evolucija religioznosti - mikloušić- priroda
TRANSCRIPT
Što nas evolucijska psihologija može naučiti o našoj sklonosti nadnaravnom?
Igor Mikloušić, mag psych
Objavljeno u časopisu Priroda godina 101, broj 1001 5/11
Kao što nam socijalna psihologija već godinama uspješno demonstrira; ljudi su sugestibilni.
Ne samo neki ljudi nekada, nego većina nas gotovo stalno. Između ostalog ta izrazita
sugestibilnost je jedan od razloga zbog čega smo često toliko daleko od onog racionalnog
ideala kojem svi težimo. Uz to i loše procjenjujemo vjerojatnosti, vrednujemo subjektivna
iskustva puno više od znanstveno dokazanih činjenica, brzopleti smo u stvaranju uvjerenja i
još tvrdoglaviji kada ih treba promijeniti. Ono što sada zasigurno znamo je da u svemu tome
prste ima naša evolucijska povijest i iz nje je proizašla psihološka konstitucija s kojom se eto
moramo nositi. No, iako se takva tvrdoglavost, brzopletost i neracionalnost odnosi na
nebrojene situacije iz svakodnevnog života, jedna domena posebno „upada u oči“', a to su
paranormalna vjerovanja. Vjerovanja u nadnaravno; u stvari za koje ili prilično sigurno znamo
da ne postoje ili za koje imamo jako malo objektivnih razloga da vjerujemo da postoje,
spadaju pod kategoriju onoga što nazivamo paranormalnim vjerovanjima. Teorija o tome
zbog čega smo skloni takvim vjerovanjima je bilo puno, no tek nedavnim doprinosima
evolucijske i kognitivne psihologije čini se da se nazire objašnjenje kako je točno tekao
proces evolucije homo paranormalisa i njegovih paranormalnih vjerovanja.
Slika 1. Kako je točno tekao proces evolucije homo paranormalisa i njegovih paranormalnih
vjerovanja?
Paranormalno tebi, sasvim normalno meni
Od duhova i opsjednutih kuća do horoskopa i astralnih projekcija, sva istraživanja
paranormalnih vjerovanja posljednjih desetljeća dosljedno pokazuju kako čak tri četvrtine
stanovništva usvaja barem jednu formu paranormalnih vjerovanja (Moore, 2005). Niti
Hrvatska tu nije iznimka (Marinović-Jerolimov, 2005). Vjerojatno se u ovom trenutku pitate
što su ta istraživanja točno ispitivala, to jest što su to točno paranormalno vjerovanja? Iako
se definicije razlikuju jasno je kako pojam paranormalna vjerovanja obuhvaća mnogo
različitih fenomena. Neki od najčešće korištenih upitnika paranormalnih vjerovanja mjere sve
od vjere u zagrobni život do vjerovanja u uroke, vještice, male zelene pa čak i Jetija. Ono što
karakterizira sva ta vjerovanja jest prvenstveno da njihova istinitost ili postojanje nije
empirijski dokazano, te da proizlaze iz šire, ne znanstvene, zajednice kao „zdravorazumski“
napor razumijevanja prirodnih fenomena koji se percipiraju kao „neobjašnjivi“ ili „neobični“.
Evolucijski gledano
Iako njene korijene možemo naći već u radovima samog Darwina (1859, 1871), evolucijska
psihologija se tek u zadnja dva desetljeća uspostavila kao značajna nova teorijska perspektiva
unutar psihologije. Cilj evolucijske psihologije bi ukratko mogli opisati kao ujedinjavanje
sadašnjih problema psihologije i osnovnih principa suvremene evolucijske teorije. Kako
danas znanosti, od paleontologije i geologije do komparativne anatomije i molekularne
genetike, neovisno jedna od druge ukazuju na evolucijsku povijest života na zemlji, progresija
psihologije u tom smjeru bila je neizbježna. U tom poduhvatu objašnjavanja i razmatranja
psiholoških problema kroz prizmu evolucijske teorije istraživači su se rano susreli i sa jednom
od velikih zagonetki ljudskog ponašanja, a to je sklonost ka stvaranju čvrstih uvjerenja o
postojanju natprirodnih entiteta. Naime, kako je na nebrojeno mnogo načina naš mozak
optimalno dizajniran (procesom evolucije naravno), jaka potreba za stvaranjem tih naoko
iracionalnih paranormalnih uvjerenja se predstavlja kao izazov evolucijskim psiholozima.
Evolucijski pristup ovom problemu prvi puta ponovo susrećemo već kod Darwina, a i u okviru
psihologije se razmatra od njenih samih začetaka sa radovima Williama Jamesa kojeg
pamtimo kao začetnika socijalne psihologije, no i puno prije kroz filozofe poput Spinoze ili
Humea. Iako su od tada mnoga djela, kako filozofa tako i psihologa, pomogla u
prepoznavanju nekih uzroka paranormalnih vjerovanja i svrhe koju takva vjerovanja
ispunjavaju, tek suvremene spoznaje iz područja biologije, kognitivne psihologije i
arheologije oživljavaju interes za evolucijsku perspektivu. U posljednjih dvadesetak godina
sve se više pažnje posvećuje otkrivanju univerzalnih kognitivnih mehanizama u pozadini
naših reprezentacija nadnaravnih entiteta, vjerskih rituala pa čak i organizacije moralnih i
religijskih sustava, te njihovu ulogu u kontekstu prirodne i seksualne selekcije.
Pa dobro onda evolucijo, ako si tako pametna, otkud ta neznanstvena vjerovanja i zbog
čega čovjek nije postao intuitivni empirist, naturalist i skeptik?
Slika 2. Još je Darwin (1871) u svom Podrijetlu čovjeka primijetio kako sve antropološke studije toga vremena, u svim proučavanim kulturama, bilježe neke forme praznovjerja, to
jest vjere u nevidljive, duhovne čimbenike.
Darwin (1871) «...čim su se djelomično razvile važne komponente imaginacije, čuđenja i
znatiželje uparene sa moći rezoniranja, čovjek će prirodno težiti razumijevanju svijeta koji
ga okružuje, te će početi spekulirati o svom postojanju».
Još je Darwin (1871) u svom Podrijetlu čovjeka primijetio kako antropološke studije toga
vremena, iako ne nailaze na univerzalnost vjerovanja u primjerice omnipotentnog boga, od
razvijenih kultura do lovačko sakupljačkih plemena, svugdje bilježe neke forme praznovjerja,
to jest vjere u nevidljive, duhovne čimbenike. Darwin taj fenomen interpretira kroz potrebu
ljudskih bića za razumijevanjem svijeta koji ih okružuje i time opisuje ponajprije spoznajnu
funkciju paranormalnih vjerovanja. Međutim, ona nije jedino objašnjenje. Danas je većinom
postignut koncezus oko tri glavne funkcije koje takva vjerovanja zadovoljavaju u društvu
(Dennet, 2006). Prva je bez sumnje utjeha kod patnje, boli ili straha, i to posebice od smrti.
Druga, objašnjavajuća, je da pojednostavljujući prirodu daju smisao životnim događajima.
Naposljetku, paranormalna vjerovanja integrirana u religijske sustave potiču grupnu
suradnju, te ih se od strane takvih sustava čak i postulira kao nužni eksternalni kompas
potreban da bi društvo funkcioniralo. Ipak, ne smijemo pasti u zamku preranog
zadovoljavanja znatiželje i odustati od traženja daljnjih objašnjenja. Konkretno, u kontekstu
evolucijske psihologije, iako postoji koncenzus da se tendencija ka paranormalnim
vjerovanjima pojavila relativno rano u evoluciji naše vrste, ne postoji slaganje oko točnih
mehanizama koji su vodili evoluciju tog našeg, paranormalnom sklonog, mozga. Možemo li
govoriti o adaptaciji, zbog svih gore navedenih i potencijalno korisnih funkcija, ili su
paranormalna vjerovanja tek nusprodukt nekih drugih adaptivnih karakteristika našeg uma?
Čini se da se da su obje interpretacije barem djelomično u pravu, a kako bi otkrili evolucijske
korijene paranormalnih vjerovanja potrebno se vratiti na sam početak.
Povratak korijenima
Prisjetimo se ranije navedenog Darwinovog zaključka da koncepti o nadnaravnom „čuče“ u
umovima ljudi različitih kultura, rasa i statusa. Dobar prvi korak u razumijevanju tog
fenomena bi svakako stoga bilo razumijevanje kognitivnih mehanizama koji ih skrivaju.
Upravo na tom tragu, zanemarujući sve raznolike manifestacije i specifičnosti paranormalnih
vjerovanja i usmjeravajući pažnju na njihove zajedničke karakteristike, uzbudljive i inovativne
studije kognitivne psihologije religije nam sada prilično dosljedno ukazuju kako ti univerzalni
koncepti (poput primjerice duhova ili duša) odgovaraju savršeno određenim evoluiranim
karakteristikama ljudske kognitivne arhitekture. Ta podudarnost ih čini toliko dostupnima
našem umu, toliko jednostavnima za pamćenje i što je najvažnije, toliko važnima u
trenutcima kada se borimo da stvorimo smislenu sliku svijeta koji nas okružuje, da ih je
gotovo nemoguće isključiti. I vrijeme je da ih upoznate.
Privedite osumnjičene
Teorija Uma
Jedan od pionira u polju kognitivne znanosti religije, Pascal Boyer preduvjetom za razvijanje
vjerskih reprezentacija postulira ono što nazivamo teorijom uma ili intuitivnom psihologijom.
Definirana kao atribucija svjesne namjere nekom organizmu, i simuliranje mentalnih stanja
tog organizma kako bi se stvorila predodžba o njegovim vjerovanjima i namjerama , teorija
uma pokazuje sve naznake evolucijske adaptacije. Kao primarni razlog razvoja te naše
sposobnosti da vidimo druge osobe kao osobe, da percipiramo svoj, ali i druge umove i da
razumijemo emotivne i kognitivne procese koji se u njima događaju, jest omogućavanje
učinkovitijeg predviđanja ponašanja predatora i lovine. Uz to, povećanje veličine grupe i
stabilnija interakcija između jedinki koja je davala velike evolucijske prednosti našim
precima, stavila je i veće zahtjeve na poznavanje namjera drugih pripadnika naše grupe.
Naravno, primijetiti će te da i druge životinje predviđaju na koji način će se primjerice lovina
ponašati i to je svakako istina. No ono što karakterizira naše predviđanje tuđeg ponašanja
nije samo uparivanje korisnih reakcija sa ponašanjem evolucijskih protivnika, već i dublje
razumijevanje namjera tog ponašanja. Ona nam danas primjerice omogućava da razumijemo
kako će naše ponašanje pred našim nadređenima ili potencijalnim partnericama/partnerima
utjecati na naš status, ali isto tako i da uživamo u filmovima ili recimo sapunicama. Mi smo
tako jedini organizmi koji se mogu uzbuditi oko ideje da Alehandro ne zna da ga je Maria
prevarila sa Hoseom, koji pak ne zna da je ona u vezi sa Alehandrom koji mu je ujedno i
najbolji prijatelj. Iz ovog primjera nam može biti jasnije i kako se neke evolucijski korisne
adaptacije ponekad manifestiraju na potpuno beskorisne načine, te kako bi ovdje govoriti o
adaptaciji za gledanje sapunica ili adaptaciji za paranormalno bilo malo preuranjeno. Ono što
moramo primijetiti je kako nam ta sposobnost ne pruža samo bolje predviđanje ponašanja
protivnika ili plijena (ili gledanje sapunica), već nam omogućuje da „projiciramo“ te iste
umove na potpuno prirodne i nežive pojave kada su podražaji dovoljno dvosmisleni, te da
objašnjavamo ponašanja životinja i ljudi kao nešto vođeno unutarnjim osobinama (npr.
vjerom, namjerama, i emocijama ). Tako nam odjednom šuškanje u mraku, ili bolest koja je
zapala člana naše obitelji, više nisu vjetar ili statistička vjerojatnost, već produkt nečijeg
djelovanja ili većeg plana. Otkrivanje tog mehanizma otvorilo nam je sasvim nove
perspektive kod razumijevanje naše sklonosti paranormalnom, a rezultati studija na tom
području su ukazali na neke zapanjujuće rezultate i dali, barem djelomično, odgovore na
vječna pitanja o podrijetlu duhova ili duša.
Primjerice, kada se pitamo od kuda nam dolazi koncept omnipotentnog, sveznajućeg boga,
mnogi će uperiti prstom na proces socijalizacije ili adolescentskog traganja za smislom života.
Neki će možda tražiti odgovor u nekom duhovnom, ne materijalnom, dijelu našeg organizma.
Većina religijskih sustava je razvila složene teološke teorije kako bi uklopile sva odstupanja
od onoga što smatramo normalnim fizikalnim zakonima u naše shvaćanje nadnaravnih bića,
dajući time privid izrazite kompleksnosti takvih ideja. No čini se da su osnovne postavke
nadnaravnog toliko jednostavne da bi ih i dijete moglo razumjeti. Štoviše, čini se da ih djeca
bolje razumiju. Treba napomenuti da se ovu ideju djece kao intuitivnih teista nikako ne bi
trebalo iskorištavati kao argument za postojanje boga na način na koji neki prominentni
hrvatski teolozi to vole činiti. Ako išta, ti nalazi govore o našoj intuitivnoj naivnosti, o
početnim ograničenjima naše svijesti i o složenosti procesa formiranja teorije uma. Naime,
pogledajmo klasičan eksperiment teorije uma koji prikazuje dvoje ljudi. Nazovimo ih Petra i
Lana. Lana ostavlja loptu u košari i napušta prostoriju. Dok Lane nema, Petra premješta loptu
u drugu kutiju nakon čega se Lana vraća. Pitanje u testu je gdje će Lana misliti da se lopta
nalazi. Odgovor je očit, zar ne?
Slika 3. Primjer testa teorije uma. Znate li gdje će Sally tražiti loptu?
Barrett i suradnici (2001) su koristeći metodu prijašnjih istraživanja teorije uma, u seriji
eksperimenata pokazali kako djeca do tri godine starosti pretpostavljaju da su tuđa znanja i
percepcije odraz onoga što ona sama znaju o stvarnosti. Djeca do pet mjeseci čak percipiraju
ljude kao slobodne agente ne ograničene fizičkom formom, pripisujući im intuitivno kvalitete
vrlo slične onome što bi kasnije nazvali nadnaravnim – dakle sposobnost prolaska kroz
zidove, nestajanje itd. Međutim, kako dijete raste, sve više znanja o funkcioniranju svijeta se
postepeno integrira u naš kognitivni sklop. Tako primjerice, ako trogodišnjak zna da je Petra
loptu premjestila u drugu kutiju, on pretpostavlja kako će toga biti svjesna i Lana, njegov
kućni ljubimac, njegova mama ili bog. Taj odgovor je tada točan (teološki govoreći) samo za
boga, no netočan za Lanu ili bilo kojeg drugog čovjeka ili stvorenje. Do pete godine međutim,
većina djece percipira kako vjerovanje može biti netočno, te kako će Lana misliti da se lopta
nalazi tamo gdje ju je ostavila, a ne gdje je bila premještena. Drugim riječima, teorija uma se
u potpunosti formira oko pete godine i ograničenja drugih bića kao svjesnih organizama
postaju jasna. No, isto tako onaj početni dio „naivnog“ preklapanja ostaje aktivan tokom
cijelog života omogućujući nam da prihvatimo nadnaravne koncepte. Ukratko, istraživanja sa
teorijom uma su nam ukazala prvenstveno na urođenu sposobnost percepcije nadnaravnih
koncepata, te kako nije potrebno tražiti izdvojene kognitivne mehanizme, složene i
nadnaravne kognitivne sposobnosti ili „božji gen“ kako bi udomili tu našu osobinu.
Zanimljiv je i doprinos teorije uma u razjašnjavanju podrijetla našeg vjerovanja u život nakon
smrti, koji je jedan od najstarijih oblika religijskog vjerovanja, uz vjeru u duše, demone i
duhove predaka.
Američki psiholog Jesse Bering (2011) je tako pokazao kako i odrasli i djeca, neovisno o
proklamiranoj vjerskoj orijentaciji ili ateističko-agnostičkom stajalištu, često na isti način
percipiraju prestanak postojanja. Bering (iako naglašava urođenost vjerovanja u zagrobni
život) ne smatra kako je ta osobina adaptivna, već jednostavno neizbježna zbog ograničenja
naše „teorije uma“ i nemogućnosti simuliranja kako bi izgledalo kada ne bismo imali misli,
osjećaje ili svijest. Ta kontroverzna propozicija, koju naziva teorijom ograničene simulacije,
do sada je ekstenzivno empirijski testirana i čini se kao plauzibilno objašnjenje naše sklonosti
usvajanju vjerovanja u zagrobni život i neprolaznosti „duše“. Primjerice, u zanimljivo
osmišljenom istraživanju u kojem su ispitanici upitani o osobinama hipotetske osobe koje je
upravo preminula u prometnoj nesreći, ispitanici su se većinom slagali kako biološke i psiho-
biološke karakteristike („Da li još osjeća glad?“, „Dali čuje kola hitne pomoći kako dolaze“)
prestaju. Međutim, za emocionalne i epistemiološke karakteristike („Da li je još ljut na ženu
zbog njihove svađe jučer?“,; „Bi li htio biti živ“) bilo je potrebno više razmišljanja, gdje su se
čak i pokoji proklamirani ekstinktivisti i ateisti, odali kao latentni dualisti, zaključujući kako te
osobine ustraju. Ova istraživanja su tako pokazala drugu stranu novčića. Dok bi mogli reći da
nas je teorija uma oživjela, ta ista teorija uma nam ne omogućuje da umremo, jer
jednostavno nismo u stanju zamisliti kako izgleda kada naše želje, porivi i osobine potpuno
nestanu.
Hiperaktivni sklopovi otkrivanja namjere
I dok su nam istraživanja teorije uma pokazala u kojem kognitivnom ormaru se skrivaju
duhovi, ona nam nisu objasnila zbog čega tako često ostavljamo vrata ormara otvorena da bi
čudovišta izašla. Drugi mehanizam koji se navodi kao mogući izvor religioznosti i
paranormalnih vjerovanja općenito, objašnjava nam upravo to. Guthrie (1993) napominje
kako kod ljudi postoji pristranost prema aktiviranju teorije uma i pripisivanju promjena u
okolini ljudskim čimbenicima, čak i kada oni ne postoje, te da su ljudi iznimno osjetljivi na
indikatore prisutnosti namjernog djelovanja. Taj mehanizam, zbog svoje osjetljivosti, naziva
se Hiperaktivnim sklopovima otkrivanja agencije ili namjere (Hyperactive agent detection
devices; HADD). Naime, takav pristran perceptivni sklop bio bi adaptivan u evolucijskoj
prošlosti time što bi reakcija na nepostojeću prijetnju bila evolucijski puno isplativija nego ne
reagiranje na prijetnju koja je realna. Najbanalniji primjer neka bude ovaj: -zamislimo na
trenutak da smo naš davni evolucijski predak. Recimo da se zovemo Lucy i prije nešto više od
3.2 milijuna godina šećemo afričkom savanom u potrazi za ukusnim voćem, kada u grmu kraj
nas nešto šušne. Samo to - šušne. Znajući što znamo o teoriji uma, preostaju nam dvije
opcije - možemo šum interpretirati kao posljedicu vjetra koji struji kroz lišće ili s druge strane
kao predatora koji se u zasjedi sprema da nas zaskoči. Drugim riječima, zahvaljujući našoj
teoriji uma možemo zamisliti kako u grmu ima ili nema namjere. I što nam je činiti?
Naravno, već vidite kako je korisnije bilo vjerovati da buku proizvodi predator, prije nego da
je to samo vjetar, jer ako pogriješimo i kažemo da je vjetar, a nije bio, naš reproduktivni
potencijal se naglo smanjuje. S druge strane, reakcija u kojoj bi zamislili predatora i pobjegli ,
neće imati ovako negativne posljedice po naše potomstvo neovisno jesmo li bili u pravu ili
ne. Mogli bi stoga reći kako je ta umjerena doza paranoičnosti, iz ovog našeg krajnje
banaliziranog primjera, evolucijski adaptivna. Ona ne samo da je doprinijela tome da tražimo
uzroke i namjeru tamo gdje je nema, već i pripisujemo značenje te vidimo nama poznate
oblike tamo gdje ne postoje. Drugim riječima, projiciramo stvari koje bi bilo korisno
prepoznati i povezujemo stvari koje možda i nisu povezane, sve u cilju boljeg razumijevanja
svijeta oko nas i detektiranja, gotovo uvijek kobne, namjere. I u tome smo jako dobri. Utjecaj
ovog mehanizma tako primjerice vidimo u vrlo popularnim teorijama zavjera gdje teoretičari
povezuju najrazličitije informacije i potpuno zanemaruju kontradiktorne dokaze, sve u svrhu
potvrđivanja vjerovanja o postojanju latentne opasnosti.
Slika 3. Vrlo eksponirana slika lica s Marsa koje je potaknula mnoge da vjeruju kako se na
Marsu nalaze ostatci drevnih civilizacija, usprkos izrazito maloj vjerojatnosti u istinitost te
pretpostavke. Pritisak javnosti je štoviše bio toliki da je NASA radila dodatne snimke te
lokacije. Naravno, kada se slika izoštrila, lice je nestalo. No, uskoro nakon toga se pojavio i
Kermit. Slučajnost? Vi procijenite.
Slika 4. Kada dvosmislene podražaje povežemo sa od prije jakim vjerovanjima u nadnaravno,
događaju se vrlo zanimljivi fenomeni. Odraz na staklu poslovne zgrade u Floridi, koje vjernike
asocira na djevicu Mariju, vrlo brzo je postao mjesto hodočašća i nije trebalo dugo da se
krenu pojavljivati i svjedočanstva o čudesnim izlječenjima. Ono što većina posjetilaca ne zna
je da se takvi isti oblici javljaju i na drugim pročeljima te iste zgrade, ako je u blizini prskalica
za vodu. S druge strane, ukazanje ne mora biti veliko da bi bilo zamijećeno, pa je tako ovo
„ukazanje“ djevice Marije na komadu tosta prodano za cijenu od preko 20 000$ dolara
Drugi dobar primjer su fenomeni poput lica na Marsu ili lika djevice Marije na tostu, koji ne
samo da pokazuju sklonost ka stvaranju smisla iz dvosmislenih ili besmislenih podražaja, već
ukazuju i na važnost raspoznavanja upravo ljudske forme i ljudskih lica. Evolucijski gledajući
od ne-ljudskih primata pa sve do današnjih lovačko sakupljačkih društava i naše civilizacije,
pripadnici iste vrste su često jedan od najvećih faktora smrtnosti unutar vrste, stoga ovakva
adaptacija nije neočekivana. Ovaj mehanizam je djelomično i odgovor na ranije spomenute
studije koje ukazuju na našu sugestibilnost. Možda je najbolje opisati ovaj mehanizam kroz
dobro poznatu frazu „u strahu su velike oči“. I da je doista tako pokazalo je primjerice
istraživanje Houran i Langea (1996) koji su vlasnicima kuća u kojima ranije nije bilo nikakvih
naznaka opsjednutost ili duhova, napomenuli da „pripaze“ na sve neobične stvari koje se
događaju u kući, te da o tome drže dnevnik kako bi kasnije mogli obavijestiti istraživače. Kao
što bi mogli i očekivati, vlasnici tih do tada „normalnih“ domova su uskoro počeli primjećivati
nebrojeno puno „neobjašnjivih“ fenomena poput pomicanja zastora, škripanja, čudnih mirisa
i promjena temperature, koji su do tada prolazili nezapaženo. U strahu se javila namjera.
Tom jednostavnom manipulacijom stvorena je nesigurnost i strah, i kao što prekidačem
ugasimo svijetlo prije spavanja, sav „razum“ se isključi kada se javi strah i sumnja, a iz ormara
i ispod kreveta naš um krene izvlačiti duhove i vragove. Treba li nas zbilja čuditi stoga da u
svijetu u kojem ovoliku nevjerojatnu sigurnost te kontrolu nad okolišem i životnim ishodima
prakticiramo tek posljednjih stotinjak godina, paranormalna vjerovanja predstavljaju veliki
dio našeg kulturnog nasljeđa? Ne treba čuditi isto tako niti da se učestalost takvih vjerovanja
smanjuje u društvima gdje se životni vijek produžuje i gdje medicinska dostignuća i spoznaje
omogućuju veću kontrolu nad životnim ishodima nego ikada do sada. Gdje je socijalna
struktura stabilna i bez puno nepredvidivosti, gdje je osobna sigurnost zagarantirana
zakonom te naposljetku gdje je znanstvena spoznaja smanjila prostore nesigurnosti i
neznanja, razina vjerovanja u nadnaravno je niža nego ikada. Vjeruje se kako je to i jedan od
razloga što se tek sada ateizam i „skepticizam“ javljaju kao prominentan i sve prihvatljiviji
pogled na svijet. Do sada nam naš okoliš i psihološka konstitucija to jednostavno nisu
omogućavali. Kako bi američka uzrečica to dobro sažela; „Nema ateista u rovovima (There
are no atheists in foxholes)“. No naša sklonost ka traženju povezanosti, uzročnosti i smisla
ima i mnogo pozitivnih strana. Znanstvena inovativnost je jedna od njih. Bez povezivanja
naizgled ne povezivih stvari, znanstvenih napredaka gotovo i da ne bi bilo, kao niti jedne od
važnijih prekretnica iz povijesti moje struke. Ta prekretinica je danas oštro debatirana i iz,
kao što ćemo vidjeti, dobrih razloga prilično marginalizirana. Neki od vas su sigurno već
pogodili – radi se o projektivnim testovima ličnosti. Ti, javnosti možda najpoznatiji, psihološki
testovi, poput Roshackovih mrlja ili Testa tematske apercepcije, davali su terapeutima alat
da zavire u ljudsku psihu, promatrajući na koji način ispitanici interpretiraju takve
„dvosmislene“ ili čak besmislene podražaje. Nažalost, vođeni istim kognitivnim principima, ti
testovi su često bili dvosjekli mač, jer su se često dvosmisleni ili besmisleni odgovori
ispitanika ponovo na isti način i djelovanjem istih mehanizama, pretvoreni u smislene
odgovore koji objašnjavaju motive i ponašanja tih ljudi. Neovisno o tome, u naporu da što
bolje objektiviziramo te testove, pronašli smo nove metode i ponovo omogućili napredak
naše spoznaje.
Ima li još nade za nas?
Suvremena kognitivna istraživanja religioznosti većinom prate ne-adapcionističku doktrinu,
naglašavajući kako je religioznost definirana specifičnim setom afektivnih, socijalnih i
kognitivnih osobina evoluiranog mozga te da mozak nije evoluirao specifično kako bi što
učinkovitije usvajao paranormalna vjerovanja. Stoga, taj aspekt naše kognicije nije
evolucijska adaptacija per se, već produkt složenog evolucijski oblikovanog krajolika koji
određuje kognitivne, emocionalne i fizičke preduvjete ljudske interakcije (Atran, 2002). Na
isti način na koji se prirodno usvaja jezik, kao interakcija kognitivne pripremljenosti te
izloženosti sociolingvističkom okolišu (Pinker, 2002), naši temeljni kognitivni procesi i
izloženost društvenom okolišu mogu uvelike objasniti i našu sklonost nadnaravnom.
Čini li to naš svijet manje čarobnim i zanimljivim? Apsolutno ne. Upravo suprotno.
Odbacujući takva finalistička objašnjenja, putem znanosti smo uspjeli skinuti zastor koji je
dugo stajao između nas i razumijevanja naše prirode. Tek sada, sa erom znanstvenih
istraživanja naše psihološke konstitucije, otkrivamo pravu čaroliju u pričama o nadnaravnom.
Tek sada shvaćamo kakvo blago se krije u našem evolucijskom naslijeđu i iz dana u dan
pomoću znanstvenih napora ispisujemo sve preciznije i detaljnije upute za razumijevanje i
uporabu tog našeg uma iz kamenog doba. Naposljetku, usporedimo li um i mišljenje sa
sviranjem instrumenta, nadamo se da će zbog ovakvih napora buduće generacije sve manje
vremena trošiti na učenje sviranja, a sve više na pisanje predivnih melodija koje čekaju da
budu otkrivene.
Zanimljivost (eventualno u zasebnu kućicu – ako ima prostora)
Minimalna protu-intuitivnost (Minimal counterintuitiveness)
Jedan od najsenzacionalnijih nalaza kognitivne znanosti religije je bilo „razbijanje koda“ naših
paranormalnih koncepata. Naime, pokazalo se kako gotovo sve naše paranormalne
predodžbe prate gotovo identičnu strukturu, to jest sve sadrže komponentu minimalne
protu-intuitivnosti (Barrett, 2000), to jest da navode informacije koje na specifičan način
narušavaju naša intuitivna očekivanja povezana sa određenim „ontološkim“ kategorijama s
kojima se susrećemo u životu. Dobar primjer takvog narušavanja očekivanja jest koncept
duše, koja po svim osobinama zadovoljava kategoriju čovjeka, no u isto vrijeme je i nevidljiva
i može prolaziti kroz zidove (Boyer, 2001). Jasniju predodžbu razina tog modela vjerovanja
možemo dobiti kroz slijedeći predložak za koncept duha:
[1] ontološka kategorija: osoba
[2] narušavanje očekivanja, npr. duhovi su nevidljivi, ostale osobe nisu
[3] aktivacija ne narušenog očekivanja: osobe/duhovi imaju misli, percipiraju događaje,
formiraju vjerovanja
[4] mjesto za dodatni lokalni materijal (npr. priča o nepravdi, ukleti dvorac, bijela oprava i
lanci, itd.)
No koja je bi bila prednost takvog narušavanja intuitivnih očekivanja?
Pokazalo se kako takva minimalna narušavanja „ontoloških“ kategorija tvore ono što
nazivamo „kognitivni optimum“, to jest dovoljno nas intrigiraju da obratimo pozornost na
njih, a lagano odstupanje od norme olakšava njihovo pamćenje. Jednostavno rečeno, lakše
se primjećuju i lakše se pamte, što uvelike objašnjava zbog čega su duhovi kakvim ih
zamišljamo - minimalno protu-intuitivni.
Prednost minimalno protu-intuitivnih ideja (Boyer, 1998) pokazala se i u eksperimentalnim
istraživanjima. Primjerice u istraživanju gdje se promatralo dosjećanje priča, dosjećanje se
povećavalo ako su priče sadržavale minimalno protu-intuitivne ideje (npr. Crvenkapica i vuk
koji priča), dok samo postojanje bizarnosti nije imalo utjecaj na dosjećanje. Uzrok ovome
ponovo možemo tražiti u našoj evolucijskoj povijesti. Naime jasno je kako su svaka
odstupanja od norme i očekivanja upravo ono na što je najkorisnije bilo obratiti pozornost te
što je bilo najkorisnije upamtiti. Upravo takva odstupanja od prije poznatoga pridonose
našem boljem razumijevanju svijeta, uvodeći nove potencijalno relevantne varijable koje do
tada nisu bile poznate. Tu je dobro primijetiti i da na taj način usvajamo i sva ostala znanja.
Naravno, sa iznimkom da neutemeljenost ovakvih informacija u stvarnom svijetu, to jest
njihova protu-intuitivnosti, onemogućuje integraciju u već postojeće sustave znanja,
ostavljajući ih kao zasebne kategorije, podižući im time važnost i osiguravajući njihovu
transmisiju.
Literatura
Atran, S., (2002). In gods we trust: the evolutionary landscape of religion., Oxford:
Oxford University Press.
Barrett, J.L., (2000). Exploring the natural foundations of religion. Trends in Cognitive
Sciences, 4, 29-34.
Barrett, J.L., Richert, R.A., Driesenga, A. (2001). God's beliefs versus mother's: The
development of nonhuman agent concepts. Child Development, 72, 50-65.
Bering, J. (2011). The Belief Instinct: The Psychology of Souls, Destiny, and the
Meaning of Life. New York: W. W. Norton & Company, Inc.
Boyer, P. (1998). Cognitive aspects of religious ontologies: how brain processes
constrain religious concepts. u Alhbäck, T. (ur.), Theory and Method in the Study of
Religion,134–157, Donner Institute.
Boyer, P.,(2001). Religion explained: the evolutionary origins of religious thought.,
New York: Basic Books.
Darwin, C.R. (1859), On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the
Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life, London: Murray.
Darwin, C.R. (1871). The Descent of Man and Selection in Relation to Sex. London:
Murray.
Dennett, D.C. (2006). Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon. New
York: Viking Penguin
Guthrie, S. (1993). Faces in the Clouds: A New Theory of Religion, New York: Oxford
University Press.
Houran J., Lange, R. (1996). Diary of events in a thoroughly unhaunted house.
Perceptual and Motor Skills, 83, 499–502.
Pinker, S. (2002). The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature. New York:
Viking.