Sačuvaj nas, Bože, od ostvarenja snova. Udalji od nas ono što je predmet naših želja, jer tijelo naše želi svoju sopstvenu smrt.

Nagoni su nijemi: čim puste glas od sebe, znači da su prešli vrhunac, da slabe, a to je početak kraja. Zvuk je slabost. Muzika je bolest. Ili oslobođenje?

Vrijeme je za mene najveće čudo. Poimanje vremena, upotreba vremena, osjećanje vremena, sve su to za mene prave zagonetke, koje se postavljaju

Čim vidiš da neko, u razgovoru, bez potrebe tumači tuđe postupke, ili riječi, ili čak samo namjere, i izvodi samovoljne zaključke i donosi stroge sudove, koji su u stvari presude, - znaj da nije dobar čovjek ni na dobrom putu. I kloni ga se kad god možeš.

Život nas načne negdje duboko u nama; neprimjetno i neosjetno označi mjesto sa kojeg starenje treba da otpočne svoj rad, a ono onda nastavlja i dovršava svoj posao.

Ludo je zamjeriti životu što prolazi, kad znamo da mu je sav smisao i sva vrijednost u tom što je prolazan, ali od te nedoslijednosti malo ko može da se odbrani.

Sve je svirepo prema starijim i slabijim ljudima

Toliko mjesta i vremena treba da se čovjek začne, rodi i odraste, a samo jedan trenutak i nekoliko pedalja zemlje dovoljni su da taj isti čovjek mine kao da nikad nije ni postojao.

... Ničeg u nama nema što bi moglo opravdati postojanje raja. I nejviše što se za nas moglo učiniti, to je da nam je dat san o raju.

Zaborav je jedan od elemenata neophodnih u razvitku života

Ko u ovom svijetu ne umije da organizuje sam svoj život, nije vrijedan da živi, a ko ga sa uspijehom organizuje, izgubi pri tome toliko snage i svježine da mu i ne vrijedi mnogo što živi.

Jednom mu je neko – u zao čas! Rekao da je pametan. Kako i zašto, to sam Bog zna. Tek, on je povjerovao u to. I otada je taj inače mirni i bezazleni čovjek postao nemoguć, težak sebi i drugima.

Starim koliko moram, podmlađujem se koliko mogu.

Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.

Čim možemo nekom čovjeku da kažemo jasno i otvoreno da nas je uvrijedio i da navedemo posve određeno čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to učinimo. Muka je dok uvredu nosimo ćutke u sebi.

Vrlo često se dešava da ljudi žive duže nego što treba, nego što vrijedi, duže nego što život ima cilja i smisla. Prema tome, beskorisno je i apsurdno raditi na produženju života uvijek i po svaku cijenu. Mladost treba produžiti, mladost ili bar snagu zrelih godina.

Bojati se ljudi, znači činiti krivo Bogu. Strah od ljudi možda i potiče otud što smo se nakad ogriješili o Božiji princip. Čovjek u kome ima živa duša ne bi, logički, trebao da se boji ljudi ni ičega ljudskog.

Poznavao sam jednog čovjeka koji je za svaku star koju on nema ili ne razumije uspijevao da nađe poneku zlu riječ.

Stvar nije u tom što on malo govori, nego što ono što rekne ne kazuje ništa, ne samo o njemu nego ni o čem drugom na svijetu.

Teško čovjeku koji ne zna za šalu i društvu koje ne umije, ne smije ili ne može da se bezazleno smije.

Šapuću da ne bi vikali jedan na drugog, jer ne znaju da razgovaraju.

Mi obično mislimo – ili smo bar skloni takvom načinu mišljenja – da su ljudi onakvi, i samo onakvi, kakvi se pokazuju u odnosu prema nama i našim interesima, shvatanjim i ukusima. Tim odnosom mi pojačešće i ponajviše mjerimo cijelog čovjeka i određujemo mu karakter i vrijedost. To takovog načina mišljenja teško se brani i najbojli i najrazumniji među nama.

Eto šta je čovjek! Kada ustane, ujutro, on ne zna, i ne sluti, šta će mu se toga dana desiti, niti zna kad legne, kakav će san usnuti. Ni toliko!

Posmatrao sam ljude između kojih postoji sukob interesa ili oštra nepodudarnost temperamenta ili netrpeljivost zbog razlike u pogledima i mišljenjima. Nepodnošljivot između njih raste i pretvara se vrlo često u duboku mržnju ili nešto što je tome sasvim slično. I kad nisu zajedno, oni misle jedni na druge, isto kao i oni koji se vole. Samo što kod njih misli idu u obrnutom pravcu. Svaka misao dodaje protivniku po jednu crtu koja je dostojna mržnje ili prezira, ili pojačava već postojeću.

Zbog toga takvi ljudi, kad se sastanu (a moraju se sastajati iz društvenih obzira, pa i neke nerazumljive potrbe), osjećaju se nelagodno i drže se neprirodno. Ne gledaju jedan drugom pravo u oči, a u govoru zamuckuju, jer (opet iz duruštvenih obzira) ne mogu da kažu jedan drugom ni stoti dio onog što su u mislima već toliko puta izgovorili.

Njegova nesreća je bila da se, u vremenu kao što je naše, nije mogao nikad potpuno osloboditi neiskorjenjive a naivne i opasne iluzije da se u životu može naći stalna tačka, nešto što traje i ostaje, na što se čovjek može jednom za uvijek osloniti i iza čega se u svom od postanka do nestanka ugroženom posojanju može zakloniti.

Nisu svi ljudi tak rđavi kao što to rđav čovjek misli.

2

Rano lijeganje i rano ustajanje imali su za mene uvijek nečeg bolnog, bližeg životinjskom nego ljudskom životu.

Čovjek koji mora da legne s mrakom a ustane sa svitanjem izgleda mi uvijek kao unazađen i nesretan stvor. I kad god sam, ma s kog razloga, i sam morao tako da živim, osjećao sam se kao bolesnik, osuđenik, nesretnik.

Najmanje stvarnog osnova imaju i najviše nam štete nanose osjećanja bilo gordosti bilo manje vrijednosti i stida zbog toga što smo takvi kakvi jesmo, bolje rečeno kakvi mislimo da jesmo.

U onom što mi o sebi mislimo ima vrlo malo onog što stvarno jesmo a mnogo svega drugog, naročito onog što bismo željeli da budemo ili što se bojimo da ne budemo. Zbog toga predsava koju imamo o sebi nikad nije tačna; često se mijenja, a ponekad je potupuno nevjerna. I čovjek nema razloga ni opravdanja da zbog nje bude ni naročito ponosan ne pretjerano postiđen.

Ko ljudima sve vjeruje, prolazi hrđavo; ko ljudima ništa ne vjeruje, još gore.

Svašta je umio, a naročito da lijepo govori: samo jedno nikad nije naučio: šta se može kazati, kada i na kom mjestu, a šta ne. To je oduzimalo mnogo od vrijednosti tome bistrom, rječitom i dobrom čovjeku.

Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaobravljanja.

Izgleda mi da se u izvijesnim ljekarima, i to u onim boljim, inteligentnijim, dešava čudan proces. U stalnom dodiru s ljudskim slabostima ( a svi smo manje-više slabi i ništavni pred bolešću i goli pred ljekarom) oni s vremenom upoznaju dobro bolest i steknu iskustvo i vještinu u njihovom liječenju, ali izgube svako poštovanje prema čovjeku pojedincu i svaki smisao za njegove male slabosti i kolebljivosti, žalebe i strahovanja. To je ono što ljudi nazivaju ljekarskim cionizmom.

Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se do toga pobjeći ne može. Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na porvšinu, osloboditi se.

To važi za sve: za rad, na nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.

Mi bismo bili potpuno sretni, ili bar blizu sreće, kad bismo zaista imali sve ono što zavidljivci koji nas okružuju misle da imamo, i kad bismo sve to imali onako i pod onakvim uslovima kako to njima izgleda.

Zato što mogu, i što se usuđuju o svačem svašta da kažu, oni misle da sve znaju.

3

Pesimizam u službi života.

Zašto se čudiš što ljudi izbjegavaju tvoje društvo, što ga većina njih izbjegava? Sjeti se samo šta ti misliš o njima, a šta sam o sebi. I sve će ti biti jasno.

Kad stanemo da od ljudi i događaja oko sebe očekujemo mnogo više nego što oni mogu da nam daju, to je uvijek početak nemira i nereda u našem životu, a često i znak bliskog pada.

Niko od nas nikad ne može potpuno da upozna ovaj svijet na koji smo došli bez svoga znanja i bez svoje volje. Tako smo sazdani i takav je naš položaj u ovom svijetu da od njega možemo da sagledamo povremeno, na mahove, djelić po djelić, samo malobrojne, različite i protivrječne vidove njegove. Krv i sokovi koji teku u nama i koji nas služe (bolje rečeno koji se nama služe) za rasplod i održanje vrste, tako nas vode i zavode i toliko nas troše i iscrpljuju da, služeći njima, ne stižemo da upoznamo ni osnovne pogodbe ljudskog života ni prilike oko nas, a kamoli da otkrijemo dalje vidike i više ciljeve čovjekovog puta i zvanja. A naša otkrića i saznanje na tom putu samo nas zbunjuju i zasljepljuju, kao prejako sjevanje munja. Lutamo i lutaćemo, a ono što pri tome umijemo i možemo da kažemo liči na buncanje koje stvar čini samo još gorom i težom.

Živi u meni neki đavo, sitan, sujetan, malouman i vulgaran đavo, koji pamti sve pročitane ili uz put čuvene šale i anegdote, i koji nema mira dok te bijedne stavri nekom ne isprića da bi, kao nagradu, dobio jeftin osmijehak. A kad se desi da neku od tih priča zaboravi, đavo se u meni toliko vrti i koprca da mi ne da da spavam ili me sprečava da mirno mislim.

Velika, prava ljubav pokazaće svoju punu snagu samo onda ako uspije da od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, načini stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesraća, ni rastanka, ni bolesti, ni života, ni smrti.

Sa početkom samog postojanja i prvim pokretom u majčinoj utrobi, postavlja se za nas pitanje – izlaza. A kada se oslobodimo te tamnice, to je samo prividno i privremono oslobođenje, jer sa prvim zrakom zemne svijtlosti počinje novo i dalje, sve življe, traženje izlaza. I traje do posljenjeg dana i posljednjeg pokreta. Tome traženju služe sve naše misli, sva naša lutanja, svi naši – i najnevjerovatniji – postupci, napori, zaleti i sudari.

Mislim da ste i vi uvidjeli kako je teško sagledati i najočigledniju istinu, kako čovjek, uopće, sporo i uči i kako skupo plaća to malo što u svom kratkom vijeku nauči.

Čovjek koji nastoji da poraste tako što u svojim, a zatim u svačijim očima umanjuje sve oko sebe. Da bi to postigao, on primjenjuje nadljudski i neljudski visoka mjerila na svačija djela i postupke. Pred njegovim sudom ne može niko opstati, ni tu mjeru izdržati, pred njim se sve spušta, povija i smanjuje do nepostajonja. Jedinica mjerenja je nula.

4

Kad tako sve ocjeni, premjeri i sravni sa zemljom, onda se pobjednički prošeta tom pustinjom, kao melanholičan trijumfator, žaleći se na nesposobnost ljudi i nesavršenost stvari. A iza njegovih leđa odmah se ispravlja i diže sve što je on svojim mjerenjem oborio i unizio i dobija ponovo svoju stvarnu mjeru i visinu koju je oduvjek imalo. Ali on, on se nikad ne okreće da bi pogledao iza sebe, ide samo naprijed, pobjednički i sigurno, i mjeri i obara sve, a sam ništa ne zna do to i ničeg nema do svojih visokih mjerila, i svog beskrajnog zadovoljstava zbog njih.

Ukusno skrojenim i vješto upotrijebljenim naborima svoje haljine žena je osvojila više muških srdaca nego svojom razgolićenošću i svojim slobodnim ponašanjem. To često zaboravljaju i žene same i njihovi krojači.

Što je čovjek slabiji, to mu više dolazi ovaj svijet kao patnja i iskušenje. I obrunuto, ukoliko je jedan čovjek jači utoliko prije može da predstavlja patnju i iskušenje za sve oko sebe.

Po pažnji koju volimo da ukazujemo svojim ljekarima i zahvalnosti koju redovno osjećaomo prema njima – vidi se koliko volimo sebe.

Tajna se čuva najbojle onda kad smo po nečem – po čem bilo – i sami zainteresovani da se ne otkrije i ne objavi; a najsigurnije je čuva onaj ko to čini nesvjesno. Inače, nikad čovjek ne može biti siguran da će do kraja sačuvati ni svoju ni tuđu tajnu; ona se krije godinama i godinama; a odaje se u jednom trenutku koji poništava sve godine vjernosti i šutnje.

Ima i takvih slučajeva da mi nosimo u sebi neku svoju tajnu, kao skrivenu ranu, klecamo pod njom godinama, rješeni da sve podnesemo i da umremo, ako treba, ali da se ne odamo. A pri tom i ne slutimo da ljudi oko nas odavo znaju za tajnu, poznaju je bolje nego mi sami, ali iz sažaljenja ili obzira ili ravnodušnosti neće to da nam kažu ili pokažu.

Savfet beg.Ko ima i umije, taj ne samo da duže i ljepše živi nego i lakše i boluje i umire.

Teško nama kad bismo jedoga dana zaista postali oni i onakvi kakvi ćesto zamišljamo da smo ili da bismo mogli biti, i kakvi – blago nama – nikad nećemo uspjeti da budemo!

Kad se žalimo da nam mnogi ljudi dosađuju i kradu vrijeme svojim posjetama i razgovorima i svojim traženjem savjeta ili usluga, mi to činimo samo napola iskreno. U stvari, jedino što mi želimo to je: što to nisu neki drugi ljudi i drukčiji ljudi. I ništa drugo.

Čudno je gledati kako se ponekad – istina, rijetko! – naše slutnje ostvaruju; ali slutnja ima od dvije ruke. Jedne, koje lažu, i druge, koje se ostvaruju. Velika je muka i zabuna našeg života u tome što ne znamo i ne možemo znati koje spadaju u red onih prvih, a koje u druge. Tako se

5

dešava, i vrlo često, da ne povjerujemo onim slutnjama koje nagovještavaju istinu, a povedemo se za onima koje lažu.

A biva i to da uopće nemamo sluha za njihov glas, i da ne čujemo ni jedne ni druge. To je uzrok mnogim našim neuspjesima, poniženjima i patnjama, a četo i našoj propasti.

Nije glavno ko živi, koliko živi, pa čak ni kako živi. Važno je jedino život sam, a ne pita se kakav, u kom obliku ni pod kojim imenom. To pitamo samo mi pojednci.

Ljudi koji traže i istražuju često se troše i ginu na tom putu, bez ploda i vidnog uspijeha, ali ginu i oni koji vijek provedu u duhovnom nemaru i neredu, preturajući nekoliko tuceta praznih riječi kao dosadne i glupe brojanice. I jedino ti su pravi mrtvaci, jer nisu nikad ničim i ni u čemu živjeli. A ko god traži nešto, pa ma to izgledalo i ludo i uzaludno, taj se upisao u knjigu živih, i nešto od njeogovih napora njegove nesuđene slave živi uvijek u otkrićima onih koji su, poslije njega, radili i tražili sa više sreće i uspijeha.

Vrijedilo bi zaista, da postoje život i svijest i poslije naše fizičke smrti. Vrijedilo bi već zato što bismo se s vremena na vrijeme mogli slatko nasmijati svom obzirma, brigama i strahovanjima, i svemu onom što nas sada uznemiruje, muči i satire. A kako, po svemu sudeći, takvog žitova nema i ne može ga biti – smijimo se sada. Odmah!

Ako poniženju (ili nekoj drugoj ljudskoj muci) uopće ima lijeka, i ako je spasenje moguće, ono se javlja obočno kao rezultat svih naših mnogih i raznovrsnih napora, negdje pri vrhuncu naše bijede, kad nam se čini da je sve bezizgledno i potpuno izgubljeno. To i jeste težina takvih teških položaja, jer malo ko ima strpljenja i snage da taj trenutak dočeka.

Kada čovjek počne da zalazi u godine, sve više postaje osjetiljiv na vremenske promjene i hod godišnjih doba. Meni se brzo i neumitno nastupanje zime čini ponekad kao izraz nečije zlobe, kao nezaslužena kazna, kao neopravdana i neshvatljiva pakost. U stvari, to dolazi samo od slabljenja mog organizma, od nedostatka čvrstine i volje da se mirno podnese što se podnijeti mora.

Nezadovoljni sobom i prilikama u svojoj zemlji, mi često hvalimo druge zemlje i narode, stvaramo od njih nedostižne uzore. Pri tom i pretjerujemo, hvaleći ih više nego što zaslužuju i pripisujući im svojstva i odlike kojih nemaju. Tako da sve to što govorimo odgovara manje stvarnoj slici dotične zemlje, a više idealisanom liku naše domovine, kakvom bismo htjeli da je vidmo.

Sve to, razumije se, nije ni tačni ni pravo, ni zdravo jer tako mnogi od nas stvara sebi, negdje na sredini između one idealisane zemlje i svoje nesavršene, neku treću nepostojeću domovinu u koju se sklanja kad god

6

se u jednoj u one dvije (ili obje odjednom razočara). Takav čovjek živi nemirno i nekorisno, čas kao izbjeglica i iseljenik, a čas kao povratnik. I nije sretan.

Veliki praznici i svečani dani najbolje mogu da pokažu koliko su nam daleki i oni koje smatramo najbližima.

Kod razboritih ljudi misli se već rađaju u svom izrazu, kao u oklopu, a kod brzopletih i brbljivih misli se javljaju odvojeno od izraza, pa tek onda počinju da ga traže, stoga je razumljivo da govore koješta i da se izražavaju svakojako.

Pravi pako to su sivi predjeli nesanice po kojim kao munje i aždahe neprestano prelijeću naše pogrešne predstave i jalove misli o svijetu i o sebi u njemu, bez nade na neko razumno rješenje ili spasonosnu promjenu.

7

IZ FILMA „MRTAV 'LADAN“

Ja znam da sam jedna bezosjećajna svinja, kako si ti jednom prilikom lijepo rekla. Ali život je surov i traži od nas da budemo takvi, ali ako malo zakopaš ispod imidža surovog i bezosjećajnog tipa, za kakvog ne poričem da se predstavljam, naći ćeš jednu romantičnu dušu, pjednika asfalta i kafane prije svega. Naći ćeš jedno uplašeno dijete kome treba nježnosti i topline.

U Bosanskom jeziku Ciganluk znaci mahalu u kojoj vladaju veoma prizemni pricipi. Drugim rijecima ciganluk je drustvo u kojem ne postoji ni etika, ni estetika, niti ideali, nego samo pohlepa, otimacina, egoizam, zavist itd. U ciganluku nema patriotizma niti pozrtvovanja, niti koga interesuje sloboda i domovina, ali svi se ubise za "lovu". Sto vise maznes to si veci "hadzija", a "posten i budala, to ti je jedno te isto".

TRI VELIKE STRASTI

...postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je najveci porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovog svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moc bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina...

Mesa Selimovic, Tvrdjava

MATERINO SRCE

Bio jednom jedan, pa se skroz u jednu zaljubio.- Bi l' pošla za me?- Bih, ali da mi materino srce na dlanu doneseš.Ode momak kući, živo srce materi iz njedara isčupa, pa poteci djevojci. Uto se spotaće i pade, a majčino srce prošaputa:- Jesi li se udario, sine?

Nedzad Ibrisimovic, Nakaza i vila

8

9