gpp - skripta

1. UVOD

1.1. OSNOVE GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

1.1.1. O građanskom procesnom pravu

Građansko procesno pravo je sistem pravnih pravila kojima se regulira sudsko ostvarivanje zaštite prava koja proistječu iz određenih građanskopravnih odnosa. Njima se regulira: struktura građanskog sudskog postupka te položaj, aktivnosti i uzajamni odnosi procesnih subjekata. Građansko procesno pravo se dijeli na: parnično i izvanparnično.

Građanski parnični postupak je opća, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, koju pruža državno pravosuđe. Ako zakon koji regulira građanskopravnu materiju ništa ne propisuje, primjenjuje se parnična metoda, a neka od izvanparničnih metoda primjenjivat će se samo ako je tako izričito propisano.

Cilj. Zaštita građanskih prava ostvaruje se u parničnom postupku.

Osnovna struktura građanskog parničnog postupkaParnični postupak pokreće se na zahtjev stranke koja tvrdi da su njezina prava ugrožena ili povrijeđena pa za njih traži određenu zaštitu, odnosno na zahtjev stranke koja tvrdi da je ovlaštena tražiti određenu zaštitu iako nije sudionik odnosa s obzirom na koji se ta pravna zaštita traži – tužitelja.Parnični postupak pokreće se protiv stranke za koju se tvrdi da je svojim držanjem ugrozila ili da je povrijedila tužiteljeva prava, ili u odnosu na koju se tvrdi da postoji ovlaštenje ili dužnost da se i prema njoj traži određena zaštita – tuženik.Zadaća je suda da raspravi sva odlučna činjenična i pravna pitanja te da nakon ocjene rezultata raspravljanja donese odluku o osnovanosti tužiteljeve tvrdnje da mu pripada pravo na određenu pravnu zaštitu i da mu je, ako na nju ima pravo, pruži.Pored suda i stranaka, u parničnom postupku sudjeluju i treće osobe, bilo radi toga da pomognu strankama u ostvarenju njihovih zahtjeva (zastupnici stranaka), bilo radi toga da u tom postupku zaštite svoje pravom priznate interse (umješaći, imenovani prethodnici, osobe obaviještene o parnici), bilo radi toga da svojim sudjelovanjem pridonesu ostvarenju općih zadaća pravosuđa, da obavljanjem svoje građanske dužnosti pomognu sudu da ostvari svoju misiju (centar za socijalnu skrb; svjedoci, vještaci, tumači).Kad primi zahtjev za pružanje pravne pomoći, sud poduzima aktivnosti radi prethodnog ispitivanja podnesene tužbe i pripremanja glavne rasprave, centralnog stadija parničnog postupka, na kojoj se u pravilu ispituje sav raspravni materijal radi donošenja konačne odluke o predmetu spora.Jednom pokrenut tužbom, parnični postupak odvija se dalje, u pravilu, po službenoj dužnosti, dok prvostupanjski sud ne donese konačnu odluku. Stranke koje nisu zadovoljne odlukom ovlaštene su da – podnošenjen pravnih lijekova – dadu novi impuls za nastavak novih procesnih aktivnosti radi toga da se, u pravilu u postupku pred višim sudom, ispita pravilnost i zakonitost donesene odluke.

Građansko procesno pravo

Konkretan parnični postupak ne mora proći kroz sve moguće stadije.

1.1.4. Procesne pretpostavke

Definicija. To su okolnosti od čijeg postojanja zavisi dopustivost pokretanja parničnog postupka, raspravljanje u parnici i donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Kada se ispituje njihovo postojanje? Do zasnivanja procesnopravnog odnosa dolazi uspostavljanjem kontakta između suda i stranaka, neovisno o tome da li su procesne pretpostavke ispunjene. Dakle, o procesnim pretpostavkama ne ovisi nastajanje samog procesnopravnog odnosa, nego dopuštenost odnosa koji je već nastao

Klasifikacija:

Pretpostavke koje se tiču suda

Pretpostavke koje se tiču stranaka

Pretpostavke koje se tiču predmeta spora

- Sudska nadležnost - Postojanje stranaka i njihova stranačka sposobnost

- Formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita

- Stvarna i mjesna nadležnost

- Parnična sposobnost stranaka

- Nedostatak dvostruke litispendencije

- Pravilan sastav suda - Uredno zastupanje stranaka - Nedostatak postojanja sudske nagodbe

- Objektivnost sudaca - Procesno ovlaštenje za vođenje parnice

- Nedostatak pravomoćno presuđene stvari

- Pravni interes (za traženje određene pravne zaštite)

Opće: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost svake parnice. Posebne: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost određenih vrsta parnica ili rješavanje nekih incidentalnih pitanja u toku parnice (npr. polaganje aktorske kaucije, vjerodostojnost isprave za izdavanje platnog naloga).

Apsolutne: o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti (to je u pravilu tako). Relativne: o kojima sud vodi računa samo na prigovor stranke (npr. aktorska kaucija).

Pozitivne: one bez čijeg postojanja, vođenje parnice i donošenje meritorne odluke nije dopušteno. Negativne: one čije postojanje sprječava vođenje parnice i donošenje meritorne odluke. ZPP ih naziva smetnje za vođenje postupka, a to su: a) litispendencija, b) sudska nagodba (res iudicaliter transacta), c) pravomoćno presuđena stvar (res iuducata), d) ugovor o prorogaciji nadležnosti, e) arbitražni ugovor.

Odlučivanje. O postojanju procesnih pretpostavki sud, u pravilu, mora voditi računa po službenoj dužnosti. Prije povlačenja krajnjih konzekvenci koje proizlaze iz nedostatka procesnih pretpostavki, sud je dužan poduzeti mjere za njihovo otklanjanje. Zbog nedostatka pozitivnih procesnih pretpostavki, odnosno zbog postojanja negativnih procesnih pretpostavki, tužba se mora kao nedopuštena odbaciti.

2


1.3. TEMELJNA NAČELA

Načela su značajna zbog tumačenja pravnih normi i zbog postojanja zakonskih praznina. U našem građanskom procesnom pravu postoji 13 načela.

1.3.1. Načelo ustavnosti i zakonitosti

Sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Ustavnost. Sud se, prilikom vođenja parničnog postupka, dužan rukovoditi pravilima Ustava i ostalih propisa koji svoju snagu izvode iz Ustava.

Zaklonitost. Sud se prilikom vođenja parničnog postupka mora strogo pridržavati normi o parničnom postupku. On je ovlašten poduzimati samo one radnje koje su zakonom predviđene, a ako nešto u zakonu nije predviđeno treba uzeti da to onda ni u parničnom postupku nije dopušteno (u pravilu).

Ovako postavljen princip strogog legaliteta nije konzekventno proveden, jer bi se time sputavala primjena apstraktnog pravila na konkretan slučaj. Zato, da bi se omogućila prilagodba općih pravila prilikama određene parnice, uvode se neka pravila kojima se daje ovlaštenje sudu da u konkretnoj stvari primjeni metodu za koju nađe da je in concreto najsvsishodnija – sudsko upravljanje postupkom.

Jednistvena primjena pravnih pravila. Ostvarenje načelâ promatrano šire, izvan granica konkretnog spora, traži da se pravno pravilo primjenjuje na isti način u istim slučajevima prema svim subjektima. Zato pravila građanskog procesnog prava moraju osigurati jednistvenu primjenu pravnih pravila na čitavom području njihovog važenja. Jedinstvena primjena zakona se osigurava:

- Sjednicama sudskih odjela 1

- Općim sjednicama Vrhovnog suda2

- Objavljivanjem odluka Vrhovnog suda- Evidencijom sudske prakse.

1.3.2. Načelo dispozicije i oficioznosti

Definicija: ovo načelo daje odgovor na pitanje o kome ovisi pokretanje, održavanje i prestanak parnice. Ako to ovisi o inicijativi stranaka radit će se o načelu dispozitivnosti, a ako ovisi o incijativni suda radit će se o načelu oficijelnosti.

Načelo dispozitivnosti je prihvaćeno u parničnom postupku jer taj postupak služi zaštiti građanskopravnoh donosa, koji su regulirani pravilima dispozitvne prirode.

1 Veliki sudovi se dijele na odjele, a odjele sačinjavaju vijeća odnosno suci. Ta vijeća ili sucu mogu na različit način primjenjivati pravila. Zbog toga se sazivaju sjednice odjela. O obvezatnosti pravnih shvaćanja prihavćenih na sjednicama odjela vidjeti čl. 30 ZS.2 Njih sačinjavaju svi suci Vrhovnog suda. Na njima Vrh. sud utvrđuje pravna shvaćanja radi osiguranja jedinstvne primjene zakona. O obvezatnosti pravnih shvaćanja prihavćenih na tim sjednicama vidjeti čl. 36 ZS.

3


Stranke imaju materijalne i procesne dispozicije. Čiste procesne dispozicije su takve parnične radnje stranaka kojima se ostvaruje neko pravo procesne naravi. Pravno su relevantne dok parnica traje (napr. prijedlog stranaka za izuzeće suca). Materijalne procesne dispozicije su takve parnične radnje stranaka kojima se utječe na sudbinu tužbenog zahtjeva. Pravno relevantne su i izvan parnice. To su: (1) odricanje od tužbenog zahtjeva, (2) priznanje tužbenog zahtjeva i (3) sudska nagodba.

Pokretanje, održavanje i obustava postupka. Parnica se pokreće tužbom tužitelja (185). Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti (nemo iudex sine actore; ne procedat iudex ex officio).

Jednom pokrenut postupak vodi se po služebnoj dužnosti do donošenja konačne odluke u pravostupanjskom postupku.

Tužitelj, koji je ovlašten pokrenuti postupak, ovlašten je i jednostranom parničnom radnjom dovesti do njegove obustave. Ukoliko parnica nije ovako obustavljena, dalji procesni stadiji (žalba, izvanredni pravni lijekovi) opet zavise od inicijative stranaka.

Granice odlučivanja. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (2/1) - ne eat iudex ultra et extra petitia partium. Sud nije ovlašten tužitelju dosuditi ni više od onoga što je tražio, ni nešto drugo od onoga što je tražio

1.3.3. Načelo pravnog interesa

Definicija: pravni interes je korist koju tužitelj očekuje od angažiranja suda njegovoj pravnoj stvari. Pravni interes mora biti:

- pravni i konkretan (treba se ogledati u određenoj sferi tužiteljevih prava)- socijalno jači od javnog interesa pravosuđa da se bez potrebe ne angažira- takav da se može ostvariti jedino sudskim putem (nema pravnog interesa ako je

očekivanu korist moguće ostvariti na neki drugi svrsishodniji način bez intervencije suda)

Tužitelj ne mora dokazivati da mu određeno pravo pripada, već da (pod pretpostavkom da mu to pravo pripada) ima razloga da se za ostvarenje toga prava obrati sudu. On mora učiniti vjerojatnim da će, ako njegov tužbeni zahtjev bude usvojen, to za njega predstavljati neku pravnu korist.

Pravni interes je opća pravna pretpostavka. O njegovom postojanju sud vodi računa po službenoj dužnosti. On uvijek mora postojati, razlika je u tome što se nekad presumira, a nekad se mora dokazivati.

Posljedice nepostojanja pravnog interesa. Kad sud konstatira nedostatak pravnog interesa, dužan je odbaciti tužbu (288/2).

1.3.4. Načelo ekonomičnosti

Definicija: sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku, i sa što manje troškova. Parnica bi se trebala voditi tako da njeni troškovi ne nadmaše vrijednost predmeta spora.

4


ZIDZPP/03 po prvi puta izričito propisuje obvezu suda da parnični postupak provede u razumnom roku.3

Metode za ostvarenje ovog načela. Radi se o sljedećim zakonskim odredbama:- ograničavanje razloga zbog kojih se mogu podnositi pravni lijekovi- pri mogućnosti izbora između više metoda, prednost treba dati bržoj i jeftinijoj metodi- režim rokova i ročišta treba biti strog- raspravu treba, po mogućnosti, dovršiti na jednom ročištu (koncentracija postupka)- kod sporova male vrijednosti vodi se bagatelni postupak u kojem sudi sudac pojedinac

(ovim se donekle daje izraz načelu de minimis non curat praetor)- nepriznavanje nesvrsishodnih troškova- svrsishodna delegacija, atrakcija nadležnosti

1.3.5. Načelo saslušanja stranaka

Definicija: sud je dužan svakoj stranci pružiti mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima suprotne stranke. Danas je stranci dovoljno omogućiti sudjelovanje u postupku, jer je saslušanje stranaka njihovo ovlaštenje, pravo, a ne više obveza kao u prošlosti.

Postavlja se pitanje kako reagirati na pasivnost stranaka? Postoje 3 rješenja ovog problema.

Sisetem afirmativne litiskontestacije (Qui tacet consentire videtur). Stranka koja šuti smatra se da priznaje istinitost protivnikovih navoda. Ovaj sistem je dobar za motiviranje stranaka na procesnu aktivnost, jer postoji strah od pogrešnog zaključka suda.

Sisetem negativne litiskontestacije (Qui tacet consentire non videtur). Stranka koja šuti smatra se da poriče protivnikove zahtjeve. Ovaj sistem je najlošiji za motiviranje jer potiče pasivnost parnične stranke.

Sistem neopredjeljenog stava. (Qui tacet nihil dicet). Iz šutnje stranke se ne može izvesti nikakv zaključak o njenoj volji, ona ne znači ni priznanje ni poricanje.

Naše procesno pravo prihvaća neopredijeljen stav. Izuzetno, u slučaju potpune pasivnosti tuženika, sud je ovlašten donijeti presudu zbog izostanka i presudu zbog ogluhe, kojima usvaja tužbeni zahtjev.

U ostalim slučajevima sud je dužan rapravljati i bez sudjelovanja jedne od stranaka, cijeneći stav aktivne strane i procjenjujući što znači pasivnost druge strane.

a) NAČELO OTVORENOG PRAVOSUĐENJA

Međutim, nije dovoljno jednu stranku štititi samo s obzirom na procesna djelovanja druge, jer je u parnici aktivan i sud. Stoga se, u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, traži da stranke budu upoznate i sa stavovima suda o njima, te da sud zajedno sa strankama otvoreno razmotri sporna pitanja u parnici.

3 Je li u konkretnom slučaju povrijeđen pravni standard «razumni rok» trebalo bi zasnivati na utvrđenju: (1) ukupnog trajanja postupka, (2) složenosti predmeta, (3) načina postupanja sudova, (4) ponašanja podnositelja zahtjeva koje je moglo pridonijeti produživanju postupka, (5) važnosti predmeta za posnositelja zahtjeva, te (6) posebnih okolnosti koje mogu opravdati produženje postupka.

5


Prema noveliranim odredbama ZPP-a, sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno (219/2).

Nadalje, sudac postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojat će da se tijekom rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora (298).

Ovom je odredbom i izričito uvedeno načelo otvorenog pravosuđenja. Time je istaknuta dužnost suca da, ne samo potiče stranke na iznošenje svih odlučnih činjenica, nego i da sa strankama razmotri i pravna pitanja konkretnog spora.

1.3.6. Načelo traženja istine

Dvije su metode utvrđivanja istine. Dakle, postoje dva oprečna sistema izbora, ispitivanja i ocjene dokazne vrijednosti dokaznih sredstava.

1. Sistem legalne ocjene dokaza (sistem tražena tzv. formalne istine). Ovdje procesno pravo određuje pretpostavke za izbor, ispitivanje i ocjenu dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. Osobni stav suca je ovdje irelevantan. Njegov zadatak svodi se na utvrđivanje postoje li zakonom propisane pretpostavke za primjenu zakonskih pravila o istinitosti određenih činjeničnih navoda.

Oslanjajući se na tipična pravila iskustva stečena kroz generacije, zakonodavac unaprijed sam cijeni umjesnost ispitivanja nekog dokaznog sredstva i njegovu dokaznu snagu.

2. Sistem slobodne ocjene dokaza (sistem traženja materijalne istine). Ovdje je karakterističan nedostatak zakonskih pravila o izboru, ispitivanju i ocjeni dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. Sud odlučuje tako da, ispitujući konkretan slučaj, formira zaključke induktivnom metodom. Sud je dužan uzeti da je određena tvrdnja dokazana tek kad formira osobno uvjerenje o njenoj istinitosti.4

Ozbiljnost kritika dovodi do nekih korektura i ograničenja: sučevo zaključivanje mora odgovarati zaključivanju razumnog i razboritog čovjeka; sudac je vezan općim zakonima logike, psihologije i iskustva uopće; sudac svoje mišljenje mora obrazložiti.

Kod nas je, prije zadnje novele ZPP-a, kroz odredbu 7/1 bilo je izraženo načelo materijalne istine nalažući sudu dužnost potpuno i istinito utvrditi činjenice o kojima ovisi utemeljnenost zahtjeva stranaka.

Stupanjem na snagu ZIDZPP/03 situacija se značajno mijenja. Prema izmijenjenom članku 7. ZPP-a, napušteno je načelo istraživanja materijalne istine po službenoj dužnosti.

1.3.7. Raspravno i istražno načelo

4 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (8).

6


Ova načela daju nam odgovor na pitanje na kome je incijativa za prikupljanje procesnog materijala na temelju kojega sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu. Procesni materijal sačinjavaju: 1) činjenice, 2) dokazi, 3) pravila iskustva, 4) pravna pravila.

Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni raspravnog načela, inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju samo strankama (da mihi factum, dabo tibi ius). Sud je ovdje pasivni promatrač.

Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni istražnog načela, inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju naprotiv sudu. Stranke nisu ovlaštene da svojim dispozcijama utječu na prikupljanje procesnog materijala.

Kod nas je, prije novele ZPP-a iz 2003., u odnosu na utvrđivanje činjenica prevladavalo kao dominanatno raspravno načelo, uz samo uža istražna ovlaštenja. S druge strane, u odnosu na dokaze sudu su bila dana značajna istražna ovlaštenja tako da je u tom dijelu kao dominantno bilo prihvaćeno istražno načelo.

Međutim, novelirani ZPP prihvaća raspravno načelo kao dominantno i u odnosu na dokaze (na isti način kako je to već u ranijoj odredbi bilo predviđeno u odnosu na činjenice), pa slijedom toga on više ne sadrži odredbu o ovlaštenju suda izvesti dokaze koje stranke nisu predložile.

Dakle, prednost je dana izričito raspravnom načelu, jer su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (7/1).5

1.3.8. Načelo neposrednosti

Definicija: ovo načelo je radni princip parničnog postupka, direktiva o metodi ispitivanja procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih činjenica, posebno pravilo o načinu izvođenja dokaza. Ovo načelo se odnosi na metodu sučeva rada pri ispitivanju dokaznih sredstava.

Ovo načelo zahtjeva: (a) da sud svojim čulima zapaža sadržaj dokaznih sredstava, između suda i izvora informacija ne smije biti posrednika; (b) da sud koji tako neposredno zapaža procesni materijal bude onaj isti koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava; (c) da taj sud donese odluku odmah nakon zaključivanja raspravnog ročišta.

Prednost je ovog načela u tome što sudac, prilikom ocjenjivanja dokazne vrijednosti tih informacija, pored logičkih kriterija primjenjuje i psihološke – geste svjedoka, (ne)odlučnost, (ne)sigurnost, itd.

1.3.9. Načelo usmenosti i pismenosti

U svome ekstrenmom obliku načelo usmenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju govorom. Pismena stranaka imaju samo značaj prethodnog obaviještavanja o radnjama koje se namjeravaju usmeno poduzeti: quod est in actis non est in mundo.6

5 S obzirom na prihvaćeno raspravno načelo u čl. 7. ZPP-a, bilo je potrebno s tim uskladiti i ostale odredbe toga zakona. To je i učinjeno izmjenom članaka 220/2, 225, 286, 289 i 290. Svim ovim izmjenama te su odredbe usklađene s prihvaćenim načelom da sud pribavlja i izvodi samo one dokaze koje su stranke predložile.

7


Ekstremno ostvareno načelo pismenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju u pismenom obliku, inače nemaju značaja: quod non est in actis non est in mundo.7

ZPP načelno određuje: ako za pojedine radnje nije predviđeno u kojem se obliku poduzimaju, izvan ročišta parnične radnje se poduzimaju pismeno, a na ročištu usmeno (14).

1.3.10. Načelo koncentracije postupka

Prema ZPP-u (311/2) dužnost je suca brinuti se da se o predmetu spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ipak ne odugovlači, te da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu. Ovo je u praksi neostvarivo, i više služi kao jedna smjernica, cilj kojemu sudac treba stremiti. Da bi se ostvarila maksimalna koncentracija postoje dva načina.

Metoda strogog zakonskog reda. Postupak je bio podijeljen u niz međusobno strogo odijeljenih stadija a zakon propisuje koje se procesne radnje u određenom stadiju mogu obavljati i kojim redom. Ni sud ni stranke nemaju mogućnost utjecati na promjenu ovog rasporeda. Propuštanje poduzimanja tih radnji dovodilo je do prekluzije ovlaštenja.

Metoda arbitrarnog, diskrecijskog ili svrsisihodnog reda. Također je postupak podijeljen na stadije, ali granice među njima nisu više tako oštre. Zakonom je redosljed raspravaljanja određen samo okvirno. Sudu se prepušta da po svome nahođenju odredi onaj procesni red za koji smatra da je najprikladniji. Samo u nekim slučajevima propuštanje nekih djelatnosti stranaka u određenom roku ili stadiju dovodi do prekluzije ovlaštenja.

Kod nas zakon prihvaća svrsishodni zakonski red, ali ga korigira pravilima o strožem režimu dopustivosti i redosljeda određenih radnji, što je sada nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03 još izraženije.

1.3.11. Načelo javnosti

Definicija: ovo načelo traži da se svakome (neograničenom broju osoba koje nisu unaprijed individualno određene) osigura nesmetana mogućnost prisustvovanja sudskoj raspravi. Ovo načelo se, osim u pravu građana da prisustvuju sudskoj raspravi, manifestira još i u pravu građana da objavljuju svoja zapažanja s rasprave, te da razmatraju i prepisuju sudske spise (150/1).

Zakonodavac je ovime htio postići dva cilja: (a) kontrola građana – oni svojom prisutnošću trebaju spriječiti arbitrarnost suda, te utjecati na sud kako bi se ostvarila kontradiktornost i temeljito raspravilo o sporu; (b) generalna i specijalna prevencija.

Isključenje javnosti po zakonu. Po zakonu je javnost isključena u statusnim stvrima fizičkih osoba (271 ObZ).

6 Prednosti načela usmenosti su demokratičnost (jer je pristupačna nepismenima), ekonomičnost (brza i jeftina), spontanost, omogućuje ostvarenje načela: javnosti, neposrednosti, kondradiktornosti. Sve ove kvalitete ne mogu se ostvariti kod načela pismenosti.7 Prednosti načela pismenosti su sređenost, preciznost, iscrpnost, te nema opterećenja teretom pamćenja, dok kod usmenosti imamo kao nedostatke improvizaciju, nepreciznost, propuštanje bitnog, mogućnost, zaboravljanja, sugestivnost.

8


Isključenje javnosti po odluci suda. Sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njezin dio ako to zahtijevaju interesi morala, javnog reda ili državne sigurnosti, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne, odnosno radi zaštite privatnog života stranaka, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde (307/1). Sud može isključiti javnost i kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ZPP-u ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave (307/2).

1.3.12. Načelo pružanja pomoći neukim strankama

Prema ZPP-u stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima što joj pripadaju prema ovom zakonu sud će upozoriti koje parnične radnje može poduzeti (11). Ostvarenje ovog zadatka moglo bi ugroziti objektivnost suda, pa se problem svodi na pronalaženje prave mjere u pružanju pomoći neukima.

Može se reći da je u ovakvim situacijama sud dužan stranci dati obavještenja o materijalnopravnim posljedicama procesnih prava. Ta obavještenja moraju biti opće prirode bez ulaženja u detalje.

1.3.13. Načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja

Sankcije za zloupotrebu ovlaštenja. Prema čl. 10. st. 1. ZPP-a sud je dužan onemoućiti svaku zloupotrebu prava koja stranke imaju u parnici. Obvezu savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja sadrži i odredba čl. 9. ZPP-a prema kojoj su stranke i umješači dužni pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.

Do novele iz 2003. spomenuta odredba čl. 10. st. 1. ZPP-a bila je uglavnom dekleratorne prirode. No sada sud ima mogućnost kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku (10/2).

Sudu stoje na raspolaganju i drugi instituti za suzbijanje zloupotrebe prava: - sud nije dužan uvažiti raspolaganja stranaka suprotna moralu ili prislinim propisima

(3/3); - ovlašten je odbaciti tužbu kad stranka nema pravnog interesa (288/2); - sud raspolaže efikasnim mjerama protiv stranke koja sprječava da joj se obavi dostava

(133-150). - odredbe o naknadi parničnih toškova po načelu culpae (156/3)- odredbe o postupku izuzeća (73, 75/2 i 5)

2.3. NADLEŽNOST SUDOVA U PARNIČNOM POSTUPKU

2.3.1. O nadležnosti

9


Definicija. Nadležnost u objektivnom smislu je djelokrug poslova određenog organa. Nadležnost u subjektivnom smislu je pravo i dužnost određenog suda (ili drugog organa) da postupa u određenoj pravnoj stvari ili da poduzme samo određenu radnju. Nadležnost predstavlja pozitivnu procesnu pretpostavku.

2.3.2. Sudska (apsolutna) nadležnost

Pravila o sudskoj nadležnosti domaćih sudova sadržana su ili izričito u zakonu ili se izvode posredno i to:

u odnosu na domaće nesudske organe - iz pravila o stvarnoj nadležnosti; u odnosu na inozemne sudove i druge organe - iz pravila o mjesnoj nadležnosti.

Međunarodna sudska nadležnost. Obuhvaća pravila o razgraničenju sudske nadležnosti između domaćih i inozemnih sudova (i drugih organa). Prema čl. 27. ZPP-a, sud RH je nadležan za suđenje u sporu s međunarodnim elementom kad je njegova nadležnost izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, a ako nema takve izričite odredbe, kad ta nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u RH. Takva pravila sadržana su u ZRSZ.

2.3.3. Stvarna nadležnost

Pojam. Stvarna nadležnost razgraničuje djelokrug poslova između različitih vrsta sudova jedinstvenog domaćeg sudskog sistema, te između sudova različitog ranga u okviru iste vrste sudova.

Kriteriji za razgraničenje stvarne nadležnosti su različiti:- s obzirom na procesne subjekte (personalni kriterij) - s obzirom na predmet spora (kauzalni kriteriji)- s obzirom na vrijednost predmeta spora (vrijednosni kriterij)- nadležnost određenog suda se zasniva na činjenici da se kod tog suda već vodi neki

drugi postupak (atrakcijski kriterij)

Stvarna nadležnost sudova u RH. Novelom ZPP-a od 2003. odredbe o stvarnoj nadležnosti sudova iz Zakona o sudovima, preuzete su, uz određene izmjene i dopune, u ZPP.

Općinski sudovi. Općinski sudovi rješavaju o svim sporovima iz čl. 1. ZPP-a koji nisu koji nisu u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova (34/2). Općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima (34):

1. uzdržavanju,2. postojanju ili nepostojanju braka, o poništenju i rastavi braka,3. utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva,4. zbog smetanja posjeda,5. iz najamnih, zakupnih i stambenih odnosa (osim sporova iz članka 34.b točke 1.),6. za ispravak informacije i za naknadu štete nastale objavom informacije,7. za zaštitu od nezakonite radnje,8. iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o raduŽupanijski sudovi u parničnom postupku:

10


1. sude u prvom stupnju u sporovima predviđenim zakonom8,2. rješavaju o sukobu nadležnosti između općinskih sudova kojima su neposredno viši

sudovi,3. odlučuju o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju,4. obavljaju druge poslove predviđene zakonom. (34 a)

Trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude:1. u sporovima što proizlaze iz trgovačkih ugovora i u sporovima za naknadu štete koja

proizlazi iz tih ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost,2. sporove u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkoga društva kao i o

raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu,3. sporove između članova trgovačkoga društva 4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u parničnom postupku:1. sudi u prvom stupnju u slučajevima predviđenim zakonom,2. odlučuje o žalbama protiv odluka trgovačkih sudova donesenih u prvom stupnju,3. odlučuje o sukobu mjesne nadležnosti između trgovačkih sudova,4. obavlja druge poslove određene zakonom (34 c).

Vrhovni sud Republike Hrvatske u parničnom postupku:1. odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka županijskih sudova i Visokoga

trgovačkog suda Republike Hrvatske i protiv vlastitih prvostupanjskih odluka, ako zakonom nije drugačije određeno,

2. odlučuje o reviziji,3. rješava sukob o nadležnosti između sudova na području Republike Hrvatske ako im

je zajednički neposredno viši sud,4. obavlja druge poslove određene zakonom. (34 d)

2.3.5. Mjesna nadležnost

Povjeravanje određenog predmeta teritorijalno određenom sudu opravdava se specifičnom vezom između spora i područja nadležnosti određenog suda. Ta veza može biti subjektivna (veza stranaka s područjem suda) i objektivna (veza predmeta koji je objekt spora s područjem suda).

a) OPĆA MJESNA NADLEŽNOST - forum generale

Sporovi protiv fizičkih osoba. Sud opće mjesne nadležnosti je sud kod kojega se protiv tuženika mogu pokretati u pravilu sve parnice. Potreba da se tuženiku pruži kompenzacija za neprilike u koje ga dovodi parnica, uvjetuje pravila po kojima se mjesna nadležnost utvrđuje u prvom redu tako da se tuženiku olakša obrana, time što će za suđenje biti nadležan sud koji je za tuženika najpristupačniji (actor sequitur forum rei).

8 Prema Zakonu o radu, ako štrajk, odnosno isključenje s rada, obuhvaća podrućje samo jedne županije, o zabrani štrajka, odnosno isključenja s rada, u prvom stupnju odlučuje nadležni županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca (217/1 ZR). Ako štrajk, odnosno isključenje s rada, obuhvaća područje dviju ili više županija, o zabrani štrajka odnosno isključenja s rada u prvom stupnju odlučuje Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od tri suca (217/2 ZR).

11


Takav sud koji je za tuženika najpristupačniji bit će sud njegova prebivališta - forum domicilii (47/1).9

Kad tuženik ima više područja opće mjesne nadležnosti, tužitelj ima pravo izabrati konkretno mjesno nadležan sud.

Sporovi protiv pravnih osoba. Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište (48/1).

Za suđenje u sporovima protiv županija, Grada Zagreba, gradova i općina općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo predstavničko tijelo (48/2). Za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj.

b) POSEBNA MJESNA NADLEŽNOST - forum speciale

Ovo su posebna pravila prema kojima se tužba u nekim vrstama sporova može podnijeti nekom drugom sudu umjesto opće mjesno nadležnom ili nekom drugom sudu pored opće mjesno nadležnog.

Izberiva mjesna nadležnost (forum electivum). Tužitelju se omogućuje da bira između suda koji je opće mjesno nadležan i još nekog drugog suda kojeg zakon određuje (46/2). Pravo izbora tužitelja traje do podnošenja tužbe.

Isključiva mjesna nadležnost (forum exsclusive). Ova pravila eliminiraju opću i svaku drugu mjesnu nadležnost, osim one koja je propisana zakonom.

Isključivo je mjesno nadležan u sporovima npr.:- o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini, u sporovima zbog smetanja

posjeda na nekretnini te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini - sud na čijem se području nalazi nekretnina (56),

Pomoćna mjesna nadležnost (forum subsidiale). U slučaju nemogućnosti primjene primarnog pravila o mjesnoj nadležnosti, zakon predviđa da će mjesno nadležan biti neki drugi sud.

2.3.6. Atrakcija nadležnosti

Pojam. Po pravilima o atrakciji (forum atractionis), ako se pred jednim sudom vodi određeni spor, a pojavi se potreba da se pokrene i drugi spor koji je u izvjesnoj vezi s ovim koji se već vodi, tada će nadležnost suda pred kojim se vodi spor, privući ovaj drugi spor, makar taj sud ne bi bio nadležan po pravilima o općoj mjesnoj nadležnosti. Razlozi za primjenu pravila o atrakciji su procesna ekonomija i efikasnost, te pravna sigurnost.

9 Prema čl. 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, NN 53/91, (dalje: ZPBG), prebivalište je mjesto u kojem se građanin nastanio (corpus) sa namjerom da u njemu stalno živi (animus).

Utvrđivanje takvog prebivališta ne predstavlja problem, zato jer ono mora u pravilu biti formalno registrirano (6/1 ZPBG). Okolnost da se netko udaljio iz mjesta svog prebivališta ne dovodi do njegovog prestanka.

Inače, sporno je u teoriji mogu li neki subjekti imati više prebivališta (npr. u jednom mjestu radim, a u drugom stanujem) kada bi za njih, po nekim autorima, opće mjesno nadležni bili svi sudovi njihovih prebivališta.

12


Atrakcija može biti apsolutna ili potpuna (atrakcija jurisdikcije, stvarne i mjesne nadležnosti) i relativna ili nepotpuna (atrakcija samo stvarne i mjesne ili samo mjesne nadležnosti).10 Sud na koji upućuju pravila o atrakciji može biti isključivo, elektivno ili supsidijarno nadležan.

a) DELEGACIJA (forum delegatum)

Delegacija nadležnosti znači da će odlukom višeg suda za postupanje biti nadležan mjesno nenadležan, ali stvarno nadležan sud.

Nužna delegacija. Ako nadležni sud zbog izuzeća svih sudaca ili iz drugih razloga ne može postupati u konkretnoj stvari, on će po službenoj dužnosti o tome obavijestiti neposredno viši sud koji će odrediti da u tom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležni sud s njegovog područja (67).

Svrsishodna delegacija. Ako nadležni sud može postupati u konkretnoj stvari, ali nije svrsishodno da u tom predmetu postupa, dakle, ako je očigledno da bi se tako lakše proveo postupak ili postoje drugi važni razlozi11 najviši sud određene vrste u RH12 može odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegovog područja (68/1).

Generalna delegacija. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske može uz prethodno pribavljeno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta, odnosno u pojedinoj vrsti pravnih stvari postupa drugi mjesno i stvarno nadležni sud s područja neposredno višeg suda, ako sud koji je po zakonu mjesno i stvarno nadležan zbog broja predmeta o kojima mora odlučivati, ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku (10/2 ZS).

2.3.8. Sporazum stranaka o nadležnosti

a) IZRIČITA PROROGACIJA - prorogatio expressa

Prorogacija je sporazum stranaka o tome da za rješavanje spora bude mjesno nadležan ugovoreni sud, a ne sud koji je po zakonu mjesno nadležan (70/1). Ugovor o prorogaciji ujedno je i ugovor o derogaciji jer se njime isključuje zakonom određena mjesna nadležnost.

Uvjeti za valjanost ugovora o prorogaciji:1. da je zaključen pismeno,13 prije podnošenja tužbe sudu (70/3)2. da je isprava o ugovoru priložena uz tužbu (70/4)3. da je ugovorni sud stvarno nadležan (70/1)

10 U teoriji ima i drugačijih podjela koje se ovdje ne navode.11 Najčešći razlog za ovakvu delegaciju je kada se dokazna sredstva nalaze na području drugog suda, a njihovo dovođenje pred nadležni sud bilo bi nemoguće ili skopčano s nerazmjernim troškovima ili npr. što je stranka ili njen srodnik bivši ili sadašnji sudac parničnog suda.12 Najviši sud u državi je Vrhovni sud, odnosno, Visoki trgovački sud.13 Sporazum o mjesnoj nadležnosti sklopljen je u pisanom obliku i ako je sklopljen razmjenom pisama, brzojava, teleksa ili drugih telekomunikacijskih sredstava koja omogućavaju pisani dokaz o sklopljenom ugovoru (70/4).

13


4. da se ugovor odnosi na mjesnu nadležnost (70/1)5. da sud čija se nadležnost derogira nije isključivo nadležan za suđenje (70/1)

b) PREŠUTNA PROROGACIJA (prorogatio tacita)

To je procesna situacija u kojoj sud, koji po zakonu ne bi bio nadležan, ipak postaje nadležan za rješavanje konkretnog spora zbog propuštanja suda da u određenom prekluzivnom stadiju po službenoj dužnosti utvrdi svoju nenadležnost, te zbog propuštanja stranaka da u određenom prekluzivnom stadiju prigovore nenadležnost suda kome je tužba podesena.

Razlika između izričite i prešutne prorogacije. Izričita prorogacija je rezultat zakonom reguliranog ugovora među strankama, a prešutna prorogacija je usputni rezultat prekluzije ovlaštenja suda i stranaka da vode računa o određenoj vrsti nadležnosti koja je propisana zakonom. Do izričite prorogacije može doći samo u odnosu na mjesnu nadležnost, a do prešutne u odnosu na mjesnu i stvarnu nadležnost.

Ustaljivanje nadležnosti. Sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe, ostat će i dalje nadležan, iako se u tijeku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana njegova nadležnost (15/3) – to je pravilo o ustaljivanju nadležnosti (perpetuatio fori). Cilj toga pravila je spriječavanje šikanoznog postupanja stranaka koje bi namjernim promjenama relevantnih okolnosti mogle prouzročiti odugovlačenje parnice jer bi tada postojala dužnost ustupanja predmeta nadležnom sudu.

Nadležnost suda se ocjenjuje prema propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti. No ovaj se stav često u teoriji osporava.14

2.3.10. Nenadležnost

Apsolutna nenadležnost. Postoji onda kad sud utvrdi da je za rješavanje predmeta nadležan drugi organ, a ne sud ili strani organ. U ovom slučaju sud će donijeti rješenje kojim se oglašava nenadležnim, ukidaju sve parnične radnje i odbacuje tužba (16/2,3). Sud na ovu vrstu nadležnosti pazi po službenoj dužnosti (16/1). Povreda ovih pravila razlog je apsolutne ništavosti na koju sud u stadiju žalbe pazi po službenoj dužnosti (354/2/2).

Relativna nenadležnost. Postoji onda kad se utvrdi da je za rješavanje predmeta nadležan neki drugi domaći sud. U ovom slučaju nenadležan sud ustupa predmet nadležnome sudu koji će nastaviti postupak kao da je kod njega bio i pokrenut (21/1,2). Poduzete radnje nisu bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležan sud, pa će ih nadležni sud moći koristiti.

14 Naime, već je spomenuto pravilo prema kojem su za utvrđivanje nadležnosti mjerodavne okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe sudu, a kasnije promjene tih okolnosti su irelevantne. U teoriji se smatra da iz tog pravila treba zaključiti da pojam "promjene okolnosti" obuhvaća promjene kako činjenične tako i pravne naravi, pa bi, slijedom navedenoga, bile irelevantne i jedne i druge promjene. Izloženo pravilo o ustaljivanju nadležnosti motivirano je potrebom da se, zbog pravne sigurnosti i procesne efikasnosti, jednom utemeljena nadležnost nekog suda održi do okončanja predmeta. Ti razlozi vrijede i kad je u pitanju promjena nadležnosti i zbog promjene propisa. U teoriji se čak smatra da bi terbalo preispitati prikladnost pravila da procesni zakoni djeluju odmah, jer treba uvažiti okolnost da stranke imaju određena stečena prava u postupku (npr. pravo na pravne lijekove). Zato pri određivanju vremenskih granica u važenju procesnih zakona treba početi voditi računa o doktrini stčenih prava.

14


Stvarna nenadležnost. Bitna novina je da se sud može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (17/1). U povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno nenadlenim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari (17/2).

Mjesna nenadležnost. Sud se može, u povodu prigovora tuženika,15 proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (20/1). Sud se može proglasiti, po službenoj dužnosti, mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna, nadležnost nekoga drugog suda najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (20/1).16

2.3.11. Sukob o nadležnosti

To je razmimoilaženje u shvaćanjima između više organa o tome koji je od njih nadležan za postupanje u konkretnoj stvari.

Vrste. Pozitivan sukob postoji kad više organa smatra da su nadležni za postupanje, a negativan sukob kad više organa smatra da nisu nadležni. Sukob o relativnoj nadležnosti je sukob između različitih domaćih sudova, a sukob o apsolutnoj nadležnosti (jurisdikciji) je između domaćih sudova i drugih organa.

Sukob o apsolutnoj nadležnosti. Može biti pozitivan i negativan, a o njemu rješava Ustavni sud RH (81, 82 UZUSRH).

Sukob o relativnoj nadležnosti. Može biti samo negativan, zbog pravila o litispendenciji i pravomoćnosti. Postupak za rješavanje sukoba pokreće sud kojem je predmet ustupljen kao nadležnom, stranke ne mogu izravno inicirati taj potupak.

Sukob između sudova iste vrste rješava zajednički neposredno viši sud (23/1). Sukob između sudova različite vrste rješava Vrhovni sud (23/2).

2.3.4. Stranačka sposobnost (ius standi in iudicio).

To je svojstvo određenog subjekta da može biti nositeljem procesnih prava i dužnosti. Stranačka sposobnost je procesna pretpostavka za funkciju tužitelja, tuženika, umješača i zastupnika u parnici.

15 Tužitelj nema pravo podnoešenja prigovora jer se smatra da je on podnošenjem tužbe pristao na mjesnu nadležnost. Tužitelj svoju pogrešku može korigirati do upuštanja tuženika u raspravljanje jednostranim povlačenjem tužbe i podnošenjem tužbe sudu za koji smatra da je nadležan.16 U postupku za izdavanje platnog naloga, sud se može po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim najkasnije do izdavanja platnog naloga (453/1). Tuženik može istaći prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti samo u prigovoru protiv platnog naloga (453/2). Ako sud nakon izdavanja platnog naloga utvrdi da je stvarno ili mjesno nenadležan, neće ukinuti platni nalog, nego će nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim ustupiti predmet nadležnom sudu (454).

15


Stranačka sposobnost je pretpostavka parnične sposobnosti, jer parnično sposoban može biti samo onaj koji je i stranački sposoban, ali svi stranački sposobni nisu ujedno i parnično sposobni. Stranačka sposobnost se priznaje svima koji imaju pravnu sposobnost (77/1) jer je cilj građ. postupka pružanje zaštite građ. pravima.

Osobine stranačke sposobnosti:a) šira je od pravne sposobnosti. b) nezavisna je od konkretne parnice. c) nezavisna je i od konkretnog građanksopravnog odnosa

d) može biti samo potpuna, neograničena (za razliku od pravne sposobnosti)

Stranačku sposobnost imaju sve fizičke osobe (77/1). One je stječu rođenjem, a gube smrću. I nasciturusu se može priznati stranačka sposobnost kad se radi o njegovim interesima, parnica se tada mora voditi pod uvjetom da se nasciturus rodi živ. Stranačku sposobnost imaju sve pravne osobe (77/1). Stječu je upisom u registar, a gube brisanjem iz registra. Stranačku sposobnost imaju i neki oblici udruženja koji nemaju pravne osobnosti.

2.3.5. Parnična sposobnost

To je svojstvo određene osobe da s procesnopravnim učinkom poduzima procesne radnje u parnici. Parnična sposobnost stranaka ili njihovih zastupnika je procesna pretpostavka.

Da bi postojala parnična sposobnost, pretpostavka je postojanje stranačke spobobnosti. Parnična sposobnost se priznaje svima koji imaju stranačku sposobnost, jer je opravdano da se sposobnost poduzimanja radnji pred sudom priznaje onima kojima građansko pravo priznaje sposobnost stjecanja prava i obveza pa se parn. sposob. naziva i procesnoposlovna sposobnost.

Osobine parnične sposobnosti:a) uža je od stranačke sposobnostib) treba biti permanentna kvaliteta stranaka, ona mora postojati pri poduzimanju

određene parnične radnje kao i pri donošenju odlukec) može biti samo potpuna, neograničena i bezuvjetna.

Parničnu sposobnost imaju poslovno sposobni (79/1), a to su osobe s navršenih 18 god. života i maloljetne osobe koje su stupile u brak sa najmanje 16 god. (26/2 ObZ). Djelomično lišeni poslovne sposobnosti17 imaju parničnu sposobnost u granicama svoje poslovne sposobnosti (79/2).

2.3.7. Procesna legitimacija

Procesna legitimacija (legitimatio ad processum) je ovlaštenje određene osobe za vođenje konkretne parnice protiv određene osobe.

Ona je odraz konkretnog pravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora, za razliku od stranačke i procesne sposobnosti koje nisu vezane za konkretnu parnicu.

17 To su punoljetne osobe kojima je poslovna sposobnost ograničena odlukom suda

16


Procesna legitimacija se dokazuje tako da se učini vjerojatnim da je baš tužitelj ovlašten istaknuti baš taj tužbeni zahtjev baš protiv tuženika. Imamo samo pretpostavku da postoji odnosno ne postoji određeno građanskopravno ovlaštenje istaknuto u tužbenom zahtjevu

Tko sve ima procesnu legitimaciju?1) subjekti spornog građanskopravnog odnosa, oni su ovlaštenici odnosno obveznici

prava istaknutog u tužbenom zahtjevu2) osobe koje samo tvrde da su subjekti spornog građanskopravnog odnosa3) treće osobe koje nisu niti subjekti niti to tvrde, već one imaju neposredan pravni

interes. Takvi su slučajevi npr.- pravo treće osobe da traži poništenje tuđeg braka

2.4.1. Zastupanje u parnici

Zastupnik je osoba koja u ime i za račun stranke poduzima procesne radnje u parnici. Njihove radnje djeluju neposredno prema stranci koju zastupaju pod uvjetom da su se legitimirali kao zastupnici i da djeluju u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz njihove legitimacije. Radnje poduzete izvan ovih okvira ne proizvode pravni učinak prema stranci u čije ime se poduzimaju.

Pojam zastupnika obuhvaća:a) zakonske zastupnike: oni zastupaju osobe koje nemaju poslovne ni parnične

sposobnosti ili osobe koje zbog nekih drugih razloga nisu u mogućnosti da se same brinu o svojim pravima i interesima. Oni crpe svoja ovlaštenja ili neposredno iz zakona18 ili iz akata nadležnog tijela.19

b) punomoćnike – oni zastupaju parnično sposobnu stranku koja je ovlaštena samostalno odlučiti da li će sama djelovati u parnici ili će nekoga drugog ovlastiti da to čini u njeno ime i za njen račun. Oni crpe svoja ovlaštenja iz volje stranke, iz sklopljenog ugovora o zastupanju.

c) Organi (zastupnici) – zastupaju pravne osobe, a svoja ovlaštenja crpe iz akata kojima se uređuje njihovo konstituiranje i djelovanje (statut, drugi opći akt ili zakon).20

2.4.2. Zakonski zastupnik

Zakonski zastupnici (zz) su fizičke, poslovno i parnično sposobne osobe koje su ovlaštene da u ime i za račun stranaka, koje su parnično nesposobne ili zbog drugih razloga u nemogućnosti da štite svoje interese u parnici, pred sudom poduzimaju parnične radnje. Zz-a ne postavlja sama stranka, već netko drugi: njegova ovlaštenja proizlaze ili neposredno iz zakona ili iz akta nadležnog drž. tijela (80/2).21

18 Npr. roditelj u odnosu na maloljetnu djecu19 Npr. skrbnici osoba lišenih poslovne sposobnosti20 To su dakle, fizičke osobe koje zastupaju pravne osobe. Organ zastupnik pravne osobe može uzeti punomoćnika koje će u ime i za račun pravne osobe voditi parnicu.21 Tako su roditelji, zz svoje maloljetne djece (98/1 ObZ). Skrbnici su zz maloljetnika koji nisu pod roditeljskom skrbi te osoba koje su djelomično ili potpuno lišene poslovne sposobnosti, te drugih osoba koje nisu u stanju same skrbiti o svojim interesima. Posvojitelji su zz maloljetnih posvojenika.

17


2.4.4. Punomoćnici

a) O PUNOMOĆNIKU

To je osoba koja u ime stranke i za njen račun, u granicama dobivenih ovlaštenja, poduzima procesne radnje kao da ih poduzima sama stranka (89/1, 92).

Tko može imenovati punomoćnika? Punomoćnika može imenovati samo poslovno i parnično sposobna stranka, zz stranke, organ zastupnik stranke koja je pravna osoba.

Tko može biti imenovan punomoćnikom? Stranka može sama neposredno obavljati procesne radnje pred sudom, te nije dužna imenovati punomoćnika. No ako se odlulči imenovati punomoćnika, to može biti u pravilu samo odvjetnik, ako zakonom nije drugačije određeno (89a/1).

b) PUNOMOĆ

To je jednostrana izjava volje vlastodavca punomoćniku kojom ga ovlašćuje da u njegovo ime i za njegov račun poduzima pravne radnje. Punomoćnikom se postaje u trenutku prihvata ponude, a punomoć, kao pismeni dokument, samo je dokaz o tom pravnom poslu.

Opseg punomoći ovisi o vlastodavcu, on je uvijek ovlašten izmijeniti njen sadržaj. Postoje tri osnovna tipa:

1. Punomoć za pojedinu parničnu radnju – ovlaštenje za poduzimanje jedne ili više poimenično određenih radnji (94/2). Čim se ta radnja izvrši, punomoć prestaje.

2. Parnična punomoć – ovlaštenje punomoćnika da poduzima sve radnje u postupku (94/2) – mandatum ad litem.22

3. Generalna punomoć – punomoć za zastupanje u svim parnicama koje se vode ili bi se mogle voditi u korist ili protiv određene stranke.

2.4.5. Državni odvjetnik kao zastupnik u parnici

Osnove za njegovo postupanje u parnici su dvije:

1. Po zakonu ex lege, nadležno državno odvjetništvo u građanskom i upravnom postupku zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava23.

2. Na temelju posebne punomoći nadležna državna odvjetništva mogu zastupati u građanskim i upravnim predmetima pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, te jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, kada je to s obzirom na predmet postupka opravdano.

3.1.6. Dostavljanje

22 Međutim, ovo ga ne ovlašćuje da sklopi ugovor o prorogaciji (70/3).23 Čl. 15. st. 3. Zakona o državnom odvjetništvu

18


Načelo saslušanja stranaka ne bi se moglo ostvariti ako se svakoj stranci ne bi pružila mogućnost da sazna za vrijeme i mjesto poduzimanja parničnih radnji. Tome služi ustanova dostavljanja.

ZIDZPP/03 je u većoj mjeri izmijenio odredbe koje se odnose na ovaj institut, s ciljem da se sudska dostava učini efikasnijom. Iako nije napušen koncept prema kojemu je dostava briga i zadatak suda, učinjeni su hrabri pomaci ka konceptu u kojem je urednost dostave zadatak samih stranaka.

Sudsku dostavu mogu vršiti:pošta određeni sudski službenik, namještenik, nadležno tijelo upravejavni bilježnik

neposredno u sudu (133/1)

a) VRSTE DOSTAVE

1) Javnobilježnička ili "leteća" dostava. Ovdje javni bilježnik nastupa kao povjerenik suda. Na zahtjev stranke koja izjavi da je spremna snositi troškove time izazvane, sud može rješenjem (protiv kojega nije dopuštena žalba) odrediti da se dostava nekoga pismena povjeri javnome bilježniku (133a/1). Dakle, sud nije ovlašten takvu dostavu odrediti po služb. dužnosti.

2) Dostava u sudu. Ako se određenim osobama (pravnim ili fizičkim), na temelju njihova zahtjeva i odobrenja predsjednika suda, dostava obavlja u sudu, pismena koja im upućuje sud polažu se za njih u posebne pretince u za to određenoj prostoriji suda. Dostavu obavlja službena osoba suda (134b/1).

3) Dostava putem sudskog dostavljača. O ovoj dostavi nije ništa posebno propisano, no ona se po proceduri i ovlaštenjima dostavljača ne razlikuje od dostave putem pošte ili javnog bilježnika.

4) Dostava osobi određenoj sporazumom. Sporazumom o dostavi se stranke sporazumijevaju da se sva sudska pismena moraju dostaviti na adresu određenu tim sporazumom ili preko osobe određene tim sporazumom. (133b)

5) Izravna uzajamna dostava. Ovakva dostava moguća je kada se stranke sporazume tijekom postupka da će pismena izravno upućivati jedna drugoj. Da bi se dostava smatrala urednom, potrebno je da stranke upućuju podneske preporučeno preko pošte uz povratnicu (133c/1).

3.1.7. Rokovi

Rok je određeno vremensko razdoblje u kojem se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno, prije čijeg se isteka ne može poduzeti. Svrha postojanja rokova je pravna sigurnost i osiguranje brzog pružanja pravne zaštite.

a) VRSTE ROKOVA

1. Zakonski i sudski. Zakonskim rokovima trajanje je određeno zakonom (111/1) te se ne mogu mijenjati odlukom suda.24 Sudskim rokovima trajanje, na temelju zakonskog ovlaštenja,

24 Npr. rok za žalbu od 15 dana

19


određuje sud prema svom nahođenju (111/1) u konkretnom slučaju, time što je ponekad vezan u pogledu minimalne ili maksimalne granice njihova trajanja.25

2. Produživi i neproduživi. Neproduživi su zakonski rokovi. Produživi su sudski rokovi. O produživanju rokova odlučuje sud, ali samo na prijedlog stranaka ako nađe da za to postoje opravdani razlozi (111/2) s tim da se prijedlog mora podnijeti prije proteka tog roka.

3. Subjektivni i objektivni. Subjektivni su oni čiji početak zavisi od saznanja ovlaštene osobe za događaj koji je relevantan za njihovo računanje, ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme procesnu radnju.26 Objektivni se računaju od nastupanja relevantne činjenice, neovisno o saznanju ovlaštenih osoba za tu činjenicu.27

4. Prekluzivni i monitorni. Prekluzivni (peremptorni) su oni kad propuštanje radnje vezane za rok dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje. Takvi su, u pravilu, svi zakonski rokovi. Monitorni su oni kad propuštanje radnje ne proizvodi štetne posljedice pa se radnja koja nije izvršena u roku može poduzeti i naknadno.28

5. Dilatorni. Dilatorni su oni rokovi kojima se određuje vremensko razdoblje prije čijeg isteka nije dopušteno poduzimati radnje.29

6. Procesnopravni i građanskopravni. Procesnopravni su oni kojima se određuje razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili dužnosti koja proistječu iz odredaba procesnog prava. Takvi su, u pravilu, svi rokovi iz ZPP-a. Građanskopravni su oni kojima se određuje razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili dužnosti koja proistječu iz odredaba građanskog prava.30

7. Paricijski rokovi. To su rokovi unutar kojih je moguće dobrovoljno izvršiti neku obvezu, a ako se ne izvrši, onda druga strana protekom roka može tražiti ovrhu.

3.1.8. Ročišta

Ročište je vremenski određeno doba kada sud poduzima neku procesnu radnju uz sudjelovanje stranaka i drugih sudionika u postupku. Susret suda i stranaka na ročištu omogućuje ostvarivanje načela kontradiktornosti, neposrednosti, javnosti i usmenosti.

Određivanje ročišta. Ročišta određuje sud kad je to zakonom propisano ili kada to zahtijevaju potrebe postupka. Protiv rješenja o određivanju ročišta, nije dopuštena žalba (114/1). Ročišta se određuju zbog poduzimanja raznovrsnih procesnih radnji: pripremnog ročišta, glavne rasprave, izvođenja dokaza, raspravljanja incidentalnih pitanja.

25 Npr. odgovor na tužbu podnosi se u roku kojeg odredi predsjednik vijeća, a ne može biti duži od 15 dana, a iznimno 30. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka i dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje.26 Npr. prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se u roku od 15 dana računajući od dana kada je prestao razlog koji je prouzročio propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je za to saznala.27 Npr. nakon proteka roka tri mjeseca od dana propuštanja, ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.28 Npr. rok za odgovor na tužbu ili žalbu.29 Npr. pripremno ročište treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za pripremu, a najmanje 8 dana od primitka poziva.30 Npr. ako je podnesak predan sudu koji nije nadležan u roku, pa stigne nadležnom sudu nakon roka, smatrat će se na vrijeme podnesenim ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja.

20


Zakazivanje. Važno je da se o ročištu obavijeste stranke i drugi sudionici čija je prisutnost potrebna (114/2), te da se pozvanima da dovoljno vremena za pripremanje.31 U pozivu treba naznačiti: mjesto i vrijeme održavanja ročišta, upozorenje o posljedicama izostanka, te će se strankama dostaviti podnesak koji je dao povod za ročište (114/2,3).

Odgoda. Kada za to postoje opravdani razlozi, sud može odgoditi ročište. Sud prisutnima priopćava mjesto i vrijeme novog ročišta pa im se neće dostavljati poziv (116/1,2).

3.1.10. Povrat u prijašnje stanje

To je vraćanje parnice u stanje prije (opravdanog) propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojega je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje.

Uvjeti:1. da je stranka propustila rok ili ročište za poduzimanje neke procesne radnje (117/1),32 2. da je stranka zbog propuštanja izgubila pravo na poduzimanje te radnje (117/1),3. da je zbog prekluzije za stranku nastala nemogućnost da na drugi način ostvari cilj

koji je namjeravala ostvariti propuštenom radnjom33

4. da postoje opravdani razlozi za propuštanje (117/1). 5. da stranka predloži da joj se dopusti da propuštenu radnju naknadno izvrši (117/1),

jer o povratu sud nikad ne odlučuje po službenoj dužnosti.6. da je povrat zatražen u zakonskom roku: subjektivni rok je 15 dana

7. da zakon izričito ne isključuje dopustivost povrata.

Povrat nije dopušten: a) ako se propusti rok za stavljanje prijedloga da se povrat dopusti, b) ako se propusti ročište određeno u povodu prijedloga za povrat (119)c) ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se

može izjaviti pravni lijek (117/2).

3.2. TUŽBA

3.2.3. Deklaratorna tužba

Preventivna pravna zaštita. Za razliku od kondemnatorne tužbe kod koje se intervenira tek nakon što je došlo do povrede prava sa zadatkom represivne reakcije, kod deklaratorne tužbe tužbe se intervenira prije nego je došlo do povrede, sa zadatkom da se očekivana povreda unaprijed spriječi.

31 Ako se određuje pripremno ročište ili ročište za gl. raspravu, poziv mora biti dostavljen najmanje osam dana prije početka ročišta32 Povrat nije dopušten ako se radi o stadiju33 Zato nije dopušten povrat zbog propuštanja iznošenja nekih činjenica nakon čega je donesena kontradiktorna presuda jer se to može ostvariti i u žalbi.

21


Ovom tužbom se traži od suda a) da utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, b) da utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave (187/1).

Osobine. Pružanje pravne zaštite se ograničuje samo na deklariranje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, time se ne stvaraju novi pravni odnosi niti preinačuju postojeći.

Prejudicijelna (incidentalna) tužba na utvrđenje. Ako odluku o sporu zavisi od toga postoji li ili ne neki pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, osim postojećeg, istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno ne postoji, pod uvjetom da je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o ovom novom zahtjevu (187/3). Ovaj zahtjev se može istaći i već prilikom podnošenja tužbe u glavnoj stvari.

3.2.4. Kondemnatorna tužba

Represivna pravna zaštita. Do intervencije dolazi nakon što je došlo do povrede prava – post festum. Stanje odnosa nije onakvo kakvo bi trebalo biti obzirom na sadžaj mjerodavne građanskopravne norme. Da bi se uspostavilo stanje kakvo bi trebalo biti, potrebno je represivnom mjerom suzbiti nepravo koje je tuženik uzrokovao.

Ovom tužbom tužitelj traži od suda da mu pruži pravnu zaštitu tako što će tuženika osuditi da u korist tužitelja (ili iznimno nekog trećeg) nešto učini, trpi ili propusti.

3.2.5. Konstitutivna tužba

Na podnošenje ove tužbe ovlaštene su samo osobe kojima to pravo zakon izričito priznaje tj. samo one imaju procesnu legitimaciju: 1) kad zakon radi zaštite općih interesa, ne dopušta pravnim subjektima da sami prouzrokuju promjene u pravnim odnosima, pa čak ni kad među njima postoji suglasnost; 2) kad im je dopušteno da sami vrše promjene svojom suglasnošću, a te suglasnosti nema, pa do promjene ne može doći jednostavno izraženom voljom.

Ovom tužbom tužitelj traži od suda uspostavljanje, izmjenu ili ukidanje pravnog odnosa. Dakle, radi se o stvaranju pravnih odnosa koji do tada nisu postojali, bilo da se proizvode novi odnosi ili se postojeći odnosi preinačuju ili ukidaju.34 Zaštiti prethodi utvrđivanje sadržaja pravnih odnosa među strankama. Ovaj deklaratorni preambul ulazi u obrazloženje presude.

3.2.6. Tužba protiv RH

Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora (186a/1).35 Ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri

34 Konstitutivnog značaja su naprimjer tužbe: za razvod, poništenje braka i zajedničko traženje razvoda braka, tužba za određivanje vremena za ispunjenje obveza, tužba za smanjenje ili povećanje uzdržavanja, tužba za sniženje ugovorne naknade advokatu, tužba za poništenje arbitražne presude, itd.35Ako je zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnesen nenadležnom državnom odvjetništvu, smatrat će se da je podnesen nadležnom državnom odvjetništvu istekom roka od osam dana (186a/2).

22


mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu (186a/5

3.2.8. Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva (cummulatio actionum)

Tužitelj može podnijeti onoliko tužbi protiv istog tuženika koliko ima tužbenih zahtjeva. No on može podnijeti samo jednu tužbu (shvaćenu u formalnom smislu) te u njoj istaknuti više tužbenih zahtjeva protiv istog tuženika. Ovo posljednje može samo pod sljedećim uvjetima (188/1): - da je za sve kumulirane zahtjeve stvarno nadležan isti sud, - da je za sve kumulirane zahtjeve određena ista vrsta postupka36 (188/1,3).

O kumuliranim zahtjevima sud može odlučiti jednom presdom, a može i o svakom zahjtevu donijeti djelomičnu presudu.37

Obična (istodobna) kumulacija postoji kad tužitelj već pri podnošenju tužbe kumulira više zahtjeva protiv istog tuženika (188/1).

Sukcesivna kumulacija postoji kad tužitelj, uz već istaknuti tužbeni zahtjev, naknadno istakne nove zahtjeve (191/1). Na to ima pravo sve do zaključenja gl. rasprave. Ovdje se primjenjuju i pravila o preinaci tužbe.

Eventualna kumulacija postoji kad tužitelj kumulira zahtjeve koji su u međusobnoj vezi, na način da zatraži od suda da slijedeći od istaknutih zahtjeva usvoji tek ako ustanovi da prethodni nije osnovan38 (188/2).

3.2.9. Preinačenje tužbenog zahtjeva

Tužba se smatra preinačenom kada se u njoj izmijeni neki od bitnih elemenata, tako da izmijenjena tužbe nije istovjetna s onom prvobitnom. Elementi od kojih zavisi preinaka tužbe su tužbeni zahtjev i parnične stranke. Promjene u pogledu predloženih dokaza i pravne osnove tužbe nisu relevantne. Također, smanjenju tužbenog zahtjeva zakon ne pridaje značaj preinake tužbe (191/3).

Vrste preinačenja: 1) Objektivno preinačenje može biti:

a) promjena tužbenog zahtjeva: - promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva;- povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva;- isticanje drugog zahtjeva uz postojeći;

b) promjena činjenične osnove.2) Subjektivno preinačenje je promjena stranaka.

36 Nema mjesta kumulaciji recimo bračnog spora s imovinskopravnim sporom zasnovanim na činjenici postojanja

braka (jer se ovi sporovi vode po različitim pravilima postupka).37 Kad se ističu sporedni zahtjevi uz glavni, to po slovu zakona ne predstavlja objektivnu kumulaciju iako to u biti jest. Objektivna kumulacija omogućuje nepotpunu atrakciju.38 Npr. prvi zahtjev – da se plati kupoprodajna cijana, drugi zahtjev za slučaj da je ugovor možda ništavan, vraćanje stvari, treći zahtjev za slučaj da je stvar propala, plaćanje cijene propale stvari

23


Vrijeme preinačenja. Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskih sudom (190/1).

Pristanak. Za preinaku tužbe potreban je i pristanak tuženika. Ako on pristane, sud mora dopustiti preinaku (190/2).39

3.2.10. Povlačenje tužbe

To je jednostrana neposredna parnična radnja tužitelja kojom izjavljuje da odustaje od traženja da sud odluči o njegovom tužbenom zahtjevu. Ova izjava je neopoziva. Međutim, ta izjava ne znači i odustanak od prava na određenu sudsku zaštitu.

Tužba se može povući do zaključenja glavne rasprave (193/2).

Pristanak. Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženog samo do upuštanja tuženog u raspravljanje (193/1). Nakon upuštanja tuženog u raspravljanje, za povlačenje je potreban pristanak (193/2

3.2.11. Odricanje od tužbenog zahtjeva (rennuntiatio)

To je jednostrana neposredna parnična radnja tužitelja, kojom izjavljuje da konačno tj. zauvijek odustaje od prava na određenu sudsku zaštitu. Sinonim za ovo je kvalificirano povlačenje tužbe.

Učinak. Ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjega raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev - presudu na temelju odricanja (331a/1). Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženika (331a/2).

3.4. SUDJELOVANJE VIŠE STRANAKA U PARNICI

3.4.1. Suparničarstvo

a) OPĆENITO O SUPARNIČARSTVU

Ono postoji kad se u istoj stranačkoj ulozi u parnici pojavljuje više procesnih subjekata (naziva se još i subjektivna kumulacija ili lat. litis consortium). Kumulaciju procesnih subjekata u pravilu prati i kumulacija tužbenih zahtjeva. Tu se formira onoliko procesnih odnosa koliko se ističe tužbenih zahtjeva.

b) MATERIJALNO SUPARNIČARSTVO

39 Nedostatak instituta preinake je u tome što onemogućuje ostvarenja načela ekonomičnosti i otvara mogućnost šikane.

24


Materijalni suparničari su oni koji se prije i izvan parnice nalaze u određenoj pravnoj ili stvarnoj vezi s obzirom na predmet spora.

c) FORMALNO SUPARNIČARSTVO

Formalni suparničari su oni koji se prije i izvan parnice ne nalaze u određenoj pravnoj ili stvarnoj vezi s obzirom na predmet spora, ali su u njihovim parnicama posredan predmet spora prava i obveze koje proistječu iz bitno istovrsne (slične) činjenične i pravne osnove (196/1/2). Samo ih veže ista parnica formirana dispozicijom tužitelja.40

d) OBIČNO SUPARNIČARSTVO

Protiv svakoga od takvih suparničara može se donijeti različita presuda. Položaj svakoga od njih je samostalan u odnosu na ostale, pa svaki od njih slijedi svoju procesnu sudbinu. Posljedice radnji koje on poduzima djeluju samo u odnosu na njega (200).

e) JEDINSTVENO SUPARNIČARSTVO

Za njih je karakteristično da se, po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, spor može riješiti samo na jednak način prema svima (201). Oni imaju jedinstveni tretman u parnici, te se smatraju kao jedna parnična stranka.

f) NUŽNO SUPARNIČARSTVO

Postoji pri odnosima u kojima sudjeluje više osoba, koji su takvi da građanskopravni propisi traže da se ti odnosi riješe sudjelovanjem svih tih osoba u parnici. Ovakvo suparničarstvo moguće je samo na pasivnoj strani. Ako tužitelj ne obuhvati tužbom sve one koji tek zajedno čine jednu parničnu stranku, tužbu treba odbaciti. Odsutnost jednog sudionika u parnici predstavlja nedostatak procesnoprave legitimacije za vođenje parnice.41

g) ZAKONSKO SUPARNIČARSTVO

Postoji kad zakon izričito predviđa suparničarstvo neovisno od postojanja općih pretpostavaka za suparničarstvo. Takve su dvije situacije:

1. Glavni dužnik i jamac mogu biti zajednički tuženi,

2. Tužba glavnog miješanja. To je tužba osobe koja u cijelosti ili djelomično traži stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica.

h) PRVOBITNO SUPARNIČARSTVO

To je takvo suparničarstvo koje je zanovano već prilikom podnošenja tužbe.

i) NAKNADNO SUPARNIČARSTVO40 Npr. u takvoj su situaciji više tuženika tuženih radi isplate dugovane najamnine.41 Primjeri: parnica radi utvrđenja prava služnosti na nekretninama u pogledu suvlasnika poslužnog dobra, parnica koju pokrene jedan suvlasnik za diobnu suvlasništva, parnica za poništaj braka koju pokrene treća osoba ili organ skrbništva

25


Zasniva se onda kad je parnica već počela, na način da se tužba proširi na novog tuženika ili da uz tužitelja pristupi i novi tužitelj.42 Do ovoga može doći sve do zaključenja glavne rasprave (196/2).

g) EVENTUALNO (SUPSIDIJARNO) SUPARNIČARSTVO

Tužitelj može jednom tužbom obuhvatiti više tuženika i to tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema slijedećem tuženiku u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema onome koji je u tužbi naveden prije njega (197/1). Ovim institutom tužitelj se može poslužiti samo ako prema svakome od tuženika postavlja objektivno isti zahtjev43, ili ako prema pojedinima od njih ističe različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi44.

3.4.3. Umješač

a) OBIČNI UMJEŠAČ

Obični umješač je osoba koja se, u parnici što se vodi među određenim strankama, pridružuje jednoj od njih, jer ima pravni interes da stranka kojoj se pridružila uspije u parnici (206).

Uvjeti za intervenciju. Da bi došlo do intervencije, on mora ispunjavati opće uvjete u pogledu stranačke i parnične sposobnosti, mora imati određeni pravni interes, mora dati izjavu i stranke se ne smiju protiviti. Odredbe o tim pretpostavkama za intervenciju, prisilne su naravi i sud na njih pazi po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka.

Razlozi intervencije su dvojaki: (1) da se time pomogne jednoj od strana da uspije jer se njen uspjeh pozitivno reflektira i na njegovu pravnu situaciju i (2) da se time kontrolira postupanje stranke od čijeg uspjeha zavisi i njegova pravna situacija.

Radnje umješača. Umješač nije stranka pa zbog toga ne može poduzimati radnje kojima se disponira tužbenim zahtjevom ni radnji kojima stranka disponira procesnim ovlaštenjima o kojima zavisi tijek parnice45.

Intervencijski efekt. Presuda donesena u parnici u kojoj je sudjelovao umješač proizvodi prema njemu specifičan procesni efekt – intervencijski efekt. On će se ispoljiti u novoj parnici u kojoj su stranke: umješač iz ranije parnice (tuženik) i stranka kojoj se umješač bio pridružio (tužitelj). Umješač ne može u odnosu na stranku kojoj se bio pridružio u prethodnom postupku tvrditi da spor, onako kako je tijekom toga postupka izložen sudu, nije pravilno riješen. Dakle, u toj novoj parnici bivši umješač neće moći poricati ni činjeničnu ni pravnu ocjenu stvari iznesenu u odluci iz prijašnje parnice.46

42 Do naknadnog suparničarstva može doći i mimo volje stranaka kod univerzalne sukcesije.43 Npr. od svakoga od tuženika se traži predaja iste stvari.44 Npr. tužitelj od tuženika A traži predaju stvari, pa za slučaj da s ovim zahtjevom ne uspije, ističe prema B-u zahtjev za naknadu štete jer mu je ovaj prodao stvar koja nije bila njegovo vlasništvo.45 Npr. povlačenje i preinaka tužbe, odustanak od pravnog lijeka

46 Jer je umješač imao priliku vršiti korisne parnične radnje (ne varie judicetur).

26


3.4.5. Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris)

To je parnična radnja smo tuženika i to ako je on držatelj neke stvari ili korisnik nekog prava, a tvrdi da stvar drži odnosno da pravo vrši u ime neke treće osobe, kojom on preko suda poziva toga trećeg da umjesto njega stupi u parnicu (210/1).47

Reagiranje prethodnika. On može zauzeti različite stavove: 1. oglušiti se na poziv, zadržavajući pasivan stav. Tuženik mora dopustiti da se parnica

protiv njega nastavi (210/3), on u parnici može obavljati sve dispozitivne radnje, ali savjesnije nego u «svojoj» parnici jer on sada za svoje postupke odgovara i prethodniku. Odgovarat će mu ako je parnicu izgubio nepoduzimajući sve što je bilo u njegovoj moći da se suprostavi usvajanju tužbenog zahtijeva.

2. Odazvati se pozivu i intervenirati u duđu parnicu kao obični umješač.3. Stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog koji istupa iz parnice. Ovdje dolazi do

subjektivne preinake tužbe za koju pristanak tužitelja u pravilu nije potreban, osim ako tužitelj ističe zahtjev koji ne zavisi od toga da li tuženik drži stvar ili pravo u ime prethodnika (210/2).48

4. Pokrenuti protiv stranaka iz prvobitne parnice, novu parnicu po pravilima o tužbi tzv. glavnog mješanja (zakonsko suparničarstvo).

5. Pokrenuti samostalnu parnicu protiv jedne od stranaka iz parnice iz koje mu je upućen poziv.

3.5.1. Parnični troškovi

To su svi izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka (151/1). Oni se plaćaju u obliku sudskih biljega, a ne efektivnog novca.

Vrste. Dakle, postoje troškovi povodom parnice49 i troškovi u toku parnice.50 Nagrada za rad odvjetnika uvjek se tretira kao dio parničnih troškova (151/2).

Tko snosi troškove. Postoje dva pravila. Prema načelu causae snosi ih stranka koja je izgubila parnicu, jer je opravdano da svoje troškove snosi i drugome ih naknađuje onaj koji je dao povoda parnici (154/1) – ako je tužbeni zahtjev neosnovan, tužitelj je dao povoda parnici, a ako je osnovan tuženik je dao povoda parnici.

Da primjena ovog principa ne bi u konkretnim situacijama dovela do nepravičnih rješenja, zakon ga korigira načelom culpae. Prema tom načelu, bez obzira na uspjeh u parnici, troškove snosi onaj koji ih je tijekom parnice prouzročio svojom krivnjom ali i slučajem koji mu se dogodio (156/1).

Posebni slučajevi dužnosti naknade troškova po načelu culpae: - ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je u odgovoru na tužbu odnosno na

pripremnom ročištu, a ako se ne održava pripremno ročište onda na glavnoj raspravi, prije nego

47 U takvoj se situaciji nalazi npr. zakupoprimatelj prema zakupodavatelju, najmoprimatelj prema najmodavatelju, čuvar prema onome koji mu je predao stvar na čuvanje.48 Npr. kad tužitelj ističe zahtjev za naknadu štete koju je počinila životinja što ju je tuženik čuvao u ime trećeg.49 Npr. troškovi prethodnog postupka, troškovi nagodbe koja nije uspjela, troškovi prouzrokovani zaključenjem ugovora o prorogaciji, izdaci za osiguranje dokaza50 Npr. izdaci za takse, za oglase, troškovi dolaska na sud, nagrada za rad odvjetnika, izdaci za osiguranje i izvođenje dokaza

27


što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove (157).

- tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik (158/1).

- stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka (158/2).

- svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi nije drugačije ugovoreno. Troškovi nagodbe koja je pokušana, ali nije uspjela ulaze u parnične troškove (159).

Odlučivanje. Sud odlučuje o troškovima bez prethodnog raspravljanja (164/1), ali uz pružanje mogućnosti protivniku da se izjasni o tome prijedlogu. O troškovima po načelu causae odlučuje u presudi, a po načelu culpae kad ti troškovi nastanu

3.5.3. Oslobođenje od prethodnog snošenja parničnih troškova

Kad bi svaka stranka bila dužna predujmljivati troškove, oni kojima imovinske prilike to nedopuštaju bili bi faktički primorani odustati od ostvarivanja pravne zaštite.

Sud će osloboditi plaćanja troškova postupka stranku koja prema svome općem imovnom stanju ne može podmiriti te troškove bez štete za nužno uzdržavanje svoje i svoje obitelji (172/1).

Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobođenje od plaćanja pristojba i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa (172/2).

P o j e d i n a d o k a z n a s r e d s t v a

3.6.7. Isprave

a) OPĆENITO O ISPRAVAMA

Isprava je svaki predmet na kojemu je pismom zabilježena čovjekova misao, činjenica ili događaj.

Vrste. Javna isprava je ona koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu javna isprava (230/1). Dakle, tri su elementa, forma, nadležni organ, te da spada u krug nadležnosti organa.51 Privatne isprave su sve one koje nisu javne. Mogu ih izdati fizičke ili pravne osobe.

51 Npr. podatak o mom rođenju u mom indeksu nije javna isprava jer to nije nadležnost fakulteta, ali podatak o položenom ispitu u indeksu jest javna isprava

28


Dokazna snaga isprave. Kod javnih isprava postoji presumpcija istinitosti (230/3) - presumptio iuris tantum, a kod privatnih postoji presumptio facti vel hominis jer se polazi od toga da nitko ne stavlja svoj potpis ispod teksta ako se ne slaže s njegovim sadržajem.

b) EDICIJE

To su isprave pribavljene radi dokazivanja pred sudom. Nije dovoljno da se stranka pozove na podatke iz neke isprave, već je potrebno ispravu pribaviti (edicirati) i predočiti je sudu.

3.6.8. Svjedoci

To su fizičke osobe koje su u stanju svojim čulima zapaziti neku relevantnu činjenicu i to opažanje reproducirati pred sudom. Dakle, dva su bitna svojstva svjedoka: a) biti u stanju zapaziti, b) biti u stanju reproducirati. Svjedok ne mora biti punoljetna osoba, dovoljno je da ima ova dva svojstva.

Građanska dužnost svjedočenja. Znači da nijedan građanin ne može biti oslobođen dužnosti da odgovara na pitanja pred sudom (235/1) – ako je neka osoba pozvana, dužna je odazvati se makar smatra da ništa ne zna o slučaju.

Iznimke. Ova dužnost svjedočenja ne važi:1. kad se radi o osobama koje su dužne čuvati profesionalnu tajnu, npr. liječnici,

odvjetnici, vjerski ispovjednici (237)2. kad se radi o osobama koje su dužne čuvati vojnu ili službenu tajnu. One su

oslobođene dužnosti svjedočenja sve dok ih nadležni organ ne oslobodi dužnosti čuvanja tajne (236)

3. i druge osobe izvan ovih kategorija mogu uskratiti odgovore na pojedina pitanja kad bi takav odgovor doveo svjedoka ili njegovog bliskog srodnika do teške sramote, kaznenog progona ili znatne imovinske štete (238/1) – bliski srodnici: prva linija, pobočna do trećeg stupnja, tazbina do drugog stupnja, bračni drug.

3.6.9. Vještaci

To su fizičke osobe koje raspolažu stručnim znanjem potrebnim za razjašnjenje nekih činjenica u postupku koji je u tijeku (250). Vještaci su obično fizičke osobe, no u novije vrijeme se vještačenje sve češće vrši putem različitih institucija (252/3).52

Zašto su potrebni? Sudac ima opće znanje, ali nema stručno znanje iz nekih posebnih oblasti koje je ponekad potrebno da bi se razjasnile neke činjenice u postupku.53

Određivanje vještaka. Vještaka određuje sud svojim rješenjem (251/1). Sud prethodno traži mišljenje stranaka o tome kojeg vještaka treba pozvati, ali nije vezan njihovim mišljenjem (251/2).

52 Npr. Medicinski fakultet u Zagrebu vrši genetske analize.53 Npr. uzrok pada dizalice

29


Vezanost suca za nalaz. Ako bi sudac bio vezan za vještakov nalaz i mišljenje, to bi značilo da vještak postaje sudac. Zato sudac slobodno ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka. Ako sud taj nalaz ne usvoji, mora dati ozbiljne razloge za to (261/3).

Tumači spadaju u kategoriju vještaka (263). Tumač je vještak koji uspostavlja kontakt između suda i sudionika u postupku koji ne zna jezik ili se ne može sporazumijevati, (npr. gluhonijemi).

4.2. (PRIVREMENA) OBUSTAVA AKTIVNOSTI U PARNICI

4.2.1. Prekid postupka

To je privremeno zaustavljanje tijeka postupka, do kojega može doći sve do njegova pravomoćnog okončanja, ali i u postupku povodom izvanrednih pravnih lijekova.

Cilj prekida postupka je da zaustavi razvoj parnice zbog spriječenosti suda ili neke stranke da u njoj sudjeluju, sve dok se ponovo ne uspostavi procesna ravnoteža koja će svim subjektima omogućiti normalnu aktivnost. Nekad do prekida dolazi po sili zakona (tada sudska odluka ima deklaratorni značaj), a nekad po odluci suda (tada je sudska odluka konstitutivna).

Posljedice prekida. Za trajanja prekida postupak i dalje teče, postoji litispendencija, jedino je zaustavljano njegovo odvijanje. To zaustavljanje tijeka postupka se očituje trojako: 1. Prestaju teći svi rokovi (zakonski i sudski, prekluzivni, monitorni i dilatorni) određeni za

obavljanje parničnih radnji suda i stranaka (214/1)2. Sud nije ovlašten poduzimati nikakve radnje u postupku. Međutim, ako je prekid nastupio

poslije zaključenja glavne rasprave sud može na temelju te rasprave donijeti odluku (214/2).3. Parnične radnje koje je podzuela stranka nemaju prema drugoj stranci nikakav učinak; njihov

učinak počinje tak nakon nastavka postupka (214/4).

Nastavak prekinutog postupka. Do nastavka postupka može doći na inicijativu stranaka, ali ga i sud može nastaviti po službenoj dužnosti.54

Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka (215/6).

4.2.2. Zastoj postupka

Moguće je da se u parnici pojave neke okolnosti zbog kojih mora biti prekinuta aktivnost, ali zbog kojih ne može doći ni do prekida ni do mirovanja postupka.

U slučajevima u kojima po ZPP-u dolazi do zastoja postupka, primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe o prekidu postupka (215a). To su slijedeći slučajevi:

* kad sud ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod skrbništvom ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestit će o tome tijelo starateljstva. Ako bi zbog propuštanja zastupnika mogla nastati šteta za osobu pod skrbništvom, sud će zastati s postupkom i predložiti da se odredi drugi zakonski zastupnik (81/3).

* kad sud donese rješenje kojim ne dopušta nagodbu stranaka, zastat će se s 54Prije ZIDZPP/03-a sud nije mogao ex offo nastaviti postupak.

30


postupkom dok to rješenje ne postane pravomoćno (321/5).* do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o iznosu

tužbenog zahtjeva (330/2).55

* Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti nije suglasan s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom (37/1 UZUSRH).

4.2.3. Mirovanje postupka

To je privremeni zastoj gotovo svih aktivnosti u parnici kao rezulatat izričite ili prešutne dispozicije stranaka. Postupak može mirovati od trenutka dostave tužbe sudu, pa do zaključenja glavne rasprave. Sud može donijeti deklaratorno rješenje o tome da je mirovanje nastupilo.

Mirovanje postupka nastupa (216/1):a) ako se obje stranke prije zaključenja glavne rasprave o tome sporazumijub) kad obje stranke izostanu s pripremnog ročišta ili ročišta za glavnu raspravu c) kad prisutne stranke na ročištu neće da raspravljaju d) kad jedna stranka koja je uredno pozvana izostane, a druga predloži mirovanje.

Posljedice. Parnica se ne gasi, ona još uvijek teče. Nastupaju iste pravne posljedice kao i pri prekidu postupka, osim što rokovi određeni zakonom ne prestaju teći (217/1). Dakle, prestaju teći samo sudski rokovi.

Nastavak postupka. Postupak miruje dok jedna stranka ne predloži da se postupak nastavi. Takav prijedlog ne može se staviti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka (217/2). Ako nijedna stranka u roku od četiri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka ne stavi prijedlog za nastavljanje postupka, smatra se da je tužba povučena (217/3).

Presude

4.5.3. Deklaratorna presuda

Ovom zaštitom unosi se u odnose među strankama izvjesnost i sigurnost, te se otklanjaju nejasnoće u pogledu uzajamnih prava i obveza. Preventivno se pridonosi spriječavanju povrede prava. Pravna zaštita se ograničava na autoritativno deklariranje sadržaja određenih pravnih odnosa.

Pozitivna deklaratorna presuda se donosi u povodu pozitivne deklaratorne tužbe, kad sud nađe da je tužbeni zahtijev osnovan. Tom presudom se utvrđuje sadržaj određenog prava ili pravnog odnosa, a samo izuzetno sadržaj određenih činjenica – istinitost odnosno neistitnitost neke isprave (187/1).

Negativna deklaratorna presuda se donosi - kad u povodu negativne deklaratorne tužbe sud nađe da je tužbeni zahtijev osnovan;

55U ovom slučaju zastoj je relativnog učinka - ticat će se samo onih radnji vezanih uz postupak o visini tužbenog zahtjeva. Što se tiče postupka u povodu međupresude nema zastoja.

31


- kad u povodu pozitivne deklaratorne, konstitutivne ili kondemnatorne tužbe sud nađe da tužbeni zahtijev nije osnovan.

4.5.4. Kondemnatorna presuda

Pravna zaštita se sastoji u tome što sud nalaže osuđenoj stranci da u korist protivnika nešto učini, trpi ili propusti. Dakle njom se ne mijenja sadržaj postojećih pravnih odnosa.

Kondemnatorna presuda se donosi kad sud nađe da je kondemnatorni tužbeni zahtijev osnovan. Kondemnatornim presudama prethodi deklaratorni preambul (nalazi se u obrazloženju presude, pa ne postaje pravomoćan) u kome se konstatira sadržaj pravnog odnosa i ovlaštenja iz kojih tužitelj izvodi osnovanost svoga zahtijeva.

4.5.5. Konstitutivna presuda

Prava zaštita se sastoji u tome što se mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi koji su posredan objekt spora.

Konstitutivna presuda se donosi kad sud nađe da je konstitutivni tužbeni zahtijev osnovan. I ovim izrekama prethodi deklaratorni preambul, o kojem sud iznosi svoj stav u obrzloženju presude, o postojanju određenog pravnog odnosa i ovlaštenja tužitelja da od suda traži preinačenje sadržaja tog odnosa.

4.5.6. Potpuna presuda

To je ona presuda kojom sud odlučuje o svim zahtijevima u tijeku parnice, tj. glavnim i sporednim. Takvom presudom se iscrpljuju sve teme o kojima je tijekom parnice trebalo meritorno odlučiti. Ona je konačna jer se njome završava postupak pred sudom određenog stupnja.

4.5.7. Djelomična presuda

Definicija: Ako su na temelju raspravljanja sazreli za konačnu odluku samo neki od više tužbenih zahtjeva, ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazrio za konačnu odluku, sud može u vezi sa sazrelim zahtjevima, odnosno dijelom zahtjeva zaključiti raspravu i donijeti presudu (djelomična presuda

Kad se može izreći djelomična presuda:- kod objektivne kumulacije - kod subjektivne kumulacije (suparničarstvo), kad ona predstavlja ujedno i objektivnu

kumulaciju

32


- kad imamo protutužbu- kad je više parnica spojeno radi zajedničkog raspravljanja

4.5.8. Dopunska presuda

Ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom suda da se presuda dopuni (339/1).

Razlika od djelomične presude. Dok u slučaju djelomične presude sud namjerno odlaže odluku o nekim zahtijevima ili o dijelu zahtijeva, ovdje se naknadno odlučuje zbog nehotičnog propusta suda da odluči o svim zahtijevima.

Prijedlog. Sud ovu presudu može donijeti samo na prijedlog stranke – tužitelja, jer je istakao zahtijev o kojem sud još nije odlučio, – tuženika, jer mu treba priznati pravo na odluku u sporu kojeg tužitelj vodi protiv njega.

4.5.9. Međupresuda

Ako je tuženik osporio i osnovu tužbenog zahtjeva i iznos tužbenog zahtjeva, a u pogledu osnova stvar je sazrela za donošenje odluke, sud može iz razloga svrsishodnosti donijeti najprije presudu samo o osnovi tužbenog zahtjeva - međupresudu (330/1). Međupresuda može biti samo deklaratorna, njen cilj se ograničava na to da se utvrdi sadržaj određenog pravnog odnosa. Međupresuda nije konačna presuda jer sud mora još utvrditi i osnovanost tužbenog zahtijeva.

4.5.10. Presuda na temelju priznanja

Priznanje je posredna parnična radnja (jer tek presuda na temelju priznanja konstitutivno djeluje na tijek postupka), ne može biti vezano za uvjet ili rok, a može biti poduzeto samo izričito. Nije važno je li tužitelj s njime upoznat i jeli ga prihvatio.

Odluka. Ako tuženik do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev - presudu na temelju priznanja (331/1).

4.5.12. Presuda na temelju odricanja

Ova vrsta presude uvedena je ZIDZPP-om od 06.05.1990.

33


Ako se tužitelj odrekne tužbenog zahtijeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom se tužbeni zahtijev odbija – presudu na temelju odricanja (331a/1).

Tužitelj se može odreći tužbenog zahtijeva sve do zaključenja glavne rasprave (331a/1). Pristanak tuženika nije potreban (331a/2).

Iznimka. Ova se presuda neće donijeti unatoč zadovoljenim uvjetima ako se utvrdi da je riječ o zahtijevu iz 3/3 (331a/3). U bračnim i paternitetskim sporovima tužitelj se ne može odreći svog zahtijeva niti se može donijeti ova presuda.

4.5.11. Presuda zbog izostanka (kontumacijska presuda)

U ovom slučaju dolazi do primjene sistem tzv. afirmativne litiskontestacije, jer se ova vrsta presude izriče polazeći od apsolutne presumpcije da tuženik svojom pasivnošću priznaje po sebe nepovoljne činjenične navode tužitelja. Termin «presuda zbog izostanka» je neadekvatan, jer se ta presuda može donijeti i kad tuženik dođe na ročište a odbije raspravljati, a ne može se donijeti ako on ne dođe na ročište ali je na bilo koji način (npr. pismeno) osporio tužbeni zahtijev. Naime temelj za donošenje ove presude nije izostanak tuženika s ročišta, već nedostatak njegovog protivljenja tužbenom zahtijevu. Može se izricati samo u slučaju pasivnosti tuženika.

Prema novom uređenju, presudu zbog izostanka sud može donijeti po prijedlogu tužitelja ili po službenoj dužnosti. Stoga, izostanak prijedloga tužitelja nema više za posljedicu nastup mirovanja postupka.

4.5.12. Presuda zbog ogluhe

Sud u pravilu dostavlja tužbu tuženiku na odgovor, nalaže mu da (u roku koji ne može biti kraći od 15 ni dulji od 30 dana) dostavi odgovor na tužbu, te ga upozorava na posljedice koje nastaju ako propusti dostaviti odgovor na tužbu (284, 285). Ta posljedica je donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presude zbog ogluhe).

Uvjeti za donošenje presude na temelju ogluhe su slijedeći: * da tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku;* da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno

dostavljeni;* da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi;* da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s

dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate;* da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu (331b/1).

Iako su ispunjeni svi gore navedeni uvjeti, neće se donijeti presuda zbog ogluhe ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati56 (331b/2).

4.5.14. Presuda bez održavanja glavne rasprave

56Članak 3. stavak 3. ZPP-a.

34


Ovo je novina koju uvodi ZIDZPP/03. Prema prijašnjem uređenju, ova je vrsta presude postojala samo u trgovačkim sporovima57, a sada je uvedena kao opći institut.

Ako je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, a tuženik u odgovoru prizna odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, sud može bez zakazivanja ročišta donijeti presudu, ako ne postoje druge smetnje za njeno donošenje (332a). Takvu presudu sud može donijeti kao potpunu ili djelomičnu.

4.7. PRAVNI LIJEKOVI

4.7.1. Općenito o pravnim lijekovima

Pravni lijek je parnična radnja stranke kojom ona od nadležnog suda traži da ukine ili preinači odluku suda za koju tvrdi da je za nju nepovoljna, nepravilna ili nezakonita.

Redovni, izvanredni. Redovni su oni koji se podnose protiv nepravomoćnih odluka (to su žalba protiv presude, žalba protiv rješenja i prigovor protiv platnog naloga). Izvanredni su oni koji se podnose protiv pravomoćnih odluka (to su revizija protiv presude, revizija protiv rješenja, prijedlog za ponavljanje postupka).

Devolutivni i remonstrativni. Devolutivni su oni pravni lijekovi o kojima odlučuje viši sud (iudex ad quem), to su žalba protiv presude, žalba protiv rješenja, revizija protiv presude, revizija protiv rješenja. Remonstrativni su oni o kojima rješava onaj isti sud koji je donio odluku protiv koje se pravni lijek podnosi (iudex ad quo), to su prijedlog za ponavljanje postupka i prigovor protiv platnog naloga.

Suspenzivni i nesuspenzivni. Suspenzivni odlažu nastupanje ovrhe (žalba protiv presude i prigovor protiv platnog naloga), a nesuspenzivni ne odlažu nastupanje odluke (u pravilu žalba protiv rješenja i svi izvanredni pravni lijekovi). Međutim moći će se zastati s provođenjem odluke, na zahtjev ovršenika, pod uvjetom da ovrhovoditelju pruži sigurnost za štetu koja bi mu mogla nastati ako se pokaže da je nesuspenzivni pravni lijek bio neosnovan (61 OZ).

Jednostrani i dvostrani. Dvostrani pravni lijek je onaj kod kojega se protivniku podnositelja pravnog lijeka mora pružiti mogućnost da se izjasni o zahtijevima podnositelja (takvi su većina pravnih lijekova), a jednostran ako mu tu mogućnost ne treba pružiti (samo u pravilu žalba protiv rješenja).

Samostalni i nesamostalni. Samostalan je kad se može podnijeti odvojen pravni lijek (takvi su većina pravnih lijekova), a nesamostalan je kad zakon određuje da se odluka može pobijati samo u pravnom lijeku protiv neke druge odluke (samo žalba protiv rješenja i to izuzetno, kad zakon određuje da posebna žalba nije dopuštena).

a) Redovni pravni lijekovi

4.7.4. Žalba protiv presude

a) OPĆENITO O ŽALBI57Bila je predviđena člankom 496. ZPP-a, koji je brisan.

35


Pravo na žalbu. Protiv svake presude donesene u prvom stupnju, bez obzira na to o kojoj se vrsti presude radi, stranke mogu podnijeti žalbu.

Sadržaj žalbe. Pored podataka koje mora imati svaki podnesak (članak 106.), žalba treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi,2) određenu izjavu o tome da se presuda pobija u cijelosti ili u nekom dijelu,3) razloge zbog kojih se žalba podnosi,4) potpis podnositelja žalbe (350).

c) RAZLOZI ZA ŽALBU

Presuda se može pobijati:1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka;2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja;3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava (353/1).

Bitne povrede odredaba parničnog postupka

Relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka

Relativno bitne povrede su one povrde zbog kojih će presuda biti ukinuta samo ako drugostupanjski sud utvrdi da su one utjecale ili mogle utjecati na pravilnost donesene presude.

Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka

Apsolutno bitne povrede su one povrede zbog kojih, prema izričitoj odredbi zakona, treba uvijek ukinuti presudu, bez obzira na to je li povreda utjecala ili mogla utjecati na pravilnost presude.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji (354/2):1) ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti (članak 71.

stavak 1. točka 1. do 6.), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili ako je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca,

2) ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost (članak 16.),3) ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno

nadležan,4) ako je protivno odredbama ovoga Zakona sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim

raspolaganjima stranaka (članak 3. stavak 3.),5) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana

mogućnost da raspravlja pred sudom,6) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi,7) ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev.

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

36


Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio (335)58.

Pogrešna primjena materijalnog prava

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (356).

b) Izvanredni pravni lijekovi

4.7.6. Revizija protiv presude

a) PRESUDE KOJE SE MOGU POBIJATI REVIZIJOM

Revizija se može podnijeti samo protiv drugostupanjske presude. To znači, drugim riječima, da se ona može izjaviti samo protiv presude koja je postala pravomoćna, a ne može se izjaviti protiv prvostupanjske presude koja nije pobijana žalbom.59

Međutim, pravo na podnošenje revizije nije osigurano u odnosu prema svim drugostupanjskim presudama. Naime, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna (382/1/1), a u postupku pred trgovačkim sudovima 500.000,00 kuna (497).

2) ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu (382/1/2).

3) kada je ona dopuštena temeljem posebnog zakona, kao naprimjer:- protiv drugostupanjske presude u paternitetskom ili maternitetskom sporu (čl. 293.

Obiteljskog zakona)- protiv drugostupanjske presude u postupku radi objavljivanja ispravka (čl. 38.

Zakona o javnom priopćavanju)4) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema prethodnim odredbama, stranke

mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjski sud u izreci te presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena (382/2).

Ad 1) U našem pravu je vrijednost predmeta spora ustvari glavna osnova za dopuštenost revizije.

58Prije novele bilo je propisano da nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to upozoravaju i nove činjenice i novi dokazi. No ta je odredba brisana, s obzirom na zabranu iznošenja novota u žalbi.59Međutim, kod djelomičnog uspjeha stranaka u prvostupanjskom postupku možemo imati i drukčije situacije. Ako tada recimo samo jedna stranka izjavi žalbu, njena mogućnost izjavljivanja revizije ovisi o sadržaju drugostupanjske presude. Stranka koja nije izjavila žalbu nema pravo na reviziju protiv drugostupanjske presude kojom je odbijena žalba protivne strane. No, kad drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na štetu stranke koja se nije žalila, ta će stranka moći izjaviti reviziju.

Jednako pravilo vrijedi i onda kad je u prvostupanjskom postupku jedna stranka u cijelosti uspjela (pa stoga nije ni mogla podnijeti žalbu zbog nedostatka pravnog interesa), ali je drugostupanjski sud povodom žalbe protivne stranke preinačio prvostupanjsku presudu.

37


4.7.8. Ponavljanje postupka

Pojam. Prijedlog za ponavljanje postupka je ograničeni izvanredni pravni lijek stranaka protiv odluka kojima je postupak pravomoćno završen, bez obzira na to je li do pravomoćnosti došlo nakon korištenja redovnih pravnih lijekova ili nezavisno od njih. Prijedlog za ponavljanje postupka je nesuspenzivan, u pravilu remonstrativan i dvostran pravni lijek.

a) PREDMET PONAVLJANJA POSTUPKA

Prijedlogom za ponavljanje postupka može se zahtijevati da se ponovi parnični postupak koji je završen pravomoćnom sudskom odlukom (421/1). Za razliku od revizije koja se može izjaviti samo protiv drugostupanjske odluke, ponavljanje postupka može se tražiti neovisno o tome je li protiv odluke donesene u prijašajem postupku bio izjavljen pravni lijek.

38

gpp - skripta

Documents