevu kadgodvam to bude po volji. Hajdete u krevet, pastore. Ja ćuvas njegovati. Zapalit ću malko korijandara i sjemenje komoraća da bih time otjerao demone.I tako je za tu većer pastorov ukor ostao nedovršen ...91

GLAVA XIIIIz grubih greda izbijao je miris meda. Nekoliko rukoveti suhog cvijeća visilo je u jednom zakutku.Anđelika se probudi usred noći.Krik kozodoja ispunjao je mrklinu istanćanu dalekim zvijezdama. Njegovo ju je neprekidno glasanje u svega dva tona podsjećalo na zvuk kolovrata prelje, zvuk sad bliži a sad dalji. Anđelika se digne i osloniv-ši se s obje ruke o rub prozora baci pogled po šumi. Englezi iz Nove Engleske prićaju kako kozodoj u ona dva jednolićna tona stalno ponavlja: „Plaći! Plaći, jadni Guillaume!"A ta je prića nastala otkako je jadni Guillaume svoju djecu i ženu našao poubijane. Noć prije toga ćuo je glasanje kozodoja, ali to su Indijanci, skriveni u šumarku, oponašali kozodoja i sve se više skupljali što su bili bliže bijelćevoj kolibi.Odjedared kozodoj umukne Jedna sjena preleti kroz mrklinu noći: dva velika i šiljata krila, dugizaobljeni rep, mekani i tihi let ispresijecan naglimskretanjima i samo jedno svjetlucavo oko. Kozodojje lovio.Tisuće su šturaka, popaca, žaba, skakavaca, cvr-ćaka svojim zaglušnim glasanjem ispunjali noć, divlji su vonjevi šumskih zvijeri dopirali s vjetrom iz šikara, a mirisi šumskih jagoda i majćine dušice potisnuli su vonjeve štala i blata.92 Anđelika ponovo legne u visok hrastovi krevet sa usukanim stupovima. Zastari od cica bili su, zbog vrućine te junske noći, povućeni u stranu.Laneno platno što ga je svojim vlastitim rukama otkala Sara William imalo je svjež i ugodan miris kao i sama soba.Ispod kreveta je izvućen drveni okvir ispresijecan remenjem na koje se stavljalo slamaricu. To je bio djećji krevet koji se postavljao uz roditeljski. Rose--Ann je na njemu poćivala tu posljednju noć.

Anđelika gotovo istog trenutka zaspa.Kad je ponovo otvorila oći, nebo se, modro poput rezede, nadnijelo nad mrkim i skladnim stablima brijestova na brežuljku, a pjev je osamljenog drozda, svećan i nježan, zamijenio tugaljiv pjev kozodoja. Mirisi vrta i jorgovana što su rasli uz drvenu ogradu razgonili su noćna i šumska isparavanja.Bundeve i tikve, podno kuća i zaštićene svojim narezuckanim listovima, caklile su se kao pokost pod obilnom jutarnjom rosom.Miris ljiljana što su rasli u vrtu pokraj drvene ograde imao je neku novu svježinu u zraku prožetom rosom.,Anđelika se ponovo nalakti na prozorćić svoje sobe. Ćudnovati obrisi drvenih kuća izranjali su jedan po jedan iz jutarnje izmaglice s onim svojim krovovima isprekidanih i neravnih ploha na sljemenu koje su na ponekoj strani gotovo dodirivale tlo. To isu „slanici" sa svojim zabatima, sa svojim izboćenirn katovima, sa svojim dimnjakom od opeka postavljenim usred samog krova, prostrani i ćvrsti poput zamkova iz Elizabetina vremena, najvećim dijelom bili sagrađeni od bijelog bora zbog ćega su ta prebivališta dobivala srebreni odbljesak na sve jaćoj danjoj svjetlosti.Neke su suše bile sagrađene od oblica i pokrivene slamom, ali ćitavo je, naselje odisalo bogatimskladom. /Svijeće su se palile iza malih prozora bez kapaka i uglavljenih olovom. Tu se otkrivala udobnost koja je bila posljedica brige i pažnji što ih tu pridaju93 životu i dragocjenom vremenu koje nitko ne upropaštava. Nije li život jednog naselja u osamljenim dolinama bio saćinjen od beznaćajnih i prijeko potrebnih sitnica? I tako su prekrasni vrtovi posvuda nicali, ne baš zato da razgale dušu i oći, već da u njima rodi jestivo, ljekovito i aromatićno bilje.Iznenađena i oćarana, Anđelika je razmišljala o tom soju Engleza koji su bili naviknuti da raćunaju samo na sebe same i koji su se budili s molitvom'na usnama i bili potpuno drugaćiji od onih s kojima je ona obićno dolazila u dodir. Gurani prema Americi, surovom i postojanom željom da se mole Bogu na svoj naćin i potrebom da pronađu komad zemlje gdje to mogu ćiniti, oni su sa sobom vukli jednog Boga prema svojoj predodžbi koji je zabranjivao predstave, glazbu, igranje na karte i grimiznu odjeću, uglavnom sve što nije spadalo u rad i molitvu.U dobro obavljenom i plodonosnom radu crpli su svoju životnu radost. Osjećaj savršenstva njima je nadomještao radost i nježnost što je osjećaju puteni ljudi.Ali u njima je stalno plamsala sumnja i nemir baš kao upaljena svijeća u kući gdje leži mrtvac. I kraj u kojemu su živjeli i podneblje tome su pogodovali. Odrasli na pustim obalama između bolnih doziva mora i vjetra, te paganskih mirisa šume, oni su se, pod ubitaćnim propovijedima svojih pastora lako prepuštali zanosu.Budući da je njihova teologija uništila anđele i svece, ostale su im samo paklene sile koje su posvuda vidjeli. Poznavali su ih po redu koliko god ih je bilo, od sitnih vražića oštrih nokata koji su bušili vreće žita do strašnih glavara pakla koji su nosili kabali-stićka imena.A ipak prije bi se bilo reklo da je taj prekrasan kraj u koji ih je Svevišnji doveo bio prikladniji za prebivališta anđela.

Rastrgani između nježnosti i nasilja, između ljiljana i kupina, želja i odricanja provodili su svoj vijek stalno zaokupljeni svojom smrću. Velećasni pastor Patridge je smatrao da još uvijek nisu bili dovoljno prožeti tim mislima.A to je najoćitije došlo do izražaja u. njegovoj propovijedi što ju je održao te nedjelje.Naslonjena na prozor, Anđelika se ćudila što nigdje ne vidi nikakve žurbe iako je već svanulo i dan se ustalio. Nitko nije izlazio iz kuća. Jedino je poneku ženu bilo vidjeti kako lijeno odlazi na rijeku da donese vode.U stvari, bila je nedjelja. Nedjelja! I za katolike također na što ju je podsjetio Adhemar svojim plaćljivim glasom došavši pod njen prozor i zovnuvši je.— Mi danas svetkujemo*«Svetog Antu iz Padove,gospođo.— Neka vam on pomogne da pronađete svoju pamet, ili. izgubljenu hrabrost! — otpovrne Anđelika. —Naime, prića se da taj svetac pomaže da se pronađu..izgubljene stvari.Vojniku nije bilo do šale.— Danas je veliki blagdan u Kanadi, gospođo.A ja, umjesto da sudjelujem u prekrasnoj procesiji unekom svetom i dobrom francuskom gradu, ja se nalazim ovdje, između ćetiri stotine vragova, usred krivovjeraca- koji su raspeli na križ našeg Gospodina.Bit ću sigurno kažnjen za to. Osjećam da će se nešto-dogoditi'...— Umuknite — šapne mu Anđelika — i sakrite-te svoje brojanice. Protestantima nisu nimalo dragitakvi predmeti.Adhemar je, međutim, grćevito stiskao svoje ćislo i mrmljući u po glasa zazivao zaštitu Djevice Marije i svih svetaca. Za njim se inaće već bilo natislo mnoštvo malih puritanaca. mućaljivih, u oćišćenim i sjajnim cipelama, izbuljenih oćiju ispod okruglih šeširića ili crnih kapica.Nailazak nedjelje koju Francuzi u svojoj lako-umnosti ne bijahu predvidjeli, pobrkala je sve njihove planove odlaska. 95. Sve je mirovalo tog dana. Nije imalo nikakva smisla poduzimati bilo kakve pripreme. Bili bi povrijedili pućanstvo puritanske naseobine.Stari Shapleigh poprijeći preko sela prebacivši preko ramena svoju torbu i svoju kremenjaću i izazovno se uputi prema šumi u pratnji svog Indijanca. Naseljenici su ga pratili mrkim pogledima, bijesnim mrmljanjem pa ćak i prijeteći mu šakom. On uopće nije mario za to već se podrugljivo cerekao. Anđelika mu je pozavidjela na njegovoj slobodi.Starćić joj je udahnjivao isto povjerenje kao onaj neobićan ljekarnik Savary. Zaokupljen znanošću već odavna je odbacio sve predrasude svojih suvjernika koji ga nisu mogli sprijećiti da zadovolji svoju strast. A kad bi on u šumi zaplesao oko sebe mašući po zraku

svojim blijedim i raširenim prstima, znaćilo je da je zamijetio neki cvijet ili pupoljak među travom da mu je odredio vrstu, nazvao ga njegovim latinskim imenom i obilježio mu nalazište.Nije li i Anđelika isto tako postupala kad je odlazila u branje ljekovitog bilja u šume Wapassoua?Stari Shapleigh i ona su se prepoznali.Njoj je bilo žao videći ga kako se udaljuje i kako ;je nestao, zašavši sa svojim Indijancem u sjenovitu usjeklinu koja je vodila do obale Androscoggina.S brežuljka se razliježe glas zvona. Vjernici krenuše prema „mecting-house"1 utvrđenom. zdanju što je bilo .podignuto navrh sela usred šumarka brijestova. Ta zgrada sastanaka služila je i kao crkva, a i u druge svrhe.Bila je sagrađena od dasaka. Od drugih se kuća razlikovala jedino po zašiljenom malom zvoniku, u kojemu se njihalo zvono, i po svom ćetvrtastom obliku. Naime, tu su se stanovnici mogli skloniti u slućaju indijanskog napada. Na gornjem katu su bila smještena dva rućna topa ćija su dva crna ždrijela virila iz puškarnica u zvoniku, tog simbola mira i molitve.1 Hram vjerske sekte Tu je svijet Brunchwick-Fallsa, po uzoru na upravljaće Nove Engleske, održavao svoje sastanke, tu je hvalio Gospoda, ćitao bibliju, rješavao poslove naseobine. Tu su pred licem Boga, kojega su miješali u sve svoje ćine opominjali jedni druge i sudili jedni drugima.Anđelika se predomišljala da li da krene za puritanskom družbom. Ostaci katolićkog odgoja u mislima su je prijećili da uđe u krlvovjerni hram. -To bi bio smrtni grijeh, neprocjenjiva opasnost za dušu jednog vjernika. Sva su. ta razmišljanja vukla korijenje iz davnog djetinjstva, iz vremena kad su svi dojmovi snažno djelovali na djećju psihu.— Hoću li obući svoju crvenu haljinu? — pitala .je mala Rose-Ann?Uspinjući se s djevojćicom prema crkvi Anđelika primijeti da su stanovnici Brunchwick-Fallsa u ćast Gospoda ublažili malko strogost u svojoj odjeći.Mada nije bilo drugih haljina crvene boje kao što je bila ona što joj je ona sašila Rose-Anni, ipak su tu i tamo poneke od djevojćica bile odjevene u haljine bijele, ružićaste ili modre boje. Kapice od ćipaka, šalovi od svile, visoki crni šeširi širokih oboda, ukrašeni perom ili srebrenom kopćom, koje su žene nosile na svojim kapicama izvezenih revera. Engleska moda, ali vrlo ljupka i praktićna koju je Anđelika usvojila kad je poćela svoje putovanje Amerikom.Ta neupadljiva, elegancija bila je u skladu sa svi-, jetlim kućama i blagošću neba boje lanenog cvijeta.Divna je bila ta nedjelja u Newehewanicku — proljetnoj zemlji.. Dok je prolazila žitelji su je pozdravljali neznatnim naklonom glave i nježnim osmijesima.-1 videći da je krenula prema crkvi, pošli su uzastopce za njom, sretni što im je toga jutra bila gostom.Cantor se pridruži majci.—¦ Osjećam, da ne možemo govoriti o svom odlasku. Bilo bi neprilićno — reće Anđelika. — Međutim, brod tvog oca nas ćeka na ušću Kennebeca,.većeras ili najdalje sutra...

7 Anđelika u iskušenju 97 — Možda ćemo se poslije molitve moći od njih oprostiti? Danas marva ostaje na livadi pod paskom jednog jedinog pastira. Telad, na kraju, ima pravo da bar jednom posiše svoje majke. Toliko su smanjili rad da su ćak i mužnju obustavili. Danas je dan odmora za sve. Maloprije sam vidio Maupertuisa. Vodio je naše konje na rijeku. Rekao je da ih ide napasti i da će ih dotle nadgledati sa svojim sinom, a vratit će se oko podneva. Poslije toga ćemo krenuti na put. Kad padne noć podići ćemo logor i prenoćit ćemo u šumi.Stigoše na ćistinu ispred meeting-house. Tu je bila podignuta tribina na kojoj se nalazio nekakav stalak s tri rupe u sebi. Ona u sredini bila je najveća. Rupa za glavu, objasni joj Cantor, dok su se u druge dvije stavljali zglavci ruku. To je bio stup sramote na kojemu su se kažnjavali krivci. Pokraj te barbarske naprave nalazila se oglasna ploća. Na nju se ispisivalo ime krivca i uzroci kazne.Jedan direk koji je služio za bićevanje upotpunjavao je sudsku opremu male puritanske kolonije.Na sreću tog je jutra postolje sa stupom sramote bilo prazno.Međutim, ćasni pastor Patridge je u svojoj propovijedi dao naslutiti da bi uskoro na njemu mogao netko osvanuti.Sjedeći među nepokretnim i poput voska blijedim vjernicima, Anđelika je doznala da elegancija što ju je ćas prije zamijetila nije potjecala iz dopuštene želje' da se oda poštovanje danu Gospodnjem nego da je to ludi vjetar zapuhnuo neposlušnu pastvu pasto-rovu. To je bio vihor tuđeg porijekla... Nadahnuće za te nerede nije dolazilo izdaleka već ravno iz jedne poluistoćne vjeroispovijesti u kojoj je pobožnost u toku stoljeća potpuno zatajila. Pod pastirskim štapom glavara koji se potćinio paklu ćitavo ćovjećanstvo srlja U svoju vlastitu propast. Zatim su se nizala imena povijesnih lićnosti. Pri tom su se imena papa Klemen-ta i Aleksandra stalno ispreplitala s imenima Asta-rota, Asmodea i Beliala. Anđelika je dovoljno razumjela engleski da shvati kako je gromoviti pastor ta-93 dašnjeg papu uspoređivao sada s Antikristom, a sad opet s Belzebuibom. Njoj se ćinilo da on ipak nešto pretjeruje u svojini napadima.To joj je razbudilo sjećanje na djetinjstvo. Sjetila se svađa s malim seljaćićima hugenotima i onih njihovih imanja u Poitouu na koja se upiralo prstom s negodovanjem a koja su bila odijeljena od katolićkih zajednica zajedno sa svojini usamljenim grobovima podignutim pokraj jednog ćempresa. Ali gruba i naivna ćestitost kojoj nisu bile poznate fine nijanse obazrivosti i koja nije imala osjećaja za nešto što je bilo smiješno, bila je svojstvena ovom ćestitom svijetu.Thomas Patridge je podsjetio svoje vjernike da su znakovi ljupkosti kratkog vijeka i da najbrže nestaju.

On se okomio na isuviše duge kose i kod žena i kod ljudi, na pretjerano i nećedno ćešljanje i ćetkanje, te na posvećivanje prevelike pažnje uvojcima. To je bilo svojstveno neznabošcdnia, to je za osudu.— Berthos! Berthos! — povikao je odjednom.Anđelika se pitala kakvog li to sada demona zaziva, međutim to je bio sakristan. On ga je pozvao i naredio mu da probudi jednog bezobraznika koji je zaspao usprkos svoj njegovoj vici.Berthos, ćovuljak uokrug glave podrezane kose, skoći, naoružan svojim dugim štapom koji je na vrhu bio snabdjeven papkom košute i jednim perom i žestoko osine po glavi ćovjeka što bijaše zadrijemao. Pero je tu istu djelatnost obavljalo kod žena, ali mnogo nježnije. Sakristan je njime prošao ispod nosa ženi koju je suviše duga propovijed pastorova uspavala.— Nesretnici! Nesretnici! — nastavi pastor zloslutnim glasom. — Vi me u svojoj nesavjesnosti pod-sjećaite na onaj svijet iz Lariche koji spominje biblija.Nije se htio brinuti o svom spasu i o o svojoj obranikad su njihovi neprijatelji Daniti oštrili noževe i spremali se da ih pokolju. Smijali su se, plesali su i bili"uvjereni da više nemaju neprijatelja na ovom svijetu.Nisu htjeli vidjeti ono što se naslućivalo, nisu poduzimali nikakvih mjera opreznosti." 9S — Oprostite, ja prosvjedujem — poviće stari Be-njamin William ispravivši se u svoj svojoj visini —ne možete reći da ja ne brinem o sigurnosti i spasusvojih! Poslao sam jednu vijest vlastima u Massa-chusetts tražeći da nam njihovi ćasni od. pošalju osamdo deset snažnih i bodrih ljudi koji će nas štititi zavrijeme žetvenih radova...— Suviše kasno! — rikne svećenik razbješnjentom upadicom. — Ako duša nije posvećena, ne služebaš nićemu mjere opreza što ih ljudi poduzimlju.Da znate, ja vam prorićem: u vrijeme žetve vas višeneće biti! Sto kažem: možda već sutra. Indijanci suu obližnjim šumama spremni da vas pokolju. Ja ih vidim, ja ćujem kako oštre svoje noževe da vam njimaskinu skalpove. Mnogi će od vas još većeras biti mrtvi!Jest, vidim, vidim kako im ruke blistaju od krvi,vaše... i vaše krvi — vikao je naglo ispruživši rukuprema nekima koji su problijedili.Pokraj Anđelike je stajala krhka i sitna starica. Zvala se Elisabeth Pidgeon a bavila se podućavanjem djevojćica u naseobini. Jadnica se ćitavim tijelom tresla od straha.— Jer crvena boja nije boja radosti — nastaviThomas sumornim glasom •netremice se zagledavši uAnđeliku — već je to boja nevolje, a vi ste je uveli

među vaše redove, bezumnici! Uskoro ćete ćuti glas Svemoćnoga kako vam grmi iz oblaka: „Tebi veću radost prićinjaju užici ovoga svijeta, nego da gledašmoje lice!" Zauvijek ćete potonuti u tminama pakla, u bezdnu neizmjerivu i mraćnu, zauvijek ... Zauvijek,zauvijek ... ZAUVIJEK!Svi su se tresli. Oklijevajući su izišli na ćistinu obasjanu suncem progonjeni nesmiljenim i potmulim glasom:For ever ... ! For ever ...! For ever... - Zauvijek...! Zauvijek...! Zauvijek...!100 GLAVA XIV„Bogami su se naprićali o toj crvenoj haljini", ljutito je premišljala Anđelika.Vedrina nedjeljnog rućka popraćena stihovima biblije nije mogla raspršiti nelagodu što ju je na sve ostavio pastorov govor.Poslije rućka Anđelika se zadrža u vrtu. Otkinula bi tu i tamo list s poneke biljke, smrvila ga prstima, a zatim ga prinašala nosu da bi mu odredila miris. U ugrijanom zraku zujali su ćitavi rojevi pćela. Njom je ovladalo nestrpljenje da što prije vidi Joffreva, Bez njega joj se svijet ćinio praznim. Njen boravak u tom engleskom selu ćinio joj se neobićnim i nepo-dnosivim kao što to biva u snu pa se ćovjek pita kako je dospio na neko ćudno mjesto te mu je sve ćudno i neobjašnjivo.— Ali što li radi Maupertuis? — poviće Cantoru.— Pogledaj! Pogledaj, sunce se priklanja zapadu, a on još nije s konjima stigao iz šume.— Idem da ga potražim — dobad joj Cantor I odmah se hitrim korakom uputi prema izlasku iz sela.Promatrala je kako odmiće prema zelenom, bedemu šume koji je sa svih strana okruživao naseobinu. Odjedared je uskomeša neki predosjećaj i ona ga htjede zadržati, htjede mu viknuti: „Ne idi, Cantore! Can-tore, sine moj mili, ne idi u šumu ..."Ali je njega uto nestane iza zavoja puta koji je vodio do ovćarske farme, iza koje se prostirala šuma.101 L Nato ona uđe u kuću Benjamina Williama, popne se uza stepenice, na brzinu veže svoju kožnatu torbu, uze svoje oružje, baci ogrtać preko leđa, stavi šešir na glavu i siđe. Služavke su besposleno sjedile kraj prozora zaokupljene ili svojim mislima ili molitvom.. Ne htjede ih smetati pri njihovu razmišljanju, već prođe ispred njih i iziđe na travnatu ulicu naselja. Mala Rose-Ann dotrći za njom u svojoj crvenoj haljinici.— Ah, ne otići, draga gospođo — preklinjala je djevojćica u svojoj nezgrapnoj francuštini kad ju je dostigla.— Drago moje dijete, ja sada moram otići - odgovori joj Anđelika ne usporivši korak. — Ionako sam se ovdje isuviše zadržala. Ne znam kako se ovdje provodi vrijeme u nedjelju, ali ja moram stići na morsku obalu gdje me ćeka brod ... Već je dosta kasnote se bojim da na ugovoreno mjesto nećemo stići prije zore...Potaknuta ljubavlju i brigom prema Anđeliki djevojćica joj pokuša uzeti torbu da bi joj je ponijela.

One se zajedno popnu uz obronak i pošav.ši naprijed, opaze posljednje kuće zaseoka, one najsitnije i najbjednije, sagrađene od oblica a pokrivene travom ili korom drveća, a iza njih u daljini veliku ovćarsku farmu.Prije nje nalazio.seMiambar u kojemu je bilo uskladišten kukuruz. U njemu su Francuzi proveli noć, a mora da je sada u njemu Adhemara probijao hladan znoj straha. Zatim je tu bila kućica gospođice Pid-geon, ućiteljice, kućica okružena grmovima cvijeća.Tamo po strani krupna ovćarska armaVsa^v&|im zabatom, sa svojim vjetrokazom na kro|nu ugodfp"se doimala usred pašnjaka omeđenih ograđotn. Iz$ *hje spuštala se usjeklina kojom su se sinoć uspeli-.-- Na obronku zaredala obrađena polja, a iza njih mnoštvo stabala, izvora, strmih litica, šuma.U vrtu gctepođice Pidgeon, Rose-Annina baka. gospođa William je uspravnog poprsja skidala uvele latice sa sljezovlh stabljika. Zapovjednim pokretom dozove k sebi Anđeliku koja spusti svoju kožnatu torbu na Uoi pođe joj u susret da bi se s njom oprostila.— Vidite li ovo sljezovo cvijeće — reće gospođa William. — Zar ono mora trpjeti zato što je danas dan Gospodnji. Ja sam zaslužila ukor našeg pastora, alisam ga ušutkala. Danas smo dobili ono što smo zaslužili ...Kažiprstom na koji je bio navućen kožnati napr-stnjak, pokaže kućicu iza svojih leđa.¦— Sad je tamo da Elisabethi, tom jadnom stvorenju drži prodiku o našim posljednjim trenucima!Svojim je spretnim prstima dalje skidala uvele latice. Njeno oštro oko ispod teških vjeđa sljezove boje zaokruži, zasvrdla dok se u kutovima njenih mrzovoljnih usana ocrta neka vrst poluosmijeha.— Možda sam zaslužila da završim na stupu sramote — reće. — A na oglasnoj ploći će biti zapisano:„Zato što je suviše volila ruže!"Osmjehujući se i sama, Anđelika ju je promatrala pomalo u nedoumici. Od sinoć, kad se prvi put u svom. životu našla pred strogim obićajima predaka, ćini se da se gospođa William zabavljala time da se u nekoliko navrata pokaže drugaćijom no što se moglo oćekivati. Anđelika nije znala što bi o njoj mislila. Na trenutke nije znala da li se gospođa William ruga, šali ili je ona sama, Anđelika, krivo razumjela njen engleski jezik. Odjedared joj sine da ta ćasna puritanka nema možda slabost prema jakim pićima, kao što su džin ili rum, ali tu misao odmah odbaci kao neprilićnu i strašnu. Ne, nešto drugo je tu bilo posrijedi. Možda neka vrst opojnosti, ali nesvjesne, nevinog porijekla.Stojeći ispred te ponosne žene, koja je ćitavu glavu bila od viša do nje, te žene stroge i snažne poput litice, iz ćijeg je naglog govora izbijao jaki ton samostalnosti, Anđeliku je prožimao onaj isti dojam nestvarnosti kao maloprije, sumnja da se nalazi tu, ćuvstvo da se sve oko nje ljulja, da joj tlo nestaje ispod nogu. Svaki ćas bi moralo nastupiti buđenje, ali...103 Ništa! Priroda se ukrutila, pritisnuta mirisima i zujanjem pćela.Sara William iziđe iz gustih grmova sljeza, prstom, pogladi njihove stabljike zelene, ružićaste i bijele.— Baš su sretne te biljke — prošaputa.

Gurnuvši vrata, približi se Anđeliki. Skine kožnati naprstnjak i stavi ga u prostrani džep što joj je visio o pasu zajedno s nešto sitnog alata za uređivanje vrta. Dok je to radila njene su oći netremice promatrale lice strankinje koja joj je jućer dovela unućicu.— Jeste li vi vidjeli Luja XIV, kralja Francuske?— upita. — Jeste li mu se ikad približili? Jeste, to seosjeća, na vama se održao odraz Sunca. Ah! Te francuske žene, koliko li ljupkosti... ! Hajte, hodajte,hodajte — reće i (rukom je udalji od sebe — hodajtemalo ispred mene ...Kutove njenih usana još jaće zasijeće znatiželjan osmijeh i nabubri od radosti tako da se ćinilo da će prsnuti.— I ja sam ponekad slićna djeci. Volim sve štogodi oku, sve što ima ljupkosti, svježine...Anđelika napravi nekoliko koraka povinujući se uputama stare gospođe a onda se okrene. U njenim se zelenim oćima odražavalo pitanje, a izraz joj lica posta djetinji. Stara Sara William ju je oćarala. Stojeći nasred puta — puta koji je u isto vrijeme bio i ulica i cesta i staza, koji je vodio od šume do meeting--housea što se nalazila na brežuljku prolazeći kroz ćitavo selo — pod sjenom velikih brijestova ćije je lišće svojim odrazima ćinilo još bljeđim njene obraze blijede poput voska, ta velika engleska gospođa se ćvrsto držala tla, podboćivši se rukom, uspravna, dugog i lijepog vrata koji se uzdizao iznad nabrane ogrlice, kojoj bi bilo koja kraljica zavidjela na njenu velićanstvenu držanju. Njeno vitko tijelo stisnuto steznicima bilo je kao kakvim pojasom oko bedara obloženo ulošcima pomoću svitaka za pojaćanje bokova, nekom vrsti jastućića od crnog baršuna. Moda s poćetka104 stoljeća kakvu su primjenjivale njena majka i njene tetke. Ali je njen ogrtać od crne tkanine, malkb za-dignut nad dugom suknjom tamnoljubićaste boje bio nešto kraći no što se nekad nosio i, držeći ga rukom, uz tijelo, gospođa William se nije bojala da će otkriti kako je na nogama imala jahaće ćizme, također crne-boje, uza sve to fine izrade, u kojima se sigurno osjećala lagodnije dok bi hodala razrovanim putevima i raskvašenim livadama,„Mora da je ova žena bila nekad prekrasna", pomisli Anđelika.-Možda će jednoga dana i ona biti takva... Već je sebe vidjela obuvenu u ćizme i kako hitrim i uz-nositim korakom prolazi svojim dobrima. Malo zap-lašena, sigurna.u sebe samu, oslobođena i radošću ispunjena ćam. vidi livadu u cvijetu ili dijete koje se-mući svojim prvim koracima. Ona će sigurno biti., manje kruta, manje gruba. A da li je gospođa Wil-liam zaista bila gruba? Prilazila je i na njenu se licu ozbiljnih i opuštenih crta, ali uza sve to skladnih, koje-se odjednom našlo izloženo smaragdnoj svjetlosti stoje vladala ispod stabala, zarila nezaboravna sreća. Zaustavi se kraj Anđelike sasvim promijenjena izraza.— Ne osjećate li vonj divljaka? — reće mrštećisvoje još uvijek zagasite obrve dok joj je lice poprimilo strogi i zastrašen izraz. Reće: — The red—-men... !xStrah i odvratnost su se osjećali u njenu glasu..— Ne osjećate li?

— Ne, zaista, ne osjećam — odgovori Anđelika..Ali se i protiv volje tresla. Pa ipak nikad joj sezrak nije ćinio tako mirisavim kao na tim visinama, gdje su se mirisi kozje krvi i povijuša miješali s. mirisima vrtova u cvatu gdje su prevladavali mirisi meda i jorgovana.— Ja osjećam, isuviše ćesto osjećam taj miris —reće Sara William mašući glavom kao da se zbog nećega prekorava. Ja ga stalno osjećam. Taj miris iz-Grvenokošci105. LI

miješao se sa ćitavim mojim životom. Mući me. Pa ipak, prošlo je već dosta dugo vremena što mi se nije pružila prilika da zajedno s Benjaminom branim naš dom od tih crvenih zmija. Dok sam bila dijete... te kasnije dok smo stanovali u onoj kolibi blizu Wel-lesa...Prekine se, ponovo mahne glavom kao da je time htjela odagnati uspomene ispunjene strahom i borbama, sve nalik jedne drugima.— Tamo je bilo more... na njemu si mogaopotražiti zaklon. Ovdje, međutim, nema mora .. .Stara gospođa napravi još nekoliko koraka.— Zar ne da je ovdje vrlo lijepo? — reće glasomkoji je izgubio nešto od svoje prijašnje odlućnosti.Klećeći u travi, mala je Rose-Ann brala zvonćiće crvene poput koralja.— Newehe\vanick — prošaputa stara gospođa.— Proljetna zemlja — dometne Anđelika.—• Vama je to također poznato! — primijeti Engleskinja živo je pogledavši.Ponovo se njene vrlo crne oći ispod zasjenjenih vjeđa netremice zagledaju u Anđeliku, u tu stran-kinju, Francuskinju, kao da su joj htjele odgonetnuti misli, pogoditi i otkriti neki odgovor, neko objašnjenje.— Amerika? — reće ponovo. — Dakle, istina je,vi ste je zavoljeli? A ipak, još ste tako mladi.— Pa i nisam tako mlada kako vam se ćini —prosvjedovala je Anđelika. — Znajte da moj starijisin ima 17 godina i da...Smijeh stare Sare je prekine. Ovo je bilo prvi put što se Sara William smijala, i to lomnim, spontanim smijehom, eto, kao što se smiju djevojćice, smijehom koji joj je otkrio duge, pomalo konjske -zube, ali zato zdrave i savršene.— Oho! Jest,-vi ste mladi — ponovi stara gospođa. — Koješta, vi još niste pravo živjeli, dragamoja... !— Zbilja?

Anđeliku su rijeći stare gospođe gotovo razljutile. Dakako, dvadeset i pet godina što ih je gospođa106 William imala više od nje davali su joj možda pravo da se pokaže blagonaklonom, ali Anđelika je smatrala da njen život nije bio tako kratak i tako bezbojan i da je i ona vrlo dobro znala što je to „život".— Vaš je život nov! — tvrdila je gospođa Williamtonom koji nije dopuštao prigovora. On tek poćinje.— Zbilja?— Kad kažete „zbilja" vaš je naglasak zaista dra-žestan. Ah, francuske žene, kako su one sretne! Viste kao plamen koji poćinje praskati i rasti u mraćnom svijetu kojega se vi više ne plašite... ! Zar neosjećate da tek sada poćinjete živjeti? Dok je nekažena mlada, ona još uvijek ima vremena da ponesebreme života, da dadne dokaza o sebi... Ta to j€ubitaćno! A sami smo da preuzmemo na sebe to breme ... Otkako se napusti djetinjstvo postoji li stvorosamljeniji od mlade žene ... ? Tek se u ćetrdesetoj,pedesetoj godini poćinje živjeti! Dali smo dokaza osebi! A što da se prića. Postajemo slobodni kao djeca,nalazimo same sebe. Vjerujem da nisam upoznala većeg zadovoljstva no što sam ga osjetila onog dana kadsam utvrdila da me mladost napušta, konaćno napušta— reće uzdahnuvši. — Duša mi se moja odjedared•ućinila lakšom, ćuvstva su mi postala nježnija i osjetljivija, a moje su oći upoznale svijet onakav kakavjest. Pa ćak mi se i Bog ćinio prijateljskljim. Uvijeksam bila sama i naućila sam bila na tu svoju samoću.Od jednog sam pokućarca jednoga dana kupila dvijekapice od ćipaka, najljepše što ih je imao. Niti me jepastorov bijes niti Benovo predbacivanje moglo slomiti. Ja sam ih stavila na glavu i stalno ih nosim.Ona se lukavo osmjehivala. Njena ruka pogladi Anđeliku po obrazima kao kakvo dijete. Anđelika je zaboravila da joj je krenuti na put. Sunce kao da je kasnilo na svom putu i odmaralo se poput golemog rastvorenog cvijeta, još uvijek žuto, na malom krevetu od bijelih i pahuljastih oblaka iznad obzorja.Slušala je gospođu William.Ova je primi za ruku i one polako pođu prema selu. Veliki dio kuća je bio napola skriven uslijed107 zavoja i neravnog zemljišta, ali kao da se nekako providno isparivanje dizalo iz potoka što je proticao podno samih kuća.

— Vi volite ovu zemlju, gospođo, zar ne? — upita gospoda William. — To je znak dobrog porijekla. Prekrasna je ovo zemlja. Ne poznam je dovoljno, manje no što sam željela. Vi je zrnate bolje od mene. Dok sam bila mlada, puno sam propatila provodeći bijedan i pogibeljan život na ovim obalama. Željela sam otputovati u London o kojemu su prićali mornari ili naši oćevi. Bilo mi je tek šest godina kad sam ga napustila. Još nosim u sjećanju njegove stisnute tornjiće, njegove ulićice uske kao jaruge po kojima škrip]ju koćije. Kao djevojka sam snatrila o bijegu, o povratku u Stari svijet. Jedino strah da ću biti osuđena sprijećio me je u tome. Ne — dometne kao da odgovara na misao koja se mogla roditi u Anđelikinoj glavi — ne, ja nisam bila lijepa u mladosti. Ja sam sada lijepa. Dosegla sam dob kad nešto znaćim. Kad sam, međutim, bila mlada, bila sam mršava, suviše visoka, ugasla, blijeda, zaista ružna. Uvijek sam zahvalna Benu što nije odbio da me oženi dobivši sa mnom u miraz komad zemljišta i brod za lov na ba-kalare što je tražio od mog oca. I tako su njegove vlastite zemlje zahvaljujući maloj dražici dobile vrijednost budući da su granićile s našim. Za njega sam ja predstavljala dobar posao. Morao me je oženiti i nije ustuknuo.Ona namigne Anđeliki.— Vjerujem da nije požalio — nato će Anđe-lika.Sara se tiho nasmije.— Ali u ono vrijeme ja nisam svojim likom moglapobuditi zanimanje u srcu gusara što su pristajaliuz naša imanja da bi rum i tkanine opljaćkane u Ca-raibima zamijenili za naše svježe namirnice. Ta sugospoda pripadala pustolovima, a među njima je bilodosta Francuza. Živo su mi u sjećanju njihova opaljena gusarska lica, njihova nastrana odela koja su108 odudarala od naše ćedne odjeće i od naših bijelih ovratnika. Bili smo siromašni poput Joba i oni nam nikakvo zlo ne bi bili napravili. Bili su sretni što su se namjerili na bijele ljude na ovoj divljoj obali, da se mogu najesti voća i povrća što smo ga mi uzgajali. Ti ljudi koji su živjeli ne znajući ni za vjeru ni za zakon i mi koji smo bili pobožni više no što je trebalo, mi smo osjećali da pripadamo istoj rasi, da smo napušteni na kraju svijeta.... Sada ima isuviše svijeta na obali i previše zloglasnih brodova u zaljevu. Više volimo biti daleko, živjeti na granici... Vi se ćudite, drago dijete, mojem prićanju, mojim priznanjima ... Imajte, međutim, na umu da vaš Bog nije strašan kao naš. Kad ostarimo, postajemo ili lude, Hi zle, ili vještice, ili postupamo po našoj volji. Tada se sve smiri. Ništa više nije važno... !Ona izazovno mahne glavom da bi se ćas zatim taj izazov pretvorio u odobravanje i spokojstvo.Sinoć krutost i neumoljiva odvojenost, a danas ljubaznost i neka vrst poniznosti.Anđelika se ponovo upita nije li ta prećasna puritanka gajila pritajenu sklonost prema skrivenoj boćici rakije od šljiva ili kuniće.Ali je odmah otjerala te misli. U stvari ganulo ju je to iznenadno povjerenje isprićano kao u polu-snu.Kasnije će se sjećati tog ganutljivog trenutka i shvatit će mu smisao...

Sudbina koja se naćas zaustavila već je bila u pokretu, i ta je sudbina navodila tu ženu kojoj se bližio posljednji ćas na iskrene, gotovo nepromišljene izljeve osjećaja koji su predstavljali, rećeno po istini, izraz jedne duše, utjelovljeni izraz gorljivog srca što je uvijek bilo vatreno i nježno pod oklopom nesmiljene vjeroispovijesti.Stara Sara se okrene prema Anđeliki i primivši njeno lice svojim dugim i bijelim rukama' podigne ga prema svome te ga promatraše" materinjom ljubav-Iju.109

— Neka vam amerićka zemlja bude sklona, dragomoje dijete — reće svećanim tonom upola glasa — ija vas molim... ja vas molim, spasite je!Njene ruke kliznu i povuku se. Sada ih je promatrala kao presenećena svojim ćinom- i svojim rijećima.Ukruiti se a lice joj prekri mramorna hladnoća. Njene blistave crne oći se zagledaju u prostrano nebo.— Sta se to zbiva? — promrmlja.Trenutak je osluškivala a zatim krene.Nekoliko koraka napraviše hodajući jedna krajdruge. Odjednom se gospođa William ponovo zaustavi, svojom rukom zgrabi zglavak mlade žene i takvom ga snagom stegne da je Anđelika poskoćila od bola.— Slušajte! — reće Engleskinja promijenjenim,glasom.Glasom jasnim, određenim, ledenim.Tada zaćuju buku koja je bujala u sumraku.Neopisiva, neobjašnjiva. Kao bućanje mora, kao zavijanje vjetra kroz koje se probio dalek, slabašan i piskutljiv krik:— Waubenakisi! Waubenakisi! (Abenakisi!)Vukući Anđeliku, Sara William je žustrim korakom hodala sve do zavoja ulice odakle se vidjelo ćitavo naselje.Selo je izgledalo mirno i pusto, usnulo. Ali buka je bujala* grmjela od tisuća urlika. Tu i tamo bi odjeknuo oćajan krik ponekog žitelja koji su trćali između kuća kao preplašeni štakori.— Waubenakisi! Waubenakisi!Anđelika pogleda prema livadama. Ukazao joj se stravićan prizor. Ukazalo joj se ono ćega se pribojavala, ono što je predosjećala, ono u što nije htjela povjerovati! Ćitava vojska polugolih Indijanaca izma-hujući tomahavcima i noževima nadirala je iz šume.110 Poput gomile mrava istjeranih iz njihovih skrovišta U1 nekoliko su ćasaka Indijanci prekrili livade doline, razlili se kao mrko-crvenkasta gusta bujica, kao za-pljuskujuća plima, urlićućl ispred sebe svoju smrtonosnu viku:— Ju-ju-ju! Ju-ju-ju!

Ta indijanska bujica stiže do potoka, prekrije ga i prođe, a zatim se uze penjati drugom stranom dola i dosegne prve kuće naselja.Neka žena u modroj haljini penjala se prema njima nesigurnim, pijanim korakom. Blijeda lica, usti-ju ispunjenih crnim imenom:— Waubenakisi!Nešto je nevidljivo odjedared udari u leđa. Onai jekne kao da ju je spopala štucavica, a zatim se sruši licem prema zemlji.— Benjamin! — poviće Sara William. — Benja-min... ! On je sam tamo dolje u kući.— Stanite!Anđelika pokusa zaustaviti staru gospođu, ali se ona nezadrživom snagom zaleti naprijed, u smjeru svog doma gdje je njen stari suprug svaki ćas mogao biti iznenađen usnuvši nad svojom biblijom.Nije pretrćala niti stotinu metara kadli Anđelika opazi jednog Indijanca koji je iskoćio iz cestara, dostigao ju je u nekoliko maćjih skokova i jednim jedinim udarcem sjekire oborio visoku gospođu. Odmah se sagnuo nad nju, zgrabio je za kose i zamahom ruke skinuo joj skalp.Anđelika se okrene i udari u bijeg.— Trći! — poviće Rose-Anni naglim joj pokretomruke pokaže ovćarsku farmu, koja se nalazila niže,pokraj šume. — Trći! Brzo!Trćala je gotovo bez daha. Stigavši do vrta gospođice Pidgeon, naćas se zaustavi i pokupi svoju«11K Li torbu što je bijaše tu ostavila. Odgurnuvši vrata na ¦ogradi, uleti u kućicu gdje je velećasni Patridge još uvijek raspravljao sa starom gospođicom o posljednjem sudu.— Divljaci... ! Dolaze... !Zadihana, kao što je bila, nije se mogla sjetiti ¦engleskih rijeći da im objasni što se događa. Uzalud .se trudila...— Divljaci! — ponovila je na francuskom. — Abe-nakisi... Dolaze... Sklonimo se u ovćarsku farmu...Bila je uvjerena da je ta ćvrsta farma bila po svoj prilici dobro utvrđena i da će biti u stanju izdržati opsadu, da će biti u stanju da se brani.Postoje milostivi trenuci, postoje trenuci ispunjeni iskustvom i navikom. Anđelika vidje kako je krupni Thomas Patridge s lakoćom skoćio na noge, podigao sitnu gospođicu Pidgeon u narućje kao kakvu bebicu i poprijećivši preko vrta bez razmišljanja pojurio prema oznaćenom zaklonu.Anđelika htjede pojuriti za njima, ali odjednom promijeni odluku. Zaklonjena vratima kuće, nabije svoja dva pištolja i držeći jednoga u ruci ponovo se nađe vani.To mjesto je, na sreću, bilo pusto. 2ena koja je pala na zavoju ceste, pošto se uspela uz obronak, ležala je nepomićno na istom mjestu. Strijela joj je rstršila između ramena.

Odijeljen od drugih kuća jednim obronkom i jednim zavojem, ovaj dio naselja Indijanci još ne bijahu primijetili, a onaj Indijanac što je skinuo sklap gospođi William odjurio je u drugom smjeru.Golema i stravićna buka je dopirala iz središta naselja, dok je ovdje još uvijek vladala tišina, nabijena tjeskobom, groznićavošću. Ćak su i ptice utihnule.Trćeći punom snagom, Anđelika stiže do spremišta za kukuruz.Mada se buka iz sela jasno ćula, Adhemar je blaženo spavao!— Ustaj! Divljaci! Trći! Trći do ovćarske farme!Ne zaboravi svoju pušku.112 Adhemar poput zeca skoći. Ona primijeti, obješene na jednoj kuki, Maupertuisovo oružje i njegove rogove za barut.Groznićavim pokretom nabije pušku ogulivši pri tom prste. Uto se nešto stropošta iza nje. Okrene se i opazi jednog Abenakisa koji se uvukao u sušu preko krova i sad se spuštao prema njoj preko brda nagomilanog kukuruza. Ona se okrene u struku držeći pušku za vrh cijevi. Plosnatim dijelom kundaka udari Indijanca po sljepooćici i on pade, a ona udari u bijeg.Mraćna staza je još uvijek bila pusta. Jurila je što je noge nose. Netko je jurio za njom. Bacivši pogled preko ramena, opazi jednog Indijanca. Da li je to bio onaj što ga je kundakom odalamila ili neki drugi? Iznad glave je vitlao sjekirom. Fristizao ju je u dugim skokovima.Trćeći po travnatoj stazi svojim bosim nogama nije podizao nikakve buke. Anđelika se nije mogla zaustaviti i uzeti ga na nišan. Spas joj je bio jedino u bijegu. Ćinilo joj se da joj noge ne dotiću tla.Najzad se doćepa dvorišta ovćarske farme i baci se u zaklon iza jednih teretnih kola. Indijanćeva sjekira zvekne udarivši u drvo i udubivši se u oštar metalni ugao. Ne izgubivši prisutnost duha, ona nani-šani i izbliza obori divljaka. On pade preko ulaza zgrćivši ruke na grudima pocrnjelim od baruta.U nekoliko koraka mlada žena stiže do praga kuće ćija se vrata odškrinu mada ih ona nije niti do-dirnula.Vrata se odmah za njom zatvore i osiguraju s dvije snažne prećage od hrastovine.113« Anđelika u iskušenju vm GLAVA XVTJ kući su se, osim prećasnog Thomasa Patridgea, gospođice Pidgeon, vojnika Adhemara i Rose-Anne, nalazili još ćitava obitelj kućegazde, Samuela Convina, to jest njegova žena i njegovo troje djece, njihovi pomoćnici, dva mlada dobrovoljca, jedna služavka, jedan susjed, stari Jos Ćarter, braćni par Sloagton sa svojom kćerkicom. Većina njih se nalazila u posjetama obitelji Corwin kad je napad Indijanaca otpoćeo.Niti je tko zaplakao, niti se jadikovka ćula. Amerićki su se ratari silom prilika pretvarali u ratnike. 2ene su već grabile otiraće od crne kože i ćistile cijevi pušaka što su na brzinu poskidane sa svojih mjesta iznad ognjišta.

Samuel Corwin je cijev svoje puške ugurao u .¦jednu od puškarnica kojima je obilovala njegova kuća, kao i sve kuće u Novoj Engleskoj, osobito one koje su podigli prvi doseljenici. Druga je rupica služila da bi se vidjelo što se vani događa. .Tako su oni vidjeli groficu de Peyrac, Francuskinju, kako je oborila Indijanca koji ju je progonio.Pogledali su je brzim i sumornim pogledom: donijela je oružje. Bila je, dakle, kao i drugi: snalaž-Ijiva i okretna. Velećasni pastor je bacio na klupu mantiju. Zasukavši rukave košulje, uze pripremati naboje od baruta. Zadigavši usnu iznad snažnih zuba, ćekao je da se i za nj pronađe neka puška. Anđelika mu pruži Maupertuisovu pušku, a sama uze Adhema-rovu koji se tresao kao list na grani.114 Jedno dijete zaplaće. Ušutkaju ga tihim glasom.Posvuda uokolo je bilo tiho. Jedino je iz daljine dopirala buka, kao bućanje mora, koja je na trenutke jaćala: buka pokolja.Zatim je odjeknula mukla eksplozija. Anđelika se sjeti rućnih topova u utvrđenoj crkvi. Postojala je nada da se jedan dio žitelja uspio skloniti iza njenih zidova.„Svevišnji će zaštititi svoje", mumljao je pastor, „jer oni tvore njegovu vojsku."Odjednom ga netko dosta grubo upozori da šuti.Putom u trku prođe mala skupina Indijanaca. U rukama su nosili zapaljene baklje. Ćinilo se da dolaze iz usjekline. Nisu se uopće zaustavili.Jedno dijete ponovo udari u plać. Anđeliki odjednom sine jedna misao i ona pođe do ogromnog praznog kotla koji je vjerojatno služio za proizvodnju sira. Reće Rose-Anni da se sakrije u taj kotao zajedno s trojicom najsitnije djece. Tu će se osjećati kao u gnir jezdu. I ne smiju se micati.Zatim napola pokri kotao poklopcem. Djeca će u tom skrovištu biti manje usplahirena i neće dolaziti u priliku da ih borci guraju sad ovamo sad tamo.Nakon toga se vrati na svoje mjesto.Iridijaci su zastali ispred ograde. Primijetili su leš jednoga od svojih ljudi koji je ležao preko puta.Bila su ćetvorica. Nešto su raspravljali promatrajući u isto vrijeme kuću. U crvenom sumraku većeri, njihova lica išarana ratnim bojama bila su strašna. Stisnuta uz te bijele ljude kojima je prijetila velika opasnost, Anđelika je osjećala kako je plavi strah od tih Indijanaca i kako je podilaze ježuri.Indijanci odgurnu vrata na ogradi i poprijeće preko dvorišta farme, malko pognuti, divlje i krvoloćne zvijeri okružene tajanstvenošću i grozom.— Fire!1 — naredi u po glasa Corvvin.Puške planuše.Vatra115 Kad se oblak stvoren pucnjavom razišao, tri su se Abenakisa koprcala na zemlji u posljednjim trzajima izdisaja, dok je ćetvrti uspio pobjeći.Nato*je uslijedio opći dapadaj odstraga na ovćarsku farmu. Divljaci su dolazili iz usjekline, kao kakva plima koja je odasvud navirala. Njihova su se smeđa tijela množila, njihova se dreka miješala s praskali j em vatrenog oružja.

U ovćarskoj su farmi opsjednuti bijelci automatski pucali, dodavali prazne puške ženama, hvatali napunjene puške, dok je otirać ćistio usijane cijevi, dok je groznićava ruka sipala barut iz roga, pritiskala oroz na puški, uz suhi šum, što se uklapalo u pucnjavu pušaka i paklensko urlanje što je vani odjekivalo. Dim je bockao osušena grla, znoj što je oblivao lica imao je gorak okus u kutovima poluotvorenih usana kroz koje se probijalo promuklo disanje.Anđelika odbaci u stranu svoju pušku. Nije više bilo municije! Uze stoga pištolje, nabije ih, napuni džepove mecima maloga kalibra, natrpa njima usta kako bi se što brže mogla njima poslužiti, ućvrsti rog za barut i kutiju s turskim paljcima o pojas, dakako sve to s namjerom da nijedan pokret ne ćini uzalud.Uto krov zapucketa. Jedan Indijanac padne u prostoriju, u neposrednu blizinu pastora Patridgea koji ga udarcem kundaka dotuće. Ali se u međuvremenu drugi Indijanac stvorio tu i svojom sjekirom rasijeće tvrdu glavu velećasnog Thomasa. Pastoru se sviju koljena. Divljak ga zgrabi za kosu i nožem mu preko ćela zasijeće široki rez, ali ga u tom trenutku usred grudi Anđelika pogodi metkom iz svog pištolja.Pred navalom Indijanaca koji su upadali preko krova Englezi se povuku prema uglu gdje se nalazilo veliko ognjište. Anđelika prevrne veliki stol od debelog drva, gurne ga prema uglu i od njega napravi zaklon iza kojega su se svi okupili. Gdje li je smogla snage da sve to obavi? O tome će kasnije razmišljati. Borba je u njoj raspalila bijes koji ju je ispunjao nadljudskom snagom, a taj je bijes još više raspaljivala116 niisao da je tako glupo uletjela u klopku u tom selu stranih naseljenika gdje vrlo lako može zaglaviti.Utvrđeni iza izvrnutog stola, seljaci su nastavili s pucnjavom usmjerivši je u dva pravca: u dno prostorije gdje su napadaći pljuštali kroz rupu napravljenu u krovu i prema vratima koja su popuštala pod udarcima sjekira.Bila je to prava pravcata klaonica i malo je trebalo pa da zahvaljujući usklađenoj i gustoj vatri pobjeda ne pripadne odlućnim bijelcima koji su raspolagali vatrenim oružjem.Na žalost, naseljenici su ispucali svoje posljednje metke. Jedna sjekira pogodi Convina u uleknuće ramena i on se uz krik sruši na tlo.Svijajući se poput zmije jedan Indijanac đopuže do ruba stola i zgrabivši jednu ženu za suknju vukao ju je k sebi. Ona se otimala kao sam nećastivi i pri tom ispustila rog s barutom što ga je držala u ruci.Iznad eornjeg ruba sto7a stari je Ćarter udarcima svog kundaka tukao sve oko sebe. Taman je podigao obje ruke da bi još jedan smrtni udarac zadao svojim oružiem kadli mu se podmukli bodež zarije u slabine. Zanjiše se i presavije udvoie.Odjedared, poput lakrdijaša koji izvodi svoju tać-ku, iz dna prostorije skoći netko i u skoku poleti iznad glava, nogu raširenih kao plesać, i padne s druge strane stola, između Engleza, na ćak i iza njih.Bio je to Sagamore Piksarett, poglavica Patsui-ketta, naiveći ratnik Akadije.Anđelika zaćuje iza sebe njegovo cerekanje i odmah potom osjeti kako joj je jedna ruka žestoko stegla žiju.— Ti si moja zarobljenica — reće Patsuikett li-kujućim plasom.. Anđelika ispusti svoje oružje koie 307 više nije bilo potrebno i grćevito s obje ruke šćepa Indijanćeve duge kose.

Budući da ga je poznavala, i da joj je niegovo lice, kao u glodavca lukavih oćiju, bilo poznato, ona se više nije bojala, pa ćak nije smatrala neprijate-tvt ljima iii njega ni njegove indijanske horde; Ta to su bili Indijanci plemena Abenakis, a ona je znala njihov jezik, njoj su bile poznate tajne njihovih jednostavnih i prepredenih misli. Živo se okrene da bi ispljunula dva metka što su joj još bila ostala u ustima.— Vi ste napali na selo" zato da biste mene zarobili, nije li tako? — poviće divljaku uhvativši mu seza kose. — Cmorizac vam je'j'naredio da to ućinite,je li? : '' .Takav je bijes izbijao iz njenih zelenih oćiju da je on ostao kao ukopan. Ovo nije bio prvi put što su se Sagamore Piksarett i bijela žena iz Gornjeg Ken-nebeca sreli.Ona je njemu prikazana kap neprijatelj! Ali koja bi se žena ikad usudila da ga onako zgrabi za njegove ćasne pletenice i da ga promatra takvom, smje-lošću mada joj je smrt lebdjela nad glavom.Nekoć se isto tako postavila između njega i Iro-keza s ovim istim pogledom. Ona nije znala za strah.— Ti si moja zarobljenica — ponovi on surovimglasom.— Nemam ništa protiv tx>ga da budem tvoja zarobljenica, ali ti me nećeš ubiti, a niti ćeš me izrućiti Cmoriscu jer ja sam Francuskinja i jer sam ti poklonila svoj ogrtać da u njega umotaš kosti svojihpredaka.Oko njih je borba, praćena krikovima i komeša-njem, dosegla svoj vrhunac. Sad su se borci borili prsa o prsa. Naposljetku se sve smirilo. Krikovi bijesa, groze i obrane malo-pomalo se ugasili i ustupili mjesto zadahtanoj šutnji iz koje se uskoro javiše bolni glasovi i jauci ranjenika.Ćarter je bio skalpiran, ali ostali su bijelci bili živi jer je Abenakisima bilo stalo da dobiju otkupninu za svoje zarobljenike. Prećasni Patridge se izvuće ispod hrpe lešina. lica ogrezlog u krvi klatio se između dva ratnika.Samrtnićki krik zaori:— ,,U pomoć, gospođo, ili je sa mnom gotovol*118 To je bio Adhemar kojega su izvukli ispod nekog stola.— Nemojte ga ubiti! — poviće Anđelika. — Zarne vidite da je on francuski vojnik?To se zaista teško moglo vidjeti.Anđelika je proživljavala te trenutke sva izvan sebe, mućena stalnom mišlju da se mora pošto-poto izvući iz tog osinjaka u koji se tako glupo uvalila. Tragićna besmislenost njena položaja tjerala ju je u bijes koji je opet sve njene misli usredotoćio na to da se spasi.Na kraju je jedna misao istisnula sve druge. Ona je poznavala Indijance. I baš to će joj pomoći da se izvuće iz zamke što su joj je postavili. Indijanci su zvijeri, ali zvijeri koje je

moguće ukrotiti. U arapskoj pustinji Colin Paturel je razgovarao s lavovima i od njih napravio ortake...Bilo joj je jasno da je Piksarettova banda zasebno sudjelovala u napadu i da je došla iz drugog pravca. Tako da bitka što se odigrala u ovćarskoj farmi nije imala veze s napadom drugih Indijanaca na naselje.Piksarett je oklijevao. Sasvim su ga pomutile neke Anđelikine rijeći. „Ja sam Francuskinja!" a njega su ućili da se protiv Engleza mora boriti. Osim toga, on nije bio u stanju zaboraviti onaj ogrtać što mu ga je darovala da bi u nj zamotao kosti svojih predaka.— Jesi li ti krštena? — upita je.— Pa dakako da jesam! — poviće ona sva oćajna.I nekoliko se puta prekriži i pri tom se pozove naBlaženu djevicu Mariju.Anđelika je kroz razvaljena vrata primijetila priliku jednog Kanađanina, šumskog vodića, koji joj se ućini poznatim. Pojuri prema vratima, prepozna ga i oštro zazove:— Gospodine Aubignieres!To je bio Troprstac s Tri rijeke. Zazvan, on se vrati natrag. U ratu je prezirao oružje bijelaca. U rukama je držao tomahavk od glatkog drva i malu indijansku sjekiru oštrog sjećiva crvenog od krvi. Plave su mu oći blistale na licu pocrnjelom od prašine119 i krvi. A krvavo mu je bilo i odijelo od stavljene kože. Ta je krv potjecala od obješenih' skalpova koje rukom hitro prebaci za šareni opasać s kojega su se cijedili dugi grimizni mlazovi.Kako da ga pridobije? Kako da ga nadmudri? Tajje vitez bio nepotkupljiv, Božji ratnik, drugaćijeg duha, i zajedno s Maudreuilom, Lomeniem, Arreboustompotpuno zaokupljen svojim željama za osvetom, spasom i rajemIpak, on je prepozna.— Gle, gle! Gospođa de Peyrac... Sta vi raditemeđu ovim prokletim krivovjercima... ? Ah, nesrećavas ubila!On uđe u uništenu kuću u kojoj su Abenakisi okupili svoje zarobljenike i zatim se prepustili pliaćki.Ona Pa zgrabi za posuvratak njegova kaputa od bivolje kože.— Sieurna sam — poviće — sigurna da sam primijetila Crnorisca na livadi sa svojim barjakom...Otac Orgeval vas je poveo u napad, nije li tako? On-je znao da se nalazim u ovom selu... !U njenu je glasu bilo više tvrdnje neeo pitanja-On ju je promatrao poluotvorenih usta, pomalo prestrašen. Tražio je odgovor, neku ispriku.— Vi ste ubili Font-Brianda — reće na kraju— vi ste sasvim isprevrnuli Akadiju, vi i vaš muž, ito svojim- savezima. Treba da stavimo ruke na vas...Tako dakle!

Joffreyu! Joffrevu.Oteti će, odvest će u sužanjstvo ženu opasnog" plemića iz WapDasoua, plemića koji je svojim nevjerojatnim utjecajem već vladao nad cijelim teritorijem, Akadiie.Odvest će je u Quebec, a zatim će ucieniivati Joffreva pomoću nie. Nikad ga više neće vidjeti.— Maunertuis? — unita gotovo bez daha.— Zarobili smo i njega i njegova sina. Oni surKanađani iz Nove Francuske. U prilikama kao stoje ova današnja, oni moraju biti na strani svoje braće..120

— Jesu li i oni zajedno s vama sudjelovali u napadu?— Nisu. Njima će biti suđeno u Quebecu zato štosu služili neprijatelje Nove Francuske...Kako da ga pridobije? Bio je ćist, neumoljiv, lakovjeran, spretan, lakom, prevrtljiv, vjerovao je u ćudesa, u svece, vjerovao je u Boga i u francuskog kralja, u nadmoćnost isusovaca. On je bio neka vrst svetog Mihovila. Ona ga nije zanimala. Dobio je određena naređenja, a osim toga, morao se pred svemoć-nicima iskupiti za neke svoje grijehe.— Grdno se varate ako mislite da će vam poslije-svega što se ovdje dogodilo, grof de Pevrac, moj suprug, pomoći da svoja dabrova krzna prodate u NovojEngleskoj — dobaci ona bijesno ga gledajući. — Imajte na umu da vam je dao predujam od tisuću livri iobećao vam dvostruku svotu, ukoliko na njima zaradi ...— Tiho! — otpovrne on problijedivši i bojažljivose ogledavši oko sebe.— Ili me izvucite iz ove kaše ili ću na glavnomtrgu Quebeca kazati o vama sve što znam.— Sve se još može urediti — poluglasno izusti.— Mi smo po strani sela. Ja vas ni.^am vidio...Zatim se okrene prema Piksarettu i reće:— Pusti ovu ženu Sagamore! Ona niie Engleskinja, a njeno će zarobljavanje samo navući nevoljuna nas.Piksarett pruži svoju crvenoputu i uljem namazanu ruku i stavi je na Anđelikino rame.— Ona je moja zatoćenica — odgovori tonomkoji nije dopuštao prigovor.— Neka bude — na brzinu se složi Anđelika — ja.sam tvoja zatoćenica, potpuno se slažem s time. Nećuse protiviti da pođem s tobom kamo god ti želiš, aliu Quebec me nećeš odvesti ... kakva ti korist od toga?„Oni" me ne bi otkupili zato što sam već krštena.Odvedi me u Gouldsboro. Moj muž će ti dati otkup-

ma koliko ti zatražio.121. L Bila je to strašno opasna igra. Trebala je ukro-> titi, zbuniti i nagovoriti te zvijeri, koje je ona dobro poznavala. Da bi to postigla, poslužila se najbesmi-slenijim dokazima jer je jedino njima mogla utjecati na te mraćne duhove koji uvijek izmiću i pridobiti ih za se. Nije smjela ni za živu glavu zanijekati prava što ih je Piksarett polagao na nju. On bi joj udarcem tomahavka odmah raskolio glavu da bi ih dokazao. A znala je dobro da je on slobodan, ćudljiv, i potpuno nezavisan s obzirom na svoje kanadske saveznike i da mu nije bilo baš nimalo do slave da nećiju dušu privede u raj njegovih dragih Francuza. Budući da je bila krštena, oklijevao je i dovodio u sumnju važnost njena zarobljavanja. Trebalo ga je potaknuti da se •odlući prije no što se drugi Francuzi, oni koji su vrlo dobro znali kakve će im koristi donijeti zarobljavanje gospođe de Pevrac, te onaj strašan isusovac, pojave na zavijutku puta. Na sreću, Aubignieresa je prisilila da joj bude saućesnikom.Plamene varnice im uto stadoše padati po glavama. Naime, dok su oni raspravljali, Piksarettovi su Indijanci, gurajući posvuda svoje zapaljene baklje, na kraju upalili ovćarsku farmu.— Dođite! Dođite, zaboga — požurivala je Anđe-lika gurajući ih napolje. Uz to je pomogla ponekom ranjenom ili ošamućenom Englezu da se podigne. — Oh! Bože, djeca... !Pojuri natrag, podiže poklopac velikog kotla iz kojega jedna za drugim iziđoše djeca nijema od straha. To nepoznato skrovište izazva razdraganost prisutnih Indijanaca. Presavijali su se od smijeha, tukli po bedrima i prstom upirali u taj prizor. •Vrućina je postajala nepodnošljiva.Jedna greda zapucketa i slomi se po sredini podigavši pri tom ćitavu kišu varnica.Ćitavo društvo istrći napolje, u dvorište, spotićući se o mrtvace i razne krhotine.Videći blizinu šume i onog usjeka u njoj, Anđe-lika osjeti neodoljivu želju za bijegom. Svaki tranu-tak je bio dragocjen.122 — Pusti me da krenem prema moru, Sagamore —reće obrativši se Piksarettu -— ili će se tvoji preci razgnjeviti na tebe što si imao tako malo obzira premameni. Oni znaju da moji vlastiti duhovi nisu zavri-jedili da se ti prema njima odnosiš olako i s prezirom.Poćinit ćeš golemu pogrešku ako me odvedeš u Que-bec. dok ti, naprotiv, neće biti žao ako pođeš za mnom.Bore na licu ogromnog Abenakisa bile su jasnim dokazom da mu je duša postala poprištem' vrlo snažne borbe. Anđelika mu nije dala vremena da se izvuće iz neprilike.— Želite li da nas nitko ne progoni. Recite đame nije bilo u ovom naselju — reće ona Troprstićukoji je također bio smeten događajima i Anđelikinom.sigurnošću kojoj se nije moglo proturjećiti. — Mi će

mo znati kako da vam se odužimo. Znate li, možda,gdje je moj sin Cantor? Jeste li ga vi zarobili?— Kunem vam se Svetim trojstvom da ga uopćenismo vidjeli.— Naprijed, dakle! — reće najzad Anđelika. —Ja polazim. Come on, come on!1— Hej! — poviće Piksarett videći da ona okupljaoko sebe preživjele Engleze — oni pripadaju mojimratnicima...— U redu, ali neka i oni pođu s nama, ali samogospodari zarobljenih bijelaca!Tri ogromna klipana okićena perjem požure naprijed radosno klićući ali Piksarett oštrim naređenjem presijeće njihovo oduševljenje.Anđelika na brzinu dohvati jedno dijete i podiže ga u narućje, povuće jednu ženu za sobom, gurne ispred sebe golemu priliku Thomasa Patridgea koji je posrtao zaslijepljen krvlju.— Adhemare, ovamo! Uhvati za ruku ovog djećaćića i ne ispuštaj ga! Ne klonite duhom, gospođicePidgeon!Naprijed123 Ona se uze spuštati niz obronak okrenuvši leđa uništenom i u plamen obavijenom naselju. I sad ih je vodila prema slobodi kao nekad, kao vtvijek: kao u La Rochelleu, kao u Poitouu, i još prije, u noći njena davnog djetinjstva, djetinjstva koje joj je izmicalo iz sjećanja zajedno sa skupinom opljaćkanih i bijednih seljaka što ih je istrgla iz ruku same smrti.Te većeri duša stare Šarah ispunjala joj je tijelo dok je brzala ispod granja drveća, dok se probijala kroz tajac mraćnih šuma zajedno s preživjelim Englezima iz Brunchwick-Fallsa.Za njihovim su stopama brzali Piksarett i trojica Indijanaca koji su Engleze smatrali svojim zarobljenicima. Išli su za njima dugim koracima ne sustižući ih i držeći se stalno na izvjesnoj udaljenosti.Ovdje se.nije radilo o proganjanju.Anđelika je to znala, osjećala je i što su dalje odmicali od prokletog naselja, ona ih se manje bojala, zapažala je da je u njima popuštala njihova bjesomućna i ratnićka napetost.Njeno je držanje bilo vrlo zagonetno Englezima koji bi svaki put kad bi se okrenuli zastenjali videći da ih divljaci u stopu prate.— Nićega se ne bojte — odgovarala im je Anđelika — mjesto sa stotinama sad imamo posla samo s ćetvoricom. A osim toga, ja sam s vama. Oni vam neće ništa nažao ućiniti. Poznam ih. Ne bojte se! Idite samo naprijed! Idite samo naprijed.Misli što su se nametale u Piksarettovoj glavi bile su joj jasne kao da ih ćita, kao da su se zaćele u njenoj vlastitoj glavi u koju je usađen primitivan mozak divljaka.Djetinjast, volio je sve nedorećeno, sve što je bilo novo i neobićno.Praznovjeran, plašio se osobnih Anđelikinih duhova, a u isto ga je vrijeme misao na njih i zabavljala.

124 Radoznao, išao je naprijed, jednom rijećju smirivao svoje nestrpljive ratnike. Zanimalo ga je što će se sada zbiti i kojoj su vrsti pripadali oni lukavi, munjeviti i neukrotivi duhovi što su, vidio je on to dobro, poput varnica prštali u zelenim oćima bijele žene.Nešto dalje, u dubini, mirna površina rijeke An-đroscoggin sjajila se između granja. Ćunovi su bili izvućeni na obalu.Ukrcali su se u njih i krenuše nizvodno prema moru.125 GLAVA XVINoć... U podnožju vodopada, u noći u kojoj su se palile i gasile krijesnice, toploj noći koja je sva odjekivala od kreketanja žaba, u noći koju je ispunjao vonj paleža, u toj se noći bijelci najzad malko odmoriše. Stisnuti jedni uz druge, pokraj ćunova napravljenih od kore stabala, cvokoćući zubima iako je bilo toplo, neki se moleći a drugi tiho jaućući ... naposljetku doćekali zoru.Među onima što ih je Anđelika izvela iz ovćarske farme u plamenu i istrgla ih njihovoj sudbini ropstva nalazili su se seljak Stougton, njegova žena i njegovo dijete, zatim ćitava obitelj Corwin. Blagoslovljen neka je Gospod! Ali ima li što strasnije no spasiti sebe, a izgubiti one koji su ti najdraži na svijetu? Dva Cor-\vinova pomoćnika i jedna služavka bili su također tu.Rose-Ann se stisnula uz Anđeliku, dok joj se s druge strane nalazio Adhemar, koji bi bio rado to isto ućinio i koji se ni za pedalj nije odvajao od nje.— „Oni" su tamo — mrmljao je ispod glasa. — Kad sam se našao u ovoj zemlji divljaka, znao sam ja i te kako dobro da ću u njoj jednoga dana ostaviti svoje kose!Krhka gospođica Pidgeon se iz ćitave one gužve izvukla bez ijedne ogrebotine i sad je ona vodila ono veliko tijelo bez glave, to jest velećasnog Thomasa Patridgea, jer ne samo da ga je krv što mu je curila iz rane na glavi sasvim zaslijepila, već je on, u stvari,126 bio bez svijesti, a držao se na nogama samo zahvaljujući snazi navike i što je njegovo golemo tijelo samo smrt mogla pokositi. Ćim joj se pružila prilika, dobra mu je ućiteljica oprala lice i svojom maramom omotala ćelo. Naposljetku Anđelik-a u ćunu iz svoje torbe izvuće kesicu punu žute prašine koju joj je dao Jof-frey, a koja je imala osobinu da zgrušava krv. Zahvaljujući toj prašini, velećasnom Patriđgeu je krv prestala curiti.Od onog poluskalpa engleskom će pastoru, nema sumnje, ostati ružan rez preko ćela koji, dakako, neće utješno djelovati na njegovo duševno raspoloženje.Usnuvši dubokim snom, njegovo je teško disanje na trenutke prekidalo tišinu jezivim jaucima. Ispod zavoja ćitava jedna strana njegova lica bila je otećena i ljubićasto-crna, te se upravo jezivo doimalo. Bolje je pogodovao mrak tom njegovu licu koje priroda Ionako ne bijaše obdarila privlaćnošću i ljepotom.Jedna je djevojćica plakala, stojeći, potpuno uspravna. Ćinilo se da njeno bijelo lice osvjetljava noć.— Treba spavati, Mary, pokušaj spavati — polakoju je nagovarala Anđelika na engleskom — you vnusitry to sleep.1

— Ne mogu — odgovori jecajući — divljaci me-promatraju.Sva ćetvorica su bila gore i sjedila na vrhu nagiba: ćetiri Indijanca, ćetiri Abenakisa, a među nji-Jna veliki Piksarett. Gledali su u mraćnu dubinu gdje su krćali bijedni zarobljenici.Pri svjetlu male vatre što su je zapalili razabirala su se njihova bronćana lica i sjaj njihovih zmijskih oćiju.Oni su ih i dalje slijedili. Iz podaljega. Nisu uopće pokušavali da ih napadnu. Bili su znatiželjni. Sto li će se sada dogoditi? Sto li će još izmisliti nepoznati duhovi što su nastavali bijelu ženu iz Wapassoua, što li će joj narediti njeni osobni duhovi? Pogledi su se izmjenjivali iznad skakutave površine vodopada.1 Moraš spavali ,12? Anđelika je pokušala utješiti svoje štićenike.— Sad nam više neće ućiniti nikakva zla. Mo-Tamo ih dovući do obale, a kad jednom budemo tamo, moj suprug, grof de, Pevrac, će ih već nekako zadržati, ugodit će im, obasut će ih mnogim darovima u zamjenu za naše živote i za našu slobodu.Oni su je promatrali zaprepašteno, i naslućivali u svojim razboritim i krajnje puritanskim glavama da je i ona također pripadala nekoj drugoj ljudskoj vrsti, vrsti, po njihovu sudu, i užasnoj i odbojnoj. "Ta bijela i isuviše lijepa žena koja se upuštala u razgovor s Indijancima, koja je razumjela njihov jezik, kao da se htjela prilagoditi njihovu užasnom i pogubnom poimanju divljaka da bi ih bolje ukrotila i sebi podvrgla.Bili su svjesni da je ona izuzetno, neobićno biće te su prema njoj gajili i prezir i strah, nešto kao i prema starom Shapleighu, ali su isto tako bili svjesni i ćinjenice da joj duguju svoje živote ili u najmanju ruku svoju slobodu.Zahvaljujući njenoj nećednoj prisnosti s tim divljacima, njenoj rjećitosti, njenim vatrenim raspravljanjima pa onom mrskom govoru divljaka, pri ćemu, su se njene lijepe usne gotovo s požudom rastvarale, promijenilo se držanje Indijanaca. Poštedili su im život i dopustili im da pod njihovim nadzorom napuste mjesto pokolja.Svjesni također ćuda što su još živi i potrebe da •ostanu pod njenom zaštitom, ohrabreni njenim glasom, Englezi su se trudili da shvate njenu neobićnu narav misleći pri tom kako je ona ipak jedna Francu-iskinja...Nekako usred noći Anđelika se pope prema divljacima iznad vodopada i sasvim ih jednostavno upita nemaju li možda uza se medvjeđe masti ili fokina ulja da namaze opekotine malog Sammvja CorwLna, ¦devetgodišnjeg djećaka koji je strašne muke patio.Oni se uzvrte oko nje i ubrzo joj predaju mjehur koji je sadržavao dragocjeno fokino ulje, vrlo mirisa, ali zato ćisto i ljekovito.

— Hej, ženo, ne zaboravi da taj djećak pripadameni — reće joj jedan od crvenih ratnika. — Njegujga kako treba, jer ja ću ga sutra odvesti sa sobom umoje pleme.— Taj djećak pripada svojoj majci i svojemu ocu— otpovrne Anđelika. — Za nj će ti biti plaćen otkup.

— Ali ja sam za vrijeme borbe stavio ruku nanjega i ja želim imati bijelog djećaka u svomwigwamu.— A ja ti neću dozvoliti da ga odvedeš — odgovori nru Anđelika neizrecivim mirom.A zatim nadoda da bi stišala divljakov bijes:— Ti nećeš ostati bez svog dijela plijena jer ćute obdariti mnogim drugim stvarima... Sutra ćemoodržati savjet.Ostatak noći je prošao bez ikakvih drugih neprilika. Do njih više nije dopirala jeka pokolja. Dok su bježali, sa zavoja rijeke su primiietili u daliini crvenkastu svjetlost. Brunschwick-Falls. granićno naselje, u plamenu je završavalo svoj vijek.Šćućurili su se i bez misli potražili zaklon u mr-klini noći.U sam osvit zore nešto se spusti niz obalu bra-zdeći kroz travu i šikaru. Izboćenih oćnjaka u razva-Ijenoj gubici Cantorov nesit je ovaj put izgledao kao da im se smije dobrodošlicom. Cantor se pojavi odmah iza njega noseći u narućiu zaspalo englesko dijete, malog trogodišnjeg djećaćića koji je sisao svoj palac.— Našao sam ga kako stoji pokraj skalpiranemajke — objasni. — Ona mu je ponavljala: „Ništa sene boj. Uvjeravam te da ti neće ućiniti nikakva zla."Kad ie vidjela da sam ga digao u narućje, zatvorila jeoći. Bila je mrtva.— To je sinćić Rebeke Turner — nato će JaneStougton. — Jadni mališan! Oca su mu ubili pro-išle godine.

128 9 Anđelika u lskuSenJu vm 129 Svi ušute. Ćetvorica Indijanaca su se približavala. Nisu izgledali izazovno. Odvojeni od svojih sunarodnjaka sasvim su izmijenili svoje ponašanje. Bili su zbunjeni držanjem svojih ćudnih zarobljenika koji nisu dopuštali da im se priđe.Onaj što je tražio da mu se preda Convinov sin pođe prema Cantoru i pruži ruku za djećaćićem u njegovu narućju.— Dajte mi ga — reće. — Daj mi ga. Godinamasam sanjao o tome da u svom wigwamu imam bijelodijete, ali mi tvoja majka neće nikad dati ono što samzarobio u Newehewaniku. Daj mi stoga ovo koje nemani oca ni majke, ni obitelji ni doma. Sto bi ti s njimnapravio? Ja ću ga odvesti sa sobom i od njega ćunapraviti lovca i ratnika, ućinit ću ga sretnim. U na

šim su kolibama djeca sretna.Na licu mu se zadrža molećiv izraz. Ćovjek bi mu se gotovo smilio.Bit će da ga je Piksarett tokom noći, služeći se lukavstvom, uspio uvjeriti, kako Anđelika neće nikada dopustiti da odvede svog zarobljenika, malog Samue-la, a ako se on usprotivi nienoj volji, ona će ga pretvoriti u ćudovište u trenutku njegove smrti.Razdiran strahom pred tako stravićnom pudbi-nom i svojim pravom na dijete, predlagao je sada rje-šenie nrihvatliivo. naime da mu se ustupi siroće što ga je Cantor spasio.Anđelika se tužnim pogledom zagleda u svog sina.— Sto ti o tome misliš, Cantore?Ona zaista nije znala kakvu bi odluku stvorila. Cijepalo joj se srce od bola pri pomisli da divljaci tog engleskog djećaćića, to bijelo dijete, odvedu u dubinu amerićke prašume. S druge strane, izvjestan osje-ćai pravde i razbora nalagao ioj je da udovolii tako ponizno izraženoj molbi tog abenakiskog ratnika. Od sinoć ih je već dosta potezala za nos i natjerala ih da za njima hodaju. A bude li im isuviše osporavala pravo na njihov plijen, neće li oni ubrzo izgubiti strpljenje,130 Bila je na živim mukama.— Ne mogu na to pristati — reće. — Sto ti o tome misliš, Cantore?— Hm! — reće mladić vrteći glavom. — Poznatoje da su bijeli djećaci sretni živeći zajedno s Indijan*cima. Bolje da odvedu ovoga ovdje koji više nikoganema na svijetu, nego da osvanemo razmrskanih glava.G^as razbora je progovorio na njegova usta.Anđelika se sjeti oćajnog zapomaganja malog Ka-nađanina, Aubignieresova unuka, kad su ga prilikom zamjene htjeli oduzeti njegovim irokeškim odgojiteljima. Bijeli djećaci nisu bili nesretni kod Indijanaca.Ona upitnim pogledom povede po Englezima. Gospođa Corvvin je bila spremna da se divljaćki okomi na nju shvativši da je sudbina m'ena sina bila u pitanju, a druei su svojim držanjem pokazivali da im s obzirom na njihov vlastiti položaj nije bogzna koHko stalo do sudbine malog Turnera. Da je prećasnj Pat-ridge bio pri svijesti, možda bi se on bio zauzeo za dijete pozivajući se na viećno spasenje djetetovo. Ali on još uvijek niie znao što se oko njega zbiva.Bolje da siroće predaju Indijancu nego da obitelji Corwin, koja je na sreću sva ostala na životu, oduzme njihova djećaka.— Daj mu ga! — reće Anđelika Cantoru.Shvativši da mu je uslišena molba, Indijanac ne^koliko puta poskoći izrazivši na taj naćin svoju Z3T hvalnost.Zatim pruži svoje duge ruke prema djećaku i nježno ga uze iz Cantorova zagrljaja. Dijete se nimalo ne prestraši ugledavši išarano lice nagnuto nad sobom.Presretan što je postigao ono što je želio više od svega, bijelog djećaka u svom wigwamu, ratnik se oprosti od skupine bijelaca.Pošto je izmijenio nekoliko rijeći sa svojim drugovima, on se udalji nježno stišćući uz svoju ogrlicu od medvjeđih zubi i uz svoje križeve kršćanina, dijete rođeno u krivoj vjeri

što ga je on istrgao divljaštvu njegove rase i kojemu će on omogućiti da upozna pravi život pravih ljudi.** 131 Cantor isprića kako je, pošto je pošao u potragu za Maupertuisovim konjima, primijetio sumnjive sjenke koje su klizile kroz travu.Progonjen od crvenih ratnika, morao ih je, da bi im umakao, odvući daleko, ćak do visoravni.Pošto je napravio veliki krug, vratio se i ćuo jeku bitke. Vrlo oprezno se približio naselju ćuvajući se da ne padne u zarobljeništvo Kanađana i tako postane taocem.I tako je on uspio vidjeti polazak zarobljenih Engleza prema Sjeveru. Budući da među njima nije opazio svoje majke, zakljućio je da je ona sigurno uspjela pobjeći.— Ti, dakle, nisi pretpostavio da su me Indijancimožda zadavili ili skalpirali?— Ne, na to nisam uopće pomislio! — odgovoriCantor kao da je to samo po sebi bilo razumljivo.Poslije toga je pošao u Brunchwick-Falls, koji je bio sav u plamenu i sreo Troprstića iz Trorjećja. Od njega je doznao da je gospođa de Pevrac, zdrava i ćitava, krenula prema Zaljevu Sabadahoc. S njom je na put krenulo i nekoliko preživjelih Engleza.Sudeći po slućaju s djetetom, reklo bi se da su Indiianci do izvjesne mjere prepustili Anđeliki slobodu da odlućuje o pitanjima koja su se odnosila na sve zarobljenike. Mada je ćitav tai slućaj bio vrlo ćudan, on je, svega par sati od njihova napada na englesko naselje, najbolje dokazivao koliko je bila nestalna narav u Indijanaca.Anđelika ih je svojom voljom i svojom osobeno-šću odvukla na sasvim drugu stranu od one kojom su mislili krenuti. Oni su već pomalo bili i zaboravili uzroke sinoćnjeg boja. a sad su se nalazili tu s njom • i nekoliko potpuno glupavih Engleza zato što su bili radoznali, što su htjeli znati kako će završiti pustolovina na koju ih je ona nagovorila.Pa ćak se ni Piksarett nije sjetio da bi se pozvao na neke bitne nazore.

— Ne zaboravi da si moja zarobljenica — prekine je Piksarett bocnuvši kažiprstom Anđeliku u mjesto gdje joj se vrat sastajao s glavom.— Znam, znam, ta već sam ti rekla da ja to dragovoljno priznajem. Da li ti ja branim da budeš tamogdje se ja nalazim? Upitaj svoje drugove da li se japonašam kao zarobljenica koja bi htjela pobjeći?Izmućen njenim istanćanim rasuđivanjem u kojemu je osjećao da postoji nešto što nije sasvim jasno, a uz to i smiješno, Piksarett je sagibao glavu u stranu da bi o svemu dublje razmislio. U njegovim kosim oćima iskrila je radost dok su mu njegovi drugovi bućno iznašali svoje mišljenje.— U Gouldsborou me ti možeš prodati momemužu — objašnjavala je Anđelika. — On je vrlo^bo-gat i ja uopće ne sumnjam da će se on pokazati vrlodarežljiv. Naposljetku, ja se barem tome nadam —doda ona rastužena lica što je neobićno radovalo tro*

jicu Indijanaca.Sama pomisao da će Anđelikin suprug biti prisiljen otkupiti svoju ženu, stvarala je u njima veselost kojoj nije bilo kraja.Nema šta, bilo je zaista zabavno biti u društvu bijele žene s izvora Kennebeca i Engleza Sto ih je ona za sobom vukla.Svakome je dobro poznato da nema nespretnije životinje od jednog Yennglija, a budući da su ovi bili još nezgrapniji zbog svog straha i svojih rana, stalno ih je nešto zbunjivalo, na svakom koraku su posrtali, pri najmanjem ustoku vode prevrtali ćamac.— Ha! Ha! Ovi Yenngli! Zbog njih ćemo krepati od smijeha! — ponavljali su Indijanci presavija-jući se od smijeha da bi zatim nadodali stavljajući seu ulogu gospodara.— Brže! Brže! Marš naprijed, Englezi! Vi ste pobili naše misionare, popalili naše kolibe, izvrgli, ruglunaša vjerovanja. Dok vas god ne pokrsti Crnorizac, viza nas ne predstavljate ništa, pa ćak ni bića Bijeleputi kakvu su imali bogovi naših praotaca!

132 133 Praćena tim blebetanjem, bijedna je povorka navećer stigla u zaljev Sabadoh, na mjesto gdje su se spajala ušća rijeke Androsooggin i Kennebeca.Magla je zastirala obzorje širokog ušća, ali s tim morskim isparavanjima što su dolazila s obala mije-6ao se sumnjivi vonj požara.Anđelika se brzo pope uz oKronak omanjeg brežuljka.Ne zamijeti nikakva jedra na vidiku. Nikakav se brod nije mogao nazrijeti u sivilu obzorja.Nagonski je osjetila da je zaljev pust, da tu nije bilo nikakva broda, da nikakva lađa nije kružila pućinom i vrebala na dolazak ljudskih bića na obalu da bi potom pristala i ukrcala ih na svoju palubu.Nije u zaljevu bilo nikakvog Rošelca, male jahte crvene boje, na kojoj će je primiti Le Gali ili možda i sam Joffrev... !Nikog poznatog! Nikog na mjestu sastanka!Uto sitna kišica poćne padati. Anđelika se osloni0 deblo jednog bora. Mjesto je podsjećalo na smrt,na pustoš. Na lijevoj strani neba nadula se gljiva odcrnog dima. Ona je dolazila iz smjera gdje se nalazioSheepscot, englesko naselje na ušću Androsooggina.Tu je ona mislila ostaviti svoje engleske bjegunceprije no što će se ukrcati na Rošelca.Sheepscot je oćito dogorijevao. Sheepscot oćito više nije postojao.Nesavladiva tjeskoba ovlada Anđelikinom dušom

1 ona osjeti kako je napuštaju snage. Okrene se iprimijeti Piksaretta kako je motri. Nije pred njimsmjela pokazati da se prestrašila. Ali bilo joj je svegadosta.

— Nisu tu — reće ona gotovo s oćajem u glasu.— Koga si ti oćekivala?Ona mu objasni kako se njen suprug, gospodar Wapassoua i Gouldsboroa trebao nalaziti tu s jednim brodom. On bi ih odveo u Gouldsboro, gdje bi on, Piksarett, bio dobio na dar najljepše bisere što ih god ima na svijetu, i gdje bi bio pio najbolju vatrenu vodu koja uopće postoji...Divljak je kimao glavom potištena izraza i kao da je s njom iskreno dijelio njeno razoćaranje i njenu nevolju. On se nemirno obazirao oko sebe.U međuvremenu su se Cantor i Englezi polako uspinjali uz brežuljak praćeni drugom dvojicom Indijanaca.Izmoreni, tužno posjedaše ispod borova da bi se zaštitili od kiše. Anđelika ih upozna s najnovijim događajem. Trojica Indijanaca uzeše nešto vrlo živo raspravljati.— Kažu da su im Indijanci iz Sheepscota najljući neprijatelji — objasni Anđelika Englezima. — Ovisu sa Sjevera, iz Wonolanceta...Ona se nimalo tome nije ćudila jer je znala da su se Indijanci međusobno stalno svađali. Dovoljno ie bilo da nosom dotaknu neprijateljsko podrućje pa da se izlože velikim opasnostima ukoliko nisu bili dobro naoružani i dovoljno snažni brojem.— It just dops not matter1 — na to će obeshrabreno Stougton — Sheepscot ili Wonolancet, nama je tosasvim svejedno. Ovdje ili tamo poskidat će nam skalpove. Baš nikakve koristi što smo došli ovamo! Ubrzoće nam kucnuti zadnji ćas.Kao da je taj tihi morski krajolik skrivao neku prijetnju. Odjednom im se ćinilo da će iza vakog stabla, iza svake izboćine izbiti Indijanci s podignutim tomahavcima. Isti je strah ovladao Piksarettom i njegovim Indijancima kao i njihovim zarobljenicima.Anđelika pokuša snagom-volje svladati strah. To uopće nije važno i

134 135 „Ne! Ne! Ovaj me put više neće dobiti", mislila je stisnuvši šake a da ni sama nije znala kome je bio upućen taj izazov.

Odlućila je da prije svega moraju napustiti tu obalu gdje je svakog ćasa mogao planuti indijanski rat i pokušati pošto-poto stići u Gouldsboro. Možda će uz put naići na neko naselje, na neki brod.Gouldsboro! Leno Joffreva de Pevraca. Njihovo vlasništvo! Njihovo skrovište. Ali do Gouldsboroa je bilo daleko!Nigdje nikakve lađe u prostranom ušću ... !Niti dvadeset i ćetiri sata prije toga stara Sara William je uzela Anđelikino lice među svoje ruke i rekla joj: „Amerika! Amerika! Spasite je!"To je bila niena zadnja poruka, njena pomalo luda poruka. Jer smrt je već bila tu, šćućurena u grmlju, ćekala je da se stopi s njom.Nije li staru Saru mućila ova ista vrst tjeskobe što ju je Anđelika sada osjećala u pustom sumraku koji je mirisao na alge. maglu i pokolj?— Hej! — reće Piksarett uhvativši je rukom za rame.Prstom je upozori na dvije ljudske prilike što su se uspinjali obalnom stazom.U njoj naćas poraste nada, ali odmah potom prepozna, po šiljastom šeširu, starog medecin's mana, Johna Shapleigha, i njegova Indijanca.Svi potrće k njemu da se kod njega obavijeste. On im reće da dolazi s morske obale i da su tamo Indijanci Sheepscoti sve popalili. Da li je vidio kakav brod? Ne. nikakav brod on nije primijetio!Žitelji koji su izbjegli skalpu i zarobljeništvu sklonili su se na otoke svojim ćamcima.Videći izraz oćajanja na licima tih ljudi iz Brun-chwick-Fallsa, te pritiješnjen Anđelikinom molbom da im savjetuje što da rade, on im na kraju predloži, kreveljeći se i nekako oklijevajući, da će ih odvesti do svoje kolibe što ju je posjedovao u Zaljevu Casco, udaljenom desetak milja od tog mjesta. Tamo se mogu odmoriti i lijećiti rane...136 Mada nije bilo ugodno provesti noć na otvorenom,. i to pod pršavicom, ni Anđelika ni velika većina Engleza nisu bili skloni da napuste mjesto sastanka. Možda brod iz Gouldsboroa još nije uspio stići, kasnio je. Tko zna neće li se za koji sat pojaviti na obzorju ili sutra u zoru ... ?Pojava skupine od desetak Indijanaca plemena Sheepsoota, koji su iznenada izbili na jednom šumskom zavoju, prekine njihovo dogovaranje i planiranje.Ne ćaseći ćasa Piksarett sa svojim ratnicima jur-nu na protivnu stranu i ućas ih nesta s vida.Na sreću Shapleigh i njegov pratilac bili su u dobrim odnosima s prjdošlicama. Stari Shapleigh koji je svojim lijećnićkim umijećem bio dorastao njihovim najboljim vraćevima bio je poštivan u tom kraju gdje je već trideset godina „vršio praksu". Njegov upliv je bio tako velik da je on bez bojazni odmah stavio pod svoje okrilje Anđeliku i njene drugove. Sheepscoti su se ćak ponudili da će oni sami motriti hoće li se eventualno neki brod pojaviti na tom dijelu obale. Obećali su da će pomoću znakova, u koje ih je Anđelika uputi'a. poslati Vošelca — ukoliko ga primijete, prema Rtu Maquoit gdje se nalazila koliba starog Shapleigha.137 L

GLAVA XVIIJoffrev de Pevrac se trgne.— Sta? Sta vi to prićate?Upravo je doznao da je gospoda de Pevrac sa «inom Cantorom krenula u englesko naselje Brun-chwick-Falls da malu Engleskinju odvede njenoj rodbini.Tu je vijest doznao slućajno od Jacquesa Vignota koji mu se pridružio na Rtu Small, u blizini Popha-ma, kamo je grof dva dana prije toga krenuo zajedno <s barunom Saint-Castineom.Taj Vignot je zajedno s jednim vojnikom dopremio iz Houssnocka sanduke pune trgovaćke robe ćija je isporuka zbog nestašice brodova uvelike kasnila.— Ali kojeg se dana gospođa grofica odlućila nataj nevjerojatan korak?— Nekoliko sati poslije vašeg odlaska, gospodinegrofe, to jest onog istog dana ...— Zar joj nije urućena moja poruka kojom samJoj javljao da ću vjerojatno biti odsutan nekolikodana i molio je da me strpljivo ćeka u Holanđanino-voj postaji?Dvojica došljaka o tome nisu ništa znali.Kojeg li neopreza! mislio je de Pevrac. U vrijeme kad se posvuda prića o ratu. Holanđaninova postaja je, međutim, predstavljala utvrđeni logor... sigurno sklonište. Kako je mogla krenuti u unutrašnjost zemlje, i to gotovobez ikakve pratnje... ?!138 — S kim su krenuli na put?—r S dvojicom Maupertuisa.— Ćudne li odluke! Kako joj je to samo palo napamet! — bijesno poviće grof de Pevrac.U sebi je bjesnio protiv Anđelike i nikako da se oslobodi velike tjeskobe koja ga je mućila.Zaista, ćudnog li nauma! Pa to je bilo nepojmljivo! Dozlaboga je bila tvrdoglava! Kad se ponovo sastanu izgrdit će je na mrtvo ime i utuvit će joi u glavu da taj kraj usprkos njihovu povlaštenom položaju, još dugo vremena neće biti siguran, a posebice onaj dio što se nalazi zapadno od Kennebeca.Uze raćunati. Tri dana su prošla od njegova odlaska prema morskoj obali i od, oćito, istovremenog odlaska Anđelike prema granićnom naselju... Gdje li se sada mogla nalaziti... ?Padala je kiša. Magla je skrivala zaljev iz kojega je dopirala buka što ju je stvarala plima svojim nabujalim strujanjima oko polupoplavljenog otoka.Zbog tih ekvinocijalnih morskih mijena mnogi od onih1, Evropljana i Indijanaca, koji su trebali stići na taj sastanak morskim putem, bili su u zakašnjenju.Veliki poglavica Taratina, Mateconando, želio je •da svi njegovi ljudi budu prisutni. Ćekajući na to otpoćeše s prethodnim pregovorima. U nedjelju je kapelan baruna Saint-Castinea, fratar Reoollet, bradat i opaljen poput kakvog gusara, obavio svećanu misu.

Na kraju se u utorak ujutro sve stanovništvo onog dijela te nevjerojatno razvedene obale, koji je bio poznat pod imenom Mali zaljev Maine, našlo na okupu. Posljednji sanduci poklona upravo bijahu stigli. Svećanost je trebala otpoćeti.Baš u tom trenutku grof de Peyrao je doznao za Anđelikin odlazak iz Houssnoka.Gdje li se nalazila u tom trenutku? Je li se vratila u Houssnok? Ili se, na temelju plana što su ga prije toga zajedno pretresli, rijekom Androscoggin, jedne od pritoka što se slijevala u ušće Kennebeca,139 dospjela do Zaljeva Merrvmeeting gdje ih je Corren-tin Le Gali trebao ćekati s malim brodom Rošelcem?Mućen sumnjama, na kraju se odlući i pozove svoga štitonošu Bretonca Yanna Le Couenneca.On mu najprije preporući da se dobro okrijepi, da utvrdi da li su mu ćizme i oružje u dobrom stanju i da se potom spremi za put koji je trebalo obaviti najbrže što se moglo.Nakon toga sjedne postrance, na brzinu baci nekoliko rijeći na papir dok mu je jedan od španjolskih vojnika iz njegove osobne zaštite ućtivo držao rog s mastilom.Kad se Bretonac ponovo pojavio, spreman za polazak, on mu urući poruku i uz to mu naglas dadne posebne upute.Ako Yann pronađe gospođu de Peyrac u Holan-đaninovoj postaji, neka spakuju stvari i odmah krenu k njemu. Ako se ona, međutim, još nije vratila iz Brunchwick-Fallsa, on, Yann, će krenuti tamo s nalogom da sve poduzme i svakako pronađe gospođu de Pevrac i zatim zajedno s njom krene u Gould-sboro... što je moguće kraćim putem.Ćovjek se udalji snabdjeven taćnim uputstvima. Pevrac je morao napregnuti svu svoju volju da bi otjerao brige što su ga u vezi s Anđelikom mućile i da svoju pažnju usmjeri na sastanak zbog kojega bijaše i došao.Na poziv baruna Saint-Castinea svi ti jadni ljudi došli su izdaleka, izlažući se ponekad opasnostima, da bi se s njim sastali.Među tim Indijancima, pripadnicima glavnih plemena tog kraja, našlo se i nekoliko bijelaca koji su se, bez obzira na njihovu pripadnost raznim narodnostima i bez obzira na sukobe kraljevstava iz kojih su140 potekli, okupljali-oko francuskog plemića iz Goulđ-sboroa.Bilo je tu engleskih ..trgovaca iz Pemaquida, Cro-tona, Ovster, Rivera — obale kamenica — iz Wiscas-seta, Thomastona, Wolwica, Saint-Georgea, Nevagana, u svemu dvadesetak Engleza, trgovaca malih postaja razasutih po fjordovima i Zaljevima Muscongus, po obali Demariscotta i na ušću Kennebeea. Bilo je tu akadijskih Francuza, naseljenika ili ribara, koji su im bili susjedi i neprijatelji te su s njima dijelili mlijeko od rijetkih krava i izmjenjivali kućne potrepštine kad se nisu međusobno klali. Tako se tu našao jedan Dumaresque ili jedan Galatin s Labuđeg otoka, edje su uzgajali cvijeće, ovce i krumpir uz same direktne potomke Adama Winthropa iz Bostona, zatim Holan-đana iz Campdema, pa ćak i jedan stari sijedi Skot-lanđanin s otoka Monegana, Morskog otoka, što se ponosno dizao iz mora svojim granitnim liticama, otoka najizdvojenijeg u ćitavu zaljevu. Tu je zatim bio i jedan Mac Gregor koji je došao sa svoja tri sina ćiji su ogrtaći od šarenog tartana vijorili pod udarcima zahujalog vjetra, tamo na drugom kraju rta.

Englezima i Holanđanima država Massachusetts je posebice preporućila da se obrate grofu de Pevracu ako im bude potrebna pomoć u njihovim dalekim naseljima na divljim obalama Mainea po kojima su haraćili Francuzi i krvoloćni Indijanci, a gdje je mogao živjeti samo netko tko je bio pomalo lud.Akadijci su se okupljali oko baruna Saint-Castinea.Škoti su se razišli svaki na svoju stranu. Ukratko, svi su bili tu.Ponovo se sjetivši Anđelike, de Pevrac je proklinjao sve žene ćiji su se, ponekad vrlo dražesni, hirovi141 L vrlo ćesto događali u najnezgodnije vrijeme i dovodili u nepriliku ljude i njihove poslove.Ponovo odagna te misli i pođe ispred svojih gostiju, okružen svojim Španjolcima u oklopima i lakim ćelićnim šljemovima.Pratio ga je barun Saint-Castine. Veliki poglavica Mateconando dođe mu u susret u svojoj velićanstvenoj odjeći od jelenje kože ukrašene školjkama i ćekinjom dikobraza. Svoju dugu i masnu kosu, namazanu fokinim uljem pokrio je plosnatim i okruglim šeširom od crnog satena, kratkih oboda i ukrašenog jednim bijelim nojevim perom. Tomu je šeširu bilo bar sto godina.Jedan od njegovih predaka' dobio ga je od samog Verrazana. Firentinski istraživać u službi francuskog kralja Franje I, ploveći uz tu obalu svoiim brodom od 150 tona, prvi je taj kraj nazvao Arkadijom, i to zbog ljepote njesrovih šuma. Malko izmijenjeno, to mu je ime na kraju i ostalo.Na tom pokrivahu glave jednog plemića iz XVI stoljeća, ljiljanska ćistoća nojevog pera, jedva malko požutjelog. dokazivala je koliko su brige, inaće prljavi i neuredni Indijanci, poklanjali toj relikviji.Veliki poglavice su ga stavljali na glavu samo prilikom najsvećanijih z^oda.Poglavici Taratina Joffrev de Pevrac pokloni kri-vošiiu sabMu izrađenu u zlatu i srebru, nekoliko kutija s britvama, škare i noževe i deset sežnjeva staklenih ogrlica modre boje.U zamjenu mu poglavica dade nekoliko sedefa-stih školjki i pregršt ametista. Znakovi prijateljstva.— Ja znam da tebi nije stalo do krzna već do našeg prijateljstva.— Znate — biiaše kazao Saint-Castine Joffrevude Pevracu — ja želim svoje Indijance držati što daljeod ratnih pohoda, inaće će ih u nekoliko desetljećapotpuno nestati.142 Veliki poglavica Taratina stavi nježnim pokretom* ruku na rame baruna Saint-Castinea i pogleda ga zadivljenim oćima.Srednjeg rasta, reklo bi se gotovo niskog ali zato neobićno snažan, okretan, izdržljiv, brz i osjetljiv Saint-Castine je stekao privrženost svih obalnih plemena.

— Ućinit ću ga svojim zetom — povjeri Mateconando grofu de Pevracu. — Poslije će me naslijediti i postat će veliki poglavica svih Ećemina i Mic-Maca-143 ~ • GLAVA XVIII„Anđeliko...! Samo da joj se nije što dogodilo! Trebao sam je sa sobom povesti... Saint-Castine me svojim prijedlogom sasvim smutio. Ne bih se smio od nje rastajati ni danju, ni noću. niti na trenutak... Moja najdragocjenija, moja luda ljubavi... Ona je suviše dugo živjela slobodnim životom. Cim je prepustiš njoj samoj, u njoj se rađa nezavisnost... Moram joj predoćiti sve opasnosti kojima smo okruženi. Ovaj put ću biti strog prema njoj... Moram se osloboditi briga, moram se sabrati... Ne smijem razoćarati ove ljude što su ovamo zbog mene došli. Shvaćam što Saint-Castine želi od mene u njihovo ime ... Sjajan djećak ... ! On ispravno sudi... Ali kome su poznate granice svojih vlastitih snaga... A što će me pitati...? Neće li to biti neka isuviše teška dužnost, ne-Žto što nije moguće ostvariti? Neka uloga puna zasjeda ... ?"Grof de Peyrac je razmišljao siedeći u eust/M travi, ispred zaklona od kore što je za nj bio podignut.Poslije svećanosti, gozbe i pošto je pušenje završilo, on se povukao u stranu kazavši kako bi želio nekoliko sati biti sam. Pušio je oćiju uprtih u krajnji dio rta kojega, je snažan nalet jednog vala većeg od ostalih u tom trenutku preplavio bijelom pjenom.Ocean je tukao kosmato ćelo obale i prskao svojom pjenom borove, cedre, hrastove, goleme crvene bukve. Ponekad, kad bi vjetar puhnuo ispod drveća, osjećao se mirisav dah zumbula i divljih jagoda.144 Joffrev de Peyrac dadne znak Don Juanu Fernan-dezu, velikom hidalgu koji je zapovijedao njegovom tjelesnom stražom. Zamoli ga da ode potražiti francuskog baruna. Bolje da porazgovara s tim zanesenim Gaskonjcem koji je bio opsjednut svojom strašću, nego da tu stoji sam i da mu, misleći bez prestanka na An-đeliku, dušu probadaju šiljci straha što baš nićemu nije vodilo.Barun Saint-Castine mu se vrlo brzo pridruži isjedne pokraj njega. Prema obićaju tog kraja, on izvuće iz svojih skuta lulu i također zapuši. Zatim uzegovoriti. Njihov se razgovor, u stvari, sveo na njegovmonolog iz kojega je" izranjao ćitav jedan svijet oba-vijen njegovim snovima, njegovim namjerama, njegovim prijetnjamaU međuvremenu je kiša prestala. Ali je zato magla lutala naokolo te su vatre logora treperile kao ogromne crvene orhideje u cvatu, razmaknute jedna od druge duž obale. Oko svih vatara se stvorio kolobar kao oko mjeseca.U sumrak je more odjekivalo još muklijom tutnjavom s kojom se miješalo glasanje ptica što .su u jatima ulijetale u prostrano ušće. 'Bili su to pomorani dugih i zagasitih krila kao U lastavica i grabežljivih kljunova.— Vani bjesni oluja — reći će barun slijedeći oćima njihovo prelijetanje. — Ovi mali gusari traže za

klon na kopnu jedino onda kad im uzburkano morene dopusti da se spuste na nj.On duboko udahne zrak i osjetivši nježno strujanje šumskih isparivanja, duboko uzdahne. Ljeto je bilo na pomolu, a s ljetom su u taj kraj dolazile i najveće nevolje.— Dolazi vrijeme kad će ćitav ovaj kraj preplaviti ribari na bakalare — reće — i oni lupeži se Saint--Dominga. Kuga pomorila sve te pljaćkaše! Oni sedaleko manje izlažu opasnosti napadajući naše bijednebrodove što dolaze iz Francuske da bi opskrbili hranom i drugom robom naše naseobine u Akadiji negoda napadaju Španjolce. Sam Bog zna kako su rijetki14510 Anđelika u Iskušenju vm ti naši brodovi i još nam. ih onda ispred nosa opljaćkaju! Ti gusari s Jamaike, opasna je to bagra.— Zlatobradi?— Toga još nisam imao priliku upoznati.— Ćini mi se da sam za nj ćuo dok sam ploviou morima oko Caraiba — reće Peyrac namrštivši obrve u nastojanju da osvježi sjećanje. — Baš prilikomsvog posljednjeg putovanja ćuo sam da se o njemuprića među pustolovnom elitom kao o dobrom pomorcu i vođi ljudi... On bi bolje ućinio kad bi se držao otoka.— Naveliko se prića, o tome kako je on gusarfrancuskog porijekla i kako je nedavno iz Francuske dobio punomoći od jednog bogatog društva osnovanog s ciljem da se progone francuski hugenoti magdje se nalazili. Time bi se mogao objasniti napadna vaš svijet u Gouldsborou. To je u skladu sa željama naše državne uprave u Parizu. Kad sam zadnjiput bio tamo, vidio sam da sve više i više naš životniput zavisi od znaka križa, a to osobito otežava našzadatak u Akadiji...— Htjedoste reći da treba imati na umu da suovdje prvi doseljenici bili francuski protestanti... ?— I da je katolicizmu vrlo odan Champlain bio upoćetku kartograf Pierrea Guasta, gospodara Montsa,poznatog hugenota.Oni se nasmijaše. Bili su sretni osjećajući da se razumiju tek napola izrećenim rećenicama.— Ta su vremena već odavno prošla •— reće barun Saint-Castine.— I bivaju sve dalja i dalja... Vaša me obavijestneobićno zanima, barune. Sada nekako poćinjem bo

lje shvaćati zašto se taj gusar tako žestoko okomiona Gouldsboro koji je dobro zaštićen i skriven. Akose radi o svetom zadatku, tko ga je onda mogao obavijestiti?— Novosti se brzo prenose. U krugu od sto miljanema ovdje više od tri Francuza, ali je zato bar jedanod njih doušnik kralja i isusovaca.

— Budite oprezni, mladiću.— Vi se smijete? Ja se tome nimalo ne smijem.Ja bih ovdje želio živjeti u miru s mojim. Ećeminimai mojim Mic-Macima. Svijet iz Pariza i gusari njihoviplaćenici nemaju* prava dolaziti ovamo. Oni nisu izZaljeva. Zaljev... ? Više volim Baskijce, lovce na kitove ili ribare iz Saint-Maloa koji zasmrde, naše obalesušenjem svojih bakalara. Oni ovamo dolaze već petstotina godina i imaju sva prava da se nastane u Akadiji... Ali njihova rakija i njihovo razvratno ponašanje s Indijankama... 1 OM Jao, jao! Velika je to nevolja. Uzme li se sve to u obzir, još su mi najmilijibostonski brodovi s kojima se barem može trampitiželjezo i platno... Ali njihovih brodova ima mnogo,isuviše mnogo. 'On pokretom rake prođe po obzorju.— Na stotine ih ima... na stotine engleskih brodova, posvuda, posvuda. Dobro su naoružani i dobroopremljeni. Tamo dolje se nalazi Salem, njihovo najveće središte sušionica: smola, katran, terpentin, svježe kože, kitove usi, kitovo i fokino ulje... Oni proiz-vedu od osamdeset do sto tisuća centi ulja godišnje...To smrdi, ali to donosi... A ođ mene traže da francusku Akadiju držim u šakama... da je saćuvam zakralja sa svoja ćetiri topa, sa svojom tvrđavom od drva ćija površina iznosi šezdeset stopa puta dvadeset,koja ima trideset stanovnika i da uz to konkuriramEnglezima u ribolovu sa svojih petnaest šalupa...— Vi niste tako siromašan — nato će đe Peyrac.— Prića se da vaši poslovi s krznima dobro napreduju.— U redu, bogat sam, slažem se. Ali to su mojiposlovi. A želim se obogatiti radi svojih Indijanaca, dabi ih osigurao, da bi ih unaprijedio. Ećemini tvorenajznaćajniju skupinu mojih plemena, ali osim njihmoji su i Mic-Maci i pleme Taratina. To su kanadskiSurikezi, isti oni što žive u Zaljevu Casco, srodniciMohikanaca. Govorim sva niihova narjećja, pet ili

šest... Eto Ećemini, Wawenoki; Penobscoti, Kanibasi,Taratini, to su moje skupine, to su najboljf među

146 147 Abenakisima. Zbog njih želim postati bogat, da ih lijećim, odgajam, štitim... Jest, da štitim te ratnike lude i vrijedne divljenja.On otpuhne nekoliko dimova iz svoje lule. Ponovo se njegova ruka ispruži prema mraku ukrašenom bjelinom morske pjene, u smjeru zapada.— Znate, tamo dolje, u Zaljevu Casco posjedujem otok koji sam nedavno oteo Englezima. Ne samozato da ih s njega otjeram, već zato što je uz tajotok vezana jedna legenda. On se nalazi na ulazu uPresumpscot, u blizini Portlanda,. na jugu ZaljevaCasco. Taj je otok od preiskona za Mohikance, Suri-keze i Ećemine .predstavljao nekadašnji raj, jer, govorili su „ako samo jednom prespavate na tom otoku,vi više nećete biti isti kakav ste prije bili". Već nekoliko generacija bio je vlasništvom engleskih uzgajivaća. Indijanci su patili što se više nisu mogli na njemu sastajati da proslave svoje pradjedovske svećanosti u vrijeme kad se za augustovskih vrućina uunutrašnjosti ne može izdržati. Stoga sam ga osvojioi vratio ga Indijancima.— Kakvo je to bilo veselje, kako bezumno oduševljenje, kakva svećanost! Ali ako se mir ne održi,kakva mi korist od tolikih napora?— Dakle, vi mislite da je mir ugrožen?— Mislim, u stvari, uvjeren sam. Zbog toga semeni i žurilo da uprilićim vaš sastanak s Mateconan-dom i zbog toga sam i izvršio na vas pritisak da požurite. Jest, poslije Ugovora u Bredi događaji su seodvijali sad ovako, sad onako. Nešto sam već poduzeo:svi Englezi koji žele trgovati na obali poćevši od Sa-badoha do Pomaquida, pa ćak i dalje do Francuskogzaljeva moraju plaćati porez obalnom stanovništvu.Zahvaljujući tome, zaboravilo se da Massaćhusetts imapravo na povlastice mirovnim ugovorom. Ali mir ćebiti narušen. Otac Orgeval, taj križar iz prastarih vremena, sakupio je sjeverne i zapadne Abenakise, te sinove prašume koji su isto tako strašni kao i Irokezi.A velikom Piksarettu, niihovom poglavici, najboljem

148 kršćaninu što ga je isusovac uspio stvoriti na zemlji, tko će njemu stati na kraj ? Strašno ...! Rat je pred vratima, gospodine de Peyrac. Otac Orgeval ga hoće i on se dobro za nj pripremio. Siguran sam da je ovamo došao s naređenjima i uputama francuskog kralja da bi raspalio sukob protiv Engleza. Ćini se da je sve to tako udesio naš kralj. A treba priznati da je isusovac najopasniji politićar kojega smo dosad imali u ovim krajevima. Poznato mi je da je on. poslao jednog od svojih zamjenika, oca Maraichera iz Vernona u tajnu misiju u Novu Englesku, pa ćak i u Marvland da bi pronašao neku izliku kako bi se prekinulo primirje i, nema sumnje, on ćeka na njegov povratak da bi prešao u napad. A nema tome dugo što mi je do-žao u posietu otac Guerande i zamolio me da se pridružim njihovoj križarskoj vojni s plemenima mojih prijatelja. Izbjegao sam odgovor. Dakako, ja sam francuski plemić, oficir i ćovjek vićan ratu, ali... On naglo zatvori oći u nastupu bola.— Ne mogu to vize gledati!— Sta ne možete gledati?— Ovaj pokolj, ovo klanje, ovo neprestano uništavanje moje braće, ovo neoprostivo istrebljenje njihove rase.Kad je on spomenuo „svoju braću" de Pevrac je vrlo dobro znao da je pod tim rijećima mislio Indijance.— Dakako, ništa lakše nego uvući ovaj svijet urat. Oni se brzo oduševe za nj i lako ih je prevariti.Vi znate isto tako dobro kao i ja, gospodine, da nijedan osjećaj kod divljaka nije tako snažan kao osjećaj mržnje. Oni neutaživu mržnju gaje prema svojimneprijateljima, osobito prema neprijateljima svojihprijatelja: to je njihov zakon ćasti. Po svojoj prirodioni ne mogu živjeti u miru. Ali ja sam već mnoge odnjih koje sam volio vidio kako ih je smrt pokosila,a pitam se zašto sve to... ?— Vi ćete shvatiti, jedino vi, ono što ja nikomene mogu povjeriti... Mj. smo ovdje isuviše daleko od149 L L. Sunca... Shvaćate što sam time mislio reći? Mi ne možemo, odavde, objasniti kralju naše nevolje. Zaboravljeni, osamljeni. Kraljeva se uprava sjeti nas jedino onda kad treba da naplati poreze na krzna ili kad su im potrebni ratnici protiv Engleza kako bi isusovci mogli voditi svoje svete ratove. Nije istina da mi pri--padamo Francuskoj. Nitko nikome ne pripada ovdje u Akadiji. Svi ovi otoci, svi ovi poluotoci, skrovišta, sve je to napućeno slobodnim ljudima. Francuzi," Englezi, Holanđani, Nordijci, ribari ili trgovci svi mi plovimo na istom brodu. Svi mi živimo ođ krzna i ba-kalara, od trampe i obalne trgovine.

Mi smo svijet koji živi u Prancuskom zaljevu, svijet koji živi na obalama Atlantskog oceana. Svi mi imamo iste interese i iste potrebe. Mi se moramo okupiti pod vašim vodstvom!-r— A zašto pod mojim?— Zato Što ste jedino vi kadri da nas vodite —odgovori Saint-Castine sa žarom. — Jedino ste vidovoljno jaki, jedino ste vi neranjivi s obzirom na sveostale i bez obzira na ikoga. Kako da to objasnim?Mi znamo da ste vi prijatelj Engleza, ali uza sve to,ja sam siguran da biste vi strpali u svoj džep sav onajdivan svijet u Quebecu kad biste pošli tamo. Paćak... Znate, i mi drugi Kanađani, j mi smo, nemasumnje, i hrabri i bistri, ali nam nedostaje nešto ćegau vas ima u izobilju: osjećaj za politiku. Kad se nađemo licem u lice s ooom Orgevalom, mi ništa neznaćimo.... Jedino vi ... jedino mu se vi možete suprotstaviti.— Iusovaćki red je jedan od najmoćnijih redovacrkvenih, pa ćak bih rekao najmoćniji —odgovoriPevrac neodređenim tonom.— Ali i vi ste također moćni!Joffrey de Pevrac okrene napola glavu da bi osmotrio svog sugovornika. Mršavo i mlado lice ogromnih vatrenih oćiju, uokvirenih podoćnjacima koji su njegovu liku davali nježni ženstveni izraz. Možda su zbog toga mnogi smatrali da lići, Indijancima jer je

150 ¦u njihovim crtama lica, s obzirom na ćosavost njihovih brada, bilo izvjesne spolne neodređenosti. Kod njega je to potjecalo od neukrotive stare rase u kojoj su se izmiješali Španjolci i Mauri a koja je — prićalo se — potjecala od azijskih predaka. Ista je krv kolala i u žilama grofa de Pevraca koji je, za razliku od drugih Gaskonjaca, bio visoka rasta, zahvaljujući engleskom porijeklu svoje majke.Prema svom starijem drugu barun Saint-Castine podiže svoje lice nabreklo od tjeskobe.— Mi smo spremni da sei okupimo pod vašomzastavom, gospodine de Pevrac...De Pevrac ga je dalje promatrao, istraživao ga i mjerio kao da ga uopće ne ćuje. I tako se ćitav jedan narod stavljao pod njegovo vodstvo preko ovog mladog glasa u kojemu se osjećao naglasak Guvenne, njihova rodnog kraja.— Shvatite me, ah! Shvatite me! — ponavljao jetaj isti glas. — Ako se rat nastavi i potraje bez krajai konca, taj će nas rat sve proždrijeti. A u prvomredu one koji su najranjaviji, naše Indijance, našeprijatelje, našu braću, našu rodbinu... Jest, našurodbinu. Svaki od nas u Akadiji ima, treba to priznati, tamo u šumama, jednog oćuha, šurjaka, šurja-kinju, bratića.' Mi smo povezani s njima, povezani

krvlju indijanskih žena koje smo zavoljeli s kojimasmo se poženili. Uskoro ću se i ja sam oženiti s Matildom, mojom malom indijanskom princezom. Ah!. Todijete je pravi dragulj, gospodine.. .Ali oni će svi netragom nestati, ne zaštitim li ih ođ njihova ratnićkogoduševljenja... Jer jednoga dana Englezi neće višetrpjeti da ih se bez prestanka kolje. Englezi koji obitavaju u ovom kraju, oćito ne vole rat. Oni se teškopokrenu. Jedino grijeh oni mrze. Abenakisi će jošmnoge skalpove zataći za svoje pojaseve prije no štose Englezi odluće da pograbe oružje. A onda neka namse Bog smiluje! Oni se sporo pokreću, ali kad jednomkrenu, onda oni ratuju kao da rade... Teško... sistematski ... bez strasti... bez mržnje, kažem vam,151 L onda je rat za njih kao neka dužnost, vjerski obred ... Oni će oćistiti zemljište što im ga je Gospod podario ... Istrijebit će moje Ećemine i moje Surikeze, istrijebit će ih do posljednjeg. Kao što su istrijebili Pequotse prije ćetrdeset godina ili nedavno Narangase-te ... do posljednjeg, kažem vam, do posljednjeg! Gaskonjac je gotovo vikao.— Jasno, ja sam sve to pokušao objasniti onimati Quebecu, ali dosta! Oni kažu da su Englezi kukavice i da ih treba baciti u more, oćistiti amerićku obalu od te krivovjerne, protestantske gamadi. Oni sumožda u pravu. Englezi su zaisa kukavice, ali su zatouporni i trideset puta brojniji od nas Kanađana. Kadnjima ovlada strah, sve su kadri ućiniti: pretvarajuse u strašne borce, u podmukle i lukave ratnike. Poznajem ja dobro Englishmene, imao sam s ni i ma dosta posla, mnoge sam od njih skalpirao u borbama.Jest. nitko mi ne može predbaciti da sam bio loš francuski oficir. Po zidovima moje tvrđave u Pentagouetuvisi više od stotinu engleskih skalpova što sam ih ja-skinuo s njihovih glava zajedno s mojim Indijancimanapadajući njihova naselja u Zaljevu. Vise o zidovimai suše se... Prije dvije godine bili smo stigli gotovodo Bostona. Da nam je naš kralj poslao samo jedanjedini ratni brod, mi bismo ga bili osvojili. Ali njemunije stalo do „njegove" francuske Akadije...Zaustavio se sav zadihan.A zatim je nastavio tonom ganutljive molbe.— Vi ćete to ućiniti, zar ne, gospodine? Vi ćetenam pomoći? Vi ćete mi pomoći da spasim svoje Indijance od uništenja ... ?

Grof de Peyrac položi lice među dlanove i tako sakrije svoj pogled.Ćinilo mu se da mu Anđelika nije nikad nedostajala kao u tom trenutku, da nikad nije žešće želio da bude kraj njega ...Oh! Da je sada tu! Da je može osjetiti. Blago, žensko prisustvo ispunjeno mislosrđem. Tiha, tiha kao da je nema, baš onakva kakva ponekad zna biti, na< naćin istanćan i tajanstven, jedino njoj svojstven.Koja svakoga uspijeva shvatiti u svojoj šutnji. Suosjećajna.I vidovita također.Njegova je žena svojim prisustvom kadra otkupiti sve zloćine i sve isprićane strahote.Grof podiže glavu i reće izazvaši sudbinu:— Neka bude. Ja ću vam pomoći! ¦:%]

152 15S GLAVA XIXMagla je takvom gustoćom prekrila prostrano ušće I'Iennebeca toga dana da je ćak prigušivala oštre krikove morskih ptica koji su se probijali kroz debele dimljive naslage magle kao uznemireni dozivi izmućene duše.Vraćajući se u Houssnok Joffrev de Pevrac se baš htio oprostiti od Saint-Castinea kadli opaziše neki brod koji je uzvodno Kennebecom plovio poput kakve sablasti. Ploveći mlako tjeran tromim vjetrom, brod prođe pokraj njih gotovo nećujno. Bio je to omanji trgovaćki ili gusarski brod od sto dvadeset do sto pedeset tona nosivosti, a njegov najviši jarbol, na kojemu je vijorila naranćasta zastava, tek nešto je nadvisivao oštre vrške ogromnih stoljetnih hrastova koji su rasli duž obale Prođe i nestane kao san, ali nešto kasnije, iz magle dopre do njih buka sidrenih lanaca koji su se odmatali. Brod se zaustavio Netko im je dolazio u susret jedva ugaženom stazom što je išla rubom obale, nekakav mornar u majici ispruganoj crvenim i bijelim prugama i pojasom iza kojega su bili zataknuti noževi— Nije li možda iedan od vas dvojice gospodinde Pevrac?— Ja sam.Mornar zabaci unatrag svoju vunenu kapu brzim pokretom u znak pozdrava.— Nosim vam poruku sa strane jednog brodakoji smo susreli u Zaljevu, u visini otoka Seguina154

prije no što smo upali u Drezdensku struju. Rećeno nam je da vam kažemo ukoliko naiđemo na vas da smo susreli jahtu Rošelac i da se na brodu nalazi gospođa de Pverac koja će se pridružiti vašem gospodstvu u Gouldsborou.— Pa to je sjajno — poviće s olakšanjem Joffrevde Pevrac. — Kad ste se susreli s Rošelcem?— Jućer, nešto prije zalaska sunca.Bila je srijeda.„Tako dakle", mislio je, „Anđelika je uspješno odvela svoju lakoumnu pratnju do Brunchv/ick-Fallsa i vratila se natrag. Rošelac je, kao što je bilo dogovoreno, krstario ušćem i ukrcao ih. Nema sumnje, neki posebni razlozi, ili tovar ili vjetar, prisilili su Coren-tina Le Galla, kapetana jahte, da otplovi u Goulds-boro.Umiren u pogledu sudbine žene i sina, grof više nije bio zabrinut za svoje vlastito zakašnjenje. On će već naći neko sredstvo da što prije stigne do svog posjeda Gouldsboro. Ni naćas nije posumnjao da bi taj ćovjek što su ga sreli mogao biti lažac jer takve su podvale bile vrlo rijetke među pomorcima.— Dođite sa mnom u Pentagouet — predloži mubarun de Saint-Castine. — Kopneni put je, nemasumnje, još uvijek blatnjav i zatrpan granjem što jeuslijed kopnjenja polomljeno. Ipak, brže ćete stićikopnom nego morem, ukoliko budete prisiljeni ćekatina dobar brod. Dakako, možete se zadovoljiti svojimbrodicama što su ostale u Houssnoku koje će polakoprijeći taj put.— Vaš prijedlog je vrijedan pažnje — složi sePevrac... — Hej, momće!On dozove mornara ćija se prilika već gubila u magli.— Evo, ovo je za vas — reće mu grof de Pevractutnuvši mu u ruku pregršt bisera.Mornar se trgne i pogleda ga razvalivši pri tom usta od ćuđenja.— Crveni biseri, biseri s Caraiba. . !155 •Mt — Tako je... Nešto ćete s njima već napraviti,kladim se. Malo je onih koji ih posjeduju.Ćovjek je izgledao potpuno smućen divotom neoćekivanog dara.— Hvala vam, gospodine! — na kraju promuca.On se nekoliko puta presavije u brzim klanjanjima. Pogledavši zatim Pevraca u njegovu se pogledu pojavi iskra straha.On ih napusti kao da bježi. Zbog toga je Anđelika i našla pusti zaljev kad se pojavila na obali kraj Sabadoha. GLAVA XX

Prebivalište Georgesa Shapleigha u Zaljevu Ma-quoit je, u stvari, oronula koliba sagrađena od balvana i kore drveća, oštećena od vjetrova, a podignuta na kraju rta pod svijenim cedrovima.Ograda što je zatvarala dvorište jedva se mogla nazvati ogradom.Anđelika i njeni Englezi vukli su se gotovo ćitav dan dok su prevalili tri milje što su dijelile ušće Androscoggina od tog zašiljenog rta. Bijedno skrovište starog medecine's mana im se onako izmorenima ućinilo palaćom.Stara i debela Indijanka koja je tu živjela i koja je, možda, bila majka Indijanca što je pratio starog lijećnika, pripremi im kašicu od bundeva. Osim toga, poslužila ih je ogromnim kamenicama crvenkaste mekaći i vrlo ukusnog teka koje su bile nalik bretonskim školjkama. U kolibi je bilo i mnoštvo lijekova: prašaka, trava i melema, sve u kutijama napravljenim od kore. Anđelika se odmah dade na lijećenje ranjenih i bolesnih.Usprkos šumi koja je bila sva u cvatu, usprkos mekoj travi išaranoj srebrenim zvjezdicama trientale, zvjezdanog cvijeta, usprkos nježnom gugutu grlica i golubova grivnjaša, taj put do starćeve kolibe predstavljao je za njih strahovito iskušenje. Trebalo je podržavati i tješiti jadne i iscrpljene, utućene, izra-njene i užasom ispunjene Engleze. Dok su ovi umirali od straha gacajući preko moćvarnog zemljišta da ne

156 157 sretnu zle duhove, ona, Aitđelika se bojala da odnekle ne iskrenu drugi išarani i urlajući divljaci vitlajući svojim sjekirama.Dvadeset leševa je ležalo u rascvjetalo] dolini, dvadeset leševa razbijenih lubanja, prepuštenih grabežnim pticama koje su kružile nad njima. Tog proljeća je više od tri tisuće ratnika pošlo u napad na naselja u Novoj Engleskoj Više od pedeset su ih potpuno sravnili sa zemljom, a nekoliko stotina naseljenika poklaliPrekrasno cvijeće polja, pahuljavi drenovi, zvonćići crveni poput koralja, izrasli na lomnim stablji-kama u sjeni velićanstvenih hrastova koji su stoljećima rasli uz ćarobnu obalu Androsooggina, prićat će potresnu prićuTu je bilo moreIza rta otvarao se Zaljev Casco sa svojim bezbrojnim otocimaMore se uvuklo posvuda, u litice i sume. Oštri povjetarac je nosio miris soli i haluga dok su se glasovi foka sa žalova miješali s širokim žamorom valova koji su Le povlaćili s obaleOko kolibe nalazilo se malo polje zasađeno kukuruzom, bundevama i grahom, a na kraju litice, ispod šumarka niskih vrba bilo je košnica koje su se poćele buditiDva dana su ćekali da se pojavi neki brod. Poslije toga jedan Indiianac Sheepscot. Shalpeishov prijatelj, prođe kraj kolibe i javi da tamo kod Sabadoha nisu primijetili nijedan brod bijelaca.Što se zbilo s Rošelcem? Gdje se nalazio Joffrev?

Andelika je bivala sve nestrpljivija. U svojoj je mašti zamišljala napade Abenakisa na lijevu obalu Kennebeca, zamišljala je kako prodiru do Goulds-boroa.A da nije barun de Saint-Castine namamio Jof-freya de Pevraca u neku klopku? Ne, to je nemoguće. Joffrev bi to bio predosjetio . . A nije li nju njen nagon ostavio na cjedilu ¦ zaveo . . podmuklo je uspavao? Nije li se ona sama rugala jadnom Adhemaru kad je on sam u oćaju vikao: „Oni pripremaju svoje ratne kotlove... !a Nije li mu ona odgovarala pitanjem: ,,A koga da pokolju?"Ćini se da je vojnik potpuno šenuo umom. Mrmljao je krunice i izgubljeno gledao oko sebe. Pokazalo-se, u stvari, da je i taj put imao pravo.Na tom osamljenom mjestu tog zabaćenog kraja,, oni su bili po strani, tako zaboravljeni kao da su se nalazili na pustom otoku. Usprkos svemu, ta njihova osamljenost nije ih sasvim štitila od divljaka u pokretu koji bi se rado zakitili njihovim skalpovima.U drugim prilikama najhrabriji između njih pokušali bi se probiti pješice do neke od naseobina na engleskoj obali Mainea, gdje ih je bilo sijaset i gdje bi se sigurno pronašao neki ćamac. Ali sad je velika većina tih drvenih naseobina izgarala proždirana plamenom. Usmjeriti prema zapadu, znaćilo je poći u susret noževima crvenih koljaća.Bolje da ostane tu, po strani, bolje da se zaboravi na te bijedne stvorove bijele kože koji su se nasukali na toj stravićnoj i okrutnoj obali divljeg kontinenta. Tu su barem imali krov nad glavom, lijekova za bolesne, povrća, školjki i ljuskara da utaže glad i jednu drvenu ogradu oko kolibe koja im je davala iluziju da su bar donekle zaštićeni. Anđeliku je najviše mućila ćinjenica da su bili bez ikakva oružja. Osim kremenjaće starog Shapleigha koji je raspolagao s ogranićenim zalihama municije, te Adhema-rove puške bez baruta i metaka, nisu posjedovali ništa osim nekoliko kuhinjskih noževa i vlastitih bodeža.Granulo je sunce.Andelika naredi Cantoru da promatra obzorje i da nastoji otkriti neki od onih brodova što se motaju oko otoka te ih naćas vidiš, a ćas zatim nestanu iza nekog rta, a koji bi se, bar toliko približili da bi ih znakovima mogli dozvati. Ali brodovi kao da su plovili prema nekim drugim ciljevima. Sa svojim bijelim ili mrkim jedrima nadutim od vjetra, na plavoj podlozi valova ti su brodovi viđeni iz daljine, bili gluhi na njihove dozive i mahanja. Izgledali su kao I

158 159 ljudska bića: odlazili su ravnodušno dalje tako da se ćovjeku srce stiskalo.Usprkos nepovjerenja što ga je gajio prema plemenima tog kraja, Abenakis Piksarett je tu i tamo nadzirao svoje zarobljenike, to jest ljude što ih je on smatrao takvima. U stvari, ćinilo se da on prije bdije nad njihovom sigurnošću. Za vrijeme njihova pohoda prema

obali vidjeli su kako je izbio iz šume da bi ponio jednog djećaka koji više nije mogao hodatiZatim, kad su se već bili smjestili u kolibu, on dođe i pred njih istrese iz jedne torbe divlje gomo-ljike koje Englezi vrlo cijene i zovu ih patatoes1Pećeni ispod pepela ti su krumpiri imali vrlo ukusan tek, nisu bili onako slatkasti kao obićni krumpiri ili trtine. Osim toga, donio im je mirisavih lišajeva i ogromnog lososa kojega je on sam ispekao nata-kavši ga na ražanj.Kad su trojica divljaka stigla u kolibu s ogromnim Indijancem na ćelu jadni ljudi iz Brunchwick-Fallsa brže-bolje ustuknu problijedjeli od straha.O pojasu Piksarettovu su se još. sušili skalpovi skinuti s lubanja njihovih rođaka i prijatelja.Pošto su izmijenili nekoliko rijeći s Andelikom, Piksarett i njegovi pratioci povukoše se u šumu, ali bi ona, kad bi izišla na obalu da osmotri obzorje, vrlo ćesto opazila s druge strane fjorda Piksaretta i njegove crvene drugove kako tko zna zašto, s vršaka stabala osmatraju zaljev. On bi joj davao znakove i nekakve šale izvodio a da ona od svega toga, osim ponekog pokreta ili rijeći, baš ništa nije razumjela. Ali joj se ćinilo da su i ti znakovi i te šale predstavljali izraze prijateljstva.Na neusiljenost tih divljaka, na njihovu neposto-janost, u isti mah i opasnu i utješnu, trebalo se priviknuti i živjeti s njima u prijateljstvu kao s divljim zvijerima koje krotitelji svojom nadmoćnošću i stvarnom snagom drže u pokornosti. Zasad ni njoj ni njenim drugovima nije od njih prijetila nikakva opasnost.Krumpiri Bio je dovoljan samo trenutak malodušja da se položaj iz temelja promijeni.Piksarett joj je predstavio svoja dva ratnika ćija imena je bilo vrlo lako zapamtiti. Jedan se zvao Te-nouienant, što je na njihovu jeziku znaćilo: Onaj tko dobro pozna stvari, pravi dobre poslove. A drugi se zvao Ouaouenouroue, to jest Onaj tko je lukav kao lovaćki pas.Bez obzira na to, ona ih je radije nazivala njihovim katolićkim imenima koja joj je Piksarett ponosno objavio: Michel i Jerome. Ta se sveta imena nikako nisu slagala s njihovim licima išaranim ratnim bojama: crvenom oko lijeve oćne šupljine, što je znaćilo prvo ranjavanje, bijelom oko desnog oka, što je znaćilo vidovitost, strašnom crnom prugom preko ćela da bi se zastrašio neprijatelj, modrom po bradi, žto je predstavljalo prst velikog duha itd, a sve to je upotpunjavala divlja griva njihovih Ikosa u koju su bila zataknuta i pera, i komadi krzna, i krunica i meda-ljica sa likovima svetaca.Golih i oslikanih gradi, s kožnatom pregaćom koja je lepršala na vjetru, ćesto bosonogi, namazani mašću, nakinđureni oružjem, oni su spremno dolazili kad bi ih ona zvala:— Michel^ Jerome!A ona se jedva suzdržavala da ne prasne u smijeh obuzeta nekom-vrsti nježnosti kad bi ih opazila.U jeziku tih ljudi postojao je nekakav naglasak koji je bilo nemoguće razumjeti. Taj je naglasak lićio naglasku engleskog jezika. Ona nikako nije uspijevala Piksaretta shvatiti ozbiljno, i to zbog njegova smiješnog naziva „Piksarett, poglavica Patsuiketta". Ali on je tvrdio kako to nije ista stvar.Zbog njegove vesele naravi, njega su u poćetku nazivali Piouerlet, to jest onaj ko shvaća šalu, ali zbog njegovih ratnićkih podviga njegovo se ime promijenilo u Pikasou'rett ili Strašni ćovjek. Francuzi su ga zvali Piliksaret jer im je to bilo lakše izgo-

voritL 4*.

160 11 Anđeltka u Iskušenju VHE- 161 Na kraju je postao Piksarett!Poslije onoga dana kad se ona umetnula između njega i ranjenog Irokeza i ponudila mu u zamjenu za život njegova neprijatelja, svoj ogrtać boje zore, poćelo je njihovo neobićno prijateljstvo, prijateljstvo koje je u ono vrijeme izazivalo ćuđenje, sablazan, užas, negodovanje.Anđelika nije tada ni u snu sanjala kakvu će ulogu Piksarett uskoro odigrati u njenu životu, ali on nije u njoj pobuđivao strah.— Da, — tvrdio je — mi smo bili odlućili dapregovaramo s Englezima, ali su nato došli Francuzi. Da Li sam mogao pustiti u nevolji one koji sume pokrstili?Prošavši prstima po svojoj ogrlici saćinjenoj od medalja i križeva, nastavi:— Krštenje ie nama Wono!ancetima onda donijelosreću, dok je za Hurone bilo vrlo pogubno: gotovo svisu pomrli od velikih boginja ili od irokeških sjekiraAli mi. mi ?mo Wonolanceti, a to nije isto!Stari Shapleigh je vrlo rado brbljao s Anđeli-kom. On je otkrio da se ona razumije u biljke. On ju je rado poućavao i svađao se s njom kad se ona nije slagala s njegovim posebnim uvjerenjima. Pošto je ispitao lijekove što ih je ona nosila u svojoj putnoj torbi, predbacio joj je što upotrebljava belladonu. đavolju biljku, jer ona raste u Hekatinom vrtu.Naprotiv, on je osobito cijenio mušku komoljiku, „divnu travu pod Merkurovim utjecajem, dostojnu svakog poštivanja mada joj ga niko ne odaje"U svojim je kutijicama držao također i zvijezde i njihove moći. Vierovao je da su komadi bakra, strukovi sporiša, golubovi ..venerskog" porijekla.A što se tiće blagoslovljenog ćkalja tvrdio je:— To je Marsova trava koja pod znakom Ariesalijeći venerićne bolesti, i to zbog antipatije premaVeneri koja njima vlada. Ja tu travu mnogo prodajempomorcima. Dolaze ovamo i traže da im ju prodampod izlikom da je na brodu izbila kuga, ali ja znamšto to znaći

Tako je on automatski postajao ućenjak. On je davao latinska imena gotovo svim biljkama što ih je poznavao. Ona je na dnu jednog starog sanduka pronašla među njegovim knjigama u kojima se govorilo o vraćanjima, jedan piimerak knjige Herbatum vir-tutibus1 od Aemeliusa Macesa i jedno znatno djelo Rc-gimen sanitatis salerno ... prave dragocjenosti!I tako su prošla dva dana. Nalazili su se gdje su se nalazili, gotovo brodolomci, nesigurni za svoju sudbinu.Prema jugozapadu, za vrijeme dana, nazirala svi-nuta linija obale. Tamo su se dizali sivi pramenovi koji su se polako razilazili u plavom, ružićastom i mlijećnom zraku koji je u uznemirenoj blagosti prekrivao zaljev. Divan komad porculana. ...Sive mrlje su potjecale od požara što su ih izazvali Indijanci svojim bakljama ...Plamen je proždirao Freeport, Yarmouth i sve obližnje zaseoke. Portland je bio ugrožen.Sve se to zbivalo vrlo daleko, previše daleko đa bi se moglo naslutiti vrevu oćajnićkih bijegova preko zaljeva. Brodovi dubokog gaza su se pojavljivali i nestajali. Stalnom prelijetanju bijelih galebova pridružili su se morovrani i burnice.Toliko je ovdje bilo ptica da bi se, usprkos blješ-tavilu junskog sunca, odjednom našli u nekoj vrsti sumraka uslijed prolaza tisuća krila koja su u slojevima presijecala nebo i koja su bila privućena jatima bakalara, haringa, tunova, škombri što su se dolazili mrijestiti u veliki Zaljev Massachusettsa koji je s jedne strane otvoren prema Atlantskom oceanu, a s druge strane zatvoren bogatim i strašnim Francus-.1 O svojstvima trava -;Y* 'V

162 163

kim zaljevom' u kojemu su morske mijene dobivale goleme razmjereTrećeg dana njihova boravka na Rtu Maquoit Cantor reće svojoj majci.— Ako sutradan nijedan brod, nijedan ćamac nebaci sidro u ovaj prokleti zakutak, ja odoh pješiceodavde. Poći ću pješice obalom prema istoku. Krijućise od divljaka, pronaći ću negdje nekakav ćun da seprebacim preko ušća. Na kraju ću stići u Gouldsboro.Sam ću privući manju pažnju nego da putujemo uskupini.— Neće li ti biti potrebni dani i dani da bi sretno

priveo kraju taj pothvat?— Hodam isto tako brzo kao bilo koji Indijanac.Ona se složi s njegovim naumom, mada ju je ispunjala velikim strahom misao što će ostati bez njega. Ćinjenica da se njegova snažna mladost prilagodila svim mogućim neizvjesnostima amerićkog života, predstavljala je za nju izvor utjehe.Ta trebalo je nešto poduzeti. Nije se moglo beskonaćno ostati tu i ćekati nećiju, možda, sumnjivu pomoć.Tu je većer ponovo vrebala morsku površinu zahvaljujući svijetlom sumraku.Ptice kriještalice su se smirivale u velikom ušću rij'eka. Neopipljiva, pamućna magla se razišla.Zaljev Casco se smirio u blistavoj vedrini.Na moru prevućenom zlatom poput dragulja su se sjajili otoci u odrazima blistavog topaza, modri kao sumpor, crni kao jantar. Prića se da ih ima tri stotine šezdeset i pet, baš koliko i dana u godini.Svjetlost je sve više ustupala mjesto mraku. Zlato je potamnilo. More je poprimilo blijedosivu i hladnu boju, dok je kopno sa svojim zavojima malo-pomalo tonulo u neprozirnu tamu.Miris zaljeva se penjao do njih, gonjen oporim vjetrom. OkoliS je bio od bronce i mjedi.Prema istoku, na Rtu Harpwells, taćno u trenutku kad je nestalo sunca Anđelika primijeti jedan brod. Izgledao je od zlata obasjan zadnjim zracima¦ sunca. Ali ubrzo ga izgubi iz vida.— Nije li imao golemu goljenicu na pramcu? —¦ poviće stari medicin's man. — Kladim se da je spustio jedra spremajući se da uđe u luku. Znam ja dobro taj brod. To je sablasan brod koji se uvijek pojavina Rtu Harpwe!ls kadgod nesreća treba da snađeonoga, ili onu, koji ga opazi. A luka u koju se spremada uplovi, to je Smrt...— On uopće nije spustio jedra — otpovrne lju-tito Anđelika.Videći da su Je strahovito raspalile rijeći starog vraća, mladi Cantor joj namigne da je smiri. Danas zaljev Funđjr 164 165 TREĆI DIOGUSARSKI BROD L

GLAVA XXISutradan se Anđelika probudila vrlo rano i budući da više nije uspjela zaspati, sišla je na morske obalu da skuplja školjke među hridinama ogoljelim uslijed oseke. Na obližnjem žalu krdo uznemirenih foka je podizalo zaglušnu buku koja je odjekivala pc svim uvalama.Mlada žena pođe da ih vidi. Obićno su to bile mirne životinje. Nezgrapna i nespretna na kopnu, njihova su se mrka i blistava tjelesa u moru što se iskrilo u prvim odbljescima zore kretala zadivljujućom gipkošću.Približivši se tog jutra, ona ubrzo otkri uzroke njihove uznemirenosti.Dvije ili tri foke ležale su na žalu izvrnute na bok. Bile su mrtve. Nad njih se već nadnijela sjena morskih ptica što su kružile i krićale zrakom. Netko ih je nemilosrdno pobio. Njihovi srodnici, veliki mužjaci, gospodari žala, bijesno su pokušavali otjerati pernate grabeži jivce.Pred tim prizorom Anđelika se trgne. Trebala je biti na oprezu jer taj je pokolj bio djelo ljudskih stvorova. Dakle, ljudi su bili tu...A ti ljudi nisu bili Indijanci jer ovi idu u lov na foke jedino zimi, u januaru ...Njene su oći lutale uvalicom. Neki brod, vjerojatno onaj brod fantom, tu se usidrio prošle noći, tu je proveo noć pod okriljem magle.163

Ona se popne do kolibe.Skriveno iza naslage oblaka na obzorju sunce ee još ne bijaše pomolilo. Jutix> je bilo plavo, neobićno plavo, i ćisto i mirno.Tada u svježem zraku osjeti miris izgorene trave, drugaćiji od mirisa dima što se dizao iznad kolibe kroz mali dimjak sagrađen od šljunka. Nagonski se -skrivajući iza grmova i stabala borova ona lakim i hitrim korakom pođe rubom obale što se poput jezićca pružala izand fjorda.Miris dima od zelenih drva i vlažne trave bivao je sve gušći.Nagnuvši se nad stabla, Anđelika zamijeti vršak jarbola sa smotanim jedrima. Skriven iza jednog zavoja pokraj kojega se more duboko uvuklo u kopno, bio je usidren brod.Odozdo se u nabreklim i lijenim kolutovima tam-nornodri dim dizao prema nebu praćen mrmorom ljudskih glasova.Anđelika legne potrbuške po zemlji i pužući se dovuće do ruba litice. Ali nije uspjela vidjeti one što su logorovali dolje, na uskom pojasu žala nagrizenog algama. Jedino je sada zvuk njihovih glasova dolazio iz blizine, zvuk oštar i grub ispremiješan portugalskim i francuskim rijećima.Ali je zato u potpunosti vidjela brod. U stvari, bila je to obićna brodica, šalupa.170 GLAVA XXII

Vrativši se, ona naredi da se djeca povuku u kolibu. Ispavana i odmorena poćela su veselo skakati i igrati se loptom od strune.— Tamo dolje, u uvalici, ima ljudi koji su zapalili vatru. Imaju brod u koji bi se moglo smjestitibar osam do deset ljudi. Ali ja nisam baš sigurnada će nam ti ljudi velikodušno ponuditi da se ukrcamo na njihov brod.Ona se nije nadala nićem dobrom od ljudi koji su bez potrebe ubijali neškodljive životinje, a uz to ih nisu ćak ni pokupili već ih ostavili na žalu ...Sad Cantor pođe do oznaćenog mjesta i ubrzo se vrati s vijestima da ih je vidio. Bilo ih je pet ili šest, ne više. Reće da ga podsjećaju na gusare koji se tokom ljeta zalijeću u vode na sjeveru u potrazi za plijenom možda manje basnoslovnim od onog što ga otimaju španjolskim brodovima, ali kojega se zato bilo lakše doćepati.— Nama je potreban njihov brod — odlućno ćeAnđelika — ako nizašto drugo a ono da njim potražimo pomoć.Ona se tim ritećima obratila nadasve Cantoru i Stougtonu. On je jedini bio zdrav i ćitav i kao takav joj mogao pomoći da stvori neku odluku.Pastora je tresla žestoka groznica i nalazio se stalno u polubunilu. Corvrin je bio ranjen. Mnogo je patio i napinjao sve svoje snage da ne kune u pastoro-voj blizini Dva pomoćnika, snažni i šutljivi momci,171

bili su spremni na sve, ali ne i da posluže nekim savjetom. Stari Shapleigh se nije složio sa svojim gostima. On ih je većeras ili sutra uveće morao napustiti i otići u šumu jer bližila se noć kad je morao ubrati divlji sporiš..Na Adhemara nije mogla raćunati.Ostao joj je Stougton, taj seljak bez mašte, ali hrabar, i Cantor, sin francuskog plemića, ćiji je mladi život bio pun iskustva. Anđelika je imala povjerenja u razboritost svog sina, u njegovu prvu mladost, kad se u djećacima nagonski ¦ budi oprez, kad oni postaju svjesni svoje snage i muževne odvažnosti.Cantor se junaćio da će lupežima ispred samog nosa oteti brod i odvesti s druge strane rta, gdje će se ostatak družine ukrcati na nj.Baš u tom trenutku Anđelika se diže, pođe prema vratima i otvori ih. Bilo joj je odmah potom jasno Sto ju je vuklo napolje.Krili kozodoja se stalno ponavljao zvućan i oštar.Piksarett ju je dozivao.Ona potrći prema rubu poluotoka i na đfu.soj strani, na vrhu crnog hrasta primijeti Indijanca koji ju je, napola skriven gustim lišćem, žustrim pokretima na nešto upozoravao.Na nešto što se nalazilo ispod nje.Ona spusti oći, pogleda prema žalu i krv joj .se u žilama sledi. Hvatajući se za ćuperke grmova i kržljave borove koji su rasli u pukotinama litice, verali su se ljudi.

Nema sumnje, bili su to gusari sa šalupe. Kad je jedan od njih, osjetivši da je otkriven, podigao prema njoj svoje gusarsko lice, ona vidje da među zubima drži nož.Bit će da su i oni otkrili da na tom zabaćenom mjestu imaju susjede te su ih ti okorjeli lupeži htjeli iznenaditi.Videći da su otkriveni i da im je propao iznenadni napad, iz njihovih usta potekoše strašne kletve.Sad su se penjali uz liticu što su brže mogli. Anđelikm pogled padne na košnice što su se nalazile odmah kraj nje. Prije no što će podbrusiti pete ona zgrabi jednu između njih i, videći da su se lupeži već dohvatili ruba litice, brzim je pokretom baci na njih. Košnica je bila puna razjarenih pćela.Košnica padne taćno ispred njih i uskoro se raz-lijegoše strašni i bolni krici.Anđelika nije ćekala da vidi kako se gusari brane od pobješnjelog i crnog oblaka pćela.Trćeći, izvuće svoj oštar nož iz korica. Dobro je ućinila jer su se razbojnici podijelili u dvije skupine.Odjednom primijeti da se između nje i prebivališta Johna Shapleiga isprijećilo nekakvo grbavo cerekalo, odjeveno u dronjke i s nekakvom trorogom kapom na glavi u koju je bilo zadjenuto crveno nojevo pero. To je cerekalo vitlao oko sebe kratkom toljagom.Bit će da je taj ćovjek bio ponešto pijan ili je možda vjerovao da se ne mora bojati jedne žene. Bilo kako bilo, on navali na nju, a budući da je ona spretno izmakla udarcu toljage koja zazviždi zrakom, on posrne i doslovce se nabije na oštar šiljak njena noža kojim je ona izmahnula da bi se obranila.Covo muklo rikne. Ona naćas osjeti njegov dah koji zaudarao na rum. i pokvarene zube. Njegove zgrćene ruke je ispuste. Umalo je nije povukao za sotoni pri svom padu. Užasnuta, odbaci ga od sebe i vide kako se skljokao ispred njenih nogu, zgrćivši ruke na trbuhu. Krmeljive oći zloćinca zjapile su ćuđenjem.Ne ćaseći ćasa i prepustivši ćbvu njegovoj sudbini, Anđelika se u tri skoka stvori kod Shapleighove kolibe i na brzinu zatvori klimatavu drvenu ogradu. <#¦ 173 GLAVA XXIII— Ispala mu crijeva!Turoban krik je odjekivao u jasnom junskom sumraku koji je dugo trajao u Zaljevu Casco.— Ispala mu crijeva!Tamo iza grmlja jedan je ćovjek javljao drugom. Dobro zabarikadirani u svojoj kolibi, Englezi i Francuzi su ćuli taj krik koji se zatim produžavao u bolnu i jecavu buku.Dan koji je tragićno poćeo završavao je bez pobjednika. S jedne strane Englezi i Anđelika, nema sumnje, slabo naoružani, ali zaklonjeni iza svojih zidova od balvana, a s druge strane gusari, okrutni i nasrtljivi, ali bolesni od ujeda pćela i uz to izgubivši jednoga druga ranjenog u trbuh.Na nesreću Anđelike i njenih drugova oni su se sklonili kraj jednoga potoka koji se nalazio u blizini kolibe da bi svoje lice i natećene dijelove tijela, vla-žili svježom vodom.

Postavivši se tako, nisu dopustili nikome da iziđe iz kolibe. Psovali su i kleli da bi zatim nastavili sa stenjanjem. Iz kolibe ih nisu mogli vidjeti, ali su zato osjećali da se nalaze iza prvih stabala i ćuli su kako stenju.Kad je potpuno pala noć njihovo cviljenje, njihovi uzdisaji i bolni krikovi ispunjali su zrak u taćnim vremenskim razmacima te su s krikovima foka što su dopirali sa žala predstavljali takvu jezovitu dreku da se ćovjeku dizala kosa na glavi. Uskoro je mjesećna preplavila okolicu. More se osu srebrom i ćitava eskadra otoka crnih poput mastila ćinilo se kao da je zaplovila prema dalekim bjelinama.Usred noći Anđelika se uzvere na jednu klupicu, skinuvši s krova jedan crijep proviri napolje da bi s visine ocijenila situaciju.— Hej, mornari, ćujte što ću vam reći! — poviće na francuskom snažnim i jasnim glasom.Ona vidje kako se miću prilike gusara.— Slušajte, dakle, mogli bismo se sporazumjeti.Ja ovdje imam lijek koji će ublažiti vaše patnje. Osimtoga, mogu previti vašeg ranjenog druga ... Primak-nite se na dva hvata od kuće i pobacaite svoje oružje.Mi ne želimo vašu smrt. Želimo jedino spasiti svojživot i posuditi vaš brod. Zauzvrat ćemo vas izlijećiti.Isprva ne dobi nikakva odgovora. Zatim je ćula nejasan mrmor koji se miješao sa zapusima vjetra.—- Izlijećit ćemo vas — ponovila je Anđelika. — Inaće ćete poumirati. Ubodi pćela nisu bezazlena stvar.. A vaš će ranjenik, ukoliko mu se ne pruži hitna pomoć, sigurno podleći!— Sto kažeš! Podleći će... Ta njemu su ispalacrijeva napolje, i sigurno će crknuti — zarokta nećijidebeo glas iz noći.— To nikako nije dobro za njegovo ozdravljenje.Budite razumni! Pobacaite oružje, kao što vam predlažem. A ja ću vas njegovati.U noći. njen zvonki ženski glas je djelovao utješno i kao da je dolazio s neba.Uza sve to gusari nisu odmah pristali. Trebalo je prićekati zoru.— Hej, ženo! — poviće tada jedan od njih. —Dolazimo!Iza šumice dopre zveckanje ćelika i jedna krupna prilika posrćući se približi noseći u narućju ćitavu gomilu noževa, jurišnih maćeva, zatim jednu sjekiru < jedan pištolj. ^ssi

174 175

On sve to položi na nekoliko koraka od ograde.Štićena kremenjaćom starog Shapleigha i Adhe-inarovom mušketom što ju je Cantor držao uperenu, ona priđe ćovjeku. On je bio gotovo slijep od oteklina što su ih prouzroćile pćele izbovši mu ćitavo lice. Po njegovu vratu, ramenima, mišicama, rukama posvuda su se vidjele otekline.Shapleigh zabaci unazad svoj visoki puritanski šešir i uze se vrtjeti oko njega, njuškajući ga i cerekajući mu se, radosna izraza na licu.— I see... I see! The squash seams to be quiteripe!1— Spasite me! — preklinjao je ćovjek.Košulja pocrnjela od pradavnih mrlja krvi, platnene kratke hlaće koje su otkrivale runjave koljena predstavljali su odjeću pravog pravcatog gusara.Po njegovu pojasu o kojemu su visile, zasad prazne korice noževa svih mogućih dimenzija bilo je oćito kao sunce da je taj ćovjek pripadao društvu gusara, da je bio jedan od onih ljudi što su po karipskim otocima lovili, ubijali, sjekli divlje svinje i volove da bi zatim sušili njihovo meso i njime opskrbijavali brodove. Naprosto mesari na oceanu i trgovci, ako se baš hoće, ni bolji ni gori od drugih. Međutim, njih su u gusare i u rat otjerali španjolski osvajaći koji •osim sebe nisu. trpjeli nikoga na amerićkim otocima.Njegovi drugovi koji su se nalazili iza stabala izgledali su još gore od njega. Jedan djećak, mali od broda, slabunjav i ubog izgledao je kao da će svakog ćasa izdahnuti. Portugalac maslinaste puti izgledao je kao glavica kupusa, a posljednji, garav, kao gorka tikva. A što se tiće ranjenika...Anđelika podiže prljavi dronjak prebaćen preko njega. Mrmor užasa i strave ote se s usana gledalaca. Anđelika je jedva suzdržavala gađenje.Razjapljena rana bila je barem petnaest palaca •duga, a iznad nje se dizala ogromna kila slićna gni- jezdu zmija koje su se grćile, nadimale, krivile u grćevitim pokretima, kao utjelovljeni prizor groze. Gola crijeva ćovjeka s otvorenim trbuhom!Svi su stajali kao ukopani, zaprepašteni na svojim mjestima, osim Piksaretta, koji se iznenada pojavio i znatiželjno se i radosno sagnuo nad užasnom ranom.Anđeliki se gotovo istog trenutka nametnulo saznanje da mora pokušati sve da ga spasi. Ranjenik, koji nije bio bez svijesti nego, naprotiv, vrlo priseban i pomalo podrugljiva izraza, oko usana, promatrao ju je živim okom ispod ćupavih obrva. Usprkos njegovoj voštanoj puti i vrlo upalim crtama lica, Anđelika nije primjećivala na njegovu ogrubjelom licu pijanice znakove smrti. Ćudno, ali izgleda da je on odlućio da živi Nož ai na jednom mjestu nije probušio crijeva što bi bilo izazvalo dosta brzu smrt.On je prvi prešao u napad prigušenim glasom i trudeći se da mu lice ostane što mirnije:- Yes Miladv I1 Ovako podli udarac teškoje bolje izvesti, do vraga Pravo djelo Ciganke kojane prašta, znam ja to dobro Sada, ovo treba sašiti!Mora da je tome snatrio za vrijeme beskonaćne duge noći i da se malo-pomalo uvjerio da je to moguće Tom ćovi nije nedostajalo bistrine uma, mada nije bilo sumnje da je, u biti, bio gad. Bilo je dovoljno naćas promotriti njegovo držanje i držanje njegovih drugova pa da se shvati kakvom su soju pripadala sva petorica. Otpaci s brodova!

Anđelikin je pogled prelazio s ćovjekova lica, na kojemu se opažala upravo đavolja volja za životom, na jezovitu kilu iz koje se širio strašan smrdež, dok su krupne muhe već poćele zujati naokolo.- V redu najzad će ona odlućno. — Pokušatćemo1 jv» *

1 Vidim... Vidim! Ćini se da je bundeva sasvim zrela!176 1 Da gaspouo: lž Anđelika u iskušenju VH5 177

GLAVA XXIV„Vidjela sam ja i gorih slućajeva", ponavljala je raspoređujući na brzinu na jednu dašćicu u kolibi par instrumenata što ih je izvukla iz svoje putne torbe.To što je ponavljala nije bilo baš taćno... Sigurno je da je tokom zime u Wapassouu vršila prave operacije, svaki put drugaćije i svaki put sve složenije. Izuzetna spretnost njenih gipkih prstiju koji kao da su živjeli vlastitim životom, nagonska spretnost njenih ruku koje su imale osobinu da lijeće sve ćega se dotaknu, silili su je da stjeće iskustva za koja je, s obzirom na vrijeme i kraj, trebalo imati hrabrosti.Tako je ona u proljeće lijećila indijanskog poglavicu kojemu je kanadski sob rogom napravio dugu ranu na leđima. Tom prilikom prvi put je pokušala spojiti rubove rane s nekoliko konćanih šavova. Zacje-ljenje je išlo nevjerojatnom brzinom.Glas o njenim lijećnićkim sposobnostima se pronio. U Houssnoku je ćitava gomila urođenika došla k njoj izrazivši želju da ih lijeći Bijela gospođa sa Srebrenog jezera.Vrlo tankim iglama što ih je pronašla među sit-nićarskom robom u postaji, spretni prsti urara, gosp-đina Jonasa, dali su polusavijen oblik koji se Anđe-liki ćinio prikladnijim za tako osjetljiv zadatak. Bila je sretna što je uspjela spasiti svoju dragocjenu torbu za vrijeme svih onih peripetija koje su se nedavno zbile. To je bilo divno. U njenim je uglovima pronašla svu silu potrebnih stvarćica. U jednoj kožnatoj kesici pronašla je pregršt istućenih mahuna akacije Taj prašak koji je sadržavao spasonosni tanin upotrebljavala je kao melem koji je možda, sprećavao da se trovanje ne proširi tijelom kad se jednom rana zatvori. Nije imala dovoljno tog praska, zato ga pokaže Piksarettu koji se, pošto ga je promotrio i onju-šio, iskusno osmjehne i pojuri prema šumi.— Ti se s jednim Englezom pobrini za brod — Anđelika naredi Cantoru. — Uvjeri se da li je u stanju da zaplovi s dijelom naše družine. Budite na oprezu i dobro se naoružajte mada mi ovi bijedni lupeži ne izgledaju kadri da nam u ovom trenutku naude.

Elisabeth Pidgeon bojažljivo ponudi AnđelUri sVo-ju pomoć, ali je ova radije pošalje da mašću namaze jadne žrtve pćela. Previjajući stalno prećasnoga Tho-masa Patridgea, stara je gospođica stalno nećim bila zabavljena, a svjesna nastale situacije, ona među gusarskim oružjem nađe najmanje oštećenu sablju i, pošto ju je ponosno objesila o pas, odskakuta do kolibe gdje je Shapleigh već premazivao gusare svojim lijekovima stalno se cerekajući pri tom.Stojeći pod stablom pokraj bolesnika, Anđelika oćisti ploćasti oblutak i na njemu rasporedi kutijicu s iglama i pincetama, boćicu vrlo jake rakije, škarice, šarpiju koja je uvijek ćista i bijela bila, umotana u komad gumiranog platna.Nije imalo smisla prenositi ranjenika. U blizini je proticao potok. Ona razgori žeravicu male vatre, na nju stavi zemljani sud s nešto vode u njemu i nju saspe prašak od mahuna akacije.Piksarett se vrati, ruku punih mahuna akacije. Bile su još zelene. Anđelika dograbi jednu, stavi je pod zub, iskesi se ispljunuvši zelen i trpak sok. Mada je taj sok imao vrlo neugodan okus,' to još nije bio okus sazrelog tanina koji je imao metalni okus mastila i posjedovao dragocjenu osobinu da steže rane, da ih zacjeljuje, da suzbija opasna gnojenja i, na kraju, da svojom ljekovitom i životvomom snagom sprećava gnojenje što izbija iz samih rana, ćak i već zdravih

173 179

rana. kojima dugo treba da potpuno zacijele. Te zelene mahune bit će manje djelotvorne.— Moramo se zadovoljiti onim što imamo priruci! — reće.Ona ih htjede staviti u lonac da se iskuhaju kadli je Piksairett zaustavi:— Pusti da Maktera to uradi — reće.I on pokaže na staru Indijanku, služavku ili družicu starog engleskog lijećnika. Ćini se da je njoj bila poznata vrijednost biljke. Ona ćućne pokraj vatre i uze žvakati mahune raspoređujući ih potom na široko lišće. Anđelika je pusti na miru jer je znala — stari vrać u Dabrovom logoru pokraj Wapassoua ju je u to podućio — da je lijek tako pripravljen bio najdjelotvorniji.Vrati se zatim prema svom ranjeniku u ćijim se stalno otvorenim oćima palila sad nada, a sad užas Videći kako je klekla pokraj njegove glave i sagnula prema njemu svoje lice uokvireno svijetlom kosom i s izrazom napete odlućnosti, on se sneveseli i u njegovu pogledu starog lisca bljesne turoban sjaj.— Polako, ljepotice — prošaputa oslabljenim glasom. — Prije no šio poćneš, treba da se dogovorimoAko me skrpiš i ako se ponovo uspravim na svojimnogama, ti nećeš valjda tražiti da ti ostavimo svojeoružje i da ti prepustimo onu staru krntiju? Ta krntija

je sve što nam je onaj lupež od Zlatobradog dao dabismo se održali na životu u ovom jebenom krajuNećeš se, valjda, pokazati gorom od njega?— Zlatobradi — ponovi Anđelika naćulivši ušL— Vi, znaći, pripadate njegovoj posadi?— Vi ste pripadali, htjela si reći. Taj prokletimomak nas je iskrcao ovdje a da nam ćak ni barutanije dao dovoljno da se obranimo od divljih zvijeri,od Indijanaca, te od ljudi koji žive na obali kao štoste vi za koje znamo da su svi, manje-više brodolomci— A sada šutite — reće Anđelika saćuvavši mir— vi suviše prićate za ćovjeka koji se nalazi na umo- ru... Kasnije ćemo prićati o vašim poslovima koji nas se ne tiću.Bio je sasvim iscrpljen. Ćinilo se da se njegova prožima put sasvim uvukla u kosti lica koje već bijaše, s izbećenim oćima okruženim, crvenim podoćnjacima, dobilo mrtvaćki izgled.Ali krvavi rub oko njegovih kapaka bio je do-kL7x>m njegove izdržljivosti.„Preživjet će", pomisli Anđelika stisnuvši zube. Poslije će već doći na red i razgovor o Zlato-bradom.— Suviše je rano da postavljate uvjete, gospodine — odgovori mu ona. — S vašim oružjem i vašimbrodom ućinit ćemo ono što nam se svidi. Buditesretni izvućete li živu glavu.— U svakom slućaju ... mnogo će dana proći prije no što se skrpi ona... ikrntija — dahne ranjenikne predajući se.— Prije no što vas skrpamo proći će takođe mnogidani, tvrdoglavće. A sada, momće, ćuvajte svoje snagei trudite se da budete što mirniji.Ona položi svoj dlan na mlohavu kožu njegova ćela ljepljivu od znoja.Premišljala je da li da mu da da popije neko umirujuće sredstvo, i to baš neko na bazi belladone koju Shapleigh nije trpio. Međutim, nijedno sredstvo kojim je raspolagala neće biti dovoljno jako da nadjaća neljudske bolove što će ih prouzroćiti operacija.— Dobar grog — zastenje ranjenik — dobar ivreli grog s pola limuna u njemu popio bih tako radopa makar mi bio posljednji!— Prijedlog nije- loš — primijeti Anđelika.„Jedino to će mu pomoći da podnese operaciju.Ovaj lupež je tako prožet rumom da će ga to, možda, spasiti."— Hej, bitango — reće snažnom gusaru kojiim se bijaše približio, da nemate, možda, još kojupintu ruma na raspolaganju?

180 181

Klipan kimne glavom taman toliko koliko su mu dozvoljavale bolne oteldine. U pratnji jednog Engleza siđe do njihova logora u uvalici i vrati se s booom od crnog stakla i dugaćkog grlića. Boca je bila do polovice puna. Ako je suditi po mirisu što se iz nje poćeo širiti kad je Anđelika izvadila ćep, to je bio sigurno najbolji rum što se proizvodi na karipskim otocima.— Tu je — reće Anđelika. — Deder, potegni,momće, potegni što više možeš, potegni dok se nebone zavrti oko tebe kao ćigra.Budući da mu se ona obratila odjednom sa „ti", on shvati po tome da je vrag odnio šalu.— Zlo mi se piše — zahropta.U oćima mu se javi oćaj.— Postoji lj neki svećenik u ovoj prokletoj vukojebini?— Postoji — javi se Piksarett i baci se na koljena.Ja sam kod Crnorisca vjeroućitelj, a uz to sam poglavica svih Abenakisa. I tako me je Gospod odabrao dakrštavam ljude i da ih odrješujem od grijeha.— Gospode Bože, jedan divljak, pa to je krunasvega! — poviće ranjenik i izgubi svijest ne zna se dali od silnog uzbuđenja ili od pretrpljenih muka.— Bolje tako — nato će Anđelika.„Isprat ću mu ranu", mislila je, toplom vodom u koju ću usuti malko esence belladone.Uze komad kore koja je imala oblik žljebića pomoću kojega će bolje usmjeriti tanak mlaz vode iz tikve što ju je držao Piksarett. Zatim se nagne nad jezovitu ranuIM prvom dodiru, zaista vrlo lakom, ranjenik se trgne i pokuša se pridići. Snažne ruke Stougtona spri-jećiše ga u tome.Anđelika naredi tada golemom gusaru da legne svom drugu preko bedara, i to licem prema zemlji, a Shapleighovom Indijancu da mu drži gležnjeve na nozi. Ali ni to nije bilo dovoljno. Ranjenik se osvjesti i uze moliti da mu pridignu glavu. Otpije nekoliko gutljaja ruma, a zatim, polusvjefetan, dopusti da mu zglobove privežu za koćiće zabijene u zemlju Anđe-182 lika smota komad šarpije u lopticu i gurne mu je između zuba, a zatim mu pod šiju podmetne struk slame pazeći na to da ranjenik nesmetano i lako diše kroz nosnice.S druge strane ranjenika spusti se na koljena stari Shapleigh, Englez, ljekarnik. Bijaše skinuo svoj visoki šešir i sad mu je vjetar mrsio bijelu i rudlavu kosu. On je bio taj koji se i po svojoj službenoj dužnosti i zato što je bez rijeci shvaćao što Anđelika želi prihvatio uloge njenog asistenta, stoga dohvati pancete od trstike i napravi prvi zahvat da približi

rubove rane. To je bilo gotovo nemoguće izvesti do kraja, ali Anđelika oštrim i odlućnim pokretom zabode iglu u meso naizgled mlohavo, ali, u stvari, žilavo i otporno, držeći ga prstima. Zatim neprimjetnim pokretom zglavka koji je zahtijevao prilićnu snagu i vještinu da bi ga se izvelo, ona provuće kroz meso masni konac i veže ga u ćvor. Radila je vrlo brzo i određenim tempom, ne oklijevajući, sagnuta, potpuno nepokretna u tijelu. Jedino su joj spretne ruke bile u stalnom pokretu. Stari Joh je oćima pratio njen rad, pomažući joj pincetama ili prstima kad bi pinceta popustila pod otporom izmućenog mesa.Nesretni mućenik ležao je bez snage, ali ipak su mu tijelo potresali stalni i tegobni trzaji. Na trenutke bi se kroz šarpiju u ustima probio strašan i mukli hropac koji se ćinio posljednjim. Pri tom je golemi grozd smrdljivih crijeva, sluzavih i u stalnom pokretu, izbijao ponovo napolje te ga je trebalo gurati u unutrašnjost kao životinju koju se davi. Ljubićastobijeli uvoji crijeva stalno su ispadali napolje kroz međuprostore te su tvorili više prodera koji su svaki ćas mogli puknuti ili biti probušeni što bi, Anđelika je to vrlo dobro znala, bilo kobno po ranjenika. Ali Ćitav taj splet utrobe izdržao je sve i posljednji šav je bio vezan.Ćovjek je ležao kao mrtav.Anđelika dohvati melem od akacijinog tanina što 3°j ga je pružila Indijanka, prekri njime ćitavu površinu trbuha i ćvrsto stegne okrajke platnene vrp~183 ce što ju je prije no što je poćela operacija ona provukla ranjeniku ispod bubrega.Tako stegnut, Drvoglav se morao prilagoditi na svoja ispala crijeva ponovo ugurana na staro mjesto te se trebalo nadati da će i ona konaćno shvatiti gdje im je pravo mjesto.Anđelika se uspravi. Sva su je leđa boljela. Ćitav taj posao potrajao je više od jednog sata.Ode oprati ruke u potoku. Zatim se vrati natrag i sve pospremi.Iz uvalice su dopirali udarci mlata. Brod će biti spreman za odlazak prije no što ozdravi njegov kukavni kapetan.Anđelika podigne ranjeniku vjeđe i posluša mu otkucaje srca. Još uvijek je bio živ. Promatrajući ga s kraja njegovih prljavih, žuljevima posutih i ćupavih nogu, osjeti neku vrst simpatije za taj ljudski otpadak kojemu je upravo spasila bijedno biv-stvovanje. GLAVA XXVZa sva nije bilo mjesta na gusarskom brodu kad je ovaj bio osposobljen za plovidbu, a prije svega na nj se nisu mogli prenijeti ranjeni i bolesni. Tko će otići, a tko ostati, to je pitanje mućilo mnoge savjesti i baš zbog toga Anđelika je još jednom morala preuzeti na sebe odgovornost.Bilo je oćito da je Cantor, koji se razumio u plovidbu,^ morao preuzeti mjesto zapovjednika broda kako bi ga odveo u Gouldsboro.Stougton i Convin, odrasli na obali, pomoći će mu pri upravljanju brodom, te je bilo logićno da otputuju sa svim ćlanovima svojih, obitelji. Osim toga njihove se sluge ni za živu glavu nisu htjeli odijeliti od njih. Oni bi pomrli od straha bez svojih gospodara, ne bi znali što bi radili na tom svijetu bez njih. Za druge više nije bilo mjesta na brodu, a gdje onda da smjeste bolesnike kojima je bila potrebna njega. Anđeliki je bilo odmah jasno da će biti prisiljena ostati kraj ovih. Nikad je osjećaj odgovornosti nije teže pritiskao. Ali kako da prepusti njihovoj sudbini umiruće, kako da napusti ogromnog Tho-masa

Patridgea, gusare izbodene pćelama, te svog ranjenika, kojega je sama operirala. Cantor je žestoko prosvjedovao protiv takve odluke. Njemu se nije nimalo mililo da majku ostavi u tako bijednom i tako' opasnom društvu.— Pa tebi je i te kako jasno — rekla mu je ¦— da se nijednog bolesnika ne može prenijeti na brod.

184 185

Oni će samo smetati piri upravljanju brodom,- tražit će njegu koju im ne možemo pružiti na brodu, te će poumirati 25a vrijeme putovanja,— Pa neka ostanu ovdje i neka ih njeguje stariShapleigh.— Stari Shapleigh mi je kazao da on mora ušumu jedne od narednih većera, da zbog mjesećinene može odlagati odlazak. A ja vjerujem da se onne želi naći sam licem u lice s ovom bagroms Caraiba...— A zar vama ne prijeti još veća opasnost ostanete li u njihovu društvu?— Ja se znam braniti. Osim toga, svi su onibolesni da se maknuti ne mogu.— Nisu baš svi. Ima među njima jedan koji sedobro oporavlja, a ćiji mi pogled ne kazuje ništadobro.— Pa dobro. Evo rješenja. Ti ćeš ga ukrcati nabrod. Corwin i Stougton će paziti na nj dok nedođete u priliku da ga se riješite iskrcavši ga naneki od otoka u Zaljevu Casco. Poslije ćete otplovitiu Gouldsboro. Budete li imali povoljan vjetar moguće je da ću te za manje od osam dana vidjetikako dolaziš na Rolelcu. Ništa mi se ozbiljno do tadane može dogoditi...Ona je htjela i sebe i Cantora u to uvjeriti. On na kraju prizna da se ne može smisliti nikakvo drugo rješenje...Sto brže podignu jedra, prije će se svi zajedno naći na okupu u vlastitoj obitelji, zaštićeni zidovima Gouldsboroa koji im je iskrsavao pred oćima kao luka mira i kao kraj svih zabrinutosti. U Gould-sborou je bilo oružja, tamo je bilo bogatstva, ljudi, brodova ...Ostalo ih je svega osam na Rtu Maquoit.

Poslije dva dana gusarski brodić opremljen kako treba i pod iskusnim zapovjedništvom Cantora isplovio je iz uvale i nagnut u stranu, poput galeba nošenog vjetrom, nestao je iza zadnjih otoka. Brodom su otplovili obitelji Corwin i Stougtom, njihove sluge, mala Rose-Ann i jedan od gusara, onaj što se najbolje osjećao. Njega će se prvom prilikom riješiti iskrcavši ga na nekom od otoka. On je na svom žargonu dugo nešto govorio sa svojim drugovima prije no što je otputovao. Još jedan razlog da ga dobro nadziru.Ostali isu mali Samuel Corwin, koji je polako prizdravljao od svojih opeklina, velećasni Patridge, isuviše slab, i gospođica Pidgeon. Ona nije htjela napustiti svog pastora. Ali na njenu je odluku utjecao i strah od mora. I tako kad se sve zbroji, ona je radije ostala kraj Anđelike za koju je vjerovala da je pod zaštitom nećije moći, pa bilo da je ta zaštita potjecala od vraga ili ne. Anđelika ju je slala po drva u šumu, po vodu, da traži školjke ili da lepezom hladi bolesnike koje su napadali komarći. U stvari, šalupa više niti jednu osobu nije mogla primiti, ali je zato nesit svojim divljim bezobraznikom,' bacivši se u more i plivajući poput ogromne vidre u brazdi •broda, prisilio Cantora da mu nađe mjesta na palubi.O izboru putnika se dugo raspravljalo. Na kraju je odlućeno da otputuju oni koji su bili zdravi i ćitavi jer je postajala bojazan da bolesnici ne bi preživjeli plovidbu.Anđelika se osjećala vezanom za onu olupinu od ćovjeka što ga je ona operirala. Covo je stalno kme-ćao grćevito se držeći života. Zvao se Aristid Be-f aumarchand1 kao što joj je povjerio jedan od njegovih drugova.— Niti je lijep, niti je dobar trgovac, okladila bih se — reće na to Anđelika slegnuvši ramenima. — Njemu bi bolje pristajalo neko drugo ime: Drvo-glav ili Zgubidrob, na primjer.Tog jutra velećasni Patridge otvori oći, reće da je nedjelja i zamoli da mu dadu bibliju kako bi pri-1 Na francuskom znaći: lijepi trgovac

186 187

premio propovijed. Mislili su da bunca pod utjecajem groznice, te ga htjedoše umiriti, ali on se raz-galami i odlućno ponovi da je nedjelja, dan Gospodnji, i da bi svi morali toga biti svjesni: da je taj dan bila nedjelja.Sedam dana je prošlo od indijanskog napada na malu englesku naseobinu.Anđelika je živjela u nadi da su brodovi Jof-freya de Pevraca još krstarili ušćem Kennebeca. Can-tor je bio uvjeren da će bar jednog sresti. A ako ne sretne, za najviše dva dana bit će u Gouldsborou i odmah će poslati pomoć. Dobar, snažan i siguran brod, naoružan velikim topovima na kojemu si se na otvorenom moru mogao odmarati i u miru se vratiti kuću.

Koje li sreće!Ali dva su dana prošla a na obzorju se ništa ne pojavi.Elisabeth Pidgeon je svojim drhtavim glasom pastoru ćitala bibliju. To su njeno ćitanje slušala i dva boleena gusara sumnjićavog i bahatog izraza lica. Tu dvojicu je trebalo brižno njegovati, ali se nikome nije žurilo da ih što prije vidi zdrave i pri snazi. Treći, koji je rastom bio najviši i najsnažnijeg tjelesnog ustrojstva išao je stalno od Zgubidroba do druge dvojice drugova koji su ležali u kolibi i s nji-tna nadugo raspravljao na romasko-arapskom žargonu. Njegov hod, prvih dana bolan pri svakom koraku, sada je postao ćvršći. Bio je ogroman, težak i izazivao nemir u srcima Anđelike i njenih drugova.— Pazi dobro na nj — govorila je Anđelika Ad-hemaru. — Inaće će se domoći jednog od onih noževa i zarinut će nam ga u leđa.Taj je gorostas pokazivao iskrenu samilost prema operiranom drugu.— On mi je brat — govorio je.— Vi uopće ne lićite jedan drugome — otpovrneAnđelika uspoređujući uzrast tog gorostasa s mrša-idm likom što se nazirao pod pokrivaćem.188 — Mi smo braća Obale. Već je petnaest godinašto smo izmiješali svoju krv i svoje kese.I uz grozni osmijeh na svom licu izoblićenom od ujeda pćela,! on joj dobaci:¦— Možda vas zbog toga i neću zaklati... Da zato što ste spasili Aristida.Nad ranjenikom, je noću trebalo bditL Ona je nad. njim nategla komad platna ne zbog toga da bi ga zaštitila od sunca jer ga je stablo donekle štitilo, već od noćne rose ili od iznenadnih kiša koje su ponekad padale ili od prskavice što ju je vjetar za vrijeme plime dopuhivao do njih.Ona je bdila nad njim, uporna, pažljiva, iznenađena videći da se ozdravljenje uvlaci u njegovo osušeno tijelo. Tako ju je uzbuđivao uspjeh operacije da je na trenutke gotovo voljela tog • kukavnog Aristida.Onu istu većer kad je operiran, on je otvorio oći i tražio da mu dadu duhana i jedan grog „sa ćitavim limunom... koji ćeš mi oguliti, Hijacinte" ...Da nije dobio svoj grog i svoj limun, nakon ćega mu je ona dala procijeđenu riblju juhu, život se u nj ne bi tako brzo vratio.Osvanula je glasovita nedjelja kad je konaćno i pastor Thomas. Patridge došao k svijesti,..— Pomoći ću vam da sjednete — reće Anđelikaranjenom, gusaru.— Da sjednem, ti hoćeš da crknem?— Ne zato. Treba da krv kola inaće će se zgusnuti. Osim toga, zabranjujem vam da mi se obraćate s „ti", sad kad ste izvan opasnosti.— E, to ne! Koje li žene!— Dođite ovamo i pomozite mi, vi morskimesaru!

Udvoje ga uzeše ispod pazuha, podignu ga i podrže u sjedećem stavu. Bio je blijed i sav obliven znojem.189 — Konjaka! Dajte mi konjaka!— Adhemare, donesi boćicu.Kad je Drvoglav otpio nekoliko gutljaja, izgledao je bolje. Ona ga prisloni o gomilu vreća od životinjskih koža i dugo ga i sa zadovoljstvom promatraše.— Evo, Drvoglavi. Treba samo da prdite i pišatei bit ćete kao i sav drugi svijet. Vi ste spašen ćovjek.— U dobri ćas — nato će on. — Vi barem kažete popu pop, a bobu bob ... U pravu su oni kojitvrde da ste ispali iz đavoljeg bedra... Jer to je,bogami istina, živa istina!On obriše svoje oznojeno ćelo. Ona mu obrije bradu punu gamadi. Sad je imao izgled bezazlenog malog trgovaca ostavljenog od svoje žene i vjerovnika.— Ja više ne predstavljam ništa u oćima Zla-tobradog. Eto, u tome je stvar — zastenja ćovo.Ona mu pomogne da se ponovo ispruži, a kad se malko odmorio, reće:— Hajde, da malko porazgovaramo o ZLatobra-dom i o onima koji tvrde da sam ja izišla iz đavoljihbedara.— Oh! Nemam ja u tome nikakva udjela — branio se gusar.— Znate li vi tko sam. ja?— Ne baš previše dobro, ali Zlatobradi to zna.Vi ste Francuskinja iz Gouldsboroa. Prića se da stevještica, udata za jednog vješca koji pomoću školjakapravi zlato.— A zašto ga ne bi pravio pomoću ruma — ot-povme Anđelika vrlo ozbiljno. — To bi vam višeodgovaralo, a?— Prenio sam samo ono što brbljaju mornarikoje smo sreli u Francuskom zaljevu. Među mornarima mora postojati povjerenje.— Mornari kao što ste vi u prvom su redu razbojnici Osim toga, pravi mornari ne govore vašimžargonom.190 — Ako baš hoćete, to možete tvrditi za nas dvojicu — otpovrne Zgubidrob poprimivši dostojanstveni i uvrijeđeni izraz — ali nikako za Zlatobradog.OH, on je pravi gospodin, oprostite...! A osim toga,na kugli zemaljskoj nema boljeg mornara od njega.Možete vi vjerovati kad to tvrdim, međutim vi ste

vidjeli kako je s nama postupio, kurvino kopile, iskr-cavši nas kao kakve „crnje", da tako kažem, bez ži-veža i bez oružja na ovu divlju obalu. Rekao je dasramotimo njegov brod.Portugalac, ćije su otekline nešto splasnule, a nalazio se u blizini, potvrdi Zgubidrobove rijeći.— Jest, tako je. Zlatobradog poznam dulje no^što poznam tebe, šefe. Poznam ga još iz Goe i Indije.S njim sam se zakaćio zbog ćitave te priće oko Gouldsboroa, ali to će mi uvijek bita žao.Anđelika je stalno prstima prolazila kroz svoje kose. Vjetar joj ih je bacao na oći, a ona ih vraćala natrag.Pokušala je srediti svoje misli, ali vjetar ju je smućivao tako da nije uspijevala dvije skupiti zajedno.— Htjeli ste kazati da ste znali tko sam i da senalazim ovdje, kad vas je Zlatobradi ostavio udražici?— Ne, to nismo znali — odgovori Beaumarchand.— To je sreća. Sreća se nasmiješi dobrim momcimakao što smo mi kad se nađu u govnima. Ovo nijeprvi put što nas je sreća izvukla iz njih kad smo setome najmanje nadali, zar ne Hijacinte?— Ali kako ste vi znali da se ja nalazim ovdje?— ona nije popuštala mućena nestrpljenjem.— Do vraga! Kad smo primijetili da gore nalitici ima ljudi, prišuljali smo se i osluškivali, a kadsmo shvatili da se tu nalazite, Francuskinja iz Gouldsboroa, grofica de Peyrac, sa skupinom Engleza, tada,da tada smo povjerovali da je kucnuo naš trenutak.— Zašto vaš trenutak?191 L — Prokletstvo! Zlatobradi je tvrdio da je dobionaređenja u pogledu grofa i grofice de Peyrac. A tasu naređenja tražila da se njega ubije, a nju zarobi...— Samo to? A tko je izdao ta naređenja?Anđelikino je srce tako snažno lupalo da je htjelo iskoćiti iz grudi. Njen pijanac je bio utoliko zanimljiviji što je bio brbljav kao svraka i što je uvijek između dva gutljaja alkohola govorio sve što bi mu palo na pamet.GLAVA XXVIMeđutim na to njeno pitanje on odgovori sle-gnuvši ramenima.— Ta su se naređenja pojavila otkako je onsvratio u Pariz poslije svoje zadnje plovidbe u Ca-raibima. A u Pariz je otišao da mu ministar potpiše

ovlaštenja. Pa tom si ga prilikom ti pratio, Lopezu?Portugalac potvrdno kimne glavom.— A na koga se odnosi ono „on" kojega trebaubiti? — Anđelika je navaljivala pitanjima.— Zaboga, pa na ćovjeka koji živi s vama; nagrofa, na onoga što pomoću školjaka pravi zlato.— Eaš ubiti! I zato site se vi pokušali mene domoći, mene uhvatiti, je li?— Do vraga! Pa stavite se u našu kožu. A sadakad ste me raskrpili i ponovo skrpali, sad je menijasno da ste vještica, hajde.I on joj namigne, a ona nije mogla odrediti da li je taj njegov mig bio izraz sukrivnje ili zlobe. Pri tom se ćovo podrugljivo i bezglasno smijao.— A zašto vas je onda taj vaš zapovjednik ovdjenapustio? — ponovo će Anđelika.— Nismo se složili u pogledu raspodjele plijena.Ali to je nešto što se ne tiće žena pa makar ona bilai vještica — odgovori Aristid s visoka.— A ja sam mišljenja da vi niste bili dostojninjegova društva, ako je on gospodin kao.što tvrdite•— nato će Anđelika. 192 Anđelika u Iskušenju vm 193 Nije se ćovjek morao mnogo truditi pa da uvidi kako je tih pet gusara, što su se našli dolje na žalu, pripadalo najgorem ološu, onoj istoj vrsti klateža što ga je Joffrev de Pevrac bio prisiljen povješati po jarbolima prilikom svog zadnjeg putovanja.Dirnut u živo, Zgubidrob se povuće u dostojanstvenu šutnju.— A što je taj vaš Zlatobradi išao tražiti u Go-uldsboro? — ispitivala je dalje Anđelika.Gusar nije mogao dugo izdržati iza oklopa šutnjo i dostojanstva.— Pa znate, valjda i on zna svoje. Zaboga, htioje ući u posjed svojih zemalja!— Svojih zemalja! — zgranula se u ćudu Anđelika.— Sto ste tako razrogaćili oći, ljepotice, te izgledaju kao brijaćke plitice. Ta već sam vam. kazao daje gospodin Zlatobradi gusar koji posjeduje sve onofto mu je potrebno, kao što su, na primjer, mini-strove punomoći, punomoći njegova Društva iz Pariza, pa ćak i vlade u La Tortue. A osim toga — i

ranjenik podiže kažiprst profesorskim pokretom — aosim toga, on je dobio i kupio od francuskog kraljapravo na svu zemlju što se od Plavih planina protežedo zaljeva Gouldsboro!— Kakve ću još sve gluposti ćuti od vas! —poviće Anđelika.— Mada je mornar, Zlatobradi se oduvijek baviotim mislima. Sa svojim se drugovima želi nastanitina nekoj zemlji iz koje će zatim niknuti francuskožito. Eto, zbog toga smo se ja i Lopez zakaćili s njim.Meni je, međutim, draže potucati se morima dok memorski psi ne požderu, a pokazalo se da sam ja upravu. Mada lukav i guran od kralja, najzad je Zlatobradi uvidio ikamo su ga odvele njegove velike zamisli o naseljavanju. Topovskim su mu kuglama oštetili podvodni dio broda... Nisu bili baš najugodnijioni momci u Gouldsborou. — Jadni naš „Srce Ma»rijino"...194

— Sto vam je opet to?— To je ime našega broda.Anđelika naćas pomisli kako su ćudni ti gusari: što su im namjere bdle gore, to su pobožni ja imena nadijevali svojim brodovima, nema sumnje u namjeri da će tako dobiti zaštitu ili oprošten je nebeskih žitelja ...— Zar vašem velikom zapovjedniku nije bilo poznato da je ta obala već imala vlasnika i da su se nanjoj već nastanili drugi ljudi?— Nama je rećeno: tamo ćete naći žene, i to bijele žene, a ne Indijanke. Razumije se, to je pitanjesve rješavalo. Svatko će dobiti komad zemlje i uzanj ženu za poćetak. A tko je uopće i mislio na pravo naseljavanje? Sto! Da ne bi! Doćekali su nas paljbom topova, kazao sam vam, a kad smo se pokušaliiskrcati, oni bjesomućnici su nas raskomadali na komade. Brod se nasukao i poćeo gorjeti. Nije nam ostalo drugo do da se izgubimo među otocima kao kakviprdonje. A moj obožavani Zlatobradi, koji je na kraju krajeva ispao glup s tim svojim velikim pothvatima, sa svojim punomoćima pod pazuhom, te svojim naumom da obrađuje zemlju, zemlja i žene,jest...Gusar se muklo nasmije i pri,tom ga spopane navala kašlja.— Ne kašljite — strogo ga upozori Anđelika.Ona pregleda brazgotinu da vidi nisu li možda

šavovi popucali.Strašan je lupež bio taj Aristid, ali ako je govorio istinu, njegova su obavještenja bila od neprocjenjive važnosti.Ona se strese pri pomisli da su njeni rošelski prijatelji, njeni hugenoti u Gouldsborou mogli pasti u ruke ovim razbojnicima da se nisu odlućno branili.— Ne Zlatobradi nije ono što vi mislite — ponovo se razbrblja bolesnik slabim, ali tvrdoglavimglasom kao da je slijedio neke svoje misli. — On jezaista opskrbljen punomoćima za plovidbu, on uživakraljevu podršiku i kao gusar plovi pod zastavomM* 195 L

s ljiljanovim cvijetom, njemu prinćevi posuđuju novac, ukratko on ima svo što želi, kažem vam... On je prema meni bio tvrd, ali dok smo plovili pod njegovom zastavom, nismo smo mogli ni na što potužiti. Kažem vam, Zlatobracli je pravi gospodin. A da i ne govorim o ćetvrt litre rakije što smo je fasovali kao na svim ikraljevim brodovima. Bili smo netko i nešto, šta vi mislite... Nemate li komadić sira, gospođo?— Sira? Vi ste lud! Spavajte! — strogo će An~ đelika.Navuće mu pokrivać do brade, dobro ga umota i obriše mu mlohava usta.„Jadni Zgubidrobe! Ti nisi vrijedan ni koliko konopac da te se objesi", pomisli.Usprkos hladnim obalama sjevera, krikovima foka, tamnoj živici borova što su se omili na rubovima obala, gledajući ga, ona se sjeti gusara sa Sredozemnog mora i pustolova svih mogućih narodnosti. Prožme je osjećaj saćaranosti i straha...U Brunchwick-Fallsu joj je gospođa William prićala^ kako su nekad najotvrdnuliji morski pustolovi bacali sidro ispred siromašnih sela naseljenika Nove Engleske a da im nikakvo zlo nisu prićinjali. Ali to je vrijeme prošlo. Život i blagostanje koje je cvjetalo na amerićkim obalama sad su privlaćili te pljaćkaše.Trebalo je oćistiti sve to, uljuditi, zavesti red i pravdu u život na obalama. Visoki lik Joffreva de Pevraca iskrsne pred njom, siguran, kao da je bio dijelom svega onoga što je predstavljalo život i djelovanje, on joj se ćinio kao muževno naćelo Novoga svijeta.Oh! Ljubavi... Rekoše: njega, njega, ubiti...On neće pustiti da ga ubiju.Ali s ponovnim izbijanjem indijanskog rata koji je ispremetnuo užasnuto ždteljštvo zaljeva i otoka, koji je dovodio u pitanje saveze dalekih kraljevina, taj zadatak je izgledao vrlo zamršen, a zlokobnim se brodovima pružala prilika za laku pljaćku. Pa i ona196 sama kakvom je to smionom ili smišljenom, igrom dospjela u ova mjesta, a tek je prije nekoliko dana napustila tvrđavu Wapassou uvjerena da će bez ikakvih neprilika stići do svojih posjeda u Gouldsborou!— Lopezu! — zovne povišenim glasom. — Viste pratili Zlatobradog kad je išao u Pariz da dobije

punomoći za plovidbu i da, nema sumnje, traži novac kako bi opremio svoj brod. Kako se zove njegovzaštitnik? Kako se zovu brodovlasnici ili suvlasnici?Možete li mi spomenuti neko ime?Portugalac odmahnu glavom.— Ne... Ja sam ga doduše pratio, ali u svojstvu sluge. Ponekad su drugi sluge nosili i odnosiliporuke. On je također imao...Izgledalo je kao da razmišlja.— Ne znam mu imena. Ali ako jednog dana sretnete ogromnog kapetana s crvenim madežom, tu, jednim crvenoljubićastim madežom — i on se dotaknesljepooćice — ćuvajte g& se. Vaši neprijatelji nisudaleko. Usluga za uslugu. Naposljetku, vraćara iline, vi ste spasili moga druga...197

GLAVA XXVIIE gle, sumrak ae još uvijek spuštao nad Zaljev Casco obojivši dugom naranćastom svjetlošću zapad gdje se zemlja svija u dugom luku, spustivši se naglo prema jugu (da bi golemim i milujućim pokretom opasao svijet zaljeva i otoka golemog modrog kruga gdje se vrtlože, nanesena, usisana sjevernim strujama, modrosrebrena jata rito.MrijestLlišta ovih voda gdje su se miješale velike oceanske struje, tople i hladne, dovlaćeći goleme zalihe planktona privlaćila su od praiskonske noći beskrajne rezerve liba, a zajedno s ribom i ribare sa evropskih obala.Ribari iz Saint-Maloa dolazili su ovamo u svojim brodicama stoljećima prije no što je Kristofor Colombo otkrio Antile.Kao otvoreni cvjetovi gorostasnih lopoća u proljeće su po valovima zaljeva vrvjela bijela jedra brodova.Sto se noć više spuštala, Anđelika je sve više svjetala primjećivala u prostranoj mrklini, ali daleka i nepostojana ktao svjetlost zvijezda.— On uopće ne pije — mrmljao je' Aristid pokraj nje — šta vi mislite o pomorcu koji ne pije?— O kome to govorite, momće?— Pa o onom prokletniku, Zlatobradom... Onuopće ne pije. Jedino kad se spetlja s nekom ženom.Ali to se rijetko događa. Ćini se da ga ne privlaćeni žene... ni piće. Uza sve to, strašan je to ćovjek.198 Prilikom zauzimanja Portobella on je kao zaštitu tjerao ispred svojih ljudi fratre samostana svetog Antuna. Španjolski vojnici iz tvrđave plaćući su pucali u njih.Anđeliku prođu ježuri.

— Taj ćovjek je bezbožnik!— Nije. Ne takav kao što vi mislite. Na njego'mse brodu uvijek ćita molitva. Neposlušne mornareon šalje na koš jarbola da izmole dvadeset oćenaša.Anđeliku spopade nelagoda. Ćinilo joj se da vidi gusarovu zlatnofcrvavu glavu, kako lebdi u noći. Na pomisao da se brod tog tipa jedne noći usidrio podno rta da iskrca pobunjenike, naježila joj se koža po ćitavu tijelu.— On će se ponovo vratiti, vidjet ćete — kmećaoje ranjenik.Novi ježuri prođu Anđeliku i krćanje vjetra među cedrovima ćinilo joj se kobnim, popraćeno jednom munjom tamo dolje na obzorju.— Spavajte, prijatelju.Ona se dobro umota u skutove svoga ogrtaća. Htjela je pokraj njega bdjeti do pola noći s tim da je poslije smijeni u bdijenju, gusar, obalski brat ra-njenikov. On je također bio tu, šćućuren pokraj vatre, golem, vrata uvućenog među ramena. Ćula je kako ćeše svoju obraslu bradu da bi smirio svrbež na-dražene kože.Snatreći o stotinama stvari i podigavši glavu prema zvijezdama, nije ni primijetila da je on promatrao svojim svjetlucavim pogledom. Sad kad je bio manje bolestan, osjećao je neko ćudno zadovoljstvo da gleda tu ženu. Nepokretna u svom crnom ogrtaću poput kakvog kipa, s licem koje se sjalo kao mjesećina, ali stalno meteno zlatnim uvojkom koji je sklanjala pokretom ruke. Taj pokret, sam po sebi, je otkrivao skrivenu bujnost njena tijela, snagu njenih oblika kojima se on divio.— Ja, ja nisam kao Zlatobradi — reće tihim glasom. — Žene su meni i te kako drage.199 On proćisti grlo.— Zar vam se nikad ne događa da se malkopozabavite, gospođo? — ponovo se javi gorostas.Ona polako okrene glavu prema njegovoj krupnoj prilici.— S ljudima tvoga soja? Ne, momće.— Kakvi su to ljudi mog soja koji vam se nesviđaju?— Pa oni u kojih je glava nalik bundevi i isuvišeružna a da bi izazvala želju da je se poljubi.— Pa ne moramo se ljubiti ako vam to nije povolji — otpovrne on pomirljivo. — Ali mogli bismoraditi druge stvari.— Ostani na svom mjestu — naredi mu ona suhovideći da smjera krenuti prema njoj. — Rasporilasam nekoliko njih zbog mnogo manje stvari. A budiuvjeren da se neću potruditi da te ponovo skrpam.— Hm! VI niste baš ljubazni — zarokće ćovo iponovo se bijesno uze ćešati. — Pa ipak pruža vamse prilika. Sami smo i imamo vremena napretek. Moje ime je Hijacint... Hijacint Boulanger. Zar vamono ništa ne kazuje?

— Ne. Nemoj se uvrijediti. Opreznost me tjerada ti to kažem, Hijacinte — reće ona neusiljenimglasom da ne bi od njega sebi stvorila neprijatelja.Mornari koje iskrcaju na kopno ćesto imaju nekubolest. Kad te pogledam, opkladila bih se da si dokoštane srži prekriven kozicama.— Ah, ne! To nije istina, kunem vam se — poviće gusar iskreno uvrijeđen. — A što mi je glavaovako natećena to je zbog onih vaših prokletih košnica što ste nam ih tresnuli u glavu.Aristid ih prekori:— Prestanite već jednom. Ne svađajte se iznadmoje glave kao da sam već crko.Zavlada šutnja.Anđelika je mislila kako nema smisla da dramatizira taj slućaj. Doživjela je ona u životu i gorih.200 mnogo gorih stvari. Ali u stanju stalne tjeskobe u kojemu se nalazila, želja tog groznog tipa u toj otužnoj noći na pustoj obali o koju su se razbijali valovi, proizvela je u njoj mućninu i jezu koju nije mogla svladati. Bila je nevjerojatno uzrujana i osjećala je neodoljivu želju da pobjegne glavom bez obzira. Prisilila se da ostane mirna i da se drži ravnodušno. Nije htjela da on primijeti njen strah. Potom izmisli izliku i diže se preporućivši gusaru da održava vatru i da bdije nad svojim obalnim bratom.Iza toga se polako vrati u kolibu.Sasvim nagnuta nad usijanom žeravicom, gospođica Pidgeon je slićila sićušnoj vraćari zabavljenoj svojim napicima.Anđelika se prigne nad malim Sammvjem, dlanom mu opipa toplo ćelo, opipa mu povoje, zatim se osmjehne staroj gospođici, iziđe napolje i pođe iza kolibe i sjedne pokraj stare Indijanke Maktare.Polumjesec je izbio iza oblaka. Bila je to jedna od onih noći kad san neće ćovjeku na oći. Užurbano1 i štucavo klicanje popaca kao da je svojim oštrim, isprekidanim i razdirućim zvukom htjelo podržati buku mora i vjetra.Stari raedicin's man pojavi se sav umotan u svoj široki ogrtać. Između ovratnika ogrtaća i ruba šešira vidjela su se stakla njegovih naoćara u kojima je odraz mjesećine naćas upalio dvije oštre zvijezde. Indijanac ga je poput sjene slijedio, umotan također u svoje ćebe išarano crvenim prugama i držeći starćevu kremenjaću među rukama.— Ovaj put — reće Shapleigh — idem brati divlji sporiš, posvećenu ifcravu, travu vještica, Junoninu suzu, kaplju Merkurove krvi, radost budala. Treba je brati u trenutku kad se zvijezda Sirius podigne nad obzorjem, u trenutku kad ni Sunce ni Mjesec nisu nad obzorjem tako da ne mogu prisustvovati tom ćinu, a noć je tu i blizu je trenutak kad se znakovi združuju. Ne mogu više ćekati. Ostavio sam vam baruta za dva punjenja muškete i sve drugo ćime ćete201

svpje bolesnike ućiniti manje opasnim... Ćuvajte se tog ološa!Ona mu se zahvali,na engleskom: — Hvala vam, gospodine Shapleigh!On napravi nekoliko koraka, okrene se i napne uho da bi ćuo nježan i tuđi glas kako zbori u noć: — Thank you, mister Shapleigh!On je pogleda. Anđelikine zelene oći na mjesećini su dobivale sjaj koji se nije mogao podnijeti.Podrugljiv osmijeh razvuće njegova bezuba usta,— Idete li vi na sastanke vještica? — upita je. — Jašete li vi na svojoj metli? Ova je noć kao stvorena za ženu kao što ste vi. Na ovoj mjesećini vi ćete sresti vraga s gušćijim capama... Zar nemate šibu namazanu mašću za tu priliku? Je li vam poznat recept? Sto unci masti ili ljudskog loja, pet hašiša., pola pregršti cvijeta konoplje, isto toliko makova cvijeta, prstovet kukurijekova korijena, nešto sjemenja suncokreta ukrupno stućenog...Budući da je govorio na engleskom, nije uspijevala potpuno razumjeti smisao njegovih rijeći, stoga joj on ponovi recept na latinskom naJto ga ona zaustavi prestrašenim pokretom.Široka i teška, stara Indijanka otprati Shapleigha duž poluotoka sve do ruba šume, zatim se vrati dostojanstvenim korakom. Anđelika se pitala kakav je, u stvari, položaj stare Maktare kod tog luckastog Engleza. Indijanke su rijetko pristajale da budu sluškinje. Da mu nije bila životnom družicom ćime bi se, donekle, moglo objasniti neprijateljstvo koje su prema njemu pokazivali njegovi zemljaci. Za njih je •crvenokožac bio niže biće.Jednog dana će Anđelika doznati povijest tog ćudnog para koji je živio na kraju divljeg rta Zaljeva Maquoit, a ta je povijest bila povijest mlade Indijanke, jedinog preživjelog ćlana istrebljenog plemena Pequots, koja je odvedena prije ćetrdeset godina na trg u Bostonu da bude prodana kao robinja. Mla- di engleski „pomoćnik" koji je nedavno stigao iz Engleske sa diplomom ljekarnika u džepu, kupio ju je za raćun svojih gospodara. Držeći je za uže kojim je bila vezana, on pođe i uze je vući za sobom. I bas tada, gledajući njenu krhkost košute i njene crne oći kao kakav izvor u hladovini, on je osjetio kako je neka mutna strast, strast dobrote i ludila, strast koja mući sve zemljake Shakespearea, ovladala njime.I umjesto da s njom krene kući svojih gospodara, on krene pravo u šumu. I takovu oni zajednićki prodrli u prokleto carstvo odbaćenih.

202 203 GLAVA XXVIIIPreko zagasitih i svjetlucavih ploha litica što ih je oseka otkrila, jedan se ćovjek približavao lakim korakom preskaćući preko barica.Kad se sasvim približio, Anđelika u njemu prepozna Yanna Le Couenneca, Bretonca iz Wapassoua, štitonošu svoga muža.Ona potrći k njemu izvan sebe od sreće i prijateljski ga zagrli obim rukama.

— Yanne, moj dragi Yanne! Kako sam sretnašto te vidim ... ! Gospodin grof ... gdje je on?— Došao sam sam — odgovori mladi Bretonac.Zapazivši izraz razoćaranja na crtama AnđeJiki-na lica* on brzo nadoda:— Kad je gospodin grof doznao za vaš odlazaku englesko naselje, on mi je naredio da pošto-potomoram do vas stići. Već osam dana slijedim vaš tragpoćevši od Houssnoka do Brunchwick-Fallsa, pa rijekom Androsooggin dovde.Nato izvuće papir iz svojeg haljetka.— Gospodin grof mi je naredio da vam predamnjegovu poruku — reće i pruži joj papir.Ona lakomo zgrabi poruku što joj ju je Yann pružio, sretna što nešto Joffreveva drži među rukama. Jedva se suzdržala da ne obaspe poljupcima pismo prije no što ga je raspećatila.Nadala se da joj Joffrev zakazuje sastanak na nekom dijelu obale, da joj najavljuje svoj dolazak204 kojemu se ni u snu nije mogla nadati. Umjesto toga ona u pismu proćita nekoliko suhoparnih redaka: .„Ako vas ova. moja poruka zatekne u Brun-chwick-Fallsu, vratite se s Yannom u trgovaćku postaju Pitera Bogena. Ako ste, međutim, već na putu za Houssnok, onda me tamo strpljivo ćekajte. Molim vas da ne napravite, nijedan korak nepromišljen i nagao."Ton pisma i suzdržani bijes koji se osjećao među recima sasvim, je zbunio Anđeliku. Ostala je kao ukopana.Dobridina Yann je po izrazu njena lika odmah vidio da je njegov gospodar sigurno bio vrlo škrt u ljubaznostima u svom pismu, a sjetio se da lice Jof-fireva de Pevraca nije slutilo na dobro kad mu ga je predavao, te je sada s mnogo priproste obazrivosti želio ublažiti neugodan ućinak. Stoga reće:— Gospodin grof je bio vrlo zabrinut za vas zbogsroih ovih vijesti o ratu o kojemu se posvuda prića .. .— Ali... — naito će ona.Jedna Yannova rećenica joj je posebice upala u oći: „Kad je gospodin grof doznao za vaš odlazak u englesko naselje ...". Znaći, on je nije poslao tamo! Pokušala se prisjetiti okolnosti pod kojima je otputovala. Mada se sve to zbilo prije svega nekoliko dana, sva su se njena sjećanja ispremiješala u nejasnom vrtlogu.— Gospodin grof je imao pravo — pokušavao jeobjasnili Yann. — Na divnu sam gužvu natapaozapadno od Kennebeca. Ćitav se crveni mravinjakuskomešao ispod stabala s tomahavcima i bakljamau ruci. Posvuda samo zgarišta i pocrnjele grede. Lešine po zemlji, a grabežljivi gavranovi po zraku. Nasreću u Newehewaniku sam zatekao još nekoliko divljaka koje je pljaćka tu zadržala. Oni su mi kazali da

ste vi s Piksarettom krenuli prema jugu, a ne premasjeveru kao ostali zarobljenici... Naposljetku samse pobojao da me .ne zamijene za Engleza jer sam,kao i oni, .ponešto crvenkaste puti. Stalno sam se morao skrivati...205 L Ona tek sada primijeti njegovo ispijeno, bradato i umorno lice, i to je vrati k sebi.— Mora da si na kraju svojih snaga, moj jadni prijatelju! Da li si se na putu hranio kako treba .. ? Dođi da se okrijepdš!Yann je bio tu donijevši sa sobom sjećanje na njene drage, njene vjerne, na topao krug u Wapas-souu i s neizrecivom nostalgijom u duši pred njom iskrsne tvrđava u dalekim šumama, priprosta, i Ho-norina...Sve joj se to ćinilo da je sada na kraj svijeta.Jer nešto se dogodilo, nešto što je sasvim zbri-salo taj magićni krug, taj krug ljubavi.., krug od fcrede iz starih keltskih legendi.Većer se spusti. Anđeliku ponovo obuzeše nekadašnji strahovi. Buka mora ju je sjetila njene samoće u prošlosti, sjetila ju je njene zamorne i bezizgledne borbe da preživi ma kamo se god okrenula među zamkama grabežljivih ljudi, a ta ju je buka mora osobito sada, svojim hrapavim dahom, te glasovi gusara, sjetila Sredozemlja, na kojemu je ona, onako sama, bila plijenom koji su svi proganjali.Ali je ona ubrzo uspjela svladati to ćuvstvo malodušnosti. Sreća što ju je proživljala zadnjih mjeseci ućinila ju je ćvrstom.Osjećala je da je uspjela razbiti sve prepreke pošto je sputala slobodni razvoj svoje lićnosti i da je malo-pomalo dosegla onu unutrašnju ravnotežu koja je postala osobinom njenih godina i jedna od njenih najvećih ćariSigurna u sebe, sigurna u ljubav koja joj je pružala i sklonište i odmor, svijet joj se ćinio manje neprijateljskim, lakšim da se pripitomi.Još malo strpljenja i ovom će iskušenju doći kraj. Sve će ponovo biti u redu kao i prije206 Nastojala je da ga što više zadrži u svom društvu jer je vidjela na njegovu poštenu licu ćuđenje što ju je pronašao u društvu koje je bilo vrijedno vješala. Da U se dogodilo slućajno ili je to bila posljedica nećije igre, ona s njim nije uspjela prozboriti niti jednu jedinu rijeć nasamo. Drugi su ga zaokupili. Gorljivo nastojanje Boulengera i Beaumarchanda da ga uvuku u svoj krug nije -uspjelo nadvladati gađenje što ih je prema njima osjećao štitonoša grofa Jof-freya de Pevraca.— Jedi, samo jedi, mladiću — ljubazno ga je'nutkao Hijacint nalijevajući mu punu kuti jaću juhei trudeći se da svom zloćinaćkom licu, nadutom kao-puni mjesec, dade ljubazan izraz.Yann je uljudno zahvaljivao, ali je bio suzdržan i na trenutke je pokušao uhvatiti Anđelikin pogled da bi mu dala neko makar i nijemo objašnjenje.

Tu su se većer okrijepili juhom od kornjaće koju je Hijacint kuhao na tihoj vatri. Svi su morali priznati, s obzirom na to da je juha od kornjaće bila specijalitet svakog gusara koji je sebe bar malo cijenio, da je Hijacintova juha bilo neobićno ukusna i da je ta protuha s Caraiba, kao i mnogi njemu slićni, bio odlićan kuhar.— Osjećam kako oživljujem — govorio je Aristiđmljackajući jezikom.— Vi ćete, dragi moj, ubrzo trćati kao zec —tvrdila je Anđelika umotavajući ga za noć.Pri tom je imala dojam da ona manje bdije nad njim nego što on i njegovi drugovi bdiju nad njom.Njoj je na kraju uspjelo da se naćas udalji s Yannom i da mu s nekoliko rijeći objasni kako se ona našla u društvu te neobićne ćeljadi.— Njihov ih je kapetan zbog neposlušnosti iskrcao na obalu. Zasad su bolesni i nemoćni pa nisu opasni. Ne vidim, trenutka da gospodin de Pevrac dođepo nas. Cantor je već sigurno stigao u Gouldsboro...Imaš li ti municije?207 On je svoju zalihu municije potrošio loveći uz put divljać da bi se prehranio. Ostalo mu je samo nešto baruta na dnu roga.Anđelika nabije pušku i stavi je pokraj sebe.Vladala je ubitaćna vrućina. Noćni povjetarac Sto je popuhivao s mora nije uspijevao raspršiti ćuvstvo pritiska.Po svom obićaju Anđelika se smjesti pod stablo pokraj svog bolesnika. Neki neobićan umor uskoro ju je poćeo svladavati i ona je teškom mukom držala otvorene oći.Dremljiva, na kraju se zagleda u polumjesec što je provirio iza oblaka dok se njegov dugi zlatni odraz rasprostirao u skokovima preko gomile raštrkanih otoka, preplavivši odjednom uspavani zaljev.„Ovo je moj mjesec", nejasno je mislila Anđelika, „uz njega postajem zaljubljena..."Osjećala se podatnijom u noćima kad se mjesec nadimao kao trouglasto jedro na obzorju.Poslije toga pade u dubok san. Sanjala je, strašna joj je mora pritLskala dušu: ćitava gomila ljudi ju je okružila, a ona im nije uspijevala razabrati lica jer su se izdvojili u crne sjene s ružićasto blistavim nebom u pozadini.Ona se naglo trgne. Ta ona i nije sanjala, imala je otvorene oći. Gomila ljudi ju je zaista okruživala. Vidjela je njihove mraćne i trome prilike kako se polako vrte oko nje. A nebo je bilo ružićsto jer je zora svitala nad Zaljevom Casco.Napola se uspravi. Vlastito joj se tijelo ćinilo teško kao od olova. Nesvjesno prijeđe rukom preko lica.Odjednom opazi Yanna na nekoliko koraka od sebe. Stajao je uspravno, oslonjen o jedno stablo. Bio je za nj ćvrsto vezan* a od bijesa je stisnuo zube.Zatim opazi Aristida Beaumarchanda kako sjedi podržavan od dvojice nepoznatih mornara. Drvoglav je halapljivo laptao sadržaj tek naćete boce ruma.— Hej, ljepotice — obrati joj se on keseći se — Sad ste vi u našim rukama.. , — Umukni, stari zvekane. Pravi pustolov koji

imalo do sebe drži neće nikada vrijeđati pobijeđenogneprijatelja... A nadasve ga neće vrijeđati ako jetaj neprijatelj lijepa gospođa.Anđelika podigne oći prema ćovjeku koji je to kazao. Izgledao je mlad, pristao, snažan. Svojim osmijehom i svojim pokretima podsjećao ju je na nekadašnje paževe.— Tko ste vi? — upita ga ona bezbojnim glasom.On skine svoj široki šešir ukrašen crvenim peromi ljubazno joj se pokloni.— Zovem se Franpois de ParssemDuv.Pošto se još jednom duboko poklonio stavi ruku na grudi i doda:— Ja sam zamjenik kapetana Zlatobradog.

208 1* Anđelika u Iskušenju vm 209 GLAVA XXIXTada ona primijeti brod usidren u dražici. Ispod samog rta.U prvi ćas ju je iznenadilo što je taj brod izgledao vrlo lijepo, mada je bio dosta kratak i već zastarjelog tipa, sa svoja dva kaštela, jednim na pramcu, a drugim na krmi kojih su se ukrasi živih boja iskrili pod zrakama izlazećeg sunca.Prije „karaka" nego linijski brod ... Karaka se blago ljuljala. Jedan se ćamac odvoji od njene palube i spusti se na mirnu površinu vode u kojoj se odraz sidrenog lanca lomio u oštrom kutu...— Ha! Ha! Kako se fino spava kad se ćovjeknajede juhe od kornjaće — kesio se Hijacint — bašfino kad joj se uz to nadoda malko neke tvari...Trebalo se malo poslužiti nekom od vaših boćica...Anđelika se odjednom sasvim razbudi. Sve joj je bilo jasno. Gipkim pokretom bedara zapanjujućom se brzinom baci na Beaumarchanda, zsrabi ga za ramena i uze tresti njime kao stablom šljive.— Bijednice! Sašila sam ti drobinu, a ti si meprodao Zlatobradom!Jedva su je ćetvorica uspjela otrgnuti Od njega. Pošteno ga je stresla te je ćovo poput lojanice bio blijed, a hladni ga je znoj probio.— Svi će mi šavovi popucati! — kmećao je prihvativši se rukama za trbuh.— Crkni, gade! — poviće Anđelika bijesno.210 — Ćvrsto je drš'te — preklinjao je Zgubidrob

jeste li vidjeli kako se na mene bacila? Žena koja

je kadra ovako postupati s jednim bolesnikom, ne zaslužuje milost.— Idiote! — odreže Anđelika.Odlućnim pokretom kojemu se nitko ne usprotivi ona se oslobodi ruku što su je držale.— Dolje šape!Zadihana promatrala je Zgubidroha strasnim pogledom. On se sav uvukao u sebe.Odvratno je izgledao skupivši se u svoje prnje isuviše široke za njegovo omršavjelo tijelo.— Vi ste odvratan mali majmun — dobaci muona prezirno — najpodliji stvor koji sam ti životuikad srela. S užitkom bi vam pljunula u gubicu...— Oduzmite joj bodež — preklinjao ja.— Neka mi se netko samo približi — povićeAnđelika i ustukne s bodežom u ruci.Ljudi koji su je okruživali, gledali su je kao okamenjeni. Ćinilo im se da pred sobom vide sablast sa svjetlucavom kosom koju je grćio vjetar, sa zelenim i blijedim oćima u kojima kao da se odražavalo prelivanje mora.— Gospođo — reće vrlo ljubazno gospođin deParssempuv — treba da mi predate svoje oružje.— Dođite po nj!— Ćuvaj se, porućnice! — poviće Aristid, — Majstor je ona u baratanju nožem. S njim mi je rasporila trbuh.— Tresnula nam je košnicu o glavu — primetigusar Hijacint koji se oprezno držao po strani —tako da su nam glave još otećene kao bundeve.Na te rijeći svi prasnuse u smijeh,— Sta! Opasna je ona! — zaurla Hijacint uvrijeđen općim smijehom. — Ta žena je prava prav-cata vještica, svi to dobro znate. Prića se o tome nasva usta u Zaljevu.M* 211 L Ljudi se stadoše još jaće smijati.Anđelika primijeti da je većina došljaka vrlo malo cijenila lupeže i dezertere koji su je tako podlo izrućili Zlatobradom.Pretvarala se kao da je ne zanimaju kukave lićnosti stoga se okrene prema porućniku Parssempuvu, Francuzu i vjerojatno plemiću.— Kako su me mogli ovako izdati? — upita gaona prišavši mu nehajno. — Ovaj gad ovdje bio jestrašno ranjen, a ni drugi nisu bili u boljem stanju.Mi smo bez prestanka motrili na njih. Kako su vasmogli obavijestiti da se nalazim ovdje?— Marttnez nas je obavijestio — odgovori jojmladić. — Vidjeli smo ga kad je stigao u zaljev otoka

gdje smo se bili smjestili da oćistimo brod.Martinez, peti lupež koji je otplovio s Cantorom i Englezima? Drug ostalih lupeža kojega su se naumili riješiti prije no što napuste Zaljev Casco. Prema tome, tom lukavom prikanu nije bilo teško nagovoriti Cantora i Engleze da ga iskrcaju na obalu otoka gdje su se, što je on vrlo dobro znao, odmarali njihovi nekadašnji drugovi popravljajući pri tom brod.Donoseći Zlatobradom vijest da je groficu de Peyrac bez po muke mogao zarobiti na. nekoliko milja od tog mjesta, pobunjenik je bio siguran da će biti vrlo dobro primljen.A za sve to vrijeme Anđelika se trudila da izlijeći i ozdravi onog opakog ćbvuljka koji je. mada je bio na umoru, imao dovoljno daha da, prije Mar-•tinezova odlaska, pripremi ovo izdajstvo, ovaj udarac u leđa kojega je ona postala žrtvom.Yannov im dolazak nije odgovarao, ali on je, na žalost, bio sam.Oni su, bez sumnje, bili daljinskim signalima obaviješteni od svojih drugova o njihovu dolasku, te su sinoć usuli u juhu neko uspavljujuće sredstvo.Ogledala se oko sebe. Gdje li su bili Adhemar; stara Indijanka, ćetvorica Engleza koja su ostala ži-212 va u onom pokolju u Brunchwick-Fallsu? Po velikoj zbrci dolje na žalu, pretpostavila je da su ih, možda, već odveli na brod kao zatvorenike.A Piksarett? Oćima ga potraži u šumi, ali šuma •je bila neprobojna, nepokretna, bespomoćna. Ispred nje more, obzorje zatvoreno lakom plavićastom izmaglicom, ulaz u malu dražicu ispod Rta Maquoit, u kojoj se ljuljuškao šareni brod, gdje se blijeda rumen zore, malo-pomalo pretvarala u dnevnu svjetlost.Anđelika se sasvim primirila. Mozak joj je groznićavo radio. Pitala se da li je bolje za nju što je pala u ruke francuskim gusarima. Polovica gusara u Caraibima pripadali su francuskoj, a polovica eng-' leskoj narodnosti. Englezi je, možda, ne bi bili ni dirnuli, već bi je pustili na njenoj litici, ali je sa svojim zemljacima bar mogla da izmijeni koju rijeć.Taj Zlatobradi! Do vraga! On je htio rat. Nema sumnje, on ju je zarobio da bi se njom poslužio kao taocem protiv Joffreva de Pevraca! Neka! Cut će je već! Požalit će on gorko njenu otmicu... Ma kojem soju ljudi pripadao taj ćovjek, ona mu se mora nametnuti.Zlatobradi! Ime koje izaziva strah, jedno ime koje kao da želi kazati „Gledaj me", ime hvalisavca koji vjeruje da prerušavanje ćini ćovjeka ćovjekom ... ! Taj sigurno nije previše lukav! Ali vjerojatno uljudniji i pristupaćniji od većine njegovih drugova.Anđelika je spazila da je posada broda što ju je okruživala bila odjevena u ćista odijela, što baš nije bila osobina gusarskih brodova, i baš to u njoj izazove misao da će, možda, biti moguće sporazumjeti se s njihovim gospodarom. Sigurno, bili su odjeveni u upadljivu i šarenu odjeću, kao većina pomoraca koji su slobodnih svih veza i ćesto džepova punih zlata, živjeli na velikoj nozi te nisu mogli odoljeti želji a da se ne šepure kao paunovi. U svakom Ćovjeku drijema tašti djećak. Ali u njihovu držanju nije bilo ni213

traga neurednosti i razvratu, te oma shvati zašto onu petoricu prikana najgore vrste, što ih je ona pobrala, zašto su ih kao nepoželjne napustili na pustoj obali.

Sve je to Anđelika zapazila u tren oka. To joj je bilo dovoljno da joj srce poćne normalno kucati i da stvori odluku.— Vaš kapetan, taj Zlatobradi, gdje je on?—- Baš dolazi prema nama, gospođo. 214 GLAVA XXXFrancois de Parssempuv pokaže rukom na ćamac koji se bijaše odvojio od broda i poćeo se primicati tjeran zaveslajima.Naprijed na pramcu ćamca stajao je ćovjek go* lema rasta. Gledan protiv svjetla doimao se kao tamna i gorostasna prilika i crte mu se lica nisu mogle razaznati mada se naslućivalo da je bradat i obrasao kosom poput kakvog Vikinga. Naime ćitavu glavu mu jp okruživala mala aureola, blistava i nakostriješena. Na sebi je imao kaput s rukavima širokih revera na kojima su širiti bili zlatom izvezeni. Za širokim mu je pojasom bilo zataknuto oružie, a na nogama je imao jahaće ćizme koie su mu sezale do pola bedara istićući na upadliiv naćin njewve noge koie su izgledale kao dva snažna sturm. Takav, s iskrićavom pozadinom zaljeva, on je Anđeliki izgledao pravim gorostasom.Kad je ćamac prispio na par dužina od žala, on odlućno stavi na glavu veliki šešir ukrašen žutim i zelenim perjem papiga koji je dotle držao u ruciOsjećaj straha ponovo prostruji Anđplikom. Da li će taj kapetan biti grublji i bezobzirniji od svoje uljudne posade?Iskoristivši trenutak dok su svi pogledi bili uprti prema pridošlici, ona .se nporimjetno približila Yannu koii je bio vezan za .stablo.— Budi spreman — šapnu mu ona. — Svojim ću nožem presjeći konopac kojim su te vezali. Kad215 se Zlatobradi iskrca na obalu, svi će pogledi biti uprti prema njemu i svi će mu poći u susret. Ti tada bježi što te noge nose u šumu ... Trći... ! Trći...! Idi k gospodinu de Pevracu i reci mu da se za mene ne zabrinjava previše. Pokušat ću zadržati ovog gusara li ovim krajevima dok mi pomoć ne stigne...Govorila mu je na indijanskom jeziku. Netremice je gledala prema ćamcu i gotovo nije micala usnama.Zlatobradi je bio ćovjek kojega su se plašili njegovi liudi. ali je uza sve to imao veliki utjecaj na njih. Ćinjenica je da su svi pratili oćima njegovo približavanje i nastojali popraviti svoj položaj da bi ga bolje vidjeli.U trenutku kad je on sišao u vodu i krenuo prema žalu svojim tromim i teškim korakom, Anđe-likin bodež klizne iza stabla između Yannovih zglavaka. Jednim jedinim potezom noža, konopac je bio rasjećen.U potpunoj tišini u kojoj se iznenadan krik galebova žestoko zaorio u njenu trenutaćnu tjeskobu, gusar je stupao prema rtu.Da bi druge što dalje odvukla od Yanna, Anđelika odvažno pođe naprijed.Yann je pojurio kao zec, preskakao je grmove, preskakivao rupe i jaruge, provlaćio se između stabala borova, penjao se uz litice, penjući se malo-po-malo. Ravnajući se prema

svjetlosti zaljeva, između stabala, zaokružio je obalom i na kraju se našao s druge strane fjorda.Zaustavio se, siguran da ga nitko ne progoni. Potom, došavši do daha, primakne se rubu litice da iz-vidi okoliš.S mjesta gdje se nalazio, vidio je ćitav zaljev, brod na sidrištu, žalo puno svijeta.On oćima potraži gospođu de Pevrao.Ne primijetivši je, još se više nagne, ćvrsto se primi za korijen zakržljalog stabla što je rastao na krajnjem rubu litice. li 1 tada je on vidio ... ON JE VIDIO ...Donja vilica mu se objesila, oći mu gotovo ispadose iz oćnih duplji. Yann, mornar, koji je koješta vidio u svom psećem životu, osjeti kako se u njemu sve ruši kao pod udarom neke jezive katastrofe.Zlatobradi je bio dolje na žalu i u svom je zagrljaju držao jednu ženu.2enu koja je prema njemu podigla svoje preob-raženo lice.A ta žena, to je bila ona, ONA, supruga grofa de Pevraca!Okruženi ljudima, nepokretnim i gotovo isto tako zapanjenim kao što je bio i Yann na svojoj litici, Zlatobradi i Anđelika su se gledali, stiskali su se i grlili kao ludi pred svim onim oćima, kao ljubavnici koji su se ponovo našli — KAO LJUBAVNICI KOJI SU SE PONOVO NAŠLI!

216 217 GLAVA XXXI— Coline! — poviće ona.U polusjeni brodske kabine u koju je bijaše smjestio bilo je svježe. Kroz otvorene prozore kaštela na krmi vidjelo se kako se iskri zaljev i kako se u moru obrazuju obrisi jednog otoka.Brod je bio usidren.Tih i ukroćen u dnevnoj priped, lako i sanjalaćki se pokretao, osim buke što ju je stvaralo zapljuskivan je sitnih valova o trup broda, nikakve druge nije bilo ćuti. Ćinilo se da je „Marijino srce" odjedared ¦ostalo bez svoje posade, da nije u svojoj utrobi saćuvao nikog drugog osim ta dva bića što ih je Usud tako surovo suoćio.— Coline! Coline! — ponovi ona još jednom sa-njalaćkim tonom.Poluotvorenih usana Anđelika ga je promatrala. Još ne bijaše došla k sebi od silnog uzbuđenja, od iznenađenja, od straha i intenzivnog osjećaja sreće, od jsvih tih ćuvstava što ih je osjetila kad joj se odjednom ućinilo da je prepoznala, da je nazrijela... pa da... ona široka ramena, onaj plavi pogled, kad je zapazila onaj neopisivi izraz, onaj srh što ga je prožimao. Potrćala je prema njemu.

— Coline! Coline! Prijatelju moj iz pustinje!U uskom prostoru kabine gorostasna prilika ćovjeka kojega su svi zvali Zlatobradim, ispunjala je ćitav prostor.218 On je pred njom stajao uspravan, nijem. Bilo je vrlo vruće. Tada je on skinuo svoj opasać i stavio ga na stol. Potom je skinuo i svoj kaput. Za opasaćem su mu bili zataknuta tri pištolja i jedna sjekira. Ona se sjeti boli što joj je prićinio ćitav taj arsenal kad ju je stegnuo u zagrljaj, ali se on u isto vrijeme sagnuo prema njoj, spojio svoje usne s njenim što je u njoj izazvalo spontani, žestok i božanstven užitak.Sad kad se stišalo ono silovito uzbuđenje prvog trenutka, hladnijim je oćima promatrala gusara i ono što je on postao i bilo joj je žao što se prepustila zanosu koji ju je bacio u njegov zagrljaj.Bijeli ovratnik njegove košulje raskopćane na snažnim grudima te zasukani rukavi na snažnim mišicama razbili su svojom sirovom bjelinom jedva pod-nosiv pritisak polumraka.Posljednji put ga je vidjela u Ceuti, španjolskom gradiću na saracenskom tlu.To se zbilo prije ćetiri, a ne prije pet godina kao što je u prvom trenutku mislila. Sad su se, eto, sreli, •u Americi.Anđelika je dolazila k sebi, hvatala je korak sa stvarnošću. Tog je jutra u nemirom napetoj zori ćekala Zlatobradog, opasnog gusara, neprijatelja. Odjednom opazi kako prema njoj dolazi Colin. m'en drug, njen prijatelj... njen nekadašnji ljubavnik. Strašnog li i nevjerojatnog li iznenađenja!Ipak je to bila stvarnost. Pomalo luda, ali ipak Vjerodostojna. Nije li suđeno svim pustolovima i mornarima svijeta da se susreću na svim taćkama zemaljske kugle do kojih dopiru brodovi na svojim lutanjima!Slućaj kojemu se ni u snu nije nadala stavio ju je licem u lice s onim s kojim je pobjegla iz Mique-neza, s kojim je umakia iz barbarskog carstva... i to na potpv.no drugom kraju zemlje pošto je svaki od njih dvojice ćetiri godine živio svojim životom.Njegova visoka i šutljiva prilika, slićna, ali i razlićita od one koja joj je ostala u sjećanju kao da joj219 je još jasnije, još zgusnutije predoćila stvarnost prošlih godina koje su, ćinilo se, ispunjale uski prostor kabine mutnom i pomalo blatnjavom vodom što ih je razdvajala. Sad su se udaljavali jedno od drugog, lomeći i vrijeme i prostor. Vrijeme je dobivalo svoj oblika dobivalo je svoje opipljive razmjere.Anđelika nasloni bradu na svoje ruke i pokuša se osmjehnuti da bi raspršila uzbuđenost što joj je obraze oblijevala crvenilom i od koje su joj oći isu-više postajale sjajne.— Tebe sam ja dakle — reće ona... i odmah se ispravi — vas sam ja, dakle, danas, dragi moj Co-line, zatekla u spodobi Zlatobradog o kojemu sam toliko toga ćula... Lagala bih kad bih kazala da sam se tome nadala... Ni u snu mi to nije padalo na pamet...Prekine se jer se on bijaše pomaknuo.On privuće jedan stoćić i sjedne joj sućelice, s druge strane stola, prekrstivši ruke na prsima, nagnut naprijed, uvukavši plavu malko u ramena. Promatrao ju ie svojim svijetlim, svoiim plavim i sa-njalaćkim oćima a da ni trepnuo nije.

Pod njegovim ispitljivim pogledom ona nije znala što bi kazala, svjesna da je on tražio i ponovo nalazio svaki njen izraz, kao što je i ona u njegovim oplijenim crtama obraslim plavom bradom, u njegovu Širokom će*u koje su poprijećile tri jasne bore slićne ožiljcima ispod njegove normanske kuštrave kose, ponovo našla, jedva nešto izmijenjeno, lice prijateljsko, blisko, ljubljeno lice koje ju je ispunjalo mirom ... To je, nema sumnje, bila samo iluzija. 7ar. on nije svoje ruke tokom proteklih godina uprljao zloćinom?Ona se, međutim, nije mogla svladati a rta ga ne vidi takvim kakvim je izgledao kad se nad njom nagnuo, nad njom koja je sva drhtala od straha. A sad pod njegovim prodornim pogledom, bila je svjesna toga da mu je pokazivala svoje lice onakvo kakvo je uistinu bilo da je svjetlost što je prodirala kroz otvorene prozore prelila sjajnim odbljesrima njene sedefaste kose, bila je svjesna da ne mora skrivati svojih crta lica, na kojima se isticao ponos i sloooda volje, kraljevski izraz što im ga je zrelost utonula, i da su njene crte sad bile ćišće, da je bilo više sklada u kostima lica, nosa, više u obrvama, u krivulji njenih usana, više sjene i tajnovitosti u pogledu joj zelenom kao morske dubine i u savršenstvu ćitava njenog bivstva što je izbijalo iz nje i što do ludila bijaše zanijelo Pont-Brianda.

220 221 GLAVA XXXIIOn otvori usta i reće:— Ovo je nevjerojatno! Vi ste još ljepši no štoste mi u sjećanju ostali.A zatim nastavi prisjećajući se:— Samo Bog zna sve muke što sam Bi proživiomisleći na vas!Anđelika odmahne glavom kao da odriće vrijednost njegovim rijećima.— Zar je veliko ćudo što sam ljepša danas nošto sam bila onda? Ta onda sam bila bijedna olupina... Kose su mi posijedile, gledajte.On kimne glavom.— Sjećam se... Poćele su vam sijediti dok smobježali pustinjom ... Suviše boli... Suviše pretrpljenih patnji... Jadno dijete! Jadno i hrabro...!Prepoznala je njegov glas po jedva zamjetnom seljaćkom naglasku i onaj duboki ton t> kojemu se osjećalo oćinsko maženje što ju je nekad silno uzbuđivalo. Htjela se pošto-poto osloboditi tog uzbuđenja i nikako nije uspijevala naći prikladne rijećiKad je tada dodirnula svojom rukom, pomalo pat-nićkom ljupkošću; njegovo ćelo- da bi mu & njega odstranila sjajnu kosu, on duboko uzdahnaAnđelika je htjela taj događaj propratiti šalom, htjela je govoriti, smijati se, međutim osjećala je kako njegov pogled prodire u nju, kako je plijeni i paralizira.

222 On je uvijek bio ozbiljan.i nije se rado smijao. A sada je izgledao još ozbiljniji, pritisnut beskrajnom ¦ravnodušnošću iza koje se, možda, krila tuga ili neko lukavstvo.— Tako dakle, vi ste. znali da sam ja suprugagrofa de Pevraca? — progovori ona da bi razbila šutnju.— Dakako da sam znao... Stoga sam i došaoovamo. Da bih vas zarobio jer moram jedan raćunizravnati s gospodarom Gouldsboroa, grofom de Pey-lacom.Odjednom se osmijeh pojavi na njesovu licu i njegove tvrde crte ublaži prostodušnom blagošću.— Ali lagao bih kad bih ustvrdio da sam znaoda ću pod tim imenom pronaći vas — reće on ugledavši se na nju. — A baš vi ste bili tu. vi, već godinama san svih moiih dana i svih mojih noći.Anđelika je gubila tlo pod nogama. Zapazila je da su posliednii dani što ih je provela na samom rtu jednog poluotoćića, bijenog vjetrovima u uzaludnom, ćekanju pomoći, iscrpili njenu snaeu i ona se sadanašla u položaju da se brani od'- jednog iskušenjaJednog iskušenja... kojemu nije mogla odolieti!— Ali vi ste postali Zlatobradi — poviće ona kaoda se brani od sebe same. — Vi više niste Cplin Pa-turel... Vi ste se pretvorili u zloćinca...On ni da bi okom trepnuo. —» Ja sam postao gusar u kraljevo ime i moje su punomoći u tom pogledu sasvim u redu.— Je li istina da ste vi izložili fratre topovimaprilikom osvaianja Portobella?-— Hm! Drugaćije je to bilo. Te fratre je guverner poslao nama u susret. Oni su mislili da će nas svojim krunicama nagovoriti na nagodbu, ali izdajstvo, ostaje uvijek izdajstvo, VA prerušili ga vi u svilu i kadifu. Mi smo pošli na Portobello da pobijedimo Španjolce i mi smo ih pobijedili. Spaniolci nisu kao mi, ljudi sa sjevera. Nikad oni neće biti kao mi. U niihovim žilama ima previše maurske krvi... Na kraju, to nije sve... Meni se gadi njihova okrutnost223 ikoju vrše u Kristovo ime. Onog dana kad smo mi natjerali fratre da pođu pred nama, deset lomaća je gorjelo po brežuljcima. Ti pobožni fratri su naredili da ih se potpali. Te lomaće su bile žrtve za pobjedu. Stotine Indijanaca je gorjelo na njima ili zato što nisu htjeli raditi u zlatnim rudnicima ili se nisu htjeli obratiti ... Okrutniji su od Maura, a grabežljiviji od kršćana, to su vam Španjolci! Jeziva mješavina grabežljivih lupeža i fanatika... Ne, mene ne peće savjest što sam te fratre potjerao ispred svojih ljudi prema Portobellu. Istina je, treba da vam priznam, zlato moje, da više nisam onako dobar kršćanin kakav sam nekad bio... Kad sam napustio Ceutu na Bonnaven-¦turi, ja sam najprije otplovio u Istoćnu Indiju. Jednom sam prilikom spasio kćerku Velikog Mogola1

koju bijahu zarobili gusari, što mi je donijelo veliko bogatstvo. Taj azijski princ mi se na taj naćin htio odužiti. Tada sam preko pacifićkih otoka dospio u Peru, zatim u Novu Grenadu i na kraju na Antile. Pošto sam ratovao pod zapovjedništvom velikog engleskog kapetana Morgana protiv Španjolaca — s njim sam ćak i u Panami bio — dospio sam s njim na Jamaiku gdje je on sada guverner. S onim što mi je dao Veliki Mogol i sa plijenom do kojega sam došao ratujući pod Morganom, naoružao sam jedan brod i otisnuo se u gusarenje. To je bilo prošle godine. Jest, priznajem da sam poslije Maroka prestao biti dobrim kršćaninom. Više se nisam mogao moliti do Blaženoj djevici, i to zato što je ona bila žena i što me je njen lik podsjećao na vas. Znam da sve to nije nimalo dobro, ali sam osjećao da je Djevićino srce bilo milostivo prema jadnim ljudima, da ona sve shvaća, a osobito te stvari. Eto, to je bio uzrok zbog kojega sam, kad sam postao gospodar jednog broda, taj brod nazvao „Marijino srce".On polako skine svoje kožnate rukavice i pruži prema njoj preko stola svoje dvije gole ruke, otvorenih dlanova.1 Mongolska dinastija koja je vladala Istoćnom Indijom dok je nisu Englezi osvojili.224 — Pogledajte — (reće — prepoznajete li ožiljke odĆavala? Još uvijek su tu...Netremice ga je gledala dok je govorio i sad obori pogled i prepozna ljubićaste ožiljke, posljedice pribijanja na križ. Jednoga dana, u Mekenešu, sultan Mula Ismail je naredio da ga zakuju na Nova vrata, na ulazu u grad. Ako tada nije umro, znaći da ništa nije moglo slomiti Colina Paturela, kralja robova.— Među pomorcima se bila proširila navika dame zovu Raspetim — nastavio je pripovijedanje. —Zaprijetio sarn da ću ubiti onoga tko me timimenom nazove i naredio sam da mi se naprave rukavice. Znao sam da sam nedostojan tog svetog imena.Ipak, nisam nikakav zloćinac. Jedino ćovjek pomorackoji je zahvaljujući neprestanim borbama i pljaćkiuspio postati svoj vlastiti gospodar ... Postati slobodan, dakako. Jedino mi znamo da je sloboda draža odživota.Dugo je govorio.Anđelikino se srce poćelo smirivati Bila mu je zahvalna što joj je omogućio da dođe k sebi. Sad joj se ćmUo da u unutrašnjost kabine ne prodire onako pasja vrućina kao prije.— Svoj vlastiti gospodar — ponovi Colin. — Poslije dvadeset godina provedenih u ropstvu i mnogihdrugih služeći pod zapovjedništvom kapetana koji nisuzavrijedili ni konopac da ih se objesi, to zaista možeobradovati ćovjećje srce.On svoje ruke pruži prema Anđelikinim. Okružio ih je, ali ih ne dotaće.— Sjećaš li se — reće — sjećaš li se još Mique-neza?Ona odmahne glavom i povuće svoje ruke slijedeći pogledom njihov pokret povlaćenja gotovo protiv svoje volje.

— Ne, više se gotovo nićega ne sjećam, neću dase sjećam. Sad je sve drugaćije. Tu smo^ u drugojzemlji, Coline, a ja sam žena grofa de Peyraca...22515 AnđeUka u iskušenju vm L — Da, da, znam, već ste mi to rekli — odgovori on malko se osmjehnuvši.Međutim, ona je dobro vidjela da za njega njene rijeći nemaju nikakva znaćenja, da će ona u njegovim oćima zauvijek ostati usamljena i progonjena robinja koju je on nekoć uzeo pod svoju zaštitu, da je ona za nj bila i ostala njegov drug u bjekstvu, ljubljeno dijete pustinje što ga je on nosio na svojim leđima i žena koju je on obljubio na onom istom kamenitom Rifu da bi uživao u njoj i u ljubavnim uzicama što mu ih je ona pružala.Iznenada se sjeti da je u svojoj utrobi nosila Co-linovo dijete i nešto je pri tom sjećanju presijeće, ugrize je kao bol što ju je osjetila Ikad se taj njegov plod otkinuo od nje.Vjeđe joj se spustiše na oći a glava joj i protiv volje klone u stranu. U sjećanju joj iskrsne ludo kotrljanje koćije kojom je, kao kraljeva zarobljenica, putovala cestama Francuske, iskrsne joj nezgoda, strahovit udarac, bol, a zatim krv koja je iz nje poćela teći... Bilo je to u vrijeme kad su je svi bili napustili. Sjetivši se iznenada svega toga, preplašeno se pitala kako je uspjela umaknuti kraljevom gonjenju i poćeti novi život. Sve joj se to ćinilo bezumnim.Ćovjek što ju je promatrao vidio je kako je preko njena potresnog lica preletjela sjena boli i užasa nikad nikome otkrivenog... nikad nikome priznatog. Te potajne boli žene što ih je ona nosila u svom srcu, ljudi ne mogu shvatiti.U rumenoj svjetlosti sunca, pozlaćeno Anđeliki-no lice preko ćijih su obraza trepavice bacale dugu sjenku, njeno lice nadzemaljske ljepote osvježi u njemu divna sjećanja koja su ga poslije danima i noćima mućila, sjećanja na ženu usnulu na njegovim grudima ili kako se lomi od sladostrašća među njegovim rukama.Pođignuvši se napola iza stola, on se u zanosu sagne nad njom i upita je:— Sta je mom malom janjetu? Da nisi bolesna? — Nije ništa — odgovori ona slabim glasom.Izmijenjeni i mukli Colinov glas, slićan onomdavnom glasu u pustinja, presijeće je s kraja na kraj, i izazva u njoj nježniji pokret, kao što bi ga moglo izazvati dijete oživjevši u njenoj utrobi. Prepoznala je uzbuđenost što je njom ovladala, slatki val putene želje kojim ju je preplavilo prisustvo ovog ćovjeka usprkos njoj samoj.— Tako sam umorna — prošaputa. — Svi onidani provedeni na obali u ćekanju, u njegovanju onoggada... kako li se ono zvao?Ona nervozno prijeđe dlanovima svojih ruiku preko ćela, preko obraza izbjegavajući da ga pogleda.On se odjedared digne, obiđe stol i zaustavi se ispred nje. Ćinio joj se ogromnim pod niskim stropom krmnice. Herkulska leđa, same kosti i mišići, tog najsnažnijeg roba Mule Ismaila ispunila su se mesom u tofcu posljednjih godina plovidbe te je taj gorostas kojega

ništa nije moglo oboriti ili slomiti izgledao kao pravi div, širokih ramena, krupnog i snažnog vrata, bikovskog ćela i grudi poput bedema širokih.— Odmaraj se — reće joj nježno — naredit ćuda ti se donese svježe piće. Treba da se odmoriš. Poslije će već biti bolje, te ćemo se naprićati.Govorio je mirnim i sigurnim glasom koji je smirivao, rastakao njenu tjeskobu. Ali njoj sine da je on stvorio ćvrstu odluku te ga pogleda gotovo molećivim izrazom u oćima.On zadrhta, a vilice mu se stisnu.Nadala se da će otići, umjesto toga on se sagne. Ona osjeti na svom gležnju toplinu njegove ruke iz ćijeg stiska ništa nije moglo umaći. On prstima podigne rub njene haljine i ogoli joj koljeno. Pri tom se ukaže sedefasta bjelina njene noge na kojoj se svila modrikasta brazda nekadašnjeg ožiljka.— Još je tu — poviće on suzdržavajući svoj zanos — još uvijek je tu onaj ožiljak od ujeda zmije.Sagnuvši se, naglo i sa žarom položi usne na ranjeno mjesto.

226 15« 227 Gotovo odmah poslije toga on je napusti i na kraju se udalji se pošto ju je još jednom požudno pogledao.Ostala je sama, ali je na nekadašnjoj "rani što ju je Colin nožem prouzroćio da bi je spasio od zmijina ujeda, sada je osjećala vrelinu njegova poljupca. Osim toga, zglavak joj je još uvijek stezao stisak njegovih prstiju poput željezne ogrlice.Promatrala je kako njihovi ružieastocrveni tragovi polako išćezavaju.Uvijek je bio takav. Taj ćovjek blag, miran, velikodušan, taj ćovjek nije bio svjestan svoje snage! Oh ju je ćesto, -pod dojmom svojih ćuvstava, naprosto mrcvario, a za vrijeme ljubavnih zagrljaja on ju je ponekad ^nao tako prestrašiti da je jauknula. Među njegovim rukama osjećala se tako slabom i krhkom da ju je on iz nepažnje mogao slomiti. U trenucima tih nehotićnih nasilja on je preklinjao: „Oprostite mi... ja sam grubijan, zar ne? Kaži mi, ali kaži mi zaboga" ... A ona se smijala i u smijehu mu odgovarala: JKafeav grubijan, zar nisi osjetio da si me ućinio sretnom..."Žestoko drhtanje zgrabi Anđeliku i ona se ushoda uzduž i poprijeko uske kabine a da uopće nije mogla svladati svoju tjeskobu. Mućila ju je vrućina, a svjetlost sumraka je bivala naranćasta1, sumporu slićna.¦Haljina joj se lijepila o lopatice i ona osjeti gotovo neodoljivu potrebu da piromijeni rublje na sebi i da se okupa u svježoj vodi.Iznenađena na spavanju tog jutra dolaskom gusar^ pala je u njihovo ropstvo bosih nogu, a bosonoga je sišla prema žalu gdje ju je ćekao Zlatobradi. Oh! kako ju je strašno stisnuo u svoj zagrljaj, a sad Je još uvijek bila bosa i tako bosa hodala po kabini. Pođe prema prozoru, zabaci svoju kosu da bi udahnula malo morskog zraka, ali i napolju je zrak bio

težak i sparan. Do tiosnica joj dopre vonj rastopljenog ka-Imana. Mornari su popravljali i muljali brod ... S osjećajem potištenosti mislila je o slućaju koji ju je bacio u ruke ljubavnika iz prošlosti koji je u njenu228 srcu ostao u tako živom sjećanju a da ona toga nije bila svjesna. I kao kakva pilima ponovo je preplavi val strasti sjetivši se njegova dubokog gl&sa: „Sta je mom janjetu? Da nisi bolesna... ?"Rijeći jednostavne, međutim rijeći koje su uvijek na nju ostavljale dubok dojam, isto tako kao i njegovo sladostrašće primitivno, ali potpuno i silovito tako da ga je ona više podnosila no što ga je s njim dijelila.Vraćali su' joj se u sjećanje strasni zanosi nor-manskog gorostasa, zanosi suzdiržljivi dok u njenim oćima ne bi proćitao da pristaje da udovolji njegovoj želji, vraćala su se ta sjećanja i prožimala je tako snažno da je gubila dah. Vraćala su se zaboravljena uzbuđenja, siloviti užici zaboravljenih zagrljaja u pustinji.On je uvijek bio strahovit© nestrpljiv da je uzme, da je odmah uzme. Polegao bi je na pijesak i odmah se zario u nju. Bez rijeći, bez milovanja. Uza sve to, nju nikad nije povrijedilo njegovo ponašanje. Ona bi pri svakom pritisku njegovih snažnih križa, pri tim neumitnim osvajanjima, osjetila zanos njegove nevjerojatne snage, ali u isto vrijeme i vedre i velikodušne, golemi, gotovo mistićni poklon ćitava njegovog bića.Možda mu nije bilo do nje, već do samog ljubavnog ćina.-Do zanosne ljubavne svetkovine, svećane žrtve, spajanja, sreće što je ljubav pruža ljudima na zemlji.Je li bila svetogrdna misao da se Oolin Patarel predavao ljubavnom užitku kao i svim drugim, stvarima, ispunjen vjerom, štovanjem, snagom i sflovi-tošću... ?Njegovi su zagrljaji bili ponekad tako snažni da joj se ćinilo da će ispustiti dušu, a ona je bila tako slaba i izgladnjela u iscrpljenu tijelu da nije bila u stanju podnijeti zanose tah zagrljaja i na njih Uzvratiti. Uza sve to, ti su zagrljaji u njoj probudili uzbudljivu radost potćinjavanja, svijest da ona nije. ništa, ništa drugo do krćag iz kojega je om gasio svoju žeđ, do sredstvo koje je izazivalo njegovu radost^ ck> 3i tijelo229 Li naposljetku, tijelo žene, prepušteno i zaboravljeno pod njim iz kojega je on izvlaćio svoje vansebne ekstaze.Odricanje, pregaranje iz kojega je odmah, u ne-predvidivom blijesku, izbijala nagrada, tog trenutka u kojem se retspadala svijest, kad se muški napad primicao svom vrhuncu i trzao je iz ništavila, to ju je odricanje vraćalo životu uz brik buđenja, uz krik obnavljanja, koji je izbijao iz ćitava joj bića što se svijalo u praiskonskom grću.Tih se nezadrživih trzaja sjećala kao zaslijeplju-jućeg vala koji se poput bujice razlijevao preko njena polumrtvog tijela, ali uza sve to kadrog za užitak što ga život stvara.Kao sto pupoljak iznenada izbija iz biljke pod utjecajem proljetne topline.Po tom zanosnom grću svoje utrobe postajala je svjesna snage života.— Ah! Ja sam još živa, ja sam još živa — ponavljala je tada.

Cimi se da ju je on svojom slijepom pohotom istrgamo iz sna smrti u koji bijaše utonula. Krv joj je u žilama brže kolala, a ona se divila dragocjenom ćudu i raširenim zjenicama promatrala Colinovo lice, sasvim blizo, plavih i bistrih zjenica kao svježa voda, usta zasjenjenih dlakama zlatne brade iz kojih ju je blago zapljuskivao njegov požudni dah.Da, Colin joj nije samo spasio život, on joj nije samo pomogao da nadživi, već joj je vratio život i radost što joj život pruža. U stvari, zahvaljujući njemu, ona je smogla hrabrosti i snage da ponovo nađe svog muža i svoju djecu.Ah! Zašto su danas pokreti mora i šumovi struja, dok se plima uvlaćila u tjesnac, dozvali tolikom snagom priviđenja prošlosti? U šumama Wapassoua bila je sasvim zaboravila da je Colin postojao.— Treba da se izvućem iz svega ovoga — rećeona mućena strahom.' Potrći prema vratima i pokuša ih otvoriti. Bila su zasunom 2atvorena. Tada opazi na podu svoju putnu torbu, a na stolu služavnik s hranom: losos ispe-230 gen na žaru s klipom kuhanog kukuruza, salatu, a u jednoj ćaši kriške ćetruna i ušećerenog ananasa. Vino u boci je izgledalo dobro. Voda u vrću je bila svježa.Dok su se pred njom redale slike prošlosti netko je ušao unutra i sve to ostavio. Toliko je bila odsutna duhom da ništa nije primijetila.Uopće ne dodirnu jelo, jedino je ispila malko vode.Otvori svoju torbu. Utvrdivši da iz nje pola stvari nedostaje, razljuti se i odlući da će zamoliti Colina da pošalje na kopno one ništarije od svojih mornara da joj donesu ono što joj je pripadalo.On će joj ispuniti želju. On je bio njen rob. Jedino je do nje njemu bilo stalo. Shvatila je to onog istog trenutka kad su im se pogledi sreli i kad su se prepoznali.Na tom svijetu on je samo nju želio, još nju, uvijek samo nju. I eto život mu ju je vratio...Kako da od njega pobjegne? Kako da pobjegne od same sebe?Htjela je upravo šakom udariti vrata i bukom nekoga dozvati, ali se predomisli. Ne, ne želi ga više vidjeti, Colina. Sama pomisao na pogled kojim ju je promatrao bacao ju je u krajnje uzbuđenje, a to je nadilazilo njene snage.Ah! Kad bi Joffrey što prije došao po nju.— Samo da Yann požuri!Pogleda napolje. Dan je bio na izmaku. Sunce je zašlo iza naslage oblaka. U tom tmastom klupku sijevnula bi naćas munja izazvana toplinom. Ljuljanje broda na sidrištu postalo je življe.Anđelika skine svoju odjeću.Hladnu vodu iz vrća uze ljevati sebi za vrat i pusti da joj teće niz golo tijelo. Poslije toga se osjećala bolje. Navuće košulju od prozirnog lanenog platna. U maloj prostoriji koja se u međuvremenu smraćila, nestrpljivo je koraćala gore-dolje, slićna blijedoj i uzbuđenoj sjeni. Kratka košulja je djelovala ugodno i lako na njeno groznićavo tijelo. Oko golih nogu os-231 jetd ugodan dašak koji je najzad poćeo popuhivati, još nesiguran, ali koji je iznenada zabjelasao kreste valova prije no što je mlohavo pao.

„Oluja se sprema... Zbog toga je brod i ostao usidren umjesto da digne jedra", pomisli. „Colin predosjeća oluju."Dohvati s postelje komad platna od cica i uvije se U nj. Zatim se pruži po krevetu.Htjela je spavati.Bezbrojne su se misli sudarale u njenim moždanim vijugama. Zašto ju je Zlatobradi želio zarobiti? Kakve je on to papire imao koji su mu davali pravo na vlasništvo Gouldsboroa? Zašto je Joffrey nju, Anđe-liku, poslao u englesko naselje ... ? Ah! Kasnije! Kasnije će razmišljati o svemu tome!Odjekne mukla tutnjava grmljavine odbijajući se od blizog kopna. Slijedeća tutnjava odjeknula je sasvim u daljini.— Oluja bjesni vani, na otvorenom...Ljuljanja broda ju je zanašalo. Ona utone, u neku slatku obamrlost. Colin ... Nekoć... u pustinji...Ljubio ju je i milovao poslije, kad je ublažio neodoljivu glad svojih ćutila. Samo poslije toga ju. je milovao... Njihovi su poljupci bili slatki, spori, oprezni jer su im ispucane usne zbog suše i žege, ćesto krvarile... Ježur joj prođe ćitavim tijelom i ona se ukoći sjetivši se Colinovih suhih i ranjenih usana na svojima, kako joj te njegove usne lutaju tijelom,..Žestoko se okrene.Umorna i nervno sasvim iscrpljena naposljetku pade u duboki san.232 GLAVA XXXIII— Ne, Coline, ne to, preklinjem te, ne to... Ruke Zlatobradog, Colinove ruke isprepletene mi-Mćima silovito su je podigle u zrak i privukle k sebi. Pritisnuta uz njegova gola i tvrda prsa'ona osjeti kako su Colinovi prsti, među njenim dojkama, dohvatili okrajak njene košulje od prozirnog lana i povukli. Koprena se razdere bez po muke, od jednog, nećujnog poteza kao što se magla rašćini.Milujući je po križima, po bedrima Colinova ju je ruka prepozmavala. Njegova joj se ruka uvuće između nogu, tamo, na ono zaštićeno mjesto gdje put ima mekoću svile i klizaše dalje, naviše u milovanju kojemu nije bilo kraja.— Ne, Coline, ne to, preklinjem te... Preklinjem te!Oko nje duboku noć razbije mrkocrvena svjetlost. Ćovjek je postavio na stol, iza sebe jednu svijeću.Ali za Anđeliku, golu i klonulu među Colinovim rukama, svuda je vladala noć. On sam je predstavljao noć beskrajnu kao bezdan, neprozirni lik, nagnut nad njom. ogmuvši je svojom divljom i mraćnom strašću* I dok ju je držao uza se i uporno je milovao, ustima je pokušavao doseći njene usne koje mu je ona uskraćivala, prebacujući glavu s leva na desno u poslednjem pokušaju odbrane.— Mazo, mazo moja! — šaputao je pokušavajućije smiriti.233 L Nekad j'u je j'e tako od milja zvao. Naposljetku ju je uspio ukrotiti i ona osjeti kako. su se njegove meke i svježe usne okružene mlakom bodljikavošću brade, naposljetku spojile

s njenim. Potom je stajao potpuno nepokretan, stisnuvši joj svojim željeznim prstima šiju ne pokušavajući uopće probiti bedem njenih stisnutih usana. Malo-pomalo ¦ona je sama pokušavala pobuditi, uzbuditi, proniknuti tajnu njegovih muških usta koja se poput pećata bijahu .utisnula u njena trudeći se da ih oživi i požuri njihov odgovor. Najzad osjeti da su se nje-.gove usne napola rastvorile. Sad je i ona popustila potaknuta požudnim i nijemim poticanjem, natjerana iznenadnom glađu i prepusti se prisnom i tajanstvenom pritisku njegovih poljubaca.Zaćeo se nijemi i vrtoglavi dijalog, javila se želja nježnija i profinjenija od one koja teži drugaćijem posjedovanju. Isfcrsla je znatiželja bez žurbe, zahvalnost, priznanje, otkriće... Kresnuta iskra stalno se obnavljala uz pucketavu pratnju prenoseći u krvotok nježnost i rasplamsaju želju, sunćanom svjetlošću obasjavši misli. Prži ih vjećni dodir, žeđ nikad utažena, rajski okus ništavila, božanski nektar kojim se hrani glad i odgovor, odgovor svaki put nježniji, svaki put potpuniji dok tijelo proždirano strašću ne postane golema i nestrpljiva žrtva koja u ljubavnoj gozbi želi proslaviti obred spajanja.Colin je bez po muike prevrne i ona se nađe na krevetu, bez snage, kao zakovana za nj.— Ne, Coline... ! Oh, molim te, ljubavi moja,ne to, ne... Smiluj mi se ne mogu više... ne moguviše... izdržati.Colin svojim koljenima pokuša razmaknuti njene stisnute noge, htio ih je razdvojiti sigurnim pokretom, jednim jedinim udarcem lemeša, nemilosrdno.Odjedared iz nje provali krik:— Ne! Zamrzit ću te!Taj krik odbijanja iz Anđelike je provalio a da ga ona gotovo i nije ćula.— Za miloga Boga, zamrzit ću te, Coline!234 On se ukmiti kao da ga je grom udario. Taj krik se u njega zario poput oštrice noža.Prošao je beskoćani trenutak, trenutak ispunjen šutnjom. Trepetava svjetlost svijeće bacala je po zidu vjećnu sjenu ljudskih noći, nejasnu sjenu koja se uvijek nanovo složi od nastanka prve noći, sjenu ćovjeka i žene koji su se upustili u ljubavnu igru...Anđelika se pokretom križa oslobodi snažnog zagrljaja koji ju je bio potpuno zarobio i skoći dolje s kreveta hitro i kao da je poludjela. Pri tom napola prevrne stol, svijeća padne na pod i ugasi se.Anđelika je za sobom povukla šal od cica u koji se bijaše umotala, prije no što je usnula. Sva se tresući kao u groznici, ponovo se u nj umota. Udarajući se bolno ćas u jedan, ćas u drugi dio tijela, pokuša staviti stol kao prepreku između njega i sebe.Više ga nije vidjela jer je mrak u kabini bio potpun. Noć je vani bila bez mjesećine, noć oblaćna i nabijena ustajalom maglom.Predosjećala je da se Colin uspravio poput životinje spremajući se na skok.— Anđeliko! Anđeliko! — odjekne Colinov krik umraku. U tom se kriku osjećao ne samo žar nezado-voljene želje već i oćaj razdiran bolom.— Anđeliko!On ispruži ruke i posrćući pođe naprijed, ali udari o prevrnuti stol.— Šuti! — odgovori Anđelika tiho kroz stisnutezube. — Pusti me. Ne mogu ti se dati, Coline, ja sam

supruga grofa de Pevraca.— Pevrac! — otpuhne promuklim glasom Colin.Ona je imala dojam kao da će sad-na izdahnuti —Pevrac, taj ćovjek van zakona,- taj pustolov koji sepravi princorn, kraljem na obalama Akadije...— Ja sam njegova supruga!— Ti si se udala za nj kao što se udaju sve onekurve što se potucaju po Antilima... Zbog njegovazlata, zbog njegovih brodova, zbog dragulja kojimate je nakitio, zbog toga što te je nahranio... zar ne?Na kojoj te je litici pronašao... ? Pošla si u potragu235 za bogatim gusarom ... ? Šta? On te je obasuo smaragdima i biserima... dakako! Reci, odgovori!— Ja ti ne moram nikakvo objašnjenje dati. Jasam njegova žena. Pred Božjim sam se oltarom udala za nj. •-!- Mladenaćke ludorije... ! To se zaboravlja... I— Ne huli, Coline!— I ja te također mogu obasuti smaragdima i biserima.. I ja mogu postati bogat kao i on... Volišli ga?— Tebe se ne tiće da li ga volim ili he! —; povićeona obuzeta oćajem. — Ja sam njegova žena i ja nemogu proživjeti svoj vijek gazeći zapovijesti svetihsakramenata.On se pomakne. Ona brzo nadoda:— Mi ne možemo ono ućiniti, Coline....To jenemoguće! Između nas je gotovo... Ti bi uništio mojživot...On je •upita muklim glasom:— Je li istina da bi me poslije mrsila... ?— Jest, istina je! Ja bih te zamrzila! Zamrzila bihćak i sjećanje na tebe, zamrzila bih prošlost... Ti biza mene postao sredstvo moje vlastite propasti, mojnajgori neprijatelj ... sredstvo mojeg najgnusnijeg izdajstva... Ubi me! Radije me ubi...Colinove su grudi puhale kao kovaćki mijeh. Slušajući to disanje reklo bi se da je na izdisaju.— Pusti me, Coline! Pusti me!Govorila je ispod glasa, ali odlućnost sadržana u njenim rijećima davala je svakoj njenoj rijeći snagu udarca naoštrenog bodeža.— Ne mogu te pustiti — dahne on — ti mi pripadaš ... U svim mojim snovima mi pripadaš... I sad•kad si tu ispred mene, ja te se neću odreći.... Kakvog

bi inaće imalo smisla što sam te konaćno pronašao...Kakvog bi smisla imao slućaj koji te je bacio na mojput... Ti si mi isuviše nedostajala, danima i noćima ... suviše me je mućilo sjećanje na tebe a da bihte se odrekao... Treba da mi pripadneš!236 — Onda me ubi! Ubi me odmah!Sum njihovih isjeckanih disanja ispunjao je gusti mrak. Anđelika klone i grćevito se primi za stol, uslijed ljuljanja broda koje joj se ćinilo vrtoglavo i neizmjerivo. Slijepa vrtoglavica ili strah zbog vlastite slabosti pridružio se onom užasu koji ju je potresao pri pomisli da će se zaista zbiti „ono" neisbježivo, ono što je osjećala da se vraća... Istina je da je u tom trenutku više željela smrt.Kad je ćula da se Colin miće i kad joj se ućinilo da, joj se približava, tihi krik provali iz ćitava njena bića, krik kakav joj se ndkad prije nije oteo iz grudiju. Ona ni sama nije bila svjesna ćinjenice da je tim krikom zazivala u pomoć nešto što je bilo jaće od njene slabosti, sjajnije, dobrostivi je...Tada malo-pomalo poće razaznavati nepokretnost stvari oko sebe, mir je preplavi, mir i praznina. Znala je da je ponovo sama.Colin ju je napustio. Colin je izišao. GLAVA XXXIVBio je to vrlo težak trenutak za nju, trenutak zbrke, oćajanja, trenutak kad vjećno dijete u jednoj ženi pobijedi sve nelogićnosti, žaljenja, izazove stvarnosti, trenutak kad je ćitavo njeno izmućeno tijelo i pomućeni joj duh rastezala nepodnosiva dilema. Imala je dojam da ju je sve boljelo od onog krika, sve do vršaka noktiju.Najzad joj se živci smire i, pipajući, ona zaista pokuša naći svijeću. Mora da se otkotrljala u neki ugao. Uto mlijećna svjetlost najavi mjesećinu koja se probijala između dva oblaka. Posrćući kao da je pijana Anđelika se probije kroz otvorena vrata do zlatom obojene ograde malog balkona i nasloni se na nju.Nalaktila se na nju i nekoliko puta duboko udahnula zrak.Mjesec se pokaže sasvim obasjavši i more i kraj svojom ćistom svjetlošću.Protkano oblacima, nebo se protezalo nad njom kao sedefasta školjka ispunjena stalnim nadiranjem i uzmicanjem valova i ćeznutljivim i pomalo tužnim zavijanjem foka na žalu.Anđelikine su oći lutale besciljno naokolo. Uzbu-đenost što je bila uskomešala njena ćula stišala se. Odjednom je postala svjesna strahovite opasnosti u kojoj se bila našla i kojoj je jedva jedvice izmakla. Koljena joj skoro popuštaše.Malo je trebalo pa da ućinim „ono" — mislila je. I hladan joj znoj oblije ćelo.238 Što je vrijeme više odmicalo, iskonski je strah lomio, mrvio u prašinu blistavu i slatku obmanu iskušenja.„Da sam napravila „ono" ... !"Onog istog trenutka, priznavala je, ona bi bila kao mrtva... kao... nije nalazila rijeći da izrazi razarajući dojam, potpuno uništenje svog bića što bi ga bila doživjela da je...

Bilo joj je sad jasno kako je putena želja bila ravna svojom snagom najstrašnijim zemaljskim pustošenjima, bila kao cikloni, potresi, snaga jaća od' poimanja, gurajući neumoljivo ljudsku slabost svom slijepom materijalnom ćinu.Kako je imala snage da se istrgne? Poražena svojom vlastitom slabošću, grizla je prste spazivši bezdan što se pred njom bijaše razjapio.„Kako bih bila mogla ... ?"Prstima dodirne usnice.,,I ljubiti se... Nisam smjela to ućiniti... Nisam Be smjela s Colinom onako ljubiti.. "Njen jezik izmiješan s Colinovim!„Neoprostivo! Neoprostivo...!"Jof frey!Sujevjeran strah ju je spopadao pri pomisli na naćinilo joj se kao da je tu, iza nje, kao da je promatra svojim blistavim oćima.„Joffrev mi je otkrio užitak poljubaca, on mi ga je otkrio j ponovo vratio. A ja volim... ja volim one njegove poljupce bez kraja i konca, svoj bih život provela na njegovim grudima, sa svojim rukama oko njegova vrata, svojim ustima na njegovim ... On to zna. Kako sam se mogla toliko zaboraviti da ga umalo nisam prevarila...! Cim se odvojim od njega postajem slaba..."Nikad žena nije ranjivija nego u trenutku kad joj je najpotrebnija utjeha ljubljenoga bića. Ljudi, muževi, oni bi to morali znati.239" Otkrivši da je „praznina" što ju je osjećala kad se našla daleko od njega izvor njene pomutnje, Anđelika je poćela malo-pomalo rasterećivati svoju savjest.„Nikad me ne bi smio ostaviti samu... Osim toga.zar je ono što sam uradila tako težak zloćin? Pa dasmo ćak išli do kraja? Jedan stisak, zagrljaj? Zar bime ono bilo odijelilo od njega? Takva sitnica... Pato je kao napiti se kad je ćovjek žedan. Ako nas takovaraju naši muževi, ćemu toliko dramatizirati stvari.Udovoljenje jednoj želji, jednoj gladi... U stvari, sveskupa sitnica. Odsada ću biti popustljivija prema mu-škaraćkim ludorijama... A da me jednog dana Jof-frey s nekom drugom ženom prevari... ? Ne! To nikad ne bih mogla podnijeti Crkla bih od muke ...Jest, sad znam da je to vrlo ozbiljna stvar! Oprosti mi... ! Zašto jedan tako sporedan ćin, otkako je ljudi i svijeta, izaziva tolike tragedije...? Duh to dobro shvaća, ali put je slaba! Pa da ... Kako je to istinito! Kako to da je Colin, meni gotovo stranac, u meni iza-, zvao tako neodoljivo iskušenje..,? Ljubav je stvar puti... Joffrev to tvrdi kad mi se, na onaj svoj uobićajeni naćin, podruguje... Ljubav, to je pitanje puti. to su valovi koji se privlaće.. .Ne, nije samo to! Već. možda, jedan od bitnih uvjeta... S nekim ljudima nekad, nije uopće bilo1 neugodno, nema sumnje, ali meni je bilo jasno da je uvijek nešto nedostajalo. To nešto sam odmah osjetila kad sam se ponovo našla s Joffrevem, ćak i u trenucima kad me je ispunjao • strahom ...As Colinom ... ? S njim sam uvijek osjetila neštov nešto više što nikako ne mogu objasniti .-.'. Ćini mi se i s Desgrezom također... A sad kad o svemu tome mislim, to je smiješno, s onim golemim kapetanom Chateleta, jesam li ja morala

onako „platiti" da bih spasila Cantora... On mi nije ostao u lošoj' uspomeni... Ali s kraljem? E to već bolje shvaćam ... Tamo je „ono" nedostajalo ... Ono je nedostajalo, ono tako ćudno, ona tako neobićna privlaćnost puti, između nekih bića, koju nitko i ništa ne može objasniti, A baš ta privlaćnost je postojala između Colina i me-240 I ne... tu je opasnost... Ja nikad ne smijem nasamu ostati s njim...Snatreći tako uz blago zibanje broda, pustila je da joj misli lutaju na mjesećini i pred oćima su joj prolazili, po nekom posebnom izboru, prilike raznih ljudi ćija je tijela upoznala. Svaki je od njih bio drugaćiji. Odjednom joj u sjećanju, a da ni sama nije znala zašto, iskrsne pošteno lice grofa de Lomenie--Chamborda te već zaboravljen, dalek, strogi, ali i blag lik mladog fratra iz samostana Nieul.24116 Anđeliica u iskušenju VIII ali on je izronio prilićno daleko, zaštićen tamnom sjenom jednog otoćića. Poslije toga snažno zapliva.Strašna ćežnja obuze AnđeliMno srce. I ona je također htjela pobjeći, pobjeći, umaći s tog broda gdje je bila izložena opasnostima svoje vlastite slabosti. Sutra će Colin ponovo iskmsnuti pred njom.„Moram napustiti ovaj brod, moram ga.napustiti pod svaku cijenu", mislila je u oćaju. GLAVA XXXVJedan se ćovjek skrivao držeći se za ogradu broda.Ta skrivena prilika prekine njena, razmišljanja o nepostojanosti i nelogićnosti ljudskog bića u ljubavi i usporedbe što su joj se u sjećanjima javljale te ga stane promatrati.Privućena lakim šumom, nagnula se i razabrala sjenu ćupavog ćovjeka ćija je odjeća bila sva u dronjcima. On se uzverao na onaj dio krmnice koji se naziva „hodnici", a to su, u stvari, bili ukrasi kojima su bila optoćena dva kata kaštela na krmi.— Hej! Ćovjeće — šapne ona — što radite tu?Videći da je otkriven, ćovjek klizne u stranu i ona ga primijeti sada nešto niže. Sad se držao za vjenac koji je okruživao „okrilje", to jest veliku plohu na kojoj je bilo nacrtano Marijino srce okruženo anđelima.Tajanstveni joj akrobat dobaci u isto vrijeme i prijeteći i pogled pun preklinjanja.Oko zglavaka su mu se vidjeli tragovi modrica.Amđelika shvati. Na brodu. Zlatobradog bilo je zatvorenika, a taj tu, sigurno je bio jedan od njih koji se spremao na Tbijeg.Ona mu dade znak ohrabrenja.i povuće se unutra.Shvativši da žena neće dignuti uzbunu, ćovjek se još više osmjeli. Osjećala je njegov polet i nešto iza toga ćula je kako je uronio u vodu.Kad je ponovo pogledala kroz otvoreni prozor, sve je bilo mirno. Tražila je njegov lik ispod broda.242 ' *

243 GLAVA XXXVIU podnožju Mont-Deserta postoji u šumarku izvor svježe i bistre vode koja je imala okus po ilovaći. Tu je gospodin Pierre de Guast de Monts utažio žeđ kad je 1604. godine stigao tu i osnovao prvo evropsko naselje u Sjevernoj Americi. On je bio vrlo bogat huge-notski plemić kojega je njegov prijatelj, Henrik IV, francuski kralj, imenovao potkraljem Atlantske obale Novoga svijeta. Pratio ga je geograf Samuel Cham-plain i pjesnik Lescarbot koji je opjevao ,.blage vode Akadije".Od te prve naseobine nije ostalo ništa osim natru-log i napola srušenog križa što ga je tu utaknuo otac Biard, isusovac, te stare kapelice s posrebrenim zvonom koje je brencalo na vjetru ili su ga ponekad drmali znatiželjni i nemirni indijanski djećaci iz plemena Cadillac.1Stara indijanska staza završavala se tu. Dolazila je sa sjevera prolazeći pokraj jezera i probijajući se kroz šume poslije vrlo udaljenog brda Katthedin, zatim se nastavljala preko gudura, uz morski rukavac prije no što je dosegla otok Mont-Desert.U proljeće su zelena trava i nježni izdanci breza privlaćili na to mjesto stada bizona, stada tih prastarih, mrkih, golemih goveda, tupa ćela i runjave grive.1 U slijedećem stoljeću jedan se njihov veliki poglavica osobito istakao u francusko-engleskom ratu te je planina u njegovu ćast nazvana Mont-Cadillac. U naše je vrijeme to isto ime dano marki jednog automobila.244 Kad bi ćovjek primijetio njihove mrke i'dlakave prilike između požutjelog lišća spopadao ga je strah mada su to bile vrlo mirne i neopasne životinje.Indijanci što su obitavali okolne šume rijetko su ih lovili, više su voljeli jelene lopataše; obićne jelene i srne. Krdo što je tog jutra paslo visoku travu u podnožju brda, uopće se ne uznemiri kad je skupina ljudi prošla nadohvat njihovih osjetljivih nozdrva.U pratnji normanđanina Rolanda d'Urvillea, din-kerškog gusara Gillesa Vanereicka i oca Recolleta Erasma Baurea, Joffrev de Peyrac je naumio uspeti se na brdo pošto je svoj šebek ostavio u zaštićenom zaljevu, na istoćnoj obali otoka. Najmanje jednu morsku milju od GouHsboroa dizao se taj vrh visok tisuću pet stotina stopa, najviši vrh u ćitavom kraju, koji se na vrhu završavao u dva šiljka od ružićastog granita.Ćim su izišli iz šumovitog predjela koji je svojim zelenilom zapljuskivao podnožje brda, našli su se na tlu gdje nije bilo nikakvog drveća osim po kojeg mrkog ćuperka zakržljalog bora. Po ogoljelim liticama, boje mesa, rasli su grmovi borovica sjajni poput gleđi i patuljasti ćesminiri. koji su okrugle i istrošene bokove brda prekrili raskošnim grimiznoružićastun sagovima.Vjetar što se u podnožju jedva osjećao bivao je sve hladniji i sve je jaće grizao što su se uspinjali na veću visinu.Ćetvorica ljudi, praćeni ćeticom mornara koji su nosili »puške, penjali su se hitrim i okretnim korakom' ne obazirući se na putove i staze. Velike ploće od ru-.žićastog ili ljubićastog granita su im pokazivale put i vukle ih prema vrhu, kao stepenice u blagom nagibu upotrebi] avanog stubišta.

U svakoj pukotini, u svakom jarku u koji je vjetar nanio malko plodne zemlje tisuće niskih i prekrasnih cvjetova, ćuvarkuća, kamenika, ćižnjaka, izvezli su svojim nježnim vezovima velike porube golih stijena.Ravnodušan na toliku ljepotu izmiješanu s beskrajnom divljinom, grof de Pevrac se penjao oborena ćela. Želio je stići na vrh prije no što će mu ćudljiva245 magla, koju nisi nikad mogao predvidjeti, zas'trijeti obzorje.Htio je s vrha brda piromotriti okoliš, prebrojiti sve otoke, oćima pretražiti svaki kutak bezbrojnih dražica i rtova, to je bio cilj što ga je bio sebi postavio poduzevši ovo penjanje.Vremena nije imao. Dani su jurili kao ludi u to godišnje doba kad sve oživi, i stvari, i ljudi nasrću proždrljivo u ljetnju struju.Indijanci su dolazili na obalu radi trgovine, brodovi bijelaca su stizali radi ribolova, ljudi su sjekli drva, orali, sijali, trgovali. Groznićavo su se miješali u velikom vrtlogu zbog suviše kratkih godišnjih doba.Događaji su se povezivali i preskakivali. Desetak dana ranije, pošto u Pentagouetu, na Penobscotu, bijaše napustio svog mladog saveznika, baruna de Saint--Castinea, grof de Peyrac je krenuo na istok, prema Gouldsborou.On se zadržao na putii više no što je raćunao.Put je.bio teško prohodan, a prolazio je u blizini njegova dva mala rudnika srebra i silvanita, rudaća koje su sadržavale nevidljivo zlato. On se u njima zadržao, pregledao je radove, tješio je rudare koji su tu proveli, zimu i za poslovođu im stavio Clovisa, a zatim otputovao. Nešto dalje ćekao ga je dušobrižnik baruna de Saint-Castinea, jedan Recollet, otac Baure koji mu je donio pismenu poruku od baruna.Tako je on doznao za pokolje, na zapadu. Abena-kisi su iskopali ratnu sjekiru i sad sU pustošili engleske naseobine u Maineu u pravcu Bostona.„.... Ja držim na uzdi svoja plemena",- pisao je Saint-Castine. „Prema tome nitko neće dići oružje u našim krajevima. Porućio sam engleskim trgovcima u Pemaquidu i Wiscassetu, mojim susjedima, da se ne-moraju nićega bojati ovaj put i da ostanu gdje su. Uza sve to, oni su se povukli na otok Newagan s namirnicama i municijom. Međutim, ja vam jamćim da će,, uz vašu pomoć, mir biti saćuvan u kraju pod mojom upravom."246 Tako je Joffirev de Pevrae stigao u Gouldsbora.Tu je doznao da Anđelika nije stigla u Gouldsbo-ro pošto se u zaljevu Sabadoh ukrcala na Rošelca, kao što ga je obavijestio nepoznati mornar. Ali su mu zato isprićali da je njegov sin Cantor, pošto je dovezao u Gouldsboro u jednom ćamcu engleske izbjeglice, odmah otplovio s Rošelcem pod zapovjedništvom kapetana Le Galla, po Anđeliku u Zaljev Casco, gdje se ona, rekoše mu, nalazila u društvu bolesnih i ranjenih.Umiren naćas u pogledu sudbine svoje žene i Ijtl-teći se na sve te neprilike, križanja, nejasne postupke sad ovih sad onih, Joffirev de Peyrac je oklijevao da pođe u potragu za sinom. Na kraju, s obzirom na gro-znićavost što je vladala u njegovu naselju u Gouldsborou, odlući da strpljivo ćeka.Onaj susret s ćovjekom, kojemu je poklonio bisere s Caraiba na ušću Kennebeca, susret s tim ćovjekom s broda na ćijem je jarbolu vijorila naranćasta zastava sve ga je više mućio.

Tko su bili ti ljudi koji su mu lagali? Da, možda, nije krivo shvatio jednu poruku dobaćenu u magli s ograde jednog do drugog broda?Trebalo je ćekati povraitak Anđelike i Le Galla da bi se razriješila sva ta zavrzlama. Najvažnije je bilo da je Anđelika zdrava i ćitava. Uza sve to, on neće biti miran dok je ne bude mogao stisnuti u svoj zagrljaj.Sve se to događalo prije ćetiri dana, a sad dok se velikim koracima penjao na Mont-Desert, nije li mu požurivala korak potajna nada da će prvi opaziti jedro u daljini?Iza njega su njegova dva druga izmijenili .poneku šalu ispresijecanu naletima vjetra. Gilles Vanereick, Francuz po narodnosti, obraćeni hugenot po vjeri, "veseo i neobuzdan službenik francuskog kralja koji je "više volio služiti mu u daljini, imao je na sebi kaput od žute svile na kojemu su dugmeta bila od pravih pištolja, hlaće od modre svile, ćarape zelene i naborane. Rubac od cica na cvjetiće stezao mu je ćelo na koji je nabio šešir ukrašen papiginim perjem, a pojas od istog cica na cvjetiće opasivao mu je debeljuškasti trbuh. Spretan i živahan usprkos svojoj gojaznosti, o247 njemu se prićalo da. je pravi vrag u borbi i da nikad nije bio ranjen. Jedini ožiljak koji je ikad dobio bio je, u stvari, žulj što mu ga prićinila njegova jurišna sablja na boćnom dijelu ruke, i to zato što se njom služio dan i noć... shvaćate li:., dan i noć ...Taj ćovjek sa sjevera, iz onog nizozemlja što je dugo vremena bilo podložno Karlu V i njegovim nasljednicima, imao je tamne oći i svinute i crne brkove, po španjolskoj modi.Grof de Pevrac se s njim sprijateljio u Caraibima te je Vanereick odlućio da mu dođe u goste u njegovu naseobinu na sjeveru zato što se sa Španjolcima mogao teško nositi tog ljeta, po njegovu mišljenju, on, mali gusar iz Saint-Cristophea.Stigao je u isto vrijeme kad i Gouldsboro, pod zapovjedništvom Ericksona, na povratku iz Evrope.Gouldsboro je doveo obrtnike i nekoliko hugenot-skih izbjeglica. Naprotiv, na gusarevu brodu bilo je žena, manje-više, tamne puti. a među njima jedna vrlo lijepa španjolsko-indijanska mješanka koja je bila Vanereickova ljubavnica. Ona je ubrzo po dolasku broda poćela plesati na žalu uz zvukove kastanjeta, ali na veliku zlovolju gospode Manigaulta i Bernea koji su vodili nadzor o redu u luci i o moralu njihove male protestantske zajednice.U noći ljetnje ravnodnevice nastala je velika i dosta žestoka gužva. Joffrev de Pevrac je sprijećio da ćitava ta gužva ne svrši zlo, ali guverner d'Urville reće kako mu je dosta svih tih bjesomućnika i kako želi podnijeti ostavku na svoj položaj.Sutradan po toj vrlo nemirnoj noći Pevrac ih je poveo na brdo da bi im malo smirio duhove. Pa i on sam je osjećao potrebu da se udalji i da malko o svemu porazmisli. Osim toga, nadao se da će gore s vrha brda opaziti jedra broda, ma kako daleko bila, koji je vodio Anđeliku.Na kraju, jedna misao mu je pala na namet u vezi s onim sumnjivim brodom koji ih bijaše sustigao na Kennebecu, a na ćijem je jarbolu vijorila naranćasta zastava.s2elio je utvrditi jednu pretpostavku.248 Iza njega mala skupina njegovih potćinjenih, zapovjednika i prijatelja, ćaskala je uspinjući se hitrim korakom po velikim ploćama od. ružićastog granita.

Urville je pitao Vanereicka za razloge koji su njega, gusara s Antila, natjerali da okuša sreću u Zaljevu Massachussetts i Francuskom zaljevu.Flamanac nije krio svojih razloga.'— Ja sam isuviše slabi grabežljivac za goleme,,do zuba naoružane španjolske brodove od 600 tona,.koje prate ćitavi ćopori vojnika. Naprotiv, ja bih mogao poćeti s gospodinom de Pevraoom: šećer, melasa,,rum^ pamuk u zamjenu za suhi bakalar, drvo za jarbole, a možda bismo mogli ujediniti naše napore danapadnemo nekog od njegovih neprijatelja.— Vidjet ćemo — odgovori mu Pevrac. — Popravite i pripremite brod, odmorite se, bez uvijanjarećeno, na, našem posjedu. Sve nekako pomišljam dabiste mi mogli pružiti pomoć, i to uskoro, protiv Zla-tobradog, tog gusara o kojemu ste sigurno nešto ćulina Jamaiki.Sad su prolazili vrhom Mont-Deserta.Vjetar koji je poput oštre britve brijao ćelavu lubanju brda napao ih je tolikom snagom da su se jedva držali na nogama. Vanereick se prvi izjavi pobijeđenim. Reće da je navikao na topla podneblja, a budući da je promrzao do kosti on će se skloniti na strani manje izloženoj- vjetru, iza izboćine neke litice. Ro-land d'Urville mu se ubrzo pridruži držeći svoj šešir s obadvije ruke. Otac Erasmo Baure; izdržao je na vjetru koliko bi se izmolio Oćenaš i Zdravomariju, zatim mu se ućini da je i to previše te se povuće, a isto-tako se povukoše L-Vanereiekovi mornari.Enrioo Enzi, koji je-pratio de Pevraca, ostao je stoićki uza njega,- žut kao dunja, umotan u-svoje tkanice i turbaine kao Arabljanin, koji su predstavljali njegovu •uobićajenu odjeću :Međiteranca s Malte.— Hajde, hajde — reće mu grof de Pevrac —skloni se.On je sam ostao na vrhu Mont-Deserta odupirući se stalnim naletima snažnog vjetra. Nije mogao da se249 fiagleda sveg onog prostranstva što se steralo pred njegovim oćima.Tu je bila izložena, ispisana u hijeroglifima zemlje i vode, sva draž, sva velićina i složenost jedne zemlje koja se budila u punoj snazi ćuvajući u rezervi rijetke prizore.Posvuda se more uvlaćilo u kopno, posvuda se "kopno izdužilo u poluotoke, rtove i žarilo u modru i. blistavu površinu razularenog oceana, ali koji je, promatran s visine brda bio mek i umiljat poput svile. Crni otoci obrasli jelama, otoci obrasli zelenim šu-masrcima proljetnih breza. .,Kraj zaljeva bio je potpuno ružićast, to postolje od ružićastih i crvenih stijena koje su se pojavile na površini iz naslaga željezne rudaće, stari pješćanik gotovo sljezove boje ponekad zato što je bio isuviše zgusnut ogromnim, ledenjacima iz vremena vjećite noći.U šljunku rijeka novijeg porijekla no što je pješćanik pronađeni su ostaci rutavih mamuta s kljovama u obliku lovaćkog roga. Brljanje golemih kolićina leda bijaše zaoblilo

granitne stijene, a na drugim mjestima oštre litice, prijelomi rušenja, odražavali su blještavilo njihovih živih rana u dubokoj vodi zaljeva.A zaljevi, otoci, zarobljene rijeke u koje se može prodrijeti samo za vrijeme plime, s njihovim maglama i olujama, žalovi na kojima se bacakaju foke, obale pokrivene šumama, po kojima vrve sve vrsti krzna-ša, gdje ima crnih medvjeda na obali mora, gdje do-.laze Indijanci da trampe na brodovima krzna, ćitav taj velik dio zemlje okruživao je Francuski zaljev, koji je takav kakav je izgledao lićio pomalo na malo Sredozemno more, i bio također pun gusara i prometa kao Nostra Madre, ponekad isto tako plav, bogatiji ribom, ali i djevićanskiji, nove obale umjesto starih, ovdje žalovi ružićasti ili bijeli, ili modrikasti ili ponekad crveni kao maline, ta pustinja, taj raj, taj vje-štićin kotao koji se sužuje u bezdan gdje se sve više i više tone u mrak magli, među bukom što ga more stvara pri morskim Hijenama, do onog ćorsokaka u250 dnu gdje ćetiri brata Bafours, Marceline-la-Belle i njeno desetero djece, mladi Gontran, zet starog Nico-lasa Parysa i neki drugi još gaze po moćvarama Chi-gectoua i prodajući svoje košare ugljena lađama koje više ponude, dok ih otac Jean Rousse proklinje zbog njihove bezbožnosti i divljaštva, ovo mjesto najzadnje u amerićkom svijetu, ali uza sve to golemo za bijedno biće koje traži da se negdje zakaći, imalo je svoju povijest, nepoznatu, okrutnu i raspršenu po prostranstvima i bezdanima izgubljenih obzorja, povijest punu tuge i bolova1.Joffrev se nagnuo nad jajolikim i zaštićenim ba-senom otoka i opazi, sasvim sitan obris svog šebeka, izduženih i oštrih linija.Taj je brod sagrađen po njegovim projektima u Kitterv, u Novoj Engleskoj, starom pomorskom gradu, na rijeci Pistaquata, u državi Massachusetts. Sto li je u tom trenutku ostalo od tog vrlo marljivog brodogradilišta? Možda, samo pepeo? Indijanski rat će stvoriti za sve neprocjenjive poremećaje.Ptice su se dizale u kriještećem krugu prema vrhu brda. One su naviještale jednog od gospodara tih mjesta : maglu . . .Joffrev de Peyrac skupi svoj dalekozor i sustigne svoje drugove koji su, turivši nosove u svoje ovratnike, strpljivo ćekali na nj.On sjedne pokraj njih umotavši se u svoj prostrani ogrtać. Vjetar je divlje povijao raznobojno perje na njihovim šeširima. Tihi napad magle zaćas ih je dostigao, valjajući svoje dimljive valove po ružićastim bokovima brda, obavije ih, proguta ih kao limb. Pod njenim golemim dahom vjetar popusti, pobježe uz tihi šapat. Neko vrijeme je vladala tišina. Bijeli ljudi, sami u tom slijepom svijetu, sjedili su kao na oblacima, iznad nestalog svijeta.1 Osim borbama koje su se vodile u francusko-engle-skom ratu. povijest Akadije je obilježena, od 1620—1640 krvavim suparništvom dvojice Francuza: Charlesa Lato-ura i Pierra d'Aulnava koje se pretvorilo u pravu tragediju.251 — Onda, gospodine d'Urville, ćini se da smjeratepodnijeti ostavku na službu guvernera Gouldsboroa?— reće Joffrev de Pevrac.

Normandijski plemić pocrveni, problijedi i zagleda se u grofa kao da je ovaj imao nevjerojatnu moć da ćita tuđe misli pa bile i najskrovitije. Pa ipak, ni ovom prilikom u grof ovoj vidovitosti nije bilo nićeg nadnaravnog, nićeg što bi smrdilo po vraćanju. Nekoliko dana prije toga, Pevrac ga. je vidio kako se primio za kose zato što mu je u upravljanju mjestom nailazio na velike teškoće.— Sad u Gouldsborou ima previše svijeta —poviće.Među hugenotima, rudarima, ¦ gusarima, mornarima svih narodnosti on je sasvim izgubio glavu i u-zaluđ se trudio. Gdje li je bilo ono divno vrijeme kad. je gotovo sam bio gospodarom tog pustog kutka i gdje še bavio vrlo unosnom trgovinom krznom s Indijancima i kad su ovamo dolazili vrlo rijetko brodovi izlažući se opasnostima' neuređene luke u koju. je bilo vrip teško stići.Ali danas to je bio sajam ćitavog kontinenta i on, d'Urville, normandijski'plemić s rta Cotentin, nije imao vremena da svojom milošću poćasti svoju lijepu ženu, Indijanku, kćerku -lokalnog poglavice Abenakisa Kakoua, ni da pođe, .pod izlikom da ide u posjete nekom od svojih engleskih ili francuskih prijatelja, da se rastrese malko na uzburkanim valovima oceana.— Gospodine -*- poviće d'Urville — ne misliteda mislim napustiti vašu službu. Ja sam uvijek spreman da slušam ^ vaše zapovijedi i da vam služim štobolje umijem, spreman, sam da jurišam na vaše neprijatelje, da biranim topovima ili svojim maćem vašeposjede, da zapovijedam vašim vojnicima, vašim mornarima, ali ono što ne znam i za što nemam nikakvihsposobnosti, priznajem, to je da gubim glavu i nesnalazim se kad uđu u igru sveci, demoni i svete knjige. Vaši hugenoti. su odlićni radnici, odvažni, sposobni, marljivi i vraški spretni trgovci. Oni će ođGouldsboroa napraviti suviše ćist grad, ali mi se ne-252 ćemo nikad izvući iz govorancija jer nikad nećemo znati kakve zakone da primijenimo. Ma šta da su im napravili u La Rochellu, ti su ljudi kao osakaćeni te se više i ne osjećaju podanicima francuskog kralja, pa ćak kad neki Francuz dođe ovamo s medaljom Majke Božje o vratu, oni padaju u vatru i ne daju mu ćak da se snabdije pitkom vodom u njihovu kutu. Mi smo se prilićno dobro slagali ove zime, uz vatre smo mnogo prićali dok je vani bjesnila oluja. Ja nisam baš uzor vjernika — oprostite mi, oće — i ja se nikad ne bih usudio da im dosađujem svojim ćislima. Mi smo se dobro zajednićki tukli protiv Zlatobradog kad nije bilo druge. Baš zato što ih sada isuviše dobro poznajem, osjećam se nedovoljno sposoban da održim ravnotežu između vjernika raznih narodnosti i vjera i ovih gusara.Joffrev de Pevrac ništa ne odgovori. Mislio je na svog prijatelja, kapetana Jasona, progonjenog hu-genota kojega je Sredozemlje prilagodilo katolićkom svijetu. On bi bio ćuda napravio na položaju kojega se d'Urville odricao. Ali Jason je bio mrtav, a isto tako i onaj ćudesni ućenjak, arapski lijećnik Abd-el-Medrat koji bi mu bio pomogao na toj dužnosti. Veseo i pronicav d'Urville nije se povlaćio radi kukavićluka, a niti se ćinilo da

mu je stalo do potpune -slobode zato što ga je na to poticala sklonost prema lagodnijem životu.Bio je najmlađi ćlan u svojoj obitelji i budući da kao takav nije dobio nikakvo obrazovanje, osim da rukuje sabljom i da uzjahuje konja, gotovo ni ćitati nije znao. Dobro je on poznavao svoje nedostatke. Pošto se pobio u dvoboju i ubio svog protivnika, morao je bježati u Ameriku da bi spasio glavu jer je u to vrijeme bio na snazi vrlo strogi zakon što ga je kardinal Richelieu ustanovio. Nijedna druga nevolja ne bi ga bila ovamo dovukla jer nije ni mogao zamisliti život izvan pariških krćmi i kockarnica. Sreća za nj što se rodio na poluotoku Cotentinu, na tom gotovo usamljenom otoku sa svojim nepristupaćnim obalama, sa svojim gajevima i pustolinama, u tom253

dijelu Francuske što je bio nalik rogu puža koji je svojim gastropodskim. okom zirkao u Englesku.Odrastao u starom zamku na Pinte de la Hague, d'Urville je volio i razumio more, svoju odgojiteljicu. Danas bi on mogao napraviti ćuda držeći pod strogom rukom malu flotu Gouldsboroa kojoj se svake godine pridružila poneka nova jedinica, ali je Joffrev de Pejnrac shvaćao njegovu želju da ga se oslobodi jedne dužnosti koja je prelazila njegove sposobnosti.¦— A vi, gospodine Vanereicke, ako vam je dosta španjolskih pustolovina, ne golica li vas možda želja da postanete potkraljem, u ovim krajevima?— Možda... ! Ali tek onda kad zaradim drvenunogu. Draže će mi biti i to nego da prodajem repu ikokosove orahe po putovima La Tortue... Salu nastranu, moji kovćezi još nisu dovoljni puni. Treba bitibogat da bi ćovjek nametnuo svoju volju pućanstvusastavljenom u polovici od pustolova, a u polovici odbogomoljaca. Ja sam ove posljednje već sablaznio sasvojom Ines. Jeste li vidjeli Ines?— Jesam.— Nije li ćarobna?— Ona je zaista ćarobna.— Vi shvaćate da se ja još ne mogu odreći togdražesnog stvorenja. Ali kasnije... stvar bi mi sejmogla svidjeti... Eto, na primjer Morgan, najvećigusar i pljaćkaš našeg vremena, sad je guverner Ja-maike i ja vam tvrdim da se on ne šali kad je u pitanju red i sami mu prinćevi skidaju šešir... Osjećamda pripadam toj vrsti ljudi... Znate, ja i nisam takoglup kao što izgledam...— Baš zbog toga sam vam i iznio svoj prijedlogimajući u vas puno povjerenje— Osjećam se vrlo polaskan time, dragi moj gro-

fe ... Kasnije! Kasnije o tom! Znate, mada sam starimomak, ja se nisam još dovoljno izbućao... GLAVA XXXVIIMagla se povlaćila.Joffrev de Pevrac se digne i ponovo vrati na visoravan navrh brda.— Da li to Zlatobradog tražite? Vi se, dakle, nadate da ćete ga primijetiti skrivenog u nekoj rupi?— upita d'Urville.— Možda!A što je, u stvari, tražio, šta je on mislio otkriti u prostranstvu vode i drveća što se prostiralo pod njegovim nogama? Njega je na taj visoki vidikovac doveo prije njuh lovaćkog psa nego neko logićno zakljućivanje.Ćovjek kojemu je poklonio bisere... ćovjek kojega je obdario ružićastim biserima tamo na Kenne-becu, ćovjek koji ga je prevario, koji mu je lagao, je li taj ćovjek bio samo ortak Zlatobradog? Tajanstveni brod? Je li on pripadao gusaru? I zašto ga se dvaput pokušalo prevariti u pogledu Anđelikine sudbine?Jesu li te „greške" bile plod slućaja? Ne, on nije u to vjerovao. Rijetko se događa na moru da vijesti, priopćene s usta na usta, nisu prenijete u izvornom obliku, da nisu istinite. To od mornara traži njegova duša, njegova nada, njegova solidarnost... Kako objasniti onda iznenadna1 varanja koja se ponavljaju?' Kakva je to nova opasnost otud prijetila?Novim naletom vjetar poćisti zaljev od magle sve do krajnje taćke na obzorju. Svjetloplavo i ćisto nebo-

254 255- raširilo se nad morem, poput kakvog krila, kao zvućna i sadefasta školjka.Grof se na svakom koraku morao saginjati, boriti •se kao s nekim protivnikom da bi napredovao, da bi :stigao do kraja visoravni i tu se zatim ispružio kako bi bio što manje izložen strahovitom duhanju.Ućvrstivši dalekozor na oko, on je svaku taoku na ¦raspršenim otocima pomno ispitivao.Tamo je otkrio brod na sidrištu, tamo opet ćamac, tia drugom kraju ćitavu flotu indijanskih ćunova koji ;su prelazili tjesnac, tamo opet, dolje šalupe ribara na bakalare, a malo dalje, uz otoćić, same ribare.Posada je bila na kopnu. Vidio je kako se u zrak diže dim šupera, dim s tava ili su možda na dimu su-.šili ribu.Dok je redom nastavljao svoje izviđanje osjećao je kako mu se tvrdi granitni šiljci bolno zabadaju u prsa.Hoće li pronaći ono što je na to ćelavo brdo, me--teno vjetrom, došao tražiti?Na zapadu su se poćele naslućivati između poderanih krpetina magle ogranci Plavih planina, koje su bile tako plave da je zaljev u njihovu podnožju nazvan Bltie Hills Bay.xMožda se negdje tamo, pozadi, Anđelika nalazila TI opasnosti... ?

— Anđeliko! Anđeliko! Živote moj!Prilijepljen uz golu stijenu, zvao ju je strašću.koja je željela svladati neistražene razdaljine.Ona je iznenada postala daleka i bez lica, ali topla i beskrajno živa, privlaćna svojom jedinstvenom ljup-iošću.— Anđeliko! Anđeliko! Živote moj!Uz fijuk sjevernjak je pokraj njega šibao i pri tom, ćinilo mu se, kao da mu okrutno dobacuje:— On će vas rastaviti! Vidjet ćete! Vidjet ćete! Proricanje BonW3rianda, ćovjeka koji je ubijen zato što bijaše poželio Anđeliku, zazviždalo mu je u ušima: On će vas rastaviti... vidjet ćete!Razdiran žestokom tjeskobom, on se nesvjesno rukom uhvati za prsa. Zatim pokuša otjerati te misli.— Ali ćega da se bojim ... ? Sutra, najkasnije prekosutra, Anđelika će biti tu. Anđelika nije više ona od-nekad: mlada i krhka žena bez ikakva iskustva. Ona je više no jednom iskusila da je život ne može tako lako iz sedla izbaciti. Nju ništa nije moglo zadržati. Ne dokazuje li to najbolje time što je uspela izmaknuti — sam Bog zna kako — ćudnoj zasjedi u Brun-, chwick-Fallsu ... Jest, ona pripada rodu neukrotivih ratnika i junaka! Ćini se da je opasnost nadahnjuje snagom, da je još djelotvornija ... vidovitija ... još ljepša... kao da joj opasnost daje nevjerojatnu životnu snagu ... ! Anđeliko! Anđeliko! Prijeći ćemo preko svih zapreka, zar ne, draga ... ! Obojica, zajedno ... Ma gdje bila da bila, ja znam da ćeš ti stići k meni...Odjednom se trgne. Dok je snatrio o Anđeliki njegov je pogled lutao i iznenada zakaćio među gomilom otoka neobićnu sitnicu: naranćastu zastavu na vrhu jarbola skrivenog među drvećem jednog otoka. Dugo je promatrao nepomićan, kao lovac u ćeki, pažljivim okom prilijepljenim uz optićku spravu. Nakon toga se digne. Bio je zamišljen.Našao je ono zbog ćega se popeo na Mont-Desert. 1 Zaljev plavog brežuljka 256 1? Anđelika u Iskušenju vm 257 GLAVA XXXVIII— Gospodine! Gospodine!Kad je šebek grofa de Pevraca obišao rt Sho-odic, nećiji glas odjekne zrakom dolazeći s jednog francuskog broda za lov na bakalare a koji je s vjetrom u krmu plovio na nekoliko duljina od šebeka.Grof prepozna nagnutog na brodsku ogradu Yan-na Le Couenneca kojega iz Pophama bijaše otposlao u potragu za Anđelikom.Malo potom, pošto su oba broda bacila sidro sućelice obali Gouldsboroa, grof žurnim korakom sustiže Bretonca.

— Govori! Brzo govori!Yann ne pokaza veselo lice kao što se obićno događalo. Joffrev de Pevrac osjeti kako mu se srce sti-snulo od straha.— Jesi li pronašao gospođu groficu? Zašto onanije s tobom? Jeste li sreli Rošelca?Jadni Yann obori glavu. Ne, on.nije naišao na Rošelca. Jest, on je stigao do gospođe grofice pošto je prošao krajem uz rijeku Androscoggin, koji su popalili i opljaćkali Indijanci i on ju je pronašao u zabaćenom dijelu Zaljeva Casco.— Sve toaeć znam... Cantor nas je o tome obavijestio. On je otplovio tamo da je ukrca.— Jao! Previše kasno — gotovo plaćući povićeYann. — Cantor će nad prazno mijesto. Zlatobradi jezarobio gospođu Pevrac i poveo je sa sobom kaotaoca. — Da bi ublažno ućinak strahovite vijesti on258 žurno doda, kako, po njegovu mišljenju, gospodi grofici ne prijeti, nikakva opasnost. Ona će se već obraniti, a taj pljaćkaš, ćini se, ima dosta dobro opremljenu posadu. Ona, gospođa grofica, je smogla dovoljno hladnokrvnosti da njemu Yannu, omogući bijeg, kako bi on mogao javiti, što se s njom dogodilo. I on isprića potanko kako je uspio pobjeći.— Trćao sam i na sreću, oni me nisu progonili.Ćitav dan sam hodao ne udaljujući se od obale. Navećer, približivši se jednoj dražici, na moju velikusreću, naišao sam na usidreni francuski brod, na ovajbrod opremljen za lov na bakalare. Posada se iskrcalana kopno da se opskrbi pitkom vodom. Primili su mena brod i rado su skrenuli s puta da bi me brže doveli ovamo.Joffrev de Pevrac je bio blijed kao krpa. Stegnuo je šake.— Zlatobradi! Uvijek taj lupež ... Nasmrt ću gaprogoniti. Prošlog je mjeseca zarobio zapovjednikamojih plaćenika, a sada moju ženu... ! Kojeg li be-zobrazluka!S nemirom u duši pomisli, na Le Galla i na Can-tora koji su stigli na mjesto dogovora i našli da je pusto ili još gore: zatekli su na njemu opasne morsko razbojnike. Otkrivši da mu se majka nalazi u rukama gusara, nije li Cantor pokušao poduzeti preuranjeni ratni napad? Ne! Djećak je vrlo razborit! Na Sredozemlju se on upoznao s lukavstvima gusarskog života. Nema sumnje, on će se zadovoljiti i da što izbližega nadzire brod Zlatobradog i potrudit će se da novosti na neki naćin pošalje svom ocu.Na nesreću, brod Gouldsboro još dva dana neće biti u stanju da pođe u lov za Zlatobradim i da se s njim upusti u borbu. Bude li se radilo ćitavu noć, možda će sutra navećer biti spreman za plovidbu. Ukrcat će na nj još dva topa, a Vanereick će ga pratiti sa svojim brodom. Možda će se gusar prestrašiti tolike snage i pristat će na pregovore.Joffrev de Pevrac se iznenada okrene i pođe prema Yannu Le Couennecu, mladom Bretoncu.

"* 259 — Je li, ne postoji li joS nešto što mi se ne usuđuješ kazati... ? Nešto što mi skrivaš ..'. ? Govori!Njegov se plameni pogled zarije u Yannove prestrašene oći. Mladić je žestoko odmahivao glavom, ni-jećući.— Ne... ne... gospodine grof e... Kunem vamse.. Kunem vam se na lik Blažene djevice Marijei na lik Svete Ane ¦... Sve sam vam kazao ... Zašto? Ažto bih mogao od vas skrivati?— Da joj se nije štogod dogodilo? Ranjena nije,zar ne ... ? Bolesna? Govori!— Nije, gospodine grofe, ja vam ne bi skrivaotakve neugodne vijesti... Ćinjenica je da sam gospođu de Pevrac ostavio u najboljem zdravlju... onaje njegovala sve druge... A ostala je tamo samo zatoda bi njegovala bolesne i ranjene... Sašila je trbuhjednom od onih prljavih lupeža, onom što ju je prodao. ..— To već znam...De Pevrac je pronicavim okom mjerio pošteno lice svog mornara kojega je prošle zime poćastio svojim drugarstvom i prijateljstvom. Nije se tresao ni pred Irokezom niti. mu je glad zadavala brige. A danas je Yann drhtao. De Pevrac prebaci ruku preko ramena mladog ćovijeka.— Sta ti je?Yannu je došlo da poput djeteta brižne u plać. Duboko je sagnuo glavu i tiho prošaputao:— Mnogo sam pješaćio, isuviše mnogo... a nijelako izmaknuti onim divljacima što su otpoćeli rat.— To je istina... Hajde, odmori se. Tamo podtvrđavom postoji jedna gostionica koju drži gospođaCarrere sa svojim kćerkama. Kod njih se dobn*jede, a pije se i dobro vino iz Bordeauxa koje je danasstiglo iz Evrope. Obnovi svoje snage i budi spremanda sutra sa mnom pođeš na put, ako nam vrijemebude sklono.Grof de Pevrac i Roland d'Urville pozvale u jednu od dvorana tvrđave, u kojoj su se održavala savjetovanja, Manigaulta, Bernea, pastora Beaucairea i dru-260 ge poznate hugenote. Također su zatražili i od Vane-reicka i njegovog pomoćnika da budu prisutni. I Erik-son, kapetan Gouldsboroa je bio tu, a savjetovanju je prisustvovao i otac Baure.Don Juan Alvarez, zapovjednik male tijelesne španjolske straže, stajao je iza grofa kao nepovjerljiv lik koji je bdio nad njegovom sigurnošću.Joffrev de Pevrac ga na brzinu upozna s prethodnim događajima. Ćinjenica da je njegova žena, grofica de Pevrac pala u ruke njihova neprijatelja silila ga je da bude vrlo oprezan.

Budući da je živio na Ca-raibima, njemu su dobro bili poznati obićaji tamnoš-njih pustolova i gusara, a Gilles Vanereick je mogao kao i on, posvjedoćiti da gospođi de Pevrac nije prijetila nikakva opasnost dok je predstavljala vrijednost kao talac. Nikad se nijedna velika gospođa, do-pavši ropstva, pa bilo da je bila Španjolka, Francuskinja ili Portugalkinja, nije mogla požaliti na ponašanje svojih tamnićara, ćekajući da za nju bude plaćena velika ucjena koja će joj omogućiti da ponovo dobije svoju slobodu. Prićalo se da se ponekima od njih, ukoliko je zapovjednik gusara bio zgodan momak, nije uopće žurilo da odu iz sužanjstva. Bilo je također poznato da su neki od tih surovih ljudi, kad su zapadali u škripac zato što su bili ganjani ili su doživjeli brodolom te se više nisu nadali da će se domoći otkupa, bili na sve spremni te se nisu libili da izvrše prijetnje kojima su taoci bili izloženi.Trebalo je imati na umu da je mjesto Gouldsboro, u slućaju napada, raspolagalo jedino kopnenom obranom. Prije odlaska trebalo je misliti i na to da se raspodjeli municija.Uto španjolski stražar, kroz odškrinuta vrata proturi svoju uplašenu glavu, pokrivenu šljemom od crnog ćelika, i poviće:— Ekselencijo, netko pita za vas!— Tko?— Jedan „hombre"1.x Na španjolskom: ćovijek261 — Neka uđe!Neki ćovjek dobro građen i obraso u bradu, s mornarskim hlaćama na sebi, odrpan i mokar, pojavi se na pragu.— Kurt Ritz! — poviće de Pevrac.U pridošlici grof prepozna „drugog" taoca Zlato-bradog, švicarskog plaćenika kojega je on, prilikom jednog putavanja u Marvland, unajmio kao službenika koji će za nj novaćiti vojnike. Stanovnici Gouldsbo-roa ga također prepoznaše jer se on u maju iskrcao kod njih s vojnicima što ih je unovaćio za službu kod grofa de Pevraca. Htio je baš otputovati za unutrašnjost, međutim jedne većeri su ga na obali zarobili ljudi Zlatobradog koji su bili u zasjedi na otocima i koji su opsjedali Gouldsboro. Dogodilo se to prije odlućne bitke u kojoj je gusar bio prisiljen na povlaćenje. Svi su se bojali da je Krut Ritz platio troškove tog poraza. A sad se, eto, pojavio tu, naoko dobrog zdravlja, mada vrlo izmoren, vjerojatno zbog dugog hodanja.Pevrac ga prijateljski primi za ramena.— Grus Gottl Wie geht es Ihnen, liber Herr?1 Biosam vrlo uznemiren zbog vaše sudbine.Naposljetku sam uspio umaknuti s onog prokletog broda, i od onog prokletog gusara, gospodina grofe.— A kad se to zbilo?— Nije od toga prošlo više od tri dana!— Tri dana — ponovi Joffrey de Pevrac i zamisli se. — Nije li se u tom trenutku brod Zlatobradog nalazio u sjevernom dijelu Zaljeva Casco, premaRtu Maquiot?— Gospodine vi ste pravi vještac... ! U stvari,

ćuo sam da vas tako nazivaju ljudi Zlatobradog...U zoru smo bacili sidro... Nastao je prilićan metež ... Posada je stalno odlazila na kopno i vraćala sena brod. Navećer sam primjetio da je kabina, u kojojsu me držali, bila loše zatovrena. Mali što mi je donioDa ste mi zdravo! Kako ste, dragi gospodine? jelo zaboravio je katancem zatvoriti vrata. Ćekao sam da padne duboka noć. Onda sam se izvukao napolje. Bio sam zatvoren straga pod krmnicom. Sve je izgledalo Tpusto kad sam napustio svoju kabinu. Na žalu su gorijele vatre. Ćinilo mi se da se posada zabavljala na kopnu. Noć je bila bez mjesećine. Uzverao sam se na krmicu, a zatim sam opkoraćio zadnju ogradu. Zatim sam po vijencu sišao do 'balkona velike sobe. S tog sam se mjesta bacio u vodu i doplivao do najbližega otoka. Ćekao sam dok nisam bio siguran da nije dignuta uzbuna. Uto sam otkrio nešto dalje drugi otok i pokušao sam sreću, mada nisam neki bogzna kako dobar plivać. U zoru sam stigao na taj drugi otok. Na zapadnoj njegovoj obali bilo je» engleskih izbjeglica, ali se nisam htio s njima pomiješati. Smjestio sam se rade na liticama istoćne strane. U toku dana primijeto sam indijanske ćunove. Taratini, Se-bagtosi i Ećemini su se vraćali prema sjeveru sa skalpovima za pojasom. Mahnuo sam im rukom i pokazao im križ što ga nosim o vratu. Mi smo katolici, mi s gornjeg toka Rone. Oni su me poveli sa sobom i iskrcali me negdje u ušću rijeke Penobscota, Hodao sam i noću i danju. Umjesto da obilazim kopnom fjordove, ja sam ih radije plivanjem sjekao. Umalo me nisu odvukle struje i morske mijene... Na'kraju, evo me ovdje.— Goti sei Dank1 — poviće de Pevrac. — Gospodine Berne, nemamo U pri ruci bocu dobrog vinada bi se okrijepio najveći plivać u slanoj vodi izWaldstaetena\— U redu.Gazda Berne uzme s jedne konzole bocu bordoš-kog vina i ćašu od mjedi koju napuni.Covijek je iskapi na dušak. Bio je ožednio od morske soli, ali kako je bio natašte jako mu je vino udarilo u glavu te mu- krv navri u lice.Bogu neka je hvala (na njemaćkom} Naziv za prave švicarske kantone

262 263 — Uf! Es schmeckt prima. Ein feiner Wein!1 Toliko su me valovi ljuljali amo tamo da mi se glavavrti.Imali ste sreće — primijeti netko — što ste izbjegli ekvinocijalne oluje koje samo što se nisu razbijesnile.Švicarac napuni ćašu ražom i ubrzo se razveseli.— Jeste li saćuvali moju dobru helebardu? —

upita. — Zaboravio sam je ponijeti sa sobom kad samonda pošao u šetnju i oni me lupeži zarobili.— Još uvijek se nalazi u naslonu za oružje — odgovori mu Manigault pokazavši na ćavale u zidu kojisu pridržavali koplja raznih velićina, a među njimajedno švicarsko mnogo duže, koje se završavalo divnim rascvjetanim ćelićnim šiljkom. Zahvaljujući svojojlijepoj izradi to je oružje dugo vremena skrivalo izuzetno ubilaćku moć što ga je imalo u rukama jednogŠvicarca. Njegovom satarom svinutom poput udiceŠvicarac je hvatao i vukao neprijatelja, oštrim mu jesjećivoni rasijecao glavu, dok mu je šiljastim vrhomprobijao trbuh i srce.Kurt Ritz dohvati svoje oružje s uzdahom olakšanja.— Imam te, napokon! Kolike sam tjedne proveona onom brodu svijajuće se od bijesa! A što je bilos mojim ljudima?— Oni se nalaze u tvrđavi Wapassou.Svi prisutni su ga promatrali i pri tom pomišljali kako je on, nema sumnje, uspio kidnuti onog istog dana kad je Zlatobradi zarobio Anđeliku de Pevrac. Je li on to znao? Je li on primjetio na brodu grof ovu suprugu? Neki neodređeni predosjećaj ih, pa ćak i samog Pejrraca, prijećio da mu postave to pitanje.— Jesu li vas zlostavljali? — upita Pevrac oklijevajući.— Ne, nisu me ni takli! Zlatobradi nije loš momak i dobar je kršćanin. Svaku većer i svako jutronjegovi su se momci na brodskom mostu molili Bogu.1 Bogami ovo prija! Odlićno vino!264 Ali on želi vašu smrt, gospodine grofe. On tvrdi da mu pripadaju sve zemlje Mainea na kojima ste se vi smjestili i da je sa svojim ljudima došao da tu osnuje-naseobinu... Obećano mu je da će njemu i njegovim, momcima pripasti žene što se nalaze u Gouldsborou, gdje da su, tobože zatoćene.— Kojeg li bezobrazluka! — poviće Manigaulttrgnuvši se.— Stoga je on bio neobićno iznenađen otporomkoji mu je pružen. A mene je ugrabio raćunajući smogućnošću pregovora. Tvrdoglav je kao magare. Pošto su na njegov brod otvorili topovsku vatru gospoda-što su ovdje prisutna, sklonio se na jedan otok u Zaljevu Casco da popravi oštećeni brod. Ali on će sesigurno vratiti. •.Švicarac ponovo potegne iz ćaše. Odjednom se naveliko rasprićao ponesen osjećanjem sreće,— Oh! mogao bih vam koješta isprićati o Zlato-

bradom. Ja sam imao priliku razgovarati s mornarima, a i sa njim samim. On je vrlo grub ćovjek, alipošten, jest, pošten ... Ispunja strahom sve koji ga.iz daljine primijete, ali namjere su mu poštene ...A osim toga, tamo na brodu ima jednu ženu... Ljubavnicu .. . koja mu se pridružila na Rtu Maquiot,Mora da je taj sastanak ona udesila. Svojim izgledom.podsjeća ćovijeka na najpoznatije raskalašenice... Jedna od onih žena koje nižu brojke na pergameni anijednom ne pogriješe, napune svoje kovćege, a ondavam dobrićinu pošalju u rat da bi ih još bolje napunili ... Da bi ih služili'... One imaju ćime platiti, te-mješanke. lijepe kao Venere, i oštroumne. Onaj koga.ne spopadne želja da se ubije zbog njih, taj zaista nezna ni što je život ni što je ljubav ... Ljubavnica Zla-tobradog pripada tom soju žena... I uz to je lijepa... Ćitava posada Se uzbudila kad se penjala nabrod. Neka Francuskinja. Ćekala ga je tamo, na Rtu.Maquiot. Ima oći kao more iznad litice, a kose kao-sunćane trake... Zahvaljujući njoj uspio sam tu noć:Pobjeći. Zlatobradi je svim svojim ljudima razdijelio^265 . TUm, tri pinte po glavi, da bi proslavio taj događaj... A što se njega tiće ...Kurt Ritz zabaci glavu unazad i nijemo se smi-jaše. Nakon toga saspe u grlo još jednu ćašu.— On... ne bih nikad povjerovao... On je sasvim poludio za njom ... Kroz pukotine između dasaka svoje kabine vidio sam kako je prošao zadnjimkaštelom. Držao ju je za ruku i gledao je... gledaoje...Vino mu bijaše sasvim udarilo u glavu i on je prićao bez kraja i konca ne ćudeći se uopće grobnoj tišini što je oko njega zavladala, ne uznemirujući se .što su se ljudi oko njega ukrutili kao voštanice, što su im lica bila ozbiljna, tvrda ledena...— Kako se zvala ta žena? — upita grof kratko.Ćinilo se kao da rnu je glas dolazio iz nekakvog spuž-vastog svijeta, muklog i dalekog. Strah je spopao svešto su se nalazili tu, strah i želja da bježe.Kurt Ritz odmahne glavom.— Weis nicht!1 Sve što o njoj znam jest da jeFrancuskinja... i da je lijepa, to da! I da je Zlato-bradi lud za njom, smrtno zaljubljen ... Vidio samih... noću... u velikoj sobi krmnice, kroz prozorzadnjeg kaštela... Prozor je bio otvoren ... Sišaosam do njega i bacio oko unutra... Na stolu je bilasvijeća i ja sam ih vidio ... 2ena je bila potpuno gola

u narućju Zlatobradog ... Božanstveno tijelo... i njene kose po ramenima... Vjerujem da su pri danjemsvjetlu plave, ali tamo unutra ćinile su mi se kaorastvor mjesećine ... Kao sjaj blijedog zlata ... Kosevile... Ima nećeg u toj ženi ćega nema ni u jednoj'drugoj, nećeg ćudesnog... Shvaćam da je gusar lud,sasvim poludio... Zbog tog otvorenog prozora nisam•se usudio zaroniti u more... Ćak i ljudi koji su zabavljeni svojom ljubavlju mogu imati dobar sluh...A Zlatobradi je zapovjednik koji je uvijek na opre-¦zu... Mora da sam ćuo nešto od onoga što su govorili ...1 Ne znam,266 On je prićao i prićao. Bio je sad potpuno pijan te se nije ni ćudio ubitaćnoj šutnji ne zamjećujući da je bilo nećeg zabrinjavajućeg u tome što su ga pustili da tako govori, da opisuje, da se zadržava na tom. ljubavnom prizoru.Ponavljao je klimajući glavom:— Odakle je došla ta žena? Nemam pojma. Onamu se prikljućila tamo... Njeno ime... Ćekajte, ćinimi se da se sjećam... Ćuo sam, dok ju je onako milovao, da ju je zvao: „Anđeliko! Anđeliko!" imenomkoje ;oj odlićno pristaje...Jeziva šutnja zavlada.Odjednom helebarda ispadne iz ruku Kurta Ritza. Ćovjek posrne, uzmakne, nasloni se na zid, trijezan, naglo problijedivši, oćiju iskolaćenih od straha i uprtih u de Pevraca.— Ne... ne, ne ubijte me, gospodine!. Međutim, nitko se nije pomakao, pa ni sam grof de Pevrac koji je stalno stajao uspravljen. Ali je Švicarac osjetio da mu je iz mraćnog pogleda izbijala smrt. Kao ćovjek s bojnog polja, znao je da se našao s njom licem u lice, da je ona tu. Bio je sad trijezan i ništa nije shvaćao. Pogled mu nije silazio s grof ovih oćiju. Bio je siguran da se nalazi u smrtnoj opasnosti. U isto vrijeme, s nekom vrsti preplašene vidovitosti, primjeti da su svi što su prisustvovali tom neobjašnjivom prizoru, da su se svi ti što su tu stajali kao kakve aveti, uvukli u grobnu šutnju i da bi svaki od njih više volio da je gluh, slijep i nijem, da se nalazi šest stopa ispod zemlje nego tu, u toj zatvorenoj dvorani.On s naporom proguta pljuvaćku.— Sta se dogodilo, gospodine? — zastenje. —Sta sam kazao?— Ništa!To ni^ta spusti se s de Pevracovih usana kao udarac satare.Još jednom se ćinilo da zvuk gospodareva glasa dolazi s drugog svijeta.267

— Ništa što bi se vama moglo predbaciti, Ritze ... Hajdete sada. Potreban vam je odmor... Za nekoliko dana treba da se pridružite svojim ljudima- u Aap-palachesima, u tvrđavi Wapassou...Zanoseći se u hodu, Švicarac se dohvati vrata. Kad je izišao, svi ostali požure da se povuku bez rijeći, pošto su se prethodno duboko poklonili ispred gospodara Gouldsboroa kao što bi bili ućinili da su se opraštali od kralja.Kad su se našli napolju, svaki je stavio šešir na glavu i bez rijeći krenuo svojoj kući. Jedino je Gilles Vanereick potegao d'Urvillea u stranu uz rijeći: „Objasnite mi ..."268 GLAVA XXXIX"Tada se đe Pevrac okrene prema Juanu Fer-nandezu.— Pošalji mi Yanna Le Couenneca.Kad je Yann ušao u dvoranu za savjetovanje jedino grof de Peyrac je još u njoj bio. Nagnut nad geografskom kartom raširenom preko stola, on ju je, ćini se, pažljivo ispitivao.Njegova bujna kosa, na sljepooćicama obilježena ponekom sijedom vlasi, napola je skrivala njegovo lice udubljeno u ispitivanje karte, dok su mu spuštene vjeđe zastirale pogled.Ali kad se uspravio i pogled mu pao na Yanna, ovome zadrhtaše koljena. U srce mu se uvukla tjeskoba poput zmije.„Šta mu je? Sta je mom gospodaru?", pomisli. „Da nije bolestan? Ranjen? Pozlijeđen ... ? Reklo bi se pozlijeđen ... unutra! Nasmrt ranjen ... ?Joffrev de Peyrac obiđe oko stola i primakne se Bretoncu. Bio je tako miran i tako se uspravno držao da je to mornara umirilo.„Ne, nije njemu ništa... Sta li ja sve ne zamišljam ... !Joffrev de Peyrac svrati oćima na nj i uze ga prodorno promatrati. Srednjeg rasta on je grofu sezao taman do ramena. Dobro građen, živa i smjela izraza, izgledao je mlađi no što je, u stvari bio, to jest izgledao je da još ne bijaže navršio tridesetu. Međutim, buran mu je život iskovao dušu kao starom269 vozani. Samo što na tom licu keltskog Francuza nije bilo tajni za Joffreva de Pevraca. On ga je ćitao kao otvorenu knjigu.— A sada mi, Yanne reci ono što si mi prešutio,reci ono što se ne usuđuješ reći!Bretonac problijedi i ustukne nazad. Ponovo ga okupi misao da nijeće mada će mu biti uzaludan trud. Skamenivši se, znao je da neće umaći. Vidio je već Joffreva de Pevraca na djelu dok je išao k nekom cilju, kad bi zaintaćio da otkrije istinu koju je naslućivao svojom prokletom pronicljivošću. Tada se pretvarao u lovca koji nije napuštao trag, u stopu progoneći svoga protivnika.— Ali... Ja nisam... — zapoće Yann nemoćnopokrenuvši rukom — sve sam vam kazao, gospodinegrofe.— To se dogodilo tamo, nije li tako? Odgovori,tamo na Rtu Maquoit?

— Jest — odgovori jadan mladić kimnuvši glavomkoja mu zatim klone među dlanove.— Sto si vidio? Kad je to bilo? Jeli to bilo prijeno što si pobjegao?— Nije — otpovrne Yann odmahnuvši glavom.— Znaći to se dogodilo poslije... ? Ti si bježao,prićao si mi... trćao si. Uz put si se okrenuo i neštosi vidio... nije li tako, nešto neobićno, nešto nepojmljivo ...„Kako je mogao pogoditi tako u tanćine? Ni sam đavo ne bi mogao bolje" Yann klone.— Sto si vidio? — ponavljao je neumoljivi glas.— Što si vidio kad si oći svrnuo na žalo gdje si jeostavio... ? Sto si vidio?Yann osjeti da ga je za šiju, poput kliješta, zgrabila strahovita ruka i stane je stezati kao da će mu je slomiti.— Govori — zaćuje mukli i prijeteći glas.Primjetivši da se mladić guši, da mu se licepoćelo osipati ljubićastom bojom, grof popusti stisak.270 U grof ovu uvjerljivu glasu zatitra blagost od koje-se Yannu srce steglo.— Govori, sine ... molim te, reci mi što si vidio!Tada se Yann sruši, padne na koljena i slijepimi izgubljenim pokretom dohvati Joffreva de Pevraca za prsluk.— Oprostite mi, gospodine grofe! Oprostite mi!— Govori...— Trćao sam... Odbio sam se od stabla za kojesam bio vezan u trenutku kad je Zlatobradi pristaoćamcem uz žalo... iskoristivši trenutak dok su sveoći bile uprte u nj ... Gospođa grofica mi je preporućila da zgrabim tu priliku ... Trćao sam, trćao sam,a zatim se okrenuo da vidim ne progone li me...okrenuo se prema žalu...Bretonac se zagleda u Pevraca izmućenim pogledom.— Opazio sam je u njegovu zagrljaju, gospodine!— poviće hvatajući se za grofa kao da je njega samog-netko udario, kao da je on pogođen najtežim udarcima. — Nalazila se u zagrljaju Zlatobradog... onisu se grlili... ah! oprostite mi, gospodine grofe, ubijr-te me ... oni su se oboje grlili i ljubili kao ljubavnici... kao ljubavnici koji su se ponovo našli ..271 oS

U GLAVA XLTri dana kasnije.Na sjevernoj strani Zaljeva Casco.Jedan ćamac na moru.Osim njega ima i mnogo drugih, ali more je tako veliko, a otoci tako brojni da se ćini kao da je taj ćamac sam na pućini. Šuljao se među otocima kao progonjena divljać, na koju su, osim toga, vrebale izdajnićke struje i podvodni grebenovi. Nagnuvši se pod vjetrom, zaobišao je jedan rt, stopio se sa sjenom visoke morske obale naćićkane hridima, ponovo izbio na sunce. Ponekad ga prati miris rascvjetale zemlje, a ponekad se propinje pod slankastim dahom vjetra.Po žalovima i obalama otoka vide se ljudske prilike kako trće i mašti rukama, kako dozivaju. Ima ćamaca i brodova skrivenih u malim dražicama. Ima brodova koji bordižaju, plove ili ribare s druge strane grebenja, ili drugih koje će odnekuda izbiti kad ovaj ćamac prođe.Stalno sam vijuga tim labirintom od tri stotine Šezdeset i pet otoka Zaljeva Casco. Od Rta Maquiot ćamac duž obale plovi prema jugu.Anđelika je provela strašno zamornu i iscrpiju-juću noć smišljajući tisuću naćina da bi izbjegla Colinu.Ujutro je ušao u kabinu. Ona je jedva nešto ot-spavala. Bila je umorna i utućena, ali odlućno je od njega mislila zatražiti da je pusti da slobodno ode s broda. 18« 275 On ju je pretekao.— Dođite, gospođo — obrati joj se vrlo hladno.Bio je miran i nekako odsutan. Pas mu je bionaćićkan pištoljima i bodežima. Pošla je za njim na most. Jedan dio posade je bez žurbe obavljao svoje jutarnje poslove trudeći se nadasve ne bi li gdje ugledao zarobljenicu Zlatobradog. Uz sami bok broda An-đelika primjeti ćamac koji je žestoko poigravao na valovima i jednom se bitvom,-napravljenom od slame žtitio od udaraca. Bila je to engleska brodica, jedan od onih velikih ćamaca što su od New-Yorka do Pe-maquida, pa ćak i dalje, bez prestanka plovili od jedne uvale do druge, od jednog naselja do drugog. Gospodar ćamca bijaše ljudina zlovoljna izgleda; bit će da su mu tog jutra francuski gusari Marijina srca pregledali brod. A nitko nije znao što je mislio o teretu kojim su upravo punili njegovu šalupu. Ali ploveći stalno po tim krajevima, mora da je naviknuo, da je naućio kako se mora biti vrlo obazriv prema neželjenim gostima što su dolazili s Cariba. Anđelika se nagne i u brodici primjeti mnoge putnike, među kojima ona prepozna buldoško lice velećasnog Patridgea, privrženi lik gospođice Pidgeon, malog Sammvja Stogtona i Adhemara ćije su stalne jadikovke ispunjale osobito ćisti zrak tog jutra koje je bilo modro poput glicinijina cvijeta..

— Ah, pasti u ruke gusara! Molgo bi se reći dasu me zadesile sve moguće nesreće ...Pred otvorenim stubištem s kojega je bila povućena drvena pregrada, visile su ljestvice od konopa.— Tu smo! — reće prigušenim glasom Colin govoreći joj šapatom da drugi ne ćuju — bolje da serazdvojimo, zar ne, draga? „Gospodar" ove šalupereće mi da ide u Penobscot. Ako vjetar bude povoljani poprijeći li u smjeru istok-sjeveroistok, bit ćeš tamo,najviše, za ćetiri dana.Nije se mogao suzdržati a da joj se ne obraća s „ti". Njoj 'je bilo jasno da će svaki put kad on osjeti njenu blizinu biti kao što je nekad bio u pustinji: kad276 je on bio jedini na svijetu koji ju promatra i jedini koji ju je mogao podignuti na ruke ...Anđelika podiže oći prema njemu. Pokušala mu je njima objasniti ono što osjeća prema njemu: prijateljstvo, zahvalnost.Odjedared je preplavi radost pri pomisli da će, možda, za ćetiri dana biti kraj Joffreva i da će sa svim tim. metežom biti. gotovo.Najzad je mogla malko odahnuti i bar donekle srediti svoje misli. Kad se nađe pokraj svoga supruga, umirena njegovim ljubljenim i za nju najslađim glasom, pokušat će da razmrsi svu tu zavrzalamu. Govorit će zajedno .. .Izraz se boli utdsne u Colinove bore videći sjajan osmijeh kojim, mu se obratila.— Ah! Vidim, ti ga voliš... — šapne.Jedva da ga je i ćula.Znala je da ne smije dopustiti da je gane, već da mora odatle pobjeći što brže, to bolje.Mora iskoristiti ovu priliku prije no što se on predomisli. Da je Colin bio manje plemenit, ne -bi joj se toliko sviđao. Puštao ju je da ode. U tom velikodušnom i iskrenom ćinu prepoznala je njegovo biće. Stoga je u srcu osjetila neko neodređeno žaljenje pri pomisli da će ga svojim odlaskom pogoditi ravno u srce.Pokupi svoju putnu torbu koju joj je jedan, mornar pružio i prebaci je preko ramena.Još uvijek je bila bosonoga. Utoliko gore! Kakva joj korist od cipela na ljepljivoj palubi jedne šalupe? U zadnjem trenutku htjede se obavijestiti o Zgubi-dorbu, ćovjeku kojega je operirala, ali se suzdrži. Nije htjela gubiti vrijeme. Odbila je pomoć mornara koji joj je htio pomoći da se spusti ljestvicama od konopa.— Mićite se, prijatelju. Naputovala sam se ja poSredozemlju! — dobaci mu veselo.Colin položi ruku na njeno rame. U trenutku kad je prišla ljestvicama nije više mogao izdržati. Netremice se zagleda u nju. Njegov plavi i neobićno jasan pogled koji je davao djetinju svježinu njegovu izro-277 vanom ćelu i tvrdom izrazu njegova lica što bijaše obraslo u bezbojnu bradu i uokvireno isto tako bezbojnom kosom kojima je želio uliti osjećaj straha svima s kojima je dolazio u dodir, sasvim ju je prestrašio. Ćinilo se da će je zadržati kao što se pokušava zadržati neku utvaru, neku obmanu duha, kao da ona i nije bila neko biće od kosti i mesa. Uza sve

to, imala je predosjećaj da on u tom trenutku nije bio obuzet samo svojom strašću prema njoj, nego da ga je mućila neka hitna, neka izvanjska, ali vrlo ozbiljna briga. Dvaput je već bio zaustio, ali se sustegao. Naposljetku joj šapne:— Ćuvaj se... ćuvaj se, janje moje malo! Ima ljudi koji snuju tvoju propast... ! Koji ti žele nauditi!Zatim je pusti da ode. Ona oprezno siđe i stupi nogom na pramac šalupe taćno u trenutku kad se gospodar jednom ćakijom odbio od broda i nimalo se ne uzbudivši što je Anđelika posrnula i što pri tom umalo nije pala u more.Ona ga ništa ljubaznije nije pozdravila na engleskom. On je odmjeri svojim bezizražajnim, oćima kao u krepane ribe. Još jedan puritanac koji je u mladoj, nasmijanoj i ... rašćupanoj ženi vidio samo utjelovljenje nećastivog!Sretna, Anđelika se smjesti između Adhemara i malog Sammvja. Mali od palube, kosa žutih poput lana, razveže pramćno jedro, a odmah zatim veliko jedro u obliku roga, dok je vlasnik šalupe pomoću vesala obilazio gusarski brod da bi šalupu doveo u položaj povoljan za plovidbu.I tako je brodica Engleza Jacka Meroina poćela bordižati između otoka u Zaljevu Casoo, penjući se s jednog vala na drugi, kao lijepa ptica naginjući se pri letu.Na brodu su bila još tri putnika koji su rado primili u svoje društvo Anđeliku, njena francuskog vojnika i njene engleske izbjeglice.Pokućanac s neke naseobine u Connnecticutu, crnćić koji mu je bio pomoćnikom i... jedan medvjed,278 kojega je Anđelika najprije zamijetila, neodoljivo privućena ozbiljnošću njegova pronicavog pogleda, pogleda koji ju je nastojao ocijeniti i uz to se zabavljao, a ona ga je osjećala na sebi a da uopće nije bila kadra pogoditi odakle taj pogled dolazi.Bio je to medvjed. Odjednom ga otkrije kako leži ispod mosta na krmi gdje bijaše udario svoj brlog. Položivši svoju šiljatu gubicu između šapa, netrimice ju je promatrao svojim malim i blistavim oćima. Po-kućarac ga odmah predstavi:— Mister Willoagby ... Vjerujte mi, plemenita gospođo, da ja nemam boljeg prijatelja od te životinje.' On sam, zvao se Elie Kempton. Nije prošao niti ćitav sat. a Anđelika je sve o njemu znala. Rođen u Massachusettsu, kad mu je bilo osam godina napustio je malu naseobinu Newton zajedno sa svojini roditeljima i stotinjak drugih stanovnika. Pod vodstvom njihova pastora, Thomasa Hookerea, ćovjeka liberalnih nazora kojemu se nije sviđala nemilosrdna puritanska oligarhija, probili su se kroz šumu i stigli do velike rijeke ćije su vode bile sive i mirne, do Conneo-ticuta. Na njenim obalama osnovali su naseobinu Hatford, gdje se u to vrijeme nalazila mala trgovaćka postaja nekog Holanđanina koji je trgovao krznima. Sad je to bio prekrasan grad, pobožan i veseo, gdje se razvila pomorska trgovina. Nije bilo lako obrađivati zemlju na obalama rijeke kao što je Connecticut. Struja rijeke vas stalno mami prema njenu ušću. Zemljište je bilo siromašno... Kad mu je bilo dvadeset godina, Elie se uputi u svijet s torbom dobro nabitom trgovaćkom robom, a mister Willoagby ga je pratio. — Othranio sam ga te se odonda nismo nikad razdvajali.Prićao je kako ga je medvjed pratio na svim njegovim putovanjima što je ponekad stvaralo ivjesne poteškoće, ali je uz to medvjed svojom pojavom uveseljavao mušterije koje nisu bile baS sklone da razvežu svoje kese. Medvjed je znao plesati i napraviti neko-

279 liko krugova. Međutim, njegova je najveća vrijednost bila u tome što je u borbi bio nenadmašiv. Mnogi su se seoski momci ogledali u rvanju snjim. Bio je ocl-lićan glumac te im je davao izglede na pobjedu, a onda bi iznenadnim udarcem šape, vrlo ljubaznim i nehajnim, obarao na tlo svoje protivnike.— Wilioagby .. — reće velećasni Patridge zami-slivši se — ćini mi se da sam pod tim imenom nekadpoznavao jednog pastora iz kraja oko Watertowna.— To je vrlo lako moguće — složi se pokućarac.— Ovaj moj prijatelj ovdje toliko je slićio ćasnamesvećeniku ćiji me je lik, dok sam bio mlad, ispunjaoi strahom i veselošću, da sam mu nadjeo njegovo ime.— To je tipićan primjer nepoštivanja — strogo iuvrijeđeno primjeti. velećasni Thomas Patridge, a zatim prijeteći doda: — To bi za vas moglo imati vrloneugodne poslijedice ...— Connecticut nije isto što i Massachusetts, nekavas to ne ljuti, velećasni. Kod nas se ljudi osjećajuslobodni i vole se šaliti.— Pokrajina prepuna krćmi — progunđa pastor— tamo ljudi od rođenja piju rum.— Ali mi imamo svoj ustav, a nedjeljom ne putujemo da bismo ugodili Gospodu.Zadovoljan sam sobom, Elie Kempton stane izvlaćiti iz svojih džepova duhan, slike, ćipke, male satove. U njega je bilo svakakve robe, svega i svaćega da zadovolji najudaljenije naseljenike ili radije žene naseljenika najudaljenijih naselja u svim krajevima. A budući da je zavirio u svaki kutak svakog zaljeva, bolje je od ikoga znao što se gdje može naći, ćega je gdje nedostajalo, znao je od ćega će zablistati oći mlade djevojke, a što će izazvati ljutnju druge, znao je što će oduševiti neko dijete ili nekog djeda, znao je koji će, drag ili neophodan, predmet unijeti radost i u najsiromašniju kolibu.Reće da je krenuo na otok Bartelett, istoćno od Penobscota, i to radi vunenih tkanina modre ili sjaj- nocrvenih boja. Naime, ovce na tom otoku hrane se-sa sto vrsta razlićitih cvjetova, a žitelji tog otoka trguju kašuom1 s brodovima što stižu iz Caraiba.— Taj otok mora da se nalazi u blizini Gouldsbo-roa — primijeti Anđelika zarekavši se da će poćitamo u trgovinu.Elie Kempton je poznavao Gouldsboro samo po ćuvenju, nikad nije nikakva posla napravio jer tamo nije bilo njegovih sigurnih kupaca, a to su bile žene naseljenika.— Sada tamo ima žena i ja (hi vam biti glavnom.mušterijom — uvjeravala ga je Anđelika.Oduševljen time, pokućarac se baci na koljena, i to zato da bi joj odmah uzeo mjeru stopala jer on je u isto vrijeme bio i trgovac obućom te će joj, obećao je, naćiniti

prekrasan par cipela od mekane kože, koje će se vezivati uzicom. Krajeve će pojaćati komadićima kože kako bi se što manje derale. Na otoku lisica, tamo na sjeveru, živio je neki stari Skot usamljenik, koji je bio pravi majstor u štavljenju kože. Dakako, ukoliko sve te Engleze nađe na životu jer vrlo je lako-moguće da su ih Indijanci u međuvremenu skalpirali.Šutljiv i prezirući sav taj svijet što se smjestio u njegovoj brodici, vlasnik je svu svoju pažnju obratio plovidbi. Vrlo ljubazan pokućarac je svoje nove drugove obavijestio da se vlasnik brodice zove Jack Mer-win. Pronašao ga je u New-Yorku. Odlićan pomorac,, reće, mada uvijek loše volje.Zaista je bila istina da je Jack Merwin savršeno upravljao svojom brodicom probijajući se kroz blistave i strašne struje, kroz opasne i zapjenjene valove, i to u isto vrijeme nehajnim i tako spretnim majstorstvom da je to izazivalo udivljenje svakoga, tko se razumio u plovidbu.Osim ponekog manevra s malim pramćanim jedrom Što ga je po njegovu naređenju obavljao mali, on je sam upravljao i kormilom i velikim ćetvrtastim1 Ekstrakt akacije imenom katehu

280 28 n jedrom držeći ponekad uzicu nategnute Škote samo nožnim prstom.Ako se zadrži lijepo vrijeme, putovanje njegovim brodom brzo će napredovati. Ali poslije nekoliko sati Anđelika se uznemiri videći da brodica plovi ravno prema jugu. Ona se obrati vlasniku s molbom da joj objasni tu stvar, ali se ovaj pravio kao da nije shvatio njen loš engleski jezik. Sad se velećasni Thomas Patridge umješa i svećano zamoli vlasnika da odgovori kad mu se uputi neko pitanje. Ovaj se naposljetku udostoji i progunđa krajevima svojih usana, gledajući drugamo, kako će se najprije izvući iz labirinta tih prokletih otoka u Zaljevu Casco, i spasiti i glavu i brod, ako se spuste prema Portlandu. Izići će iz tog podmuklog arhipelaga uz pomoć struje što teće između otoka Peaksa i otoka Cushinga, poznatog također pod imenom Bijeli šešir. Dok ne opaze Bijeli šešir, reće na kraju, moraju duž obale ploviti prema jugu.Mali Sammjr širom rastvori oći ne bd li negdje u daljini opazio taj znameniti Bijeli Šešir.Razljućen tim prilićno bezobraznim držanjem engleskog pomorca prema njemu kao svećeniku, velećasni Thomas Patridge poće ga sumnjivo mjeriti i mumljati nešto kao da je taj ćovjek vjerojatno bio iz-Virdžinije, a budući da su žitelji te pokrajine bili uglavnom lupeži, pljaćkaši, dangube i buntovnici ili drugi otpaci ljudskog roda... oni nisu imali nikakva prava da svoje bezboštvo izvoze u Massachusetts zato Što su se obogatili svojim virdžinijskim duhanom, I dok je on tako gospođici Pidgeon prićao povjest Vir-džinije, Adhemar, koji je napola razumio njegove rijeći, stane stenjati:— Ako je ovaj momak robijaš i ološ, a vidi se nanjemu da jest, onda će nas on iskrcati na neki pustiotok...— Nijedan od ovih otoka nije pust, moj jadni

Adhemare — htjela ga je umiriti Anđelika U stvari, bilo je nevjerojatno da su bili toliko sami između neba i mora, između litica i pjeskovitih obala i da uz to vide kako se kao kakav kaleidoskop oko njih vrte jedra, flotilje indijskih ćunova, neko selo sagrađeno od drva, nekakvo brodogradilište, jarboli brodova na bakalare, nekakav daleki konvoj sastavljen od trbušastih brodova, vatra na žalu oko koje su se okupili ljudi u dronjcima zaokupljeni talenjem smole, fokinog ili kitovog ulja u ogromnim kazanima, drugi ljudi u vunenim kapicama kako se vrzmaju oko nategnutih mreža ili košarica za ostrige, pa neki drugi u šiljastim, crnim šeširima i tamnim kaputima i žene u bijelim kapicama, te modroj ili crnoj odjeći kako traže školjke i okupljaju se oko lonaca u kojima se kuha nešto jela na ognjištu, jednom ognjištu što su ga imali.Već pola stoljeća stalni stanovnici otoka u Zaljevu Casco pripadali su dosta ćudnim skupinama Skota, Iraca, Engleza i francuskih hugenota kojima su se pridruživali, u vrijeme velikih seoba bakalara i tu-njeva, ribarske flotilje iz Saint-Maloa, Dieppea ili Bostona, te baskijski kitolovd, a u ove vruće i tragićne dane mjeseca juna, bjegunci s obale.U stvari, zaljev je vrvio svjetom koji je uspio izbjeći pokolju Indijanaca. Posvuda je bilo ćamaca krcatih kostirenim loncima, biblijama, starim puškama. Pošto su svojim, bakljama Abenakisi popalili naselja u donjem toku Kennebeca i Androcsoggina, kao što je bilo naselje Newehewanik, požarom su uništili Brunchvvick, Freeport, Yarmouth, Falmouth, Portland, a još niže gorjeli su Saco i Biddeford. Kad je pri kraju dana brodica doplovila do ušća male rjećice Presumpscot, na dvije milje od Portlanda, jeziv vonj slabo ugašenih požara i leševa u raspadanju donosio je vjetar sa kopna i taj se vonj mješao s ugodnim mirisom borova. Sasvim u blizini nalazio se otoćić obrasao ćetinarima skladnih boja i oblika. Patnici su sa strahom promatrali kako se približavaju liticama o koje se pjenilo more prostranog ušća. Poskakivali

282 283 su i plesali na nekoliko dužina od otoćića. S teskobom u oćima okrenuše se svi prema Jacku Merwinu kojega kao da nimalo nije zabrinjavo položaz brodice^ Taj ravnodušan ćovjek plovio je po svom vlastitom ćefu. U toku dana ćesto su se približili sad jednom sad drugom otoku tako da se ćinilo da Jack Merwin namjerava pristati. Pomno je promatrao obalu kao da na njoj traži nekoga ili nešto. Naposlijetku je Anđe-lika bila uvjerena da je pokušavao prepoznati nekoga od svojih među izbjeglicama. To je dokazivalo da nije bio iz Virdžinije. Ponekad bi dozvao neki brod1 i priupitao da li su se Indijanci približili obali ...284 GLAVA XLI

Ispred otoka, on odjedared spusti jedra. Tromo se valjajući brodica, gurana uzburkanim morem, neprimjetno se primicala obali. Mali otoćić je lićio kruni smragada, osvjetijen zrakama sunca na zalazu koje su se iskrile po zelenim i modrim krošnjama. Uprkos snažnoj buci mora i vjetra, ćinilo se kao da s tog otoka dopire do njih nebeski pjev što se diže iz tisuća ptićjih grla.— Ovo je otok Mackworth — reće pastor poluglasno. — Raj Indijanaca. Budite na oprezu — reće okrenuvši se prema vlasniku brodice. — Mogao bih se opkladiti da danas na otoku ima mnoštvo divljaka. Dolaze ovamo iz unutrašnjosti preko jezera Sebago i rijekom Presumpscot. To je njihov nekadašnji raj zemaljski, tvrdili su i nikako nisu podnašali Engleze koji su se tu nastanili. Prošle godine ga je onaj prokleti Francuz iz Pentagoueta, barun Saint-Castine osvojio sa svojim divljacima. Njima su se prikljućili i drugi Taratini koji su došli preko Sebaga i pobili sve sinove starog Mackwortha, Richarda Vinesa i Sar-muela Andrewsa, Odonda je otok pust.. .Tek što pastor bijaše kazao te rijeći, brodica zaobiđe rt i nađe se pred dražicom koja-je sva blistala od crvenkastih indijanskih ćunova. U njima nije bilo nikoga, a bili su poredani jedni uz druge na pjesko-vitoj obali. U toj pozlaćenoj svjetlosti sumraka krhki ćamci od kore stabala, šupereni smolom i balzamom, blistali su se poput prozraćnih krila kukaca, hruštova285 ili golemih skarabeja. U istom trenutku nebo se smraćilo kao da su ga prekrili olujni oblaci. Sjena noći je doslovce pala po zemlji. Na tisuće ptica u bezbrojnim se jatima podigoše sa svih grana otoka i stope se u gusti pokrivać, cvrkutav i kreštav koji kao da je u tren oka koprenom zastro danju svjetlost.Nijemi od zaprepaštenja, promatrahu taj iznenadni i pokretljivi mrak, ali uto opaze kako su između crvenkastih stabala borova izbile crvene aveti, ćitavo mnoštvo Indijanaca odvratnih i išaranih lica.Isti pokret ih je bacio jedne na druge i oni su se, istim užasnim strahom obuzeti, stisli kao da se žele zaštititi. Anđelika se kasnije sjećala kako je uza se stisla u isto vrijeme i- malog Sammvja i Eliea Kemp-tona, pokućarca iz Connecticuta. Stajali su tako, ljuljani sve jaće i jaće valovima koji su ih neosjetljivo vukli prema žalu.Prestrašivši se, Anđelika užasnuti pogled baci prerna Jacku Menvinu. Ovaj kao da se iznenada probudio, zgrabi kormilo i spretnošću kojom se otkupio za svoju bezoćnost ućas oka ponovo razvije veliko jedro i istrgne brod iz pogibeljnog ljujlanja. Kad je to izveo, njemu kao da se nije žurilo da pobjegne. Pošto se nekoliko milja bijaše udaljio od obale, ponovo se približi rtu i otoku Mackworthu, držeći se izvan domašaja strijela, ali je uza sve to plovio tako blizu da im nijedna pojedinost opreme Indijanaca nije izbjegla. Izmješani sa stablima, s granama, s liticama otoka, Indijanci su predstavljali jezovit i nepokretan prizor. Ogromni vrtlog ptićiji iznad njihovih glava obavio ih je kreštavim i zlokobnim sumrakom. Englez Jack Merwin nastavio je da promatra Indijance i da prolazi ispred obale sad u jednom a sad u drugom smjeru. Izazov, znatiželja, draženje? Teško bi i najproni-caviji ćovjek bio na njegovu licu proćitao osjećaje koji su ga potresli. •Naposlijetku, uvijek s krajnjom nehajnošcu, dade znak svom malom da digne pramćano jedro, okrene pramac brodice prema jugoistoku i udalji se ovaj put286

od Mackworthova otoka, zemaljskog raja, prema indijanskoj legendi.Malo-pomalo svjetlost se vrati. Samo je još poneki galeb letio prateći ih.Anđelika se tresla od straha gotovo isto toliko kao i svi Englezi. Da li je ona bila pod dojmom, obmane ili misaone opsjednutosti, nije znala, ali bila bi se okladila da je u onom spiljskom sumraku, što ih je onako iznenada bio obavio, vidjela među stablima podrugljivo lice Sagamorea Piksaretta.— Vi ste vrlo neoprezni, Jack Mervvine — trpkoprimjeti pukućarac. — Već tri sedmice putujem.s vama i stalno sam izložen vašim jezivim hirovimaod kojih mi se želudac prevrće. Svaki put kad pro-•đete tik uz neku liticu ili krenete na put upravo utrenutku kad oluja treba da se razulari, ja svaki putumirem od straha, siguran da mi je kucnuo poslijednjitrenutak ... A mister Willoagby, ta jadna životinja jesmršavio od straha, zar niste to primjetili? Koža mumlohavo visi niz bokove. Više se i ne miće, ćak ni do>plesa mu više nije...— Pa i bolje je što se ne miće — progunđa JackMenvin — šta bi se dogodilo na ovoj brodici, pitamvas, kad bi taj vaš medvjed poćeo izvoditi na njoj svoje plesove ... ?I on prezirno pljune u more.Anđelika se nije mogla suspregnuti a da se ne nasmije. U stvari, bio je to izraz olakšanja poslije pretrpljenog straha. Trebalo je priznati da je društvance što se okupilo u toj orahovoj ljusci bilo vršo slikovito. Crnće, umotano u kabanicu od crvenog sukna, s okruglom crnom rotkvicom u razrogaćenim bijelim oćima, promatralo je sve to, a na licu mu se ogledao znak pitanja, nijemi prijekor, bezazleno ćuđenje.Gdje je bio Adhemar? nije se, valjda, onesvijestio? Ne, bilo mu je zlo. Povraćao je presavinuvši se preko ograde broda. On nikad nije podnosio more.— A dok ste tamo paradirali ispred onog skupacrvenih zmija, Jack Menvine — nastavio je s pitanjima pokućarac koji je još uvijek bio pod dojmom pra-28? I La. življelog straha — jeste li vi samo na trenutak pomislili da je flotilja njihovih ćunova mogla, na primjer, izbiti iza rta i napasti nas s leđa?Vlasnik šalupe, ćini se, nije poklanjao mšta više pažnje predbacivanjima i optužbama malog pokućar-ca, no što bi je poklonio ubodu njegovih igala.Pobudivšl u Anđeliki znatiželju, ona ga malo bodlje pogleda. Pod kapom od crvene i izblijedele vune, izdužile su mu se vrlo crne kose kakve imaju mnogi Englezi a da nitko ne zna zašto. Imao je obićne crte, .mekane na dugoljastom, licu, mušku put, ni tamnu ni crnkastu po prirodi, put Evropljanina, zdravu put koju je vjetar malko opalio.

Imao je ćetrdesetak godina. Možda više, a možda i manje... Imao je crne oći, dosta žive pod teškim vjeđama koje su ćesto gasile njihov sjaj i davale mu izgled odsutnosti i neprobojnosti.Stalno je žvakao baguš duhana, ali kad bi pljunuo u more, ćinio- je to s nekom vrsti nehajne otmjenosti.Pod košuljom od grubog platna i otvorenom na prsluku s dugmetima od rožine, ramena su mu bila uska, ali snažna. Na sebi je imao hlaće od drogeta, to jest vunene tkanine od koje se prave mornarska odijela, grube i nepoderive, s nogavicama do ispod koljena. Listovi su mu bili kao kabel spleten od užadi. Sve je poslove obavljao svojim listovima i svojim nogama.Anđelika pomisli kako joj se taj Merwin nimalo ne sviđa. Unajmivši ga, Colin sigurno nije bio sretne ruke, ali sigurno nije imao drugog izbora.Zlatobradi! U srcu osjeti ubod, strah, sramotu. Plovidba je taj dan bila toliko plodna dojmovima svih mogućih vrsta da je u njoj blijedjela uspomena na Colina. Savim u dnu srca osjećala je olakšanje ;što je među njima svršilo oknako kako je svršilo. Ali što je bila sigurnija da je njena ženska slabost neće više dovesti u opasnost da joj podlegne, to ju je njena nestalna priroda navela da osjeti iznenadno žaljenje, neku nejasnu tugu... Colin... Dubina njegovih pla-288 vih oćiju koja se muti u njenoj prisutnosti, snaga njegova grubog zagrljaja ... Nešto što je poznavala, što je samo njoj pripadalo. Tajno skrovište. Zašto se se nemože voljeti pokoravajući se zanosu srca, svog tijela? Zašto kakvoća i snaga jedne ljubavi moraju zavisiti od teškoće izbora... ? Kao da smo rasipanjem osjećaja i poklona osuđeni da nikad ne upoznamo još veću snagu užitka. Je li to istina ili samo obmana koju joj je usadio odgoj koji je vjernost mužu stavljao na prvo mjesto svih obaveza što ih je žena imala. Nije li je smutio beskorisni strah? Da je popustila Colinu, kako li bi divan užitak bila doživjela... Ta Joffrev ni onako to nikad ne bi doznao.Osjećala je kako crveni od te pomisli i kako je obuzima poniženje što joj se takva želja zaćela u du-binj srca.Nestrpljivo odmahne glavom, oko koje je zujao vjetar.Mora ^zaboraviti... Sve to pošto-poto mora zaboraviti!U daljini se nazirao otok Mackworth više no ikada slićan kruni blistavog dragulja u sumraku zelenom poput metvice.— Tamo! Tamo! Vidim Bijeli šešir — poviće mali Sammy.Stari Bijeli šešir bila je prostrana kupola od granita što je okrenula mali otoćić Cushing i sa svojih pet stotina metara visine dominirala zaštićenim ulazom u luku Portlanda.Slatka voda dolazeći s kopna i stvarajući ,,sa-punsku" pjenu u stalnom sudaru sa slanom vodom oceana, predavala je vjetru rese bijele pjene što su ih tvorile stalne morske mjene. Ta se pjena skupljala u suhe naslage na vrhu sivog granita i dala mu izgled prostranog šešira ili glave postarijeg ćovjeka sijede kose, što je zavisilo od osvjetljenja.Sto su se više približavali, bjelina pjene se razdvojila od također guste bjeline ptica što su, sjedeći na jajima ili odmarajući se, prekrile svaki i najmanji kamen. Približavali su se, tako reći, u nekoj vrsti bi-28919 AndeUka u Iskušenju VHT

I jelog vrtloga te su otkrili otok i vrevu na njegovoj površini pod tim pahuljavim ukrasom.Moglo se reći da su krajem tog mjeseca — juna što se rascvjetao cvijećem koje brzo cvjeta i intezivno miriše — da su sve obale vrvile od puritanaca i foka koji su se sasvim izmješali i zajedno s pticama predstavljali veselu gužvu svuda naokolo. Tko se god pokušao iskrcati u prebivalištu laba, galebova, martina, morskih lastavica i morskih svraka, tko je god pokušao stviti nogu na rub kamena bijelog od pjene ili paperja, mogao se vrlo lako sudariti s uspravljenom i gegavom fokom kao i s ozbiljnim puritanskim magistrom kojemu je glavu pokrivala ženevska kapa. Uostalom i foke i puritanci bili su vrlo svećani i dostojanstveni, strogi i povrijeđeni zbog neugodnog susjedstva, ali praveći ljubazno lice hudoj sreći. Razbijali su jaja u ptićjim gnijezidma, hodali su po hrpama praznih ljuštura, po hlapovima i rakovima, po ostrigama i dagnjama, po toj zajednićkoj hrani što su je pripremali pokraj vatara na sagu od algi. Da bi se međusobno ćuli, trebali su imati još oštriji glas od kreštavog glasa morskih ptica.

— Ne dolazite ovamo! Ne dolazite ovamo — vikali su izbjeglice videći približavanje ćamca. — Uopće nemamo hrane, a ima nas ionako previše. Uskoroviše neće biti školjki ni za sve nas, a gotovo smo ostalibez municije.Menvin je bordižao na izvjesnoj udaljenosti od otoka. Mali Sammy Stogton stavi dlanove oko usta:— Tamo je sve puno Indijanaca, tamo na liticama otoka Marckwortha — vikne svojim jasnimdjećjim glasom koji je probio svu onu graju što ju jestvaralo more i ptićiji glasovi. — Budite na oprezu davas ne dođu podaviti...— Odakle si ti, dijete?— Iz Brunchwick-Fallsa, s granice.— Sta se tamo dogodilo?— Svi su izginuli — poviće dijete svojim lakim,glasom ćije su rijeći letjele zrakom kao tonovi flaute.290 Bila je plima. Brodica je mogla uploviti duboko u uvalu, ali Menvin, imajući na umu oštre prosvjede ljudi koji su se tu već otprije nalazili, nije htio pristati. Zadovoljio se time da sve oko sebe promatra znatiželjno i vrlo pažljivo.Neka krupna žena, visoko posuvraćene suknje, koja je u pukotinama litica lovila rakove, zovne ih dok su prolazili u njenoj blizini:— Dolazite li s obale?— Ne: ja dolazim iz New-Yorka.— A kamo ste se uputili?Menvin pokretom brade pokaže prema sjeveru.— U Gouldsboro.

— Poznato mi je to mjesto. Nalazi se ha poćetkuFranzuskog zaljeva. Tamo će vam skinuti skalpoveFrancuzi i oni njihovi divljaci...Jack Menvin uhvati kormilo i napravi manevar da bi isplovio iz male luke. Budući da se pri tom primaknuo blizu vrška jedne litice, druga neka žena dor-trći mašući rukom i vukući za sobom već odraslu djevojćicu koja je u ruci držala torbu.— Povedite je sa sobom — poviće žena — ostalaje bez roditelja, ali mi je poznato da ima ujaka nasjevernoj strani Francuskog zaljeva, na otoku Mati-nicusu ili možda na otoku Longue, sućelice Mont-De-sertu. Uzmite je...Žena gurne djevojćicu i ova, sva prestrašena, uskoći u brodicu koju odmah potom jedan val odvuće od obale.— Old jool!1 — poviće Menvin izbaćen iz svogmira. — Sta vi mislite da ja naokolo skupljam siroćad? Imam ja drugog posla, a ne da se brinem za svete štioce biblije, đavo da ih nosi koliko ih god ima ...— Govorite kao kakav poganin — spremno otpo-vrne žena s vrha litice — po naglasku bi se reklo daste iz Devonshirea. Belphegor vam je na rođenju stavio u grudi okrutno srce... Pa ipak, odvedite ovo1 Stara luđakinjo (na engleskom)19*291 dijete na sigurno mjesto ili će vas zlo stići ma gdje se nalazili, ja vam to jamćim.Menvin koji se u svom bijesu bijaše uspravio, zgrabi kormilo i okrene ga da bi izbjegao greben- koji se nalazio u razini vode.— Old jooll — ponovo promrmlja — ako uza seimaju paklene sile, što onda ćekaju da bi zavladalisvijetom... ?— Ona je žena u pravu. Vaše rijeći... — otpoćevelećasni Thomas Patridge.Međutim, jedan val koji se srućio u brodicu i sve ih smoćio do gole kože, prekine raspru. Menvin naredi malom da paljka vodu.More je bivalo sve uzburkanije tako da je ćamac' sve jaće zaranjao u vodu. Trebalo se ozbiljno prihvatiti upravljanja brodom. Više se nije moglo pomišljati da se vrate natrag na otok Bijeli šešir i da na nj iskrcaju jadno siroće.Crvenkasto siva izmaglica najavljivala je sumrak. Dugi junski sumrak će se vući morem. Trebalo je potražiti neku luku gdje će prenoćiti. Na sreću, ćini se da je Manvin poznavao taj kraj. Uze ploviti duž obala otoka Peak koji se nadovezao na prijašnji otok. Zatim nastavi plovidbu uz otok Longue koji je nastavljao niz i produžavao ga na otok Cherbrague. Kad je doplovio do sredine otoka Longue s istoćne strane, Jack Merwin usmjeri ćamac prema žalu. Ćini se da je to mjesto bilo manje napućeno. Vlasnik brodice skoći u vodu i usidri je u zaklonu jednog grebena, a zatim pođe na kopno prepustivši gospođama da iz brodice iziđu kako najbolje znaju i umiju, što su one na kraju i ućinile

ne plašeći se da će polomiti noge. Poslije dugih sati što su ih proveli nepokretni, bio je pravi užitak gacati u svežoj vodi i pješku. Djevojćica s otoka Cushing zvala se Esther Holby. Ona je svoje nevolje prićala gospođici Pidgeon. Mister Wttloagby iziđe iz svog skrovišta na žalo uprijevši svoju zašiljenu njušku prema šumskim mirisima. Anđelika utvrdi da je taj medo bio životinja ogromna, troma i mirna. Medo ode do prvih stabala i uze rovati po korijenju. Elie292 Kempton ga dozva natrag jer se bojao da mister Wil-loagbv ne preplaši susjedstvo.Slušajući prićanje male Esther, Anđelika osjeti poštovanje prema jadnoj djevojćici. Dospijevši iznenada među nepoznate ljude između kojih je otkrila jednu francuskinju papistkinju i jednog ... medvjeda, nije pokazala nikakva straha već se s mnogo dostojanstva prilagodila novom položaju. Kad ih zadesi nesreća, Englezi ne prepuštaju se bućnim prićanjima kao što to ćesto ćine Francuzi Reklo bi se da svi njihovi jadi potonu u njih kao kamenćić na dno mraćnog bunara, te površina ostane još glatkija, još nepokretni ja.Slušajući Estherino prićanje, Anđeliku je spopadala želja da zalomi rukama i da umjesto nje zaplaće. Djevojćica je vidjela svojim oćima kako su joj Indijanci skalpirali oca, majku i braću, dok su joj malu sestricu odveli sa sobom.Menvin se vrati noseći naramak granja da bi zapalio vatru.Napunivši vodom kotao od livena željeza, baci u nj komad sušene svinjetine i sve to stavi na vatru. Pokreti su mu bili odmjereni, kao u ćovjeka koji je naućio na red i da sam živi. More se povuće nevjerojatnom brzinom otkrivši mnoštvo smeđih algi i lijevajući se u tisuću sitnih barica dokle su oći pirale.Sitna engleska djeca iziđu iz šume i stanu tražiti školjke među ogoljelim grebenima.Noć je padala iza crnih stabala, a nebo i more bijaše prožeto ugodnom bojom zrele naranće, bojom koja je bivala sve tamnija i tamnija dok nije poprimila žarkocven i blistav izgled koji kao da je kanila zauvijek zadržati.Djeca su skakutala sa stijene na stijenu i uz put pjevuckala neku pjesmicu. Razdragani svojom berbom, pođoše k pridošlicama i ponude im svoje košarice. Menvin kupi od njih dvije pinte tih njihovih školjki, a Anđelika ih zamoli da joj otpjevaju pjesmicu što su je maloprije pjevuckali. Ta se pjesmica293 sviđa školjkama, objasni jedna djevojćica, rođena na otoku. Ubrzo odjeknuše njihovi svježi i skladni glasovi koji kao da su nijekali sve one nesreće što su se oko njih zbivale. Među njima je bilo mnogo djece koja su se ovamo sklonila s obale. Ova djeca su bila oćarana tim bijegom u zaljev gdje nije trebalo raditi na farmi niti ćitave sate ućiti, u meeting-houseu. Svi su oni recitirali, uvjerljivo tvrdeći:„Clams is physic the year ali trough come cat my ćlams, bid the doctors adieu."1Bit će da su te tvrdnje bile taćne jer djeca su veselo potciMvala i skakala plješćući svojim rućicama.„That's right! Perfectly right!"!Da bi im zahvalio na njihovoj ljubaznosti, poku-ćarac dozove svoga medvjeda i na veliko ćuđenje djece medo se diže na stražnje šape i svećano ih pozdravi, a kad mu je zatim naređeno da pokaže najljepšu ili najzloćestiju djevojćicu ili najneposlušnijeg djećaka, on

to izvrši, ali se ćinilo kao da razmišlja, kao da oklijeva i na kraju položi pred djecu koju sam bijaše odabrao cvijet od platna, neki privjesak ili novćić.Ćitavo se društvo uskoro okupilo oko ognjišta stranaca. Opazivši među gledaocima jednog golijata. ćvorugavih mišića, Elie Kempton ga zamoli da omjeri svoju snagu s njegovim medvjedom. Borba je bila ispravna. Ćovjek je imao pravo da se služi svojim šakama, a mister Willoagby se obavezao da se neće poslužiti svojim ćaporcima. Savršenim umjeeem ko-medijanta medo je u više navrata posrnuo pod udarcima golijata, a zatim, u trenutku kad je ovaj poćeo bivati siguran u svoju pobjedu, medo ga kvrcne i ćovo se nekoliko puta prevrne po zemlji...Poslije burnog smijeha i još burnijeg pljeskanja; pastor sve prisutne pozove da oćitaju molitvu poslije ćega se raziđoše.1 Školjke su lijek u toku ćitave godine. Dođite i na-jedite se mojih školjki, a sve lijećnike pošaljite zbogom! * To je taćno, potpuno taćno!294 Anđelika nikako da usne. Noć je bila hladna. Nije se mogla ugrijati pa ćak'ni onda kad je sjela pokraj vatre. Drugi su se umotali, netko u svoj ogrtać, netko u kaput, a netko u ćebe. Pokućarac i njegov medvjed hrkali su da je milina ležeći jedan pokraj drugoda. Anđelika je zaviđala pokućarcu iz Connecti-cuta kojega je sigurno dobro grijalo krzno njegova šumskog prijatelja.U tim. trenucima donijela je odluku: odsada, ma gdje se nalazila, nikad neće zaspati a da na dohvat ruke ne bude imala svoj ogrtać, svoje pištolje i svoje cipele, i njen prvi pokret, pošto otvori oći, bit će da dograbi te predmete neophodne u životu. Tek nakon toga povesti će raćuna o svemu što se oko nje zbiva, otkrit će gusare koji hoće da je ugrabe ili da bilo što s njom ućine drugo. Zbog isuviše odlućnog otpora ruke su joj bile polugole u košulji od fijpg platna tako da joj je hladnoća prodirala do samog srca mada je zrak bio vrlo suh.Uspravi se i uze se šetati duž obale. Zrak je bio kristalno jasan, treperav. Usnuli je otok, uz snažno raspjevano puhanje, udisao skladne jadikovke u kojima su se miješali: vjetar, šapati i disanje ljudi, glasanje foka, udaranje mora o obale...Udaljivši se od logora gdje je fenjer pomorca Jacka Merwina, sa staklima od prozirne rogožine, bio postavljen kao znak raspoznavanja, Anđelika pođe u smjeru druge neke svjetlosti što je bijaše zamijetila između stabala, a koja je obasjavala drugo i prostranije žalo. Netko je isprićao kako na tom. otoku postoji „raspjevano žalo" ćija se pjesma ćula kad bi puhali neki vjetrovi, to kao nježna melodija ili kao korak vojske u nastupanju... Sto se te sada ćuje? Nije li to mrmor izmućenih duša ili približavanje indijanskih ćunova koji su progonili svoj plijen između otoka što su se nizali jedni uz druge?Svjetlost što ju je opazila, nije tamo stajala kao kakav mamac, kao što bijaše povjerovala, već jasnoća dugog junskog sumraka koji se sporo gasio i koji je nad zemljom nategao žućkasto zelenu koprenu ...295 Duž pješćanih sprudova pružala/ se naseobina foka. Veliki mužjaci, to jest oni koje su ljudi nazivali gospodarima obala, uspravljali su se na mjestu kao mrki kipovi, okrenuvši se prema svjetlucavom moru, nadzirući ne zna se što na pućini dok su se oko njih motale manje i tamnije ženke blistavih koža. Ti mirni i bezazleni žitelji što su od pamtiveka

živjeli u tom svom saćuvanom zavićaju u ćudu su i s nekom vrsti ljubavi i samilosti promatrali ljude što ih je nevolja bacila na njihove obale. Da ih ne bi uznemirila, Anđe-lika produži rubom šume, a veliki mužjaci okrenuše prema njoj svoje teške i brkate glave.U prošlom stoljeću jedan je putnik opisao foke ovim rijećima: „Njihove glave podsjećaju na glave pasa, ali bez ušiju, a krzno im je boje grubog i sme-đeg sukna pustinjskih prosjaka kakvo kod nas nose redovnici što pripadaju redu male braće..."Anđelika je to proćitala dok je bila dijete, dakle, u ono vrijeme kad je sanjala o tome da otplovi za Ameriku... Eto, sad je bila tu, na tom zabaćenom amerićkom žalu, žena na polovici svog životnog puta, ne više zaneseno i snovima zaluđeno dijete iz starog zamka u Monteloupu. 'Uza sve to, ćinilo joj se da se odnonda gotovo ništa nije u njoj promijenilo.„Sve je u nama rećeno od najranije dobi... Ne mijenjamo se ukoliko se ne zanijećemo..."A što je znaćilo to zanijekati se... ? Joffrev nije nikada sebe zanijekao... !Prekrživši ruke na grudima, trljala je svoja ramena i svoje mišice da bi se ugrijala. Prošlu je noć provela na brodu Zlatobradog. Colin ju je podigao u narućje. Sjetviši se toga, još se više razdrhti.'.. Ćitava ta zgoda bila je već onda neka vrst nemirnog, sna koji je morala zaboraviti, zbrisati, otjerati...Na kraju žala vidio se skelet nasukanog kita. U svijetloj noći slićio je ogromnoj i jezivoj građevini što se bijelila poput prozirnog snijega. Kroz šumu kostiju na kojima su poigravali sedefasti odsjevi, kroz velike lukove koji su se ćinili kao da su kredom za-296 crtani u noći, vidjelo se kako zvijezde trepere na obzorju .»»Potresena tim prizorom Anđelika još jaće poće ¦ drhtati..'. Uto se neka žena pojavi i priđe joj, blijeda i bijela u mlećnoj svjetlosti 'noći.— Tebi je hladno, sestro — reće neznanka blagim glasom. — Uzmi, molim te, uzmi moj ogrtać iogrni se njime. Vratit ćeš mi ga kad se sutradan pojavi sunce.Nenaviknuta na to svećano „tikanje" kojim su se Englezi jedino Bogu obraćali, Anđelika je pogleda ne baš sigurna da pred sobom vidi živo biće.

Ali vi, gospođo, nećete li vi patiti od hladnoće?

Sa svojim ću mužem podijeliti njegov ogrtać—odgovori žena osmjehnuvši se gotovo nebeskim osmijehom.Nato ruku položi na Anđelikino ćelo i reće:— Neka te Svevišnji blagoslovi ... !Vrativši se k žalu gdje se bijahu iskrcali, opazi Jacka Menvina kako sjedi na jednom grebenu držeći se kao da na nešto vreba.Okrijepljena ogrtaćem Sto joj ga je milosrdna neznanka dala, zaustavi se na nekoliko koraka od njega i uze ga promatrati.Taj ju je ćovjek sve više i više smućivao. Jutros, kad ga je prvi put vidjela, smatrala ga je obićnom mornarćinom, ali sad, tu, videci ga zadubljenog u misli, ćinilo joj se da taj ćovjek pripada posebnom soju ljudi koje daleka mora primaju, kriju i taje. Bio je tako nepokretan, ćak nije žvakao ni onaj svoj vjećni baguš duhana, da je od njega zraćila

gotovo uznemirujuća usamljenost, koja kao da je poput žarkog i velikog plamena buktjela u njemu.297 „Taj je ćovjek sigurno nekad bio gusar", mislila je, „možda plemićkog porijekla? Ćovjek izmućen svojim zloćinima, ¦ koji bi. htio zaboraviti i da bude zaboravljen od svojih opasnih drugova... Da li to on na njih vreba, da li se to on njih boji, da li njih traži, progonjen grižnjom savjesti ili strahom ... ? Ili je bio najmlađi sin neke siromašne, ali ugledne engleske obitelji koji je povjerovao da će pustolovinom i gusarstvom postati princom? Pošto mu se ogadilo društvo što ga je naša© na brodovima, sve je napustio da bi prigulio samoću mora...Bit će također da se uvelike razoćarao u ljubavi. Imam. dojam da mrzi žene...Svinuta leđa tog ćovjeka doimala su se poput kamenog kipa. Ćinilo se da je duša napustila njegovo tijelo i ostavila praznu ljusku. Da je drugamo otprnu-la. Sto je tu slušao, što je želio otkriti, koga iznenaditi krišom se tu smjestivši? Da možda nije vidio indijanske ćunove kako se primiću po svjetlucavom moru?Bila je to neobićna noć, puna neodređenih opasnosti, nježnih i poetskih vraćbina, pa možda i uroka.Anđelika osjeti želju da trgne tog ćovjeka iz tog ćudnog mrtvila kojega se gotovo bojala.— Prekrasna noć, zar ne, gospodine Menvine?— reće dosta glasno. — Ćovjeka potiće na razmišljanje, ne ćini li vam se,Da nije spavao? Imao je otvorene oći, ali zjenice su mu bile sumorne i prazne. Pa ipak nakon nekog vremena, on okrene glavu prema njoj.— Ljepota ove zemlje me je zaćarala — nastaviAnđelika potaknuta pobudom da uspostavi dodirs njim a da ni sama nije znala zašto — tu se diše...Ne znam kako da se izrazim . . . zaćarala me nepoznanica, ta stvar koja je zauvjek išćezla iz Evrope, i toxi tolikoj mjeri da vam je ćak i njeno poimanje tušei otkrivate tek onda kad stignete na ove obale... tustvar tajanstvenu i zanosnu koju bih ja nazvala...bivstvom same slobode .. .Govorila je sve to glasno, sigurna da je misao sto ju je nabacila bila zamršena i nejasna i da je po- stojala vjerojatnost da je mornar uopće ne shvati s obzirom na to da ju je pokušala izraziti na engleskom, njoj ne bas u tanćine, poznatom jeziku. Stoga je bila vrlo iznenađena primjetivši da ga je ipak uspjela odvojiti od njegovih snatrenja.Vidjela je kako mu je lice zadrhtalo, kako su mu oći planule, zatim mu se na licu pojavi podrugljiv i prezriv osmijeh dok mu je iz mraćnog pogleda šik-nuo blijesak gađenja, gotovo mržnje ,..— Kako se vi usuđujete služiti takvim rijećima,iznositi takve sudove ... ? — zapita je sporim glasomu kojemu se osjećao otegnut i pućki naglasak što gaje, ćini se, namjerice i s užitkom davao svakoj izgo

vorenoj rijeći. — I vi ste došli ovamo da mi prićateo slobodi, vi jedna žena?!Nato iz njega provali nekakav škripavi smijeh kroz koji joj se ćinilo da vidi iscereno neprijateljsko i podrugljivo lice, lice nadmoćnijeg bića koje ju je preziralo i odbacivalo u stranu ... lice samog vraga ...! Jest, pod njegovim neobićnim izgledom krio se sam pakleni vrag koji je vrebao žrtve miješajući se s ljudima ...Anđelika uzmakne prožeta osjećajem hladnoće.— Ćekajte, ćasak! — poviće za njom.Glas mu zapovijedno odjekne.— Wait a minute!1 Gdje ste ovog ćasa bili?

— Malko sam se prošetala jer mi je bilo vrlohladno.— Gledajte da se više ne udaljujete zbog boga-pitaj kakvog roćišta vještica u šumi, jer odlućio samotploviti u zoru i nikoga neću ćekati.„Kojeg li prostaka!" pomisli Anđelika pruživši se pokraj vatre.Eto što je bio, jednostavno rećeno, prostak! Najobićniji anglosaksonski prostak! Potomak zemlje poznate po grubijanima ... ! Po najnesnosnijim prostacima na tom svijetu1 Ćekajte ćasak! 299 Umota se ćvrsto u ogrtać žene nebeskih oćiju. Svi su ti Englezi pomalo ćaknuti... !„Zar da vi govorite o slobodi? Vi jedna žena...! You... a rvoman .. .*Ćula je njegov preziran glas:„You... a woman... / You ... a toovam!"Nekako protiv volje, umorna od te neobićne noći, osjeti se siroćetom, satrvena snagama koje nikad nitko neće uništiti. Baš je luda što je uopće pokušala jurišati na njih ... !Na sreću, postojao je na tom svijetu ćovjek ćija je ona bila družica koju je volio...— Joffrevu, ljubljeni moj mužu — uzdahne šapatom.Potom usne.1 Vi... jedna žena...300 GLAVA XLIIKad se probudila, Anđelika vidje da je gusta magla obavila sve oko nje i da je bilo već dosta kasno jer sunce što se naziralo kroz maglovjto velo kao da se već visoko bijaše popelo nad obzorjem.Jack Menvin je poprimio svoj obićan, mrzovoljan' izgled. Na dno svoje brodice vrlo brižljivo spremi nekoliko baćvica pitke vode. Bio je to dobar znak, dokaz da se vlasnik brodice pripremao za dugu plovidbu bez usputnog pristajanja i da vjerojatno nije mislio gubiti vrijeme među otocima. Odnekle je, tko bi to znao, izvukao pola okruglog sira i pšenićnu pogaću. Njegovi putnici neće umrijeti od gladi za vrijeme puta.— Magla je odgodila naš odlazak — objasni jojgospođica Pidgeon — stoga smo vas pustili da spa

vate, draga ... !— Treba da pronađem milosrdnu osobu koja mije noćas posudila ovaj ogrtać — reće Anđelika.Međutim, Jack Merwin je odjedared stao požurivati svoje putnike da se odmah ukrcaju.— Kako se možete uputiti u tu kašu! — prosvjedovao je Kempton. — Mažemo se sigurnoj smrti.— Smrti! To nije razumno — zajadikuje Adhe-inar koji je sve više i više razumio engleski. — Oh!Gospođo, sprijećite ga da se otisne na more. Prošlusam noć sanjao grozan san: osjećam da će se ostvariti.301 Adhemar je bio bezazlena duha, a po francuskim selima i gradovima svi su skloni vjerovanju da su ljudi bezazlena duha obdareni vidovitošću ...— A što si sanjao, jadni moj mladiću?— Sanjao sam da ste se utopili, gospodo. Vidiosam vas kako ležite sasvim na dnu mora, zelenog kaovenecijanski fenjer, a kose su se poput algi lelujavovukle za vama ...— Umukni, zaboga! — poviće Anđelika. — Ćimotvoriš usta oko sebe širiš strah. Bit će da si se obradovao kad si me vidio udavljenu na dnu mora. Taionako me smatraš demonom ...— Gospođo, ne govorite tako — propenta Adhemar prekriživši se nekoliko puta redom.Pastor ga pogleda poprijeko uštinuvši se za usnice. Njemu je već bilo preko glave tih papistićkih susjeda kojima je trebalo pridodati Jacka Menvina koji je ispoljavao svoje bezbožnićke i bezvjernićke osjećaje. Pomišljao je da ostane na otoku Longue, ali ga je gospođica Pidgeon odgovorila od tog nauma spomenuvši kako moraju dospijeti u Gouldsboro, ako se želio pridružiti svojim preživjelim župljanima iz Br unchwi ck-Fallsa.— Deder, krcajte se u brod — mumljao je Mer-win nazvavši ih nekim engleskim izrazom koji Anđe-liki nije bio poznat, ali koji je vjerojatno znaćio nešto između „hrpo mlitavaca" i „bando lijenćina i danguba".Uprkos njegovu navaljivanju, nikome se nije žurilo.— Taj ogrtać pripada jednoj kvekerki! — primijeti odmah velećasni Patridge uprijevši kažiprstomu ogrtać što ga je Anđelika držala u ruci ne znajućikome da ga povjeri. — Zar ste razgovarali s nekimćlanom te nedostojne sekte? Nesretnico! To može dovesti u veliku opasnost spas vaše duše. Imate pravo,gospođice Pidgeon. Ne smijemo ostati na mjestu gdjupostoji mogućnost da se sretnemo s tim ljudima. Vje-

rovao sam da su istrijebljeni u Novoj Engleskoj. Trebalo bi još kojega objesiti da bi se obeshrabrilo ostale.— Ne vidim zašto bi trebalo povješati svijet kojinije poćinio nikakva drugog zloćina osim što je posudio ogrtać nekome kome je bilo hladno — bunila se-Anđelika.— Ali kvekeri su vrlo pogibeljni ljudi za javnired i mir — uze je uvjeravati pastor.— Pa da — podrži njegove tvrdnje gospođicaPidgeon — oni uopće neće da skinu šešir ni predsamim kraljem. Nazivaju ga bratom i govore mu „ti"..Osim toga, tvrde da su u direktnoj vezi s Bogom.— Strašna drzovitost! — poviće pastor.— Neće da plaćaju desetinu crkvi...— Naućavanje mora ostati .ćisto — nastavio jevelećasni Patridge.Baš se bijaše upustio u propovjed bez kraja i konca kadli Jack Menvin prasne i dva ili tri puta prokune: „Blooddv foots!"1 što mora da je zvućalo vrlo loše, jer su gospođica Bidgeon i Esther prestrašeno kriknule i zaćepile uši rukama.— Bogohulniće! — zareži pastor.— Šutite, idiote, ćovjeće vrijedni svakog prezira— odgovori mu Merwin s istinskim izrazom mržnjeoko svojih gorkih usana — kadgod otvorite ta svojapogana usta samo šijete nerede i nemir među one kojivas okružuju.— A vi, bjedniće? Odmah mi je bilo jasno daste bezbožnik, sjeme samog Lucifera, onoga što seusudio pogledati lice svoga boga i reći mu: „Ja samti jednak ... !"— Bilo bi bolje da takva neznalica kao što stevi ne sudi postupke svojih bližnjih. Stavlja se u položaj da poćini teške pogreške.Velećasni Thomas Patridge nije mogao dozvoliti da mu se taj mornar, taj prostak, koji je možda pofr-1 Krvavog vam Boga!

302 303. jecao s neke kažnjenićke naseobine, obraća takvim, tonom i takvim rijećima pred slabim ženama ćije ponašanje je vrlo ćesto zavisilo od povjerenja što su ga imale u svog pastora. Ako dopusti da ga se na tako ponizujući naćin baci s njegova postolja, moglo se dogoditi da se crv sumnje uvuće u njihove vjerne i bezazlene duše. Nekad, još prije no što se

posvetio teološkim naukama Thomas Patridge je bio mladić pun snage i u to je vrijeme dosta vremena posvećivao boksu. Zahvaljujući svojoj snazi koja mu se sasvim povratila poslije rane zadobivene od Indijanaca, bio je on opasan borac. Dohvatio je Menvina za ovratnik košulje i bio bi mu razmrskao lice strahovitim udarcem šake, da se mornar, također okretan borac, nije istrgao udarivši oštrim sjećivom dlana šaku koja ga bijše dograbila. Pastor rikne i u licu pomodri. Anđelika se baci između dvojice ljudi.— Moliv vas — vikne posluži vši se svim svojimugledom — molim vas, gospodo, vi ste sasvim poludjeli.Ćvrsto je držala svojim nježnim rukama mišićava tjelesa dvojice muškaraca osjećajući pri tom kako u'njima vrije bijes spreman da iz njih provali kao -grmljavina vulkana u trenutku izbacivanja lave, ali njen je zapovjedni pogled bio jaći od njihovih strasti "te joj uspije da zadrži razmak između njih.— Pastore! Pastore! — molila je. — Znajte oprosti td onome koji nije primio duhovnu svjetlost kojomje Gospod vas obdario. Ne zaboravite da predstavljateBoga koji osuđuje nasilje ...Pastor je bio blijed kao krpa od napora da se suzdrži, a isto tako i od poslijedica udarca što ga je primio. Menvin mu je oštricom dlana gotovo smrskao šaku.I Jack Merwin je također bio blijed kao vosak. Žile na njegovim slepooćnicama su silovito tukle, a zjenice su mu se više no ikada krijesile metalnim i nedokućivim sjajem. Anđelika je pod prstima osjećala kako srce Jacka Menvina tuće ubrzanim ritmom. U tom joj se trenutku ponovo ćinio živim i ranjivim stvorenjem.— I vi ste također sasvim izgubili razum — obrati mu se prijekorno kao djećaku kojega se želi po>-karati. — Ne prilići kršćaninu da se uvredama nabacuje na osobu koju štiti svećenićki poziv. Osim toga;ovaj sluga božji je ranjen. Prije nekoliko dana Indijanci su ga napola skalpirali.Mornarove su oći jasno izražavale kako mu je žao što Indijanci nisu dokrajćili zapoćeti posao. Velećasni Thomas Patridge prvi popusti.— Povlaćim se da bih vama ugodio, gospođo,premda ste Francuskinja i pripadate krivoj vjeroispci-vijesti: fanatićnoj i idolopoklonićkoj. Povlaćim se zatošto ste vi svojim postupcima dokazali da gajite prijateljstvo prema nama. Ali ovaj ovdje ...— I on također... I on je također pokazao prijateljstvo prema nama. Primio nas je u svoju brodicui vodi nas u Gouldsboro gdje ćemo biti zaštićeni i izvan svake opasnosti.Svoju je ruku zadržala na grudima Jacka Mer-wina sve dok nije osjetila da mu srce pravilno kuca i dok se ćovjek nije povukao unazad ovladavši ponovo sobom.Kad je svađa prestala, svatko zauzme svoje mjesto u brodici, dakako ukljućivši među ostale i mistera Willoagbyja, Magla se razišla kad su isplovili iz dražice. Vidjeli, su ćitavo mnoštvo ljudi kako ih s obale pozdravljaju. U okruglim šeširima i velikim bijelim,

kapicama skupina se kvekera držala po strani kao da je okužena, ali su ih uza sve to veselo pozdravljali.Dok je brodica plovila pokraj te skupine, Anđelika im dovikne da je ogrtać ostavila na drugom žalu kod jedne vrlo susretljive osobe.Zatim su doplovili do rta otoka Clippa i na kraju do rta otoka Joyauxa, Jewell's Islanda, naudaljenijeg u Zaljevu Casco. Budući da je bio najudaljeniji, bio je najmanje izložen eventualnom napadu indijanskih

304 20 Anđelika u Iskušenju vm 305 bandi a osim toga, žitelji tog otoka su takvom brzinom pristupili ustrojstvu svoje obrane da je ta brzina služila na ćast njihovu zapovjedniku, kapetanu Josephu Donnelu.Naseljenici iz Bostona, Freeporta i Portlanda koji su ga potražili sa svojom malom flotom brodica radili su dan i noć, ljudi i žene, na utvrđivanju otoka. U manje od sedmice dana podigli su nazupćane bedeme na •prilaznom rtu. Podigli su krećane od školjki da bi napravili malter i njim zaćepili pukotine između debelih dasaka i greda. A ćitava se jedna skupina posvetila sijanju žitarica i ostalih kultura predviđajući da će opsada dugo potrajati. Pristiglu su djecu razdijelili na skupine. Svu djecu doraslu da rukuju nožem, bilo žensku bilo mušku, zaposlili su teškim poslovima krćenja ili ribolovom. Sto se tiće one najsitnije, ta su se pod nadzorom određenih nadglednica, praćakala u hladnom moru medu delfinima i fokama.Sva ta obavještenja brodica Jacka Merudna pobrala je uz prepunu košaru školjki prije no što se otisnula na pućinu.Zatim su se našli na otvorenom i modrom moru, bijelom i ukrašenom zlatnim tonovima. Tek se tu i tamo naziralo neko jedro.Anđelika se radovala otvorenom obzorju s ćijeg je vidika sasvim, nestalo otoka. Brodica je plovila u smjeru Istok-sjaveroistok. Sa svakim, su se trenutkom udaljavali od ugrožene obale i sve više dolazili nadomak Gouldsboroa.Dan je brzo odmicao. Pokućarac je prićao razne zgode i nezgode, dok je pastor proćitao nekoliko stranica biblije. Za vrijeme tih ćitanja Anđelika je krajićkom oka promatrala Merwina. Međutim, vlasnik White bircTnaime tako se zvala brodica, ponovo bijaše poprimio svoje prezirno držanje nastavljajući da nehajno žvaće baguš duhana i da izbacuje smeđu pljuvaćku u dugim krivuljama u more što je izazivalo divljenje malog Sammyja i Timothvja, brodskog malog.1 Bijela ptica Svaki ćas se zbivalo nešto što je zaokupljalo pažnju putnika. Dugo vremena je jedan bijeli dupin išao u stopu za brodicom. Bio je krupan kao vol, a spretan kao bjelouška. Udaljavao.se i zatim približavao najvećom brzinom. Zabavljali su ga veseli krikovi

djećaka te se ćinilo da im je svaki put dobacivao obje-šenjaćke poglede svojih sitnih prasećih oćiju.Nekako u sredini poslijepodneva otok Monegan se ukaže na vidiku. Taj je usamljeni otok dosta udaljen od obale, južno od otoćja Damariscove i obale Pemaquid. Bio je poznat i pod nazivom Otok mora, jer je bio sam, jedinstven kao dragi kamen, sa svojim strmim morskim, obalama modroružićastim, obra-sao šumama u kojima su cvjetale tisuće najrazlićitijih divljih cvjetova. Nazivan je također i Otokom vukova. Nekad ih je na njemu bilo mnogo te su mu to ime dali Mohikanci, veliko indijansko pleme koji su vućji lik uzeli kao svoj znak.Sada na tom otoku nije više bilo ni vukova ni Mohikanaca.Ali se zato tu moglo sresti mnogo Baska, i Breto-naca, i Normandijaca, i Šveđana, Holanđana, Španjolaca, Portugalaca, Engleza i Škota i sve ribarske flo-tilje ovog svijeta koje su se uvlaćile u njegov uski fjord kojemu se sućelice dizao granitni brežuljak otoćića Ramana.Sto je otok bivao vidljiviji, putnici brodice su sve bolje zamjećivali ogromni crni oblak koji ga je okruživao, i jedan još tamniji prema zapadu ... Svi su umuknuli, a srce im stegne tjeskoba.Crni oblak kao da je lebdio na mjestu u zraku. Na trenutke je dobivao oblik plosnate gljive, zaoštrene na krajevima, a zatim-se odmah mijenjao.— Je li ono onamo dim? — šapatom upita Anđelika.Merwin je po prvi put izgledao zabrinut, ali ništa ne odgovori. Djevojćica Esther, to dijete mora i obale, prva je našla rješenje zagonetke.— To su ptice — reće.

306 28« 307- Skupivši se sa svih krajeva obzorja letjele su nad Moneganom, nema sumnje, privućene nekim vrlo probranim plijenom.Djevojćica se zaista nije prevarila.Približivši se njegovim obalama, ćuli su oštre krikove tisuća ptica što su kružile nad otokom.Kasnije su doznali da je jedan baskijski brod zakaćio harpunom kita u obližnjim vodama i doteglio ga do otoka Monegana, gdje se posada spremala da ga spremi u baćvice. GLAVA XLinS velikom spretnošću Jack Manvin provede svoju Bijelu pticu između šiljcima naćićkanih podvodnih, grebena i uvede je a da nije nigdje udario u uski prolaz koji bi se teško mogao nazvati dražicom, ali koji se završavao malim žalom što se strmo uspinjalo prema šumi.

Skoći u vodu koja mu segne do pasa i povuće brodicu prema obali dok se kobilicom nije nasukala na pijesak. Zatim se uzvere na najbliže litice da bi o njih vezao pramćani konop. Obavljajući vrlo spretno, taj posao, on uz put dadne putnicima znak da iziđu iz broda.— Brzo! Brzo! Požurite. Ne ostanite tu već se štobrže uzverite prema šumi — poviće im.Njemu je bilo poznato kakvim se opasnostima izlagao ćovjek zadržavajući se na obali u blizini istoćne strane otoka Monegana. Pokorno se odazovu njegovu glasu i trkom se stanu uspinjati uz žalo, noseći svoje vreće i svoje košarice koje su sadržavale ostatke hrane.— Quickly! More quickly!1 — vikao je Menvin ada nitko nije primjećivao zašto.Baš u tom trenutku dogodila se drama.Strašni su podvodni valovi kad stanu udarati u strme litice Crne i Bijele glave, na istoćnoj strani otoka Monegana. Brže! Još brže! 308 309 Ti valovi nailaze podmuklo i nikad sa strane s koje im se nadate. Naglo navale i isto tako se naglo povlaće vukući za sobom svoju žrtvu.Najprije se pojavila visoka snježna baklja koja je prsla na desnoj strani gotovo ispred skupine žena i djece. Ta vodena baklja izgledala je kao gejzer koji je naglo šiknuo iz zemlje da bi im preprijećio put. Vodeni se stup rašćini u kišu koja padne po njima, a dok su oni još bili zagledani prema desnoj strani, drugi val okrugla hrpta, ogroman i blistav krizom ih stigne i sasvim prekrije. Svi popadaju ćetvoronoške, izmiješaju se i val ih povuće za sobom, a zatim ih odmah ostavi. Većina spremno poskoći, dohvati se za litice, pokupi svoje stvari koje su oko njih plivale i brzo se popne uz žalo. Neki su se smijali tom iznenadnom kupanju. Anđelika se uto okrene i opazi glavu malog Sammvja kako pliva u zapjenjenom vrtlogu na ulazu u uski prolaz. Tada, ne ćaseći ćasa, potrći duž poluotoćića i bez oklijevanja se baci u vodu u trenutku kad je val donosio dijete prema njoj. Zapli-va prema njemu i uspije ga zgrabiti.More je, međutim, odmah povuće u raspojasnom plesu. Pogledavši prema obali, Anđelika opazi na krajnjem grebenu, na mjestu s kojeg se bijaše bacila u vodu, visoku priliku Mei*winovu. Došao je i spremno se postavio taćno na mjesto gdje je trebalo da se postavi. U luđaćkom galopu more ih ponese prema njemu.— Uhvatite ga! — .poviće Anđelika gurnuvši svom snagom malog Englešćića prema ćovjeku.Pomorac ga uhvati, tako reći, u letu. Tada se Anđelika pokuša uhvatiti za jednu liticu, ali more je brzo i neodoljivo ponovo povuće za sobom i ona se nađe odvojena od obale u pjenušavom vrtlogu. Val je usisa i povuće u dubinu koja se poput kakve rupe naglo stvorila, a odmah zatim je baci navrh zapjenjene i tako visoke kreste da joj se ćinilo da će kao metak poletjeti u visoku obalu. Svoju suknju natopljenu vodom osjećala je kao da je od olova. Više^ nije mogla micati nogama da bi se održala na povr-

310 šini. U grćevitom zamahu koji je izbio iz dubine ponora jedan je val još jednom baci prema obali, prema rtu gdje je Jack Merwin stajao. Luđaćkom brzinom mu se približavala. Bio je potpuno sam na samoj iz-boćini poluotoćića, pošto bijaše sklonio djećaka na sigurno mjesto.Bio je sam, i golem, i mraćan u vjetru koji mu je nosio crne kose, mraćan na uzdrhtalom nebu na koe-jemu su plivali komadi bijele pjene. Njegova kapa od crvene vune isticala se kao svjetlo koje se približava. Ona pruži ruku prema njemu spremna da uhvati njegovu, ali protivno njenu oćekivanju on se ni ne po-maće, osta nepokretan s rukama prekriženim preko grudi.Nije joj pružio ruku. Anđelikini prsti stisnu prazninu, ogrebu se o hrapavu stijenu, isuviše slabi da bi se za nju uhvatili. Kad ju je jezivo povlaćenje mora ponovo povuklo nazad, ona krikne. Bio je to djetinji krik, krik oćite smrti i ćuđenja ... Ah! Da mi je ovaj put pružio ruku, ja bih se bila... Nije mi pružio ruku...Slana joj voda navali u usta. Davila se. Skupivši svu svoju snagu, trudila se da saćuva mir kako bi se održala na valovima tako da je struja prije ih" poslije odvuće prema obali. Jedini izgled da se spasi bio je onaj vrtlog što je bez prestanka propado u bezdanu šupljinu gdje je udaranje valova u bedeme obale odjekivalo poput mukle topovske paljbe.Crni ju je val lakomo progutamo, zatim ju je izbacio i valjao poput razbješnjele bujice. Sasvim blizu primijeti oći Jacka Menvina.Tada je shvatila.On se tu nije nalazio da je spasi, već da vidi kako<5e umrijeti.Želio je njenu smrt.Ta je odluka bila ispisana na njegovu bešćutnom licu na kojemu su se sjale dvije zjenice s onu stranu, koje su vidjele kroza nju, s onu stranu tog bijednog tijela izudaranog i ošamućenog, tog tijela žene koje311 more kao da je htjelo isjeckati i koje za nj ne bijaše ništa više do nevažne olupine.U još jednom, poslijednjem luđaćkom blijesku; vidjevši ga takvog, ućini joj se još paklenskiji od po-sljedne noći. Krik agonije vine joj se iz utrobe,— Joffrev! Joffrev!Oćajno je vikala. Sa samog dna njezina bića jedan je glas dozivao:„Joffrevu! U pomoć! U pomoć! Đavoli hoće moju smrt. .. ! Oni su tu!"A zatim pomisli u trenutku prisebnosti:„Prljavi Englez... ! Trebala sam ga se ćuvati... You a wovan, rekao je. Uživa gledajući kako umirem, ja jedna žena!"Upela je sve svoje snage, otimala se snažnim zamasima. Strah ju je preplavio i sve je više vukao u bezdan. Odjedared joj se ućinilo da ju je nekakva željezna šaka zgrabila odozdo i povukla je u morski ponor. Nekoliko puta batrgne nogama da bi izronila na površinu. Međutim, na svoj užas utvrdi da joj se suknja zaglavila između dvije stijene. More što se nad njom komešalo bacakalo ju je sad nalijevo sad nadesno. Sljepooćice su joj tukle kao da će prsnuti. Luđaćkom se upornošću pokušala istrgnuti iz kandži zamke, ali svaki put je osjetila udarac, osjetila je kako je zarobljena i nemoćna da se otkaći, da dođe do površine,

do zraka. Neman što se krije u morskim dubinama zgrabila ju je svojim ćaporcima držeći je na ulazu u svoju jazbinu dok se ona bespomoćno koprca u sinjoj vodi između algi što su.joj obavijale tijelo.Više se nije mogla boriti. Otvorit će usta, Uda-hnut će, udahnut će ... smrt.Iznenada se oslobodi. Suknja joj se razderala. Ponovo je ugledala svjetlost dana. Međutim, bila je sasvim iznemogla. Tek što je naćas udahnula zrak ponovo je nestala pod vodom.Slana voda valova valjala ju je, oduzimala joj snagu, proždirala, ništila.312 „Ne! Ne! Neću da umrem...!" promicalo joj je kroz misli oćajem nagrizane. „Neću da umrem smrću davljenika ... to je isuviše strašno. Joffrevu, Joffrevu, hoću da te ponovo vidim, ne mogu ostati sama, daleko od tebe, na dnu mora...„Nije li je Adhemar, prošlu noć, u snu vidio kako pluta na morskom dnu, na dnu zelenog bezdana s kosom pozadi slićnoj algama ... samu ... samu... zauvijek usnulu ..."Udarac u slijepooćnice. Kao da joj je u njih netka grubo zabio ćavao. Stijena o koju je udarila, ponovo ju je vratila svijesti i ona se naćas pojavi na površini.Zaslijepljujuća pojava na suncu i uvijek ista prilika nepokretna i uspravna, tamo na krajnjem dijelu, rta. Prilika se iznenada pomaće, oživi, rastegne se i. uroni u vodu.Obmana ... !Tonula je, tonula, nestajala zauvijek.313. GLAVA XLIVNetko ju je, držeći za kose, vukao po obali.Osjećala je kako se njeno vlastito tijelo, malo-pomalo, oslobađa žitkosti mora, kako dobiva težinu olova i kako, vućeno, ruje duboku brazdu u pržini obale. Sva je bila izubijana, raskrvarena, kao mrtva. Jack Menvin, i sam na izmaku snage, vukao ju je kao što bi vukao ćamac, kao što se vuće crknutu životinju.Nije se zaustavljao dok je nije dovukao do pu-slijednje naslage morskih trava na obali, do ivice šume. do mjesta gdje ih more više nije moglo ugroziti. Tada i on padne na tlo, naprosto se skljoka. Do polusvijesti. joj je dopiralo pištanje njegova disanja kao pištanje kovaćkog mijeha.Bila je to ogorćena borba u kojoj se ona grćevito hvatala za nj, u kojoj ju je on morao udariti da bi je obesvjestio, u kojoj ih je more dvadeset puta odvuklo tako daleko od obale da im se ova prićinjala kao kakvo- priviđenje nedohvatna. Na kraju su se doćepali obale daleko od rta s kojega su se bacili u more.Anđeliki se ćinilo da joj pluća prožidire vatra. Uzalud se trudila da dođe do daha. Imala je dojam da će joj se grudi pri svakom udisaju-izdisaju rasprsnuti.Pokušala se podići na koljena i ruke, kao životinja koja umire i koja se poslijednim snagama trudi da se uspravi na svoje ćetiri šape. U slijepom tapka^ nju zakaći se za ćovijeka što je ležao pokraj nje. Po- diđe je mućnina i ona uze povraćati bez kraja i konca. Slanost mora što ga je povraćala izgrizala joj je grlo. Sruši se na bok.

Uto se Jack Menvin uspravi. Umor ga bijaše naćas srvao, ali sad je ponovo vladao sobom. Skine svoj prsluk natopljen vodom i baci ga daleko od sebe. Potom skine košulju, ožmikne je, zatim to isto ućini sa svojom kapom od crvene vune. Poslije toga kapu stavi na glavu, a sfrkanu košulju omota oko vrata.Sagnuvši se nad Anđelikom, rukom je dohvati za nadlakticu, prišli je da se najpre digne na koljena, a zatim da se sasvim uspravi.— Naprijed! Hodajte! Go on!1Gurao ju je, gonio ispred sebe, vukao. U tonu njegova izmijenjenog glasa osjećao se bijes, ali i nešto što bi se moglo nazvati poremećajem.Anđelika uspije napraviti nekoliko koraka. Na jedvite je jade, uz nadljudske napore, dizala stopala sa zemlje. Tlo je ispod nje plesalo, bježalo joj ispod nogu. Naposljetku klone i licem padne u pijesak koji joj se lijepio za obraze.„Joffrevu, Joffreyu... ! ,Oni' hoće da me ubiju. ,Oni' su oduvijek željeli moju smrt."Mervvin je ponovo pokusa podići na noge. Ona se svaki put ponovo rušila na tlo. Plakala je i povraćala. Grlo i nosnice su je strašno boljele. Vjerovala je da joj krvare. Tresla se od hladnoće, zubi su joj cvo-kotali. Jecajući, nesvjesno obriše lice.„Pustite me ... Pustite me da umrem ... Ovdje ću rado umrijeti ... Ali ne u moru ... Ne udavljena, ne, to je isuviše strasno."Jack Menvin pođe naprijed ne ćekajući je. Okrene se. lice mu dobi umoran izraz videći je ponovo na zemlji. Vrati se k njoj.Ponovo je primi i ćitavom je dužinom polegne potrbuške po zemlji Glavu joj okrene u stranu, a ruke joj istegne naprijed.1 Naprijed!

314 315 , , JLJI Iza pasa potegne nož i na leđima joj rasijeće odjeću, a zatim dohvati krajićak rasjećene haljine, nabuT brele od vode i slijepljene uz promrzlu put. Odjeća joj je ionako bila sva u dronjcima od pustog udaranja u stijene i grebene. Gotovo ju je do pasa razgolio,Sad je s obje ruke nekoliko puta 6nažno stisne u dnu rebara. Odmah joj je od toga bilo lakše. Zahvaljujući tim. ritmićnim stiscima, disanje joj posta dublje i ujednaćenije. Naposlijetku je uspjela udahnuti malo zraka!Poslije toga stade je snažno trljati poćevši od dlanova pa dužinom leđa. Malo-pomalo, smrznuta joj krv poće ponovo kolati žilama. Grć što joj je cijepao utrobu, odjednom se rašćini. Napetost živaca popusti, zubi prestadoše cvokotati, ugodna toplina joj prostruji tijelom, a misli joj se vrate u mirnu kolotećinu.„Ovaj ćovjek je opak kao opaka bolest... ali su mu ruke dobre ... jest, ima dobre ruke... Kakvog li olakšanja ... ! Kakvog li zadovoljstva! Kakvog li zadovoljstva što sam živa!"Zemlja više nije plesala, postala je tvrda i blaga pod njenim ispruženim tijelom.

„Odrijet će mi kožu tim svojim trljanjem... A da li je primjetio žig s ljiljanovim. cvijetom.., ? Strah me je ... Je li to opasno? No, možda je i on nekakav razbojnik, zloćinac ... Ako me oda ... Koješta. Ta on je Englez. Njemu sigurno nije ni poznato znaćenje ljiljanova cvijeta utisnutog u kožu!"Osjetivši da joj se vratila snaga, sama se pridigne i sjedne.— Thank vou1 — promrmlja Anđelika. — I amsorry?*— Evervthing'a right?" — kratko je upita Mer-v/in.— I Prettywell, yes!*1 Hvala vam• Zao mi je* Osjećate li se dobro?' Jest, dosta dobro Međutim, bijaše precijenila svoje snage, jer joj ponovo crno velo prekrije oći. Tada nasloni svoju glavu na rame Jacka Merwina. Rame mu je bilo tvrdo poput kamena, ali mu je uleknuće bilo meko i sigurno. Muško rame!— Sad se osjećam dobro — prošaputa na francuskom.Misli su joj tumarale. Odjednom se sjeti da je napola gola te nagonskim pokretom stidi j i vesti, pokuša skupiti na grudima komade razderane košulje.Menvin je opaše jednom rukom oko leđa, a drugu joj provuće ispod koljena. Uhvativši je tako u narućaj, podigne je bez poteškoća. Anđeliki se ućini da je ponovo postala dijete. Ništa je više nije moglo pogoditi. Tutnjava morskih valova se ublažila dok ju je nosio žureći puteljkom ispod stabala. Šetnja je bila vrlo kratka, nema sumnje. Nije bila toga svjesna. Bit ce da je zaspala. Ne, nije se onesvjestila, već je prije zapala u duboki san iz kojega se trgla poslije nekoliko trenutaka potpuno odmorena. Sjedila je oslonjena o jedno drvo, s glavom na koljenima. Iznad nje je Jack Menvin zapovjednim glasom naredio mladoj Estheri da skine jednu od svojih skunji i košulju i da to preda Anđeliki. Djevojćica potrći iza jednog grma i uskoro se vrati i pruži Anđeliki dva komada svoje odjeće. Sad se Anđelika povuće u šikaru.I suknja i košulja su saćuvale toplinu male Engleskinje što joj je neobićno godilo. Ispere zatim svoju kosu, punu soli i pijeska, u potoku što je u blizini izvirao i vrati se svojim drugovima. Dobrićina Elie. Kempton je napalio vatru da bi ugrijao Sammyja koji bijaše umotan u pastorov kaput. Svi su je gledali iskolaćenim oćama. Bili su uvjereni da je više nikad neće vidjeti.— Gospođo de Pevrac, sjednite uz mistera Willo-agbyja — nagovarao ju je pokućaraca. — Jest! Vidjetćete, on zraći toplinom.— Treba krenuti — uplete se Menvin. — S druge strane otoka ima ljudi koji će nam pružiti pomoć.

316

317 Jedan za drugim uraruše pod borove visoke poput katedrala. Noć je bila topla i suha i sva je pucketala od varnica. Da li je to zista bila noć? Nebo je, modro i jasno, bili&talo između granja.— Ovo je noć svetog Ivana— reće Adhemar —noć kad sunce ne zalazi, noć kad paprat cvjeta malimcvjetovima, rujnim i ćarobnim koji traju samo nekoliko sati. Prića se da se nikad više. ne vrate onikoji vide te cvjetove.. . Požurimo da bismo što prijeizišli iz ove šume . .. Sve je puno paprati u ovoj šumi,a noć će uskoro pasti... Noć svetog Ivana.Anđelika je hodala kao mjesećarka. Umirala je od sna. U želudcu je osjećala studen, kao da je progutala komad leda.Menvin je naćas pogleda.— You are you feeling?1— Quite weW — odgovori ona, ali vjerujem dabi se još bolje osjećala kad bdh popila ćašicu ruma iliunijela u sebe nešto toplo.Naposlijetku im se, iza jednog zavoja, ukaže selo smješteno na zapadnoj strani, otoka, osvjetljeno po-šlijednjim zrakama sunca. Posvuda je odjekivala graja ptićjeg kriještanja i dozivanja ribara. Jak miris trule ribe i topljene masti nadjaćao je sve druge.Jedna farma, okružena drvenom ogradom, nalazila se s lijeve strane prva na ulazu u selo.Jack Menvin zovne s praga kuće, ali videći da mu nitko ne odgovara, uniđe unutra sa svom svojom trupom. Imajući u vidu nepovredive nazore gostoprimstva koji su bili uobićajeni u dalekim naseljima Novog svijeta, a koji su davali pravo izgladnjelom i izgubljenom stvoru da smatra kao svojom nastambu što ju je Providnost stavila na njegov put u tim pustim krajevima, on pođe pravo k drvenom ormaru za suđe, uzme jedan tanjur od bijele i modre majolike i jednu zajimaću od kositra, zatim se okrene k ognji- štu na kojemu su se nalazila dva lonca ćije poklopce podigne.Iz jednoga zagrabi punu zajimaću vrelih školjki,, a iz drugog tri kuhana krumpira. Sve to prelije toplim mlijekom koje se grijalo u jednom loncu pokraj vatre.— Jedite — reće stavivši tanjur na stol pred An-đeliku. — Jedite, jedite brzo.Iza toga je nastavio da dijeli tanjure napunjene rećenom hranom svima ostalima. On je to radio tako spretno kao da je ćitav život dijelio juhu siromasima gospodina Vincenta.

318 1 Kako se osjećate? ' Sasvim dobro GLAVA XLV

Anđelika neće nikad u svom budućem životu zatajiti ni pred sobom samom, ni pred drugima da nikad nije okusila ukusnije, izvrsni je i krepće hrane od te juhe od školjki što ju je pojela u kući siromašnog naseljenika na otoku Moneganu pošto umalo nije izgubila život u morskim valovima.I tako je ona otkrila narodno jelo krajeva koji su se, preko Francuskog zaljeva i Nove Škotske protezali od Rta Cod do kraja Zaljeva Saint-Laurent. To su jelo Francuzi, Kanađani i Akadijci nazivali c?ia-udree, a Englezi chowder. Bila je to hranljiva i božanska juha u kojoj su se vjenćale sve lajubavi obala: krumpir, divlji plod amerićke zemlje; školjke, spasonosni plod mora materinskog i plodnog, i mlijeko, slasni proizvod Starog svijeta, uspomena na daleke zemlje obrasle soćnom travom, raskoš nove zemlje koju je teško ukrotiti i koja je iznenađeno promatrala nekoliko doseljenih krava što su pomalo smetene brstile travu na .rubovima indijanskih šuma ...Sve je to sadržavala ova velikodušna zdjelica mirišljiva daha.Tom se jelu još dodavalo malo ćešnjaka, prstovet papra ili oraška, malko usitnjene slanine i u zadnjem trenutku, u svaki tanjur, žlicu slatkog vrhnja.Oko takve jedne chcmdree napravljene od školjki i usute u zdjele od srebra ili zlata — zašto ne? — moglo se voditi pregovore koji su odlućivali o sudbini tog dijela svijeta ... Svatko bi se pri tom osjećao dobro...320 GLAVA XLVIPohlepno su jeli. Ćuli su se samo uzdasi zadovoljstva i mljackanje jezika.

Ne dajte se smetati, Englezi — zaćujii nećijiglas na francuskom jeziku.Seljakinja ogromnog rasta stajala je na pragu kuće.— Hej, a što je ovo, dobri Bože? — Zaprepaštenoje pitala seljakinja.— Its but a bear? — promumlja Elie Kcmptonsrćući glasno poslijednje kapi juhe.— Hm! Kao da ja to ne vidim i te kako dobro,veliki prostaće! Ali zar da se medvjed smjesti u mojukuću? Zar je moja kuća štenara? Zar da i njega dvorim i poslužujem jelom u jednom od mojih lijepihtanjura što ih je ona svetica od moje majke prijećetrdeset godina donijela iz Iimousina a da se još nijedan jedini nije razbio?— Gospođo, jeste li vi Francuskinja? — upita jeAnđelika na jeziku kojim je žena govorila. — Da lise nalazimo u nekom od akadijskih naselja?— Vjere mi, mogla bih vam odgovoriti i da i ne.Sta smo mi, mislim na svijet što živi na Moneganu,ne bih vam mogla reći ... Sto se mene tiće, ja samiz Port-Royala na akadijskom poluotoku, gdje samstigla kad mi je bilo pet godina, pod vodstvom gospodina Pierrea d'Aulnava. Bome je već mnogo vremena1 To je medvjed

21 Anđelika u Iskušenju Vm 321 otada prošlo. Međutim, kad mi. je bilo dvadeset go-' dina udala sam se za jednog Skota, Mac Gregora, i već s njim živim, tu na Moneganu, punih trideset i pet godina.Jack Merwin je upita na engleskom da li su Indijanci pokušali napasti otok i da li su se uskomešali u Zaljevu Penobscot.Ona mu odgovori nijećno, i to na engleskom kojim se tećno izražavala mada s jakim francuskim naglaskom.Reće, naime da su se Indijanci iz Penobscota i Dariscotte ovaj put držali po strani od pokolja, i to svi: i Mohikanci, i Taratini, i Mic-Maci i Ećemini. Ovaj put nisu iskopali ratnu sjekiru. Veliki francuski gospodin iz Gouldsboroa uspio je odgovoriti sve bijelce iz Zaljeva, a osobito onog malog bjesomućnika Saint-Castdnea da se ne miješaju u tu prokletu gužvu. Pa, eto, prošle sedmice, njen je ćovjek, stari Mac Gre-gor sa svoja tri sina pošao na Rt Poham u susret „velikom gospodinu iz Gouldsboroa" i sa svim bijelcima iz kraja i sa glavnim priobalnim indijanskim poglavcama sklopiše savez, izmijeniše obećanja što su zapećatili pušenjem lule mira. Gospodin iz Gouldsboroa je bogat i snažan. Posjeduje ćitavu flotu br«o-abva, a u njega'ima zlata na lopate. Obećao je da će pružiti zaštitu svim onima na koje se svali srdžba njihovih vlada zato što su ostali vjerni dogovoru da između njih vlada mir. A to je i pravo i pošteno! Pa svima je tu dosta da se vrte kao ćigre zato da bi ugodili kralju Francuske ili Engleske kojima i na kraj pameti ne pada da kroće nogom na obale Novog svijeta.Anđelika je pocrvenjela od uzbuđenja ćuvši ime svoga muža, grofa de Pevraca. Jadnu je ženu obasula bezbrojnim pitanjima i tako je doznala da je on napustio ušće Kennebeca i otputovao u Gouldeboro. Ako sutra stigne u Gouldsboro, što je bilo lako moguće s obzirom na to da je more bilo mirno uprkos ekvi-nocijalnim morskim mijenama, vjerojatno će ga tamo i zateći.322 Otkrivši da je u svojoj skromnoj kolibi primila zakonitu suprugu „velikog gospodina, iz Gouldbsoroa", gospođa Mac Gregor u oduševljenju sklopi ruke, duboko joj se pokloni kao što je majka bijaše naućila da se treba klanjati velikoj gospodi i pokaza se do najveće mjere uslužnom miješajući francuski i engleski već prema torne da li se obraćala jednima ili drugima.Anđelika joj isprića svoju nepriliku kako se umalo nije udavila kad su pristali uz otok. Akadijka joj uzvrati kako se slićne stvari tu događaju gotovo svaki dan. Svaka je obitelj otoka mogla nabrojati više udav-ljenih svojih ćlanova nego živih. To je tako bilo i šta se tu može!— Idem vam donijeti nešto dobre odjeće, gospođo— naposlijetku zakljući bez ikakva uzbuđenja.— Nemate li možda par hlaća za mojega spasioca, gospođo? On je još uvijek do kože mokar.— Par hlaća.., ? Ne, toga kod mene nema, jadna moja gospođo! Svi moji muškarci nose velike kockaste omotaće, ili, kao što ih oni nazivaju, tartane. Danemaju tih tartana Škoti, bi hodali naokolo gole gUr-zice, oprostite mi na izrazu. Ali kod trgovaćkog po

moćnika gospodina Winslowa, koji je porijeklom izPlvmoutha, našeg susjeda, ova će gospoda nad svešto im je potrebno.Na brzinu sve ljude, zajedno s medvjedom, otpravi k Englezima, a kod sebe zadrža samo žene, djecu i među ovom malog crnćića.— Taj mališan je slićan pravom vražićku izišlomiz samog pakla. Ali noćas je noć svetog Ivana, nijeli tako? Stoga noćas posvuda skakuću majici i vrago-lani . . . Gledajte! Gledajte, kako se svjetlost još uvijek drži neba... U ponoć će Baski upaliti vatre i uznjih će plesati.Na Moneganu je bilo veselo uprkos svim onim udavljenim žiteljima. Uostalom, Baski iz Bavonne su prekjućer harpunom uhvatili jednog kita.Poslije ogorćene borbe, pri ćemu je kit udarcem repa prevrnuo jedan ćamac i ubio jednog ribara, plijen je dovućen do obale ispod krićećeg svoda što su323 ga tvorile grabežljive ptice. Već rasjećen na komade, bijele i ružićaste, posebnom vrstom noževa, kit je još uvijek plivao između usidrenog broda i malog žala što se nalazio po strani a gdje su ribari smjestili tri ogromna kotla. Sreća se smiješila tamo prepustivši valovima bokove Monegana. Kibari su premetali po mislima hrpe zlatnika dok su ćitave komade sala bacali u kotlove. Iz ogromnih šupljina u kitovoj glavi iznosili su ćitava vedra kitova sjemena, tu masnu tvar bijele boje koja je služila za proizvodnju raskošnih svijeća. Katove će usi poslužiti u proizvodnji odjeće, perjanica, pera na šeširima, grudnjaka, lepeza ...Jezik će posoliti i poslije će, kao poslastica, dospjeti na kraljevske trpeze dok će slanina postati korizmenim zaćinom siromaha; Kosti će pretvoriti u grede, daske, plotove.Ogroman lovac na kitove Hernani d'Astiguarra koji je u isto vrijeme bio i zapovjednik malog broda od sto pedeset oholo je šetao lukom poštapajući se svojim harpunom kao Indijanac svojom sulicom. Kad prva zvijezda zatrepće na nebeskom svodu i kad obrise šuma proguta mrak, naredit će svojim ljudima da prestanu s radom i da zapale velike lomaće duž ćitave obale. Ta bila je to noć svetog Ivana te je trebalo plesati i skakati kroz zapaljene vatre.U međuvremenu Anđelika, se s gospođom Mac Gregor dogovorila za kupnju jednog ogrtaća od fo-kine kože. Sasvim je bijaše oćarala baršunasta mekoća dlaka.— Zasad nemam prebijene pare da vam ga platim, ali ćim stignem u Gouldsboro, naredit ću da vamse pošalje kesa s dvadeset škuda i mali dar po vašojželji kao naknada za ućinjenu mi uslugu.— Slušajte gospođo — nato će stara Akadijka— mi smo dobro snabdjeveni svim i svaćim te nemasmisla da sebi naprtite na vrat toliko smetnji. Prićase da se razumijete u lijećenje raznih bolesti. Ako midignete iz kreveta mog malog unućica Alistaira, bit ćugospodski plaćena. A to će biti i sreća za samo dijete324

One pođu k malom Alistairu. Gospođa Mac Gregor rodila je dvanaestoro djece. Njeni sinovi, svi po-ženjeni, i kćeri, sve poudane na otoku predstavljali su pravo pleme. Da se ne bi svađali oko francusko-škot-skih svetaca muž i žena su djecu krštavali naizmjenice jednu francuskim, a drugu škotskim imenima. Tako je poslije Leonarda dolazio Ogilvev-, a poslije Alistra-ira mala ljubezna Janeton.Prije nekoliko dana mladom se Alistairu dogodila ćudna nezgoda. Trćeći po stijenama da bi uma-kao plimi, htio je jednim skokom kreskoćiti neku pukotinu. Skok je uspio jer je, u stvari skoćio šezdeset stopa gotovo okomito u dubinu. Dakako, doćepao se druge strane, ali ga je od tog trenutka užasan bol prijećio da nogama dotiće zemlju.Anđelika je odmah primjetila da su. djećaku prilikom veranja na stijenu iskoćile glavne žile s njihova mjesta u uleknuću tabana. Vraćanje tih žila na staro mjesto nije se moglo obaviti bez bola, ali poslije jednog sata trljanja djećak je položio plašljivo i, ne vjerujući, stopalo na pod. Oduševljen što više ne osjeća boli, odmah je želje skrenuo u drugu krajnost izjavivši kako će tu noć ućestvovati u plesu ukriženih maćeva. Anđelika mu to strogo zabrani. Morao se odmarati kako bi tetive ostale ćvrsto na svom mjestu. Zamoli domaćicu da joj da malo masti od svisca. Dakako, u svakoj kući domaćica koja vodi brigu o svom domćinstvu ima pri ruci nekoliko zdjelica te masti. Pošto mu je Anđelika još jednom istrljala tabane, dopustila mu je da se podupre štapom. Tako će biti u stanju da sudjeluje svećanosti ... Ćitavo mnoštvo svijeta u nabranim tartanima, s kukuljicama na glavi, svijeta umotanog u crvene i zelene, te zelene i crne kocke, dva klana, i to Mac Gregorov i Mac Davlinesov u modrim, kapama s kićankama prisustvovala su ćudesnom, ozdravljenju djećaka. Među tom šarenom odjećom miješali su se tamni kaputi engleskih trgovaca i naseljenika. Njihove su obitelji potjecale od prvih stanovnika Plvmoutha, mjesta što se nalazilo u zaljevu kod Rta Cod. Uprkos svojim strogim obića-325 jima, svi su ti ljudi bili vrlo veseli što se nimalo nije sviđalo velećasnom Patridgeu. Na otoku-su živjele još dvije obitelji irskih ribara i jedna francuskog porijekla, Dumaret. Ova je bila na prvom mjestu po broju davljenika. Pa i moralo je biti tako na tom otoku. Pa kako da i ne bude kad se tu svako dijete, ćim ćvrsto stane na svoje noge, baca u more jašući na debeloj dasci. Poslije stalno plove između otoka i tu gdje je more podmuklije nego drugamo jednog dana iznenađuje i davi te neumorne skitnice između tjesnaca, te djećake između ćetrnaeste i petnaeste koji se nićega ne boje, a još nemaju dovoljno iskustva.U obitelji Dumaret baka je uvijek svojim posebnim ćulima predviđala nesreću. Po danu ili po noći vidjeli bi je kako se iznenada diže i posprema odjeću djećaka koji se * tom trenutku nalazio na moru.— Utopio se — rekla bi.Svašta se Anđelika naslušala te većeri dok su joj pokazivali selo i farme. Otoćani su .se smatrali poćašćeni njenim dolaskom, a ozdravljenje malog Alistaira je upotnpunilo njenu slavu.Mornari iz Dieppea, što su u svojim ćamcima došli da se snabdiju pitkom vodom, pomiješali su se te noći sa stanovnicima. Posvuda se ćula nekakva ćudna mješavina raznih govora, sastavljena od mješavine indijanskih narećja, francuskog govora iz Saint-Maloa, te engleskog. Poneki Mic-Mac miroljubive ćudi i u srodstvu sa stanovnicima

otoka, izlazio je iz šume, ostavljao krzna i divljać na pragovima kuća i, ćućeći se, smještao na povišeno mjesto znatiželjno ćekajući svećanost bijelaca. Većinom su bili vrlo visoki, pravi gorostasi. Imali su ćetvrtasta lica bakrenaste puti.Oko deset sati je bilo dosta posjeta te Anđelika odlući da malko demucne prije no što poćnu svećanosti.Okupala se kod gospođe Mac Gregor. Topli noćni zrak sasvim joj bijaše osušio bujnu kosu. Uza sve to gotovo je padala od umora.326 Umotavši se u svoj lijepi ogrtać od fokine kože, sjedne po strani i nasloni se na korijenje velikog hrasta.Sutra će već biti u Gouldsborou. Samo da-bi Bog dao da more bude mirno.Ispod nje je dolje između kuća, buka bivala sve veća. Na obali su gomilali na hrpu svežnjeve granja.Vukle su se baćvice, vrćevi, raspoređivale se zdjelice po stolovima na nogarima. Noć je odmicala, ali velike vatre svetog Ivana neće biti upaljene prije no što odbije poslijednji sat tog dana, prije ponoći.Djeca projuriše vršteći i držeći se za ruke povu-kavši za sobom Timothvja, crnćića, Abbiala, malog, i Sammuela Corwina.Vjećni Monegan, Monegan majka svih mornara svijeta proživljavao je još jednu ćarobnu noć. Ćulo se kako mu kuca srce uz muklo udaranje valova o njegove strme litice i uz prve odjeke baskijskih bubnjeva koji su ponavljali ritam nekog plesa.Oko tisućugodišnjice od Kristova rođenja, gurani maglom, brodovi pramaca ukrašenih zmajevim glavama, uvukli su se u taj uski fjord otkrivši one iste granitne brežuljke prekrivene cvijećem što su i tog dana strćUi iz oceana. Poslije toga sive stijene su saćuvale tajanstvene znakove kao uspomenu na prolaz Vikinga, Normana plavih kosa i brada. Poslije njih tu je prvi stigao John Cabot, a za njim Verazzano Firentinac u ime francuskog kralja, Španjolac Gomez, Englez Rut, francuski svećenik Andre Theot, sir Humphrev Gilbert, Gosnold, Champlain. George Wey-mouth i John Smith koji je 1614. dobio zadatak da „istraži Sjevernu Ameriku radi zlata i kitova".Povijest je bila duga, šarena, vrvjela je svim mogućim pustolovima. Povijest se izvjetrila, uznemirila taj otok Mohikanaca. Povijest je disala kroz razlićite krikove, kroz jeku gaelskih glasova Iraca i Škota, kroz grozne vonjeve, kletve svih jezika, kroz sam smijeh ljudi, žena, djece, kroz odjeću svih podneblja: škotskog tartana, baskijskih crvenih • kapa, crnih šešira Kalvinovih sljedbenika, svilenih marama pone-327 kog gusara s Bardadesa, vunenih kapa svih boja mornara ćitava svijeta.Šturci i popci, skriveni u travi, izvijali su svoju mahnitu pjesmu.A na obzorju šafranove boje, tamo gdje se noć skupljala, potamnijela pjena zelenog nebeskog svoda, jedra, jedra što su stalno prolazila.Odjedared nićeg više nije bilo. More je bilo pusto, obala je bila prazna. Anđelika se našla licem u lice s morem, s napuštenim žalom. Zašto je danas toliko golih luka? Posvuda, posvuda na izrezuckanoj obali do u beskraj, gole luke, kao mrtvaćko zvono što odzvanja... Pustinja ... Kitovi su nestali, otplivali su slojevi bakalara, sardela, nestalo je velikih štitova što su u velikim ploćama srebrenile morsku površinu, odletjela su

bezbrojna jata ptica, i foke u svojim krznima slićnim odjeći male braće, i bijeli delfini, i modre ulješure, i okrutni morski psi i nježne pliska-vice...Ali ne pritišće samo to dušu... Malodušnost spopada biće, beskrajna i bolna tuga steže mu grudi ...' Gluhi oćaj pustih dražica...Isuviše mnogo uspomena, isuviše borbi, isuviše pokolja, isuviše davljenika, isuviše pohlepa, strasti, lutajućih duša, neprijateljski raspoloženih, neutješnih, zaboravljenih, na kup skupljenih, rasplakanih, koje nariću u maglama, u vjetru, u pjeni valova, nošene golemim morskim mijenama, i strašnim, koje se strovaljuju u utrobu zemlje uz fijuk i jecaje ... Bezbrojne gole obale...Zaslijepljujuće magle, meke i teške plaću nad šumama cedrova, nad bodljikama zelenih borova, nad blještavim lišćem javora i crvenih bukvi, plaću nad poljima divljeg vućka i ćesminika, nad jorgovanima pokraj razrušene kuće, nad ružama zaboravljenog vrta.Zemljo utvara:Francuzi, Englezi, Holanđani, Šveđani, Finci, Španjolci, Bretonici, Normandijći, Škoti, Irci, gusari, seljaci, ribari, ribari na bakalare, lovci na kitove, šum-328 ski teklići, puritanci, papisti, isusovci i reformirani fratri, Indijanci, Ećemini, Taratini, Mic-Maci, Male-ci ti, gdje ste? Gdje ste utvare Akadije, te zemlje s tisuću naziva, kraljevstva draga i poluotoka, lisnatih skrovišta ispod kojih plovi jedan brod ...Miris šume i miris algi, vonj Indijanaca, miris skalpova, vonj požara, miris obala, isparavanja što dolaze s mora, što dolaze s kopna koja vam ugodno draškaju nosnice i koja vas guše, a iznad svega toga neustrašiv i leden pogled koji gleda kako umirete . ..Krik narušava tišinu, oštar i neobićan urlik trgne Anđeliku iza sna, iz more i uspravi je podno stabla gdje se odjedared probudila sa srcem koje joj u grudima lupaše.— Šta je to? Kolju prase?Ne, bile su to škotske gajde koje su davale zamah, ljudima dolje na žalu.Na nekoliko koraka od sebe, Anđelika opazi Jac-ka Merwina kako sjedi, lica okrenutog prema žalu gdje upravo bijahu planule velike vatre. Škoti su plesali oko ukrštenih maćeva ili su se vježbali u borbi prsa u prsa s crnim medvjedom.— Usnula sam i sanjala jedan san — reće Anđelika polugalnso. — Ubijajući se u bratoubilaćkim sukobima ljudi su od ovih mjesta stvorili pustoš i zaborav.Odjednom se sjeti da govori francuski.Leđa Jacka Merwina bila su nepomićna poput stijene. Podlaktice je naslonio na koljena, dok su ma ruke visile. Sad je prvi put zamijetila da im je oblik bio izdužen i gospodski mada su mu dlanovi bili puni. žuljeva.Cuvsto uznemirenosti što ga je vrlo ćesto osjećala dok bi ga promatrala, sad je još jace stegne, a s njim i sjećanje na njegovo neobićno držanje, kad je odbio da joj pruži ruku gledajući je svojini hladnim i neustrašivim oćima kako se davi. • Što bijaše spopalo tog Engleza da je pusti da potone i da se koprca oćajno među valovima da bi se na kraju bacio u more, u trenutku kad je bilo gotovo329 I

prekasno i da je spasi u krajnjem ćasu uz cijenu nadljudskih napora? Zaista je bio ćudnovat taj ćovjek. Tko zna,.možda je bio lud!— Dajte mi vašu ruku, Jacke Menvine — rećeona iznenada — htjela bih u njoj vidjeti vašu sudbinu.Međutim, on joj dobaci bijesan pogled i ćvrsto stisne svoje ruke jednu uz drugu izražavaju na taj naćin svoju želju da svoje ruke ne prepušta nikome.Anđeliki je to bilo smiješno i ona prasne u smijeh. Zaista, ona još nije bila sasvim budna ćim se usudila tako izazvati tog ženomrzca i neprijateljski raspoloženog prema njoj. Njeno je srce bilo poput ćamca spremno da pod punim jedrima zaplovi u daljinu, a sva ona graja praćena meketavim zvucima gajdi neobićno ju je uznosila.— Divan je život, Menvine ¦— reće okrenuvši sek njemu. — Osjećam se sretnom. Vi ste me spasili.On se namrgodi i dalje stiskajući šaka Ćuvši je kako sama sa sobom govori, pomislio je da je poludjela.Anđelika se ponovo nasmije, zanesena junskom noći, općinjena njenom beskrajnom piskutljivošću.Nadjaćavši gajde, skladni dozivi frula i bubnjeva odjeknuše zrakom.Anđelika skoći na noge.— Gospođice Pidgeon, gospođo Mac Gregor, gor-spođo Winslow i vi Dorothv, Janeton, dođite, dođite... Hajdemo plesati farandolu zajedno s baskijskimribarima.Baski su se kretali jedan iza drugoga na vrscima svojih golih stopala okrećući se oko sebe i udarajući nogom o nogu. Bili su izvrsni plesaći. Pokreti su im bili puni zanosa i ljupkosti. Na svjetlosti vatara njihove su se crvene kape blistale poput divljih makova.Neki visok i vitak klipan vrtio se ispred njih i jednom je rukom držao visoko u zraku def naćićkan bakrenim ploćicama, dok je spretnim prstima druge ruke udarao po njemu.330 Kad su se Anđelika i njene drugarice pojavile u krugu svjetla, Baski ih ljubaznom grajom pozdrave i naprave im mjesta između sebe.— Svetoga mi Patricka — poviće Irac Porsons —ova je đavelića uvukla u kolo naže žene!— O njoj se koješta prića — reće Englez Win-s\aw. — Ćini se da je opsjednuta vragom.— Opsjednuta vragom! — prasne u grohotansmijeh stara Mac Gregor. — Bolje da šutiš, ionako sivelika budala. Ona je vila! Ja sam ih vidjela na livadama, u Škotskoj, kad sam bila dijete. Odmah samje prepoznala. Ne brini, ne brini, susjede. Ovo je ludanoć. Pa i mene svrbe stopala slušajući te baskijskesvirale. Dođi, susjedu, da zaplešemo. Ovo je luda noć.Farandola se nastavljala u krivudavoj i razigranoj trci između vatara, kuća, litica i stabala.

Svaka žena, pa bila ona mlada ili stara, baka majka, djevojka ili djevojćica mora plesati u noći na svetog Ivana. Krupni kapetan i lovac na kitove Her-nani d'Astiguarra pruži ruku Anđeliki i povukavši je za sobom nije ju više ispuštao s oćiju. Ubrzo je primijetio da je poznavala većinu figura koje se izvode, prema tradiciji, u bakijskoj farandoli. Kad su se ponovo našli na obali, on se odvoji od ostalih plesaća i povede je usred kruga. Pokoravajući se zavodljivim, zvucima svirke, plesala je s njim umnogostrućivši teško izvodljive, ljupke i skokovite figure baskijskog folklora.Nekad, u Tuluzi, u Akvitaniji Anđelika je izvodila veliku većinu tih figura. U plemićkim dvorcima su ih radije plesali nego dvorske suviše izvještaćene plesove. Više puta je Joffrev de Pevrac izvodio svoju mladu ženu u baskijski kraj, u Pirineje, da bi prisustvovali velikim narodnim svećanostima u koje se ona veselo miješala kao lenska gospodarica u zabavljanje svojih podanika.Sve su te uspomene navirale jedna za drugom izazvane onom poludjelom svirkom.Zahvaljujući kratkoj suknji mlade Esther, koraci su joj bili življi, a noge su joj visoko letjele zrakom.331 Dok ju je za sobom neodoljivo vukao baskijski kapetan, veselo se smijala, a lake joj noge nisu ni dodirivale zemlju. Svijetle su joj kose ćas vijorile iza glave kao plamene ratne zastave a ćas joj prekrivale obraze svojom svilenom pređom.On joj se obraćao sad na baskijskom, a sad na francuskom jeziku kad bi se za vrijeme plesa primakli jedno drugom, a njegova ju je ruka svaki put sve više grabila i stiskala uza nj.— Sirena je izišla iz mora da s nama provedenoć svetog Ivana — govorio je. — Monegan je sretanotok. Sve je ovo prava ćarolija, gospođo. Kako to dasu vam poznati naši plesovi?— Moje je ime grofica de Pevrac cte Morensd'Irristru.

— Irristru ... ? Ime iz našeg kraja!— Tako je.— Vi ste znaći, iz Akvitanije.— Jesam, ali udajom.— A zašto vam vaš suprug dopušta da ovakosami lutate po ovim predjelima što se nalaze na krajsvijeta?— On nije daleko. Budite oprezni, gospodine.— Gospođo — reće kapetan na baskijskom — viimate najlepši struk što sam ga ikada vidio i držaomeđu svojim rukama, a vaše me oći' naprosto opijaju ... Da li vam je poznat ples što se pleše u vrijeme berbe grožđa? — nastavio je na francuskom.— Ćini mi se da jest.— Pa da ga onda zaplešemo!

On je silovito povuće i ona se zavrti poput ćigre. Tamnoplavo nebo njihalo se u crvenom plamenu lomaća, nasmijana lica su se naokolo trzala kao lopte.— Ne mogu više — poviće — glava mi se vrti.Hernani ublaži taj ludi ritam, ali je prije togajoš nekoliko puta zavrti podigavši je s obje ruke visoko iznad zemlje.Sa svih strana odjekne pljeskanje.Zadihana, Anđelika se nasmija kad su joj pružili malu mješinu od kozje kože. Trebalo je piti tako da332 se mlaz vina sapse u grlo a da se ne dotakne grlić. Novi pljesak pozdravi taj drugi podvig.Nešto poviše na obali velećasni Thomas Patrdge koji nije odobravao te nestašluke i mornar Jack Mer-win na kojemu se vidjelo da nije bio raspoložen da se umiješa u slavlje, promatrali su prizor istim mraćnim i prijekornim pogledom.Anđelika ih primjeti i prasne u nesuzdrživ smijeh. Ta dvojica su zaista bila smiješna.Prasak njena smijeha izazove veselost drugih te se ponovo svi uzeše vrtjeti, odrastao svijet u parovima, a djeca u krug držeći se za ruke. Bubnjevi su pratili gajde, plesne melodije iz Ldmogesa su se isprepli-tale s plesnim melodijama iz Škotske i Bretanje dok su manje žvahne ili već umorne osobe podržavale ritam odmjerenim udarcima dlanova.Ponekad su se plesaći zaustavljali kraj stolova na nogarima da bi nadušak iskapili vrć piva ili pintu vina. Brodovi što su se njihali u luci iznijeli su svoje zalihe za svećanost: španjolsko vino s Caraiba, vina iz Francuske, a bilo je tu također nekakva trpkog i mirisljavog vina s divljih vinograda otoka Matinicusa. Svi su pili sad jedno sad drugo od tih vina, te su im sunca svih kontinenata izmiješana na dnu ćaša pržila utrobu i listove na nogama da bi im potom oduzela snagu.Sjedeći za stolovima, dvije su starice s otoka, od kojih je jedna bila bakica Dumaret, ona što je u snu vidjela davljenika, bez prestanka i vrlo spretno otvarale ostrige.Gospodin d'Astiguarra podsjeti Anđeliku na dobru naviku Baska i Beamežana da se okrijepe lou-kinkasom, njihovim najdražim jelom.Dobro je opazio da ne napusti Bavonneu a da se ne snabdije nizovima tih malih, ali vrlo paprenih kobasica. Stavljalo ih se u vatru, a zatim ih se jelo onako vruće da bi se odmah zatim halapljivo ubacilo u usta prijesnu ostrigu.To je bio vrhunac sladokustva! Najprije vrela kobasica, a zatim svježa ostriga. Nakon toga nekoliko333 okretanja plesa, pa ćasa pirinejskog vina. A onda sve to Jovo nanovo, prokleta kobasica od koje su ti suze iskakale na oći, pa hladna i zelena mekać ostrige zaćinjena morskom vodom u svojoj sedefastoj školjki. Ples, smijeh, ruke što po taktu plješću, vino kao ambra jakog i raspjevanog okusa kao poziv frula...Neki sjedaju u travu, neki se ruše... neki se smiju i ne mogu se zaustaviti. Ponekoga hvata mućnina, poneko je pomalo smućen, ali nitko se na to ne obazire.S kraja obale, s ruba šume kraj koje su podignutekuće, Indijanci Mic-Mađ i MohikancL promatraju zabavljanje bijelaca isto tako ozbiljnih lica kao i velećasni Thomas Patridge. Mislili su kako nema smisla

piti vino koje ne opija dovoljno. Vatrena voda je jedino božanstveno i ćarobno piće. Kad ckupe dovoljnorakije po brodovima trampeći s mornarima svoja krzna, onda će oni prirediti strahovitu pijacu u srcušume, tada će postati ludi, tada će se spojiti s Duhom snova ... Oni se neće zadovoljiti time da se gluposmiju i plešu kao bijelci i da pojedu nekoliko prijesnih školjki...Oko ponoći prvi skakać izbije iz plamena kao sam crni đavo.Hop! Hop! Jedan za drugim Baski su u metalnim dokoljenicama preskakivali preko žeravice, raširenih nogu, podignutih ruku, a svaki skok su gledaoci pozdravljali krikovima straha i divljenja.— Onom tko preskoći vatru svetog Ivana ne moževrag u toku ćitave godine nićiin nauditi — reće Her-nani d'Astiguarra.— Onda i ja hoću da je preskoćim. — nato ćeAnđelika.— Žene ne mogu sudjelovati u tom pothvatu —pobuni se jedan Bask koji nije želio da se naruši tradicija.— Znaći li to da vi žene želite prepustiti đavo-lima? — poviće na nj Anđelika nabivši mu kapuna nos. I Bila je pomalo luda, a pomalo i pijana. Neka!' Međutim,1 ovakva joj se prilika možda nikad više neće-pružiti, a oduvjek je o njoj sanjala.— Ona, ona može! — reće Hernani snažnim glasom gledajući je požudnim i blistavim oćima. — Alivaše kose, gospođo... Morate biti oprezni — dodai položi joj ruku na glavu i pri tom je pomiluje ćegaona nije ni primijetila sva obuzeta groznićavom opoj-nošću trenutka.— Nićega Se ne bojite! Ja sam kćerka Strijelca,rođena pod znakom Vatre, u kohorti Silnika, u legijiDaždevnjaka kojima vatra ne može nauditi. Ja moramskoćiti! Gospodine d'Astiguarra, dajte mi svoju ruku!On je dovede na nekoliko koraka od pucketave vatre. Svuda naokolo zavlada grobna šutnja.Anđelika odbaci cipele što ih bijaše posudila cd gospođe Mac Gregor, Ispod bosih nogu osjećala je svježinu pijeska. Ispred nje se isprijećila visoka, praskava i pozlaćena vatra.Najevši se vrelih loukinkasa, napojivši se žestokim vinom i morskom vodom iz školjki, Anđelika se sama osjećala poput plamena, spremna da praska i skaće.Hernani joj pruži malu pljosnatu ćuturicu. Ona pomiriše i prepozna miris.— .Konjak od južnjaćkog vina... Mnogo vam

hvala, gospodine.—- Otpijte poveći gutljaj.Svi su pogledi bili upereni u nju. Više se nitko nije dobro sjećao njena imena, ali ono što se o njoj prićalo nejasno je plutalo u pomućenim glavama.Bosonoga i spremna da se baci, izgledala im je utjelovljenjem boginje ne baš sasvim zemaljske. Zaista, izdvajala se svojom mirnom nezavisnošću bića sigurnog u sebe.Svi su vidjeli da njeno vitko tijelo nije bilo saz-dano od lomrie građe, da su njena skladna ramena, uprkos ljupkosti njihovih oblika, prošla kroz teška

334 335- ,k,ai iskustva i borbe te su pogađali, videći bljesak njenih oćiju, da je taj izazov vatri bio kao neki pećat kojim je htjela zapećatiti tolike druge proživjele požare.Anđelikine misli nisu išle tako daleko. Svu svoju pažnju usredotoćila je na težak i zavodljiv ispit.Prije svega, njeno tijelo razdraženo toplinom noći, njeno živo tijelo koje tog isto dana umalo nije poginulo, željelo se baciti. Sad joj se ćinilo da u trzajima plamena vidi neko sjajno i strašno lice koje kao da ju je zvalo k sebi, mitski duh noći svetog Ivana, ćinilo joj se da vidi, primamljiv lik ženskog vampira kosa ćas noćnih, a ćas blistavo grimaznih, ćinilo joj se da vidi ženu-demona ... !Bubanj je tukao. Hernani d'Austiguarra je zgrabi za ruku i potrći vukući je sve brže i brže.. .Zlatni se bedem isprijećiopred njima.Baskijćeva ruka podigne Anđeliku u zrak i. ona poleti. Osjetila je dah plamena, prođe kroz njegov te-Ćan i usijani zastor, oćuti njegov trenutaćni ujed, sjajnocrven vrtlog koji ju je htio povući, zarobiti, ali mu umakne i padne s druge strane, lomaće, u noćnu svježinu, gdje ju je drugi Bask doćekao da bi je odvukao što dalje, daleko od svake opasnosti.Dvojica drugih požure da dlanovima svojih ruku prignjeće nagorijele krajeve njene suknje.Osjećao se takođe laki vonj nagorijelih kosa. An-đelika potrese svojom bujnom kosom.— Nije to ništa! Preskoćila sam! Hvala budi Gospodu!— Zbog vas ću sasvim poludjeti! — vikao je Ad-hemar plaćući uz to — šta bi od nas bilo da ste paliu onaj pakao? Nije vam dovoljno što vam je vodazaprijetila smrću, već se i vatrom igrate ... !Uostalom, vojnik je bio potpuno pijan.Svirka ponovo odjekne, ali ponešto drndava' i zbrkana.Veliki Hernani obavije Anđeliku oko pasa i povuće je u stranu.

336 Njegove crne oći sjale su se poput tamnocrvenih rubina. Govorio je baskijskini narjećjem, kao da mu Se žuri.— Današnji susret sa vama, nikada neću zaboraviti, gospođo. Oćarah" ste moju dušu. Noć ćemo provesti zajedno, zar ne?Anđelika se odmakne da bi ga bolje pogledala. Razlog njenu ćuđenju nisu bile smjele rijeći što ih joj bijaše uputio, već što su joj trebale ostati nepoznate budući da su bile izgovorene na jeziku njoj nepoznatom.— Pa ovo je zaista nevjerojatno -»- poviće onaćudeći se. — Ćini mi se kao da razumjem baskijski...! Ja, baskijski ... ? Taj nerazumljiv govor moženaućiti samo onaj tko je rođen na obalama Soule... . !Da vaš konjak ne sadrži neki ćaroban napitak, gospodine d'Astiguarra?— Ne... Ne... Ali ne govorite li vi neke odnarjećja akadijskih Indijanaca?— Pa služim se jezikom plemena Abenakis kojenastava podrućje oko Kennebeca.— To u potpunosti objašnjava tajnu. Naš jezikje srodan jeziku ovih Indijanaca. Krenuvši iz Azije,pretpostavljam da su naša plemena krenula u protivnim pravcima tako da su se oni našli ovdje, a mi uBavonnei. Kad su, nekada moji pradjedovi dolaziliovamo da love kitove, njima se nije bilo teško sporazumjeti s ovdašnjim divljacima te su ćesto, a danisu nikad ućili njihova jezika mogli služiti kao tumaći između njh i misionara.On iskoristi još jedan trenutak da je privuće k sebi.— Ako, ste, dakle, shvatili moje smijele rijeći, gospođo, kakav bi bio vaš odgovor?Ona mu stavi dva prsta preko usana.— Pssst, gospodine! U noći svetog Ivana kažu semnoge ludosti, ali te ludosti ne treba poćiniti. To jestvar ćarolija, a ne tijela!33722 AnđeUka u iskušenju vm Ćini se da je za poštene gospode bilo vrijeme da se povuku.Anđelika je hodala između gospođice Pidgeon i gospođe Mac Gregor držeći ih ispod ruke. Gospođa Mac Gregor se s druge strane oslonila o ruku jedne od svojih kćeri, koja je opet držala za ruku svoju kćerćicu o koju se nadovezala ćitava skupina druge djece.Teškim se korakom Anđelika vukla prema strani gdje su se u dnu nejasno nazirale kuće.Pri svakom posrtaju što bi ga napravile smijale su se do suza, do iznemoglosti.Velećasni Patridge im pođe u susret i poput mraćnog suca zagrmi svojim muklim glasom:

— Gospođico Elisabetho Pidgeon, ja nikako neodobravam vaše današnje ponašanje. Vi tako bogobojazni ...— Zaboga, ta pustite jadno stvorenje bar ćasakna miru — odsijeće Anđelika pomalo promuklim glasom. — Naposljetku, za prošle dvije sedmice nauži-vala se jadnica i straha i patnje! Ta i ona ima pravoda se razveseli malko sada kad smo izvan svake opasnosti !Okrenuvši gospođicu Pidgeon, koja se smijala kao mala luđakinja oko njene osi, Anđelika poće plesati.— Odvest ću vas u Gouldsboro, darling1, tamoćete naći zaklon... Gospođo Mac Gregor, možemo liSe odmoriti pod vašim krovom?— Dakako, lijepe moje curice — zapjevucka gospođa Mac Gregor koja je bila vrlo dobre volje —moju kuću smatrajte svojom.Sve se pruže na strunjaće od morske trave što su bile stavljene u zajednićku sobu. Tek što svaka od njih bijaše zauzela povoljan položaj za spavanje, mor- nari dođoše lupali o kapice na prozorima tražeći uz veliku galamu da ih se pusti k ženama.Ali stari Mac Gregor skoći na prag kuće. Košulju mu je vijao vjetar, a u ruci je držao pušku. Vikao je da će izrešetati kao cijedilo svakoga tko se usudi smetati žene pri spavanju.Poslije toga sve se smiri. Uto poće i svitati.Tako je završila noć svetog Ivana, noć luđa na otoku Moneganu, najkraća noć godine, paganska noć letne ravnodnevice kad se vatre pale na brežuljcima i obalama, kad paprat cvjeta ispod šumskih stabala, kad stari Shapleigh luta šumama Novoga svijeta da bi ubrao divlji sporiš ... Jononine suze .. . Mer-kuruvu krv... radost bezazlenih... 1 Draga 338 339 GLAVA XLVIIBio je treći dan putovanja. Sutradan po svećanosti... Gusta magla koja je izgledala kao da će iz nje poteći kiša nepomićno bijaše polegla po otoku dovla-ćeći vonj ugašenih vatri i crknutih riba. Jedino su galebovi, morovrani i morske svrake bez prestanka kružili naokolo brbljivo kriješteći. „Svatko treba da dođe na red!" kao da su prosvjedovali zlovoljno.Dok je Anđelika silazila prema luci u pratnji Adhemara i malog Samuela, kćerka starog Mac Gre-gora je stigne u trku, vodeći sa sobom svoje dvije najstarije kćerćice. Jednoj je bilo osam, a drugoj dvanaest godina.

— Povedite ih, hoćete li — reće zadihano —povedite ih u Gouldsboro! Ćini se da tamo postojiškola. Naućit će ih tamo dobrom francuskom govorukao što im je govor bake i njihovih molitava. Većtri godine nismo ovdje imali pastora... A da se i negovori o ćitanju i pisanju tih jadnica! Tu će prije naućiti sve kletve i psovke što postoje na kugli zemaljskoj.Hodajući između Dorothy i Janeton, Anđelika je bila sva zbunjena ne znajući kako da se pojavi pred vlasnikom brodice.— Platit ću vam putovanje za dvije djevojćicekad budemo u Gouldsborou — reće obrativši se JackuMenvinu.340 On odvrati glavu s izrazom gađenja na licu kao ćovjek ćiju brodicu zaista smatraju nekom vrsti rc*-potarnice.Zijevajući i nesigurna koraka gosti Bijele ptice zauzeše svoja stara mjesta.U zadnjem trenutku kapetan Hernani izbije iz magle isto onako živ i okretan kao i sinoć, i stavi Anđeliki na koljena dosta težak poklon.— Ovo neka bude za vaše prijatelje u Gouldsborou— protisne. — Znam da su iz Charente. To ćeoni cijeniti...Bila je to baćvica od bijele hrastovine koja je sadržala najćišći konjak. Blago koje nema vrijednosti.Budući da je Merwin bijesnim pokretom ćakije naglo udaljio svoju brodicu od obale, Anđelika se jedva dospijela zahvaliti ljubaznom kapetanu na njegovu daru.— Dođite nas vidjeti u Gouldsborou — poviće mu.Vidjela je kako uspravno stoji na obali i kako joj šalje poljupce dok magla, malo-pomalo, nije progutala njegovu kapu od crvene vune.Naviknuti na mušice engleskog vlasnika ćamca, putnici su se ukrcali u nj, ćim on bijaše to nadredio.Dok su malko porazmislili, bili bi odmah opazili, da je bila prava ludost krenuti na more po slićnoj magluštini.Na sreću, nitko od putnika nije bio u stanju da malko porazmisli. Nisu dovoljno spavali prošlu noć. pa su bili tromi i obamrli. Anđelika je bila stretna što su tako brzo otplovili. Tu većer će biti u Gouldsborou. Ništa nije moglo izmijeniti njenu radosa, ni tmurno vrijeme, ni potamnjelo more, ni naoblaćeno ćelo velećasnog Patridgea koji se ljutio na gospođicu Pidge-on što se u nj zagledala oćima raskajane ovce, ni ledeno i neprijateljsko lice Jacka Merwina.Njoj su se dvije male škotkinje ćinile najljupki-jim stvorenjima s onim svojim okruglim njuškicama341

koje su im virile iz velikih vunenih poki Ivaća na or-vene i zelene kocke u koje su bile umotane od glava do peta. Svaka je brižno držala svoj mali prtljag, u stvari, veliki rubac u kojemu je bilo vezano nešto odjeće. Najmlađa je uz svoje grudi stiskala priprostu indijansku lutku napravljenu od kukuruznog klipa. Obrazi su joj bili obojeni maluiovim sokom, a kose su joj bile od suhog lišća.Anđelika se sjeti Honorine i ljupkosti djećje koja život ispune svjetlošću.Tog dana su doživjeli samo jednu nezgodu u toku plovidbe.Zaustavila ih bijaše brodica s akadijskog polu-toka koja je bila u potrazi za Engelezima, da bi ih zarobila.Budući da je magla bivala sve gušća, Merwin je naredio malom da puše u rog kako bi obavjestio druge pomorce o svom položaju. Djećak se usopio du-hajući u ogromnu školjku. Odjednom se ukazu obrisi povelike ribarske brodice koja je išla ravno prema njima. Ćinilo se kao da nikoga nema na brodu, ali kad im se sasvim primakla, jeziv se krik prolomi iz njega, ratni poklik Crvenokožaca. Dok su Merwinovi putnici zapanjeno gledali u brod ispred sebe, cijev dugoga pištolja pojavi se iznad ograde šalupe i glas nevidljivog ćovjeka im se obrati na francuskom.— Tako vam Svetih sarkamenata jeste li vi Englezi?— Francuzi! Francuzi! — žurno povikaše Adhe-mar i Anđelika.Salupa pristane uz bok Bijele ptice. I zakaći je za se ćakijama baćenim preko ograde.Mlado, ćosavo i opaljeno lice, okruženo dugim crnim pletenicama, pod šeširom o koji bijaše aakaće-no orlovo pero, izroni naglo iza ograde šalupe i dva prekrasna crna oka živo se zariju u putnike Menvino-ve brodice.— Ho! Ho! Sve mi se ćini da tu ima dosta Engleza!Sad se uspravio svom svojom visinom. Srebrni križ i svete medaljice zvecnuše na njegovu kaputu od bivolje kože izrezuckane i ukrašene kao u Indijanaca.Za pašom je imao nož i sjekiricu, ali je zato u ruci držao veliki pištolj s kundakom od sedefa. Iza njega se pojaviše mornari koji su samim svojim izgledom zavrijedili vješala. Njima su se pridružila tri ili ćetiri Mic-Maca u zašiljenim crnim kapama ukrašenim biserima.Sumnjićavi pogled mladog zapovjednika se zaustavi na Anđeliki i vjeđe mu se zatvore.— Jeste li vi sigurni da ste Francuskinja, a neEngleskinja? — upita je polako.— A jeste li vi sigurni da ste Francuz, a ne Indijanac — odgovori mu ona kao iz puške.— Ja? — poviće on uvrijeđeno. — Ali ja sam.Hubert d'Apertignv, s Rta Bale. Sav svijet me poznaje u Akadiji i u Francuskom zaljevu!— A ja sam, mladiću, grofica de Pevrac, i ja također vjerujem da svi u Akadiji i u Francuskom zaljevu poznaju moga gospodina supruga!

Nimalo se ne zbunivši tim otkrićem. Hubert d'Ar-pentignv skoći u brodicu Jacka Menvina.Po majćinoj strani bio je potomak velikog poglavice divljaka, ali mu je zato djed, oćev otac, bio štito-noša Luja XIII koji ga je naućio obićajima na dvoru št© je dokazao vrlo otmjeno poljubivši Anđelikinu ruku.— Gospođo, prepoznajem vas po glasu što o vamakruži po ćitavoj Akadiji: lijepa i odvažna! Daleko samod pomisli da vam bilo kakvu štetu nanesem. Ali svemi se ćini da vam je društvo sastavljeno od Englezakoji mene zanimaju s poslovne strane, to jest kaotaoci koji se mogu prodati.— Ti Englezi pripadaju meni i moja je dužnostda ih dovedem svom mužu, grofu de Pevracu.Mladi Hubert d'Arpenitgnv duboko uzdahne.— A... nema li kakvih zaliha, kakve trgovaćkerobe u ovom ćamcu? Zima je bila oštra i bijedna unašim posjedima. Uz to uzalud ćekamo brod našeg

342 343 društva iz Bordeauxa koji bi nas morao opskrbiti hranom i ostalim potrebštinama. Ako se uz put negdje razbio ili ga gusari opljaćkali i zarobili, bogami ćemo se loše provesti.— Stoga ste, dakle, prisiljeni da pljaćkate druge— otpovrne Anđelika trudeći se da što bolje sakrijeiza svojih sukanja baćvicu konjaka, poklon Hernanijad'Astiguarre. — Meni je zaista vrlo žao, ali na ovojbrodici zaista nižta nećete pronaći. Siromašniji smood Joba.— Zaista... ! Hej, Yenngli, maknider se malko,daj da vidim tvoj sanduk — poviće mladić vlasnikubrodice.Prijetećim pokretom cijevi svog pištolja, dade znak Merwinu da se skloni u stranu. Njegovi su drugovi držali svoju šalupu uz Mervvinovu brodicu, izmjenjivali šale na indijanskom jeziku, dobacivali pohotne poglede mladoj Estheri, krišom zagledali An-đeliku i na sva se usta rugali krivovjernom pastoru.Anđelika se pitala kako će ćitava ta zgoda svršiti kadli se mladi Hubert d'Arpenignv skokom prebaci na svoj brod s kojega joj uputi ućtive pozdrave brišući pod balube velikim zamasima svoga šešira. Sve je to on izvodio rastegnuvši blistavi osmijeh od uha do uha.Hajte, zaveslaj! Gospođo, slobodni ste sa svojim taocima. Neka vas Gospod štiti na putu!— Velika vam hvala, gospodine. Ako se nađeteu stisci prije žetve, dođite u Gouldsboro.

— Neću nikako propustiti priliku. Gospodin dePevrac je uvijek bio velikodušan prema nama. A vi,vi ste lijepi, tako lijepi kao što se prića u Francuskom zaljevu. Ja nisam ovdje izgubio svoje vrijeme ...— Mlad pa lud! — primjeti Anđelika slegnuvširamenima. ¦Ponovo su se sami ljuljali u gustoj magli. Gunđajući, Jack Merwin ponovo podigne jedra i pokuša ponovo odrediti položaj svog broda. Pokuća-344 rac je brisao znojno ćelo. Da su mu Akadijci oteli ono malo sirotinje, bio bi sasvim upropašten.— Gospođo, od srca vam zahvaljujem. Da nijebilo vas ...— Ne zahvaljujte mi. Nisam vam ja tu bila ni odkakve pomoći.U stvari, ona je imala dojam da ja za naglu pro-mijenu u držanju mladog pljaćkaša postojao i neki drugi uzix>k, a ne samo njeno prisustvo. Da nije mi-ster Willoagby, šćućuren ispod lažnog mosta, utjecao na nj? Ne, sigurno nije. Jedan Hubert d'Arpenignv se nikad neće prestrašiti medvjeda, pa bio medo pitom ili ne!Uhvatila je sebe kako gleda oko sebe i po zraku. Da nisu, možda, ti akadijski Francuzi koji ćitav svoj život provode na moru i po šumama, da nisu razabrali znakove koji prethode oluji, znakove koje ne vide druge oći, te su s tog razloga i kidnuli tako brzo?Već joj se ćinilo da more biva sve uzburkanije, Jack Mervvin je oćito usporio plovidbu. Nema sumnje, naumio je ponovo skrenuti smjer kako bi izbjegao pljaćkaše tih siromašnih obala. Stoga je pramac brodice usmjerio prema vjetru i stao bordižati kroz maglu i svu svoju pažnju posvetio tome da na vrijeme otkrije neprilike koje bi ih mogle zadesiti na putu.Anđelika se zagledala u nj s tjeskobom u oćima.— Hoćemo li većeras biti u Gouldsborou? —upita ga.On se pravio kao da je ne ćuje.Na sreću, magla je bivala sve rjeđa. Dobila je prozirnost porculana, izgledalo je kao da ju je tko išćihao na komade vate. Odjedared se obzorje otkrije kao blistava i iskrićava pokost. Sunce bijaše već visoko skoćilo na nebu. More su brazdali duboki valovi, modrocrni, zapjenjenih vrhova. Obala se jasno ocrtavala, a u njenu zelenu izgledu bilo je nećeg što ja je snažno podsjećalo na okolicu Gouldšboroa.Anđelikino srce življe zakuca.Stalno je mislila samo na to kako se nalazi blizu cilja. Napetim je oćima gledala u daljinu ne obraća-345 ;jući pažnju na razgovore svojih drugova koji su također naslućivali kraj putovanja.„Joffrevu, ljubljeni moj druže"!

Ćinilo joj se da je prošlo mnogo mnogo vremena otkako ih je neoćekivana struja događaja odvojila.Poslije mukotrpnih zbivanja s kojima se hvatala ukoštac na svom putu, bojala se prepreka neopipljive vrste, nećega protiv ćega se ne možeš boriti kao ni protiv hude sreće. Neće biti sasvim mirna dok se ne nađe pokraj njega, dok ga ne bude prstima mogla dodirnuti, dok ne bude ćula njegov glas. Tada će sve biti zbrisano, zaboravljeno. Poznavala je tako dobro onaj njegov pogled kojim je samo nju gledao, u kojemu je ćitala da je lijepa, njemu lijepa, za nj jedina, pogled koji ju je smještao u zaćarani krug njegove ljubavi. Posjedovao je u najvećoj mjeri onaj dar izdvajanja od ostalog svijeta, taj užitak ljudi kad ih ljubavna rados preplavi. Ta odlućna crta muškarćeva znaćaja ponekad je znala povrijediti Anđeliku jer se kao žena stapala potpuno s njegovom strašću, osjećajima, nemirima i željama, kao morske i rijećne vode što se stapaju na dnu velikih ušća.Takva je ženska narav, uvijek isuviše opterećena trenutaćnim ćuvstvima. Ona mu se, međutim, nije uvijek pokoravala, a trebala je i on ju je znao prisiliti na to. Tada se ćinilo da je njegov životni cilj da je voli i da joj to pokaže. Znao ju je uvjeriti da su se sve sumnje, svi strahovi, sve opasnosti zaustavili na pragu njihove braćne sobe, znao ju je uvući u svijet gdje su bili sami, a duše im i tijela preplavila radosna i divotna ćuvstva.Bila je naćisto s tim da mu u prvom trenutku neće spominjati Colina. Ne! Kasnije ... Poslije... Tek onda kad sasvim ovlada svojim srcem, kad se ponovo prepuste pijanstvu zaborava kad ona svoje otpoći-nuto tijelo slobodno i bez sustezanja prepusti nježnosti njegovih milovanja, kad, slabašna i gola, osjeti opojnost i toplinu njegova zagrljaja.Anđeli kin se pogled ukrsti s pogledom, Jacka'¦ Merwina koji je poćivao na njoj.346 Koliko U ju je vremena on tako već promatrao ... ? Da li je, zbilja, mogao proćitati misli na zamišljenom joj licu?Gotovo istog trenutka on okrene glavu. Vidjela je kako Je potom u visokom mlazu ispljunuo pljuvaćku od ižvakanog duhana u more. Nato, kao uvijek, mimo i pomnjivo izvadi baguš duhana iz usta i spremi ga, prema mornarskom obićaju, u svoju vunenu kapu koju ponovo stavi na glavu. On je tim uobićajenim i njoj već dobro poznatim pokretima dao konaćan vid što je ona tek kasnije shvatila. Zatim se ćinilo da njuška vjetar.Kao da se na nešto sprema, ispruži mišićavu nogu ćiji je veliki palac imao snagu rakovih klješta i njim uze upravljati konopom velikog trouglastog jedra s većom sigurnošću nego da se poslužio rukom. Zgra-bj zatim kormilo i svojom teškom brodicom izvrši polukružni manevar nagnuvši je pri tom u razinu valova. Sad su jedra vjetar dobivala s boka, ali jedva toliko koliko im je bilo potrebno da bi ćamac gurala naprijed.AnđeKka klikne.Ne zato što su se svi, koliko ih je god bilo u ćamcu, mogli naći u moru da je taj manevar izvršio netko tko je bio manje spretan pomorac od Jacka Mervvina, već zato što je otkrila da su se sad nalazili sasvim blizu obale. Vidjeli su kako kraj njih promiću stabla i ćuli grmljavinu mora što je tuklo u podnožje strmih litica.Međutim, primjetila je da su se ona dva ružićasta brežuljka nazvani Glavice Mont-Deserta, iza kojih se nalazio Gouldsboro, sve više udaljavala i da su gotovo nestala na istoku.— Ali vi ne plovite u dobrom smjeru — poviće Anđelika. — Gouldsboro se nalazi taćno iza vaših leđa.

Ne odgovorivS na njenu primjedbu, Englez je nastavio plovidbu u istom smjeru j ubrzo je Glavice nestalo s vida.347 I Bijela ptica usmjeri pramac prema sjeverozapadu i probije se u prostrani zaljev naćićkan otocima. Esther koja je jednoć već bila kod svog strica, na otoku Matinicusu, prepozna taj zaljev što se nalazio na ušću rijeke Penobscota.Anđelika pogleda prema suncu da bi odredila sat dana. Crveni se disk nalazio visoko na nebu. Ako Jack Merwin ne bude suviše dugo švrljao po tom zaljevu, uz malo sreće i zahvaljujući dugim junskim sumracima, mogli su još uvijek tog istog dana uploviti u luku Gouldsboroa.— Kamo nas sada vodite? — ponovo upita.Muk. Kao da se obratila kladi.Plovidba prostranim, ušćem potraje otprilike jedan sat.Kad je brodica zašla lijevo u uski tok male rjećice nadsvođene stablima, Anđelika izmijeni s Elie Kemptonom. pogled pun oćaja. Obojica su osjetila potajnu želju da Se bace na vlasnika brodice, Jacka Merwina, da ga svladaju već jednom i da mu oduzmu kormilo iz ruku.U zaklonu stabla vjetar padne. Puhao je sasvim tih i topao povjetarac tromo gurajući ćamac protiv rijećne struje. Englez spusti jedra i dohvati vesla. Malo-pomalo dovesla do žala zasjenjenog vrbama i johama. Iza njih su se dizali borovi, hrastovi, javori i bukve u raskošnom neredu iz kojega je dopirao topao ljetni miris šumskog raslinstva. Dah mora se više nije osjećao. Divlje su pćele zujale posvuda naokolo.Pomorac skoći u vodu koja mu je sezala do polovice bedara, povuće brodicu prema obali i usidri je.— Možete sići — reće jednolićnim, glasom. —Stigli smo.— Ali mi moramo većeras biti u Gouldsborou —poviće Anđelika sva izvan sebe. Taj ju je prokletiEnglez bacio u oćaj! Natjerat će je da sasvim poludi.— Vi ste... Tražila je odgovarajući izraz da bi njime izrazila osjećaje kojima ju je ispunjao taj blesavi klipan i nikako da ih nađe ... a osobito ne na engleskom.— Pa vi ste neuraćunljivi, Jack Menvine — nastavila je trudeći se da saćuva mir. — Vama sigurnonije poznato da ovim krajevima upravlja strašanFrancuz, skupljać engleskih skalpova, barun Saint--Castine. Ako nas on zaskoći sa svojim Ećeminima,nisam sigurna da ću njegovu i njegovih ljudi pažnjuskrenuti na se prije no što se iz života preselimo usmrt.— Jeste li ćuli što vam je rekla? — upita poku-ćarac poduprijevši Anđelikine rijeći. — Damned fool!1

Ovdje sve smrdi po Francuzima i Indijancima. Bezoružja smo. Vi baš želite da nas pokolju?— Iskrcajte se već jednom — otpovrne Menvinpotpuno ravnodušan na njihove prigovore.Medvjed, mister Willoagby, vrlo rado je pošao za njim. Njemu se neobićno sviđao miris zemlje. Bit će da je bilo meda divljih pćela u blizini. Podigne se na stražnje šape i poće vježbati ćaporke zabadajući ih u stablo jednog bora. Pri tom je mumljao od zadovoljstva.Uzdišući, ostali se putnici pokore naređenju Mer-winovu. Samo mjesto im ništa nije govorilo. Osjećali su se potišteni.Sasvim pomućeni, promatrali su Merwinove pokrete. Ovaj, pošto se neko vrijeme ogledao kao da traži poznate znakove, na kraju klekne ispod jednog stabla i uze rukama odgrtati gusti sloj zemlje između korijenja.— Stali to radi?— Da nije tu zakopao svoje blago... ?— Vrlo je lako moguće. Mnogi gusari dolaze uove krajeve da sakriju što su opljaćkali.— Hej, Memvine, prokleti nevaljalĆe — povićepokućarac — da li se vaše blago sastoji od španjol-1 Prokleti luđaće!

348 349 skih dublona, portugalskih moadora ili od srebrenih pezosa?.Pomorac ne odgovori ništa već nastavi s iskapanjem. Poslije sloja trulog lišća, naiđe na isprepleteno granje koje odbaci u stranu, a potom na mahovinu i pijesak. Na kraju iz rupe izvuće poveći zavežljaj omotan izblijedelom kožom i navoštenim platnom. Na kraju izvuće još jedan, manji zavežljaj. Englez se uspravi. Vidjelo se po licu da je zadovoljan.— Wellf Prićekajte me tamo — reće — neću sedugo zadržati. Iskoristite moju odsutnost i založitenešto. U sanduku ima još sira, kruha i jedna bocevina koju mi je poklonila gospođa Mac Gregor.Videći da je pronašao zavežljaje na mjestu gdje ih bijaše skrio toliko se obradovao da je postao gotovo ljubazan.On još jednom ponovi:— Wait just a minute?I nesta ga u vrbaku.Anđelika uze raspravljati, sa svojim drugovima. Pošto je svima preporućila strpljenje, vrati se prema brodici da uzme hranu. Mjesto gdje su se nalazili izgledalo je zabaćeno i pusto. Ako se tu ne zadrže predugo, postojali su neki izgledi da se udalje prije no što na sebe svrate pozornost divljaka tog kraja koji su uvijek bili u ćeki.Zašto da se uznemiruje? Nićemu to nije vodilo. Trebalo je otrpjeti mušice vlasnika brodice i sve one promjene njegova raspoloženja. Uzme li se u obzir nemoguć karakter

tog yenngli moreplovca, opasnosti rata te da su se tri dana prije toga nalazili na Rtu Maquoit kao zarobljenici Zlatobradog, treba priznati da je ovo putovanje bilo neobićno brzo i da je prošlo da bolje nije moglo.Vrati se prema svojim suputnicima i, uz Sammy-jevu pomoć, poće na velikoj plosnatoj stijeni raspore- đivati hranu na onoliko dijelova kaliko je bilo usta. Nakon toga šuteći poćeše jesti. Kad je, pri kraju obroka, Anđelika podigla glavu i htjela zamoliti da joj dodaju vino, vidje da su Englezi, blijedi kao krpe, obješenih vilica od groze, raskolaćenim oćima od straha promatrali nešto iza njenih leđa. Nije joj preostalo drugo do da se uz ogroman napor okrene i pogleda u lice novoj opasnosti.Između vrba ćijim se blijedozelenim lišćem igrao povjetarac pojavi se isusovac u crnom talaru. 1 Dobro!* Prićekajte samo ćašak! 350 351 GLAVA XLVIIIPrvi Anđelikin poriv bijaše da se postavi između zaprepaštenih Engleza i pridošlice. Uto je saleti druga misao i ona oćima potraži svećenikov križ bojeći se da na njemu ne otkrije rubin što je krasio križ oca Orgevala. Ali ga ne primjeti. Dakle, ovaj isusovac nije bio otac Orgeval.Svećenik u crnom talaru, koji je na nekoliko koraka stajao nepomićno u sjeni vrbe, bijaše vrlo visok i vitak, golobrad dok su mu tamne kose padale po ramenima. Visoki crni ovratnik s tankim posuvratkom od bijelog platna stezao je mišićav vrat na kojemu se ukipila glava plemenitih i otmijenih crta. Jedna od njegovih ruku visila mu je sasvim ukrućena, uz bok, dok je drugu prinio svojim grudima, držeći sa dva prsta, kao da je to htio istaknuti, vršak svog križa što mu je na vrpci od crne svile visio oko vrata.Dva tamna i neustrašiva oka posmatrala su okamenjenu skupinu kao da su htjeli sve te ljude ispred sebe zakovati za tlo kao zatravljene zvijeri.Naposljetku se pomakne i iziđe iz sjene stabla i spusti na malo žalo osvijetljeno suncem. Tada Anđe-lika primijeti ispod zgužvanog ruba talara isusovćeve bose noge koje su joj se ćinile poznatima.— Hello! May fellow, how do you do?1 — javi se Jack Merwinov glas. — Dc/nt you recognize me?11 Zdravi bili! Kako ste, dragi prijatelji?2 Zar me ne prepoznajete? Stojeći nepomićno poput kakvih kipova Anđelika i Englezi niti ne 'zaustiše na to pitanje koje, valjda je to bila ćarolija ili varka, kao da je izišlo iž isusov-ćevih usta.Sto se isusovac više nastojao k njima primaknuti oni su uzmicali dok se nisu našli na kraju obale.

Videći silan strah na njihovim, licima, on se ponovo zaustavi.Evo — reće na engleskom malko se osmije-

hujući — evo blaga što sam ga upravo izvukao h svoj«g skrovišta. Ta to je moja siromašna svećenićka mantija, koju sam tu zaltopao prije moga odlaska i koju sam konaćno poslije osam mjeseci ponovo na sebe navukao.Okrenuvši se prema Anđeliki, upita je na francuskom:— Zar ste vi, gospođo iznenađeni mojom preobrazbom? A ja sam bio povjerovao da sam u vamapobudio sumnje?— Mervvin — prošaputa ona — vi ste Jack Mer-win?— Jack Merwin glavom. Ali sam ja također iotac Louis Paul Maraicher de Vernon elan družbeIsusove. I tako se prema prilici prokleti Englez možepretvoriti u prokletog Francuza, pa ćak i u najstrašnijeg od svih papista.Jedva primjetan izraz šale osvijetli njegovo pre-obraženo lice. On objasni:— Prošle jeseni mi je moj pretpostavljeni naredioda po tajnom zadatku krenem u Novu Englesku. Ovoprerušavanje u mornara samo je jedan od izgleda kojesam morao na sebe navući da bih s uspjehom priveokraju svoj zadatak. Hvala neka je Bogu, vratio samse živ i zdrav u francusku Akadiju.Izražavao se vrlo lijepim francuskim jezikom mada mu je tu i tamo izbijegao poneki engleski naglasak što je bilo sasvim razumljivo uzme li se u ob-

352 AnđeUka u iskušenju VTtl 353 23«zir da se mnoge mjesece služio samo engleskim jezikom.— Ali jeste li vi, zaista, Francuz? — promucaAnđelika koja nije dolazila sebi od iznenađenja.— Dakako da jesam. Moja obitelj potjeće iz mjesta Auge. Ali engleski govorim od djetinjstva. Kaopaž sam bio dodijeljen engleskoj kraljevskoj obiteljiza vrijeme njena izbjeglištva u Francuskoj. Poslijesam išao u London da potpuno ovladam njihovim jezikom.Uprkos tim ljubaznim objašnjenjima, Anđelika još uvijek nije uspijevala zamisliti da ispred nje stoji Jack Mervvin, vlasnik brodice.

I tako je ona morala priznati da je tri puna dana putovala pod zapovjedništvom takozvanog Jacka Mervvina, ne posumnjavši ni trenutak da se nalazi u društvu isusovca, Francuza plemenita roda i još uz to prisnog suradnika oca Orgevala, nema sumnje, a ne engleskog mornara sumnjive prošlosti kao što je vjerovala.Ne nadajući se nj u snu takvoj preobrazbi, ostala je bez rijeci. Videći njena poluotvorena usta i oći koje nikako da sasvim povjeruju u ono što vide, on se nije mogao suspregnuti a da se ne nasmije.— Zaboga, gospođo, dođite k sebi, molim vas! Neka od vaših razmišljanja bijahu me uvelike uznemirila! Sad vidim da se nisam nićega trebao bojati. Vi niste posumnjali u moj pravi indentitet.Prvi put su vidjeli Jacka Mervvina da se smije. Najnevjerovatnije je bilo baš to da su ga po smijehu prepoznali. Stvarno, tu ispred njih je stajao vlasnik brodice kojom su putovali, stajao je u crnoj mantiji koju su toliko ponižavali, koje su se toliko bojali, stajao je onaj isti ćovjek što je još maloprije nehajno žvakao baguš duhana i svojim mišićavim tabanom krotio nabubrelo jedro i šuljao se od otoka do otoka, znatiželjan- šutljiv, usamljen . ..Odjedared je Anđeliki postalo jasno zašto ju je lićnost Jacka Menvina toliko smućivala.354 Dakako ... Dakako da je bio isusovac!Kako to da to prije nije opazila? Ona koja je odgojena u jednom od katolićkih samostana u kojima su ih podućavali ćlanovi najmoćnijeg vjerskog reda tog vremena, kojima su svaki tjedan gojenice išle na ispovijed i pred kojima nisu smijele nikakve sjene grjeha ostaviti na svojoj savjesti? Kako je mogla dopustiti da je jedan od njih tako nasamari... ?Kako to da od tisuću znakova niti u jedan nije posumnjala!?Kad je preksinoć sjedio na liticama Long-Islanda, duhom tako odsutan da se prestrašila, on se molio Bogu kao što se umiju moliti Gospođu samo sinovi svetog Ignacija. A ono što je u onom trenutku prožimalo ćitavo njegovo biće, ona bezvoljkost, ona odsutnost, to je bio, u stvari zanos, mistićan zanos vjere.A kad im je dijelio hranu na otoku Monegau, kako da nije prepoznala u njegovim pokretima radinu spretnost svećenika koji su, bez obzira na svoj rang, poćevši od godina sprovedenih u novicijatu ućili kako da dijele hranu siromasima?Pa tog istog dana, nagla promjena u držanju mladog akadijskog plemića, Huberta d'Arpenignvja, nije li trebalo pripisati ćinjenici što je u prerušenom engleskom mornaru, prepoznao misionara koji mu je možda podijelio prvu prićest? Mora da mu je isusovac neprimjetno dao znak da šuti i ode.Mister Willoagby se približi isusovcu i onjuši ga. Prepoznavši poznat mu miris kapetana šalupe Bijele ptice, uze se trljati o njegovu mantiju, a otac isusovac ga pogladi po runjavoj glavi.— In fact we've already acquantance,r mister Willoagby — promrmlja.Zaista, oni su već prilićan broj dana, otkako su krenuli iz Novog Yorka, zajednićki dijelili isti zaklon od dasaka o koje su mlatarali valovi opasnog mora. Ponašanje mister Willoagbyja na kraju je uvjeriloU stvari mi se već odavno poznajemo355

i one najsumnjićavije da je pred njima stajao zaista Jack Merwin.Svi su oni vrlo dobro shvaćali da je njihova sudbina bila -zapećaćena, da su izgubili bitku, Anđelika nije uspijevala izustiti jednu jedinu rijeć. Nikad se nije osjećala tako obeshrabrena. Predviđajući poslije-dice koje će ta prijevara imati za nju i njene drugove, nije ćak nalazila hrabrosti da se ruga na svoj vlastiti raćun što se tako glupavo pustila nasamariti. Odmah potom pomisli: je li slućaj doveo brodicu tobožnjeg Jacka Merwina uz bok Colinova broda ili sam i tu uletjela u pripremljenu stupicu?Osjećajući se pobijeđenom, obori glavu. Bora gorćine joj se usijeće u kutove usana.Isusovac se okrenuo prema Englezima.— Nićega se^ ne bojte •— reće im na engleskom —ovdje ste vi pod mojom zaštitom.Poslije toga se približi rubu vode, i podigavši oći prema stablima i okruživši usta dlanovima, oglasi se indijanskim zovom i ponovi, ga više puta kao dogovoreni znak.Iižce na drveću se stade micati, a malo potom ćitave gomile divljaka nahrupe prema njima, jedni prelazeći rijeku gazom, drugi spuštajući se niz brežuljak. Svi se pobaćaju na koljena pred ocem isusovcem moleći da ih blagoslovi i iskazujući mu svoje prijateljstvo na tisuće naćina. Naravno, i ogromni Sagamore Piksarett se pojavio, blistajući se od sreće.— Mislila si da ćeš mi -umaći — reće okrenuvšise k Anđeliki. — Ali ja sam uvjek znao gdje se nalaziš jer sam vodio brigu o tome. Sad te je Cmorizacdoveo. Ti si moja zarobljenica.Divljaci su smijući se pipali rijetku kosu Eliea Kemptona, više mrtvog nego živog od straha. Pripit tomljeni medvjed je opasno poćeo režati.Primjetivši životinju, Indijanci ustuknu. Jedini upere u medu svoje sulice, a drugi dograbe svoje lukove. Svu tu uzbuđenost isusovac stiša s nekoliko rijeći. Videći kako polaže svoju ruku medvjedu na glavu, Indijanci su ga promatrali s mnogo smjemosti mada se nisu ćudili niti bi se ćudili ma što ućinio Crnorizac.— Tvrđava Pentagouet kojom zapovijeda barunSaint-Castine nije daleko odavde •— reće otac Mara-icher Anđeliki. — Da li biste; gospođo, bili tako dobripa pošli sa mnom. Idemo u tvrđavu.— Ah, baš dobro — iznenada se javi Ađhemarkad su se poćeli uspinjati obalom — da niste vi, oće,brat Jacka Menvina? Vi mu slićite kao jaje jajetu.A kamo je nestao, taj vraški momak? Bilo- bi vrijemeda podignemo jedra! I da otplovimo, jer ovdje sasvim ovim divljacima oko nas, ja se baš ne osjećambogzna kao ugodno I Ja ...

35S 357 — U svakom slućaju moji će Indijanci biti pošteđeni — otpovrne Saint-Castine mraćna izgleda.— Vi, dakle, ne smatrate da je njihova dužnost dase tuku za Boga u ćije su ime pokršteni?Taj se razgovor vodio sutradan po njihovu dolasku u tvrđavi Pentagouet.GLAVA XLIX — Gledajte, gledajte, dakle — reće barun deSaint-Castine pokazujući zanosnim pokretom zid prekriven engleskim skalpovima — gledajte, oće, nisamli ja dobar oficir u službi Boga i Njegova velićanstva?Ja sam mnogo više ratnih pohoda izvršio sa svojimEćeminima i Mic-Macima protiv nevjernika Engleza,no što je potrebno da bi se dospi jelo u raj. Može li seprekoriti zbog mlakosti vjerskih osjećaja mene kojisam obratio na pravu vjeru velikog poglavicu Mate-conanda i njegovu djecu. Ja sam im ćak i krsni kumjer nikoga nije bilo na ovoj od Boga napuštenoj obalida se primi te kršćanske uloge prilikom krštenja.— A sad mi otac Orgeval, vaš pretpostavljeni, piše,prekoravajući me oporo zbog, kako on tvori, mojegkukavićluka i moje izdaje u vezi s novim svetim ratom u koji je on poveo Abenakise. Moram vam najprijereći da je ovaj rat otpoćeo preuranjeno i da nas jenespremne zatekao. Indijanci su još uvijek zaokupljeni poslovima trampe i obradom svojih polja, dakleposlovima za njih od životne važnosti.— Križarski pohod protiv nevjernika može iznenada postati prijeko potreban — odgovori otac Ver-non — ako u njemu uzmu ućešća svi neustrašivi borci.Možda će baš vaš ... kako vam je napisao otac Orgeval, vaš kukavićluk biti kriv da će se rat produžiti tevašim Indijancima neće dopustiti da obave poslovetrampe i da zasju svoja polja prije prvih mrazova. Troje ih se okupilo za rućkom u Velikoj dvorani trgovaćke stanice u Pentagouetu: dva muškarca i jedna žena.Anđelika je sjedila pri kraju velikog drvenog stola, otac Maraicher de Veron u sredini, dok ja Saint-Castine uzbuđeno šetao gore-dolje tres"ući perima kojima bijaše okićena njegova glava kao u Indijanaca.

Gusta magla što je prekrivala ćitav kraj od samog osvita dana, obavijala ih je svojim sivim i neprozirnim velom kroz koji su do njih dopirali, kao dozivi lutajućih duša, bolni krikovi nevidljivih galebova.Ta francuska utvrda bila je vrlo skromna.Saint- Castine je stavio na raspolaganje Anđeliki mali sobićak koji je vjerojatno bio njegovom spavaćom sobom, ali ona je dobar dio noći provela u jednom spremištu gdje su bili smješteni Englezi. Ovi su bili utućeni i ona ih je pokušala utješiti.Sad kad su ponovo pali u ruke Francuza, sigurno će biti odvedeni u Quebec gdje će ih prodati strašnim kanadskim papistima, ukoliko barun Saint-Castine ne zatraži od vlasti u Bostonu otkup za njih. Velećasni Patridge je mogao bitd siguran da ga njegova subraća, najvećim dijelom gradski odlićnici i upravni ćinovnici, neće napustiti pa makar morali raspisati porez da bi skupili potrebnu svotu, ali gospođica Pidgeon, koja nije imala nikoga svoga, bit će prepuštena dugom zatoćenju, a najmućnija pri tom bit će

353 359 ćinjenica da će je svaki dan saljetati da se odrekne svog vjerovanja i da prigrli katolićanstvo.Budući da su bili svi dozlaboga umorni, na kraju su polijegali da se odmore pošto su se okrijepili s nešto ribe i kukuruza. Anđelika je dugo premišljala o naćinu kako da obavijesti muža o svom položaju.Sve se na kraju pobrkalo u njenoj glavi. Kakvim, je to nesretnim slućajem Colin zaustavio onog jutra baš brodicu kojom se vraćao u Akadiju prenošeni isusovac pošto bijaše obavio svoj špijunski zadatak. Je li Colin znao TKO je bio taj engleski pomorac koji je žvakao duhan i tako sjajno pijuckao u more... ? Da li joj je zbog toga prošaputao prije no što se ukrcala u brodicu Jacka Meuvvina: „Ćuvaj se, hoće da ti nau-de..."?Žustra Piksarettova prilika kao da ju je pratila na svim. njenim lutanjima. Bio je na Rtu Maquoit dan prije no što je brod Zlatobradog bacio sidro u istoimeni zaljev, ućinilo joj se da ga je primjetila na otoku Mackworth a sad ju je, eto, doćekao na obali rijeke Penobscot.Odlućila bijaše da porazgovara sa Saint-Castine-om, gaskonjskim plemićem, no nije ga zato morala moliti, jer je sutradan došao k njoj i pozvao je da ruća zajedno s njim i s ocem isusovcem.Ovaj je poslije svog dolaska imao pune ruke posla. Obaviješteni bubnjevima, Indijanci su sa svih strana dohrlili da ga vide. Bili su uvjereni da će imati više sreće ako ih pokrsti Crnorizac nego skroman i valjan reformirani fratar.Odslužena je velika misa. Zarobljenici u spremištu ćuli su u daljini pjevanje svetih pjesama.Za vrijeme rućka barun Saint-Castine je namigivanjem hrabrio Anđeliku. „Sve će se urediti, nićega se ne bojte", kao da joj je time govorio. Uprkos svemu, on se suzdržavao da razgovara o svemu i svaćemu ispred isusovca, koji je jeo skromno, bez žurbe i oborenih oćiju, pošto se prije toga pomolio bogu.

Na kraju je poćeo razgovor. Saint-Castine je odbijao optužbe tvrdeći da nikad nije uskratio pomoć360 ćasnim oćima u njihovom, teškom i tegobnom zadatku pokrštavanja Indijanaca i širenja katolićanstva u Sjevernoj Americi. Da bi podupro te svoje tvrdnje pokazivao je na jezivu zbirku riđih, crnih i plavih kosa koje su, obješene o drvene ćavle, svojom beživotnom i odbojnom dlakom prekrili ćitav jedan zid dvorane. Ti su skalpovi sušeni na malim, kružnicama napravlje nim od vrbovog pruća za koje su bili ušiveni tankim. nitima od crijeva baš kao što se suše kožice dabrova. A sušili su se na vratima svih koliba indijanskih ratnika: Ećemina, Tarataina, Mic-Maca. Kad su bile zgotovljene, ratnici su ih nosili u tvrđavu Pentgouet gdje im je francuski oficir zahvaljivao u ime francuskog kraljai i za nagradu im davao neki mali dar.— Kolike H sam ja svojom vlastitom rukom skinuo s krivovjernih glava — govorio je Saint-Castinedajući svom licu tužan izraz privrženog ćovjeka ćijese zasluge ne priznaju. — Moja je žetva uvijek biladvostruka od mojih ratnika. Naposlijetku, dragi oće,ovu smo godinu živjeli u miru! Bilo je dogovoreno naovom istom mjestu, kad ste se vi, prije svog odlaskaza Novu Englesku, sastali s oćevima Orgevalom iJean-Rousseom, da se ništa neće preduzimati protivnevjernika dok se vi ne vratite, jer ste nam vi trebalidonijeti neku ispriku za prekid primirja. Međutim,otac Orgeval je iskopao ratnu sjekiru, kao što kažeKmo mi Indijanci, ćitavih deset dana prije vašeg povratka ... !— Nema sumnje, on je imao bolje razloge da toućini no što sam mu ih ja mogao priskrbiti — spremno otpovrne otac Vernon nimalo se ne uzbudivši. —Njegovim djelima Bog rukovodi i. ja sam rijetko vidio da se upustio u neki podhvat a da nije ocijeniosve povoljne i nepovoljne poslijedice.— Vjerujem da bih vam ja mogla navesti razlogkoji ga je naveo da se upusti u rat a da ne ćeka navaš povratak — uplete se Anđelika u razgovor.Otac Vernon koji se ćitavo vrijeme obraćao samo Saint-Castineu ili je zamišljen i oborenih oćiju stajao.361 nagnut nad ostacima svog skromnog rućka — polako prebaci na nju svoj sumoran i zagonetan pogled.— Jest — odlućno reće Anđelika — sigurna sam •da me je otac Orgeval htio zarobiti sa svojim Kana-đanima kad sam sama pošla u englesko naselje Brun-chwick-Falls što se nalazi zapadno od Kennebeca. Otpoćeo je rat prije zato što je znao da ću za nekoliko

dana biti sigurna u Gouldsborou i da se mogućnost za takav podhvat nije mogla lako predvidjedi.Na njeno veliko ćuđenje isusovac potvrdno kimne glavom.<— Bit će da su se stvari tako odigrale — reće. — A po kakvom ste poslu krenuli u to englesko naselje, gospođo?Anđelika mu dobaci izazovan pogled.— Vodila sam njenoj obitelji malu englesku djevojćicu koju smo prije toga otkupili od Abenakisa.— I vi, Franzuskinja katolićke vjere, vi ste smatrali ispravnim i pravednim da vratite u njeno gnijezdomraćnjaštva i krivovjerstva nevinu djevojćicu u tre-.nutku kad je Providnost, kazao bih, možda bila odlućila da joj da priliku da otkrije pravu Kristovu vjeru u Kanadi?Anđelika ne odgovori odmah. Njoj je bilo jasno da su neka pitanja između njih podizala tako velik zid da se nisu mogli ćuti i shvatiti. Pa ipak, pokuša se izvući dosjetkom:— Jest, u njeno gnijezdo... ! Djeca su kao iptice. Ma kako mraćno i neugodno bilo njihovo gnijezdo, one se u njemu dobro osjećaju ..,¦— Dakle, vi ste Se suprostavili Božjim namjerama — isusovac odsijeće strogo. — A ... kako to da niste pali u zasjedu i da niste odvedeni u Quebec?— Branila sam se — odgovori ona ljutito. —Branila sam svoj život i svoju slobodu.Sjetviši se njegova prezirna pogleda kojim ju je ošinuo za mjesećine na žalu Long-Islanda, ponovi: — Svoju slobodu!— Vi ste pucali na Kristove vojnike?362

— Ja sam naprosto pucala u divljake koji su mehtjeli skalpirati.— Ali još ...— Imala sam osim toga i sreću što sam se uspjela sporazumiti sa Sagamoreom Piksarettom, vašimvelikim obraćenikom.Isusovac namrgodi obrve. Nema sumnje, to mu se ćinilo najnevjerojatnim u ćitavoj toj zgodi.— A zašto se, po vašem mišljenju, gospođo, otacOrgeval htio doćepati vas i odvesti vas u Kanadu?— Vi to znate isto tako dobro kao i ja ...— Molim vas da mi oprostite, gospođo. Ove sam.krajeve napustio prije mnogo mjeseci. Za sve to vrijeme nije mi bilo lako održavati veze sa mojim pretpostavljenim.. Nalazio sam se između Engleza, u velikojopasnosti. Da su oni otkrili da sam među njima špijunirao u ime Krista i francuskog kralja, sigurno se

ne bih bio dobro proveo.--U vrijeme mog odlaska, viste se taman bili iskrcali u Gouldsborou...— Ali smo u vašim oćima već dobili lik ljudikoji vam smetaju, koje ste okrstili svojim neprijateljima, i to zato što smo se smjestili u Gouldsborousa sredstvima kojima malo koji naseljenik raspolaže.Pružala se prilika da se ocrni mog muža i izvrgnefanatićnom gnušanju naroda Nove Francuske otkrivši u njegovoj ženi utjelovljenje žene-demona — s gorćinom istrese Anđelika i nastavi: — Te su stvari vamapoznate sigurna sam... Duvna što je prorekla dolazak žene-demona, nije li dala opis naselja na obalimorskoj, u kojemu su zlobni duhovi odmah prepoznali Gouldsboro.., Nije li ona objavila da su konji štosmo ih iskrcali na obalu predstavljali utjelovljenjejednoroga, mitološke životinje koju je jahala demon-kinja u njenu priviđenju? A kad. sam ja krenula nakonju u unutrašnjost zemlje, slićnost se sama od sebenametala. Svi su Kanađani padali na koljena od...straha. Pa ipak, sve je to samo igra slućaja ...— Jest — otpovrne otac isusovac zamislivši se •- kad đavoli u, nešto umiješaju svoje prste, onda je363 slućaj ćesto na strani onih koji siju zlo. A vrijeme više ne postoji.— Ali tko sije zlo u ćitavom ovom slućaju? poviće Anđelika — i zašto bih baš ja morala biti ta vaša demonkinja? Naposljetku, u Akadiji ima i drugih žena na koje ste mogli baciti oko. Zar ne, Saint--Castine, vi ste mi prićali o nekoj ženi što živi na kraju Francuskog zaljeva. Ćini se da vodi raskalašen život, a zovu je Lijepa Marcellina?Barun prasne u smijeh.— Ah, ne! Ne ona! Pa to bi bilo isuviše smiješno.Taćno je da je ona, uvijek spremna da pravi djecusa svim kapetanima što se nađu na prolazu i da otvaraškoljke brže nego ijedna druga žena u zaljevu. Prićase da je u stanju staviti nož u pukotinu između dvijepolovice školjke i odvojiti ih prije no što prethodnaškoljka, dakako prazna, dospije dodirnuti tk>. Ona jepravi žongler u tom poslu, to da!— A zašto u toj spretnosti ne bi moglo biti neštonatprirodno? — upita Anđelika smijući se. — Odgovorite mi, dragi oće!Ali Jack Merwin je zadržao ledeni izraz "na svom licu. On nije htio dopustiti da se o tako ozbiljnim pitanjima raspravlja šaljivim tonom. Ćini se da je razmišljao o Anđelikmoj primjedbi.— MarceUina Ravmondeau... ? — reće odmah-nuvši glavom. — Ne, u nje je suviše kratka pamet.

— A zar demonkinja mora biti pametna?— Svakako! Pa razmislite! Poslije Boga posjedujeli tko veću oštroumnost od Lucifera, gospodara demona? Opće je poznata stvar, jer je ćesto primijećena,da ženski demoni, to jest oni koji uzimaju ženski oblik,vrlo teško mogu sakriti svoje sjajno oštroumlje zavrijeme svog boravka na zemlji. I baš zahvaljujućitom njihovu svojstvu, tako rijetko kod smrtnih žena,ponekad ih se može razoblićiti. Ne smijemo zaboravitida su najvažniji među paklenim duhovima upravo ženski demoni: Behemot, Zvijer, Mammon, Pohota, Aba-don, Zatornik.364 — Otkrio sam — poviće Saint-Castine kao nadahnut. — Taj ženski demon nije nitko drugi negogospođica Radegonde de Ferjac, guvernanta djece gospodina La Roche-Posaya, u Port-Rovalu, na poluotoku. Ona je opaka kao lasica, škrtava kao ta vašaMammon, a ružna kao sedam smrtnih grijeha.Ali isusovac ponovo nijećno odmahne glavom.— Vi ste sasvim zalutali, dragi moj barune. Tone može biti istina jer je ta vaša gospođica Radegondenakazna od rođenja. Možda se ženskost tih ženskihdemona i ne oćituje drugaćije, ali je ćinjenica da nikadna se nisu uzeli lik ružnog i odvratnog bića.— A vještice?— Ženski demon je nešto sasvim drugo. Vješticesu ljudska bića koja služe đavolu, dok je pakleni duhkoji ulazi u tijelo neke žene ili uzima ženski likprilikom njena rođenja stvarni demon, jedan cd onihanđela koji su zajedno s Luciferom strmoglavljeni upakao prilikom nastanka svijeta.— Ali vi tako nešto ne možete misliti o meni,to je nemoguće — poviće Anđelika zalomivši rukama.— Ništa nisam ućinila, ništa poćinila, ništa po ćemubih zaslužila takav glas.— Pa ipak, proroćanstvo je jasno. Žena vrlo lijepa i zavodnica...— Zar sam zbilja tako lijepa? — prošaputa Anđelika utućeno.Utućenost što se ćitala na njenu licu oduzela je njenu pitanju sav ćar izazova. Mladi Saint-Castine ju je gledao zadivljeno se osmijehujući.— Jest, gospođo, vi ste izvanredno lijepi! Ali javas, neću optužiti da ste. ženski demon .,.— I zavodnica... ? — navalila je Anđelika ok-

renuvši se prema isusovcu. — Zaboga, oće, pa vi stevidjeli svojim oćima kako sam živjela za vrijeme zadnja tri dana ...On je pogleda svojim živim oćima, ćas tamnim, ćas iskrićavim, ćas bezizražajnim u kojima se nije moglo ništa proćitati i pogladi bradu kao da o nećem premišlja.365 — Zavodnica.. . ? Ne znam ... AH zavodljiva, e,u to sam siguran ... Ona noć svetog Ivana na Mone-ganu...Bojeći se da joj rumen što ju je osećala u obrazima ne preplavi i ćelo, Anđelika ga prekine:— Pa dobro, jest! Noć svetog Ivana... Govorimo0 njoj... Sta mi se može predbaciti? Smijala sam se,pila sam, plesala sam. Neka! Budući da ste bili tamo,možete posvjedoćiti da ništa nećasno nisam poćinila.Zar je katolićka vjera postala isto onako stroga premazabavljanju kao i protestanska? Priznajem da samkojim slućajem bila obaviještena o vašim naslovima1 vašim dužnostima ...Sad isusovac nju vrlo živo prekine:— Realiy ... ?x Zar zbilja niste ni na ćas posumnjali, gospođo? Ponekad sam se pribojavao vaših pronicavih oćiju.— Ne! Ne...! Ne zavaravajte se. Na trenutkesam pomišljala da ste nekad bili zapovijednik gusara,razbojnik ... Utvrdili ste vi sami da ja baš nisam takovidovita uprkos moći što mi je pripisuju. Da samznala, kažem,-da ste vi isusovac, ja bih se, bez sumnje bila pokazala manje... manje bućna, opreznija.Ali priznajem da mi nije ništa žao.Ona na trenutak u mislima oživi ćarobnu noć na Moneganu,— Kako da vam objasnim radost što sam je osjetila te junske noći poslije opasnosti kojima smo biliizloženi... — nastavi. — Nije li me smrt već bila dotakla tog istog dana? Vi to znate bolje od ikoga, vikoji ste me izvukli iz vode...Prekine se shvativši da ju je baš taj svećenik što je tu kraj nje sjedio držeći ruku na križu, izvukao na obalu držeći je za kosu, da ju je on ponovo vratio životu i podigao je na svoje ruke i odnio do vatre.Nikad Anđelika nije bila u takvoj neprilici kao sada. Tražila je po mislima što bi još mogla kazati a da ne upadne iz Scdle u Haribdu, kadli po drhtaju lisnica oca Vernona, po trenutaćnom svjetlucanju njegovih zjednica, dašku što je prostrujao njegovim mramornim crtama, njoj bi jasno da se on jedva suspreže da ne prasne u smijeh.

U stvari, od samog poćetka razgovora što ga je s njom razvezao, on se smijao. U sebi se smijao, zabavljao se da je dovodi u nepriliku, da je zbunjuje* da iz nje izmami sve moguće gluposti.— I još mi se rugate — poviće ona.— Ćasti mi... !Sad se zaista stane od srca smijati. Zatim je podrugljivo pogleda, ali također i s osjećanjem bliske topline. Po prvi put je zamijetila iskru ćovjećnosti skrivene u njegovu strogom pogledu. Ćinilo joj se da u njemu vidi neku vrst prijateljske sukrivnje.Je li se mogla nadati da je u toku tri dana provedena na brodici Jacka Merwina, između medvjeda i malog crnćića, da je on vidio jasno u njoj. On nije vjerovao da je ona demon. Ćitala je to u njegovim oćima.— Pustite me da otputujem, Menvine — promrmlja ona obrativši mu se sa zanosom.Isusovćeve oći se živo sakriju iza dugih vjeđa, a na licu mu se pojavi ponosit izraz.— Ali... vi možete otići, gospođo. Tko vam tobrani? n/i niste moja zarobljenica, koliko je meni poznato ... Već Piksarettova... Zaista? 366 367 GLAVA LGouldsboro je s većera izgledao kao mali gradić.Takav se ućinio Anđeliki, dok ga je promatrala iz daljine, uprkos lakog vela sitne kišice. Svjetla su blistala u svim kućama što su se skupile u lud, duž obala pa sve tamo do visokih i strmih litica.Brodica kojom su plovili plesala je na crnim valovima u kojima su se ta svjetla, žuta i bijela svjetla fenjera i svijeća, crvena svjetla velikih vatara koje su pomorce upozoravale na opasnost podmorskih grebena, odražavala u tisuću blistavih odsjeva.Akadijac što je upravljao brodicom reće da će pristati uz zapadnu stranu obale. Htio se odmah vratiti u Pentagouet. Otac Vernon im bijaše prepustio svoju brodicu za povratak u Gouldsboro. Kad jednom Anđeliku i njene štićenike, Engleze, zajedno s cmće-tom i medvjedom, iskrca na nekoj taćki poluotoka ispred Gouldsboroa, ćovjek se morao odmah vratiti natrag.Anđelika je s užitkom i radošću udisala miris zemlje, miris mjesta što ga je vjetar donosio do njih.— Doći ću za tobom u Gouldsboro — obećao joj je Piksarett prije no što je napustila Pentagouet — Ne zaboravi da si moja zarobljenica i ja moram zatražiti za tebe otkup od tvoga muža.Ali osim tog podsjećanja na njen položaj, on se pokazao vrlo velikodušan, i to zbog razloga samo njet-tnu poznatih. Pustio ju je da ode pošto ju je prije toga svećanoulagoalovio.

U pravom i prenesenom znaćenju jer se velikom Sagamori kojemu su bile podarene nadzemaljske moći, sviđalo svećano dijeliti blagoslove poput Crnori-zaca, praveći po zraku velike znakove križa.Raspršivši se u poćetku poslijepodneva, magla im je dopustila da razviju jedra. Otac Vernon i barun' Sain1>Castine dopratiie ih do ruba obale. Isusovac je ostavio uza se plavog djećaka, koji je bio njegov. mali, a zvao se Abbial Neals, siroće što ga je pokupio na pristaništu u Novom Yorku. Nije znao da li je' porijeklom bio Irac, Eenglez ili Šveđanin. Ma što da je bio, on će ga krstiti.U pravom i prenesenom znaćenju jer se velikom kojemu je barun Saint-Castine naslagao kriomice jedan dio svoje berbe engleskih skalpova.— Gospodin de Pevrac mi je povjerio svoj plan da će poći u Quebec — objasni Anđeliki — a ja sam ga htio zamoliti za uslugu da ovaj dar u moje ime preda gospodinu guverneru. Nadam se da će to ostaviti dobar dojam, to jest da me poslije toga više neće optuživati na visokom mjestu da nisam dovoljno žestok, dovoljno oduševljen za rat protiv Engleza.Utovarena je u brodicu i baćvica konjaka iz Ar-magnaca, poklon kapetana Hernanija d'Astiguarre. Na_ kon tog akadijski seljak-pomorac dohvati kormilo, dok mu je Sammy koji je u toku proteklih dana nešto naućio kao mali, pomagao oko dizanja jedara.Ubrzo je biserni zastor kiše zbrisao obrise stabala, otevši njihovim pogledima, visoku priliku ćovjeka u crnoj mantiji koji se neko vrijeme zvao Jack Merwin, a koji je tamo stajao na obali izgubljene rijeke, u srcu amerićke šume.

368 14 AnđeUka u lskuSenju Vffl 369

GLAVA LIKoliko je puta od sinoć Joffrev de Peyrac u mislima isprevrnuo strašno otkriće?Noć je protekla a da se uopće nije pomakao iza stola za kojim je sjedio ćela naslonjena na rukama i zatvorenih oćiju.Koliko li je puta u toku te jezive noći odjeknuo u njegovim ušima podrugljiv i promukao glas švicarskog plaćenika.„Njeno ime... ? Ne znam. Ali dok ju je milovao, zvao ju je Anđeliko... ! Anđeliko... !"Svaki put je osjećao ponovo kako mu ista bol razdire srce.A zatim su mu padale na pamet Yannove rijeći koje su mu donekle objasnile ćitavu stvar, ukoliko se uopće moglo govoriti o jasnoći u ćitavoj toj strašnoj zavrzlami koja je od njegove najdraže, od njegove supruge stvarala ćudovišno biće.„Oni su se grlili kao ljubavnici koji su se ponovo našU...!"

Jesu li te rijeći objašnjavale tajnu tog groznog izdajstva? Neki od davnih ljubavnika? Ćovjek iz prošlosti za kojom je ona, nema sumnje žalila, jer je bila slobodna, jer joj život nije bio ispunjen tegobama, jer je mogla zadovoljiti sve hirove svog prekrasnog tijela ne bojeći se gnjeva ljubomornog muža.Sad je slutio kako su se stvari vjerojatno odigrale ... Neznanac, nekadašnji ljubavnik, otkrio je, doznao da se Anđelika nalazi u blizini, u Houssnoku. Poslao joj je poruku. Ona je zatim krenula u englesko naselje pod izlikom da dovodi rodbini malu Ro~ se-Annu i, iskotistivši njegovo, Pevraoovo, izbivanje, prikljućila mu se. Nakon toga mu je jedan od ljudi nepoznatog ljubavnika prenio na Kennebecu lažnu poruku kako bi ga se što sigurnije i na što dulje vrijeme riješila...Ne... Nešto se tu nije slagalo. Znaći da je nešto drugo bilo posrijedi... I Anđelika mu se javljala u sjećanju onakva kakva je bila poslijednje noći u Wa-passouu kad je podignula lice i slušala zavijanje vukov dok su joj poslijednji zraci borealne zore svojim ružićastim tonovima plavili put. Sjaj njena sanjarskog, nedokućivog, zadivljenog pogleda pobudio je u njemu ćuvstvo divljenja jer je u tom njenom pogledu proćitao da je ona jedinstvena žena, nijednoj drugoj nalik i jedina njegova.Kako je bio glup i umišljen? Trostruki glupan! Kako nije shvatio da je bila razvratna drolja, naoružana iskustvom i svim ćarobnim osobinama svoga spola, a koristila se onim osobinama po kojima je bila drugaćija od drugih da bi, kad uzavrije u njoj želja i požuda, bila slićna svima drugima. A to znaći nevjerna, kukavica, bez ćasti i bez uspomena... Ništa nije bilo sveto tim stvorovima ... Najprije užitak da bi( poslije nanesene razne izlijećila jednim osmijehom, jednim pogledom... Ništa lakše za njih nego ponovo steći vlast nad zaljubljenim muškarcem koji je bio sklon povjerovati u što ga lijepa usta uvjeravaju: da ga voli... da nikad nije voljela nikoga drugog osim. njega! Pa da, uprkos svemu, uprkos izdaji ...Na. trenutke mu je neka luda nada donosila olakšanje. Sve to skupa nije bio nego ružan san. Anđelika će se svakog ćasa pojaviti! Jednom rećju će sve objasniti ... I ponovo će biti onakva kakva je bila: ofc> vorena, prijateljica i ljubavnica, koja se samo njemu prepušta, strasno i mazeći se, kao što mu se prošle zime prepuštala u udubljenju velikog kreveta ili proljetos dok bi zajedno šetali između divljih zumbula

370 21* 371 s osjećanjem slobode, zaneseni obnovom puste zemlje kojom, su vladala kao pobjednici ... Gledala ga je zaljubljeno, a on ju je grlio i ljubio, mnogo, bezbroj puta, toliko da više nije mogao. I sigurni da su sami...U Anđelikinim oćima zagledanim u krošnju stabala odražavalo se zelenilo novog lišća. Znala mu je reći:„Vi ste ludi, dragi moj gospodaru..."

Tada je ona bila njegova. Jedino njegoya, a on je jedini u njoj palio požudne želje...Takva će ponovo biti... Drugaćije nije ni moglo biti.Uto bi se tok njegovih misli poput slijepog će-ljadeta spotakao o neoborivu stvarnost ćinjenica:„Dok ju je milovao, zvao ju je Anđeliko! An-đelikoJ"Udarac, gluhi krik. Kad bi se sjetio tih rijeći, svaki put bi se trgao, nagnuo naprijed kao proboden vrškom oštrog maća.On nije mogao sprijećiti svoje misli da se ne vraćaju uvijek na isto mjesto, na opdpljivost ćinjenica: bila je viđena, gola i obeznanjena, u narućju Zlatobradog!Niti jednog jedinog ćasa nije posumnjao u istinitost priće jadnog Kurta Ritza. Ćovjek je bio utoliko iskreniji što ni u snu nije pomišljao da njegove rijeci zadiru u privatan život njegova gospodara... A ponuđeno mu vino, što ga je popio na prazan želudac, naćas mu je pomutilo razum, a poslijedica je bila da je bio iskreniji. Da nije ništa okusio, bio bi zamijetio nepriliku svojih slušatelja i bio bi se, nema sumnje, zaustavio u toku svojeg prićanja, jer je po prirodi bio vrlo oprezan.Ne. Tu nije bilo mjesta sumnji. Odbjegli najam*-nik je vidio taj prizor svojim oćima. Jedne noći, daleko od muža, Anđelika se prepustila milovanjima nepoznatog ćovjeka... Zatekli su je, nju ženu grofa de Pevraca, njegovu ženu u zagrljaju gusara Zlatobradog, i tome se nije moglo pomoći...372 Iz sjećanja Joffreva de Pevraca nestajala je ona druga, Obožavana... a ostala je Strankinja, ona u koju već prije bijaše posumnjao, žena ponosna i putena koja je dugo vremena živjela slobodnim životom, vraški umješna, utoliko više što djelimicno nije bila ni svjesna svojih prijevara i ćak ih smatrala prirodnim, potrebnim...Život joj je udario svoj pećat i ona je, noseći se s njim, stekla ganutljivu neosjetljivost. Njoj su bili važni jedino trenutaćni užici. Moć što ju je ta žena, Anđelika, imala nad svima muškarcima, što je on dobro primjećivao, nije li potjecala upravo od samonikle sukrivnje s njima? Ona ih je isuviše dobro poznavala, jest, poznavala je dobro ljude, isuviše im je bila blizu... Jednim jedinim osmijehom, jednom jedinom rijećju, smotala bi hi i svezala pa radilo se o velikoj gospodi ili prosjacima. To je njeno umijeće, potjecalo je, nema sumnje, otuda što je isuviše mlada postala njihovom žrtvom... Ali sad je bilo isuviše kasno, zlo je poćinjeno, užasna stvarnost je bila tu... Sad je ona bila jaća od svih ljudi, nije ih se više bojala, a sebi je grabila onoga kojega bi poželjela ... Svi su joj se ljudi sviđali, nije važno kojoj su vrsti pripadali, to je bila tajna njenih draži i njene ne-izbježljive vlasti nad njima... Jedino je možda za-zirala od glupana, zaljubljenih u sebe same i svoju vojnićku nadmoć, kao što je bio onaj Pont-Briand. Ništa nije izgubila time što ga je odbila. Nije joj se sviđao. Ali Lomenie-Chambord? Pevrac je bio primi-r jetio prijateljsku toplinu koja se između njih bijaše uspostavila i sad je poćeo sumnjati nije li ga taj ćastan ćovjek prevario pod njegovim vlastitim krovom ... ?„Anđeliko! Anđeliko!"Crveno velo osvete promicalo je ispred njegovih oćiju.Prije svega treba krenuti na put, dostići brod tog Zlatobradog, jedne noći... Popeti se na brod, iznenaditi ih i ubiti. ..Uz nadljudski napor se uspijevao svladati.373

"Sr ' Nad Gouidsborom je svitalo. Magla je pretvarala krajolik u hladan prostor kroz koji su odjekivali turobni dozivi truba u zaljevu.Peyrac nije znao da se Anđelika tog trenutka probudila na jedva nekoMko milja od njega u tvrđavi Pentagouet, da će se nekoliko sati iza toga ukrcati u brodicu, radosna i nestrpljiva da ga što prije vidi i da će te noći biti tu, da će iskrsnuti pred njim.Iscrpljen, promatrao je na dnu svog srca uništeni lik. Bio je tako umoran da se nije ni trudio više da nađe neku ispriku za AnđeliMno izdajstvo za stvarnost ćiju je gorćinu osjećao u ćitavu biću već se mirio s tim. da je vidi onakvom kakva nije nikad prestala ni biti, mislio je: podlu i prijevarnu... kao i sve druge... Ženu kao i sve druge!Dan je bio tu a s njim i njegovi ubitaćni i mnogobrojni zadaci od kojih su zavisili mnogi ljudski životi.Grof de Pevrac pođe prema luci. Sam u tom bijelom i nesnosnom svijetu kroz koji mu je bilo suđeno da odsada stupa sam, s tom iznenadnom bolju, s neoćekivanom, ranom kojoj još ne bijaše izmijerio svu patnju.Dok je silazio prema obali, ljuto nestrpljenje poće u njemu raspaljivati želju za bitkom. Ta želja će mu omogućiti da se održi na nogama.Magla mu je baš dobrodošla, mislio je, jer je znao da nijedan od brodova nije bio spreman da se otisne na more u potjeru za gusarom. Magla je ćuvala Pevraca od pretjerane žurbe i pružala mu priliku da vrlo brižno pripremi svoje topove. Sutra ili prekosutra, može otpoćeti svoj lov. Tada ga više ništa neće zaustaviti prije nego dostigne Zlatobradog i ne ubije ga svojom vlastitom rukom.Odmah je pristupljeno naoružavanju Gouldsboroa, šebeka i dvaju manjih brodova što su se nalaali u zaljevu!Sasvim zaokupljen idejom osvete, primio je najprije ravnodušno, a zatim ljutito vijets što su je donijeli Indijanci da se dva engleska broda nalaze u374 opasnosti kraj" Rta Shodic. Neka idu do vraga Englezi ili Francuzi ili tko bio da bio.Ali se odmah smiri.Ta neće valjda zbog jedne žene zaboraviti'svoje dužnosti, svoje obaveze. Ta neće, valjda, zbog nje na to spasti da se ravnodušno odnosi prema drugim ljudskim bićima kojima je jedino on mogao pružiti pomoć.Gouldsboro što ga je on stvorio postao je svjetionik Francuskog zaljeva. Svatko se od njega nadao pomoći, životu, dobrom savjetu. A! Kako mu je sve to odjedared postalo svejedno. Ali on nije mogao uzmaknuti, niti naćas. Najmanja malodušnost s njegove strane, neće li povući za sobom uništenje svega što je dotad stvorio? Zar je on živio do tog dana i sretno prebrodio tolike hridi da bi sada sve to poslao do vraga i u nekoliko sati uništio zbog jedne proklete ljubavi?Naviknut na snažnu unutrašnju disciplinu, .urođeni osjećaj odgovornosti koji ga je uvijek, u njegovu već dosta dugom životu, stavljao drugima na ćelo, koji je od njega napravio posebnog ćovjeka, javi se u njemu i pomogne mu da se trgne.Da se trgne,.. !

Spremno se popne na palubu svog broda, okupi posadu i uputi se na mjesto brodoloma. Imao je sreću i izvukao iz velike neprilike malu flotu što ju je država Massachusetts slala u Francuski zaljev da bi se osvetila za pokolje što su ih izvršili Abenakisi nahuckani od Francuza. Na jednom je brodu bio zapovjednikom Bostonac Phips, a na drugom glavom engleski admiral Barthelemv Sherrilgham.Stigavši u zaljev Gouldsboroa, engleski admiral vrlo rado prihvati velikodušno gostoprimstvo grofa de Pevraca. Vrlo elegantan, u naprašenoj vlasulji, s maćem o boku, nije nimalo krio da mu se ta ekspedi^ ćija u Francuski zaljev protiv nevidljivg neprijatelja uvijek spremnog da kidne u neku od malih dražica, nije baš bogzna kako sviđala. Međutim, trebalo je malo isprašiti tur tim prokletim Francuzima i postići375 od vlade u Quebecu da drži na uzdi bande vjernih joj divljaka. Nedavno su doznali da je gospodin de Ville d'Avrav, guverner Akadije bio u obilasku na rijeci Saint-Jean, i to kod svojega najboljeg prijatelja, viteza de Grand-Bois. Iznenaditi ga i zarobiti bio bi sjajan posao za englesku vladu.Pevfac ga je bez mnogo truda uspio uvjeriti da ta ekspedicija može samo izazvati francusko-engleski rat, a onima u Quebecu su sve izlike dobre da prošire sukob, stoga bi on napravio bolje da se pridruži njemu u lovu što ga je kanio poduzeti protiv gusara koji su upadali u Francuski zaljev i sprećavali ribarske brodove na bakalare, i engleske, i portugalske, i francuske, da obavljaju u miru svoj ribolov.Naprotiv, Bostonac Phips, kojemu su Kanađani i njihovi Abenakisi skalpirali veliki broj što bliže, a što dalje rodbine, nije htio napustiti plijen te otplovi ćim se magla razišla. Budući da je otplovio sam, a ne u društvu engleskog admirala, njegov pothvat neće imati velikih politićkih poslijedica, a bitka na rijeci Saint-Jean bit će manje krvava. Pošto je ramislio o raznim sredstvima da se izbjegne najgore, de Pevrac pozove poglavice obližnjih Ećemina i Mohikanaca.S njima se dogovori da se pošalju glasnici i dvije ogrlice od nanizanih školjki Malesitima i Surikezima na istoku da bi pomogli, ako se pokaže potreba, Francuzima s kojima su bili vezani s prijateljskim i rodbinskim vezama, ali da ne ubijaju Engleze ako je to ikako moguće. Kad ratna sjekira bude iskapana u Francuskom zaljevu, kakvu će prednost od toga izvući plemena, ionako vrlo razrijeđena okrutnim gladom i zimom i tko će ih štititi od upada Irokeza kojih se trebalo uvijek bojati za ljetnih mjeseci.Kad je to obavio, naredi Cromlejru da upozori rijetke Engleze što su se uvuku u zakutke ušća rijeka Sainte-Croix.Stari Salprice će, nema sumnje, odbiti da se povuće iz vog utvrđenja, ali obitelj Strington u Merch-naisbavb, iskoristit će priliku i sklonit će se u Goulds-boro u mjesecu julu. Svaki od tih poteza stajao je u poćetku Joffrejra de Pevraca nadljudskih napora, ali malo-pomalo, izvršenje tih zadataka što su se namet;^ kao neophodni predstavljali šu melem za njegovu ž^vu ranu.Uza sve to, mada ispunjen ra^an i žurbom, taj mu se dan ćinio najduljim, najubitoćnijim, najokrutnijim u ćitavu njegovu životu.U međuvremenu su uslijedit Iiripreme brodova za sutrašnju ekspediciju protiv Zlatobradog.Nije smio klonuti.

1 svoju osvetu je morao i^vestj j voditi hladnokrvno, ne gubeći iz vida opći interes. Nije imao pravo na to.Pa ipak, njemu nije bilo stalo do drugih ljudi, nije mu bilo stalo do onoga što Je stvorio, nije mu bilo stalo do života... BEZ NJE •;. !Predveće pozove ponovo one ^te lićnosti kao i sinoć da bi nastavili savjetova11]e> onako dramatski prekinuto dolaskom Kurta Ritza. Zamoli engleskog admirala da se i on pridruži.Osim ovog posljednjeg koj611111 nisu bile poznate neke ćinjenice, i mućne i neprilićne, svi su ušli u dvoranu za savjetovanje oborenih oćiju j mjereći korake.Pevrac ih je doćekao iza sto^ od izrezbarenog drva na kojemu je bio njegov Pisaći pribor, njegova pera, posuda za pijesak, njegt)Vi mjerni instrumenti i kao sinoć razmotane g^ogr^fske karte.On ih ljubazno zamoli da priđu bliže i da zauzmu svoja mesta.Ćuvši njegov miran glas, pomalo promukao i lomljiv, podignu oći i, uprkos njefL°V0J svima njima vrla dobro poznatoj pojavi, svi se lecnu.*e.Na sebi je imao prekrasn^ odijelo od svile boje slonovaće. Sitni nabori u obliku rombova optoćeni redom bisera pri svakom su se P°k>etu malko rastvarali i prelijevali se grimizno«1 k°iom. To je odijelo-brodom Gouldsboroom stiglo iz Iondona zajedno s uskim ćizmama od crvene kože i rukavicama s kožnatim orukvicama. Pevrac je bio sklo^ji engleskom na=-ćinu odjievanja, to jest prslvtku> hlaćama i tankim

376 377 ćizmama, jer je više odgovara njegovu burnom i pustolovnom životu od francuske mode, to jest od kaputa, haljetka i ćizmama sa isuviše širokim posu-vracima, Naprotiv, ćipke njegova ovratnika ukrašene biserima, te orukvice izrađene su po ćisto francuskom ukusu.Bujne i crne kose oko njegova ožiljcima izbraz-danog lica davale su mu izgled gusara, što je bilo u velikoj suprotnosti s istanćanošću i elegancijom njegove odjeće. Jasna svjetlost što je blistala na njegovim slijepooćicama isticala je neoćekivanom nježnošću njegovu tamnu, od sunca i vjetra opaljenu put pustolova. Nije U se pod tim opaljenim licem krila bljedoća, uzbuđenost pod ravnodušnim crtama, patnja iza smije-log mu i prodornog pogleda kojim ih je netrimice promatrao? Ni po ćemu se to nije moglo zakljućiti! Umjesto njega oni su se osjećali nelagodno ne znajući kud bi skrenuli pogled i koji su, ćinilo se, patili strašne muke.„Bukvicu1." ćesto je kasnije ponavljao Gilles Va-nereick gusar s Caraiba. „Jest bukvicu nam je oćitao tu većer grof de Pevrac! Nama muškarcima, nama kojima je suđeno već od samog rođenja da jednog dana dobijemo rogove... Kažem vam ... ! Nikad se nijedan rogonja na svijetu nije tako ponosito držao ... !"— Gospodo — reće im de Pevrac — vi znate da mi je krenuti u rat, a ja ne znam kakvu je sudbinu Nebo namijenilo mojem oružju. Sa svih taćka obzorja prijeti oluja. Barem ću vas upoznati s taćnim stanjem stvari. A vi ste u mogućnosti da svojom hrab-rošću, svojim razborom i spretnošću, a dodat ću i svojom željom za mirom, spremno doćekate

događaje. Mi nemamo neprijatelja, to jest nikoga ne mrzimo, i to bi mogla biti • naša snaga. Posebno se obraćam vama, gospodo iz La Rochellea, jer u vaše ruke stavljam sudbinu ovog naselja i njegovu kopnenu obranu. Gospodin d'Urvule, a isto tako i gospodin Vanereick kao i naš engleski saveznik, sir Sherrilgham će sa mnom u lov na tog gusara koji nam je već prićinio prilićno neugodnosti. Ovaj put moramo s njim svršiti.378 Stoga ćemo sada utvrditi zajednićki naš plan obrane, progonjenja i napada. A prije svega moramo utvrditi s kojom kolićinom municije raspolažemo kako bismo je zatim razdijelili.Zaokupljeni proraćunima i planovima nisu ni primijetili da se sasvim smraćilo. Jedan Španjolac uđe da bi upalio svijeće u rućnim svijećnjacima kao i u onim od kovanog željeza što ¦ su visili sa stropa.Malo-pomalo, zaokupljeni tim poslom zaboraviše na sinoćnji slućaj. Ali kad je onaj isti stražar od sinoć proturio svoju prestrašenu glavu kroz vrata i doviknuo Pevracu: — Gospodine! Netko vas traži! — njima se ćinilo da su ponovo postali žrtvom nekog grozomornog sna.Ali ovaj se put ne pojavi na vratima ispijeni lik Kurta Ritza, ćovjeka koji je uspio pobjeći iz zarobljeništva Zlatobradog.Ovaj put je na vratima dvorane stajala ONA!Okrenuvši se, opaziše NJU, blistavu priliku u, tamnoj pozadini noći...!379 LL, GLAVA LJISva se sjajući, gledala ih je ćarobno Se smješkajući. Njene oći polete u najudaljeniji kut dvorane gdje se nalazio visoki lik grofa de Pevraca. Joffrev! U odijelu koje još ne bijaše vidjela. Bio je tamo ...Svi su je promatrali bez ijedne rijeći, kao ukopani.Baršunasta i žućkasta dlaka njena velikog ogrtaća od foke u koji je bila umotana, oživjela je njenu toplu put, dok joj je u polmraku plava kosa blistala oko glave kao aureola.Mali Lauriel Berne je doveo Anđeliku do vrata velike dvorane tvrđave. On je znao da su tu njegov otac, ostali ugledni građani, te zapovjednik gusarskog broda i engleski admiral održali savjet s grofom de Pevracom,Ona je bila neobićno iznenađena novim izgledom Gouldsboroa. Njegovom prošle godine gotovo pustom, obalom vrvjelo je u sumraku većeri mnoštvo svijeta. Da nije poslije prvih koraka što ih je napravila naišla na Abigaelu i Severinu Berne, svoje prijate ljice, bila bi povjerovala da se našla u nekoj drugoj naseobini.380 Zbog nestrpljenja da se što prije približi svom mužu i da se uvjeri da je zaista u Gouldsborou, ona nije odmah ni zamijetila nelagodnost i hladnoću dviju Rošelkinja. Poslije će se toga sjetiti i bit će joj jasni razlozi. U međuvremenu mali Laurier je odnekud izbio noseći na ramenu košaru punu školjki. On joj je skoćio o vrat neobuzdanošću svojih deset godina.— Gospođo Anđeliko! Oh, gospođo Anđeliko! Koje

li sreće ... !Na njeno traženje on ju je vodio između krivu-davih ulićica novog Gouldsboroa. Stigavši u blizinu tvrđave, sretnu se s jednim ćovjekom koji je u ruci držao helebardu.— To je- Švicarac — šapne joj Laurier. — Sinoćje stigao...— Hej, ćovjeće! Nisam li vas već negdje vidjela?— upita ga Anđelika osjetivši nelagodu od neljubaznog pogleda kojim ju je ošdnuo prolaznik.— Jest, gospođo, vi ste me već vidjeli — odgovori Ćovjek.Ona osjeti ton prezira u njegovu glasu.Ali Laurier ju je već vodio po drvenim stepenicama, a odmah se zatim vrata dvorane gdje se odir-žavalo savjetovanje otvoriše pred njom.U grobnoj tišini, u ubitaćnoj tišini koja joj se ubrzo ućinila sumnjivom, ona pođe naprijed. Pri tom je nailazila na poznata lica, na lica hladna poput stijene...— Gospodine Manigaulte, budite pozdravljeni...Oh! Gazdo Berne, kako sam sretna što vas ponovovidim ... Dragi pastore, kako ste... ?Među hugenotima u crnim kaputima zamijeti nekoliko stranaca, jednog francuskog gusara, jednog engleskog oficira i na kraju jednog reformiranog fratra u sivom habitu od'grubog sukna ...Nitko ... !Nitko joj ne odgovori. Nitko... ! Nitko...! Pratili su je oćima. I sav taj svijet...381 Svi su se ukipili kao drveni sveci pa ćak i Jof-frey je gledao kako mu se primiće bez ijednog pokreta.Nalazila se pred njim. Njene su oći uzalud tražile njegove, mada je njegov pogled bio uperen u "nj upornošću mraćnom i vrlo ćudnom. Kakva je to mora! Joffrev se sagne nad rukom što mu ju je ona pružila, ali ona ne osjeti dodira njegovih usana na svojoj koži. Tek toliko da bi udovoljio zahtjevu pristojnosti...Ćula je kako pita dalekim glasom koji je sav podrhtavao:— Sto se, zaboga, događa? Zar je neka nesreća zadesila Gouldsboro?Sad skupina ljudi što su se nalazili u dvorani odjednom oživi. Jedan po jedan se poklonio i povlaćio. Nitko da bi se osmijehnuo. U onoj istoj sinoćnoj atmosferi prožetoj nesrećom, otpoćeo je isti ceremonijal napuštanja dvorane za savjetovanje.Napolju se zaćeo ovaj razgovor:— To je bila ona? — upitao je Gilles Vanereickdašćući.— A tko drugi! — promrmlja Manigault.— Ali, ali ... ona je prekrasna! Ona je basnoslovna ... ! To iz temelja mijenja ćitavu stvar... Gospodo, šta hoćete? Kako da žena tako lijepa ne osvajaljude na svakom svom koraku i da ponekad ne podlegne ljubavi koju u drugima izaziva? Pa to bi bilo nepošteno ... Ja se sam osjećam općinjen ... Oh! Bože,

šta će se sad tamo dogoditi... ? Pa to je strašno! Samo da ... Ne, isuviše je lijepa a da će se usuditi da jeubije ... Noge mi otkazuju snagu ... Ja sam vrlo osjetljiv, znate...Morao je sjesti na pijesak.382 GLAVA LIII— Što se dogodilo? — ponovi Anđelika okrenuvšise prema svom mužu. — Da nije tko umro?— Moguće ... ? Odakle dolazite... ?Oćiju uperenih u njegovo mraćno i ledeno lice. pokušavala je shvatiti što se tu, u stvari događa.— Kako, odakle dolazim... ? Zar se Yann nijeuspio vratiti? Zar vam nije kazao da...— Dakako da mi je kazao... Kazao mi je davas je zarobio Zlatobradi... On mi je također kazaoi još štošta drugo... A isto i Kurt Eitz.•—Kurt Ritz?— Švicarski plaćenik, inaće u mojoj službi. Zlatobradi ga je zarobio prošli mjesec... Ritz je uspiopobjećj prije tri dana... Prije toga vas je vidio nabrodu Zlatobradog.... Jedne noći je pobjegao prekokrmnice ... Prozor je bio otvoren ... Vidio vas je...na brodu... u prostoriji gde se nalaze pomorske karte.... s njim... S NJIM ...Joffrev de Pevrac je govorio isjeckanim glasom. Gluhim, strašnim! A svakom novom rjećju istina se probijala do njena duha.Paralizirana užasnim otkrićem, vidjela je kako se istina šulja prema njoj kao nakazna, živa zvjer, spremna da skoći i da je svojim oštrim ćaporcima na komade rastrga... Ćovjek... ! Ćovjek što je one noći pobjegao s broda i nestao u Zaljevu Casco... To je, dakle, bio švicarski plaćenik... U službi Joffreya383

đe Pevraca ... I on ju je vidio ... On je vidio Colina kad je ušao i uzeo je u narućje ...— Prozor je bio otvoren — nastavljao je grof promuklim i kao dalekim glasom... — On vas je vidio, gospođo! Bili ste goli ... Goli u zagrljaju Zla-tobradog ... Odgovorili ste na njegove poljupce ... na njegovo milovanje... odgovarali ste mu...NJEMU . .. !A što je oćekivao da će ćuti kao odgovor na te optužbe ... ? Krik negodovanja, žestokog nijekanja, možda podrugljivog smijeha ... ? Ali ništa nije ćuo ...Šutnja!

Šutnja... ! Jesu li njegove rijeći mogle izazvati strasnijeg odgovora nošto je bila njena šutnja?!!I u toj šutnji koja je kapala kap po kap, svaki je trenutak opterećivao slijedeći svojim olovnim bremenom. Joffrev de Pevrac je mislio da će svisnutiod bola.Vrijeme je prolazilo. Prošao je trenutak ... spasenja, trenutak koji mu je mogao donijeti olakšanje. Svaki trenutak je padao kao topljeno olovo potvrđujući ono protiv ćega se više nije mogao boriti. Priznavala je krivicu... koju je odavala iznenadna blje-doća njena lica, prestravljeni izraz u njenim širom, rastvorenim oćima.Anđelika nije bila u stanju da skupi dvije misli zajedno. Sve se sudaralo u strašnoj magli„Colin! Colin! Moram mu reći da je to bio Co-lin . .. ! Ne, ne! To bi bilo još gore ... Već ga je prije mrzio..."Nije bila u stanju dati i najmanje objašnjenje, kazati jednu jedinu rijeć. Kroz grlo joj se nije mogao probiti zvuk glasa. Drhtala je ćitavim tijelom. Osjećala je malaksalost Morala se osloniti o zid i zatvoriti oći. Videći je kako je spustila vjeđe u nježnom, bolnom i tajanstvenom izražaju koji je na nj uvijek djelovao potresnoga ponekad ga je i ljutio, Pevraca obuze nezadrživ bijes.— Podignite oći! — zaurla udarivši šakom svom snagom o stol. — Gledajte me pravo u oći!-384 Zgrabi je zatim za kosu i grubo joj iskrene glavu.Ućinilo joj se da joj je slomio šiju. Nagnut nad njom, svojim je groznićavim pogledgom rovao po njenu licu koje mu je odjednom postalo neodgonetljivo, tuđe. Možda je nešto govorio, ali ga ona nije ćula.'— Dakle, sve je to istina! Ti ... ! Ti...! Ti kojusam ja postavio iznad svega i svih... !Bijesno joj cimne glavom u luđaćkoj želji da zbrine lažnu sliku što mu je pružala, da°nađe, da otkrije onu drugu, onu ljubljenu.¦ Odjedared je udari svom snagom svoje podignute šake. Udarac je bio tako snažan da je Anđelikina glava gotovo poletjela i udarila u drveni zid. Crveno joj velo prekrije oći. On je ispusti i odbaci od sebe. Ona sama nije znala kako je uspijela odžati se na nogama.Morala se osloniti o zid da se ne sruši na pod,Joffrev de Pevrac pođe k prozoru i zagleda se kroz ćetvrtasto staklo u vlažnu noć. Teško je disao i napeo sve snage da ovlada sobom.Kad se ponovo okrenuo prema svojoj ženi, ona je još uvijek stajala nepomićno, zatvorenih oćiju. U kutu njena krhog nosa, sitan mlaz krvi poćeo je polako teći.— Izlazite! Iziđite odavde! — reće ledenim glasom. — Vaš me lik ispunja gađenjem. Izlazite, kažemvam! Neću više da vas vidim! Neću ćak ni da vasubijen.....385SS Anđelika u iskuSen]u VH 1

GLAVA LIVPosrtala je, spoticala se i pri tom. udarala o uglo-ve, o raznj nameštaj u polumraku Sv>be koju je mjesec, slućajne^ se probivši između dva oblaka, osvjetlio blijedom svjetlošću. Potreba da se skrije i zauvjek nestane odveo je Anđeliku u samu sredinu drvene utvrde. Umjesto da krene napolje i izlaže se vjetru, graji naselja, užasnoj samoći u prostoru gdje više nije imala ni zaklona ni prijatelja, nagon ranjene životinje koja se zavlaći u svoju jazbinu da bi crkla, odveo ju je kroz hodnike i stepeništa do one prostrane i izdvojene prostorije na koju je, a da je nije ni prepoznala, znala da je to bila „njihova" soba, gdje su uživali u ljubavi prošle godine, u kojoj se željela ponovo naći s njim.Pipala je oko sebe, udarala o' ćoskove nameštaj a da bi se na kraju zaustavila u sredini sobe i tada joj, u tom paklenom metežu koji ju je mrvio, dopre do svijesti jedva zamjetljiva buka dva daha koji su se miješali, koji su se širili oko nje. Poslije trenutka straha, utvrdi da su tu buku, stvarali valovi što su udarali u oštre litice ispod tvrđave i njeno vlastito grćevito disanje.Bila je sama.Strah koji je naćas bio potisnuo u stranu sva druga ćuvstva popusti i ispuni mjesto uvjerenju da joj prijeti jedna druga ubitaćna i neminovna katastrofa.Imala je dojam da joj se polovica lica pretvorila u poput bundeve ogromnu i nakaznu oteklinu koja386 'ju je pekla i žarila kao na vatri usijano željezo. Oprezno prinese ruku obrazu, ali umjesto otekline prsti naiđu na'potpuno neosjetljivu put. Pri tom je osjetila kako joj je oštra bol trgnula ćitavo tijelo. U tom joj iskrsne sve pred oćima nesmiljenom jasnoćom. Co-lin... ! Njegove su je ruke podigle, njegove ruke traže njeno tijelo, njegove se usne zariju u njene i spoje u poljubac koji je trajo ćitavu beskonaćnost.Skriveni je ćovjek vidio sve to pri svjetlu svijeće... I sad je Joffrev to znao... On ju je optuživao za najgore... ! Kako da mu objasni, kako da on to shvati, kako da mu prizna da...Ako mu samo spomene Colina, ubit će je. Umalo je maloprije nije ubio. Osjetila je to svojom naježe-nom kožom, nesposobna da bilo šta poduzme, da bilo što reće u svoju obranu. On je, dakle, imao moć da je zgromi, da je do kraja uništi, zato što je on za nju bio sve!Stajala je tako u tami jedva dišući od straha da ne razbudi ne samo oštru fizićku bol, već i djelove užansog priviđenja: Joffreva! Joffreva! S onim njegovim jezivim licem, dsjeve njegova prsluka iz kojega joj se ćinilo da bez prestanka teće krv, da iz njega kaplju krvave suze svaki put kad bi se pomaknuo i pri tom se svileni nabori boje bjelokosti rastvorili otkrivajući grimaznu podlogu. Krv je iz njih tekla, krv po njenu licu. Prsti su joj bili ljepljivi. Na svojim neosjetljivim usnama jezikom osjeti slankasti okus krvi. Lizala je tu krv s nevjericom i ćuđenjem. On ju je udario... !Udario ju je jer je to i zaslužila! I tako se ponor bez dna rastvorio ispod njihovih nogu ...Zatećena tim mislima u mraku tresla se poput pruta na vodi promatrajući ponor koji se rastvorio pred njom. Sad je strah ponovo plazio prema njoj. Tisuće nećastivih je izbijalo iz bezdana i vuklo se prema njoj cerekavih gubica i užagarenih oćiju...Sve se odigralo tako brzo, i to u trenutku kad je vjerovala da je vrijeme provedeno u Wapassouu zau-

25«387 ._ uu. vijek splek> neraskidive veze medu njima, da je njihova ljubav postala vjećna, neranjiva, neuništiva.Sve je to naišlo kao orkan, kao potres, a u isto vrijeme vrlo podmuklo.Zvijer koju je sam pakao izbacio na njen put, a ćije okrutne oći ona nije na vrijeme-opazila plazila je prema njima i napala ih.Upala je, odnosno upali su, u postavljenu zamku ćiju prirodu i povezanost još nije taćno razabirala, ali ćija su je gvožđa nemilosrdno mrvila. Tako je spretno postavljena dasu ona i Joffrev od prvog udarca pogođeni usred srca.„Joffrevu! Joffrevu! Dođi, preklinjem te ... ! Ne ostavi me samu! Strah me lomi!"Sobom su vrvjele opasne sjenke. U isto vrijema mjerila je nesavladiv prostor koji se pružio između nje i njega, njena muža, njena dragog kojega je nasmrt uvrijedila.Osjećala je kako je nešto grabi za grlo i davi Odjednom je sa obadvije ruke prignjećila natećena usta da bi prigušila jecaje koji su joj navirali izdubine srca, da bi pod pritiskom nepodnošljive patnje razbudila svijest koja se mraćila i, naposljetku, da bi, pod uticajem boli i suviše munjevite predodžbe svega što je izgubila, u djetinjim i oćajnim uzdasima, satrla svoje muke...„Ako me on više ne voli ... ako me on više ne voli ... što će od mene biti?" GLAVA LVTrenuci što ih je proživljavao ćinili su mu se najstrašnijim u ćitavu njegovu životu.Dvije su podjednako mahnite i bjesomućne snage rastrzale njegovo biće. A sama ćinjenica da je nije odmah otjerao, hoće li se moći dugo vremena opirati želji da je uzme u narućaj i luđaćki ljubi, želji isto ' tako snažnoj kao što je bila i ona da je ubije? Dva bića u jednom! Dva su ćovjeka u tim strašnim trenucima dijelili njegovo tijelo, njegovu krv, njegovo srce, jedan koji je vapio za osvetom, a drugi ispunjen obožavanjem i požudom.Žilama mu je zajedno kolala i mržnja i ljubav.I kad ju je u bijesu uhvatio za kosu nije li pođ prstima osjećao njihovu svilenu mekoću, nježnu toplinu, a kad se sagnuo nad nju, nad njeno izvmuto lice, nad njeno ćelo prostrano i glatko kao sedefasto žalo,, njegove usne koje su sipale okrutne rijeći, nisu li gorjele od želje da ga pospu strasnim poljupcima... U tom mu je trenutku mozgom sjevnula misao:„Bože, kako lijepo ćelo ima... !"I tako pustošen plimama želje i gnjeva, sav je podrhtavao, ponižen, ciman bijesom na nju kojoj je dugovao otkriće u još jednom biću u sebi koje bijaše kadro da se prepusti najbezumnijem nasilju, neodoljivoj putenoj gladi, podlom praštanju što je, potpomognuto ćulima i osjećajima, gušilo svaki zdravi razbor...

388 389

Divnog li bića stvorenog za ljubav... ! Eto što je pomislio. A to isto su pomislili svi kad se pojavila na pragu noći. Njena oćita ljepota i ženstvenost pogodila ih je sve kao grom. Pod tim trenutaćnim dojmom svi su bili spremni da zaborave kivnost, sumnje, negodovanje, prezir, nepovjerenje jer je na sve te iznenađene i ukroćene ljude djelovala neizrecivim ćarom svoje pojave.Divnog li bića stvorenog za ljubav... ! O glupih li, pohotnih i idolopoklonskih mužjaka! Uvijek spremnih da nićice padnu pred boginjom svojih snova ... !Potaknut nekom nerazumljivom pobudom, Jof-frey de Pevrac iziđe napolje, u tišinu duboke noći.Ispod mjesećeve plohe, boje tamnog srebra, prolazili su oblaci. U njegovoj su se svjetlosti nazirale crne sjene jarbola što su se njihali u luci. Vatre su podrhtavale na vjetru, jedini znaci života uz tromo hodanje ponekog stražara.Svijet je bio mrtav.Gdje je bila ona?„Anđeliko! Anđeliko! Ljubljena moja!"Ponovo se uvukao u unutrašnjost tvrđave i u nekoliko skokova uspeo se drvenim stepenicama. Iza vratiju ćuo je kako naglas jeca. Stajao je neko vrijeme tu kao ukopan, proždiran ponovo divljim plamenom, do boli napetog tijela uslijed iskušenja koje ga je razdiralo. Želio je gurnuti ta vrata i ući, naći se nasamu s njom, nagnuti se nad nju, podignuti je, pri-vinuti je na svoje grudi i zaboraviti, zaboraviti sve u pokretima blaženstva, u milovanju, u tihom šapatu, u ispremiješanom disanju, izmjeniti s njom poljupce, strastvene rijeći1 prosaptane jedva ćujnim glasom:„Ljubavi moja! Ljubavi moja! Nije to ništa ... ! Volim te. . . ! Sve, sve ću zaboraviti..."Ponovo se našao sam u dvorani u prizemlju, gdje su sevoštanice rastakale u kandelabrima. Ćelo je naslonio na prozor na kojemu se javljalo blijedilo zore. Ne, Anđelika od njega neće napraviti beskićmenjaka potćinjenog vlasti nedostojne žene!„Ne, nikad!"Zašto je onako glasno plakala tamo gore... ? Zar nije znala što ćini kad se prepustila milovanju drugog, nepoznatog ćovjeka... ? Ona, koju je on obožavao kao kakvu svetinju! Zar nije bila svjesna što time razara ... ? Ne, ne, ona toga nije bila svjesna... ! 2enka! Nesvjesna ženka kao i sve druge!„One" žele sve imati. One sve unište!„Nikad, nikad joj ne bih smio oprostiti... ! Sve su one jednake! Sve do jedne!"Kad nastupi plima, zaplovit će na pućinu svojim brodovima, pronaći će Zlatobradog i gonit će ga do dna Caraiba... A prije no što ga ubije svojom vlastitom rukom istrgnut će s lica tog neznanca i pro-kletnika velo prošlosti. Tako će doznati kojemu je to ćovjeku još Anđelika pokazivala svoje zaljubljeno lice.,,Oh! Kad bih je mogao istrgnuti iz svog srca! Ako bude potrebno i do toga će doći!"Tako divno stvorenje!Gouldsboro je dovezao iz Francuske haljine za nju!Pošao je k sanduku što se nalazio u dnu dvorane. Podigne poklopac. Njegove ruke podignu blistave tkanine, ćipke poput paućine lagane. Njegovi prsti nesvjesno dadoše jednoj suknji i jednoj bluzi s teškim naborima oblik ženskog tijela.

„Kako bi bila divna u ovoj haljini! Ova tkanina, ovo srebreno tkanje s ružićastim prelijevima oko njenih božanskih ramena... ! Bio bih je sa sobom poveo u Quebec... i svuda bi u trijumfu bila primljena ... !"Njegove se ruke zgrće nad ženskom sjenom koja kao da je usahnula,•ukrutila se i izdahnula pod njegovim zahvatom.Nesvjesnim, pokretom prinese zgužvanu tkaninu svojemu licu. Dugo je tako stajao, kao odsutan i ni-391 jem, uzdišući s ćežnjom laki miris žene i cvijeća koji se Sirio iz raskošne odjeće.* * *U jutarnjoj magli ispred njega protrćaše nekakve prilike.— Gospodine grofe! Bog nam ide na ruku! Brod onog prokletnika, Zlatobradog, nije daleko od Gould-sboroa... Primijećen je među otoćjem.392 PETI DIOPORAZ ZLATOBRADOG GLAVA LVIIma U mnogo djece u Gouldsborou? Uvijek bosonogi, uvijek u veselom ćoporu, djevojćice s kosama ispod okruglih ili bijelih kapica, djećaci gologlavi, kosa vjetrom zamršenih, suknjica i hlaća posuvraće-nih da bi mogli bolje gacati po moćvarama, verati se po ćamcima, skakati po žalu, trćati za fokama, uvijek lakomo proždirući školjke, jaja galebova ili sišući sok nekog cvijeta ... Ćopor izmiješan s malim i golim Indijancima, hitro bi se sjatio sad ovdje sad tamo.Znatiželjni, lijepili su svoje njuškice uz daske spremišta za kukuruz trudeći se da između pukotina vide zarobljene gusare. Zatim su trćali u luku da bi se divili lijepoj slici u bojama koja se njihala na krmniei Marijina srca, broda jutros zarobljena. Poslije toga su trćali po vodu ka šumskom izvoru kako bi se ranjenici mogli napita.Tog se dana u Gouldsborou privodio kraju poraz gusara Zlatobradog.Ujutro je Anđeliku probudila grmljavina dalekih topova.Izgubljene i duše i tijela ona u prvi mah nije shvaćala gdje se zapravo nalazi. Dosta joj je vremena trebalo da se prisjeti svog dolaska u Gouldsboro. U395

ogledalu je promatrala svoje natućeno lice. ćitava jedna strana bila joj je crna i plava, dok su joj usne u jednom kutu bile otećene. S mukom je pokrenula glavu. Ushodala se po sobi. U jednom je sanduku pronašla rublje i odjeću što ju je prošle jeseni tu složila, prije no što je napustila utvrđenje. Obukla se i poćešljala potpuno smućena duha. Morala je pronaći neku mast, neki melem, bilo šta da bi bar donekle ublažila natućeno mjesto koje ju je unakazilo.

Pošto je otvorila kapke na prozoru, opazila je brodove koji su plovili pod punim jedrima ispod kišovitog neba koje bi s ćasa na ćas osvijetlila crvena munja. Zatim je do nje dopirala grmljavina eksplozije. Pomorska se bitka vodila ispred Gouldsboroa. Tri ili ćetiri broda napadali su jednog jedinog protivnika koji je, pošto je spretno izmakao napadu, bježao, gonjen, pod punim jedrima i ubrzo nestao iz Anđelikinog vidnog polja.Malo iza toga jedan je ženski glas uze zvati iz dubine tvrđave.— Gospođo, Anđeliko! Gospođo Anđeliko! Gdjeste... ? Ah, konaćno ¦ sam vas pronašla. Hvala budiBogu! Dođite! Dođite brzo, draga gospođo? RanjeniciPosvuda samo krv!U sitnoj ženi što ju'je tražila i našla, Anđelika prepozna Rošelku, gospođu Carrere, koja se prošle godine doselila u Ameriku zajedno sa svoje desetoro djece i svojim mužem, advokatom.— Sta se događa? Zašto ranjenici?— Pa oni su poravnali raćune s onim prokletimgusarom, Zlatobradim.— Tko to „oni"?— Gospodin grof, gusar Vanereick i engleski admiral, uglvanom svi. Šta, pa svi oni što su se zaklelida će im taj zloćinac skupo platiti svoje zloćine!Jutros je netko donio vijest da se ponovo skice između otoka. Gospodin grof je odmah isplovio i poćeo goniti gusara. Natjerali su ga da se upusti Ubitku. Gospodin d'Urville je upravo donio vijest o396 pobjedi. Ali ćini se da je prilikom jurišnog pristajanja uz gusarski brod došlo do pravog klanja... Brodovi ulaze u luku zajedno sa zarobljenim brodom i svim ranjenicima. Gospodin de Peyrac je narućio da vi budete prisutni i da vas treba obavijestiti kako biste mogli viđati rane jadnim ljudima.— Vi... jeste li vi sidurni da vas je baš mojmuž zamolio da me o tome obavijestite?— Zaboga! Svakako! Sto bi se moglo ućiniti bezvas. Ćini se da je vidar s broda Neustrašivog takođerranjen i da ne može obavljati svoju službu. A što setiće našeg Rjećnika, Parrvja, ta vi ga znate, odnjega neće biti nikakve koristi u ćitavoj toj klanici...Gospode! A što se to dogodilo vama, moja jadna gospođo ... ! Pa lice vam je svo natućeno!— Nije to nižta!Anđelka prinese ruku k obrazu.— Doživjela ... doživjela sam brodolom u bliziniotoka Monegana i... udarila sam o jednu liticu ...Prićekajte me ćasak. Idem s vama samo da uzmemsvoju torbu i nekoliko najpotrebnijih instrumenataImate li zaliha šarpije ... ?

Smiješno je i sabrano pokupila sve što joj je moglo biti od potrebe radeći to potupno mehanićki iako su se u njenoj glavi najmućnije misli naganjale.Colin... Colin je poginuo od ruke Joffreva de Pevraca ,.. Da je bar sinoć progovorila.,. Da je imala hrabrosti da progovori... Ali ne, to je bilo nemoguće! Ništa nije mogla reći, ništa objasniti... Joffrev de Peyrac je ubio Zlatobradog... I zvao je da pođe previjati ranjenike... Sjetio se, dakle, da postoji! Zašto? Nije li smislio još neku osvetu? A ako joj baci Colinov leš pred noge. Neće to podnijeti. Neće moći sebe sprijećiti da ne padne na koljena i da ne uzme krupnu Colinovu glavu svojim rukama i da nad njom ne zaplaće.— Bože! Bože! — zavapila je. — Oh! Ne dopustida Joffrev poćini tako gadan zloćin! Bože, kako seto dogodilo da smo odjednom jedno drugom postalineprijatelji... ?397 Uju. Iza gospođe Carrere, pojuri niza stepenice, potrći prema mjestu gdje su stanovnici dokuvli strunjaće od morske trave, kožnata vedra puna pitke vode, pokrivaće. Sa ćamca su poćeli iznositi i polagati na zemlju prve ranjenike koji su ili stenjali ili zvućno psovali.Ćitavo to jutro vladala je u Gouldsborou nevjerojatna zbrka. Anđelika nije dospi jela misliti ni na šta drugo do da zarezuje meso ranjenika, da šije, ćisti, previja, da trći od jednog do drugog, da tražr pomoć, da organizira bolnicu, da u svim pravcima šalje djecu da joj donose razne biljke, platno, vodu, rum, ulje, konac, igle, škarice.Zasukala je rukave. Ruke su joj bile do lakata krvave. Ćitave je sate, a da nijednog trenutka nije stala, pružala najhitniju pomoć onima kojima je bila njpotrebnija, uzimajući na sebe odgovornost da ocijeni težinu rane i da odredi postupak ljećenja, da prepiše ljekove. Ubrzo se uspostavio nekadašnji red. Prepoznala je žene koje su joj se dragovoljno stavile na raspolaganje: Abigaelu, marljivu i djelotvornu usprkos svojoj poodmakloj trudnoći, gospođu Carrere, vrlo radinu, mlade djevojke spremne i poslušne, i odvažne pred smrću i patnjama baš kao i njihove starije drugarice. Odjednom se kraj nje stvorila tetka Anna koja joj je pružila instrumente, vrlo pažljivo i taćno, i stara Rebeka koja je tješila jednog mladića što je umirao.Jedan ju je djećak posvuda slijedio noseći veliki lavor od bakra u kojemu je stalno obnavljao ćistu vodu kako bi mogla u njoj oprati ruke i umakati zavoje. Tek poslije nekog vremena u djećaku prepozna Martiala, starijeg sina gospodina Bernea.• Od prve je ponovo zauzela svoje mjesto medu njima. Ali dok je svoju dužnost obavljala uobićajenom marljivošću, svojom je osjetljivošću razabirala vrlo dobru razliku ii njihovu držanju prema sebi. Laki prizvuk prezira u glasu, iznenadna bahatost oko usana, poneki neprijateljski pogled ... Možda su. to398 samo njeni dojmovi ... Ne! Svijet u Gouldsborou j& znao... Svi su znali!Uza sve to, gospođa Carrere se pokazala ljubaznom i jednostavnom. Ali gospođa Carrere nije nikad bila opaka jezika. Kad je po Gouldsborou pukao glas-da je grofica de Peyrac prevarila svoga muža s gusarom, ona tome nije pridavala nikakve važnosti ... Letimićni i skriveni pogledi koji su pratili tog jutra Anđeliku dok je neumorno radila, nastojali su

ocijeniti koliko je bilo istine u kleveti i da li je posrijedi"bila kleveta. Međutim, ono što je bilo najstrašnije, jest ćinjenica da posrijedi nije bila nikakva kleveta, već istina... ili bolje rećeno poluistina. Zaista se našla u zagrljaju Zlatobradog i zaista je odgovorila na nje-f>ve poljupce. Željela je viknuti u lice ćitavom svitu da nije bila kriva. Cak je i pred sobom htjela zanijekati ćinjenice, postati kao što je „prije bila". Sagibala se nad ranama s beskrajnom nježnošću, beskrajnom samilošcu jer je i ona u sebi osjećala otvorenu ranu, koja je sa svakim trenutkom bivala sve bolnija i od sveg srca je željela da joj netko svoju samisolnu ruku položi na nju. Ali nitko to nije ućinio.— Ah! Gospođo, spasite me — preklinjali su je oni koji su bili teško ranjeni.A kome se ona mogla obratiti i zamoliti: spasite me!Njena je bol bila od onih koje ne zaslužuju sažaljenje. Zbog toga je osjećala kako je još okrutnije razdire tako da je bila kao uzeta.,,JoLfrey me više ne voli... Kako sam mu mogla to ućiniti, njemu koji je tako dobar, koji je tako divan? Osramotiti ga pred ćitavim svijetom. .. ? Nikad mi to neće oprostiti. Zatražio je od mene da negujem. ranjenike... Zašto? Pa zato što sam mu potrebna. Najprije njegovi ljudi a poslije njegova mržnja... Dobro ga poznajem, on je takav... Međutim, poslije će me otjerati, odbaciti od sebe. Neće više htjeti da me idi., Doviknuo mi je: „Neću više da vas vidim... !399 Uprkos svemu, osjećala je u tom poslu što ga je obavljala za nj, u neku ruku pokraj njega samoga, kao ¦dojam primirja. Misao da je zatražio njenu pomoć, •davala joj je neku nejasnu nadu.Zatražio ju je. Sjetio je se. Ona je, dakle, još nešto znaćila. Sa još većim žarom se bacala na posao.Nesretnici što su stenjali od bolova, od rana nad koje se ona sagibala, osjećali su se utješeni, ohrabreni i ćinilo im se da je anđeo s neba sišao k njima. "Cim bi svoju ruku stavila na njih, odmah su se smirivali.— Je li ovo gospođa de Pevrac? — Pitali su oni koji je nisu poznavali.To povjerenje što su ga drugi imali u nju, ispunjalo ju je hrabrošću, smirivalo je malo-pomalo njene unutrašnje muke, pomagalo joj da uspravi glavu, da ne kolne, mada je bila svjesna da joj je lice otećeno i pokriveno znojem.Ćulila je uši trudeći se da uhvati mrvice razgovora o tome kako je protekla bitka.Nitko nije govorio o smrti Zlatobradog.Govorilo se samo o krvavoj i jezovitoj borbi između posada na mostu Marijinog srca pošto su «e ostali brodovi ćakijama zakaćili za nj.„Gospodin de Pevrac je prvi skoćio na gusarski brod.«Oko polovice jutra brodovi uploviže u luku ok-ruživši. sa svih strana zarobljeni brod.Iskrenuvši se u stranu, okrnjenih jarbola, okružen sporim dimom kao oblakom prokletstva, brod .Zlatobradog odvukoše uz otoćić usred zaljeva.Prebaćeni na kopno ćamcima, zarobljenici se poćeše uspinjati. obalom okruženi mornarima s Goulds-boroa i vojnicima iz mjesnog garnizona.Gospodin d'Urwille naredi da ih se odvede u hani-bar za kukuruz, grubo ali prostrano zdanje s jednim jedinim ulazom što je olakšavalo stnažarenje.

Jedan od zarobljenih gusara derao se kao da je pomahnitao dok su ga vojnici vukli prema hambanu400 — Pustite me, glupani, ubojice. Ja sam ranjen,kažev vam teško ranjen... ! Vi hoćete da crknem!Anđelika naperi uši ćuvši tu kreštavu galamu i prepozna neumitnog Zgubidroba, ćovjeka što ga je operilala u Zaljevu Casoo.Pođe prema ljudima što su ga vodili.— Ovaj nitkov govori istinu. Ne tjerajte ga ru>kako da hoda! Položite ga tamo.— Ah! Napokon ste tu, još uvijek nije prekasno!— zastenja Beaumarchand. — Kamo ste otputovali?Gospođo, nije pošteno da ste me napustili s ovim rezom preko trbuha.— Šutite već jednom, odvratni gade! Zaslužiliste stoput da vas đavo odnese otkako ste mi skuhalionu poparu.Uza sve to, pregleda ga i na svoje zadovoljstvo utvrdi da je jeziva brazgotina Aristida Beaumarchan-da imala zdrav izgled i ćinilo se na putu potpunog ozdravljenja. Pa to je bilo pravo ćudo jer se njegovi drugovi s Marijina srca, ćini se, nisu mnogo brinuli za nj pošto ga ponovo bijahu primili na svoj brod.— Kako ste mi nedostajali, gospođo! Ah! Može sereći da ste mi nedostajali! — ponavljao je. — Pustilisu me da crknem u jednom uglu, sa štakorima, kaokakav stari otpadak ... !Ona mu promijeni zavoj, ćvrsto ga poveže, baš kao novorođenće i pusti ga da na žalu ćeka.Nešto poslije toga klekne pokraj gospodina de Parssempuva da bi pregledala njegovo rame, rasjećeno velikim nožem. Taj plemić je bio zamjenik Zlatobradog, onaj isti što ju je zarobio na Rtu Maquoit. Danas mu je lice bilo crno od baruta, a izraz umoran.— Sta je s vašim kapetanom? — upita ga poluglasno. — Sa Zlatobradim? Gdje se nalazi. Sta ses njim dogodilo? Je li ranjen? Ubijen?On joj dobaci gorak pogled i okrene glavu.Još uvijek je bila na muci, još uvijek izgrizana nemirom.Sunce se popelo na vrh neba. Vrućina je povećavala njene patnje i njen umor.401L6 Anđelika u Iskušenju

26«U međuvremenu netko dođe potražiti gospođu de Pevrac, i zatraži od nje da krene na gusarski brod i odlući koje se među teškim, ranjenicima moglo bez opasnosti prenijeti na kopno, a koje bi bilo bolje pustiti da umru tamo gdje se nalaze.

Ona pođe ćamcem na brod u pratnji Martiala koji je stalno nosio njenu torbu s instrumentima za hitnu pomoć, jednu baćvicu pitke vode i bakreni lavor. Na brodskom je stubištu doćeka neki ćovjek u probušenom crnom kaputu, opaljen barutom, i s nekom smiješnom, nahero nabijenom na glavu i od mo-Ijaca izjedenom vlasuljom i šepajući je povede prema topovima.— Ja sam Naessens, vidar gospodina Vanereicka.Jedna je granata pala u skladište broda gdje sam operirao .. . Što se tiće mog kolege s Marijina srca, nađen je već potpuno hladan na hrpi lešina. Moram kazati da bi se ranjenici bili našli u strašnom položajuda nije bilo vas u Gouldsborou, gospođo. Kad se doznalo da se vi nalazite na kopnu, ranjenicima se vratila nada, a ja sam izdao naređenje da se što je moguće više ranjenika preda vašoj brizi jer sam biosprijećen da obavljam svoj posao. Vi kao vidar uživate veliki glas, i to se već posvuda proćulo. Sto se menetiće, zadovoljan sam što sam danas oćistio od ranjenika tri broda. Ali ima tamo nekoliko mladića o kojima ne bih znao kazati u kakvu se stanju nalaze. . .Teško je bilo kretali se po palubi broda koji se nagnuo pod dosta opasnim uglom. Baćvice u kojima je bila jabukovaća probušene su za vrijeme bitke i sad se to trpko piće posvuda izmiješalo s krvlju. Ga-cali su i klizali po toj smrdljivoj smjesi te su se morali pridržavati za sve što im je pođ ruku došlo da bi se mogli kretati.Međutim, dano je naređenje da se pod svaku cijenu mora sprijećiti potapanje oštećenog broda te su posvuda odjekivali dozivi i povici ljudi kojima je bio povjeren taj zadatak.— Štete i krvi je bilo uglavnom na ovom brodu— objašnjavao je Naessens. — Ćetiri broda su pristala402 uza nj: šebek gospodina de Pevraca, to jest Gould-sboro, zatim Neustrašivi i brod engleskog admirala. Nešto kasnije na mjesto bitke je stigla i jahta Roše-lac. Izveli smo zaista izvrsnu operaciju ćišćenja. Polovica je ovih lupeža izbaćena iz borbe.Vidar je bio sasvim mlad ćovjek. Imao je otprilike trideset godina. Pošto se uvjerio da kao pripadnik protestanske vjeroispovijesti nije imao pravo obavljati svoje vidarsko zvanje u Francuskoj nije mu preostalo drugo do da se iseli i da postane vidarom na nekom od gusarskih brodova. Kad je Anđelika zajedno s njim obišla sve te bijedne mladiće na umoru, predloži mu da i njega povije kako treba. Osim toga, primijetila je da njegovo šepesanje ne bijaše poslijedlca ranjavanja već išćašenja kuka. Vrlo je nezgodno pao za vrijeme topovske paljbe te mu ona bedrenu kost vrati na staro mjesto, snažno mu uze trljati povrijeđene i nategnute žile i napusti ga gotovo zdravog.Kad je prelazila preko mosta, ne bez muke, da bi se ukrcala u ćamac što ju je ćekao, nećiji slabi glas je zovne:— Gospođo! Senorila ... I1Zvao ju je neki ćovjek, polegnut po palubi, napola smrvljen polomljenim jarbolom i zatrpan konopima. Sigurno ga prije toga nitko nije ni primijetio u općem onom metežu što je tu nastao poslije bitke. Ona ga oslobodi konopa, malko ga podigne i nasloni ga o

podnožje prednjeg jarbola. Sa žutog poput voska Hca promatrala su je netrimice dva crna oka koja su joj se ćinila poznata.— Ja sam Lopez — reće osmijehnuvši se.— Lopez... Lopez?Tražila je po sjećanju.Naposljetku je on obavijesti s nejasnim osmijehom na već posivjelitn usnama:— Ta dobro me znate... Lopez! Sjećate se; tamo ... Pćele . ..Gospođo (na portugalskom)403 Sjetila se. Bio je to jedan od onih gusara od kojih se obranila tresnuvši im u glavu košnicu pćela. Pošto ga je poslije Zlatobradi ponovo primio na brod, danas je proživljavao svoje poslijednje trenutke.— Ranjen sam u trbuh — prošaputa. — Vi ćeteme zakrpiti kao što ste zakrpili Beaumarchanda, zarne? Vidio sam kako ste to obavili. Sad on trćkarakao zećić... Ja... Ja ne bih htio umrijeti, gospođo,preklinjem vas ...Bio je još mlad, taj mali Portugalac. Bijedni izdanak lisabonske luke, koji se do svoje dvanaeste godine hranio prašinom, suncem i šakom smokava. A poslije toga se otisnuo na more. To je njegova povijest života.Da bi umirila savjest Anđelika mu rasijeće hlaće već ionako labave na izmućenom mu i istrunulom, tijelu, prljavom od krvi, sukrvice, jabukovaće i morske soli. Po izdubenim oćnim šupljinama bila je naćisto u pogledu njegove sudbine. Pa ćak da mu je na vrijeme priskoćila u pomoć, on se ne bi bio izvukao.— Vi ćete nešto ućiniti za mene, zar ne? — ponavljao je.Ona mu uzvrati osmijehom ohrabren ja.— Svakako, djećaće. Najprije ću ti olakšati muke — reće. — Ali najprije progutaj ovo.I gurne mu između usana poslijednju pilulu što ju je imala. Ta je pilula sadržavala pokrina i indijanskog maka.Nije ju mogao progutati, već ju je zadržao na jeziku. Uza sve to ubrzo je poćela djelovati.— Jesi li ti dobar kršćanin, mladiću? — upita ga.— Jest, sinjorita, jesam!— Onda se pomoli Bogu i Majci božjoj prije nošto te izlijećim.Ona mu prekriži ruke na grudima i tako mu ih je držala prenoseći na nj sovju toplinu, posljednji dodir života koji je on napuštao, da ne bude sam i od svih napušten kad prijeđe prag vjećnosti. Njegove sklopljene vjeđe se otvore.— Majko! Majko! — dahne upjervši oći u nju.Ona ispusti njegove već hladne i beživotne ruke, zatovri mu oći i na kraju mu pokrije lice rupcem što ga*je jutros na brzinu vezala oko ramena. Nikad nije mogla ravnodušno

promatrati te ljude koji su umirali nasilnom smrću u borbama, nije podnašala te iznenadne promjene koje su živa, nasmijana bića razdragana pod suncem, u roku od samo nekoliko sati pretvarale u beživotnu hrpu, odsutnu koja je zauvijek nestajala s lica zemlje, a malo potom i iz sjećanja onih. najbližih. Pa ipak i ona je svojim vlastitim rukama ubila nekoliko ljudi, ali ta nelogićnost smrti, njena nepopravljiva okrutnost svaki put je ponovo duboko mućila njenu žensku osjetljivost. Mada je bila svjesna male ljudske vrijednosti jednog stvora što je tu upravo dovršio svoj životni krug suze su joj neohtice oro-Isile vjeđe.

404 405 GLAVA LVIIKad se uspravila, našla se licem u lice s grofom đe Pevracom. On je već neko vrijeme stajao i gledao svoju ženu nagnutu nad umirućim mladićem.Gilles Vanereick koji ga je pratio na tom posljednjem obilasku brodova prvi je zamitetio plavu ženinu kosu, u stvari, pojavu bolnu poslije svih onih sata surove bitke. Rukom je uhvatio grofa za lakat. Obojica su stali kao ukopani i uzeli promatrati njen lik sagnut nad upalim licem umirućeg. Stojeći tako nepokretni, ćuli su šapat njena milosrdnog glasa:" Pomoli se Bogu, dijete... prije no što te izlijećim ... !Zatim su vidjeli kako se prekrižila i odvezala svoj rubac da bi pokrila lice bijednog mladića. Suze su se sjale na krajevima njenih trepavica.Kad je ugledala Jofreva de Pevraca, toliko se smutila da je to Variereicka neobićno ganulo. S mukom se okrenula da bi, tobože, oprala ruke u bakrenom lavoru koji joj je pružio mladi Martial.— Jeste li pregledali i pružili pomoć svim ranjenicima koji su u stanju da napuste brod, gospodo?— upita je grof de Pevrac mirnim i dalekim glasomkoji se ni za dlaku nije promijenio.— Ovaj ovdje je mrtav — reće ona napravivšipokret prema ispruženom mladiću.— Vidim — otpovrne on suho.Ona je uporno od njega skrivala svoje lice, modricu koja ju je ćitav dan bez prestanka boljela. Prvi put se sad s njim susrela poslije sinoćnjeg strašnog406 prizora. Prožimalo ju je neko ledeno ćuvstvo kao da Se iznenada našla licem u lice s nekim strancem.., Dijelio ih je visoki ziiFlamanski plemić što je pratio Pevraca izgledao je Veseo i dobroćudan momak. Bio je odjeven prema raskošnom ukusu koji je vladao u zoni Caraiba: žuti haljetak ukrašen zauzlanim vrpcama što su lepršale na vjetru, crveno nojevo perje za šeširom, posuvraci i mašna od ćipaka. Međutim, veselo mu je lice tog dana bilo išarano krvavim ogrebotinama zbog kojih mu je jedno oko bilo napola zatvoreno.

Trudeći se da saćuva prisutnost duha, Anđelika se okrene prema njemu.— Mogu li nešto napraviti za vđs, gospodine?Željan da je što bolje upozna, Gilles Vanereick,žurno prihvati da se okoristi njenim vidarskim uslugama.Ona mu naredi da sjedne na prevaljeno bure i, dok se Joffrev de Pevrac udaljavao, nježno mu ispere ogrebotine, pitajući se pri tom kakvom li je vrstom oružja bio izranjen.On se gr&oi pištiopoput Šteneta.— Vi se isuviše prenemažete. Ne bi se reklo dapripadate soju pustolova i gusara — nato će ona. :—Kad je netko takav mekušac kao vi, ne bi se smioupuštati i krvave bitke.— Ja sam kapetan Neustrašivog ...— Ne bi se reklo.— Ali ja još nil:ad u svom životu nisam bio ranjen, draga gospođo! Upitajte koga hoćete i kazat ćevam da Gillesa Vanereicka još nikad nitko nije niogrebao u borbi! . '— Ovaj put stvar stoji drugaćije.— Ali ne, ni danas me nitko nije dotakao. A rane što mi ih 1 jeći te svojim vilinskim prstima nišaposljedica sukoba, daleko od toga!. Za njih moramzahvaliti Inesinu bijesu. Sinoć ....— Iines? Tko vani je to?— Moja ljubavnica! Ljubomorna je kao tigrica,a nokti su još oštri poput tigrićinih ćaporaka. Stražno407 .._ Ui se rasrdila zafo što sam ja neprestano hvalio vašu velićanstvenu ljepotu.— Ali ja vas uopće ne poznam, gospodine.— Znate, jućer sam se nalazio u dvorani za savjetovanje kad ste se vi pojavili na pragu. No ja senimalo ne ljutim što vi niste zamijetili moju skromnupojavu, jer sam vidio da vi nikoga niste ni zamijetiliosim gospodina de Pevraca, svoga supruga, a mogadragog i obožavanog prijatelja s Caraiba.Pošto mu je zavojem omotala ćelo, Anđelika ga potegne za kosu da bi mu se tako odužila za njegovo zadirkivanje. Vanereick ju je ispod oka vrebao svojim crnim i zadivljenim okom, ali u isto vrijeme i prodornim tako da je primijetio plave tragove na njenu prekrasnom licu kojih sinoć nije tamo bilo.Oćito, premišljao je, oćito je obiteljski razgovor bio vrlo žestok. Dva se supružnika još uvijek mrgode, ali ova je žena isuviše lijepa a da se stvari ne bi uredile. Ljubomora je zaćin za žarke ljubavi. Sta on sve nije doživio od svoje Ines! Ni on kao ni Peyrac nije volio ni sa kim dijeliti ženu koju je volio, ali tim se nezgodama izlažu svi oni koji se

povezu s ljepoticama koje je priroda obdarila svim onim ćarima koje ćovjeka usrećuju, ukljućujući u te ćari i sve pohote što ih izazivaju.I ova, ovdje, pustopašna i nemirna grofica de Pey-rac, bila je obdarena svim tim ćarima i znala se njima koristiti. Utoliko gore za Pevraca... !Dok mu je nježno ćistila ogrebotine, Vanereick je uzdrhtalih nosnica, uživao u njenu bliskom, lakom i prolaznom mirisu pokošenog sijena, istini za volju, u divnom mirisu žene, prave plavuše, mirisu koji je budio u ćovjeku želju da dublje zaroni u tajnovitost njene zlatne puti.Koristeći 6e, da tako kažemo, umorom ranjenog^ borca, on je dok je sjedio, tobože da bi se pridržao, obujmio Anđeliku oko bedara. Imalaje divan struk. Uspio ga je samo naslutiti, jer se ona odmah spretno izmakla.408 Mislio je pri tom kako je, gola, morala imati divne pune oblike, mada je na prvi pogled zahvaljujući ćarima, gipkosti pokreta, to njeno prekrasno tijelo skriveno odjećom izgledalo sitnije i nježnije no što je tt stvarnosti bilo. Iskusno oko veselog gusara naslućivalo je njegove savršene oblike koji su se sigurno isticali skladnim linijama poćevši od šije pa sve do bedara. Bilo je to tijelo u isto vrijeme i Venere, boginje ljubavi i Diane, boginje lova. U svakom slućaju vrlo snažnog ustrojstva, u što se uvjerio kad je ona obićnim pritiskom ruke bez ikakvih obzira prekinula njegovo snatrenje i jednim jedinim ga pokretom posadila na noge baš kao što bi bila uradila s nekim djetetom isuviše tromim, po njenu mišljenju.— Evo sad ste potpuno izlijećeni od gnjeva gospođe Ines, dragi prijatelju. Sutra ogrebotinama neće-biti traga!On joj namigne svojim natećenim okom u znak r azumi j evanj a.— Ja to isto i vama želim, isuviše ljepa gospodo!Vidim da su se jućer u svemiru sukobile planete Venera i Mars i da smo obojica bili žrtve te neslogebogova...Anđelika se samo iskesi osjetivši oštru bol na lijevoj strani svoga lica. Toliko je od jutros posla obavila da se njen oćaj donekle ublažio. Zahvaljujući ¦prirodnoj otpornosti njene neukrotive naravi, njen je optimizam ponovo uzimao maha te se umalo nije-nasmijala Vanereickovoj prunedbi o neslozi između, boginje ljubavi i boga rata.Videći da se između njih uspostavio prijateljski odnos, on joj ispotiha šapne:— Slušajte, ja znam što je ljubav i ja nisamstrog prema mukama ljepih bića ćak ni onda kad temuke nisam ja izazvao. Želite li doznati novosti oZlatobradom?Anđelikino se lice sledi i ona ga osine bijesnim pogledom uvrijeđena što ju je on, onom svojom slobodom kojoj se ništa nije moglo zamijeriti, svrstao među lake žene, i što je to u isto vrijeme bila uvreda409

i prema grofu de Pevracu. Sad je bila sigurna da otkrića Kurta Ritza nisu ostala tajnom. Posvuda se sada naklapalo o njenim ludorijama i o neugodnostima što ih je mužu prićinila.Uza sve to, mućena sudbinom koja je Colina zadesila, nije se mogla suzdržati a da ne promrmlja vrškom usana*— Da . . . ! Što se dogodilo sa Zlatobradim?— Pa da vam pravo kažem nitko o tome ništa nezna. Naprosto je nestao!— Nestao?— Jest, nestao. Zamislite, njega uopće nije bilona brodu kad smo napali na brod. Njegov je zamjenikupravljao obranom. Neki prićaju da je u toku noćinapustio brod u malom ćamcu, a da nije kazao nikamo ide ni kada će sa vratiti. Preporućio je svomporućniku Parssempuyu da se drži u blizini Gould-sboroa, ali dobro skriven među otoćjem, sve dok sene vrati i ne dadne druga naređenja. Možda je krenuo u izviđanja, da ispita postoji li neki drugi naćinda ovaj put napadne na Gouldsboro? Samo što smo gami brzinom pretekli. U samu zoru je šebek gospodinade Pevraca otjerao Marijino srce sa sidrišta. Nastaloje gonjenje, pristajanje uz bok, borba prsa u prsaTo je sve. Mi iz Gouldsboroa, mi smo pobjednici! Stose tiće Zlatobradog, ma gdje se nalazio, s njim jegotovo. Mislim da se dugo vremena neće za nj ćuti namorima i oceanima!— Hvala vam, gospodine.Anđelika se vrati u luku. Sunce nikako da zađe za obzorje. Prašina i dim su se prelijevali u žutoj i zlatnoj boji. Vrućina koja je bila ubitaćna usprkos stalnom puhanju vjetra, naposlijetku je popustila.Privućeni grmljavinom topova, Indijanci su nahrupili iz šuma donoseći krzna da ih na brodovima trampe i divljać ćije meso sigurno neće biti na odmet da se napune želuci svih onih pridošlica. Engleski i francuski mornari, gusari pa ćak i ranjenici koji su se mogli kretati svi su potrćali da pazare. Na tim je obalama bila neobićno razgranata trgovina krznima410 jer se iz- nje mogla izvući vrlo velika dobit. Trampilo se svašta: kape, duhan, rakija, naušnice pa ćak i drvene i kositrene kašike koje su, uz noževe, bili naj-dragoceniji predmeti svakom mornaru.Pa ćak su i ¦zarobljenici, kroz daske svoga zatvora vikali Indijancima da se približe da bi im zatim nudili razne trice za trampu.Ovom zgodom Anđelika je među zarobljenicima našla još jednog od svojih starih poznanika s Rta Maquiot.

U bici što se odigrala toga jutra mnogo je valjanih mladića izgubilo živote, ali je zato preživio Hijacint Boulanger. Pravio je strašan nered te su ga već dvaput morali istući da bi ga nekako primirili.— Ovaj ovdje je po svom zanatu mesar, prematome neka suši i peće meso — naredi Anđelika. —Na tom poslu neće biti škodljiv, već će se, naprotiv,pokazati korisnim.Poslije toga se okrene k njemu i stane ga oštro gledati.— Nemojte me tjerati da požalim što sam vaspustila na životu, jadna nakazo od ćovjeka! Ako viševolite da vam se vežu ruke i noge nego da obavljateposao koji vam je po volji, brzo će biti udovoljenovašoj želji. Ali molim vas da shvatite kako je u vašeminteresu da me poslušate. Vi nemate drugog izbora doda postanete krotki kao janje inaće ćete završiti navješalima kao opaka i beskorisna zvijer što, u stvarii jeste.— Poslušaj Hijacinte! — dovikne mu Aristid sasvog ležaja. — I sam znaš da se s njom nema smislasvađati, a osim toga, ne zaboravi da je ona skrpilatrbušinu tvog obalnog brata!Upokoren, strašan je mesar kimnuo glavom da je shvatio i pođe, mašući svojim dugim majmunskim rukama, da skuplja zelena drva kako bi pripremio vatru za sušenje'mesa. Anđelika među posadom odabere još dvojicu ih' trojicu mesara po zanimanju, pridruži ih Hijacintu Boulangeru na malom žalu što se nalazilo po strani. Kraj njih postavi jednog stražara da ih411

Im. Ćuva, a njima naredi da deru, sijeku, da djelimićno peku, a djelimićno suše na dimu jelene i srnjake što su ih Indijanci donijeli.Zamaman mirs pećenog mesa koji se uskoro raširio zlatnim sumrakom, sjeti se da ćitav taj dan nije ništa okusila. Pa ćak ni sinoć, pa ni... do vraga ... sjeti se da je poslijednji put jela u tvrđavi Pentaquet u Zaljevu Penobscot, i to u društvu baruna Saint--Castinea i oca Vernona, isusovca. Ćitava vjećnost je otada prošla... ! Ćitava vjećnost, a ona je nekako predosjećala da još nije došao kraj njenim mukama.Susret sVanereickom ju je malko razvedrio. Sad kad je znala da Colin nije bio ubijen, osjećala se bolje. Na koncu konca, nije li Vanereicke imao pravo? Da li je bilo potrebno stvarati dramu i uništiti dva života, zbog najobićnije sitnice? Svakako, Joffrev nije bio muž s kojim se lako izlazilo na kraj, ali ona se mora odlućiti i riješiti se već jednom svog straha...„Kazat ću mu... Pa dobro, kazat ću mu istinu. .. Reći ću da ga nisam prevarila koliko on misli... Da je Zlatobradi bio Colin. .. Shvatit će... Naći ću već rijeći potrebne da shvati. Danas je već bolje nego jućer. Ponovo smo se našli na zajednićkom poslu... Život ga je prisilio da se sjeti, mene, svega što nas veže . .. Nismo li mi upoznali i druge bitke, i

druga razdvajanja, druga ... izdajstva. Sve smo prepreke savladali i uspjeli smo se ponovo naći i zavoljeti, i to jaće nego ikad."Osdm toga, nisu više bili djeca, nisu više bili nepomirljivi i neiskusni kao što to biva u mladosti. Prošli su kroz život koji ih je naućio da upoznaju cijenu pravih osjećaja i ono što treba prihvatiti, a što žrtvovati da bi saćuvalo ono najbolje i najvrednije u tom životu.Isuviše monogo drugih ljudi zavisi od njih. Treba također da mu i to kaže. Oni nisu imali prava da ih oslabe, da ih obmanjuju.Sjetila se svoje djece, osobito Cantora koji se svakog trenutka mogao pojaviti' pred njom.412 Netko joj je kazao da ju je njen mlađi sin pošao tražiti u Zaljev Casoo. Odlanulo joj je kad je ćula da je odsutan. Ali malo poslije toga stigla je vijest da je Rošelac stigao taćno na vrijeme da sudjeluje u jutrošnjoj pomorskoj bici, a sad je još uvijek patrolirao između otoka.Radi Cantora je također bilo potrebno da što prije dođe između njih do objašnjenja i do pomirenja, prije no što glasovi i brbljanje dođu do ušiju osjetljivog djećaka. Još većeras će pokušati da se nađe nasamo s Joffrevem.Ali dan još ne bijaše završio, a ona je morala još stotinu stvari obaviti. U gostionici gospođe Carrere 'okrijepi se klipom još mlijećnog kukuruza koji je na brzinu1 ispekla na žeravici, a zatim ga isto tako brzo pojela nadgledajući pri tom pripremanje jednog uvar-Jca od biljki. Nije više imala ni kukute ni pokrina da bi proizvela svoje umirujuće pilule, ali će ih nadomjestili tamjanom, klinćićima i istoćnjaćkim makom. Trćala je od kuće do kuće, prevrnula sve zalihe tvrđave. Netko joj reće da se na Neustrašivom nalazi neki „ćovjek s mirodijama", kakvih ima na mnogim brodovima, mornar koji uvijek ima u svojim džepovima ili u uglovima svoga sanduka pregršt ovoga ili prstovet onoga što je pobrao po svim krajevima svijeta. Prepoznat će ga po tome što je imao crni povez preko jednog oka i što ga je posvuda pratio njegov rob, divljak s Carai-ba, maslinaste • puti, koji je oko vrata nosio ćarobni zeleni kamen obješen o pamućnu vrpcu. Neće biti dovoljno ako obrati pažnju samo na crni povez kao znak raspoznavanja jer je bilo dosta jednookih ljudi među ratnicima s mora.Jedan dio posada se iskrcao s brodova i sad je logorovao na zapadnom kraju velikog žala.— Većeras će bita svi pijani kao spužve ¦— govorila je gospođa Carrere kao osoba koja se razumije u to. Ona je bez prestanka punila ćaše zdravih mornara pivom, vinom, rumom i rakijom... Istina je, međutim, da su ponekad plaćali biserima i zlatnim novcem.413 . , lik. Dovažan u ćamama plijen s Marijina srca bio je pohranjen, popisan, a sastojao se od baćvica, baćava, sanduka, vreća, što se sve odlagalo pod zadovoljnim oćima mornara svih narodnosti od kojih će svaki od svega toga plijena dobiti svoj dio.Prićalo se da je bio opskrbljen svim i svaćim brod gusara Zlatobradog.Raćunovođe sa svakog broda su se uzvrtjeli oko trgovaćke robe, ispisujući svote i stavljajući pećate. Bilo je tu brazilskog duhana, šećera jedanput proćišćenog, bijelog šećera, riže, ruma i vina, a onda živežnih namirnica kao na kakvom trgovaćkom brodu: buradi graška, boba, slanine, biškota, pa poneka delikatesa kao: burad sa svinjskim

ušima, sedam sudova punih gušćijih bataka, pršuta, sira, sušenog voća, boca s octom, ulja, grožđica, naposljetku našao se tu i mali zatvoreni sandućić, nevjerojatno težak. Svi su smatrali da sadrži dragocijene dragulje i glasovite smragade iz Caracasa... Dva stražara su postvljena da ćuvaju taj sandućić prije no što će biti prenijet u tvrđavu grofa de Pevraca.Držeći rukom kraj svoje suknje, Anđelika se progura kroz bućnu svjetinu. Privućeni raznim prizorima, Englezi s Champlinova logora, a isto tako i hu-genoti iz La Rochellea rado su dangubili u toj gužvi. Pokraj zapaljenih vatara engleski su i francuski mornari prićali djećacima nevjerojatne -gusarske zgode doživljene u plavim daljinama Caraiba gdje su se blistala beskrajna bijela žala, gdje se pije rum izmiješan s mlijećnim i svježim sokom ogromnih i dlakavih kokosovih oraha.Jedna djevojćica u crvenoj haljinici skoći Anđe-liki o vrat'a da je ova gotovo nije ni prepoznala.Izgleda da se mala Engleskinja neobićno ugodno zabavljala, a isto tako i Dorothv i Janeton, djevojćice iz Monegana.Još nisu poćeli s ućenjem biblije i ćitanja.Anđelika, naposljetku, otkrije ćovjeka s mirodijama, kojega je pratio njegov polugoli rob s Caraiba. Od njega kupi neke stvarćice. Uvećer se zlatna slika Djevice pozadi Marijina srca, sva iskrila. Brod je bio napola nagnut zbog oštećenog podvodnog dijela. Njegove žive boje su se odražavale u treperavoj vodi zaljeva. Sto se noć više spuštala, to su lica Djevice i anđeli više bila nalik nostalgićnim i blagim priviđenjima koja kao da su bdje-la nad šarenim mnoštvom okupljenim na obali. Prodoran vonj zaljeva naglo se isparavao iz crnih i jodom prožetih alga, jer more se povlaćilo i u to morsko ispa-ravanje što ga je donosio vjetar i miješao s dimom vatara i mirisom pakline, uleti neka žena i kao pomahni-tala stane plesati uz zvukove kastanjeta. Njena široka suknja obrubljena bojom plamena obavijala ju je na trenutke ćitavu tako da se ćinilo kao da sve gori. Njen oštar i izazovan pogled klizio je neprimjetno kroz pretjerano namazane trepavice crnim Ućilom. Dugo je pratila Anđeliku koja je tuda prolazila.— To je Ines — netko joj reće — ljubavnica kapetana Vanereicka. — Ćini se da isto tako dobro barata nožem kao i kastenjetama.Anđelika se zaustavi. Trenutak je posmatrala maćju ljupkost i uzavrele pokrete „tigrice".Te je većeri ćitav Gouldsboro odjekivao pjesmom, smijehom i krikovima, ali također i jaucima ranjenih, umirućih i pobjeđenih.U tom groznićavom nemiru, u tom metežu izazvanom pobjedom i porazom, koji smućuje i zavodi u bludnju duhove isto tako kao i zvućna buka valova i vjetra, đavo rašljastih stopala imao je također sjajnu priliku da pleše, zameće spletke, da prede konce nesreće i nesloge, da vodi svoje pakleno kolo sa svim nevidljivim dusima Zla koji su ga u stopu pratili....

414 415

GLAVA LVIIIPojavio se pred Anđelikom pri svršetku dana pod izgledom ćovjeka blijeda lica koji je prolazio obalom zaljeva za oseke, skaćući s jednog grebena na drugi. ¦Ćinilo se kao da je pješice došao s morske pućine. Anđelika je stajala na pragu gostionice gospođe Car-rere i prala ruke u ćabru kraj baćve pitke vode tko zna po koji put toga dana. Zatim je krišom pokušala premazati melemom modricu što joj se vidjelo na slje-pooćici. U toku dana nije joj mogla posvetiti niti. je dan trenutak.Bila je sva izlomljena i nasmrt umorna.— Gospodin de Peyrac vas ćeka — reće ćovjek— tamo, na onom otoćiću. Potrebno je da odmahkrenete!— Zar još ima ranjenih? —¦ upita Anđelika ba-¦civši oko na svoju otvorenu torbu što joj je ležala pokraj nogu i od koje se ni naćas tog.dana nije odvajala.— Možda... Ne znam.Anđelika je oklijevala djelić sekunde. ¦ Gospođa ¦Carrere ju je upravo obavijestila da joj je stavila grijati zdjelicu punu svježe usoljenog svinjskog mesa ,s kupusom da bi se okrijepila i da bi promijenila onu uvijek istu hranu napravljenu na bazi školjki A osim toga, bilo je još nešto, nešto što nije mogla odrediti -tog istog trenutka, a žto ju je odvraćalo da pođe za tim ćovjekom.— Gdje je vaš ćamac? — upita ga.416 — Nije potrebno uzimati ćamac. Dotamo se možeStići i pješice. Zaljev je pod utjecajem oseke.Naposljetku pođe za njim prešavši prostor što je dijelio obalu od oznaćenog otoka. Ljepljive su alge praskale ispod njihovih nogu uz sitno, šušketavo i krto pucketanje.Blještanje sunca na zalazu u bezbrojnim baricama zasljepljivalo je Anđeliku tako da su je oći od toga boljele.Otoćić je bio udaljen otprilike jednu milju, odijeljen od kopna lancem podvodnih grebena i obrasao, po obićaju, crnim borovima koji su poput kopalja stršili u nebo, zatim borovima s krošnjom slićnom suncobranu, te zelenim grmovima i brezama. Žalom od tamnocrvenog pijeska uspinjalo se prema gustom šumarku.— Krenite tamo — reće ćovjek pokazavši rukomprema rubu šumarka.— Nikog ne vidim ...— Malo dalje se nalazi ćistina. Gospodin de Pey-rac se nalazi tamo i ćeka vas u društvu nekih osoba.Govorio je jednolićnim i ravnodušnim glasom. Anđelika ga pogleda. Ćudila se njegovu bojažljivu izgledu i pitala se kojoj li je posadi mogao pripadati.Polako se uspinjala žalom. Noge su joj upadale u vlažan pijesak. Napokon dospije do rijeke i sitne trave, a zatim do gušće i bujnije.Stvarno, između stabala je postojala ćistina, a usred nje stara olupina nasukanog broda. Avetni se obris broda u zelenoj sjeni nagnuo u stranu, izdižući se iz trave, grmlja i povijuša. Bila je to mala karaka iz prošlog stoljeća, od jedva sto dvadeset tona nosivosti.

Još su se vidjeli žljebasti stupici i nejasan oblik izglodanog i napola trulog pramca koji je sigurno predstavljao mišićavo poprsje i kosmatu glavu nekog morskog boga. Krmnica je bila na pola zatrpana kamenjem, jarboli polomljeni, međutim prednji jarbol s« gubio u krošnji, put crvenih lišajeva, crnih gljiva41727 Anđelika u Iskušenju VTH Bit će da je neka oluja, podvodni val, ekvinođ-jalna plima veća i golemija od uobićajenih, bacila tu olupinu u tu lisnatu spilju, a zatim se povukla ostavivši je zuvijek tu.Jedna ptica zazvižduka jasnim i veselim glasom. Njen pjev je još više istaknuo tišinu tog pustog mjesta.Istog se trenutka Anđelika sjeti zašto je u prvi mah oklijevala da pođe za ćovjekom blijeda lica, a što joj nikako nije prije palo na pamet. Naime, nekoliko trenutaka prije no što se pojivo ovaj ćovjek pred njom ona je vidjela grofa de Pevraca kako se duž obale uputio prema hambaru gdje su bili zatvoreni zarobljenici. Prema tome, nije mogao u isto vrijeme biti i tamo i ovdje.Okrene se da bi zovnula neznanca koji ju je doveo ovamo. Međutim, njega više nije bilo.Zbunjena i obuzeta osjećajem opasnosti od ćega su je podilazali srsi, svrati oćima prema starom brodu. Ćula se samo buka valića kako zapljuskuju grebenove i požudni ćurlici neke ptice koji su se ponavljali u pravilnim razmacima, kao neki zov ... kao neko upozorenje.Anđelika se uhvati rukom za pojas mada je znala da za njim neće naći nikakvo oružje.Potištena, zazirala je od toga da otvara usta da bi nekoga dozvala. Nije se usudila narušiti tešku i toplu tišinu. Bojala se da ne postane svjedokom nekog stranog otkrića.Kad je naposljetku odlućila da napravi tiho pokret u namjeri da se povuće, zaćuje šum iza olupine.Bio je to težak, travom i mahovinom prigušen korak, ali njoj se ćinilo da se zemlja ispod njega trese.Anđelika se osloni o gnjilu kobilicu broda. Srce joj je od straha zastalo u grlu.Navećer tog dana koji ju je stavio na veliku kušnju, koji je iscrpio sve njene snage poslije noći, užasne noći provedene u suzama i bolu, napredovanje tog koraka koji se primicao trom i težak kao Sudbina, a koji nije pripadao ni njenu mužu, ni nekom mornaru ili Indijancu, koji radije hodaju bosonogi, pa ćak, ni, tko zna, nekom ljudskom biću, raspršio je sve njene snage i razbudio u njoj sve sujeveme strahove njena djetinstva.Kad se golema sjena ocrtala sa strane broda, istićući se nejasno na tamnosivoj pozadini stabla, ona je povjerovala da pred sobom vidi krvoloka ili diva.

418 17« 419

GLAVA LIXProbivši se kroz grane, jedna zraka osvijeti plavu i nakostriješenu kosu i bradu Zlatobradog.— Jesi li to ti? — upita je on.Budući da nije ništa odgovorila, on oprezno pođe naprijed.Njegove teške ćizme, ćiji su spušteni posuvraci otkrivali ogromna i opaljena koljena, mrvili su travu nježnih cvjetova. Imao je na sebi kratke hlaće, bijelu košulju raskopćanu oko vrata i kožnati prsluk bez rukava koji je stezao široki opasać. Ali o njegovu opa-saću nisu bila zataknuta ćetiri pištolja, a niti jurišna sablja. I on, gusar, također je bio bez oružja.Kad se našao na nekoliko koraka od Anđelike, zaustavi se.— Zašto si mi porućila da dođem ovamo? — upita je. — Sto si od mene htjela?Anđelika odmahne glavom, nijećno i žestoko.— Ja te nisam pozvala ovamo — naposljetku uspije procijediti.Normandijćeve plave oći oštro su je motrile. Ćarolija od koje se nije mogao braniti ćim bi se našao u njenu prisustvu, već je poćela djelovati na nj. S njegova lica nesta izraza progonjene zvijeri, a srce mu se raznježi.— Kako si blijeda, janje moje malo! — reće onnježno. — A što ti je to na licu ... ? Da nisi ranjena?On pruži ruku i vrhom prstiju dotakne natućenu sljepooćicu.420 Anđelika se strese od glave do pete. Prvo zato što je taj laki dodir izazvao bol na ozlijeđenom mjestu, a drugo što joj je strašna misao sijevnula mozgom. Ona je bila sama na tom otoćiću s Colinom! A ako se Joffrev odnekud pojavi...— Nije to ništa — poviće ona satrvenim, divljimi oćajnim glasom. — Sto brže nestani, Coline, spasise... Treba da ja krenem.I potrći niz travnatu padinu prema obali us-mjerivši k prolazu što je prolazio preko zaljeva.Kad je stigla do njega, zaustavi se kao ukopana.More je nehajno prekrilo blistavom prozimošću svojih voda grebenove koji su još ćas prije bili otkriveni. Ogroman val pojuri u napad na žalo uskipjevši u pjeni.Anđelika uze kao luda trćati duž obale otoćića. Skoći na vršak jedne još nepreplavljene stijene, a zatim na drugi. Uto joj jedan val smoći noge, a drugi je umalo nije srušio.Ćvrsta je ruka zgrabi i povuće natrag.— Sta radiš? — reće Colin PatureL — Ta i samavidiš da nadolazi plima.Anđelika podigne prema njemu užasnute oći.— Opkoljeni smo na otoćiću — promrmlja.— Izgleda tako.— Ali ja moram, otići!¦— Nema ćamca — otpovrne Colin,

Ali to je nemoguće! Ti sigurno imaš ćamac!Kako si inaće mogao doći ovamo?— Ne znam kako sam ovamo dospio — odgovorion dosta zagonetno.— A gdje je ćovjek što me je ovamo doveo, gdje?Zar ga nisi sreo? Imao je lice poput loja bijelo.. Odjednom Anđelika klone i uhvati se za posu-vratke Colinova prsluka.— Coline, to je bio đavo! Sigurna sam u to!— Smiri se — reće joj obujmivši je rukama. —U zoru će se more povući...Ona se istrgne iz njegova stiska oćajnićki kri-knuvši.421 — Ne! To je nemoguće... ! Ne mogu ovdje ćitavu noć provesti... s tobom ... baš nikako s tobom.Ponovo poleti prema vodi. Poćela je otkapćati odjeću što ju je imala na sebi ali je Colin ponovo zgrabi.— Sta ti. pada na pamet? Zar si poludjela?— Preplivat ću ako bude potrebno. Utoliko gore!Stignut ću gola u Gouldsboro, ali ovdje neću ostati.Pusti, me!— Ti si luda! — ponovi Colin. — Strujanje vodeje isuviše opasno i ti. ćeš se udaviti u nekoj rupćagi.— Utoliko gore! Radije ću se udaviti ... Pustime, kažem ti!— Ne, neću te pustiti!Ona se poće otimati iz njegovih šaka kao da je pomahnitala. Uzalud. Colin ju je ćvrsto držao za mišice svojim željeznim šakama. Taj ju je stisak strašno bolio, ali je on nije ispuštao. Osjećala je da se ne može odrvati njegovoj herkulskoj snazi. Iznenada je podigne kao slamćicu da bi je odnio prema povišenom dijelu obale. Držao ju je a da nije kazao niti rijeci dok je god nisu napustile snage i živci i dok se jecajući nije srušila na njegova prsa.— Izgubljena sam... ! Izgubljena sam ... ! Nikadmi neće oprostiti!— To te je „on" udario... ?— Ne! Ne! Nije to bio on ... ! Oh! Coline, pa to jeužasno... ! On je doznao ... ! On je doznao ... ! Sadme više ne voli ... ! Oh! Coline! Sto će od mene biti?Ovaj put će me zaista ubiti!—Smiri se.Ljuljuškao ju je, stisnuvši je snažno uza se da bi svladao nesuzdržljivo drhtanje što ju je kao groznica treslo. Kad se malko smirila, Colin Paturel podigne oći prema prvoj zvijezdi što se upalila na smragad-nom nebu.Noćna se magla pružila po moru i skrivala *je svjetla Gouldsboroa. Bili su zaista sami. Colinov pogled se spusti na plavu glavu što je našla zaklon na njegovu ramenu.422

— Sve to nije tako strašno — odjednom će onsvojim dubokim glasom. — Zasad nam ništa drugo nepreostaje do da prićekamo dan. Plima je plima... !Poslije će se vidjeti. Umirite se, gospođo de Pevrac.To njegovo zaklinjanje i iznenadan prelazak na „vi" djelovalo je na nju kao da ju je tko bićem ošinuo. Smirila se, ali se još uvijek tresla kao životinja na umoru. Iznenada ju je podsjetio na njenu žensku ćast, na to da je žena grfa de Pevraca.— Je li vam sada bolje? — upita je.— Jest, ali ... pustite me.— Pustit ću vas kad mi obećate da se nećete naglavce baciti u vodu i da ćete mirno i mudro ćekatidok prolaz za Gouldsboro ne bude bez opasnosti, povas. Onda?On se sagne nad nju, otkrije joj lice, gledao ju je nježnom ironijom, kao nerazumno dijete koje treba privesti pameti.•— Obećano?Anđelika potvrdno kinine glavom.Tek je sada ispusti. Ona napravi nekoliko nesigurnih koraka prije no što se spustila na pijesak.Sve ju je tijelo boljelo:, ruke, šija, glava. Posvuda je bila izudarana. Ah! Sjećat će se dok je živa svog povratka u Gouldsboro i tog dana».. ! Grć joj za-svrdla u želudcu.— Sa svim onim što sam prošla i doživjela ja,eto, umirem od gladi! — poviće bijesno. — Pa to jenepojmljivo!Colin se bez rijeci udalji, vrati se s naramkom su-haraka, upali vatru između tri kamena i ponovo se udalji. Nešto kasnije pojavi se noseći ogromnog hlapa, plavioaste boje, s kojega je curila voda i koji se uz to vrpoljio srdito pokrećući svoja golema kliješta.— Evo jednog druga koji će nam pomoći da namvrijeme što brže prođe reće.Spretno je okretao ljuskara na žeravici sve dok mu kora nije postala jarko crvena. Zatim mu strgne užareni oklop i najbolji dio mesa pruži AnđeliM. Ćvrsto i bijelo meso, izvrsnog ukusa okrijepi joj i tijelo423 i dužu te joj se pod tim utjecajem njen položaj ćinio manje tragićnim.Colin ju je promatrao kako jede, oćaran onim njenim dobro mu znanim pokretima kojima se uvijek divio zbog njihove nedostižne ljupkosti. Kako je samo bio blesav nekoć! Gledajući je samo kako jede morao je pogoditi da je bila velika gospođa ... ! Ona je tako vješto držala jelo među prstima, s takvom je nehaj-nošću zabadala zube u nj i takvom ljupkošću sve te pokrete izvodila da je sve to samo za kraljevskim stolom mc^la nućiti...Mada je pohlepno tažila glad, 'dušu su joj toliko morile brige da uopće nije primjećivala Colinov pogled na sebi.Cesto je u Wapassouu snatrila o ugodnom trenutku što ga mora sebi priuštiti kad se vrati, u Gouldsboro, to jest da u društvu djece i prijateljica ispeće jednog hlapa ili jastoga u šupljini neke litice. Nikad nije ni u snu bila u stanju pomisliti da bi se zbivanja mogla

tako vraški zapetljati u ovim tminama. Wapassou je sad bio na kraj svijeta. Sad joj se ćak ćinio dalekim i otac Vernon, to jest Jack Mervvin, isusovac nepro-nićnog pogleda u ćijim je zjenicama vidjela kako je iznenada bljesnula živa iskra kad ju je pogledao. To je bilo jućer... ! Bilo je upravo jućer kad je isusov-Ćev sanjarski glas prošaputao: „Kad vrag u nešto umiješa svoje prste, onda to ide vrlo brzo ... Vrijeme se zaustavi ... Sve se događa izvan vremena..."Nema tome ni tri dana što se zabavljala i plesala na Moneganu. Savjest joj je bila mirna. Ništa tako ozbiljno nije sebi predbacivala. Danas je shvaćala da je vrlo lako zauvijek mogla izgubiti Joffrevevu ljubav, a možda ćak i život.— Strah me je — reće poluglasno. — Ovdje je sve puno zlih duhova. Osjećam kako bazaju oko nas, kako nas vrebaju i žele našu propast.Pruživši se s druge strane vatre, oslonivši se o lakat, Norniandijac je nije ispuštao s oćiju. Ćinila mu se tako blijedom, na svjetlosti vatre, da nije rijeći izustio,424 Digne se i pođe prema moru da u njemu opere prste, i taj ju je pokret sjetio njena ubitaćnog zadatka tog dana iz kojega je dospjela u ovu noćnu tišinu, tupa i polomljenih kostiju.— Moja odjeća vonja po krvi, prašini, po znojunesretnika, po smrti ... Koliko li je duša danas napustilo zemlju... Ne mogu više!Ponovo sjedne i nehotice, to jest i ne misleći, približi mu se.— Pa isprićajte mi šta se sve dogodilo u Gould-sborou i u zaljevu? Gadarije, kladim se? To su se„oni" protiv mog broda na smrt okomili?— Jest! I „oni" eu ga zarobili. Sad se nalazi uluci napola potopljen. Polovica je vaših ljudi pobijena,druga polovica je dopala ropstva ili su ranjeni ... Ovajput je s vama gotovo, Zlatobradi! Više nećete biti nasmetnju poštenim ljudima... A gdje ste vi bili zato vrijeme?Nemalo se zaćudila zlovolji I žestini što ih je unosila u svoje rijeći, želji što ju je spopala da ga i ona udari.Obuhvativši rukama koljena sjedila je sva napeta i neprestano gledajući na onu stranu gdje se nalazio Gouldsboro mućena snažnom, željom da se što prije tamo nađe.Magla je bila dosta gusta ali su se kroz nju probijale, kao velike riđe zvijezde, vatre zapaljene na krajevima rtova i na vršcima najopasnijih grebena da bi se brodove upozorilo na opasnost. U zaštićenim mangalama gorjeti će ćitavu noć komadi smole.Na trenutke kad je jeka morskih valova bivala, nešto tiša, Anđeliki se ćinilo da zamjećuje zujavu buku luke i u nekoliko navrata paluoanje svjetla po kućama ili fenjere brodova na sidrištu, i to jasnije i bistrije nego svjetla svjetionika.Sto li se događalo tamo? Jesu li primijetili njen. nestanak? Da li su je tražili.„Nije važno", mislila je, „ja sam ionako izgubljena, izgubljena!"425

Colin je ostao nijem i kao smrvljen sudbinom i ¦novostima što mu ih je ona onako grubo saopćila.Iza njih se dizao mjesec, golem, bezoblićan, žut, okružen prozirnim velom magle. Njegova se blijeda svjetlost rasula po nehajnom moru, po pijesku obale i borila se sa sve slabijim, plamenom vatre. Jedna se jejina. oglasi svojim, sumornim glasom. Odjeda-red se Anđelika trgne ispunjena i strahom i nadom. Ućinilo joj se da je opazila ljudske likove kako se miću među liticama i kako plivaju u valovitom moru. Ali to je bila mala skupinica foka koje poslije nekoliko nestašnih skokova nestanu na pućini, nema sumnje, prestrašena pojavom ljudskih bića na žalu gdje su dolazile da se odmore. Njihovo kratko i tužno .štektanje daljina je ubrzo prigušila.Nitko te noći neće vile doći na otoćić Starog broda. Anđelika je s Colinom proživljavala još jednu noć koja je samo njima pripadala, jednu od onih osamljenih noći kakvu samo bjegunci znaju, samo odbaćeni, osuđeni i progonjeni ljubavnici, jednu od onih noći kakvu su nekoć u pustinji podijelili. Noć nježnu ili ispunjenu strahom, okruženi neprijateljskim osjećajima svijeta, noć što približava promrzla srca, uz-drhtava tijela.Colin Paturel se pokrene.— Tako dakle, sve sam izgubio — reće kao đa govori samom sebL — Ovo je drugi put... Ne, treći... A možda i ćetvrti ako ćemo pravo. To je život gusara i bijednog mornara. Otputovati... otputovati na modrim valovima. Daleko, tamo prema jugu. Stići jednom, drugi put. A zatim naiđeš na neki brod, na podrugljivo zavijanje vjetra, na život koji se njiše, koji treba ponovo živjeti... Dvanaest godina sužanjr stva u Maroku... Pobjegneš, otploviš, stvoriš nešto, nekakvo bogatstvo... I ponovo siromah kao crkveni. naš... Da ćekaš smrt... ili koji drugi život... ? Nek žalo gdje ćeš ostati sam... i to je sve.Anđelika je slušala taj njegov monolog od kojega joj se srcedjepalo, mućeno mraćnim grižnjama.426

— I vas... i vas sam također izgubio — nastavion zagledavši se u nju prodornošću onog plavog pogleda od kojega se ona nije mogla braniti, koji juje svaki put ponovo smućivao. — Prije, prije samimao vas, vaš lik je bio uvijek prisutan u mom snu,a vaše žensko lice bilo je moje bogatstvo. Danas jesvega nestalo.— Coline! Coline! — poviće ona. — Dragi mojprijatelju, vi me mućite tim svojim rijećima. Zar samvam toliko zla ućinila, ja koja sam vas toliko voljela... Zašto te jadikovke... ? Ja nisma vrijednatolike muke. Vi ste obožavali uspomene samo zato dabiste •beskorisno mućili svoje srca Ja sam žena kaoi sve druge. Slućajno sam se našla na vašem putu,kao i mnoge druge žene na putu jednog mornara ...Pitam se što ste našli zadovoljstvo na onoj nesretniciopaljene puti kakva sam onda bila, praznih stopala,

tijela sama kost i koža, koja se vukla po pustinjskompijesku za vama, samo vam smetajući svojom izne-moglošću ... ?— Ne pokušavajte uništiti, niti objasniti ono štoje bilo — blago otpovme Colin. — Ja sam od vašihjadnih i krvavih tabana, od vaših ispucanih usana, odvaših suza koje su vam solile obraze, od vašeg tijelakoje svakim danom bijaše sve sitnije, sve krhkijepod providnom koprenom burnusa, stvorio tajni rajmojih dana ... A osim toga, otkuda vi možete znatikakvim „ćarima" jedna žena kao što ste vi pogađasrce obićnog ćovjeka, srce koje se nićim obraniti nemože. Ono što vaše oći i vaš osmijeh obeća, vaše tijelo još obilnije daje... Od toga se ne može izlijećiti.Jer ne postoji jedna jedina žena na tisuću koja bi...Možete lutati ćitavom kuglom zemaljskom a da je nenađete, a da je nikad više ne nađete. Pošto ste upoznalitakvu ženu, druge žene više ništa ne znaće, drugežene predstavljaju pakao... !Posljednje reći je izgovorio s toliko gorćine da se silno iznenadio kad je ćuo da se ona smije.— Hajte, hajte, ništa vam od svega toga ne vjerujem — otpovme ona veselo.427 — Kako? — poviće on uspravivši se i napolabijesan.— Kad kažete da druge žene ništa ne predstavljaju, da su pakao, vi pretjeravate da biste me raznježili, ali ja vam ne vjerujem! Ljudi su isuviše po-hotljivi a da se ne bi okoristili zgodnom prilikompa ćak i onda kad u srcu nose neku vjećnu ljubav.— Ah! Vi to vjerujete?— A zašto ne bih. Dovoljno sam vidjela i proživjela i u tom pogledu prilićno iskustvo stekla!— Znaći da sve ono što smo preživjeli onih strašnih dana, gonjeni kao divlje zvijeri kroz pustinju, daje svaki onaj zagrljaj, svaki poljubac što ste mi gadali, bio ćef tijela, zgodna prilika, kao što rekoste?— Coline, ne govorite tako, ne griješite duše. Uprvi mah sam vas smatrala gospodarom, šefom odkojega me grdan strah spopadao. Poslije ste me nosili, štitili, ućinili me stretnom — njen se glas spustido mrmora — vrlo sretnom! Coline Paturele, vi morate tražiti oproštenje za rijeći što ste ih netom izrekli. Na koljenima me morate moliti da vam. opro

stim!Slušao ju je oćaran. Polako uspravi svoje golemo tijelo da bd se zatim spustio na koljena pred njom.— Oprostite mi, oprosite, gospođo — reće.Na lijepim .Anđelikinim usnama on opazi kako se pojavio materinski osmijeh koji sve oprašta«— Baš ste ludi, Coline!Žena ispruži ruku i dodirne njegovo tvrdo ćelo, njeni prsti prođu kroz njegove guste kose kao kroz kose djećaka. On zgrabi odjedared tu laku ruku i poljubi je u dlan.— Kakvu li moć ti imaš nada mnom — šapne. —Nema sumnje, zbog toga te i volim. Zbog toga što siti oduvjek bila velika gospođa, a ja oduvijek jedangoljo.— Ne Coldne, ti si kralj!— Nisam nego golać!— Pa dobro, ali u svakom slućaju kralj golaća ikvitr423 Obojica se veselo nasmijale. Odraz mjesećine bljesne poput sedefaste iskre na Anđelikinim zubima. Bili su tako blizu jedno drugom, tako povezani nježnošću, da je bio dovoljan sasvim neznatan pokret pa da im ge usne spoje.Anđelika je znala da ga hvata vrtoglavica. Ona povuće svoju ruku iz Colinove kao da se opekla što je njega do srži uskomešalo.Ćinilo mu se da mu je tim uzmakom iskazala najveće zadovoljstvo što mu ga je iskazati mogla. Ona mu je vraćala moć u koju je godinama sumnjao.Uspravi se i udalji nekoliko koraka. Tako, dakle, on, on Colin Paturel posjedovao je moć da uzbudi njenu gordu, prekrasnu, prinćevsku put, a njeno odricanje od sreće bilo je lažno.U Meknešu nije bio razborit i dovoljno vidovit, on koji je „svojim okom" sve vidio što su rado priznavali svi robovi, njegovi podanici. Uprkos maurskim velovima što su obavijali robinju harema, on je odmah po njenu ponašanju, po finim oblicima njenih gležnjeva i ćlanaka, po istanćanim prijelazima njena glasa, po uvijek biranim rijećima u kojima se ponekad osjećala smjela duhovitost, po njenim pažljivim odnosima prema drugima, po njenim strpljivostima ... i nestrepljivostima, po onom njenom nastojanju da prema svima bude pravedna i obzirna, po njenoj odvažnosti također, odvažnosti što je tekla u njenim gospodskim žilama, morao pogoditi da ima posla s gospođom visokog roda, a ne s nekom se-ljakušom.Skupo je platio svoju zabludu.Strašnog li buđenja, poslije u Ceuti! Kojeg li udarca ... !„Ali, dragi moj mladiću, makni se već jednom! Ova je žena, nema u to nikakve sumnje, markiza du Plessis-Belliere! Nosi jedno od najblistavijih imena u kraljevini, valjani moj ćovjeće ... Udovica francuskog maršala ... Velika, vrlo velika gospođa ... i šuška se, da je bila,,. nema tome dugo, ljubavnica njegova velićanstva... Pa sam kralj, osobno on je naredio da429

je se traži! Pusti je, dopusti nam, prema tome, da jft odvedemo u apartmane gospodina guvernera..."„Oni" su je istrgnuli iz njegovih ruku... „Oni" su je onako iscrpljenu odveli daleko od njega. Njegovo srce! Njegovu ljubav! Njenu ljepotu, njegovu sestru iz pustinje, njegovo obožavano dijete ... A on je ostao tamo, pokriven ranama, znojem i pijeskom, nepokretan, tup, ćitave sate, kao da su mu „oni" istrgli živo srce iz grudiju, istrgnuli ćitavu utrobu iz nje-govja trbuha, ostavivši na, tim mjestima ogromne krvave rupe...Po svim putovima svijeta, posvuda je vukao u sjećanju lik te žene!A sad ju je pronašao. Ona se nije promijenila. Još je ljepša, sada, još više žena. Još je uvijek krasi gospodska ljupkost iza koje se kriju bezbrojne vrijednosti i... zanosi.Jućer gospođa du Blessds-Belliere, danas grofica de Pevrac. Uvijek skitnica i uvijek nedostižna. Skloni se, mladiću. Sjećao se sada s neizrecivom patnjom u srcu koliko je znala biti dobra i nježna. 2ena najprirodnija na svijetu, najistinskija, njemu bliža i draža od ijedne koju je ikad držao u zagrljaju...Ali ako je istina da ga ne prezire, on će se znati odstraniti, udaljiti se uspomenama na prošlost, jedinim blagom što mu je ostalo, i prepustit će je onom „drugom". Nije li ga molila da joj pomogne da ne pogazi zakone svetih sakramenata ... ?430 GLAVA LX— Coline, kako to da se nalazite na ovom otoćiću?"Tko vas je ovamo doveo? I zašto se niste nalazili nabrodu za vrijeme bitke?Anđelikin ga glas trgne iz snatrenja, glas drhtav od uzbuđenja, glas koji je želio skrenuti razgovor u drugom pravcu ne bi li se na taj naćin oslobodila more iskušenja.Približivši joj se, on je upozna sa sumnjivim događajima kojih je on tog dana postao žrtvom. Sam je sad priznavao da su se, izgleda, neke zlokobne snage umiješale u igru da bi ih pomutile i dovele u stupicu.Tog istog dana u samu zoru, dok se nalazio usidren u maloj dražici kraj poluotoka Shoo Dica, gdje se već nekoliko dana skrivao s namjerom, priznao je, da bi pripremio novi napad na Gouldsboro, jedan ćamac s tri mornara u njemu prišao je njegovu brodu. Ti mi ljudi rekoše da donose poruku od gospođe de Pevrac koja ih je slala iz Gouldsboroa. Molila je kapetana Zlatobradog da odmah pohita k njoj jer joj je bila potrebna njegova pomoć. Ćitava ta stvar morala je ostati u najvećoj tajnosti tako da sa sobom nije smio povesti nikoga od svojih ljudi.— A nisu li vam ti neznanci pokazali poruku,odnosno poruku kojom sam vas je zvala ili bilo kakavznak raspoznavanja s moje strane? — upita Anđelikado najveće mjere zaprepaštena.431 — Vjere mi nisu. A meni nije ni palo na pametda takvu poruku od njih tražim. Priznajem da potpuno izgubim svoju prirođenu opreznost kad se ovama radi. Znao sam da se nalazite u blizini, u Goulds-

borou, i želio sam vas ponovo vidjeti. Na brzinu sampredao zapovjedništvo nad brodom svom zamjeniku iskoćio u njihov ćamac ne tražeći od njih drugih objašnjenja. Magla je bila tako gusta da nisam mogaoprepoznati' otok na koji su me doveli i gdje ste mivi, tobože, rekli sastanak. Poćeli smo ćekati da sevi pojavite, ali to je trajalo isuviše dugo. Mislio sam.da je magla omela vaš dolazak. Kad je polovicom jutrapaljba topova doprla do mojih ušiju, poćeo sam gubiti strpljenje. Ne znam zašto, ali predosjećao samda je ta paljba predstavljala napad na moj brod. Onisu okolišali i otezali stvari dok ja naposljetku nisamplanuo. Došlo je do tućnjave. Ne jamćim da jedan odte trojice mornara nije u ovom trenutku s onu stranu života. A što se mene tiće, dobio sam jedan udaracod kojega sam se bez svijesti skljokao na zemlju. Jošme i sad boli šija. Kad sam došao k svijesti, nalaziosam se na ovom otoćiću i... malo iza toga sreo vaskod starog nasukanog broda.Bijaše se podigao kad je poćeo govoriti te se i Anđelika diže i pridruži mu se da bi mogla lakše pratiti njegovo izlaganje. Polako su šetali jedno uz drugo, prošavši uzduž i poprijeko malim žalom, tim nešto svjetlijim mjestom okruženim mrklinom drveća.Njihove su se dvije sjene, crne poput crnog mastila, izdužile po pješćanom tlu.— Kako su izgledali ti ljudi koji su došli da vastraže? — upita ga Anđelika.On slegne ramenima.— Pa bili su mornari. Takvih ima posvuda iovdje i na Caraibima. Pomalo svih rasa i narodnosti,ljudi koji se služe svim mogućim jezicima... Ipakmislim da nisu bili stranci, već prije bih rekao, Francuzi.Anđelika je slušala s mukom tu njegovu priću. Nikako se nije mogla oteti dojmu, tjeskobnoj sigur-432 nosti da su bili žrtve zlih duhova koji su se poigravali njima da bi ih smutili. Događaji koji su se odvijali takvom brzinom i tako se vraški zapleli da sama više nije znala od koje bi niti poćela odmotavati to prokleto klupko.— Coline, znate li vi tko je bio ćovjek kojemu steme povjerili u Zaljevu Casco? Vlasnik one engleskebrodice?— Mislite na isusovca?Anđelika se zagleda u nj razrogaćenim oćima.— Tako, vi ste znali to?Colin se zaustavi i sanjarskim se pogledom zagleda u obzorje.— Stigao je onog jutra — reće. — Pristao je svo

jim ćamcem uz bitvu. Popeo se zatim na brod. Govorio je engleski i ja sam ga smatrao nekim od engleskih pomoraca. Htio je sa mnom razgovarati. U mojojkabini mi je otkrio tko je. Pripadao je Isusovoj družbi. Nalazio se u tajnom zadatku i od mene je zatražioda mu izrućim gospođu de Pevrac. Nisam ni trenutkaposumnjao u njegove izjave. Izražavao se na posebannaćin, iznenadno, a gledao me onim svojim crnim iprodornim pogledom koji ne može prevariti. U ćitavojsam toj stvari vido priliku da te pustim da odeš, dame je Bog htio izvući iz nevolje, a budući da je tajćovjek bio isusovac, mislio sam da mi Providnost dajeznak da postupim tako. Bez njega, to jest da se tajisusovac nije pojavio, vjerujem... siguran sam da tene bih bio pustio. Ćitavu sam noć ponavljao kako tese moram odreći, ali to je bilo iznad moje snage. Bilomi je gore nego onda u Ceuti... ili gotovo gore. Dasi ostala na brodu, vjerujem da bih bio pokušao date predobijem... i bio bih prouzroćio tvoju nesreću.Tako je bilo bolje. Rekao sam isusovcu: „U redu,shvatio sam. Bit će udovoljeno vašem zahtjevu. Tadami je on preporućio da ti ne kažem tko je on, ustvari, već da te pustim da vjeruješ kako je on vlasnikengleske brodice. To mi se nije bogzna koliko svidjelo, međutim, uvijek sam prignuo šiju pred svećenićkom moći. Vjerujem da rade za dobrobit ćovjećan-4332« Anđelilra u islcušer.J u VTH stva i da znaju ono što rade. Uza. sve to ćitava te stvar mi se nije svidjela. Imao sam dojam da ti žele nauditi ... Je li ti ućinio neko zlo? Ona odmahne glavom.— Nije! — prošaputa.Sad je shvaćala što se događalo u duhu Jacka Menvina, isusovca, u trenutku dok se uspravno držao na stijeni i gledao je kako se davi.U Zaljevu Casco se on domogao njene osobe da bi je odveo drugima koji su željeli da je odstrane, odvoje od njenih, da je zanijeću i unište. I eto u Mo-neganu, kao da je okrutno more dobilo zadatak da je proguta. Sve je sad bilo jednostavno. Bit će da je u onom strašnom trenutku po nju mislio: „Bog tako hoće!" Prekrižio je ruke preko prsi ju i nije joj ih htio pružiti da bi je spasio.Ali jedno je reći o jednom biću: „Ono mora umrijeti!", a drugo je promatrati to isto biće kako se bori sa smrću.Nije imao „svete" hrabrosti da do kraja prisustvuje njenoj agoniji, da gleda kako nestaje pod valovima i da se više nikad ne pojavi.Skoćio je u more i spasio je.— Moji vjerovnici u Parizu i Caenu pripadajuDružbi svetog sakramenta — nastavio je da objašnja

va Colin. — Dao sam obećanje da ću služiti misionarima u novim krajevima kamo sam pošao da osnuj emsvoj dom. Ali nisam ni u srni'pomišljao da će taj komad zemlje biti tako teško osvojiv. Uvjeravali su meda u kraju oko Gouldsboroa nema engleskih naselja.— Mi nismo jedno od engleskih naselja — ot-povrne Anđelika. — Ova zemlja pripada mom mužupo tomu što je on prvi došao ovamo i što je sve poduzeo da bi procvjetala.— Zašto ste se udali za tog gospodara Gouldsboroa?Anđelika unaprijed nije bila sklona da mu odgovori na to pitanje. Bila je to duga prića, a osim toga, ona je bila isuviše osjetljiva na sve što se odnosilo na njen i Joffrevev život, isuviše protivna da pretvara434 u rijeći ono što je pripadalo samo njima, Joffrevu de Pevracu i Anđeh'ki Sance, da otkriva njihove snove, njihovu prvu dramu, njihova iskušenja, njihove borbe i njihove poraze, naposljetku njihovu sreću, sve one nepovredive veze koje su ih spajale, njihov zajednićki život, njihov životni brod stalno ugrožavan, stalno bacan amo-tamo i kako su već odavna bili vezani istim vezama, uprkos svemu povezani vezama koje nitko nije mogo razbiti i nitko ih nikad nije mogao razdvojiti. Nitko, ne nitko, mislila je, žudno se zagledavši u nebo u noćne oblake ispresijecane zlatom mjesećine. I prvi put od sinoć ona je strašno patila kao da je udarac što ju je pogodio u lice, pogodio i njeno srce poslije dugog putovanja po nesvjesnim prostorima nada. Joffrev... ! Gotovo je s njim. Mrzio ju je, prezirao, nije više u nju vjerovao.— Zašto ste se udali za nj? — ponovo se javiColin. — Kakav je to ćovjek zbog kojega jedna ženakao vi osjeća želju da veže svoj život uza nj i da gahrabro prati u ove zabaćene krajeve?— Ohl Sve to nije važno — otpovrne ona obeshrabreno. — On je moj suprug i on meni znaći svena svijetu uprkos mojim slabostima koje me ponekadspopadaju i izdajnićki me zaskaću.Dugo su vremena šutjeli.1— Vi znate kako da me pogodite u moju slabu stranu — na kraju reće Colin Paturel s gorkom ironijom u glasu, — Poštivanje svetih sakramenata! Iznašli ste to, i to je bilo jedino što me je moglo zaustaviti. Ostao sam tome vjeran uprkos svojim porazima ... Dvanaest godina je krvarilo moje tijelo iz svih mogućih rana da bi ostalo vjerno svom Bogu i na kraju tnu se priklonilo jaće nego uz bilo kakvo dobro što ga ovaj svijet može pružiti ljudskom biću. Kad dobijem znak ... Stoj, Coline! Tvoj gospodar je progovorio!Potom nadoda poluglasno potaknut dubokim vjerskim osjećajem:— A ja znam kad On od mene nešto traži.Manje jednostavna od Colina i izgubivši se na28*stramputicama svojih osjećaja i misli, Anđelika nije

435 baš rado priznavala to mišljenje božanske volje u smislenost ili besmislenost njenih ćina.— Jesmo li mi tako snažno vezani uz naućavanjašto smo ih pobrali u djetinjstvu koja nama upravljajuprotiv naše volje, osobito protiv naše volje? — upitaona.-— Hoćemo li se mi bojati samo naućenih stvari?— Ne — otpovrne Colin — samo naućene stvari imogu nama upravljati. Na sreću ... ! Ali ima trenutaka kad se ćovjek nađe baćen, pa htio on to ili ne.u putanju istine. Isto tako bi teško bilo sprijećiti gada se ne kreće tom putanjom, kao neku zvijezdu dase ne kreće nebom.Primijetivši na Anđelikinu licu izraz odsutnosti blago je upita:— Da li me slušate?Jest, slušam vas, Coline Paturele. Vi se vrlo lijepo izražavate. Mnogo toga sam od vas naućila što, je ostalo duboko utisnuto u mojem sjećanju .. .— Sretan sam što to ćujem, gospođo, ali rijećikoje sam upravo izgovorio, sjećam se, te sam rijećimnogo puta ćuo od velikog evnuha, Osmana Fera-đija golemog crnog đavla koji vas je držao u haremuMule Ismaijla. U Meknešu, kralj me ćesto zvao i posjedao me na svoje zlatne dušeke iako sam bio sav umasnim dronjcima. Zajedno smo slušali Osmana Fe-rađija kad bi razglabao o raznim pitanjima. Velikije mudrac bio taj crnac! Veliki ćovjek! On je višeutjecao na moju dušu od ijednog drugog ćovjeka nasvijetu. Bio je pravi ćarobnjak.— Kako sam ga voljela! Kako sam ga voljela! —poviće Anđelika osjetivši ganutljivu ćežnju sjetivšise velikog evnuha. — Bio je veliki prijatelj, veći odikoga.Odjednom se zaustavi pogođena u srce. Naime, sjetila se da je Colin udarcem bodeža u leđa ubio plemenitog evnuha da bi spasio ropstva nju, Anđeliku.— Bolje da ne govorimo o tim stvarima — natoće Colin poluglasno — vidim da sjećanja neugodnodjeluju na vas. Vi ste umorni, a mi smo sada daleko,vrlo daleko od tih mjesta, a još dalje smo odmakli436 na svom životnom putu, ukoliko uopće mogu ustvrditi da sam odmakao, da sam se ipak prema nećemu kretao u toku godina koje su protekle poslije Ceute... ? A ne samo uzmicao, spiskao ono što sam stekao u Božjoj tamnici!— Uvijek se odmiće kad se pati i kad se uprkostome ne odrićemo, ne podliježemo, ne okrećemo sasvim i zauvijek leđa dobru — otpovrne nato Anđe

lika sa žarom.Pomislivši na onaj beskonaćan slijed padova i uspona što ih je sama doživljavala daleko od Joffrejra, osjećala se u pravu da'svojim rijećima ohrabri Co-lina.— Vi niste tako bolesni kao što ste netom izjavili, Coline, moj dragi, dragi prijatelju. Osjećam to.Ćini mi se da će nekadašnji Colin svakog trenutkaiskrsnuti preda mnom, u svoj svojoj velićini lišen lažnog sjaja Zlatobradog. Vidim ga ćak još većeg, jošsnažnijeg, još spremnijeg da obavi veliki zadatak kojiga oćekuje ...— Kakav zadatak ... ? Osim da me po kratkompostupku objese kao najobićnijeg morskog pljaćkaša.— Ne, ne tebe, Coline! To se ne može dogoditi. Neboj se nićega, ne boj se više. Ne znam kako će sestvari odvijati, ali znam da će ti. Bog biti vjeran,vidjet ćeš. On te ne može napustiti, ne može napustititebe koji si zbog njega bio na križ pribijen.— Pa ipak već odavna me je napustio.— Ne, ne, ne sumnjaj više, Coline, ti koji takosnažno vjeruješ u njega, ti ćija je vjera u njega temeljtvog bića... Nije te on uzalud odbario tolikim neprocjenjivim osobinama. Vidjet ćeš... Ja, ja ne sumnjam u tebe.— Oh! Ti, ti si divna — odgovori on gluho iobujmi je rukama.Anđeliku prođoše ježuri od korijena dlaka na glavi pa sve do tabana na nogama.U svojoj beskrajnoj želji da ponese Colina, kao žto bi ga more ponijelo obalama gdje bi se našao onakav kakav je bio, ona je govorila obuzeta žarom,437 podignuvši prema njemu svoje lice ozareno pogledom divljenja u kojemu je mogao proćitati osjećaj drago-ujeniji ćovjeku od svih bogatstava ovog svijeta: vjeru jedne žene. U njega, u njegovu snagu, u njegovu ve? Lićinu, u njegove msli, u njegovu izvandrednu sudbinu.I sada, stisnuta uza nju u ćarobnom obruću njegova zagrljaja, osjećala je na svoj veliki užas kako se njegova zanosna nježnost pretvara u divlju i požudnu struju. Naime, Colinova ju je ruka, ta ruka ćvrsta poput željeza, isuviše ćesto nesvjesna svoje snage, sti-sla u križima i neodoljivom strašću privila uz njegovo tijelo. Taj je dodir razbudio privlaćnost, koja se u zanosnoj, božanstvenoj i slatkoj bujici razlijevala njenim tijelom poput podvodnog vala.Od glave do nogu privinuta uza nju, ona zabaci unatrag svoje lice osvjetljeno mjesećinom. Oći je imala zatvorene kao da će umrijeti ...— Ne boj se nićega, živote moj — reće on svojim dubokim i tihimi glasom u kojemu se osjećao tonmaženja koji ju je prožimao sve do srca... sve doutrobe — više se ne boj mene. Ovo je posljednji put...

dajem ti svoju rijeć, posljednji put što te ovako stiš-ćem uz svoje srce. Ali htio bih da mi na još jednopitanje odgovoriš .. Jesi li plakala ... reci mi... Jesteli vi plakali, gospođo du Plessis-Belliere, kad sam otišao iz Ceute, kad sam vam okrenuo leda da bih vaszauvijek napustio?— Jesam, i ti to vrlo dobro znaš — odgovori onagotovo samo dahom — ti to vrlo dobro znaš ... Ti sividio...— Nisam bio siguran... Godinama sam se pitao ... One suze, one suze što sam ih vidio kako secakle u oćima ove velike gospođe jesu li bile istinite...? Jesu li one orosile vaše oći zbog mene... ?Hvala vam, hvala neizreciva, ljubavi moja ... !Još jednom je ćvrsto stegne, a zatim je pusti, blago je odvoji od sebe. Nije htio da vidi njene sedef aste poluotvorene i uzdrhtale usne koje su se nudile. Us-438 pravi se i istegne u svoj svojoj herkulskoj visini pod nebom na kojemu je blistao mjesec.— Sad znam ono što sam godinama želio znati. Dobio sam sve odgovore, i to iz tvojih usta, iz tvojih usta ... ! Ćini mi se da sada lakše dišem. Hvala ti, ćedo moje malo. Vratila si mi ono što sam bio izgubio. Hvala! Hajde sada, treba da se odmoriš, na kraju si svojih snaga.Budući da je posrtala, on je primi za ramena, nasloni je uza se s beskajnom nježnošću i ponovo je odvede k vatri. Prije bi se reklo da je pala, nego da je sjela na pijesak. On podstakne malko plamen, a zatim ode na drugi kraj žala gdje se izdužio, nevidljiv u sjeni stabla, da bi se malko odmorio ležeći udaljen od nje.Maloprije dok je hodala duž žala, jedan joj je malo dulji val smoćio noge. Sad su joj cipele bile vlažne, stoga ih skine, stopala podvuće pod suknju i zimogrozno se stisne rukama obujmivši koljena.Blizi oganj kao da je nije ni grejao jer se sva tresla od hladnoće.„Kako je moje tijelo nemoćno prema ljubavi!" pomisli s gorćinom i sramom. „Pogriješila sam što sam sasvim.'batalila molitvu. Ona ljudskom biću daje snagu da se odupre ovakvim iznenađenjima."Strašno se ljutila na sebe i prezirala svoju slabost. Dobar dio noći osjećala se sigurnom, njom je prevladavao razbor, bila je kadra da drži na uzdi iskušenje uprkos probuđenim uspomenama i Colinovoj nazoćnosti, a onda odjedared, ono komešanje toplo i pohotno ... !Iako su se na vrijeme odvojili jedno od drugog, ipak je ona strast što ju je uzvrtložila predstavljala izdajstvo. Među koljena je sakrila lice zahvaćeno plamenom stida. Oh! Kako je ta noć bila duga!„Oprosti mi, Joffrevu, oprosti mi. Nisam tome kriva. Sve se ovo događa zato što si ti daleko a jasam slaba. Ti si me isuviše dobro izlijećio, ti. si uskrsao moje ohladnjelo tijelo, ti vraću moj. Daleko je ono vrijeme kad nisam mogla podnijeti da me ijedan ćo-439

vjek dotakne a da ne izgubim svijest... To je također tvoja krivica. Ti si mi otkrio draž poljubaca, draž svega drugog .. Ja sam danas slaba!"Govorila mu je sasvim tiho, da bi otklonila strah.Obraćala se u mislima svom ljubavniku, svom obožavanom i ljubljenom suprugu, onome što ju je pri-vijao na svoje srce u velikom krevetu u Wapassouu,Stavu zimu. Prizivala ga je u sjećanje da bi zaboravilastrašnog ćovjeka koji ju je sinoć zgrabio za kosu ionako grubo udario. („Ako dozna... Ako samo dozna za ovaj bezuman susret koji je potrajao ćitavu noć na ovom otoćiću ... ćitavu noć s ovim gusarom koji za nj nije ništa drugo do Zlatobradi, ubit će me, neću se izvući živa .. to je više nego sigurno... ubit će me prije no što dospijem otvoriti usta... A ja neću biti kadra da ih otvorim ... kao što sinoć nisam bila kadra ... Oh! Bože, Bože, kako je ćovjek nemoćan, kako ga svladava strah kad isuviše voli... Gh! Bože, pomozi mi, pomozi mi! Strah me je ... Ne shvaćam više ništa od svega što se događa sa mnom i oko mene... Ne znam više što mi je raditi... !"Usprkos tjeskobi koja ju je mućila njoj nije bilo sasvim žao što je slućaj htio da se te noći ponovo vidi s Colinom na Otoku starog broda. Otkako se on uspravio i kazao „Hvala ti, ćedo moje malo, vratila si mi ono što sam bio izgubio", osjećala je neko olakšanje, neku utjehu u razdrmanoj savjesti. Proživljavala je trenutke kad je trebalo odbaciti breme prošlosti. Neka je hvala i slava Gospodu ako se prije zaborava pruži prilika da se popravi ono što je pogrešno ućinjeno!Obdarena bogatsvom darova koji su od nje stvorili Ženu, ona bijaše dosegla one izuzetne godine kad život svake žene, uza sve to što se nastavlja zvjezdanom brzinom, biva lagodniji, proćišćuje se i obnavlja u sjaju slobode srca i duha, slobode skupo stećene i utoliko dragocenije što breme zabluda koje ćesto ne bijahu drugo do naukovanje u teškom zanatu bivstvo-vanja, izgubi svoju težinu.440 Sloboda je dana ljudskom stvoru da pusti uz put teret prošlosti, da zaboravi ono što se zaboraviti može,, da se ne sjeća kasnije nićeg osim bogatstva nesavršenih i mućnih pustolovina poćinjenih u naponu svojih. životnih snaga.Sad je primijetila da ju je dugo vremena mućila-grižnja savjesti u pogledu Colina, njena ljubavnika iz pustinje, a da ni sama toga nije bila svjesna. •Sad je on bio spašen.Jedina ćinjenica koja mu je ostala nepoznata bila. je ta da je nosila njegovo dijete u svojoj utrobi. Treba uništiti isuviše prisne veze koje su ih sjedinjavale.. Oh, kako su ljudi teško jedni drugima pružali ruku. pomoći!Obamrli joj duh zapuhne dašak veselog raspoloženja. Bila joj je dobro poznata ta vesela ptica uvijek spremna da u njoj prhne u njenim najtežim trenucima i Anđelika pomisli kako bi više voljela da je stara gospođa. Starost je spremna da priskoći u pomoć svojim bližnjima, svojim prijateljima a da ne zagorćava ni njima ni sebi život.Starost je spremna na iskrne izljeve srca, na. besplatnu i djelotvornu pomoć bližnjemu. Ona ti daje mogućnost da živiš iskreno, otvoreno, u skladu sa svojim vlastitim srcem,,

onakvim kako jest, a da se ne upušta u onu stalnu borbu opreza, juriša i uzmaka, dakle u sve te opasnosti kojima zavodljiva put ugrožava život osjećaja.„Pa to je zaista divna stvar: biti star jednog dana!" mislila je Anđelika osmjehujući se najprije da. bi se zatim ispotiha i za sebe smijala. Tresla se od hladnoće. Noge su joj bile ledene, a ćelo isuviše vrućeĆula je približavanje koraka koji su mrvili pijesak i narušavali laku buku što su je podizali valovi svojim svilenim šuštanjem. Oprezno podigne glavu* Colin je išao prema njoj.— Treba spavati, djevojćice — šapne joj sasvim; tiho nagnuvši se nad nju. — Nije pametno što tako skvrćena sjediš i preživaš po mislima tko bi znao o441 ćemu. Ispruži se, bolje ćeš se osjećati. Uskoro še i zora svanuti...Ona ga posluša i prepusti se njegovoj brizi kao nekada. Ponovo je osjećala njegove sigurne i strpljive ruke dok ju je brižno umatao u svoj ogrtać i preko nogu joj polagao svoj prsluk od bivolje kože.Zatvorila je oći. Strastveno obožavanje kojim ju je okružio Colin djelovalo je umirujuće, kao melem na njeno bolno biće, na njeno srce izrešetano nemirom i tugom. Odjednom ponovo njom ovlada osjećaj beskrajne patnje. — A sada spavaj — šapne joj Colin — hajde, treba spavati.Pustivši da potone u dno onog bezdana snova, ćinilo joj se da ćuje mrmor u pustoj marokanskoj noći...— Spavaj, janje moje, anđelu moj. Sutra moramo provaliti golemi put, zajedno, kroz pustinju.Možda je to on mrmljao?442 GLAVA LXIColin je ponovo bio iznad nje, u ružićastom od-sjevu zore. Nježno je prodrma i reće:— More se povlaći.Anđelika se uspravi na lakat. S lica odstrani raspletenu kosu.— Magla je još gusta — reće Colin. — Ako požuriš, stići ćeš preko zaljeva a da te nitko ne primijeti.Anđelika spremno skoći na noge i uze otresati pijesak sa svoje odjeće.Trenutak je zaista bio povoljan. Magla se ustalila na izvjesnom razmaku od obale, laka izmaglica prožeta svjetlošću, koja je zaštitnićkim velom prekrivala prostor između otoćića i Couldsboroa, Vjetar se još ne bijaše podigao. Posvuda je vladala tišina. Gugut ¦grlica se tako ugodno miješao s tišinom koja kao da ga je ćinila još dubljim i ćarobnijim. Galebovi, kao male posudice od alabastera postavljene na smeđe vrške izronjenih hridina, sudjelovali su u nepomićnosti zore, a kad bi se pomakli, izletjeli bi u sporom i bešum-nom letu blistajući se bjelinom ljiljana u ružićastom isparavanju ranog jutra.Snažan vonj morske trave osjećao se u toplini jutra otkrivajući prostrane površine mulja i algi što ih je iza sebe ostavilo povućeno more.Anđelika se tješila nadom da će možda neprimi-jećena stići u Gouldsboro i da, zahvaljujući nevjerojatnim okolnostima, njeno izbivanje možda nitko neće niti zapaziti. Uostalom, koga je moglo uznemiriti da

443 li je ona provela noć u svojim odajama ili ne? Osim njena muža... kojega sigurno to neće ni zanimati s obzirom na ledenu hladnoću što se od sinoć uvukla u njihove odnose. S malo sreće, moglo se lako dogoditi da za njen slućajan i neobjašnjiv ispad, nitko nikad i ne dozna.Žurnim korakom krene prema obali. Colin je išao za njom promatrajući kako nogom opipava prve kamenćiće gaza.— A ti? Sto ćeš sada ćiniti? — odjednom gaupita.— Oh, ja....!Ćovjek napravi pokret u neodređenom smjeru.— Pokušat ću pronaći one mornare što su miukrali noževe i pištolje. Poslije ću već nekako umak-nuti odavde....— Ali ti si, Coline, ponovo sam— poviće ona.— Ti više ništa ne posjeduješ ... !— Ne brini za mene — otpovrne on podrugljivo.— Ta ni jesam ja dijete u pelenama. Ja sam Zlato-bradi... ne zaboravi to.Anđelika je neodlućno stajala održavajući jednom nogom ravnotežu. Nije se mogla odlućiti da ga napusti.Osjećala je strasnu neimaštinu koja je pritiskala tog ćovjeka. Cak ni oružja više nije imao. Gledala je kako stoji na obali pustog otoćića, tog diva praznih šaka, a kad se magla rašćini, on će se pretvoriti u progonjenu zvijer, u obilježen plijen koji neće umaći oštrom oku njegovih neprijatelja i za kojim će navaliti haj kaci goneći ga između otoka.— Idi, idi — reće on nestrpljivo.— Idi!Uto je pomislila: „Treba da pođem k Joffrevu... Da mu sve kažem... Da ga barem pusti da pobjegne, da kidne, da napusti Francuski zaljev..."Posljednji put se okrene prema njemu da bi U sjećanje utisnula crte njegova viteškoga lica, na kojemu su sjala dva plava oka slićna dvjema nebeskim suzama.444 U njenim iznenada užasnutim oćima, Colin zamijeti opasnost koja ga je ugrožavala.Hitro se okrene, ispruži svoje snažne ruke koje su bile spremne da grabe, da dave, da udaraju, da ubijaju.Ćovjek u crnom oklopu baci se na nj, a zatim još ćetvorica, pa šestorica, pa desetorica. Odasvud su dolazili, izbijali su iz malog šumarka što se protepap iza litica.Bili su to Španjolci Joffreva de Pevraca. Anđelika ih je prepoznala. Kao u kakvu grozomornom snu, njoj se ćinilo da su to demoni koji su svoje okrutno oblićje sakrili iza poznatih joj lica.Primakli su im se i izbili iz šumarka a da tišinu nisu narušili nikakvom bukom, a da nijedno zrno pijeska nije zaškripalo ispod njihovih nogu.U trenutku kad su se bacili na Colina, ništa od svega toga nije shvaćala. Bilo je to za nju luđaćko priviđenje, san njene prestrašene mašte.

Zaboravila je sasvim da su ti ljudi, što ih je Pey-rac unajmio u svoju službu, bili nekad ratnici po peruanskim šumama, izvježbani da se bore lukavo poput zmija, da se prikradaju žrtvi poput maćaka, da su bili okrutni kao Indijanci i da im je u žilama kolala maurska krv.Pedro, Francesco, Juan, Luis. .. Sve ih je ona poznavala, ali u tom trenutku ih nije mogla prepoznati. Za nju su bili utjelovoljene opake i divlje snage koja se okomila na Colina, dok su im u nastojanju da ga svladaju zubi škrugutali i'blistali se, suviše bijeli na njihovim licima tamnim poput kore izgorenog kruha.Colin se borio poput lava kojega je napao ćopor crnih afrićkih hrtova.' Udarao je golom šakom i ranio se udarivši po šiljku ćelićnog šljema. Otimao se bijesno izmahujući i u nekoliko je navrata uspio povući i baciti na zemlju ljude što su se okaćili o njegovu odjeću.445 Naposljetku su mu klecnula koljena pod njihovom težinom. Dohvaćen za ramena pade nauznak. Jedno se koplje digne nad-njegovom glavom.— Nemojte ga ubiti! —poviće Anđelika sva Javan sebe.— Ništa se ne bojte, senora —¦ odgovori joj glasdbn Juana Alvareza. — Mi ćemo ga samo malko ukrotiti. Imamo naređenje da ga živoga uhvatimo.Crn, gord i prožet ozbiljnim osuđivanjem, pogled don Juana Alvareza zaustavi se na Anđeliki. Njegovo dugo i isposnićko lice, uvijek pomalo žuto, izdizalo se, kao obićno, iznad ogrlice naborane na starinski naćin.—- Izvolite nas slijediti, senora — naredi joj on izvještaćenim, ali zapovjednim tonom.Osjećala je da se neće skanjivati da se posluži silom, ako se ne pokori njegovu naređenju. On se pokoravao grofu de Pevracu, a budući da je mjesecima živjela u prinudnoj prisutnosti s njima u tvrđavi Wapassou, znala je da su za don Juana i njegove ljude naređenja grofa de Pevraca bila sveta.Bezimeni strah je izdubio u njoj crnu rupu.U oćima don Juana Alvareza ona je jasno ćitala svoju osudu. Ova žena koju je poštivao kao suprugu grofa de Pevraca, bila je za nj ljubavnica ćovjeka kojega su upravo zarobili. Sve se rušilo. Bol se ogledao na gordim crtama lica starog Španjolca.Anđelika pogleda prema šumi odakle -su izbili Španjolci u svojim oklopima od crnog ćelika, sa svojim oštrim kopljima uperenim u Colinova leđa, kao da će tamo opaziti „njega", njihova gospodara, onoga tko im je izdao naređenje da uhvate Zlatobradog i da dovedu i nju, kao zarobljenicu, kao gusareva sukrivca, nju, ženu vrijednu prezira. Ali podmukle su krošnje ostale mirne trepereći jedino pod svježim, dahom vjetra.Tada se u njoj pojavi nada da „on" nije još ništa znao, da je pusti slućaj doveo španjolske stražare na taj otoćić. Nije li još jućer među otoke poslana potjera da bi se pronašlo i uhvatilo Zlatobradog... ?446 — Treba da me slijedite, senora — ponovi zapovjednik straže.Stari Španjolac je uhvati za ruku.

Ona se oslobodi njegove stiske i pođe ispred njega. Uzaludan bi bio svaki njen pokušaj da se opravda u oćima jednoga Alvareza. Za nj je ona bila kriva. A kriva će i ostati. I zaslužila je da je se smrću kazni!Wapassou je bio daleko! Wapassou koji ih bijaše-povezao vedrim prijateljstvom pod uplivom zime.Slijed neprovjerivih i paklenih zgoda kao da ih je sve bacio u vrtlog koji je razbio svako poštovanje i radost.Krv je tekla s Colinova ćela.Uspravljen, sa svih strana ćvrsto držan, niti je što govorio niti je pokušavao da se i dalje brani. Ruke su mu vezali iza leđa, dok su mu gležnjevi na nogama također bili sputani. Komadić konopa ostavljen između njih, dozvoljavo mu je da se kreće.Okrenuvši leđa Gouldsborou ćije su se drvene kuće i ružićaste litice već nazirale u daljini na jutarnjoj svjetlosti, mala skupina, sprovodeći Anđeliku i zarobljenog gusara, poprijeći preko otoćića, prošavši pokraj olupine starog nasukanog broda. S druge strane otoćića obala je bila strmija. Dva su ćamca ćekala u .maloj dražici. Oseka je ostavila slobodan uzak tjesnac kojim se moglo dospijeti do visokog mora.Pozvavši Anđeliku da zauzme mjesto u jednom od ćamaca, don Alvarez joj pruži orukavićenu ruku da bi joj pomogao. Ona njegovu pomoć prezirno odbije.Sjeo je pokraj nje. Sad je zamijetila da je bio još žuće puti no inaće i da ga je trzanje lica, okrutni izraz koji ga je svaki put silio da iskezi zube, posljedica mućenja kojima su ga podvrgli Indijanci iz plemena Atakapasa, sad osobito mućila. Prvi je put primijetila sijede niti u njegovoj bradici kakvu su njegovali španjolski plemići u prošlom stoljeću. Stvarno,, u dva zadnja dana Juan Alvarez je postarao za ćitavih deset godina. Anđelika krišom uhvati njegov pogled i ono Sto je u njemu vidjela neobićno ju je ganulo.447' Rastrzan između privrženosti što ju je osjećao, prema grofu de Pevracu i one kojom ga je nadahnula, oh, uprkos njemu samom, plemenita grofica koja je tako hrabro dijelila s njima njihovo zimovanje, ple-meniti je Španjolac trpio paklene muke.On zauzme mjesto sućelice njoj kao dostojanstven i pravdoljubiv stražar. Mornari i najamnici koji sa ćekali na žalu ukrcaju se i usmjere ćamac u struju. ¦U drugi se ćamac ukrcao ostatak stražara.Ona je u sebi mislila:„Nema mi spasa! Kad dozna, ubit će me!"Možda su te njene misli bile djetinjaste, ali ona mije'niti ćasa sumnjala da će se obistiniti. Mozak joj je bio kao sleđen. Umor jućerašnjeg dana što ga je provela njegujući ranjenike i gotovo neprospavana noć, izrućili su je nemirima i brizi od kojih se nije mogla braniti. Osjećala se bolesnom, a bolesna je, u rstvari, i bila.Blijeda i cvokoćući od studeni uprkos sve većoj toplini ljetnjeg dana, ona se uza sve to trudila da saćuva prisebnost duha. Jasno je primjećivala neprijateljstvo onih što su je okruživali, i to ju je neprija--teljstvo pritiskivalo poput olovnog poklopca.,,A ipak sam ja zimus svim tim ljudima pripremala i nosila ćajeve", mislila je s gorćinom.Ali ona je bila žena koja je osramotila svoga muža i po mišljenju ovih zanesenih i oštrom ljubomorom mućenih mužjaka, zaslužila je smrt. Ćin besmislen, ali u djevićanstvu te divlje i opore zemlje, sve je izgledala moguće pa ćak i diktirano neprostljivošću same

prirode. Bijes, gnjev, ljubomora, mržnja i pokreti smrti bili su upleteni u samu potku, osjetljivu i finu, tog ljepog ljetnjeg jutra.U vjetru s pućine što joj je duhao ravno u lice, •osjećala je onaj isti dah što je podjarivao strasti u biću prepuštenom njegovim, snagama. Preko tjeskobe što joj je napinjala živce opažala je osamljenost tih ljudi i žena bez narodnosti i zakona okružene neukrotivom prirodom i koliko je djelovala na njih i prožimala ih, tokom dana i meseci, uprkos njima448 samima, divljina te zemlje. U tim okolnostima jedan ćovjek, jedan jedini, bk> je sve. I od njega, od njegovih ćina i osjećaja zavisili su njihovi životi. To traži zakon hordi i naroda otkako ćovjek luta zemljom. Potajna snaga Joffreveva koju je ona osjećala, ćak i u trenucima nježnosti i ljubavi, danas joj nije ostavljala nikakve nade, već je u njoj izazivala sve veći strah što su Se više približavali cilju.Ah' kako su to išli? Ćamci su usmjerili prema istoku slijedeći obalu. Rt jednog poluotoćića nalazio se na nekoliko duljina ćamca. Kad su ga zaobišli, gotovo odmah se pred njima rastvori žalo u zaklonu litica. Na samom kraju opaziše nekoliko naoružanih ljudi. Mjesto je bilo skriveno, udaljeno od Gouldsoboa i drugih kuća.U toj skupini ona opazi visoki lik Joffreva de Pevraca, umotan u njegov široki ogrtać koji je vjetar napuhivao.„Ubit će me", ponavljala je okamenivši se u nekoj vrsti pomirenja sa sudbinom. „Neću imati vremena ni da usta otvorim. U biti, on me više i ne voli. Budući da ne može shvatiti, bit ću sretna da me zaista ubije... Ako me više ne voli, ćemu će mi život?"Umor koji je bijaše gotovo sasvim iscrpio, pridonio je mnogo tim njenim smućenim mislima koje su joj salijetale duh.,,A Cantor? Što će Cantor kazati? Neka se ne miješa moga sina u sve ovo!"Ćamci su pristali uz obalu. Valovi su bili dosta snažni te je Anđelika morala prihvatiti ruku don Juana Alvareza da bi se iskrcala na kopno. Uostalom, to je ućinila zato što se jedva držala na nogama. Našla se pokraz Colina, oboje izbliza okruženi španjolskim najamnicima, dok su mornari osiguravali ćamce.Odvojivši se od udaljene skupine, grof de Pevrac pode prema njima. Nikad Anđelika ne bi bila povjerovala da će je prisustvo njena muža ispunjati s toliko tjeskobe i straha, a osobito poslije svih onih dugih mjeseci provedenih zajedno u utvrdi Wapassouu, i vremenom tako još blizih ... Ali... ali ... Oh!44929 Anaelika u Iskušenju VHt 20«Vjetar ovih obala je sve odnio.. i ćovjek što je prilazio nije bio onaj isti što ga je voljela. Ovo je bio gospodar Gouldsboroa, Katarunka, Wapassoua i drugih mjesta, gospodar... i to muž kojega je njegova žena izvrgla ruglu pred njegovim ljudima i gotovo pred ćitavim narodom.— Je li to on? — upita Colin muklo.— Jest — promrmlja Anđelika kroz osušeno grlo.Grofu de Pevracu kao da se nije žurilo.Primicao se ispoijavajud. svim svojim držanjem

gordu nehajnost koja je, u ovoj prilici, bila uvredljiva, izražavala prezir i skrivala prijetnju. Anđelika bi više voljela da se pojavio van sebe od, bijesa, kao neku većer, jest više bi voljela razbješnjelu buku od tog strašnog ćekanja, od tog približavanja zvijeri koja se sprema na skok.Njom je ponovo ovlado strah koji je paralizirao sve njene misli ćim bi se našla pred njim, otkako je Colin bio u pitanju. Njenim je duhom harala mješavina raznih osjećaja: osjećaj krivnje prema vlastitom mužu, želja da ga ne izgubi i vjernost prema Colinu koja je ćitavo njeno biće vezivala uza nj i u istom je trenutku lišavala, zbog pretjeranog straha, njenih najboljih osobina, a u prvom redu sposobnosti govora i pokreta. Umjesto da potrći prema njemu, stajala je kao prikovana za tlo, nijema i ukipljena, dok je, naprotiv njen pogled primjećivao, gotovo nesvjesno, najmanju sitnicu na Pevracovoj odjeći, što je, oćito, bilo besmisleno u tom trenutku i nije joj moglo biti. ni od kakve koristi da riješi nerazmrsivu dilemu u kojoj su se sada svi koprcali.Na sebi je imao odijelo od zelenog baršuna. Ona ga je prvi put na njemu vidjela na Gouldsborou prošle godine. Tamne i raskošne nijanse koje su mu oduvijek bile drage, isticale su se još više zahvaljujući • flandrijskim ćipkama od kojih se sastojao ovratnik s posuvratnikom ćiji su krajevi od srebrnih niti pokrivali ramena. Od iste ćipke protkane srebrnim nitima bile su mu i orukvice, a krasile su također i posu-vratke njegovih engleskih ćizama od tanke nabra-450 ne kože. Šešir od sasvim kratke dabrove dlake okićen bijelim perjem kojim je vjetar povijao, pokrivao mu je gustu kosu. Danas nije za pašom nosio oružje. Svoja dva pištolja srebrnih kundaka utaknuo je u pritegaću srebrom izvezenu o ćijem je ramenu visio njegov mać.Zaustavio se na nekoliko koraka od skupine.Anđelika htjede napraviti pokret a da ni sama nije znala kakav.Colin promrmlja:— Nikad se ne stavlja ispred mene. Nikada'Španjolci su ga jedva uspijevali držati.Nepomićan, grof de Pevrac ga je promatraos krajnje napetom pažnjom.Iskrenuvši glavu malko prema ramenu, gospodar Gouldsboroa netrimice se zagledao u normandijskog gusara, a Anđelika koja nije mogla odvojiti oćiju od muževljeva lica, vidjela je kako mu se pogled zamaglio. Zatim podrugljiv osmijeh nabra obraz na kojemu su jutros brazgotine bile vidljivije jer kao da bijahu poblijedjele pod unutrašnjim pritiskom.Ljevom rukom skine svoj šešir i pođe prema zarobljeniku. Prišavši pred ukroćenog ćovjeka Joffrev de Pevrac prinese ruku ćelu pa srcu pozdravljajući ga istoćnjaćkim pozdravom.— Salam analeikom, — reće.—Aleikom salam — automatski odgovori Colin.— Budi pozdravljen, Coline Paturele, kralju robova u Heknešu — nastavio je Joffrev de Pevrac naarapskom.Colin ga je promatrao ispitljivim pogledom.

— I ja tebe poznajem — otpovrne naposljetkuna istom jeziku. — Ti, ti si Rescator, prijatelj MuleIsmaila. Cesto sam te vidio kako sjediš pokraj njegana izvezenim dušecima.— A i ja sam tebe ćesto vidio okovana lancimaili vezana za vješala na gradskoj tržnici, u društvulješinara...— Ja sam uvijek vezan i okovan — odgovori Colin jednostavno.451 — A možda uskoro i obješen o neka vješala — otpovme grof uz onaj isti hladan osmijeh od kojega se Anđelika kao prut tresla.Noj je arapski jezik bio dovoljno poznat da slijedi tok tog nevjerojatnog razgovora.Gotovo isto toliko visok kao i Colin, Joffrev de Pevrac je, međutim, izgledao, valjda zahvaljujući gospodskom držanju svoga mršava tijela, kao da nadvisuje svog krupnog protivnika. Bila su to dva sasvim razlićita ćovjeka koji su poticali s dva razlićita obzorja. Taj njihov susret licem u lice nije bio manje strašan. Duga i duboka šutnja je vladala. Grof je izgledao kao da nešto razmišlja.Pokreti su mu bili odmjereni, mirni. Nikakve žestine, pa ćak ni suzdržane, nije se moglo primijetiti na njemu, a niti mu je opasan i prijeteći sjaj zablistao u pogledu. Ali Anđelika je osjećala1 da više za nj ne postoji. A i ako je postojala, onda samo kao neki predmet, suvišan, o ćijem postojanju ne želi ništa znati. Odvajanje ili prezir. Nije znala. A to se njoj ćinilo nepojmljivo, nepodnošljivo. Više bi bila voljela da ju je ubio, da ju je tukao. Ovo je bilo gore. Svojim držanjem on joj je nametnuo, 'protiv njene volje ulogu žene kakva ona nije htjela izgledati, kakva ona nije bila, ulogu žene preljubnice i besramnice, odbaćene od njegova srca i udruženu s „sukrivcem ljubavnikom'1 do izricanja presude. Cak joj je i to, malo-pomalo, postajalo svejedno. Bili su joj ravnodušni svi što su je okruživali, ravnodušan dekor, sve, baš sve. Jedino do ćega joj je bilo stalo, bio je on i ona je oćajnićki tražila samo jedan njegov pogled, nešto što bi joj došlo od njega, nije važno kakav znak.Sada kad je znao tko je bio Zlatobradi, hoće li on bar malko shvatiti njenu.. slabost.. ? Oh, tako je željela otvoriti usta i kazati mu: „Hajde da se'objasnimo ..." Ali je vrlo dobro znala da nikakav zvuk neće prijeći preko njenih usnica. Smetalo ju je prisustvo vojnika i mornara, strašno ju je smetalo, a isto tako i one gospode što su se poredala ukrug, nijema i skrivajući svoju radoznalost pod ravnodušnim452 izgledom, pomalo ukoćenim: Gilles Vanereick, fla-mandski gusar, Roland d'UrvUle, još jedan Francuz kojega nije poznavala, pa sve do onog engleskog admirala, vrlo prefinjenog, i njegova zamjenika, još na-pirlitanijeg od samog admirala.Zašto ih je Joffrev doveo na ovaj tragićan sastanak gdje je njegova ćast muškarca i muža mogla biti grdno okrnjena?Nju je nadasve tresao osjećaj straha. Strah kojom ju je ispunjavao taj neznanac, usprkos svemu njoj toliko bliz, Joffrev de Pevrac, vrać, tajanstven ćovjek, njen muž ... ! Ćovjeka je strah kad isuviše voli. Izgubi se povjerenje. Srce joj se cijepalo. On je niti jedan jedini

put neće pogledati. Tako se smetenom i pobje-đenom osjećala, ona koja osim njega nikoga drugoga i nije vidjela, a onaj tko je jedino nju vidio bio je Colin.Krišom je uhvatio izraz tjeskobe, mramornu blje-doću njena lijepog ženskog lica, nagrđeno jednom modricom. A ono što je proćitao u Anđelikinim zjenicama, skrhalo mu je srce, natjeralo ga da obori ćelo.Naslutio je istinu.Tog ćovjeka tu, jedino je njega ona ljubila. Tog Rescatora kojega je on vidio u Heknešu, tog ćovjeka koji je ulazio u grad u pratnji sjajne svite. Zlato, srebro su mu stvorili silan ugled. Mula Ismail ga je osobito cijenio.Danas je on bio taj kojega je Anđelika voljela. On ju je posjedovao. On, taj mraćan plemić mršav i snažan poput Maurina ili Španjolca. Taj ćovjek ružan, nemirnih crta lica i izbrazdanog dvobojima, taj ćovjek lijep svojim duhom koji je zraćio iz njegovih vatrenih oćiju, taj ju je ćovjek posjedovao. Taj ćovjek, taj velikaš i po rodu i po svojoj velićini, taj ju je ćovjek posjedovao.Posjedovao ju je sve do njene srži.. sve do njenu utrobe ... do njena srca. To se odmah vidjelo. Trebalo ju je samo pogledati... Proćitati taj pohlepan izraz i onu djetinju tjeskobu koju on nikad nije primijetio kod nje. Ali kad im srca takne" ljubav, onda453 žene zaboravljaju i na sram i na ponos, zaboravljaju na sve drugo. One postaju djeca. Shvatio je.On, Colin, on Colin Normandijac, Colin zarobljenik on za nju nije ništa znaćio. Uprkos ženskoj slabosti koju je ponekad osjetila prema njemu. Nikakvih iluzija u tom pogledu više nije mogao gajiti.U usporebdi s tim ćovjekom tamo, on za nju nije ništa predstavljao. I zar je to važno, naposljetku? Ionako će umrijeti. Pusto mjesto, izgubljeno u amerićkom kopnu, za njega je to bio svršetak putovanja ... !Međutim njegovo velikodušno srce žarko je pože-Ijelo da ućini još nešto za nju, Anđeliku, njegovu¦ sestru u sužanjstvu, svjetlost, toplu, rajsku, blještavu svjetlost njegova mućnog života.On joj je to dugovao. On će to i ućiniti, jer je to i bilo jedino do ćega joj je bilo stalo.— Gospodine — reće podignuvši ponosno glavu i unesavši se svojim plavim oćima u nepronićne oći Pevracove — gospodine, ja sam danas u vašim rukama i, ako ćemo pravo, rat je pošteno vođen. Ja sam Zlatobradi. Izabrao sam ovaj kut obale da ga napadnem. Moji su razlozi bili moji, a vaši su bili vaši, to jest da me sprijećite. Spretnijemu i-bržemu sreća se uvijek nasmiješi. Izgubio sam... 1 Saginjem glavu i vi možete ućiniti sve što vam se svidi... Ali prije no što se naćne postupak i prije no što dođe do suđenja, treba sve da bude jasno i ako me objesite, to treba da se dogodi zato što sam kao gusar, vaš neprijatelj, morski pljaćkaš u vašim oćima, gusar ćiji se poslovi ne poklapaju s vašima i koji je izjgubio u ratnoj igri, ali ... NE ZBOG DRUGOG NEKOG RAZLOGA, gospodine! Ne postoji nijedan drugi razlog, kunem se! Uspomene, to je sve. Oni koji su zajedno bili u maurskom sužanjstvu ostaju zauvijek prijatelji, a osobito ako su se zajednićki dokopali kršćanske zemlje. To su stvari koje se ne zaboravljaju... ne zaboravljaju ih oni koji se slućajno ponovo sretnu u životu. Treba to razumjeti. Ali svakome svoja sudbina. Ja mogu pod zakletvom, potvrditi gospodine, da nije niti mojom niti454

njenom voljom — naglasio je i pri tom glavom napravio pokret prema AnđeliM — došlo do našeg sastanka prošle noći. S plimom nema šale u ovim krajevima. Vi to isto tako dobro znate kao i ja. A kad vas ona okruži na nekom otoćiću ne preostaje vam drugo do da strpljivo ćekate. Još jednom vam ovdje ponavljam i dajem vam, svoju ćasnu mornarsku rijeć, ispred vaših ljudi i ove gospode što me slušaju, da se nije ništa dogodilo ove noći, ništa što bi moglo okrnjiti dobar glas vaše žene, grofice de Pevrac, ništa što bi moglo uprljati vašu ćast kao njena supruga ...— Znam — odgovori Peyrac svojim promuklim i jednolićnim glasom. — I ja sam bio na otoćiću,455 GLAVA LXIIOvaj put Anđeliku zahvati bijes, koji je njom tresao poput-oluje, harao poput ciklona. Na trenutke je vjerovala da mrzi Joffreva "de Pevraca svom snagom svoje duše.„Znam, i ja sam bio na otoku!" Te su je rijeći pogodile used srca, probudile u njoj tjeskobno zaprepaštenje. Te rijeći promrmljane uz podrugljivu grimasu.Okrenuvši se od njih, zapovjednićkim pokretom dade znak da se krene prema Gouldsborou.Nije htio da vidi na Anđelikinu licu užasnuti izraz koji ona nije uspijevala suspregnuti. Dok su se svi kretali, pritisnuti tjeskobnom šutnjom, neravnim putom duž morske obale, on je hodao živim korakom i, prema svom obićaju, visoko dignute glave, sa šeširom ćiju je perjanicu povijao vjetar, ne okrećući se da vidi zarobljenika kojega su španjolski vojnici gurali ispred ^sebe, ni mladu ženu što je hodala sama, uvućena u sebe i posrćući uz put, ne obazirući se uopće na stazu ispresijecanu rupama.Da se okrenuo u njenim zelenim zjenicama bio bi zamijetio ogorćeni gnjev jedne žene. Taj je bijes potisnuo sve druge osjećaje u njoj, ispunjao je strahovitim poniženjem, sramotom kojoj nije tražila izvore.S pomutnjom u duši, nije ni znala da je patila, uglavnom, zato što je on povrijedio, provalio u stidljivu prisnost njenih osjećaja, što je vidio prijateljstvo i nježnost što ih je gajila prema Colinu. Vidio je kad je stavila ruku na Colinovo ćelo, vidio je kako su se smijali, a on na to nije imao pravo. To je pripadalo456 njoj, njenu tajnom vrtu. Jedan suprug, pa bio mako-liko drag i voljen, nema prava da sve vidi, da sve zna. Uostalom, on ¦više njoj i nije ljubljeni muž, već otvoreni neprijatelj.Odjednom se u njoj sve preokrenulo i ona je jasno vidjela vjećiti lik ćovjeka, neprijatelja žene koju. jaće pogađa njegova mržnja nego obmana i iznevjerene nade.Uskipjeli gnjev i kivnja u njenu srcu dali su snagu njenu koraku te ona pođe naprijed visoko podignute glave.Prihvaćala je da je vrijeđa, nije imala ništa protiv toga što ju je udario, sagibala je glavu pred praskom, njegova pravednog gnjeva, ali ta makijavelistićka zamka potpuno ga je srozala u njenim oćima, uništila je njeno povjerenje, beskrajno poštovanje što ga je prema njemu gajila. Dakle, sve je uništeno! Sve! On. ¦se igrao sa srcem svoje žene, sa njenim ćulima kojih je poznavao krhkost, gurnuo ju je u zagrljaj, drugog ćovjeka... da bi vido... ! da bi vido... ! da bi se zabavljao... ! Ukoliko nije u svojoj ludoj ljubomori, u svojoj

povrijeđenoj taštini, tražio, gurnuvši je u novo'iskušenje, u prvom redu izliku da je ubije... DA JE UBIJE! !... NJU !... SVOJU 2ENU1 NJU koja je vjerovala da ima povlašetni položaj u njegovu životu, u njegovu srcu.. ! Ho! Ho! Jecaji su potresali Anđeliku i svojom je žestinom gotovo bacili na tlo, vijali su njom kao vjetar polomljenim granama. Nadljudskim naporom uspjela ih je potisnuti, po-šio joj je za rukom da ukroti bujicu suza koje su joj se skupljale ispod vjeđa i izazovno uspravi glavu...Takav je bio njen vlastiti zakljućak te se više nije pitala što će se dogoditi. Hoće li je zatvoriti i ćuvati pod stražom u tvrđavi? Hoće li je otjerati? Prognati? U svakom slućaju, neće se tako lako podvrći bilo kakvoj njegovoj odluci, već će se ovaj put boriti za. svoju stvar. Naprotiv, Colinova sudbina joj je izgledala mnogo tragićnijom i, kad su se na pristupu u naselje iz šume podigli krici prijeteći i silna galama, svinje njenih premišljanja i osjećaja nestalo da bi ustupili-

mjesto oštrom strahu za Colinov život. Skupila je svoje snage spremna da ga brani i rijećima i djelom, da ga brani od svih i ne vodeći raćuna o svom vlastitom položaju, jer nije se moglo dogoditi, ona nikako ne bi mogla podnijeti grozan pothvat: da vidi Colina kako visi, izmrcvaren, da vidi kako je život Colina Paturela zbog nje bio uništen.Bacit će se na njegovo tijelo i branit će 'ga kao svoje vlastito dijete. Nije li on nju nosio na svojim leđima u pustinji, nije li svojini 'životom spasio njen... ?Krici što su dopirali iz šume bili su krici ljudskog ćopora spremnog da ništi, i ubija.Obavješteni od onog nevidljivog glasnika koji prolazi, reklo bi se, nošen vjetrom tim divljim obalama, svi su žitelji Gouldsboroa, kojima su se pridružili strani mornari, Akadijti. što su se ovamo doskitali, Indjanti. što su dohrlili radi trampe, trćali, silazili niz padine, prelazili preko prostora što ga je oseka otkrila. Bjele su se kapice žena miješale kao let galebova s tamnom i šarenom bujicom muškaraca. Rošelcima i mornarima s brodova pridružili su se engleske izbjeglice, Indijanci koji su okolo dangubili i bili spremni da podrže svađe i strasti svojih prijatelja.— Zlatobradi! Zarobljen!I „ona" je bila s njim. To se također već znala Ona je provela s njim noć na otoćiću Stare olupine. Vodili su „ih" vezane lancima.Krici, urlici, vrijeđanja stvarali su golemu buku -koja im je dolazila u susret, zapljuskivala ih. A kad je gomila izbila iz šume i sa žalova, španjolski vojnici su morali stvoriti bedem od uperenih kopalja da zarobljenik ne bi postao plijenom bjesomućnika.— Na srmt! Na srmt! — urlalo se sa svih strana.— Tu si, Zlatobradi! Lupežu! Poganine... ! Ti si sehtio doćepati naše imovine! A sad si okovan! Gdje sutvoji dragulji? Gdje ti je brod ... ? Sad je sve to-naše!Ha! Ha! Tvoja te zlatna brada neće spasiti! Baš će namdobro poslužiti da- te objesimo i tako kaznimo za svatvoja razbojništva!458 U uzburkanom vrtlogu što su ga stvarale posade brodova i razulareni naseljenici, ujedinjeni istom mržnjom prema protivniku koji ih je htio slomiti i uništiti kad se sa

svojim brodom pojavio pred malim naseljem što se tek bijaše oslobodilo zimskih poslova i tegoba, danas je bio samo pobijeđeni gorostas, poslije žestoke borbe što se jućer odigrala borbe u kojoj su neki od njihovih izgubili živote. U njihovim kricima mržnje osjećala se potreba za vrijeđanjem, miješao se osjećaj pobjede i olkašanja, ali također i osjećaj gorćine. Svoju su pobjedu isuviše skupo platili. Njihova okrutna srca bila su ogorćena.Pokraj Zlatobradog, bila je ona, gospodarica Gouldsboroa,' gospodarica Srebrnog jezera, vila ćije su ruke imale ljekovitu moć. Dakle, bila je istina ono što se prićalo o njoj i gusaru! To ih je otkriće strašno boljelo!Taj pljaćkaš niskog porijekla uništio je jednu snagu koja je njima bila dragodjena u njihovu bijednom izgnanstvu, uništio je poštivanje što su ga osjećali prema grofu i grofiti de Pevrac.U tom vrtlogu mržnje i neprijateljstva što ih je opkoljavalo, AnđeliM je izmakao jedini pogled što joj ga je Joffrev de Pevrac uputio toga jutra.Da je kojim slućajem, primijetila taj njegov pogled, možda bi je njena vlastita bol manje kinjila, jer taj je pogled bio pogled uznemirena ćovjeka1 koji se htio uvjeriti, da li je ona bila pod zaštitom španjolskih vojnika.— Bezbožniće! Otimaću žena! Mrcino!Zvižduci, zajedljivo ruganje, ispljuvci padali su sa svih strana poput oštrih udaraca bića. Zavezanih ruku Colin je ipak nekako išao naprijed, vućen i guran između vojnika koji su ga štitili.Vjetar je cimao njegovom dugom kosom i raskuštranom bradom. Mraćan je pogled ispod kosmatih obrva upro daleko iznad uzburkanih glava. Lićio je na Prometeja, sina Titanova, koji je nemoćno visio o stijeni i bio prepušten proždrljivosti lješinara.459 Na ulasku u naselje, skupina se morala još jednom zaustaviti, pod pritiskom gomile koju nisu ni d'UrviHe svojim naređenjima, ni Vanereick svojim prijetnjama, ni nimalo miroljubiv izgled Španjolaca uspjeli stišati.Jedan kamen zazviždi i pogodi Colina u sljepo-oćicu, a drugi se otkotrlja Anđeliki ispred nogu. Odnekle se, ne zna se odakle, podiže uzvik:— Demonkinjo!Proklestvo je još dugo odjekivalo u treperavom jutarnjem zraku. Odjedared kao da se prepao svoje vlastite rezularenosti, narod se stiša.Mirno držanje grofa de Pevraca i podignuta ruka kojom je zahtijevao tišinu brzo su djelovali na njihove razdražene živce. Tada su mogli ćuti kako im govori promuklim, ali ćvrstim i svećanim glasom:— Umirite se. Zlatobradi, vaš neprijatelj, sad senalazi u našim rukama! Pustite ga sada! Prepustite gamojoj pravdi!Glave se pognu, ukroćene, gomila ustukne.Tvrđava se nalazila u blizini.Anđelika je ćula naređenje da se zarobljenika smjesti u stražamicu, i da se nadzor nad njim podvostrući.Vrata u bedemu od drvenih balvana otvorila su se ispred nje. Mogla je potražiti zaklon u svojim, odajama u kuli tvrđave.

Ali se ona odjedared ukruti i brzo se okrene prema stisnutoj gomili tvrdoglava ćela koja je pratila njene pokrete. U prvim redovima opazila je protestante iz La Rochellea.Odmah je shvatila da se izlaže opasnosti da bude kamenovana ćim prvi put izviri nosom iz tvrđave, ako oni u njenu držanju zamijete osećaj krivlje i ako svoj strah pokuša sakriti među zidinama tvrđave.Dobro je poznavala nepomirljiv znaćaj Rošelaca, sujevernu naglost mornara, te onu još goru tvrdokornost Engleza. Kad poćnu brusiti jezike na njen i njena muža raćun, svaki će od njih poći za svojim pretpostavkama i naoružat će se blagoslovljenom vo- dom, ili još gore puškom, kao što su ućinili Rošelci kad su se, za ¦vrijeme plovidbe preko oceana, pobunili na brodu.Jedini naćin da se drže na uzdi te sumnjićave sa vješti bio je da im se nametne, da onemogući njihove klevete dajući svom licu izgled žene kojoj je savjest ćista, a budući da nije mogla sakriti to svoje lice, po njihovu uvjerenju, žene preljubnice, morala je smoći hrabrosti da ga svima pokaže blijedo, obilježeno podoćnjacima i onom modricom što je potjecala od nimalo dićnog udarca muževijeva bijesa.Oslobodi se ruke, možda je to bila ruka don Jua-na Alvareza što ju je pokušala povući u tvrđavu. Nije smijela pristati ni da joj bude suđeno, ni da je stave iza brave. Dakako, moglo se protiv nje upotrijebiti silu, ali htjela je baš vidjeti da li će se Joffrev usuditi tu novu uvredu dodati onima koje joj već bijaše nanio.Preljubnica! Neka! Pa dobro, kako se mora ponašati jedna preljubnica ako želi zaustaviti bujicu kleveta, saćuvati svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoga muža, spasiti ono što se spasiti dade? Hrabro se suprotstaviti svima koji sumnjaju u njeno poštenje! Ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, kao da se ništa nije znalo, držati se kao što se prije držala!— Htjela bih što prije pregledati stanje jućerašnjih ranjenika — reće prilićno glasno i potpuno mirno, kao obićno, obrativši se ženi koja joj je bila najbliža. — Gdje su stavili one s Neustrašivog?2ena joj bijesno okrene leđa, ali Anđelika smjelo prođe kroz Gouldsboro, kao da hoda po površini vode, odlućivši da pokaže svima tko je ona i kakvom je htjela ostati u oćima sviju.Na mig grofa de Pevraca dva španjolska stražara pođu uzastopce za njom. Ni do toga joj nije bilo stalo. Nametnut će se i svojim će držanjem gasiti ogovaranja koja se neće imati ćime napajati. Anđelika nije htjela da te brbljarije uzbune mladu dušu i srce njena Cantora.Sve se to nametalo u njenoj glavi.461

Bila je gladna i nasmrt umorna, ali neće se odmoriti dok ponovo ne zgrabi Gouldsboro u svoje ruke. Išla je od jednog ranjenika do drugog, a da ni naćas nije posustala.Većina mornara s Neustrašivog vratili se bijahu na svoj brod, usidren u luci, a oni teže ranjeni, bilo da su pripadali posadi Neustrašivog ili Gouldsboroa, smješteni su kod žitelja na njegu i lijećenje.

Anđelika je ulazila u kuće, tražila ćiste vode, platno, meleme i pomoć. I Rošelci i Rošelke, pa makar i protiv volje, našli su se u položaju da joj nisu mogli otkazati svoju pomoć.Ranjenici su je oćekivali s nestrpljenjem i nadom. Rukujući platnenim zavojima uprljanim krvlju i su-krvicom, malko se razvedrilo njeno raspoloženje. Razvaljene rane na putu ozdravljenja, u ćemu je ona vidjela posljedice svoje umješnosti i truda, vratile su joj dostojanstvo.Tim je neobrijanim i bolesnim ljudima bilo više stalo do olakšanja što su ga osjećali u njenoj blizini nego do raznih naklapanja što su mogla naokolo kolati na raćun lijepe i plemenite gospođe koju su sreli na drugom kraju svijeta, u divljini amerićkog kopna, jednog dana poslije bitke.„Gospođo, hoćete li mi spasiti oko... ?"„Gospođo, nisam mogao spavati ćitavu noć zbog svih onih kukaca i komaraca...Ranjenici s gusarskog broda Marijino srce smješteni su zajedno sa zarobljenim mornarima u spremište za kukuruz, oko kojega je bio postavljen snažan odred dobro naoružanih stražara. Osim toga, hambar je bio pod nadzorom topova male kule na uglu tvrđave, a te mjere opreza nisu bile nimalo pretjerane. Naime, stražari su obavijestili Anđeliku da su se njihovi zarobljenici, doznavši za zarobljavanje Zlatobra-dog, vrlo uznemirili i da je bilo opasno prodrijeti među njih.Dva mornara joj predlože da je prate u hambar, s uperenim puškama i upaljenim paljcima, ali ona je odbijala taj njihov prijedlog. — Poznam dobro te ljude i malo mi je stalo, ako-mi nešto i naprave!Naredi zatim dvojici španjolskih stražara da ostanu napolju i pri tom ih pogleda tako zapovjednićkim pogledom da se nisu usudili poći za njom. Između, za njih, svetih zapovijedi grofa de Pevraca i protivnih, zapovjedi njegove ćarobne žene, jadni Luis i Pedro bili su na velikim mukama ne znajući što da rade..Anđelika se nije bojala da će se nad osamljena ili u opasnosti među gusarima s Marijinog srca, naprotiv, osjećala se među njima bolje jer i oni su tog dana bili kao i ona: nesretni i u opasnosti.Uznemireni su ranjenici jedva ćekali da im njena spretna i spasonosna ruka pruži pomoć i utjehu. Sto se tiće zdravih zarobljenika, trudili su se da sakriju svoj nemir u pogledu nimalo zavidne sudbine koja se prbližavala golemim koracima. Nije li ovo jutro bilo. posljednje što su ga pozdravljali? Pobjednik, gospodar Gouldsboroa sinoć im je došao u posjete mjereći njihova zlikovaćka lica svojim oholim okom.— Gospodine, — usudio mu se obratiti vitez deParssempuv — kakva nas sudbina oćekuje?— Konopac — otpovrne Pevrac ljutito — ima.dovoljno križeva na jarbolima brodova.— Takve smo, eto sreće — zastenjaše gusari. —Pali smo u ruke goreg krvoloka no što je Morgan!Budući da su oni sami, većinom bili krvoloci, i imali na svojoj savjesti više mućenja, odsjećenih ruku, nesretnika obješenih ili ispećenih na ražnju tamo na. otocima, jer sunce na Caraibima raspaljuje u ćovjećjem srcu užitak prema opaćini, oni se nisu nadali nikakvoj blagosti. Najbolji među njima nisu se više veselili svojoj želji da se poprave.

— A mi smo bili naumili da se pretvorimo u na-seljenike i u glave obitelji! Ta je plemenita želja izazvala našu propast!Obuzeti sad crnim oćajem, a sad sivim mirenjem sa sudbinom, Anđelikin je dolazak za njih predstavljao svjetlost u tmini. Svijet ljudi je okrutan, a tih mor-

462 463: skih pljaćkaša još okrutniji. Nikakve pukotine, ni-.kakva rascijepa u oklopu njihovih proživjelih života. Sablja ili nož u šaci, žeđa za zlatom u srcu i rumom u grlu. Svaka je žena bila u stanju ispuniti prazninu njihovih srca, uvući se među njih, a da nije postajala <ni njihovom žrtvom ni njihovom kurvom, a nisu se dospjeli ni upitati što je upravo bila, a ona ih je već držala u šaci i već su bili pitomi kao janjci i nije im. preostalo drugo do da je poštuju i da joj se krotkopokoravaju.Svi su oni osjetili olakšanje videći je kako tog jutra kad je zarobljen Zlatobradi ponovo ulazi k njima u hambar sa svojom torbom punom šarpija i lijekova. Kleknula je uz uzglavlje bolesnika i odmah ih uze previjati i njegovati.Neki su izrazili misao da je zadrže u hambaru kao taoca i zatraže svoje kože u zamjenu za njenu. Povest će pregovore s onim svinjama iz Gouldsboroa pa će, prema potrebi, odsjeći najprije prst, pa izvaditi oko, pa sisu te ljepotice što je za muža imala onog „krvoloka", koji ih je htio sve pobiti, i bilo bi pravo ćudo kad ne bi izvukli živu glavu poslije takvog pothvata. Do vraga! U položaju u kojemu su se nalazili ne bi li to bilo najbolje ućiniti? Ta nisu li takva djela izvr-žli više no jednom? Na tome su se zaustavljale sve njihove želje. Užagarene su oći slijedile plave kose An-đelike koja je išla tamo-amo kroz smrdljivi polumrak. Ali nitko nije ni mrdnuo niti pokušao neki pokret da •bi ostvario groznu zamisao.'Mladi Parssempuv se usudio prekinuti šutnju da >bi joj postavio jedno pitanje:— Je li istina, gospođo, da je Zlatobradi uhvaćen?Anđelika potvrdno kimne glavom.— Sto će s njim biti? — ponovo se javi porućniktjeskobnim glasom. — Ta nije moguće da će nad njimbiti izvršena smrtna kazna, gospođo... On je ćovjekizuzetnih osobina! Mi volimo svoga zapovjednika, gospođo ... !

— Njegova sudbina zavisi od odluke gospodina dePevraca — suho odgovori Anđelika. — On je gospodar . ..— Jest, istina je, ali vi ste gospodarica — zaće-grta kreštavim glasom Aristid Beaumarchand. — Pre

ma onome što se prića ...Ali se prekine i sav skupi u sebe ošinut Anđeliki-nim oštrim pogledom i prekriži ruke preko svog trbuha koji je stalno štitio kao što trudna žena zaštićuje svoje dragocijeno breme u strahu da je netko u nj ne udari,— Za te bi zaista bilo bolje da već jednom šutiš— dobaci mu ona hladno — jer ćeš mi inaće dojaditii svojim ću te rukama zadaviti.Drugi su se smijali i bilo im je nekako lakše. Kad je bila gotova sa svojim poslom, Anđelika ih napusti. Nije joj bilo do toga da se šah' s onim gadovima, ali ćim su se za njom zatvorila vrata, više se nije ljutila na njih.Ma kako rasuđivala i ma koliko se protivila, uvijek se na kraju raznježila nad ranjenim ili pobijeđenim ljudima. Razbojnici ili vojnici, šumski vodići ili mornari, ćim bi ih dotakla svojom rukom da ih lijeći, nije više sebe mogla sprijećiti a da prema njima ne osjeti neku vrst ljubavi. Saginjući se nad njihovim bolovima, upoznavala ih je bolje te otuda i ta njena neodoljiva privrženost prema njima.Bolestan ćovjek je ranjiv. Tada se on rado prepušta a ako se opire, lako ga je nadmudriti. Na kraju je uvijek uspijevala prodrijeti do njihova jednostavnog i djetinjastog srca, pa ćak i onda kad se radilo o ljudima zagrizijive, divlje i nedružbeljive ćudi. Dakako da su tome pogodovali trenuci njihove slabosti i nemoći, trenuci kad se nisu mogli braniti. Međutim, ćim bi ponovo stali na svoje noge, mogla je od njih raditi što je htjela. Ponekad sa strahom, osjećali su da ih ona poznaje bolje no što su sami sebe poznavali.Našavši se napolju naredi da se zarobljenicima dadnu ploće za igranje triktraka, igraće karte i duhana kako bi im olakšala jade njihova suzanjstva.

464 3« Anđelika u Lakiišan]u Vffl 465 30«GLAVA LXIIISad se još trebalo suoćiti s gospođama Gouldsbo-roa! Bitka će biti. bespoštedna! Znala je da pred njima ne smije ustuknuti, pokazati malodušnost. Njihova je vrlina izlućivala duh pravednosti i osude obdaren sposobnošću da obnavlja svoju gotovo ćudotvornu nićim neuništivu snagu.Tim vrlim gospođama mora zaćepiti usta prije no što im se žuć razlije i tijelom i dušom, prije no što budu kadre napraviti nepopravljivu štetu.Prije no što će gurnuti vrata Gostionice pod tvrđavom, gdje su, predosjećala je, sve bile na okupu, Anđelika naćas zastane i nagonski se obrati molitvom Bogu da joj pomogne. Dakako, sve su bile tu, u tamnim suknjama i bijelim kapicama.Gospođa Manigault je bila glavna, velićanstvenija no ikad. Gospođa Car-rere je pospremala i dvorila, Abigael Berne se držala s druge strane kamina, blijeda i dostojanstvena, s odlućnim izrazom, na svom prekrasnom licu flamanske madone. Anđelikin ulazak kao da je prekinuo žućnu raspru.

Ćini se da je Abigael svojim dobroćudnim nazorima još jednom išla na živce svojim drugaricama.— Gospođo Carrere — reće Anđelika obrativši se gospodarici kuće — da li biste bili tako dobri pa mi poslali većeru u moje odaje u tvrđavi. Molila bih vas osim toga da mi ugrijete kotlić vode da bih se mogla malko oprati.„Sva voda rijeke ne može oprati griješnu dušu, a sva hrana ovog svijeta ne mož© okrijepiti onu koja466 umire zato što je uvrijedila Gospoda! — odrecitira gospođa Manigault sa svog mjesta.Anđeliku nije iznenadio napad.Bez obzira na oćaj i ljutnju kojom su je ispunjale te blebetuše, ona je znala da te žene koje nije mogla smatrati svojim neprijateljicama, nisu znale kakvo držanje da zauzmu prema događajima koji su ih ucvilili.Iza nepomirljivog stava gouldsborških gospoda prema tobožnjem Anđelikinom besramnom postupku, skrivala se njihova sržba što se usudila prevariti ćovjeka prema kojemu su, manje-više, sve gajile osjećaj dubokog divljenja, pa ćak i nešto više od togar sklonost blagu, prikrivenu, ali ipak sklonost prema muškarcu koja je tinjala u njihovim osjetljivim prote-stanskim srcima ispod leda njihovog puritanskog odgoja.„Uvijek sam to govorila", te su se rijeći gospođe Manigault lako tih dana raširile i svima bole oći kao pamućno platno nategnuto preko ulica na dan papistić-kog blagdana Tjelovo! Nije li ona uvijek tvrdila za Anđeliku, služavku gazde Bernea, da je opasna smut-ljivica... !Na ta je klevetanja Abigael odgovorila kako je. držanje gospođe de Pevrac dokazivalo da je ne mori nikakva grižnja savjesti.— Zato što je puna oholosti! — odgovorila je gospođa Manigault. — Uvijek sam to tvrdila!Naposljetku kako se može znati što se stvarno dogodilo,- uzvraćale su žene koje su ostale vjerne Anđe-liki... ? Glasine što su se raznosile od usta do usta,, aluzije, prikrivene misli... Svicaraca je bio kao ćep pijan u trenutku kad je sve one bezobraštine na njen raćun rastrubio. Nisu li to tvrdili ćak i gospoda Manigault i Berne... ?A, eto, Anđelika se pojavila među njima, uspravna, sigurna, odgovorivši s pomalo prezirnim osmijehom na aluziju gospođe Manigault. Bila im je bliska, a opet razlićita, baš kao onda kad je dijelila njihovu sudbinu proganjanih zvijeri u La Rochelleu.467 Sve su se vrlo dobro sjećale kako je Andelika zajedno s njima trćala preko one pustoline da bi uma-kli kraljevim dragunima, i vukla ih svom snagom da bi ih spasla ...— Nema šta, dobar dazlog i neosporna istina — otpovrne Andelika odmjerivši od glave do pete svojim mirnim pogledom uzvišenu damu. — Ćini mi se da su one rijeći bile upućene meni kako bih o njihovu znaćenju mogla razmišljati, zar ne gospodo Maniga-ult? Vrlo sam vam zahvalna, ali u ovom trenutku se se ne radi toliko o tome da okrijepim svoju dušu, pa bila ona griješna ili ne, koliko da obnovim svoje snage. U ova dva dana otkako sam stigla u vaše naselje Gouldsboro, drage moje gospođe, nisam stavila pod zub ništa osim jednog klipa kukuruza, ako mi dozvoljavate da vam na to skrenem, pažnju. To, dakako, ne bi služilo na ćast vašem gostoprimtsvu kad mi ne bi bile poznate sve brige i

svi poslovi što su se srućili na vas poslije jućeranje bitke. Zamolivši da mi se da nešto da bih se okrijepila, izrazila sam vrlo prirodnu želju koju, kao što vidim, vi podjednako osjećate, drage gospođe.Zaista, dio tih dobrih rošelskih gospoda sjedio je za stolom na kojemu se pušio ukusan gulaš i bilo poredano nekoliko vrćeva s vinom. Ni one od jućer nisu znale gdje im je glava. Morale su se brinuti za kućne poslove, za djecu, za farmu i naposljetku za ranjenike. Na izmaku svojih snaga, iskoristile su trenutak zatišja i došle se okrijepiti u gostoljubivu gostionicu gospođe Carrere. Zatećene u strašnom zloćinu proždrljivosti, ostale su kao ukopane, s kašikom u ruci. — Zaboga, zaboga, — mirno je i pomirljivo ponovila Andelika — neka vas ne smeta moja prisutnost. Ja vam uopće ne predbacujem. Vi imate sva prava da se okrijepite, drage moje prijateljice. Ali dopustite i grofici de Pevrac da to isto može ućiniti. Gospođo Carrere, pošaljite mi, dakle, što prije ono što sam vas zamolila... Da, zbilja, Abigaelo, draga, možete li me ispratiti par koraka? Htjela bih vam kazati nekoliko rijeci.468 S jednom nogom na prvoj stepenici stubišta što je vodilo do njenih odaja, Andelika pogleda ženu gazde Bernea otvorenim pogledom.— Abigaelo, sumnjate li vi u mene?Sva je bila slomljena, iscrpljenost joj se ćitala na licu. Abigael joj zanosno priđe.— Gospođo, nitko ne može izmijeniti prijateljstvošto ga osjećam prema vama, ako vam se moje prijateljstvo ćini dolićnim.— Vi ste pobrkali uloge, slatka moja Abigaelo.Ja sam ta kojoj je vaše prijateljstvo uvijek bilo dra-gocijeno. Mislite li da ću ikad zaboraviti kako ste bilidobri prema meni kad sam stigla u La Rochele sasvojim djetetom u narućju? Vi niste pokazivali prezira prema bijednoj služavki, što sam onda bila. Prematome, oslobodite se tog poniznog tona kojemu međunama nema mjesta. I hvala vam na onome što ste mirekli. Ohrabrili ste me. Ne mogu vam još objasnitiono što se dogodilo, mada se ništa nije dogodilo...ništa tako ozbiljno u što bi opake duše htjele da vasuvjere.— U to sam duboko uvjerena — složi se kćerkarošelskog pastora Baucairea.Koliko je bilo ljupkosti u krupnim oblicima njena skorog materinstva,' u toj nevinoj i bezazlenoj Abi-gaeli iz La Rochellea!Sreća ju je još više oplemenila.U njenim svijetlim oćima se ogledala njena privrženost. Andelika je bila tronuta više nije mogla, već pusti da joj ćelo padne na Abigaelino rame.— Abigaelo, mene je strah. Ćini mi se da samnom vitla neki pakleni vihor ... da se sa svih strana dižu prijetnje i hoće da me opkole... Ako me onviše ne voli, što će od mene biti... ? Nisam kriva ..

ne toliko koliko se prića... Ali sve se udružilo protiv mene, svi me osuđuju i pljuju po meni.— Meni je poznata ćestitost vašeg srca — natoće Abigael prošavši umiru jućom rukom preko Anđe-likina ćela. Na vašoj sam strani i dušom i tijelom.Ja vas volim svim svojim srcem.469 Ćuvši šum koraka, Anđelika se brzo uspravi. Nitko, osim Abigaele, ne smije primijetiti njenu malodušnost. Dobrota mlade žene vratila joj je snage.Anđelika namigne prijateljici.— „One" bi željele da ja otputujem, nije li tako? Njima je već dosta mene, griješnice, u Gouldsborou! Ali, ništa se ne bojte, Abigaelo. Došla sam da prisustvujem vašem porođaju i ostat ću pokraj vas sve dok me budete trebali, pa makar mi život jućinile nesno-šljivam kao u paklu.Jao! Ništa se nije dogodilo onako kako je ona predvidjela. Sanjala je o tome kako će sjesti oko ognjišta sa svojim prijatel^ics^iia i kako će prićati jedne drugima novosti.Zatim bi posjetile razne nove uređaje u naselju. Napravile bi proraćune i organizirale razne svećanosti na koje bi pozivale posade brodova što navraćaju u njihovu luku. Ta uvijek se nešto slavi u toku ljeta. Brzo, brzo odmiće vrijeme za blagog godišnjeg doba. Treba dvostruko brže živjeti, trostruko, treba sakupiti, uskladištiti, izmijeniti, to je vrijeme kad prema obali nagrne sva sila ljudi, kad se groznićavo radi. Brzo! Brzo! Ubrzo će zima opet sve ukoćiti svojim hladnim dahom.Međutim, ništa nije bilo nalik njenim snovima. Ni traga svećanostima, a dani su se valjali kao muljevita bujica isprepletani strastima, tugama, oćajima i iz sata u sat nadimali se pod plimom tajanstvenih opasnosti.Sto je mislio Joffrev? Kakvu je sudbinu pripremao njoj? Kakvu Colinu?Njegova šutnja, njegova odsutnost bivali su za nju sve nepodnošljiviji.Svakog trenutka tog dana koji Je trajao ćitava stoljeća, ona se naizmenićno i bojala i nadala da će I on poslati po nju. Pojavit će se pred njim, neka, sve Će joj biti draže od te neizvjesnosti u kojoj ju je puštao da se korpca. Vikati, psovati, moliti, zaklinjati, optuživati,, jest, ona je također imala pravo da optužuje, sve to bi je vratilo životu.Gnjev i ponos, nagon da se brani koji ju je ćitavo jutro podržavao, sa svakim su se trenutkom sve više rašćinjavali, slabili. Odstranivši je od sebe, pokazujući da neće da zna za nju, podvrgavao ju je pravim mukama koje su nadilazile njenu unutrašnju snagu/Zbog svega toga jedva je i okusila jelo što ga je zatražila od gospođe Carrere i što- joj ga je ova poslala u sobu.Poslije podne se uputila u potragu za Cantorom. Našla ga je u luci u velikom poslu.— Ne vjeruj brbljanjima što kolaju u vezi samnom — reće mu gotovo u groznici. — Poznato ti jesujevjerje ljudi što nas okružuju... Ta nisu li me uQuebecu proglasili demonkinjom? Dovoljno je da ne

kakav gusar zarobi neku ženu pa da zli jezici ispreduoko toga paklenske niti kleveta. Zlatobradi se pokazaoprema meni kao pravi vitez. Jednoga dana ću ti isprićati tko je on i zašto prema njemu osjećam prijateljstvo.— U svakom slućaju neću biti prisutan kad gabudu vješali — izjavi Cantor koji kao da nije želiogubiti vrijeme razgovarajući s njom o tim stvarima. —Još danas odlazim na Rošelcu, ćim nastupi plima.Moj mi je otac predao zapovijedništvo nad jahtom.Uspravio se. Bio je isuviše ponosan i zaokupljen dužnostima što su ga zapale kao petnaestogodišnjeg kapetana a da bi vodio brigu o podvodnim vrtlozima što su potresali malu naseobinu. Bio je zadovoljan što je stigao na vrijeme da sudjeluje u pomorskoj bici, a još zadovoljniji što odlazi, kao gospodar, na more gdje se osjećao kao kod kuće. Isprsi se i doda, sav prožet važnošću.— Moram odvesti do Houssnoka trgovaćku robukoju će zatim do Wapassoua pratiti Kurt Ritz i šestunovaćenih vojndka koji također polaze sa mnomna put.

470 471 — Kako? — poviće Anđelika. — Za nekoliko satiće krenuti glasnik za Wapassouu, a ja o tome pojmanemam ... ? Laurier! Laurier! — poće dozivati djećaka što je prolazio u blizini — dođi, brzo dođi da sakupimo malo školjki za Honorinu.Jedva je još imala vremena da naćrćka nekoliko rijeći za Jonasove i Malapradeove.— Požurimo, požurimo, plima nikoga ne ćeka —preporućivao je Cantor.Švicarac Kurt Ritz je stajao na obali držeći svoju helebardu u ruci i vršeći nadzor nad svežnjevima koje su mornari krcali u ćamac, te nad svojim ljudima, koji su, kao i on, bili njemaćkog ili švicarskog porijekla. Svi su oni bili obućeni u svoja svećana odijela njemaćkih plaćenika. Ova su se sastojala od kratkog prsluka na koji su se nadovezali veliki rukavi napuhani i rastvoreni prema košulji, zatim od, također napuhanih suknenih hlaća boje ljutića, podvezanih ispod koljena i ukrašenih po dužini grimiznim vrpcama koje su se pri hodu njihale i davale im zgled rhing-grava,1 i, prema zastarjeloj i slavnoj modi prošloga stoljeća, od ispupćenog nakurka od poput zlata žute svile.Jedino je meki ovratnik zamijenio nabranu ogrlicu.Široka i prostrana kapa, mješavina između starinske kape i modernog šešira, bila im je ukrašena kratkim i crvenim nojevim perom. Šljem od pozlaćenog ćelika visio im je o pasu. Naoružani svojim kopljima, svi su imali vrlo ponosito držanje.

Kurt Ritz je savršeno odgovarao tipu vodnika što ga je preporućivao vojni prirućnik: „koji mora biti razuman, hrabar, pametan, ljubazan, da se već ćesto hvatao ukoštac s neprijateljem i, ako je moguće, da bude visoka uzrasta i dobrog izgleda".Osim svega, on je nosio mać, znak plemstva što ga je stekao u službi francuskog kralja boreći se u Austriji protiv Turaka.1 Vrsta hlaća što su se nosile u XVII stoljeću Poslije onenod. kad ga je iznenadila kako se držr za vijenac krmnice na Marijinom srcu, Anđelika ga više nije vidjela, izuzme li se kratak trenutak u sumraku na dan njena povratka u Gouldsboro. Cas ga. je tražila oćima ne prepoznavši ga.Pokazaše joj ga. Ona mu preda poruku za Jonasove gledajući ga ravno u oći. Nije joj uopće bilo stalo-što ju je on gledao s visoka i prezirno. Sigurno, on će je uvijek prezirati zbog prizora što ga je vidio na. brodu. Da li će o tome govoriti u Wapassouu? Nije se-mogla poniziti i zamoliti ga da šuti. Ali dok je s njim. razgovarala staloženim tonom, dodajući živim glasom, razne upute koje su joj u tom trenutku padale na pamet kao „da nikako ne zboravi ubrati pupoljke bora za pripremanje ćajeva koji su lijećili pluća", njen ju je predosećaj uvjerio da je stranac ćovjek na svont mjestu. Grub, hladan, ali ponosnog izgleda kojim se odlikuju brđani, dakle, ni kukavica ni gad. Više neće: govoriti nikad više, o tajni što ju je vidio pri svjetlu, voštanice, jedne noći dok je bježao s gusarskog broda..Primijetivši grofa de Pevraca koji je silazio prema luci u društvu Rolanda d'Urvillea i Gillesa Vanereicka,. ona pobeže.Zašto je pobjegla? Pred njim? Pred svojini mužem.Lutala je između novih kuća Gouldsboroa koje žitelji bijahu napustili jer su i oni također krenuli u luka da prisustvuju odlasku jahte...Ovaj put nije smogla hrabrosti da bude tamo, na nekoliko koraka od njega i izmiješana s gomilom koja. bi ih promatrala.,,A trebala je biti tamo", prekorevala je sebe,, „trebala je mahati šalom kad mali brod, pod komandom djećaka, Cantora de Pevraca, nadme svoja, jedra ... !Nije naprosto mogla. Prvi put od jutros malodušnost ju je uspijela svladati.Sve dok ne bude sigurna u sudbinu Colinovu, Jof-Lrey će predstavljati prijetnju, ruku podignutu na

472 473- udarac, i, u dnu njena srca, neprijatelj kojega se ne može nadmudriti.Koliko li je puta grof de Pevrac ustvrdio nesmiljenom odlućnošću da će ubiti svakoga tko mu pokuša oteti ženu?Sa užasom u duši se sjećala tih rijeći. I Ponfc--Briandu, i Lamenieu je to otvoreno izjavio.Colin je bio osuđen, manje kao gusar pljaćkaš, a više kao suparnik. Ali to se nije moglo dogodili. Ne za takvu sitnicu! Ne zbog nje! Oh! Bože, ne dozvolite da se to dogodi!474

I GLAVA LXIVNavećer, u tvrđavi, u koju se vratila kad je pala noć, pošto je prije toga još jednom obišla sve ranjenike, i u koju se sklonila pijana od sna i od muka, primijeti u svojoj sobi ništa manje nego dva sanduka kojih prije tu nije bilo.U jednom od njih bile su haljine, odjeća, ćipke, rublje, rukavice, cipele, a u drugom razni raskošni predmeti koji su ćinili lagodnijim svakodnevni život.Sva ta odjeća i svi ti predmeti mirisali su po Evropi. Joffrev de Pevrac je sigurno sve to narućio Eriksonu, prije njegova odlaska, prošle jeseni, i sad je Gouldsboro to dovukao u svojoj utrobi. Prefinje-nost, ljupkost, ljepota išćezlog svijeta.Anđelika ih jedva i dotaće, prekopa malko po njima gotovo ravnodušnom rukom, kao po ostacima mrtve ljubavi.Nije joj bilo jasno zbog ćega su te sanduke tu većer donijeli u njenu sobu i, s obzirom na njeno duševno stanje, ćitava ju je stvar još više uznemirila bojeći se neke zamke.Okrenula se od tih raskošnih predmeta kao od nećega što je vrijeđalo, što se podrugivalo njenu jadu.Pokušala je zaspati.Zadrhtala'je pri pomisli što se sve moglo dogoditi za vrijeme dok bude u besvjesnom stanju sna. A što ako u zoru, kad se probudi, opazi Colinovo tijelo kako se njiše na jednom kraku vješala?475 U predvećerje bijaše skupila svu svoju hrabrost i pošla tražiti muža pa dogodilo se šta mu drago. Međutim, nigdje ga nije uspijela pronaći. Neki joj rekoše da je otputovao u unutrašnjost zemlje, drugi da se ukrcao na svoj šebek da bi pošao u susret nekakvom brodu. Budući da nije imala drugog izlaza, odlućila je da se malko odmori što joj je zaista bilo potrebno.Mada je usnula, njen je nemir ostao budan. I tako se poslije kratkog, ali dubokog sna probudila usred crne noći, a kako više nije uspijevala zaspati poćela se prevrtati mućena mraćnim mislima.Kratak odmor bijaše razbudio njenu kivnost na muža. Zaista, bila je duboko ranjena 'držanjem svog nesnošljivog i sumnjićavog gospodara.Nije li ju Joffrev godinama bio prepustio njenoj vlastitoj sudbini, a sada je odjednom tražio sve, pa ćak i njenu vjernost u prošlosti. A je li se on, daleko od nje, baš toliko sustezao da uživa s drugim ženama ... ? On se nije libio da surovom rukom strgne velove s tajni koje su pripadale samo njoj. I da traži raćune, tereteći je, uostalom, mnogo više no što je poćinila za vrijeme svog „udovišta" koje toliko mući njegovu ljubomoru.Sto se nje tiće, kad bi se prisjećala onih petnaest godina što ih je provela daleko od njega, nadasve su joj oživljavali pred oćima oni dugi nizovi osamljenih i ledenih noći za kojih se njena mladost lijepe i mlade žene trošila u plaću, u tome da ga priziva i žali... i da također spava, na sreću, sama i stisnutih šaka. Oduvijek je spavala ćvrstim snom djeteta, i to ju je spasilo. Kad je bila vlasnica Crvene obrazine, uzak krevet ju je primao, slomljenu od umora, a u zoru je već doćekala spremna da se suoći s danom tako ispunjenim poslom

da naprosto nije bilo vremena za ljubav. A u vrijeme dok je prodavala ćokoladu, Ni-non de Lenclos ju je stalno prekoravala zato što je bila isuviše ćedna.Kao svijetle taćke, lake i treperave, brzo ugašene, upoznala je i ona, tu i tamo, poneku ljubavnu noć provedenu u zagrljaju pariškog pjesnika kojega je478 L licija gonila, ili u zagrljaju njegova hajkaća,, Desgreza, I jedan i drugi su je progonili isuviše zaokupljeni svojim sitnim i okrutnim igrama a da bi se dulje mogli baviti njom.Na dvoru, uprkos pohotnoj atmosferi kojom je bila okružena, da li je ona živjela putenim životom? Nikako, pa ćak možda i manje nego prije. Kraljeva ju je strast odvajala od svih. A njene osobne želje neumornim žaljenjem povezane za ljubljenu avet prema kojoj je stalno pružala ruke, odvraćale su je od pustolovina, od lakih veza koje su joj, uostalom, brzo postajale nepodnošljive. Onda? Sto joj je ostalo?Nekoliko noći s Rakotzijem, proganjanim princom. Poljubac, na brzinu obavljen, jedne većeri za vrijeme lova, s vojvodom de Lauzunom, krivi korak koji on umalo nije preskupo platio. A sa Filipom, svojim drugim mužem? Dva puta, možda tri. Ni u kojem slućaju više. A zatim Colin, okrepa u pustinji...Ako se sve zbroji, mislila je, u petnaest je godina okusila manje ljubavi nego bilo koja kreposna građanka u krevetu sa svojim zakonitim mužem u cigla tri mjeseca ili ona u Joffrevevu zagrljaju za još manje vrijeme. Zaista je imao razloga da je preda javnom sramoćenju! Da je veže za stup sramote! Da joj pripisuje osobine besramne Mesaline ... ! Uzaludan bi joj bio trud da pokuša Joffrevu dokazati te ćinjenice. Ne, on ne bi shvatio njihov logićan domet, mada bi morao kao ćovjek odan nauci, ćak ni onda da mu dadne taćan raćun u tom pogledu. Jao! Osjetila je da se ni od ućenjaka kakav je bio Pevrac nije mogla nadati nepristrasnosti u stvarima koje su se ticale srca jer je i on bio kao i svi drugi muškarci kad je njihov položaj vlasnika dolazio u pitanje. Ljudi se razbjesne i oni najumniji nisu skloni rasuđivanju.Naposljetku, ćemu tolike priće radi jednog poljupca?Do vraga, pa šta je poljubac? Usne koje se spoje i izmiješaju, to jest srca koja se spojaDva smućena stvorenja se smotaju u krilu božanske sigurnosti, griju se vlastitim dahtanjem, pre-477 poznaju se u mraku nod za koje su iBndfc dugo hodali sami. Ćovjek! Žena!Ništa drugo, to je sve!A što je zagrljaj ako ne produžetak 1 grananje onog nadzemaljskog stanja u kojemu tako rijetko užL* Taju ljudska bića... ? A ponekad nikad!Onda, ako je to bio, zaista samo jedan poljubac, da li je Joffrev bio u pravu da se ljuti na nju zbog onog poljupca što ga je izmijenila s Colinom, to jest Zlatobradim?Život je bio umjetnićko djelo, teško umijeće. An-đeliku je, u stvari, najteže pogađalo što u svojem ponosu nije htjela priznati da su progoni, preziri, srdžba kojih je oštrice osjećala duboko u svojoj svijesti, nalazili opravdanje na njenu vlastitom postupku, koji se, ona je na trenutke i sama bila nacistu s tim, nićim nije mogao opravdati.

Da bi našla ravnotežu i svoj mir, morala je tom pogrešnom koraku, tom nesretnom slućaju, dati pravo mjesto, a ona to nije uspijevala prepuštena samoj sebi. Kad se osuđivala i posipala pepelom po glavi da bi ćas zatim u svom prepuštanju vidjela samo ugodan umetak koji ljepa žena ima ponekad pravo ukrasti životu.Zora, vlažna i maglovita, istrgla ju je iz tog paklenog kruga misli. Izronila je iz nod, slomljena i umorna od pustog prevrtanja po hladnom i pustom krevetu. Neizvjesnost u pogledu Colinove sudbine raz-dirala ju je sve jaće.Nemirna, ružićastosiva zora donosila je neumoran pjev grlice koji se oćitovao u blagim, nabreklim, ćeznutljivim tonovima. Taj slatkast gugut Anđelika je zamrzela za ćitav život. Odsada će je taj pjev uvijek podsjećati na kratko i porazno ljeto što ga je sada proživljavala u Gouldsborou i koje će u svojim uspomenama nazivati prokletim ljetom.Ljeto nabreklo užasom; prve su žrtve bazale, ba-zale naokolo. Svako je jutro toplo, svaka je zora postala tragićnom, razdirana bolnim pjevom ptice.478 Iza magluština, buka luke i naselja se budi, odjekuje, prostorom se širi. Udard ćekića! Da to vješala ne podižu?Glas nekog mornara pjevucka jadikovku kralja Renauda:A kad je ponoć odjeknula putom Kralj se Renaud oprosti s životom, Ah, red, majko, neka reće prija Sto to ćujem da tesar zabija? Moja kćeri, ti ne mud dušu To on krpa i popravlja sušu ...Anđeliku prođu srsi Vješala? Zabijaju ćavle u mrtvaćki sanduk... ? Mora pojuriti napolje i nešto poduzeti, pomiješati se među gomilu, a ne stajati po strani, nemoćna.Međutim, našavši se napolju dan je proticao u neprestanom puhanju vjetra. Ništa se strašno nije dogodilo.Ponovo je pao sumrak, a za njim noć gluha i po>-put ćađe mraćna, bez svjetlosti na niskom nebu, nabrekla od kiše, dovućene s mora, izmiješanje sa stablima šume.Držed se za uspravne stupove na prozoru, promatrala je dva ćovjeka koji su stajali jedan prema drugome.Upravo bijaše prešla preko dvorišta tvrđave i uputila se prema dvorani za savjetovanje s namjerom da Joffreva de Pejrraca prisili na razgovor, da mu reće:— Objasnimo se... Kakve su vaše namjere?Izvana ih je vidjela. Joffrev i Colin ... licem u> lice, u velikoj dvorani za savjetovanje. Bili su potpuno sami i nije im bila ni na kraj pameti da ih netko promatra.Colin je držao ruke iza leđa. Nema sumnje zato žto su mu zglavd bili vezani. Joffrev de Peyrac je479- stajao pokraj stola na kojemu su bili raspoređeni .sviti pergamena i zemljovidnih karata.Razmotavao je dokumenta, jedan po jedan, polako, sistematski i pažljivo ih ćitao. Ponekad bi iz otvorenog sandućića što se nalazio ispred njega, uzimao dragi kamen i promatrao ga na svjetlu voštanice, kao -ćovjek koji se razumije u taj posao. Na vrhu njegovih prstiju jedan je smaragad blistao zelenim sjajem.Kad bi joj pogled pao na njegove usne, Anđelika je znala da se on zarobljeniku obraćao nekim pitanjem. Colin je kratko odgovarao. U jednom se trenutku pomakao i prstom upro u neku taćku na karti. Znaći, ;nije bio vezan kao što je u poćetku pretpostavljala...

Anđelika se trgne, bojala se za život Joffreva de Pevraca. Ako ga Colin pobuđen nekim iznenadnim razlogom, šćepa za grlo? Zar Joffrev nije osjećao, stojeći uspravljen nadohvat Colinove ruke, njegovo golemo tijelo iz kojega je izbijala strahovita fizićka snaga?Ne, ne! On se pravio kao da ništa ne zna, kao da svemu tome ne pridaje nikakvu važnost. Kako li je bio neoprezan! Uvijek isti, po tom svom izazovu što ga, je dobacivao ćinjenicama, svim mogućim elementima, ljudima! Uvijek ta njegova volja da prodre još dalje, da dodirne posljednju granicu iskustva... da .sve osjeti i vidi... Smrt će se jednog dana obrušiti na nj poput grabežljivog orla.„Joffrevu, Joffrevu, ćuvaj se!"Tresla se držeći se za stupove prozora. Bila je nemoćna, a nagonski je osjećala da se ne može i ne .smije umiješati medu te ljude.Trebalo je pustiti sudbinu da se izjasni, da se .snažne volje suoće, da se sukobe u borbi u kojoj, po želji njena ženskog srca, nije trebalo biti ni pobjednika ni pobjeđenih.Njeni su pogledi, nabrekli od tjeskobe, prelazili s jednoga na drugoga i halapljivo se lijepili, kao magnetom privućeni, za vitki, mršav i snažan lik njena muža. Odijeljena od njega šutljivim zidom od stakla, imala je dojam kao da ga je iznenadila i promatrala480 u snu. Kad god joj se događalo uvijek je pri tom osjećala kako je grabi neko ćuvstvo straha, a ponekad i oštre ljubomore. Naime, u snu je njegovo lice poprimalo tajanstveni izraz ćovjeka koji joj je izmicao, u ćije bivstvo nije uspijevala prodrijeti.Poneka srebrena dlaka na krajevima njegovih sljepooćica đavla mu je blagi izraz, ali to je bila samo varka. Ostao je dalek, tvrd, nedostižan. A ipak na ćitavu njegovom liku nije bilo jedne jedine sitnice koja joj nije bila poznata, prisna, njoj, njegovoj ženi i koja je ne bi živo dirnula u srce dok bi ga promatrala. Slagala je pojedinost na pojedinost, sve što je o njemu znala: poznavala je njegov oprez i njegovu žestinu, njegovu nadmoć i njegovu spretnost, bistrinu uma, znanje skriveno pod ljuskom ljudske jednostavnosti. Mada je misaoni izraz njegova lica odavao izuzetnu nadarenost uma mu i misli, Anđelika je, slijedeći pokret njegovih mišića ispod odjela od tamnog baršuna, bila svjesna njegove odrešitosti, njegove snage, izuzetne ljubavne moći o kojoj je uvijek davalo dokaza njegovo .vrsto i neukrotivo tijelo.S njega se njene oći prebace na Colina.Izronivši iz daleke prošlosti, taj kralj robova .u Meknešu, stajao je sada tu u uskoj dvorani. Njegovo šareno i iznošeno odijelo Zlatobradog, doimalo se jadno na njegovim snažnim ramenima.Većeras mu je pogled bio kraljevski plav, plavo oko velikog Colina, vićno da sve zapazi u dalekoj pustinji i u ljudskoj duši.Anđelika je bila žena i, kao takva, pripadala tisućama godina mrvljenoj i ponižavanoj vrsti, slabijoj vrsti te, i protiv svoje volje, nije mogla sprijećiti svoje biće da u tom nijemom dvoboju iza stakla ne bude na strani slabijeg, Colina.Poznavala je obojicu i dobro je znala da je Joffrev daleko jaći od Normandijca.Naoružan golemim znanjem iz svih podrućja nauke i umijeća, zaokupljen istanćanim i beskrajnim strastima duha, bio je kadar podnijeti sve, ih' gotovo sve, pa ćak i rane srca a da ne poklekne.481

31 Anđelika u Iskušenju VTH Colin koji gotovo ni ćitati nije znao, nije se mogao braniti od njegovih nepredviđenih udaraca mada je po prirodi bio neobićno bistar.Njena je krivnja što se sad nalazila tu bez obrane pred silovitim udarcima njena muža. Osjećala je zbog toga grižnju savjesti, osjećala je kako joj se srce cjepa videći ga već unaprijed na koljenima uprkos njegovoj neospornoj željeznoj snazi.Odjedared joj je srce šuštalo. Vidjela je kako je Joffrev jedinim pokretom odgurnuo nagomilane perga-mene i pošao prema Colinu. Takav ju je strašan strah spopao. Bila je sigurna da će potegnuti svoj pištolj i pogoditi Colina u samo srce. Međutim, ćas zatim se uvjerila da su Joffreveve ruke prazne.Uprkos tome dah joj je zastao od straha.Iza stakla je nastupio odlućan trenutak.Osjećala je to po ježuru što joj je prostrujio ćitavim tijelom, po svojem napetom duhu, po uzbuđenim ćutilima. Flokušala je otkriti, shvatiti što se to unutra zbiva.Zbivalo nešto o ćemu je morala pasti odluka. Sve se odigravalo obavljeno tišinom, rijećima koje nije uspijevala ćuti, a koje su vrcale s usana dvojice ljudi poput udaraca, sijevale poput zašiljenih oštrica bodeža ...Joffrev je nešto govorio, u neposrednoj blizini zarobljenika, blistave je oći zario u pažljivo tvrdo Co-linovo boe. Malo-pomalo mukli bijes i jarost su se sve jaće gomilali na Normandijćevu licu. Anđelika je vidjela kako su mu se šake rastvarale i skupljale, kako su se ćak i podigle tresući se od nemoćnog gnjeva. Nekoliko je puta odmahnuo glavom, odrićno, suprotstavljajući Pevracovim rijećima nepristupaćnu gor-dost lava.Tada se Joffrev odmakne od njega. Ushodao se prostorijom uzduž i poprijeko, kao tigar u kavezu. Vrtio se oko Colina, motrio ga oštrim pogledima po-»put lovca koji traži najranjivije mjesto zvijeri u koju je nišanio cijev. Ponovo pristupi gorostasu i obim ga rukama zgrabi za posuvratke prsluka od bivolje kože.482 Privuće ga k sebi kao da mu želi reći nešto vrlo povjerljivo. Vidjela je da mu nešto sasvim tiho govori, da mu se opasna blagost prelila preko lica a neka neodređena i tanka bora pojavila u kutu njegovih usta. Anđelika je gotovo ćula općinjavajući ton njegova glasa* Lice mu je u tom trenutku poprimalo zavodnićki dzraz, ali se trebalo bojati sjaja što je blistao u njegovim zjenicama. Ono ćega se Anđelika najviše plašila naposljetku se dogodilo. Colin je pokleknuo pred Joffrevem de Pevracom.Malo-pomalo divlje odlućnosti je nestalo s njegovih crta lica, rašćinjala se i ustupala mjesto izrazu smetenosti, oćaja i gotovo kratkotrajnom ludilu. Glava mu iznenada klone na prsa pokretom izazvanog umorom ili porazom.A šta li je grof Joffrev de Pevrac mogao kazati Colinu Paturelu da bi ga slomio, tom istom Colinu Patuelu koji nije prignuo šiju ni pred Mulom Ismai-lom i njegovim mućenjima.Joffrev de Pevrac ušuti. Ali je. još uvijek držao Colna za posuvratke i vrebao mu svaki izraz lica. Na kraju se teška plava glava uspravi. Colin se odsutno zagleda ispred sebe. Anđelika se prestrašila da je nije možda primijetio u tami iza prozorskog stakla.Ali Colin nije ništa vido vani jer je svoje oći upro prema sebi, u svoju dušu. I odjednom ona na njemu opazi onu vrst nevinosti što ju je njegovo lice oprimalo u snu, vidjela je

njegovo lice Adama, iz prvih dana. Svoje plave oći, koje kao da se još ne bijahu razbudile, okrene prema Pevracu i dva su se ćovjek* dugo bez rijeći promatrali.Zatim Colin u nekoliko navrata kimne glavom,-ali ovaj put je njegovo kimanje bilo potvrdno, znaćilo je da pristaje.Grof de Pevrac se vrati na svoje mjesto iza stola. Nekakve se prilike pojaviše u dnu dvorane. Španjolski stražari uđoše i postave se iza zarobljenika. Anđelika nije ćula ni primijetila doziv koji ih bijaše pozvao da uđu. Izišli su i sa sobom odveli Colina.si«483 Joffrev de Peyrac je ostao sam u dvorani. Sjeo je.Anđelika se povuće s prozora prestrašena mišlju da bi on mogao posumnjati u njenu prisutnost iza prozora. Ali je ipak ostala tu, općinjena. I kao što je on pretprošlu noć vrebao njene pokrete u tami otoćića a da ona to nije znala, sad je ona njega htjela vidjeti onakva kakav je bio u trenucima kad je bio siguran da ga nitko ne promatra. Kakvim će se osjećajima prepustiti? Hoće li neka obrazina pasti s njegova lica i otkriti ga u pravom svjetlu? Hoće li joj to omogućiti da odgonetne njegove misli i njegove odluke?Vidjela je kako je pružio ruku prema sandućiću u kojemu su bili pohranjeni dragulji, glasoviti dragulji iz Caracasa, dragulji što ih je Zlatobradi opljaćkao Španjolcima. Sa dva prsta uze jedan izuzetne velićine, podigne ga pred oći okrenuvši ga prema svjetlo* sti plamena i zadubi se u njegovo promatranje.Smiješio se kao da je kroz prozirnost skupoćijenog kamena promatrao neki vrlo veseo prizor.484 GLAVA LXVSutradan je bila nedelja.Zvuk roga tulio je u daljinama. Zvono s malog drvenog zvonika, svojim uzbuđenim i jasnim zvukom, kao što je glas djevojćice, pozivao je protestante na službu božju.Da ne bi zaostali u molitvi Svevišnjemu, dušobrižnici, otac Baure kojemu se prikljućio još jedan reformirani fratar koji je nedavno došao iz šume, odluće da održe navrh strme obale veliku katolićku misu uz pokaznicu i procesiju.Kroz maglu su se ćitavo jutro miješali zvukovi suparnićkih crkvenih pjesama, ali oba su se obreda završila bez nezgoda.Pošto su crkveni obredi završeni, dangube su se okupili u luci jer je neki brod tulenjem roga kroz maglu najavljivao svoj dolazak. Uskoro se tom tule-nju pridružilo mnogo stvarnije mukanje. Mali je ku-ter dolazio iz Port-Royala s istoimenog poluotoka i dovozio dvije krave i jednog bika kao naknadu za svježe namirnice i raznu kovanu robu kojom su žitelji Gouldsboroa prošle godine spasili francusku naseobinu prepuštenu njenoj sudbini od isuviše daleke uprave u Quebecu. Iskrcavanje jadnih životinja pomoću remenja i brodskog vitla obavljeno je bez većih teškoća usred općeg odobravanja žitelja.Dolazak životinja je u razgovorima dobio istu važnost kao i vješanje Zlatobradog koje se, po pred-osjećanju svih, imalo obaviti tog istog dana.485

U toj uskipjelosti dolazak malog broda koji je doveo Johana Knoxa Mathera, doktora teoloških nauka u Bostonu, i njegovih glavnih kapelana, prošao je, manje-više, nezapažen. Bućni i veseli Akadijci, praćeni svojim Mic-Madma crvene puti, visokim ratnicima ćetvrstastih bronćanih lica skoro su se doticali za vrijeme plovidbe s ćasnim puritancem, ali mu uopće nisu poklanjali pažnje.On je nosio nabranu ogrlicu, prostran, crn, dug ženevski ogrtać koji mu je mlatarao po petama i koji se umotao sve do oćiju da bi se zaštitio od vjetra, dok je tuljak njegova šešira izgledao još viši nego kod ostalih ljudi iz njegove pratnje.— Htio sam se s vama sresti — reće grofu dePevracu koji mu bijaše izišao u susret. — Naš je guverner nedavno na jednom skupu ponovo ustvrido daćitava pokrajina Maine pripada Engleskoj te me jezamolio da pođem k vama i kod vas Se obavijestimda li je to još uvijek tako... ?Njegove se oći obazru uznemireno na sve strane.— Ovdje se oseća vonj razvrata... Recite mi,pronose se glasovi da vi živite s nekom ćarobnicom?— To je vrlo taćno — otpovrne Joffrev de Pey-rac. — Dođite, hoću da vam je predstavim.John Knox Mather problijedi, a duša mu se uznemiri kao površina bare pri približavanju oluje. Sasvim se smete. A imao je i zbog ćega. Protestanti su ukinuli kult Blažene djevice Marije i svetaca, tih korisnih posrednika između neba i zemlje. Prema tome, ostali su im samo đavoli. A tim uvlaćenjem paklenih sila u svoja vjerovanja ostali su nenaoružani i bez ikakve zaštite protiv njih. Nisu mogli ni na šta drugo raćunati osim na snagu svojih vlastitih duša. Na sreću, ćasni Mather je imao ćak i za prodaju tih unutrašnjih snaga. Ukruti se i pripremi za iskušenje u koje će ga staviti susret s ćarobnicom.Doznavši da je grof de Pevrac hitno zove k sebi, Anđelika odmah napusti uzglavlje jednog ranjenika što ga upravo bijaše previla i krene, uznemirena srca, tamo gdje je bila pozvana. Stigavši, nađe se licem u486 lice s mraćnim i uzvišenim spomenikom za koji joj rekoše da je doktor teoloških nauka u Bostonu, a koji ju je promatrao svojim kao led hladnim oćima. U stvari, on je bio isto tako zaprepašten kao i ona. Odmah je shvatila situaciju te mu poželjela dobrodošlicu i malko se pokloni pred njim.Po rijećima što ih je izmijenio s grofom de Pey-racom, doznala je da će biti gostom nekoliko dana u Gouldsboix>u i da će ćitavo društvo proslaviti dan Gospodnji da bi se svom Bogu zahvalilo na dobroćinstvima.Dolaskom svih tih ljudi u Gouldsboro, odgađalo se riješenje svih neriješenih i gorkih pitanja koja su mućila sva srca i sve savjesti. Ona sama nije znala da li da se tome raduje ili će je to ćekanje dokrajćiti. Bilo je vrijeme da se već jednom stvrši s tom komedijom u kojoj su svi tjeskobnih srca sudjelovali. Nju je spopadala želja da viće, da preklinje: „ ... neka ova neizvjesnost već jednom svrši ..."Ali neumoljiva ruka Joffreva đe Pevraca sve ih je prisiljavala da žive u oćekivanju, da se pokore njegovoj volji i do iznemoglosti igraju svaki svoju ulogu.Buduća da ju je njen muž predstavio, njena je dužnost bila da predsjeda svećanosti.

Ona uđe u tvrđavu da bi izabrala jednu haljinu među onima što bijahu stigle iz Evrope.Malo iza toga snažan pljusak se spusti, i razvedri nebo. Mirisi cvrćećeg mesa, što se na strani gdje se nalazila gostionica pripemalo za svećanost, probiju se zrakom i nadjaćaju snažne vonjeve mora.Glasovi su poprimili raspjevani prizvuk. Trube su se oglasile u nekoliko navrata.Gouldsboro je već imao svoje vlastite tradicije odavna uspostavljene. Anđelika nije znala da su te trube pozivale stanovništvo na skupštinu koja se imala održati na ćistini ispred tvrđave. Zbunjena time, ona brzo iziđe.Napolju se sve sjalo, kao oćišćeno i pocakljeno tek minulom olujom.487 Uski potoci blata jurili su niz strmu obalu izro-vavši svoja korita sve do žala. 2ene su podizale suknje da bi preskoćile preko njih.Slićni tim bujicama, ljudi su u malim i odvojenim skupinama pristizali s brodova, iz kuća, iz šuma. Izvirući odasvud, svi su kretali prema jednoj taćki da bi stvorili ćvrstu gomilu koja se sastojala od ćudne smijese: mornara, naseljenika, hugenota, Indijanaca, Engleza, vojnika i plemića konaćno ujedinjenih privremenim, ali nezaboravnim osjećanjem da pripadaju istom izgubljenom žalu amerićke obale i da su se tu okupili da bi prisustvovali nekom izuzetnom prizoru.Oni što su dolazili iz logora Champlain na konjima putom oivićenim vućkom ili oni što su silazili iz malog zaseoka na obali putom okićenim šumaricima nosili su puške ili kremenjaće sa svih strana okru-živši žene i djecu. Postojala je stoga naredba da se nitko ne smije nenaoružan kretati pola milje izvan zaštite topova s tvrđave. S ljetom je nailazila i mogućnost irokeških upada, a osim toga nitko nije bio siguran od iznenadnih napada Abenakisa i njihovih paleža, nitko od ovih bijelaca u Gouldsborou protiv kojih su Indijance huškali njihovi gospodari.Ćistina ispred tvrđave sva se crnila od svijeta.Djeca su trćala. Anđelika je ćula kako međusobno dovikuju:— Ćini se da će danas objesiti Zlatobradog!— A prije toga bit će stavljen na muke...Krv joj se u žilama sledila. Trenutak kojega se stalno pribojavala otkako je Colin uhvaćen, konaćno je stigao.— Ne! Ne! Ja neću pustiti da ga objese — govorila je kroz stisnute zube. — Vikat ću, izazvat ćusablazan, ali neću dopustiti da ga se objesi! NekaJoffrev poslije misli što ga volja!Obućena u novu haljinu probije do ćistine i ne obazirući se na poglede što su je pratili, smjesti se u prvi red. Sad joj više nije bilo stalo što će tko o njoj pomisliti kao ni do ogovaranja što ih je njena pojava mogla pobuditi. Unutrašnja groznica ju je tresla, ali488 je uza sve to uspjela saćuvati svoje gordo držanje kojim je zbunjivala i izazivala radoznalost okupljenog svijeta.Gotovo i ne misleći, izabrala je haljinu što ju je imala na sebi: raskošnu i strogu, neobićnu haljinu od crnog baršuna svu ukrašenu paućinastim ćipkama u koje su bili umetnuti sitni

biseri. Dok ju je oblaćila,, pomislila je: „Ova je haljina kao stvorena za pogreb kraljeva!" Ali je bila odlućna da ne prisustvuje Co-linovu pogrebu, već da ga spasi!Budući da nije imala vremena da se licka, u zadnji ćas je hrapavim prstom stavila malko lićila ru-menike na svoje bijele obraze.' Osjećala je da joj lice ima jeziv izgled. Utoliko-gore, mislila je.Ako je i postojao netko tko je primijetio njeno> bljedilo obilježeno groznićavošću pogleda, ne reće ni rijeći. Bljesak njenih zelenih oćiju ledio je opake rijeći na samim usnama.— Gledajte je — šapne na engleskom Vanereick; lordu Sherrilghamu — nije li ćarobna? Dostojanstvenog li držanja! Koje li gordosti! Engleskinja, moj dragi lorde! Ah! Ona je vrijedna Pevraca. Prkosi pogledima,, neprijateljstvu, prijekorima visoko podignute glave> a isto bi tako oholo gledala i onda da nosi, izvezeno u. grimizu na svojim grudima, slovo A1 koje, kao što vam je dobro poznato, dragi, vaši puritanci iz Mas-sachusettsa propisuju da nose žene preljubnice.Englez razoćarano iskrivi usta.Puritanci nemaju smisla za istanćane razlike, moj dragi.I iskosa baci pogled na Knoxa Mathera koji je sa svojim kapelanima raspravljo o tome da li je teološki uputno da se ćovjek vješa na dan Gospodnji. Nije li potezanje konopca na vješalima u taj dan išlo na uštrb odmora? Ili, naprotiv, hoće li odluka da se ćov-1 Poćetno slovo od engleske rijeći adulteress, što znaći preljubnica.489 jeka objesi u nedjelju dati Gospodu dovoljno vremena da jednu novu dušu primi na svoj sud?— Mi ljudi iz visokog društva — nastavio je engleski lord — vrlo brzo opraštamo jednoj tako lijepojženi da ponekad zgriješi.— Za koliko se kladite da će braniti svog ljubavnika s istim žarom i strašću kao i lady Macbeth?— Za dvadeset livri ... Shakespeare bi rado boravio na ovim obalama koje su engleske po pravu, alii po duhu koji ovdje vlada, nema sumnje...Lord prinese oćima naoćare ukrašene raznim vrpcama koje su tog ljeta bile u velikoj modi u Londonu, a koje su visile niz njegov kaput od brokata.— A vi, Vanereicke, za koliko se kladite da ovažena, koja izgleda tako vitka, posjeduje zamamne obline. Kad bi skinula svu onu odjeću, bila bi nalik Venerišto izranja iz morske pjene?— Ne kladim se dragi, lorde. Znam što da mislim o njenim oblinama. Izbliza sam je stisnuo. Zaista,engleski prinćevi imaju ukusa. Vi ste pogodili, dragilorde. Ova vila, kad stavite na nju ruku punaćka jekao prepelica.— Hoće li već jednom svršiti, razvratnjaci! —prasne roselski hugenot Gabriel Berne koji je jednimuhom pratio razuzdan razgovor dvojice plemića te

više nije mogao suzdržati svoj gnjev.Na tu primjedbu su se nadovezale obostrane uvrede i lord Sherilgham poće spominjati dvoboj. Međutim, njegov ga zamjenik upozori da se ne može tući ..s obdćnim građaninom. Na uvrede svi se Rošelci zbiju i približe napirlitanom engleskom admiralu stišćući šake.Stražari i vojska, poredani oko postolja nisu se usudili umiješati u svađu.Na sreću, ljubazan je d'Urville odnekle izniknuo i uspio smiriti duhove. Ali nikako nije mogao potpuno -odstraniti gnjev koji je kipio u srcima Rošelaca i s engleskog se gosta prenio na Anđeliku „tu jabuku razdora" koja im se ćinila isuviše upadljivom i bestidnom u tom trenutku. Gnjevnim su se pogledima oko-•490 mili na nju, mrmljanje je raslo, razne primjedbe su se razlijevale oko nje i najzad stigoše i do njenih ušiju kroz maglu njena izmućena duha.Ona pogledom povede po uzburkanim i mraćnim glavama koje su se primicale sijevajući zjenicama punim prijekora i optužbi.— Sve je ovo također i vaša krivica — predbacijoj gospođa Manigault kad je primijetila da se An-đelika vratila u stvarnost. — Kako se usuđujete pojaviti među poštenim svijetom.Gospodin Manigault joj svećano pristupi.— Stvarno, gospođo — reće prešavši u napad —vaša prisutnost u ovom trenutku predstavlja izazovzakonima poštenja. Kao šef hugenotske zajednice Go-»uldsboroa, moram vas zamoliti da se povućete.Promatrala ih je svojim zjenicama koje kao da su odjedared postale blijede te su oni gotovo pomislili da ih nije uopće ćula.— Ćega se vi, u stvari, bojite, gospodine Mani-gaulte? — upita najzad blagim glasom dok je svimanaokolo dah stao.— Da se ne zauzmete za ovog razbojnika — poviće gospođa Manigault koja se nije mogla suzdržatia da se ne uplete — uzalud vam svako ševrdanje ito vaše nevino lice. Zna se dobro kakve veze postojeizmeđu vas i njega. To je gadna i žaljenja vrijednaprića za sve nas pred kojima biste se morali sramiti.A da se i ne govori da je i pošteno da se oslobodimotoga zloćinca koji nam je tolike jade nanio prošlogmjeseca koji bi nas sve bio poklao da se nismo naživot i smrt branili. A vi tu jedva ćekate da biste semogli zauzeti za nj, zatražiti milost. Poznajemo vasdobro.— To vam vjerujem — složi se Anđelika.— Taimali ste bezbroj prilika da me poznate.Nije joj ovo bio prvi put što se sukobila s raz-bješnjelim kalvinistima. Istini za volju treba red da se uopće nije bojala s njima zametnuti bitku.

Uspravivši se, odmjeri ih od glave do peta.491 — Taćno prije godinu dana, ja sam na ovom istommjestu molila milost za vas ... na koljenima... i toza zloćine koji zaslužuju konopac više no što ga zaslužuju zloćini Zltobradog...Protiv volje grć joj iskrivi usta te se dobrićina Vanereick pobojao da će briznuti u plać što on nikako ne bi mogao podnijeM.— Na koljenima ... — ponovila je — ućinila samto za vas koji niste kadri prignuti koljeno predsvojim Bogom, za vas koji ne poznate više svojegasvetog pisma.Rekavši to, naglo im okrene leđa. Sujevjerna tišina zavlada gomilom.492 GLAVA LXVIIdući preko ćistine, ruku iza leđa, zarobljenik se zaustavi na postolju.Španjolski stražari u blistavim oklopima i lakim kacigama ukrašenim crvenim perjem okruživali su ga ćvrsto sa svih strana.Colin Patuerel je bio gologlav. Na sebi je imao prsluk od smeđeg sukna s posuvracima izvezenim zlatnim nitima. Po to se odijelo moralo poći na Marijino srce.Svi su bili iznenađeni videći ga u toj jednostavnoj odjeći i podšišane brade i kose. Gotovo nitko nije mogao prepoznati Zlatobradog, strašnog i riđeg zlikovca, u tom gorostasu obućenom u tamno odijelo i spremnog za smrt. Izgledao je krupniji što su vjerovali.Uskoro se pojavio i Joffrev de Pevrac u odijelu od žute svile, skrojenom po francuskoj modi. Imao je otvoren prsluk iznad drugog kaputa koji mu je divno pristajao.Uzdah se oteo s mnogih zapanjenih ili zadivljenih usta. More glava se zanjiše. Cak su i sami hugenoti bili osjetiljivi na nagle obrate kojima ih je uvijek iznenađivao taj plemić iz Akvitanije, lićnost nimalo bliza njima i njihovu poimanju,ali kojega je dramatićan slućaj ukrižao s njihovim sudbinama dosada razumnim i koji ih je sada držao u svojoj vlasti.Zahvaljujući njegovu prisustvu, izbjegnuto je bu-^ ćanje i vrlo opasna uzbuđenost koja umalo nije uzela493 maha kad su dovedeni drugi zarobljenici gusari, to jest posada s Marijina srca, okovani ih' konopcima vezani. Opkoljeni stražarima i nabijenim puškama, poput stada su dogurali do podnožja postolja.Neki su se kreveljili i divlje škripali zubima, ali većina se pokazala pomirena sa sudbinom, baš kao ljudi koji su znali, budući da su izgubili igru, da se trebalo pripremiti na putovanje bez povratka, da je došao trenutak kad je trebalo platiti raćun.Grof de Pevrac nije morao nijednim pokretom zamoliti za rijeć.U nestrpljenju da ćuju kakvu će kaznu izreći, svatko je suspregao dah. Tišina je sama od sebe uspostavljena. Cuo se samo šum mora. Grof se primakne rubu postolja, maklo se' nagne i obrativši se izravno skupini rošelskih protestanata koji su, u prvom redu tvorili ćvrsto, mrko, nepodmitljivo i vjećno jezgro njegove naseobine.

— Gospodo — reće im pokazavši rukom na Co-lina Paturela koji je stajao uspravan između svojih stražara — gospodo, predstavljam vam novog guvernera Gouldsboroa. GLAVA LXVIITišinu prožetu zaprepaštenjem "i nerazumijevanjem, koja je uslijedila nakon te izjave, Joffrev đe Pevrac iskoristi da bi popravio krhki ćipkasti ukras na posuvracima svojih rukava.Zatim nastavi mirnim glasom:— Gospodin d'Urville koji je dugo vremena obavljao tu tešku dužnost bit će imenovan za admirala naše flote. Važnost i tonaža naših brodova, bilo trgovaćkih bilo ratnih, koji se množe i povećavaju bez prestanka, iziskuju da im se stavi na ćelo ćovjek od zanata. Veliki razvitak što ga je Gouldsboro doživio u nekoliko mjeseci, velikim dijelom zahvaljujući vašem radu i vašoj marljivosti, gospodo Rošelci, sili me da mu postavim za guvernera ćovjeka iskusnog na. moru, a koji uz to zna upravljti ljudima najrazli-ćitijih narodnosti. Budući da naša luka poprima svaki dan sve veću, jedinstvenu važnost u ovom kraju, koji smo slobodno izabrali za svoj dom, brodovi sa svih strana svijeta će dolaziti ovamo. Znajte da nitko nije podobniji da se hvata u koštac s tisuću zasjeda što nam prijete od ćovjeka što sam ga za tu ulogu izabrao i između ćijih ruku stavljam s najvećim povjerenjem sudbinu Gouldsboroa, njegov sjaj, njegov napredak i njegovu buduću velićinu.Naćas je zastao. Nijedan se glas ni protivljenja niti odobravanja ne podiže. Pred sobom je imao gomilu ljudi koji nisu mogli doći sebi od zaprepaštenja.

494 495 Anđelika sigurno nije bila među onima koji su bili najmanje iznenađeni. Joffreveve su joj rijeći ulazile u uši kao slijed zvukova ćije znaćenje nije nikako uspijela povezati. Ili, prije bi se moglo reći, ona je u njima uzalud tražila neko drugo znaćenje, to jest da je Colin trebao biti obješen.Pred slikom što su je tvorila sva ona otvorena usta i iskolaćene oći Joffrev de Peyrac se zajedljivo •osmijehne.A zatim nastavi:— Ovoga ćovjeka vi svi poznajete pod imenom Zlatobradi, gusar s Caraiba. Međutim, znajte da je on prije toga dvanaest godina bio vođa kršćanskih robova u Meknešu, u kraljevini Maroko, ćiji je kralj iscrpljivao kršćane kojima je, kao što rekoh, ovdje prisutan gospodin Colin Paturel, bio vođom punih dvanaest godina. Ti ljudi što su potjecali sa svih obala svijeta, govorili sve moguće jezike, pripadali raznim vjeroispovjestima, bili prepušteni njihovoj bijednoj sudbini robova na tuđinskoz neprijateljskoj, muslimanskoj, robovskoj, zemlji, bez pomoći i zaštite pred surovim postupcima koji su ih satirali i sklonostima prema zlu koje ih izjede, našli su u njemu sigurnog i neukrotivog vođu. On je od tih robova uspio stvoriti snažan, dostojan, ujedinjen narod koji se borio protiv iskušenja, oćaja i odbacivanja od vjere.'

Sad je Anđelika poćela shvaćati istinu: Colin neće biti obješen. On će živjeti, ponovo će vladati 1To je o njemu Joffrev govorio kad je kazao: on će znati da vas vodi svojom razboritošću ...Tada je mir ušao u njenu dužu izmiješan s oštrom boli. Ali prvo što je osjetila bio je mir. Doslovce je gutala rijeći što su se otkidale s usana njena muža, •Ćuvstvo ganuća ovlada njom u tolikoj mjeri da je bila gotovo izvan sebe i suze joj orose trepavice. Nije li Joffrev sinoć, u dvorani za savjetovanje, s upornošću kojoj je bila svjedokom, upravo to tražio od Colina, na što ovaj nikako nije htio pristati u poćetku, ali je poslije pognuo svoju tešku glavu u znak pristanka. — Mada mi "ovdje ne živimo u ropstvu kao kršćani u Meknešu — nastavio je Joffrev — mi nismomanje izloženi raznim iskušenjima i udarcima: na-puštenosti, sumnji, uzajamnom ogorćenju, stalnoj o-pasnosti od smrti. On će vam pomoći svojim razborom, znat će se suoćiti s opasnostima, vodit će vas uvašoj trgovini s susjednim narodima jer govori engleski, holandski, španjolski, portugalski, arapski, paćak i baskijski jezik poznaje. Rođen u Normandiji kaokatolik, bit će vam od neprocjenjive koristi u vašimodnosima s Francuzima iz AkadijeKazavši to, obrati se d'Urvilleu rijećima:— Gospodine d'Urville da li biste bili tako dobripa ponovili kroz vaše dozivalo ono najbitnije što samkazao kako bi svatko mogao to ćuti i o tome po voljirazmisliti.Dok je d'Urville izvršavao grofovo naređenje Ro-šelci su poćeli dolaziti k sebi od, treba priznati, sa-»vim razumljivog zaprepaštenja.Bili su uznemireni i nešto se između sebe dogovarali.Cim je d'Urville bio gotov sa svojim poslom, Ga-briel Berne se malko izdvoji od ostalih i reće:— Gospodine de Pevrac, vi ste nas dosad prisilili da progutamo mnogi gorki zalogaj, ali ovaj,jasno vam dajemo do znanja, ne možemo progutati.Odakle vam tako potpuna obavještenja o tom opasnomtipu? Pustili ste da vas taj probisvijet nasamari svojim lažljivim brbljarijama. Svi su oni takvi, svi tigusari koji žive na raćun drugih ljudi!— Ja sam upoznao djela ovog ćovjeka u prijeme kad sam živio na Sredozemlju — otpovrne Pevrac. — Vidio sam ga privezana za stub bićevanja. Platio je na taj naćin za svoju braću koja su se usudilaslušati misu u noći Božjeg rođenja. Poslije toga jebio razapet i kroz dlanove prikovan ćavalima za gradska vrata. Ja znam da gospodin Paturel ne želi da

ja spominjem te stare ćinjenice, ali ja vam ih, uzasve to, gospodo, iznosim da biste vi bili umireni uvašoj pobožnosti. Stavljam vam na ćelo gordog krš-

496 32 Anđellka u Iskušenju VUT 497 :anina koji je prolio mnogu kap svoje krvi radi svoje vjere.Mrmljanje Rošelaca se proširi. Muke što ih je jedan katolik mogao podnijeti radi svoje vjere za njih nisu imale nikakve vrijednosti i sigurno ih tim pri-Sama neće pridobiti. Naprotiv, oni su u svemu tome vidjeli tvrdoglavost ogranićenog duha privrženog su-jevjernom i đavolskom vjerovanju.Nad glavama prohuji vika i nabubri:— Na smrt! Na smrt! izdajstvo! Ne pristajemo... fNa srmt Zlatobradog!Colin koji je do tog trenutka stajao po strani, pomalo ravnodušan između španjolskih'plaćenika, pomakne se i stavi se uz bok Joffreva de Pevraca.Podboćivši se šakama, povede svojim dubokim plavim pogledom po razdraženoj gomili, koja kao da se povukla pred njegovom gorostasnom pojavom. Povici što su tražili smrt, malo-pomalo, oslabe da bi sasvim zamrli u potpunoj šutnji.Gazda Berne, međutim suprotstavio se svojom uobićajenom žestinom. On istupi naprijed.— Pa to je ludost — zauria ispruživši ruku prema Nebu kao da na njemu traži svjedoke za svojetvrđenje, a zatim, nastavi još dramatićnijim tenom:— Dvadeset puta biste ga morali objesiti, gospodinede Peyrac, ako zbog nićega drugog a ono zbog Sletešto ju je nanio Gouldsborou. A zar vi, grofe, zaboravljate da je osim toga izvršio napad na vašu ćastkoja...Odlućnim pokretom Pevrac zaustavi cptužujuću rećenicu koja je trebala uprljati blatom Anđeliku.— Kad bi i zaslužio da bude obješen, ja lukakone bih imao pravo da ga predam vješaiima — izjr.vimuklkn glasom koji nije dopuštao prigovora. — Zahvalnost što mu je dugujem sprijećila bi me u tome!— Zahvalnost... ? Vaša zahvalnost?! Vaša?— Sigurno, moja zahvalnost — ponovi grof. —Ćujte ćinjenice koje me obavezuju. Među pothvatešto služe na ćast gospodinu Paturelu, sigurno najbe-znaćajniji nije onaj koji se odnosi na njegov bijeg-

Odiseju koji je poduzeo s više zarobljenika suoćivši se s najvećim poasnostima da bi pobjegao iz Maroka. Bijeg je uspio, Među onima kojima je pomogao da se dokopaju kršćanske zemlje nalazila se i jedna žena, robinja kod Maura. On ju je istrgao strašnoj sudbini određenoj nesretnim, kršćanima koje padnu muslimanima u ruke. U to sam vrijeme bio bjećni prognanik izvrgnut protivnoj sudbini te nisam bio u stanju da ista doznam o sudbini svojih najdražih i da im priteknem u pomoć i izbavim ih iz opasnosti kojima su bili izloženi, napušteni od svih. Ta žena bila je grofica de Pevrac, moja supruga ovdje prisutna. Zahvaljujući privrženosti gospodina Paturela spašen je život koji mi je draži od svega. Kako da mu to zaboravim?Jedva zametijiv osmijeh pojavi se na njegovoj rasjećenoj usni.— Evo zašto, gospodo, bez obzira na sadašnje nesporazume, mi ne možemo, grofica de Pevrac i ja, u ovom ćovjeku koji je zaslužio vašu osvetu, vidjeti nego prijatelja, dostojnog našeg potpunog povjerenja i našeg poštovanja.U tim poslijednjim rijećima što ih je zamijetila kao u bunilu, jedna rećenica je pogodila Anđeliku, probudila je kao udarac bića, ošinula je izrećena zapovjednim, promuklim i naizgled vedrim glasom koji joj je dobacivao, naređivao da se pokori onome što je on odlućio, on, u ćitavoj toj stvari.„Grofica de Pevrac i ja."Tako dakle, on ju je ukljućio U svoj plan, nije joj dopuštao da se izvuće, a njegov potajni cilj bio joj je sad jasan kao na dlanu: izbrisati sramotu. Izbrisati uvredu što mu je Colin i njegova žena javno naneli. Sta je bilo među njima? Ništa drugo do osjećaji prijateljstva i zahvalnosti koje je i on sam dijelio s njom. U oćima drugih htio je zamutiti, zbrisati strast što ih je svu trojicu razdirala; izopaćio je ćinjenice.A nije li i ona sama, rukovođena svojim nagonom, svojim ponosom, primijenila isto držanje.

498 32« 499 Ali hoće li protestanti biti tako lakovjerni i nasjesti?Treba da budu! Neka se drže kao da jesu. Joffrejr de Pevrac je odlućio da je Colin Patueel dostojan da mu sjedi uz bok i pomaže mu upravljati njegovim narodom i da prema njemu nije mogao imati drugih osjećaja do osjećaja zahvalnosti i prijateljstva.Gomila se morala pokoriti predodžbi što ju je on nametao.Tko se mogao oduprijeti željeznoj volji jednog Pevraca?Nikad Anđelika. nije osjetila njegovu željeznu ruku da ih tako grabi da ih doslovce stišće i oblikuje prema zakonima svoje vlastite volje.Prevladao je u njoj osjećaj divljenja, ali ne i osjećaj topline, te njena patnja posta još oštrija, još vidovitija.To je on „grofici de Pevrac" dobacio naređenje, ali je niti jednim jedinim pogledom nije udostojao za ćitavo vrijeme svog dugog govora i niti jednog trenutka njegov glas nije

zadrhtao nježnošću, onom nježnošću koju on nekad nije mogao suspregnuti pa ćak ni onda kada je o njoj govorio nekom strancu.Svi su pogledi prelazili s nje na dvojicu ljudi što su stajali jedan do drugoga na postolju.Anđelika u ćijim se zjenicama odražavala zapa-njenost i protiv njene volje, na kraju je svojim izgledom sasvim pomutila i uznemirila duhove ...Colin je i dalje mirno gledao u daljinu, iznad uzburkanih i uznemirenih glava, ruku prekriženih preko prsiju. Iz držanja mu je izbijala odlućnost i izuzetno gospodstvo tako da ga se nije moglo prepoznati.Tu više nije bilo Zlabtoradog, razdrljanog gusara, naoružanog do zubi i uprljanog krvavim zloćinima. Pokraj njega, kao da ga štiti i pokriva svojom moći stajao je grof JofLrey de Pevrac, prezriva izraza na licu i nejasno se osmijehujući. Ćinilo se kao da blistavim okom vreba ućinke neoćekivanog preokreta.— Gledajte ih, dakle, svu trojicu — poviće Berne500 zadihanim glasom — pokazujući prstom jednoga za drugim dva ćovjeka, pa onda Anđeliku — gledajte ih! Smatraju nas budalama, varaju nas i rugaju ham. se...Okretao se oko sama sebe poput izgubljena, po-ludila ćovjeka. Zgrabivši svoj šešir, baci ga daleko od sebe.— Ali gledajte tu trojicu licemjera! Kakva namjoš iznenađenja spremaju... ? Zar će se bića njihovasoja uvijek s nama poigravati? Zar ste zaboravili dapapisti nemaju ni obraza ni srama! Ništa njima nijeteško kad se radi o tome da provedu u djelo spletkesvojih izmućenih i idolopoklonićkih duša!"Pa ovo jfenepomljivo! Braćo, zar ćete se složiti s tim jedinstvenim odlukama, ovim podrugljivim suđenjem, ovimuvredama ... ? Zar ćete se složiti da vam zapovijedataj najpodliji od svih tipova s kojima smo se do sadasuoćili? Pristajete li vi da primite među naše zidinezloćnaćkog i razvratnog gada kojega se želi nama, naseljeni cima, nametnuti za guvernera ... ? A tvoji zloćini, Zlatobradi! — urlao je okrenuvši se od mržnjenabreklim licem prema Colinu.— A tvoji, hugenote! — otpovrne ovaj nagnuvšise preko ograde i zarivši oštricu svoga plavog pogleda u protestanove bijesne oći.— Moje su ruke ćiste od krvi moga bližnjega! —•kao iz puške i u zanosu otpovrne Berne.— Da ne bi... Nitko ovdje, između nas, nemaruke ćiste od krvi svoga bližnjega. Potrudi se malko,hugenote, i brzo ćeš pronaći u sjećanju one koje sižrtvovao, ubio, zadavio i zagušio svojim vlastitim rukama. Makako da si ih duboko zakopao, samo potraži,hugenote i isplivat će na površinu tvoje savjesti slo-ćini, ubijeni ljudi sa svojim mrtvim oćima sa svojim

ukoćenim, judovima.Berne ga je bez rijeći slušao, a zatim posrne kao gromom udaren i uzmakne među svoje. Colinov zvućni glas mu je u lice bacio "sjećanja na podzemnu borbu što su je hugenoti iz La Rochellea vodili sa svojim, protivnicima tokom ćitavog jednog stoljeća. Osjećali501 su opor dah tmina, zadah lešina baćenih u bunare povezane s morem u koje su bacali lešine policijskih i »usovaćkih provokatora.— Međutim — nastavi Colin promatrajući ih poluzatvorenim oćima ja znam, isuviše dobro znam . . .Radili ste u svojoj odbrani! Ali ćovjek ubija UVIJEKzato da bi se obranio. Da bi obranio: sebe, svoje, svojživot, svoj cilj i svoje snove. Rijetki su oni koji ubijajujedino zato da bi poćinili zloćin. Ali razriješiti griješ-nika od njegovih zloćina može samo Bog jer on jedinividi jasno što se događa u grešnome srcu. Svatko ćeod nas naći na svom putu brata kojemu će kazati: „Ti,ti si zloćinac, a ja nisam!" Međutim, ne postoji uovom našem vremenu ćovjek koji nije ubio. Ćovjekdostojan tog imena u ovo naše vrijeme ima krvaveruke. A kazat ću ćak da zadati smrt je dužnost i nepisano pravo što ga stićemo svojim rođenjem, mimuškarci, jer ovo naše vrijeme je još uvijek vrijemevukova na zemlji iako su stoljeća prošla od Kristovadolaska. Prestanite stoga da govorite svom bližnjemu: „Ti, ti si zloćinac, a ja nisam!" Ali ako ste protivni tome da šijete smrt, posvetite svoje snage životu ... Vi ste spasili svoje kože, vi hugenoti iz LaRochellea, vi ste uspijeli umaći svojim mućiteljima!Odbijate li vi drugima, odbijate li vi, onima tamošto su također osuđeni, mogućnost da se spase, onuistu što je vama pružena, vi koji smatrate da kaoizabranici Gospodnji jedino vi zaslužujete da nad-živite ... 1Rošelci kojih se Colino napad duboko dojmio, dođoše malko sebi kad su im pogledi pali na posadu Marijina srca. U tom pogledu oni neće dopustiti da im se pomuti svijest.Gospodin Manigault pođe naprijed do samog postolja.— Pustimo po strani vaša tvrđenja u vezi s tobožnjim zloćinima što smo ih mi svojim rukama poćinili. Bog odrješuje pravednike. Ali ne mislite li namvaljda vi, gospodine — on je posebice naglasio to„gospodine" — u dogovoru s gospodinom de Pevracom, nametnuti TAKOĐER, ovdje u Gouldsborou za susjede ovaj opasan ološ što je predstavljao vašu posadu?

— Vi se vrlo prezirno izražavate na raćun moje posade — otpovrne Colin. — Velika većina njih su vrlo dobri momci koji su se ukrcali sa mnom i pošli na put u nadi da će postati naseljenici i da će moći baciti sidro na mjestu gdje im je obećano da će naći dobru zemlju i djevojke s kojima će se poženiti. Pravo na vlasništvo ovog komadića zemlje, gdje ste se vi smjestili, mj smo, i ja i oni, platili gotovim novcem i zapećatili ugovorom. Na nesreću, tu je oćito došlo do pogreške, i ja sam danas svjestan da su me prevarili moji vjerovnici iz Pariza koji su mi baš ovo mjesto gdje se nalazi Gouldsboro, oznaćili kao slobodno i pod francuskom upravom. Na papiru mi imamo više prava od vas, hugenotskih izbijeglica, i gospodine de Pevrac je to priznao, ali naše velike glave u Parizu ćini se da su zaboravile da je ugovorom u Bredi ovaj kraj potpao pod englesku upravu. S obzirom da je to tako, ja saginjem glavu pred ćinjenicama. S papirima se može napraviti ono što se hoće, ali zemlja je već nešto drugo. Bilo je već i dosad dobrićina koji su postali žrtvama potajnih spletaka neznalica ... ili zlonamjer-nika kojima smo mi kao pravi šmokljani nasjeli. O ovome što tvrdim, gospodin de Pevrac, je preuzeo na sebe da vam podnese dokaze i da s vama o tome porazgovara nasamo. Ali što se tiće obaveza što smo ih, i jedan i drugi, preuzeli i ugovora što smo sklopili, to je svršena ćinjenica i nećemo se na to vraćati jer se tu ne može ništa promijeniti. Jedino da znamo, svi zajedno, ono što mislimo poduzeti dobro ili loše ...Njegov glas, i nesmiljen i prodoran u isto vrijeme, utjecao je na prisutne, zaustavljao je na samim usnama sve želje za otporom dok je njegov pogled nametao pažnju.„Uspio je", pomislila je Anđelika dok joj je od glave do nogu, ćitavim tijelom, prostrujao srh zadovoljstva, „uspio je, drži ih ... ima ih u ... sve ih drži u šaci..."

502 503 Govornićka sposobnost Colina Paturela, utjecaj njegovih rijeći na gomilu, oduvijek su bili njegovo najmoćnije oružje.On je svoju ulogu odigrao majstorjskim žarom.Nagnut prema njima, nastavio je povjerljivim tonom koji je duboko prodirao:— Postoji još nešto što vam želim reći, a što samuoćio kad sam bio u ropstvu kod Saracena, a to jeda se djeca Kristova, kršćani, između sebe nasmrtmrze. Mnogo jaće nego muslimani i-pogani... ! A javam kažem ono što sam shvatio, a to je da ste vijednaki, svi vi kršćani, raskolnici, krivovjerci ili pa-pisti, svi ste vi šakali oštrih oćnjaka spremni da se,baš kao braća međusobno razdirete radi jednog zareza u vašim dogmama. A ja vam kažem, ja tvrdimda I^*ist, kojemu tobože služite, to nije htio i da jeon zbog toga nesretan ... Od danas upozoravam sve'vas, i hugenote i papiste Gouldsboroa, da ću vas držati na oku, da ćete živjeti u miru i u slozi kao što

sam držao na uzdi robove u Meknešu u toku dvanaestogodišnjeg robovanja. Ako bude pravog ološa međuvama, otkrit ću ga brzo. Međutim, zasada ne vidimrazloga brizi u tom pogledu, osim što među mojomposadom ima nekoliko lupeža kojih sam se htio riješiti, ali mi se oni lijepe za noge kao pijavice iz Ma-lake. Neka ti o kojima je rijeć paze što rade i budumirni inaće im se lako može dogoditi da se zanjišuna kraju konopca.Njegov ne baš dobroćudan pogled padne na Beau-marchanda koji se dovukao u prvi red, podržavan od svog obalnog brata, Hijacinta Boulangera.— A sada — nastavio je — znajte da će, poćevšiod današnjeg dana, prvog dana mog službovanja kaoguvernera Gouldsboroa, proraditi tri službe. Prije svega, ja ću na raćun svojih guvernerskih prihoda pla-šati noćobdije koji će ćuvati naselje i luku Gouldsboroa. Na svakih trideset ognjišta po jednog. Namase, po našim selima i gradovima u Francuskoj, sviđalo ćuti korake noćobdija kako odjekuju ulicama doksav ostali svijet spava. Nama je ovdje još potrebnije504 no što }e bilo tamo da neko bdije nad našim snom. Požar u ovoj pustinji predstavlja kraj, propast, a zimi. pravu smrt. A u jednoj luci kojom će stalno prolaziti svijet nenaviknut na red i pijan, potreban je stražar oprezan i budan koji će nadzirati postupke pijanaca ili poživinćenih stranaca. Osim toga, postoji stalna opasnost od Indijanaca i od onih koji nas misle odavde otjerati. Noćobdije će imenovati guverner i on preuzima na. sebe sve troškove oko njihova izdržavanja i opreme. To je moj dar Gouldsborou.Spremao se da produži, ali ga u tome sprijeći glas jedne žene koji razbije grobnu tišinu.— Hvala vam, gospodine guverneru — odjeknelomljiv, ali jasan i odlućan glas.Bila je to Abigael.Nastade gibanje, mrmljanje u kojemu su se izmiješali stidljivi izrazi zahvalnosti s prosvjedovanjem dobrog djela muškaraca. Zar da tako brzo polože oružje! Htjeli su dati do znanja da oni još nisu dali svoj pristanak na ustolićenje guvernera i da im se ne mogu tim noćobdijama zamazati oći.Abigael ćvrsto pogleda gazdu Bernea. Colin Pa-turel se lako osmijehne prema mladoj ženi i nastavi pošto je ispružio ruku da bi ponovo uspostavio tišinu:— Druga služba što je uspostavljam od današnjeg dana nekako se poklapa s upadicom gospođe.Mi želimo, u stvari, svaka tri mjeseca sazvati savjetžena ili bolje majki, ali i žene izvjesne dobi koje upravljaju domaćinstvima, a nemaju djece, moći će također sudjelovati u tom savjetu. Gospodin de Pevraemi je dao taj prijedlog koji se meni ćini odlićnim.Žene su uvijek kadre da iznesu neki umjestan prijed

log da bi se što lakše upravljalo gradom, ali se neusude otvoriti usta jer se boje muževljeve batine.Veseo smijeh je popratio tu njegovu primjedbu.— Nikakvih batina po tom pitanju, a niti semuževi smiju miješati u to — nastavio je Colin. —Žene će između sebe raspravljati o raznim problemima i onda će meni podnijeti izvještaj o svojoj od-505. luci. Gospodin de Pevrac mi je izložio da kod Irokeza postoji takav obićaj. U nijedan se rat oni ne upuštaju a da ga prije toga savjet majki nije ocijenio korisnim 2ft njihovo pleme. Da vidimo jesmo li mi u stanju pokazati toliko razbora kao ti divljaci crvene kože. U pogledu treće uredbe, moram reći da su mi ideju za nju dali naseljenici Nove Holandije. Mišljenja sam da nikad ne smijemo oklijevati da od svojih susjeda posudimo obićaje koji mogu život ućiniti radosnijim. Dakle, kod njih je obićaj da svakom mladiću koji se ¦oženi, poklone jednu „pipe"1 ili sto dvadeset i pet galona vina s Madere. Jedan dio da proslavi svoje vjenćanje, jedan da oda poćast svom prvom djetetu, a ostatak da bi utješio svoje prijatelje na dan svoga pogreba. Da li vam se ovaj prijedlog sviđa i jeste li skloni tome da ga i mi uvedemo u Gouldsborou?Trenutak iznenađenja i posljednjeg oklijevanja •odjedared se pretvori u jednodušnu galamu izmiješanu s pljeskom, odobravanjem, i sveopćim smijehom i ve-selošću.Ćuvši svu tu buku, Anđeliki je bilo jasno da je Colin dobio bitku.Podboćen, ostao je isto onako, miran i snažan slušajući burno odobravanje kao što je bio dok je slu-Jšao pogrde što su tu pljuštale na njegov raćun. Colin Paturel, kralj robova, odbaćenih i progonjenih, nametnuo se kao najsnažniji među njima, predstavio im se svojini snažnim tijelom, upravljanjem pod oblaćnim nebom, poput neosvojivog bedema, sa svojom bitnom ćestitošću, jasnoćom svog jednostavnog srca i nevjerojatnom izdržljivošću svog lukavog duha.Od prve su bili sigurni da će on zauvijek biti nji-Jiov zaštitnik, njihov pravedan i uporan upravljać i da se mogu potpuno pouzadati u njegovu sigurnost.Pred njihovim je oćima Joffrev de Pevrac od ¦Colina napravio ono što je ovaj jedino i mogao biti: ćovjek i vladar. U njegovu je žuljevitu ruku stavioBaćva od 477 litara506 Krunu za koju je i bio stvoren. Sve je bilo sada u redu, više nije postojao Zlatobradi.— Živio guverner! — vikala je mladost i maladjeca Gouldsboroa skaćući i plešući po ćistini.Omladina se pokazala najoduševljenijom, a zatim žene, potom mornari svih narodnosti, na kraju gosti što su tu bili na prolazu, Englezi i Akadijci, koji su smatrali izvrsnim objavljene odluke, sigurni da će se i oni njima kao susjedi okoristiti.Uvijek dobro raspoloženi Indijanci, sa svojim pretjerani i uzavrelim osjećajima, pridružili su se veselom vrtlogu. Pod tom nabujalom i naglom plimom općeg odobravanja, malo-pomalo, nestalo je mrgodno-sti s lica uglednih rošelskih građana.— Živio! Živio! Hura za našeg guvernera, deralisu se zarobljenici s Marijinog srca mašući naveliko svo

jim lancima koji su podizali paklenu buku.Joffrev de Peyrac dadne mig svojim Španjolcima da ih razvežu.—r Znate, zapravo sam u iskušenju da se ovdje nastanim — izjavi Gilles Vanereick engleskom admiralu. — Namjere novog guvernera mi se ćine vrlo zabavnim. Jeste li primijetili, dragi lorde, kako je on uspio obrlatiti one hugenote poganih jezika? Postigao je da su ga jednodušno pozdravili kao guvernera a da uopće nije izgledao da mu je to cilj! Sad bi bilo isuviše kasno da se povuku... A što se tiće grofa de Pevraca, zabavljajte se malko promatrajući njegov dvosmislen izraz Mefista koji je natjerao duhove da plešu u ovom vrzinom kolu... Opscnar s dobro zašiljenim bodežom koji se ne libi, da bi postigao cilj, ni igre sa svojom vlastitom sudbinom, sa svojim vlastitim srcem. Ali taj Pevrac nikad ništa drugo nije ni radio. Dobro sam ga upoznao na Caraibima ... Da sam ja kojim slućajem vlasnik onog divnog žen-507 skog stvora, ne bih imao njegove smijelosti... Postaviti ljubavnika svoje žene sebi uz bok, na isto prijestolje ... !Anđeliku je steglo u grlu kao da se guši. Sad je znala zašto je toliko trpjela uprkos sretnom svršetku s obzirom na Colinovu sudbinu koja ju je toliko mućila. Grof de Peyrac je bio gospodar Goulds-boroa i on je imao moć da spasi Colina, a ne ona. Poslužio se tom moći. Pa ipak. nije ju razdirala samo ta sitna ljubomora, do koje joj i nije bilo toliko stalo, već ćinjenica da ju je držao po strani od svojih misli i nauma. U tome je vidjela dokaz da ona više ništa nije za nj predastavljala i da nije zbog nje postupio kao što je postupio. Ne! on je to ućinio zbog Colina... zbog Gouldsboroa!Pothvat što ga je izveo bio je dostojan divljenja. Sad je sve uređeno, ali nju, on više nju nije volio!— Draga moja Abigaelo — reće Joffrev de Pey-rac sišavši niz stepenice postolja i naklonivši se ispred supruge Gabriela Bernea — hoćete li mi dozvoliti da vas povedem do dvorane određene za svećanosti? A vi, gospodine guverneru, ponudite svoju ruku gospođi de Pevrac. Oblikujmo povorku, hoćete li... ?Krv je zapljusnula Anđelikene obraze kad je ćula prijedlog svoga muža.Kao u magli je vidjela kako joj prilazi visok Co-linov lik, kako se naklonio i pružio joj ruku ispod koje je ona proturila svoju i kako su krenuli za Jof-freyom de Peyracom i Abigaelom, dok se iza njih oblikovala duga povorka. Bijesna što se Abigael umjesto nje našla uz bok gospodara tih mjesta, gospođa Ma-nigault se pridružila gazdi Bemeu koji je izgledao potpuno uništen.Gospodin Manigault se našao, ne zna se kako; s lijepom Ines o svojoj ruci. Engleskog admirala je držala ispod ruke jedna vrlo pristala Akadijka. Velećasni John Knox Mather, na kojega je sve jaće djelovalo opće raspoloženje, privuće pažnju dviju prekrasnih djevojaka, Bertille Mercelot i Sare Manigault. S te dvije zaista lijepe djevojke ćasni doktor teologije ponosno pođe pošljunćanim putem što je iz tvrđave vodio prema gostionici.Gospođica Pidgeon, crvena kao mak, pruži svoju ruku velećasnom Thomasu Patridgeu.S jedne i druge strane povorke stvorio se špalir danguba koji su vikom i pljeskanjem pozdravljali odlićnike mjesta.— Tako dakle, eto, taj nas je đavo od ćovjeka

prisilo da plešemo po njegovu taktu — promrsi An-đelika između zuba.— Nije li sve divno svršilo? — odgovori joj Co-lin. — Ja sam još uvijek vrlo sretan! Uništio me jesvojom snagom.—Kako ste mogli pristati na njegov prijedlog?— U poćetku nisam htio, ali se on poslužio jednim sredstvom kojim me je prisilio da prihvatim njegov plan.— Kojim?— Ne mogu vam ga još otkriti — odgovori Co-lin zamišljeno. — Možda jednog dana ... !— Pa da, ja sam zaista i suviše glupa a da bihmogla duhom obuhvatiti zamašnost nauma i planovavaših gospodstava.Prsti, joj se grćevito stisnu oko Colinove ruke.— Istina, vi ste obojica jednaki, shvatili ste se nabrzinu kao lupeži na sajmištu. Trebala sam se togabojati. Baš sam bila glupa što sam toliko bila u brizizbog vas, Coline Paturehi! Muškarci se uvijek složena raćun žena ... !

508 509 GLAVA LXVIIITrube su svirale, zastave su lepršale na vjetru.Dvorana za svećanosti nalazila se odmah uz „Gostionicu pod tvrđavom", tako već poznatu po imenu što ga je dobila i po kojemu će se proćuti na stotinjak milja uokolo.Napolju, na žalu, u luci, uokolo zaljeva na upaljenim se vatrama pekla divljać na ražnj evima i baćve vina su naćete na radost mornara,, sitnog svijeta i Indijanaca.Dok su se uzvanici raspoređivali oko stola u golemoj dvorani, Anđelika umakne u kuhinju.Morala je nešto popiti inaće neće biti u stanju izdržati bol koja ju je mućila. Dolazilo joj je da prasne u smijeh ili da udari u plać. Sama nije znala na što da se odlući. Ukratko, nikad nije bila bliža živćanom slomu nego tog trenutka. Joffrey je prevršio svaku mjeru i naprosto se rugao na njen raćun.— Daj mi jedan polić onog vina tamo — rećeDavidu Carrereu pošto je onjušila burad u skladištu.— Jedan polić! — upita djećak razrogaćivši svojeokrugle oći. — Za vas! To je bijelo vino iz Bordeauxa,znate, gospođo, jako je kao sunce usred ljeta!— To mi baš i treba!

Sa svojim polićem u ruci Anđelika se vrati, u kuhinju i stane ispred ognjišta na kojemu su se vrtjeli raznjevi ošinuvši podrugljivim pogledom gospođe Gouldsboroa što su bile zaokupljene udešavanjem svojih haljina i kosa. Gospođe Manigault, Mercelot i druge iz njihova društva došle su naćas u kuhinju pod izlikom da bi pomogle, ali, u stvari, da se pogledaju u ogledalo i udese kosu i kapice.— Onda — obrati im se Anđelika — kakvo mišljenje imate o svom novom guverneruZabacivši glavu unazad, prasne u smijeh.— Vidim što vas mući, lijepe moje prijateljice!Prićalo se koješta na moj raćun, te se niste nadaliotkriću što ste ga ćuli Ha! Eto kakve veze postojeizmeđu njega i mene... Zlatobradi je također bioza mene drug koji mi je spasio život tamo, u Maroku!Može li ćovjek zanijekati nekoga tko mu je spasioživot... ? Nema li pravo da mu skoći oko vrata akoga more nekim slućajem nanese na nj ... ? Ali to jebilo dovoljno da se bruse jezici, da se šire klevete, dase prijateljski susret pretvori u podlo izdajstvo, u.jabuku razdora ... Suviše ste požurile da vidite opaćinu i pokvarenost tamo gdje ih nije bilo ...Zajedljiv smijeh grofice de Peyrac silno ih je ponizio.Mada je znala da je samo pola istine bilo u onome što je tvrdila, Anđelika je gotvo sama povjerovala u svoje tvrdnje. Kurt Ritz je bio daleko, jadan ćovjek! Nitko cd njega nikad neće tražiti da dođe posvjedoćiti na javnom mjestu ono što je zaista vidio, ili vjerovao da vidi, pri svjetlu voštanice u noći svog bijega s broda.— Da znate, drage moje prijateljice, da će ogovaranja upropastiti Novi svijet kao što su upropastilaStari — zakljući Anđelika i do zadnje kapi ispije polić bijelog bordoa.Netko proviri glavom kroz vrata.— Gospođo grofice, traže vas u velikoj dvorani..— Odmah dolazim.

510 511 GLAVA LXIX— Na meni je red da svima vama što se nalaziteovdje poklonim nešto što će vas obradovati — izjaviAnđelika zauzevši mjesto u svećanoj dvorani.A pošto je razbudila njihovu radoznalost, nastavi:— Jedno burence pravog konjaka što mi ga je,

prošle sedmice, poklonio jedan vrlo ljubazan kapetan,Bask.Vijest je izazvala buru odobravanja.— Pošaljite mi Adhemara — Anđelika naredi jed-aiom od ljudi što su posluživali za stolom.Kad se vojnik pojavio, kao i uvijek zabezeknut, ona ga zamoli da pođe u logor Champhain i donese prtljag što ga tamo bijaše ostavila onu većer kad je stigla u Gouldsboro.Pošto je Adhemar izašao, njegova ćudna pojava u uniformi francuskog kralja izazove razne komentare, našto Anđelika isprića pothvate bezazlenog mladića. Svojom ih prićom uvuće u živ razgovor s bezbrojnim šalama.Jela su se redala jedna za drugima obilna i ukusna. Zaklano je jedno svinjće. Za Amerikance ondašnjeg vremena kamenice, rakovi, purani, lolosi i razna divljać bila je svakidašnja hrana sirotinje.Anđelika se našla Colinu s desne strane na jednoj glavi stola, dok se Joffrey de Peyrac nalazio na drugoj, i to između lijepe Ines zdesne i Abigaele sli- jeva, dok mu je gospođa Manigault sjedila sućelice. Malo podalje sjedio je Gilles Vanereick koji je gutao Anđeliku svojim crnim, vatrenim oćima usađenim u okruglo flamansko lice. Zatim su se redali žene i muškarci, Francuzi i Englezi, lićnosti u sjajnim odijelima ili, naprotiv, u strogoj odjeći s bijelim ovratnikom. Do njih su sjedili reformirani fratar, otac Baure, koj je nekako sam sebi bio društvom i bretonski dušobrižnik s Neustrašivog, opat Lochemer, pomalo istrošen, međutim, njemu nije nimalo smetalo susjedstvo pastora Baucairea i velećasnog Patridgea Aka-dijski plemić, gospodin de Randon, što je jutros stigao iz Port-Royala razgovarao je uglavnom sa svojim bratom po ocu, jednim od velikih poglavica Mic-Maca. Iako je ovaj brisao usta kosom, ćinilo se da svojom carskom visinom predsjeda tom skupu.On je svojom pojavom za stolom, nema sumnje, ćudio i sablaznio Engleze, ali su ga prihvatili kao znak francuske originalnosti od koje im se ćesto ko-striješila kosa, ali koja kao da je bila stvorena zato da strancima olakša da upoznaju radost slobode, nastranosti, pa ćak i greha ne braneći im da u tim stvarima sami preuzmu inicijativu. I tako vrlo strogom John Knox Matheru nije uopće padalo na pamet da se ogriješio o vrlinu umjerenosti veselo prazneći kositreni pehar, baš zato što su i ta vina predstavljala u neku ruku francusku originalnost.Francuz je bio domaćin, Francuskinja je bila domaćica, što je ovoj davalo pravo da bude lijepa, blistava, raskošno odjevena i da svim tim ćarima privlaći muške poglede. Utoliko gore što su je ti opasni izazovi neizostavno dovodili u položaj da griješi pro-tiv šeste zapovjedi božje. Jer i za samog Boga francuski je grijeh napola oprošten, a ako se od Španjolke, uzvanice za tim stolom, širio miris jasnina isto tako vatren kao i pogled njenih baršunastih oćiju polu-skrivenih iza lepeze od crne ćipke, bojazan i užas od takvog susjedstva ublažavala je ćinjenica da su se nalazili za francuskim stolom, na zemljištu ustupljenom jednom Francuzu.

S12

38 Anđelika u iskušenju vm 513 Genij te rase, ošamućene i vesele, nije li se sastojao upravo u tome da u sve situacije unese malko svoje veselosti?Nije li istina da smijelost kojom se Francuzi miješaju s drugim narodima u svojim naseobinama ne dovodi do krvavih obraćuna što bi bilo sasvim prirodno, već, u najgorem slućaju, izaziva laku omam-ljenost koja daje ćovjeku mogućnost da u toku jednog sata sanja kako su svi ljudi braća i kako je proklestvo ukinuto ... ?Engleski admiral izjavi:— Za vrlo kratko vrijeme Gouldsboro će postatinajraskošnije mjesto na amerićkoj obali. Ne znam dali Španjolci u svojim utvrđenim gradovima u Floridimogu provoditi ovako veseo život. Istina je da ih vi,gospodo gusari, ne puštate nikad na miru — zakljućiokrenuvši se prema Gillesu Vanereicku.— Samo što oni na naše napade odgovaraju isu-više grubo. Uostalom, zbog toga se i nalazim ovdje.Slažem se s vama da je ovdje ugodnije nego igdjedrugdje.— Sta vi mislite, gospodine de Pevrac o genijukoji iz Zla, što je posvuda izgledalo nepobjedivo, izvlaći jedno prihvatljivo Dobro, jer nije dovoljno samoželjeti Dobro, već treba — kako bih kazao — utjeloviti to Dobro? — upita Knox Mather kojega su mnogobrojna jela i pića, naravno, gurale da povede razgovor o onome ćime se najviše bavio, to jest o intelektualnim i vjerskim problemima.— Ne vjerujem da se tu radi o geniju — odgovoriPevrac — već da se prednost dadne životu. Nanijetismrt je ponekad neophodan ćin, izazvan nesavršenst-vom svijeta, ali po, mom mišljenju, jedino u ovomživotu se nalazi pravo Dobro.Svećenik nabra obrve.— Niste li vi donekle pristalica onog BaruchaSpinoze o kojemu se naveliko prića među filozofima, tog Zidova iz Amsterdama ćije su tvrdnje u neskladu i sa židovskom i sa kršćanskom doktrinom... ?

— Znam da je on izjavio: „Ono štoomogućuje dapojedino biće ustraje u Biću, to jest Životu, zove seDobro, a ono što ga sprećava, zove se Zlo..."— Pa šta vi mislite o tim uznemirujućim nejasnim

rijećima, koje kao da nijeću Bogu njegovo najvišeprisustvo?— Pa da se svijet mijenja! Ali to Je dozrijevanjepolako i bolno.To je osobina idolopoklonika kojimami, svi ovdje prisutni pripadamo, od svojih poćetaka,i mi se ne možemo izmijeniti. Vi, gospodo reformisti,vi ste izvršili jedan napor u tom smislu time što steuništili kipove po crkvama, a vi, gospodo Englezi, viste napravili korak prema liberalizmu odrubivši glavusvome kralju, ali ćuvajte se dobro, jer se ponekad jedan korak ućinjen naprijed plaća s dva koraka nazad.— Gospodo, gospodo — poviće otac Baure savprestrašen — što to vi prićate? Ja se ne bih smionalaziti za vašim stolom. Vaš razgovor smrdi na sumpor . .. Odrubiti glavu kraljevima! Uništiti kipove . ..Gle, gle! Zar zaboravljate da smo mi Božji stvorovi ida smo kao takvi dužni poštivati njegove zakone, tojest pokoravati se onom redu na zemlji što ga je onsam uspostavio kao što su dogme svete crkve u prvomredu, a potom odluke kraljeva koji nama upravljajupo božanskom pravu. Njima odrubiti glavu! Ne sanjajte o tome ... ! Vatra paklena vas oćekuje. Ovdje se govore stvari od kojih ćovjeka podilaze ježuri ... !— Ali se i pije vrlo dobro vino — umiješa seVanereick. — Radije pijte, dobri moj oće. Najgorese rijeći zaborave na dnu ćaše.— Jest, pijte — zaintaćila je i Anđelika osmijeh-nuvši se fratru da bi mu pomoglo da dođe k sebi.— Vino je također dar božji i nema boljeg lijekada se zaboravi sve ono što dijeli Francuze i Englezeovdje okupljene.Adhemar proturi glavu kroz poluotvorena vrata.— Donio sam vaše burence, gospođo grofice. Aližto da radim sa sandukom engleskih skalpova gospodina baruna?

514 33* 515 GLAVA LXXAnđelika se smijala kao luda.

Nekoliko ćaša bijelog vina i toplina dobro zaćinjenih jela već su je bili uzbudili.A to je njeno uzbuđenje doveo do vrhunca Ad-hemar kad ju je došao pitati što će ućiniti s kovćegom engleskih skalpova baruna de Saint-Castinea.Na sreću, to se pitanje priprostog vojnika izgubilo u općoj graji razgovora. Anđelikin praskavi, laki, zraćni smijeh skrenuo je pažnju uzvanika pozvanih na banket s Adhemarove osobe na njenu iznenadnu, ali zamamnu i u dobar ćas naišlu veselost.Videći da je privukla sve poglede, Anđelika je svoje goste uvukla u splet šala, duhovitih izreka i doskoćica ćime je na neki naćin htjela opravdati svoju pretjeranu veselost.— Nismo li mi upali u samo srce razuzdanosti,razvrata i pogubne raspojanosti, brate? — obrati sepitanjem svojim suvjerenicima John Knox Matherćije su oći blistale u vjerskom zanosu kao oći mućenika na lomaći okruženoj plamenom.— Po hodanju samim rubom ponora a da se neupadne u nj prepoznaje se snaga kojom je Gospodobdario svoje izabranike — odgovori velećasni Pat-ridge nadjaćavši svojim dubokim, pećinskim glasom,prasak smijeha.Nikad ti puritanci nisu bili tako sretni i tako zadovoljni vlastitim otporom što su ga pružili isku- Senju kao u tom trenutku kad ih se razuzdanost gotovo doticala.Anđelika se- još jace uze smijati te su joj ponekad, u nastojanju da se suzdrži, gotovo suze navirale na oći. Zanesena plemenitim pićima, većina se uzvanika rado povodila za njom.Pa neka, utoliko gore ako je njena veselost bila neprilićna i neumijesna. Nije li joj gospodar Goulds-boroa nametnuo tu ulogu, pred licem svih, ne obazirući se na patnje njena razdirana srca. On je objavio da ona mora biti grofica de Pevrac. Bez pogovora. Dramu koja ih je odvajala trebalo je potisnuti u kraj, zanijekati. A nema sumnje da je njemu do toga bilo stalo manje nego njoj. Više nije znala šta on misli. Gotovo joj je bio draži njegov bijes nedavne većeri nego ova njegova prividna ravnodušnost, odvajanje kojim se pretvarala u obićnog piona što ga je on pomicao po svojoj šahovskoj ploći, ova brižno podešena komedija koja je služila njegovim vlastitim planovima. Dotle je išao u svom makijavelizmu da ju je posjeo Colinu s desne strane.Da je Colin bio manje plemenit, njegovo prisustvo bi je bilo manje smućivalo. On bi njeno srce ispunjao manjom toplinom. Razdražena do najveće moguće mjere, osjećala je opaku želju da uništi duh suradnje koji se uspostavio između njega i Joffreva, da mu dosegne do srca, da ponovo osjeti svoju moć nad njim. Njene blistave oći tražile su njegov pogled. Zderala se od bijesa ne nalazeći u njemu, kad bi se prema njoj okrenuo ništa do vedru i neopasnu ravnodušnost. Joffrev ju je i od njega odijelio. Sve joj je uzeo, sve joj je ugrabio i odbacio je od sebe pošto ju je potpuno opljaćkao.Takve su muke razdirale njeno srce i njen smućeni duh, dok je, kako se ćinilo, na svoje goste ostavljala dojam najraspoloženijeg i najposebnijeg stvorenja dajući sjaj svjetlosti i izobilja tom rustićnom stolu za kojim su prognanici, u svom siromaštu pokušavali oživjeti raskoš Starog svjetat.

516 517. U ćitavom skupu jedino je Joffrev de Pejrrać bio u stanju razaznati koliko je napetosti, i pomalo usiljenog oduševljenja bilo u Anđelikinu smijehu.Isto tako kao i njegovi uzvanici i on je razabrao u Adhemarovim rijećima nejasnu priću o „engleskim skalpovima" što je i izazvalo Anđelikinu velesost, ali po ugledu na njih, videći da je vojnikove rijeći potisnuo žamor razgovora, nije želio ćeprkati po toj stvari. Vidjet će već kasnije o ćemu se radi. Nije bio trenutak da sada poduzimlje sumnjive istrage.Ona se smijala, ali je i patila. Pevrac uznemiren njenom blistavom ljepotom, razdražen njenom smje-lošću i izazovno i ponosno podignutom glavom, njenim sivuše lijepim oćima uprtim u Colina, protiv volje se diveć spremnosti kojom je podigla rukavicu Što joj je on dobacio, doćekala poniženje na koje ju je on osudio, nije nikako mogao dokućiti na kakvom se izvoru napajala patnja što je podrhtavala u njoj.Budući da ju je grubo odbio od sebe i bacio je u mrak, njeno mu je žensko srce postalo nevidljivo. Nije više bio kadar da u njemu jasno ćita. Nestalo je vidovitosti koja je dotad postojala između njih.Nije se usudio pomisliti da je ona patila upravo zbog njega.Modrica što joj je oskvrnula lice, a koju ona nije uspijevala sasvim sakriti pod Ućilom, ćinila ga je opreznim. Anđelika je bila ponosna poput svih žena visoka roda. Taj njihov ponos je bila mješavina gor-dosti, svijesti o vlastitoj vrijednosti i vlastitom rangu. Zbog tog ponosa ih je bilo teško podvrći svojoj volji i osvojiti pa ćak i onda kad su ćitavo djetinjstvo provele lunjajući okolo bose hraneći se uglavnom kestenima. Osjećaj o višem porijeklu utkan u samo meso. Hoće li Anđelika ikad zaboraviti kako je s njom postupio? Mada nije htio priznati, taj ga je nemir mućio otkako je, sutradan poslije strašne većeri, opazio njeno lice u dimu kojim je to jutro obavila ne manje dramatićna bitka. Spopao ga silan strah. „Ne mogu vjerovati da sam je tako snažno udario", mislio je518 poražen. Nikad nad njim nijedna žena nije imala moć da se do te mjere zaboravi.„Ta mogao sam je ubiti!"Bijesan na sebe, postajao je još kivniji na nju i, što je bilo najćudnije, morao je priznati da ga je još jaće privlaćila...Kad bi mu oći pale na nju, osjećao je kako ga uzburkana ćuvstva, u isto vrijeme i osjećanja i pohotna, vuku neodoljivo prema njoj s željom da je stisne u zagrljaj. Već dugo je nisu opasale njegove ruke. Nije li Gilles Vanereick imao pravo kad mu je, skrivajući svoju bogatu mudrost pod brbljiVošću veseljaka, savjetovao blagost: „Vjerujte mi, gospodine Pevrac vaša žena pripada onoj vrsti žena koje su „vrijedne" da im se oprosti..."Nije mogao a da ne misli kako je ona, uprkos svojoj krivnji, u potpunosti izvršila zadatak „grofice de Pevrac" što su ga od nje tražile okolnosti i da se pokazala dostojnom njega u toku ona tri bolna i odlućna dana. U potaji će joj za to uvijek biti zahvalan.

Promatrajući je kradom, nije se nikako mogao oteti dojmu da je ćitava njena pojava zaista bila „vrijedna" da joj oprosti. Ne samo zbog njene ljepote, zbog savršenstva njena tijela — tog groznog vrela iskušenja pred kojim kao takvim nije bio baš sklon da poklekne — ali nadasve zbog „nje" same, zbog njena ćitavog bića koje, za nj, nije imalo cijene.U trenutku kad je mislio da je mrzi, upao je u zamku tajne i jedinstvene Anđeline vrijednosti.Onog jutra kad se bijesna bitka vodila na Marijinom srcu, zadihan od zadanih udaraca, zaustavio se, siguran u pobjedu i, videći kako su jezive bile posljedice borbe, pomislio je kako je prava sreća što je ona bila u Gouldsborou... !Cim su jadni ranjenici doznali da se ona nalazi u Gouldsborou, srca su im zakucala nadom, pa ćak i u onih koji su je poznavali samo po ćuvenju. „Gospoda sa Srebrnog jezera" Francuskinja koja posjeduje moć da ozdravljuje! Lijepa žena! Ona što poznaje sve tajne biljki ... tajne ozdravljenja. Njene519 su ruke obdarene ćarolijama, ako je vjerovati onome što se prića ... Na žalu je... sad će doći... Spašeni smo..."Svi su je ljudi obožavali! Šta se tu moglo?U tom trenutku njen ga je smijeh i raspaljivao i mućio, kao i sve druge prisutne muškarce, i svojim ga ćarom silio na blagost, na podlu predaju.Dok je ćaskao sa svojim gostima za svećanim stolom, u dnu njegova bića, dva su se blistava ženska lika miješala. Anđelikine slabosti nisu mogle umanjiti njenu ljudsku vrijednost koja ga je na kraju svladala — on je to jasno uoćio — i u njemu razivio osjećaj tako prisno povezan sa sklonošću što ju je gajio prema njoj, osjećaj koji ga nije mogao odvojiti od onog drugog njenog lika, opasnog i nestalnog što je izazivao njegov bijes. Mrzio je ženu koja nije bila u stanju ukrotiti svoju put, ćija lakoumnost zavređuje svaki prezir, a žarko je žudio za onom drugom, prijateljicom, drugaricom, svojim povjerenikom, svojim divnim i putenim skloništem.Prošlo je već mnogo vremena što je nije stisnuo u zagrljaj. Tijelo mu je žudilo za njom takvom snagom da ga je to ništilo.Iznenadni razdor otvorio mu je ranu kroz koju kao da je otjecalo nešto od njegove tjelesne snage. Spavao je loše. Noću su ga mućili nestrpljenje i nemir. Gdje si sada moja glatka, moja slatka, moja bijela, moja nježna ženo?„Gdje je tvoje rame na koje naslanjam svoje ćelo? Gdje su tvoji nježni, tvoji magićni prsti koji su ponekad hvatali moje lice i vukli ga prema svojim usnama pokretom u kojemu se osjećala neodoljiva želja ljubavnice, ali isto tako i topla nježnost što ispunja srca majki, nježnost koje se mi, ljudi, uvjek sjećamo s osobitom ćežnjom."Grof priguši uzdah koji mu se nesvjesno penjao prema usnama.Sto li je sada mislila, tamo na drugom kraju stola? Više nije znao. Poslijednih mu se dana događalo da je oklijevao« kad mu je trebalo donijeti neku odluku, poćeo je sumnjati u samog sebe.Jedino u pogledu Colina Paturela nije ni ćasa oklijevao. Colin, kralj robova, bio je ćovjek takvih osobina za kojim je on već dugo tragao. Od onog. trenutka kad ga je prezonao, više u njemu nije gledao suparnika, već je odlućio da ga nikakvo „pitanje žene" neće odvojiti od tog ćovjeka koji je bio stvoren da upravlja gomilom.

Pa ipak, on je svojim vlastitim oćima vidio kako-je Anđelika svojom nježnom i maznom rukom, prešla preko njegova gruba ćela, preko one njegove lavovske grive.Koliko li je samo pretrpio, tamo na otoku, dok je-svakog trenutka oćekivao da će ga ona iznevjeri ti TOd prvog trenutka, ćim je, sakriven između stabala otoka, primijetio gusarovu priliku, odmah je u njoj prepoznao kralja robova Mule Ismaila u Meknešu. To je sve objašnjavalo, time je ćitav događaj postao-ozbiljniji, tragićniji. Oduvijek je znao da je Anđelika voljela tog ćovjeka, i to na naćin koji je u njemu, izazvao žestoku ljubomoru.Jer Colin je i zavrijedio da ga takva žena zavoli.Pri tom. sjećanju oštar mu se otrov ponovo razlije u srcu. Plan što ga je smislio i, tako reći, protiv volje-svih građana Gouldsboroa, proveo u djelo, sada mu. se ćinilo da je nadilazilo njegove snage.Upravo je prema njemu ona u tom trenutku podigla svoje prekrasne oći, tražeći sukrivnju u oćima golemog Normandijca koji se pravio, želeći ostati vjeran i pošten prema de Pevracu, da ne zamjećuje želju njena izazovnog smijeha. Cuo je kako mu se obraća pomalo podrugljivim glasom:— Gospodine guverneru, meni se ćini da ste me-vi zvali jednostavno Anđelika kad smo zajedno bježali kroz Maroko! Hoćemo li i ovdje zadržati te bratske-obićaje kršćanskih robova?

520 521 Mala droljica! Ne samo da je bruku što ju je pogodila doćekala otvorena lica, već je uzvraćala udarce zajedljivim oružjem.Baš je bio lud što se raznježio nad njom. Ako je trpjela, pa neka trpi. Zaslužila je da je kazni.Sad je Peyrac s više pažnje poćeo udvarati svojoj susjedi s lijeve strane, gospođici Ines y Perdido Te-Jiares, pohotljivom proizvodu karipske, španjolske, portugalske krvi, ćije su oći, crne poput crnog jantara, ljubomorno zirkale u njena Gillesa, tog veseljaka isuviše općinjenog dražima nasmijane domaćice.De Pevrac dodirne prstom bradu lijepe mulatki-nje sileći se da okrene glavu od prizora koji ju je žalostio, i da ga pogleda.— Najbolje da se uzajamno tješimo, senorita — xeće joj ispotiha na španjolskom. GLAVA LXXI— Coline, on me više ne voli! Ćitavo je većeudvarao onoj Ines. Zasitio me se!U polumraku hodnika Anđelika je posrtala gur-kajud pri tom Colina u rame.Svećana je gozba bila pri kraju. Oblaćna je noć iz dubine pozlaćenog neba bacala svoju jedva zamjetljivu i izmućenu svjetlost po neredu na žalu, gdje st^ ludovali u plesu i smijehu vesele skupine ljudi f žena. Neki uzvanici su se još zadržali u svećanoj dvorani ćvrsto se zaljepivši za svoje stolice.

— On me više ne voli ... Umrijet ću ... Nikakone bih mogla podnijeti da on voli neku drugu ženu!— Umiri se; Pijana si — odgovori Colin pomirljivo.Pa i njega je, ugrijanog od pića koje je nerado pio, mućilo što se između njega i svijeta isprijećila laka izmaglica pijanstva, i što je nije mogao stegnuti u svoj zagrljaj. Svećanost je napustio zato da bi obišao svoju posadu. Digao se iza stola kazavši:— Idem da vidim šta rade moji momci.Anđelika je pošla za njim. Objesila se o njega,sva smućena od mnogih ćašica konjaka što ga je popila, ali i od patnje koju nije uspjela svladati.— Prijateljstvo što ti ga je iskazao, dovodi meu iskušenje, a mene je odbio od sebe, odbacio, pre-zreo ... To nije pravo ... ? To je SRAMOTNO!Stucala je pomalo ponavljajući stalno svoje jadikovke.

522 523 — Slušaj, mala! Hajde, prošetaj se malko po mraku! — reće Colin. — Poslije će ti biti bolje.— Pa da! Vi muškarci, vi uvijek se držite skupakad se ra... radi o tome da se po... ponizi jednažena... kad .., kad joj se želite nar... narugati! I ti,eto i ti si me izdao!— Hajde, umiri se... ! Sad je sve uređeno. Nerazbijaj sebi glavu kojećime! De, umiri se!Osjećala je da je Colin ponovo bio pravi Colin, kadar da bude nepristupaćan kao i Joffrev, i da, kao i on, ukroti, ako je tako odlućio, svaku putenu želju ma kako silovita bila.On je odlućno odvoji od sebe, uze je promatrati dok mu licem prelije val tuge.— Ti ga isuviše voliš — prošaputa odmahujućiglavom. — On te drži u svojoj vlasti, potpuno gospodari tobom. To te boli i zbog toga ti đavo ne da mira.Hajde, prošetajmo malko, moja lijepa... moja lijeparobinjice!Odvuće je prema žalu i napusti je kad se ona uputila prema rtu na istoćnoj strani.Colin je bio u pravu.Svježi većernji zrak ubrzo je raspršio njen mamurluk. Sigurnijim korakom pođe prema liticama želeći da na svom putu ne naiđe na živo ćeljade, da nikoga ne sretne.U njenu je duhu kipjelo kao što mošt kipi u kaci ispunjenoj opasnim parama.Joffrev je oćito pokazao da se okrenuo od nje.

To ne! Nikad neće dopustiti da Joffrev stegne u zagrljaj neku drugu ženu, da u toj drugoj ženi utažuje svoje užitke ili još gore... da mu ta druga postane povjerljivim drugom. Ako je na taj naćin misli kazniti, onda će ta kazna biti potpuna. Ona će se ubiti... ili će prije ubiti tu drugu ženu!Bila je do srži uvrijeđena što je on prije oprostio Colinu koji ju je htio imati, nego njoj što mu se umalo nije sasvim prepustila.To ortaštvo muških pohota najviše ju je ogorćilo.524 Ljudi su bili stvorovi s kojima se nemoguće složiti, koji neće da te shvate. Samo se badava napi-nješ i kiniš.Uvijek vas uspiju prevariti ili vas potpuno zbuniti svojim posebnim rasuđivanjem.Dosta joj je bilo i njih i njihovih prohtjeva.Previjati ranjenike iz njihovih ratova, hraniti i odgajati djecu što su došla na svijet iz njihovih užitaka, ćistiti njihova oružja, tokom dugog niza godina ćistiti tragove njihovih koraka po podovima njihovih kuća, pripremiti divljać iz njihovih lovova, ćistiti ribu iz njihovih ribolova. Za muškarce je sve to bila plemenita, ali za žene nezahvalna muka!Nema tome ni sedmice dana što je plesala i skakala oko vatara baskijskih ribara na otoku Moneganu nošena životnom radošću i ćvrstom rukom velikog Hernanija.Mada odvojena od Joffreva, bila mu je tada bliža no što mu je danas. Već tri dana nisu jedno s drugim prozborili rijeći. Ćinilo se da više i ne postoje jedno za drugo.U nekoliko dana, manje od jedne sedmice, ispred njihovih koraka se rastvorio jaz, neprelazan se zid podigao. Sve se tako splelo da su oni sami hrlili prema rješenju da svoju ljubav pokopaju ukoliko je već nisu pokopali.Odjednom kao da joj je nošen vjetrom, šapnuo neki glas:„On će vas razdvojiti ... vidjet ćete! Vidjet ćete!"Srsi je prođu ćitavim tijelom i ona se zaustavi na samom kraju rta. Mislila je na ćitav ćvor okolnosti koje su je odvukle na put na kojemu je javno osramotila ćovjeka kojega je obožavala. Kao da je sam nećastivi u to umiješao svoje prste. Zavrzlama slućajnosti i nesreća koju nije bilo moguće drugaćije objasniti no da su se svi opaki dusi pakla okomili na njih, da ih upropaste.Obuze je strah. Onaj isti. što ga je neku većer osjetila kad ju je onaj neznanac blijeda lica vodio pre-525 ma otoku. Tsama je već poćela vjerovati u đavole ... kao ilsav ostali svijet u toj prokletoj zemlji.Okrenuvši se prema Gouldsborou pomisli: "Ima mjesta gdje lutaju duhovi ... „Je li i Gouldsboro bio jedno od tih mjesta? Je li njemu zaista bilo suđeno da bude poprište nadzemaljske drame, kao što bijaše prorekla ona duvna u Quebecu?„Ali nisam ja onaj ženski demon" reće Anđelika gotovo vićući. ,,A tko je onda?"Nekako protiv volje u sjećanju joj iskrsne vjersko proroćanstvo koje bijaše do najveće mjere uzbudilo kandasko stanovništvo.„Našla sam se na obali morskoj. Suma se prostirala do samog žala . .. Pijesak je imao crveni odsjev ... Na lijevoj strani bijaše sagrađena drvena zgrada, nad njom kula na kojoj je vijorila zastava, a oko zgrade visoka zgrada od balvana ... Posvuda u zaljevu veliki broj

otoka, kao usnula ćudovišta .. U dnu obale, pod liticom, kuće napravljene od drva svjetle boje... U zaljevu su se njihala na sidrištu dva broda... S druge strane, milju ili dvije daleko, nalazio se zaselak, oko svake kućice vrt sa cvijećem. Ćuo sam kako nad zaljevom krijeste galebovi i morovani..."Vjetar je svijao Anđelikine kose. Njene su je kose obavile kao neki ludi ljudski stvor, koji ju je naćan napuštao, a ćas je opet ćvrsto stezao šapćući joj u uho rijeći nabijene jezom.Pripivši se uz vršak jedne litice Anđelika je promatrala Gouldsboro.Crvenkasto se žalo protezalo ispred nje i smaragdni otoci nalik pozaspalim ćudovištima. I „drvena kula nad kojom vijori zastava", i zaselak na Cham-plainovoj poljani po kojoj su se poćele širiti ruže.„Odjednom iz morskih valova izroni žena nevjerojatne ljepote. Znala sam da je to ženski demon... Lebdjela je iznad vode u kojima se odražavalo njeno golo tijelo. S kraja obzorja se odvojio i u trku dojurio jednorog ćiji je dugi šiljak blistao poput dragulja na zrakama zalazećeg sunca. Zena-demon ga uzjaše i526 pojuri zrakom. Znala sam da je pošla da uništi Aka-diju, ovu dragu zemlju koju smo uzeli pod svoju zaštitu..."Anđelika je kao izvan sebe promatrala netremice krajolik. Kao da je neka tajna bila skrivena iza tih proroćanskih rijeći. Sad je u to bila uvjerena. Iracionalno ćuvstvo naše naravi, osjetljivo na simbole, uzbunilo joj je duh i potpuno njim ovladalo dok je promatrala krajolik kojim su lutale njene oći.Jest, na sidrištu u zaljevu bilo je brodova, galebovi i morovrani su letjeli nad njim, a pod liticom su se vidjele kuće sagrađene od svijetlog drva.Ona radosno krikne. Nećega se sjetila. Kad se ona, prošle godine, iskrcala na ovoj obali, nije još tu bilo KUCA SAGRAĐENIH OD SVIJETLOG DRVA. Te su kuće sagrađene u toku zime i proleća trudom rošel-skih hugenota.U velikom uzbuđenju uze brzo hodati i ošamućena od vjetra i vina, dok su joj se u glavi misli sustizale i preskakivale u groznićavoj brzini. Mrmljala je:„Kazat ću im ja već... Svima ću kazati... Kazat ću onima u Quebecu, nisam ja vaš demon ... Znajte da još nije bilo na ovom mjestu kuća sagrađenih od svijetlog drva kad sam se ja iskrcala ovdje..* A sad su tu... Znaći da tek sada, da tek treba da dođe žena-demon... !"Uto se zaustavi, za grlo je stegne hladni, iznenadni užas... Rijeći što ih je netom izgovorila ućinile su joj se ludim, ali uze sve to neminovnim.Osim broja brodova — kojih je bilo tog dana u zaljevu mnogo, a ne samo dva — ni ostale ćinjenice nisu odgovarale proroćanstvu.Ludog li bulažnjenja! Da je mogla potrćati k Jof-freyu, on bi bio podijelio ili odbacio njena strahovanja, on bi se bio od srca nasmijao...Samo što je sada bila sama. A njoj samoj se i otkrila, kako se ćini, prijetnja s ženskim vampirom, ženom-demonom, stvorenjem blistavim koje će izići iz vode i, uzjahavši na jednogroga, pojuriti zrakom iz-527 >nad akadijske zemlje da sravni sa zemljom , uništi, uništi sve na svom putu.,. ćak sve u ljudskim srcima!

„Previše sam pila ... A osim toga, vrlo sam umorna! Neće li me pamet napustiti? Moram spavati i ne misliti ni na što više!"Tako je razmišljala Anđelika navećer onog slavnog dana kad je naseobina Gouldsboro proslavila usto-^lićenje svog prvog guvernera.Kad je pala noć, Colin se još jednom obratio govorom građanima. Na kraju je mnoštvu bacio nekoliko pregršti punih zlatnika.Budućnost Gouldsboroa je izgledala radosna. Samo su se Anđeliki ćinili prividnom. Poslije „nadahnuća" što ga je doživela tamo na žalu, njenoj nevolji što je razdvojena od Joffreva pridružio se još strah da su oni oboje, vjerojatno, žrtve nećijeg uroka.Posvuda je videla opipljive znakove svojih pre« dosjećanja te ju je smijeh, pijesma, ples, sveopća radost, vrijeđala, ćinila joj se uvredljivom uzmicanjem, pred nesrećom za koju je bila sigurna da iim ide u susret. Koja je možda već bila među njima! Kao crv u, naizgled, zdravom voću. Možda je ženski vampir već lunjao naokolo keseći se. Zavijanje noći, kriještanje ptice, to je bit* smijeh žene-demona! Kome da povjeri svoje tjeskobe?„Suviše sam pila... Sutra će sve ovo proći... Sutra ću poći k Joffrevu. Mora mi dozvoliti da se sastanemo. Da mi kaže što misli sa mnom uraditi. Da mi kaže hoće li me otjerati ili će mi oprostiti. Ovako ne možemo nastaviti ... Jer ćemo inaće biti slabi i žena--demon će nas uništiti... Ali što to bulaznim! Ništa u svemu tome nije istinito... Nitko neće izići iz vode krenuti prema nama. To je strašno. Mi ćemo biti snažniji od nje... Zato se ne smijemo razdvojiti... Sve mi se ćini da imam groznicu. Danas sam dobila svoje. Zbogom, gospodo, prepuštam vas vašim velićanstvenim planovima."Pođe od skupine do skupine ljudi koji su još uvijek pjevali oko zapaljenih vatara na žalu usred noći. Svi su je bućno i veselo pozdravljali. Zatim pođe do528 Joffreva de Pevraca i Colina Paturela koji su stajali jedan kraj drugoga ispod tvrđave, gdje su i dalje primali ćestitke razdraganog naroda. Šuteći im priđe, pokloni im se i povuće se.Posrtala je idući putem što je vodio u tvrđavu ne osjećajući poglede dvojice ljudi koji su je, protiv volje, pratili.Ispod prozora, u dvorištu tvrđave, mornari su ra2?-govorali, trused zadnje police.— Na kraju krajeva, mi smo „nasamareni" —reće jedan od ljudi s Marijina srca. Dobro je biti na-seljenikom u lijepom kutku, ali ja ovdje ne vidimšto Se tiće žena, drugih osim hugenotkinja ili divlja-kinja. Argatovati u Amerid, neka, ali ne sam. Dogovoreno je da će nas kod kuće ćekati pripremljena nju-paža i bijela žena, katolkinja, u blazini! To sam želio,zato sam i potpisao ugovor.Porućnik Parssempuv ga dobrano podboći laktom u rebra.— Hej, momće, ne budi previše izbirljiv. Ti si danas vidio zalazak sunca ikao je bilo određeno da ovajdan danas bude dan tvoje smrti. Najlepša žena kojućeš noćas stiskati u zagrljaju, to je život. Druga će seuskoro pojaviti na obzorju. Imaj pouzdanja i strpljenja! Nije važno što u ovom trenutku nema izgleda da

se odnekud pojavi neka žena.— Molite se, draga moja braćo — umiješa se otacBaure — molite se i Bog će uslišiti vašu molbu.Momci oko njega prasnuše u smijeh.529— Hej, fratre — nato će jedan od njih — ne želim pobijati, tvoje tvrdnje, ali kaži nam je li tebi jasno kako će se Bog snaći da od danas na sutra i iz-vud iz pijeska dvadeset do trideset dobrih djevojakaspremnih za udaju i dostojnih da se združe s plemenitim pustolovima kakvi smo mi?— Dakako da mi nije jasno — mirno odgovori reformirani fratar — ali Bog je veliki! Sve on može ućiniti svojom moćnom rukom. Djeco moja, molite se ite će vam žene biti dane.34 Anđalika u iskušenju VIH GLAVA LXXIIBog je velik, Bog sve može, treba to reći!A evo kako su dobrićine s Marijina srca, ti preo-braćeni gusari već sutradan, vrlo ćudan je to dan bio, došli do žena.Neki ćovjek je trćao duž puta koji je od Zaljeva Bleue vodio u Gouldsboro. Naleti kiše napuhivali su njegov ogrtać, ali on je jurio sav zadihan. To je bio trgovac papirom Mercelot ćiji mlin je bio podignut po strani naselja.Kad je stigao u luku, odmah je uzbudio stražare,— Brzo. Požurite! U Zaljevu bleue se nalazi jedan brod u velikoj opasnosti.Anđeliku, koja je spavala tvrdo poput kamena, probudila je svjetlost iz dvorišta utvrde. Tek je poćelo svitati. U prvi mah je povjerovala da se to svećanost nastavlja, ali po gužvi što je vani vladala, shvati da se nešto neobićno događa. Na brzinu se odjenula si-šla u dvorište da se obavijesti.Pri svjetlosti fenjera Mercelot je nešto objašnjavao na geograisoj karti što ju je držao grof.— Bit će da su udarili u podvodne stijene Morne Moinea, to jest na ulazu u mali zaljev gdje rastu šu-marice, ali poslije ih je more baeMo prema Zaljevu Bleue.

— Hm! A što ih je moglo baciti? — poviće grof.— Pa oluja ...— Kakva oluja? Ta nikakva oluja ne bjesni.Zaista, to je bilo ćudno.Jasno, vjetar je puhao i more je bilo uzburkano, ali nebo je bilo vedro, a svi su brodovi na pućini mogli dobro vidjeti obalu zahvaljujući mnogim svjetionicima.— O kakvom se brodu radi? O brodu na bakalare?— Otkud bih ja to znao... ? Još je isuviše mraćno, ali s tog broda dopiru krici od kojih se ćovjekudiie kosa na glavi. Moja žena i moja kćer su već na

žalu, a zajedno s njima je i služavka i susjed.I tako, tek što su se malko odmorili od jućerašnje svećanosti, žitelji Gouldsboroa su u ranu zoru bili na nogama, još mamurni od sna i pod dojmom, tjeskobe što su je u njima izazivali, u toj vjetrovitoj zori, krici ispunjeni strahom i tragedijom. Ti su krici do njih dopirali kroz sivilo polumraka koji je svakim trenutkom bivao prozirniji tako da su dolje, u razini valova, primijetili jarbole broda kojega su valovi već napola bili progutali.Anđelika je bila na obali s većinom gospođa iz Gouldsboroa.Brod u opasnosti do ograde je već bio pod vodom. Vrlo ćudno je bilo da još uvijek ne bijaše potonuo. Struje na ulazu u zaljev bacale su ga s jednog do drugog kraja poluotoka koji su zatvarali zaljev. Svakog ćasa su oćevici oćekivali da će se razbiti o litice i prsnuti poput suviše pune baćve. Umjesto toga, brod bi usmijerio u protivnom smjeru klateći se sa svoja tri jarbola na kojima su visila i lomatala se slabo osna-šćena jedra i beskorisni konopi.Samo da izdrže do dolaska šebeka i kutera iz Gouldsboroa kojima su zapovijedali Joffrev de Pejrrac i Colin Paturel. Brodovi su upravo obilazili Rt Yvernec.Vjetar je donio oćajne pozive u pomoć, krikove koji su parali srca, koji su utoliko tjeskobnije djelovali što se, zbog valova uzburkanog raora nije vidjelo one koji su te pozive uzvikivali.

530 34« 531 Skupina mornara i ribara koja je iz Gouldsboroa krenula kopnenim putem k mjestu nesreće oboružala se ćakijama, kukama, sidrima i svom vrstom ko-nopaca.Pod zapovjedništvom Hervea Le Galla, trojica uskoće u Mercelotov ribarski ćamac i snažno zaveslaju.Ostali se poredaju duž litica da bi spremno do-hvatiji i pružili pomoć onim brodolomniciina koji se plivanjem pokušaju doćepati obale.— Pripremit ću pokrivaće, juhu, topla pića — odlućno reće gospođa Mercelot. — Dođi Bertille.Anđelika je donijela meleme i šarpije da bi povila moguće ranjenike. I ćuturicu ruma također. Upravo bijaše pošla za gospođom Mercelot kadli na nekoliko dužina od obale opaze kako je iz dubine jednog vala izbila nekakva splav napravljena od dasaka i slabo povezane buradi. Skupina rašćupanih stvorova luđaćki je urlala i grćevito se držala za daske.— Žene! — poviće Anđelika. — Oh! Bože. Valoviih bacaju na Utiće. Razbit će se o njih.Tek što je izustila te rijeći splav, kao ponesena svojom vlastitom opakošću, džipne i baci se na jednu osobitu oštru hrid. Udarivši o nju, prsne i rasprši se u stotinu komadića istresavši, bez ikakva srama, sav svoj teret u more. Na sreću, žalo je bilo blizu. Anđelika i ostale žene pojure odmah u vodu da bi pomogle brodolomnicarna.

Anđelika zgrabi dugu kosu u trenutku kad je vlasnica te kose nestala pod vodom.Uspjela je teškom mukom da održi glavu davlje-nice nad vodom i da je odvuće prema obali.Sad se ustanovilo da je ta žena bila ogromnog obujma i da je težila barem sto osamdeset Uvri. Dok ju je Anđelika vukla kroz vodu, nije to primijetila, ali kad se dotakla žala, odmah vidje da ima posla s bremenom teškim poput kamena i da nije u stanju ni za palac pomaći tešku gomilu mesa što ju je rukama držala.— Dajte, pomozite mi! — poviće drugim ženama.532 Uto pritrći neki mornar. On dozva još nekoH-ko drugih.— Gospode Bože, sveti Bože, koji li je vrag tjeraona more slićnu ženu! — jadali su se mornari. — Kadje netko ovako težak, ne bi se smio ukrcati na brod.Bolje bi bilo za nj da ostane na kopnu i posluži kaotop u utvrdi.U međuvremenu su gospođa Mercelot, njena kćerka, sluškinja i sluga pomogli šestorici drugih žena da se doćepaju kraja. Neke su se jezivo tresle, nesuzdrživo cvokotale zubima, a neke su opet plakale. Jedna od njih se baci na zemlju i prekriži se.— Hvala ti, dobra i presveta Djevice što si nasspasla — reće u zanosu zahvalnosti.Sve su bile Francuskinje, ah' po njihovu naglasku se odmah moglo zakljućiti da nisu bile iz Akadije.— Delphina se još uvijek tamo drži za stijenu!— poviće jedna pokazavši na mladu ženu koja se uspjela popeti na jednu liticu. Nema sumnje, bila je suviše iscrpljena. Na grebenu je ležala poluživa te jepostojala opasnost da je valovi ponovo ugrabe.Anđelika potrći k njoj nezaštićenim rtom i pomogne joj da se dovuće do kopna.— Uhvatite se rukama za moja ramena, draga —preporućila joj je. — Pridržavat ću vas i tako ćemostići do onog doma što ga tamo vidite. Još malo pa ćetese naći uz veliku vatru.Bila je to crnomanjasta djevojka lijepih i pametnih oćiju i, ćini se, iz dobre obitelji. Imala je još snage da prošaputa beskrvnim usnama i uz slabašan osmijeh.— Hvala vam, gospođo. Vi ste vrlo dobri!— Stižu!Svima se ote krik nade kad su vidjeli kako su bijela jedra šebeka i kutera zaobišla Rt Cernel. Dva su se spasioca vrlo brzo približavala brodu na izdisaju,— Ima li još mnogo svijeta na brodu? — upita•Anđelika mladu ženu koju je pridržavala pri hodu.— Vjerujem da ima još najmanje dvadeset mojih drugarica i nekoliko ljudi posade. Oh! Bože, po-533 mozi im. Ne dbpusti da spasioci prekasno stignu

do njih.— Ne bojte se! Gledajte, naži su brodovi već prispjeli do olupine. Sad je okružuju.Već bijaše sasvim svanulo tako da se iz daljine moglo pratiti sve faze spašavanja.Le Gali, koji se vratio svojim ćamcem punim žena, izjavi da sve one što su se još nalazile na nastra-dalom brodu imaju mnogo izgleda da budu spašene.Nema sumnje, nastradali je brod tonuo, ali dosta polako tako da će svi preživjeli putnici na vrijeme prijeći na šebek. Indijanci iz zaseoka stavili su svoje ćamce na raspolaganje onima što su bili zaposleni spašavanjem. Oni su također doveli nekoliko žena koje su bile nasmrt preplašene i svojom nesrećom, i videći oko sebe crvena i perjem okružena lica. Doveli su također i malog od broda ćupava i raskuštrenekose.U međuvremenu su jarboli nastradalog broda bivali sve kraći i sve tanji. Bijela jedra dvaju brodova zi Gouldsboroa stalno su, poput galebova bordižala u svim smjerovima oko broda u agoniji. Na obali, spašene žene nisu dale da ih se odvuće, već su skamenjenim oćima promatrale posljednje trenutke svoga broda.Kad ga je sasvim nestalo s površine, uzeše jecati i jadikovati kršeći rukama pri tom. GLAVA LXXIIIGospođa Petronille Damourt, s ,,t" na kraju, isticala je debela gospođa što ju je Anđelika spasila, sjedeći sućelice grofu de Pevracu i Colinu Paturelu, utegnuta u haljinu gospođe Manigault, najprostraniju što se pronašla u ćitavom Gouldsborou. Ona im je beskonaćnim prićanjem, praćeno beskonaćnim jecajima, pokušala objasniti svoj položaj.Dobila je zadatak, govorila je, da za šest stotina livra u gotovu novcu, kako je ponosno nadodala, prati skupinu od tridesetak „kraljevih kćeri" koje su putovale u Quebec da se tamo poudaju za neženje, na-seljenike, vojnike i oficire tako da na taj naćin pridonesu napućavanju kolonije.— Ali vaš se brod nije nalazio na putu za Que-bec, draga moja gospođo — primijeti joj grof de Pey-rac. — Naprotiv, vi ste prilićno skrenuli s puta.— Zar zbilja?Debela gospođa pogleda Colina ćije joj je priprosto lice ulijevalo manje straha od lica španjolskog plemića koji ih je spasio. Colin joj se ćinio podesni-jim da shvati patnje njena priprostog i bezazlenog srca.Međutim, on joj samo potvrdi kao istinitu gro-fovu tvrdnju:— Vi se niste nalazili na putu za Quebec.— Ali gdje se onda nalazimo? Upravo nam jerećeno da se vide svjetla grada kad je brod nastradao.

534 535

Ona ih je promati*ala sad jednog, a sad drugog oćima ispunjenim nevjericom i strahom. Pri tom su joj suze, poput potoka, tekle niz od debljine natekle obraze.— A što li će reći vojvotkinja Baudricourt, našadobrotvorka kad sve to dozna.. . ? Ali što! Pa ja sanjam! Ta ona je našla smrt u valovima. Koje li strašne nesreće! Ne, to nije moguće. Naša draga dobrotvorka. Sto kažem, svetica! Sto će biti od nas sadkad nje više nema?Žena je sve više jecala te joj Colin pruži rubac velik poput kuhinjske krpe. Mornari misle na sve neprilike koje bi ih mogle zadesiti. Ona obriše oći i na velike je jade uspiju smiriti.— Jadna naša gospođa! Baš ona se morala udaviti, ona koja je sanjala o tome da svoj život dadneza Novu Francusku!I otpoće svoju priću od pradavnih vremena, a ćini se da je ćitava zgoda poćela u ono doba kad je, kao sobarica, ušla u službu vojvotkinje da Baudri-oourt d'Argenson..Nekoliko godina poslije toga vojvoda de Baudricourt premine u svojoj sedamdesetpetoj godini života poslije vrlo raskalašeno provedenog života. Uza sve to njegova je žena po njegovoj srmti naslijedila veliko bogatstvo.Plemenita udovica, gospođa Ambroisine de Baudricourt d'Argenson, je dostojanstveno i strpljivo podnosila, u toku svog braćnog života brojna poniženja, mućenja i neverstva svog muža, konaćno je mogla svoj život urediti prema svojim željama. Povukla se u samostan koji je sama od harala da tu ćeka smrt u molitvi i trpljenju. Uz to se, uz podršku ućenjaka i astronoma, posvetila proućavanju matematike za koju je oduvijek gajila posebnu sklonost.Uđe, dakle, kao duvna, u samostan augustinkinja u Toursu. Ali dvije godine poslije toga njen je ispo-vijednik izvuće odotamo nagovorivši je da bogatstvo što ga je posjedovala stavi u službu crkve umjesto da536 ga troši na proućavanje matematike. Oduševio ju je-da se posveti interesima Nove Francuske i pokrštavanju divljaka.Uza sve to, udovica se predomišljala, međutim, jednog jutra baš u trenutku kad je bila sasvim budna, uđe k njoj velika žena umotana u velove od bijeloga serža i jasnim joj glasom reće: „Idi u Kanadu. Neću. te ni naćas napustiti!" Udovica je bila sigurna da joj se prikazala Blažena djevica iako nije uspjela razabrati njena lica. Otada se i dušom i tijelom posvetila pomaganju dalekih zemalja. Budući da je imala smisla za poslove i da je imala veliko iskustvp sa svijet tom, uspijela je prodrijeti do ministara i dobiti punomoći. Tako je ona stvorila društvo Ćlanova naše gos-spe iz Saint-Laurenta. To je društvo bila neka polu-vjerska, a polutrgovaćka mješavina i stavivši se kao takvo u službu kralja, guvernera i misionara, osigurala je svoje postojanje.Gospođa Petronille, koja bijaše silno zavoljela tu dobru gospođu tako da je s njom i u samostan pošla željeći ostati u njenoj službi uprkos sve uznemirujućim izgledima što ih je nazirala u vojvotkinjinim,planovima.Trebalo je, dakle, krenuti u Kanadu, popeti se prohladnog majskog jutra na onu klimavu kutiju od dasaka i platna koju nazivaju brodom, prenijeti svojih sto osamdeset livri u

skladište onog ćudovišta da bi doživjela tisuću smrti od kojih jedan mali dio zah-valjujućim lošem vrmenu, a veliki dio opakoj ćudi djevojaka kojima je bila pratilja. A da li je mogla pustiti jadnu vojvotkinju samu i bez pomoći u trenutku kad se otputila u nepoznat svijet pun opasnosti? Kad se gospođa de Baudricourt obavijestila o najprećim potrebama naseobina u Kanadi.rećeno joj je da je više od ićega potrebno odvesti žene tamošnjim naseljeni-cima.U stvari, svi tamošnji mladići i djevojke morali su biti, po kraljevu naređenju oženjeni, prije no što navrše dvadeset i jednu godinu života. Zbog toga je otac ponekog jogunastog gospodićića morao plaćati537 globu i svakih se šest mjeseci pred vlastima pravdati zašto još ne bijaše oženio sina.Nedavno je upravitelj Carlon, ćovjek ćvrste ruke, izdao proglas kojim se zabranjuje svim neoženjenim Kanađanima da idu u lov, da ribare, da trguju s Indijancima ili da zalaze u šumu pod bilo kakvom izlikom. Iz Evrope je ministar Colbert tom naređenju dodao odluku kojom se udario poseban porez na one neženje koji su bili 'sposobni za ženidbu. Takvi su bili iskljućeni iz svih poćasti i odlikovanja i morali su nositi na svojini rukavima vidljiv znak svoje sra mote.Po objavljivanju tog naređenja od tisuću neženja u Quebecu, osam stotina ih je usmjerilo svoje korake prema šumama.De Pevrac je bio u toku tih zbivanja. On je ćak poznavao neke od žrtava tog zakona, među kojima su bih' Nicola Perrot, Maupertuis i njegov sin, te L'Au-bigneres.Za dvije stotine drugih neženja koji su ostali u Quebecu i Montrealu pomirivši se sa svojom sudbinom, trebalo je odnekle dovući žene. Gospođa de Bau-dricourt je htjela sudjelovati u tom plemenitom zadatku. Ona preuzme na se dužnost da se pobrine za one što ih nazvaše „kraljevim, kćerima". Dala im je miraz i po ugledu na kraljev „dar" koji im je trebao biti urućen sa strane kraljevske uprave, ponudi se da snosi sto li vri troškova za svaku djevojku, to jest -deset livri za njihovo skupljanje, trideset za odjevne predmete, a šezdeset za putovanje preko mora. Tome je još dodala jedan sanduk koji je sadržavao ćetiri košulje, jednu haljinu, ogrtać, suknju i podsuknju, ćarape, cipele, ćetiri marame što se nose oko vrata, <*etiri ženske kapice, dva para orukvica, ćetiri džepna rupćića, par rukavica od kože, jedan šešir i jedan rubac od crnog tafta, a da se i ne spominje ćetke, ćešljeve i ostale sitnice.I tako je svaka od djevojaka bila dobro opremljena da bi se svidjela krotkom neženji koji će je će-538 kati na obali u Quebecu, strpljivo stojeći u redu u svom iskićenom odijelu i grubim cipelama.Poslije malog primanja i zakuske kojima je bio cilj da se uspostave prvi dodiri, djevojke će biti smještene u nekom od gradskih samostana, kojih je bilo posvuda napretek, gdje će u toku narednih dana primiti u posebnim sobama za razgovor, mladiće, jasno, pod nadzorom i uz savjetovanje popova, duvni i gospođa dobroćiniteljki.— Kao što znate, gospodin Colbert je vrlo izbirljiv u pogledu žena što ih se šalje u Kanadu — nastavila je Petronille Damourt. — O tome smo vodile raćuna kad smo se dale

na skupljanje djevojaka. Sve djevojke što smo ih doveli rođene su u zakonitom braku. Neke su od njih sirotice bez oca i majke, dok su druge pripadale obiteljima koje su pale u bijedu.Gospođa de Baudricourt je, osim svega, unajmila brod kojemu je kralj poklonio zastavu sa svojim mo-nogramom, a kraljica crkvene nakite.Gospođa Petronille uze preturati po svojim džepovima u nastojanju da pronađe dokumente što ih je posjedovala da bi dokazala tim dosadnim strancima kako su pobožni i plemeniti bili poticaji da se organizira to putovanje.Htjela im je pokazati taćne svote jer je sama izraćunala sve troškove za svaku pojedinu djevojku i to dala ovjeriti kod ovrhovoditelja. Sve svoje papire brižno je ćuvala u jednoj omotnici od gumiranog platna, uz pismo što joj ga je urućio gospodin Golbert.. . Sjetivši se da odjeća što ju je imala na sebi, nije bila njena i da se sanduk s haljinama i drugim odjevnim predmetima sada nalazio na dnu mora, ponovo je obliju potoci suza.Iz nje se nije dalo izvući ništa više što bi bilo vrijedno spomena, osim ćinjenice da su se ukrcale poćetkom maja na mali brod od sto pedeset tona i krenule za Quebec i da su poćetkom jula doživjele brodolom na obali Mainea, u Francuskom zaljevu. — Kako se zvao kapetan nastradalog broda?539 — Zvao se Job Simon. Bio je prekrasan i vrloljubazan ćovjek.— Ali loš kaptetan, ćini mi se — otpovrne Pevrac.— A gdje se sada nalazi vaš kapetan, a gdje ostalićlanovi posade? Brod je, doduše, bio skromnih razmjera, ali je uza sve to na njemu moralo biti tridesetakljudi da bi njime mogli upravljati. Gdje su ti ljudisada?Jao! Uskoro se doznalo za njihovu sudbinu. More je vraćalo osakaćena tijela koja je razbilo o litice. Svaka dražica, svaki uzani fjord skrivao je ponekog nastradalog mornara koje su potom Indijanci donosili na svojim ledim. Poredaše ih na pijesku Zaljeva Bleue. Joffrev de Pevrac pođe da ih pogleda u pratnji malog od broda, bretonskog djećaka koji je natucao tek pokoju rijeć francuskog jezika.. Djećak se smatrao sretnim što je izvukao živu glavu i što je spasio svoju žlicu od izrađenog drva, glavno bogatstvo mornaro-vo. On isprića kako je ćuo kad se trup broda razbio o podvodni greben. Tada je pomoćnik kapetana naredio da se veliki ćamac baci u more i u nj ukrca nekoliko žena i ljudi koji će zatražiti pomoć u luci grada.— Kojega grada?— Vidjeli smo svjetla te smo povjerovali da seispred nas nalazi Quebec.— Quebec?540 L GLAVA LXXIV

U međuvremenu Anđelika od samog jutra nije prestajala da se brine i da neguje nesretnice što su izmakle smrti u Zaljevu Bleue. Poslije ljudi sad su došle na red žene. Poslije riđih i kosmatih tjelesa sad su joj prsti doticali nježnu, glatku i bijelu kožu žena. Bez obzira na tu razliku, njoj će se ti zbrkani trenuci, poslije njena prvog povratka u Gouldsboro, usjeci u pamćenje kao da je zajedno s Danteom obišla one krugove pakla koja je pjesnik opisao s posebnim zadovoljstvom, a u koje bijaše srušio smrtnike osuđene da se izmiješaju u kolopletu golih tjelesa.Poslije ranjenih, davljenici. Poslije kletvi i hrop-tanja, plać i škrgutanje zubi ženskih stvorenja,Anđelika je snatrila o mirnom i nježnom životu provedenom u Wapassouu kao i o nedostižnom raju.Kraljevim je kćerkama bilo od petnaest do sedamnaest godina. Poneka je od njih potjecala sa sela, ali većina je došla iz Pariza gdje su odabrane međti siro-ticama u Općoj bolnici. Anđelika je odmah prepoznala njihov živahan naglasak, ponešto podrugljiv, koji je izdaleka, u snažne amerićke vjetrove donio plijesan krivudavih ulica iza Chateleta ili Obale cvijeća, vo-njeve Seine, vonjeve pećenjarnica i mesnica, kao i drmusanje koćija po okrugloj kaldrmi.Između djevojaka bile su ćetiri „gospođice" iz dobrih obitelji koje su se trebale vjenćati za oficire, zatim jedna Maurkinja puti kao kora izgorena kruha541 i jedna, općenito poznata kao kurva, imenom Ju-" lienne.Odmah otprve ta je djevojka grubo odbila Anđe-likinu pomoć i povukla se u stranu mada je bilo oćito da pati. Njene su se drugarice prema njoj držale hladno jer je bila bijela vrana u toj skupini kanadskih „vjerenica" biranih po uputama gospodina Colberta, što znaći da su morale biti ¦ „krotke, dobro građene, radine, marljive i dubokiv vjerskih osjećaja".Delphine Barbier de Rosoy, lijepa i odvažna bri-neta, tvrdoglavo je pokušavala objasniti kako se ta djevojka nikako nije smjela naći u njihovu društvu. Gospođa de Baudricourt, isuviše dobra srca, pustila je da ova iskoristi njenu dobrotu.— A baš vi uzimate pravo, vi gospođice — poviće Julienne — da govorite i da se razmećete svojom dobrotom... ! Vama ne bi bila dobra ni svila od dvadeste livri aršan da se nakinđurite, dok se mi iz Opće bolnice zadovoljavamo i s platnom iz Trovesa koje ne stoji ni trideset sua.Razmetala se prostaćkim vladanjem, međutim, njeni pokušaji da unese svađu među ostale djevojke nisu palili, jer su sve druge bile hitre, skromne i neupadljive, mada vrlo siromašne. Odgojene kod duvni u sirotištu, brodolom ih je približio njihovim ugodnijim i otmjenijim drugaricama. Baš jednoj od ovih, i to upravo Delphini du Rosoy je palo na pamet da sagrade splav i baš ih je ona najviše hrabrila i bodrila u najstrašnijim trenucima.Anđelika nije mogla nigdje drugdje smjestiti svoje štićenice do u veliko spremište za kukuruz koje bijaše ostalo prazno pošto su zarobljenici pušteni na slobodu. Ovi su se vratili u svoje obitavalište na Marijinom srcu.Sad su oni lunjali u blizini spremišta promatrajući pohlepno sve one vezove podsuknji i haljetaka što su lepršali na vjetru.Porućnik de Parssempux donese u narućju bijelu i opuštenu žensku priliku.Oći su mu blistale u groznićavom uzbuđenju.

542 — Pronašao sam je — poće objašnjavati — pronašao sam je tamo dolje, među onim plavim hridinama, kao ranjenog galeba. Ona slići djevojci iz mo--jih snova. Ona je baš ta, siguran sam. Cesto sam¦je vidio u snu. Gledajte kako je lijepa. ¦.Anđelika baci pogled na beskrvno lice koje su prema zemlji vukle duge i plave kose otežale od morske vode, od pijeska i. krvi.— Nesretnice, ta je djevojka mrtva.. * ili kaoda je mrtva .-..— Ne, ne, preklinjem vas, spasite je — povićemladić. — Ona nije mrtva. Ućinite nešto za nju, gospođo, preklinjem vas na koljenima. U vas su ćudotvorne ruke, lijećite je, ozdravite je... Ne smije umrijeti, ne smije, jer sam je ja ćekao.— To je Nježna Marija — rekoše kraljeve kćerisaginjući se nad njenim beživotnim i krvavim tijelom.— Jadnica, baš je nesretna. Bit će bolje da umre!Bila je pratilica gospođe de Baudricourt koju je smatrala svojom, majkom. Sto će ona bez nje?Dok je Anđelika uz pomoć stare Rebeke poduzimala sve da bi povratila životu tijelo prekriveno modricama, brodolomkinje su uzele raspravljati o okolnostima pod kojima je vojvotkinja izgubila život. Sve su se složile da je to bilo u trenutku kad se vratila u potpalublje da bi potražila dijete Jeanne Mic-haude na koje svi bijahu zaboravili.Jeanne Michaude je plakala u jednom kutu. Sa svoje dvadeset i dvije godine bila je najstarija među svojim drugaricama. Udovica malog obrtnika kotlara, ganula je svojom bijednom sudbinom velikodušno srce gospođe de Baudricourt koja ju je hrabrila da pođe u Kanadu sa svojim sirvćićem od dvije godine, gdje će lakše nego u Francuskoj naći novoga muža. Njen joj je župnik izdao uvjerenje o dobrom vladanju i da u Francuskoj nije udata. Nićega se sad nije sjećala, jedino da se probudila, a oko nje svuda samo tama i krici. Uzalud je u toj gužvi tražila dijete koje joj je spavalo uz bok.54a Neprestalno je cvilila.— Ja sam kriva za sve. Moje dijete je poginulo,a naša je dobrotvorka poginula da bi ga spasila. Svetica, umrla je mućenićkom smrću!— Po mom mišljenju, vi ste dozlaboga napuhalisve te priće o toj prokletoj vojvotkinji — poviće prostaćki Julienne. — Ha! Dobrotvorka! Hoćete li da vamja kažem što je ona? Obićna govnjarka! Ja je radoprepuštam nebeskim anđelima, ako hoće da je uzmu.Dosta sam ja prepatila zbog njene zloće.— Vi govorite tako zato što vas je silila da idetena službu božju — strogo je ukori Delphine — da se

molite Bogu i da se pristojno ponašate.Djevojka prasne u grohotan smijeh, a zatim pogleda gospođicu podmuklim i prepredenim oćima.— Ha! Sad vidim da je na kraju i vas zakvaćila,i vas također, gospođice du Rosoy. Predobila vas jeOćenašima. U poćetku je niste voljeli više no što samje ja volela. Ali pokazala se vrlo spretnom.— Julienne, vi ste je zamrzli od prvog dana, i tozato što se trudila da vas popravi. U stvari, vi mrzitesve što je dobro.—Nienu dobrotu? Ah! Koještarija? Ja je ne priznajem. Hoćete li da vam kažem što je bila ta vaša vojvotkinja? Ona je bila lupeško stvorenje i bale-:garka...Ostatak se njenih rijeci izgubi u krikovima i halabuci jer su se tri ili ćetiri kraljeve kćeri bacile na nju u nastupu najvećeg gnjeva.Djevojka se otimala i razmahivala što je jaće mogla i zagrizala zubima u ruke što su joj pokušavale zaćepiti usta da bi već jednom zašutjela.— Rekla sam i reći ću ono što mislim ... Ta nećete me vi valjda u tome sprijećiti, glupaće... !Odjednom joj se glas prekine, oslabi i ona klone jia zemlju onesviještena.Napadaćice su stajale kao ukopane.— Što joj se dogodilo? Jedva smo je i dotakle.— Sigurna sam da je prilikom brodoloma ranjena — umiješa se Anđelika —.ali ona ne da da joj544 se približim. Ovaj put joj ne preostaje drugo do da popusti.Ali ćim se sagnula nad goropadicom, ova se uspravi i osine je pogledom punim mržnje.— Ne dotićite me se ili ću vas zaklati!Anđelika slegne ramenima i pusti je na miru. Julienne se povuće u jedan kut gdje se šćućurila kao divlje zvijere.Nikako se nije smijelo dopustiti da takva djevojka pođe s nama drugima na put u Kanadu — ponavljale su gospođice tko zna po koji put. — Zbog nje će i nas smatrati •ništarijama i kradijivicama koje se šalje na otok Saint-Christophe... Jest da smo siromašne, ali nismo odbjegle robijašice.Nježna Marija otvori oći, prekrasne oći boje zimzelena između plavih trepavica, oći u kojima se odražavao neizreciv strah.— Vragovi — šapne — ah! Vidim ih, ćujem njihove krikove u noći ... Udaraju me... Vragovi... !Vragovi...54531 Anđelika u JskuSenJu VHf GLAVA LXXVNa jednom žalu gdje je nastavila svoja traganja kad je pao sumrak, Anđelika odjednom osjeti da netko iza nje stoji.Okrene se. I klone. Mistićna životinja je tu! Jednorog!

Uspravivši se, Jednorog je ponosito malko nagnuo u stranu svoj pozlaćeni vrat, a dugi je šiljak njegova roga „blistao na zalazećem suncu poput dragulja".2alo je bilo malo, u obliku polumjeseca i ograđeno šumarcima stabala koja su smjelo pružala svoje korijenje sve do ivice gdje se skupljala morska trava. To se žalo nalazilo na kraju uskog fjorda nazvanog Dražicom šumarica, zato što šumarice svih mogućih boja u ljeto tu cvetaju. A sad se tu iz bijelog i glatkog pijeska uzdigla glava jednoroga na dugom vratu.Anđelika je vjerovala da sanja opazivši tu pojavu, a od pustog straha nije imala snage da zovne u pomoć.U tom trenutku, nekakvo runjavo biće, rićući poput foke, izbije iz vode. Bacivši se naprijed, rikne i svojom rikom ispuni dražicu jekom koja se odbijala od litica. Projurivši pokraj Anđelike, raširenih se ruku baci prema jednorogu.— Ne dirajte ga, bijednici! Ne dirajte mog najdražeg. Mislio sam da je propao u valovima... Ne dirajte ga ili ću vas sve pobiti... ! Ogroman ćovjek. Voda mu se i krv. cijede s groznoga lica, u sitnim mlazovima klize među dronjavom odjećom na njemu. U zjenicama mu blistaju sjajni i kratkotrajni plamićci.Dotrćali su-ljudi iz Gouldsboroa privućeni krikovima. U rukama stišću noževe ili sablje i promatraju ćovjeka sa strahom u oćima.— Ne približujte se, brodolomci, ili ću vas podaviti. .— Treba ga ubiti. — reće Jacques Vignot koji jeu rukama držao pušku. — Poludio je.— Ne — umiješa se Anđelika — pustite ga. Vjerujem da shvaćam što je posrijedi. Još nije lud, alije u opasnosti da zaista izgubi razum.Tada se približi' nesretniku, smušenom i pod dojmom tlapnji, koji ju je nadvisio svojim ogromnim, divovskim rastom.— Kako se zvao vaš brod, kapetane? — obratimu se ona blagim glasom. — Vaš brod što se prošlenoći razbio o podvodne grebene.Njen glas prodre do smućenog duha Joba Simona. Suze potekoše po njegovu ćupavom licu. Baci se na koljena, a ruke mu obujme lik od pozlaćenog drva što se koćio na pramcu njegova nastradalog broda. Taj je lik bio visok gotovo kao i on sam.— Pa zvao se Jednorog, gospođo — odgovori jojšapatom. — Brod što sam ga izgubio zvao se Jednorog!— Dođite, dat ću vam da nešto pojedete — rećeobrativši se Jobu Simonu položivši mu takvom nježnošću ruku na mišicu da je ta nježnost prodrla dopomućene svijesti nestretnika.— A što će s njim biti? — promrsi kapetan Jobuprijevši prstom u kip od pozlaćenog drva što jeizvirao iz pijeska. — Nitko ne smije ništa nažaoućiniti mojem jednorogu... On je tako lijep!— Pa prenijet ćemo ga nekamo...

— Treba ga odvuci sa žala ... Poslije ćete ga postaviti na pramac nekog drugog broda, gospodine.— Nikad! Nikad! Upropašten sam, kažem vam.Potpuno upropašten... Ali mi je bar on ostao, on,

546 35« 547 moj jednorog! Gle kako je lijep! Sav od pozlaćenog drva! Ja sam mu sam nataknuo na ćelo ovaj lijepi rog morskog jednoroga kojega sam harpunom ulovio. Sav je od prekrasne crvene bjelokosti u obliku zavoja. Trebali biste vidjeti kako se sjaji na suncu ...Govorio je tako povjeravajući se neboćnoj ženi koja je upravljala njim a da toga nije ni bio svjestan. Pustio je da ga vodi kao kakvo dijete.Kad su stigli u kuću gospođe Mercelot, Anđelika ga posjedne za grubo istesani stol. U kućama amerićkih naseljenika uvijek nešto polako kipi nad žeravicom ognjišta: juha ili neko drugo jelo. Anđelika mu naspe u zdjelicu variva od bundeva i napunjene ostrige.Brodolomac se halapljivo baci na jelo prateći svaki zalogaj uzdasima. Svaka kašika što ju je stavljao u usta vraćala ga je životu.— A eto! Uništen sam — zakljući pošto je stru-sio još jednu zdjelicu jela. — U mojim godinama toznaći da je sa mnom gotovo. Ćeka me groblje umjestobroda. Govorio sam lijepo vojvotkinji: „Ovo će lošezavršiti, jest. Ali da, ona je bila gluha na to uho.Radila je sve po svojoj glavi, ta žena! Sve sam neštosumnjao da će mi ovo putovanje donijeti nesreću. Aliu mojim godinama ćovjek uzme ono što nađe, nijeli tako? Djevojke kao teret, eto na što sam spao, daprevozim djevojke za naseljenike u Americi.— Nije vam moralo biti lako. Poduzeti putovanjes tolikim djevojkama na brodu!Kapetanove se oći okrenuše prema njoj:— Do vraga! — uzdahne. — Ako želite ćuti mojemišljenje, gospođo, onda žene uopće ne bi smjele postojati.Ćovjek ugura u usta poveći okrajak kruha i komad sira što mu ga je pružila. Dok je svojim vilicama snažno sve to mljeo, ispitljivo se zagledao u nju svojini malenim, ali prodornim oćima.— A sve to zato da bi ćovjek nastradao na obalipunoj brodolomaca — zarokće. — Vi mi se ipak nećinite k^o da pripadate razbojnićkoj družini. Napro-

tiv, reklo bi Se da ste dobra i poštena žena. Bit će da vas mući strahovit osjećaj sramote. Dozvoliti svojim ljudima da se bave pljaćkanjem brodova i ubistvima.— Sto nam to vi podmećete?— Pa vi privlaćite brodove na te svoje prokletegrebene, da bi potom udarcima toljaga pobili jadnemladiće koji pokušavaju izvući živu glavu. Zar je tozanat? Kaznit će vas Bog i svi sveci nebeski!Anđelika nije mnogo marila niti se razljutila na te tako uvredljive optužbe. Već tri dana nosila se s luđacima i luđakinjama, već tri dana je imala posla samo s oćajnicima i bjesomućnicima. Stoga se sve moglo oprostiti svijetu koji umalo nije nastradao u brodolomu.Ona stoga mirno odgovori:— U zabludi ste, dobri ćovjeće. Mi smo najobićnijinaseljenid koji žive od trgovine i od rada svojih ruku.— Ali zar bih ja bio nadrljao i razbio se o podvodne stijene oštre poput bodeža — rikne gorostasnagnuvši se prema njoj — da nisam u noći zamijetiotreperavu svjetlost svjetiljaka? Ja vrlo dobro poznambrodolomce i kako s litica mašu fenjerima da bi upropastili brodove koji, videći svjestlost ispred sebe, vjeruju da su nadomak nekom gradu. Ja sam iz Oues-santa, sa samog rta bretonskog poluotoka. Uopće senisam nadao udarcu koji nas je pobacao u vodu. A kadsam stigao na obalu i na nju se uzverao, „oni" su meudarali tu i tu... Gledajte! Ove rane na glavi nepotjeću od litica.I on zabad unatrag svoju ćupavu kosu kao umorskog božanstva svu slijepljenu od soli i haluga.Anđelika razrogaći oći, a srce joj poćne ludo tući.— Sta je, ljepotice? Sta kažete na to? — pobjedonosno poviće ćovjek sretan što je vidi blijedu iukoćenu.Međutim Anđeliku nije toliko zaprepastila rana na kapetanovoj glavi što ju je on otkrio da je vidi koliko veliki crveni madež što ga je Job Simon od rođenja nosio na sljepooćici.

543 549 GLAVA LXXVIAnđelika se pogleda u ogledalo. Noć je uokvirila sjenom hladnu plohu venecijanskog ogledala. Posljednja svjetlost sunca na zalazu što kroz prozore navire u sobu odražava se na njemu u bliedosivoj boji olova. Stoga u ogledalu i vidi lice blijedo kao u utvare sa pogledom sjajnim poput tamnocrvenog rubina.

Kose što su joj poput mjesećeva kruga okružavale glavu, izgledale su joj lude. Vjetar ih je izmućio i zamrsio dok je lutala po žalu tražeći leševe i naišla pri tom na jednoroga. Umorna je od hirovitog i stalnog vijorenja svojih pramenova oko sljepooćica koje razdire oštra bol.„Uplest ću ih", na kraju reće.Uzme ih punom šakom, svije ih, a zatim Ih razdijeli i smiri njihov sedefast i zlatan sjaj. Teška i skupocjena pletenica odmarala se poput zmije sjajne dlake na njenu ramenu. Odbaci je i rašćdni, ponovo je splete, podigne je i skupi pozadi u tri kruga. Mada je osjećala njenu težinu na vratu, tamo gdje poćinju leđa, ipak joj bi naćać lakše. Krajem prstiju prođe preko ćela.Tko joj ono bijaše kaza: „Kad ugledaš kapetana s velikim crvenim madežom na sljepooćicama, znaj da tvoji neprijatelji nisu daleko?!"Odjednom se sjeti. Pa kazao joj je onaj portugalski mješanac, Lopez, tamo na Rtu Maquiot, u Zaljevu Casco.550 Ali taj je Lopez poginuo za vrijeme bitke na Marijinu srcu.Onako obućena baci se na svoj hladni krevet koji joj više nije pružao odmor za kojim je žudjelo njeno iscrpljeno tijelo. Pošto je sve ranjene i bolesne previla, pošto se pobrinula za njih, tu noć se povukla u svoju sobu na uporno navaljivanje Abigaele. Jedino tu mladu ženu je zabrinjavao umor što se posijednih dana svalio na-leđa gospođe de Peyrac.Da li je uopće vidjela svog muža danas? Ništa više nije znala. Ona više nema muža. On je postao tuđi-nac, njemu više nije stalo do njenih muka. Sama je kao što je nekad bila, okružena tuđim svijetom, sama dok joj se polako primiće nevidljiva prijetnja. Sama se koprca i kao u vrtlogu vrti između gomila golih tjelesa ljudi i žena što krvare iz otvoreni rana, izmiješani u odvratnom tjelesnom grću danteovskog pakla. Iz tog groznog prizora bez mirisa naćas se izdvajaju jezivi znakovi: pramaćni lik jednoroga od pozlaćenog drva, kapetan s crvenim madežom kako proždrljivo jede, kuće od svijetlog drva na obali ružićastoj poput zore.Da je Joffrev bio tu, bila bi mu povjerila svoje nevjerojatne strahove. On bi joj se rugao i smirio joj živce.Ali bila je sama ...„ ... ćini mi se da je sve spremno", rekla bi mu ona, „da se odigraju strašne stvari ..."„Kakve to strašne stvari, ćedo moje malo?"„Ne znam, ali mene je strah!"U ušima joj odjekne glas oca Vernona: „Kad Vrag u nešto umiješa svoje prste..."Preokreće se u hladnom krevetu željna zaštite, željna topline. Dignut će se, poći će da ga traži i kad ga nađe, reći će mu: „Oprosti mi! Oprosti mi! Nisam te prevarila, kunem ti se. Ne odbijaj me od sebe, preklinjem te..."Ali on joj se sad ćini nesmiljenim, mraćnim i dalekim kao u vrijeme dok je živio pod imenom Resca--tor. Ne može više zamisliti da ju je obasipao maže-551 njima bez kraja i konca i da im je život u svakom svom trenutku bio dragocjen i prisan.

„Ljubavi moja, bili smo tako radosni, tako ozbiljni ljubavnici... Kad se samo sjetim svih onih ludih noći ... Smijali smo se, ništa nije moglo pomraćiti našu radost, gledali smo se bez kraja i konca, zaljubljeno, bez traga srama.,,A kad je zavladala epidemija boginja, sjećaš li se? A nadasve..." Oći joj se ispune suzama. Vidjela ga je, vidjela je njegov visoki lik nagnut nad sitnim. Honorinim tijelom koju bijaše Cantor razljutio: ,,Do>-đite, gospođice, naredi t ću da vam dadnu oružje..."Mislila sam: uvijek ćemo se voljeti... Bezumica!„Imajte na umu da ne znate ni dana ni sata ... !"Koprca se i mući u snu. Sanja kako joj se zlatna pletenica pretvorila u neko grozno Ćudovište, klizi joj niz tijelo, steže je. To su se događaji, osjećaji, razni znakovi ispremiješali, smotali1 kao što se pletenica mota oko nje, i dave je. Odjednom se pojavi spodoba vraga, razjapljene i okrutne gubice kao u nesita.Jezovito krikne i probudi se s gorkim okusom u ustima.Taj joj krik još svrdla u ušima, dok joj se tijelo smiruje od sladostrasnog uzbuđenja. Naime, sanjala je da se ljubi i grli s nekim groznim bićem, nejasnih oblika, ali uza sve to neobićno nježnim.Sjeti se svoga krika. Ali to ne bijaše ona kriknula.Krik se ponovi. Dolazio je izvana, probivši se kroz maglu zore, krik ženski, oštar.Anđelika skoći iz kreveta, potrći prema otvorenom prozoru i nagne se van.Po tlu su se vukli ružićasti slojevi magle, prekri-4 vajući svojim gustim velom poćetak julskog dana koji će, po svoj prilici, biti vrlo sparan. U tišini tih prvih jutarnjih sati osjećala se neka neprozirna, neka ubitaćna prijetnja.Anđelikino je srce kucalo neujednaćeno i nikako da dobije pravilan tok, da se smiri. Tako potpuna bijaše tišina, a magla tako troma da je u njoj ponovo poćelo prevladaviti uvjerenje da je sanjala.552 Uto odjekne krik po treći put. Dolazio je iz spremišta za kukuruz gdje su bile smještene djevojke preživjele iz brodoloma.— Do vraga! — prokune. — Sta se to tamo događa?Pojuri iz sobe, naleti na dremljivog stražara kojemu zapovjedi da joj otvori vrata tvrđave, a zatim, zamoli Španjolca što se nalazio na straži kod podzemnog hodnika tvrđave da je prati. Jedva je zamjećivala tlo ispred sebe.Pokraj spremišta za kukuruz mnoge su se prilike komešale, kao izgubljene duše u tminama pakla.Stigla je baš na vrijeme da se baci između dva snažna prikana oboružana noževima koji su se, usprkos ćinjenici što na tri koraka nisu razaznavali jedan drugoga, htjeli ogledati u toj zaista posebnoj vrsti borbe.— Jeste li izgubili glavu? — Kog vraga raditeovdje? Tucete se mjeeto da ste na svojim brodovima!— Sva je ova gužva nastala zbog onih onamo!Hoće da nam otmu naše žene — objasni jedan odmegdandžija u kojemu Anđelika prepozna PierreaVanneaua, podoficira s Marijina srca.— Kako to, vaše žene?— Do vraga, pa one tamo unutra su naše žene.

— A kako ste došli do toga da su one djevojkešto su tek od jućer ovdje, da su one vaše žene?— Sto mu jada, pa dobar ih je Bog zbog nas poslao ovamo, zar ne, zbog nas, mornara s Marijinasrca. To stoji u ugovoru, a osim toga otac Baure jerekao da molimo i mi smo molili...— Vama su, dakle, poznate namjere što ih Gospod ima u-vašem pogledu? Odlućili ste da On stvaraćuda samo zato da bi vas zadovoljio, je li? Pod tomizlikom vi želite sebi prigrabiti bez ikakvih obzira tenesretnice što ih je oluja bacila na vaše obale... Toprelazi svaku mjeru. Ćudim se, mladiću — gledajućiga pravo u oći — da ste se vi usudili svoje ljude povesti, u ovakav pothvat. Kad gospodin guverner, koji55$ je ujedno i vaš zapovjednik, dozna što ste naumili, oderat će vam kožu.— Ali gospođo grofice, ja bih vam htio skrenutipažnju...— Ništa neću da ćujem! — oštro ga presijeće Anđelika. — Kakav je to ludi vjetar zapuhao iznad va-žih glava ... ? Budite uvjereni da nećete umaći pustim udarcima bića, to vam ja predskazujem, ni hapšenju na brodskoj palubi; ni gubitku svoga ćina,Vanneau.— Ali, gospodo, oni drugi su krivi.— Koji drugi?Magla se poćela razilaziti te Anđelika opazi skupinu mornara s Neustrašivog, to jest s gusarskog broda Vanereickova, i to one najozlogašenije. Lijepa Ines, u haljini od žute svile, s koraljnom ogrlicom oko svog tamnoputog vrata, ćini se da ih je povela u bitku.— Kad sam doznao ga su ovi prostaci s Neustrašivog poćeli praviti neprilike našim... to jest ovimgospođicama, onda sam im tek snekoliko svojih drugova pohitao u pomoć •— objasni Vanneau. — Nismohtjeli dopustiti tim gusarskim svinjama, tim lupeškimmedenjacima, tom ološu Sto je zavrijedio vješala, dastave svoje prostaćke ruke na njih.— Sta se to tebe tiće, golema hrpo slanine! —odbrusi njegov protivnik koji je još uvijek u rucidržao svoj dugi bodež i u ćijem se govoru snažnoosjećao španjolski naglasak. — Tebi je dobro poznatgusarski zakon: u kolonijama sve žene pripadaju mornarima na prolazu. Tući ćemo se, dakako, jer smatramo da imamo isto pravo na onu divljać tamo kao i vi.

Vanneau naćini pokret pun pretnje, ali ga Anđelika zaustavi jednim jedinim pogledom, i to odmah, ne obazirući se što je oštrica njegova noža sijevala na •dva palca od njena lica.Gunđajući, režeći, hućeći dvije su se protivnićke skupine okupile oko nje, mjereći se prijetećim pogledima i dobacujući ee soćnim psovkama na svim postojećim jezicima.554 Ines poće na španjolskom podbadati svoje ljude na borbu i pobunu, ali je Anđelika spremno ušutka. Pretpostavljala je da je lijepa mješanka povukla svoje ljude u taj pohod da bi njoj, Anđeliki, naudila potaknuta na to svojom djetinjastom ljubomorom. Dobro je poznavala tu vrstu žena i znala je kako da se prema njima drži. Ta vatrena stvorenja nisu imala opaku dušu, ali su bile opasne jer'su znale razdražiti. muškarce i nagovoriti ih na bilo kakvu glupost.¦t Oštroumne u pogledu ćula, te su žene inaće imale manje pameti od kolibrija. Anđelika je znala kako se s njima izlazi na kraj.Jednim jedinim pogledom prekine huškanje lijepe Ines, a zatim je potegne za lijepo uhu ukrašeno zlatnom naušnicom poprativši taj svoj pokret osmijehom podrugljivosti i praštanja. Pred tim gotovo materinjim pozivom na poslušnost djevojka obori glavu. U stvari, Ines je bila mala mješanka istrgnuta iz svoje indijanske sredine, sažaljenja vrijedna milosnica s otoka, kojoj nikad nitko nije iskazao neku pažnju osim muškaraca privućenih njenim, dražima. Ponosna, ali prijateljska popustljivost Anđelikina sasvim ju je smutila tako da se odjednom pretvorila u zbunjenu djevojćicu. Budući da ih njihova mješanka, koja ih je lako uvjerila da im se neće ništa dogoditi upuste li se u tu zgodu s djevojkama i da će ona već umiriti njihova zapovjednika, nije više podbadala vatrenim huškanjem. Vanereickovi su se ljudi poćeli skanjivati, gledajući se upitno međusobno, te se pokazašepitomijima.U međuvremenu magla se poćela razilaziti i ćitav se prizor pokaza u svoj svojoj jasnoći s debelom Pe-tronilleom Damourt u prvom planu. Rijetke joj je kose nosio vjetar, a ona je sva izubijana bila oko oćiju jer je jadna gospođa vrlo hrabro pokušala obraniti svoje male ovćice. Da nije odmah podigla uzbunu, sigurno bi svoj neoprez bila platila težinom svog tijela. Iza nje su dvije ili tri znatiželjne djevojke zirkale uplašenim oćima, dok su se ostale posakrivale u najudaljenijim kutovima spremišta,555 Vrlo blijeda i golih ruku na kojima su se isticale modrice, Delphine de Rosoy trudila se da pokrije grudi' komadima rastrgnute bluze. Iz njena su grla potjecali oni krici, i to u ćasu kad je osjetila da je grubo grabe pohotljive ruke. Ti su krici i probudili An-đeliku.Pred svojim nogama opazi ispružena ćovjeka, mornara s Gouldsboroa kojemu bijaše naređeno da tu noć stražari pred vratima spremišta. Ljudi s Neustrašivog su ga ubili prije no što su razvalili vrata. Taj gnusan zloćin koji je bio najoćitijim dokazom njihovih podlih namjera dozlaboga je ogorćio Anđeliku, i to utoliko više što je među lupežima s Neustrašivog opazila i'nekoliko „svojih" ranjenika koji su se, usprkos povijenim i ranjenim rukama i nogama, osjećali dovoljno orni da uzmu ućešća u ljubavnom pohodu.— E, ovo je prevršilo svaku mjeru! — poviće bijesno. — Svi ste zaslužili konopac. Zaista ste najgori ološ. Dosta mi je, dosta! Ako nastavite ostavit ću vas na cijedilu s tim vašim šupljim oćima, tim vašim ras-porenim trbušinama, vašim gnojnim ranama i vašim, kozicavim tijelima. Pustit ću vas da istrunete živi, kunem vam se... Da od žeđi pocrkate

pred mojim oćima a da vam kap vode ne pružim! Kako se usuđujete tako ponašati na našoj zemlji! Nemate ni obraza ni ćasti! Ništarije! Vi ste strvina, eto šta ste, strvina koju bi trebalo predati morovranima da je prožde-ru ... 2alim od sveg srca što to nisam ućinila kad mi se za to pružila prilika.Pod dojmom Anđelikina bijesa i groznih predodžbi što ih je svojim rijećima izazvala u njihovim duhovima, prestrašeni njenim izgledom razjarene kraljice, njenom zapovjednićkom uzvišenošću koju je tog dana još više isticala raskošna strogost njene spletene kose, njena haljina od krupne tkane svile ljubićasto modre boje, gotovo bi se reklo haljina dvorskih gospođa, te sjaj njene ogrlice i onaj njen naćin da se uspravi i da se ogrne u svoj ogrtać od fokinih koža, mjereći ih prezirno kao bijednike što su, u stvari, i bili, vrativši ih natrag u njihovu kukavnu stvarnost,556 ljudi s Neustrašivog izgubili su dar govora dok su Hijacint Boulanger i njegov prijatelj Aristid pokušali polako kidnuti s tog mjesta.— Gospodine Vanneau, imali ste pravo što ste seumiješali — prizna Anđelika. — Ne biste li bili takodobri pa skoćili po oca Bauera i velećasnog Lochmerakoje sam primijetila tamo. Sigurno su krenuli da oćitaju svoju prvu jutarnju misu.Kad su svećenici došli, ona im isprića sve strahote što su ih mornari poćinili.— A sad ih predajem u važe ruke, gospodo svećenici — rećena kraju. — Pokušajte im razjasniti dasu se ponašali kao vrlo loši kršćani i da su zaslužilistrogu kaznu. A ja odoh da o ćitavoj stvari obavijestimgospodina de Pevraca.Bretonski dušobrižnik stade na pasja kola grditi svoje vjernike grozeći im se paklenim mukama, dok je otac Baure odlućio da posade s dvaju brodova odvede na misu s tim da se prije toga ispovjede.Oborivši glave, mornari vratiše noževe u korice j vukući nogu za nogom, krenuše bolnog i pokajanog srca za svećenicima prema vrlu brežuljka.557 GLAVA LXXVnU Kabini Gouldsboroa Joffrev de Pevrac je s Johh Knox Matherom, njegovim pomoćnicima i engleskim admiralom vodio poslovne razgovore koji su se odnosili na trgovanje. Osim njega u tim su razgovorima na njegovoj strani sudjelovali još Colin Paturel, Berne, d'Urville i Manigault. Po omeksalim lojanicama bilo je oćito da se pregovaralo od same zore, jer je bostonski brod trebao otploviti u vrijeme plime.Anđelika naredi Enricu da je najavi. Nije se nimalo ugodno osjećala otkrivši gdje njen muž provodi svoje noći. Na Gouldsborou, u svom. nekadašnjem, skrovištu, gdje je živio kao Rescator.U biti, bila je zadovoljna što su je događaji prisilili da stupi u akciju, da se ponovo uvuće u njihov muški život i u njihove poslove. Budući da je nije otjerao, zauzet će svoje mjesto, a on će biti prisiljen da joj se obrati rijećju. Tako će doći do objašnjenja koje će

raspršiti sve nesporazume. U tim prvim jutarnjim sastima osjećala se u punoj snazi i spremnom da ponovo svoju sudbinu uzme u svoje ruke.Spazivši je, sva prisutna gospoda se dignu doćekavši je sumnjićavom šutnjom. Naime, ta žena izuzetnih osobina zaokupljala je tajne misli svih tih ljudi mada svakoga od njih na drugaćiji naćin. Njena pojava je svaki put dala neki novi okus životu.Pošto ih je pozdravila, ujednaćenim i jasnim glasom, obavijesti ih o sukobu između posada dvaju brodova. Dok su jedni nastradale djevojke smatrali svo- jim gusarskim plijenom, drugi su, naprotiv, bili uvjereni da im ih je sam Gospod poslao da bi s njima stupili u zakonski brak.— Pa to je sjajna misao — poviće de Pevrac okre-nuvši se prema Colinu. — Vidim, da nam ćudesan dolazak tih djevojaka može pomoći da stišamo zlovoljujednog dijela ljudi koji se smatraju izigranim u pogledu žena. Gospodine guverneru, eto odluke kojumorate donijeti. Ne može se ni pomisliti da se te djevojke: uputi u Quebec, ako je uopće istina da su trebale tamo stići. Mi zasad nemamo ni vreme ni sredstava da ih prebacimo u Quebec. Pomišljao sam da ihse otpremi u Port-Royal, ali nije li najpametnije i zasve najpovoljnije upravo rješenje što su ga smislilivaši ljudi? Neko privatno društvo je poduzelo to djelo te bi se moglo dogoditi da ih nitko ne preuzme uveć ionako presiromašnim naseljima francuske Aka-dije. Ako budu htjele ostati, to bi zaista bilo sjajno,prihvatit ćemo ih kao žene naših francuskih naselje-nika. Prepuštam vama da riješite to pitanje.Colin Paturel se digne i uze smatati razne papire i pergamene koje zatim gurne u prostrane džepove svoga kaputa. Sad je bio odjeven u vrlo jednostavno i skromno odijelo ne odrekavši se poneke ukrasne sitnice koju je od njega tražio njegov novi položaj. Prsni dio njegove košulje i orukvice bile su vrlo pažljivo dotjerane dok su mu posuvraci na rukavima bili izvezeni, a isto tako i ovratnik i džepovi njegova odijela rujnozagasite boje ispod kojega se vidio dugi haljetak od sivog lana izvezen biserima. Ozbiljna i usredotoćena izraza lica, te podrezane brade, Anđelika ga je jedva prepoznala. Sasvim drugi ćovjek. Ćini se da su se njegova široka ramena sasvim ugodno osjećala pod službom koja mu je dodijeljena.On stavi pod pazuho svoj okrugli šešir od dabrova krzna ukrašen crnim perom.— I ja se također slažem da djevojke zadržimoovdje — izjavi — ali Quebec je možda za sebe zadržao pravo doćeka te će njegovi upravljaći u našem

558 559

¦Snu vidjeti najobićniju otmicu. Ne izlažete li se time opasnosti da zatrujete odnose s Novom Francuskom, gospodine de Pevrac?— To će biti moja stvar. Ako se budu žalili, od-.govorit ću im da svoje konvoje povjeravaju zapo->vjednicima brodova koji će ih odvesti na suprotnu.stranu. U svakom slućaju, naši su odnosi s NovomFrancuskom na'tako velikoj kušnji da ih jedan sukobviše ili manje ne može bogzna koliko ni poboljšati ni-pogoršati. Sve u svakom trenutku može biti izlika zarat, a isto tako d za mir. Ali ostaje jedna ćinjenica,a ta je da ih se ja danas više ne bojim i da od menezavisi i da ja odlućujem da li ćemo živjeti u dobrim,odnosima ili ne. Ako su vjetrovi dotjerali k nama tajćarobni teret u trenutku kad smo ga željeli dobiti,smatram da moramo biti zahvalni Nebu na tom. daru.U tom pogledu potpuno dijelim mišljene vaših mornara.— Da, zbilja —nato će Anđelika — htjela bih.da se taj Gilles Vanereick, njegova Ines i njegovi razbojnici već jednom tornjaju odavde. Oni nam samosmetaju i zagorćavaju život. Ako ništa drugo ne znajuraditi do da se zabavljaju na naš trošak ... Uspjelasam ih predati dušobrižnicima na brigu. Dok budetrajala misa, možda će biti mirni, ali poslije toga...Vrlo mi je žao, kapetane — nadoda primijetivši iznenada Gillesa Vanereicka, kapetana Neustrašivog —žao mi je što sam pred vama govorila bez ikakvihuvijanja, ali vi sami znate isto tako dobro kao i ja dati vaši ljudi s Caraiba nisu nikakvi anđeli i da ih se.može podnositi u sasvim malim kolićinama u mjestima gdje ljudi žele živjeti sređenim životom ...

— Dakako! Dakako! — zastenje gusar. — Jaodoh, ranjen sam u samo srce — nadoda stavivši bolno ruku na svoje grudi.— Vratimo se na kopno — predloži Pevrac. Uspinjući se obalom pokraj Vanereicka, Anđelika je pokušala ublažiti ućinak svojih nimalo ljubaznih rijeći.— U drugo vrijeme, vjerujte mi, gospodine, bilabih oduševljena vašim društvom, jer ste vi zaista vrloljubazan. A poznato mi je također da moj muž gajiprema vama veliko prijateljstvo. Nekad ste mu bilidesnom rukom u mnogim borbama, i on još nikadnije...

— U Caraibima smo mi bili obalna braća. To sebratstvo nikad ne može razvrći...Zagledavši se ispitljivo u gojazan, mada vrlo okretan lik francuskog pustolova, Anđelika pomisli kako je taj ćovjek još uvijek bio umiješan u njoj nepoznat život Joffrevov. Njih su vezivale mnogobrojne zajednićke uspomene. Ali nju ne. On je također poznavao Cantora te ga je ćesto spominjao s ljubavlju nazivajući ga „malim" i „deranom".Jasno u nekom drugom trenutku, kao što je potpuno iskreno tvrdila, ona bi bila rado s njim poćas-kala o prošlosti svoga muža i svoga mlađega sina, ali joj je sada bilo dosta i njega i njegovih ljudi. Dragovoljno je to priznala.— Umorna sam. Po ćitave dane njegujem i lijećim sve te ljude. Mući me njihova sudbina i stalno seplašim da će nove svađe uroditi novim ranjenicima.Pogleda je i po izrazu njegovih oćiju bilo je oćito da se potpuno s njom slaže.— Ah' kažite također da je vaše malo srce ranjenoi da je uglavnom to što vas mući, zar ne? Jest! Jest!Kao da se to ne vidi ... Ni rijeći! Ni rijeći! Kao da jane poznam žene. Kažite mi, lijepo moje dijete, zar tasvađica. s mužem još nije okonćana? Koješta! Koješta! Zar ima nećeg ozbiljnog u toj mladenaćkoj ludoriji? Švicarac je bio isuviše brbljiv, slažem se! Da senije zatekao tamo baš u najgorem trenutku, od svegatoga ne bi ostalo baš ništa, kao ni pera na vjetru. Kad

S60 36 Anđelika u Iskušenju vm 561 se o svemu tome dobro razmisli, pa to nije ni spomena vrijedno. Malo ste bocnuli nožem svoju braćnu slogu... Pa neka! Sjajno... ! Vi ste isuviše zavodljiva L lijepa gospođa a da vam se tako nešto ne dogodi s vremena na vrijeme. Trebali biste otid. k njemu i objasniti mu ćitavu stvar.— Jao — otpovrne Anđelika s gorćinom — bilabih sretna kad bi moj muž s tom istom vedrinom gledao na tu vrst osjećaja. Jer istina je da mi ništa i nit-ko nije draži na ovom svijetu od njega. Ali njegovoje biće nepoznato ćak i meni samoj i... ponekad meispunja strahom.— On je zaista, na sve ono što se na vas odnositvrd kao Englez i ljubomoran kao Saracen. Premdavi u mene sumnjate, znate li da prema vama osjećamtako veliko prijateljstvo da sam kadar pod gospodinude Pevracu s namjerom da ga uvjerim kako njegova

kivnost nema nikakva temelja ili, još prije, da nemasmisla da se i dalje ljuti na vas. Pokušavam ga uvjeriti kako postoji na svijetu takva vrst žena, kojimaćovjek koji drži do svoje ćasti mora oprostiti. „Gledajte mene s mojom Ines ... ", govorim mu...— A, molim vas — usprotivi se Anđelika zlovoljno — molim vas ne miješajte me sa svojom Ines.— A zašto ne? Znam što govorim: mada ste vivelika i plemenita gospođa, a ona mala kuga izišla izškoljke toplih mora, vi i jedna i druga pripadate onojizuzetnoj vrsti žena koje svojom ljepotom, svojimljubavnim umijećem i nekom tajnovitom snagom kojunazivaju ćarima, djeluju ćak i na samog Stvoriteljate on zaboravlja zabludu ćija je žrtva postao onogdana kad je iz Adamovog bedra stvorio Evu. Dakle,govorim mu, pa imajte na umu da ima takvih ženakoje su vrijedne da im se oprosti poneki hir ćak akotime sebe okrutnije kažnjavamo no njih. Polazim odnaćela da ćovjek, kojemu je sreća u ljubavnoj igri bilatoliko sklona da je izvukao najjaću kartu, ne smijezanemariti tu prednost, već naprotiv mora biti za»hvalan bogovima. Mnogi drugi se probijaju kroz života da u rukama nikad nisu imali poštenu kartu... — Mogu da zamislim kako se moj razdražljiv suprug odnosi prema tim vašim amoralnim i posebnimrasuđivanjima — otpovrne Anđelika tužno se osmjeh-nuvši.Pa eto maloprije, u kabini na Gouldsborou, 'on se pravio kao da je nema. Tim svojim držanjem pogađao ju je svaki put sve jaće. Bili su dovoljni ti i takvi susreti pa da je napusti sva hrabrost i svaki polet. Već sada se osjećala potpuno slomljenom, a što li će biti većeras kad joj dan ne bude više mogao nićim pomoći i kad je spopadnu njeni strahovi?Ćitava ta zgoda bila je daleko ozbiljnija no što je dobrićina Vanereicke i mogao zamisliti.Ona nikako i nikad ne bi mogla podnijeti da je Joffrev odbaci od sebe, a to gusarski kapetan nije znao. Ona bi naprosto svisnula od bola. Strah da se to ne dogodi, ubijao je u njoj svaku volju.— Ali kakvom ste ga to magijom općarali da stemu toliko prirasli za srce? — poviće Vanereicke zagledavši se u nju svojim poput ugljena crnim oćima ukojima je blistala sumnjićavost. — Pa to je nezamislivo ... ! Nikad ne bih bio povjerovao da je tako ranjiv taj veliki gusar kojega je život obdario velikimiskustvom, znanjem, mudrošću i kojemu je sreća uvijek bila sklona! On nam se, zahvaljujući tim svojimosobinama, svima nametnuo tamo u Caraibima, na

otoku Tortugi u Meksićkom moru. Za njega su ženeutoliko manje bile okrutne što im on nije pridavaonikakvu važnost. Pa ipak, kad vas ćovjek pogleda,onda mu je sve jasno... podlegao je vašim ćarima.Ljubav s vama mora da je božanstvena, nezaboravna,izuzetan doživljaj...— Kapetane, obuzdajte svoju maštu — prijesećega Anđelika smijući se. — Hej, ta ja sam obićansmrtnik!— Suviše! Suviše obićan smrtnik! Upravo takavkakav je potreban nama ljudima. U redu! Uspio samda vam izmamim smijeh na usne. Ništa nije izgubljeno. Poslušajte moj savjet. Ne prićajte više o ovoj zgodi,nj ne mislite više na nju! Pođite na ispovijed. Poćnite

562 563 s tim da vam najprije Bog oprosti. A što se tiće supruga, jedne mu većeri kliznite u krevet u zgodnom, trenutku, da vas nitko ne primijeti. Jamćim da ćete dobiti odriješenj e.— Uvjerena sam da ste vi pravi prijatelj— otpo-vrne Anđelika razveseljena njegovim šalama. — Istini za volju, moj dragi Vanereicke, ako vi ovdje nemate drugog posla do da tješite slomljena srca, ja vam ponavljam svoj prijedlog da što prije dignete sidra. Vjetar je povoljan, magla se razišla, a meni je već dojadilo da previjam od zore do mraka te ljude koji se stalno kolju. Ako ne otplovite što brže prilikom prve plime, krv će ponovo poteći, uglavnom, zahvaljujući onim vašim vragovima vrućih glava s vašeg otoka Tortuge. Ranjenici s vašeg broda su na dobrom putu ozdravljenja i ja vam ih rado predajem. Bit će zdravi kao dren na vašim budućim pothvatima.Gospođa Petronille Daumourt im je dolazila u susret, prije bi Se reklo valjajući se nego trćeći. Kao i uvijek kosa joj je bila rašćupana, a oći zaplakane.— Ah! Gospođo, u pomoć, djevojke su poludjele! Ne mogu s njima izići na kraj. Prićaju kako se žele spasiti odavde, kako će poći pješice kroz šumu, ne znam ni sama kamo! GLAVA LXXVIII— Onda, djevojke, hoćemo li uskoro pirovati?Gromovit Colinov glas i njegova golema pojavana pragu vrata zaustavi suze i škrgutanje zubi koji su do tog trenutka ispunjali ogroman prostor spremišta za kukuruz. Da se kraj njega nije nalazila Anđelika, one najosjećajnije bile bi umrle od straha. Pojure k njoj i okupe se oko njena ženskog lika koji je utješno djelovao na njih.— Šta je, draga moja djeco, šta je, dobre mojedjevojćice, šta se ovdje događa? Kakva je to bunaiskrsla među vama? — obrati im se Anđelika svojim

umirujućim osmijehom.— Isprićajte mi sve — nato će Colin udarivši sepo svojim snažnim prsima. — Ja sam guverner mjesta.Dajem vam ćasnu rijeć da će oni opaki ljudi što suvas prestrašili, lijepe moje gospođice, biti strogo kažnjeni.Odmah sve polete k njemu i u isti mah stanu prićati, opisujući svaka svoje dojmove. Jedna je prićala: MJa, ja ništa nisam ćula, spavala sam kao zaklana", „Onaj grozan ćovjek me je zgrabio za zglavak ruke i povukao me napolje... Ne znam što je od mene htio..."— Smrdio je po rumu — upotpuni svoje prićanjeĐelphine du Rosoy s izrazom gađenja na licu. Nanjenu nesreću, ona je najgore prošla od svih gospođica u toj gužvi. Zbog svog dostojanstva potiskivalaje suze poniženja što su joj navirale na oći.

564 565 Anđelika izvuće iza pasa ćešalj i stane joj ćešljati raskuštranu kosu. Zatim joj maramicom obriše nos i natećene vjeđe, poravna joj nabore na rupcu, na bluzi i naredi da se donese veliki kotao juhe te burence dobrog vina koje za sve Francuze i Francuskinje predstavlja lijek koji lijeći sve njihove nevolje.Colin-Paturel ih je sa svoje strane dalje ispitivao, slušao njihove tužbe saginjud svoje visoko tijelo prema mladim djevojkama. Zahvaljujući njegovu dlakavom i dobrom licu i pažnji koju im je poklanjao, djevojke se na kraju smire. Pa i sama Delphine, mada uvrijeđena što ju je onim svojim „djevojke" izjednaćio sa svima drugima, digne prema njemu oći u kojima se ogledalo povjerenje.— 0h Gospodine guverneru, naredite da nas seodvede u Quebec, preklinjemo vas!— I to kopnom. Nikako drugaćije! Dok budemožive, nećemo se više popeti na brod!Jadne djevojke! Vidjelo se da one pojma nemaju o Kanadi, da nikad ništa nisu ćule o Akadiji i o Novoj Engleskoj. Teško da je među njima bila ijedna koja je znala da je zemlja okrugla i da je ijedna od njih ikad vidjela geografsku kartu.Imajući to u vidUj Colin im najprije obeća da će opasni tipovi koji su se usudili napasti ih jutros u zoru, prije no što padne sumrak napustiti mjesto. Zatim im uze govoriti o naselju Gousldsboro gdje ih je Gospod, ćini se, nekim neobjašnjivim ćudom doveo — a ćuda, to svatko zna, ne mogu se objasniti — baš u trenutku kad su u nj doplovili dobri francuski mornari koji su odlućili da se posvete zdravom i hrabrom životu naseljenika, međutim njima je teško padalo što uza se nisu imali valjanih žena koje bi im pomagale u poslu i život im ućinile ljepšim.Zemlja je bila lijepa, zimi se nikad more tu nije smrzavalo, podneblje je bilo blaže nego u Kanadi

A kad su doznale da je „kraljev dar" za kojim su one sve neobićno žalile, bio hrpa sirotinje u pore-đenju s onim Sto ga je ljubazni guverner, lijepa izgleda, obećao novim mladoženjama naselja Gouldsboro566 i da neće više ploviti razularenim oceanom i da neće putovati šumama kojima su lunjali Indijanci i divlje zvijeri, ponovo im se na licu pojavio osmijeh. Izmjenjivale su poglede, dovedene u iskušenje tim obećanjima. Poneka je od njih, tek toliko da bi saćuvala formu, prosvjedovala.— Obećano je meni i još trima mojim drugari-cama da ćemo se udati za oficire — napomene Delphine tonom ozbiljne skromnosti. — U samostanu smonaućile kako se vodi kućanstvo, kako se primaju znatniji gosti, kako se vodi razgovor i kako se treba pokloni tvi pred prinćevima. A osim, toga, sigurna sam datamo u Quebecu muževi što su nam dosuđeni ne smrdepo rumu.— U stvari, imate pravo — složi se s njom Anđelika. — Oni tamo smrde po rakiji od raži ili kukuruza. Odlićno je to piće, budi uz put rećeno, na kojese ćovjek za onih pasjih zima vrlo brzo navikne.Zaboga, drage moje gospođice — nastavi smijući se^— ako se vi sada, kad ste već u Americi, plašite svake sitnice, kako ćete se vi suprostaviti Irokezima, olujama, gladi i svemu onom što vas ćeka u Novom svijetu, a po ćemu Kanada nije u boljem položaju odnas,, već u gorem, i to zato što je još dalje i što je jošdivljija.— A prema meni — htjela je znati Maurkinja —a prema meni neće postupati kao prema robinjama naotocima? Naime, ćula sam da se tako postupa premaosobama tamne puti. Odgojena sam u samostanuNeuillv. Jedna velika gospođa redovito je plaćala zamoj odgoj. Znam i ćitati i pisati i vesti u svili.Colin je dobrohotno uzme za bradu.— Vi ćete naći osvajaća, drago moje dijete, akoste zaista nježna i pametna kao što izgledate dok vasćovjek gleda — potvrdi — a ja ću se osobno pobrinutida se dobro udate. Uostalom, dat ćemo vam dovoljnovremena da razmislite o tim prijedlozima i da se onjima posavjetujete sa svojom nadzornicom. Ako vamnaši prijedlozi ne odgovaraju, znajte da će vas gospodin Pevrac bez mnogo premišljanja prebaciti u jedno567

akadijsko naselje s druge strane Francuskog zaljeva, gdje će vam sigurno biti priređen topao doćek.Gospođa Petronille se našla na velikim mukama. Daleko bolje obaviještena od svojih drugarica i manje zapanjena no što je pokazivala, ona je odmah shvatila da ti. Francuzi izmiješani s prilićno velikim brojem Engleza, nisu bili brodolomnici kao što ih je optuživao Job Simon, a niti suviše gorljivi podanici francuskog kralja. Ali ni ona se nije uspijevala snaći u tim geografskim dužinama i širinama, a geografske karte što su ih pred njenim oćima odmatali grof de Pevrac i Colin Paturel trudeći se da je uvjere kako Quebec nije bio tu na dohvat ruke, još su joj više smutile dušu.— Ah! Da je barem ovdje naša draga dobrotvorka! — uzdahnula bi ponekad.— Onda bi ovdje bio samo još gori bordel! —javi se praćen škrgutom Juliennin prostaćki glas. —Jer ona se isto tako dobro razumjela u bordele kaoi u molitve...Antoinette, najljepša njena neprijateljica, odmah je zgrabi za kose.Kad su ih razdvojili, Colin naredi Julienni:— Deder, djevojko, dođi ovamo!Jedino se njoj obratio s „ti" pokazavši na taj naćin da mu je jasno kojoj ženskoj vrsti pripada.— Tebe ne mogu zadržati ovdje — reće joj povu-kavši je u stranu u kut spremišta. — Ne zato što siiz predgrađa, već zato što si bolesna, a ja takve neželim za svoje momke udati.Julienne uze kriještati kao morski orao ne obazirući se nimalo na svoje sablažnjivo ponašanje.— Ja da sam bolesna? To nije istina! Nije tomedavno što me u Chateletu pregledao zatvorski lijećniki što mi je kazao da sam svježa kao ruža. A budući dasam poslije toga bila zatvorena u Općoj bolnici s kakvim sam to ljudima mogla dobiti te vaše bolesti? Upomoć, gospođo Anđeliko! Ćujete li što ovaj prića?Prića da se raspadam!568 — Ova je djevojka bolesna — ponovi Colin —obraćajući se Anđeliki kao svjedoku — pogledajtesamo njenu glavu.Stvarno, bucmasto djevojćino lice imalo je gadnu voštanu boju, a oko oćiju crne kolobare tako da se ćinilo kao da ih crnim lićUom maže. Po sjaju njena pogleda vidjelo se da je trese žestoka groznica.— Ne .vjerujem da je bolesna — nato će rećiAnđelika — ali sam zato uvjerena da ¦Se ranila prilikom brodoloma. Neće nikako da dopusti da je selijeći. Njeno stanje se pogoršalo. Hajde, Julinne, dopustite me da vas previjem, svoj život izlažete...

— Aj se jebati — otpovrne djevojka bezobrazno.Anđelika joj odalami nekoliko šamara od kojihse sruši na zemlju. U stvari, ta se nesretnica jedva držala na nogama.— Pusti da te se njeguje — na kraju joj rećeColin — inaće nećemo prema tebi imati nikakve milosti. Još većeras ću te ukrcati na Neustrašivog dapraviš društvo njegovoj posadi.Ležeći na podu ćunlo se da je ukroćena te izazva sućut svih što su oko nje stajali. Njene prestrašene oći tražile su neki izlaz.— Mene je strah — poće se žaliti u pomanjkanju boljih argumenata. — Vi ćete me samo izmrcvariti.Cegrtavi glas Aristida Beaumarchanda koji se bijaše prokrijumćario, ne zna se kako, u spremište, odjekne iza njihovih leđa.— Ona te neće izmućiti ljepotice. Ništa vas nećeboljeti kad vas ona takne, ja vam to jamćim. NemaIjećnika koji ima laganiju ruku. Bacite malo pogledna ovaj posao. Rukom me je sašila, kažem vam.I Zgubidrob brzim prstima odriješi uzicu što mu je pridržavala hlaće i pokaže Julienni, oćaranoj njegovom sigurnošću, svoj jadni trbuh na kojemu se vidio, s kraja na kraj, dugi ljubićasti rez.— Divite se ovome je li?! Onda znajte da je todjelo ove gospođe Anđelike, da me je ona skrpilakoncem i iglom, jest stvarno, lijepa moja curice. Sva569 su mi crijeva ležala na pijesku. Bio sam gotov, dakako!— To nije moguće! — poviće Julienne popra-tivši svoj povik soćnom psovkom.— Kao što sam vam rekao. Nego šta! Gledajte medanas. A ono što se nalazi nešto niže ove rane jošuvijek veselo poskakuje i stoji vam na službu,ljepotice!— Dosta je bezobraština — prekine ga Anđelikavideći kakav je pravac poćela dobivati ta demonstracija. — Aristi.de, vi ste ništarija, pa ni kćeri samogvraga ili najgoroj djevojćini ne bih preporućila dase s vama upušta u bilo kakvu vezu, jer bi< ta veza jošuvijek bila isuviše dobra za vas, a isuviše loša zanju.— Vi me vrijeđate, ponizujete me u mom dostojanstvu — nato će Aristid polako skupljajući svojehlaće... — ćak vjerujem da mi ćinite veliku nepravdu.— Odlazi — umiješa se Colin udaljujući ga. —Tebi ovdje nije mjesto, nemaš ovdje što tražiti.

Uhvati ga za ovratnik i odgura ga do vrata.— Ćasne mi rijeći, ti si uporniji i nametljivijiod stjenica. Natjerat ćeš me da ću te vlastitom rukom zadaviti.Julienne prasne u grohotan smijeh. Laknulo joj je.— Taj mi se svidio! Ponosan, pravi ćovo!— Utoliko bolje za tebe. Ta zakala sam ti da jeto najpodliji gad što živi na obje zemljine polukugle— reće Anđelika i klekne pokraj bijednog stvorenjašto je imalo dovoljno snage da se ruga i da vrijeđa. Istinsko sjeme s pariškog Dvora ćudesa.— Ja znam zašto ti ne daš da te previjem —prišapne joj sasvim tiho Anđelika.— Ne, vi to ne možete znati — otpovrne djevojka gledajući je oćima u kojima se javi strah progonjene zvijeri.— Dakako da znam! Pogađam... Obilježena siljiljanovim cvijetom... ! Slušaj, dajem ti. rijeć da570 I neću ništa kazati guverneru, ali pod uvjetom da budeš krotka i da me u svemu slušaš.Na zaprepaštenom licu Julienne ogledalo se priznanje.— Je li istina da nećete nikome ništa reći? —dahne.— Dajem ti rijeć „marMze" Zaklela sam se.Prekriživši dva prsta i pljunuvši na zemlju. Anđelika ponovi znakove zakletve pariškog podzemlja.Zapanjena tim što je vidjela Julienne uopće ne zausti, već pusti Anđeliku da joj otkrije natećenu stranu, da je premaze melemom, krotko popije ša-ljicu ćaja, zabrinuta tajnovitostima što su je ćekale u Americi tako da je ćak zaboravila da zastenje. Potpuno mirna u njenu pogledu, Anđelika joj tutne pod šiju naslon, umota je dobro u njenu kutu, potapša je po obrazima prije no što ju je napustila.— Onaj što ti se tako jako svidio, Aristid, kladim se da i on ima na leđima ljiljanov cvijet baškao i ti. Ozdravi, kćerce 'brzo. I tebe ćemo udati...Bit ćete lijepi par... ! Dajem ti rijeć „markize..."Juliennine su se vjeđe rastvarale i skupljale nad groznićavim zjenicama kojima je umor dao blagi izraz. Smirena lijekovima koje su joj dali da proguta, na koncu usne.— Ima smiješnog svijeta ovdje kod vas — šapneprije no što će zaspati — gospođo, tko ste vi? Gospođa Amerike... Vi vidite ono što je skriveno drugima. Lijepo vam stoji ta pletenica... Slićite onimsvetim kraljicama prikazanim na... misalima. Nijemoguće da ja, pariška prosjakinja, imam toliko sre

će...571 GLAVA LXXIXZastave su pucketale na vjetru, a jedra bila spremna da nabreknu pod njegovim pritiskom.Ponovo su se svi stanovnici Gouldsboroa sjatili u luci.— Onda? Zar me nećete zagrliti — poviće Vane-reick raširivši ruke prema Anđeliki. — Pa ćak ni utrenutku odlaska?Ona se baci prema njemu i poljubi ga u oba obraza. Osjetila je neku vrst utjehe u njegovu muš-karaćkom stisku bez obzira na poglede ćitavog pućanstva koji je prisustvovao tom njenom opraštanju od gusarskog kapetana.Neka misle što hoće, svi ti zlobnici! Imala je pravo da poljubi svakog tko joj se sviđao.— Drž'te se hrabro! — šapne joj Vanereick nauho. — Pobijedit ćete. Poslušajte moj savjet: najprije na ispovijed, a poslije toga u krevet...Poslije toga uze mahati uokrug svojim velikim šeširom ukrašenim perjem i skoći u ćamac koji ga je imao odvesti na njegov brod.Okrižnica puna mornara spremnih da rašire jedra podrhtavajući pod nezadrživim pritiskom plime. Neustrašivi se otimao na svom sidru kao konj plemenite pasmine na ularu.Oduševljeni pozdravi su se miješali s kratkim zapovjedima što ih je Gilles Vanereick izdavao s krmnice.— Gospodine Prosperu Jadrine, jeste li vispremni?572 1

— Jesam, gospodine — odgovori mornarski podoficir.— Gospodine Miguel Martinez, jeste li spremni'— Jesam, gospodine — odgovori jarbolni podoficir.— Spremni! Uz pomoć božju! — poviće kapetarpoprativši rijeći širokim pokretom ruku.Mornari pustiše konope, jedra se napnu i nabubn bjelasajući se u modrom nebu. Neustrašivi polakc krene i uze bordižati između otoka u pratnji malog kutera na kojemu su se nalazili grof de Pevrac i Colii Paturel koji su pratili svoje goste do opasnog izlaska iz luke.S vrha krmnice lijepa je Ines mašući svojom le-pezom i šalom od žute svile pozdravljala Anđeliku. Umirena u pogledu osjećaja svog Vanereicka s kojim se ponovo otisnula na more, mala pustolovka izmiješane krvi htjela je sad posvjedoćiti svoje prijateljstvo prema onoj koju bijaše smatrala svojom najopasnijom suparnicom.

Kad se u dalekom obzorju nazirao samo još bijeli stožasti obris broda, Anđelika se okrene i pođe prema tvrđavi. Potom naiđe na tamnoputog ćovjeka i njegova druga s Caraiba kako sjede jedan pokraj drugoga i žvaću klinćace. S razloga ne baš jasnih oni su zamolili da mogu još neko vrijeme ostati u Gouldsbo-rou. Poslije podjele pljena s Marijinog srca došlo je do razmjene ponekih mornara Sto je svakako jedinstven slućaj u gusarstvu u raspodjeli plijena sudjelovao je i kapetan zarobljenog broda, to jest Colin ili, kako se prije zvao, Zlatobradi. Za dva draga kamena ogromne vrijednosti, Vanereick je pristao da na svoj brod primi nepoželjne gusare. Uprkos njihovoj lijenosti i zloj ćudi, zbog kojih su osobina mnogo puta po njima pljuštali udarci korbaća, on ih je uzeo da bi s njima nadomjestio mornare poginule prilikom bitke.I tako se Hijacint Boulanger rastao sa svojim obalnim bratom, Aristidom Beaumarchandom koji je molio da ga se ostavi u Gouldsborou jer se, tobože, nije još osjećao sasvim dobro u predjelu operiranog573 trbuha i, obećavši uz to da će živjeti dolićnim životom.— A osim toga, shvati, napravio sam dobar dojam na jednu lijepu djevojku, imenom Julienne —šapne Hijacintu na dlakavo uho. — Kad svoje stvaris njom privedem kraju, ja ću te o tome obavijestitii ti ćeš doći po mene...Dakle, nije bilo iluzija! Jednog će dana ponovo doći Neustrašivi i njegova posada tamne puti, drvenih noga, bezubih usta iz kojih zaudara rum s Ja-maike, ponovo će navratiti stari gusari razvratnici s Tortuge, napirlitani perjem, turbanima od cicanog platna na cvjetiće naoružani noževima, bodežima, sabljama i pištoljima i strašnim sjekirama.Ljeto tek bijaše poćelo.A također će ponovo doći ovamo engleski i bostonski brodovi koji su otplovili u zoru, indijanske šalupe koje su se otisnule sa svojim Mic-Macima odnoseći u zamjenu za dovezenu stoku, dragocijenu raskošnu robu koja će oduševiti gospođe Port-Royala što se nalazio s druge strane Francuskog zaljeva: ćipke, baršune, gajtane, sapun, parfeme, oružje i municiju za odbranu francuske tvrđave, izvezene zastave i, nenadane li sreće, kalež i mostrancu, predmeti koji su se nalazili među plijenom što ga je Španjolcima oteo neki obraćeni gusar. Neće li tim predmetima biti Bogu odano dvaput veće poštovanje u siromašnoj crkvici najstarije francuske naseobine koju Cham-plain bijaše osnovao?Neki neobićan mir bijaše zavladao naseobinom, njeni su se žitelji šutke razišli i vraćali se svojim drvenim kućama.— Oh! Gledajte — odjednom poviće mlada Se-verine — sad su samo dva broda usidrena u zaljevu:Gouldsborou i Marijino srce. Zaljev mi sada izgledastrašno pust poslije one šume jarbola što su se svihovih dana u njemu ljuljali!„Dva broda usidrena u zaljevu", zašušti u Ah-đelikinim ušima proroćki glas duvne.574 GLAVA LXXX

„Poći ću k njemu, mom ljubljenom. Moram poći k njemu ... ", ponavljala je u mislima. „Bojim se. On je ćovjek, ćvrsto stoji na zemlji. Njegov san je dubok i ništa ga ne može'uznemiriti. A ja sam žena... i baš zato što sam žena, nazirem znaćenje nekih znakova ... A strašno je ono što predviđam! Ne mogu više spavati!"Uprkos miru koji je ponovo zavladao u naselju, uprkos mornarima koji su se zabavljali pjevuckajući u blizini mjesta gdje su bile smještene obećane im djevojke:Deset se djevojaka našlo u gaju Deset djevojaka spremnih za udaju. Među njima je China, među njima je Dina I njihove druge Claudina i Martinauprkos olakšanju što je nastupilo nakon svih onih dana nabijenim tjeskobom koja je mućila sve žitelje Gouldsboroa, Anđelikino se duševno raspoloženje nije nimalo promijenilo.Juli je poput vatre pucketao i na ćitav kraj srućio val paklenske vrućine. Tu žegu je pratila zaglu-šujuća pjesma šturaka i zujanje pćela koje su raznosile mirise cvijeća, smole i suviše ugrijanih sokova. Visoke stabljike ružićastog, plavog i bijelog vućka tvorile su bujne i prekrasne plotove išarane s tisuću arabeski na rubu šume. Glog se pokraj ruža stisnuo575 uz kuće. Gusti redovi osjetljivog maka obalom su se spuštali do samog mora.Morske su ptice svojim dugim i bijelim letovima klizile kroz nebesku plavet ružićastog prelijeva.Ružićast je bio zaljev. Kao otvoreni cvijet. Kao ponuđena put...Ah! Catherine, Catherine Bila je tu i lijepa Suzon I vojvotkinja Montbazon, I lijepa Mai-ai-ne...Ćarobna ćežnja dana izmiješana s vamicama što su navećer frcale iz vatre zajedno s oblacima plavog dima, jedino se Anđeliki ćinila otrovnom.Sutradan po odlasku brodova, poslije još jedne neprospavane noći, ona odluci da se opskrbi oružjem s obrizom na to da je svoje pištolje izgubila prilikom napada Indijanaca na Brunchwick-Falls.Yann Le Couennec joj je otvorio vrata radne sobe grofa de Pevraca u tvrđavi, ćiji kljuć je nosio uza ee. Sreo ju je kraj oružarnice i obavijestio da je Gouldsboroom stigla iz Evrope velika kolićina pištolja, kremenjaća i pušaka. Grof je držao kod sebe nekoliko vrlo lijepih uzoraka najnovije izrade da bi ih mogao na miru proućiti.Yan izvuće iz jedne škrinje spomenuto oružje koje bijaše povjereno njegovoj brizi i izloži ga na velikom stolu po kojemu su bila porazbacana gušćja pera i pisaći pribor. Otvorio je uski prozor da bi u sobu ušlo više svjetla. U toj uskoj sobici lebdio je miris što ju je podsjećao na Joffreva, miris duhana i sandalovine, drveta što je raslo na Istoku, a ćijom je esencom bio prožet svaki komad njegove odjeće. Ovaj jasan, ali prefinjen miris ma koliko bio neobićan, sa-576 vršeno je pristajao osobi, i izuzetnoj i privlaćnoj koja ga je upotrebljavala.— Kad budete vidjeli gospodina grofa obavijestite ga o mojoj molbi, molim vas — Anđelika rećeštitonoši — jutros mu se nisam mogla pridružiti.

Hoće li on odgovoriti na taj poziv što mu ga je ona uputila posluživši se tim svakodnevnim rijećima, ali usplahirena srca? Hoće li doći?Sagne se nad novim i lijepim primjercima oružja. Ogledajući ih zaboravi svoje brige i nevolje. Neke engleske „Ploćice" predstavljale su vidljiva poboljšanja. Ploćice su dijelovi od kojih je stastavljen mehanizam vatrenog oružja, a svaka zemlja pojedine delove tog mehanizma drugaćije izrađuje. Kod ovih engleskih pištolja ognjilo i zaklopac ćanka bili su spojeni što je, zasigurno, povećavalo mogućnost slućajnog pražnjenja, ali je zato taj nedostatak bio nadoknađen malom kukicom prićvršćenom za oroz.Uprkos tim oćitim poboljšanjima, Anđeliki su se više sviđale ploćice francuske izrade. Nema sumnje zato što je njima bila vićna. S posebnim zanimanjem je razgledala nordijsku „dugocjevku" od bjelokosti ukrašenu jantarom ćiji ju je elegantan izgled oduševio. Sistem paljenja bio je vrlo prost, odnosno grubo izrađen, ali je puška imala tu prednost što se paljenje postizalo bilo kakvim kremenom, dok su sve druge ploćice tražile kremenove taćno po mjeri izrađene što je u divljem kraju kakav je bila Amerika bio veliki nedostatak.Htjela je baš taj sistem ispitati na sve moguće naćine. Htjela je isprobati otpornost oroza, zapreminu šaržera kadli osjeti da iza nje stoji Joffrev de Pevrac.— Došla sam da za se izaberem neko oružje —reće okrenuvši se napola — u Newehewaniku samizgubila svoje pištolje.Osjećala je njegov pogled na svom vratu i još jednom se morala uvjeriti kako ju je njegova pojava ispunjala slabošću i nemirom prigušivane radosti.Gotovo da je nije ni prepoznao gledajući je s57737 Anđelika u Iskušenju VTH leđa mada ga je Yann obavijestio da se gospođa de Pevrac nalazi u njegovoj sobi.Izgledala je potpuno drugaćijom u haljini od ljubićastog tafta s vrlo lijepim naborima i teškim ši-njonom blijedožute boje što ga bijaše splela na zatiljku. U prvi mu se mah ućinilo da pred sobom ima neku plemenitu strankinju, neku veliku gospođu ... koja je ovamo došla tko zna odakle ... Ta toliko je svijeta u zadnje vrijeme dolazilo u Gouldsboro! Ćovjek se svemu mogao nadati!Kratkotrajni dojam, ali vrlo ugodan! Međutim po spretnosti kojom je „strankinja" rukovala oružjem bio je siguran da je to ONA. Osim nje, Anđelike, nije postojala nijedna druga žena na svijetu koja je s pištoljima bila u tolikoj prisnosti.A osim toga, nijedna druga žena na svijetu nije imala tako lijepa ramena kao ona.Približi se.— Da li vam se sviđaju ti pištolji? — upita onglasom kojemu je želio dati neutralan ton, a koji senjoj vrlo ućinio hladnim.— Istini za volju — odgovori ona sileći sebe daostane mirna — nisam u tom pogledu nacistu. Neki miod njih izgledaju vrlo dobri što se tiće njihove vatrene moći, ali su zato vrlo nezgrapni. Drugi, međutim, imaju savršen izgled, ali mi se ćini da imaju nedostataka koji bi mogli biti opasni za one koji se

njima služe.— Vas je teško zadovoljiti. Na tim se pištoljimanalaze žigovi najboljih evropskih majstora, kao štosu Thuraine iz Pariza ili Abraham Hil iz Engleske.A ovaj pištolj, ukrašen bjelokošću, izradio je Mae-stricht iz Holandije. Prepoznajete U glavu ratnika izrezbarenu na rućici?— Nema šta, vrlo je lijepa!— Ali vam se ne sviđa.— Bila sam navikla na svoje francuske pištoljesa svim onim djelovima kao što su vijak, kljuć, kre-men. Nezgoda s njima bila je u tome što ih se moralo578 trpati u džepove te su se lako gubili, ali su zato imali mnoge druge prednosti.Imala je dojam da se nalazi na pozornici kazališta i da izmjenjuje napamet naućene uloge. Ni ona ni on nisu bili sasvim nacistu u pogledu svojih rijeći, ali su se ipak trudili da ih izmijene.Grof de Pevrac je izgledao kao da nešto oklijeva, a zatim se okrene, pođe prema poluotvorenoj škrinji i vrati se noseći sanduk od išaranog kaućuka.— Evo što sam naredio Ericksonu da donese iz Evrope za vas — reće odsjećnim glasom.. Nasred poklopca nalazio se veliki medaljon, a na njemu, okruženo isprepletenim cvijećem od emajla i sedefa, bijaše izrezbareno u zlatu slovo A. Isto se cvijeće u kiticama granalo s jedne i druge strane medaljona s monogramom. Bilo je izrađeno poput najfinije paućine, a na svakom se cvijetu mogla jasno uoćiti svaka pojedinost, kao na primjer tućak od filigranskog srebra ili zlata, žilice na lišću od zelenog emajla.Anđelika položi prste na bravu sandućića. U njemu su se nalazili u kutijama obloženim zelenim baršunom dva pištolja i sve što uz njih ide: rog za barut, hvataljke, kutijica s ćahurama, kalup za metke.Sve je to bilo izrađeno od najprobranijeg materijala i isticalo se elegantnim, profinjenim i lijepim oblicima.Cim je ugledala te pištolje, Anđelika je bila svjesna da su bili zamišljeni, skicirani i napravljeni za nju.Izrađen sa najvećom pažnjom, svaki djelić na njemu dokazivao je da su se oružar, kovać, kovino-rezbar, dakle, svi oni koji su sudjelovali u proizvodnji tih prekrasnih ubojitih predmeta, trudili da zadovolje i oćaraju onu koja će se njima naoružati. Nju, Anđeliku, ženu što je živjela nakraj svijeta.Nema sumnje, dobili su posebne i odgovarajuće upute, imali su na raspolaganju nacrte i vrlo taćne planove što ih je sam grof de Pevrac izradio, planove koji.su prešli ocean i pronašli ih u njihovim barakama«• 579 u Sevilji, Salamanki, Riboliju ili Madridu. A pošto su upute dospijele do njih zajedno s okruglim kožnatim kesama, ispunjenim zlatnicima imali su i previše valjanih razloga da što bolje izvedu takvu neobićnu narudžbu: pištolje za žensku ruku.

„ On je tako prekrasan dar", mislila je Anđelika, „smislio za mene, i to s ljubavlju.. .s ljubavlju! I smislio mi ga pokloniti ovog proljeća u Gouldsbo-rou... I". Ruke su joj podrhtavale dok je iz kutije vadila najprije jedan, a zatim drugi pištolj. Danima bi se moglo prićati da bi se opisalo njihovo savršenstvo.Ti pištolji nisu bili izrađeni samo zato da bi ona mogla iz njih pucati i braniti se sa što je moguće većom brzinom i uz što je moguće manje neugodnosti — nabijanje vatrenog oružja nije uvijek- osobito ne za njene prste, bio ugodan posao — već da bi zadovoljili njen osobni ukus.A kako da se ne oduševi urezbarenim kiticama cvijeća što su krasili blistave rućice izrađene u drvu s prelijevana crvenkastog jantara.Cijevi su bile dugaćke, od španjolskog ćelika, vrlo rijetke kovine i premazane modrikastim uljem da bi se sprijećilo izdajnićke i zasljepljujuće odsjeve. Iznutra su bile ižljebljene da bi se ispravilo gađanje, ali su zato bile glatke na samom kraju.„Kako on zna što ja volim, što se meni sviđa!"Ploćice su bile pravo remek-djelo! Ognjilo i poklopac ćanka bili su spojeni. Zahvaljujući tome, otpala su ćetiri pokretna komada što je pojednostavilo mehanizam pištolja, a poklopac se otvarao onda kad se to htjelo, i to pod pritiskom kremena koji je udarao u ognjilo. Skrivena između dvije srebrene šare bila je nategnuta velika opruga, a ćinjenica da je bila utvrđena izvana, a ne iznutra, sigurno je, s obzirom na to, imala strahovitu potisnu snagu. Punjenje pištolja je olakšavao jedan prsten koji se nalazio na vijku što je regulisao škrip. Ne samo da je prsten, koji je svojom velićinom odgovarao Anđelikinu kažiprstu, što je ona odmah zamijetila,.omogućavao da se nategne velika580 I I opruga bez po muke, već je i regulirao škrip. Bio je potpuno suvišan odvijać za vijak ili neka druga nezgrapna naprava, inaće neophodna, koja je ćesto, kao što Anđelika bijaše maloprije primijetila, imala osobinu da se lako zametne ili izgubi.Najzad „oroz" je pri dnu imao malu izboćinu u koju je direktno udarala opruga što je ućinilo potpuno suvišnim „orašćić", to jest još jedan djelić mer hanizma. A pozadi opisanog mehanizma koji je bio izrađen precizno poput kakvog sata, nalazio se pokretni kundak. U to su vrijeme bili vrlo rijetki majstori koji su imali hrabrosti i umješnosti da proizvode te kundake koji su bili tako napravljeni da -se moglo, ne izlažući opasnosti onoga koji puca, ispaliti više metaka uzastopce.Iza tog dara izuzetne kakvoće Anđeliki se ćinilo da vidi svog muža onakvog kakav joj je ostao u sjećanju od prošle jeseni, kad je, kriomice od nje, taćno prije odlaska broda, nagnut nad svojim spisima, brzim i odlućnim potezima uvijek nadahnutog pera, ispisivao tisuće brojki, drhtao i izraćunavao profile i s nekoliko poteza odredio elemente ovog remek-djela.On je sigurno razmišljao koji materijal da upotrijebi: željezo, bakar ili srebro, bjelokost ili kost... ? Na kraju se odlućio za drvo, zato što je lakše od željeza, a kompaktnije od bjelokosti. A on je sigurno bio taj koji je dao svinut oblik kundaku, ugledavši se pri tom na turske pištolje koji su bili tanji na svinutom mjestu kako bi ga prsti mogli ćvršće stegnuti i držati a da što manje izmori ruku.

Bilo joj je također jasno da je on smislio kako da se dvostruko iskoristi škrip, koji je, ostavši bez svog kremena i sveden na pravu mjeru, postao napravom što je udarala u šupljinu stvorenu u tu svrhu, te barutnim paljkom s obzirom da je on poznavao tajnu kako se proizvodi. To je predstavljalo potpuno novi sistem paljenja.Sto se tiće rezbarija, želio je da NJENI pištolji budu ukrašeni cvijećem,581 Gušila se od uzbuđenja i pri tem se pitala: „Zašto joj je baš jutros poklonio svoj dar?" Nije li to bio znak pomirenja? Možda joj je time htio dati do znanja da je poćela popuštati odvojenost u kojoj ju je tako dugo držao?Stojeći pokraj prozora, Joffrev de Pevrac je lakomim okom, lakomijim no što je želio, pratio slijed Anđelikinih misli na njenu osjetljivu licu.Rumen je oblila njegove blijede obraze kad je odigla poklopac sandućića, a odmah potom izraz divljenja kad je otkrila ljepotu oružja. Nije se mogao suzdržati a da joj ne priušti to veselje. Neće li biti sasvim kratkog vijeka ta sreća kojom ju je usrećio?

Vidio je kako joj trepću duge trepavice i kako grize svoju donju usnu.Naposljetku okrene prema njemu svoje prekrasne oći i prošaputa:— Kako da vam zahvalim gospodine?On se trgne jer ga je to njeno pitanje podsjetilo na zgodu kad joj je prije mnogo godina u Tuluzi poklonio prvi dar, ogrlicu od smaragda. Možda se i ona toga prisjetila.On suho, gotovo oholo odgovori:— Ne znam, jeste li primjetili da se radi o potpuno novoj vrsti ploćice. Vanjska opruga daje metkudaleko veću potisnu snagu. Poseban jastućić štiti ruku.— Vidim.Na tom je jastućiću bio prikazan daždevnjak ili nekakav gušter duga repa koji je svoj jezik od filigranskog zlata ispružio prema divljem maku od crvenog emajla što je krasio kundak pištolja. Bit će da je ipak to bio daždevnjak jer je tijelo od bjelokosti te životinje bilo išarano komadićima crnog jantara. Ploćica je pozadi, na zaobljenom djelu, bila ukrašena cvijetovima bijelog gloga koji su bili poput paućine prozraćni, dok je oko „oroza" blistalo živom svjetlošću. S istom je predanošću majstor izradio i malo, opako ždrijelo tog istog „oroza".Ali pod ljupkošću, pod profinjenošću tih pištolja krila se njihova nesmiljena i razdražena napetost.582 I dok je ona lakim prstom, dodirom ruke, koja je ćudesnom spretnošću obavljala najnevjerojatnije poslove, rukovala raznim djelovima ploćice, on je promatrao njenu ljepotu, rašćlanjivao je, i oprećnost što je dolazila do izražaja između njene ženstvenosti i opštih pokreta amazonke stezala ga je za grlo.U izresku haljine vidio je kako joj se sjaji sede-fasta put, još sjajnija zato što je bila okružena sjenom i što se blago stapala s toplom i noćnom udubinom nastanjenom tajnovitošću.U mlijećnoj nježnosti njene ženske puti, u krhkoj, glatkoj i nabrekloj krunici njenih grudi vido je znakove njene slabosti, ranjivost njena spola.

Pod svojom ratnićkom spoljašnošću ona je, u stvari, bila i ostala žena nježnih grudi.„Moje sinove je nosila u svojim bedrima", razmišljao je, „moje jedine sinove. Nikad nisam želio drugu, nijednu drugu ženu."Draž što je zraćila iz ćitave njene osobe sasvim ga je oćarala, smutila, ukoćila. Spopadala ga je želja da dlanovima primi njen vitki stas, da joj ruke stavi na bedra i da uživa u toplini njena tijela što se probijala kroz bluzu od tafta sjajnog poput ametista. Prošlo je mnogo, mnogo vremena što je nije stisnuo u zagrljaj.Približi joj se i, pokazavši na pištolj što ga je držala u ruci, pomalo promuklim glasom joj naredi:— Napunite ga!— Hoću li znati? Ova mi ploćica nije dovoljnopoznata.On joj uze pištolj iz ruku i brzo u njega ugura metke, naspe barut, stavi paljak. Pratila je pokrete njegovih tamnoputih ruku obuzeta željom da se sagne i da ih poljubi.Vrativši joj oružje reće:— Evo!A zatim doda zajedljivo se osmijehnuvši:— Sad me možete i ubiti... I tako se riješiti neprilićnog muža,583 •Anđelika strahovito problijeđi. ćinilo joj se đa vize neće doći do daha. Jedva nekako je uspjela raz-drhtalom rukom položiti pištolj na njegovo mjesto u sandućić.— Kako možete izreći tako glupe rijeći! — naposljetku dahne. — Nikad ne bih povjerovala da možete biti tako opaki!— Ćini sfe da ste vi žrtva, a ne ja?— U ovom trenutku i jesam... Vi vrlo dobroznate da me na nepojmljiv naćin mućite govoreći tako.— I nezaslužan, dakako?— Da... ne... da, sigurno nezasluženiji no štovi mislite... Nisam vas ponizila i uvrijedila kao štovi namjerno smatrate... i vi to vrlo dobro znate...Ali vas razdire upravo luđaćki ponos.— Zaista, vaša nevjera i bezoćnost vaših postupaka prelazi sve granice.I sad ga je kao i neko veće podizala bezumna želja da je smrvi, da je obori, da ga u isto vrijeme prožme onaj njen miris, njena toplina kao neka opojna esencija i da ga nestane u zracima njenih zelenih oćiju koje su sijevale bijesom i ljubavlju, oćajem i nježnošću.U strahu da ne popusti tim svojim željama, okrene se i pođe prema vratima.— Joffrevu — poviće Anđelika — zar ćemo zbilja pasti u zamku?— Kakvu zamku?— Zamku što su nam je postavili naši neprijatelji!— Kakvi neprijatelji?

— Oni koji su odlućili da nas razdvoje da bi naspotom što lakše oborili. E, eto, baš to se dogodilo.Ne znam kako su se događaji spleli, kad se klupkopoćelo odvijati i ćijim smo smicalicama nasjeli, aliznam da se dogodilo ono što su željeli, jer kao što isam vidiš, mi smo sada razdvojeni.Ona klizne prema njemu i stavi ruku na nj, na mjesto gdje mu je srce tuklo.584 L —Ljubljeni moj, zar ćemo im dopustiti đa nas tako lako pobijede?On se silovito oslobodi njena dodira iz straha đa" ne popusti isuviše brzo pred njenim ćarima.— Ovo je zaista nevjerojatno. Najprije se ponašate kao netko tko je potpuno izgubio sram i razum,a onda mene optužujete zbog nedosljednosti. Kakovam je, na primjer, u Houssnocku, palo na pamet daotputujete u ono englesko naselje?— Zar niste vi izdali naređenje za to putovanje?— Ja? Nikad ja takvo naređenje nisam dao!— Ali TKO onda ... ?On ju je bez rijeći promatrao, odjednom pogođen strašnim predosjećaj em.Mada je svojim intelektualnim sposobnostima bio daleko iznad prosjeka, Peyrac je bio i ostao muškarac po svom poimanju svijeta. Ljudi se kreću kroz život oslanjajući se na svoju oštroumnost, dok žene vodi nagon kozmićke dalekovidnosti.Skokovi ljudi su slićni skokovima velikih divljih zvijeri. Dugo vremena nepokretni, a ponekad utonuli u mrtvilo, ćim netko hoće da im ogranići slobodu kretanja, oni se zalete, probijaju oblake i tada sve otkrivaju, sve obuhvataju i mogu jednim jedinim pogledom, u tren oka proniknuti još dalje, pomaknuti granice vidljivosti.Tako se dogodilo da je de Pevrac odmah opazio kako se, pod utjecajem Anđelikina glasa koji je u njemu pokrenuo bujicu strasnih uzbuđenja, sve ono što ju je okruživalo dobilo drugi lik, drugo znaćenje, drugi izgled. Jest, ozbiljnoj su opasnosti išli u susret. Međutim, njegovo se muško rasuđivanje nije nikako moglo složiti da se tu radilo o djelovanju nekih tajanstvenih i nedokućivih snaga.Ali Anđelika se nije varala. Ona je više od njega imala osjećaj za mistiku, te je bila sigurna da i ona ima svoju važnost. Borio se.585 — Sva ta vaša predskazanja, sve su to pustetrićarije — progunđa. — To je sve isuviše jednostavno. Preljubnice se uvijek trude da upletu vraga i njegove prste u svoj grijeh. Jesu li naši neprijatelji,gospođo, ili puki 6lućaj doveli u Zaljev Casco vašegnekadašnjeg ljubavnika koji je jedva ćekao da vas

primi u svoj zagrljaj... ?— Ne znam. Međutim, otac Vernon je tvrdio daje slućaj ćesto na strani onih što siju zlo kad đavou nešto umiješa svoje prste, a to znaći da je slućajna strani vraga, uništenja i nesreće.— A tko vam je sada taj otac Vernon?— Isusovac koji me je iz Maquoita prebacio uPentagouet.— Vi ste bili pali u ruke francuskih isusovaca?— poviće grof izmijenjenim glasom.Sad je Joffrev de Pevrac izgledao kao gromom ošinut.— Pa da. Malo je nedostajalo da me u Brunch-wick-Fallsu nisu uhvatili i kao zarobljenicu odveliu Quebec.— Isprićajte mi kako se to dogodilo?Dok mu je ona u kratkim potezima prićala svoje zgode i nezgode poslije svoga odlaska iz Houssnocka, pred njim iskrsne lik Outtakea, velikog poglavice Iro-keza kako mu govori:„Ti posjeduješ jedan gragulj! Postoje ljudi koji će sve poduzeti da ti ga otmu!"Nije li se oduvjek bojao da se oni žele dokopati njega preko nje, preko Anđelike.Bila je u pravu.Neprijatelji su se šuljali oko njih, lukaviji, pod-mukliji i okrutniji od samih „bezoćnika", to jest paklenskih duhova zraka.Je li mogao zanijekati da nije vjerovao uopće u te sile, on koji je pod svojim haljetkom ćuvao obavijest što mu ju je neki nepoznati mornar predao jednu većer prije sukoba s Marijinim sfcem, komadić pergamene na kojemu je nećje ćakljasto pero ispisalo ove. rijeći:586 „Vaša supruga ae nalazi na otoćiću Starog broda zajedno sa Zlatobradim. Doplovite do otoka sa sjeverne strane, da vas ne primijete. Tako ćete ih iznenaditi u zagrljaju."Paklenski duhovi, nema nikakve sumnje, koji su se krili među otocima i mogli se oboružati perom da bi zatim doturili njemu, to jest na pravo mjesto tu tako razornu optužbu?Duboko je uzdahnuo. Sve mu se sada ćinilo drugaćijim i u toj zbrci Anđelikino nevjerstvo mu više nije izgledalo proraćunatom'besramnošću. Ona je bila uvućena u klupko spletki kojima je uz to slućaj išao na ruku. Po svojoj ženskoj prirodi, bila je isuviše ranjiva, ali je također pod tom svojom slabošću krila nevjerojatnu hrabrost u što se svojim oćima mogao uvjeriti kad je one noći na otoku izdaleka vrebao Co-linove i Anđelikine pokrete i njihovu borbu protiv iskušenja.Njemu, oćito, nije bilo ugodno priznati da ju je u iskušenje mogao dovesti i neki drugi ćovjek osim njega, ali je, uza sve to, bio svjestan, da je njegovo rasuđivanje bilo gluplje od rasuđivanja bilo kojeg mladića.Ostajala je, međutim, ćinjenica da je ona te noći dala dokaza o svojoj vjernosti. A što se tiće onoga što se zbilo na Marijinom srcu, nije mu ni bilo stalo da zna, ikao je po nekim rijećima Colina Paturela mogao naslutiti istinu.

Ponekad mu se ćinilo da bi joj prije oprostio potpuno nevjerstvo nego jedan jedini strastveni poljubac jer je u tanćine poznavao njeno sladostrašće. Oduvijek mu se ćinilo da je poljubac potpunije prožimao njeno biće nego bezimeno predavanje mraćne joj utrobe. Takva je to bila ta njegova nesmotrena boginja. Radije je predavala svoje tijelo nego svoje usne. Bio bi se okladio da je s „drugima" uvijek bila takva. U svojim je mislima priželjkivao da ona nalazi užitak jedino u njegovim poljupcima. Ali te su njegove želje bile dokazom smiješnih mladenaćkih osjećaja. Dovela ga je dotle da je, iz potpuno opravdanog raz-587

loga, ženama, doduše, pridavao važnu i primamljivu ulogu, ali nikad takvu koja bi makar i najmnje okr-njila njegovu lićnost.Beskorisno je da se zadržava na onom što je bilo.Mnogo su bile ozbiljnije opasnosti kojima je bila izložena, zamke koje su joj bile postavljene. Trebalo je tu stvar izvesti na ćistac.Prolazio je gore-dolje ispred nje, pogledajući je s vremena na vrijeme oćima u kojima je ona zamije-ćivala nestalan sjaj koji je pod utjecajem razmišljanja i sumnji naćas bivao blag, a naćas tvrd i oštar.— Sta mislite zašto vam je otac Vernon vratio slobodu? — odjednom joj se obrati.—Ne znam ni sama, u stvari. Možda je za ona tri dana plovidbe stekao uvjerenje da ja nisam mogla biti demon Akadije kao što su svi ti ljudi zamišljali.—- A Maupertuis njegov sin, gdje su oni?— Vjerujem da su ih silom odveli u Kanadu.— Ovaj put, imat će rat — poviće van sebe. —Dosta mi je te podmukle borbe! Sa svojim ću brodovima otploviti pod Quebec!— Ne, ne ćinite toga! Izgubit ćemo svoje snage,a mene će više no ikad prije optuživati da šijem nesreću. Ali ne razdvajajmo se! Ne dopustimo da nas pobijede tako što ćemo se mi međusobno razdirati i mućiti ... Joffrevu, ljubljeni moj, ta vi znate da ste mivi sve... Ne odbijajte me od sebe jer ću svisnuti odbola. Danas ja nisam ništa bez vas. Ništa!Ona pruži ruke prema njemu kao izgubljeno dijete.Odjednom se našla u njegovu narućju. Njegovi je stisci lome. On joj još nije oprostio, ali neće da mu je oduzmu, neće da joj prijete, da joj ugrožavaju život. Njen dragocjen život koji ništa ne može nadomjestiti.Njegov je zagrljaj mrvi, ona sva drhti od sreće, prislonivši svoj obraz uz nejgov. Blistavo se nebo ljulja. I — Ćudo! Ćudo! — viće nećiji glas iz daljine krozprostor. — Ćudo! Ćudo!

Sve snažnije vani odjekuju glasovi.— Ćudo! Ćudo! Gospodine grofe, gdje ste? Brzodođite. Dogodilo se pravo ćudo.Bio je to glas Yanna Le Couenneca, koji se derao iza sveg glasa dolje u dvorištu, ispod prozora.Grof de Pevrac popusti stisak i odmakne u stranu Anđeliku, kao da mu je žao što joj je otvorio svoj zagrljaj. Ode prema prozoru.— Sto se dogodilo?— Pravo ćudo, gospodine grofe! Dobrotvorka ...Plemenita gospođa što je uzela pod svoju zaštitukraljeve kćeri... Svi su smatrali da se udavila... Epa nije se udavila. Ribari na bakalare iz Nait-Maloasu je pronašli na jednom otoćiću zaljeva. S njom jebio njen tajnik, jedan mornar i dijete što ga je spasila. Dolaze u jednom ćamcu... Ulaze u luku...

588 589 GLAVA LXXXI— Jeste li ćuli? — upita grof de Pevrac okre-nuvši se prema Anđeliki. — Dobrotvorka! Ćini se damore nije uspjelo probaviti ćasnu gospođu i njenapisara.Njegov se pogled zaustavi na njoj, neobićan i smeten.— Vidjet ćemo se kasnije — nadoda skrenuvšioći u stranu. — Smatram svojom dužnošću da pođemu susret toj jadnoj ženi koju je more spasilo i izbacilo, kao kit Jonu, na naše razbojnićke obale. Hoćeteli me pratiti, gospodo?— Pospremit ću ovo oružje i pridružit ću vam seu luci.Grof iziđe.Anđelika bijesno udari nogom o pod.Zaista, Julienne je imala pravo. Ta dobrotvorka je prava pravcata balegarka. Tri dana se davila, pa je mogla još nekoliko sati prićekati prije no što će izroniti na površinu. Morala se pojaviti baš u trenutku kad joj je Joffrey najzad raširio svoje ruke. Još ne bijaše razbila obranu njegova sumnjićavog srca.Osjetila je da je on bio uznemiren zbog nje, ali je također osjetila neprijatelja u njegovu ponosu. Ćini se da se sudbina izjasnila protiv nje.Mada je još uvijek osjećala njegov stisak kratkog vijeka, smrtna se hladnoća uvukla u njene žile, i pritdsla joj dušu.

Odjedared je spopade želja da pojuri za Joff revem, da ga zovne i zamoli da se vrati. Noge su joj teške i jedva se miću, kao u groznomsnu.Došavši do vrata, posrne i klone. S tla je promatra vrag ognjenim oćima. Sa svake strane gubice vire dva blistava oćnjaka.Srsi straha je podiđu. Mućnina je stegne u želucu.— Ah! Pa to si ti, nesite! Dozlaboga si me prestrašio!Nesit nije pošao s Cantorom u Kennebec. Lunjao je naokolo vukući svoje teško tijelo, ali gipko i zmi-joliko kao u ogromne kune.Stoji ispred nje i gleda je.— Odlazi! Odlazi! — šapće mu Anđelika sva senaježivši. — Odlazi! Vrati se u šumu.Ogromna i dlakava sjenka pomakla se u zelenom prelijevanju jednog stabla.Ponovo joj je zaprijetila opasnost. Ali i to je varka. U stvari, mister Wiloagby, medvjed, se gega nanjušivši mirise voća u mlakom i tromom vjetru.Svojom ogromnom šapom izvali jedan kamen, ispod kojega otkrije mrave. Brzo ih uze skupljati svojim jezikom.Anđelika je krenula prema žalu bezvoljnim korakom. Upravila je prema dalekoj buci koja kao da se udaljavala što je dalje išla. Priguženi glas neke bijele utvare je zovne:— Gospođo de Pevrac! Gospođo de Pevrac!— Sto tu radite, Hježna Marijo? Zaboga, ćuvajte se. Vi niste smjeli napustiti krevet s tim vašim ranama.. .— Pomozite mi, molim vas, draga gospođo, dauzmognem izići u susret svojoj dobrotvorki.Anđelika podupre oko krhkog i tankog pasa tu djevojćicu preobraženog lica. Noge je vuku naprijed a da ni sama nije toga svjesna. S vremena na vrijeme se okreće i utvrđuje da je medvjed i nesit slijede. Rukom žestoko izmahuje prema njima.— Gubite se! Gubite se, proklete životinje!

590 591 GLAVA LXXXIISvi su se okupili na obali? 2alo! Pred njima se otvara zaljev koji se svakim danom bogati novim prizorima.Danas se obali primiće jedan ćamac. U buci glasova Anđelika razaznaje dozive, jecaje, krikove veselja i odanosti.— 2iva je! — ponavlja Nježna Marija u suzama. — Neka je blagoslovljen Gospod i svi sveci nebeski!

Anđelika je stajala malko po strani zadržavši se na mjestu gdje se tlo poćelo spuštati prema moru. Odatle je mogla bolje vidjeti sve što se događa. Vrlo dobro je vidjela kad se ćamac približio obali. Yann Le Couennec uđe u vodu da bi ga priveo obali tako da se pramćana stativa ne razbije u trenutku kad dodirne dno.Gotovo u istom trenutku kraljeve se kćeri bace pred ćamac raskokodavši se kreštavo poput jata kokoši.Usred toga vrtloga Anđelika nije uspjela vidjeti vojvotkinjinu priliku. Naprotiv, njen pogled je privukao neobićan lik vrlo mlade žene ćija je upadljiva i raskošna hjaljina davala izvjesnu šarolikost pramcu ćamca.Uprkos udaljenosti vidjela je da je ta mlada žena ili djevojka bila izvanredno lijepa. U suprotnosti s njenom tamnom kosom, njena svijetla put privlaćila je pogled kao kakva svjetlost ili prije kao jedan od onih egzotićnih cvjetova — kamelija ili magno-

592 lija.— blistajući se u sjeni poput mirisave latice, potpuno bijela s rumenim prelivima.Cvijet. Ili ptica uzme li se u obzir šarenilo njene odjeće na kojoj je dolazila do izražaja najnovija moda. Pa ipak njen ogrtać zagasitomodre boje, posu-vraćen nad kratkom suknjom od žutog satena i na-ćen preko košulje nešto blijede plave boje, tvorio je cjelinu izuzetne ljepote koja joj je savršeno pristajala.Sve je savršeno pristajalo njenu prekrasnom licu. Sve osim blijedog djeteta što ga je držala u narućju.— Vi ste spasili moje dijete! Budite blagoslovljeni! — krikne drhtavim glasom Jeanne Michaudnadjaćavši sav onaj metež.Majćine ispružene ruke dograbe malog Pierrea.Oslobodivši se djeteta što ga je dotle držala u narućju, ta žena u prekrasnoj odjeci rukom prihvati ruku ćovjeka koji joj priskoći u pomoć i lako skoći na kopno, držeći dosta visoko suknju od.žutog satina da ne bi dodirnula vodu.Ono što je Anđelika zapazila u tom trenutku ostat će dugo vremena u njenu sjećanju i dobit će neizmjernu važnost, u stvari, neobjašnjivu do dana kad će, mućena sjećanjem što ga je nesvjesno zabilježila, u toj sitnici otkriti kluć mnogih tajni.Zamijetila je grimiznocrvene ćarape koje su obavijale noge mlade žene, male cipelice od crvenog baršuna i vez na umetke od izrezuckane bijele kože, ukrašen rozetom od žute svile.Anđelika zaćuje sebe kako pita naglas:— Ali... tko je ova žena?— Pa to je ONA — odgovori Nježna Marija ujecaju. — Ona, naša dobrotvorka! Gospođa de Bau-dricourt...! Gledajte je! Nije li lijepa? obdarenasvim ljupkostima.;. !Istrgnuvši se rukama koje su je podržavale, Nježna Marija, prikupi sve svoje snage i pođe prema došljakinji pred njom se sruši na koljena.— Oh, najdraža gospođo... ! Vi! 2ivi!59338 AnđalUca u lskuSenJu VUX

3**— Marijo, drago moje dijete! — javi se žena blagim i dubokim glasom i zatim se prigne prema djevojci i poljubi je u ćelo.Neki ćovjek obućen u tamno odijelo, dosta krupnog tijela, s naoćarima na nosu siđe s ćamca a da mu nitko nije poklanjao pažnju. Uzalud se trudio da unese malo reda u bućne izljeve kraljevskih kćeri. —Hajdemo, drage gospođice, sklonite se — požurivao je. — Molim vas, gospođice. Dopustite vojvotkinji da primi izraze poštovanja gospodara ovog mjesta.Nešto poviše, Joffrev de Pevrac je ćekao. Njegov veliki ogrtać, protkan srebrom i zlatom, lepršao je na vjetru. On je, oćito, bio iznenađen neoćekivanim izgledom vojvotkinje dobrotvorke, dok ona nićim, nije odavala svojih osjećaja osim ponešto podrugljivim smiješkom u kutu svojih usana.— Maknite se, drage gospođice — navaljivao jećovjek s naoćarima — imajte samilosti prema gospođi vojvotkinji koja je veoma umorna.— Gospodine Armande — povikdše gospođice ikraljeve kćeri prepoznavši ga naposljetku. Prijateljski se okupe oko njega tako da je gospođa Baudri-court mogla napraviti nekoliko koraka prema grofude Peyracu.Promatrajući je izbliza, Anđelika je sad vidjela da je vojvotkinjina odjeća bila uprljana morskom vodom i razderana i da su joj noge, obuvene u male cipelice od bijele kože i baršuna, s beskrajnom mukom dodirivale pijesak po kojemu je ionako bilo teško hodati zbog njegova izmicanja, da su te njene noge, uprkos njihovu lijepu obliku i nježnosti gležnja koju je još više isticao žtapić od zlatnih niti, bile teške baš kao njene vlastite maloprije kad je krenula prema luci.Ili su njene noge bezobzirno lagale ili je ta uloga pripala njenu licu, koje bijaše manje mlado no što joj se ućinilo primijetivši ga iz daljine, ali zato mnogo ljepše. U stvari, vojvotkinja Ambroisine de Baurdi-court sigurno, imala je više od trideset godina. Posje-594 dovala je neusiljenost, sigurnost i zanos mladosti, zanos u isto vrijeme i životinjski i profinjen kao što to već biva kod ljudi i žena tih sjajnih godina.Pa ipak Anđelikinu iskusnom oku nije izmaklo da je ta sjajna osoba, što se odlućno penjala obalom, svaki ćas mogla klonuti i srušiti se na tlo. Zbog iscrpljenosti? Straha? Nevjerojatnog uzbuđenja?Anđelika sama nije shvaćala što ju je sprećavalo da poleti prema toj mladoj ženi na kraju snaga, da je doćeka i da je podrži kao što bi bila postupila da se radilo o bilo kojem drugom ljudskom stvoru.Joffrev de Pevrac triput poćisti tlo perjem svoga šešira poklonivši se pred lijepom vojvotkinjom i poljubi joj ruku što mu je bijaše pružila.— Ja sam grof de Pevrac de Morens d'Irristru ...Gaskonjac. Dobrodošli gospođo u moju naseobinu uAmerici.

Ona digne prema njemu svoje crne oći koje su Se zastirale velom.— Ah! Gospodine, kojeg li iznenađenja! Vi nosite odrtać s više elegancije nego dvorani u Versail-lesu.— Gospođo — odgovori on ljubazno — znajteda na ovim obalama ima više plemenitih rodom negou kraljevu predsoblju.On se ponovo nagne nad bijelom i hladnom rukom vojvotkinje, a zatim joj pokaže Anđeliku koja je nepomićno stajala na udaljenosti od nekoliko koraka.— A ovo je grofica de Pevrac, moja supruga kojaće vas poslužiti osvježujucim pićem za kojim sigurnožudite poslije okrutnog putovanja.Ambroisine de Baudricourt se okrene prema An-đeliki. Sad su njene oći bile tamne poput noći na njenu ljiljanski bijelom licu. Na izblijedjelim joj usnama zatitra patnićki osmijeh.— A nesumljivo na dvoru u Versaillesu nemažene tako lijepe kao što je vaša supruga, gospodinede Pevrac — primijeti ona ljupkim i dubokim glasomkoji kao da je pjevao.595 — Ah! Oprostite mi, gospođo — prošaputa — ja umirem ... !I ona klizne, u svojoj prekrasnoj i sjajnoj odjeći, polako poput divne ptice pogođene u letu i sruši se bez svijesti pred Anđelikine noge. Ova je naćas imala dojam da se nalazi potpuno sama na mjestu nepoznatom i nestvarnom.S izrazom zaprepaštenja na licu i neizrecivim strahom u srcu Anđelika pomisli. „Nije li ovo ona? Ona koja je trebala izići iz vode? Ona koja je trebala doći među nas poslana od Lucifera?"