bosna i hercegovina: podjeljeno društvo i nestabilna država, mirjana kasapović

7/24/2019 Bosna i Hercegovina: podjeljeno drutvo i nestabilna drava, Mirjana Kasapovi

1/114

BOSNA I HERCEGOVINA

PODJELJENO DRUTVO I

NESTABILNA DRAVA

Mirjana Kasapovi

2007


2/114

1


3/114

2

Mirjana Kasapovi redovni je profesor na Fakaltetu politikih znanosti u Zagrebu ipredaje na predmetu izbori i stranaki sustavi. Roena je 19. septembra 1956. u Sarajevu,a diplomirala je na Fakultetu politikih znanosti 1979. godine. Doktorirala na istomfakultetu 1990. godine na temu `Pretpostavke i granice 'radnog drutva' u politikoj teorijiAntona Pannekoeka`. lan je Hrvatskog politolokog drutva i Kluba hrvatskihhumboldtovaca. Takoe, Mirjana Kasapovi je kolumnista nedjeljnika `Globus` odnjegovog osnivanja.


4/114

3


5/114

4

I

Da li je BiH suverena drava?

Mirovnim sporazumom o Bosni i Hercegovini, koji je dogovoren 21. studenoga 1995.

godine u Daytonu i potpisan tri tjedna poslije u Parizu, bila su utvrena dva temeljnacilja: zaustaviti vojne sukobe i uspostaviti trajni mir, te obnoviti dravu kao odrivudemokratsku politiku zajednicu.

I dok je prvi cilj postignut, ostvarenje i ostvarivost drugog cilja predmet su stalnihznanstvenih i politikih prijepora. Odgovori na pitanje je li Bosna i Hercegovina suverenadrava i je li uope mogua kao samostalna demokratska drava obojeni su kako

krajnjom skeptinou, tako i naivnom optimistinou. U meunarodnim znanstvenimkrugovima prevladavaju ocjene kako se nakon svretka ratnih sukoba Bosna iHercegovina nije uspjela konstituirati kao suverena demokratska drava. Tu u postavkupotkrijepiti nekolicinom iskaza koji dobro predstavljaju glavni pravac razmiljanja o tojtemi.

U politolokoj literaturi koja se bavi poredbenim istraivanjem postkomunistikih dravaistone Europe Bosna i Hercegovina obino se ni ne prouava kao zasebna drava. Tvrdise da ona nije suverena drava, budui da `nakon 1995. opstoji samo zahvaljujuimasivnoj intervenciji Zapada` te se nalazi pod stvarnim protektoratom drava NATO-apod vostvom Sjedinjenih Drava. Uz to, ona nije ni cjelovita drava jer sredinja vlast

ne kontrolira polovicu svoga nominalnog teritorija i stanovnitva koje ivi na njemu(Pridharn i Gallagher, 2000.).

Premda se meunarodna zajednica nadala da e nakon potpisivanja mirovnog sporazumanastati ujedinjena, demokratska, multikulturna, ekonomski zdrava, dekriminalizirana i

odriva drava, teko bi bilo dokazati da je Bosna i Hercegovina jedinstvena politikacjelina i da funkcionira kao suverena drava u uobiajenom znaenju tog pojma. Umjestotoga, nastala je `segmentirana drava` (Cohen, 1995), odnosno `podijeljena drava` podprotektoratom NATO-a i OESS-a (Crampton, 2002; White, Batt i Lewis, 2003; Morton i

dr., 2004; Naimark i Case, 2005.), koja je uz to i vrlo `fleksibilno dizajnirana` (Reynolds,2002.).

Njome predstavnici meunarodne zajednice sve vie upravljaju prema `trustovskommodelu`, kratkorono rtvujui dravnu suverenost ne bi li time nastale pretpostavke zaizgradnju dugorono samoodrive drave. Posljedica je te strategije stvarna zamjenadomae vlasti meunarodnom silom (McMahon, 2004.). U blaim formulacijamakonstatira se da Bosnom i Hercegovinom vlada visoki predstavnik meunarodnezajednice kao `nekom vrstom poluprotektorata` (Almond, 1997.) ili da dravna vlast u


6/114

5

njoj funkcionira samo `pod velikim pritiskom predstavnika meunarodne zajednice`(Blondel i Muller-Rommel, 2001.).

Stanje je, pak, dosad najteim ocijenio Frances Fukuyarna, koji Bosnu ubraja u skupinu`slabih i propalih drava` zajedno sa Somalijom, Haitijem, Kambodom, Kosovom,

Ruandom, Liberijom, Sierra Leoneom, Kongom i Istonim Timorom. Slabost draveopenito se oituje u nesposobnosti da planira i provodi zakone i politike odluke, dauinkovito upravlja, da osigura odgovornost i transparentnost javnih institucija, te dasuzbija kriminal, mito i korupciju. Slabe su drave najvei problem meunarodnogporetka zato to kre ljudska prava, izazivaju humanitarne katastrofe, uzrokuju masovnoiseljavanje, napadaju susjede i pruaju utoite teroristima. Meunarodna je zajednicastoga prisiljena stalno intervenirati, a katkad i preuzeti upravljanje slabim dravama.Fukuyama istie da je upravo u Bosni meunarodna zajednica `prestala biti apstrakcija` ipostala `djelatna vlada`, koja je uvela mir u zemlju, ali nije uspjela stvoriti samoodrivudravu.

Ni domai autori ne klone se ocjene da je Bosna i Hercegovina drava podmeunarodnim pokroviteljstvom ili starateljstvom. To se potkrepljuje vojnim,ekonomskim i politikim injenicama. Mir u zemlji odravaju meunarodne vojne snage.Zemlja preivljava zahvaljujui inozemnoj ekonomskoj pomoi, a stanovnitvo je razviloovisniki i parazitski mentalitet. Meunarodni akteri dizajnirali su politiki poredak iimenovali na vane javne poloaje svoje predstavnike. Zemljom stvarno vlada visokipredstavnik meunarodne zajednice, koji ima zakonodavne ovlasti jer moe donositi`konane i obvezujue odluke`, kao i `privremene mjere`, kojima moe staviti izvansnage zakonske odluke usvojene u parlamentu; on je i `konani autoritet` u tumaenjucivilnog dijela Mirovnog ugovora, a njegov je ured glavno sredite politike moi.

Trojica od devet lanova Ustavnog suda strani su dravljani koje imenuje predsjednikEuropskog suda za ljudska prava. Strani je dravljanin i guverner Sredinje banke, kojegimenuje Meunarodni monetarni fond (MMF). Pukog branitelja, ombudsmana zaljudska prava, imenuje Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Osam od

14 lanova Doma za ljudska prava imenuje Vijee Europe itd. Nesuverenost i ovisnostdrave o meunarodnoj zajednici oituju se i na simbolinoj razini, pa se novanajedinica naziva konvertibilna marka. Stranci su tuitelji, suci, pisci ustava i zakona,dizajneri dravnih simbola, od zastave do registarskih ploica na automobilima (Papi,2001.).

Znanstvene analize ne ostaju samo na tvrdnji da Bosna i Hercegovina ne postoji kao

suverena drava, nego se dovodi u pitanje i sama mogunost njezina postojanja kaosamostalne drave.

`Nema nikakvog svjetla na kraju bosanskog i kosovskog tunela`, tvrdi Gale Stokes(2005.) jer `nitko nije izloio odrivu dugoronu viziju ili plan koji bi rekao kako bimogao izgledati stabilan ishod ili kako i kada e se sadanje okupacijske snage (ilimirovne ako vam je drae) povui`. Skeptine prognoze polaze, eksplicitno ili implicitno,


7/114

6

od postavke da ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etnikih skupina o dravnojzajednici, te da takav konsenzus nije mogue ni stvoriti.

Drugim rijeima, nema minimalne suglasnosti Bonjaka, Hrvata i Srba o temeljnimvrijednostima i normama zajednikog ivota, koja je osnova uspostave i funkcioniranja

demokratskoga politikog poretka. Tvrdi se da su samo Bonjaci `naelno lojalnibosanskoj dravi`, dok Srbi i Hrvati doivljavaju kao svoje drave Srbiju i Hrvatsku(Kellas, 2004.).

Kako su izvanjski prisiljeni ivjeti u neeljenoj dravi, oni razvijaju `domoljublje` samoprema vlastitim nacionalnim segmentima u kojima ive, a ne prema cijeloj dravi. Srbipostaju domoljubi Republike Srpske, Hrvati domoljubi virtualne Hrvatske RepublikeHerceg Bosne ili hercegbosanskih kantona u kojima su veina, a Bonjaci su odani svojojviziji cjelovite Bosne i Hercegovine.

Patriotizam Hrvata i Srba rezerviran je samo za vlastite segmente drutva, a patriotizam

Bonjaka za cijelu dravu ujedinjenu prema obrascu koji samo oni preferiraju. Drugimrijeima, izmeu nacionalizma i patriotizma kao dviju razliitih vrsta lojalnosti, Srbi iHrvati daju prednost lojalnosti vlastitim nacionalnim zajednicama pred lojalnoubosanskoj dravi.

Takvo unutarnje stanje bitna je pretpostavka uspostave onoga to Rogers Brubaker(1996.) naziva potencijalno opasnim trokutom koji se stvara izmeu onih koji ele bitiglavna nacija, manjinskih nacionalnih zajednica u zemlji i njihovih vanjskih nacionalnih

domovina.

Glavna nacija smatra sebe legitimnim ili makar legitimnijim `vlasnikom` drave, koju

zamilja kao dravu svoje nacije i dravu za svoju naciju. Uvjerena je da ne moenapredovati ako se njezini posebni interesi primjereno ne izraze i ne ostvare kroz njezinovlasnitvo nad dravom. Da bi to postigla, mobilizira svoje pripadnike na svimpodrujima drutvenog ivota - u parlamentu, u dravnoj upravi, na sveuilitima, uinteresnim udruenjima, u medijima, na ulici - kako bi cijela drava, ali i pojedinedravne ustanove, djelovali tako da se ostvare njezini posebni nacionalni interesi - da sepromiu nacionalni jezik, kulturni napredak, demografska premo, ekonomskoblagostanje i politika hegemonija.

Ti se ciljevi obino opravdavaju time to se glavna nacija nalazi u loem privrednom,kulturnom i politikom poloaju u `vlastitoj` dravi kao posljedici dugotrajne i sustavnediskriminacije u prolosti.

Bonjaci su donekle ve prisvojili status glavne nacije u Bosni i Hercegovini.Nacionalizacija drave, koju Brubaker inae smatra tipinom za veinu novonastalihdrava u Europi i Aziji nakon sloma komunizma, u Bosni i Hercegovini oituje se kao`bonjakizacija Bosne`, koja se shvaa kao neka vrsta nadoknade za viestoljetni genocidto su ga nad Bonjacima provodili kranski Istok i Zapad i, ujedno, kao jamstvo da sezlosretna povijest nee nastaviti.


8/114

7

II

"Zloini genocida nad Bonjacima... traju preko tri stoljea, a porijeklom su i sa Istoka isa Zapada, zavisno od toga o kojem se historijskom periodu radi... Zloini genocida nad

Bonjacima imaju svoj historijski kontinuitet jo od druge polovice XVII stoljea. Oni su,pored genocidnih radnji mletakih i austrijskih katolikih trupa, uglavnom rezultatkontinuirane crnogorske i srpske politike od poetka XVII vijeka pa sve do danas." Dio jete povijesti i "ustaka genocidna politika tzv. NDH" u Jasenovcu i drugdje nadBonjacima (eki, 1994.).

`Zbog svega toga, suvremena je bonjaka zajednica `ostatak povijesnog trajanja stalnoizloenog progonu i genocidu. Okomica progona i genocida... neprekinuto povezujeprogone sljedbenika arijevske crkve, muslimana, templara, krstjana i njihovih batinikana kraju dvadesetog stoljea` (Mahmutehaji, 1997).

Bonjaci se prikazuju kao jedini uvari bosanske dravnosti u povijesti, ponajprije zatoto je Bosna jedina domovina koju imaju, nasuprot Hrvatima i Srbima koji imaju `prave`ili `rezervne` domovine u Hrvatskoj i Srbiji, pa je suvremena bonjaka nacija`kvintesencija bosanskog drutva` (ozi, 2003, 98), a suvremena bosanska drava`reinkarnacija bonjatva` (Ibrahimagi, 1999, 19).

Islam nije samo konstitutivno obiljeje bonjake etnike zajednice, nego i opi duhovnisupstrat bosanske drave i bosanstva uope:

`... Bonjaci mogu i moraju u islamu nai vrelo zasebnosti i snage, ali i jasno vienjeBosne kao nacrta u kojemu islam podupire jedinstvo razliitosti.` tovie, `... ni Bosna ni

Bonjaci nisu mogui ako islam ne bude prihvaen kao povezujua i odreujua njihovabit` (Mahmutehaji, 1997).

Bosnom treba vladati jedinstveni bosanski narod:

`... U modernom svijetu nema nijedne drave u kojoj su politiki suverena dva, anekamoli tri naroda` (Ibrahimagi i Kurtehaji, 2002, 21). Sukladno tome, vlast trebaustrojiti na naelu jedan ovjek, jedan glas, to e demokratskim putem osigurati premonajbrojnije nacionalne zajednice u dravnoj vlasti i u upravi, te u javnom ivotu uope.

Komentar jednoga prijedloga iz 1990. godine da Predsjednitvo BiH bude sastavljeno

prema razmjernom naelu - te da ga ine tri Muslimana, dva Srbina, po jedan Hrvat ipredstavnik ostalih skupina - i da sve lanove biraju svi graani svodi se na tvrdnju kakobi to `bilo za Bonjake vrlo povoljno, jer bi nam na taj nain bila osigurana veina...Budui da smo mi relativna veina, te smo mogli izabrati ne samo Bonjake muslimane,nego i ostale... Mi smo mogli izabrati one Srbe i Hrvate koji su za Bosnu` (Zulfikarpai,1995, 97).


9/114

8

U unitarnoj dravi nema mjesta za nikakvu nacionalnu teritorijalnu autonomiju, to se toprotivi i povijesnim tradicijama zemlje, jer Bosna nikad ù svojoj milenijskoj povijesti

nije bila federalna, pa ak ni regionalizirana drava...` (Sadikovi, 2004.).

Unitarno naelo treba dosljedno primijeniti na svim podrujima politikog i drutvenog

ivota, ukljuujui i jezinu politiku:

`Veliki je apsurd to se u naoj maloj zemlji zvanino priznaju tri jezika, to nemahistorijske utemeljenosti, i prua mogunost da se u mnogim kolama ui po programimai udbenicima susjednih drava i uporno namee njihov jezik` (Idrizovi, 2003).

Takvim naelnim stajalitem, te politikom, kulturnom i socijalnom praksom glavnenacije, ostale nacionalne zajednice objektivno se potiskuju u poloaj nacionalnih manjina,a njihova ustavna konstitutivnost umnogome postaje virtualnom. Hrvati i Srbi nisu

nacionalne manjine u ustavnom smislu - u tom smislu oni su `suvlasnici` bosanske drave- ali su objektivno manjinske nacionalne zajednice u odnosu prema veinskoj naciji. To

napose vrijedi za hrvatsku zajednicu, koja se zbog dramatinog smanjivanja broja svojihpripadnika prije rata, u ratu i nakon rata sve vie primie poloaju klasine nacionalnemanjine, te e ubudue teko zadrati jednak ustavni status kakav imaju Bonjaci i Srbi.Stoga se one sve vie okreu svojim vanjskim nacionalnim domovinama, na koje su se upovijesti ionako uvijek oslanjale i bile ovisne o njima. Glavna ih nacija, zauzvrat,doivljava kao nelojalne dravljane i ivi u stalnom strahu od njihova secesionizma iiredentizma njihovih vanjskih domovina.

Vanjske nacionalne domovine istiu svoja prava i obveze da promatraju stanje u susjednoj dravi u kojoj ive njihovi sunarodnjaci, te da materijalno i moralno podupirunjihove institucije i aktivnosti usmjerene na zatitu nacionalnih interesa. I dok glavna

nacija, koja nastoji nacionalizirati vienacionalnu dravu po svojoj mjeri, tvrdi da sumanjinske nacionalne zajednice unutarnji dravni problem, vanjske domovine ustrajavajuna svojim pravima i odgovornosti prema svojim sunarodnjacima, od kojih su mnogi i

njihovi dravljani. Domovinski su nacionalizmi ù izravnoj opoziciji i u dinamikojinterakciji s nacionalizirajuim nacionalizmima` (Brubaker, 1996,). Vanjske nacionalnedomovine u bosanskom su sluaju Hrvatska i Srbija, a obje istiu svoja prava i obveze dazatite svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini.

Prema l. 72 Ustava, uprava i dunosti Republike Srbije ubraja se i òdravanje veza saSrbima koji ive izvan Republike Srbije, radi ouvanja njihove nacionalne i kulturno-istorijske samosvojnosti`. U tu svrhu, Skuptina Srbije osnovala je Odbor za odnose saSrbima izvan Srbije kao svoje stalno radno tijelo. Dok se navedena opa ustavna odredbaodnosi na sve Srbe koji ive izvan Srbije, odnosi Republike Srbije s RepublikomSrpskom ureeni su posebnim Sporazumom o uspostavljanju specijalnih i paralelnihodnosa izmeu Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, koji je potpisan 5.oujka 2001. godine u Banjaluci, a potom i ratificiran posebnim zakonom. Sporazumomse ureuje razvoj svekolike i `transparentne` suradnje dviju strana u privredi i koritenjuprirodnih resursa, zakonodavstvu, privatizaciji i nacionalizaciji, znanosti i tehnologiji,obrazovanju, kulturi i sportu, zdravstvenoj i socijalnoj politici, turizmu i zatiti okolia,


10/114

9

informiranju, zatiti sloboda i prava graana, suzbijanju kriminala, te u obrani (l. 1, 2) .Suradnja se institucionalizira uspostavom Vijea za suradnju to ga ine Predsjednik SRJugoslavije, te predsjednik i potpredsjednik Republike Srpske. Vijee se sastajetromjeseno. Vijee imenuje Stalni odbor to ga ine predsjednik i potpredsjedniksavezne vlade kao stalni lanovi te odgovarajui resorni ministar u saveznoj vladi kao

nestalni lan, kao i predsjednik i potpredsjednik Vlade Republike Srpske kao stalnilanovi i odgovarajui resorni ministar u Vladi Republike Srpske kao nestalni lan. IVijee i Stalni odbor odluuju konsenzusom. Uz to, Sporazumom su predvieni i`redovni kontakti` izmeu parlamenata, i to na razini predsjednika i radnih tijela (l. 8).Posrijedi je, dakle, oblik institucionalizacije `specijalnih i paralelnih odnosa` izmeuSrbije i Republike Srpske na svim podrujima drutvenog i politikog ivota i nanajviim razinama zakonodavne i izvrne vlasti.

I Hrvatska je zatitu Hrvata izvan Hrvatske uzdignula na ustavni rang. Prema l. 10 st. 2Ustava, `dijelovima hrvatskog naroda u drugim dravama jami se osobita skrb i zatitaRepublike Hrvatske`. Premda je ustavna odredba openita i naelna, ona se ponajprije

tie Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kako hrvatsko zakonodavstvo priznaje dvojnodravljanstvo, veliki broj Hrvata u Bosnii Hercegovini ujedno su i dravljani RepublikeHrvatske. Kako, pak, Ustav jami birako pravo svim dravljanima, Hrvati iz Bosne iHercegovine imaju pravo sudjelovati u parlamentarnim i predsjednikim izborima uHrvatskoj.

To pravo ostvaruju zajedno s ostalim dravljanima koji nemaju boravite u Hrvatskoj - spripadnicima hrvatske dijaspore u cijelom svijetu - a kako su najbrojnija i politikinajaktivnija skupina hrvatskih dravljana izvan zemlje, od parlamentarnih izbora 1995.godine, otkad se primjenjuje to pravo, osvajali su sva ili golemu veinu mjesta uHrvatskom saboru koja su bila rezervirana za dravljane Hrvatske koji ne ive u njoj.

Tako bosanskohercegovaki Hrvati praktino ostvaruju pravo na posebno grupnopredstavnitvo u hrvatskome dravnom parlamentu koje im daje mogunost neposrednogutjecaja na dravnu politiku Hrvatske, ukljuujui i njezinu politiku prema Bosni iHercegovini (Kasapovi, 2001, 28.29). U hrvatskome dravnom proraunu svake segodine osiguravaju financijska sredstva za materijalnu pomo i potporu Hrvatima u Bosnii Hercegovini, a koristila su se na razliitim podrujima drutvenag i politikog ivota: zafinanciranje Hrvatskog vijea obrane kao `hrvatske komponente` oruanih snaga susjednezemlje, za financiranje kantonalnih policijskih snaga, uprave i sudstva, za isplatu vojnih icivilnih mirovina, obnovu prometnica i privrednih objekata, financiranje kolstva izdravstva itd. Posljednjih godina ona su namijenjena poglavito skrbi za prognanike i za

obnovu njihovih kua, te za potporu hrvatskim obrazovnim, kultumim, znanstvenim izdravstvenim ustanovama, poput Sveuilista u Zapadnom Mostaru, Hrvatskoga kulturnogdrutva `Napredak`, bolnice u Novoj Bili itd.


11/114

10

II

Teorije konsocijacijske demokratije nastale su krajem ezdesetih godina 20. vijeka "izvanglavne struje politike teorije". Bile su izraz suprotstavljanja vladajuem shvatanju kako

je angloamerika demokratija jedini pravi tip demokratije

Konsocijacijska demokratija

Napokon, u najpesimistinijim scenarijima, nemogunost postizanja konsenzusa trijunacionalnih skupina o dravnoj zajednici izvedena je iz globalnog `sukoba civilizacija`.Samuel P. Huntington (1998) ubraja rat u Bosni i Hercegovini u `krvave sukobecivilizacija`. On je izazvao `masovno okupljanje civilizacija` i ukljuivanje`civilizacijskih srodnika` oko triju primarnih sudionika, Bonjaka, Hrvata i Srba, koji supotjecali iz razliitih civilizacija i ispovijedali razliite vjere. Uz djelominu iznimku,svojevrsnu `civilizacijsku anomaliju` Sjedinjenih Drava, koje su kasnije, dodue

nesrano, podupirale bosanske Muslimane, sudjelovanje sekundarnih i tercijarnih akteratono je slijedilo civilizacijski model:

`Muslimanske drave i organizacije svrstale su se openito uz bosanske Muslimane isuprotstavile se Hrvatima i Srbima. Pravoslavne zemlje i organizacije openito supodravale Srbe i suprotstavljale se Hrvatima i Muslimanima. Zapadne vlade i elitepodravale su Hrvate, astra kritizirale Srbe, te bile openito ravnodune premaMuslimanima ili su ih se bojale` (Huntington, 1998).

Civilizacijska svrstavanja nisu bila uvjetovana ideologijama, politikom moi iliekonomskim interesom, nego `kulturnom srodnou`. Kako je rije o najgoroj vrstisukoba civilizacija, takozvanim ratovima na razdjelnici, Huntington misli da se nametnutimir kojim se oni okonavaju dugorono moe odravati samo pomou vanjske vojne sile:`Ratovi na razdjelnici kipte odozdo, mir na razdjelnici kaplje odozgo`. Bosna je, prema

njegovu sudu, obnovljena kao izraz `tlapnji` Clintonove administracije omulticivilizacijskoj zemlji, koja je nastala tako to je ista ta administracija `uskratilasamoodreenje srpskoj i hrvatskoj manjini`.

Kako opisano stanje ima teke, a katkad i razorne posljedice za dravu i drutvo, nuenisu razliiti obrasci kako da se ono prevlada. U brojnoj politolokoj literaturi koja se baviinstitucionalnim dizajnom u postautokratskim i postkonfliktnim drutvima (Kasapovi,2004.), Bosni i Hercegovini najee se, eksplicitno ili implicitno, preporuuje primjena

konsocijacijske demokracije ili demokracije s podijeljenom vlau. James G. Kellas(2004) tvrdi da bi rjeenje problema Bosne i Hercegovine moglo biti konsocijacijskoureenje `kao u vicarskoj i Belgiji`. Andrew Reynolds (2002) misli da su neki elementikonsocijacijske demokracije ve ozakonjeni i institucionalizirani, budui da Ustav`kombinira tradicionalni federalizam s korporativnom podjelom vlasti i komunalnim

vetoima`. Patrice McMahon (2004) vidi u njoj elemente demokracije s podijeljenomvlau u federalizaciji, decentralizaciji, fiksnoj podjeli vlasti prema etnikim kvotama i upravu veta. Sline preporuke neizravno upuuju i drugi autori, napose oni koji se bave


12/114

11

problemima demokracije u etniki podijeljenim drutvima Istone Europe (v. Kimlika iOpalski, 2002).

U nastavku stoga treba najprije pokazati to je konsocijacijska demokracija ilidemokracija s podijeljenom vlau, a potom ispitati je li to doista obrazac koji bi

omoguio samoodrivu demokratsku dravu Bosnu i Hercegovinu.

TEORI JE I OBRASCI KONSOCI JACIJSKE DEMOKRACIJE

(1. Uzroci nastanka i obnove interesa za konsocijacijsku demokraciju)

Teorije konsocijacijske demokracije nastale su potkraj ezdesetih godina 20. stoljeaìzvan glavne struje politike teorije` (Van Dyke, 1995.). Bile su izraz suprotstavljanjavladajuem shvaanju kako je angloamerika demokracija jedini pravi tip demokracije.Glavno teorijsko ishodite toga shvaanja bila je klasina studija Johna St. Milla.Razmatranja o predstavnikoj vladavini u kojoj najznaajniji teoretiar politikog

liberalizma u 19. stoljeu dvoji o mogunosti uspostave demokracije u etniki i jezinopodijeljenim drutvima:

`Slobodne institucije su gotovo nemogue u zemlji sastavljenoj od razliitih nacija. Meuljudima koji nemaju osjeaj meusobne povezanosti, pogotovo ako itaju i govorerazliite jezike, ne moe postojati jedinstveno javno mnjenje nuno za djelovanjepredstavnike vladavine. Utjecaji to oblikuju stavove i odluuju o politikim akcijama,razlikuju se u razliitim dijelovima zemlje. Posve razliite skupine voa imaju povjerenjeu razliitim dijelovima zemlje` (Mill, 1989.).

Ti dijelovi drutva, nastavlja Mill, itaju razliite knjige i novine, sluaju razliite

politike govore, pa se u njima oblikuju razliiti stavovi i miljenja o istim dogaajima.Postupci vlade, pa i cijeli sustav vladavine, stoga se doivljavaju na razliite naine: akose jedan dio osjea povrijeenim politikom vlade, drugi dio upravo zato podrava vladu ipolitiku koju ona vodi. Kako bi se izbjeglo takvo stanje, Mill je sklon poduprijeti

ùtapljanje` jedne nacije u drugu, ìnferiornijega i zaostalijeg naroda` u superiorniji i

napredniji narod, i to radi njegova povijesnog dobra. On ne vidi zato bi se`necivilizirani` Bretonci ili Baski u Francuskoj protivili utapljanju u civiliziranufrancusku naciju, kao to nema razloga da stapanje kota i Velana u englesku - on,dakako, kae britansku - naciju ne bude izvor koristi za te narode. Takvo Millovoshvaanje Eric J. Hobsbawm (1993, 39) opisuje kao izraz `konsenzusa razumnihpromatraa` tog doba. I doista, jednako ili slino mislili su i drugi, veliki teoretiari

demokracije.

U `Federalistikim spisima`, utemeljiteljskom djelu amerike demokracije nastalome1788. godine, John Jay pie:

`S jednakim zadovoljstvom biljeio sam da je Providnost podarila ovu sjedinjenu zemljujedinstvenom narodu - narodu koji potjee od istih predaka, koji govori istim jezikom,koji ispovijeda istu vjeru, koji je privren istim naelima vladanja, koji ima sline navade


13/114

12

i obiaje i koji je, naposljetku, zajednikom mudrou, orujem i naporima, borei serame uz rame u dugome i krvavom ratu, uspostavio opu slobodu i neovisnost`(Hamilton, Madison i Jay, 1961.).

Rije je o jednoj naciji koja ima zajedniko podrijetlo, povijest i kulturu - dakle, o naciji

kao prirodnoj i kulturno-povijesnoj zajednici - i koja je uspostavila vlastitu nacionalnudravu u kojoj svi graani imaju jednaka prava i slobode. U Ò demokraciji u Americi` -opsenom djelu, iji je prvi svezak objavljen 1835, a drugi 1840. godine, a koje i danasmnogi smatraju najboljom studijom amerikog drutva i drave - francuski politikiteoretiar Alexis de Tocqueville prihvaa takvo stajalite amerikih federalista. Zalogopstojnosti amerikog modela drutva i demokracije i on vidi u njegovu stanovnitvukojega ine i kojega e i ubudue initi, oni `koji e pripadati istoj obitelji, kojima epolazite biti isto, ista e im biti i civilizacija, isti jezik, ista religija, iste navike, istiobiaji, a miljenje e se meu njima pronositi u istom obliku i zaodijevati se istimbojama` (Tocqueville, 1995.).

Na tragu tih klasinih djela oblikovale su se i najutjecajnije liberalne teorije demokracijeu 20. stoljeu (Van Dyke, 1995.).

No, polovicom 20. stoljea teoretiari politike suoili su se s postojanjem drava ukojima je demokracija bila uspostavljena u drukijim uvjetima i na drukijimpretpostavkama. Posrijedi su bila pluralna ili podijeljena drutva, koja su bilaispresijecana dubokim rascjepima to su razdvajali interesno, vrijednosno i identitetnosuprotstavljene vjerske, jezine, etnike ili kulturne zajednice, pa se u njimaangloameriki model demokracije, iji je sredinji element veinsko pravilo odluivanja,pokazao neprihvatljivim:

Àko demokracija treba funkcionirati u kulturno - etniki ili vjerski - fragmentiranimdrutvima..., mora posegnuti za drukijim postupcima reguliranja sukoba umjesto da ihrazrjeuje odluivanjem veinom (Lehmbruch, 2003.).

To je bilo ishodite traganja za novim demokratskim postupcima i pravilima ponaanja upodijeljenim drutvima, koje je urodilo konceptualiziranjem konsocijacijske ilikonkordancijske demokracije.

Na izmaku 20. stoljea, u povijesno politikom sklopu to ga je bitno odredio slomkomunistikih reima u Istonoj Europi, opet se obnovila rasprava o univerzalnostiliberalnog modela demokracije i, sukladno tome, o mogunosti njegova izvoza u dravekoje su autokraciju htjele zamijeniti demokracijom. U ìzvoznoj ponudi` institucionalno

politikih aranmana, koju je Zapad podastro Istoku dominirali su ameriki i modelnepristranog ustava, francuski model republikanskog graanstva i njemaki modelustavnog patriotizma (Kimlika i Opalski, 2002.) Posrijedi su modeli politikog ureenjazemalja koje sebe smatraju jednonacionalnim dravama, u kojima se politika zajednicauglavnom preklapa s kulturnom zajednicom, te golema veina graana govorizajednikim jezikom i ima zajedniki nacionalni identitet, dok su manjinske nacionalneskupine brojano i drutveno marginalne. To je zaotrilo pitanje o primjenjivosti ìstoga`


14/114

13

liberalnog modela u istonoeuropskim, vieetnikim drutvima u kojima je politikuzajednicu inilo vie kulturnih zajednica. Ubrzo se pokazalo da je u njima praktino bioneostvariv klasini liberalni zahtjev da nova demokratska drava bude `neutralna` premaetnikim razlikama i podjelama u drutvu.

IVPrema "starom" ili "radikalnom" liberalnom shvaanju, demokratske bi drave moralebiti jednako neutralne i ravnodune prema etnikim identitetima svojih graana kao to suneutralne i ravnodune prema njihovim vjerskim identitetima.

Kao to se liberalna demokratska drava trajno odvojila od Crkve, tako bi se moralaodvojiti i od etnike zajednice. Kao to je vjerski identitet i vjerske osjeaje svojihgraana potisnula na podruje privatnog ivota pojedinaca, jednako bi morala postupiti is njihovim etnikim identitetom i osjeajima. Kao to nema slubene religije, tako ne bi

smjelo biti ni slubene nacije.

Takve se drave temelje na `daltonistikom ustavu`, koji iskljuuje sve normativneobrasce koji pojedince razlikuju prema etnikoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti u ime`univerzalnog naina inkorporiranja graana u dravu` (Kymlicka, 2004.). Drava seiskljuivo temelji na opim pravima pojedinaca i gotovo da je izvedena iz tih prava(Gatman, 2003.).

No, pravima pojedinaca pripada i pravo da izaberu svoj nacionalni identitet i pravo da

izaberu nacionalnu kulturu kojoj pripadaju: `Pripadnost naciji je konstitutivni imbenikosobnog identiteta` (Tamir, 1993.).

Teoretiari novog liberalizma misle kako se moe pokazati da u `moralnoj ontologiji`,politikoj filozofiji i praksi liberalizma ima mjesta i za zamisao o kolektivnim pravima, teda se izraavanje etnikih identiteta moe uskladiti s tradicionalnim liberalniminstitucijama. Will Kymlicka (2003.) tvrdi da su ak i iskustva uzornih liberalnihdemokracija pokazala da je zamisao o etnikoj neutralnosti drava obian mit jer supraktino sve liberalne demokracije multinacionalne ili polietnike, ali nisu uvijekpostupale u skladu s tom drutvenom injenicom.

Jesu Ii, pita se Kymlicka (1995.), Sjedinjene Drave doista etniki neutralna dravakakvom se opisuje? Engleski je u njima jezik javnih skala, sudova i dravnih ustanova.Vlada sustavno potie sve pojedince da naue engleski kako bi se mogli ukljuiti u engleske jezine institucije. Dravni zakoni i propisi tiskaju se na engleskom jeziku.

Useljenici moraju nauiti engleski i upoznati povijest zemlje da bi dobili dravljanstvo.Javni su blagdani odreeni prema kranskom kalendaru, pa su dravne ustanove i kolezatvorene nedjeljom, Boiem, Uskrsom itd. Ono to se naziva etniki neutralnomdravom stvarno je sustav grupnih prava koji podupire jezik, povijest, kulturu i kalendarveine. Taj je sustav doista nediskriminatoran u tom smislu da se manjine ne


15/114


16/114

15

konsocijacijske teorije, dok neki pojmovi izraavaju posebnu filozofijsko-politikupoziciju novog liberalizma. Kymlicka ne prikriva slinosti meu dvjema teorijskimpozicijama, nego izrijekom upozorava na njih.

Kljunu razliku izmeu dviju teorijskih pozicija izvodi, pak, iz razdvajanja `teritorijalne`

i `konsocijacijske` osnove raspodjele vlasti meu etnikim zajednicama u vieetnikimdravama, odnosno iz suprotstavljanja federalizma i konsocijacijskih aranmana, kojesvodi na koalicijsku vlast i pravo veta (Kimlika i Opalski, 2002.). Takvo je stajalitenaelno opravdano jer `konsocijacija i federacija su institucionalna naela koja djeluju narazliitim razinama` (Sukumar, 1995.).

Konsocijacijalizam naelno legitimira organizirane korporativne skupine i praktinopridonosi njihovu odravanju, dok federalizam naelno osigurava posebnu domenu vlastii praktino moe nadomjestiti lokalne politike institucije. Federalizam ikonsocijacijalizam nisu nuno povezani: ima konsocijacijskih demokracija koje nisuklasine `politike federacije`, poput Nizozemske, kao to ima federalnih drava koje

nisu konsocijacijske demokracije, poput Sjedinjenih Drava.

U nekim su dravama ta naela spojena, pa su one i konsocijacijske demokracije ifederalne drave, poput Austrije, Belgije, Kanade i vicarske. Kako e se vidjeti izprikaza konsocijacijske teorije, teritorijalna autonomija i njezin federalistiki obliksastavni su dio izvornih modela konsocijacijske demokracije u podijeljenim drutvima.Oni se praktino iskljuuju samo onda kada su etnike zajednice toliko rasprene pozemlji da se institucionalizacija teritorijalne autonomije ini nefunkcionalnom.

I George Schopflin (2002.) ukazuje na to da su konsocijacijske teorije pretea novogliberalnog pluralizma koji nastoji uravnoteiti `kolektivni i individualni identitet u

kontekstu etninosti`. Konsocijacijalizam je, prema njegovu miljenju, sastavnicahistorijske politike tradicije koja nije vezana samo uz moderno demokratsko doba, negose korijeni u predmodernim iskustvima pojedinih naroda i drava, zato ima uporita uLehmbruchovim (1967, 1974.) i Lijphartovim (1974.) djelima. Pod `opi pravackonsocijacije` Schopflin svrstava vrlo razliite teorijske tradicije i povijesnopolitikaiskustva, kao to su austromarksistike teorije Otta Bauera i Karla Rennera i njihovaprimjena u Estoniji izmeu dva svjetska rata, Moravski kompromis iz 1905. godine i`njegovi bukovinski i galicijski pandani` iz 1910. odnosno 1914. godine, nizozemska,vicarska i finska rjeenja, rjeenje problema Junog Tirola i dr.

Sve se to, prema Schopflinovu miljenju, moe podvesti pod pojam konsocijacije koji jekoristio Arend Lijphart kako bi opisao `uspjene politike sisteme koji su prihvatili daliberalne teorije graanstva same po sebi ne obezbjeuju etniku sigurnost`. `Noviliberalizam`, napose teorije i modeli multikulturnih drutava, najvaniji su put kojima sekonsocijacijalizam vratio u suvremene teorijske i politike rasprave, poglavito u raspraveo institucionalnopolitikom dizajniranju etniki podijeljenih drutava u istonoj Europi.


17/114

16

V

U povijesti politike znanosti kao utemeljitelj novog modela demokracije ostat e zapisannizozemski politolog Arend Lijphart, a kao pionirsko konsocijacijsko djelo njegova

studija "The Politics of Accomodation: Pluralism and Democracy in the Netherlands".

Lijphart je poao od analize drutvenih pretpostavki demokracije u Nizozemskoj, te jeutvrdio da nizozemsko stanovnitvo dijele duboki vjerski i klasni rascjepi koji su ukorijenjeni u povijesti zemlje. Vjerski rascjep nastao je u doba stvaranja moderne

nizozemske drave i nacije u 16. stoljeu, a razdvajao je nizozemske rimokatolike,ortodoksne kalviniste i sekularne skupine.

Jacob P. Kruijt (1974.) tvrdi da su u doba reformacije nastali rimokatolikii kalvinistikivjerski blok. Kako je od 17. do 19. stoljea kalvinistiki blok doivio dvije velike izme,nakon Drugog svjetskog rata katolici su inili pojedinano najbrojniji vjerski blok.

Potkraj 19. stoljea dva povijesno suprotstavljena vjerska bloka stupila su u kranskisavez protiv nekranskog sekularnog bloka koji je sve vie jaao. I Hans Daalder (1966.)tvrdi da je `krajnje rigidna segmentacija nizozemskog drutva` zasnovana na supostojanjutriju potkultura koje on naziva ortodoksnom protestantskom, katolikom i `opom`;potonju ine razliite skupine, a politiki je podijeljena na liberale i socijaliste. Tepotkulturne skupine u Nizozemskoj tradicionalno se nazivaju zuilen. Premda su sveskupine ivjele u svim dijelovima zemlje, ipak je svaka od njih imala i svoje zemljopisnouporite: katolici u junoj, kalvinisti u jugozapadnoij srednjoj, a sekularni blok uzapadnoj i sjevernoj Nizozemskoj.

Daalder (1966) precizira da je oko polovice nizozemskih katolika ivjelo u dvjema

junim provincijama, Brabantu i Limburgu, koje su povezivali zajednika povijest, slianjezik, utjecaj susjednog belgijskog katolianstva, snaan tradicionalizam, te razmjernaprivredna nerazvijenost u odnosu prema ostalim nizozemskim provincijama. Gotovo

dvije stotine godina, od 1650. do 1850, Brabant i Limburgbili su slabo povezani s

ostalom Nizozemskom. Dok su vjerski rascjepi u Nizozemskoj bili umnogome posebni,klasni rascjepi nisu se bitno razlikovali od te vrste polarizacija u zapadnim industrijskim

drutvima uope.

Drutvene podjele izraavale su se u svim relevantnim drutvenim i politikimorganizacijama. Svaki je blok imao svoju politiku stranku: katolici Katoliku pukustranku, kalvinisti Proturevolucionarnu stranku i Kransko-historijsku uniju, a sekularniblok Liberalnu i Laburistiku stranku. Politiko organiziranje kalvinistikog bloka u dvijestranke bilo je uzrokovano razdorom u Nizozemskoj reformistikoj crkvi, kao to je ipolitiko organiziranje sekularnog bloka u dvije stranke bilo uvjetovano njegovompodijeljenou na proliberalnu, preteno srednju klasu i prosocijalistiku, preteno niuklasu. Od svretka Drugog svjetskog rata pet blokovskih stranaka obino je zauzimalooko 90 posto mjesta u drugom domu parlamenta - u Nizozemskoj se, nasuprot

konvencionalnom obiljeavanju domova u dvodomim parlamentarnim sustavima u


18/114

17

ostalim europskim demokracijama, prvim ili donjim domom naziva Senat, a drugim ili

gornjim Predstavniki dom - i imalo je monopol u nizozemskoj politici.

Od ozakonjenja opeg prava glasa mukaraca 1918. godine politike preferencije istranake lojalnosti biraa bile su vrlo stabilne. Svaki je blok imao i svoja interesna

udruenja: katolike, protestantske i socijalistike sindikate, udruge poduzetnika, savezefarmera, zadruge, poljoprivredne banke, bolnice, sanatorije, trgovine, karitativneorganizacije, organizacije za socijalni rad, novine, radijske i televizijske postaje, institute

za drutvena istraivanja, udruge fiziara, odvjetnika, uitelja, socijalnih radnika,znanstvenika, glazbenika, svoje glazbene sastave i pjevake zborove, sportske, kazaline ituristike klubove, knjinice, omladinske organizacije, enske i studentske klubove,bratstva i sestrinstva itd. (Kruijt, 1974.).

Naposljetku, svaki je blok izgradio svoj obrazovni sustav, od vrtia do sveuilista, koji jebitno utjecao na odravanje blokovskih obrazaca ivota u zemlji. U kolama se nisu samopouavale razliite vjere, nego su se predavale i razliite interpretacije nacionalne

povijesti. Daalder (1966.) tvrdi da su se na podruju obrazovanja najjasnije izraavali`obrasci potkulturne izolacije`, pa su od takozvanoga kolskog pakta iz 1916-1917.godine u zemlji postojali odvojeni kolski sustavi. Prijateljstva meu ljudima razvijala suse poglavito unutar blokova, kao to je unutar njih sklapano i najvie brakova: premapodacima iz popisa stanovnitva 1960. godine, oko 95 posto katolika bilo je oenjenokatolkinjama, a oko 94 posto pripadnika Reformistike i oko 90 posto pripadnikaNizozemske reformistike crkve pripadnicama svojih vjerskih zajednica (Lijphart,1975.). Ukratko, opa blokovska podjela drutva posljedovala je time da su katoliciraani u katolikim bolnicama, pohaali su katolike kole, upisivali su se na katolikasveuilista, sklapali su brakove jedni s drugima, provodili su slobodno vrijeme ukatolikim klubovima i drutvima, bili su organizirani u katolike sindikate ili udruenjaposlodavaca, glasovali su za katoliku stranku, lijeili su se u katolikim bolnicama iodlazili u katolike starake domove, a sahranjivala su ih katolika pogrebna drutva.Slino su ivjeli i pripadnici ostalih dvaju blokova. Razmjere drutvene izolacije Daalderje saeo ovako (1966, 214):

`Nizozemac je ivio izoliranim ivotom unutar homogene ideoloke okoline od kolijevkepa do groba, a drukije je ljude susretao samo na ulici, u vojsci i, moda, u tvornici iliuredu te, u novije doba, na televizijskim zaslonima.`

Kako je svaki blok imao svoje politike i drutvene organizacije, u Nizozemskoj je biouspostavljen sustav usporednog institucionalnog pluralizma, unutar kojeg su djelovale

odvojene blokovske drutvene i politike elite. Blokovske elite bile su vrlo kohezivneskupine, djelomice zbog formalnih veza meu politikim strankama, parlamentarnimfrakcijama, interesnim udruenjima, masovnim medijima i obrazovnim ustanovamaunutar svakog bloka, a djelomice zbog neformalnih veza elnika razliitihunutarblokovskih organizacija i ustanova koji su bili lanovi vie vladajuih iliupravljakih tijela u njima.


19/114

18

`Unutarblokovsko preklapanje bilo je pravilo, pa se ne moe nai nijedan primjerpreklapanja izmeu razliitih blokova: nijedan voa protestantskog sindikata nepredstavlja Laburistiku stranku u parlamentu, nijedan voa katolikih poslodavaca nepripada eliti Liberalne stranke, nijedan profesor u parlamentu nije povezan s 'pogrenim'sveuilistem.` (Lijphart, 1975.)

Ipak, i u takvim se drutvenim uvjetima u Nizozemskoj razvila odriva demokracijazahvaljujui politici akomodacije. Ona se razvila polazei od dviju stvarnih drutvenih ipolitikih pretpostavki: prvo, znalo se da u zemlji nema sveobuhvatnog nacionalnogkonsenzusa nego da postoji samo minimalna suglasnost o temeljima politikog idrutvenog poretka; drugo, polo se od toga da su voe svih glavnih drutvenih blokovaizriito uvjereni da je politiki i drutveni sustav potrebno i poeljno odrati, te su stogarazvijali sposobnost graenja mostova meu izoliranim blokovima. Od 1878. do 1917.godine, u razdoblju kad su se blokovi snano sukobljavali o pitanjima odnosa Crkve idrave, kolektivnog pregovaranja i radnih prava, na tim su se pretpostavkama razvilitemeljni obrasci akomodacijskog ponaanja kojima su zajednika tri obiljeja:

prevladavajua uloga voa u prepoznavanju problema i pronalaenju rjeenja u `duhuneslaganja`, sudjelovanje voa svih blokova u pregovorima, te potovanje naelarazmjernosti u pregovorima, ali i u nacionalnoj politici uope.

Politika akomodacija vodila se prema posebnim pravilima igre koja su bila `mjeavinaproceduralnih pravila i opih orijentacija u politici`, a koja su postala dio kulture ulogaili, openitije, politike kulture elita. Lijphart navodi sedam takvih pravila:

- Politika je posao: elite shvataju politiku kao ozbiljan posao i usmjerene su na njezine

rezultate.

- Suglasnost o nesuglasnosti: ideoloke razlike meu blokovima pragmatino se shvaajukao stvarnost koja se ne moe i ne treba mijenjati.

- Samitska diplomacija: vlast je u rukama elita koje o glavnim problemima raspravljaju iodluuju na svojim `skupovima na vrhu`.

- Razmjernost: u rjeavanju problema i u raspodjeli dravnih sredstava primjenjuje senaelo razmjernosti. Ono nije samo naelo odluivanja, nego i metoda neutraliziranjapotencijalnih nezadovoljstava blokova.

- Depolitizacija: posebno osjetljivi drutveni problemi hotimice se depolitiziraju i nastojerijeiti kompromisima.

- Tajnost: pregovaranje meu voama blokova skriveno je od oiju javnosti kako bi sezajamila fleksibilnost aktera koja je nuna za postizanje kompromisnih rjeenja.

- Vlada ima pravo vladati: `posao vladanja` obavlja vlada, koja formalno ovisi o

povjerenju parlamentarne veine, a stvarno je uvelike neovisna o njoj. Vlade, zapravo,


20/114

19

djeluju kao ìzvanparlamentarni` ili `poslovni` kabineti, a premijer je doista primus inter

pares.

Navedeni skup obrazaca i pravila akomodacijske politike, koji je bitno odredio

nizozemsku politiku od 1917. do 1967. godine, omoguio je nastanak odrive

demokracije unato odstupanju od dominantnih pluralistikih modela liberalnedemokracije. Pluralisti su, naime, bili uvjereni da je u pluralnim ili podijeljenimdrutvima s dubokim rasnim, vjerskim i jezinim rascjepima demokracija nemogua ilije, u najmanju ruku, stalno smrtno ugroena.

Tvrdili su da je za nastanak i razvoj demokracije presudno postojanje organiziranihdrutvenih skupina, òrganizirane socijalne heterogenosti`, to znai da drutvo mora bitipluralistino, ali ne smije biti pluralno. Napokon, pluralisti su tvrdili da pluralistikodrutvo mora biti premreeno preklapajuim vezama koje proistjeu iz drutvenihrascjepa koji se meusobno kriaju i stoga posljedino meusobno ublaavaju, a nipotone smije biti podijeljeno rascjepima koji se ne preklapaju, pa se stoga posljedino

uzajamno uvruju i produbljuju.

Nizozemski je sluaj pokazao da nije tona trea propozicija pluralistike teorije.Pokazalo se da drutveni rascjepi koji se ne preklapaju i dijele stanovnitvo u zatvoreneblokove ne ugroavaju nuno opstanak demokracije. Pokazalo se, nadalje, da senedostatak preklapajuih veza na razini masa moe nadomjestiti `nadsvoujuomsuradnjom` na razini elita. Napokon, pokazalo se i to da samoodrivost i meusobnaizolacija mogu biti vaniji za opstanak demokracije od preklapajuih veza onda kadarazliite drutvene skupine imaju vrlo razliite interese i vrijednosti.

Ukratko, ù drutvu kojeg karakterizira vrlo ogranien konsenzus, stabilnost se moe

poveati ako se transakcije ideoloki nekompatibilnih skupina odravaju na minimumu`(Lijphart, 1975). Lijphart zakljuuje da se `politika akomodacije savreno uklapa ukontekst pluralistike teorije... kao genuini alternativni model pluralistikoj demokracijiutemeljenoj na rascjepima koji se presijecaju` (1975.).

VI

Otprilike u isto vrijeme i neovisno o Lijphartu, njemaki politolog Gerhard Lehmbruchsuoio se s gotovo jednakim problemima na koje je naiao i Lijphart. I on je shvatio daangloameriki ili vestminsterski model demokracije, koji je ukljuivao bipolarnostranako natjecanje koje uzrokuje smjene na vlasti dviju velikih discipliniranih stranaka,nije bio primjeren kulturno diferenciranim kontinentalnim europskim drutvima.


21/114

20

Stoga je elio upozoriti na alternativni model demokracije, koji, kako je kasnije ustvrdio,`u zapadnonjemakoj javnosti i politikoj znanosti nije bio dostatno poznat i teko da jebio dobro shvaen` (Lehmbruch, 2003, 9). Uporite za koncipiranje takvog modelapronaao je u Austriji i vicarskoj, iji se politiki sustavi nisu uklapali u prevladavajueshvaanje pluralistike demokracije.

Lehmbruch je poao od postavke da se prije Drugog svjetskog rata u Austriji oblikovalotipino podijeljeno drutvo koje se sastojalo od dvaju tabora ili lagera: katolikog likog isocijalistikog. Podrijetlo austrijskih drutvenih tabora vezuje se uz razdoblje Prverepublike (1918-1938), ali im neki istraivai nalaze korijene jo u doba Habzburkemonarhije. Anton Pelinka i Sieglinde Rosenberge (2000, 21-22) tvrde da su se vepotkraj 19. stoljea jasno nazirali obrisi triju `politiko-svjetonazorskih` tabora, koji su sebitno razlikovali u gledanjima na prirodu i budunost austrijskog drutva i drave:konzervativni katoliki tabor mislio je da austrijsko drutvo presudno odreuje podjela nakatolianstvo i sekularizam, njemaki nacionalistiki tabor bio je uvjeren da se podanicimonarhije dijele na Nijemce i pripadnike ostalih nacija, dok je socijalistiki tabor

ustrajavao na tome da je najvanija podjela na graansku i radniku klasu. Usporedno srazvojem tabora, oblikovali su se i posebni taborski svjetonazori, mentaliteti i`patriotizmi`, pa su svoju politiku lojalnost graani usmjeravali vie prema taborimanego prema politikom sustavu i dravi, a politike sukobe meu taborima doivljavali sukao neku vrstu `vanjskopolitikih sporova`.

Lagerski svjetonazori i mentaliteti, koji su se tijekom vremena pretvorili u neke vrste`sekularne religije`, poinjali su se razvijati ve tijekom procesa rane socijalizacije upolitiziranim obiteljima u kojima su djeca poduavana da se pojedinci dijele na `crne` i`crvene`, na `nas` i `njih`. Politika socijalizacija u taborskom duhu nastavljana je ukolama i na sveuilitima, gdje su se uenici i studenti ulanjivali u ideoloke - katolikei socijalistike - ake i studentske organizacije. Lehmbruch tvrdi da su odnosi meutaborima umnogome nalikovali na odnose meu sukobljenim stranama u graanskomratu, te da ih je odlikovalo latentno neprijateljstvo.

Kurt Steiner (1972, ix) naziva tri glavna ideoloka tabora u Prvoj republiciaustroklerikalcima, austromarksistima i pangermanistima, te tvrdi da meu njima nijebilo konsenzusa ni o postojanju austrijske nacije, jer se tijekom viestoljetnog postojanjaHabzburke monarhije nije oblikovala zamisao o austrijskoj naciji, ni o postojanjuaustrijske drave, poto se u monarhiji nije razvio koncept nacionalne drave, budui dase ona zasnivala na anacionalnoj dinastiji, dvoru, plemstvu, birokraciji, vojsci i visokom

kleru, kao ni o legitimnosti republikanskog demokratskog reima, jer monarhisti nisuprihvaali republiku. Izraz temeljne politike nesuglasnosti bila je i rezolucija Privremenenacionalne skuptine od 12. studenoga 1918. godine kojom je `njemaka Austrija`proglaena sastavnim dijelom njemake drave. Dobrovoljni Anschluss bio je sprijeenmeunarodnim mirovim sporazumima nakon Prvog svjetskog rata. U zemlji i uinozemstvu vladalo je uvjerenje da je Austrija `der Staat den keiner wollte`, dakle `dravakoju nitko nije htio` (Steiner, 1972, 8). Frederick C. Engelmann (1966, 262) je ustvrdio

da su se tri prvotne potkulturne skupine - koje on naziva klerikalnim katolicima,marksistikim socijalistima i nacionalnim liberalima - oko 1920. godine pregrupirale u


22/114

21

kranskodemokratski i socijaldemokratski tabor. Prema miljenju Engelmanna,potkulturne skupine postale su drutveni tabori tek u Prvoj republici kad su poelekoristiti paramilitarne oblike organizacije pri grupiranju u zatvorene ideoloke i drutveneblokove. Ukratko, ideoloki, socijalno i kulturno izdiferencirano austrijsko drutvo tek jeu Drugoj republici, koja je nastala 1945. godine, poprimilo obiljeje tipinog podijeljenog

drutva sastavljena od dvaju sveobuhvatno organiziranih segmenata.

Tabori su izgradili cijeli sustav posebnih i odvojenih politikih i drutvenih institucija iorganizacija unutar kojih su ivjeli njihovi pripadnici. Svaki je tabor imao vlastitupolitiku stranku: katolici Austrijsku puku stranku, a socijalisti Socijaldemokratskustranku. Pripadnici tabora dugo su bili iznimno vjerni politikim strankama koje su ihpredstavljale: od 1945. do 1986. godine te su dvije stranke dobivale zajedno od 87 do 96posto glasova biraa, i to unato postojanju razmjernog izbornog sustava koji, u naelu,potie rasprivanje glasova biraa i posljedino izaziva fragmentaciju stranakog sustava.Socijalnostrukturni rascjepi oito su bili vaniji u strukturiranju birakog tijela istranakog sustava od izbornog prava. Stranke su uz sebe vezivale brojne `parapolitike

organizacije` na svim podrujima drutvenog ivota: sindikate, udruenja poslodavaca,strukovne udruge, medije, sportska i kulturna drutva, kole, bolnice, karitativnaudruenja, dobne i rodne organizacije i dr. Oblici zasebnog drutvenog organiziranjatabora toliko su bili razgranati i sveobuhvatni da su socijalisti, ali i puani, imali ak ivlastite strukovne udruge fiziara, zubara, ljekarnika, inenjera, novinara, odvjetnika,sudaca, uitelja, farmera, ribara, glazbenika, umirovljenika i dr. (Steiner, 1972,138-146).Istraivanja lokalnih zajednica pokazala su da su se obrasci drutvenog ponaanja iorganiziranja ponavljali i na komunalnoj razini. Primjerice, istraivanje iz 1964. godine uKleinburgu, gradiu od 3.600 stanovnika, pokazalo je da su od 32 dobrovoljna udruenjasamo dva bila apolitina, to jest da su samo u njima bili mogui `slobodni, politikineogranieni susreti u kojima odreena orijentacija nije bila fiksirana a priori`. Sva suostala udruenja bila pod utjecajem politikih stranaka i vjerno su odraavala njihovusnagu u lokalnoj zajednici. ak je i u veini gradskih restorana krug gostiju bio socijalnoi politiki odreen. Istraivanje u tirolskom gradiu Wattensu pokazalo je da suplaninarska, pjeaka i gimnastika drutva socijaliziralasvoje lanove unutar politikihpotkultura. Gimnastiko drutvo i lokalna sekcija Alpskog udruenja ideoloki su bilibliski Pukoj stranci, a lokalna sekcija prijatelja prirode bila je bliska socijalistima(Steiner, 1972, 170- 171).

Kao to je iz Prve republike naslijedila podijeljeno drutvo, Druga republika iz nje jebatinila i glavne konsocijacijske aranmane. Saveznim ustavom iz 1920. godine, ukojem se prepoznaje rukopis velikog austrijskog teoretiara prava Hansa Kelsena, koji bitparlamentarne demokracije openito nije vidio u `neogranienoj vladavini veine, nego ustalnom kompromisu izmeu veine i manjine, koje u parlamentu predstavljaju razliitenarodne skupine` (Lehrnbruch, 1967, 23) - bila su ozakonjena dva od tri glavna

konkordancijska mehanizma koja su trebala zajamiti opstojnost austrijske demokracije:razmjerno izborno pravo i kvalificirane dvotreinske veine u usvajanju ustavnih zakonaili jednostavnih zakona koji sadravaju ustavne odredbe. Tijekom Prve republike iskuanisu jo neki mehanizmi konkordancijske demokracije. Ponajprije, uspostavljena je saveznadrava sastavljena od devet historijskih pokrajina, a takva je priroda dravne organizacije


23/114

22

institucionalno izraena u dvodomnom parlamentu. Premda su posrijedi bili slabi`unitarni federalizam` i nesimetrini bikameralizam s dominantnim prvim domom, Prvarepublika ostavila je u nasljee Drugoj republici politiku ideju i praksu federalizma ibikameralizma, koji su opstali do danas.

Nadalje, prijelaznim ustavnim odredbama iz 1918. godine bila je uspostavljeno Dravnovijee kao izvrna vlast koju je birala Privremena nacionalna skuptina, a u kojemu susve stranke bile zastupljene razmjerno svojoj snazi u parlamentu. Posrijedi je bio

takozvani Proporzkabinet, poseban tip vlade, koji se odrao do sijenja 1932. godine, kadsu socijaldemokrati preli u opoziciju, a u Kabinetu su ostali njemaki nacionalisti ikranski socijalisti. To je pridonijelo uvrivanju fronti izmeu graanskog isocijalistikog tabora i izbijanju kratkog graanskog rata u veljai 1934. godine izmeuVlade, koja se oslanjala na saveznu vojsku, policiju i obrambena udruenjaKranskosocijalne stranke, i socijaldemokratskog Republikanskog zatitnog saveza.Nakon okonanja sukoba zabranjeni su i Socijaldemokratskastranka i njezini sindikati, azemljom je samostalno vladao konzervativni katoliki tabor. Novim ustavom 1934.

godine uspostavljena je autoritarna staleka drava kao `mjeavina elemenata faizma poitalijanskom uzoru i elemenata koncepta 'profesionalnostalekog' poretka iz katolikogsocijalnog nauka` (Pelinka i Rosenberger, 2000, 26-27). Godine 1938. Austrija jepripojena Njemakoj i privremeno je prestala postojati kao samostalna drava.

VII

Tragina su zbivanja produbila spoznaju politikih elita o tome kakve su opasnostiinherentne segmentiranom drutvu te uvrstila njihovo uvjerenje da drutvene rascjepetreba nadii, "nadsvoditi", meusobnom suradnjom kako bi opstali demokratski politikisustav i drava.

Dok su osobni kontakti voa dvaju tabora u Prvoj republici bili vrlo slabi, tijekomnacistikog razdoblja oni su se pojaali, da bi u Drugoj republici postali i razmjernobliski. Usporedno s razvojem suradnje politikih elita, voe glavnih interesnihorganizacija - Trgovinske komore, Poljoprivredne komore i Komore rada - razvijali su

socijalno partnerstvo kao obrazac meusobne suradnje u rjeavanju privrednih isocijalnih problema, to jest kao `nastavak velikih koalicija drugim sredstvima` (Pelinka i

Rosenberger, 2000, 63, 167-182; Lehmbruch, 2003, 61-64). Upravo se ta promjena u


24/114

23

politikoj kulturi vodeih taborskih elita pokazala glavnom pretpostavkom prijelaza iznestabilne `centrifugalne demokracije` Prve republike, obiljeene fragmentiranompolitikom kulturom i kompetitivnim ponaanjem elita, u stabilnu konkordancijskudemokraciju Druge republike, u kojoj je politika kultura ostala fragmentiranom, ali su sepolitike elite poele ponaati suradniki. Suradnja se iskazivala u obliku Junktima -

posebnoga naina sklapanja kompromisa o prijepornim pitanjima to se zasnivao nasvojevrsnome sustavu uzajamnih ustupaka razliitih strana. Prijeporna pitanja rjeavala bise `u paketu`, i to tako da bi se u rjeavanju jednog pitanja uvaile preferencije jednestrane, u rjeavanju drugog pitanja preferencije druge strane itd. Ako bi neko pitanje bilotakve prirode i znaenja da nijedna strana nije bila pripravna na ustupke, privremeno biostalo nerijeeno.

Promjena obrazaca ponaanja taborskih elita omoguila je da se dvama glavnim ustavnimkonkordancijskim mehanizmima Prve republike, razmjernome izbornom pravu i

kvalificiranim veinama, u praksi Druge republike doda i trei mehanizam: velikakoalicija dviju glavnih taborskih stranaka kao sredstvo politike integracije Austrije.

Konstitucionalizacija kvalificiranih veina kao iroko primjenjivanog pravila odluivanjaneposredno je utjecala na tip koalicijske vlasti, praktino iskljuujui mogunostdjelotvorna rada jednostranakih vlada ili minimalnih pobjednikih koalicija. Velikakoalicija, koja je postojala od 1945. do 1966. godine, bila je glavni institucionalno-politiki okvir unutar kojega su taborske elite suraivale i usklaivale interese uprocesima politikog odluivanja. Djelovala je na podlozi opsenih pisanih koalicijskihugovora u kojima su bili izraeni rezultati pregovora dviju taborskih stranaka onajvanijim pitanjima nacionalne politike. Uz to, pitanja javnih politika i raspodjelevanih poloaja u javnim institucijama - primjerice, austrijsku politiku integracije uEuropsku uniju, politiku privatizacije, pravo nominiranja lanova Ustavnog suda i dr. -stranke su rjeavale posebnim koalicijskim sporazumima. Javni sektor virtualno je biopodijeljen na `crno` i `crveno` krilo. Pogodbena podjela podruja utjecaja dviju glavnihstranaka bila je takva da je negdanja krilatica o `dvije polovice Carevine`, koja je bilareminiscencija na Austrougarsku monarhiju, koritena kao prikladan opis podjele drave idrutva na podruja vladavine Puke i Socijaldemokratske stranke (Diamant, 1974;Steiner, 1972).

vicarska se razlikovala od Austrije po tome to je povijesno bila podijeljena na razliitekantonalne zajednice, Eidgenossenschaften, meu kojima su postojale vjerske, jezine,etnike i kulturne suprotnosti. Vjerski rascjepi koji su dijelili katolike i protestanteizazvali su od 15. do 19. stoljea etiri graanska rata na podruju vicarske drave.Vjerski rascjepi uveliko su se poklapali s jezinim i etnikim podjelama na osnovu kojihsu se oblikovale suprotnosti izmeu njemakih protestanata i francuskih, te, u manjojmjeri, talijanskih katolika, pa se tradicionalni zapadnoeuropski rascjep izmeu centra iperiferije u vicarskoj iskazivao kao polarizacija izmeu njemake veine, na jednoj, ifrancuske i talijanske manjine, na drugoj strani. Uz to, i drugi se veliki tradicionalni

zapadnoeuropski rascjep, onaj izmedu grada i Bela, uvelike uklapao u opisani obrazac

polarizacije, jer su katolici veinom ivjeli u ruralnim, a protestanti u urbanim sredinama.


25/114

24

Povijesni razvoj vicarske obiljeila je stalna teritorijalna fragmentacija: potkraj 18.stoljea dravu je inilo 15 kantona, na poetku 19. stoljea bila ih je 21, a suvremenufederaciju ini 26 jedinica: 20 kantona i est polukantona. U trenutku usvajanja Ustava1848. godine, to se smatra inom nastanka moderne vicarske drave, nije bilojedinstvene politike kulture, pa je drava nastala kao `artificijelni konstrukt` sastavljen

od razliitih jezinih, vjerskih, kulturnih i historijskih zajednica. Kako drava nije izraslaiz zamisli o stvaranju jedinstvene vicarske nacije, vicarska je bila prava `multikulturnaantiteza` procesima nacionalne unifikacije u susjednim dravama, napose u Njemakoj iItaliji, koje su se temeljile na jezino, etniki i kulturno homogenom stanovnitvu. Nije semoglo govoriti ni o vicarskom drutvu, jer ono praktino nije postojalo, a vicarskadrava dugo je bila `labavi patchwork` kantona (Daalder, 1974).

Od poetka 19. stoljea u vicarskoj je zapoeo proces integracije drave i drutvapomou politikih institucija. Izgrauju se, ponajprije, federalistike politike institucijena temelju kompromisa izmeu liberalne, centralistiki usmjerene protestantske veine ikonzervativne, federalistike katolike manjine. Stvoren je federalni sustav s

ogranienom vlau sredinjih dravnih institucija i irokom autonomijom kantona kojomsu se titile vjerske, jezine i kulturne razlike. Kantonalna autonomija temelj ila se nanekoliko naela koja su, u osnovi, opstala do danas (Kloti i dr., 2004,76-77; Neidhart,2002, 265-268):

- suverenosti kantona, koja je izvedena iz injenice da su oni jedinstveni povijesnopolitiki entiteti s vlastitom povijeu, tradicijom i politikim institucijama. Nijedankanton ne mogu ukinuti federalna tijela vlasti nego se to moe uiniti samo na osnovuodluke takozvane dvostruke veine: veine svih graana vicarske drave i veine svihkantona;

- slobodi izbora unutarnje politike organizacije, pa svaki kanton samostalno donosi svojustav, normira graanska prava i slobode i ureuju oblike teritorijalne organizacije; svikantoni imaju vlastite politike sustave sa zakonodavnom, izvrnom i sudbenom vlau;

- slobodi izbora vlasti, to znai da federalna tijela ne mogu raspustiti kantonalne vlasti;

- odgovornosti kantona za provedbu savezne politike;

- financijskoj samostalnosti, koja proistjee iz prava kantona na oporezivanje svojihgraana;

- iskljuivanju politike kontrole federacije nad kantonima;

-jednakom pravu kantona da sudjeluju u procesima odluivanja na razini federacije, kojeje institucionalizirano i u njihovoj jednakoj zastupljenosti u Dravnom vijeu kao drugomdomu saveznog parlamenta.

iroka autonomija kantona nikad se nije shvaala samo kao izraz decentralizacije dravnevlasti, nego i kao bitan oblik zatite manjina. Tim se naelom opravdava i jednaka


26/114

25

zastupljenost kantona u drugom domu parlamenta koja, inae, rezultira znatnomnatpredstavljenou malih kantona zbog velikih razlika u broju stanovnika: najmanjikanton, Appenzell Inner Rhodes, ima samo oko 15.000, a najvei, Zurich, oko 1,2milijuna stanovnika. Svaki graanin ima vicarsko i kantonalno dravljanstvo te se neidentificira samo sa vicarskom dravom, nego i sa `svojim` kantonom. To je bila

podloga razvoja viestrukih politikih lojalnosti koje se ne potiru nego dopunjuju.

Nadalje, u 19. stoljeu grade se vrsta institucionalna naela i mehanizmi uspostave iodravanja ravnotee izmeu protestantskih i katolikih kantona, poput naelakorporativnog predstavnitva kantona, paritetne zastupljenosti suparnikih skupina uizvrnoj vlasti, `dobrovoljne razmjernosti` u zastupljenosti stranaka u vladama,kolegijalne vlasti i dr. (Lehmbruch, 1967).

VIII

U vicarskoj je posebnu ulogu u odranju stabilnosti politikog sustava i drave uopeima kolegijalna izvrna vlast. Ulogu vlade ima Savezno vijee, to ga biraju oba domavicarskog parlamenta zajedno.

Ustavom je propisano da vlada mora imati sedam lanova koji nisu etniki neutralni:nepisano je pravilo da najmanje dva od sedam lanova vlade potjeu iz nenjemakihkantona, a vladu obino ine etiri lana iz njemakih, dva iz francuskih i jedan iz

talijanskog kantona.

lanovi vlade medusobno su potpuno ravnopravni: Saveznim vijeem predsjedavanjegov predsjednik, ali on nije formalni ef vlade. Kako je Savezno vijee neopozivo inesmjenjivo tijekom svoga etvorogodinjeg mandata, ne moe se govoriti o klasinojparlamentarnoj vladi. Osobito je vaan politiki sastav Saveznog vijea.

U drugoj polovici 19. stoljea, od 1848. do 1891. godine, inila ga je samo jedna stranka,Freisinn, inaica vicarske liberalne stranke. U to je tijelo 1891. ula Katolikakonzervativna stranka kao druga vladina stranka. Godine 1929. u vladinu je koaliciju ulai Stranka vicarskih protestanata iz koje se razvila vicarska puka stranka.

Napokon, u vladinu koaliciju najprije su od 1943. do 1953. privremeno, a od 1959.

godine zastalno uli i socijaldemokrati. Tako je oblikovan `arobni obrazac` iznimnostabilne etvorostranake vlade u kojoj su po dva mjesta unaprijed bila rezervirana zaLiberalnu, Katoliku i Socijaldemokratsku stranku, a jedno za konzervativne puane.

Pod `arobnou` se ponajprije misli na sposobnost malobrojne vlade da trajno okuplja ipovezuje veliki broj interesnih aktera - politikih stranaka, jezinih regija, kantona,


27/114

26

vjerskih zajednica i dr. - i tako ublaava borbu za vlast, pritisak opozicije i zahtjevnoststranaka, a da istodobno ne gubi kontrolu nad vlau. Vlada je izraz neke vrste `mirovnogsporazuma` meu strankama (Neidhart, 2002.). Razmjerna raspodjela mjesta u saveznojizvrnoj vlasti smatra se jednim od kljunih obiljeja vicarske konkordancijskedemokracije.

Njoj se, meu ostalim, pripisuje stabilnost vlade, unato postojanju imbenika koji, popravilu, uzrokuju nestabilnost vlada: razmjerno jake ideoloke polarizacije ifragmentacije stranakogsustava. Osobito je, pritom, vano da uvjerljiva veina graana,pristaa vladajuih i opozicijskih stranaka, podupire koalicijsku vladu u kojoj suzastupljene sve velike stranke (Armingeon, 1999.). iroka potpora graanakonsocijacijskim naelima smatra se, kako se vidi iz tablice 1, jednim od imbenika kojipogoduju konsocijacijskoj demokraciji. Struktura savezne etvorostranake vladeuglavnom je preslikana i na razinu kantonalnih vlada.

Glavni politiki predstavnici kantona, regionalne politike stranke, osueni su na

suradnju, kako zato to se nijedan politiki akter ne moe domoi politike vlasti bezpotpore suparnikih aktera, tako i zato to iskljuivanje ili marginaliziranje pojedinihpolitikih predstavnika ugroava stabilnost cijeloga politikogsustava.

Ukratko, vicarski konkordancijski sustav temelji se na razmjernoj podjeli vlasti,sudjelovanju svih vanih drutvenih skupina u procesu odluivanja, te na rjeavanjusukoba pregovorima i kompromisima - amicabilis compositio ili prijateljski sporazum

temeljno je naelo rjeavanja sukoba.

Njegovi su glavni institucionalni mehanizmi - koji se ne mogu funkcionalno razmatrati

izvan cjelokupnoga institucionalno-politikog sklopa to ga ine federalni sustav vlasti i

razvijeni mehanizmi izravne demokracije - razmjerni sustav izbora parlamenta, koji seprimjenjuje od 1919. godine, i opcijsko naelo razmjernosti u izboru izvrne vlasti,paritetna zastupljenost jezinih i vjerskih manjina u Saveznom vijeu, te posljedino usvim dijelovima uprave, to se primjenjuju od 1848. godine (Kloti i dr, 2004.).

Razmjernu ili konkordancijsku demokraciju u Austriji i vicarskoj Lehmbruch definirakao liberalnu demokraciju koju bitno odreuje nekompetitivni obrazac rjeavanja sukoba:vicarski amicabilis compositio i austrijski junktim prava su protuteza angloamerikompravilu veine u odluivanju. Proces interesne artikulacije karakteriziraju stabilnostdrutvenih skupina i slaba pokretljivost unutar sustava, posebice izmedu vjerskih,jezinih i etnikih skupina.

Stabilnost skupina izraava se u razliitim oblicima integracije, koje Lehmbruch nazivasekcionalizmom i segmentacijom. Prvi pojam oznauje integraciju neke skupine koja ivizajedno na ogranienom podruju, pa se i politike preferencije artikuliraju uteritorijalnim okvirima, odnosno u teritorijalnim tijelima. Drugi pojam oznauje tipintegracije u kojemu su ideoloke preferencije suparnikih skupina toliko dominantne dasu im podreene sve ideoloki neutralne preferencije.


28/114

27

U vicarskoj je prevladavala integracija na sekcionalnoj osnovi zbog povijesneukorijenjenosti i snage kantona, a u Austriji integracija na segmentacijskoj osnovi, jer je

pripadnost dvjema glavnim taborskim strankama ovisila o klasnoj pripadnosti, ali i osvjetonazorskim razlikama izmeu katolika i protuklerikalaca. Razlike u artikulacijiinteresa proizvele su i razlike u agregaciji interesa.

vicarski sekcionalizam rezultirao je time da u toj zemlji nije bilo organiziranih interesakoji bi mogli stvoriti veinu, unato povremenim i nestalnimsavezima pojedinih kantona.U Austriji je, pak, agregacija interesa bila iznimno teak proces, jer je prije interesnogsporazuma dviju taborskih stranaka, koje su inile vladajuu koaliciju, trebalo postiikompromise meu raznim interesnim skupinama i organizacijama u svakoj stranci.

Na tim je osnovama bilo vrlo teko vladati i uspostaviti sustav vladavine koji bi bioprihvatljiv za oba tabora. Traganje za takvim sustavom dovelo je do nastanka

konkordancijske demokracije, ije je temeljno obiljeje raspodjela poloaja meusuparnikim skupinama prema naelu paritetnosti ili razmjernosti kao `jamstvo

kompromisnog karaktera politikih odluka` (Lehmbruch, 1967.). Upravo kompromisnapriroda politikog odluivanja bitno razlikuje konkordancijske demokracije oddemokracija u kojima se odluuje veinom.

Proporzpatronage moe se ograniiti na najvie politike i upravne poloaje u dravi, alise moe protegnuti i na vojsku, policiju, pravosue, dravnu upravu, javni sektorprivrede, javne medije i dr. Temeljnije cilj primjene naela razmjernosti stabiliziranjedemokratskoga politikog sustava. Kljuno je, pritom, pitanje ostvaruje li se stabilizacijapolitikog sustava na raun njegove djelotvornosti i, osobito, demokratinosti.

IX

U "The Politics of Accomodation: Pluralism and Democracy in the Netherland" Lijphartse ograniio na raspravu o demokraciji u jednoj zemlji i nije se odvie uputao upoopavanja, premda je upravo to djelo postalo jednom od najutjecajnijih konceptualnih

studija sluaja u komparativnoj politici druge polovice 20. stoljea.Nakon te studije napisao je brojne lanke, rasprave i knjige u kojima je nastojao poopitisvoje spoznaje o pluralnim drutvima i konsocijacijskoj demokraciji. U svojoj drugojvanoj konsocijacijskoj studiji, `Demokracija u pluralnim drutvima` (1992, 1977),najprije je jasno naznaio i obrazloio tri mogunosti izbora s kojima su suoena pluralnadrutvai `njihove` drave:


29/114

28

-podijeliti dravu na dvije ili vie zasebnih homogenih drava;

- ukloniti ili ublaiti pluralnu prirodu drutva pomou asimilacije;

-prihvatiti pluralno drutvo i uspostaviti konsocijacijsku demokraciju.

ele li se podijeljena drutva spasiti od raspada i kani li se sprijeiti nasilna asimilacija,treba ih politiki urediti kao konsocijacijske demokracije. No taj odabir nije razumljivsam po sebi i nije uvijek mogu. Da bi konsocijacijska demokracija u nekomepodijeljenom drutvu bila mogua i uspjena mora postojati niz povoljnih imbenika zanjezinu primjenu. to su imbenici koji pogoduju konsocijacijskoj demokraciji?

Matthijs Bogaards (1998) pokazao je da Lijphart nije napravio jedinstven katalog

povoljnih imbenika, nego da su se njegova stajalita mijenjala od studije do studije.Kako je analizirao pojedina konkretna podijeljena drutva, uvidi steeni njihovimprouavanjem mijenjali su njegove prijanje spoznaje i utjecali na njegova opa teorijska

stajalita. Uzimajui u obzir studije nastale u rasponu od gotovo dvadeset godina,Bogaards je utvrdio postojanje ak 14 povoljnih imbenika.

Na sva etiri popisa nalaze etiri imbenika: rascjepi meu drutvenim segmentima,ravnotea moi meu segmentima, prostorno i populacijski mala zemlja, te vanjskeopasnosti. Postojanje dubokih drutvenih rascjepa razumljivo je samo po sebi, jer danema njih, drutvo ne bi ni bila podijeljeno ili pluralno.

Ravnotea meu drutvenim segmentima izriito se navodi ili se pojavljuje u oblicimasvojih funkcionalnih ekvivalenata. Funkcionalni ekvivalenti snanim rascjepima meupotkulturama (1968, 1969) tako su izolacija segmenata (1977) i zemljopisna

koncentracija segmenata (1985). Drugi je primjer funkcionalnih ekvivalenata viestrukaravnotea moi meu segmentima (1969, 1969, 1977) i postojanje segmenata jednakeveliine, a to iskljuuje postojanje nadmonoga veinskog segmenta (1985).

Lijphart je mislio da se uspjena konsocijacijska demokracija ne moe uspostaviti ako nepostoje najmanje tri drutvena segmenta - idealni su uvjeti kad postoje tri ili etirisegmenta - jer se tako izbjegava dvojna ravnotea meu segmentima priblino jednakeveliine, to jest stanje u kojemu voe oba segmenta nastoje osvojiti veinu i vladatisamostalno, ali i izrazita brojana neravnotea meu dvama segmentima koja omoguujeveinskom segmentu da se ponaa `imperijalno`. Priblina ravnotea u veliini segmenataiskljuuje mogunost da brojano nadmoan segment zagospodari ostalim segmentima iodbije suradnju sa suparnikim manjinama.

Medu etiri najvanija imbenika koja pogoduju konsocijacijskoj demokraciji eksplicitnonije navedena prostorno i populacijski mala zemlja, koja se konvencionalno smatra

jednim od temeljnih preduvjeta konsocijacijalizma. Lijphart je utvrdio da male zemljeizravno i neizravno pogoduju konsocijacijskoj demokraciji, a za Lehmbruchaje mala

drava bila nuan uvjet konkordancijske demokracije. U unutarnjoj politici, male suzemlje manje kompleksne od velikih zemalja pa je njima lake vladati, a malobrojno


30/114

29

stanovnitvo omoguuje da se potkulturne elite bolje osobno poznaju i ee susreu, teda tako razvijaju duh i praksu suradnje. U vanjskoj politici, one imaju ogranienu mo namedunarodnoj pozornici, pa su sklonije neaktivnoj politici ili neutralnosti, a i ese suugroene politikom veih sila.

S obzirom na vanost veliine zemlje, Bogaards misli da se Lijphart nije odrekao togaimbenika ni ujednoj katalokoj varijanti, nego ga je zadrao u implicitnoj povezanosti snekim drugim imbenicima koji se pojavljuju u sva etiri popisa: s vanjskim opasnostima(1968, 1969), razmjerno niskom optereenosu politikog sustava (1968, 1969) iumjerenim nacionalizmom (1969). Vanjske opasnosti mogu djelovati dvojako: ako

vanjske sile ugrozavaju sve segmente podijeljenog drutva, onda izvanjska opasnostmoe ujediniti segmente; ako, pak, vanjske sile ugroavaju samo neki segment ili nekesegmente podijeljenog drutva, to jest ako se unutarnja podjela podudari s crtamameunarodnog sukoba, onda izvanjska opasnost moe dodatno razdvojiti segmente iprodubiti podjelu drutva.

Oito je, takoer, kako su posrijedi imbenici razliite vrste, koji odreuju razliite vrsteodnosa u podijeljenim drutvima: elite - elite, mase - mase i elite - mase. Tim trimatemeljnim odnosima Lijphart (1974, '79) je pridodao sljedee odreujue imbenike:

- odnose meu potkulturnim elitama odreuju duljina postojanja konsocijacijskedemokracije, vanjske opasnosti, viestruka ravnotea moi meu segmentima, terazmjerno niska ukupna optereenost sustava unutar kojega se donose politike odluke;

- unutarnje odnose u potkulturama na razini masa odreuju izrazite crte rascjepa;

- odnose izmeu elite i mase u svakoj potkulturi odreuju unutarnja politika kohezija

potkultura, odgovarajua artikulacija interesa potkultura, te iroka potpora masa vladavinikartela elita.

Od ta tri odnosa Lijphart je uvijek smatrao kljunim za uspostavu i opstanakkonsocijacijske demokracije odnos meu potkulturnim elitama, istiui da onpodrazumijeva:

- sposobnost elita da usklade razliite interese i zahtjeve potkulturnih skupina kojepredstavljaju;

- sposobnost da nadiu rascjepe i suraduju sa suparnikim elitama;

- volju da podravaju sustav i razvijaju njegovu stabilnost i kohezivnost;

- sposobnost da shvate opasnosti to proistjeu iz politike fragmentacije.

Odnos meu potkulturnim masama odreuju drutveni rascjepi koji se ne preklapaju, pasu one podijeljene u zatvorene drutvene zajednice koje odlikuju razliiti interesi,vrijednosti i identiteti. U takvim uvjetima kontakte meu masama poeljno je odravati


31/114

30

na minimumu. Dok u homogenim politikim kulturama intenzivni kontakti poveavajumeusobno povjerenje i produbljuju homogenizaciju, u heterogenim kulturama oniuzrokuju porast napetosti, suprotnosti i neprijateljstava. Stoga je, kako je istaknuto i nanizozemskom primjeru, `poeljno da se transakcije meu antagonistinim potkulturama upodijeljenom drutvu - ili, slino, meu razliitim nacijama u vienacionalnoj dravi -

odravaju na minimumu` (Lijphart, 1974).

Napokon, odnos meu elitama i masama unutar potkultura trebao bi se zasnivati navisokoj politikoj koheziji potkultura. Elite ne mogu meusobno suraivati i sklapatikompromise ako nemaju potporu pripadnika potkultura koje predstavljaju. Bez te potpore

one ne mogu primjereno artikulirati posebne interese svojih drutvenih skupina isudjelovati u agregaciji jasno artikuliranih posebnih potkulturnih interesa. Uz to,konsocijacijskoj demokraciji jako pogoduje ako postoji masovna potpora naelimavladavine kartela elita kao, primjerice, u vicarskoj.

U `heuristikoj raspravi` o statusu imbenika koji pogoduju konsocijacijskoj demokraciji

dolo se do zakljuka da se oni mogu podijeliti na ortodoksne i sporedne (Bogaards,1998). Prvi se smatraju nunim i dovoljnim uvjetima za uspostavu i opstanakkonsocijacijske demokracije, a drugi pomonim imbenicima koji poveavajuvjerojatnost da e se ona uspostaviti i odrati. Iza takve podjele krije se zapravo sukob`determinista` i `voluntarista` u konsocijacijskoj teoriji. Lijphart (1985) je bio krajnje

oprezan prema determinizmu, pa je tvrdio da povoljni imbenici openito pomauuspostavi konsocijacijske demokracije, ali da su zamisliva i stanja u kojima ona moeuspjeti unato svim ili veini nepovoljnih imbenika, kao to moe propasti unato svimili veini povoljnih imbenika. Koncept povoljnih imbenika omoguuje, ponajprije, dase pretkae je li konsocijacijska demokracija u nekoj zemlji uope vjerojatna. Drugimrijeima, u politikoj teoriji nema mjesta deterministikim uzronim zakonima, nego sevie moe govoriti o nekoj vrsti probabilizma.

X

Povoljni su imbenici empirijski provjeravani na mnogo primjera. Istraivai su takodokazivali da je nepovoljna segmentalna struktura drutva uzrokovala propastkonsocijacijskih aranmana u mnogim zemljama.

U podijeljenome kolumbijskom drutvu nije bilo uzajamne ravnotee moi izmedu viepotkulturnih segmenata, to je bio glavni uzrok kraha konsocijacijskog modela, koji jepostojao od 1958. do 1974. godine. U Kolumbiji su, naime, postojala samo dva povijesna


32/114

31

ideoloko-politika segmenta, liberalni i konzervativni, utemeljena na razliitimobiteljskim i lokalnim tradicijama.

Neuspjehu su, osim toga, pridonijeli i razmjerno velika zemlja u odnosu prema

europskim konsocijacijskim demokracijama, slabiji drutveni rascjepi, jae preklapajue

lojalnosti i slabija izoliranost potkulturnih segmenata (Dix , 1980). U ri Lanki postojibrojano dominantna veina koja ne pristaje na podjelu vlasti s manjinom. U sjevernojIrskoj premona protestantska veina ne podupire podjelu vlasti s katolikom manjinomu obliku razliitih konsocijacijskih aranmana (O'Leary, 1989). Stoga nema minimalnesuglasnosti izmeu protestantske veine, lojalne Velikoj Britaniji, i katolike manjine,odane Irskoj.

Ni na Kosovu, o kojemu se u posljednje vrijeme takoer raspravlja i u konsocijalistikomsklopu, nema povoljnih uvjeta za konsocijacijske aranmane, jer je albanski segmentviestruko brojano nadmoan u odnosu prema manjinskome srpskom segmentu (Taylor,2005). Uz to, Kosovo je paradigmatian primjer podijeljenog drutva u kojemu nema ni

naznaka minimalnog konsenzusa izmeu premone albanske veine, lojalne Albaniji, isrpske manjine, odane Srbiji.

U uvjetima izrazite brojane neravnotee dvaju sukobljenih segmenata, koji ne dijele nizajednike interese, ni vrijednosti, ni identitete, ni lojalnosti, mnogi su analitiari,ukljuujui i samog Lijpharta, odustajali od zauzimanja za konsocijacijska rjeenja i bilisu skloniji podjeli prijepornog podruja, drave ili regije na zasebne homogene politikecjeline.

Vanjske opasnosti mogu, kako je reeno, imati pozitivnu i negativnu ulogu. UNizozemskoj se konsocijacijska demokracija poela oblikovati u doba nacionalne

ugroenosti tijekom Drugoga svjetskog rata, a njezinim simbolinim zaetkom smatra sestvaranje velike koalicije 1917. godine.

Na uspostavu konkordancijske demokracije u Austriji 1945. godine vanjske su opasnostidjelovale poticajno. Dvije taborske elite povezivao je strah za budunost okupiranezemlje, a osobito strah da bi Austrija mogla pripasti sovjetskoj okupacijskoj ili interesnoj

zoni, te da bi i u njoj mogla biti uspostavljena `narodna demokracija` sovjetskog tipa(Steiner, 1972.).

U vicarskoj, gdje se konsocijacijska demokracija openito razvijala postupnije nego uostalim zemljama, kljuni je dogaaj bio ulazak socijalista u vladinu koaliciju 1943.godine, dakle usred Drugoga svjetskog rata.

U Libanonu je kransko-muslimanski Nacionalni pakt o konsocijacijskom ureenjusklopljen 1943. godine, opet tijekom Drugoga svjetskog rata. U Kolumbiji se za

konsocijacijskim rjeenjima posegnulo nakon duljeg razdoblja graanskog rata idiktatorskih reima, koji nisu bili posve neovisni o uvelike nasilnome regionalnomokruenju. U svim tim primjerima vanjske su opasnosti utjecale na spoznaju potkulturnih


33/114

32

elita kako su potrebni nacionalna suradnja i jedinstvo da bi demokracije, a katkad i

drave, nastale i opstale.

Neovisno o nacionalnim posebnostima, svaku konsocijacijsku demokraciju treba, prema

Lijphartovu sudu, zasnovati na etiri temeljna naela i institucije:

- Vlast mora imati velika koalicija politikih voa svih najvanijih segmenata pluralnogdrutva. Svaki segment - zajednica, blok ili tabor - ima svoju politiku elitu koja gapredstavlja u pregovorima s voama drugih segmenata. Nijedna zajednica ne trpi daunutar nje postoji vie elita koje konkuriraju jedne drugima, jer to slabi pregovarakipoloaj jedne blokovske elite u odnosu prema elitama ostalih blokova. Interesi koji suartikulirani unutar svake zajednice agreriraju se `akomodacijom meu elitama`. Politikeelite imaju nedvojbeno najvaniju ulogu u konsocijacijskoj demokraciji, jer onepremouju rascjepe meu segmentima i svojom suradnjom odravaju zajednicu,

- Vitalni interesi manjina tite se institutom uzajamnog veta, koje moe biti ozakonjeno

ili prihvaeno kao nepisana konvencija.

- Politiko predstavnitvoi podjela javnih fondova zasnovani su na naelu razmjernosti.To ne iskljuuje jednaku zastupljenost svih segmenata i hotiminu natpredstavljenostmalih segmenata kao mogua, a katkad i poeljna odstupanja od naela razmjernosti.

- Svaki je segment vrlo samostalan u odluivanju o svojim unutarnjim pitanjima.Autonomija segmenata jami se federalnim ureenjem drave, koje se primjenjuje ondakada su segmenti koncentrirani na odreenim podrujima drave i teritorijalno odijeljenijedni od drugih.

Poetni koncepti konsocijacijske demokracije posluili su osamdesetih i devedesetihgodina 20. stoljea kao jedno od ishodita razvoja irih politikih teorija, ponajprijekorporativizma i konsenzualizma, to dobro ocrtavaju i teorijski putevi kojima su krenulinjihovi utemeljitelji.

Lehmbruch (2003) je, kako sam kae, svoj istraivaki interes `sve vie usmjeravao napolitiko-institucionalne uvjete procesa strukturne prilagodbe politikih ekonomija udemokratskim industrijskim drutvima promjenama u svjetskoj privredi`. Teorijska spallas konceptom konkordancijske ili konsocijacijske demokracije ouvana je zahvaljujuinjezinoj `organskoj vezi` s neokorporativizmom ili liberalnim korporativizmom 29 kojise razvio upravo u onim dravama koje su bile postojbine tog tipa demokracije. Promjeneu pluralnim drutvima, ponajprije ublaavanje i slabljenje tradicionalnih rascjepa zbogmodernizacije i sekularizacije suvremenih drutava, pokazale su da konkordancijskademokracija tendira prerastanju u korporativizam. Oboje, i konkordancijska demokracijai korporativizam, samo su empirijski oblici pregovarake demokracije. Medusobno serazlikuju prema prirodi aktera koji sudjeluju u procesima pregovaranja: ukonkordancijskom sustavu to su politiki akteri - stranke, parlamentarne frakcije, javnauprava i ostale politike elite na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, a u


34/114

33

korporativistikom sustavu to su interesne organizacije, ponajprije sindikati i udruenjaposlodavaca i drava.

U konkordancijskim sustavima politike stranke i vlade ureuju sukobe kompromisom iuzajamnim ustupcima, a u korporativistikom sustavu velike interesne organizacije

pregovaraju i surauju jedne s drugima i s vladom u autoritativnoj alokaciji vrijednosti, teu oblikovanju i provedbi javnih politika. Lehmbruchovo istraivanje prvotno je bilopoglavito usredotoeno na zemlje takozvane zapadne-srednje Europe,Westmitteleuropag, gdje su se smjestile Austrija, vicarska i Njemaka - osobito se baviomodelom socijalnog partnerstva u Austriji i Njemakoj - ali se potom proirilo i na ostalezemlje poput Nizozemske, vedske, Norveke, Belgije i dr.

Kao to je neko konkordancijsku demokraciju koncipirao kao suprotnost veinskoj ilikonkurencijskoj demokraciji angloamerikog tipa, tako je kasnije njezino mjesto unjegovoj binarnoj dihotomiji zauzela pregovaraka demokracija. Unato uspostavi novihkorporativistikih pravila i obrazaca ponaanja, u starim konkordancijskim

demokracijama opstali su brojni tradicionalni institucionalni aranmani, pa se i u tompogledu ne moe govoriti o nestajanju konkordancijskih demokracija. Oni nisu opstalisamo zbog odravanja tradicionalnih drutvenih rascjepa makar u ublaenom obliku,nego i zbog institucionalne inertnosti, povijesne ukorijenjenosti nekonfliktne politikekulture, ali i zamjene starih rascjepa novim i jaim podjelama u nekim zemljama, poputBelgije (Kernan, 1996; Armingeon, 2002.a).

Lijphart je, pak, krenuo putem razvoja koncepta konsenzusne demokracije. Izgradio ga na

temelju poredbenog istraivanja 21 demokracije od 1945. do 1980. (Lijphart, 1984),odnosno 36 demokracija od 1945. do 1996. godine (Lijphart, 1999). Ve na temeljuempirijskih nalaza istraivanja 21 demokratske drave konstruirao je dihotomnu

tipologiju demokratskih politikih sustava, koju ine veinska i konsenzusnademokracija, a koja je postala jednom od najutjecajnijih tipologija demokracija upolitikoj znanosti druge polovice 20. stoljea. Unutar ope tipologije, bavi se ipojanjenjem odnosa izmedu konsocijacijske i konsenzusne demokracije, koje smatraposebnim oblicima demokracije s nekoliko bitnih zajednikih elemenata. No, razlikaizmedu konsocijacijske i konsenzusne demokracije nije shvatljiva izvan ope tipologijedemokracija.


35/114

34

XI

Veinsku demokraciju definira kao "demokratsku vladavinu i politiku koje su logikiutemeljene na naelu koncentracije to vee vlasti u rukama veine". Nasuprot tome,konsenzusna demokracija zasniva se na "naelu podjele, disperzije i ogranienja vlasti narazliite naine" (Lijphart, 1989). Tipoloke razlike meu njima konstruira na dvijedimenzije.

Prva dimenzija obuhvaa pet varijabli koje se tiu stranakog i izbornog sustava tekoalicijske vlasti. Zbog poklapanja tih varijabli s bitnim obiljejima konsocijacijskedemokracije, ta se dimenzija naziva i indeksom konsocijacijalizma. Na njoj Lijphart

postulira opreku izmeu veinske i konsenzusne demokracije u oblicima suprotnostiizmeu:

- koncentracije i podjele izvrne vlasti: izvrnu vlast u veinskim demokracijama obinoima jednostranaki kabinet ili kabinet kojega podupire minimalna parlamentarna veina,a u konsenzusnim demokracijama ona je u rukama koalicijske vlade koju ine sve glavneparlamentarne stranke;

-prevlasti izvrne vlasti i ravnotee izmeu izvrne i zakonodavne vlasti: prevlast vladanad parlamentima u veinskim je demokracijama

bosna i hercegovina: podjeljeno društvo i nestabilna država, mirjana kasapović

Documents