Vladimira Rezo

Postmoderno u Marinkovićevoj zbirci Ruke

Da je Marinkovićev opus u cijelosti bogat postmodernističkim pojavnicama pokazali

su brojni istraživači (Cvjetko Milanja, Krešimir Nemec, Renate Hansen-Kokoruš, Branka

Brlenić Vujić, Ivo Frangeš, Boris Škvorc i drugi). Nas je ovdje zanimao njihov tretman u

autorovu opusu. Marinkovićeva uporaba intertekstualnosti i metaliterarnosti još nije

osviještena u onoj mjeri u kojoj to jest u postmodernističkih pisaca, ali je u posve istom duhu i

istog je značenja, što će pokazati primjeri iz nekoliko novela zbirke Ruke. Također, na

primjerima dviju novela iz iste zbirke vidjet će se da je i Marinkovićevo shvaćanje i tretiranje

povijesti posve na tragu postmoderne, viđene očima možda najutjecajnije teoretičarke

postmoderne Linde Hutcheon.

Čini se da je suvremenost odlučna u namjeri da ospori Aristotelovo razgraničenje

povijesti i književnosti: prva govori o onome što se dogodilo, a druga o onome što se moglo

dogoditi. Dakle, bez miješanja dvaju tipova diskursa. Danas se povijest piše u obliku

narativnih predstavljanja prošlosti, a s druge strane se, shvaćena nimalo sentimentalno, već

kritički, upisuje u književni tekst. Sve dodatno komplicira teorija, neporecivo prisutna u

pozadini i povijesnih prikaza i literarnih interpretacija. O ispreplitanju triju tipova diskursa

kojima se ovdje bavimo: povijesnog, književnog i teorijskog, Linda Hutceon kaže:

Povijesni prikazi i književne interpretacije podjednako su određeni teorijskim

pretpostavkama koje se nalaze u njihovoj podlozi. A također u postmodernoj fikciji

teorija prodire u naraciju, a dijakronija je interpolirana u sinkroniju, ali ne na bilo

kakav pojednostavljujući način: problematičan koncept povijesnog znanja i

semiotička predodžba o jeziku kao društvenom ugovoru ponovno su upisani u

metafikcionalni, samosvjestan i samopodesiv označavajući sustav književnosti. To je

paradoks postmodernizma, kako u teoriji, povijesti i umjetničkoj praksi.1

1 Hutcheon, Linda: A poetics of postmodernism. History, theory, fiction. Routledge. London and New York, 2004. Str. 99.

1

Povijesni prikaz

Novele Koštane zvijezde i Benito Floda von Reltih tematiziraju povijesnu činjenicu

naše ne tako davne prošlosti, 2. svjetski rat, prva kroz priču o talijanskom osvajanju

dalmatinskog otoka (Vis), a druga problematizirajući glavnog krivca za rat, Adolfa Hitlera.

Već u prvoj rečenici novele Koštane zvijezde banaliziraju se vojni podvizi istoga rata

među koje se predlaže uvrštavanje i ovog osvajanja, čiji se tijek potom detaljno opisuje:

U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predlažemo da se

uzme i podvig malog tenenta okupacione divizije Bergamo Torquata Coa. Već u prvim

danima neprijateljstva protiv naše zemlje on je iskočio kao znatan detalj iz jednog

motornog čamčića na obalu našeg malog otoka sa dva pištolja, uperena u općinsku

zgradu, i povikao strašnim glasom “pridaiti ze!” te umalo nije općina od

zaprepaštenja prostenjala “predajem se, bez daljnjega”…2

Okupatorsku se vojnu silu prikazuje kao šačicu ustrašenih i posve nezainteresiranih

četrdesetogodišnjaka, viđenih u svjetlu njihovih civilnih zanimanja (oni su sve samo ne

vojnici) vođenih skoro golobradim mladićem Torquatom. Iako je podrugljiv portret mladog

“vojskovođe” viđen očima njegovih suboraca, iz njega izostaje bilo kakvo poistovjećivanje:

Torquato je studentić, koga su u GUF-u (Gioventu Universitaria Fascista −

fašistička organizacija studenata) oduševili za tučnjavu i nasilno napajanje

ricinusom. Njegovi su preci Scipio i Cezar; on je jedan od sinova vučice, koja mu na

polasku u rat nije plačući vješala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove

riječi: “Chi non è con noi, avrà del plombo.” Dali su mu olovne vojnike, i dječak ih s

mukom pomiče s mjesta; strah je teži od olova. (Str. 100.)

Ovaj “heroj nacije” zasigurno nije ni Romul niti Rem, u njemu ne teče krv osvajača

Cezara, a Musolini sigurno ni pretpostaviti nije mogao da će njegova “oružana sila”

osvajajući jedan otok s druge strane “Mare Adriatico” njegov borbeni poklič ponoviti pred

psom koji će ujedno postati prva i jedina žrtva ovog osvajanja. U daljnjem tekstu cijela se

akcija naziva vojnim terminima: “operacija”, “podvig” te “ofanziva”, a tih nekoliko desetaka

metara između talijanske “vojske” i otočkih zgrada naziva se “front”, sve dakako

predimenzionirano.2 Marinković, Ranko: Ruke. Lukom. Zagreb, 1995. Str. 98. Svi su navodi u daljnjem tekstu preuzeti iz iste zbirke, pa će iza svakog idućeg biti naznačena samo stranica s koje se navod donosi.

2

Ni druga strana nije bolje prošla: ruglu je izvrgnuta “snaga” države koju brane u mišju

rupu (tavan) stjerani narednik Ilija i cijelih šest žandara. Ilijin je potpuni krah postignut

postupkom gradacije koji je značio ljudsku de-gradaciju: prvo tavan, potom javni nužnik i

naposljetku šintersko-sanitarna služba.

Otprije poznata povijesna činjenica 2. svjetskog rata, stavlja se u novi, ironični okvir

kako bi se razotkrili mehanizmi koji povijesnim činjenicama daju prividnu transparentnost.

Naime, ovakva rekontekstualizacija nama poznatih činjenica moguća je jer one same nisu

povijesna datost, nego su to samo događaji iz prošlosti. Interpretacija je ta koja događajima

pripisuje značenje. U ovom slučaju Marinković dokida staro, ozbiljno tumačenje i upisuje

novo, ironično. Njegov prikaz se od uobičajenog razlikuje po interpretaciji.

Kako je vremenska distanca prevelika, tako smo danas prisiljeni sve naše “znanje” o 2.

svjetskom ratu crpiti iz dokumenata. Stoga povijest, htjela-ne htjela, mora priznati svoj

diskurzivni identitet i upitnost “povijesnih istina”. Čini se da je Marinković već tada, puno

prije postmodernističke teorije, dobro razumio svoje pravo da događaj (čiji sadržaj ne smije

mijenjati) oblikuje tj. prikaže kako god želi.

Problematizacijom povijesnih činjenica mijenja se i mjesto i uloga povijesnih osoba:

njihovo pozicioniranje u očuđujuće vremensko-prostorne koordinate pomiče njihovu

uobičajenu čitljivost, osporava njihovu referencijalnost. Tako su vojskovođe tobožnjih vojnih

podviga i slavnih bitaka koje spominje Benito Floda von Reltih u istoimenoj noveli, zapravo

parodirane, u potpuno iskrivljen kronotop stavljene povijesne osobe koje u neodgovarajućem

vrijemeprostoru, noseći nepripadajuće titule postaju groteskne slike ratnih zapovjednika (npr.

sam Floda kao feldmaršal Franje Josipa ili nadvojvoda Hanibal Lucić kod Kane Galilejske).

Povijesne osobe su ovdje tretirane isto kao fikcionalni likovi.

Još su “pomaknutije” potpuno besmislene operativne koordinate planiranih pohoda:

Najprije je tražio od mene, kao da sam ja turski sultan, da pustim njegovu flotu

kroz Dardanele, jer da on mora još danas prijeći Alpe i stići u nedjelju u šesnaest sati

nula minuta u Singapur (Str. 121.)

Naoko neozbiljnim poigravanjem Marinković demaskira ideju fašističke diktature

straha i, još važnije, repetitivnost osvajačkog zla i njegovu distribuciju u raznim točkama i

vremena i prostora, tj. povijesnu ponovljivost takvih pojava u raznim dijelovima svijeta.

3

Smijao se ružno, bez glasa, s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to

prije bilo nalik na kašalj nego na smijeh.

− I nagluh sam, morate znati. Neke svinje generali, upravo oni što su protiv vas

galamili da ste pacifist, kad su vidjeli da ću izgubiti rat, podmetnuli su mi eksploziv

pod stol, pa su mi pukli bubnjići u ušima. Na koncu sam ostao sam u podrumu svoje

palače, sa svih strana opkoljen od neprijatelja. Ispalio sam sebi u usta dva metka, ali

sam ih progutao − i izvadi iz prsluka dva neoštećena revolverska metka − evo ih, tu

su. No pogledajte ih, čisti su, oprao sam ih… Vrijedno je pogledati, to su historijski

meci. S njima svršava jedna pripovijest [!]. Ali dva su metka kao dvotočje: pripovijest

se nastavlja na drugim kontinentima. Zato, do viđenja, kamerad, žuri mi se. Ja sam

samo na proputovanju. Ah, toliko posla da ne znam gdje mi je glava! Imam mali

posalac u Trstu, a onda preko Egipta i Perzije u Aziju. Tamo treba zasukati rukave.

Sve je već gusto zasijano, ja idem samo na žetvu. (Str. 130.)

Provizorna, neodređena priroda povijesnog znanja i s tim u vezi manipulativnost

povijesnim događajima, nije otkriće postmodernizma. Već je Nietzsche, a na njegovu tragu i

Foucalt, sugerirao potrebu kritičkog prosuđivanja povijesti, bez nostalgije. Postmodernizam je

reaktualizirao ovu problematiku, u središte svog zanimanja stavio pitanje ontološkog ili

epistemološkog statusa povijesne činjenice.

Marinković povijest doživljava u postmodernističkom smislu značenja riječi: to nije

povijest koja daje autoritet, koja autorizira prošle događaje, dapače, ona osporava autoritete i

traži provjeru. U prozama zbirke Ruke on se poigrava kako s povijesnim činjenicama tako i s

osobama, čineći sve upitnim. Jedino neupitno jesu narativni poredak i narativni zakoni koji

vladaju u tekstu.

Revalorizacija interteksta

Uporaba interteksta, bilo da se radi o visokoj književnosti (zapadnoeuropskog kruga ili

klasičnoj) i filozofiji ili subkulturi i kulturi širokih masa, u ovoj je zbirci u potpunosti

ironična. Kao i povijesne činjenice, Marinković problematizira i književnu umjetnost, kao

stvar prošlosti, i nudi novo kritičko tj. ironijsko čitanje.

Već na početku novele Samotni život tvoj rugajući se pjesniku koji promatra oblake i

nikako da iznjedri kakav suvisao i vrijedan stih Marinković kaže “da je tako nešto već bilo

napisano u nekog pjesnika”. Pjesniku iz novele, i Marinkoviću, preostaje samo pozvati se na

4

sve već napisano, ali ne nostalgično, već s dozom ironije, kako bi ispitao je li ostao skriven

još kakav djelić smisla.

Nas u kontekstu ove teme, posebno nakon što smo vidjeli kakav tretman imaju

povijesne osobe, ponajprije zanimaju citirani književni likovi.

Tako Hamlet ulazi u tekst najavljen po najzanemarenijem aspektu svoje osobnosti u

Shakespeareovu tekstu − seksualnosti. Spominje se njegov termin za središnju žensku

erogenu zonu: “u središtu njene milosti”. Tako se ovom tragičaru pridodaje posve

neočekivana dimenzija koja propitkuje njegovu recepciju.

Biblijske su žene u dva navrata spomenute u neočekivanom kontekstu, kao

poslužiteljice, podvornice na viškom crkvenom slavlju, ovaj put u množini:

Iz susjedne kuće u kojoj je u prizemlju bila smještena kuhinja za današnji banket

istrčale na ulicu one Sare i Rebeke, Marte i Marije koje su danas dobrovoljno skuhale

cijeli taj banket. (Str. 25.)

Čitateljevu simpatiju pobire Marinkovićev postupak prozivanja gospođe Olive

proročicom kad pred gospođama u “Društvu javne dobrotvornosti”, želeći pošto-poto strpati

Lintra u ubožnicu, “visoko digne kažiprst i izgovori zlogukim glasom Sibile: ‛Bog će vas

kazniti!’” (Str. 48.). Izruguje se Marinković ocvalom, nesređenom ljubavniku Tonku Jankinu

kad ga, golog i jadnog, prekrivenog nekadašnjim Aninim pismima zove Tristanom, a posve je

pogođena usporedba žandara Ilije s Pilatom, kad pere ruke nakon što je bacio mrtvog psa u

more.

Isposnik Alojzije Gonzaga budno stražari ponad ljubavne postelje klesarove žene koju

je prostrla u šupi, a u njoj ugostila mladića koji se, da ironija bude veća, isto zove Lojz

(Alojz). Baš na njegov spomendan se klesar Albert Knez, zakoniti suprug preljubnice Fride,

predao u Božje ruke, u naručje svog Anđela, isklesanog na sliku i priliku istog Lojza.

Svoje zaštitničko ponašanje prema zaručnici i njezinoj majci, koje se svodi na

stražarenje pred trafikom, a time i osiguravanje kupaca cigareta, financ vidi kao junački čin,

uslijed čega mu se posve iskrivljuje perspektiva vlastite osobe:

Financ osjeti sreću zaštitnika, spasitelja, sreću Ben-Hura što je pronašao mamu i

sestru, jadne gubavice…

− Ja sam kao Ben Kur za one dvije sirotice − reče naglas. − Ben Kur − ponovi

ganuto, gotovo sa suzama. (Str. 162.)

5

Marinkovićevo zanimanje za književnu tradiciju datiramo na sam početak njegova

književnog djelovanja: odmah po ulasku u književnost književno-kritičkim tekstovima,

objavio je dramu i novelu izrazito citatnih naslova, Albatros i Hiljadu i jedna noć, da bi

posljednji roman naslovio Never more. Već je 1966. Miroslav Vaupotić primijetio da je u

noveli Samotni život tvoj (tada se još zvala Cvrčci i bubnjevi) “neobično naglašena crta

literarne parodičnosti i eruditskih asocijacija i kasnije najvažnija nota u Marinkovićevoj

književnoj promatračkoj i analitičkoj naravi”3.

Intertekstualnost može biti shvaćena kao osnova Marinkovićeva stvaralačkog creda.

Svako njegovo djelo crpi iz djela njegovih prethodnika. On demonstrira svoju erudiciju

unoseći u djelo intertekst u različitim oblicima: od izravnih citata, aluzija, do imitacija,

parafraza. Polazeći od tuđih, usvojenih tekstova, započinje igru preoblikovanja tradicije, već

rečenog, i stvara vlastita značenja. Upisujući u tkivo svojih proza svjetsku književnu baštinu

Marinković ga time obogaćuje, otvara ga svijetu a i sam se upisuje u istu književnu maticu iz

koje je posuđivao.

Kao ludički i osviješten autor koji književnost shvaća kao opće komunikacijsko dobro

Marinković reinterpretira već petrificirane kulturne i književne matrice želeći ukinuti

komponentu stereotipije u njima, rastočiti konvenciju, reciklirati elemente već postojećih

umjetničkih tvorevina koristeći ironiju i iskrivljenu perspektivu kao sredstva.

O ironičnom pristupu književnom naslijeđu u djelu Linde Hutcheon čitamo:

U veoma stvarnome smislu, postmodernizam otkriva želju da sadašnju kulturu

shvati kao produkt prijašnjih prikaza. To znači da postmoderna umjetnost priznaje i

prihvaća izazov tradicije: povijesti prikazivanja ne može se pobjeći, no može ju se i

upotrijebiti i kritički komentirati s pomoću ironije i parodije.4

Ironija i parodija kod Marinkovića nisu neozbiljni, pomodni, da kažemo kozmetički

dodaci. Ironičan ulazak u komunikaciju sa svjetskom književnom baštinom pokazuje

povijesnost (time i političnost) ovakva Marinkovićeva čina: ironična intertekstualnost je čin

popunjavanja praznine između prošlosti i čitateljeve sadašnjosti, ali i snažno političko oružje

tj. samosvjesno izražavanje političke volje da se prošlost, i “prava” i književna, napiše u

novom kontekstu.

3 Vaupotić, Miroslav: Parabola o cvrčku i mravima. Odlomci iz studije o Ranku Marinkoviću. − “Republika”, XXII., br. 12., str. 482.; Zagreb, 1966.4 Hutcheon, Linda: Postmodernistički prikaz. − Politika i etika pripovijedanja. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb, 2002. Str. 55.

6

To znači da su u zbirci oba interteksta (intertekst povijesti i fikcije) jednako tretirana

tj. kao potrebiti preoblikovanja. I povijest i tuđa djela shvaćeni su kao diskurs, tj. tekst, pa

stoga i podliježu pravilima fikcije.

Metafikcija, autoreferencijalnost

Signale metafikcionalnosti Marinković je dao u gotovo svim novelama zbirke Ruke,

kao nagovještaje eskalacije metafikcionalnosti u Zagrljaju. Česta su obraćanja čitatelju: “ako

dopustite”, “(vidite li što radi ovaj čovjek?)” te “oprostite nam [!] tu trivijalnu činjenicu”.

Naznake “prave” metatekstualnosti čitamo u noveli Suknja: pripovjedač ostavlja po

strani supruga gospođe Olive jer on “gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti” (Str. 41.). U

Prahu također razotkriva konvenciju priče:

Ovdje bi i ova posprdna priča trebala da utihne, da se pokloni pred ovim bolnim

bdjenjem i da se nečujno, na prstima povuče pred ovom otvorenom ranom, što sama

sebe liže za onim osvijetljenim prozorom. Neka priča ode u noć… i zaviri u druge,

ugašene prozore, gdje se snivaju drukčiji sni… (Str. 75.)

Upravo paradigmatična za raspravu o autoreferencijalnosti u Marinkovićevu opusu je

novela Zagrljaj. Najvažniji sloj Zagrljaja nije onaj fikcijski o svakodnevici otočkog gradića

(o šjor Bepu, brijaču Bernardu, žandaru, financu, trafikantici i drugima), već onaj u kojemu je

novela sama svoja teorija. Na samom početku, prije ulaska u priču, čitatelj dobiva svojevrsni

manual ili how to use, u kojemu mu autor podastire sadržaj čarobne kutije koju upravo otvara:

vrsta i količina dijelova, alat i vrijeme potrebni za spajanje i sve tehničke karakteristike. No,

osim što je priručnik za uporabu, ovaj sloj je i zanatski, cehovski proglas, svojevrsna

deklaracija literarnog uratka.

U ovoj noveli uslijed prekoračenja granica (sjetimo se da je tretirajući povijest u

novelama Koštane zvijezde i Benito Floda von Reltih Marinković postavljao i brisao granice

povijesti i fikcije) sužive stvarnost (barem ona “prepisana”) i umjetnost koja se zlopati u

vlastitim porođajnim mukama, a ponad svega je komentatorska razina i jednog i drugog.

Na snazi je igra, važna komponenta literarnog postupka, na koju je upozorio još

Schiller, uviđajući postojanje samonametnute literarne konvencije koja nadrasta puku

mimezu. Ovom autotematizacijom svog “književnog posla”, “ogoljavanjem pripovjednoga

7

čina”, kako kažu Šklovski i Tinjanov, autor istodobno gradi i ruši iluziju književnog djela, on

postavlja i nadrasta vlastita strukovna ograničenja. Međutim, ovim razgolićivanjem svog

umijeća, svojevrsnim oslobađanjem teksta, autor postaje ranjiv, izložen: “umjetnik koji

prikazuje sebe u činu stvaranja i sam je neminovno fikcija”5 tematizacija “proizvodnog

procesa” u fikciji i sama poprima status fikcije.

Ovo razotkrivanje pripovjedne strategije, svih postupaka kojima autor izuzetno vješto

manevrira, sugerira da romani koji na određeni način uživaju u vlastitoj pripovjednosti upravo

zato što toliko inzistiraju na autoreferencijalnosti svoj autoritet ne zasnivaju na stvarnosti koju

predstavljaju nego iz onih ideoloških, kulturalnih konvencija koje čine i stvarnost i fikciju.

Dakle, upravo autoreferencijalnost podsjeća čitatelja da se radi o autorskoj konstrukciji

(sjetimo se da su i povijesne činjenice konstrukt, prikaz) koja je posve proizvoljna.

Naša suvremenost ne priznaje ni autoritet mitskog pripovjedača zasnovan na tradiciji

usmene predaje niti onaj srednjovjekovnog pripovjedača-očevica. U vremenu poljuljanih

autoriteta i istina autor više nije subjekt pripovijedanja, on na svoje mjesto stavlja fiktivnog

pripovjedača kojega promatra.

Već u noveli Samotni život tvoj koja otvara zbirku sam naslov govori o novini u

pripovijedanju: uvriježeno treće lice zamijenjeno je drugim, glasom fiktivnog pripovjedača.

Autor sa sigurne distance ironijski osporava sam smisao literarnog čina čime ga potvrđuje.

Zapravo ga čini predmetom stvaranja. Novela Zagrljaj ovaj postupak usavršava i postavlja u

središte piščeva interesa: literatura je središnji predmet metaliterature. Početak ove novele

simptomatičan je za Marinkovićevo stvaralaštvo u cijelosti “jer Marinkovićev tekst nije tek

obično književno, umjetničko djelo već je to ujedno i trajni kompleksni meta/govor”6.

Gledam te kroz rupicu na vratima. Kroz ključanicu, u kojoj sam već ranije

okrenuo ključ, da bih te mogao motriti. I sada te gledam i bojim se…

Zabavljam se tvojim pedantnim pripremama. Prostro si papir preda se, pet-šest

listova odjednom, kao da ćeš ovoga časa sve to ispisati u jednom dahu, u nadahnuću

što ti nadima košulju. (Pod košuljom curi znoj i počinje onaj sitni svrbež što poziva

tvoju pažnju na odmor.) Napojio si svoj “parker” dobrom tintom, skinuo si dlačicu s

vrha, otpuhnuo vlas s papira − i… (Str. 146.)

5 Krešimir Nemec: Autoreferencijalnost i romaneskna samosvijest. − Intertekstualnost i autoreferencijalnost. Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb, 1993. Str. 122.6 Anđelko Novaković: Jedan uvod u Marinkovićevo književno djelo. Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Zagreb, 1988. [Str. 12.]

8

Situacija je takva da pisac uvijek iznova mora objašnjavati što želi pisati, zašto, stalno

se mora pravdati, nuditi interpretacije, razlagati svoju metodu i činiti transparentnim svoj

konstrukt, prikaz:

Svakog dana kad ti zapne “parker” za mučna pitanja stila, a malo dalje (na kraju

ispisana listića) i za smisao pisanja uopće, spuštaš se strmom ulicom do lučke

kapetanije, pod blagoslov svetog Nikole iz niše i neprestano tu nešto njuškaš i pipkaš

uokolo po tijesnim, zbijenim ulicama, gledaš, kao mrav, ne bi li otkinuo komadić te

male, sirove STVARNOSTI i s jadnim plijenom pod zubima pobjegao u svoju

književnu jazbinu. Poznaju ovdje tvoje radoznale poglede, tvoj bezobrazluk velikog

izbirača, što važno prolazi kroz ovaj mali, ponuđeni svijet i afektirano traži samo neke

osobite, vanredne stvari, samo rijetke primjerke i čudnovate pojave egzistencije za

svoj književni cirkus. (Str. 149.)

Na isti način na koji se poigrao s poviješću te iz neobičnog kuta sagledao svjetsko

književno naslijeđe, ogolio ih i propitao, a potom obukao u nešto drugačiju haljinicu od

uobičajene, ovaj puta Marinković naočigled razbija prozaističku strukovnu šifru rastavljajući

mehanizam do najsitnijeg detalja, još zornije no po pitanju povijesnih činjenica i književnih

posuđenica.

Dakle, iako bitno prije postmodernizma, Ranko Marinković njegove temeljne pojmove

razumije i koristi (iako ne posve osviješteno) u modernističkom duhu: on propituje autoritet i

povijesti i fikcije, vlastiti status i konvencije književnog djela.

9

LITERATURA

Marinković, Ranko: Ruke. Lukom. Zagreb, 1995. 194 str.

Vaupotić, Miroslav: Parabola o cvrčku i mravima. Odlomci iz studije o Ranku

Marinkoviću. − “Republika”, XXII., br. 12., str. 481. − 485.; Zagreb, 1966.

Vaupotić, Miroslav: Bilješke nakon ponovnog čitanja “Ruku” Ranka Marinkovića. −

“Mogućnosti”, XIV., br. 3., str. 228. − 235.; Split, ožujak 1967.

Šicel, Miroslav: Prozni opus Ranka Marinkovića. − Zbornik zagrebačke slavističke

škole. Zagreb, 1974. Str. 105. − 113.

Cvijetić, Ljubomir: Književno djelo Ranka Marinkovića. Sarajevo, 1980. 220 str.

Pavletić, Vlatko: U znaku crne mrlje. (O Rukama Ranka Marinkovića.). − Eseji i

kritike. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb, 1982. Str.

125. − 148.

Jeličić, Živko: Teatar u novelistici Ranka Marinkovića. − Dani hvarskog kazališta.

Hrvatska dramska književnost i kazalište od predratnih revolucionarnih previranja do 1955.

Eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru. Književni krug. Split, 1983. Str. 313. − 324.

Frangeš, Ivo: Zbilja i mašta u zagrljaju. Zagrljaj Ranka Marinkovića. − Frangeš, Ivo −

Žmegač, Viktor: Hrvatska novela. Interpretacije. Školska knjiga. Zagreb, 1988. Str. 389. −

407.

Novaković, Anđelko: Jedan uvod u Marinkovićevo književno djelo. Nacionalna i

sveučilišna knjižnica. Zagreb, 1988. [41 str.]

Frangeš, Ivo: Suvremenost baštine. August Cesarec − Matica hrvatska. Zagreb, 1992.

Str. 331. − 371.

Nemec, Krešimir: Autoreferencijalnost i romaneskna samosvijest. − Intertekstualnost i

autoreferencijalnost. Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Zagreb, 1993. Str. 115. − 123.

Žmegač, Viktor: Tipovi intertekstualnosti i njihova funkcija. − Intertekstualnost i

autoreferencijalnost. Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Zagreb, 1993. Str. 25. − 45.

Brlenić Vujić, Branka: Riječ i znak u scenskoj prilagodbi Marinkovićeva “Zagrljaja”.

− Hodočašća izvorima, studije i eseji. Osijek, 1994. Str. 114. − 125.

10

Maroević, Tonko: Najprije prst, pa onda ruke. Uvod u neke motive Marinkovićeva

pripovijedanja. − Marinković, Ranko: U znaku vage. Mozaik knjiga. Zagreb, 1995. Str. 5. −

19.

Hansen-Kokoruš, Renate: Intertekstualnost u djelima Ranka Marinkovića. − Prvi

hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova III. Zagreb, 1999. Str. 11. − 19.

Frangeš, Ivo: Povodom novog izdanja knjige Ruke Ranka Marinkovića. − Marinković,

Ranko: Ruke. Dom i svijet. Zagreb, 2000. 307 str.

Milanja, Cvjetko: [Predgovor]. − Marinković, Ranko: Izbor iz djela. Croatica. Riječ.

Vinkovci, 2000. Str. 7. − 20.

Čale, Morana: Volja za riječ. Eseji o djelu Ranka Marinkovića. Zavod za znanost o

književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2001. 267 str.

Milanja, Cvjetko: Ranko Marinković. (Nacrt za studiju, ili enciklopedijska natuknica.

− “Republika”, LVII., br. 7. − 8., str. 6. − 17.; Zagreb, 2001.

Nemec, Krešimir: Novi manirizam. (Uvod u romane Ranka Marinkovića.) −

“Republika”, LVII., br. 7. − 8., str. 18. − 25.; Zagreb, 2001.

Hutcheon, Linda: Postmodernistički prikaz. − Politika i etika pripovijedanja. Hrvatska

sveučilišna naklada. Zagreb, 2002. Str. 33. − 59.

Zeljković, Branislav: O Rukama i Balkonima Ranka Marinkovića. − Traženje ljepote.

Eseji 1952. − 1969. Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”. Zagreb, 2002. Str. 131. − 146.

Hutcheon, Linda: A poetics of postmodernism. History, theory, fiction. Routledge.

London and New York, 2004. 268 str.

Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova VI. Europski obzori

Marinkovićeva opusa. Književni krug Split. Split, 2004. 242 str.

Popović, Bruno: Mediteranske fabule Ranka Marinkovića. − Između otoka i kopna.

Zbornik radova s prvog znanstvenog skupa o životu i djelu Ranka Marinkovića, Komiža, 13.

− 15. rujna 2002. godine. Grad Komiža, 2004. Str. 53. − 63.

Škvorc, Boris: Moderno i postmoderno u iskazu Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića

i Slobodana Novaka. − Gorak okus prešućenog. Ironično u tekstovima, kontekstu i

intertekstualnim konotacijama suvremene hrvatske proze. Alfa. Zagreb, 2005. Str. 166. − 184.

Genette, Gérard: Metalepsa. Od figure do fikcije. − Disput. Zagreb, 2006. 107 str.

11