235pericicradovizad50

235

GOSPODARSTVO DALMACIJE U MASCHEKOVIM “PRIRUČNICIMA”

Šime PERIČIĆ UDK 338:929 L. MASCHEKSukošan (Zadar) Pregledni rad

Primljeno: 4. III. 2008.

U ovom radu autor prikazuje sedam svezaka “Priručnika” Luigia (Aloisa) Mascheka s gledišta ekonomske povijesti. Naime, pored ostaloga on u njima prikazuje razvitak gospodarstva Dalmacije kroz vjekove, ukazujući na njegove najznačajnije grane. Naravno, to se u prvom redu odnosi na poljodjelstvo kao zanimanje najvećeg dijela stanovništva pokrajine, a potom na pomorstvo i ribarstvo. Autor ovoga rada nastoji ukazati na Maschekovo posvemašnje prikazivanje raznih grana gospodarstva, sve vijesti koje se nalaze razasute po priručnicima, eda bi budućim istraživačima omogućio olakšati brži i učinkovitiji pristup tim podatcima. Pri tome postupa sustavno, prema načelima suvremene ekonomske povijesti. Na kraju prilaže neke statističke podatke crpljene iz tih priručnika, držeći ih vrijednima za upoznavanje prilika u Dalmaciji XIX. stoljeća.

Ključne riječi: Dalmacija, gospodarstvo, statistika.

Carski savjetnik i upravitelj pri Pokrajinskoj vladi u Zadru, Alois (Luigi, Vjekoslav) Maschek, vrlo cijenjeni upravni stručnjak, bio je kao takav dopisnim ili redovnim članom bezbrojnih znanstvenih udruga u Austro-Ugarskoj, Italiji i drugdje.1 U osmom desetljeću XIX. stoljeća je namislio javnosti približiti svekoliko stanje Kraljevine Dalmacije. Kako je bio na značajnom položaju na ljestvici upravnog aparata pokrajine, to mu je bio dostupan velik broj podataka svake vrste, pa i o njenom gospodarstvu, kako u njegovo vrijeme tako i njenoj prošlosti. Njegovo nastojanje je urodilo sa sedam svezaka “Priručnika” (Manuele del Regno di Dalmazia), tiskanih 1871. do 1877. godine u Zadru. Posljednji od njih je dvogodišnjak. U njima je podastirao mnogo podataka koji su pružali bolji uvid u prošlost i suvremenost pokrajine. Nas zanimaju oni koji se odnose na povijest gospodarstva i njegovo onodobno stanje, te ćemo ih ovdje svrstati prema granama, onako kako to čini suvremena gospodarska povijest. Tako ih želimo približiti onima koji tragaju za ovom vrstom povijesnih izvora. Najprije ćemo iznijeti one podatke koji se odnose na čitavu pokrajinu, a potom one koji

1 Vidi Manuele del Regno di Dalmazia per l’anno 1873 (sv. III), 22. Isto za 1874 (IV), 35-36. Kako su Priručnici tiskani od 1871. do 1876./1877. u Zadru nosili rimske brojeve I-VI-VII, to ćemo ih, radi štednje prostora, navoditi pod tim brojevima.

Š. PERIČIĆ, Gospodarstvo Dalmacije u Maschekovim “Priručnicima”,Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 50/2008., str. 235–274.

236

pokazuju stanje gospodarstva u pojedinim regijama i mjestima, držeći da će to pridonijeti preglednosti iznošenih podataka. Pri svojem izlaganju se Maschek oslanjao na stare pisce, te dostupnu literaturu svoga vremena.

I. STANOVNIŠTVO

Oslanjajući se uglavnom na zadnji popis stanovništva pokrajine (1869.), Maschek u svojim Priručnicima predočuje broj njenih stanovnika, odnosno pojedinih kotareva i općina. Neke od njih donijet ćemo u prilogu ove radnje, preglednosti radi u obliku tablica. Prema njegovim podatcima se broj stanovnika u XIX. st. u pokrajini kretao ovako: 1817. godine je u njoj obitavalo 297.912 stanovnika. Do 1827. je ono poraslo za 40.144, od 1827. do 1837. god. za 35.453, a od 1837. do 1846. za 32.504 stanovnika, dok je od te godine do 1850./1851. ono smanjeno za 17.273 duše. Sljedećih pet-šest godina, do 1857. je prirodni priraštaj također bio vrlo slab, tek za 1.084 duše, da bi otada do 1869. god. porast iznosio čak 38.297 stanovnika. Dakle, za 52 godine je stvarni porast iznosio 144.884 duše. Jer, 1869. god. je u pokrajini bilo, kaže, 442.796 stanovnika (220.169 muš. i 222.627 žen. spola). Ono je tada nastavalo 15 gradova, 40 varoši i 784 sela. Nadalje, u pokrajini su bile 86.543 stojne kuće, od kojih je čak 74.186 bilo nastanjeno, dok su preostale bile prazne, bez ukućana.2 Pri iskazivanju tih podataka koristi se navodima Vicka Dandola, Luigija Seraglia i drugih pisaca, ukazujući na njihove promašaje i neostvarena predviđanja glede bržeg porasta stanovništva pokrajine. Naime, neki od njih (V. Dandolo) nisu predvidjeli posljedice pomorske blokade Dalmacije u napoleonsko doba, radikalne promjene vlasti, nesreću u Rusiji, te strašnu oskudicu živežnih namirnica (1816.), koja je zatekla i ožalostila svu Europu, uključujući i Dalmaciju, pojavu kuge i slične pogubnosti. Konačno, on zaključuje da je u zadnjih dvanaest godina (1857.-1869.) u svim kotarevima, izuzev dubrovačkog, zabilježen porast broja stanovnika: naime, u kotarevima Dubrovnik i Kotor broj žitelja se smanjio osjetno.3 Prema njegovim podatcima je do 1869. god. broj sela i zaselaka u pokrajini uvelike oscilirao: najviše ih je bilo zabilježeno 1857. – čak 983, dok je prethodno i poslije njihov broj bivao manji od 868. Jednako tako on navodi razilaženje broja stojnih kuća nalazećih se u pokrajini:4 njihov broj je stalno oscilirao, a u velikom njihovu broju nije nitko obitavao, što je vrlo teško objasniti.

Pored ovih podataka Maschek je raspravljao o broju stanovnika po spolu, dakle njihovu kretanju u prethodnom razdoblju, ali i o onima koji su izbivali od svojih domova, prema ispovijesti, o nazočnim strancima i sličnom. No, najzanimljiviji su njegovi podatci glede izostanka stanovnika pokrajine. Tako kaže da je 1850./1851. u njoj bilo zabilježeno 14.694 odsutnih (assenti), koji broj se 1867. popeo na njih 16.539, da se on zadnjih dvanaest godina uvelike smanjivao. Tu činjenicu je on tumačio velikim brojem mornara koji su plovili na brodovima/parobrodima Monarhije, dakle dalje od svojih kuća.5 Svejedno je on svjestan činjenice povremenog iseljavanja stanovnika Dalmacije u daleki svijet. Naime, on kaže da

2 II (1872.), 9.3 ISTO, 12, bilj. 8.4 ISTO, 11, bilj. 6.5 ISTO, 13, bilj. 13.


237

su neki ovdašnji ljudi napuštali dotle svoja ognjišta u potrazi za boljim životom. Izričito veli da su se Boljani (Brač) iseljavali u Kaliforniju, zahvaćeni zlatnom groznicom radeći u tamošnjim rudnicima, dok su uz obalu Meksika lovili oštrige.6 Nadalje, on navodi da su mnogi ljudi iz Rijeke Dubrovačke odlazili u razne dijelove Amerike, napose u Peru (Limu),7 ali ne kazuje čime su se zanimali ondje. Ipak, on je svjestan te pogubne činjenice, koja je bila u začetku, te time iskazuje svoju zabrinutost poradi toga.

II. POLJODJELSTVO

Veliku pozornost Maschek pridaje stanju onodobnog poljodjelstva pokrajine. Štoviše, on ga drži “kraljicom vještinâ,” kojim je tada bilo zaokupljeno 4/5 njenog stanovništva. Međutim, tvrdi, ono se nalazilo u stanju “najvećeg klonuća”. Razlog tomu je nalazio u nekoliko temeljnih čimbenika: prekomjernoj rascjepkanosti zemalja (parcela), pretjeranoj skupoći radne snage, nepoznavanju mehaničkih vještina korisnih poljodjelstvu, nesklonosti veleposjednika spram poljâ poljodjelaca, nomadskom stočarenju, nesklonosti ovdašnjeg stanovništva sadnji plodonosnih stabala, te predrasudama, običajima i slavljenju velikog broja blagdana, dakle gubljenju vremena za rad na uzgoju poljodjelskih kultura uopće.8 Svaki od ovih razloga on obrazlaže opširno i dokumentirano.

Nadalje, Maschek je bio svjestan i činjenice da su vrijedeći posjedovni odnosi negativno utjecali na to što poljodjelstvo pokrajine nije bilo na potrebnoj razini. Naime, on kazuje da je najveći dio zemalja bio u posjedu pojedinaca koji su ih ustupali, unajmljivali kolonima na obradu i korištenje uz obvezu podavanja 1/3, 1/4, 1/5 i 1/6 od mnogih uroda/plodova. Vlasnici se nisu nimalo brinuli o svojoj zemlji, prepuštajući je brizi obrađivača (kolona). A ovi, ni pored najbolje volje, nisu uspijevali unaprijediti proizvodnju. Bolje reći, oni nisu bili u mogućnosti upoznati rezultate znanosti o njoj, po su tako ostajali neznalice i sirotinja. Stoga ne čudi činjenica što Dalmacija nije proizvodila potrebne količine hrane, te što joj nedostaju upravo najznačajniji proizvodi (krušne žitarice), koje je onda trebalo uvoziti na veliku štetu obrađivača i gospodara zemalja.9

Unatoč svemu tome ovdašnje je poljodjelstvo proizvodilo raznolike, korisne i tražene proizvode, koji doduše nisu rađali u mogućim količinama, a čija je kakvoća zaostajala znatno za onom željenom. Za žaljenje je, kaže, da proizvodnja žitarica biva nedostatna domaćoj potrošnji. A uzgoj krmne hrane, poglaviti temelj seoske ekonomije, bio je u pokrajini gotovo nepoznat.10 Vino je često podlijegalo kvarenju, bez uporabe pravih enoloških mjera. Slično se događalo i s maslinovim uljem. U pokrajini se nije dostatno uzgajalo drugo voće dobre kakvoće, a ni povrće ni druge živežne namirnice. Premda je imalo veliko značenje za seosku

6 VI-VII (1876.-1877.), 75.7 ISTO, 176. Sedamdesetih godina se i Konavljani sele u Kaliforniju, Brasil i Peru (Izvješća brzopisna i

analitična XIV. zasjedanja Zemaljskog sabora dalmatinskoga, Zadar, 1875, 107).8 V (1875.), 280-289.9 IV (1874.), 304.10 II, 315.


238

ekonomiju i življenje pokrajinskog pučanstva, i stočarstvo je nepravedno zanemarivano.11 Začudo, autor sve to pripisuje nemaru dugotrajne mletačke vladavine Dalmacijom.

Ipak, poglaviti proizvodi Dalmacije oduvijek su bili, kaže, vino i maslinovo ulje. Klima njena pogoduje uzgoju vinove loze, pa je vino bivalo dobre, ali različite kakvoće. Urod grožđa nije bivao u očekivanim količinama. Panjevi/trsovi su zasađivani na udaljenosti od 70 centimetara i narastali su vrlo nisko. Na površini jednoga jutra (= 5.575 m2) bivalo je 8, 10 ili 12 redova loza na raznim udaljenostima, što je otežavalo i poskupljivalo berbu.12 Stoga upravo autor priručnika, zacijelo poučen od nekog agronoma, daje upute za uzgoj loze na racionalniji način.13 Neka pravljena vina u to doba, napose ona tzv. slatka, poput onoga s Paga, maraštine s Trtara kod Šibenika, prošeka s Krapnja, on ubraja među ona koja se mogu uspoređivati i natjecati s najboljima u Europi.14 Njima uz bok stavlja pošip i vugavu iz Trogira, muškat iz Omiša, prošek s otoka Brača, vugavu i crljenak iz Tribunja, te neka druga vina u pokrajini.

Poslije toga Maschek daje i neke količinske podatke o proizvodnji vina u to doba. Naime, on tvrdi da je do 1871. god. u pokrajini pravljeno prosječno godišnje 1,515.300 emera (emer = 56 l) vina, a prije pojave peronospore pak preko dva milijuna emera. Na površini od 110.933 jutra zasađena vinovom lozom, te 1871. godine, proizvedeno je 1,423.448 emera vina. Dvije trećine toga vina proizvodilo se na otocima, a ostalo (1/3) na kopnenom dijelu pokrajine. Od toga je 1/3 vina trošena od pokrajinskog pučanstva, 1/3 je prodavana na malo, dok je preostala trećina izvožena izvan pokrajine.15 Ponavlja da su mnoge neprikladnosti i neracionalnosti uzrokovale slabu rodnost ovdašnje loze, to prije što ni fermentaciji dropa (vina) nije pridavana potrebna pozornost.16

Da je slijedio tako slab urod grožđa odnosno proizvodnje vina u pokrajini, bilo je mnogih razloga/uzroka. Naime, kako rekosmo, tada još vinarstvu nije ovdje pridavana dostatna pozornost. Naime, pored ostalog, nije se primjenjivalo punjenje vina u bačve, a podrumarstvo je bilo gotovo nepoznato, pa se vino često kvarilo i tako pričinjalo veliku štetu vinogradarima.17 Stoga se početkom sedamdesetih godina XIX. st. konačno počelo raditi na tome. Prvo enološko društvo u Splitu je uspješno primjenjivalo neke mjere koje su dotle bile nepoznate i neprimjenjive u pokrajini. Unatoč slabom urodu grožđa 1873. god. ono je u svome podrumu imalo preko 3.000 barila (b = 65,5 l) vina i likera. Pače, ono je na svjetskoj izložbi u Beču bilo tada nagrađeno velikom medaljom za unapređenje kakvoće vina.18 To se odnosilo na kakvoću, ali i na racionalno pakiranje/ambalažiranje toga proizvoda. Slična udruga u Šibeniku je 1872. god. napravila 400 barila vina na racionalni način, a pored

11 ISTO, 316.12 IV, 308.13 ISTO, 309.14 III, (1873.), 7-8.15 ISTO, 308, 318.16 ISTO, 309-310.17 IV, 310.18 ISTO, 317.


239

slabe berbe sljedeće godine samo 130 barila takvog vina.19 I drugi su to činili, ali na manje učinkovit način.

Tada se u Dalmaciji uzgajalo nekoliko sorti maslina. Sve one su dozrijevale u listopadu ili studenome, te se na taj način izbjegavala šteta od studeni i ledenih jesenskih vjetrova. Ona je najbolje uzgajana u dubrovačkom kraju. Naime, budući da je tamošnja mladež podučavana maslinarstvu u Firenci, onamo je korišten toskanski način uzgoja te voćke. Tome su pogodovale veće površine maslinjaka na patricijskim posjedima. Začudo, ondje su se sa stabala masline sakupljale već od rujna.20 Godine 1871. su maslinici pokrajine pokrivali 25.611 jutara zemlje, s kojih je dobiveno 76.380 emera ulja. Pored maslina u pokrajini su tada uzgajane još smokve, bajame, rogači, maraške, limuni, naranče i druge voćke, ali u znatno manjoj količini.21 Autor s velikim zadovoljstvom bilježi činjenicu da je u okolici Omiša nedavno zasađeno 120.000 sadnica bajame,22 nadajući se da će sličan slučaj uslijediti i drugdje u pokrajini.

Prema njegovoj procjeni je ljetina 1871. god. u pokrajini bila prosječna, izrazio je pritom nadu da će ona sljedećih godina bivati izdašnija i zadovoljavati potrebe čitavog stanovništva. To može značiti da navedena ljetina nije dala dostatno namirnica za posvemašnje zadovoljavanje pokrajinskog pučanstva. Zahvaljujući upravo njemu, doznajemo proizvodne količine svih ratarskih kultura, kao i površine na kojima su one uzgajane. Stoga ovdje donosimo te statističke podatke u tablici:23

Vrst kulture Površina jutara Mjera Količina

Žitarica 215.298 mecena 1,325.882Sočiva 6.756 “ 27.720Krumpira 4.745 “ 43.907Heljde 72 “ 309Riže 49 “ 301Repe 950 stotinjaka 4.462Djeteline 77 “ 2.560Krmnog bilja 314 “ 945Sijena 15.156 “ 199.950Lana 106 “ 315Konoplje 65 “ 134Pamuka 14 “ 48

19 ISTO, 318.20 ISTO, 311-312.21 III, 318. Emer je zapremao 56 litara.22 II, 321.23 III, 312-318. Funta je mjerila 0,56, a stotinjak funta 56 kg. Mecen je iznosio 1,5 litara.


240

Ovaj izvor nam kazuje da su tada u manjoj količini uzgajani heljda, riža, lan, konoplja i pamuk, jamačno samo pokušajno. Treba naglasiti da je najveća površina oranica bila zasijana, više od polovice, ječmom i kukuruzom, te da je i količina tih vrsta žitarica bila razmjerna. Nadalje, količina tada proizvedenoga krmnog bilja poriče njegovu tvrdnju da je ono tada u pokrajini bilo gotovo nepoznato.24 Naravno, najznačajniji bio je urod žitarica, sočiva i krumpira, ali ni te količine nisu dostajale potrebi prehrane pokrajinskog pučanstva.

Autoru Priručnikâ poznato je da su u Dalmaciji odavno činjeni pokušaji glede mogućnosti reguliranja rijeke Neretve, odnosno isušivanja njenih močvarnih dijelova, od čega je očekivana velika korist.25

Dapače, tri polja u općini Vrgorac – Bunčica – Rastok – Jezero, koja su u stvari nekad činila jezero, djelomično su isušena. A još su Turci na rječici Mlada poduzeli neke hidrauličke radove i priveli je obrađivanju, naravno samo isušenoj površini.26 U vrijeme tiskanja ovih priručnika isušivana je močvara jezera Morinje kod Šibenika: bio je to prvi pokušaj takve vrste u Dalmaciji. Tada započeto korištenje umjetnih gnojiva, nabava suvremenih poljodjelskih strojeva, te uspostava umjetnih livada činili su veliku novinu i posebnost.

U svrhu poboljšanja poljodjelstva pokrajine počelo se također uspostavljati neke, odgovarajuće ustanove. Tako je 1864. god. neki Carlo Fontanella naumio u Zemuniku uspostaviti institut za poljodjelstvo. Tome je namijenio značajnu svotu novca (65 dionica Narodne banke u Beču), ali njegova zamisao, na žalost nije bila posve ostvarena.27 Zahvaljujući tek uspostavi službe poljodjelskog nadzornika pri Dalmatinskoj vladi u Zadru 1869. godine, uslijedio je kakav-takav razvitak, pomak poljodjelstva pokrajine. Naime, otada se uspostavljaju mnoge poljodjelske zadruge (Comizio agrario) u gradovima i varošima, vinarske zadruge, svilogojske zadruge/postaje i drugo, kojih je svrha bila unapređenje uzgoja raznih kultura i načina izrade raznih proizvoda. Autor Priručnikâ donosi temeljne podatke o osnutku takvih asocijacija, te njihovu početnom djelovanju, uglavnom uspješnom. Tako se doznaje da su već 1869. uspostavljene poljodjelske zadruge u Rabu, Drnišu, Pagu, Trogiru, Visu i Starom Gradu, 1870. god. u Šibeniku, Skradinu, Makarskoj, Hvaru i Dubrovniku, a 1871. god. pak u Zadru, Kninu, Sinju i Kotoru.28 U kolovozu 1871. je u Splitu osnovano Prvo dalmatinsko vinarsko društvo sa svrhom usavršavanja vinâ pokrajine i njihove prodaje na najpovoljnijim tržištima. Njegov početni kapital iznosio je 100.000 fiorina, podijeljenih u 1.000 dionica po 100 fiorina.29 U njegovom odboru je bio i jedan iz Bordeauxa. Mjesec dana potom u Zadru je utemeljen Enološki konzorcij, a onda slične udruge u Šibeniku, Makarskoj i Starom Gradu. Ovoj posljednjoj je Namjesništvo darovalo jedan torkul, neke crpke i dvije bačvice. Nakon jamatve 1871. god. je ona pokušajno izradila na najracionalniji

24 II, 315.25 III, 119.26 II, 116.27 ISTO, 316.28 I (1871.), 284-285.29 II, 311.


241

način određenu količinu crnog i bijelog vina, koristeći pri tome grožđe najbolje kakvoće otoka Hvara da nakon tri godine to vino podvrgne rasčlambi i ocjeni u Enološkom institutu u Klosternbergu (Trento).30 Nadalje, tada je seosko pučanstvo podučavano praktičnom znanju od strane putujućih učitelja, te usmjeravano na poboljšavanje općih uvjeta raznih grana zemljoradnje i stočarenja.31 Točnije rečeno, uveden je uzgoj raznih vrsta žitarica i plodonosnih stabala, što je trebalo pridonijeti preporodu poljodjelstva Dalmacije, “kao lijepa stranica suvremene povijesti”. Štoviše, tada se također radilo na uspostavi poučavanja poljodjelstva pri pučkim školama, poput onoga u Kričkama i u Drnišu.32 Godine 1872. je u Trogiru utemeljena Poljodjelska škola (Scuola agraria), u kojoj su učenici podučavani praktičnom poljodjelstvu.33 Te činjenice su mnogo obećavale glede unapređenja pokrajinskog poljodjelstva.

Premda je ono imalo veliko značenje za seosku ekonomiju, stočarstvo pokrajine bilo je nepravedno zanemarivano kaže Maschek.34 Pače, on tvrdi, ne bez tuge, da je u usporedbi sa stanjem 1857. godine po zadnjem popisu (1869.) ono doživjelo određeni nazadak. To pripisuje pošastima koje su smanjile broj blaga u nekim regijama pokrajine, kao ono u Bukovici. Srećom, one su poštedjele neke njene dijelove gdje se blago razvijalo posve prirodno. Uzevši pokrajinu kao cjelinu, za tih dvanaest godina, je zabilježeno smanjenje čak 333.901 glave raznog blaga, što je značilo velik gubitak za njezino stanovništvo. Naime, u međuvremenu je opao broj konja za 3.814, magaraca 3.042, goveda za 30.935, ovaca za 140.612, koza za 143.770, te svinja za 15.904 glave.35 Naspram tome je broj mula istodobno povećan za 176 glava. Prema zadnjem popisu je u pokrajini zabilježena nazočnost 14.192 konja, 6.494 mula, 14.716 magaraca, 83.840 goveda, 675.020 ovaca, 280.317 koza, te 26.314 svinja, 36 dakle ukupno 1,104.893 glave raznog blaga: taj popis ćemo donijeti i po općinama, naravno među prilozima.

Smanjenje blaga u pokrajini trebalo je na svaki način otupjeti raznim mjerama njegova skorog unapređenja. Stoga, recimo, netom uspostavljena poljodjelska društva nastoje na poboljšanju kakvoće domaćeg blaga. Tako ona u Rabu i Pagu križanjem domaćih ovaca s ovnovima merinos pasmine poboljšavaju one prve. Štoviše, u Pagu je odmah uspostavljeno ogledno stado ovaca na jednom od najboljih pašnjaka otoka.37 Godine 1871. ondje su sagrađene kućice za pastire, nadstrešnice i torovi za smještaj ovaca. Kao ovce, tako je bilo pokušaja i poboljšanja domaće pasmine krava.38 Spomenuto ogledno stado na Pagu je 1872. brojilo 300 a sljedeće godine pak čak 400 ovaca. Slično tome radilo se također u

30 ISTO, 324.31 ISTO, 316.32 I, 283; II, 318.33 III, 322.34 II, 316.35 ISTO, 14, bilj. 14. Jamačno su koze tada i namjerno uništavane poradi njihove navodne štetnosti.36 ISTO, 10-11.37 ISTO, 317; III, 318.38 II, 317-318.


242

Drnišu i Trogiru,39 što je donekle poboljšalo stanje pokrajinskog stočarstva, ako ne brojem, a ono barem načinom uzgoja blaga u nekim dijelovima Dalmacije.

Maschek navodi da je 1869. god. u pokrajini bila 10.251 košnica pčela, što je bilo manje nego u prethodnom razdoblju. Sudeći prema broju košnica, čini se da je tada pčelarstvo bilo razvijenije u općini Vrgorac, a potom u okolici Vrlike i na otoku Pagu. Autor nije raspolagao s dostatnim podatcima za procjenu kakvoće tamošnjeg meda.40 Naspram tome je zabilježio da se u sinjskom kraju pčelarenje obavlja “barbarski”, a da je tada poduzeta akcija za racionalno obavljanje te djelatnosti uspostavom uzornog pčelarnika uz uporabu najboljih, suvremenih košnica, nabavu odnosnih instrumenata, te sadnju/uzgoj šumskog bilja za ispašu pčela.41 Jedan ogledni pčelinjak je podiglo Poljodjelsko društvo u Skradinu, koji je obećavao razvitak razvoj tamošnjeg pčelarstva.42 Za šoltanski med Maschek kaže da je “najpoznatiji u čitavoj pokrajini”.43 Štoviše, tada su neki drugi stanovnici pokrajine zanemarivali uzgoj pčela, a Šoltani su mu pridavali zasluženu pozornost, jer su od meda i voska stjecali znatne prihode.44 Tim medom se nije mogao uspoređivati nijedan od onih dobivanih u pokrajini, nego jedino onaj iz Španjolske. To ga je ponukalo da se naširoko osvrne na povijest šoltanskog pčelarstva, još od rimskih vremena, svrstavajući njegovu kakvoću među one najbolje u Europi. Budući da su pčele imale za ispašu bilje izvrsne, mirisne kakvoće, to je i ovdašnji med, kaže, posjedovao mnoga ljekovita svojstva. Žali se jedino na činjenicu što je prethodnih pedesetak godina na otoku bivalo do 3.000, a tada (1875.) je bilo ondje jedva 400 košnica. Veliku nadu polagao je u netom osnovani Pčelarski konzorcij,45 jer je držao da će organizirano pčelarstvo uroditi s razmjernim uspjehom, na korist domaćeg življa i čitave pokrajiane.

Maschek nije zanemario ni tadašnje svilogojstvo pokrajine. Najprije navodi činjenicu da se Rab još 1018. god. obvezao Mletačkoj Republici davati tribut od 10 libri svile, a kada ih nije imao, onda 5 libri čistoga zlata.46 To može značiti da je ondje već prethodno bilo ukorijenjeno svilogojstvo odnosno svilarstvo, dva stoljeća prije nego u Italiji, na Apeninskom poluotoku. Istina, nije pronašao pouzdane podatke o tome, ali svejedno drži da su za Mlečane ovdje bile posječene gotovo sve murve u svrhu građenja u Mlecima. Valjda je stoga ta grana sitnog stočarstva bila ovdje dugo zanemarivana, sve do dolaska otoka u vlast Francuza.

Naime, tek je generalni providur Vicko Dandolo počeo raditi na unapređivanju poljodjelstva Dalmacije uopće, pa i uzgoju murava za izvlačenje njenog svilca. Na žalost, u tome nije imao vidljivog uspjeha. Ponovno uspostavljena austrijska uprava u Dalmaciji se također brinula oko unapređenja i prosperiteta uzgoja murvinog svilca i svilarstva u

39 III, 322.40 ISTO, 327.41 ISTO, 321-322.42 ISTO, 321.43 IV, 191.44 VI-VII, 254.45 ISTO, 255-264.46 III, 192, 323.


243

pokrajini. No, ni ona nije uspjela mnogo na tome, barem ne onoliko koliko je očekivala.47 A sedamdesetih godina XIX. st. je ovdašnje svilogojstvo bilo pogođeno nesrećom. Ipak, autor navodi uspostavu mnogih svilogojnih postaja, kao pretpostavku razvoja svilogojstva u pokrajini. Na primjeru Zadranina Domenika Pappafave, koji je uspio sakupiti više od 2.000 bibliografskih jedinica o svilarstvu, on temelji svoju vjeru u napredak i korisnost svilogojstva/svilarstva Dalmacije. Na žalost, kaže on, ono se nije dostatno temeljilo na znanstvenim i iskustvenim načelima, pa dotadašnji obnašatelji ove djelatnosti nisu bili uspješni u tom poslu. Nadalje, on tvrdi da će buduće svilogojstvo Dalmacije ovisiti o poučavanju seoskog pučanstva njegovu obnašanju. A to je bila uloga svilogosjkih postaja koje su već raspolagale, kaže, sitnozorima i istraživačima, besplatnim sjemenjem i većim marom uzgajatelja. Jer, od podijeljenja sjemenja 1872. god. dobivena je obilata količina svilca.48 K tome, uvelike hvali nastojanja Dalmatinske vlade glede unapređenja ove korisne djelatnosti.

III. ŠUMARSTVO

U vrijeme sastavljanja Maschekovih priručnikâ je šumarstvo pokrajine bilo na vrlo niskim granama. Takvo stanje on tumači devastacijom njenih šuma od strane mletačke uprave. Stoga su, drži on, bile potrebne učinkovite mjere na njihovoj obnovi.

Istina, nova vlast je brinula o nekim šumama, napose onim otoka Korčule, poradi potrebe tamošnje brodogradnje, ali su svejedno i one stalno uništavane prekomjernom eksploatacijom. Tako je, kaže, oko 1865. god. na njemu bilo gotovo 13.812 ha zaštićenih visokih šuma, a deset godina potom jedva 8.543 ha svih šuma, od čega čak 5.335 ha makije. Drugdje u pokrajini bilo je daleko slabije stanje šuma. Te činjenice bili su svi svjesni, odgovorne osobe i javnost. Stoga su gotovo sva poljodjelska društva u svoj program rada uključivala obnovu šuma, napose pošumljavanjem nastalih goleti. Glede toga su poduzimani i neki koraci. Već 1870. god. je u okolici Trogira (Segeta) bilo zasađeno 10.000 sadnica šumskih stabala.49 Iste godine je društvo u Drnišu neplodne padine Moseć zasadilo s preko 8.000 šumskih sadnica, što se nastavilo sljedećih godina činiti i na Promini.50 Jednako tako je skradinsko društvo 1872. po okolnim brdima dalo zasaditi 15.000 šumskih sadnica.51 Sve to nije bilo mnogo, ali je značajno htijenje i korisna namjera. U svezi sa šumama bilo je i lovstvo koje Maschek jedva spominje. Jedino je istaknuo da je oko 1870. god. na Rabu i susjednim mu otocima bilo razvijeno lovstvo, u prvom redu kunića, te da se i stanovništvo Trpnja Metkovića i Trpnja na Pelješcu zanimalo lovom divljači, napose ptica.52 Naravno, i drugdje, u pokrajini bilo je divljači, koju su pojedinci lovili za prehranu obitelji i prodaju u gradovima.

47 ISTO, 323.48 IV, 306-307.49 III, 322.50 II, 318; III, 318.51 III, 321.52 ISTO, 72, 172; V, 172.


244

IV. RIBARSTVO

Začudo, u svojim priručnicima Maschek malo govori o ribarstvu Dalmacije. No, kad govori o pojedinim otocima ili naseljima, onda se osvrće i na tu granu djelatnosti njihova stanovništva. Tako navodi da su žitelji Starog Grada na Hvaru posjedovali tada velik broj ribarskih brodica, kojima su lovili srdele čak u vodama Sicilije.53 Jednako tako kazuje da je gotovo sve pučanstvo Sućiraja na tom otoku bilo zaokupljeno lovom srdela, uključujući i neke žene. Ta činjenica bila je razlogom njihova odalečivanja od poljodjelstva.54 Nadalje, on kaže da od 1.040 stanovnika otoka Lastova (1689.) većina živi od ribolova.55 Zabilježio je i to da je tada u vodama otoka Raba bilo obilje škombara, koji su prodavani najviše usoljeni, ponajviše podanicima Papinske države. Pored njih se ondje najviše lovilo tune, čiji ulov je uglavnom konzumiralo domaće stanovništvo.56 Posebno hvali kakvoću ribe i oštriga lovljenih u Novigradskom moru,57 jer mu je to bilo jako poznato.

Nije mu ostalo nepoznatim ni to da su stanovnici Bačine kod Metkovića u obližnjem jezeru lovili posebnu ribu, zvanu plostice, i ugore izvrsne kakvoće.58 I u Jezeru u općini Vrgorac, odnosno rječici Mlada, lovilo se jegulje osobite kakvoće, dok se u donjem toku rijeke Cetine lovilo žabe i rakove, naravno za pripremu i jelo.59 Godine 1873. je zabilježeno postojanje ribnjaka u močvari kod Krtola. Ti ribnjaci su bili zatvoreni i visokom vodom (plimom): za plime se zapravo u njima lovila obilata količina raznovrsne ribe.60 Ovo su, koliko se zna, prve vijesti o ulovu slatkovodne ribe u Dalmaciji u XIX. stoljeću.

Konačno, Maschek je naveo i neke brojke glede ribarskih brodica i ribara u pokrajini u to doba. Naime, godine 1872. je u njoj bilo, kaže, samo 487 brodica s ukupnom nosivosti od 1.320 tona posadama od 1.843 čovjeka, a sljedeće godine među “obrtnike” svrstava čak 3.202 profesionalna ribara (pescatori).61 Samo je jedan od ovih podataka točan, a mi se priklanjamo onom prvom. Jamačno se ovdje radi o jednoj od Maschekovih omaški.

V. PROIZVODNJA SOLI

U vrijeme sastavljanja ovih priručnika u Dalmaciji se morska sol proizvodila u Pagu, u Stonu i na Rabu. Sve te solane bile su u privatnom vlasništvu. Njihov sastavljač ovu proizvodnju drži poglavitom u pokrajini, pa donosi nekoliko značajnih podataka o njoj, roneći pritom u bližu prošlost. Kao prvo on ispravno tvrdi da su tada najviše soli proizvodile paške soline, koje i jesu bile u najvećem broju. Dapače, do 1866. je pored solane u Paškoj

53 II, 120.54 VI-VII, 228.55 III, 111.56 ISTO, 72.57 ISTO, 121.58 III, 99.59 II, 116; III, 181; V, 72.60 VI-VII, 77.61 III, 58, 317.


245

uvali djelovala i ona u Dinjiškoj. Autor navodi njihovu proizvodnju po desetljećima. Tako doznajemo da je u Pagu (i u Dinjiškoj) od 1842.-1851. god. proizvedeno 660.991 stotinjak funti soli, od 1852.-1861. god. 778.191, a od 1862.-1871. god. pak 800.613 stotinjaka. Dakle, u trideset godina je ondje proizvedeno čak 2,238.798 stotinjaka uglavnom bijele soli, one bolje kakvoće. To je iznosilo prosječno 74.660 stotinjaka godišnje. Rekordna “berba” soli je na Pagu uslijedila 1861. god. (143.201 stotinjak), a najmanja pak 1855. god. (21.860 stotinjaka).

Stonska solana u ovom tridesetgodištu proizvela je ukupno 768.504 stotinjaka soli. Po desetljećima je to izgledalo ovako: od 1842.-1851. god. je u njoj proizvedeno 178.988, od 1852.-1861. god. 232.805, a od 1862.-1871. god. pak 356.710 stotinjaka soli različite kakvoće. Godišnji prosjek je iznosio 25.616 stotinjaka: najviše je u njoj napravljeno 1866. godine (61.951 stotinjak), a najmanje pak 1858. god. (6.133 stotinjaka). Daleko manjeg proizvodnog kapaciteta bile su soline na otoku Rabu: ondje je od 1842.-1851. god. proizvedeno 72.883 stotinjaka soli, u desetljeću od 1852.-1861. god. 80.222, a od 1862.-1871. god. pak tek 66.623 stotinjaka, svega 219.728 stotinjaka funti soli. Godišnji prosjek proizvodnje je ondje iznosio 7.324 stotinjaka: najviše soli je napravljeno na Rabu 1849. god. (18.744 stotinjaka), a najmanje pak 1845. god. (250 stotinjaka). Najmanju proizvodnju je postizavala, do kraja postojanja, solana u Dinjiškoj. Upravo ta činjenica, mala proizvodnost bila je razlogom njena napuštanja. Naime, u razdoblju od 1841.1865., za 24 godine djelovanja, u njoj je proizvedeno ukupno 19.545 stotinjaka soli. U desetljeću od 1842.-1851. je u njoj proizvedeno 8.291, od 1852.-1861. god. 7.602, a u četverogodištu od 1862.-1865. pak samo 3.652 stotinjaka: prosjek tamošnje proizvodnje iznosio je svega 814 stotinjaka soli godišnje, dakle stvarno beznačajna količina, što je onda opravdavalo njeno ukinuće. Prema tome, u navedenom razdoblju je u čitavoj Dalmaciji proizvedeno 3,247.577 stotinjaka raznovrsne soli.62

Maschek navodi da je u Krtolima, u Boki, na ravnici uz more nekada bila solana. Ona je tada irigacionim sustavom pretvorena u plodno polje, a od nekadašnje solane ostalo je samo ime Solila.63 Nekad u Tivtu postojeću solanu, koju se za druge austrijske uprave mislilo obnoviti, on i ne spominje, kao uostalom još neke negdašnje solane u pokrajini.

VI. RUDARSTVO

Dakako, Maschek donosi i neke korisne vijesti o onodobnom pokrajinskom rudarstvu. Štoviše, on se najprije osvrnuo na neutemeljena nagađanja mnogih da li je u Dalmaciji ikad kopano zlato i srebro, kao i na pokušaje Mletačke Republike na pronalaženju drugih ruda osim ugljena. Naime, 1750. god. su, kaže, u Pađanima kod Knina i u Promini pronađene naslage neke neplemenite kovine, dok se u selu Visoka u trogirskoj Zagori pronašlo naznake postojanja neke neidentificirane rude.64 U potrazi za rudnim blagom neki su istraživači nailazili na tragove željezne rudače na nekoliko mjesta u pokrajini. Napose bogate naslage su pronađene u Potravlju kod Sinja, gdje je obitelj Lovrić podignula željezaru. No, poradi

62 III, 32-33.63 VI-VII, 77.64 III, 65. Neke vijesti kažu da se ipak za rimskog vladanja u Mosoru kopala mala količina zlata.


246

velikih troškova i nedostataka kapitala ona ju je brzo napustila, odnosno ustupila drugome.65 Tada su bila također pronađena dva ležišta cinobera, živinog sulfida: jedan na padini brda Trtar blizu Šibenika, a drugi u Suhom dolu u trogirskoj Zagori, ali su oni ubrzo bili napušteni. Pored toga Maschek navodi otkrivanje još nekih drugih ruda u pokrajini za mletačkog vladanja pokrajinom, poput “mačjeg otoka” (occhio di gatto) na otočiću sv. Arkanđela kod Rogoznice. Prema njegovim saznanjima je u Dalmaciji tada prevladavao vapnenac s vrlo malo minerala.

Nakon tih povijesnih opservacija navodi da tada u pokrajini postoje po tri rudnika kamenog ugljena i asfalta/pakline. Međutim, on ne ostaje na toj konstataciji, nego donosi i statističke podatke o desetgodišnjem iskapanju tih ruda. Naime, on predočuje čitatelju količine njihova iskopa u razdoblju od 1862. do 1871., pa ih ovdje donosimo u tablici:66

Godina Ugljenastotinjaka funti Asfalta

1862. 111.959 1.5951863. 150.800 1.5451864. 171.300 1.6501865. 105.420 6001866. 106.000 1.4751867. 96.000 2.1001868. 98.000 2.4001869. 75.566 7301870. 64.500 1.2001871. 80.860 3.500

Sudeći prema ovim brojkama, iskop ugljena je u sedmom desetljeću toga stoljeća jako oscilirao, dok je onaj asfalta doživljavao sličnu sudbinu, da bi tek zadnje godine dostigao stanoviti vrhunac. Poslije izloženih podataka autor je opet nastavio izlagati o poduzimanim istraživanjima naslaga ugljena i asfalta u njegovo vrijeme, koja su poduzimana i u Boki kotorskoj. Neko se vrijeme jedna vrst asfalta kopala i u Poljicima kod Sinja, što je obustavljeno nekoliko godina prije.67 Po svoj prilici je taj, tzv. asfaltni cement prerađivan u Splitu,68 ili se pak radilo o doista posebnoj vrsti asfalta/pakline koja je prodavana izvan pokrajine.

Čini se da je nakon toga (1873.) uslijedio živ razvitak ovdašnjeg rudarstva, kojemu je podstrek dalo Austrijsko-talijansko ugljenarsko društvo u planini Promini (Società carbonifera austro-italiana del Monte Promina) sa sjedištem u Torinu. Ono je od

65 III, 66.66 ISTO.67 ISTO, 67.68 Benedikta ZELIĆ-BUČAN, Privredne prilike u splitskom okružju pedesetih godina XIX. stoljeća,

Arhivski vjesnik, 19-20, Zagreb, 1976./77., 89.


247

dotadašnjih vlasnika tih iskopa (A. Makale, C. Polley, braća Galvani) njih kupila zajedno s pravom slobode istraživanja ugljenih nalazišta u pokrajini. Naime, ono je već 1872. god. obavilo 271, a sljedeće čak preko tisuću pretraga u kotarevima Pag, Knin i Sinj.69 Otada se u Promini kopao ugljen na površini od 1.128 četvornih klaftera.70 Novo društvo je isprva uložilo prilični kapital, preko 1,000.000 fiorina, u opskrbu rudnikâ u svrhu kopanja što većih količina rude. Neko se vrijeme ugljen kopao u Velikoj glavi kod Skradina, a od 1876. god. je vlasnik rudnika kamenog ugljena u Dubravicama, nedaleko od Skradina, bio Ivan Ulrich.71 Valjda se tu radi o jednom te istom iskopu.

Druga, manje značajna grana pokrajinskog rudarstva toga doba bilo je kopanje asfalta, koje je tada preuzelo “asphaltiene Societè des asphaltes et bitumes de l’Adriatique” (Jadransko društvo za asfaltna i bitumen), koje je kupilo rudnike asfaltnog kamena u Škripu na Braču i dva iskopa u luci Mandolier kod Trogira (Vinište), koji su dotle bili u vlasništvu Ivana Marie Balarina, odnosno Henrika Hertunga. Tamo iskopan bitumen rabljen je u raznim granama gradnje (žbukanje, popločavanje i sl.). Uvidjevši korisnost njegove prodaje, Društvo je nastojalo povećati značenje te rude. Pače, tada su pronađene njene naslage u Sumartinu, Selcima i Pučišću na otoku Braču.72 No, jedino je iskop u Škripu bio neprestano i dobro eksploatiran, dok su drugi jedva podmirivali troškove iskapanja.73 Valjda je to bio razlog što se nastavilo s istraživanjem postojanja drugih naslaga asfalta u pokrajini. Godine 1875. je u Donjem Humcu, također na Braču, otkriveno postojanje te rudače, ali drukčije, slabije, kakvoće. Tamošnji je bitumen bio pomiješan sa solju ugljične kiseline, odnosno s vapnom. Ipak, u njemu je bilo 5%, a u ostalima pak više od 8% bitumena. Kao što smo vidjeli, iskop asfalta u pokrajini bio je od malog značenja jer se radilo o doista neznatnim količinama. Stoga se nametnula potreba većeg ulaganja kapitala koji bi urodio razmjernom korisnošću. Naime, otada se najviše kopao asfalt u rudniku blizu Vrgorca, koji je sadržavao najveći postotak bitumena: on je tada bio u vlasništvu baruna Rothschilda, čiji je zastupnik bio H. Hartung. Njegova kakvoća je bila takva da se samo on mogao uspoređivati s onim rudnika Sayssel u Francuskoj.74

Kao nekad, tako su i 1873. obavljana istraživanja o postojanju željezne rudače na mnogim lokalitetima u Dalmaciji. Pronađene su njene velike naslage, koje su dotle, kaže, bivale gotovo nezapažene.75 Na žalost, nije naveo i mjesta njena pronalaska, unatoč tvrdnji da se radilo o dobroj kakvoći i obilatosti naslaga rudače. Ipak, kaže da je veliko značenje eksploatacije rudnog blaga pokrajine za njen industrijski razvitak.76 U osmom desetljeću XIX. st. se u Dalmaciji kopao kamen u brojnim kamenolomima, na otocima i kopnu.

69 IV, 113.70 ISTO. četvorni klafter (hvat) iznosio je 3,60 m2.71 VI-VII, 61.72 IV, 113.73 V, 140.74 ISTO, 141-142; VI-VII, 61.75 IV, 113.76 ISTO, 114.


248

Najbolji kamen kopao se na Korčuli: godine 1871./72. je na otoku bilo čak 200 kamenoloma u kojima je znalo raditi 500 priučenih radnika. Od njih je bivalo 200 klesara i 300 kopača/minera. Prvi su tada zarađivali 1,5, a drugi pak i 1 fiorin dnevno.77 Taj kamen/mramor je najvećim dijelom izvožen izvan granica pokrajine, a manjim dijelom u njenim lukama prodavan. Istaknut ćemo da je 1871. god. u Carigrad i neke druge strane luke izvezeno 116.494 stotinjaka obrađenog kamena. U dalmatinske luke je povezeno 23.151, a u ostale luke Monarhije tek 1.107 stotinjaka funti korčulanskog kamena. Vrijednost toga izvoza se cijenila na 422.256 fiorina, što nije bila zanemariva svota novca. Ta prodaja se odvijala najvećim dijelom posredstvom domaćeg čovjeka – Nikole Paunovića.78

Potrebno je reći da je temeljem zakona od 21. srpnja 1871. u Zadru uspostavljen Kotarski rudarski ured za Istru i Dalmaciju. Maschek, iako stranac, uviđao je fatalnost/kobnost činjenice da su rudnici u Promini i drugdje po pokrajini bili u rukama stranaca,79 koji su iz njih izvlačili veliku korist.

VI. PRERAĐIVAČKA RADINOST

Maschek izričito tvrdi da industrija i trgovina u Dalmaciji nisu dostatno razvijene, ali da svejedno industrijski proizvodi bivaju nagrađivani na svjetskim izložbama, kao ono u Beču 1854. godine.80 Poslije posebno ističe kakvoću i nagrađivanost dalmatinske industrije likera. Unatoč tome on daje priličan broj podataka o onodobnoj prerađivačkoj radinosti u pokrajini – obrtu, rukotvorinama i industriji.

Prije svega tvrdi da su Zagorci i brđani pokrajine skloni preradi, obrtima, u čemu su samouki, bez učiteljâ. U prvom redu se to odnosi na zidariju, kojom su se zanimali mnogi kao dopunskom djelatnošću uz poljodjelstvo. Dapače, kad nisu bili zaokupljeni zemljoradnjom i stočarstvom, za zimskih dana, neki su pravili zemljano posuđe: naime, pravili su grube lonce, tave, peke i drugo, ali zato dobre kakvoće i duge trajnosti. Zasigurno je pri tome najviše mislio na stanovnike Potravlja kod Sinja. Tamošnji zidari su gradili kuće usuho ili pomoću cementa, kolibe, pojate, torove za blago, sjenike i ogradne zidove, dok su drvodjelci izrađivali sjedalice, stolove, krevete, zdjele, tanjure, žlice, viljuške i drugo, najčešće u kućnoj radinosti. Kovači su kovali motike, trnokope, lopate, čekiće, željezne motke, gradele, bradve, sjekire, brave, čavle za potkivanje konja, potkove i sve ostalo od željeza neophodno seoskom gospodarstvu.81 Inače se pravi obrti obnašaju isključivo u gradovima i varošima. Slijedom toga on je sakupio broj pojedinih obrtnika u pokrajini 1873. godine. Kako se radi o rijetkom izvoru, to ovdje te podatke donosimo u tablice:82

77 III, 94.78 Državni arhiv u Zadru, Spisi Registrature, 1876, II/l E, br. 10354.79 IV, 275.80 III, 316.81 ISTO, 317.82 IV, 276.


249

Vrst obrtnika Broj Vrst obrtnika Broj Vrst obrtnika Brojbrijača 122 bačvara 146 kožara 8postolara 576 krojača 289 klobučara l0opančara 95 tapetara 10 tekstilaca 304papučara 98 konopara 97 sedlara 11kovača/kolara 348 ličitelja 43 kotlara 9kolara 18 tesara 5 drvodjelaca 353zidara 486 limara 66 klesara 793pekara 390 kišobranara 8 bojadisara 43bikara/mesara 346 zlatara 96 dimnjačara 7likera i rakije 49 urara 18 kalifata 194tiskara 8 češljara 3 knjigoveža 11oružara 32 brusača 10 fotografa 12

Dakle, prema navedenim podatcima tada je u pokrajini bilo preko 4.500 obrtnika u oko 25 struka, od kojih je najviše bilo klesara, postolara i zidara. Začudo, on među obrtnike, po ondašnjim mjerilima, svrstava nosače (622), krčmare (966), kavanare (182) i kočijaše (74), ali i trgovce na veliko i malo, mornare, piljare i sitničare (247), koji nisu bili obrtnici u pravom smislu riječi. Prije su spadali u trgovce i ugostitelje. Štoviše, među obrtnike smješta hotelijere, arhitekte, mjerače i poduzetnike raznih struka, kojima tu zaista nije mjesto.

Autor priručnikâ nastoji istaknuti postojanje i djelovanje manufakturne proizvodnje u pokrajini, navodeći gotovo sve takve pogone. Tako posebno izdvaja klesarnicu u Selcima na Braču i četiri radionice/tvornice piva u Zadru, od kojih je samo pivovara Agostina Kleina bila nešto većeg, ali ne i dostatnog proizvodnog kapaciteta.83 Od osam voštarnica u pokrajini posebno izdvaja onu najveću, vlasništvo nasljednikâ obitelji Petricioli-Salghetti u Zadru, jer je ona postigla brojna priznanja na izložbama po Europi, a potom one Frane Lanza u Splitu i nasljednika Grgura Škorića u Šibeniku.84 U Splitu djeluju tri kožarnice/štavljaonice, od kojih je najveća i najpoznatija ona A. Zlodre. Nadalje, on navodi da u pokrajini djeluju tri konopare: dvije u Splitu, a jedna u Zadru. Konopara Špire Papparelle u Splitu je ujedno provozila katran domaće i bosanske provenijencije u Italiju, u prilično velikoj količini.85 Od četiri velike, radioničke pekare u pokrajini čak tri su u Dubrovniku, a jedna u Zadru. Tada su u Prčnju u Boki djelovale dvije svilare, vlasništvo Ivana Milina i drugova odnosno obitelji Sbutega.86 U pokrajini je bilo čak deset bojadisaonica/radionica: najbolji proizvodni

83 III, 314; IV, 277. Prva je proizvodila 15.000 kg obrađenog voska godišnje.84 IV, 278.85 ISTO. On je istaknuo i proizvodnju kraljičine vodice, odnosno ružmarinova ulja na Hvaru, što je također

spadalo u radioničku preradu (III, 8).86 IV, 284, bilj. 2.


250

postupak je koristila ona Grgura Vidovića u Splitu, koja je rabila velike kotlove i badnje najsuvremenijeg sustava, a boju nabavljala u Beču ili Njemačkoj.87 U Krtolama u Boki je postojala radionica crijepa i opeka, jedina prerada ondašnjeg pučanstva, koja je opskrbljivala čitavo područje.88 Uz nju je bilo veliko skladište.

U radioničku proizvodnju toga doba mogu se svrstati dvije veće slastičarnice, jedna u Splitu, a druga u Zadru. Jamačno je to bila i navedena pilana u Kninu (segha di tavole), koja je dakle izrađivala daske i drugi drveni materijal.89

Naravno, još veću pozornost poklonio je industrijskoj proizvodnji pokrajine. Najprije je istaknuo tvornicu cementa (Cemento idraulico) u Splitu, vlasništvo Jakova Bettizze i drugova, ali nije podastro nikakve druge podatke.90 Potom je iznio podatke o dioničkom društvu (tvornici) za proizvodnju staklenih predmeta (Società anonima per la fabrica di vetrami) u Zadru, čiji ravnatelj je bio Jakov Bogdanović. Ona je uspostavljena 24. lipnja 1869. s kapitalom od 15.000 fiorina podijeljenih u 50 dionica. Ona je dotle četiri godine izrađivala boce za likere i tako se suprotstavljala konkurenciji sličnih stranih proizvođača. Čistoća stakla, njegovo pečenje i boja bili su usavršeni do te mjere da su hvaljeni od svih proizvođača likera u gradu, te je tvornica zasićivala sve narudžbe, prethodno tražene u Muranu. Ohrabrena time ona je poduzela drugu specijalnu proizvodnju: od velikih boca ( fiasconi) zelene i smeđe boje, opletenih slamom ili drvenim daščicama, zapremine 1-15 bokala, napravila je pravi poslovni posao.91 Štoviše, ona je od 1873. bila zaokupljena izradom boca za vino i njima opskrbljivala domaće Enološko društvo. Sve to je učinilo da je ona prvih godina djelovanja stalno poslovala s pozitivnom bilancom.92

Prema njegovu pisanju je tvrtka Elia i Semo svoju staru tvornicu sapuna s Krfa ponijela u Split, i u njoj se pravio sapun svake vrste, poput onih u Grčkoj i na Levantu. Ona je uživala slobodu prodaje svojih proizvoda po čitavoj pokrajini,93 tim prije što su oni bili izvrsne kakvoće. Međutim, najviše je teksta napisao o tvornicama likera od ekstrakta maraške, koja je zahvaljujući pogodnoj klimi i tlu uzgajana tada isključivo u Dalmaciji. Tada je takvih tvornica u Dalmaciji bilo čak sedam, od kojih šest u Zadru, a jedna u Splitu (A. Dalbello).94 Najprije je iznio činjenicu da je takva proizvodnja u Zadru uslijedila još 1700. godine, a započeo ju Calceniga, i ona je brzo postigla jako proširenje, značajno za ono doba.95 Prvi je istinitu čuvenost postigao F. Drioli, koji je destilacijom maraške izvrsne kakvoće, čistoće i koncentracije aromatičnog etera nadmašio svoje prethodnike. To je bila najstarija i najpoznatija tvornica likera koja je isključivo pravila rozoljo-maraskino. Od 1840.

87 I, 198; VI-VII, 77.88 IV, 282, 284.89 ISTO, 277.90 I, 276; II, 310; III, 333-334; IV, 288.91 III, 334.92 ISTO, 283, bilj. 3.93 IV, 282-283.94 III, 311.95 ISTO, 312.


251

god. ona je nosila od cara stečeni privilegij kićenja carskim grbom. Njen maraskino bio je tražen u svim trgovačkim središtima, napose u inozemstvu. Naime, prodavan je po Europi, objema Amerikama, u Indiji, Kini, Japanu i Australiji.96 Štoviše, ona je opskrbljivala neke vladarske dvorove Europe, najviše Beč. Bilo je u svijetu pokušaja patvorenja ovog proizvoda. Godine 1823. je u Zadru sličnu tvornicu podigao Girolamo Luxardo. I ona je prodavala svoje proizvode diljem svijeta. Kakvoću njenih proizvoda svjedoče mnoge nagrade na izložbama, počevši od 1854. godine.97 Pored njih su u ovom gradu djelovale još neke slične tvornice. Naime, od 1814. je postojala Narodna tvornica maraskina Petra Magazina, tada (1873.) u vlasništvu Petra Abelića. Zahvaljujući stečenim priznanjima za kakvoću proizvoda, ona je poslovala po Europi i na Levantu.98 Jednako je bilo s tvornicom Gašpara Kaligarića i Antonija Cosmacendija, netom uspostavljenima u gradu. Oslonivši se na prethodno izvješće Petra Bratanića, on kaže da je prosječna proizvodnja likera u gradu tada dostizala 33.500 litara odnosno 100.000 bočica godišnje. Najmanje 96.000 boca je izvoženo u svijet. Pored radnika u tim pogonima je sezonski još zapošljavano oko 600 osoba pri branju marašaka, što je značilo priličan broj zaposlenih u proizvodnji likera u Zadru.

VII. TRGOVINA

Savjetnik Maschek je posebnu pozornost iskazao spram tadašnje trgovine u pokrajini, napose onoj u pojedinim mjestima. Preduvjet njenom obnašanju bile su dobre pomorske i kopnene prometnice, te poštanski promet, pa on progovara i o tom problemu pokrajine.

U njegovo vrijeme, kaže, postoje državne ceste koje vode od Šibenika do Knina, te ona od Splita do Sinja, koje se, navodno, ukrštavaju kod Drniša. Nekolike općinske ceste bile su u nešto lošijem stanju.99 Slaba cesta se tada gradila na otoku Hvaru, a gradila se također ona od Dubrovnika do Trebinja. Na potonjoj prometnici, iako neprikladnoj, još otprije se odvijala trgovina Konavala.100 Ceste koje su vodile iz Metkovića u Mostar, odnosno Vrgorac, bile su slabe kakvoće, tek kolni putovi.101 Zahvaljujući postojanju ceste preko Velebita, uvelike se trgovalo između Dalmacije i Like, naravno preko Obrovca.102 Stanovništvo Boke kotorske je trgovalo po čitavom jadranskom bazenu i s kopnenim zaleđem: Kotorani su poslovali s Trstom i Mlecima, gdje su nabavljali manufakturnu i kolonijalnu robu, a s Crnom Gorom i Turskom navedenom robom i živežnim namirnicama.103 Žitelji Risna živjeli su od “trgovine sa susjedima Crnogorcima”, te od poljodjelstva i ribolova.104 Napose ističe

96 ISTO, 312-313.97 ISTO, 313.98 VI-VII, 112.99 I, 172, 183.100 V, 172.101 III, 131.102 I, 195; II, 145.103 III, 146.104 IV, 193.


252

značenje poljodjelstva i trgovine u životu stanovništva Stoliva, koji je bio među poglavitim općinama kotara Kotor. Marljivost i postojanost u radu, umješnost u vođenju trgovine, kako u domaćim tako i vanjskim odnosima, posebno je istaknuo govoreći o njemu. Mnogi od Stolivljana su priskrbili značajno bogatstvo upravo tim radom. To nije bio slučaj s onima koju su se, recimo, zanimali samo zemljoradnjom.105

Ipak, u pokrajini su djelovale tri trgovačko-obrtničke komore u Zadru, Splitu i Dubrovniku, te dvadeset trgovinskih posrednika (sensali) diljem nje. Obnašanje trgovačkih poslova pomagali su i brojni strani konzuli. Autor priručnika poimenice nabraja trgovce raznom/mješovitom robom, onom kolonijalnom i manufakturnom, živežnim namirnicama, kožom, konopom, te depozite brašna i žita. Bilo je također trgovaca namještajem, vinom, uljem zemljanim posuđem. Pored raznih trgovaca koje navodi poimenično, Maschek ističe djelovanje 10 pomorskih špekulanata, 5 špedicionera i sve one koji su se na bilo koji način zanimali prodajom, vlastitom ili tuđom robom, na malo i veliko.106 To, dakle, pokazuje količine i intenzitet trgovinske razmjene pokrajine toga doba.

Stanoviti pokazatelj pokrajinske trgovine je i lučki promet: početkom sedamdesetih godina je u njene luke prosječno ulazilo 15.411 brodova s 1,326.483 tone nosivosti. Naime, radilo se o 11.276 krcatih i 4.165 praznih plovnih jedinica. Vrijednost uvezene robe cijenila se na 17,307.591 fiorin. Naprotiv, iz dalmatinskih luka je istodobno prosječno isplovljavalo 15.397 brodova s 1,322.169 tona. Vrijednost morem izvožene robe cijenila se na 11,819.152 fiorina, od čega samo 1,530.121 fiorin za inozemstvo.107 A to znači da je većina brodova bila s austrougarskom, a tek mali broj sa stranom zastavom. Kako je to bilo sa zadarskom lukom od 1865. do 1869. god. pokazao je statističkim brojkama, pa ih i mi ovdje donosimo u tablici:108

GodinaUŠLI IZAŠLI

Brodova Tona Vrijednostfiorina Brodova Tona Vrijednost

fiorina1865. 1.278 107.716 2,034.671 1.075 102.146 611.0341866. 1.853 132.444 2,080.724 1.592 126.052 652.5591867. 1.827 116.035 2,282.975 1.417 110.188 894.7301868. 1.748 111.780 2,768.776 1.370 105.440 1,409.5231869. 1.191 210.555 3,901.826 995 204.737 2,007.336

S prometom od 4,597.500 fiorina, od čega je otpadalo 3,319.400 na uvoz, a 1,278.100 na izvoz, Zadar je tada zauzimao prvo mjesto među dalmatinskim lukama. Njegov uvoz se

105 ISTO, 281-284.106 III, 121-122.107 ISTO, 309-310.108 ISTO, 310-311.


253

odnosio na kolonijalnu, manufakturnu i industrijsku robu, dok je njegov izvoz bivao kao onaj drugih luka pokrajine. Tako se 1871. izvezlo najviše žita, vina i maslinova ulja, octa, likera (12.242 funte), a onda drva i rujevine, kostiju, otpadnog papira, sirove vune, koža itd. Prema ovim brojkama on ovu luku smješta među najznačajnije na Jadranu, to prije što je bio stjecištem triju parobrodarskih linija. A ona s Jakinom je bila na pomolu, što je onda predstavljalo da će ona postati prirodnom točkom trgovine između Podunavlja i Italije, turskog i austrougarskog zaleđa.109

Pored ovih statističkih podataka o prometu brodova u Zadru, autor je također donio podatke o trgovačkom prometu Trogira u sedmom, a Šibenika početkom osmog desetljeća toga stoljeća,110 koje smo mi iskoristili kada smo prikazivali ekonomske prilike tih gradova u XIX. stoljeću. Stoga ih nije potrebno ponavljati. Ovdje ćemo tek pripomenuti da su ti gradovi/luke tada poslovali najviše s Italijom i Grčkom.

VIII. POMORSTVO

Sastavljač priručnikâ je također veliku pozornost poklonio prošlosti i tadašnjem stanju brodarstva pokrajine. Najprije ćemo iznijeti onodobnu brodogradnju. Naime, on najprije ističe postojanje Društva zakupaca/vlasnika brodova u Splitu, utemeljenoga 1856. godine, za koje kaže da je vrlo značajno. Njegov ravnatelj bio je Antun Zlodre, poznati splitski poduzetnik (kožara). Njegova istinska svrha bila je izgradnja jedrenjaka duge plovidbe, uslijed postojeće konjukture, kako bi se dao impuls duhu splitske plovidbe. Naravno, ono je imalo vlastito brodogradilište u kojem su odmah bila sagrađena tri velika jedrenjaka: kako ono nije moglo graditi još veće plovne jedinice, još tri je takva jedrenjaka naručilo u brodogradilištima Trsta i Kopra. Godine 1872. je ono posjedovalo četiri jedrenjaka koji su bili u punom prometu. Društvo je tvorilo dvanaest dioničara s početnim kapitalom od oko 300.000 fiorina.111 Bilo je to prvo društvo takve vrsti u Dalmaciji. Ipak, on izričito tvrdi da ono nikad nije legalno uspostavljeno i da stoga njegovo postojanje nije dotle od vlasti priznato.112

Savjetnik Maschek nekada zadire u dublju prošlost dalmatinske/dubrovačke brodogradnje. Naime, on tvrdi da prvi podatci o ovdašnjoj brodogradnji potječu iz XVIII. stoljeća, dakle barem oni kojima je on tada raspolagao. Naime, on navodi da je Dubrovačka Republika započela oko 1700. god. svoju unosnu trgovinu kopnom obavljati kada su počeli djelovati dubrovački škverovi. Ondje su otada građeni brojni jedrenjaci. U njima je odjednom znalo biti do 10 jedrenjaka u gradnji. Gruški škverovi davali su život industiji Republike i snažan poticaj plovidbi. Sav. potreban brodograđevni materijal nabavljan je izvana. Uz škverove su postojale čitave odgovarajuće radionice – kovača, drvodjelaca i jedrara, to je, kaže, trgovačkoj mornarici i trgovini donosilo blagostanje i porast stanovništva, koje

109 ISTO, 178-179.110 I, 277; II, 311.111 III, 333; IV, 276, bilj. 1.112 VI-VII, 201-203. Istina, autor navodi da su neki jedrenjaci bili pravljeni na Šipanu još u XVI. stoljeću.

(ISTO, 156).


254

se od poljodjelskog pretvaralo u obrtnički stalež.113 Štoviše, razvitak brodarskog umijeća Dubrovčana je doveo do prepoznatljivosti tih jedrenjaka na svjetskim morima. Padom Republike prestala je njena pomorska trgovina, pa je Gružu trebalo više od pedeset godina da bi se ona oporavila od letargije u koju je zapala. Naime, pri napadu na Dubrovnik 1806. godine Rusi i Bokelji (Crnogorci) zapalili su tamošnje škverove koji se ni za francuske vladavine nisu nimalo oporavili.114

Naspram tome, korčulanski škverovi su, kaže, poznati još iz davnine. Štoviše, on drži da su tu pravljene i čuvane liburne, što pretpostavlja da nije dobro razmotrio dotadašnju literaturu o tome. Nadalje, on tvrdi da su i Neretljani u Korčuli imali arsenal za izgradnju svoje flote, pozivajući se pritom na Lučića, te da je Mletačka Republika više puta naručivala gradnju jedrenjaka do 40 topova upravo na Korčuli.115 Uslijed stalnog ratovanja na početku XIX. stoljeća ondje nije bilo moguće graditi velike brodove, nego jedino one obalne plovidbe i male brodice svih vrsta, po čemu su tamošnji brodograditelji bili vrlo poznati. Tek od 1820. u Korčuli je započeta gradnja velikih jedrenjaka različite veličine i nosivosti.116 Samo u gradu su bila dva velika škvera u kojima je 1873. radilo 120 brodograditelja 10 šegrta (garzone), četiri srednja škvera sa 60 radnika i 8 šegrta, te čak 35 malih škverova s ukupno 60 brodograditelja. Ti majstori su imali dnevnicu od 1,33 fiorina, dok su šegrti primali dnevno 50 soldi (karantana). Za potrebe brodogradnje na Korčuli je 1871. godine iz Hrvatskog primorja uvezeno 15.878 kubičnih stopa (stopa = 0,34 m) građevnog drveta, te nešto drva drugih vrsta. Istodobno je s otoka izvezeno 117.200 kubičnih stopa loživog drva u luke Monarhije i one izvan nje.117 A godine 1875. je u korčulanskom škveru sagrađen jedrenjak od 550 tona nosivosti, najveći koji je dotle napravljen u njemu. Dapače, autor navodi da je u šestogodištu od 1870. do 1875. ondje, na čitavom otoku, sagrađeno 1.265 novih brodova s ukupnom nosivošću od 5.982 tone. Tu se radilo o jedrenjacima svih kategorija – duge, velike i male obalne plovidbe. Istodobno su pravljena 344 razna broda, od kojih dva parobroda, u ukupnoj nosivosti od 10.213 tona.118 Svejedno se tamošnji škverovi nisu mogli natjecati s onima u Malom Lošinju, Rijeci ili Trstu. Međutim, ovdašnji majstori su bili poznati po izgradnji triju barkova. Tada su dobar glas uživala sedmorica konstruktora, među kojima se isticao Ante Vilović, odlikovan zlatnim križem za zasluge, 12 porinitelja, te 123 tesara i šegrta. Novoosnovano Brodarsko društvo u susjednom Orebiću uspostavilo je vlastito brodogradilište, ali Maschek o njegovoj djelatnosti ne kazuje ništa.

Od početka druge austrijske uprave Dalmacijom u Grazu je postojalo brodogradilište. Maschek kaže da je prvi veći ondje sagrađeni bio jedrenjak duge plovidbe polaka “Gravosa”, koja je bila porinuta u more 1818. godine u nazočnosti cara Franje. I. Sljedećih tridesetak godina ondje je sagrađeno vrlo malo jedrenjaka. Tek osnutkom Dubrovačkoga pomorskog

113 ISTO, 205-206.114 ISTO, 105.115 ISTO, 106.116 III, 93-94. K tome, odatle se godišnje izvozilo 20.000 funti borove kore.117 VI-VII, 106.118 ISTO, 206.


255

društva 1869. se tamošnja brodogradnja počela oporavljati.119 Spomena vrijedna je izgradnja jedrenjaka Dvanaesti dubrovački, onda najvećeg jedrenjaka austrougarske trgovačke mornarice, nosivosti više od 1.600 tona: on je bio porinut 30. travnja 1875. u nazočnosti cara Franje Josipa I., kada je pohodio Dalmaciju.120

Pored ovih su i u Starom Gradu na Hvaru tada bila dva škvera (1872.) u kojima su također pravljeni jedrenjaci duge i obalne plovidbe. Njegovi stanovnici su upravo stoga raširili vlastitu pomorsku trgovinu po jadranskom bazenu, ali i do Grčke i Malte.121 Spomenuto Pelješko pomorsko društvo u Orebiću je 1875. godine uspostavilo vlastiti škver. Već te godine se u njemu počeo graditi prvi veliki jedrenjak. U njemu su radili najvaljaniji korčulanski brodograditelji: pored gradnje oni su se bavili i popravljanjem raznih jedrenjaka, u prvom redu vlastitih, onih orebićkog Društva.122

Budući da Korčula nije omogućavala gradnju doista velikih jedrenjaka, to su oni bili naručivani u Trstu ili inozemstvu. Godine 1872. je u njoj bilo 10 konstruktora, 35 prota/poslovođa, 145 tesara, 70 kalafata, 15 brusača, 48 pilara, 28 drvodjelaca, 12 izrađivača jarbola, 14 jedrara, 44 konopara, 21 kovač, 7 ukrasivača, dakle 477 brodograditelja raznih struka. Ipak, ni takav njihov sastav nije bio u stanju obaviti zahtjevnije pothvate. Nadalje, poznati su autoru bili neki podatci o ukupnoj brodograđevnoj djelatnosti pokrajine u to doba. Tako navodi da je 1871. godine u svim dalmatinskim brodogradilištima/škverovima sagrađeno 6 jedrenjaka i 359 brodica s ukupnom nosivosti od 2.652 tone, a u vrijednosti od 174.755 fiorina. Istodobno je popravljeno 45 jedrenjaka i 81 brodica: pri tim radovima je utrošeno 35.703 kub. stopa hrastovine, 10.712 stopa borovine, 4.172 stope ariševine, 3.753 stope jelovine, 4.044 bukovine, te 1.292 stotinjaka funti željeza, 78 stotinjaka bakra, 21 cinka, 244 žute kovine(?) i 110 stotinjaka olova.123 Ovo sve govori da je potrošnja raznog materijala bila srazmjerna obavljenim poslovima na gradnji brodova.

U svojim Priručnicima Maschek zadire čak u povijest pomorstva Dubrovačke Republike. Naime, pozivajući se na podatke koje je u svojim Memorijama (sv. I) naveo Frane Appendini, on kaže da je ona nekad posjedovala 400 jedrenjaka (vascelli), “morskih sokolova”, kako ih je nazvao neki pjesnik.124 Drugim podatkom navodi da su Dubrovčani posjedovali 19 velikih jedrenjaka: 7 nava, 3 karake i 9 galeona. Najveći od njih bili su galijuni kapetana Luke Kukljice i Karaka Marka Jakopovića od po 700 kara nosivosti.125 Procvat dubrovačkog pomorstva trajao je do 1584. Naime, otada pa do 1654., kada su brodovi Dubrovnika sudjelovali na ispomoći Španjolcima u borbi protiv Engleske, trgovačka flota Republike doživljava pravi krah, jer je u tim pomorskim srazovima izgubila čak 120

119 ISTO, 207.120 II, 120.121 Državni arhiv u Zadru, Spisi obitelji Borelli, svež. V, Split, 1874.-1875., Miscellanea.122 III, 58.123 ISTO, 144.124 VI-VII, 155-156.125 ISTO, 202.


256

nava.126 Drugi udarac njenom brodarstvu zadao je potres 1667. godine. Nakon toga se dubrovačko brodarstvo, kaže, sporo oporavljalo, ali se svejedno zastava Republike vijorila i početkom XVIII. st. na svim dalekim morima. Zapravo je njeno brodarstvo cvjetalo od 1793. do 1806. godine, kada je velikim dijelom bilo uništeno od Rusa i Bokelja: tada je bilo zaplijenjeno 17 dubrovačkih jedrenjaka. U vrijeme stalnog ratovanja po Europi Republika je ostala neutralnom, pa njena trgovačka mornarica nije imala neprijatelja. Stoga su njeni jedrenjaci gotovo jedini tada održavali trgovinu između Atlantika i Crnog mora.127 Treba spomenuti da je 1770. god. Austrija zaprijetila rušenjem gospodarske moći Republike, kada je ruski admiral Orlov zaprijetio bombardiranjem Dubrovnika. To je bio razlog da su njeni jedrenjaci pet godina stajali u lukama u kojima su se zatekli, dok su neki bili zaplijenjeni. Tek poslije pronađenoga političkog rješenja toga spora dubrovačko pomorstvo je ponovno ušlo u prethodnu kolotečinu, i to uspješnu.128

Prije drugih, ako ne i jedini, Maschek je pružio određeni broj podataka o brodarstvu/pomorstvu Dalmacije svoga doba. Tako u svom priručniku za 1872. navodi da je netom utemeljeno Pomorsko društvo u Orebiću odmah dalo sagraditi dva jedrenjaka: “Adamo” od 534 i “Eva” od 524 tone nosivosti. Društvo je kanilo zapravo dokazati da je promicanjem udruživanja u pomorstvu moguće uspjeti i s manjim glavnicama.129 Autor tvrdi da su prvih nekoliko godina djelovanja toga društva njegove poslovne bilance bivale izvrsne, kada su dijeljene dividende od 27%, pa su njegove dionice bile tražene. Ubrzo je ono dalo sagraditi još šest jedrenjaka, od kojih je najveći bio “Sara” od 889 tona nosivosti. Dapače, već 1868. je naručilo neke brodove, pa je već sljedeće posjedovalo čak 14 jedrenjaka prve klase/duge plovidbe.130 Naime, otvaranje Sueskog kanala davalo je družinarima velike nade, te se pomišljalo i na nabavu jednoga parobroda, što se ipak nije ostvarilo.131 Tijekom 1870. god. je naručilo ono nekoliko većih jedrenjaka, od kojih je jedan bio “Izak” od 1.203 tone.132 Već sljedeće, 1871. godine je Društvo posjedovalo 30 jedrenjaka s ukupno 21.303 tone nosivosti: njihova prosječna nosivost iznosila je 426.060 mletačkih stara. Njihove posade činilo je oko 550 mornara/pomoraca, od čega 72 kapetana i poručnika.133 Nekako tada je društveni kapital iznosio četiri milijuna fiorina, što je bio dokaz da se pomorstvo doista može razvijati u uvjetima udruženog kapitala. Maschek kaže da se tada govorilo da je jedina “industrija stanovnika Orebića pomorstvo”, iskazujući time koliko je značenje ono imalo u životu tamošnjih obitelji.

Nakon neuspješnog pokušaja uspostave pomorskog društva u Dubrovniku, ondje je tri godine potom ono ipak utemeljeno, čija je svrha bila gradnja jedrenjaka duge plovidbe,

126 ISTO, 203.127 ISTO, 207.128 I, 278; II, 312.129 I, 278.130 ISTO, 279. Austrijska je tona iznosila 1.787 funti.131 ISTO, 280.132 Državni arhiv u Zadru, Spisi Registrature, 1879, III/1 J, br. 230; II, 129, 313; III, 332.133 I, 281.


257

onih od najmanje 500 tona nosivosti. Već sljedeće godine je ono posjedovalo četiri jedrenjaka i dva u gradnji, a 1871. ono ima osam velikih jedrenjaka i jednog u gradnji. Ono je njima obavljalo trgovinu, prijevoz tuđe i vlastite robe, ali i tome srodne djelatnosti.134 U ožujku te godine je u Dubrovniku uspostavljeno i Društvo za kupovinu dionica rečenoga Pomorskog (Società per l’acquisto di azioni nell “Associazione marittima di Ragusa”), kako bi se svim tamošnjim staležima omogućilo da s malim svotama novca sudjeluju u ovom pothvatu. Njegov je početni kapital iznosio 50.000 fiorina.135 Ubrzo se kapital Pomorskog društva u Dubrovniku namnožio na milijun fiorina podijeljenih u 5.000 dionica od po 200 fiorina. Zahvaljujući izuzetnoj umješnosti uprave, to društvo je ispočetka dobro poslovalo.136 Godine 1873. je ono već imalo devet jedrenjaka aktivnih i dva u gradnji. Tada je njegov prihod iznosio 85.999, a rashodi samo 54.400 fiorina,137 što pokazuje da se njegov kapital stalno umnožavao.

Nadalje, Maschek tvrdi da su poglavita zanimanja Elefatskih (dubrovačkih) otoka bili trgovina i pomorstvo.138 Jednako tako navodi da je brodarstvo bilo jako razvijeno na otoku Hvaru, napose u Jelsi i Starom Gradu. Tako 1872. Jelšani posjeduju jedan bark, jedan brik, dva škunera, kojima su održavali aktivnu trgovinu s inozemstvom, te još nekoliko trabakula i bracera prikladnih za plovidbu po Jadranu i do Jonskih otoka. K tome, imali su još 49 malih ribarskih brodica.139 Starograđani su tada posjedovali 4 škunera, 33 trabakula, 14 bracera, 9 gajeta, nekoliko leuta i velik broj ribarskih brodica (51), ukupno 111 plovnih jedinica: Petar Jelčić je domaću mladež podučavao tajnama plovidbe.140

I Bračani su tada plovili morima. Na početku XIX. st. je samo obitelj Hranueli iz Postira posjedovala tri-četiri jedrenjaka duge plovidbe, kojima su zapovijedali njeni članovi. A u Maschekovo doba su otočani posjedovali trabakule i druge manje jedrenjake za trgovanje vlastitim viškovima proizvodnje. Boljani su prije raspolagali s više od 15 jedrenjaka duge plovidbe, čiji mornari su tada preferirani u Trstu i drugim lukama Monarhije: rijetki su bili mladići od 14 do 15 godina koji se nisu priklanjali moru.141 Tada (1875.) je u dalekom svijetu bilo gotovo 350 ovdašnjih ljudi, iseljenih prethodnih godina.

Pored Orebićana i drugi stanovnici poluotoka Pelješca uvelike su bili ljubitelji mora i pomorstva. U Janjini je bilo nekoliko obitelji brodara među kojima su se isticali rođaci Bjelovučić. Dapače, oni su u tome bili prvi u čitavoj pokrajini jer su posjedovali čak 6 jedrenjaka duge plovidbe, a među njima je bilo 14 kapetana, te velik broj poručnika i mornara.142 U Kuni je bilo deset vlasnika bracera, a poradi općeg siromaštva u mjestu,

134 II, 315.135 ISTO, 314.136 III, 333.137 II, 104.138 ISTO, 121.139 ISTO, 120; VI-VII, 90. U Hvaru je bilo također vlasnika jedrenjaka duge plovidbe (IV, 162).140 VI-VII, 74.141 ISTO, 129.142 ISTO, 133.


258

pored 30 kapetana i poručnika je još 300 mještana plovilo na jedrenjacima duge plovidbe kao mornari.143 Začudo, autor priručnika je vrlo škrt kad govori o pomorstvu Boke kotorske. Ipak, iznio je podatak da je Mletačka Republika u Kotoru držala velik broj ratnih brodova za zaštitu plovidbe i trgovanja po južnom Jadranu, te da je u Herceg Novom bivalo nekad 140 patentiranih, dakle velikih jedrenjaka,144 namijenjenih dugoj plovidbi.

Konačno, Maschek donosi i podatke o ukupnom broju plovnih jedinca čitave pokrajine, što držimo korisnom činjenicom. Naime, on bilježi da je početkom 1872. u njoj bilo 137 jedrenjaka duge plovidbe: 2 nave, 89 barkova, 22 brika, 17 brigantina, te 7 brikova-škunera. Njihova ukupna tonaža iznosila je 69.803 tone, dok su posade brojile 1.425 ljudi. Nadalje, u pokrajini je tada bio 1.421 jedrenjak velike i male obalne plovidbe: 1 brik, 6 brigantina, 16 škuna i logera, 6 brikova-škunera, 5 kutera, 333 trabakula, 330 bracera, 723 leuta i gajete, te jedan parobrod. Njihova nosivost je iznosila ukupno 27.300 tona, dok je njihove posade činilo 4.168 ljudi. Tako su u plovidbi i ribarenju tada rabljene 5.194 plovne jedinice. A krajem sljedeće, 1873., godine u Dalmaciji je bilo 136 jedrenjaka duge plovidbe, 78 jedrenjaka velike i 994 jedrenjaka male obalne plovidbe, među koje su spadala i dva parobroda. Zajedno s ribarskim i označenim brodicama u pokrajini je bilo ukupno 4.496 plovnih jedinica s nosivosti od 90.848 tona. Tada je ona, kako tvrdi Maschek, brojem jedrenjaka i članova njihovih posada nadmašivala ostali dio Austrijskog primorja.145 No, već 1874. autor bilježi da u pokrajini postoji 129 jedrenjaka duge, 76 velike i 961 male obalne plovidbe, te još uvijek ona dva parobroda. Dakle, izuzev onih potonjih, zakratko je smanjen broj svih kategorija jedrenjaka u pokrajini.146 To je bio početak kraja dalmatinskog jedrenjaštva.

Kako raspolažemo i podatcima o broju članova posada na razini pokrajine, to ćemo i njih ovdje navesti. Godine 1871. je na sve tri kategorije jedrenjaka i parobrodima bio 11.171 član njihovih posada. Među njima bilo je, konkretno, 309 kapetana duge plovidbe, 172 poručnika, 157 zapovjednikâ/upravitelja brodova velike i male obalne plovidbe, 14 kadeta, 177 kormilara i noštroma/vođa palube, 932 novaka, 682 malih od broda (mozzo), 213 sobara, 25 kuhara, 6 strojara, 722 ložača (ugljenara).147 Dvije godine potom ovdje je bilo 391 kapetan duge plovidbe 187 poručnika, 219 upravitelja s ograničenim ovlastima, 19 kadeta, 350 kormilara i vođa paluba, 996 novajlija, 455 malih od broda, 188 brodskih momaka i sobara, 4 kuhara, 16 strojara, te 986 ložača i ugljenara,148 što je predstavljalo stanoviti porast broja pomoraca na brodovima ondašnje Dalmacije.

Sastavljač priručnika bio je upoznat s početcima pomorskog osiguranja u Hrvata. Naime, najprije navodi da je 1858. u Dobroti uspostavljeno Narodno osiguravajuće pomorsko

143 IV, 130-132.144 V, 120.145 ISTO, 121, bilj. 3. 146 III, 58.147 V, 120-121.148 II, 315.


259

društvo, koje je trajalo samo šest godina: imalo je čak 230 članova.149 Poslije je obnovljeno pod nazivom Narodno osiguranje (Nazionale Assicurazione) koje je 1872. postiglo pozitivnu poslovnu bilancu, što on potkrepljuje odnosnim brojkama.150 Nadalje, 1871. je i u Orebiću uspostavljeno Potporno društvo za dalmatinske pomorce/mornare. Ono je težilo pružanju pomoći siromašnim članovima u potrebama uzrokovanim neizlječivom bolešću, nemoćnom dobi, te pomoći njihovim obiteljima u slučaju smrti. Njegovo članstvo su činili aktivni i počasni članovi, koji su se brinuli o urednom djelovanju.151 Na žalost, drugih pojedinosti o njegovu poslovanju nije zabilježio.

X.U Priručnicima su raštrkani brojni sporadični podatci glede stanovništva i

gospodarstva nekih otoka i naselja. Stoga ćemo, po našem sudu, najzanimljivije od njih predstaviti čitateljima. Da bi u tome bilo nekakvog reda, predstavljat ćemo ih od juga prema sjeveru, od Budve do Raba.

1. Boka kotorska. Maschek bilježi da je 1797. u Boki bilo oko 26.000 stanovnika, te 7 radionica kože, 4 radionice lojanica, 16 peći ( fornello) svile, po jedna radionica voštanica i bojenja sukna kao i nekoliko radionica raše, gruboga seljačkog sukna.152 Nadalje, tada je ondje, kaže, bilo 782 patentirana jedrenjaka i još velik broj nepatentiranih peliga i tartanela. Štoviše, Boka je uživala isključivo pravo duhanom i paklinom. Otoku Moreja i Turskoj Albaniji je prodavala soljeni/slani sir. Bokelji su tada Mlecima prodavali maslinovo ulje, pamuk, predivo i drugo, a Crnoj Gori maslinovo ulje, vino, sol, rakiju, platno, sukno, prah i olovo u zamjenu za žito, meso, maslac i ribu iz Skadarskog jezera.

Sredinom XIX. st. je u Budvi s 8.000 stanovnika vođena aktivna trgovina s maslinovim uljem i žitom, a također se trgovalo s Grčkom i Turskom Albanijom.153 Uz poljodjelstvo, Stoliv se isticao trgovanjem po Boki i izvan nje, što je tamošnjem življu donosilo visoki standard.154 Stanovništvo Krtola je ustrajalo u obrađivanju zemlje, koliko je dostajalo njegovim potrebama. Najviše su se zanimali maslinarstvom, pa je njihovo ulje bivalo jedino s viškovima. Proizvodnja vina bila je, za razliku od maslina, neznatna, jedva vrijedna spomena. Tamošnje stanovništvo se malo bavilo stočarstvom, jer su koze bivale iskorijenjene, a ovčarstvo nije imalo uvjeta za razvitak. Posjedovali su jedino manji broj mula. Nedostatak cesta, a postojanje malo staza činilo je promet ljudi i blaga jedva mogućim.155 Pučanstvo Paštrovića, napose ono Lastve (92 kuće s 327 duša) trgovalo je isključivo s Crnom Gorom. Crnogorci su ondje nedjeljom i blagdanom prodavali jaja, perad,

149 III, 332.150 II, 314.151 IV, 130.152 ISTO, 132.153 ISTO, 193.154 VI-VII, 77.155 ISTO, 183.


260

krumpir, voće i pogotovo drva. Žitelji Lastve i Sv. Stefana su najveći izvor za život nalazili u ribolovu: najviše su solili viškove ulova srdela.156

2. Dubrovački kraj. Zaronivši u povijest Dubrovačke Republike, autor tvrdi da je ona preko gruške luke i tamošnjih skladišta trgovala velikim količinama drva i željeza iz susjedne Bosne i Hercegovine, te katrana iz potonje. U Gradu je nekad bilo, kaže, i radionica konopa.

Stanovnici Rijeke dubrovačke su se tada najvećim dijelom zanimali pomorstvom i trgovinom: neki od njih su iselili u Peru (Lima), gdje su zaradili velik kapital. Preostali su se bavili poljodjelstvom i ribolovom.157 U Mokošici je postojao mlin sa 6 točkova koje je pokretala voda rijeke Omble.

Između Cavtata i Grada/Župe dubrovačke prostirala se lijepa i plodna nizina. Kroz nju je protjecao potok plodan vodom, gdje je bilo smješteno nekoliko vodenica. Među njima je prednjačila ona na turbine, koju je prije malo godina dao sagraditi dubrovački poduzetnik/trgovac Nikola Svilokos.158 Ondje se nalazila “šuma” maslina, a vinogradi i plodonosna stabla su predstavljali poglavito bogatstvo ondašnjem stanovništvu. Na malim pašnjacima su napasane ovce i magarci.159 U Trstenom, 17 km od Dubrovnika, na brdu iznad naselja zamjećivana je velika množina stabala maslina. A Dubrovački otoci (Elafiti) bili su škrti zemljom, što je onemogućavalo razvitak zemljoradnje. Na otočiću Koločepu bila su 1869. zapravo dva naselja – Gornje i Donje Selo, u kojima je tada bilo 90 stojnih kuća s 328 stanovnika. Na njemu je bilo malo obradive zemlje, pa se najviše uzgajala maslina. Tamošnje stanovništvo je zarađivalo za život jedino ribolovom. Stoga se tamošnja mladež okretala plovidbi, pa i kao kapetani duge plovidbe.160 Otok Lopud je nekad imao, kaže, 14.000 stanovnika koji su se najvećim dijelom zanimali također pomorstvom. Na njegovu zapadnom dijelu bila je luka koja je nudila sigurnost domaćim jedrenjacima, kojih je znalo biti čak 55.161 Najveći dio njih je davno izgubljen, dijelom u floti Karla V., uz obale Afrike, dok je drugi dio nastradao u brodolomima u vodama Engleske, ovog puta u sklopu armade Filipa II. A u osmom desetljeću XIX. st., točnije 1874., stanovnici toga otoka raspolagali su jedino s nekoliko malih ribarskih brodica koje su služile prijevozu između otoka i Gruža. Pored toga otok je obilovao plodonosnim i šumskim stablima: tu je bilo južnog voća – limuna, naranči, rogača te drugih stabala, pa i nešto malo maslina. Isto tako je tada na njemu uzgajana vinova loza. Postojanje ljekovitih i mirisnih trava pružalo je ispašu ovcama, čija vuna je bila izvrsne finoće. Nju su domaće obitelji prele i tkale u kućnoj radinosti. Od ovčjeg mlijeka se pravio sir koji je bio od velike koristi prehrani stanovnika. A vode oko otoka

156 ISTO, 176; III, 132.157 VI-VII, 212.158 ISTO, 213.159 ISTO, 160-162.160 IV, 167-168.161 ISTO, 169.


261

su obilovale izvorima i raznovrsnom ribom, koja se uglavnom lovila za domaće potrebe, prehranu vlastitih obitelji.162

3. Metković i Pelješac. Na plodnim poljima okolice je stanovništvo Metkovića uzgajalo sve vrste žitarica, povrća i voćaka. Zanimanje mnogih bio je ribolov, morski i slatkovodni. Neretva je bila plodna u svome donjem toku: u Metković su pristajali brodovi do 150 tona nosivosti, a brodice zvane ladve (zoppoli) mogle su ploviti od sela Struge sve do Vida. U metkovsku luku su tada svakodnevno pristajali stabakuli i škuneri s robom iz Trsta, koja je tu provožena u Tursku. Nadolazeće karavane su Metković činile jednom od “poglavitih trgovačkih varoši pokrajine”.163

Žitelji Trpnja na Pelješcu su najvećim dijelom bili ribari. Oni su posjedovali nekoliko skladišta koja su služila za smještaj ribolovnih sredstava, ali istodobno i neke poljodjelske proizvode poluotoka. Na istočnom dijelu mjesta se nalazila lučica u kojoj su se od bure sklanjali brojni jedrenjaci. A u samom mjestu je postojala luka u obliku duge, jedina takvog oblika u Dalmaciji i Istri: i u njoj su se sklanjali jedrenjaci koji su bili na putu prema Neretvi. Stoga ju Maschek drži stovarištem pomorske trgovine ovog kraja.164 Nadalje, tada je u istočnom dijelu mjesta postojao prostrani ogledni vrt za uzgoj plodonosnih stabala korisnih seljaštvu. Pored toga su tamošnji žitelji uzgajali stočnu hranu/krmu, broč i buhač, zahvaljujući u prvom redu agilnom don Antunu Lovriću, neumornom i neosporavanom autoritetu u dalmatinskoj agronomiji.165 Kako rekosmo, stanovništvo Trpnja se uvelike zanimalo i ribolovom, te lovom. Zabilježeno je i to da je tada u mjestu bilo čak 109 osoba zaokupljeno raznim obrtima.166 Godine 1873. je u mjestu bilo 130 kuća u kojima su obitavale 723 stanovnika, a u njegovim zaseocima još 116 kuća s 727 duša, dakle ukupno 1.450 duša.

Pored spomenutih pomoraca, u Janjini je bilo mnogo obitelji privrženih poljodjelstvu. Najbolje obradive zemlje u mjestu su uredno obrađivane, ali je svejedno za sušnih godina proizvodnja vina i ulja bivala nedostatna i za prehranu domaćeg življa.167 Godine 1869. je u mjestu bilo 108 stojnih kuća sa 636 stanovnika. Maschek navodi da je od njih bilo 154 unajmljivača ( fittajoli), 63 posjednika, 62 poljodjelca, 19 vlasnika kuća, 9 nosača, 19 obrtnika i 13 trgovaca.168 Kuna je tada imala 437 obitelji s 2.508 duša. I njeno stanovništvo je bivalo najviše zaokupljeno poljodjelstvom i pomorstvom. Raspoložive zemlje bile su (7.252 ha) najvećim dijelom u vlasništvu posjednika koji su ih davali u zakup (kolonat) onima koji ih nisu imali dostatno. One su uglavnom bile zasađene vinovom lozom, a manjim dijelom maslinama. Također se u mjestu uzgajalo žito, krumpir i povrće, koji su donosili osrednje količine uroda. Pored maslina ondje su uzgajane još trešnje, smokve i neko drugo voće. Od domaćeg blaga je tada u mjestu bilo čak 300 mula, 7 magaraca, te znatan broj ovaca i koza.

162 V, 172.163 IV, 195.164 ISTO, 194-195.165 III, 172.166 VI-VII, 129.167 III, 105.168 VI-VII, 133.


262

U naselju je bilo tada 10 zidara, po tri postolara i kotlara, dva stolara i jedan kovač, čije usluge nisu zadovoljavale potrebe tamošnjeg stanovništva. Bilo je također nekoliko trgovaca vinom koji su ga prodavali uglavnom u dubrovačkom kotaru.169

4. Lastovo i Mljet. Godine 1873. otok Lastovo su nastavala 1.042 stanovnika. Najveći dio njih živio je od ribolova jer se sredstva za život nije moglo izvlačiti iz neplodna tla. Ipak, gotovo sve ono bavilo se i poljodjelstvom, a vrlo malo pomorstvom. Poglaviti poljodjelski proizvod otoka bilo je vino, od kojeg se izdvajao pečenjak. Bilo je zastupljeno i maslinarstvo, čiji proizvod je bio fine kakvoće. Pored masline je uzgajano i drugo voće – bajame, jabuke, breskve, redom dobrog okusa. Gotovo svaka obitelj je posjedovala vrtić sa stablima bajama i smokava.170 Sedamdesetih godina XIX. st. se na otoku pravilo do 8.000 barila vina i 1.000 barila maslinova ulja, premda je bolest luga (1855.) uništila mnoge vinograde i privremeno osiromašila mnoge stanovnike otoka.171 Za ljetnih mjeseci su poljodjelci zamjenjivali obradu zemlje ulovom srdela, što im je donosilo prilične prihode. Pored srdela su oni lovili i druge vrste riba, napose hlapove, kojih je u vodama otoka bilo u velikim količinama. Ondje je bilo i koralja čije vađenje je nekoć donosilo prilične prihode. Udaljenost otoka i poteškoće glede komuniciranja sa susjednim kopnom bili su razlogom neprodavanja viškova otočnih proizvoda. Stoga se autor priručnika zalaže za podignuće njegova gospodarstva uopće.172 Otok Mljet je 1869. brojio 251 kuću s 1.381 stanovnikom. Bio je to otok brdovit, između čijih brda su bile male doline od kojih je najveća bila u Babin polju. Otočno stanovništvo je tada godišnje proizvodilo oko 2.000 barila vina, 70 barila rakije i 800 barila maslinova ulja,173 jedva za potrebe domaćeg življa.

5. Otok Korčula. Za otok Korčulu je navedeno da je čuven od davnina po brodogradnji, te nešto po kamenarstvu. A upravo u Maschekovo doba je ova potonja djelatnost na njemu doživljavala porast. Naime, on ističe da je od sredine XIX. st. uslijedio početak jačanja kamenorezarstva na otoku, te usto prodaje kamena po istočnom Sredozemlju, što je davalo poticaj vađenju sve većih količina kamena. Tada su umnoženi tamošnji kamenolomi, a oni u blizini grada Korčule i prošireni, a u njima je znalo raditi stotinjak kamenorezaca.174 Bolest vinove loze još više je potakla napredak toga posla, kada su i mnogi seljaci Žrnova i Lumbarde napustili poljodjelstvo i priklonili se kamenarstvu. To je rezultiralo porastom izvoza kamena. Štoviše, kopanje se proširilo i na susjedne otočiće Vrnik i Krmača. Taj kamen bio je prepoznatljiv po bjelini i čvrstoći. Najviše se krcalo na brodove u Korčuli i lučici Vrnik.175 Poslije je ta proizvodnja proširena i na otoke Hvar i Brač, pa je pri tome znalo

169 ISTO, 136-137.170 III, 111.171 VI-VII, 138.172 III, 117.173 VI-VII, 100-101, 104.174 ISTO, 105.175 Smotra dalmatinska, 2, Zadar, 1889., br. 19; 10, 1897., br. 13.


263

raditi i nekoliko stotina ljudi. No, to je bilo zakratko, pa je krajem toga stoljeća prodavan samo kamen s otoka Korčule, gdje je još uvijek radilo 200 kamenorezaca.176

6. Otok Hvar. Čini se da je Maschek najveću pozornost poklonio povijesti i tadašnjosti gospodarstva otoka Hvara. Pri tome je iznio i određeni broj podataka o njegovu domografsku razvitku. Kako neki od njih nisu poznati, to ih ovdje predstavljamo u tablici:177

Godina Stanovnika1560. 3.4901595. 1.1361741. 5.9731767. 6.9611806. 9.2591831. 10.2531869. 13.378

Na razvitak stanovništva otoka Hvara su do kraja XVIII. st. utjecali napadi Turaka 1571. i kuga 1576. godine, koji su prorijedili njegov broj. Prve godine na ovoj tablici u samom gradu Hvaru bilo je 472 za vojsku sposobna muškarca, 59 staraca, 818 žena i 774 djevojčice. A u njegovu Varošu bilo je 300 sposobnih za oružje, 29 staraca, 503 žene i 514 djevojčica. U gradu je bilo 499, a u Varošu pak 320 stojnih kuća. Ovo pokazuje velike oscilacije broja ovdašnjeg stanovništva, a od sredine XVIII. st. njegov stalni porast, jer nije bivalo nikakvih poremećaja.

Dio otoka bio je neplodan. Uz njegovu obalu su sredinom XIX. st. bile šume i pašnjaci. Povišene površine bile su neplodne i ogoljele. Niže površine u blizini Grada bile su također pokrivene šumom, bogatim pašnjacima i plodnim poljima koja su tada bila dobro i uredno obrađivana. Na južnom dijelu proizvodilo se mnogo vina i maslinova ulja. U svim nizinama sijalo se žito. Od voća se, pored masline, uzgajalo mnogo smokava, bajama i rogača, te ružmarina i aloje. Nedostajali su putovi za kopnenu komunikaciju između otočnih naselja. Morskim putovima otočani su prodavali viškove vina, ulja, soljene ribe i rogača: ponekad su također prodavali ružmarinovo ulje i borove šiške, od čega su stanovnici otoka izvlačili prilične prihode.178

Zanimanje središnjih žitelja Jelse bilo je poljodjelstvo i ribolov. Pače, oni su uvelike uzgajali i domaće blago.179 Kako smo vidjeli, njeni stanovnici imali su jedrenjake, najveće u Dalmaciji. Njihovim posredstvom oni su obnašali pomorsku trgovinu uzduž dalmatinske obale, ali s Grčom, Moldavijom i Vlaškom. Manjim jedrenjacima obavljan je prijevoz/izvoz

176 IV, 160, bilj. 2.177 ISTO, 161-162.178 ISTO, 153.179 ISTO, 154.


264

viškova domaćih proizvoda – vina, maslinova ulja, usoljene ribe, drva za loženje i vapna. Prema nekim spisima autor je doznao da je u Jelsi 1741. bilo 583 stanovnika, 1869. god. 986, a kad je autor pisao tekst preko 1.000 duša.180 U najstarijem predjelu Jelse, Pitvama, su ribari još prije XVI. st. u prikladnim skladištima držali svoje brodice, mreže i ribarski pribor. A u Jelsi je u Maschekovo vrijeme djelovala nekakva radionica za preradu kože, a znatan je bio i obućarski obrt. Cipele posebnog oblika, zvane “postoli jelsonski”, prodavane su u velikom broju na susjednim otocima i u priobalju pokrajine.181

Općina Stari Grad je 1869. brojila 3.787 duša koje su obitavale u 719 kuća. Pored poljodjelstva njeno stanovništvo je obavljalo lov srdela, ponekad čak u vodama Sicilije. Tada je u Starom Gradu bilo i nešto blaga: 70 konja, 60 mula, 214 magaraca, 797 ovaca, 321 koza i 9 svinja, te samo 16 ulišta. Poljodjelstvo i ribolov su imali viškova. Žitelji naselja su trgovali izvozeći viškove vina, vinskog striješa, maslinova ulja, alkohola, suhih smokava i soljene ribe, a manje rastopljeni loj, med, vosak, ružmarinovo ulje i vapno. Bilo je i slučajeva da su prodavali kože, sapun, čahurice i buhač.182 Godine 1603. je u Sućurju, kaže, bilo tek 150 žitelja. Njemu su pripadali Gdinja i Bogomlje.183 Kad je Maschek sastavljao ovaj priručnik (1876.) u Sućurju je bilo 551 žitelj. Jedina vještina njegova življa se očitovala u lovu srdela, u koji je bilo uključeno sve njegovo stanovništvo, uključujući i žene. To je bilo razlogom što je tada bilo zapušteno poljodjelstvo. Naime, nekad cvatuće vinogradarstvo je već 20 godina bilo bez uroda grožđa, ali se svejedno pravilo nešto običnog vina. Plodno tlo se gotovo isključivo koristilo za uzgoj maslina. Blaga klima je omogućavala uzgoj limuna i naranči. U Gdinji i Bogomlju je zemlja obrađivanja s najvećom brigom, pa je i proizvodnja bila srazmjerna tome. Tamošnje smokve su po kakvoći prednjačile na otoku, stoga vrlo traažene na tržištu. Naime, one su sušene na poseban način i potom smještane u mala barila radi prodaje. Tamošnje stočarstvo je bilo prilično razvijeno. Sućurjani su uzgajali ružmarin na jednostavan način, od čijeg cvijeta su pravili kraljičinu vodicu, narodski zvanu kvintesencija.184

7. Otok Vis. Za otok Vis Maschek kaže da broji oko 4.000 stanovnika, koji su privrženi obradi zemalja, ali isto tako ribolovu i pomorstvu.185 Najviše je pozornosti poklonio Komiži. Naime, za nju kaže da uživa doista blagu klimu, pogodnu uzgoju južnog voća i rogača, napose proizvodnji vina izvrsne kakvoća.186 Ipak, njen živalj je najviše pozornosti iskazivao ribarstvu, u koje je ulagao znatan kapital i stotine ribarskih brodica. Od opreme su tamošnji ribari raspolagali s 45 trata i 110 vojgi. U ljetnoj sezoni su lovili srdele, škombre, inćune i drugu ribu. Zimi su plovili do obale Italije, gdje su prodajom ribe stjecali obilate prihode.187

180 ISTO, 153.181 II, 120.182 VI-VII, 227.183 II, 148; VI-VII, 228.184 VI-VII, 145.185 ISTO, 96.186 ISTO.187 ISTO, 97.


265

Znalo se da su tamošnji ribari trošili 340 tona soli za soljenje viškova ulova male plave ribe. Često su godišnje prodavali 20.000 barila soljene ribe na sajmovima u Italiji i Grčkoj. Ovdašnja soljena riba je odavno uživala svjetski glas: Ante Topić je za svoju soljenu ribu na izložbama u Beču i Filadelfiji dobio počasnu medalju u znak priznanja za kakvoću.188

8. Otok Brač. Maschek tvrdi da je otok Brač najveći i najnapučeniji od svih otoka pokrajine.189 Zatim kaže da je 1.300 stanovnika Postira najviše naklonjeno poljodjelstvu, a manje plovidbi. Vlastitim jedrenjacima su izvozili vino i maslinovo ulje, te dovozili proizvode neophodne za život domaćeg življa. Navodi i činjenicu da su neki članovi obitelji Suić izvrsni krojači, koji su svoje proizvode prodavali po čitavoj Dalmaciji.190 U Sutivanu su poglavite poljodjelske proizvode činili vino i maslinovo ulje. Naime, ondašnje je vinogradarstvo mnogo obećavalo, a maslinarstvo je također bilo na zavidnoj razini. Nadalje, smokve, bajame, maraške i murve su bile na velikoj cijeni, a isto tako sočivo i povrće. Unatoč tome, ovi proizvodi nisu uvijek dostajali ni potrebama domaćeg življa. Naspram tome, prerada je bila na najnižoj razini.191 Dakle, kaže pisac, poglaviti proizvod Bola bilo je vino, poznati opol, koji je, kad je pravljen racionalno, mogao biti uspoređivan s vinima Malage i Bordeauxa. Pored vinove loze u njemu su uzgajani buhač i šafran, a od voća najviše smokve i rogači. Ovdje je odavna bilo razvijeno ovčarstvo: još u rimsko doba uzgajani su janjci poznati pod imenom “dalmatinski”, rado uživani čak na trpezama Rima.192 U Maschekovo vrijeme je ovčarstvo otoka bilo u opadanju. Seljaci su tada uzgajali i pčele, čiji med je bio slabije kakvoće od šoltanskog. A suhi sir je bio najbolje kakvoće u pokrajini. U vodama kod Bola lovljene su velike količine srdela, čiji viškovi su soljeni i prodavani izvan otoka. U Nerežišću se pravilo vino vugava, bijelo-žuto desertno vino. Njegov najveći proizvođač bio je posjednik Mate Beroš, koji ga je s uspjehom izlagao na izložbi u Zagrebu 1864., Poljodjelskoj izložbi u Beču 1866., te na međunarodnoj izložbi u Parizu 1867. godine, stekavši diplome i medalje za njegovu kakvoću. Ono se trošilo i u inozemstvu, pa i u Mađarskoj, gdje je držano sličnim tokajcu. Neki su žitelji toga sela pekli rakiju lozovaču, koja se poradi svoje svijetložute boje, mirisa i ukusa naziva rumom.193

9. Otok Šolta. Godine 1807. je na otoku Šolti obitavalo 1.300 stanovnika. Za sljedećih 66 godina je ono bilo gotovo udvostručeno: naime, 1873. je ono brojilo oko 2.400 duša. Zna se, recimo, da je ondje 1807. umrlo 110 osoba, pa je stoga autor zaključio da su kojim slučajem Francuzi duže vladali otokom, on bi ostao potpuno bez življa.194 Na otoku je u Maschekovo vrijeme bilo malih ravnica, udolina i brda koja su bila sasvim obrađena. To

188 III, 78. Malo zatim (1879.) milnarski je načelnik naglasio da je “najnačajniji otok carstva”, ali i da pored te činjenice nije povezan parobrodskom prugom sa Splitom (Državni arhiv u Zadru, Spisi Registrature, 1882., II, br. 1826).

189 VI-VII, 193-194.190 ISTO, 230.191 ISTO, 74.192 III, 120-121. U Bolu se kanilo uspostaviti Enološko društvo i Pomorsku školu (VI-VII, 75).193 IV, 190. bilj. 1.194 ISTO, 191.


266

je bilo doista plodno tlo, kojemu je nedostajalo radne snage za obradbu. Ipak, na otoku se proizvodilo vino, ulje, žito i od voća bajame. Stočarstvo otoka bilo je neznatno: 1873. je na njemu napasano oko 800 koza, te poneka ovca i govedo za oranje. Maschek kazuje da se drži korisnim uništavanje koza i njihova zamjena ovcama. Na otoku je bilo malo niskih šuma, te 200 ha borove šume, ali je svejedno tamošnji med bio najbolji u pokrajini.195 Smo 1/5 otoka je obrađivana i zasijavana žitom. Na padinama brdâ uzgajani su vinova loza i masline. Za domaće potrebe su još uzgajani sočivice, repa, kupus, luk i špinat.196 Zahvaljujući postojanju medonosnog bilja, plodnosti tla i klimi, ovdje se tada počelo uzgajati najbolje pasmine pčela – kotorske i egipatske. One su se najviše hranile ružmarinovim cvijećem. Med se tu pravio još u rimsko doba, kada je bio jako cijenjen poradi svoje kakvoće. Pedesetak godina prije na Šolti je uzgajano 3.000 košnica pčela, a 1875. god. tek 400. Svejedno se držalo da je med tada zajednički proizvod čitavog otočnog stanovništva. On je bivao smatran pravim nektarom, koji se mogao uspoređivati s onim pravljenim u Španjolskoj.197 Dne 19. studenoga 1875. je u Grohotama uspostavljena Pčelarska zadruga, čija je svrha bila pojačanje uzgoja na racionalan način.

10. Otok Rab. Pored grada je na otoku sedamdesetih godina XIX. st. bilo još pet manjih naselja. Godine 1869. je u gradu bilo 800, a u selima pak 1.000 osoba. Jurisdikciji Raba su tada pripadali Novalja i Lun na otoku Pagu, te susjedni otoci Drvenik, Goli i Dolin, odnosno Sv. Grgur. Seosko stanovništvo otoka najviše se, naravno, zanimalo poljodjelstvom. Ipak, žita je uvijek nedostajalo. Maslinova ulja je bivalo malo, dok je vina i soli bilo i za prodaju. Najbolji vinogradi otoka bili su oni u selu Barbatu. Od voćaka su najviše uzgajane smokve i kruške, ali i još neke voćke. Bilo je i murava, od kojih se dobivala osrednja količina svilca.

Na otoku je bilo (1873.) i manjih livada te pet pašnjaka s kaduljom, pogodnih za ispašu ovaca i koza. Na samom Rabu je tada napasano oko 10.000, a na susjednim otocima pak još 3.000-4.000 ovaca i koza. Od ovčje vune pravljeni su grubo sukno (raša) i kože od oderanih ovaca i koza (bedena): oni su otprije prodavani Mlecima za potrebe tamošnje prerade.198 Goveda su uzgajana najviše u Lunu, ali samo za podmirivanje tamošnjeg življa mesom i mlijekom.199 Po svim otocima bilo je sitne divljači (kunića) i ptica, pa je ondje bio razvijen lov na njih.200 U vodama ovih svih otoka bilo je obilato razne ribe, a na otočićima Sv. Juraj i Tunera postojale su tunere za lov tuna.

Priobalje i Zagora. Maschek manje podataka donosi o stanju gospodarstva priobalja i kopnenih naselja. Tako kaže da je 1869. Rogoznica brojila 1.215 stanovnika koji su obitavali u 374 kuće. Najobilatiji poljodjelski proizvodi njegova življa bili su vino, maslinovo ulje, bajame i smokve, koje su bile na cijeni kao trgovačka roba. A to onda znači da su uzgajani

195 VI-VII, 225, bilj. 1.196 ISTO, 258-260.197 III, 72.198 ISTO, 75.199 ISTO, 72, 75.200 V, 188. Kada piše o Omišu, kaže da se tamošnje stanovništvo ponosi vinima poput prošeka i muškata,

da ono proizvodi dosta ulja i drva, ali oskudijeva blagom i ribom (VI-VIII, 66).


267

u većim viškovima. Tamošnji ribari lovili su količine srdela, tuna i palamida. K tome, kaže, Rogoznica je bila jednom od najboljih malih luka u Dalmaciji, značajna za trgovačku i ratnu mornaricu Monarhije. Tih je godina u nju prosječno prispijevalo 200 brodova nosivosti od 3.917 tona, dok je iz nje isplovljavalo 208 brodova s 3.188 tona. Vrijednost izvožene robe uvelike je nadmašivala onu uvoza.201 Donedavno je, veli, najveći dio stanovništva Kaštel Sućurca tvorio sitne ribare, a tada, u vrijeme pisanja ovih priručnika, ono se počelo zanimati isključivo poljodjelstvom. Tako je slijedilo zanimanje stanovništva svih drugih Kaštela. A njegov živalj se otada posvetio uzgoju vinove loze i masline. Ondje se žito proizvodilo u tolikoj mjeri da su viškovi prodavani splitskim pekarima kruha. Pored toga su tamošnji seljaci izvozili/prodavali i znatne količine vina i ulja, a kupovali meso, jer blago gotovo da nisu uzgajali.202 Kada govori o Trogiru, ističe neke podatke o njegovoj trgovinskoj razmjeni u doba mletačkog vladanja, te o onoj u sedmom i osmom desetljeću XIX. stoljeća.

Pišući o Klisu, zabilježio je da su najbolji proizvodi njegova poljodjelstva vino, ulje, bajam, smokve, trešnje i drugo razno voće. Spominje i uzgoj žitarica, ali ne donosi količinske podatke. U nedalekom Dugopolju, kaže, uzgajani su od žitarica najviše pšenica i kukuruz. Tek pred 40-ak godina se ondje počelo više uzgajati i vinovu lozu, dok se u Konjskom nedavno počelo proizvoditi vino u obilatim količinama.203 Zaslugom veleposlanika Petra Tartaglie ondje je zasađen velik broj bajama. Kako u Konjskom i u njegovoj blizini nije bilo tekuće vode, on je ondje podigao lijep mlin na pogon vjetra, sa strojevima najnovije proizvodnje, kojim je upravljao neki stručno osposobljen otočanin.204 Time je uvelike olakšao meljavu žita okolnom stanovništvu, a sebi priskrbljivao dobre prihode.

Veliko značenje je pridavao gospodarstvu Muća. Naime, on kaže da je tlo ove općine sačinjeno od raznih vrsta, pa stoga i vrlo plodno. Bilo je ondje i pjeskovitih predjela, čiju plodnost predstavljaju trava, grmlje i samonikla stabla. Tamošnji živalj je uvelike uzgajao žito razne vrste. Kada bi uslijedila kišna vremena, ljetina je bivala dvostruko veća od uobičajene. Najbolji glas je uživala pšenica, koja je davala vrlo bijelo brašno, prodavano i na splitskoj tržnici.205 Nastojanjem župnika Jerolima Granića, u Maschekovo vrijeme su se ondje počele uzgajati još dvije sorte pšenice. Na glasu je bio i krumpir iz Zelova. Pedesetih godina XIX. st. u okolici Muća se u većoj mjeri počelo uzgajati vinovu lozu, napose na padinama brda oko toga naselja. Tamošnje vino zvano hrvaština, poput one kod Knina, Drniša i splitskog primorja, bilo je vrlo traženo i izvan pokrajine. A to znači da se ono proizvodilo u količinama koje su nadilazile potrebe domaćeg stanovništva. Pored toga ovdje su uzgajane povrtnice, napose dinje i lubenice, a od povrća najviše smokve i masline. Zapravo su među voćkama prednjačile bosanske šljive, “bosankinje”, i bajami. Načelnik Cambi je uzgajao na svom posjedu najukusnije voćke, čime je poticao uzgoj plodonosnih stabala na ovom području. Na nedalekom Moseću je raslo mnogo samoniklo bilje, a u

201 VI-VII, 79.202 ISTO, 93.203 ISTO, 94.204 ISTO, 162.205 ISTO, 163.


268

Črnčinoj Luci pak rujevina najbolje kakvoće.206 Stočarstvo je tada bilo jedno od poglavitih grana ovdašnjeg gospodarstva. Naime, napasan je velik broj ovaca i koza, konja, goveda i svinja. Nekad cvjetajuće pčelarstvo tada je bilo u opadanju.

Mineralni pijesak Muća i Prugova bio je jamačno jedan od najboljih u Monarhiji. A u Neoriću, Muću, Postinju, i Bračeviću postojale su bogate naslage mramora izvrsne kakvoće. Mramor kopan u Neoriću bio je žutocrvene boje, s bijelim mrljama, i tada se (1875.) jedini kopao/klesao u tom kraju.207 Na žalost, pisac ne daje nikakvih drugih pojedinosti o tome, pa ni o kopanim količinama.

Za područje Drniša Maschek tvrdi da zauzima prostor od oko 190 km četvornih, od čega da je 11.510 ha oranica za sjetvu žita, dok 1.150 ha pokrivaju vinogradi, 290 ha zauzimaju vrtovi, a 400 pak livade. Zapravo, on navodi da je tamo korišteno čak 64.596 ha raznih vrsta tla, ali ne kaže ništa o učinku ljudskih ruku na njemu.208 Jedino hvali kakvoću vina, “hrvaštine”, koja je tada prodavana u Lici i drugdje preko Velebita.

XI.Dakle, Maschek je u svojom “Priručnicima” priličnu pozornost poklonio prošlosti

i suvremenom stanju gospodarstva Dalmacije. Zahvaljujući njemu, doznajemo brojne korisne podatke o razvoju mnogih grana gospodarstva, napose poljodjelstva. Jednako tako je uočljivo njegovo zanimanje za ulogu pomorstva u životu pokrajine u prošlosti, te stanju njene brodogradnje u autorovom vremenu. Posebno je isticao neke posebnosti u razvitku gospodarstva pokrajine, poput brodarstva Dubrovačke Republike, šoltanske proizvodnje meda, ribarstva nekih otoka i slično. Sve to će biti od koristi onima koji će ubuduće pisati ulomačku ili posvemašnju povijest gospodarstva Dalmacije. Naravno, kao stranac i čovjek administracije pisac nije sâm dostatno poznavao prošlost i tadašnjost gospodarstva pokrajine, pa je iskoristio znanje i ljubaznost nekih ljudi od pera, koji su mu pisali/dostavljali podatke koji su ga zanimali, koje je on onda uvrštavao u svoje priručnike. Koliko značenje je pridavano ovim edicijama, svjedoči i činjenica da su recenzentima rukopisâ bili ljudi poput Nikole Tommasea i Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

206 ISTO.207 VI-VII, 112.208 Prema računalskom slaganju teksta ova bilješka je višak. Autor je u svome strojno pripremljenom

rukopisu poremetio red bilježaka, što je inače činio skoro u svim svojim prilozima za Radove, koje je donio na kraju rukopisa, od broja 79 pa nadalje. U tekstu je naznaku za bilj. br. 79 donio dvaput, bez tumačenja, pa otada nastaje nesklad između naznaka za bilješke u tekstu i njihovog sadržaja na kraju. Član je uredništva, koji je predmetni rad računalno složio, pokušao uskladiti bilješke s njihovim naznakama, ali nije uspio, jer one u određenom broju ne odgovaraju naznakama u tekstu.


269

Prilog I.

STANOVNIŠTVO DALMACIJE 1869. GODINE PO KOTAREVIMA

Kotar Gradova Varoši Sela Kuća StanovnikaZadar 1 7 91 9.593 52.940Benkovac 3 52 5.156 29.903Knin 2 78 7.434 42.954Šibenik 2 2 61 7.088 35.965Split 3 7 117 15.389 84.736Sinj 2 57 6.527 38.608Imotski 1 23 4.642 25.928Makarska 1 3 34 7.832 27.955Hvar 2 3 13 4.143 19.863Korčula 1 3 31 4.243 19.739Dubrovnik 2 2 106 6.474 33.635Kotor 3 5 121 8.022 30.543

Izvor: Manuale… za 1872., 20-29.

Prilog II.

BROJ BLAGA U DALMALCIJI 1869. GODINE PO KOTAREVIMA

Kotar Konja Mula Magaraca Goveda Ovaca Koza Svinja KošnicaZadar 1.660 79 2.444 9.698 113.001 13.231 2.452 1.316Benkovac 4.071 60 1.129 12.983 97.600 65.430 3.310 1.435Knin 2.998 41 1.228 16.748 141.030 35.015 4.624 1.306Šibenik 1.308 619 2.379 3.371 60.291 17.319 1.056 283Split 2.487 1.737 3.609 8.217 90.047 32.954 3.977 909Sinj 3.061 19 395 16.838 63.050 32.161 2.099 862Makarska 1.157 316 812 5.199 28.596 29.922 2.111 1.912Imotski 960 17 73 5.808 27.878 23.567 1.963 374Hvar 116 500 1.111 59 4.799 3.694 22 284Korčula 2 1.003 624 191 11.794 4.717 689 415Dubrovnik 148 1.184 421 1.236 19.908 11.029 1.440 425Kotor 224 919 491 3.494 16.o36 11.278 2.571 730

Izvor: ISTI, kao u prilogu I.


270

Prilog III.

BROJ STANOVNIKA DALMACIJE 1869. GODINE PO OPĆINAMA

Općina Stanovnika Općina Stanovnika Općina StanovnikaZadar 20.849 Drvenika 3.191 Dobrota 955Biograd 5.324 Metković 3.4o4 Prčanj 884Novigrad 3.997 Opuzen 6.012 Risan 3.909Nin 5.445 Vrgorac 6.989 Perast 1.732Silba 4.065 Hvar 3.047 Budva 2.474Sali 4.138 Stari Grad 3.787 Herceg Novi 6.105Rab 3.952 Vrboska 2.601 Paštrović 2.442Pag 5.152 Jelsa 2.534 Benkovac 11.537Sućuraj 1.407 Obrovac 10.612 Vis 3.540Kistanje 7.754 Komiža 2.945 Knin 23.771Korčula 4.763 Drniš 19.183 Blato 5.804Šibenik 15.116 Latovo 1.042 Zlarin 5.736Orebić 2.095 Tisno 6.963 Trpanj 1.450Skradin 8.150 Split 18.261 Kuna 2.222Kaštel Lukšić

1.000 Janjina 2.363 Klis 3.211

Dubrovnik 8.678 Muč 7.066 Rijeka Dub. 2.266Omiš 10.918 Zaton 3.907 Trogir 13.571Lopud 772 Kaštel Novi 2.529 Šipan 1.148Kaštel Sučurac

2.300 Lečevica 5.249 Cavtat 9.234

Postire 1.780 Supetar 2.833 Ston 5.226Sutivan 1.999 Slano 1.381 Nerežišće 1.696Bol 1.631 Tivat 806 Milna 3.814Stoliv 423 Pučišće 4.577 Lastva 755Sinj 29.827 Župa (Grbalj) 3.654 Vrlika 8.781Krtole 1.138 Šolta 2.328 Imotski 25.928Luštica 1.218 Makarska 8.359 Mulo 494

Izvor: Manuale… za 1872., 67-157.


271

Prilog IV.

BROJ BLAGA PO OPĆINAMA IZ 1869. GODINE

Općina Konja Mula Magaraca Goveda Ovaca Koza SvinjaZadar 567 3 373 2.247 23.742 2.763 528Biograd 148 3 601 1.426 9.729 2.576 262Novigrad 423 - 44 1.355 16.793 3.728 279Nin 338 269 2.030 16.698 883 82Silba 3 71 63 101 3.531 386 208Sale 25 - 150 280 5.450 2.460 235Rab 26 1 191 1.041 11.737 434 479Pag 130 1 553 1.218 26.311 1 281Benkovac 2.651 44 668 4.914 35.750 14.994 1.005Obrovac 905 11 419 5.154 36.920 35.460 1.157Kistanje 515 5 42 2.915 24.930 14.976 1.148Knin 1.359 4 571 8.888 62.359 18.230 2.367Drniš 1.639 37 657 7.860 78.671 16.785 2.257Šibenik 490 284 989 1.237 28.259 5.317 452Zlarin 34 43 228 45 1.830 390 -Tisno 320 288 677 150 5.087 2.330 31Skradin 464 4 485 1.939 25.115 9.282 573Split 220 134 883 337 2.821 552 34Kaštel Lukšić 23 36 73 14 294 184 10Klis 233 16 279 722 8.793 1.443 401Muć 570 3 212 2.064 20.457 3.653 575Omiš 183 156 145 1.476 13.738 8.688 954Trogir 453 18 562 1.701 22.154 6.620 672Kaštel Novi 106 66 160 68 1.057 10 3Kaštel Sućurac 24 66 239 27 126 159 75Lečevica 571 9 56 1.665 11.717 10.001 867Supetar - 110 136 2 303 77 67Sutivan 9 108 76 4 268 27 46Nerežišće 6 140 176 13 721 121 56Bol - 101 51 3 362 45 19Milna 3 125 66 - 354 107 40Pučišće 43 399 173 70 4.464 944 102Sinj 2.364 18 274 10.846 44.855 17.757 1.097Vrlika 697 1 121 5.990 18.195 14.404 1.002Makaska 16 170 177 168 7.002 4.804 179Drvenik 2 34 238 51 4.189 3.711 124Metković 901 3 241 1.399 3.801 3.335 396Opuzen 144 - 94 2.353 6.414 7.480 729


272

Općina Konja Mula Magaraca Goveda Ovaca Koza SvinjaVrgorac 94 109 62 1.228 7.190 10.592 681Hvar 18 48 140 11 679 438 -Stari Grad 70 60 214 - 797 321 9Vrboska - 86 242 4 970 307 5Jelsa 3 99 176 14 716 1.185 6Sućuraj 2 24 5 28 937 639 -Imotski 3.061 19 395 16.836 63.050 32.161 2.099Vis 21 143 114 2 434 166 2Komiža 2 40 220 - 266 638Korčula - 75 118 16 1.662 759 37Blato 2 270 361 97 3.816 1.535 437Lastovo - 120 22 - 936 78 187Orebić - - 114 56 1.195 202 27Trpanj - 52 1 - 1.395 767 -Kuna 284 6 - 1.469 627 -Janjina 202 2 22 22 1.321 749 1Dubrovnik 20 83 151 144 1.307 465 53Rijeka Dubrov.

1 69 27 174 1.245 558 -

Zaton 23 123 8 92 4.457 3.164 4Lopud - - - 2 411 39 31Šipan 1 5 - - 709 35 52Cavtat 65 664 16 707 7.984 3.543 1.065Ston 12 212 10 15 2.265 1.723 144Slano 1 - 202 - 567 773 -Kotor 20 21 15 178 935 82 31Tivat - 11 43 34 58 - 26Stoliv 3 - - 23 122 2 15Lastva - 2 - 27 518 2 157Župa/Grbalj 48 374 67 688 3.195 2.744 579Krtole 5 159 - 231 405 2 130Luštica 8 95 - 174 410 1.187 236Mulo - - - - - - -Dobrota - - - 69 211 - -Prčanj - - - 18 139 19 8Risan 86 25 6 468 3.090 2.275 61Perast - - 9 87 598 541 145Budva 1 51 11 273 1.935 1.024 252Herceg Novi 33 34 94 393 897 613 310Paštrovići 20 147 246 835 3.523 2.787 621

Izvor: Manuale per regno di Dalmazia za 1872., 67-157.


273

Prilog V.

PROSJEK PROMETA ROBE I NJENE VRIJEDNOSTI U DALMACIJI 1871.-1873. GODINE

Vrst robeUVOZ IZVOZ

Količina stotinjaka

Vrijednost fiorina Kol. stot. Vr. fior.

1. Kolonijalna 27.514 501.109 30.930 319.0282. Poljoljop. proizvodi i minerali 478.833 2,570.379 78.111 102.6553. Riba 8.576 86.689 26.709 429.2874. Stoka i stočni proizvodi 19.213 484.199 23.783 722.2465. Pića, ulje i masnoće 42.441 443.727 473.715 4,626.5266. Tekstilna 24.871 2,410.195 5.202 261.9677. Kovine, opeke i staklenina 21.912 553.589 669 7.0758. Manufakturna i strojevi 21.939 1,384.278 135.414 280.2929. Kuhinjska sol 58.606 29.303 62.862 125.72410. Kemijski proizvodi 2.816 78.939 1.454 44.11011. Otpatci 12.279 57.11312. Jedrenjaci do 100 tona broj/komada 68 10.200

UKUPNA VRIJEDNOST: 8,642.429 7,006.324

Izvor: Manuale…, V, 270-272.


274

Šime PERIČIĆ: THE ECONOMY OF DALMATIA IN MASCHEK’S “MANUALS”

Summary

The author in the article reviews the seven volumes of Luigi (Aloiso) Maschek’s “Manuals” from the viewpoint of economic history. Namely, in addition to other things, Maschek in these volumes describes the development of the economy in Dalmatia through the centuries, pointing out its most important branches. Quite naturally, this first of all touches upon agriculture as the profession of the greatest number of the population in the province, followed by sailing and fishing. The author of the article makes an attempt to describe Maschek’s summary depiction of different branches of the economy, the news items that are scattered throughout the volumes in order to facilitate, make quicker and more effective the approach to this data for future scholars. He does this in a systematic fashion according to the principles of contemporary economic history. At the end of the article he records some statistical data derived from these manuals maintaining that it is of value for understanding the conditions in Dalmatia during the XIXth century.

Key words: Dalmatia, economy, statistics.

235pericicradovizad50

Documents