DIPLOMATIKA je jedna od najvažnijih pomoćnih povijesnih znanosti, a bavi se ispitivanjem diplomatičkih izvora: diploma, isprava, akata, ugovora, izvještaja, sudbenih spisa, registara itd., koji se čuvaju u arhivima.

Glavni predmet proučavanja diplomatike je povelja ili isprava i njen pravni i povijesni sadržaj.

Djelom Jean Jacques Mabillona De re diplomatica libri sex iz 17.st. diplomatika je dobila ime i kritički pravac, te ovo djelo postaje baza dviju pomoćnih povijesnih znanosti – diplomatike i paleografije, koja se bavi razvojem pisma.

ISPRAVE NA LATINSKOM JEZIKU Među raznima povijesnim izvorima prvo mjesto zauzimaju isprave, pisma, odluke ili

mandati i akti.

Isprave su pisana svjedočanstva o događajima pravne prirode sastavljena u stalnim oblicima i sa stalnim obilježjima koja se razlikuju ovisno o mjestu, vremenu i pravnom događaju.

U diplomatici isprave se dijele u tri velike skupine: carske i kraljevske, papinske i privatne

(ili samo na javne i privatne).Javne i privatne povelje se međusobno razlikuju po raznim vanjskim i unutrašnjim karakteristikama.Vanjske karakteristike su materijal na kojem su pisane (papirus, pergamena, papir), veličina, oblik i pismo ( vrsta pisma, tinte, znakovi), pečat itd. Unutrašnje karakteristike su tekst, stil, jezik pravni sadržaj, povijesna imena i događaji. Formalni sastav im varira prema osobi izdavača, području i vremenu. Teško je odrediti točnu granicu između javnopravnih i privatnopravnih isprava.

Carske i kraljevske isprave zovu se diplome ili praecepta.Isprave su se pisale u kancelarijama, tj. organiziranim ustanovama u kojima su postojali stalni propisi za sastavljanje listina, ali i izvan njih, od strane pisara.

Svaka isprava bez obzira na vrijeme postanka i izdavača dijeli se na: protokol tekst ili kontekst eshatokol

Protokol obuhvaća sve ono što se odnosi na izdavača, tekst je stvarni sadržaj povelje, a eshatokol s protokolom čini okvir za tekst i dolazi iza pravnog čina.

PROTOKOL (naročito u ranom srednjem vijeku) redovno počinje invokacijom, a iza nje dolaze intitulacija i inskripcija (adresa).

Invokacija je zaziv božanstva – imena božjega, pomoći božje, ime Krista ili sv. Trojstva. Latinska verbalna vokacija javlje se poslije krunidbe Karla Velikog za cara. Najstariji oblik ovakve invokacije na Zapadu glasi: In nomine patris et filii et spiritus sancti. Ona se krajem srednjeg vijeka sve više gubi, a u XV st. sasvim nestaje.

Intitulacija (intitulatio) i inskripcija (inscriptio) sadrže imena i naslove onog koji izdaje ispravi i onoga kome je namijenjena (adresa). Prva može biti povezana s formulom pobožnosti – Dei gratia – a druga sa salutacijom (pozdravom).

TEKST ili KONTEKST sastoji se od dijelova: arenga publikacija ili promulgacija naracija ili ekspozicija dispozicija sankcija koroboracija

Arenga se zove uvod u ispravu i sadrži opću filozofsku, teološku, moralnu ili pravnu misao, te se njome obrazlaže stvaranje pravnog djela i dokazuje da je ono što je u povelji naređeno opravdano. Nije bitni dio isprave, pa se ponekad izostavlja, u X. st. je dosta kratka, a od toga do sredine XI. duga i dosadna. Od sredine XII.st. postaje kraća i dovodi se u vezu sa sadržajem. Ovo je jedan od najpromjenjivijih dijelova isprave.

Publikacija (publicatio) ili promulgacija (promulgatio) objavljuje samu stvar onima kojih se tiče ili koje zanima. Dosta je kratka i često se stapa s adresom, a obično je vezana uz arengu s „igitur“ , „eapropter“ i sl. Od XII.st. se sve više gubi.

Naracija (narratio) i ekspozicija (expositio) je pričanje o razlozima nastanka pravnog čina, dakle što je prethodilo izdavanju isprave, prilike koje su utjecale na njeno izdavanje. Ona je važna za povijest, iako može imati subjektivni ili objektivni karakter. Ponekad se spominje tko traži pravni čin (petitio) i tko se u njega upleo (interventio), što je zanimljivo za položaje i odnose osoba koje se spominju.

Dispozicija (dispositio) u mnogim poveljama iznosi izraz volje izdavača da se izvrši pravni čina i obuhvaća najveći dio teksta.

Sankcija (sanctio) je prijetnja svjetovnim, duhovnim i zemaljskim kaznama za prekršitelje (ponekad se spominje i obećanje nagrade poštovateljima). Ona se sastoji od tri dijela:

1. zakletve onoga koji izdaje povelju da će izvršiti ono što je naređeno2. molbe da i drugi to vrše i3. prijetnje onima koji to ne budu htjeli učiniti.

Prijetnja je dvojaka – duhovna kazna (poena spiritualis) i materijalna ili vremenska (poena temporalis).

Koroboracija (corroboratio) je formula koja sadrži napomenu da je isprava pokazana svjedocima koji svjedoče potpisom, znakom križa ili dodirom. Koroboracija je na kraju teksta i dolazi u svim vrstama povelja i u svim vremenima, te predstavlja ovjeru isprave.

U ESHATOKOLU dolaze: potpisi (supskripcija) datiranje aprekacija

Potpis ili supskripcija (subscriptio) je važna formula, a potpis izdavača može biti verbalan (vlastoručan ili nevlastoručan) , znakovan (monogrami, rota – potpis u jednom krugu, križ i sl.). Tu su i potpisi kancelarijskih službenika i pisara, svjedoka itd. Svjedoci se od polovine XI.st. navode poimence. Od XII.st. sve više potpise zamjenjuju pečati.

Datiranje ili datacija (datatio) je formula koja sadrži navođenje mjesta i vremena izdavanje isprave, a često počinje s riječi „actum“ i „datum“. Datiralo se ili po godini Kristovog rođenja ili u Bizantu po godinama od tzv. stvaranja svijeta (godine 5508. pr.Kr.).

Aprekacija (apprecatio) je završna želja koja se izražava s riječi „amen“ ili „in Dei nomine feliciter“ i sl., a dolazi redovno na kraju isprave. Ona odgovara invokacija na početku po principu da sve počinje i završava spominjanjem Boga i prizivanjem božje pomoći. U XI. i XII.st. se aprekacija počinje gubiti, a od XIII. se više ne upotrebljava.

U Hrvatskoj i Dalmaciji među svim listinama vrlo su brojne isprave svjetovnih i crkvenih lica koja njima darivaju samostane, crkve ili pojedince - darovnice. U samoj Dalmaciji su još od XI.st. postojali notari, koji su imali pravo izdavati isprave (u Istri od 932.). Takve isprave imale su „fidem publicam“, odnosno vrijedile su pred sudom kao dokazno sredstvo i smatrane su autentičnima. Od polovice XII.st. razvija se javni notarijat i postaje jedna od najvažnijih institucija. Notari su birani od komune i primaju naknadu za rad. Povelje se sastavljaju u jedinstvenom obrascu, sa zajedničkim okvirom, unutrašnjim i vanjskim dijelovima.