cantus 169 small

ISSN 1330–4747

NOVINE HRVATSKOGADRUŠTVA SKLADATELJABROJ 169

SRPANJ 2011.

CIJENA 20 kn

NAGRADE VLADIMIR NAZOR/ NAGRADE HDS–A/ FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT 2011./MIK/ZAGREBAČKI KONCERTI/TAMARA OBROVAC PROMOVIRALA CD MADIROSA/POSLJEDNJA BIENNALSKA PRAIZVEDBA MARŠAL/CD IZLOG

CA

NTU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S

CA

NTU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S C

AN

TU

S SKLADATELJU RUBENU RADICI DODIJELJENA NAGRADA VLADIMIR NAZOR ZA ŽIVOTNO DJELO

Trebalo je istrčati do ruba ponoraPiše: Jagoda Martinčević

Godine 1991. u jednom razgovoru za novine, Ruben Radica je rekao: »Davno sam rekao ono iza čega i danas stojim:

trebalo je istrčati do samog ruba ponora da bi se imalo kamo vratiti.« Dvadeset godina kasnije, a više od pedeset koliko ih je proteklo od njegovih skladateljskih početaka, skladatelj i peda-gog, akademik Ruben Radica i dalje trči svoj maratonski skla-dateljski krug, ustrajan, samozatajan, do kraja odan ideji koja ga je dovela na dugogodišnji umjetnički put. A on je, čini se, bio određen već u najranijoj mladosti obiteljskim nasljeđem talen-ta i glazbenih znanja koje je još kao dječak u rodnomu Splitu dobio od djeda, uglednog skladatelja Josipa Hatzea. I danas kada se prisjeća djetinjstva, Radica s neskrivenom nostalgijom, s mnogo poštovanja govori o vremenu u kojem je bio cijepljen glazbom u obiteljskom okruženju tadašnjega kulturološki — a posebice glazbom — oplemenjenog Splita.

Kelemenov đakDaljnji ga je put odveo u Zagreb gdje je na Muzičkoj akademiji završio studij dirigiranja u razredu Slavka Zlatića te kompozici-ju kod Milka Kelemena. Još kao student pojavljuje se u javnosti svojim djelima među kojima je prva javna izvedba skladbe In-trada, Andante i Finale održana 1954. godine. Tijekom daljnjih nekoliko godina, Radica odabire put usavršavanja u inozemstvu kod uglednih suvremenih skladatelja i pedagoga, Vita Frazzija na Accademia musicale Chigiana u Sieni, Renéa Leibowitza i Oliviera Messianea u Parizu te Györgyja Ligetija, Pierra Bo-uleza i Henria Poussera u Darmstadtu. Nakon četverogodiš-njeg razdoblja provedena na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, od 1963. godine profesor je Muzičke akademije u Zagrebu, od 1978. redoviti profesor, a u razdoblju od 1981. do 1985. i dekan. Od 2000. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je godišnje Nagrade Vladimir Nazor 1973. za skladbu Extensio, dviju Vjesnikovih Nagrada Josip Štolcer Slavenski, 1978. za djelo K a i 1991. za misterij za glazbenu pozornicu Prazor. Nositelj je ordena Reda Danice hr-vatske s likom Marka Marulića.

Autor autohtone poetikeKao pripadnik druge generacije hrvatskih skladatelja avangarde — ističe se u obrazloženju Nagrade Vladimir Nazor — Ruben Radica se vrlo rano i vrlo jasno odredio kao autor osebujne i autohtone poetike duboko povezane s glazbenim strujanjima svoga vremena. Takvom određenju zasigurno su pripomogla njegova inozemna iskustva, ali i osobni odabir koji je skladatelj-sko promišljanje vodio prema stalnom usavršavanju vlastitoga stila. Odnos između strukture i oblika, s osobitom pozornošću usmjerenom ka zvukovnome koloritu, temelji su Radičina skla-dateljskog rukopisa koji se očituje u bogatom opusu najrazličiti-jih glazbenih žanrova za različite sastave.

Među brojnim djelima Rubena Radice treba svakako istaknuti Četiri dramatska epigrama za glasovirski kvintet (1959.), Concer-to abbreviato za orkestar i obligatni violončelo (1960.), 9 & 10, interferencije za recitatora, zbor i orkestar (1965.), Extensio za orkestar i glasovir (1973.), K a za dvije instrumentalne skupine i sintetizator (1977.), Pasija za bariton i tri instrumentalne sku-pine (1981.), XIII. ura, dva soneta A. G. Matoša za tri zbora i orkestar (1994.), sve do najnovije praizvedbe Poème crépusculaire za gudački kvartet upriličene 19. svibnja ove godine u povo-du autorova 80. rođendana, o čemu ste mogli čitati u prošlome broju. Ipak, krunom Radičina stvaralaštva ostaje Prazor, mi-sterij u deset prizora za glazbenu pozornicu prema istoimenoj poemi Jure Kaštelana, praizveden 1991. godine na Muzičkom biennalu Zagreb u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U tom je duboko emitivnom, poetskom djelu, Radica svojim osjetljivim skladateljskim rukopisom osvijetlio liričnost pjesni-kove ideje priklanjajući joj se i kao libretist u humanoj poruci koja govori o svevremenskoj ljudskoj patnji. U glazbenom je izrazu progovorio iznenađujućim prepletanjem dalekih odjeka tradicijskih korijena i svojeg osebujnog — često radikalnog, a uvijek duboko promišljenog — skladateljskog prosedea. Upra-

vo je s Prazorom Radica dosegnuo sam vrh hrvatske suvremene glazbene scene.

I kao što muzikolog Nikša Gligo u tekstu Red iz prožimanja strukturnih i psiholoških akcija (uz glazbu Rubena Radice) vrlo točno kaže: »Ruben Radica očito (slično kao i Schönbergov krug u svojemu poimanju odnosa između usklađenosti i poj-

mljivosti) drži da sve ‘tajne reda’ njegove glazbe ne treba iznositi na vidjelo jer bi samo usmjeravale pozornost prema prostorima koje glazba još ne nastanjuje, nego se tek priprema osvojiti ih — ne znaju i hoće li u tome uspjeti i hoće li ih, ako uspije, uopće nastaniti! Ili pak Radica red drži uvjetom svoje glazbe u tolikoj mjeri da uvid u tajne toga reda nije ni potreban?«

NIK

OLI

NA

OS

TAR

IJA

Š

Ruben Radica

cant 169 06.indd 1cant 169 06.indd 1 20-Jul-11 2:26:58 PM20-Jul-11 2:26:58 PM

2 BROJ 169, SRPANJ 2011.

IZDAVAČI: Hrvat sko društvo skladate lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić /

UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ililć / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb /

E–mail: [email protected], cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS � 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn �1/2 STRANICE 3.000,00 kn � 1/3 STRANICE 2.000,00 kn � 1/4 STRANICE 1.500,00 kn � Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa �Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. � Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na [email protected].

UVODNIKMožemo li zamisliti bolje am-

bijente za koncerte od pulske Arene, crkve Sv. Donata u Zadru, dvorova i palača u Dubrovniku, Eu-frazijeve bazilike u Poreču, Gradine na riječkom Sušaku, Balwan Cityja u Grožnjanu i mnogobrojnih drugih cr-kava, samostana, dvoraca... kulturnih znamenitosti povijesne i estetske vri-jednosti. Možda ćete novi, ljetni broj Cantusa čitati negdje na ljetovanju, u nekom od tih prostora, nadamo se uz dobru glazbu, a izbor zanimljivih glazbenih događaja ovoga ljeta u Hr-vatskoj nije zanemariv. Naime, iako je i na kontinentu zamjetna, uobiča-jeno je da se koncertna i festivalska aktivnost preko ljeta seli u turistička središta, uglavnom na jadransku oba-lu, što je dobro, ali nadam se da sve organizatorske mogućnosti neće biti iscrpljene samo u turističkoj sezoni.

Posebnost glazbenih priredbi na Ja-dranu predivan je i poticajan ambi-jent u kojima se većina njih održava. Za umjetnike, ali i publiku, upravo su ti prostori garancija čarolije. Stapanje umjetnosti s prirodom i poviješću nerijetko potiče na novu glazbenu kreativnost i ostvarenje nezaboravnih trenutaka, ne samo zbog promjene ambijenta, izlaska iz konvencionalne koncertne dvorane ili kluba, nego i zbog energije kojom ti prostori ne-rijetko zrače i prožimaju prisutne. U mnogim se gradovima uz jadransku obalu događa upravo takva sinergija, na radost umjetnika, ljubitelja glazbe, turista... Svim čitateljima želimo dugo toplo glazbeno ljeto, a mi ćemo se po-truditi prikupiti čim više podataka o spomenutim glazbenim priredbama i o njima vas izvijesti u sljedećem broju Cantusa.

Davor Hrvoj

UVO

DN

IKKONCERT U ILIRSKOJ DVORANI U ORGANIZACIJI UREDA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatska glazba na Dan državnostiPiše: Jagoda Martinčević

U povodu Dana državnosti Republike Hr-vatske predsjednik Ivo Josipović priredio

je 25. lipnja u Preporodnoj dvorani Narodnoga doma svečani koncert. Odlična je zamisao bila tom prigodom predstaviti glazbu odabranih hr-vatskih autora koju su, uz ostale uzvanike, imali mogućnosti čuti i predstavnici Mađarske i Slove-nije, kao i strani veleposlanici akreditirani u na-šoj zemlji. Smatrajući kulturu, a napose glazbu, onom sastavnicom međusobna upoznavanja koju je najlakše razumjeti, predsjednik Josipović u tom je tonu održao i kratak uvodni govor u kojemu je još jednom istaknuo pripadnost Hrvatske europ-skom civilizacijskom krugu, a tome je posvjedočila i odabrana glazba hrvatskih skladatelja.

Trolist starih majstoraPredstavljeni skladatelji i njihova djela obuhvatili su širok i dobro odabran raspon između 18. i 21. sto-ljeća, u kojemu su neki od njih ravnopravno slijedili europska zbivanja i postignuća svojih inozemnih kolega. U kronološkom slijedu raspored je, dakako, započeo glazbom dubrovačkog patricija i diploma-ta Luke Sorkočevića, autora prvih simfonija u hr-vatskoj glazbenoj povijesti. Premda u to vrijeme još uvijek na tragu mocartovsko–hajdnovskih diverti-menta, bez razrade pravog simfonijskog tkiva, Sor-kočevićeve simfonije, od kojih je za svečani koncert bila odabrana Treća simfonija u D–duru, značajan su prinos razvoju naše instrumentalne glazbe, kao i prezentni dokaz autorove neprijeporne melodičke darovitosti. Nasuprot mediteranskoj skladateljskoj izričajnosti, postavljen je Sorkočevićev suvreme-nik sa sjevera Hrvatske, pavlin Amando Ivančić, s Prvom simfonijom u G–duru. Iako mnogo manje izvođen od dubrovačkog kolege, Ivančić je svoje vrijeme ispunio brojnim i raznovrsnim opusom, pretežito duhovnoga karaktera, a mnoga su mu djela pohranjena u brojnim knjižnicama i arhivima srednje Europe. Trolist starijih majstora zaključio je, iako posredno, franjevac Fortunat Pintarić, svo-jim Dudašem, u ovoj prigodi utkanim u duhovitu suitu Pintarichiana iz pera Borisa Papandopula.

Važna kulturološka misijaUz Ivana pl. Zajca, naš zacijelo najplodniji sklada-telj Boris Papandopulo bio je zastupljen još jednim djelom: fi nalom Perpetuum mobile iz popularne Sinfoniette nastale 1938. godine. Zaigrana glazba neoklasičnoga stila predstavljala je most od starih majstora prema našim suvremenicima koje su u ovoj prigodi predstavljali Milko Kelemen i Frano Parać. U vrijeme kada je skladao Koncertantne im-provizacije godine 1954., Kelemen još nije bio ono što je postao kasnije, jedan od stupova hrvatske avangardne glazbe, iznimno cijenjen u inozem-stvu. No, virtuozne Koncertantne improvizacije, do danas izvedene više od pet stotina puta, i dalje ostaju jednim od njegovih najboljih djela.

Najmlađi od skladatelja u ovom svečarskom pro-gramu, Frano Parać, predstavljen je Koncertom za

violinu, violu i gudače iz 2008. godine. Recentno djelo hrvatskoga skladateljstva zastupalo je onaj se-gment izričajnosti koji obuhvaća višeslojnu pripad-nost autorova senzibiliteta podjednako usmjerenog tradiciji i novom zvuku. A kada je riječ o Paraću i njegovoj glazbi, taj spoj uvijek bez iznimke izaziva pozornost slušateljstva. Tako je bilo i ovaj put, di-jelom zahvaljujući i pažljivijoj izvedbi Zagrebačkih solista uz dva izvrsna gudača: violinista Sretena Krstića i violista Aleksandra Miloševa. Na žalost, pohvale za izvedbenu vrijednost ne mogu se izreći i za tumačenja nekih drugih skladbi među kojima je posebno neusklađeno zazvučala Ivančićeva sim-fonija. No, uzvanici su otišli zadovoljni, ispraćeni i jednim dodatkom, nadajmo se s nekim novim spoznajama o hrvatskoj glazbi koja je u protekla dva stoljeća odigrala važnu ulogu u kulturološkoj misiji naše domovine.

K

ON

CE

RTI

GLAZBOM OBILJEŽENA 150. OBLJETNICA HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA U ZAGREBU

Hrvatski skladatelji na sceni zagrebačkog HNKPiše: Jagoda Martinčević

Od povijesne subote 24. listopada 1860. kada je glumac Vilim Lesić

u Gornjogradskom kazalištu obznanio općinstvu da će se od tada nadalje predstave igrati na hrvatskom jeziku, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu broji svoje rođendane i održava jednu od najvažnijih zadaća u cjelokupnoj kulturi našega naroda.

Pod pokroviteljstvom Hrvatskoga Sabora, u prisutnosti Predsjednika Republike dr.

sc. Ive Josipovića, Predsjednika Sabora Luke Bebića, Predsjednice Vlade Jadranke Kosor i Kardinala Josipa Bozanića, 16. lipnja održana je središnja svečanost obilježavanja 150. obljetnice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Za tu je prigodu odabran koncert hrvatskih skladatelja uz sudjelovanje mahom mlađih vokalnih solista te zbora i orkestra HNK pod ravnanjem Nik-še Bareze. U pozdravnim govorima, a osobito onom Ive Josipovića, istaknuta je dugogodišnja kulturološka uloga naše nacionalne kuće, čuva-nje identiteta kao i trajno prisutna poveznica tra-dicije i suvremenosti o čemu je također govorila intendantica HNK–a Ana Lederer. Od povijesne subote 24. listopada 1860. kada je glumac Vilim Lesić u Gornjogradskom kazalištu obznanio op-ćinstvu da će se od tada nadalje predstave igrati na hrvatskom jeziku, Hrvatsko narodno kaza-lište u Zagrebu broji svoje rođendane i održava jednu od najvažnijih zadaća u cjelokupnoj kulturi našega naroda. U različitim i burnim razdoblji-ma nerijetko obilježenima političkim zbivanjima, hrvatska nacionalna kazališna kuća uspjela je održati kontinuitet djelovanja, odgajajući svojim repertoarom brojne generacije umjetnika i publi-ke. S tri umjetničke grane — dramom, operom i baletom — na jednoj pozornici, što je zastarjeli model kakav više ne postoji gotovo nigdje u svije-tu, HNK u Zagrebu i danas se bori s teškoćama, no razina pojedinih umjetničkih projekata kakav je u svečarskoj sezoni bio, primjerice, Wagnerov Parsifal, svjedoči o iznimnim stvaralačkim mo-

gućnostima koje su zasigurno zalog za daljnju budućnost djelatnosti ovoga kazališta.

Takav je bio i koncert hrvatskih skladatelja, onih koji su svojim djelima izvedenima na pozornici HNK u Zagrebu znakovito obilježili našu glaz-benu scenu.

Začudo izostao ZajcPrvi među njima bio je svakako Vatroslav Li-sinski, otac prve hrvatske opere Ljubav i zloba koje već desetljećima nije bilo na našoj sceni. U ovoj prigodi Lisinski je predstavljen uvertirom te dvjema arijama iz svoje druge opere Porin u izvedbi basa Marka Mimice i tenora Stjepana Franetovića. Lisinski je zacrtao put kojim je dalje niz godina kročio Ivan pl. Zajc, utemeljitelj za-grebačke opere i njezin dugogodišnji ravnatelj, no, on je začudo izostao iz odabranog programa, unatoč golemu izboru iz njegova iznimno plod-na opusa. Sljedeće razdoblje zastupao je Blagoje Bersa, skladatelj koji je operom Oganj, praizve-denom 1911. godine, uz Josipa Hatzea i njegov Povratak, otvorio novo, moderno razdoblje hr-vatske glazbene scene. Bersa je evociran arijom iz Ognja u izvedbi baritona Ljubomira Puškarića te izvrsnom izvedbom simfonijske pjesme Sunčana polja, skladbom koja ni na koji način nije pove-zana s Hrvatskim narodnim kazalištem, osim s mogućnostima orkestra koji je u izvedbi pokazao svoj puni potencijal.

Svestrani i plodni majstor Boris Papandopulo koji je, baš kao i Jakov Gotovac, mnoge godine

proveo i za pultom opere HNK dirigirajući ra-znolik operni repertoar, predstavljen je atraktiv-nim prizorom Muhe iz opere Rona koja nakon praizvedbe u Rijeci 1956. godine na žalost nije više dobila šansu. Fragment iz Rone u virtuoznoj izvedbi sopranistice Ivane Lazar zorno je posvje-dočio koliko smo još dužni Papandopulu, ali i nekim drugim opernim skladateljima.

Svečanost je zaključio odličan odabir Ode zemlji i fi nala opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca. Umjesto uobičajenog i uvijek rado slušanog fi nala popularnog Ere s onoga svijeta, završnica događa-ja pripala je manje poznatoj, no ne i manje zano-snoj herojskoj operi skladatelja koji je u mnogo-me zadužio hrvatsku glazbenu scenu u domovini i u inozemstvu. U izvedbi ulomaka sudjelovali su mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović te basovi Ozren Bilušić i Marko Mimica, bariton Ljubomir Puškarić i tenor Stjepan Franetović.

Dakako, bilo bi još prostora, na žalost ne i vre-mena, za niz hrvatskih skladatelja koji su svojim djelima obogaćivali repertoar naše nacionalne kuće. Među mnogima valja spomenuti i naše suvremenike, primjerice Rubena Radicu i njegov Prazor kao jedan od vrhova hrvatske suvremene glazbene scene. No, to je već tema za neku drugu prigodu, u drugom i budućem svečarskom tre-nutku. U ovom našem, dobro je da smo se sjetili nekolicine koja je svojim djelima ispisivala bo-gate stranice života zagrebačkog Hrvatskog na-rodnog kazališta koje je dočekalo i otpratilo svoj 150. rođendan.

O

BLJE

TN

ICE

Zagrebački solisti pred visokim uzvanicima

Zbor i orkestar HNK


3BROJ 169, SRPANJ 2011.

(nastavak sa str. 1)

ORGULJAŠICA LJERKA OČIĆ DOBITNICA GODIŠNJE NAGRADE VLADIMIR NAZOR ZA DISKOGRAFSKI PROJEKT HRVATSKA ORGULJSKA GLAZBA

Kruna za kraljicuPiše: Jagoda Martinčević

U domeni glazbene reproduktive, ovaj put usko povezane s kul-

turološkim promišljanjima, godišnja Nagrada Vladimir Nazor za glazbu pripala je uglednoj hrvatskoj orgu-ljašici Ljerki Očić. Projekt Hrvatska orguljska glazba, ostvaren na četiri nosača zvuka, kruna je njezina dosa-dašnjega rada koji se godinama odvija razgranato, u umjetničkoj interpreta-ciji, istraživanju, pedagogiji, organi-zaciji i okupljanju struke, ali i brojnih poklonika orguljske glazbe.

Nakon školovanja i usavršavanja u Sloveniji, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, Ljerka Očić u dobi od 23 go-dine započela je aktivnu koncertantnu karijeru u kojoj je do danas ostvarila više od 1200 koncerata u domovini, Sjedinjenim Američkim Državama, Aziji i Australiji. Brojne je interpre-tacije zabilježila na dvadesetak nosača zvuka te za njih dobila niz priznanja i nagrada. No, usporedno s umjet-ničkim djelovanjem posvetila se i pedagogiji te je, uz rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, sudjelovala na brojnim međunarodnim orguljaškim natjecanjima kao članica ocjenjivač-kih žirija održavajući istodobno i

majstorske tečajeve kod nas i u svije-tu. Njezina je posvećenost orguljama rezultirala i utemeljenjem Društva za promicanje orguljske umjetnosti Franjo Dugan, dok knjige kao što su Orguljska umjetnost ili Orgulje… ener-gija duha na temu novog metodičkog pristupa podučavanju orgulja, kao i instruktivna izdanja za potrebe stu-dijske nastave, svjedoče o neumornom promicanju brojnih sastavnica medija koji je odabrala za životni poziv.

Neumorni entuzijazamU 2009. godini započela je projekt Hrvatska orguljska glazba nakladnika Cantus d.o.o. koji ostvaruje u surad-nji s Hrvatskim društvom skladatelja, Hrvatskom radiotelevizijom i Koncer-tnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, a dovršava ga četvrtim nosačem zvuka u 2010. godini. Ova reprezentativna antologija orguljske glazbe naših au-tora obuhvaća širok raspon razdoblja u kojima su naši skladatelji djelovali i Ljerka Očić ih s pravom smješta u kontekst europske glazbe koje je hr-vatska glazba autentičan i suveren dio cjeline. O tome svjedoče njezine inter-pretacije starih majstora poput Andri-

je Motovunjanina (Tri frottole), Sonate anonimnih autora 18. stoljeća, sklad-be Tomasa Cecchinija te dalje redom kompozicije Julija Bajamontija, Ferde Livadića, Ivana pl. Zajca, Franje Luči-ća, Franje Dugana, Albe Vidakovića, Krste Odaka, Mate Lešćana, Borisa Papandopula, Željka Brkanovića, Du-bravka Detonija, Anđelka Klobučara, Tomislava Uhlika, Davorina Kempfa, Srećka Bradića, Davora Bobića, Frane Paraća, Marka Ruždjaka, Krešimira Seletkovića i Miljenka Prohaske. Naj-različitije autorske rukopise i stilove Ljerka Očić, kao interpretkinja, osluš-kuje i tumači s osobitom osjetljivosti spram njihovih posebnosti, ističući u popratnome komentaru: »Hrvatska orguljska baština tako svjedoči doista duboku povezanost s istovremenim europskim stvaralaštvom na tom po-dručju. Svjedoči je glazbom, brojnim povijesnim sačuvanim instrumentima i sveukupnom raznolikošću koja upu-ćuje na međusobne utjecaje i ispreple-tenost hrvatske i europske kulture.«

Vrsni glazbeniciOdnosi se to podjednako i na ostva-renja suvremenih skladatelja od ko-

jih neki svoja djela posvećuju upravo Ljerki Očić zahvaljujući joj, koliko na vrsnoj interpretaciji, toliko i na ne-umornom entuzijazmu kojim skrbi za orguljsku literaturu našega doba. Poseban dio cjeline čine komorne skladbe za orgulje i druge instrumen-te u čijim izvedbama sudjeluju vrsni glazbenici: sopranistica Lidija Hor-vat–Dunjko, trubljač Stanko Arnold, mezzosopranistica Helena Lucić, vi-olončelistica Jelena Očić–Flaksman, pijanist Mladen Janjanin, marimbi-stica Elvira Happ, saksofonist Dragan Sremec, bas klarinetist Danijel Marti-nović, violončelist Michael Flaksman te orguljaš (njezin nekadašnji student) Alen Kopunović Legetin. U izvedbi Freske Davorina Kempfa pojavit će se i Simfonijski orkestar HRT pod ravnanjem japanskog maestra Takaoa Ukigaye i time je zaokružen zanimljiv presjek orguljske glazbe, od one za solo instrument, preko komorne do simfonijske. Snimke i »žive« izvedbe ostvarene su u različitim prostorima, na različitim glazbalima, uključujući i orgulje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu kojima je posve-ćen četvrti nosač zvuka.

Projekt Hrvatska orguljska glazba, za-bilježen na četiri nosača zvuka, izni-man je za hrvatsku glazbu jer ostaje kao trajno svjedočanstvo prvorazred-nog umijeća muziciranja Ljerke Očić, ali i kao zabilježba dosega hrvatskih autora koji su u jednom trenutku svoje stvaralačke rukopise posvetili »kraljici instrumenata« — orguljama.

NA

GR

AD

E

RAZGOVOR SA SLAVLJENIKOM DUŠANOM PRAŠELJEM UZ PRAIZVEDBU NJEGOVE NOVE PASIJE

Zaokružio sam svoj skladateljski opusRazgovarao: Ramiro Palmić

Dušan Prašelj (1931.) hrvatski je dirigent osobito posvećen vođe-

nju vokalnih ansambala te skladatelj i organizator glazbenog života. Do nedavnog umirovljenja bio je na čelu Ustanove Ivan Matetić Ronjgov sa sje-dištem u Ronjgima (mjesto nedaleko od Rijeke u Kastavštini), u restaurira-noj rodnoj kući barda istarske glazbe. Prašelj je idejni začetnik, jedan od ute-meljitelja i spiritus movens cjelokupna djelovanja te institucije, čijom je inici-jativom i zaslugom obnovljena Mateti-ćeva rodna kuća te istražen, revidiran i tiskan obiman sveukupni skladateljski, etnomuzikoški i melografski rad tog hrvatskog velikana. Osim toga, Usta-nova više od četiri desetljeća mnogim raznovrsnim sadržajima i bogatim programima sustavno čuva i promiče

izvorne i tradicijske vrijednosti kul-turne baštine Istre, Hrvatskog pri-morja i sjevernojadranskih otoka. U tijeku duge i plodne glazbene karijere kao reproduktivni umjetnik Prašelj je, između ostalog, vodio mnoge naše renomirane profesionalne i amaterske pjevačke zborove za koje je često pi-sao vokalne skladbe većeg i manjeg obima te ciklična duhovna i svjetovna djela respektabilnih umjetničkih vri-jednosti. Posljednjih dvadeset godina Prašelj vodi Riječki oratorijski zbor (ROZ) Ivan Matetić Ronjgov čiji je i utemeljitelj. Na programima njegovih koncerata, uz bogat i raznolik reper-toar hrvatskih i svjetskih autora, često izvodi i vlastita djela.

Maestro Prašelj, kako se rađala ideja o

skladanju Pasije?

U povodu prerane smrti moga brata Srećka–Feđe, također glazbenika (vi-olončelista), dugo sam razmišljao da mu posvetim jedno duhovno djelo, nešto poput rekvijema. Nastala je tako kršćanska drama Pasija. Znam da se u katoličkoj liturgiji u pasiji opisuje muka i smrt Kristova prema tekstu iz Evanđelja, praćena odgovaraju-ćim napjevima te predstavlja složeno i obimno djelo. No, iz objektivnih i praktičnih razloga (golemog i skupog izvođačkog aparata) skladao sam re-

duciranu mini pasiju za vokalne i in-strumentalne soliste i zbor.

Kakav je karakter svakog pojedinog stavka?

Prvi stavak Posljednja večera osmislio sam tako da Isus pjeva osebujnu lega-to melodiju sakramenta, dok apostoli slave i prate ga vedrim tekstovima i napjevima. U Maslinskoj gori, drugom stavku, dok Isus pjeva osjećajnu melo-diju Žalosna je duša moja, ostanite ovdje i bdijte sa mnom, puk — zbor prati ga divnim bašćanskim folklornim napje-vom Skura je nojcica koju sam dalje razradio, a stavak završava snažnim zapjevom Isusa Evo, bliži se čas. U trećem stavku Suđenje sudjeluju Isus, Pilat i mješoviti zbor, a završava ek-spozicijom skladane fuge Njegova krv neka padne na nas koju sam namijenio svim izvođačima.

Tekstovi za dramsku radnju nisu uzeti samo iz Evanđelja.

Za četvrti stavak Križni put uzeo sam stihove II., III., IV. i XIV. postaje iz poezije Križni put Vladimira Nazo-ra. Stihove kazuje recitator, a između njih zbor izvodi poznatu istarsku i bodulsku duhovnu pjesmu Zdravo tilo Isusovo u dvoglasnoj i šesteroglasnoj obradi, a Isus pjeva snažan skladani napjev Eli, Eli, lema sabahtani. Slijedi posljednji stavak Smrt i Uskrsnuće koji počinje dramatskim uzmahom Raspet je na križ, mučen i pokopan te Uskrsnu-će u kojemu sam upotrijebio polifonu

Aleluju već skladanu u stavku Vjero-vanje iz moje Staroslavenske mise. Prije svakog stavka envanđelist — recitator čitanjem biblijskog teksta upoznaje slušatelje sa sadržajem.

Postavlja li Pasija visoke interpretativne zahtjeve na izvođače, posebice kada je ri-ječ o amaterskim zborovima?

Ova četrdesetminutna skladba ima stanovitih ritmičkih i melodijskih zahtjeva, ali oni nisu interpretativ-no problematični i djelo je osrednje teško i dostupno boljim amaterskim zborovima.

Vaš skladateljski nerv ne miruje. Što pla-nirate napisati u skoroj budućnosti?

Smatram da sam zaokružio sklada-teljski opus i za sada nemam nekih posebnih ideja i motiva za daljnji skladateljski rad. Dokaz tome su moje opsežne kantate Trsatski spomen, Naš domaći glas (tekst Ante Dukića što je u biti Matetićeva biografi ja), spomenuta Staroslavenska misa i Missa ritmica lati-na te Bašćanska ploča praizvedena 2000. u Jurandvoru na otoku Krku u povodu 900. godišnjice Bašćanske ploče. Va-lja tu dodati više stotina umjetničkih pjesama i obrada folklornih napjeva za vokalne i instrumentalne sastave. Na inicijativu Grada Rijeke i Istra fi lma, s redateljem Bernardinom Modrićem priprema dokumentarni fi lm o mojem životu i stvaralaštvu u povodu 80. ro-đendana te sam tu dosta okupiran.

RA

ZG

OVO

RI

SKUPŠTINA HDS–A

Održana redovna godišnja Skupština Hrvatskog društva skladateljaU dvorani HDS–a 21. svibnja 2011. održana je redovna godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja. Skupštini se odazvalo 58 redovnih

članova te pridruženi članovi s pravom glasa, a predsjedao je Hrvoje Hegedušić, predsjednik Društva. Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik, podnio je programski i fi nancijski izvještaj o poslovanju HDS–a u 2010. godini. Oba izvještaja jednoglasno su usvojena, kao i izvještaj Nadzornog odbora. Prema tradiciji, i ove su godine objavljeni dobitnici godišnjih nagrada Društva za proteklu godinu — Dalibor Bukvić, Zvonko Špišić, Eva Sedak i Nada Bezić, Antun Tomislav Šaban, Igor Lešnik, Božo Potočnik i Husein Hasanefendić. Radni dio trajao je oko sat i pol, nakon čega se nastavilo druženje uz domjenak. (HDS)

Na praizvedbi Pasije Dušana

Prašelja 25. travnja u vološćan-

skoj crkvi Sv. Ane Pilata pjevali

su tenori, članovi Oratorijskog zbora.

Osebujan komentator — Evangelist

bio je Vlado Pernić, orguljska i klavir-

ska pratnja povjerena je Nini Kavačić,

a na bongosima je muzicirao Arman-

do Floričić. Isusa je glasovno snažno

i impresivno tumačio naš istaknuti bas

bariton Bojan Šober, a asistentica diri-

genta bila je Željka Čavrak. Vokalnim

i instrumentalnim solistima te ROZ–

om Ivan Matetić Ronjgov zanosno je

dirigirao autor Dušan Prašelj, stalno

pronalazeći optimalan odnos između

glazbenog izričaja i dramatske snage

teksta. Praizvedba Pasije, u čijoj se

strukturi djela isprepliću elementi tra-

dicionalnog i modernog glazbenog

govora, predstavlja značajan kulturni i

glazbeni događaj, čime je nedvojbeno

obogaćena naša duhovna glazbena

baština.

Ljerka Očić

Dušan Prašelj i Riječki oratorijski zbor Ivan Matetić Ronjgov



19. GLAZBENI FESTIVAL PJESME PODRAVINE I PODRAVLJA U PITOMAČI

Ugledni autori i izvođačiPiše: Dalibor Paulik

U Pitomači je, uz blagdan Sv. Vida, 10. i 11. lipnja održan devetnaesti glazbe-

ni festival Pjesme Podravine i Podravlja. U posljednje tri godine najzaslužniji za konti-nuitet Festivala su direktor Rajko Stlinović, izvršni direktor Rikard Bakan i umjetnički ravnatelj Marinko Barčan, objedinjeni u Udruzi Glazbeni festival Pjesme Podravine i Podravlja Pitomača.

Prvog dana održana je večer pod nazivom Večer Podravine s 21 novom skladbom pro-vjerenih autora poput Slavka Pavlovića, Vlade Smiljanića, Mladena Medaka Gage, Stjepana Rudinskog, Siniše Leopolda, Ma-rijana Makara, Rajka Suhodolčana i Željka Sesvečana, u izvedbi brojnih ansambala i solista. Publika je najboljima proglasila Tomislava Tišljara uz Tamburaški ansambl Podravine koji je otpjevao vlastitu pjesmu Oči (treća nagrada), Adama Končića i Ka-valire sa pjesmom Tebi Siniše Leopolda i Stjepana Đukića — Pište (druga nagrada) te Darka Marića i Paganini Band koji su izveli Marićevu Skelu kaj navek stoji, u aran-žmanu Emila Gabrića (prva nagrada).

Drugog dana, u večeri pod nazivom Večer Podravlja izvedene su 22 nove skladbe iz pera znanih autora (Viktor Čelant, Toni Eterović, Ivica Grujo–Ićo, Dalibor Paulik, Aleksandar Homoky, Stjepan Rudinski, Rajko Suhodolčan, Vladimir Kočiš Zec, Mladen Štefanić, Hrvoje Hegedušić, Dra-žen Žanko,Vlado Smiljanić, Pero Rogan i Siniša Leopold...), na stihove stalnih sudi-onika Festivala (Terezija Bognar, Leonardo Baksa Čeči, Zorica Klinžić, Nedo Zuban, Rajko Stilinović, Damir Bačić, Radovan Novina, Katarina Fuček, Hrvoje Bogu-tovac, Željko Kovačić...) i u aranžmanima Viktora Čelanta, Tonija Eterovića, Ivi-ce Gruje — Iće, Aleksandra Homokyja, Željka Nikolina, Romana Grossa, Josipa Cvitanovića, Krune Dražića, Branimira Jovanovca, Siniše Leopolda, Davora Jen-drašića, Hrvoja Hegedušića, Stipice Kalo-gjere, Dalibora Zavođe, Vlade Smiljanića, Stjepana Rudinskog i drugih. U izvedbama su sudjelovali Cecilija i Tamburaši za dušu, Maksim Hozić, Slavonski dukati, Vlatka Burić, Ravnica, Kvartet Gubec, Garavuše, Mirko Švenda Žiga, Lidija Bajuk, Hana Hegedušić, Đuka Čaić, Đentlemeni, Ana Filipović, Štef Jeršek, Tena, Pero Rogan i Renata Sabljak. Publika je najviše naklono-sti pokazala prema Mirku Švendi Žigi koji je izvodio pjesmu Ružmarin Vladimira Ko-čiša Zeca na riječi Leonarda Bakse Čečija u aranžmanu Siniše Leopolda (treća nagra-da), Slavonskim dukatima koji su otpjevali Lolu i frajlu Ivice Gruje–Iće (druga nagra-da), a pobjednica je bila Renata Sabljak koja je uz Tamburaški orkestar HRT–a izvela Cimer travu Siniše Leopolda na stihove Rajka Stilinovića.

Posebno treba istaknuti doprinos Tambu-raškog orkestra HRT–a i dirigenta Siniše Leopolda.

Siniša Leopold

ZAVRŠIO 5. MEĐUNARODNI ORGULJAŠKI FESTIVAL ARS ORGANI SISCIAE U SISKU (16. — 22. SVIBNJA 2011.)

Tjedan orguljanja i savjestiPiše: Tatjana Rožanković

Dobro je kada kulturu osvijestimo kao pri-rodno, ali i neizbježno okruženje u kakvom

želimo provesti svoj zemaljski život, a možda je to i jedino razumno i ispravno postupanje pre-ma životu kojega svakodnevno ostvarujemo. Is-ključimo li i na trenutak onaj dio savjesti u koji pohranjujemo sjećanja na izvorno humana po-stignuća prethodnika ili suvremenika, ne zane-marujući niti ona vlastita ili nama bliskih osoba, poništit ćemo one vrijednosti koje su nam dane kao vrline jedinstvene ljudske prirode. A da se to ne bi unedogled događalo i s dijelom sačuva-ne baštine orguljarstva i orguljanja na području današnje Sisačke biskupije, prije pet godina su muzikologinja Valentina Badanjak Pintarić i orguljaš Edmund Andler–Borić vizionarski pokrenuli Udrugu Ars organi Sisciae kroz čiji je program zaživjela ideja o postupnoj zaštiti, ob-novi i revitalizaciji cjelokupne orguljaške baštine na ovom području; dovoljno je znati da se kroz pet do šest desetljeća ništa ozbiljno nije činilo u tom smjeru, tek sporadično, zahvaljujući po-jedinačnim inicijativama, pa sve do činjenice da postojeće orgulje u Pešćenici nisu niti zapisane u registru orgulja Hrvatske. Kroz istoimeni među-narodni orguljaški festival uspješno je započela i popularizacija te ideje, kao i pratećih aktivnosti na području župa, među građanstvom te u kul-turnoj javnosti Siska i Hrvatske, pa su postepeno aktivirani novi crkveni prostori i glazbala, bolje ili slabije održavana. Iako se u početku činilo da će to biti samo još jedan pažnje vrijedan pokušaj za kojeg ubrzo neće biti dovoljno novca ni ustraj-nosti, pokazalo se da je zanimanje veće od oče-kivanog, a presudna je bila podrška odgovornih u sisačkoj Župi Uzvišenja Svetog Križa, Uprav-nog odjela za društvene djelatnosti Grada Siska i tvrtke Heferer, a već je na početku program prepoznat i u Ministarstvu kulture kao manife-stacija od državnog značenja. Zato su i peti put u svibnju, mjesecu sisačke orguljske savjesti, pod okriljem jedinstvenog festivala Ars organi Sisciae, rastvorena vrata drvene kapelice u Drenčini, zato je majstor Heferer našao još anđeoskije zvukove u Martinskoj Vesi, zato je potvrđen sklad pro-stora, zvuka, umjetnika i brojnog slušateljstva u Selima, zato nove ljupke orgulje u Žažini već blaže zvukom teško oštećeni dom dvaju sveta-ca, zato se konačno upisuje još jedan Brandlov zaboravljeni orguljarski rad u Pešćenici, a sisački Uzvišeni Sveti Križ strpljivo iščekuje orguljanje dostojno Katedrale.

Ovogodišnji Ars organi Sisciae natkrilio je pret-hodne festivalskim programom i odazivom umjetnika, mjesnog stanovništva i slušateljstva iz Siska, Zagreba, Velike Gorice, Karlovca, Kuti-ne, Petrinje i Slovenije. Koncertnim programima osvojen je do sada najveći prostor Sisačkog deka-nata i biskupije: od Siska do Martinske Vesi (ŽC Sv. Martina biskupa), preko Sela (ŽC Sv. Marije Magdalene) i Žažine (ŽC Sv. Nikole i Vida),

čak do Pešćenice (ŽC Uznesenja Blažene Dje-vice Marije) i još do Drenčine (Kapela Sv. Ivana Krstitelja) radi susreta s Poculicom iz obližnjeg Letovanića u kojoj žene i muškarci pjevaju … anđeli lijepo pjevaju, tebi se Djevo klanjaju… i sve druge starinske crkvene pjesme a cappella, kako bi, možda, jednoga dana u taj prostor pristigao kakav portativ.

»Orguljašku petoricu» predvodili su ugledni hrvatski orguljaši Ljerka Očić i Mario Penzar. Upravo su oni od početka ovoga projekta s naj-većim profesionalnim zanimanjem muzicirali na našim povijesnim glazbalima na način kako se to radi u najboljoj praksi europskog orguljanja, dakle bez imalo sustezanja pred tehnički pro-blematičnim glazbalima te s obveznim izborom skladbi iz hrvatske glazbene baštine (Tri frottole Andree de Antiquisa, Andante pro ecclesia Ferde Livadića i Sonata in D Tommasa Restija). A Ed-mund Andler –Borić, Renata Bauer iz Slovenije i Christian Iwan iz Austrije solističkim su istu-pima predočili skladbe jednostavnijih formalno–tehničkih zahtjevnosti iz orguljske literature 17. i 18. stoljeća. Svi su redom, kao iskusni majstori orguljanja, uspješno pronalazili najbolje načine registriranja i dinamičko nijansiranje kako bi po-stigli najbolju tonsku zvučnost i voluminoznost te pažnju zaslužuju dva oprečna majstorstva na orguljama koja su zamijetili svi nazočni: profi -njena liričnost Iwana, ostvarena na izvrsnim Je-nechekovim orguljama u Selima, ovo je glazbalo predstavila na potpuno nov način, a dirljiva je bila umjetnička odvažnost Penzara da na potpu-no uništenim Brandlovim orguljama u Pešćenici solistički izvede čak tri opusa i tako otvori raz-mišljanje o mogućoj skoroj obnovi doista zani-mljivog glazbala (ono će nakon ovoga koncerta biti prijavljeno u registar hrvatskih orgulja!)

Slijedeći temeljnu zamisao o otkrivanju tajne daha, ovaj je festival istaknuo raskoš živog ljud-skog glasa, fl aute (pouzdana Ana Butković) i ple-menitih cijevi orgulja, pa je umjetnost pjevanja snažno obilježila cijeli ciklus: sopranistice Mar-gareta Klobučar i Mayumi Kamei dirnule su slušateljstvo savršeno ispjevanim frazama, kon-troliranim volumenom i bojom što je povezano s dotjeranom tehnike disanja. Teži zadatak imala je mezzosopranistica Tihana Herceg Ivšić pje-vajući uz neugođeno glazbalo u Pešćenici što je rezultiralo povremenim nesigurnostima intona-cije i ritamskog oblikovanja; ipak je to događaj za povijest jer je bio prvi koncert klasične glazbe u prostoru Župne crkve Uznesenja Blažene Djevi-ce Marije. S posebnom se znatiželjom iščekivao nastup basa Saše Čana, člana ljubljanske Opere, no sve je ostalo na toj razini: voluminozni zvonki glas neizbrušene pjevačke tehnike, prihvatljiv u opernom izričaju — to je potvrdila izvedba ci-klusa Musorgskog (Pjesme i plesovi smrti), čijim je uvrštenjem u program bitno bila narušena te-matska i stilska cjelovitost festivalskog programa — na ovom je koncertu iskazao vokalne nedo-statke koji su ponekad i zasmetali znalačkom sviranju R. Bauer i lijepom kolorizmu Kuhnovih orgulja u Žažini.

Sagledan u cjelini, festival se potvrdio ove godine kao glazbeno događanje višestruke vrijednosti, a to pred organizatore (Udruga AOS i Koncertni ured Sisak) postavlja zadatak daljnjeg promišlja-nja programskog sadržaja, otkrivanje novih glaz-benih destinacija, za što već postoje jasne nazna-ke, uvijek višu razinu umjetničkih izvedbi te još veću prisutnost u hrvatskom glazbenom životu. A na gradskim, županijskim i državnim institu-cijama u kulturi odgovornost je opstanka ovoga projekta kroz izdašnije fi nanciranje.

F

ESTIV

ALI

VIJ

ESTI

Nove ploče i spotoviP rema najavama, iz hrvat-

skih diskografskih kuća uskoro bi trebale izaći nove ploče brojnih naših zvijezda ili onih koji će to tek postati. Tako se naveliko govori o novoj ploči Plavog orkestra čiji se novi video za pjesmu (R)evolucija stvara u Zagrebu, Sarajevu i Beogra-du. Novi band Golem, nastao spojem producenata Tomec & Grabber i pjevača Yurija iz Sti-llnessa, uskoro bi trebao objaviti album Trokut čiji naziv simbo-lizira gradove iz kojih potječu (Pula, Zagreb, Split), a nakon prvih singlova najavljen je i album banda Radio Luksemburg. Pori-nom nagrađeni Elemental upravo je na turneji, ali snimaju novi spot i predviđaju, uz one u domovini i nastup u Madridu. Skupina Sane snimila je također spot za jednu pjesmu za koji kažu kako nije tipičan za hrvatske video standarde. Na jadranskoj je turneji Đani Stipaničev, dok je mlada Viktorija Novosel već nastupila kao predizvođač slavnoj Suzanni Vega na koncertu u Zagrebu. Novi singl Natali Dizdar zove se Japanac, dok je klapa Sveti Florijan snimila već četvrti singl Nestalo je sve, a upravo dovršavaju debitantski album I dok Žrnovnica spava. Pred izlaskom je i album Appassio-nata proslavljenog hrvatskog pijaniste Maksima Mrvice. I Teška industrija ima friški album Bili smo raja, dok je Flyer predstavio spot, a Novi fosili, kojima uskoro izlazi antologijsko izdanje na četiri CD–a, imaju novu pjesmu Ti si čudo.

Pa, tko onda kaže da je naše tržište malo... (JI)

VIJ

ESTI S E

STR

AD

E Mišo Kovač se oporavljaNakon iznenadnog infarkta i mje-

sec dana provedenih u bolnici, legenda hrvatske estrade Mate Mišo Kovač otpušten je na kućnu njegu. U bolnici je smršavio 20 kilograma, a izašao je samo pet dana prije 70. rođendana, pa njegova kćer Ivana, u izjavi za medije, ne gaji nade da će joj otac ponovno napuniti Poljud ili odr-žati koncert u zagrebačkoj Areni. (JI)

Festival Ars Organi Siscie iz prvog reda zainteresirano prati rođeni Siščanin, skaldatelj Miroslav Miletić

Novi fosili

Mišo Kovač

FE

STIV

ALI



FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT 2011.

Žiri u kupe, publika u špadePriliku da svoje najjače adute promoviraju upravo kod kuće, u potpunosti je iskoristila autorska radionica Huljić, a Jelena

Rozga ubrala je još jedno zaista veliko priznanje — Zlatno jedro i prvu nagradu publike

Piše: Maja Sabolić

P rivesti u mirnu luku Prokurativa čak pe-deset skladbi uz sav šušur onih najboljih

festivalskih dana, od velikog revijskog orke-stra i tri dirigenta (Jusić, Banov, Cvitanović), do atraktivne scenografi je, pomiriti pretenzije autora i izvođača i rasprodati gledalište — je li zaista recesija u velikom luku zaobišla or-ganizatore ili je, možda, ipak posrijedi slavni splitski dišpet iz kojega su nerijetko nastaja-le najveće stvari. Kako bilo da bilo, usprkos relativno kratkom vremenu priprema sve je »klapalo«, iako je ovogodišnjem direktoru Tomi Mrduljašu sigurno spao ogroman ka-men sa srca kada je, nešto iza ponoći, konačno objavljena i dodijeljena posljednja od dvadeset predviđenih nagrada ovogodišnjeg 51. split-skog festivala (1. — 3. srpnja). U dvije elimi-nacijske večeri publika je za završnicu svojim glasovima birala po deset pjesama, da bi žiri diskrecionim pravom uveo još šest naslova, pa je tako nedjeljni fi nale ponudio zaista obilan raspored.

Priliku da svoje najjače adute promoviraju upravo kod kuće, u potpunosti je iskoristila autorska radionica Huljić i sve do fi nala pla-sirala čak pet skladbi s velikim izgledima za sjajan plasman i kasniju eksploataciju. Pritom, upravo je tijekom festivalskih dana Huljić službeno promovirao i najnoviji, atraktivni projekt Madre Badessa, pa kao da se je 51. fe-stival odigrao u znaku provjerenog majstora popularnih skladbi. Ako je netko informa-ciju o festivalu stekao samo preko završne večeri (nakon što je pola materijala otpalo), ona i neće biti katastrofalna: uz naslonjenost

na dalmatinsku pismu i nerijetko rutinske rime, program je bio tempom raznolik, in-terpretativno solidan, s dosta klapa i nekoliko svijetlih trenutaka po kojima ćemo pamtiti početak novog kruga. Dakle, 25 skladbi i 20 nagrada raspoređenih po principu svakome ponešto — teško da je netko s festivala otišao nezadovoljan.

Ipak, punog srca emocija i ruku nagrada sla-vili su najuspješniji debitanti po izboru glaz-benih urednika radio postaja »Jessy band«, aranžer Nenad Šiškov čiji je rad za skladbu Moja ljubav ti si u izvedbi Giuliana, ocijenjen najboljim, Lidija Bačić koja se i iz Splita kući vraća s nagradom za najbolju interpretaciju te Zoran Popović, autor najboljih stihova u pje-smi Ultima partenca splitske Klape Cambi. A podjela nagrada publike i ocjenjivačkog suda razveselila je još šest autora, odnosno izvođa-ča. Treću stručnu nagradu i plaketu Brončani valovi, na pozornici je primio Tedi Spalato, suptilni interpret Fali more drž se kraja (S. Ko-turić–S. Boban–R. Kazinoti), a drugu nagra-du i Srebrne valove preuzeo je prvak zagre-bačke opere i splitski debitant Tvrtko Stipić s novom mini himnom Marjanu Na Marjanu jubav (Đ. Jusić–T. Maroević–Đ. Jusić). Ko-načno, na prvo mjesto stručni ocjenjivački sud uzdigao je neobičnu, zahtjevnu i lijepu Ultima partenza (I. Antolić — Z. Popović–F. Boić) s klapom Cambi.

Volja publike bila je dijametralno suprotna: na trećem mjestu zaustavio se raniji prvi tenor klape Iskon i festivalski debitant Marko Peco-tić Peco. Pjevajući Ankora osvojio je Brončano jedro (B. Kopitović–B. Kopitović–B. Kopito-vić). Srebrno jedro pripalo je Klapi Cambi za snažnu skladbu Od zipke do križa (P. Kozo-mara–B. Slivar–R. Kazinoti), da bi — izbo-rom publike na Prokurativama — pobjednica 51. Splita postala Jelena Rozga pjevajući Raz-mažena (T. Huljić–V. Huljić–R. Kazinoti) i na krilima sadašnje popularnosti te nakon ne-davno osvojenog Porina za Hit godine, ubrala još jedno zaista veliko priznanje — Zlatno jedro i prvu nagradu publike.

Svih pedeset festivalskih skladbi nalazi se na trostrukom nosaču zvuka Croatia Recordsa koji se već nalazi u prodaji.

F

ESTIV

ALI

NAGRADE, NAGRADEPriznanje za izuzetan rad na začetku, razvijanju, unapređenju i svojevremenoj in-ternacionalizaciji Festivala — posthumnoVinko Lesić

Nagrada »Valovi« za 40 godina umjetnič-kog djelovanjaNenad Vilović

Nagrada za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbiMarijan Ban

Najbolja dalmatinska pisma — Dalmaci-jo, ime si mi dala Mladen Grdović (M. Grdović–D. Bosnić–S. Kalogjera)

Nagrada za tekstualno–glazbenu afi rmaciju tradicijske teme u izvornom lokalnom ambijentu — Na BanjeKlapa Ragusa (N. Bulić–N. Bulić–Đ. Bratičević)

Nagrada novinara za najbolju pjesmu festivala — Od zipke do križa Klapa Cambi (P. Kozomara–B. Slivar–R. Kazinoti)

Nagrada za najcjelovitije djelo — Dok galebovi vrebajuMarijan Ban i Diktatori (H. Papić–H. Papić — M. Ban i Diktatori)

Najbolji scenski nastup — Ona Jole (T. Huljić–Teuto–R.Kazinoti)

Najizvođenija skladba prošlogodišnjeg festivala prema podacima HDS ZAMP–a — Kako ću joj reć da varin Klapa sv. Florijan (E. Pelajić–N. Krpetić)

41. MIK — 18. — 26. LIPNJA

Dvadeset skladbi za osam pozornicaPiše: Maja Sabolić

Jedini glazbeni putujući festival u Hrvatskoj, Me-lodije Istre i Kvarnera, sretno je bacio i svoje po-

sljednje ovogodišnje sidro u Novalji gdje je održana završna večer raspjevane karavane koja svake godine iznova uspijeva animirati i razveseliti pučanstvo. Lje-tos su glazbenici prokrstarili kroz čak četiri župani-je, promičući običaje i tradiciju primorsko–istarskog kraja. Direktor festivala Andrej Baša i glazbeni pro-ducent MIK–a Aleksandar Valenčić i ove su godine uspjeli dovršiti studijske zapise svih natjecateljskih skladbi, pa su se sa svim pjesmama slušatelji mogli upoznati i prije početka festivala što bitno doprinosi ocjenjivanju festivalskih izvedbi.

Kvaliteta debitanataZnačajka ovogodišnjeg MIK–a je visoka kvaliteta debitanata, kao i veliki broj vedrih, veselih skladbi kakve MIK–ovska publika vrlo brzo i rado prihva-ća. Ideja organizatora da se na 500 glasačkih listi-ća — koji su se svake večeri dijelili nazočnoj publici — može zaokružiti dva naslova, trebala je spriječi-ti lokalna favoriziranja, međutim na kraju se malo deformirala zbog organizirane grupe jedne visoko plasirane pjesme koja je namjerno uz svoje miljeni-ke glasovala za najslabije izvođače kako bi spriječila dobar plasman konkurentima. Srećom, u konačni-ci, računicu nisu uspjeli izvesti do kraja i, s punim pravom, prvu nagradu publike odnijela je skladba Črna (I. Prajo. trad./A. Kunštek–T. Preradović) u izvedbi Alena Polića i članica vokalnog ansambla Kalina. Drugoplasirani, po publici, prošlogodišnji su pobjednici Klapa Sol s njihovom Mediteraneo (B. Barbir — B. Barbir– R. Grubišić), a na treće mjesto publike, Gina Picinić dovela je skladbu Ča bin ja da te niman (A. Baša–R. Pilepić–A. Baša).

Briljantna izvedba Vivien Galetta u sjajnoj More je kako čovik (A. Baša — Drago Orlić — Aleksandar Valenčić) konačno je zavrijedila najviše priznanja: prvu nagradu stručnog ocjenjivačkog suda, nagra-du za najbolji aranžman i najbolji tekst, uz Nagrada »Beseda« Novog lista za najbolji sveukupni izričaj kojim promovira domaći kraj i tradiciju.

Oduševljena publikaDrugim mjestom žiri je nagradio Vela vrata od Kvarnera (B. Krajcar–D. Načinović — R. Grubišić) u izvedbi Katje Budimčić, dok su na trećem mjestu zastali Valentina Briški i Toni Markovski izvodeći Nek se vino toči (M. Tomasović — R. Grubišić–A. Valenčić). Slušatelji Istarskog radija ocijenili su naj-dopadljivijom pjesmu Neka se vino toči ( M. Tomaso-vić–R. Grubišić–A. Valenčić) u izvedbi Lidije Bačić. Zlatni mikrofon Radio Rijeke za najbolju interpreta-ciju primila je Sabrina za izvedbu Ako nisi sritan (M. Tomasović/R. Grubišić–R. Pilepić–A. Valenčić), dok je najboljom debitanticom proglašena Helena Brajković. Još jedan ugledni debitant Davor Radolfi šarmirao je najboljim scenskim nastupom u Tango Istriano (B. Krajcar–V. Kuzma–A. Valenčić).

Uz nastojanje autora da se iskazom moderniziraju, žiri nije uspio naći nijednu skladbu koja bi zadovolja-vala kriterije tradicionalne Nagrade za najprimjere-nije zastupljen istarsko–primorski tradicijski izričaj koja od ove godine nosi naziv »Nello Milotti«. Stoga je direkcija odlučila narednih godina stimulirati autore s dodatnih 5.000 kuna. Sve festivalske večeri održane su pred punim gledalištima, a oduševljenje publike jamči da će i ovogodišnje skladbe doći do srca domaćih ljudi, baš kao što su oduvijek postajale dijelom njihovih života još od 1964. godine i prvog susreta, do danas izvedene sveukupno 351. festival-ske večeri.

FE

STIV

ALI

Dodjela nagrada

Šulić i Hauser na turneji s Elton JohnomDvojica mladih hrvatskih violončelista Luka Šulić i Stje-

pan Hauser, poznati i kao 2CELLOS, nedavno su nastu-pili na privatnoj zabavi Eltona Johna. Party se održao u Elto-novoj kući u Londonu, a tu su se večer prikupljala sredstva za Elton John Aids Foundation. Na svečanosti su prisustvovali mno-gi najutjecajniji i najbogatiji ljudi na svijetu, kao i brojne zvijezde. Osim što su svirali s Eltonom, nastupili su i s Georgeom Michae-lom izvevši Don’t Let Th e Sun Go Down On Me. 2CELLOS trenu-tačno se nalaze na velikoj europskoj turneji s Eltonom Johnom te su upravo obišli sve velike gradove u Njemačkoj. Također su gostovali i u dva najgledanija TV showa u Njemačkoj: TV total Stefan Rabb i Frühstücksfernsehen na Sat 1. Njihov album također obara sve re-korde te je u samo jedan dan nakon izlaska dostigao drugo mjesto na njemačkoj top listi za klasiku na Amazonu i čak prvo mjesto na top listi na iTunesima! (JI)

Slavljenički koncert Damira Poše

Veliki slavljenički koncert održao je 23. svibnja 2011. kantautor Damir Poša u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija. Bila je to pro-

slava trideset godina bavljenja glazbom Damira Poše, jednog od original-nijih hrvatskih kantautora koji je do danas izdao nevjerojatnih 14 albuma. Njegov najnoviji uradak Live in Wienna objavio je Cantus d.o.o.

Na koncertu u Komediji nastupali su, uz ostale, njegov stalni pijanist Zdenko Jurić te poznati glazbenici Zele Lipovača, vođa Divljih jagoda i Ismet Kurtović, legendarni član Drugog načina. Poša je svirao akustič-nu gitaru i usnu harmoniku, a nakon niza njegovih poznatih pjesama, koncert je završen velikim fi nalnim izvođenjem Vincela, Pošine obrade folklornog motiva što je posebno oduševilo publiku u kojoj su viđeni Hrvoje Hegedušić, predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, sklada-telj Miroslav Miletić, glazbenik Vanja Lisjak te mnogi drugi. Koncert je snimljen i bit će objavljen na albumu. (JI)

Luka Šulić i Stjepan Hauser s Eltonom Johnom

Damir Poša

VIJ

ESTI S E

STR

AD

E



ZAVRŠEN CIKLUS NEDJELJOM U BAJSIĆU HRVATSKOGA RADIJA I GLAZBENE PROIZVODNJE HRT–A

U eteru i izvan njegaPiše: dr. sc. Irena Paulus

Posljednji ovosezonski koncert u Studiju Bajsić Hrvatskoga radija održan je 5. lipnja 2011.

godine. Gost je bio komorni sastav Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem Mladena Tar-buka, a na programu su bila djela dviju hrvatskih skladateljica i jednog češkog skladatelja (da pod-sjetimo: koncerti pod naslovom Nedjeljom u podne u Bajsiću održavaju se jedanput mjesečno, a cilj im je privući publiku na izravan prijenos koncerta koji se uživo, uz razgovore s umjetnicima, emitira na Trećem programu Hrvatskog radija).

Najprije je izvedena Pjesma o valovima za alt fl a-utu i gudače skladateljice Olje Jelaske. Skladba je nastala 2009. godine, no skladateljičin je glazbeni izričaj »preskočio« uobičajenu potrebu hrvatskih skladatelja da na različite načine trgaju tonali-tet. Jelaska se u tonalitetu osjeća sasvim ugodno, nema potrebu bježati iz njega, a pritom doista »pjeva« glazbu koja toliko prirodno izlazi iz izni-mno tople boje alt fl aute. Za dojam je svakako bila zaslužna i solistica Tamara Coha Mandić koja je jednostavno i prirodno pristupila zahtjevnoj, ujedno i iznimno privlačnoj dionici fl aute solo.

Natjecanje i nadmetanjeU usporedbi s Pjesmom o valovima Olje Jelaske, Licem u lice Sanje Drakulić iz 2006. donosi dru-gačiji glazbeni svijet. Nešto oporije, a opet s gu-dačima u središtu pozornosti (ovaj put bez solo instrumenta), djelo otkriva svijet natjecanja i nad-metanja, nadopunjavanja i usklađivanja. Tonalitet je drugačiji, gledan iz neke nove perspektive — ne u potpunosti narušen, ali niti u potpunosti pri-hvaćen. Drakulić također mnogo pozornosti po-svećuje artikulaciji koja je ekspresivna, a ponekad nagla i odlučna. Izvesti njezino djelo uopće nije jednostavno jer skladba traži promišljanje i diri-genta i svirača. No, gudači Simfonijskog orkestra prilagodili su se bez problema novom glazbenom jeziku te su, vođeni vrlo jasnom koncepcijom di-rigenta Mladena Tarbuka, svirali s punom uživ-ljenošću u glazbeni materijal.

U razgovoru s voditeljicom Ivom Lovrec Štefa-nović, Mladen Tarbuk je istaknuo kako je Sim-fonijski orkestar HRT–a jedini orkestar u nas koji sustavno izvodi djela hrvatskih autora. Posljedica toga je da se na svakom koncertu izvede barem jedno hrvatsko djelo, čime se čuva baština, ali se predstavljaju i nove skladbe. No, Tarbuk je ipak za posljednje djelo odabrao Serenadu za gudače u E–duru češkog skladatelja Antonina Dvořáka. Ne znam je li odabir bio posljedica prijateljskog nadmetanja s Praškim komornim orkestrom koji je također, gostujući u ciklusu Subotom u Lisinskom, izveo ovo djelo ili Tarbuk posebno voli skladbu prikladnu za koncert u kojemu je u prvom planu gudački korpus većeg orkestralnog sastava. No, uspoređujući dvije izvedbe teško je odlučiti se za bolju: dok je Praški komorni orke-star inzistirao na emotivnosti glazbenog sadržaja, Simfoničari su donijeli preglednu, profi njenu ver-ziju u kojoj su forma i dobar ukus ravnopravno parirali sadržaju.

Kao i svaki put, posljednji koncert ovogodišnjeg ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću donio je uobi-čajenu formulu programski i izvedbeno pozorno pripremljenog, čak pomalo i edukativnog kon-certa namijenjena probranoj publici, ali i širokom slušateljstvu s »druge strane etera«. Ekipo Studija Bajsić, radujemo vam se i sljedeće sezone!

KO

NC

ER

TI JAPANSKO–HRVATSKA VEČER U HRVATSKOM GLAZBENOM ZAVODU

Klavir u novom ruhuRecital pijanistice Mie Elezović u znaku 50. obljetnice MBZ–a i u čast hrabrosti japanskog naroda

Piše: Marija Saraga

Na posljednjem ovosezonskom koncertu ciklusa Piano fortissimo, održanom 26.

svibnja 2011. u Hrvatskom glazbenom za-vodu, nastupila je mlada hrvatska pijanistica Mia Elezović. Program recitala nosio je neko-liko posveta. Sva izvedena djela skladana su u 20. i 21. stoljeću, čime je Mia, prema vlasti-tim riječima, na neki način željela pridonijeti proslavi ovogodišnje 50. obljetnice Muzičkog biennala Zagreb. S druge strane, program je povezivao i dvije zemlje, dvije kulture predaka pijanistice — Japan, zemlju podrijetla njezine

majke te Hrvatsku, domovinu nje-zina oca. Mia Elezović bila je na koncertnoj turneji u Japanu upravo u vrijeme velike tragedije koja je tu zemlju zadesila u ožujku te je ovim koncertom željela još jednom pod-sjetiti na hrabrost tamošnjih ljudi. Tako se prvi dio programa sastojao od djela na određeni način veza-nih uz Japan. Osim triju skladbi dvojice japanskih autora (Shin Ic-hiro Ikebe: Toward the Voice of J. S. i Freedom for Arirang te Yoshio Hachimura: Vision of Higanbana), Mia Elezović izvela je i djelo On a Clear Day njemačkog skladatelja Matthiasa Pintschera, inspirira-no ciklusom trideset serigrafi ja na japanskom papirnatom tekstilu američke slikarice Agnes Martin te Rudepoemu brazilskog sklada-telja Heitora Villa–Lobosa, pri čemu je, kao poveznica s Japanom, naveden velik broj Japanaca koji su tijekom povijesti emigrirali iz domovine upravo u Brazil. Villa–Lobosova skladba bila je vrhunac prvog dijela recitala, a ovo tehnički vrlo zahtjevno, prilično opsežno i sadržajem šaroliko djelo, posveće-no slavnom pijanistu Arthuru Ru-

binsteinu, Mia Elezović izvela je briljantno, odlično interpretirajući sve različite ugođaje i karaktere prisutne u ovoj skladbi, sastavljenoj od kratkih slika koje se nižu i smjenjuju naglo i gotovo bez upozorenja.

Jelaskin prvi klavirski opusDrugi dio koncerta, posvećen stvaralaštvu hrvatskih skladatelja, započeo je praizvedbom skladbe Na putu za Sion splitske skladateljice Olje Jelaske. Jelaskino se djelo razvija u svoje-

vrsnoj formi luka. Sva glazbena zbivanja izra-njaju iz stalnog pulsa koji započinje na jednom tonu u višem registru te se zatim melodijski razrađuje i seli u niže registre. Puls se ubrzo zamagljuje, glazbena zbivanja se zgušnjavaju, a napetost raste sve do vrhunca, nakon kojega se glazbeni materijal retrogradno vraća na točku početka te skladba završava kako je i započe-la — nježnim pulsom na istom tonu. Vrlo se lako pronalazi analogija s ljudskim životom koju je skladateljica istaknula u komentaru skladbe. Ovo pretežno lirsko, vrlo zvučno te harmonijski bogato djelo kojim, prije svega, ipak dominira melodija utkana u sve njegove dijelove, oduševljava još više ako uzmemo u obzir da je riječ o prvom djelu za glasovir ove skladateljice!

Muzika za klavir i elektroniku Davorina Kem-pfa, skladana još 1978. godine, koncertu je dala dojmljiv završetak, posebno stoga što je djelo izvedeno u gotovo potpuno zamračenoj dvorani, u kojoj je mrak razbijalo tek nužno, minimalno osvjetljenje notnog materijala. Kempfova skladba »live« glasovirsku dionicu ponekad stavlja u dijalog s elektroničkim zvu-kovima, nastalima kombiniranjem elektroa-kustički transformiranog zvuka glasovira te zvuka nastala putem sintetizatora, a ponekada su joj oni samo zvučna podloga za virtuozne nastupe. Glasovir se tijekom skladbe nekoliko puta »preodijeva« u novo ruho te osim virtu-oznih odsjeka, donosi i one nježnije, poneke gotovo pjevne, a veliku transformaciju zvuka doživljava i prepariranjem voštanim svijeća-ma te sviranjem po žicama u unutrašnjosti instrumenta.

Mia Elezović ovim se recitalom, osim kao vrlo talentirana pijanistica visoke tehničke spremnosti i muzikalnosti, potvrdila i kao vrlo uspješna interpretkinja suvremene glazbe, a šteta je samo što njezin nastup nije bio bolje posjećen.

KO

NC

ER

TI

DOBITNICE NAGRADE JOSIP ANDREIS HRVATSKOG DRUŠTVA SKLADATELJA: DR. SC. EVA SEDAK I DR. SC. NADA BEZIĆ ZA KNJIGU BLAGOJE BERSA: DNEVNIK I USPOMENE U IZDANJU HRVATSKOG GLAZBENOG ZAVODA

Bersa o sebiPiše: Jagoda Martinčević

Iznimno važan i vrijedan projekt istraživanja života i djela istaknutog skladatelja Blagoja

Berse, pokrenut prije nekoliko godina u Hr-vatskome glazbenom zavodu, okrunjen je u 2010. godini izdavanjem notnog sveska skla-dateljskih djela i knjigom Blagoje Bersa: Dnev-nik i Uspomene koju su priredile muzikologinje Eva Sedak i Nada Bezić. Ova knjiga prva je u nizu višegodišnjega istraživačko–izdavač-kog projekta Sabrana djela Blagoja Berse koji će obuhvatiti brojne skladateljeve tekstove i notna izdanja. Projekt je još 2008. godine pokrenuo Hrvatski glazbeni zavod u suradnji s Razre-dom za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, a uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Petstotinjak stranica dnevnikaOpsežna knjiga od petstotinjak stranica naj-većim dijelom sadrži dnevničke bilješke i us-pomene sabrane kronološki u nekoliko cjelina koje zorno svjedoče o svakodnevici i stvara-lačkim godinama skladatelja koji je hrvatskoj glazbi, djelujući četrdesetak godina, ostavio niz vrlo vrijednih djela, među kojima su i anto-logijska popijevka Seh duš dan, simfonijska pje-sma Sunčana polja, glasovirska suita Po načinu starih, Airs de ballet te opere Oganj i Postolar iz Delfta.

Rodom iz Dubrovnika, Bersa se školovao u Zagrebu i Beču gdje je i diplomirao, a nakon kraćih boravaka u Sarajevu, Splitu i Grazu, daljnjih petnaest godina živi u Beču te od

1921. do smrti 1934. u Zagrebu gdje djeluje kao profesor na Muzičkoj akademiji. Među njegovim učenicima bili su i Boris Papando-pulo i Milo Cipra.

Kao skladatelj Bersa u hrvatskoj glazbi ostavlja duboki trag svojim neprijepornim glazbenič-kim darom, ali i visokim artizmom vrsnog instrumentatora koji vještine stječe bečkim studijem te djelujući u izdavačkim kućama Doblinger i Edition Slave. U hrvatsku glazbu unosi europski profesionalizam, slijedi ideje programne glazbe, a u operi, principe Wa-gnerove reforme. Otvara put hrvatske glaz-bene Moderne i jedan je od prvih koji nastoji popuniti praznine nastale od odlaska Ivana pl. Zajca do pojave nove generacije hrvatskih skladatelja početkom 20. stoljeća.

Dokumentarni autobiografizamIntelektualac je visokih kriterija koji pozorno motri što se zbiva u okruženju u kojemu djelu-je te mnoge opservacije marno bilježi u dnev-ničkim zapisima i uspomenama koje su danas dragocjen izvor u sagledavanju jedne iznimno zanimljive epohe. O svemu tome govori knjiga dnevnika i uspomena koja na osebujan način — kako se ističe u obrazloženju nagrade — povezuje dokumentarni autobiografi zam, mu-zikološku interpretaciju njegova kulturološkog konteksta, analitičku interpretaciju bitnih skladateljsko–estetskih značajki odabranih opusa i panoramski pregled povijesnih zbiva-nja i osobnosti koje su činile kontekst skladate-ljeva ljudskog i umjetničkog životopisa, a sve to uz višeslojnu prateću dokumentaciju.

Objavljivanje Bersinih dnevničkih zapisa bio je poseban urednički pothvat i zbog transkrip-cijskih problema rukopisne građe na tri jezika, kao i zbog tumačenja brojnih detalja u tekstu o čemu svjedoči čak 570 uredničkih bilježaka uz glavni tekst. Uvodna studija Eve Sedak Bilješ-ke uz životopis Blagoja Berse vrijedan je prinos cjelovitog uvida u Bersin život i stvaralaštvo, kao i u kontekst vremena u kojem je skladatelj djelovao. Cjelina se zaokružuje popisom djela, kao i iscrpnim bilješkama o osobama koje Ber-sa spominje i koje na različite načine sudjeluju u njegovu životu i stvaralaštvu.

Knjiga Blagoja Bersa: Dnevnik i Uspomene ne-običan je i vrlo vrijedan prinos hrvatskoj mu-zikologiji. Ona je i putokaz nekim daljnjim promišljanjima o ne tako dalekoj prošlosti hr-vatske glazbe i njezinih sudionika o kojima ne znamo dovoljno.

PR

EP

OR

UK

A Z

A Č

ITA

NJE

Netradicionalni tretmani klavira na koncertima pijanistice Mie Elezović

Mladen Tarbuk, Iva Lovrec Štefanović, Olja Jela-ska i gudači Simfonijskog orkestra HRT-a



DAVORIN KEMPF I SREĆKO BRADIĆ U POSLJEDNJE DVIJE NARUDŽBE ZAGREBAČKIH SOLISTA U ŠESTODIJELNOM CIKLUSU ZAGREBAČKI KONCERTI

Izdasi kolektivne podsvijesti Uz praizvedbe skladbi Peti Zagrebački koncert — Hommage à Bach Davorina Kempfa i Šesti Zagrebački koncert — Concerto da chiesa na koncertima Zagrebačkih solista 18. travnja i 24. svibnja 2011. u Hrvatskom glazbenom zavodu

Piše: Trpimir Matasović

Zagrebački koncert — Concerto da chiesa Srećka

Bradića treba pridružiti trilogiji »dekonstrukcija« Bacha, započetu skladbama Šipuša i Dedića. No, Bradić, za razliku od Šipuša, ne »negira« Bacha niti, poput Dedića, ne »usitnjava« i kaleidoskopski preslaguje prepoznatljive barokne geste

P rva četiri djela iz niza Zagre-bačkih koncerata — ona iz perâ

Mladena Tarbuka, Berislava Šipuša, Krešimira Seletkovića i Srđana Dedi-ća — donijela su raznovrsne pristupe postavljenom zadatku reinterpretacije Bachovih Brandenburških koncerata — od više ili manje dosljednog slijeđenja okvira predložaka lajpciškog majstora u skladbama Tarbuka i Seletkovića, preko Dedićeve »dekonstrukcije« ba-rokne koncertantnosti, sve do Šipuše-ve hinjene negacije zadanog modela. U posljednjim dvama djelima ovog kolektivnog ciklusa, onima Davorina Kempfa i Srećka Bradića, moguće je pronaći sličnosti s onima prethodne četvorice autora, no ipak je riječ o po-sve osobnim varijantama preispitivanja značenja Bachove baštine na početku 21. stoljeća.

Nosivost »sporedne« građePeti Zagrebački koncert Davorina Kempfa svakako je bliže pristupu koji su odabrali Tarbuk i Seletković (poto-nji je, uostalom, potekao iz Kempfove

skladateljske klase), premda ne toliko u smislu poštivanja polazišnog formal-nog okvira, koliko na način implemen-tiranja prepoznatljivih baroknih gesta u suvremeni izraz. Uostalom, već i podnaslov skladbe Hommage à Bach ja-sno naznačuje da je autor naumio otići i onkraj okvira ispunjavanja zadane formalne i instrumentacijske dispo-zicije. U svojoj temeljito promišljenoj opsežnoj posveti lajpciškom majsto-ru, Kempf, doduše, jest zadržao ne samo izvodilački sastav Bachova Petog Brandenburškog koncerta, nego i trosta-vačni okvir, no forme kojima taj okvir puni, premda mogu biti »Bachove«, nisu one iz tog djela. Sâm je Kempf, u popratnom komentaru uz praizvedbu, stavcima svoje skladbe dao radne pod-naslove Fantazija i fuga, Arioso i koral

te Gigue, fuga s varijacijama.

Takav okvir Kempf puni građom koja je također »posuđena« od Bacha — od provodnog B–A–C–H motiva do drugih prepoznatljivo baroknih mo-tiva. Skladatelj pritom iz predloška nerijetko preuzima, uvjetno rečeno, »sporednu« građu i uzdiže je na razi-nu nosivih elemenata čitave glazbene konstrukcije. Tako je, primjerice, tema fuge u prvome stavku vješto izvedena iz jednog odsjeka kadence čembala u Bachovom Petom Brandenburškom koncertu.

Retorika i afektAko je Kempfov Hommage à Bach — uvjetno rečeno — bliskiji prethodnim istovrsnim ostvarajima Tarbuka i Se-letkovića, onda bismo Šesti Zagrebač-ki koncert — Concerto da chiesa Srećka Bradića trebali pridružiti trilogiji »de-konstrukcija« Bacha, započetu sklad-bama Šipuša i Dedića. No, Bradić, za razliku od Šipuša, ne »negira« Bacha niti, poput Dedića, ne »usitnjava« i ka-leidoskopski preslaguje prepoznatljive barokne geste. On je, međutim, od sve šestorice skladatelja najviše odstupio od zadanog formalnog okvira — njegov Concerto da chiesa cjelovito je jednosta-vačno djelo, premda s elementima tro-dijelnosti i »crkvenom« dispozicijom tempâ polagani–brzi–polagani.

Naizgled, Bradićeva je skladba stilski posve usklađena s ostatkom njego-va ranijeg opusa, bez odmaka prema

baroknoj gestičnosti, uz iznimku »vivaldijevskog« allegra u središnjem odsjeku. (Prizivanje Vivaldija sigurno nije slučajno — i lajpciški je kantor, naime, prerađivao njegove koncerte.) Bach je, međutim, implicitno pri-sutan u nekim drugim Bradićevim skladateljsko–tehničkim postupcima — primjerice, korištenju tehnike ka-nona, istraživanju zvukovnih odnosa među različitim skupinama unutar izvodilačkog sastava te, možda najbit-nije (premda najmanje očito), u moti-vičkim gestama koje kao da prizivaju modele barokne retorike i nauka o afektima. U tom smislu, a pogotovo u duhu naslova skladbe, vjerojatno nije pretjerano u uvodnom solu prve viole iščitati transformaciju baroknog »mo-tiva križa«, prisutnog u nizu Bachovih duhovnih skladbi.

Napajanje iz Bachova vrelaNa simboličkoj razini, možda je, ne samo za ovu skladbu, nego i za ciklus Zagrebačkih koncerata posebno zna-kovita završnica Bradićeve skladbe, u kojoj »udarci prstiju o strune popu-štaju melankoliji tona završni svjesni izdah«. Jer, Zagrebački koncerti u cje-lini jesu svojevrsni »izdisaji«, no tek djelomično svjesni. Jer, koliko god se u njima svjesno propitivali glazbenu ba-štinu Bachovih Brandenburških konce-rata oni, također, predstavljaju i tapka-nje po nesvjesnom — to jest, (i) svim onim elementima Bachove glazbe koji su već toliko duboko ušli u kolektivnu

(pod)svijest, da je često nemoguće pre-poznati njihova prava ishodišta.

A ona, uostalom, nerijetko nisu Ba-chova — jer, kao što su se šestorica suvremenih hrvatskih skladatelja na-pajali iz vrela Bachove (ali i ne samo Bachove) glazbe, tako je i sâm Bach svoj izraz izgradio na baštini svojih prethodnika. I upravo stoga, kao što je Bachova glazba samosvojna bez obzira na pozivanje na prethodnike, tako su posve samosvojna i nova djela Mlade-na Tarbuka, Berislava Šipuša, Kreši-mir Seletkovića, stoga njihovim dje-lima nipošto ne umanjuju vrijednost nego je, naprotiv, uvećavaju, priklju-čujući je tako kontinuumu umjetničke glazbe zapadne tradicije.

K

ON

CE

RTI

DANIEL ČAČIJA, KLAPA MOTOVUN I ZAGREBAČKI KVARTET SAKSOFONA NASTUPILI U JEDNOM OD NAJVEĆIH SVJETSKIH GLAZBENIH CENTARA

Hrvatski glazbeni lipanj u LondonuPiše: Ognjen Tvrtković

U Londonu, poznatom kao jedno od vodećih svjetskih glazbenih

središta, mjesec lipanj kao da je bio re-zerviran za glazbu i umjetnike iz Hr-vatske i to predstavnike najrazličitijih žanrova — od jazza, klapskog pjevanja do suvremene glazbe.

Najprije je u organizaciji Britansko–hrvatskog društva (Th e British–Croa-tian Society) u London došla potentna mlađa međunarodna jazzistička eki-pa iz Graza koju je predvodio pjevač Daniel Čačija, rodom iz Osijeka, koji na tamošnjoj Visokoj školi za glaz-bu i primijenjenu umjetnost studira jazz pjevanje. S njim su došli i fi nski pijanist Tuomom Uusitalo (nedavno je gostovao u Zagrebu uz HGM jazz orkestar u okviru koncerta posveće-na glazbi Jaca Pastoriusa) i mađarski kontrabasist Norbert Farkas, a za bub-njevima im se pridružio Englez Jake Walker. Koncert je održan 10. lipnja

u dobro ispunjenoj crkvi Notting Hill Community. Inicirao ga je pjevačev brat Dean koji u Londonu studira glazbenu terapiju i u Hrvatskoj vodi humanitarnu zakladu za liječenje obo-ljelih od PTSP–a, pa je sav prihod od ulaznica išao u fond te organizacije. Iako Daniel Čačija nije poznat široj hrvatskoj jazzističkoj publici, u Lon-donu je u dva seta s uigranom ekipom, s kojom radi već duže vrijeme pod mentorstvom pijanista Renatta Chicca i trubača Stjepka Gutta, pokazao izni-man bariton, snalaženje u složenim jazzističkim ritmovima i poznatim te-mama američkih popularnih pjesama (Exactly Like You, Th e Touch Of Your Lips, Besame Mucho, Nice’N’Easy, Day In, Day Out, Night In Tunisia i dru-ge) kojima uspijeva dati vlastiti pečat. Upuštao se i u scat improvizacije, vo-dio dijalog s ritam sekcijom u kojoj se isticao vrsni T. Uusitalo. Na početku

drugog dijela obojica braće otpjevali su dvije Gibonnijeve skladbe — le-gendarnu Tempera i Jute san se zaju-bia, potaknuvši članove kvarteta da se i oni opuste pred publikom koja ih je nagradila pozivima na biseve. Za-pamtite ime Daniel Čačija pred kojim je, u to smo uvjereni, lijepa glazbenič-ka karijera.

Ljepota klapskog pjevanjaTjedan dana nakon tog koncer-ta, u poznatoj nekadašnjoj crkvi St. Ethelburga’s u središtu Londona, jed-nom od najljepših malih koncertnih prostora u gradu, 17. lipnja nastupila je klapa Motovun kojoj je to drugo gostovanje u Engleskoj. Crkva, iz-

građena u 14. stoljeću, nakon što je 1993. bila meta IRA–nih terorista, ponovno je izgrađena i pretvorena u Centar za mir, sa značajnom koncer-tnom aktivnošću. U tom prekrasnom intimnom akustičnom prostoru klapa Motovun snašla se lakoćom koja za-divljuje, pokazavši na najbolji način ljepotu primorskog i dalmatinskog klapskog pjevanja. Iako bez umjet-ničke voditeljice Aide Vidan, devet kršnih momaka pokazalo je fi nu vo-kalnu kulturu, nježnost slaganja devet glasova u lijepim melodijama i rafi ni-ranost koja nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. Iako jedna od mlađih klapa iz novog klapskog vala, potvr-dili su da se radi o grupi pjevača pred kojima je lijepa budućnost. Na reper-toaru su imali već poznate novoklap-ske uspješnice — tradicionalne pjesme koje su za njih priredili Rajmir Kra-ljević, Bruno Krajcar, Baldo Mikulić

i drugi, potom nešto iz hrvatske pop glazbe (neizbježni Husein Hasanfen-dić, Žan Jakopač, Zdenko Runjić), a nije se moglo ni bez oca i sina Stipišić (poveznica s prethodnim koncertom), s naglaskom na dalmatinskoj »himni« Dalmacijo povišću pritrujena (koja je izazvala ushit publike). Na koncu su dodali i nešto što je njihov zaštitni znak — obrade pjesma iz repertoara Tonyja Cetinskog te jednu kozačku, a večer su završili pjesmom Hallelu-jah Leonarda Cohena. U dva dodat-ka našlo se prostora i za legendarnu Marijanu Vlahe Paljetka. Drugi dio koncerta prošao je u znaku projekcija kolor slajdova grada iz kojega dolaze, tako da je hrvatski duh te večeri leb-dio u prekrasnom prostoru crkve. Dan poslije, 18. lipnja, klapa Motovun na-stupila je i na samostalnom koncertu u okviru Corcham festivala u Wiltc-hireu. Drugi puta u Engleskoj, a pre-ma reakcijama organizatora i publike sigurno ne i zadnji.

Sviračka magija Zagrebačkog kvarteta saksofonaU ozračju konačnih razgovora o pri-stupanju Hrvatske Europskoj uniji, Ministarstvo vanjskih poslova i eu-ropskih integracija uputilo je u Lon-don elitni hrvatski komorni ansambl, Zagrebački kvartet saksofona. Oda-brano mjesto za koncert nije moglo biti bolje — Europe House gdje je smje-šteno i predstavništvo Europske unije u Londonu. Koncert je otvorio hrvat-ski veleposlanik u Velikoj Britaniji, dr. sc. Ivica Tomić. Potom su četvorica vrhunskih komornih instrumentalista

— dvojica Zagrepčana, tenor saksofo-nist Saša Nestorović i sopran saksofo-nist Dragan Sremec, dubrovački alt saksofonist iz Samobora Goran Mer-čep i Mariborčanin na privremenom radu u Ljubljani, Matjaž Drevenšek na bariton saksofonu — svojim ele-gantnim nastupom pred odabranom publikom 20. lipnja oduševili svirač-kom magijom i veličinom zagrebačke saksofonske škole čiji su predstavnici. Otvorili su program obradom Mo-zartova Kvarteta KV 285 koju je pri-premio Saša Nestorović, a nastavili sa Six croquis Borisa Papandopula koje je veliki hrvatski skladatelj posvetio 1990. upravo Draganu Sremecu. Ta-nana usklađenost, muzikalnost bez premca, fi na agogička nijansiranja i dinamička kontrastiranja te vrhunska glazbena kultiviranost, potvrdili su da Kvartet pripada vrhunskim svjetskim ansamblima.

Nastavili su sa suvremenim djelima koja su im posvetili skladatelji s raznih strana svijeta — Quartet for saxopho-nes Amerikanca Elliota Del Borgoa, s bravurozno odsviranim pasažima i Concerto For Saxophone Quartet br. 1 ljubljanskog brata po instrumentu, Milka Lazara, s blagim kabaretskim štihom i prostorom za vruće jazzy improvizacije Saše Nestorovića te vir-tuoznim uvodom Matjaža Drevenše-ka. U dodatku je Zagrebački kvartet saksofona predstavio i dvije američke teme, s nešto većim prostorom za jazz improvizaciju, kad je publiku na noge digao Saša Nestorović. Počelo je jaz-zom, pa se njime moralo i završiti!

ME

ĐU

NA

RO

DN

I U

SP

JE

SI

Davorin Kempf Srećko Bradić

Zagrebački kvartet saksofona



Nagrada VATROSLAV LISINSKI za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu dodjeljuje se udaraljkašu i pedagogu Igoru Lešniku za ukupan doprinos hrvatskoj glazbi

H rvatsko glazbeno izvodilaštvo zacijelo bi drugačije izgledalo da u njemu ne sudjeluje izniman glaz-

benik Igor Lešnik, udaraljkaš i pedagog, organizator i animator u najplemenitijem smislu te riječi. Igor Lešnik dulje je od četvrt stoljeća prisutan u našem glazbenom životu i to u specifi čnom dijelu kojega je upravo Leš-nik učinio prepoznatljivim i u međunarodnim okviri-ma. Danas jedan od vodećih europskih udaraljkaša, od početka djelovanja nametnuo se iznimnom energijom i talentom kao lider jedne, do tada, u nas poprilično zapostavljene struke, sekcije udaraljki. Od zapaženog orkestralnog glazbenika do solista čije izvedbe odu-ševljavaju, put nije bio dug. Igor Lešnik ostvario je vrlo brzo karijeru, muzicirajući s najuglednijim ansamblima i dirigentima, osvajajući repertoar za udaraljke, ali daju-ći mu i posebni pečat vlastitim ostvarenjima. Temeljito poznavanje svakog udaraljkaškog instrumenta, kao i za-razna energija i strast kojima se upuštao u interpretacije, urodili su sve većim zanimanjem za ovu vrstu glazbala koji je svoju dugoročnu potvrdu dobio u Lešnikovu pe-dagoškom djelovanju. Kao utemeljitelj Odsjeka udaralj-ki na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali i kao voditelj brojnih ansambala, primjerice popularnog Supercussion, Lešnik je postao promotor jedne nove vrste muziciranja koju su mladi s oduševljenjem prihvatili i s povjerenjem slijedili učitelja. Suvremena glazba naših i inozemnih autora dobivala je u Lešniku i njegovoj školi autentične interprete i promicatelje, i danas jedne od najzanimljivi-jih disciplina hrvatskog glazbenog izvodilaštva.

Nagrada BORIS PAPANDOPULO za autorsko stvaralaštvo u području ozbiljne glazbe dodjeljuje se skladatelju Daliboru Bukviću za ciklus Recits de l’autre monde — »Priče s drugog svijeta«

U okviru ciklusa »Recits de l’autre monde« 1. travnja 2010. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava

Lisinskiog praizveden je četvrti dio Vers le ciel (Oracu-lum — Lux aeterna) za glumca, mješoviti i dječji zbor, orkestar i rasvjetu. Djelo je praizvedeno u okviru ciklu-sa »Glazba 21. stoljeća« Simfonijskog orkestra Hrvat-ske radiotelevizije, uz koji su sudjelovali Zbor HRT–a, Dječji zbor »Zagrebački dječaci«, Djevojački zbor »Zin-ka« i dramski umjetnik Luka Dragić u režiji Frane Ma-rije Vranković.

Iako neovisne, namijenjene različitim sastavima, od-nosno skladateljskom odabiru izričajnih elemenata, četiri skladbe Dalibora Bukvića objedinjuju cjelovitost promišljanja u kojemu je skladatelj postigao jedinstvo sadržaja, a razlog je istovrsna istraživačka pozadina u odnosu na fenomen zvuka i na dimenziju duhovnog. Autorova pustolovina putovanja duhovnom stranom moći umjetnosti ujedinila je njegove rane i novije rado-ve, a etape toga hermetično–intimnog putovanja kulmi-nirale su u praizvedbi četvrtoga dijela ciklusa »Prema nebu«, ostvarenju koje zaziva latinsku liturgiju i njezinu kompleksnost Oraculuma — Proročanstva, odnos Lux aeterna — Vječnog svjetla. Rafi nirani odnos prema reinterpretaciji starijih slojeva glazbene povijesti, kao načinu postizanja međusobne harmonije u povezivanju ciklusa, kulminirali su u dramskom prizoru mistič-ne procesije koja je objedinila izniman autorski sustav znakova tvoreći jedan od najimpresivnijih doživljaja u suvremenoj hrvatskoj glazbi.

Nagrada MILIVOJ KÖRBLER za autorsko stvaralaštvo u području popularne glazbe dodjeljuje se Zvonku Špišiću za životno djelo

Zvonko Špišić, skladatelj, interpret, autor tekstova, aranžer i organizator, prisutan je u hrvatskoj glazbi

od 1958. godine. Od tada do danas razvio je višestruko bogatu djelatnost uvrstivši se među prvake zagrebačke škole šansone. U njoj zauzima posebno mjesto ističući se specifi čnim autorskim rukopisom koji objedinjuje skladatelja, tekstopisca i interpreta na vrlo osebujan na-čin. Pjesnik svakodnevnice, svoga grada i kvarta, Špišić svojim šansonama crta sebe i vlastite sugrađane, ali i društvenu situaciju lirskim, a često i britkim ironičnim diskursom. Posebnim scenskim šarmom, specifi čnom bojom glasa i nadasve velikom muzikalnošću, Zvonko Špišić pjeva svog Milionera, Trešnjevačku baladu, Kocka-ra, Zagrebačke špancirancije i mnoge druge šansone koje i danas, nakon nekoliko desetljeća, zvuče živo, nadah-nuto i svježe, kao da su netom skladane. Osim u šanso-ni, autorske uspjehe postiže i kao skladatelj popularnih pjesama među kojima se svakako izdvaja antologijska Suza za zagorske brege. I publika i struka uvijek su ga prepoznavali kao autentičnog glazbenog umjetnika, na-gradivši ga tijekom karijere brojnim priznanjima.

Valja istaknuti i društveno djelovanje ovoga umjetnika koji je, među ostalim, bio tajnik i predsjednik Hrvat-skog društva skladatelja, zalažući se uvijek za dobrobit struke i kolega. I na kraju, treba pozdraviti i njegov du-gogodišnji rad kao umjetničkog voditelja Chansonfesta koji se održao zahvaljujući Špišićevom neumornom en-tuzijazmu, dobrom ukusu i ljubavi prema svom prvom umjetničkom izričaju — šansoni.

NagraMIROSza autu podrdodjelTomisza ukuhrvatsposebprojekčistogKao dugo

HrvatskŠaban već cijnjem daje iznpljajući istodprilike i predcrossover proorganiziraniheduciranom gjazz kompoziu Sjedinjenimskom zaljubljobjedinjuje uslušateljstvom

Kao skladatenim djelima ma, a njegoveklasične sklakao i ona rubrazličite autoje projekt »Zakumentiran krius Recordsalistopada 201skog. Njime sglazbenikomglazbenih pozore na, do svrsni ciklus pjedna kompošansone u inopoetičan auto

NAG

RA

DE

HD

S–a

za

201

0. godin

u

Antun TomislavZvonko ŠpišićDalibor BukvićIgor Lešnik



ada SLAV SEDAK BENČIĆ torsko stvaralaštvo ručju jazza ljuje se Antunu lavu Šabanu upan doprinos skoj jazz sceni s bnim akcentom na kt »Za jednom kapi ga života…« ogodišnji umjetnički ravnatelj jazz projekata kog društva skladatelja, Antun Tomislav jelo desetljeće svojim razgranatim djelova-niman doprinos hrvatskoj jazz sceni, oku-

dobno najuglednije jazz glazbenike, dajući dstavljajući nove jazz snage te organizirajući ojekte. Više od stotinu i pedeset, do sada h koncerata, svjedoče ne samo o iznimno glazbeniku koji je, među ostalim, studirao iciju i aranžiranje na Sveučilištu u Miamiju m Američkim Državama, nego i o istin-jeniku u jazz koji svoje afi nitete i stručnost

u cilju propagiranja glazbe među najširim m.

elj Antun Tomislav Šaban prisutan je broj-na našim i inozemnim koncertnim podiji-e opuse izvode ugledni ansambli i solisti. Uz adbe, tu su i mnoga djela s područja jazza, bna koja pripadaju zanimljivim projektima

orske poetike i izričajnosti. Jedan od takvih a jednom kapi čistoga života…« koji je do-kao diskografsko izdanje Fonarta i Aqua-a, promovirano na koncertu održanom 19. 10. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisin-se Šaban još jednom predstavio svestranim

m koji se ne boji kročiti putem neotkrivenih odručja i predstaviti vlastite umjetničke na-sada, nepoznati način. Iako je ovaj svoje-pjesama pisan za jazz orkestar, jazz je tek onenta koja se vješto prelama s elementima ovativnim aranžmanima, a osobito iskazuje orski svijet Antuna Tomislava Šabana.

Nagrada JOSIP ANDREIS za glazbenu publicistiku i muzikologiju dodjeljuje se Evi Sedak i Nadi Bezić za priređivanje knjige »Blagoje Bersa: Dnevnik i Uspomene« u izdanju Hrvatskog glazbenog zavoda

Iznimno važan i vrijedan projekt istraživanja života i djela istaknutog skladatelja Blagoja Berse, pokrenut

prije nekoliko godina u Hrvatskom glazbenom zavo-du, okrunjen je u protekloj godini izdavanjem notno-ga sveska skladateljevih glasovirskih djela te knjigom »Blagoje Bersa: Dnevnik i Uspomene«. Kako se ističe u obrazloženju prijedloga, riječ je o jedinstvenu prilogu hrvatskoj muzikološkoj literaturi koji na osebujan način povezuje dokumentarni autobiografi zam, muzikološku interpretaciju njegova kulturološkog konteksta, anali-tičku interpretaciju bitnih skladateljsko–estetskih zna-čajki odabranih opusa i panoramski pregled povijesnih zbivanja i osobnosti koje su činile kontekst skladateljeva ljudskog i umjetničkog životopisa a sve to uz višeslojnu prateću dokumentaciju.

Objavljivanje Bersinih dnevničkih zapisa bio je poseban urednički pothvat zbog transkripcijskih problema ruko-pisne građe na tri jezika, ali i zbog tumačenja brojnih detalja u tekstu o čemu svjedoči čak 570 uredničkih bilježaka uz glavni tekst. Uvodna studija Eve Sedak »Bilješke uz životopis Blagoje Berse« dragocjen je prinos cjelovitoga uvida u Bersin život i stvaralaštvo, kao i u kontekst vremena u kojemu je skladatelj djelovao. Važ-nost Bersinih dnevničkih zapisa — kaže se nadalje u obrazloženju prijedloga — nije samo u tome što pružaju dragocjen uvid u pokretačke impulse i u proces nastanka pojedinih djela, kao i u njegove prosudbe drugih djela i umjetničkih poetika, nego i u tome što omogućuju uvid u umjetnička, povijesna, politička i uže stručna previ-ranja njegova vremena, presudnog za sveukupni kasniji razvoj hrvatske i ne samo glazbene kulture.

Nagrada FRANJO KSAVER KUHAČ za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe dodjeljuje se za životno djelo Boži Potočniku, dirigentu, skladatelju i promicatelju hrvatskoga folklornoga nasljeđa

Dulje od pet desetljeća, točnije od 1955. kada pristu-pa Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske

Lado, Božo Potočnik prisutan je u tom vrlo specifi čnom području glazbenog djelovanja. Svira više glazbala, vodi orkestar i zbor te suosniva ansambl Ladarice za koji obra-đuje pučke popijevke i piše originalne skladbe. Upravo s njima postiže najveće uspjehe i ostvaruje golemu popu-larnost narodne glazbe za čiju se autohtonost bori cijeli život. Nastupi Ladarica i Bože Potočnika u radijskim i televizijskim emisijama te na festivalima i gostovanjima, umnogome su pomogli afi rmaciji narodne glazbe koja svojim umjetničkim dosezima postaje jedna od najvred-nijih sastavnica hrvatske glazbene kulture.

Godine 1966., Božo Potočnik utemeljuje na Televiziji Zagreb Redakciju narodne glazbe i običaja te koncipi-ra njezino djelovanje s primarnom zadaćom očuvanja izvornosti narodnoga melosa. U razdoblju od 25 godi-na, Redakcija, na čelu s Božom Potočnikom, ostvarila je više od pet tisuća emisija posvećenih hrvatskom folklo-ru koji na taj način, zahvaljujući brojnim suradnicima, postaje dostupan i inozemnoj publici, a osobito hrvat-skoj dijaspori. U vrijeme koje bilježi poplavu komerci-jalne »novokomponirane« narodne glazbe, Potočnikovo djelovanje utoliko je dragocjenije jer čuva od zaborava pučko glazbeno blago i prenosi ga generacijama kao kulturološko naslijeđe.

Hvalevrijedan je rad Bože Potočnika kao dirigenta Tamburaškog orkestra Radio Zagreba te kasnije Tam-buraškog orkestra Trešnjevka u Zagrebu. Od posebnog je značenja i njegova suradnja s hrvatskim iseljenicima u SAD, Australiji, Kanadi, Mađarskoj i Austriji, zahva-ljujući kojoj hrvatska pučka glazba i običaji nisu zabo-ravljeni. Izniman rad Bože Potočnika zaokružen je s oko 150 izvornih skladbi te blizu tisuću obrada našeg glazbenog blaga.

Nagrada ADALBERT MARKOVIĆ za djelovanje na afi rmaciji položaja skladatelja u Hrvatskoj dodjeljuje se glazbeniku Huseinu Hasanefendiću

P romišljajući o jednoj od najvažnijih aktivnosti Hr-vatskog društva skladatelja, zaštiti autorskog prava

te kontinuiranoj afi rmaciji položaja skladatelja, Hrvat-sko društvo skladatelja utemeljilo je, kao svoju najmlađu Nagradu, priznanje nazvano imenom pokojnog dugo-godišnjeg zaslužnog člana, skladatelja Adalberta Mar-kovića. Ove godine Nagrada se po prvi put dodjeljuje u spomen na kolegu koji se niz godina aktivnim društve-nim radom uvijek zalagao za boljitak skladatelja.

Za prvog dobitnika predložen je i prihvaćen istaknuti skladatelj, producent i društveni djelatnik Husein Hasa-nefendić–Hus koji se tijekom proteklih godina iznimno istaknuo upravo u afi rmaciji položaja glazbenika. Istu-pajući u brojnim situacijama u ime skladatelja i drugih glazbenika, kao predsjednik Hrvatske glazbene unije, ali i kao samostalni umjetnik, Hus se uvijek zalagao za dignitet kolega kako u okviru struke, tako i u različi-tim događajima u kojima je glazba bila jedan od važnih subjekata. Njegovi su istupi bili posebno dragocjeni u trenucima kada je cijela struka bila ugrožena, primje-rice, nakon donošenja takozvanog Akcijskog plana za turizam u proljeće 2009. godine. Svjestan važnosti za-štite prava skladatelja i drugih glazbenika, Husein Ha-sanefendić–Hus svojim je društvenim i javnim radom upozorio na probleme, ukazao na rješenja i umnogome pridonio boljitku našega Društva u cjelini.

Husein HasanefendićBožo PotočnikEva Sedak i Nada Bezićv Šaban



ADALBERT MARKOVIĆ (1929.–2010.), SKLADATELJ, PEDAGOG I ZAGOVARATELJ AUTORSKIH PRAVA — NJEGOVIM IMENOM NAZVANA JE NOVOUSTANOVLJENA NAGRADA HDS–A, KAO I GLAZBENI MEMORIJAL KUD–A »GAJ« IZ ZAGREBA

Memorijal kao sjećanje na dragog BertijaPiše: dr. sc. Zdenka Weber

Među članstvom HDS–a dovolj-no je reći samo Berti da bi se

vratila sjećanja na omiljenog i po stva-ralaštvu plodnog skladatelja, dirigenta koji je često ravnao izvedbama ponaj-prije glazbenih amatera, glazbenog teoretičara i pedagoga koji je odgojio mnoge generacije budućih nastavnika, agilnog zagovaratelja autorskih pra-va, ukratko na Adalberta Markovića. Njegovom smrću ostala je u hrvat-skoj glazbenoj kulturi i u glazbenom

amaterizmu praznina koju nije lako nadoknaditi, pa stoga ne čudi da je upravo Kulturno umjetničko društvo »Gaj« iz Zagreba ustanovilo Glazbeni memorijal Adalbert Marković koji će se održavati biennalno, a predstavljat će najveće dosege Markovićeva sklada-teljskog opusa.

Josipovićev neslužbeni učiteljNa koncertu novoustanovljenog Me-

morijala, održanom 10. lipnja u Ma-loj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, nastupio je odlično uvježbani Tambu-raški orkestar KUD–a »Gaj« pod rav-nanjem preciznog i pažljivog dirigenta Krešimira Račića, a cijela se manife-stacija diči pokroviteljstvom hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Iz njego-va je pozdravnog slova tiskana u lije-po opremljenoj programskoj knjižici vrijedno citirati: »Adalbert Marković istakao se kao glazbeni organizator, prije svega kao jedan od utemeljitelja suvremene zaštite autorskih prava u Hrvatskoj i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Imao sam čast i zadovoljstvo dugo godina raditi s prof. Adalbertom Markovićem u Hrvatskom društvu skladatelja na brojnim kulturnim projektima. Iako to stvarno nisam bio, osjećao sam se njegovim učenikom.«

Kako bi se odužilo vjernom članu, Hrvatsko društvo skladatelja ove je godine utemeljilo Nagradu Adalbert Marković za doprinos djelovanju na području zaštite autorskih prava i za-štite skladateljskog djelovanja, o čemu je u nadasve srdačnom govoru za vrije-me prvog memorijalnog koncerta izvi-jestila članica predsjedništva HDS–a Jagoda Martinčević.

Entuzijazam mladih glazbenika, kada je riječ o Markovićevoj glazbi, imali smo prigodu doživjeti tijekom cijelog

koncerta na kojemu su precizno uvjež-bani tamburaši izveli devet skladbi: Meditaciju, Osijeku u spomen, Poemu eroicu, Cantilenu, Razglednice iz starog Zagreba, Proljeće u Vukovaru, Melodiju, Idilu za dvoje i Tambure u srcu. Ljepota skladateljeve melodijske inspiracije i nadahnutost u glazbi izrazite komuni-kativnosti ogledala se posebno u djeli-ma pisanima za soliste uz tamburaški orkestar. U tom su dijelu repertoara bariton Mirkoslav Živković, trom-bonist Hrvoje Marković (skladateljev unuk), violinist Anđelko Krpan i so-pranistica Lidija Horvat Dunjko svo-jim predanim i muzikalnim interpre-tacijama dali osobiti obol spoju glazbe koja potiče iskrenu radost muziciranja. Treba istaći domoljubne pjesme Osije-ku u spomen i Proljeće u Vukovaru koje je u suptilnom iznošenju glazbe sa slavonskim asocijacijama interpretirao bariton Miroslav Živković, kao i deli-katne vokalize skladbe Idila u dvoje u kojoj su se udružili Miroslav Živković i sopranistica kristalnih visina Lidija Horvat Dunjko. Raspjevanu Cantile-nu predstavio je Hrvoje Marković teh-nički pouzdanim sviranjem, a nadah-nuta je Melodija u izvođenju violinista Anđelka Krpana plijenila pažnju svo-jom emocionalnom obojenošću. Kada je, pak, Lidija Horvat Dunjko, uz tamburaše, otpjevala Tambure u srcu, prolomio se dugotrajni pljesak upućen vrsnoj izvedbi, ali ponajviše skladate-

lju koji je s toliko iskrene proćućenosti znao zapisati naglašeno inspiriranu partituru.

Poznate su Markovićeve karakterne crte uvijek raspoložene i ljudski do-bre osobe, pa ne čudi njegova trajna spremnost na pomoć, o čemu je go-vorila ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka Ljiljana Perišić, vodite-ljica Zagrebačkog glazbenog podija, koji okuplja 112 ansambala glazbenih amatera u Zagrebu, a u čijem je dje-lovanju Marković sudjelovao. Milan Pernar, predsjednik KUD–a »Gaj«, podijelio je zahvalnice Društva, na prvom mjestu predsjedniku Ivi Josipo-viću, što je okupljenu publiku potaklo na burni pljesak. Kroz program je vrlo simpatično, mjestimice pomalo pate-tično, ali uvijek s naglascima na Mar-kovićevu vjernost glazbenoj tradiciji iz koje je potekao, vodila Lejdi Oreb. Za pohvalu je inicijativa osnivanja Me-morijala posvećena Adalbertu Mar-koviću, pa valja očekivati daljnja sje-ćanja na glazbu koja sigurnim putem osvaja slušatelje. Jer, kao što je zapisao Marković, bit ću sretan ako samo mali dio onoga što sam stvorio ostane zapam-ćeno i realizirano u budućnosti. Tu iskre-nu želju nadarenog skladatelja treba doista ostvarivati. Glazbeni memorijal Adalbert Marković tome će nedvojbeno i u budućnosti doprinijeti.

SJE

ĆA

NJA

100. OBLJETNICA SMRTI PRVOG HRVATSKOG PROFESIONALNOG OPERNOG PJEVAČA

Franjo STAZIĆ, tenor (1824.–1911.)Umjetnik za kojega je Vatroslav Lisinski oblikovao lik Vukosava u prvoj hrvatskoj operi Ljubav i zloba

Piše: Marija Barbieri

P raizvedba opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog 28. ožujka

1846. upisala je mladog ljekarnič-kog pomoćnika iz Bjelovara, Franju Stazića u hrvatsku povijest. Bio je to početak velike karijere prvog profesi-onalnog hrvatskog opernog pjevača. Stazić je debitirao dva i pol mjeseca ranije, 10. siječnja kao Edgardo u Do-nizettijevoj Luciji di Lammermoor.

Franz Steger čije je ime Dimitrija Demeter, jedan od osnivača hrvat-skoga kazališta i libretist dviju opera Lisinskog, pohrvatio u Franjo Stazić

(na njemačkom der Steg znači staza), rođen je 3. prosinca 1824. u Szenten-dreu, gradiću na Dunavu uzvodno od Budimpešte. Orguljaš katoličke župne crkve i učitelj glazbe u Bjelovaru Aloj-zije Fleišer–Mesarić doveo je 20–go-dišnjeg Stazića u Zagreb, preporučio ga Albertu Štrigi, neumornom orga-nizatoru glazbenih priredaba Ilirskog pokreta i doveo Lisinskom da ga po-dučava pjevačkoj tehnici. Lisinski ga je spremao za vrlo zahtjevnu ulogu Vu-

kosava i prema njezinoj tessituri mogla bi se razabrati vrsta Stazićeva glasa. Očito je imao sjajan visoki registar, iznad visokog C. Za vrijeme priprema za izvedbu Ljubavi i zlobe Stazić je 29. srpnja 1845. skoro nastradao među žrtvama na Markovu trgu, ranjen je u nogu i neko je vrijeme odležao, što je odgodilo praizvedbu.

Pjevački »div« željeznih plućaPut je Stazića zatim odveo u Beč gdje je počeo profesionalno učiti pjevanje kod glasovitog basa Josepha Staudigla koji mu je omogućio nastup na kon-certu i povjerio nekoliko uloga u ope-ri. Ali nitko ga nije primijetio. Stazić se razbolio i vratio u Zagreb. Zatim je, razočaran što u Beču nije ništa posti-gao, otišao u Budimpeštu i 1848. po-čeo nastupati u tamošnjem Narodnom kazalištu. Postao je Ferenc Stéger ili, kako se poslije navodi, Xavér Ferenc Stéger. Nizao je ulogu za ulogom i od tada, pa do 1874., kada se povukao sa scene, redovito nastupao u Budimpe-šti kao gost ili stalni članu Narodnom ili Njemačkom kazalištu.

Nakon četiri godine uspješnog djelo-vanja u Budimpešti, Stazić je otišao u Prag uz godišnju plaću od četiri ti-suće forinta i postao miljenik publike — František Steger. U Pragu je počela njegova briljantna karijera. Od pjevača, kako se u Beču činilo boležljiva glasa, razvio se u pjevačkog »diva« željeznih pluća koji je bez ikakva napora nizao najnapornije uloge. Njegov sjajan vi-soki registar oduševljavao je slušatelje i predstave u kojima je nastupao bile su redovito rasprodane. Prema svemu su-deći, Lisinski je skladao ulogu Porina imajući u vidu Stazićeve mogućnosti. Na žalost, ostat će tajnom kako i za-

što u to doba nije došlo do praizvedbe Porina u Pragu. Lisinski se obratio ravnatelju kazališta Stögeru i svojemu prijatelju Staziću–Stegeru — ali od-govora nije dobio. Čudno, jer je Stazić poštovao Lisinskog i izvodio na kon-certima njegove pjesme.

Glas o novoj tenorskoj zvijezdi ubrzo se proširio i Beč je preuzeo Stazića. Prvi put je s golemim uspjehom na-stupio 12. lipnja 1853. kao Arnold u Wilhelmu Tellu. Uskoro je, sada kao Franz Steger, postao član Dvorske opere i njezin veliki prvak, nositelj naj-težih uloga u tenorskom repertoaru, s basnoslovnim honorarima od deset tisuća guldena, pod neposrednom za-štitom cara Franje Josipa, oca nadvoj-vode Franza Karla Josepha. Publika ga je oduševljeno prihvatila. S većim ili manjim prekidima, kao stalni član ili gost, Stazić je do ožujka 1871. u Dvorskoj operi ostvario 24 uloge i oko 350 nastupa. Svojim krasnim glasom sjaja i snage herojskog tenora s briljan-tnim visinama, sigurnom pjevačkom tehnikom i sugestivnom interpretaci-jom, s lakoćom je svladavao vrlo širok i raznolik repertoar od lirskih Elvina i Donizettijevog Gennara u Lucreziji Borgiji do izrazito dramskog Eleazara. Stazić je bio omiljeni pjevač Ferenca Erkela koji ga je smatrao idealnim tumačem svojih tenorskih likova. Za njega je u ariju Laszla »O, szallj ho-zzam« (O, doleti k meni) iz prvog čina opere Hunyadi László za izvedbu 12. studenoga 1859. unio neke nove elemente.

Hrvat po uvjerenjuVeć europski slavan, Stazić nije zabo-ravljao Zagreb. Kad je 1858. pjevao u Ernaniju, Trubaduru i Luciji di Lam-

mermoor oduševljenje publike i kritike nije poznavalo granica. Pjevao je visoki C iz prsnog registra, kao i glasoviti francuski tenor Gilbert Louis Duprez koji je u te-norsko pjevanje unio tu novinu (do tada se taj ton izvodio u falsettu). Sudeći po osvrtima na njegove zagrebačke nastupe, Stazić je imao izvr-snu pjevačku tehni-ku, vladao je svim potrebnim ukrasima, intonacija mu je bila čista, dikcija uzorna, pjevačka inteligencija razvijena pa je svoje likove i interpretativno oblikovao da-jući im scensku uvjerljivost. Iz osvrta se razabire i da je bio srdačan i pleme-nit čovjek.

Gostovao je u mnogim velikim europ-skim kazalištima. U Italiji je u sezoni 1864./1865. u Teatru Regio u Parmi pred najstrožom publikom u Italiji pjevao Arnolda u Guglielmu Tellu, Ed-garda i Don Sebastiana u istoimenoj Donizettijevoj operi. Godine 1866. u Teatru Comunale u Trstu pjevao je Eleazara. Bio je i prvi hrvatski pjevač koji je nastupio u Scali. Pod imenom Francesco Steger godine 1866. i 1867. pjevao je Pollionea, Vasca da Gamu u Meyerbeerovoj Afrikanki i Manrica. U Teatro Sao Carlos u Lisabonu nastupao je u sezoni 1869./1870. Pjevao je u Bu-kureštu i Londonu. Nakon dvadeset godina vratio se u sezoni 1873./1874. u Narodno kazalište u Budimpešti i ulogom Wilhelma Meistera u operi

Mignon Ambroisea Th omasa oprostio od pozornice. »Vitez kraljevskog špa-njolskog reda, posjednik hessen–darm-stadtske zlatne medalje za znanost i umjetnost, počastni član nizozemskog i zagrebačkog glazbenog zavoda, jedan od osnivača Peštanskog konzervatori-ja« umro je u svojemu rodnom Szent Endreu prije stotinu godina, 1. ožujka 1911. godine.

Nedvojbeno je iz Stazićevih sjećanja da je njemačkog podrijetla, ali je isto tako posve jasno da je još u djetinjstvu govorio hrvatski i da se osjećao Hrva-tom. Veliki biografski leksikon njemačkih pozornica u 19. stoljeću Ludwiga Eise-nberga smatra ga Hrvatom, Hrvatsku njegovom domovinom, čak navodi da mu je Stazić pravo prezime te da je na svojim prvim bečkim nastupima pje-vao s tim imenom. Leksikon je pisan za Stazićeva života, što potkrjepljuje tu tvrdnju.

OB

LJE

TN

ICE

Adalbert Marković



Skladbe Miroslava Miletića u ČeškojG lazba uglednog hrvatskog skladatelja Miroslava Miletića

(1925.) često je, uz stalnu nazočnost na hrvatskim kon-certnim podijima, izvođena i u inozemstvu. Najnoviji primjer su izvedbe njegova antologijskog Hrvatskog plesa za violinu solo

i Rapsodijskih varijacija za violinu i glasovir u Češkoj. Virtuoz međunarodne reputacije, češki violinist Tomaš Tulaček izveo je uz glasovirsku pratnju Svjatoslava Ščyhola navedene skladbe 14. lipnja u Hradec Kralovu, u koncertnom salonu tvornice glasovira Petrof i 15. lipnja u Pragu, u dvorani Mađarskog kulturnog centra. Kako saznajemo, uspjeh je bio vrlo velik, prvenstveno zahvaljujući inventivnosti Miletićeva skladateljskog umijeća, ali i vrsnom teh-ničkom i glazbenom iskazu Tulačekove bravurozne interpretacije. Koncertu u Pragu nazočio je i Tomislav Vlahutin, predstavnik hrvatskog Veleposlanstva u Češkoj. (Z.W.)

Osječki Dječji zbor Brevis pobjednik Međunarodnog natjecanja pjevačkih zborova u velškom LlangollenuD ječji zbor Brevis iz Osijeka koji pod vodstvom dirigentice

Antoanete Radočaj — Jerković i klavirskog suradnika Da-vora Dedića okuplja pedesetak djevojčica i dječaka u dobi od 13 do 18 godina, pobijedio je 6. srpnja 2011. godine na jednom od naj-prestižnijih međunarodnih natjecanja pjevačkih zborova, Llango-llen International Musical Eisteddfod 2011. u Walesu. Zbor, uteme-ljen 2004. godine kao pomladak istoimenog Vokalnog ansambla, natjecao se u kategoriji starijih dječjih zborova u kojoj su nastupila 23 zbora iz Malezije, Slovačke, Australije, Kanade, Ukrajine, Estonije, Novog Zelanda, Engleske, Sjedinjenih Američkih Dr-žava i drugih zemalja. Riječ je o natjecanju sa 65–godišnjom tra-dicijom, na kojem je do danas nastupilo nekoliko tisuća pjevačkih skupina iz cijelog svijeta. Dječji zbor Brevis, kao jedini ovogodiš-nji hrvatski predstavnik, uvjerljivo je odnio pobjedu s osvojenih 178 od mogućih 180 bodova. Stručni žiri, u sastavu Peter Erdei (Mađarska), Ralph Allwood (Engleska), Patrick Russill (Engle-ska), osobito je pohvalio muzikalnost i vokalnu tehniku zbora te izvrstan odabir repertoara za natjecanje, sastavljen od skladbi Zol-tána Kodálya i Josipa Štolcera Slavenskog. Njihov nastup uživo su pratile britanske i velške televizijske kuće (BBC, Llangollen TV), a BBC je emitirao i prilog o proglašenju pobjednika. (B.P.K.)

Samba za gudače Ive Josipovića u Moskvi i KijevuNa gostovanju u Moskvi 14. lipnja u okviru Festivala medite-

ranskih zemalja i Kijevu 16. lipnja, Zagrebačka fi lharmonija kao prvo djelo na programu imala je Sambu za gudače Ive Josipo-vića. Orkestar je nastupao u velebnoj moskovskoj koncertnoj dvo-rani Glazbenoga doma te u kijevskoj dvorani Nacionalne ukrajin-ske fi lharmonije po čijemu pozivu je ostvareno ovo gostovanje.

Gost dirigent Fabio Mastrangelo, talijanski glazbenik sa stalnim zaduženjima u Sankt Peterburgu, prvi gost dirigent Novosibir-skog akademskog simfonijskog orkestra, Državnog simfonijskog orkestra Tatarstana, Hermitage orkestra te Orkestra Opere i Ba-leta Državnog kazališta u Jekaterinburgu, dao je izvedbi veliku dozu temperamentnog i nadasve šarmantnog ravnanja gudačkim sastavom, što je njegovoj interpretaciji, sada već antologijske Josi-povićeve skladbe, osiguralo aureolu posebnoga glazbenog doživ-ljaja, a publiku potaklo na oduševljeni pljesak. Bio je pravi užitak doživjeti tako veliki uspjeh Sambe, kao i cijelog programa. S izvr-snim pijanistom Lovrom Pogorelićem Zagrebačka je fi lharmoni-ja izvela Lisztove klavirske koncerte Malédiction (Prokletstvo) za glasovir i gudače i Prvi koncert za glasovir i orkestar u Es–duru. Završnica programa u ruskom i ukrajinskom glavnom gradu bila je Simfonija u A–duru, op. 90, Talijanska, F. M. Bartholdija, glaz-ba koja svojim osunčanim ugođajima izvrsno odgovara nakanama festivala posvećena mediteranskim državama. U Zagreb smo se vratili s izrazito pozitivnim sjećanjima na gostovanje jer ovacija-ma nije bilo kraja, a koncerti su svečanom nakanom primjerno predstavili i posvetu Danu državnosti Republike Hrvatske. (dr. sc. Zdenka Weber)

Miroslav Miletić

ME

ĐU

NA

RO

DN

I U

SP

JE

SIPRAIZVEDBA GUDAČKOG KVARTETA SLAVLJENIKA ANĐELKA KLOBUČARA NA KONCERTU LJETO GUDAČKOG

KVARTETA RUCNER, HGZ, 8. LIPNJA 2011.

K’o da su brojke važne…

POSVETA BOŠKU PETROVIĆU NA LIBURNIA JAZZ FESTIVALU

Orkestralne izvedbe Petrovićevih djela

Kako je uobičajeno, svaki koncert komornog ciklusa Četiri godišnja

doba obilježen je jednom praizvedbom skladbe hrvatskoga skladatelja. Tako je na početku koncerta (koji je inače bio u znaku mađarske glazbe iz opusa Béle Bartóka, Zoltána Kodályja i Ernsta von Dohnányja u suradnji s pijanistom Danijelom Detonijem) predstavljen gu-dački kvartet K’o da su brojke važne… za gudački kvartet Anđelka Klobučara (1931.). Valja podsjetiti da je naš ugledni akademik, orguljaš, glazbeni pedagog te plodan i aktivan skladatelj, za svoj izni-mni doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi ovjenčan brojnim nagradama (Milka Tr-nina, J. Š. Slavenski, Ivan Lukačić, Porin) te Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo, Nagradom Grada Zagreba, Nagra-dom Lovro pl. Matačić za životno djelo, a odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi.

Kako je došlo do tog neobičnog naslo-va djela objašnjava autor koji se uvijek rado odazivao molbama glazbenika da piše nove skladbe. Kada ga je Snježana Rucner u telefonskom razgovoru poku-šala animirati da za svoj 80. rođendan (11. srpnja) napiše novo djelo za Kvartet Rucner, izrazila je kompliment da joj

skladatelj, unatoč visokim godinama, djeluje kao mla-dić, a duhoviti Klobučar je odgovorio »K’o da su brojke važne«. I eto zgodne ideje za naslov — bez naznake broja i opusa. Na partituru je za-pisao: »Ah, te brojke! Kad mi novinari dodaju deset godi-na, nikom ništa. A ja moram znati koji mi je to kvartet po redu! Što god! Brojke stvarno nisu važne!«

I zaista nisu, ali je važno da je svojom inspirativnom i na-dahnutom glazbom maestro Klobučar često obradovao i glazbenike i publiku. Pa i ovim kraćim trodijelnim bi-serom komorne glazbe (Alle-gro, Largo, Vivace) u kojemu je svakom instrumentu kvar-teta dao obol lijepim temama u skladnom suzvučju ener-gičnog, razigranog, nježnog ili pak plesnog karaktera, sublimirajući klasičnu ljepotu na moderan i zanimljiv način. Djelo je inventivnošću, ljepotom melodike te tonskim bogatstvom i ra-znolikošću inspiriralo glazbenike Kvar-teta (Sidoniju Lebar, Anu Paulu Kna-

pić — Franković, Dragana i Snježanu Rucner) na vrlo studioznu i dojmljivu interpretaciju djela koje će se u daljnjim izvedbama zacijelo još više iskristalizirati i postati dragocjenim dijelom repertoara, privlačnim za umjetnike i za slušatelje. (Višnja Požgaj)

S jetna, ali i grandiozna bila je posljed-nja večer ovogodišnjeg Liburnia Jazz

Festivala posvećena sjećanju na nedavno preminulog vibrafonistu Boška Petro-vića, veliko ime svjetske jazz glazbe — kako i doliči oproštaju od osobe koja je bila blizak prijatelj većini umjetnika koji su toga 3. srpnja 2011. nastupili na opa-tijskog Ljetnoj pozornici. Na jednome mjestu okupili su se predstavnici neko-liko generacija hrvatskih jazzista — oni koji su živjeli i stvarali s Boškom Petro-vićem te oni koje je upravo on »naučio«

živjeti i stvarati, a čitavu priču zaokružio je Big band HRT–a predvođen dirigen-tima Silvijem Glojnarićem i Sašom Ne-storovićem. Oni su po prvi puta izveli nove big band aranžmane skladbi koje je napisao B. P. Palica i »vibrirajućih cijevi« prihvatio se 14–godišnji Šimun Matešić kojega je Petrović, u posljednjim medij-skim istupima, proglasio svojim nasljed-nikom.

— Odajemo počast majstoru hrvatskog jazza, umjetniku i prijatelju. Ovdje se okupilo društvo koje je s Boškom dijelilo

pozornicu, ali i stol i putovanja, a odsvi-rat ćemo njegove skladbe i skladbe dru-gih autora koje je najviše volio — kazao je na početku nastupa pijanist Neven Fran-geš koji je u društvu Marija Mavrina, Primoža Grašiča i Ratka Divjaka otvorio koncert skladbom Bags Groove poznatog američkog vibrafonista Milta Jacksona. Pri tome je naglasio kako je B. P. upravo tim jazz standardom rado započinjao na-stupe. Hommage se nastavio Boškovim autorskim skladbama, primjerice Zagreb by Night, nakon čega se početnoj četvorci na pozornici pridružila i druga generacija Petrovićevih suradnika — Tonči Grabu-šić i Elvis Stanić, glavni pokretač »Tribu-te to B. P.« večeri.

Središnji dio koncerta bio je posvećen Big bandu HRT–a i orkestralnim aran-žmanima Boškovih opusa, od kojih su mnogi premijerno odsvirani upravo te opatijske večeri. Nakon grandiozne sre-dišnjice s Big bandom u glavnoj ulozi, u završnom se dijelu koncert vratio inti-mnijoj atmosferi jedinstvene postave jazz benda hrvatskih »all–star« glazbenika i Boškovih suradnika koji su te noći svirali u čast najsjajnije zvijezde hrvatskog jazza. (Davor Žic)

PR

AIZ

VE

DB

E K

ON

CE

RTI

Anđelko Klobučar

Big band HRT–a i gosti

RE

CE

NZ

IJE ZLATKO GALL

Pojmovnik popularne glazbeNaklada Ljevak, 2011. drugo prošireno izdanje

Svi koji prate popularnu glazbu znaju što je »slide« način sviranja gitare, »world music«, »new age« ili »jam session«.

Znaju i zašto su Hammondice najomiljenije orgulje, zašto je Afro–pop neprecizan termin, što je bhagra, kako su bitnici utjecali na razvoj glazbe, zašto su Hell’s angelsi važni za rock glazbu, što je to Leslie efekt, kakvo je to nešvilsko štimanje... Znaju, osjećaju ili naslućuju. Ali, kada bi radili anketu među, primjerice, deset osoba koje na razne načine sudjeluju u glaz-bi — kao izvođači, autori, slušatelji, novinari, promotori... — vjerojatno bi dobili deset različitih odgovora. Upravo zbog proizvoljnih tumačenja koja razmjenom informacija ponekad nekom terminu mijenjaju izvorni smisao, potrebno je osmisliti praktične, svima prihvatljive, ali referentne »defi nicije« koje će smanjiti zbrku i pomoći svim sudionicima spomenutih sku-pina u procesu glazbenog stvaranja. Diplomirani povjesničar umjetnosti i arheologije, jedan od najvažnijih hrvatskih glaz-benih kritičara i pisaca, Zlatko Gall, uz dr. sc. Nikšu Gligu koji je napisao Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća, jedini je koji se prihvatio tog nezahvalnog posla. Za razliku od N. Glige, Gall se pozabavio s više detalja vezanih uz popular-

nu glazbu tako da obje knjige vrijedi smjestiti na policu i to onu najbližu radnom stolu na dohvat ruke.

Novo, nedugo objavljeno proši-reno izdanje Gallova Pojmov-nika popularne glazbe koje na više od tristo četrdeset stranica donosi niz pojmova, njihova pojašnjenja, primjere u kojima se koriste i poveznice s glazbe-nicima i diskografskim izda-njima, neophodan je priručnik svakom novinaru, promotoru i diskografu koji se bavi popu-larnom glazbom, zanimljivo štivo ljubiteljima te glazbe koji žele saznati više, a glazbenicima pomoć u boljem razumijeva-nju onoga čime se bave, jer nerijetko upravo oni, od kojih se očekuje potpuno poznavanje materije, površno znaju mnogo toga što je vezano uz njihovo stvaralaštvo — najčešći izgovor je da im tako nešto nije potrebno, da ne mare za formalnosti i da im je svejedno. No, to je itekako važno da, s vremenom, ne bi neka druga izmišljena istina postala opće prihvaće-nom i referentnom. Uz ovu knjigu to se ne može dogoditi. (Davor Hrvoj)



Srećko Bradić imenovan umjetničkim ravnateljem Samoborske glazbene jeseniSkladatelj i redoviti profesor Muzičke akademije

u Zagrebu, Srećko Bradić, imenovan je na če-tiri godine novim umjetničkim ravnateljem festi-vala Samoborska glazbena jesen. Rođen u Samoboru 1963., završio je studije glazbene kulture i kom-pozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Stanka Horvata. Redoviti je profesor teorij-sko–glazbenih predmeta na Odjelu za kompoziciju i glazbenu teoriju Muzičke akademije u Zagrebu. U njegova važnija djela ubrajaju se Penetration za klavir i gudački orkestar, Credo za soliste, zbor i orkestar, Koncert za klavir i orkestar, Koncert za violu, vio-lončelo i orkestar, Concerto da Chiesa (6. zagrebački koncert), Homo erectus (Salutes to Europa), Koncert za fl autu i orkestar te opera Crux Dissimulata. (B.P.K.)

Pijanist Javor Bračić na Zagrebačkim ljetnim večerima izveo Sonatinu za klavir Davorina KempfaOvogodišnje Zagrebačke ljetne večeri u Kloviće-

vim je dvorima otvorio mladi pijanist Javor Bračić, od 2009. polaznik poslijediplomskog studija na Mannes College of Music u New Yorku, u razre-du Pavline Dokovske koji pohađa nakon završenog studija klavira na Sveučilištu Mozarteum u Salz-burgu, u razredu Karl–Heinza Kämmerlinga. Prvi dio recitala mladi je glazbenik posvetio stvaralaštvu Josepha Haydna, izvevši uz njegove dvije sonate i tri minijature francuskih skladatelja Mauricea Ra-vela, Paula Dukasa i Claudea Debussyja, nadahnute Haydnovom glazbom te Sonatinu za klavir Hom-mage à Haydn Davorina Kempfa, tehnički zahtjevno ostvarenje koje spretno sjedinjuje tradicionalnu for-mu sa suvremenim glazbenim izričajem. (B.P.K.)

Papandopulova glazba u AmericiZahvaljujući zalaganjima Muzičkog informa-

tivnog centra Koncertne direkcije Zagreb, u Sjedinjenim Američkim Državama snimljen je prvi nosač zvuka s djelima uglednog hrvatskog skladate-lja Borisa Papandopula. Američki pijanist i profesor klavira na Sveučilištu Eau Claire u Wisconsinu, Nic-holas Phillips, snimio je za glasovitu američku izda-vačku kuću Albany Records izabrana djela hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, među kojima i anto-logijska klavirska ostvarenja Scherzo fantastico, Sona-tinu, 10x1 impresiju, Partitu i Osam studija za klavir. Budući da diskografska kuća Albany Records pr-venstveno izdaje nosače zvuka s djelima američkih skladatelja, odluka o objavljivanju izdanja s djelima Borisa Papandopula ukazuje na činjenicu kako je njegovo vrijedno stvaralaštvo pronašlo svoj put i izvan okvira domovine. (B.P.K.)

Španjolska kraljica uručila nagradu hrvatskom pijanistu i skladatelju Bruni VlahekuB runo Vlahek proglašen je najboljim studentom

generacije u akademskoj godini 2010./2011. na Visokoj školi za glazbu kraljice Sofi je u Madridu, na kojoj se usavršava kod glasovitog ruskog pijanista i pedagoga Dmitrija Baškirova. To visoko priznanje uručila mu je na svečanosti održanoj u kraljevskoj rezidenciji El Pardo u Madridu španjolska kraljica Sofi ja. Ceremoniji su, uz kraljicu i članove kraljev-ske obitelji, nazočili i brojni uglednici iz španjolsko-ga kulturnog i javnog života. (B.P.K.)

VIJ

ESTI PANOPTICUM DETONICUM (10.)

Moj prvi susret s Tanom Dunom(prisjećanja u povodu 50. obljetnice Muzičkog biennala Zagreb)

Piše: Dubravko Detoni

– Čujem da odlaziš na World Music Days 2000 u Luksemburg, prvi si delegat Hrvat-ske na skladateljskom Olimpu ISCM–a, kaže mi dobar prijatelj, poznati novinar. Molim te, molim te, nabavi mi broj Tan Dunova privat-nog tajnog telefona. Pouzdano znam da ga ima, no nitko ne može do njega. Želim na-praviti veliki intervju s njim, no menadžeri su preskupi za mene. Čuo sam za njegovu svjet-ski slavnu operu Marco Polo.

Ti nisi normalan — odgovaram prijatelju, slavnom novinaru. Pa Kinez Tan Dun danas je jedan od najčuvenijih i najčuvanijih sklada-teljskih glavonja u svijetu. A ja ga uopće ne poznam. Za takav bi mi podvig trebalo oklopno vozilo i ekipa naj-lukavijih gangstera, koju bi teško sastavio da okreneš naglavce i istreseš čitavu Hrvatsku.

Ma nije to baš tako — kaže ugledni predstavnik sedme sile. Uopće ne sumnjam u to da ti to možeš izvesti, to je prava šala za tebe.

Letim u zrakoplovu za tajanstveni Luksemburg, razmišljam o realnoj ne-izvedivosti povjerene mi novinarove misije, a čita-vim mi se putem čini kao da ispod mene kloparaju kotači oklopnog zračnog vozila u strogom, ničim nepomućenom ritmu: tan dun!, tan dun!, tan dun!... U Luksembur-gu upoznajem bliske inozemne skladateljske kolege s od prijatelja zadanom, praktički nei-zvedivom zadaćom. Oni vrte glavom, smijulje se i kažu: — To ne može izvesti ni sâm Pred-sjednik svijeta, a kamo li ti. Jesi li svjestan ap-surdnosti takva zahtjeva? Ako se unatoč sve-mu upustiš u to, valjda znaš da stavljaš glavu u torbu, da se poigravaš s vlastitom sudbinom. U najboljem slučaju pobrat ćeš dobre batine. Pa čovjek ima alcaponeovsko osiguranje, po-znato je da nijedan novinar u svijetu ne može samo tako do njega.

Oluja u želucuU svečanoj, licitarski nacifranoj luksembur-škoj dvorani izvodi se, kao svečani vrhunac Festivala, nekakva Tan Dunova igrano–svi-rano–plesano–filmizirano–zamaskirana zmešarija, lukavo spleteni vez svih mogućih stilova i podstilova. Ansamblom — uosta-lom, izvrsnim — u bijelim rukavicama (kao nekoć na svojim premijerama Ferenc Lehár, ili na pariškom Festivalu zvuka, čemu sam osobno nazočio, proslavljeni jazz–dirigent Kurt Edelhagen) ravna sâm autor, veliki Tan Dun, kojega je do same pozornice dopratila neprobojna gomila naoružanih policajaca i privatnih gorila te se za čitave izvedbe pažlji-vo zadržala u njezinoj blizini. Sve se odigrava u znaku nekakve tajnovite napetosti i opće, na sve nas vrebajuće opasnosti, pa sve to doživ-ljavam kao zadnje, svevišnje upozorenje da, ako imam i malo pameti u glavi, moram za-uvijek odustati od namjeravane akcije. Slavni skladatelj — kao uglavnom i svi njemu slični, svjetski čuveni stvaratelji tonskih sklopova — nema pojma o dirigiranju u profesionalnom smislu te riječi, no slava i moć su mu podarile takvo samopouzdanje i drskost da nevjerojat-no sigurnim znakovima vodi to svoje mistično i poprilično nejasno glazbeno–scensko prika-zanje, a ustravljeni i u takvim prigodama uvi-jek uslužni, točnije servilni umjetnici sviraju, pjevaju, glume i plešu iz svih svojih snaga, kao netom navijene lutke. Ipak, stvar je pomalo bljedunjava i isprazna, dosađujuće dugotrajna, a kako joj se ipak bliži kraj, premda i to traje i traje beskonačno dugo, u želucu mi se podi-že dobro mi poznata i s još boljim razlogom izazvana oluja. Što da radim, hoću li pokušati ili neću, ima li sve to smisla, opasno je i ri-skantno, po svim dosadašnjim znacima doista neprovedivo, pa ja sam mali čovjek stigao iz

debele provincije, uostalom, možda se moj prijatelj ipak samo šalio, poigravao sa mnom ili mi se prikriveno rugao. Osramotit ću se i pred skladateljskim, od mene mnogo isku-snijim, prijateljima i pred samim sobom, još jedanput ispasti provincijska šeprtlja. Oni su svakako u pravu: nije to samo naivno, glupo, opasno i riskantno, već doista, iz svega dosad vidljivoga, praktički neizvedivo. Pa ja nisam nikad u životu ni za svoj vlastiti probitak po-duzimao slične poduhvate! A onda opet pa-klenski izazov hrabrosti i taštine: Pođi, kreni, pokušaj pošteno zaraditi prijateljevo povjere-nje i usliši njegovu profesionalno vruću želju,

nabavi dragocjenu ceduljicu s tajnim privat-nim telefonskim brojem skladateljskog veli-kana! Ne budi kukavica! Ništa na tome svijetu nije nemoguće, ukoliko se stvarno želi!

Golmanski refleksKraj Tan Dunova beskrajnog djela, naravno, izaziva histerične ovacije, a ja potkraj nestvar-no dugotrajna pljeska dovikujem svojim skla-dateljskim drugovima da ću se ipak pokušati probiti kroz olovnu masu velikanovih čuvara i obožavatelja. Kolege zabrinuto tresu glavom. Smatraju da sam djetinjast i neozbiljan, mož-da i drski avanturist, kakva još nisu upoznali u meni. Osim toga, plaše me, Luksemburg je precizno mjesto, autobus za skladateljske delegate već upaljenih motora čeka napolju, začas će otići, sasvim me sigurno neće čekati, i ostat ću na ulici nepoznata mi grada, u noći, sâm i od svih napušten... Tan Dun konačno trijumfalno napušta pozornicu i, okružen onom istom, sivom gomilom policajaca i go-rila, odlazi u prostor za umjetnike. Oprezno i dršćući krećem za njima, u neizvjesni i opaki mrak. U potpunoj se tami šuljam i posrćem preko nekakvih žičanih (vjerojatno radijsko–televizijskih) prepreka, a onda se u daljini, kao na dnu mračnog tunela, ukaže spasonosno svjetlo. Sav sretan pohitam prema njemu, no tamo stoji nepregledna hrpa Tan Dunovih fanova i fanica iz čitava svijeta, koja bi želje-la nekako prodrijeti do njega, već skrivenog u nekoj od pozlaćenih umjetničkih soba, ali joj to uslijed otpora neprobojnog policijsko–gorilskog kordona nikako ne uspijeva. Vodi se rat pun posrtaja, krikova, padova, urlika i jauka. Vidim, shvaćam, moja se nemoguća i neizvediva misija prodora do Velikoga Kana približila svojem sramotnom ali lako predvi-divom završetku. No gle čuda! Hodnikom prema nedostižnoj skladateljevoj sobi upravo nadolazi nekakva svečana delegacija — da li se to luksemburški Car, Kralj, Predsjednik, Knez, Ministar, što li, s golemom pratnjom uputio ravno u Tan Dunovu sobu? — a poli-cijsko–osiguravajući neljudski ormari počinju nasilno razmicati nadraženo povampirenu obožavateljsku gomilu i otvarati put svečanoj povorci. I tada u meni proradi moj mladenački golmanski refl eks: kao da pred samim golom hvatam nedostižnu loptu, bacam se u najveću gužvu, uskoro se nađem u sredini svečane po-vorke, i nekako — kao bezimeni predmet no-šen bujicom poplave — doprem do samih vra-ta velikanove sobe. No tamo me ipak nekako

nanjuši najdeblji osiguravateljski tip, hvata za ovratnik, grubo zaustavlja i izdvaja iz svečane skupine. Kriknem od glumljene uvrede i, vi-čući mu na uho iz svega glasa, lažem i dajem svoju posjetnicu:

Maestrov sam prijatelj!!... Recite mu da je stvar hitna, izni–mno hitna!!...

On uzima posjetnicu u ruku, najprije nju a onda i mene sumnjičavo ogledava, pritom — s obzirom na običaje u okolini iz koje dolazim — očekujem udarac ili kakvu psovku, no onda me ipak napušta, okreće se, ubacuje u gomilu i upotrebom sve svoje nemale snage s mukom

se probija do nedostižne, po-novno zablindirane prostorije. (U međuvremenu je svečana povorka već unišla u nju.)

Čekam i čini mi se da sanjam nekakav sumanuto pustolov-ni san (što kod mene baš i nije rijetkost). Tip će se, pomišljam, uskoro vratiti i dobro me na-mlatiti. Ali nekako se ne bojim; protivnička je nogometna ak-cija u tijeku i gol treba obraniti pod cijenu života. Međutim, gorile nekako dugo nema, vri-jeme se prijeteći zaustavilo pa ja — okružen svom onom hukom i histerijom, osobito ženskim dovikivanjima i grupijevskim kricima — ipak počinjem po-mišljati da bi možda bilo pa-metnije odustati i oprezno se

izvući iz te usijane mase. Da li me delegat-ski autobus još uopće čeka? Što ću i kamo ću ako je već otišao?... No tada se naglo otvore čarobna zlatna vrata, tresnu o susjedni zid, svi nazočni iz sveg glasa kriknu, a kroz vrata iziđe, još uvijek s bijelim rukavicama na ruka-ma, sâm slavni Tan Dun, ni star ni mlad (to se kod Kineza nikad ne zna), ali svakako naočit i markantan, pun neke energije što poput struje izvire iz njega, a gorostasni ga gorila vodi rav-no do mene. Ukopao sam se i koliko–toliko sabrao, ni živ ni mrtav: sad će mi pucati jeda-naesterac, ili će početi batinjanje. A Tan Dun mi, nekako (umjesto mene) sav crven u licu, s mojom posjetnicom u ruci, uzrujano kaže engleski:

– Jeste li vi autor skladbe Th e Wonderful Mon-ster of Time?

Ja pomalo zbunjeno i prestrašeno priznam krivicu pa tiho kažem:

– Da, jesam.

On tada skine rukavice, uhvati me za ruke, počne ih uzrujano tresti pa mi govori:

Ta je vaša stvar označila dragocjenu prekret-nicu u mojem skladateljskom životu. Izvolite, dođite unutra...

Pa me obgrli i počne gurati u sobu, sâm se uspješno (čovjek je ipak potekao sa sela) na-guravajući s ljubiteljima (koji mu, vrišteći, uzalud pružaju cedulje na potpis), policajcima i gorilama.

Budući da ja ne podnosim mobitel, luksem-burški me autobus upaljenih motora sa svim slavnim svjetskim kolegama uzalud čekao puni sat vremena. Prijatelji su među njima, barem se tome nadam, vjerojatno već po-mišljali na nešto najgore, pa su se iskreno obradovali mojem sretnom povratku; nitko mi zbog čekanja nije zamjerio ni riječ. A kad sam idući tjedan predao zagrebačkom prijate-lju papirić s Tan Dunovom rukom ispisanim tajnim privatnim (newyorškim) telefonskim brojem i ukratko mu ispričao događaj, on mi sasvim mirno reče:

— Bio sam siguran da ti to možeš izvesti... Uostalom, nije on jedini skladatelj kojemu je tvoj Th e Wonderful Monster of Time nešto značio.

CA

NTU

SO

VA

RU

BR

IKA

Tan Dun


13BROJ 169, SRPANJ 2011. C

D IZ

LO

G CD izlog Dalibora Paulika

KOSTADINKA VELKOVSKA

Moja priča(Arija)

U Movie Pabu u Zagrebu promoviran je 13. lipnja 2011. CD Moja priča Kostadinke

Velkovske u izdanju nove izdavačke kuće Ari-ja umjetničkog producenta Tonija Eterovića. Dramska glumica Kostadinka Velkovska umjet-nički djeluje više od 35 godina, od kazališnih dasaka koje život znače, preko fi lmova, TV se-rija i recitala, a među ostalim, godinama stvara mostove među narodima, posebno hrvatskim i makedonskim. No, uz to, dugo godina traga-jući za osobnim glazbeno–scenskim izrazom, osim u etnu, Kosta je umjetnički izraz našla u šansoni. Učeći od Zvonka Špišića, Lade Kos, Radojke Šverko i pokojnog supruga, gitarista Damira Podkrajca, polako se otisnula u šanso-njerske vode.

Pjesmarica šansone Moja priča sadrži 11 ponaj-boljih Kostinih uradaka koje je sve, osim jedne, napisao skladatelj, aranžer i glazbeni producent Toni Eterović. Autobiografski zvuče dvije: Ne daj se Kosta koja uz rezignaciju, osjećaj prolazno-sti krije i ustrajnu borbu za životni i umjetnič-

ki identitet (izvrstan tekst Voje Šiljka) i U tea-tru Dušana Šarca, na stihove Jakše Fiamenga, programska pjesma o životu i istini glumačkog poziva.

Eterović je našao odgovarajući instrumentalni izraz, nenametljiv i apartan koji do maksimuma može naglasiti glumačko–pjevački izraz Kosta-dinke Velkovske. Istaknuta je čistoća intonacije i što je još važnije, recitivni, upravo glumački izraz iz kojega sasvim prirodno izlazi i pjevni dio šansona, noseći u sebi razne emocije, od no-stalgije sve do duhovita pogleda na svijet, obo-gaćena Kostinim sonornim altom.

NATALIJA BANOV I IVANKA GLOGOVIĆ KLARIĆ

Lepa Minja morem opčinjena(Ustanova Ivan Matetić Ronjgov Ronjgi, Viškovo)

R ijetki su tako osmišljeni i kvalitetno rea-lizirani izdavački projekti kao što je Lepa

Minja morem opčinjena skladateljice Natalije Banov i pjesnikinje Ivanke Glogović Klarić koju potpisuju Darko Čargonja i urednik Ljubomir Stefanović.

Riječ je o sadržajnom autorskom projektu pje-snikinja i skladateljica koje već deset godina stvaraju osebujne dječje pjesme, čakavske i što-kavske, nagrađivane na festivalima, smotrama dječjeg stvaralaštva, od kojih su neke i u mjuzi-klu Novi dan. Tako se, uz CD s 20 pjesama, 10 pod zajedničkim nazivom Lepa Minja, 10 pod Morem opčinjena, u izdanju nalazi i bogata mo-nografi ja s notnim zapisima skladbi, tekstovima pjesama i riječima recenzenata, ali i zapisom o autoricama: Nikola Petković ističe zaslugu Ivanke Glogović Klarić, rođene Opatijke, na očuvanju regionalnog izraza i upisivanja u mapu nacionalne jezične, leksičke i poetske vidljivosti. Pero Gotovac ističe glazbenu edukaciju djece i mladih kroz, primjerice, Hrvatski dječji festival na kojemu je izvedeno niz skladbi iz ovih zbirki. Također naglašava umjetnički »dvojac« ili »tan-dem« koji efi kasno djeluje u dva tipa pjesama, onom posebno vrijednom zbog regionalnih karakteristika u stihovima te melodijskoj i har-monijskoj strukturi kojom se štiti autohtonost umjetničkog jezika i onom, s tipičnim dječjim pjesmama mediteranskog ozračja. I tako, među prvima, ističemo Lepu Minju (zapravo skladbu Lipa mala), Po nekadašnju, Skrivalo, a u onima na štokavici Morem opčinjena, Volim more, Obale svijeta, More, Novi dan, Oblaci, Moja pjesma. U njima se pojavljuju dječji zborovi Mići boduli, Tratinčice, Vežički tići , Ansambl mjuzikla za djecu i mlade Novi dan te brojni talentirani so-listi. Svakako treba naglasiti sadržajne, produk-cijski atraktivne aranžerske prinose Aleksandra Valenčića i Roberta Grubišića, stalnih suradni-ka autorskog tandema.

DJEČJI PJEVAČKI ZBOR ZABOČKI MALIŠANI

Gle igre li krasne(Arija)

Skladatelj, aranžer i glazbeni producent Toni Eterović na ovom CD–u objedinjuje 21

popularnu dječju pjesmu u izvedbi dječjeg zbo-ra Zabočki mališani čija je voditeljica Jasenka Borovčak. Uz nju, u projektu sudjeluju Tomislav

Goluban (na usnoj harmonici), Jasminka Končić (likovno rješenje) te Studio Carmen i Toneter.

Na albumu nalazimo Eterovićeve obrade popu-larnih dječjih pjesama iz Njemačke, Slovačke, Walesa, Švicarske, a na samom kraju CD–a, slavnu švedsku pjesmu Kad si sretan. Sve započi-nje s Mozartovom Gle igre li krasne. Posebno je važno da se na disku nalaze i snimke popular-nih pjesama naših autora, Vladimira Tomerlina na stihove Ratka Zvrke (Naše pjesme), Nikše Njirića i Lidvine Lukete (Godišnje doba), Lovre Županovića i Nikole Miličevića (Mrav), Ivana Golčića (Moj djed), Josipa Kaplana (Saonice male sanje), dvije skladbe Eterovića na stihove Nikše Krpetića (Mačak vragoljačak, Smiješna pjesma...).

Među našim autorima treba posebno istaknu-ti efektne, popularne tri skladbe Pere Gotovca koje su već ušle u pjesmarice dječjih standarda: En ten tini, Tri mesara buhu klala i Pošla patka preko Save. Baš one svojom jednostavnom fak-turom, pamtljivom melodijom, izražajnim ri-tmičkim sekvencama objedinjuju programsku orijentaciju CD–a. Dječji zbor pjeva s veseljem, ugrađujući ozbiljnost, ali i prijemljivost albuma koji afi rmira i naše stvaralaštvo na ovom po-dručju u glazbenom i pjesničkom izrazu.

KO

NC

ER

TICD izlog Vere Lončar

TAMARA OBROVAC

Madirosa(Aquarius Records)

Madirosa, intimistički je album na kojemu, iz skladbe u skladbu, iz teksta ka tekstu, pratimo žudnju koja postane

sudbina — poput neispričane povijesti Miss Havisham iz ekrani-zacija Dikensova romana Velika očekivanja. A očekivanja su uvijek velika kad se radi o Tamari Obrovac i njezinu Transhistria En-sembleu čiji raspoznatljiv zvuk nadopunjuje češki Époque Quartet (David Pokorny, Vladimír Klánský, Víd Petrášek i Vladimír Kro-upa), donoseći prizvuk klasične glazbe u zahtjevnim aranžmani-ma Tamare Obrovac.

Repertoar odabran na ovom albumu čini osam novih skladbi: Tango i ča ča ča na koji se nadovezuje Rožica, potom Dube sanjam, Ča će mi lipota, kao i Zoven, te, Lipo moje tilo. Slijede naslovna Ma-dirosa i Sama bez tebe u kojima će, unutar zadane forme, vrhun-ski glazbenici ritam sekcije Transhistria Ensemblea, kontrabasist Žiga Golob i Krunoslav Levačić, iznaći ne samo prostor za improvizaciju, već će se i muzički šaliti podcrtavajući dojam live albuma s kojeg je, zahvaljujući čudima moderne tehnike, izbri-san pljesak publike. Zvučnu sliku južnog Mediterana upotpunjuju sjajni glazbenici — Uroš Rakovec koji svira gitaru i mandoli-nu i pogotovo harmonikaš Fausto Beccalossi.

Na album je uvršten i Tamarin veliki hit Daleko je... u aranžmanu koji je preradila za gudački kvartet, a uz vokalnu interpretaciju, svira i fl autu. I dok je sudbina Miss Havisham u ekranizacijama viktorijanske Engleske izgorjeti zajedno sa Satis House, na Me-diteranu vrijeme čudesnog stanja između zbilje i sna provedite u Villi Idolii kako bi sva, pa i vaša Velika Očekivanja doista bila ispunjena.

Tamara Obrovac promovirala novi CD MadirosaP jevačica i skladateljica Tamara Obrovac za promociju svojeg

novog albuma Madirosa, u izdanju Aquarius Recordsa i Can-tusa, odabrala je prostore koji na primjeren način korespondiraju s karakterom njezine glazbe. Prvi promotivni koncert održala je 20. lipnja 2011. u vrtu dvorca Lužnica u Zaprešiću, na 2. Među-narodnim glazbenim svetkovinama — Lužnica u smiraj ljetnih noći A.D. 2011., drugi 5. srpnja na trsatskoj Gradini u Rijeci, na priredbi Ljeto na Gradini, a treći 7. srpnja u Eufrazijevoj bazilici na 2. Valamar Jazz Festivalu u Poreču. Upravo je prožimanje ambijenta, sva-kog na svoj način, s njezinom glazbom, doprinijelo posebnom ocrtavanju njezi-nih novih djela koja odišu osjećajnošću i meditativnošću.

Nastupila je sa stalnom međunarodnom postavom Transhistria Ensemblea: slo-venskim gitaristom i mandolinistom Urošom Rakovcem i kontrabasistom Žigom Golobom, talijanskim har-monikašem Faustom Beccalossijem i hrvatskim bubnjarom Krunoslavom Levačićem te gostujućim češkim gu-dačkim kvartetom Époque koji se pri-družio i u snimanju albuma.

Činjenica da je ostvarila suradnju s an-samblom koji čine klasični umjetnici, utjecala je i na njezine aranžmane koji su za skladbe što ih je pripremila za al-bum nježniji, profi njeniji i dorađeniji. No, to ju nije zaustavilo da na koncerti-ma ipak »demantira« samu sebe izmje-njujući zapisanu glazbu na licu mjesta, izazivajući suradnike na duele, što su bili i najuzbudljiviji dijelovi koncerata. U tim se spontanim vragolijama pose-bice oslanjala na Beccalossija i Levačića koji su sjajno parirali njezinim ekstra-vagantnim glazbenim »ispadima«. Ti su dvoboji iznjedrili neke nove glazbe-

ne zamisli koje će zasigurno postati sastavnim dijelom pojedinih skladbi.

Ovim je koncertima Tamara Obrovac još jednom potvrdila skla-dateljski dar, maštovitost, veliku pjevačku vještinu i sposobnost su-verenog vođenja sastava. Naime, iako nije dirigentica u konvencio-nalnom smislu, ona svojim interpretacijama, gestama, pokretima i upadicama, kao da dirigira sastavom, a glazbenici, spremni na sva iznenađenja, prate što se događa u svakom trenutku i slijede nje-zine, ponekad i skrivene, ali, iz dosadašnjeg iskustva zajedničkog muziciranja, njima dobro znane upute.

Madirosa — kao skladba i album, ali i kao glazbena fi lozofi ja za-snovana na spajanju tradicije Istre i Mediterana s onom srednje Europe — još je jedno kreativno, autentično i univerzalno djelo Tamare Obrovac koje hrvatsku umjetnost može predstavljati u svi-jetu. (Davor Hrvoj)

Tamara Obrovac na otvorenoj pozornici pred dvorcem Lužnica

DA

VO

R H

RV

OJ



CD

IZ

LO

G CD izlog Jure Ilića

LIVE BLUESAX!

SEASON 2009/10(Spona/Croatia Records/Blue Stone)

�ak tri izdavača, Spona, Croatia Records i Blue Stone (nastala pod okriljem Hrvatskih

blues snaga), ujedinjena su oko projekta Live BlueSax! što je dovoljan signal da se radi o ve-likom i vrijednom izdanju. Riječ je o nastavku sličnog projekta iz ranijih sezona (2008./’09.), posvećenom glazbenoj večeri što se prošle se-zone redovito održavala u zagrebačkom klubu Sax, a na kojoj su nastupila sva viđenija doma-ća imena i sastavi koji izvode blues. Rezultat je trostruka kompilacija sa čak 41 izvođačem svih generacija u trajanju puna tri sata, na kojoj je za-bilježen izbor najboljih izvedbi.

Velik posao odradio je snimatelj Davor Rodik, a konačni izbor snimki napravio je urednik iz-danja Siniša Bizović. Tako smo dobili odličan presjek situacije hrvatskog blues stvaralaštva za koje se odavno zna da ima dobre i duboke korijene na našoj sceni. Tu trostruku CD kom-pilaciju svakako će rado slušati »okorjeli» ljubi-telji bluesa, a onima koji se tek upućuju u žanr može biti izvrstan vodič i dobra osnovna lektira. Jer riječ je svakako o jednoj od najboljih ovogo-dišnjih kompilacija u hrvatskom diskografskom izdavaštvu.

COTA G4

U ČEMU JE ZAPRAVO STVAR(Dallas Records)

�ak četiri godine nastajao je novi, drugi al-bum daruvarske metal skupine Cota G4. I

premda smo dugo čekali, rezultat je dvanaest fi -nih novih pjesama uz lijepo oblikovanu prateću knjižicu, sa svim tekstovima pjesama. Prosječni će slušatelj nakon prvog preslušavanja poželjeti još puno slušanja jer riječ je o vrlo prijemčivoj glazbi, dovoljno energičnoj, ali i posve intimnoj, u rijetko odličnom omjeru.

Koliko su Cota G4 popularni nabolje svjedoče bezbrojne stranice na Googleu, gdje se mogu skidati njihove ranije pjesme. Cota G4 je, kako sami navode, spojna točka četiri glazbene osob-nosti, pjevača i gitarista Marka Osmanovića, gi-tarista i klavijaturista Danka Krznarića, basista Maria Kopeckog i bubnjara Daria Horvata, ali i niza suradnika od kojih valja izdvojiti saksofo-nistu Marka Križana. Na zvuku banda osjećaju se različiti utjecaji, od Azre i Bijelog dugmeta (jer Osmanovićevo pjevanje neodoljivo podsje-ća na Alena Islamovića), preko Led Zeppelina i drugih metal velikana, no iz svega toga se Cota G4 izvlači specifi čnim vlastitim zvukom, vrlo suvremenim i modernim. Tako je odličan uvod pjesma Za nas ne postoji kraj... Hit će sigurno po-stati Kada prođe prstima kroz kosu, a epsko Pismo najbolja je pjesma na albumu. Jedina zamjerka su pjesme u kojima je odličan vokal Marka Osma-novića gurnut u pozadinu iza zvuka instrume-nata. No, Cotu G4 valja slušati ponovo.

HGF DEMO FESTIVAL ZABOK

FINALISTI 2011.(Spona/Aquarius)

F inalisti 2011., prateći je (i već treći!) CD naj-popularnijeg hrvatskog demo festivala 15.

HGF–a u Zaboku. Sadrži 19 pjesama fi nalista koje su izbornici HGF–a preslušali i izabrali iz-među 270 pristiglih prijava. Kako su već dosad neki od sudionika napravili zavidne karijere, a četiri ovogodišnja već su pred potpisom ugovo-ra, evo popisa svih ovogodišnjih fi nalista: Mj-uzikl, Tix, Kevlar bikini, Lotus, Radio Aktiv, Ignor, Darkvud, Eat Your Brains, Teriyaki, Lee Moon, Tandemi prošlog sjećanja, L’Kok, Sufo-sia, Rewolti, Storm, Prežderani, Mighty Zazu-um, Čudnoređe i Clavius.

Tko voli neopunk i teški metal, kome se svi-đaju alternativni zvukovi i tekstualne bravure, tko uostalom voli sudjelovati u nečemu novom i uzbudljivom, takvima će album HGF Finalisti 2011. svakako biti nezaobilazna hrana za uši i um. Svima ostalima preporučujem preslušava-nje kao pravi i potpuni uvid u trenutnu demo situaciju na hrvatskoj sceni. Jer svake godine netko od bivših fi nalista Zaboka uspije dobiti različite nagrade, pa čak i Porina. A tu valja biti i informiran, zar ne?

LETEĆI ODRED

THE BEST OF ODREDA(Dallas Records)

U sred Domovinskog rata pojavio se sastav Leteći odred i pjevao o ljubavi i drugim

mladalačkim temama. Da su okolnosti bile drukčije Leteći odred i njegov vješti skladatelj i vođa Denis Dumančić, bili bi među većim zvijezdama na području nekadašnje države, baš poput Lošinog Plavog orkestra ili puno ranije, Bregovićeva Bijelog dugmeta. Ovako su postali utjeha za neke domaće izgubljene mladosti s de-secima hitova na hrvatskim radiopostajama, na našem »malom« tržištu i uglavnom s curicama u prvim redovima publike. Ostali su bili znamo gdje. No, da je njihova slava ipak prešla hrvatske granice potvrđuju brojne fun stranice na inter-netu, torrenti za skidanje njihovih pjesama i po-stavljeni video snimci.

Slaveći punoljetnost sastava koji se u međuvre-menu rasuo i odrastao, Denis Dumančić je pri-kupio krhotine sjećanja i sastavio čak dvostruku kompilaciju velikih hitova Letećeg odreda. S la-ganim pogledom u prošlost, taj CD izgleda im-presivno, jer sadrži 33 velika hita i još dvije nove skladbe: Studeni (s Kristijanom Rahimovskim) i novi singl Dok se kuneš. Nekadašnje curice koje su danas žene i bivši klinci, sigurno će se rado sjetiti vlastite mladosti i pjesama poput Sanjao sam moju Ružicu, Hej lutkice, Večeras je dušo rođendan tvoj, Uzalud je mjesečina, Ljubav nije matematika, Priznajem, Kažu, Lijepa je naša puna odlikaša, Zbog tebe oženiti se neću, A bez vina, Ja sam mali Mate i još puno dru-gih. Treba se nadati da će talentirani Denis Dumančić nastaviti tamo gdje je s Lete-

ćim odredom zastao i nakon ove iznimne kompilacije uskoro ponuditi nove pjesme i koncerte.

IVAN VRAGOLOVICH

I AM A MAN(Croatia Records/Spona)

Ivan Vragolovich, izvođač — kantautor, rođe-ni Brođanin (Vragolović), na glazbenoj sceni

pojavljuje se prvi puta 2006. Te iste godine or-ganizirao je, uz pomoć Grada i lokalnog tiska-nog medija, samostalni koncert u kino dvorani »Hrvatski Dom« u Slavonskom Brodu te pred dvjestotinjak zadovoljnih posjetitelja snimio svoj prvi vlastiti promocijski CD/DVD. Tako piše na Facebooku u uvodu nevjerojatne biografi je jednog od najzanimljivijih hrvatskih blues izvo-đača, čestog gosta rock festivala, ali i brojnih klubova gdje redovito nastupa.

No, i nastavak Vragolovicheve karijere jednako je zanimljiv. Ovih se dana pojavila njegova ploča I am A Man snimljena i miksana prošle godine u legendarnom Sun Studiju u Memphisu za samo dva sata i za dvjesta dolara! Jedanaest autorskih pjesama na engleskom jeziku govore o talenti-ranom autoru koji zna i osjeća ono što radi. Po-malo podsjećajući na Dylana ili Neila Younga i ponegdje sličeći na Eddiea Veddera (glazba za fi lm), Ivan Vragolović ipak je na kraju apsolutno svoj i jedinstven, a da je rođen preko Atlantika već bi bio svjetska zvijezda. Ovako nam ostaje poslušati njegovih jedanaest novih pjesama gdje nećemo zamjeriti ni poneko falšanje, niti nesa-vršenost, jer s obzirom na uvjete, ploča je pravo remek djelo hrvatskog bluesa.

PERO KOZOMARA

NE MORE MI BIT — NAJVEĆI KLAPSKI BISERI (Scardona)

Da je riječ o bilo kojoj drugoj ploči bilo bi to samo »greatest hits« diskografsko izdanje,

no kad se pojavi CD s klapskim hitovima autora Pere Kozomare, onda je to prava svečanost hr-vatske glazbe. Jer, riječ je iznimno talentiranom skladatelju posvećenom klapskom pjevanju, a njegove pjesme izvodi sedam najpopularni-jih hrvatskih klapa (Cambi, Maslina, Intrade, Iskon, Vokalisti Salone, Kampanel, Sv. Juraj HRM). Široj javnosti poznat je po pjesmama: Ne more mi bit, Bura, Zora bila, Još ne mogu pri-stat volit, Dugo nije pala kiša, Nasukan, Samo me čvrsto stisni za ruku, Kiša, Mala tica, Ne peri od mene ruke... Upravo te klape i te pjesme, nalaze se na albumu Ne more mi bit, Pero Kozomara — najveći klapski biseri.

I premda ima ljubitelja originalnog klapskog pjevanja kojima moderni aranžmani s bogatim instrumentalizacijama nisu pri srcu, u slučaju skladbi Pere Kozomare (rođen u Splitu 1964.) to se čini posve prirodnim i normalnim, posebi-ce jer ih izvode naše ponajbolje klape, stvarajući

bezvremenske hitove u kojima su podjednako lijepi izabrani tekstovi, kao i Kozomarina glaz-ba. Zapravo, ono što je na istraživačkom polju za klapsko pjevanje napravio Ljubo Stipišić Delmata, u skladateljskom je nastavio Pero Ko-zomara. Tako se sve sjajno uklapa u veliki pa-triotski projekt Ne damo te pismo naša, a zapravo fenomenalne stadionske nastupe gdje desetci tisuća ljudi uglas pjevaju najveće klapske hito-ve, među kojima se ističu upravo Kozomarine pjesme. One su moderne, suvremene, pjevne i nadasve lijepe, pune snage biranih muških vo-kala, a ponegdje njihova melodijska struktura, idilična atmosfera i starinske riječi kao da odaju gospodstvo i viteštvo hrvatske Dalmacije i nje-nih ljudi. Ploča Pere Kozomare pravi je glazbeni brevijar za svakog ljubitelja klapskog pjevanja, dokaz da imamo sjajnu pjevački scenu o kojoj se malo i rijetko piše. Ali se zato puno sluša i pjeva.

CD izlog dr. sc. Irene Paulus

DALIBOR GRUBAČEVIĆ

ARTEDOX fi lm musicAquarius Records

Dalibor Grubačević jedan je od rijetkih fi lmskih skladatelja u nas koji su svjesni

važnosti čuvanja glazbe skladane za fi lmove. Soundtrack je, naime, u nas kategorija o kojoj redatelji, producenti, pa čak i sami skladatelji ne brinu previše, tako da su izdanja hrvatske fi lm-ske glazbe prilično rijetka. Zbog toga je Gru-bačevića briga oko vlastitih partitura (koja ide, na žalost, već iskušanim principom »ako sam ne organiziraš i ne snimiš, nitko drugi to neće uči-niti«) vrlo važna i u smislu čuvanja glazbe jednog određenog skladatelja, ali i u smislu čuvanja hr-vatske glazbene baštine. A Grubačeviću ovo nije prvi soundtrack.

Album Artedox zamišljen je kao presjek njegova dosadašnjeg djelovanja na području dokumen-tarnog fi lma. Ako je suditi po komentarima redateljâ (Nenada Puhovskog, Branka Ištvan-čića, Zorana Budaka, Višnje Starešine i Mira Brankovića), glazba je bila iznimno važna kom-ponenta u svakom pojedinom fi lmu. U nekima je predstavljala osnovu već kod snimanja i mon-tiranja (Hebrang), u drugima je gotovo preuzela primat nad fi lmskim slikama (Zaustavljeni glas), a u nekima je jednostavno na najbolji mogući način odrazila redateljsku ideju (o tome govore Miro Branković, autor fi lmova Tesla, Ode dućan i Josip Cvrtila te Branko Ištvančić, redatelj fi l-mova Album i Izgubljeno blago).

Najveći dio soundtracka ipak zauzima glazba iz fi lma Zajedno Nenada Puhovskog koji uz pet različitih glazbenih pristupa donosi pet različi-tih priča o, kako redatelj piše, »zajedništvu i sa-moći«. No, unatoč pet stilski različitih epizoda (označenih brojevima Naslovna tema, Hrvoje na kavi s prijateljima, Ratka odlazi, Vožnja biciklima i Udovica u crkvi), ostaje ipak osjećaj jedinstve-nog skladateljskog jezika. Taj je jezik primarno lirski, nježan, a održava se na različite načine — od kontrapunktičkog ispreplitanja dionica puhača u Naslovnoj temi fi lma Zajedno, preko nježnog govora glasovira u svim temama fi lma Hebrang, sve do suvremenijeg glazbenog jezika gudača upotrijebljena u teškoj priči o tri obitelji različitih nacionalnosti u domovinskom ratu u fi lmu Album te, također nešto suvremenijeg go-vora gudača, u pastirskom fi lmu Izgubljeno bla-go. U svakom slučaju, jasan je koncept u kojemu se prepoznaje specifi čan stil, ali pretočen i pri-lagođen različitim dokumentarnim (dakle, isti-nitim) pričama predstavljenih fi lmova. Možda mali obrat na kraju doista donosi vedra Odjavna tema za fi lm Ode dućan, toliko osvježavajuća i toliko radosna, da doprinosi jedinstvu i ne raz-bija osnovni lirski koncept albuma.


15BROJ 169, SRPANJ 2011. C

D IZ

LO

G CD izlog Bojana Mušćeta

PRLJAVO KAZALIŠTE

SINGLES COLLECTION ‘79–’90/B SIDES(Suzy/Hit Records)

Dvije kompilacije Prljavog kazališta trebale bi obnoviti sjećanje na njihova singl izdanja

u prvom dijelu karijere do 1990. godine. Posri-jedi je 14 pjesama na svakom disku, jedan pred-stavlja A, a drugi B strane singlova. No, držimo li se faktografi je, onda su ovo, zapravo, izmi-šljene kompilacije, odnosno složenci sastavljeni vjerojatno od promo–singlova napravljenih za potrebe radijskih postaja. Naime, Prljavo kaza-lište izdalo je tek tri singla, a na ovim kompilaci-jama nalazi se samo jedan — Crno–bijeli svijet/Moderna djevojka. Čudi da nema singla Moj je otac bio u ratu/Noć koji je objavljen 1979. i to u izdanju Suzyja, dok je prvi singl Televizori/Maj-ka/Moje djetinjstvo objavio Jugoton, pa se valjda autorima kompilacije nije dalo kompilaciju širiti na izvanalbumsku potrošnju. Tako su ove dvi-je kompilacije, zapravo, kolekcije manje ili više poznatih hitova s prvih sedam albuma banda iz razdoblja kad je realizirao ponajbolje glazbene uratke. Posrijedi je, dakle, svojevrsna Greatest Hits kolekcija prvog dijela karijere i svakako dobrodošao podsjetnik na razloge zbog kojih je Prljavo kazalište i danas jedan od najvećih hr-vatskih bandova.

GOD.NAME

KRUGOVI(Aquarius)

D rugi album porečko–vrsarske skupine God.Name nastale ujedinjavanjem dva

banda — Godine i No Name autorski i pro-dukcijski svakako predstavlja cjelovitiju razradu prvijenca objavljenog 2007. godine. Odnosi se to na fokusiranu svirku gdje se stamenim pop–rock zvukom daje baza, a izletima u nešto drukčije stilove, nadgradnja. Tako rapper Silk Flow go-stuje u skladbi Dno, a Đana Šegon, pjevačica negdašnje Kulture, gošća je u trip–hop skladbi Nema trikova. Uistinu, za God.Name nema baš trikova na ovom albumu, no možda bi bilo bolje da ih ima. Naime, album je prilično jednoličan. Osim navedene pjesme Nema trikova i uvodne Kiše sve ostalo ostavlja dojam kako je posrijedi album koji je iznimno pomno rađen s neskri-venim komercijalnim pretenzijama, ali taj Va-tra–Urban–Quasarr vokalni slijed, kombiniran s baražama u stilu novodobnih metal atrakcija, nije adut koji bi bandu mogao osigurati ciljeve koje su postavili. Da je ovo album prvijenac, potencijal banda bio bi iznimno jak, ovako, taj potencijal treba oslobađati na prave načine, više autorskim, a manje producentskim zahvatima. Na produkcijskoj ravni, za što je zaslužan Ivan Arnold, band je optimalno iskorišten, na redu je autorski izraz lišen kalkulacija.

URBAN & HAUSER

URBAN & HAUSER(Aquarius)

Suradnja Damira Urbana i Stjepana Hause-ra, polovice svjetski poznatoga dua 2Cellos,

dokumentirana je zajedničkim diskografskim uratkom koji donosi najbolje iz oba svijeta. Ha-user pokazuje svoje umijeće u klasičnim sklad-bama koje uključuju i zaključuju, dok središnjicu čine pjesme iz repertoara Urbana i Laufera te dvije obrade — Everybody Hurts skupine REM i Ostavljam te samu Olivera Dragojevića. Obje pje-sme Urban je već izvodio uživo, ali jednokratno. Sve zajedno producirano je minimalistički, što daje dodatni efekt projektu. Povremeno čujemo klavir, tu i tamo glasom se javlja bivša Divasica Ivana Husar Mlinac i sve je, zapravo, podređeno glasu i violončelu. I dok je ovaj projekt, posve ra-zumljivo, izvrsna referenca za Stjepana Hausera na domaćem terenu, pitanje je što njime dobiva Damir Urban. Jer, riječ je o reinterpretaciji nje-govih pjesama na isti način, što sjajno zvuči, na primjer, u skladbi Black Tattoo. No, cijeli album napravljen na tom konceptu, uz dobrodošle kla-sične odmake i obrade, ipak predstavlja svoje-vrsni Urbanov off –projekt. Sve bi, dakako, bilo sasvim drukčije da su posrijedi nove, autorske pjesme, uz poneku obradu. No, paradoksalno, bez obzira što je posrijedi off –projekt, možda će upravo baš zbog svojih karakteristika Urbanu priskrbiti novu publiku.

CONNECT

3JUMF(Menart)

Nakon TBF–a i Elementala, Connect je treća inicijalno rap–posada koja je nadiš-

la granice žanra i krenule u istraživanje drugih glazbenih krajolika. Na prva dva albuma tako su uspjeli nanizati nekoliko hitova, uključujući i neprijepornu nogometnu himnu Samo je jedno, posvećenu hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Na trećem albumu kopaju i dalje, što rezultira prilično zanimljivim pjesmama. Na primjer, skladba Ajde van kao podlogu ima klasik Mar-the & Th e Vandellas Heatwave (kao i u mnogim drugim slučajevima kod nas, taj autorski poda-tak nije naveden), na što je nadograđena vrsna instrumentalna nadgradnja u kojoj se osobito ističe saksofon Jakše Kriletića, prilično dobro uklopljen glas glumice Marije Borić i karakte-ristično zabavni stihovi banda (šteta što ih nisu stavili na ovitak CD–a). Jedna od zvučnijih ka-rakteristika albuma jest gostovanje Jelene Rozge, a na slušatelju je da se iznenadi njezinim ugod-nim glasom koji pop–refren hita Dalmatinka uvrštava u sam vrh svega što je ikad otpjevala. Tercet ženskih vokala zaključuje sjajna Martina Vrbos u zaključnoj pjesmi Sve dok dišem. Ove tri pjesme na neki način predstavljaju kostur trećeg albuma Connecta koji band defi nitivno odvaja od inicijalne tinejdžerske glavom–kroz–zid fi lo-zofi je i osigurava mu ozbiljan potencijal.

TONČI HULJIĆ & MADRE BADESSA BAND

KA HASHISH(Tonika/Croatia Records)

Nakon inozemnih uspjeha i standardne ru-tine na domaćem tržištu s formacijski mu

pripadajućim izvođačima, Tonči je Huljić odlu-čio napraviti nešto novo, pri čemu mu je ruku zdušno pružio Goran Bregović. Tako je nastao Madre Badessa Band, a glavni glas u bandu je Petar Grašo. Aranžmane i produkciju potpisu-je Goran Bregović, glazbu, dakako, sam Tonči Huljić, dok je za stihove očekivano zadužena Vjekoslava Huljić. No, za razliku od standar-da kakvog čujemo na splitskim festivalima, na ovom albumu čuje se kako autorica može dal-matinski dijalekt ipak napraviti atraktivnim i bez slaganja riječi u stihovima kao da slaže puz-zle. Aranžerski i produkcijski, Bregovićev stil je itekako osjetan, pa donekle podsjeća na par pje-sama s posljednjeg albuma Bijelog dugmeta Ći-ribiribela gdje se u istu ravan stavljaju trubači iz Guče, mandoline i klape. I dok je tada ta kom-binacija bila uglavnom besmislena, Tonči Huljić uspio je u ovom slučaju ispraviti krive Drine, pa je rezultat ipak kompaktan. Zapravo, imam osjećaj da bi upravo ovako zvučao sljedeći album Bijelog dugmeta da je ikada snimljen. U svakom slučaju, glazbeni koktel s albuma predstavlja je-dan od najzanimljivijih i defi nitivno ponajboljih glazbenih uradaka Tončija Huljića.

TBF

PISTACCIO METALLIC(Dallas)

Peti studijski album TBF–a i prvi za Dallas predstavlja intenciju vjerojatno najpopular-

nijega splitskog banda da kreira melodijske linije koje će naglasiti standardno upečatljive stihove Saše Antića. Iako i ovdje dominiraju himnička ubrzanja kako bi se naglasili pojedini stihovi, album ipak predstavlja glazbeni korak dalje u odnosu na Galeriju Tutnplok, prijašnji studijski album. No, prvi puta produkciju ne potpisu-je Dragan Lukić Luky, svojedobno čak i član banda. To znači da je produkcija funkcionalna, ali ne predstavlja više onaj snažan dio njihovoga studijskog rada. Zato stihovi jesu, pa gotovo u svakoj pjesmi možemo naći neku efektnu poan-tu, što znači da već kolokvijalni vicevi o materi koja nije popila lijek, a okreće na jugo (iz pjesme Mater) mogu vrlo skoro biti zamijenjeni stihovi-ma kao što su »vitar raznosi kese od Keruma/od alkohola nema boljeg seruma« ili zaključka kako sve prolazi, jedino je ondulacija trajna. U tom smislu, zacijelo će i veliki hit biti skladba Dal-matino posvećena autocesti. Utisak je, zapravo, kako na ovom albumu ima nešto više humora negoli na ranijim ostvarenjima, što je dokaz da se kritika društva kroz pop–forme može izvesti i na nešto lakši, zabavniji, ali i dalje izravan na-čin. Pritom TBF i dalje zadržava svoju autorsku i interpretativnu razinu, no kao i prethodnik, ni Pistaccio Metallic ne dosiže razinu njihovoga po-najboljeg uratka Maxon Universal.

RAZNI IZVOĐAČI

101 MEKSIKANSKA(Croatia Records)

�etverostruki box–set 101 meksikanska koji je priredio Siniša Škarica predstavlja ogledni

primjer na koji način valja dokumentirati glaz-beno nasljeđe. Osim četiri diska, box–set sadrži knjižicu s obimnim tekstom Siniše Škarice, kao i fotografi jama omotnica vinilnih ploča, snimke kojih su remasterirane za ovu prigodu, a tu je i druga knjižica s potpunom dokumentacijom o svim snimcima na box–setu. Već ta činjenica upućuje da se fenomenu popularnosti prepjeva i obrada meksičke pjesme na području bivše Jugoslavije itekako studiozno pristupilo. Strast koja izbija iz te glazbe ne samo da je utjecala na popularnu glazbu na ovom području, njezine učinke možemo i danas čuti na svjetskoj razini. Na primjer, jedna od najupečatljivijih pjesma iz fi lma Once Upon a Time in Mexico Roberta Ro-drigueza je Maledeta Salerosa, a obradu te pjesme na ovoj kompilaciji izvodi Trio Los Caribes na snimci iz 1959. godine. To je samo jedan primjer, no već repertoar Trija Tividi, Slavka Perovića, pa i odabrane pjesme Miše Kovača (»darkerska« trilogija Miše Kovača — Jedan dan života, Ja ne-mam više razloga da živim i Malo mi je jedan život s tobom) upućuju na pomno preslušavanje cjelo-kupnog box–seta. Jer, ne bude li sličnog projekta, ovo je defi nitivno diskografski pothvat godine!

RAZNI IZVOĐAČI

OBEĆANA ZEMLJA(Croatia Records)

P retenciozno, premda precizno podnaslovlje-na — prva hrvatska hard & heavy kompi-

lacija — kolekcija Obećana zemlja donosi presjek recentnih snimaka na domaćoj H&H sceni gdje snage udružuju veterani kao što su Opća opa-snost i nove snage poput Porto Franca. Dakako, da kompilaciju nije složio Gordan Penava Pišta, ovakva kolekcija bila bi golemo iznenađenje, ali njegovo višedesetljetno pregalaštvo po tom pi-tanju kroz band Hard Time, kroz organizaciju nastupa i medijske zahvate (na primjer, TV emi-sija Metal Mania), moralo je kad–tad rezultirati i ovakvim projektom. Bez obzira na varirajuću kvalitetu pjesama i snimaka, ono što veseli jest činjenica da se na tržištu pojavila kompilacija recentnih snimaka koja nije složena po siste-mu recikliranja poluhitova s radijskih postaja i repertoara svadbarskih bandova, nego je jedna od rijetkih koja žanrovski dokumentira aktualni scenski trenutak. Osim već realiziranih zapisa, dodanu vrijednost kompilaciji daje sasvim nova snimka Anesthesije, iznimno potentnog banda iz devedesetih. No, kolekcija ima najveću vri-jednost u predstavljanju mladih snaga oko kojih se regrutira fanovska baza koja pohodi koncerte i uobličava scenu koja, doduše, djeluje dalje od medijskih refl ektora, ali uopće nije zanemariva. Stoga, Obećana zemlja, uz efektno grafi čko rje-šenje ovitka Igora CC Kelčeca, svakako pred-stavlja vrlo dobar diskografski potez Croatia Recordsa jer je riječ o stožernom izdanju ove produkcije.



ZAKAŠNJELA PRAIZVEDBA 26. MUZIČKOG BIENNALA ZAGREB

Opera Maršal Silvija Foretića u splitskom HNKMBZ–ova prijetnja tužbom učinila svoje

Piše: Maja Stanetti

I posljednje glazbeno–scensko djelo biennalskog projekta, u suradnji s

nacionalnim kazalištima, napokon je stiglo na pozornicu u pomno pripremljenoj izvedbi na kreirani dan navodnoga rođendana maršala Tita, čije je nasljeđe, obožavano i osporavano, svako malo aktualno.

Nakon svih peripetija i neugodnosti koje su se pokazale potpuno izlišnima, praizved-

ba opere Maršal Silvija Foretića našla se pred publikom splitskoga HNK ipak 25. svibnja kao što je Biennale prijetnjom tužbom uvjetovalo koprodukcijskom kazalištu. Treba li još uopće podsjećati da je Maršal u koprodukciji kazališta i Muzičkog biennala Zagreb, čiji je najveći projekt ove godine bila narudžba i praizvedba pet glazbe-no–scenskih djela u četiri nacionalna kazališta u Rijeci, Osijeku, Zagrebu i Splitu te petom, HNK Varaždinu, gotovo odgođen za sljedeću sezonu, dapače, početak sljedeće godine. Haaška presuda generalima Gotovini i Markaču uznemirila je javnost, a splitska gradska uprava na čelu s gra-donačelnikom Kerumom i produženom rukom, vječnim v. d. intendantom Duškom Mucalom, dan nakon toga odlučila je odgoditi praizvedbu 16. travnja. I možda je to, uz razne nepotvrđene glasine o telefonskim prijetnjama i neprimjerno-sti trenutaka za komičnu operu još bilo i razumljivo, sljedeća dva termina nekoliko dana na-kon toga, to nikako nisu bila. A još manje maglovita odgoda sve do siječnja sljedeće godine, kao da se Maršal izbjegava. No, prijetnja tužbom zagrebačkog Muzičkog biennala učinila je svoje. I posljednje glazbeno–scensko djelo biennalskog pro-jekta, u suradnji s nacionalnim kazalištima, napokon je stiglo na pozornicu u pomno pripre-mljenoj izvedbi na kreirani dan navodnoga rođendana maršala Tita, čije je nasljeđe, obožavano i osporavano, svako malo aktu-alno — od ozbiljnih povijesnih preispitivanja do starih šala i još živahnih poštovatelja lika i djela neprežaljenoga vođe. Napokon, štafeta agilnih obožavatelja koji žive u prošlim vremenima i ove je godine stigla u Beograd. Tako priča o duhu pokojnoga maršala, a zapravo staračkoj demenciji, u malom otočkom mjestu postaje doslovno opipljiva i kada se izađe iz kazališta. Iskreni smijeh u tijeku praizvedbe tada dobiva gorkasti okus.

Izbjegnuti dijalekt i psovkeMaršal je prva opera Silvija Foretića, premda je njegovo iskustvo s glazbenom scenom obilno i stalno prisutno u njegovu stvaralaštvu, ponajpri-je u obliku instrumentalnog teatra u kojemu je i sam sudjelovao. Predložak za operu bio je popu-larni fi lm Ive i Vinka Brešana koji je u kinima, za naše prilike nikad objašnjene nezainteresiranosti za domaću produkciju, vidjelo zavidnih sto tisu-ća gledatelja. Prijenos, prijevod, transformacija u drugi medij, onaj operni, svakako je velik i skli-zak pothvat jer se nameću usporedbe ma koliko one izlišne bile. Kao uostalom i u drugim medij-skim transferima. Međutim, autor je već s po-četka o vlastitoj ideji rekao da je nakon gledanja Maršala pomislio kako bi to bila zgodna opera. Suglasnost autora teksta Ive Brešana i njegova sina, redatelja Vinka, dobio je vrlo lako, a obojica su prisustvovala praizvedbi te, sudeći prema izja-vama, bili zadovoljni. Tekst Ive Brešana valjalo je malo prilagoditi opernim zakonitostima: izbjeći dijalekt i psovke. Operni kolažni Maršal, s br-zom izmjenom slika, ciljano se poigrava pričom i formom opere. Maršal se služi, ali i polemizira s njezinim klišejima u mnoštvu spretno umetnutih citata, briše granice čistoga žanra miješajući ta-kozvanu popularnu glazbu sa standardnim oper-nim brojevima poput arija, dueta, ansambala. Od revolucionarnih pjesama, nezaboravne ljubičice

bijele, Dies irae, in-ternacionale koja se pretvorila u tan-go, naznake pje-smice »Radnička odmara se klasa«, sve do koračnice iz Verdijeve Aide i važnih akcenata emocionalno za-sićena Wagnera, odnosno velikih motiva iz Tristana i Izlode te Loh-engrina i njegova labuda koji u no-vom kontekstu dobivaju humorne elemente. U tim n e p r e g l e d n i m smišljenim i do-bro tempiranim mutacijama svat-ko se mogao naći

bocnut i možda se nasmijati i na svoj račun, a završni, tekstom i glazbenim slogom »priprost« zbor iz obrasca mjuzikla, samo stavlja točku na »i«. »Tko će li ga znati, tko odgovor dati: Kad je netko mudar, a kada je lud?«. U Foretićevu opusu iza smiješka na licu uvijek se krije živahan angažman — iza vedrine i humora koji se doživljava pri prvom susretu, redo-vito se krije ozbiljno lice, osjetljivost i sta-novita zabrinutost ako ne i rezigniranost nad nepromjenjivo pri-jetvornom ljudskom naravi. Toga je u Maršalu u izobilju.

Uredne prvomajske paradeNa praizvedbi je jedna slika prerađena i jedna izbačena zbog bolesti jedne solistice, a to je učinjeno kako ne bi bilo dodatnih od-goda i peripetija. Ipak time osnovni dojam

dinamičnoga protoka pod dirigentskim vodst-vom Ive Lipanovića nije narušen. Redatelj Mario Kovač nadišao je zamku dodatnoga karikiranja jer su sasvim dovoljne bile uredne prvoma-jske parade i efi kasan doprinos koreografkinje Snježane Abramović Milković, uz duhovite »pojašnjavajuće« akcente videa Vinka Pelicarića, osobito dosjetke lohengrinskoga labuda na kraju na funkcionalnoj sceni Miljenka Sekulića i u prikladnim kostimima Hane Letica. Za svaku je praizvedbu važna kvalitetna priprema jer o njoj djelomice ovisi i dalji scenski život no-vog djela. Ansambl Splitske opere osigurao je to i s Orkestrom i zvučnim, ali i kultiviranim Zborom (zborovođa Domeniko Briški), Dječjim zborom glazbene škole Josipa Hatzea (Nela Bujas Luketić) i izborom solista koji su uložili nemali trud u karakterizaciju likova i pritom se, čini se, dobro zabavljali, što je zacijelo zarazno djelovalo na gledatelje. On, duh druga Tita, sablasno je progovorio o korupciji i još koječemu, kretao se poput dugo pokojnoga Maršala u zapanjujuće opipljivoj interpretaciji Stefana Kokoškova. Ekipu nostalgičara za »neumrlim« Titom pred-vodio je Dinko Lupi, a tajkunski predvodnik, gradonačelnik Luka, pretvorbeni vlasnik svega na otoku, pojavu duha Josipa odlučio je komerci-jalizirati kao što je Međugorje to učinilo s Djevi-

com Marijom, što je uvjerljivo tumačio Arman-do Puklavec. Ljubav Marte odlične Adele Golac — Rilović, učiteljice koja se skrbi za dementnoga oca i revnog i srčanog policajca Ivana, u izvedbi Branka Robinšaka, pravi je i blagi osmijeh na srceparajuće operne konvencije. Tu je i neodolji-vi, pomalo tupav i lukav rezervni policajac Miško Svete Matošića –Komnenovića, strogost dvojca iz Službe državne sigurnosti koju oplemenjuje »kreštavost« ženskog dijela u odličnoj interpre-taciji Marije Buzdovačić, razigrani slikarski par Žane Marendić Bučević, jedan nagluhi veteran Tončija Banova, mjesni ridikul Ivana Jakusa... Galerija pomaknutih likova koji se i u našoj današnjoj stvarnosti kada slični hodaju okolo, daju izjave, kradu i pljačkaju, svakodnevno se slikaju za narod i ne čine tako pomaknutima, dobro funkcioniraju u Foretićevu maršalskom opernom kaleidoskopu. Smiješnom, ali i vrlo st-varnom i još gore aktualnom. Svatko na Maršala može reagirati na svoj način, ovisno o sloju koji najbolje poznaje i prepoznaje — operu, popu-larnu glazbu, revolucionarne pjesme…, ali se u tome činilo važnim da razina komunikativnosti neosporno nailazi na odaziv najšarolikijeg sastava gledatelja, što nikako nije zanemariva kvaliteta za jedno glazbeno–scensko djelo.

P

RA

IZVE

DB

E

Stefan Kokoško kao Maršalov »duh«

Stefan Kokoško kao Maršalov »duh«

Anasambl Splitske opere u prizoru parade


cantus 169 small

Documents