bizantija - esej

7Komparativna pravna historija

Bizantija

Država

(1) Historijski kontekst

Bizantijsko carstvo nastalo je 333. godine izgradnjom Konstantinopola. Imperator Konstantin Veliki izgradio je novi centar na Bosforu. Konstantinopolis je imao dvostruku funkciju. S jedne strane je povezivao Istočno i Zapadno rimsko carstvo, a sa druge je predstavljao odbranu od prodora sa Istoka. S obzirom da je izgrađeno na prostoru nekadašnje grčke naseobine pod imenom Bizantium, carstvo je kasnije dobilo ime Bizantija. Bizantijsko carstvo je nastalo kao transformacija Istočnog rimskog carstva. Ono na čemu se carstvo zasnivalo jesu: ideja kontinuiranog Rimskog carstva, grčki jezik i kršćanstvo. Bizantijci su sami sebe nazivali Romeji (Rimljani). Tako su ih nazivali i drugi narodi, kao npr. Turci i Arapi koji su ih nazivali Rum ili Rumeli, a njihove zemlje bilad el-rum. Od 15. stoljeća Istočno rimsko carstvo se nazivalo Bizantija. Vrhunac Bizantija doživljava u periodu od 610. do 1025. godine. U tom periodu Konstantinopol je bio centar svijeta, a Bizantija država koja se prostirala od Jadrana do Jermenije, odnosno od Dunava do Eufrata. Slaveni su Konstantinopol nazivali Carigradom, jer je u njemu stolovao Car - Ceaser. U toku svoga postojanja, Bizantija se suočavala sa raznim izazovima. Takvi izazovi su bili ratovi sa Perzijom, prodori Slavena, muslimanska osvajanja Istoka, te krstaški pohodi sa Zapada. Na unutrašnjem planu, Bizantija je izvršila feudalizaciju države. Dolazilo je također i do vjerskih sukoba, kao što je bio, npr., pokret ikonoboraca. Najznačajniji izazov je bio raskol Crkve, 1054. godine. Posljednji vladar je bio Konstantin XI Paleolog. Kraj Bizantijskog carstva se veže sa Osmanskim osvajanjem Konstantinopola, 1453. godine.

(2) Organizacija vlasti

Bizantijsko carstvo je bilo apsolutna autokratija. Vladar je imao izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast. On je također bio i poglavar Crkve. Titule vladara su se tokom historije mijenjale. Tako su za doba ranog carstva vezane titule augustus i imperator. Kasnije je upotrebi bila titula autokratora, a od 7. stoljeća stara grčka titula basileusa. Međutim, vladareva apsolutna moć je bila ograničena sa dva faktora. S jedne strane, vladar je morao poštovati osnovne zakone rimskoga društva, a sa druge, postojala je svijest da je vladar vlast primio od naroda, te da bi istu nekada mogao i vratiti narodu. Tako je zakon zapravo bio iznad vladara, iako je on imao zakonodavnu vlast. Bizantski imperator je uvijek bio formalno biran od strane senata, vojske i rimskoga naroda. Da bi se spriječio vakuum koji bi nastao iznenadnom smrću vladara, birani su uvijek jedan ili više koimperatora. Koimperator bi stupio na vlast u slučaju smrti vladara. Na dvoru je bio okupljen veći broj službenika. Glavni među njima zvao se magister officii. On je bio poglavar službe i


nadzirao je pošte, vojnu policiju, ceremonije i prijeme stranih poslanika. Glavni službenik za pravdu bio je kvestor (quasteor). Za njim potom slijede upravljači javnih prihoda i nadzornik careve lične imovine. Na čelu vojske se nalazio magistri militium. Drugi centralni organ vlasti je bio sugkletos, odnosno senat. Kada je uspostavljen, u 4. stoljeću, imao je iste ovlasti kao i rimski senat. Kasnije se carigradski senat pretvorio u tijelo koje je izražavalo stavove uskog kruga ljudi, uglednih i moćnih ljudi u Carsvu. Odnos moći vladara i senata je bio obrnuto proporcionalan. Ukoliko je vladar bio slab, uloga senata je jačala i obratno.

Lokalna administracija se mijenjala tokom vremena. U ranom periodu, Carstvo se dijelo na 4 prefekture, kojima su upravljali pretorijanski prefekti. Oni su bili nosioci cjelokupne civilne vlasti na tom području. Prefekture su se dijelile na dioceze i provincije. Vremenom u ogranizaciji državnog teritorija dolazi do izražaja vojni element. S obzirom da su iz sigurnosnih razloga u određenim oblastima stalno bili prisutni vojni pukovi pod imenom themata, i te oblasti su se počele nazivati temama. Centralni administrativni sistem je postojao sve do krstaških osvajanja Carigrada, 1204. godine. Promjene u sistemu provincija zavisile su od promjena granica Carstva. Nakon što su Seldžuci osvojili znatan dio teritorija Carstva, područja tema su smanjena, a njihovi upravnici su nazvani dukama. U vrijeme posljednje dinastije Carstva, Paleologa, na smanjenom državnom teritoriju vladar je vladao sa administracijom od koje su ostali samo zvučni naslovi. Temama su upravljali despoti. Despoti su bili mladi članovi vladarske porodice.

(3) Državna ideologija

U Bizantiji je legitimizaciju državne vlasti osiguravalo kršćanstvo. Imperator, odnosno vladar, je smatran Božijim namjesnikom na zemlji. Takvu poziciju potvrđivao je akt krunisanja kojeg su Bizantijci preuzeli od Perzijanaca. Na početku je krunisanje obavljao neki ugledni građanin Carstva, a kasnije patrijarh Carigrada. U dobar dinastije Paleologa, vladari su pri ceremoniji krunisanja izgovarali zakletvu kojom su obećavali da će poštovati odluke vaseljenskog sabora, usvojena crkvena shvatanja i prava, vladati pravedno, te de ća anatemisati sve što bude i Crkva anatemisala. Bizantski vladar je bio poglavar i države i crkve. Crkvenim saborima je predsjedavao ili on ili njegov predstavnik. Vladari su vjerovali da su Carstvo primili direktno od Boga. Narod je zapravo bio kršćanska zajednica koja je birala svoga prvosveštenika. Vjerovalo se da izvor moći vladara leži u činjenici da je on imao neposredni kontakt sa Bogom. Bizantski vladari su bili okruživani ceremonijama kojima je uloga bila izazivanje strahopoštovanja. Svi podanici su pri ceremonijama morali padati ničice, a svako vrijeđanje visočanstva kažnjavano je smrću.

(4) Sudovi i sudski postupak


Bizantsko sudstvo nije bilo jasno odvojeno od izvršne vlasti. To je bio nastavak rimskog principa uređenja države. Prema tom uređenju, primjena prava je jedna od funkcija magistrata. Glavne prerogative magistrata mogle su se ticati uprave, finansija ili vojske. Car je bio vrhovni sudija. Njemu se moglo uvijek žaliti na odluke nižih sudova. Tako je, npr., imperator Justinijan lično primao žalbe. Drugi imperator, Teofilo je primao molioce tokom nedjeljne povorke kroz grad do imperijalnog dvora, Vlaherne. Od doba vladavine Konstantina Velikog, najviši civilni službenici Carstva su bili pretorski prefekti. Na njihove odluke se nije mogla ulagati žalba. U 12. stoljeću u Carigradu su postojale dvije vrste sudija. Jedni su bili sudci koji su zapravo bili magistrati, kao što je, npr., bio prefekt grada - eparh. Velike sudije su predsjedavali sudovima i veoma često nisu uopšte bili pravno obrazovani. Oni su imenovani na tu funkciju na osnovu svoga ugleda, lojalnosti imperatoru ili određenih veza sa njim. S druge strane, male sudije su bili obrazovani pravnici. Za razliku od velikih sudija, ovi su poznavali pravo i osim sudijske službe nisu mogli vršiti nijednu drugu. U krivičnim stvarima, kao što su bili preljuba i ubistvo, te privatnim stvarima, kao što je bila uvreda, sudili su jedino velike sudije. U provincijama i glavnim gradovima svake teme postojali su sudije koji su presuđivali lokalne sporove. Veće stvari su slate u Carigrad pred Vrhovni sud. Vrhovni sud je imao 12 sudija. U slučajevima u kojima su bili umiješani svećenici, senatori, vojnici ili trgovci, postojala je specijalna jurisdikcija koja je bila nezavisna od opštih sudova.

Pravo

(5) Izvori

Veoma bitna karakteristika bizantskog prava jeste to što je ono bilo kodifikovano. U najpoznatije kodifikacije spadaju: Justinijanova kodifikacija, Ekloga, Prohiron i Basilike. Justinijanova kodifikacija, odnosno codex iuris civilis, potiče iz 6. stoljeća. Zakonik čine: Codex Iustinianus, Institutiones, Digesta, Codex repetitiae praelectionis i Novellae. Ovo je ujedno i najvažniji spomenik rimskog prava revidiranog i prilagođenog Bizantskom carstvu. Ekloga ili Ecloga, je pravni zbornik koji potiče iz 726. godine, odnosno doba Lava III Isaurijanca. Ovaj vladar, koji je bio ikonoborac, nastojao je da u bizantsko pravo uvede kršćanska načela. U tu svrhu on je humanizovao krivično pravo, priznao samo vjerski oblik braka, ograničio razvod, povećao zabranjene stepene srodstva, poboljšao status žene, a djecu oslobodio očinske vlasti, odnosno patria potestas. 16 od ukupno 18 glava koje čine Eklogu govori o građanskom pravu. Pretposljednja govori o krivičnom, a posljednja o ratnom pravu. Prohiron, odnosno Procheiros nomos, je zakonik koji je izdao vladar Vasilije I Makedonac. On je smatrao da je Ekloga djelo heretičkih vladara, te je zbog toga želio da je zamijeni. U tu svrhu je napravio Prohiron. Prohiron se sastojao od 40 glava. Bio je dvostruko obimniji od Ekloge, koju je slijedio u pogledu organizacije materije. Posljednji zbornik izvora bizantskog prava jesu Basilike. Basilike je zbornik koji je izdao imperator Lav VI Mudri. Ovaj spomenik je ujedno i najcjelovitiji


spomenik kasnijeg bizanstkog zakonodavstva. Basilike se sastojao od 60 glava. Obuhvatao je javno, administrativno, građansko, krivično pravo i sudski postupak. Vladari makedonske dinastije željeli su svojim zakonima da se vrate Justinijanu. Međutim, bilo je izuzetno teško ukloniti uticaj ikonoboračkih vladara u zakonodavstvu. S obzirom na veoma snažan uticaj na zakonodavstvo, brojna zakonska rješenja ikonoboračkih vladara će preživjeti i u kasnijim zbornicima.

(6) Koncept prava i pravde

Karakteristika koncepta prava i pravde u Bizantskom Carstvu je da se on mijenjao tokom vremena. Vladar Justinijan, u 6. stoljeću, je imao sekularizovanu predstavu o pravu koja je proizilazila iz predhrišćanskog vremena. Prema tom shvatanju, autoritet koji je posjedovao vladar je bio dovoljan da se zakonu da snaga - legis vigor. Imperator je stalno tražio pomoć od Boga, a ovaj ju mu je pružao, podržavajući ga. Međutim, u takvom shvatanju prava i pravde, Bog nije bio zakonodavac. Međutim, takvo viđenje prava i pravde će se promijeniti vremenom. Već je u Eklogi izraženo sasvim drugačije shvatanje. Prema tom shvatanju, pravo izdavanja zakona ima Bog, dok je imperator samo njegov instrument. Prema Eklogi, Bog je dao imperatoru vlast, a ovaj proglašavajući zakone samo izvršava ono što od njega Bog traži. Stotinu godina kasnije, u Prohironu, se izražava shvatanje da je najviše dobro koje daje Bog pravda, a da je zadatak ovozemaljske vlasti da osigura pošteno suđenje. Prema ovom shvatanju, vladar postaje samo zakonodavni instrument Boga. To se u mnogome razlikuje od shvatanja iz Justinijanovog doba, u kojem je vladar bio izvor prava. U razvijenom bizantskom pravu, pod uticajem kšćanstva, stvara se trijada Bog - zakon - imperator oko koje se kreće novo shvatanje prava i pravde. Ideja zakona, nomos, postaje centralna bizantskih autora u periodu između 8. i 12. stoljeća. Tako, npr., poznati političar, koje je bio žrtva ikonoboraca, a kasnije dio vladajuće elite, Teodor iz Studiosa, kaže da su zakoni Božanskog porijekla, da je Bog zakonodavac - nomothetes. Svi osim Boga su dužni da pridržavaju zakona. Zakoni predstavljaju objektivnu realnost, a dio si prirode i društva. Društvo ne stvara nove zakone, već se podvrgava ranije postojećoj pravdi. Iako je apsolutno pravo apstraktan koncept, njegova primjena ima konkretne posljedice. Griješnici i prekršitelji božijih zakona osuđeni su na vječnu vatru. S druge strane, onima koji se pridržavaju zakona, nomophylakes, priapda Kraljevstvo Nebesko. Prema ovom autoru, vladar nije živi izvor zakona. Njegova volja ne čini zakon, već je i vladar sam podvrgnut apsolutnom pravu. Apsolutno ili Božansko pravo je stvoreno od Boga, a čovječanstvu je prenijeto preko zakonodavaca. Međutim, ti zakonodavci nekada mogu pogriješiti pri čitanju i tumačenju Božanskih zakona. Striktni Božanski poredak koji izražava apsolutno pravo naziva se taxis ili akribeia. On se može ublažiti Božanskom moći oprosta - oikonomia. Princip oikonomia je omogućavao da ljudi odrede šta se može oprostiti, a šta ne, što je činilo suštinu funkcije sudija.


(7) Lični status

U Bizantiji, prema Eklogi, su postojale dvije osnovne kategorije ljudi - slobodni ljudi i robovi. Proces feudalizacije kroz koji će Bizantija proći dovest će do gubljenja značaja kategorije robova. VIII glava Ekloge govori o oslobađanju robova i padanju u ropstvo. Predviđa se nekoliko načina oslobađanja robova: javna izjava gospodara u crkvi ili pred pet prijatelja, pismo gospodara potpisano od strane više svjedoka ili oporuka. U slučaju da je rob po volji umrlog ili s odobrenjem nasljednika išao u pogrebnoj povorci gospodaru noseći na glavi bijelo platno, također bi sticao slobodu. Slobodu je sticao i ukoliko ga gospodar oženi sa slobodnom osobom, ako gospodar ili njegova djeca drže roba na obredu krštenja te ako rob, uz saglasnost gospodara, postane sveštenik ili redovnik. Oslobođenik bi mogao biti vraćen ponovno u ropstvo u slučaju da nije bio zahvalan svome bivšem gospodaru. U slučaju da bi neko dobrovoljno pribjegao neprijatelju, a potom se vratio biće doživotno rob.

(8) Imovinsko pravo

Do 12. stoljeća u bizantskom pravu je dominirala privatna imovina kao imovina koja je mogla biti imovina slobodnog seljaka, veleposjednika i gradskog stanovništva. Od 12. stoljeća, uvodi se sistem pronije i preovladava feudalna imovina. Instituti posjeda, zaloga i službenosti su bili regulisani propisima rimskog prava. Ekloga, npr., predviđa da zakup u pismenom ili usmenom obliku ne može trajati duže od 29 godina. Postojao je i dugoročni zakup, koji je mogao biti trajni ili povremeni, a nazivao sa emfiteuza. Što se tiče obligacionog prava, i tu su se primjenjivali propisi rimskog prava. Ekloga govori o kupoprodaji i kaparama samo u dav člana. Tako piše: “Pismena ili usmena prodaja i kupnja bilo kog predmeta ili stvari uz utvrđenu cijenu nastaje neprijevarnom saglasnošću ugovornih strana” (Ekloga, glava XI). Također su bili ukratko regulisani zajam i zaloga. Iz historijskih izvora se može saznati da je postojala praksa da zajmodavac preuzima djecu dužnika, a potom ih koristi za ropski rad. U takvom slučaju Ekloga pripisuje da zajmodavac gubi potraživanje i treba da plati naknadu onome koga drži ili njegovim roditeljima. Po svim ovim, ali i drugim propisima se može vidjeti nastojanje Ekloge da u rimsko pravo unese kršćansko vjersko-moralno učenje.

(9) Porodično pravo


Porodično pravo je oblast u kojoj se može posebno dobro vidjeti uticaj kršćanstva. Tako, npr., kada Ekloga govori od subjektima prava, koristi termin “kršćanin”. Tako ona navodi da se zaruke sklapaju “kod kršćana nakon sedam godina...” Zaruke su prethodile braku. Ukoliko bi neka strana prekinula zaruku gubila bi kaparu ukoliko ju je bila dala, a ukoliko nije, morala bi platiti dvostruku kaparu. Dobna granica braka kod žena je iznosila 13, a kod muškaraca 15 godina. Brak bi se sklapao uz njihovu saglasnost i pristanak roditelja. U odnosu na rimski period, zabranjeni stepeni srodstva su povećani. Tako su postojale zabrane braka: roditelja sa djecom, braće sestrama i njihovom djecom, bratića i sestri od strica, ujaka i tetke. Zabranjeni su bili i brakovi između: očuha i kćerke njegove supruge, svekra sa snahom, muževog sina sa maćehom, dva brata i dvije sestre. Brak je bio zabranjen između onih koji su bili ujedinjeni krštenjem, odnosno kume sa kumčetom, njezinom makom, kumovog sina sa kumčetom i njezinom majkom. Brak je bio monogaman. Razvod je bio moguć, a razlozi razvoda su bili: muževa impotencija, ženina preljuba, pokušaj ubistva jednog bračnog druga od strane drugog i oboljenje jednog bračnog druga od lepre.

(10) Nasljedno pravo

Postojala su dva osnova za naslijeđivanje prema Eklogi. To su bili zakonsko nasljeđivanje i nasljeđivanje prema testamentu. Zakonski nasljedni red je bio sljedeći: prvi su na naslijeđe pozivani djeca ili unuci, potom otac, maka, djed ili baka. Nakon njih slijede braća i sestre. Zatim su pozivani drugi bliski rođaci, supruga umrlog, i na kraju državna blagajna (Ekloga, glava VI). Što se testamenta tiče, on je mogao biti pismeni ili usmeni. Pismeni testament je sastavljan u prisustvu i sa potpisom sedam svjedoka. Svojom imovinom putem testamenta nisu mogli raspolagati: maloljetnici, duševni bolesnici i zarobljenici. Sudije su imali pravo da ispitaju isključenje djece iz nasljedstva roditelja putem testamenta. Ukoliko su isključena djeca vrijeđala roditelje, isključenje ostaje na snazi. Međutim, ukoliko nisu vrijeđali svoje roditelje, pripada im nužni nasljedni dio. Nasljeđivanje putem testamenta je imalo prednost nad zakonskim nasljeđivanem.

(11) Krivično pravo

U bizantskom krivičnom pravu se može vidjeti uticaj kršćanstva. Taj uticaj se ogledao u ograničenju smrtne kazne, širokim korištenjem tjelesne kazne, pojačanom zaštitom kršćanskog učenja i kršćanske crkve. Sve je to vidljivo u Eklogi. Postojalo je nekoliko krivičnih djela koji su kažnjavani smrtnom kaznom. Tako su smrtnom kaznom kažnjavane: zavjera protiv cara i “kršćanske države”, incest, vračanje, homoseksualizam, umišljajno ubistvo, potezanje mača sa smrtnim posljedicama i razbojništvo. Smrtna kazna je vršena mačem ili vješanjem, zavisno od krivičnog djela. Iz komparativnih pravnih tekstova se može vidjeti da su krađe u vojnom


logoru ili za vrijeme vojnog pohoda, oskvrnjivanje mrtvaca, krađe slobodnog čovjeka i krivotvorenje novca kažnjavani odsijecanjem ruke. Odscijenjam nosa kažanjavane su preljube, silovanje djece i zavođenje tuđe zaručnice. Saglasnost sa preljubom vlastite žene kažnjavano je batinjanjem, a batinjanjem i zatvorom je kažnjavano nehatno ubistvo. Uticaj kršćanstva se može vidjeti i u sljedećim primjerima. Tako je odsijecanje nosa bila kazna za onog Bizantijca koji bi se u zarobljeništvu odrekao “savršene kršćanske vjeroispovijesti”. Odsijecanje nosa je bila kazna i za one koji bi stupili u brak sa svojim kumčetom. Batinjanjem je kažnjavan onaj koji bi imao dvije žene, a smrtnom kaznom manihejci i montanisti, tj. krivojernici. Kroz određene propise je bila zaštićena i Crkva. Tako, npr., zlostavljane sveštenika ja bilo kažnjivo djelo. Onaj ko bi ukrao iz crkve sa oltara, bio bi kažnjen osljepljenjem, a odsijecanjem nosa bio bi kažnjen onaj koji stupi u spolni odnos sa redovnicom, ali i sama redovnica. Pri kažnjavaju je uzimana u obzir klasna pripadnost, pa su osobe koje su bile uglednije kažnjavane blaže nego obični ljudi. U XVII glavi Ekloge se tako navodi da će ugledni čovjek koji ima spolni odnos s tuđom robinjom platiti vlasniku robinje 36 solida. S druge strane, ukoliko to učini obična osoba, bit će kažnjena sa batinjanjem i novčanom kaznom srazmjerno 36 solida. Ukoliko bi neko usljed batinjanja ubio svoga roba, taj čin nije smatran ubistvom. Međutim, ukoliko je smrt nastupila zbog namjernog mučenja ili trovanja, onda je gospodar odgovarao za ubistvo.

(12) Međunarodno pravo

U vrijeme izdavanja Ekloge, Bizantija je vodila ratove sa muslimanskom državom na Istoku. To je bio period dugotrajnih ratova, gubitka teritorija, ali i sklapanja primirja i mirovnih ugovora. XVIII, a ujedno i posljednje, poglavlje Ekloge govori o ratnom pravu. Od oficira i vojnika se traži da u vrijeme bitki imaju na umu Boga i molitve, te da razumno vode bitke. Ratni plijen se dijelio tako da jedna šestina pripadne državnoj blagajni. Sve ostalo se dijelilo vojnicima u jednakim dijelovima. Ekloga kaže: “Neka oficirima bude dovoljna prednost koju imaju u svojoj plati.” Ukoliko su se neki oficiri hrabro ponijeli, vojskovođa bi im razdijelio onu jednu šestinu koja je pripadala državnoj blagajni. O uslovima kada je rat dozvoljen, ius ad bellum, i načinu na koji se rat vodio, ius in bello, Ekloga ne govori detaljnije.

bizantija - esej

Documents