Biblijska svjedočenja

1

Uvod

U medicini često treba izabrati put. Kako i koji put izabrati? Na temelju tih odluka slijede intervencije koje značajno utjeću na sudbinu ljudi, održavanje zdravlja, sprečavanje bolesti, kvalitetu i samo trajanje života.Znanje nije dovoljno za donošenje za ispravno odlučivanje, bitan je i ispravan moralni pristup.

Razmatranje moralnih vrijednosti i odlučivanja, započinjemo sa Biblijom, izvorom istine i morala iz Judeo-kršćanske perspektive. Stari i novi zavjet su naše civilizacijsko svjedočenje o trajnom ljudskom nastojanju da ostvare najviše mrijednosti.

Zbog toga i mi naš rad na medicinskoj etici započinjemo sa odabranim dijelovima iz Starog i Novog Zavjeta. Bez obzira da li smo uopće vjernici, ili koje vjere, u našoj kulturi izgradnja vrijednosti i morala je prikazana i temelji se na Bibliji.

Odabrali smo 23 djela iz Starog i Novog Zavjeta, na kojima želimo ocijeniti stečeno civilizacijsko iskustvo u moralnim dilemama i odlučivanju.

Vi trebate u grupi od 3 – 4, odabrati temu, obraditi ju i pripremiti za prikaz na zajedničkom prikazivanju.

U pripremi nastave odaberite tekstove, i razmotrite neka moralna pitanja:1. Koje dileme, opasnosti, pogreške i načine riješavanja je prikazano?2. Da li ste se u svom životu i radu susreli sa sličnim pitanjima?3. Ako imate možete li prikazati primjer?4. Je li Vam ovo znanje od koristi za budući rad?

Nastavu ćemo provesti:1. Formiranjem grupa po temama2. Pripreme prikaza3. Zajednički prikaz4. Elektronski prikaz5. Predavanje nastavnika

2

Sadržaj Strana

1. Stvaranje svijeta 12. Potop 7

3. Babilonska kula 11

4. Abraham 12

5. Mojsije u Egiptu 16

6. Izlazak iz Egipta 20

7. Savez i deset zapovijedi 26

8. Zlatno tele 28

9. Job 30

10. Pjesma nad pjesmama 57

11. Jona 63

12. Salomonova mudrost 65

13. Mudre izreke 69

14. Velika Salomonova zbirka izreka 75

15. Kušnja u pustinji 86

16. Poučavanje i ozdravljenje 87

17. Govor na Gori 89

18. Oče naš 94

19. Uspješnost molitve 95

20. Deset čudesa 96

21. Križni put 100

3

22. Druga poslanica Korinćanima 101

23. Poslanica Hebrejima 110

4

1. Stvaranje svijeta(Knjiga Postanka, I. Počeci svijeta i čovječanstva)

1. STVARANJE SVIJETA

Prvi izvještaj o stvaranju 1U početku stvori Bog nebo i zemlju. (2) Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. (3) I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. (4) I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. (5) Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. (6) I reče Bog: "Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!" I bi tako. (7) Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. (8) A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi. (9) I reče Bog: "Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!" I bi tako. (10) Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. (11) I reče Bog: "Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme. I bi tako. (12) I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. (13) Tako bude večer, pa jutro - dan treći. (14) I reče Bog: "Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, (15) i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!" I bi tako. (16) I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde. (17) I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, (18) da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. (19) Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti. (20) I reče Bog: "Nek' povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek' polete nad zemljom, svodom nebeskim!" I bi tako. (21) Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. (22) I blagoslovi ih govoreći: "Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!" (23) Tako bude večer, pa jutro - dan peti. (24) I reče Bog: "Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!" I bi tako. (25) I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro. (26) I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!" (27) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. (28) I blagoslovi ih Bog i reče im: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!" (29) I doda Bog: "Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! (30) A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima

5

što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje!" I bi tako. (31) I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti. 2 Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. (2) I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. (3) I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. (4) To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani. Drugi izvještaj o stvaranju - Raj zemaljski Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, (5) još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. (6) Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. (7) Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. (8) I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. (9) Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. (10) Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka. (11) Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata. (12) Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa. (13) Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš. (14) Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat. (15) Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. (16) Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, (17) ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" (18) I reče Jahve, Bog: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on." (19) Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. (20) Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. (21) Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. (22) Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. (23) Nato čovjek reče: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!" (24) Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo. (25) A bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida. Prvi čovjekov grijeh 3 Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" (2) Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. (3) Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'" (4) Nato će zmija ženi: "Ne, nećete umrijeti! (5) Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i

6

zlo." (6) Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. (7) Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. (8) Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. (9) Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. (10) On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih." (11) Nato mu reče: "Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?" (12) Čovjek odgovori: "Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo." (13) Jahve, Bog, reče ženi: "Što si to učinila?" "Zmija me prevarila pa sam jela", odgovori žena. (14) Nato Jahve, Bog, reče zmiji: "Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! (15) Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda

njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu." (16) A ženi reče: "Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom." (17) A čovjeku reče: "Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! - evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! (18) Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. (19) U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jestidokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio –

7

prah si, u prah ćeš se i vratiti." (20) Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. (21) I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu. (22) Zatim reče Bog: "Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!" (23) Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. (24) Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života.

8

2. Potop(Knjiga Postanka, I. Počeci svijeta i čovječanstva)

2. POTOP

Pokvarenost ljudi 6 Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, (2) opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. (3) Onda Jahve reče: "Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina." (4) U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi. (5) Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. (6) Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. (7) Reče Jahve: "Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje - od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao što sam ih napravio." (8) Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim. (9) Ovo je povijest Noina: Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. (10) Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet.

Noa sprema lađu (11) U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. (12) I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji izopačilo - (13) reče Bog Noi: "Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. (14) Napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom. (15) A pravit ćeš je ovako: neka korablja bude trista lakata u duljinu, pedeset u širinu, a trideset lakata u visinu. (16) Na korablji načini otvor za svjetlo, završi ga jedan lakat od vrha. Vrata na korablji načini sa strane; neka ima donji, srednji i gornji kat. (17) Ja ću, evo, pustiti potop - vode na zemlju - da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti. (18) A s tobom ću učiniti Savez; ti ćeš ući u korablju - ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja žena i žene tvojih sinova. (19) A od svega što je živo - od svih bića - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preživi, i neka budu muško i žensko. (20) Od ptica prema njihovim vrstama, od životinja prema njihovim vrstama i od svih stvorova što po tlu puze prema njihovim vrstama: po dvoje od svega neka uđe k tebi da preživi. (21) Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude hrane tebi i njima." (22) Noa učini tako. Sve kako mu je Bog naredio, tako je izvršio.7 Onda Jahve reče Noi: "Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. (2) Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku. (3) Isto tako od ptica nebeskih po sedam parova - mužjaka i ženku - da im

9

se sjeme sačuva na zemlji. (4) Jer ću do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset dana i četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam ga načinio."

(5) Noa učini sve kako mu je Jahve naredio. (6) Noi bijaše šest stotina godina kad je potop došao na zemlju. (7) I pred vodama potopnim uđu s

Noom u korablju njegovi sinovi, njegova žena i žene sinova njegovih. (8) Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zemljom puzi, (9) uđe po dvoje - mužjak i ženka - u korablju s Noom, kako je Bog naredio Noi. (10) A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.

Potop (11) U dan onaj - šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske. (12) I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. (13) Onog dana uđe u

korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima; (14) oni, pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, (15) uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života. (16) Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi.

Onda Jahve zatvori za njim vrata. (17) Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se

visoko iznad zemlje. (18) Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. (19) Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. (20) Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. (21) Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. (22) Sve što u svojim nosnicama imaše dah života - sve što bijaše na kopnu - izgibe. (23) Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji. (24) Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom.

Prestanak potopa 8 Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. (2) Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. (3) Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, (4) a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. (5) Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.

(6) Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; (7) ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. (8) Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. (9) Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. (10) Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. (11) Prema

10

večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. (12) Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.

(13) Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje.

Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela. (14) A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.

Noa izlazi iz lađe (15) Tada Bog reče Noi: (16) "Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. (17) Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!" (18) I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. (19) Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi što se zemljom miču - iziđu iz korablje, vrsta za vrstom (20) I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. (21) Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: "Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.

(22) Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće."

Blagoslov i Savez 9 Tada Bog blagoslovi Nou i njegove sinove i reče im: "Plodite se i množite i zemlju napunite. (2) Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. (3) Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje. (4) Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv. (5) A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život.

(6) Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!

(7) A vi, plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite je sebi!" (8) Još reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: (9) "A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s

vašim potomstvom poslije vas (10) i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa zvijerima - sa svime što je s vama izišlo iz korablje - sa svim živim stvorovima na zemlji. (11)

11

Držat ću se ja svog Saveza s vama te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti."

(12) I reče Bog: "A ovo znamen je Saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće:

(13) Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje.

(14) Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže,

(15) spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće.

(16) U oblaku kad se pojavi duga, ja ću je vidjeti i vjekovnog ću se sjećati Saveza između Boga i svake žive duše, svakog tijela na zemlji."

(17) I reče Bog Noi: "To neka je znak Saveza koji sam postavio između sebe i svih živih bića što su na zemlji."

12

3. Babilonska kula(Knjiga Postanka, I. Počeci svijeta i čovječanstva, 3. Od potopa do Abrahama)

Babilonska kula 11 Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. (2) Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu i tu se nastane. (3) Jedan drugome reče: "Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!" Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. (4) Onda rekoše: "Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!" (5) Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. (6) Jahve reče. "Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. (7) Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije." (8) Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji te ne sazidaše grada. (9) Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.

13

4. Abraham(Knjiga Postanka, I. Počeci izabranog naroda, 1. Povijest Abrahamova)

Abraham posreduje za Sodomu (16) Ljudi ustanu i krenu put Sodome. Abraham pođe s njima da ih isprati. (17) Jahve pomisli: "Zar da sakrivam od Abrahama što ću učiniti (18) kad će od Abrahama nastati velik i brojan narod te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati? (19) Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno, tako da Jahve mogne ostvariti što je Abrahamu obećao." (20) Onda Jahve nastavi: "Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. (21) Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti." (22) Odande ljudi krenu prema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Jahvom. (23) Nato se Abraham primače bliže i reče: "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? (24) Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? (25) Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?" (26) "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto." (27) "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i pepeo! (28) Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" "Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet", odgovori. (29) "Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?" - opet će Abraham. "Neću to učiniti zbog četrdesetorice", odgovori. (30) "Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?" - opet će on. "Neću to učiniti", odgovori, "ako ih ondje nađem samo trideset." (31) "Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu", nastavi dalje. "Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?" "Neću ga uništiti", odgovori, "zbog dvadesetorice." (32) "Neka se Gospodin ne ljuti", on će opet, "ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?" "Neću ga uništiti zbog njih deset", odgovori. (33) Kad je Jahve završio razgovor s Abrahamom, ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto. Uništenje Sodome i Lotov bijeg 19 Ona dva anđela stignu navečer u Sodomu dok je Lot sjedio na vratima Sodome. Kad ih Lot ugleda, ustade i pođe im u susret. Nakloni se licem do zemlje, (2) a onda im reče: "Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete; a onda možete na put rano." A oni rekoše: "Ne, noć ćemo provesti na trgu." (3) Ali ih on uporno navraćaše, i oni se uvratiše k njemu i uđoše u njegovu kuću. On ih ugosti, ispeče pogaču te blagovaše.

(4) Još ne bijahu legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. (5) Zovnu Lota pa mu reknu: "Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?" (6) Lot iziđe k njima na ulaz, a za sobom zatvori vrata. (7) "Braćo moja," reče on, "molim vas, ne činite toga zla! (8) Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite; samo ovim ljudima nemojte ništa učiniti jer su došli pod sjenu moga krova." (9) "Odstupi odatle!" - rekoše. - "Došao kao dotepenac, a

14

za suca se već postavlja. Sad ćemo mi s tobom gore nego s njima." I nasrnuše na jadnika Lota i navališe na vrata da ih razbiju. (10) Ali ona dvojica pruže ruke van, povukoše Lota k sebi u kuću i zatvore vrata; (11) a ljude pred vratima, mlade i stare, zabliješte tako da nisu mogli naći vrata.

(12) Onda ona dvojica upitaju Lota: "Koga još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve koje imaš u gradu iz mjesta izvedi! (13) Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uništimo." (14) Iziđe Lot da to kaže svojima budućim zetovima koji namjeravahu uzeti njegove kćeri te reče: "Na noge! Odlazite iz ovog mjesta jer će Jahve uništiti grad!" Ali je u očima svojih budućih zetova ispao kao da zbija šalu.

(15) Kako zora puče, anđeli navale na Lota govoreći: "Na noge! Uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje da ne budeš zatrt kaznom grada!" (16) Ali on oklijevaše. Zato ga oni uzeše za ruku, a tako i njegovu ženu i njegove dvije kćeri i - po smilovanju Jahvinu nad njim - odvedoše ih i ostaviše izvan grada. (17) Kad ih izvedoše u polje, jedan progovori: "Bježi da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo da ne budeš zatrt!" (18) Ali Lot odvrati: "Nemoj, gospodine! (19) Nego ako je tvoj sluga našao milost u tvojim očima - a toliko milosrđe već si mi iskazao spasivši mi život - ja ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne snađe i ne poginem. (20) Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim - mjesto je zbilja maleno - daj da život spasim!" (21) Odgovori mu: "Uslišat ću ti i tu molbu i neću zatrti grada o kojemu govoriš. (22) Brzo! Bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ti onamo ne stigneš." Zato se onaj grad zove Soar.

(23) Kako je sunce na zemlju izlazilo i Lot ulazio u Soar, (24) Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem (25) i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. (26) A Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli.

(27) Sutradan u rano jutro Abraham se požuri na mjesto gdje je stajao pred Jahvom, (28) upravi pogled prema Sodomi i Gomori i svoj ravnici u daljini: i vidje kako se diže dim nad zemljom kao dim kakve klačine.

(29) Tako se Bog, dok je zatirao gradove u ravnici u kojima je Lot boravio, sjetio Abrahama i uklonio Lota ispred propasti.

...

15

Izakovo rođenje, Hagara otjerana 21 Jahve se sjeti Sare kako je rekao i učini joj kako je obećao: (2) Sara zače i rodi Abrahamu sina u njegovoj starosti - u vrijeme koje je Bog označio. (3) Abraham nadjene ime Izak svome sinu što mu ga Sara rodi. (4) I poslije osam dana obreza Abraham svoga sina Izaka, kako mu je Bog naredio. (5) Abrahamu bijaše stotinu godina kad mu se rodio sin Izak.

(6) Sara reče: "Dade mi Bog da se nasmijem, i tko god to čuje nasmijat će mi se."

(7) Još doda:

"Tko bi ikad rekao Abrahamu: djecu će ti Sara dojiti! Ipak sina mu rodih u starosti".

(8) Dijete je raslo i bilo od sise odbijeno. A u dan u koji Izak bijaše od sise odbijen Abraham priredi veliku gozbu.

(9) Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, (10) pa reče Abrahamu: "Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom - s Izakom!"

(11) To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmael bio njegov sin. (12) Ali Bog reče Abrahamu: "Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. (13) I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak."

(14) Rano ujutro Abraham uze kruha i mješinicu vode pa dade Hagari; stavi to na njezina ramena, zajedno s dječakom, te je otpusti. Vrludala je amo-tamo po pustinji Beer Šebe. (15) Potrošivši vodu iz mješinice, ostavi dijete pod jednim grmom, (16) a sama ode i sjede nasuprot, daleko koliko luk može dobaciti. Govorila je u sebi: "Neću da vidim kako dijete umire." Sjedeći tako, udari u jecanje.

(17) Bog ču plač dječaka te anđeo Božji zovne s neba Hagaru i reče joj: "Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. (18) Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići velik narod." (19) Tada joj Bog otvori oči pa ona opazi studenac. Ode i napuni vodom mješinicu pa napoji dječaka.

(20) Bog je bio s dječakom te je rastao i odrastao. Živio je u pustinji te postao vješt u strijeljanju iz luka. (21) Dom mu bijaše u pustinji Paranu; a njegova mu majka dobavi ženu iz zemlje egipatske.

...

Bog kuša Abrahama

16

22 Poslije tih događaja Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: "Abrahame!" On odgovori: "Evo me!" (2) Bog nastavi: "Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati."

(3) Ujutro Abraham podrani, osamari magarca, sa sobom povede dvojicu svojih slugu i svog sina Izaka, pošto je prije nacijepao drva za žrtvu paljenicu, i uputi se na mjesto koje mu je Bog označio. (4) Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka. (5) Abraham onda reče slugama: "Vi ostanite ovdje uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama". (6) Abraham uzme drva za žrtvu paljenicu, stavi ih na sina Izaka, a u svoju ruku uzme kremen i nož. Tako pođu obojica zajedno. (7) Onda Izak reče svome ocu Abrahamu: "Oče!" "Evo me, sine!" - javi se on. "Evo kremena i drva," opet će sin, "ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?" (8) "Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!" - odgovori Abraham. I nastave put. (9) Stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva, sveže svog sina Izaka i položi ga po drvima na žrtvenik. (10) Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. (11) Uto ga zovne s neba anđeo Jahvin i poviče: "Abrahame! Abrahame!" "Evo me!" - odgovori on. (12) "Ne spuštaj ruku na dječaka", reče, "niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga." (13) Podiže Abraham oči i pogleda, i gle - za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina. (14) Onome mjestu Abraham dade ime "Jahve proviđa". Zato se danas veli: "Na brdu Jahvina proviđanja."

(15) Anđeo Jahvin zovne Abrahama s neba drugi put (16) i reče: "Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, (17) svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. (18) Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom."

(19) Zatim se Abraham vrati k svojim slugama pa se zajedno upute u Beer Šebu. U Beer Šebi se Abraham nastani.

17

5. Mojsije u Egiptu(Knjiga Izlaska, I. Oslobođenje iz Egipta, 1. Izrael u Egiptu)

Nevolje Hebreja u Egiptu 1 Ovo su imena Izraelovih sinova koji su s Jakovom sišli u Egipat, svaki sa svojim domom: (2) Ruben, Šimun, Levi i Juda; (3) Jisakar, Zebulun i Benjamin; (4) Dan i Naftali; Gad i Ašer. (5) U svemu Jakovljevih potomaka bijaše sedamdeset duša. A Josip je već bio u Egiptu.

(6) I umre Josip, a pomru i sva njegova braća i sav onaj naraštaj. (7) Ali su Izraelci bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju.

(8) Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa. (9) I reče on svome puku: "Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. (10) Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje."

(11) I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove-skladišta: Pitom i Ramses. (12) Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca.

(13) I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. (14) Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu.

(15) Egipatski se kralj obrati i na hebrejske babice, od kojih jednoj bijaše ime Šifra, a drugoj Pua, pa im naredi: (16) "Kad u porodu pomažete Hebrejkama, dobro pogledajte oba kamena sjedala: ako je muško dijete, ubijte ga; ako je žensko, neka živi. (17) Ali su se babice bojale Boga i nisu činile kako im je naredio egipatski kralj, nego su ostavljale na životu mušku djecu. (18) Stoga egipatski kralj pozove babice pa im rekne: "Zašto ste tako radile i na životu ostavljale mušku djecu?" (19) Nato babice odgovore faraonu: "Hebrejke nisu kao egipatske žene. One su životne. Prije nego babica dođe k njima, one već rode." (20) Bog je to babicama za dobro primio. Narod se množio i silno porastao. (21) A kako su se babice bojale Boga, on ih obdari potomstvom.

(22) Onda faraon izda naredbu svemu svome narodu: "Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na životu ostavite samo žensku djecu."

2. MOJSIJEVA MLADOST I POZIV

Rođenje Mojsijevo 2 Neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom. (2) Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca. (3) Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke. (4) Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti.

(5) Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trstici, pa pošalje sluškinju da je donese. (6) Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete!

18

Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. "Bit će to hebrejsko dijete", reče. (7) Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: "Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama da ti dijete doji?" (8) "Idi!" - odgovori joj faraonova kći. Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku. (9) "Uzmi ovo dijete", rekne joj faraonova kći, "i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati." Tako žena uzme dijete i othrani ga. (10) Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, "jer sam ga", reče, "iz vode izvadila".

Mojsije bježi u zemlju Midjan (11) Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, dođe među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi

tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca - brata njegova. (12) Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. (13) Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. "Zašto tučeš svoga druga?" - rekne napadaču. (14) Ovaj odvrati: "Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?" Mojsije se uplaši pa će u sebi: "Tako! Ipak se saznalo." (15) Kad je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju. Ondje sjedne kraj nekog studenca.

(16) Midjanski je svećenik imao sedam kćeri. Dođu one da zahvate vode i naliju pojila, da napoje stado svoga oca. (17) Ali dođu i pastiri te ih potjeraju. Mojsije ustane, obrani ih i stado im napoji. (18) Kad su se vratile svome ocu Reuelu, on ih zapita: "Kako ste se danas tako brzo vratile?" (19) One odgovore: "Neki Egipćanin obrani nas od pastira i još nam zahvati vode i stado nam napoji." (20) "Gdje je?" - zapita on svoje kćeri. "Zašto ste ostavile toga čovjeka? Pozovite ga na objed." (21) Mojsije pristane da ostane kod toga čovjeka. On oženi Mojsija svojom kćeri Siporom. (22) A kad ona rodi sina, on mu nadjene ime Geršon, "jer sam", reče, "stranac u tuđoj zemlji"

. Bog poziva Mojsija za vođu hebrejskom narodu

(23) Poslije mnogo vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, a njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. (24) Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svoga Saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. (25) I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih.

19

Gorući grm 3 Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. (2) Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. (3) "Hajde da priđem, " reče Mojsije, "i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva." (4) Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: "Mojsije! Mojsije!" "Evo me!" - javi se. (5) "Ne prilazi ovamo!" - reče. "Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. (6) Ja sam", nastavi, "Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev." Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. Poziv Mojsijev (7) "Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu", nastavi Jahve, "i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. (8) Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju - u zemlju kojom teče med i mlijeko: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca. (9) Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. (10) Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta." (11) "Tko sam ja da se uputim faraonu", odgovori Mojsije Bogu, "i izvedem Izraelce iz Egipta!" (12) "Ja ću biti s tobom", nastavi. "I ovo će ti biti znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete iskazati štovanje na ovome brdu."

Bog objavljuje svoje ime (13) Nato Mojsije reče Bogu: "Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: 'Bog otaca vaših poslao me

k vama', i oni me zapitaju: 'Kako mu je ime?' - što ću im odgovoriti?" (14) "Ja sam koji jesam", reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: "Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama." (15) Dalje je Bog Mojsiju rekao: "Kaži Izraelcima ovako: 'Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.' To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena."

Mojsijevo poslanje (16) "Idi, skupi starješine Izraelaca pa im kaži: 'Jahve, Bog otaca - Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev - objavio mi se i rekao mi: Pohodio sam vas i razabrao što vam se čini u Egiptu. (17) Odlučio sam vas izvesti iz egipatske bijede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca - u zemlju kojom teče med i mlijeko!' (18) Oni će te poslušati. Onda pođi sa starješinama Izraelaca k egipatskom kralju i reci mu: 'Objavio nam se Jahve, Bog Hebreja. Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju, da ondje prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svojemu.' (19) Znam ja da vas egipatski kralj neće pustiti ako ne bude natjeran teškom šakom. (20) Zato ću ja pružiti svoju šaku i pritisnuti Egipat svakovrsnim čudesima što ću ih u njemu izvesti. Poslije će vas pustiti. (21) Dobro ću raspoložiti Egipćane prema ovome narodu, pa kad pođete, nećete poći praznih ruku. (22) Svaka će žena zatražiti od svoje susjede i stanarke u svojoj kući nakita srebrnog i zlatnog i odjeće. To stavite na svoje sinove i kćeri. Tako ćete oplijeniti Egipćane."

20

Čudesni znaci Mojsijeva poslanstva 4 Mojsije uzvrati: "Ali ako mi ne povjeruju i ne poslušaju me, nego mi reknu: 'Jahve ti se nije objavio?'" (2) "Što ti je to u ruci?" - zapita ga Jahve. "Štap", odgovori. (3) "Baci ga na zemlju!" - naredi mu Jahve. On ga baci na zemlju, a štap se pretvori u zmiju. Mojsije pred njom uzmače. (4) Onda Jahve reče Mojsiju: "Pruži ruku i uhvati je za rep." I on seže rukom i uhvati je za rep, a ona opet postade štap u njegovoj ruci. (5) "Tako moraju vjerovati da se Jahve, Bog njihovih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, tebi objavio."

(6) Još mu Jahve rekne: "Uvuci ruku u njedra." On uvuče ruku u njedra. Kad ju je izvukao, gle - ruka mu gubava, bijela kao snijeg. (7) "Stavi opet ruku u njedra!" - naredi mu Jahve. On opet ruku u njedra. Kad ju je iz njedara izvukao, gle - opet je bila kao i ostali dio tijela. (8) "Ako ti ne povjeruju i ne prihvate poruku prvoga znamenja, povjerovat će poruci drugoga znamenja. (9) A ako ih oba ova znamenja ne uvjere pa ti ne povjeruju, zahvati vode iz Rijeke i prolij je po suhu. Voda što je budeš iz Rijeke uzeo na suhu će se u krv pretvoriti."

Aron - tumač Mojsijev (10) "Oprosti, Gospodine!" - nastavi Mojsije Jahvi. "Ja nikad nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada kad govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak." (11) "Tko je dao čovjeku usta?" - reče mu Jahve. "Tko ga čini nijemim i gluhim; tko li mu vid daje ili ga osljepljuje? Zar to nisam ja, Jahve! (12) Idi, dakle! Ja ću biti s tobom kad budeš govorio i kazivat ću ti što ćeš govoriti."

(13) "Oprosti, Gospodine", opet će Mojsije, "ne bi li poslao koga drugoga!" (14) Razljuti se Jahve na Mojsija i reče: "Zar Aron, Levijevac, nije tvoj brat? Znam da je on vrlo

rječit. Evo, baš ti izlazi u susret. Kad te vidi, obradovat će se u srcu. (15) Ti govori njemu i u njegova usta stavljaj riječi. Ja ću biti i s tobom i s njime dok budete govorili; kazivat ću obojici što ćete raditi. (16) Neka on mjesto tebe govori narodu. Tako, on će tebi biti mjesto usta, a ti ćeš njemu biti mjesto Boga. (17) Uzmi ovaj štap u ruku. Njim izvodi znamenja."

Mojsijev povratak u Egipat

(18) Zatim se Mojsije vrati svome tastu Jitru te mu reče: "Pusti me da se vratim braći u Egipat da vidim jesu li još na životu." "Pođi u miru!" - reče Jitro Mojsiju.

(19) I Jahve reče Mojsiju u Midjanu: "Vrati se u Egipat, jer su pomrli svi ljudi koji su tražili tvoj život." (20) Tako Mojsije posadi na magarca svoju ženu i sinove i ode u zemlju egipatsku. A u ruku Mojsije uze Božji štap. (21) Jahve opet reče Mojsiju: "Kad se vratiš u Egipat, pobrini se da pred faraonom izvedeš sva čudesa za koja sam ti dao moć, premda ću ja tvrdim učiniti njegovo srce, tako te neće pustiti narod da ode. (22) Tada reci faraonu: 'Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. (23) Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorođenca.'"

21

6. Izlazak iz Egipta(Knjiga izlaska, I. Oslobođenje iz Egipta, 4. Izlazak iz Egipta)

4. IZLAZAK IZ EGIPTA

Najava smrti prvorođenaca 11 "Još ću samo jednom nedaćom udariti faraona i Egipat", reče Jahve Mojsiju. "Poslije toga pustit će vas odavde. I više: sam će vas odavde potjerati. (2) Kaži svijetu neka svaki čovjek ište od svoga susjeda i svaka žena od svoje susjede srebrnih i zlatnih dragocjenosti." (3) Jahve učini te Egipćani bijahu naklonjeni narodu. Sam Mojsije postane vrlo uvažen u egipatskoj zemlji, u očima faraonovih službenika i u očima naroda.

(4) A onda Mojsije navijesti: "Ovako poručuje Jahve: 'O ponoći proći ću Egiptom. (5) Svaki će prvorođenac u egipatskoj zemlji umrijeti, od prvorođenca faraonova, koji bi imao sjediti na njegovu prijestolju, do prvorođenca ropkinje koja se nalazi uz mlinski kamen; a uginut će i sve prvine od stoke. (6) U svoj će zemlji egipatskoj nastati veliki jauk, kakva nije bilo niti će kad poslije biti. (7) Među Izraelcima ni pas neće zalajati na živo stvorenje: ni na čovjeka ni na životinju.' Po tome ćete znati da Jahve luči Izraelca od Egipćanina. (8) Onda će svi ovi tvoji dvorani k meni doći, preda me se baciti i vikati: Nosi se i ti i sav puk koji za tobom ide! Poslije toga ću otići." I gnjevan ode od faraona.

(9) "Neće vas faraon poslušati", reče Jahve Mojsiju, "a to da bi se umnožila moja znamenja u zemlji egipatskoj."

(10) Mojsije i Aron izveli su sva ta znamenja pred faraonom, ali je Jahve okorio srce faraonu, tako te on nije puštao Izraelaca da odu iz njegove zemlje.

Pasha 12 Jahve reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: (2) "Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. (3) Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko za obitelj pribavi jedno živinče. Tako, jedno na obitelj. (4) Ako je obitelj premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. (5) Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. (6) Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje kad se spusti suton. (7) Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. (8) Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći sa beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. (9) Da ništa sirovo ili na vodi skuhano od njega niste jeli, nego na vatri pečeno: s glavom, nogama i ponutricom. (10) Ništa od njega ne smijete ostaviti za sutradan: što bi god do jutra ostalo, morate na vatri spaliti. (11) A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha. (12) Te ću, naime, noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj - i čovjeka i životinju. Ja, Jahve, kaznit ću i sva egipatska

22

božanstva. (13) Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku." Blagdan beskvasnih kruhova (14) "Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena. (15) Sedam dana jedite beskvasan kruh. Prvoga već dana uklonite kvasac iz svojih kuća. Jer, tko bi god od prvoga do sedmoga dana jeo ukvasan kruh, taj se ima iskorijeniti između Izraelaca. (16) Prvoga dana držite sveto zborovanje, a tako i sedmoga dana. Nikakva posla tih dana nemojte raditi. Jedino jelo, što kome treba, možete pripraviti. (17) Držite blagdan beskvasnog kruha! Toga sam, naime, dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske. Držite zato taj dan kao blagdan od koljena do koljena: to je vječna naredba. (18) Od večeri četrnaestoga dana prvoga mjeseca pa do večeri dvadeset prvoga dana toga mjeseca jedite beskvasan kruh. (19) Sedam dana ne smije biti kvasca u vašim domovima. Tko bi god jeo bilo što ukvasano, taj neka se ukloni iz izraelske zajednice, bio stranac ili domorodac. (20) Ništa ukvasano ne smijete jesti: u svim svojim prebivalištima jedite nekvasan kruh."

Propisi o Pashi (21) Zatim sazva Mojsije sve starješine Izraelaca te im reče: "Idite i pribavite janje za svoje obitelji i žrtvujte Pashu. (22) Onda uzmite kitu izopa, zamočite je u krv što je u zdjeli i poškropite krvlju iz zdjele nadvratnik i oba dovratnika. Neka nitko ne izlazi preko kućnih vrata do jutra. (23) Kad Jahve bude prolazio da pobije Egipćane, zapazit će krv na nadvratniku i na oba dovratnika, pa će mimoići ta vrata i neće dopustiti da Zatornik uđe u vaše kuće da hara. (24) Ovu uredbu držite u svim vremenima kao zakon za se i djecu svoju. (25) I kad dođete u zemlju koju će vam Jahve dati kako je obećao, vršite ovaj obred. (26) Kad vas vaša djeca zapitaju: Što vam taj obred označuje? (27) odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao." Tada narod popada ničice i pokloni se.

(28) Potom Izraelci odu i poslušaju: kako je Jahve Mojsiju i Aronu naredio, tako i učine.

Smrt prvorođenaca (29) U ponoći Jahve pobije sve prvorođence po zemlji egipatskoj: od prvorođenca faraonova,

koji je imao sjediti na prijestolju, do prvorođenca sužnja u tamnici, a tako i sve prvine od stoke. (30) Noću ustane faraon, on pa svi njegovi dvorani i svi Egipćani, jer se strašan jauk razlijegao Egiptom: ne bijaše kuće u kojoj nije ležao mrtvac. (31) Faraon pozva u noći Mojsija i Arona te im reče: "Ustajte i odlazite od moga naroda i vi i vaši Izraelci! Idite! Odajte štovanje Jahvi, kako ste tražili. (32) Pokupite svoju i sitnu i krupnu stoku, kako ste zahtijevali: idite pa i mene blagoslovite!" (33) Egipćani nagonili narod da brže ide iz zemlje, "jer izgibosmo svi", govorahu oni. (34) Tako narod ponese svoje još neukislo tijesto; naćve, uvijene u ogrtače, ponesoše na ramenima.

23

(35) I učiniše Izraelci kako im je Mojsije bio rekao: zatražiše od Egipćana srebrnine, i zlatnine, i odjeće. (36) Jahve je učinio te Egipćani bijahu naklonjeni narodu pa davahu. Tako su Egipćane oplijenili.

Izlazak Izraelaca

(37) Pođu tako Izraelci iz Ramsesa prema Sukotu. Bilo je oko šest stotina tisuća pješaka, osim žena i djece. (38) A mnogo i drugoga svijeta pođe s njima, i mnoga stoka, krupna i sitna. (39) Ispeku beskvasne prevrte od tijesta što su ga iz Egipta ponijeli: nije se bilo ukvasalo. A kako su bili tjerani iz Egipta, nisu mogli odgađati, i tako nisu sebi spremili poputninu. (40) Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset godina. (41) I kad se navrši četiri stotine i trideset godina - točno onoga dana - sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje egipatske. (42) Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svima Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdjenja u čast Jahvi.

...

5. PREKO CRVENOGA MORA

Polazak Izraelaca (17) Kad je faraon dopustio da narod ode, Bog ih nije poveo prema filistejskoj zemlji, iako je

onuda bilo najbliže. Bog je, naime, rekao: "Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje." (18) Stoga Bog povede narod zaobilaznim putem, kroz pustinju prema Crvenome moru. Izraelci su napustili zemlju egipatsku naoružani od glave do pete. (19) Mojsije ponese sa sobom Josipove kosti. Jer Josip bijaše zakleo Izraelce riječima: "Bog će se zacijelo za vas zauzeti. Tada i moje kosti odavde ponesite sa sobom!"

(20) Krenuvši iz Sukota, utabore se u Etamu, na kraju pustinje. (21) Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli. Tako su mogli putovati i danju i noću. (22) I nije ispred naroda nestajao stup od oblaka danju ni stup od ognja noću.

Od Etama do Crvenoga mora 14 Jahve reče Mojsiju: (2) "Reci Izraelcima da se vrate i utabore pred Pi-Hahirotom, između Migdola i mora, nasuprot Baal-Sefonu. Utaborite se nasuprot ovome mjestu, uz more. (3) Faraon će reći: 'Izraelci lutaju krajem tamo-amo; pustinja ih zatvorila.' (4) Ja ću otvrdnuti faraonu srce, i on će za njima poći u potjeru. Ali ja ću se proslaviti nad faraonom i svom njegovom vojskom. Tako će Egipćani spoznati da sam ja Jahve." Izraelci tako učine.

Egipćani u potjeri za Izraelcima (5) Kad su egipatskom kralju kazali da je narod pobjegao, faraon i njegovi dvorani predomisliše

se o narodu. "Što ovo učinismo!" - rekoše. "Pustismo Izraelce i više nam neće služiti." (6) Zato

24

opremi faraon svoja kola i povede svoju vojsku. (7) Uze šest stotina svojih kola sve poizbor i ostala kola po Egiptu. I u svima bijahu štitonoše. (8) Jahve otvrdnu srce faraonu, kralju egipatskom, te on krenu u potjeru za Izraelcima, koji su otišli uzdignute pesnice. (9) Egipćani, dakle, pođu za njima u potjeru. I dok su Izraelci taborovali uz more, blizu Pi-Hahirota nasuprot Baal-Sefonu, stignu ih svi faraonovi konji pod kolima, njegovi konjanici i njegovi ratnici. (10) Kako se faraon približavao, Izraelci pogledaju i opaze da su Egipćani za njima u potjeri, pa ih obuzme velik strah. I poviču Izraelci Jahvi: (11) "Zar nije bilo grobova u Egiptu", reknu Mojsiju, "pa si nas izveo da pomremo u pustinji? Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta! (12) Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti." (13) "Ne bojte se!" - reče Mojsije narodu. "Stojte čvrsto pa ćete vidjeti što će vam Jahve učiniti da vas danas spasi: Egipćane koje danas vidite nikad više nećete vidjeti. (14) Jahve će se boriti za vas. Budite mirni!"

Prijelaz preko Crvenoga mora (15) "Zašto zapomažete prema meni?" - reče Jahve Mojsiju. "Reci Izraelcima da krenu na put.

(16) A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu. (17) Ja ću otvrdnuti srce Egipćana, i oni će poći za njima, a ja ću se onda proslaviti nad faraonom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i konjanicima. (18) Neka znaju Egipćani da sam ja Jahve kad se proslavim nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjanicima."

(19) Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. (20) Smjesti se između vojske egipatske i vojske izraelske te postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljivaše noć, tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći. (21) Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, (22) Izraelci siđoše u more na osušeno dno, a vode stajahu kao bedem njima nadesno i nalijevo. (23) Egipćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. (24) Za jutarnje straže pogleda Jahve iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. (25) Zakoči točkove njihovih kola da su se jedva naprijed micali. "Bježimo od Izraelaca!" - poviču Egipćani, "jer Jahve se za njih bori protiv Egipćana!" Tada će Jahve Mojsiju: (26) "Pruži ruku nad more da se vode vrate na Egipćane, na njihova kola i konjanike." (27) Mojsije pruži ruku nad more i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egipćani, bježeći, jurili prema moru, Jahve ih strmoglavi usred voda. (28) Tako vode, slijevajući se natrag, potope kola, konjanike i svu vojsku faraonovu koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima - u more. I ne ostade od njih ni jedan jedini. (29) A Izraelci išli suhim posred mora, vode im stale kao zid zdesna i slijeva. (30) Tako Jahve u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih, i vidje Izrael pomorene Egipćane na morskome žalu. (31) Osvjedoči se Izrael i o silnoj moći koju Jahve pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Jahve i povjerova Jahvi i njegovu sluzi Mojsiju.

25

Zahvala za izbavljenje 15 Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: "U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. (2) Moja je snaga, moja pjesma - Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati. (3) Jahve je ratnik hrabar, Jahve je ime njegovo. (4) Kola faraonova i vojsku mu u more baci; cvijet njegovih štitonoša More crveno proguta. (5) Valovi ih prekriše; poput kamena u morske potonuše dubine. (6) Desnica tvoja, Jahve, snagom se prodiči; desnica tvoja, Jahve, raskomada dušmana. (7) Veličanstvom svojim obaraš ti protivnike; puštaš svoj gnjev i on ih k'o slamu proždire. (8) Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, valovi se u bedem uzdigoše, u srcu mora dubine se stvrdnuše. (9) Mislio je neprijatelj: 'Gonit ću ih, stići, plijen ću podijelit', duša će moja sita ga biti; trgnut ću mač, uništit' ih rukom svojom.' (10) A ti dahom svojim dahnu, more se nad njima sklopi; k'o olovo potonuše silnoj vodi

26

u bezdane. (11) Tko je kao ti, Jahve među bogovima, tko kao ti sija u svetosti, u djelima strašan, divan u čudima? (12) Desnicu si pružio i zemlja ih proguta! (13) Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen, k svetom tvom Stanu snagom si ga svojom upravio. (14) Kada to čuše, prodrhtaše narodi; Filistejce muke spopadoše. (15) Užas je srvao edomske glavare, trepet je obuzeo moapske knezove i tresu se svi koji žive u Kanaanu. (16) Strah i prepast na njih se obaraju; snaga tvoje ruke skamenila ih je dok narod tvoj, Jahve, ne prođe, dok ne prođe narod tvoj koji si otkupio. (17) Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine, na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini Boravištem, Svetištem, o Jahve, tvojom rukom sazidanim. (18) Vazda i dovijeka Jahve će kraljevati." (19) Kad su faraonovi konji, njegova kola i konjanici sašli u more, Jahve je na njih povratio morske vode pošto su Izraelci prošli posred mora po suhu. (20) Tada Aronova sestra, proročica Mirjam, uze bubanj u ruku, a sve žene pridruže joj se s bubnjem u ruci i plešući. (21) Mirjam je začinjala pjesmu: "Zapjevajte Jahvi

jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao."

27

7. Savez i deset zapovijedi(Izlazak, III. Savez na Sinaju)

1. SAVEZ I DESET ZAPOVIJEDI

Dolazak do Sinaja 19 Tri mjeseca nakon izlaska iz zemlje egipatske, istoga dana, stignu Izraelci u Sinajsku pustinju. (2) Idući od Refidima, dođu u Sinajsku pustinju i utabore se u pustinji. Postave Izraelci tabor tu pred brdom, (3) a Mojsije se popne k Bogu. Jahve ga zovne s brda pa mu rekne: Obećanje Boga Saveznika

"Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: (4) 'Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. (5) Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode - ta moj je sav svijet! - (6) vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.' Tim riječima oslovi Izraelce."

(7) Mojsije se vrati i sazva narodne starješine te im izloži sve što mu je Jahve naredio. (8) A sav narod uzvrati jednoglasno: "Vršit ćemo sve što je Jahve naredio." Onda Mojsije prenese odgovor naroda Jahvi.

Priprave za Savez (9) Nato Jahve reče Mojsiju: "Ja ću, evo, doći k tebi u gustom oblaku da narod čuje kad budem s

tobom govorio i da ti zauvijek vjeruje." Tako je Mojsije prenio Jahvi odgovor naroda. (10) "Pođi k narodu", reče Jahve Mojsiju," i posvećuj ga danas i sutra. Neka opere svoju odjeću;

(11) neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj naočigled svega puka. (12) Postavi naokolo granicu za narod i izdaj naredbu: 'Pripazite da se na brdo ne penjete; da se ni podnožja ne dotičete! Tko se god brda dotakne, smrt će ga snaći. (13) Nikakva ruka neka ga se ne dotakne, nego neka bude kamenjem zasut ili strijelom ustrijeljen: bio čovjek ili živinče, neka na životu ne ostane.' Na otegnuti zvuk trube neka se na brdo penju."

(14) Mojsije siđe s brda k narodu i poče posvećivati narod. Oni operu svoju odjeću. (15) "Budite gotovi za prekosutra!" - rekne Mojsije narodu. "Ne primičite se ženi!"

Bogojavljenje (16) A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi

nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru. (17) Mojsije povede puk iz tabora u susret Bogu. Stadoše na podnožju brda. (18) Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo. (19) Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao. (20) Jahve siđe na Sinajsko brdo, na vrhunac, i pozva Jahve Mojsija na vrhunac brda. Mojsije se uspe.

28

(21) Sad Jahve reče Mojsiju: "Siđi i opomeni narod da ne bi provalio prema Jahvi da ga vidi. Mnogo bi ih poginulo. (22) I sami svećenici, koji dolaze blizu Jahvi, moraju se očistiti, da ih Jahve ne uništi." (23) "Narod se ne može popeti na brdo Sinaj", odgovori Mojsije Jahvi, "jer si nas sam ti opomenuo: 'Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim.'" (24) "Siđi pa se opet popni zajedno s Aronom", odgovori mu Jahve. "Ali neka svećenici i narod ne navaljuju da se popnu prema Jahvi da ne izginu."

(25) Mojsije siđe k narodu i sve mu kaza.

Deset zapovijedi 20 Onda Bog izgovori sve ove riječi:

(2) "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (3) Nemoj imati drugih bogova uz mene. (4) Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama

pod zemljom. (5) Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, (6) a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

(7) Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

(8) Sjeti se da svetkuješ dan subotni. (9) Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. (10) A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. (11) Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.

(12) Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj. (13) Ne ubij! (14) Ne učini preljuba! (15) Ne ukradi! (16) Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! (17) Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni

sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!" (18) Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo

dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. (19) Onda rekoše Mojsiju: "Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!" (20) "Ne bojte se", reče Mojsije narodu. "Bog je došao da vas samo iskuša; da strah pred njim ostane s vama te da ne griješite." (21) Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio.

29

8. Zlatno tele(Izlazak, III Savez na Sinaju, 5. Otpad Izraelaca i obnova Saveza)

Mojsije prima ploče Saveza (18) Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče

Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim.

5. OTPAD IZRAELACA I OBNOVA SAVEZA

Zlatno tele 32 A narod, videći gdje Mojsije dugo ne silazi s brda, okupi se oko Arona pa mu rekne: "Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske." (2) "Poskidajte zlatne naušnice što vise o ušima vaših žena, vaših sinova i vaših kćeri", odgovori im Aron, "pa ih meni donesite." (3) Sav svijet skine zlatne naušnice što ih je o ušima imao i donese Aronu. (4) Primivši zlato iz njihovih ruku, rastopi kovinu u kalupu i načini saliveno tele. A oni poviču: "Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske." (5) Vidjevši to Aron, sagradi pred njim žrtvenik a onda najavi: "Sutra neka se priredi svečanost u čast Jahvi!"

(6) Sutradan rano ustanu i prinesu žrtve paljenice i donesu žrtve pričesnice. Onda svijet posjeda da jede i pije. Poslije toga ustade da se zabavlja.

Prijetnja Jahvina (7) "Požuri se dolje!" - progovori Jahve Mojsiju. "Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske,

pošao je naopako. (8) Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: 'Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!' (9) Dobro vidim", reče dalje Jahve Mojsiju, "da je ovaj narod tvrde šije. (10) Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod."

Zagovor Mojsijev (11) Mojsije pak zapomagao pred Jahvom, Bogom svojim, i govorio: "O Jahve! Čemu da

gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izbavio iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom! (12) Zašto bi Egipćani morali reći: 'U zloj ih je namjeri i odveo, tako da ih smakne u brdinama i izbriše s lica zemlje!' Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu! (13) Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: 'Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.'" (14) I Jahve odustane da na svoj narod svali nesreću kojom mu bijaše zaprijetio.

30

Savez raskinut - razbijene ploče (15) Mojsije se okrene i siđe s brda. U rukama su mu bile dvije ploče Svjedočanstva, ploče

ispisane na objema plohama; ispisane i s jedne i s druge strane. (16) Ploče su bile djelo Božje; pismo je bilo pismo Božje u pločama urezano.

(17) A Jošua ču viku naroda koji je bučio pa reče Mojsiju: "Bojna vika u taboru!" (18) Mojsije mu odgovori:

"Niti viču pobjednici, niti tuže pobijeđeni: tu ja samo pjesmu čujem."

(19) Čim se približi taboru te opazi tele i kako igraju, razgnjevi se Mojsije. Baci iz ruku ploče i razbije ih na podnožju brda. (20) Pograbi tele koje bijahu napravili, spali ga ognjem i u prah satre. Onda prah razbaca po vodi i natjera Izraelce da je piju. (21) "Što ti je ovaj puk učinio", reče Mojsije Aronu, "da si tako velik grijeh na nj svalio?" (22) "Neka se moj gospodar srdžbom ne raspaljuje", odgovori Aron. "Sam dobro znaš kako je ovaj narod na zlo sklon. (23) Rekoše mi: 'Napravi nam boga pa neka pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izbavi iz zemlje egipatske.' (24) Na to im ja rekoh: 'Tko ima zlata, neka ga skine!' Tako mi ga dadoše, a ja ga bacih u vatru te izađe ovo tele."

Revnost levita (25) Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuzdan - tÓa Aron ih je pustio da padnu u

idolopoklonstvo među svojim neprijateljima - (26) stade na taborskim vratima i povika: "Tko je za Jahvu, k meni!" Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega. (27) On im reče: "Ovako govori Jahve, Bog Izraela: 'Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.'" (28) Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. (29) "Danas ste se posvetili Jahvi za službu", reče Mojsije, "tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov."

Mojsije ponovo zagovara (30) Sutradan reče Mojsije narodu: "Težak ste grijeh počinili. Ipak ću se Jahvi popeti. Možda za

vaš grijeh oproštenje pribavim." (31) Mojsije se vrati Jahvi pa reče: "Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. (32) Ipak im taj grijeh oprosti... Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao." (33) Nato Jahve odgovori Mojsiju: "Onoga koji je protiv mene sagriješio izbrisat ću iz svoje knjige. (34) Nego, idi sad! Povedi narod kamo sam ti rekao. Anđeo će moj pred tobom ići. Ali u dan kad ih pohodim, zbog njihova ću ih grijeha kazniti." (35) Udari Jahve po narodu pomorom zbog teleta što im ga Aron načini.Nastavlja se put u obećanu zemlju

31

9. Job(Knjiga o Jobu, I. Proslov)

I. PROSLOV

1 Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla. (2) Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri. (3) Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima. (4) Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima. (5) A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda činio.

Job na kušnji (6) Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. (7)

Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on. (8) Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!" (9) A Satan odgovori Jahvi: "Zar se Job uzalud Boga boji? (10) Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. (11) Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!" (12) "Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži." I Satan ode ispred lica Jahvina.

(13) Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, (14) dođe glasnik k Jobu i reče: "Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle, (15) kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim." (16) Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: "Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim." (17) Dok je još govorio, dođe treći i reče: "Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim." (18) Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: "Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata. (19) I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim."

(20) Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se (21) i reče:

"Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti.

Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!" (22) Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.

32

2 Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. (2) Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je", odgovori on. (3) Nato će Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim." (4) A Satan odvrati: "Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. (5) Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!" (6) "Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!" (7) I Satan ode ispred lica Jahvina.

On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. (8) Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. (9) Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!" (10) Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.

(11) U to čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja - Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama - i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti. (12) A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi. (13) Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol.

II. DIJALOG

1. PRVI NIZ BESJEDA

Job proklinje dan kada se rodio 3 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; (2) poče svoju besjedu i reče:

(3) "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'

(4) U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!

(5) Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!

(6) O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!

(7) A noć ona bila žalosna dovijeka,

33

ne čulo se u njoj radosno klicanje! (8) Prokleli je oni štono dan proklinju

i Levijatana probudit' su kadri! (9) Pomrčale zvijezde njezina svanuća,

zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda! (10) Što mi od utrobe ne zatvori vrata

da sakrije muku od mojih očiju! (11) Što nisam mrtav od krila materina,

što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe? (12) Čemu su me dva koljena prihvatila

i dojke dvije da me nejaka podoje? (13) U miru bih vječnom počivao sada,

spavao bih, pokoj svoj bih uživao (14) s kraljevima i savjetnicima zemlje

koji su sebi pogradili grobnice, (15) ili s knezovima, zlatom bogatima,

što su kuće svoje srebrom napunili. (16) Ne bih bio - k'o nedonošče

zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.

(17) Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.

(18) Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.

(19) Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.

(20) Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše

(21) koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?

(22) Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.

(23) Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana

34

zapriječio? (24) Zato videć' hranu, uzdahnuti moram,

k'o voda se moji razlijevaju krici. (25) Obistinjuje se moje strahovanje,

snalazi me, evo, čega god se bojah. (26) Pokoja ni mira meni više nema,

u mukama mojim nikad mi počinka."

Pouzdanje u Boga 4 Tad prozbori Elifaz Temanac i reče: (2) "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi! (3) Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; (4) riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava. (5) A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo! (6) Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?

(7) Ta sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? (8) Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti. (9) Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. (10) Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića. (11) Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.

(12) Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo. (13) Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, (14) strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. (15) Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu. (16) Stajao je netko - lica mu ne

35

poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat: (17) 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem? (18) Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje - (19) kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: (20) od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. (21) Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.' 5 Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'? (2) Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora. (3) Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade. (4) Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače. (5) Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima. (6) Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama, (7) nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu. (8) Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio. (9) Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu. (10) On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa. (11) Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario, (12) redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi. (13) On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa. (14) Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći. (15) On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha. (16) Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta. (17) Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog! (18) On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom. (19) Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće. (20) U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču. (21) Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti. (22) Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš. (23) Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti. (24) U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat. (25) Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste. (26) U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori. (27) Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj." Pogođeni čovjek jedini zna svoju nevolju 6 A Job progovori i reče: (2) "O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju! (3) Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju. (4) Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me. (5) TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala? (6) Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu? (7) Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti. (8) O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam! (9) O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre! (10) Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga. (11) Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim? (12) Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo

36

moje od mjedi liveno? (13) Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena? (14) Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga. (15) Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito. (16) Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao; (17) al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita. (18) Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube. (19) Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima. (20) A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili. (21) U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste. (22) Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga; (23) iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?' (24) Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni. (25) O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori? (26) Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov! (27) Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim? (28) U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice. (29) Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam! (30) Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam? 7 Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? (2) Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, (3) mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. (4) Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. (5) Put moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se. (6) Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. (7) Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće! (8) Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. (9) Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. (10) Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje. (11) Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati. (12) Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio? (13) Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke', (14) snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim. (15) Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža. (16) Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji! (17) Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao (18) i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš? (19) Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'? (20) Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao? (21) Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."

Neumitnost božanske pravde 8 Bildan iz Šuaha progovori tad i reče: (2) "Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti? (3) TÓa zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnut' Svesilni? (4) Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu. (5) Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš; (6) ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će

37

kuću pravedniku. (7) Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje. (8) No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pređa njihovih pripazi. (9) Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani. (10) Oni će te poučit' i reći ti, iz srca će svog izvući besjede: (11) 'Izvan močvare zar će rogoz nići? Zar će bez vode trstika narasti? (12) Zeleni se sva, al' i nekošena usahne prije svake druge trave. (13) To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika: (14) Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu kuća paukova. (15) Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši. (16) Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle. (17) Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena. (18) A kad ga s mjesta njegova istrgnu, ono ga niječe: 'Nikada te ne vidjeh!' (19) I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje već niče iz zemlje. (20) Ne, Bog neće odbacit' neporočne, niti će rukom poduprijet' opake. (21) Smijeh će ti opet ispuniti usta, s usana će odjeknuti klicanje. (22) Dušmane će ti odjenut' sramota i šatora će nestat' zlikovačkog.'" Božja pravednost i ljudsko pravo 9 Job progovori i reče: (2) "Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo? (3) Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću. (4) Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro? (5) On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće. (6) Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove. (7) Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati. (8) Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao. (9) Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu. (10) Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu. (11) Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam. (12) Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?' (13) Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba. (14) Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem? (15) I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio. (16) A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša. (17) Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava. (18) Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja! (19) Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud? (20) Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila. (21) A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao! (22) Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava. (23) I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih. (24) U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda? (25) Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.' (26) K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti. (27) Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti, (28) od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim. (29) Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe. (30) Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio, (31) u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine! (32) Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim

38

se parničiti. (33) Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu, (34) da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši! (35) Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima! 10 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje. (2) Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. (3) TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? (4) Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi? (5) Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? (6) Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti, (7) kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? (8) Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš! (9) Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti. (10) Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam? (11) Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. (12) S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. (13) Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: (14) da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno. (15) Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen! (16) Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, (17) optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš. (18) Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, (19) bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. (20) Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim (21) prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, (22) u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."

Job treba da prizna mudrost Božju 11 Sofar iz Naama progovori tad i reče: (2) "Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati? (3) Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano? (4) Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.' (5) Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori (6) kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište. (7) Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga? (8) Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? (9) Duže je od zemlje - šire je od mora! (10) Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti? (11) Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda. (12) Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori. (13) Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu, (14) ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana, (15) čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš. (16) Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla. (17) Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće. (18) U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru. (19) Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost. (20) A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."

39

Mudrost se Božja očituje u djelima njegove moći 12 Job progovori i reče: (2) "Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost. (3) Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao? (4) Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan! (5) Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće! (6) Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže! (7) Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti. (8) Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti. (9) Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?! (10) U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela. (11) Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela? (12) Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi. (13) Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. (14) Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa. (15) Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne. (16) Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica. (17) On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem. (18) On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove. (19) On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara. (20) On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje. (21) On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje. (22) On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi. (23) On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni. (24) On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom (25) i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca. 13 Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh. (2) Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam. (3) Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti. (4) Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici! (5) Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali! (6) Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte. (7) Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne? (8) Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici? (9) Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka? (10) Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti. (11) Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada? (12) Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata. (13) Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago. (14) Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem? (15) On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam. (16) I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti. (17) Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda. (18) Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren. (19) Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'. (20) Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam: (21) digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me. (22) Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš. (23) Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu. (24) Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja? (25) Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu? (26) O ti, koji mi gorke pišeš presude i

40

teretiš mene grijesima mladosti, (27) koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ! (28) Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju! 14 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. (2) K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'. (3) Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? (4) Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko! (5) Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, (6) skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa. (7) Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. (8) Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, (9) oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo. (10) Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? (11) Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', (12) al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. (13) O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti, (14) - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. (15) Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. (16) A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, (17) u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. (18) Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali, (19) k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. (20) Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. (21) Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. (22) On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."

2. DRUGI NIZ BESJEDA

Job sebe osuđuje svojim govorom

15 Elifaz Temanac progovori tad i reče: (2) "Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje? (3) Zar on sebe brani riječima ispraznim, besjedama koje ničem ne koriste? (4) Još više ti činiš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš. (5) Tvoje riječi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih, (6) vlastita te usta osuđuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoče. (7) Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao? (8) Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost čitavu za se prisvojio? (9) Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo? (10) Ima među nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu. (11) Zar su ti utjehe Božje premalene i blage riječi upućene tebi? (12) Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevrćeš očima (13) kad proti Bogu jarost svoju okrećeš, a iz usta takve riječi ti izlaze! (14) Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan? (15) Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa čista nisu, (16) a kamoli to biće gadno i buntovno, čovjek što k'o vodu pije opačinu! (17) Mene sad poslušaj, poučit' te hoću, što god sam vidjeh, ispričat' ti želim, (18) i ono što naučavahu mudraci ne tajeć' što su primili od

41

pređa (19) kojima je zemlja ova bila dana kamo tuđin nije nikada stupio. (20) Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena. (21) Krik strave svagda mu u ušima ječi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik. (22) Ne nada se da će izbjeći tminama i znade dobro da je maču namijenjen, (23) strvinaru da je kao plijen obećan. On znade da mu se dan propasti bliži. (24) Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju. (25) On je protiv Boga podizao ruku, usuđivao se prkosit' Svesilnom (26) Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen. (27) Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali. (28) Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda; (29) cvasti mu neće, već rasuti se blago, sjena mu se neće po zemlji širiti. (30) On se tami više izmaknuti neće, opržit će oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat će ga. (31) U taštinu svoju neka se ne uzda, jer će mu ispraznost biti svom nagradom. (32) Prije vremena će svenut' mu mladice, grane mu se nikad neće zazelenjet'. (33) Kao loza, grozd će stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit će cvatove. (34) Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca. (35) Koji zlom zanesu, rađaju nesreću i prijevaru nose u utrobi svojoj." O nepravdi ljudskoj i pravdi Božjoj 16 Job progovori i reče: (2) "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci! (3) Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? (4) I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom; (5) i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana. (6) Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti? (7) Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me. (8) Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama. (9) Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima, (10) prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me. (11) Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio. (12) Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio. (13) Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi. (14) Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene. (15) Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu. (16) Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala. (17) A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista. (18) O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine. (19) Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. (20) Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: (21) o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. (22) No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti. 17 Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari. (2) Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu. (3) Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari. (4) Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu. (5) K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu, (6) narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko

42

pljunut' može. (7) Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju. (8) Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti; (9) neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više. (10) Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim! (11) Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se. (12) 'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.' (13) A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini. (14) Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!' (15) Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti? (16) Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"

Gnjev ne može ništa protiv pravde 18 Bildad iz Šuaha progovori tad i reče: (2) "Kada kaniš obuzdat' svoje besjede? Opameti se sad da razgovaramo! (3) Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima? (4) O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine? (5) Al' ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu. (6) Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut' svjetiljka. (7) Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere. (8) Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži. (9) Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu. (10) Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi. (11) Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju. (12) Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku. (13) Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove. (14) Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota. (15) U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor. (16) Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu. (17) Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše. (18) Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat' ga hoće iz kruga zemaljskog. (19) U rodu mu nema roda ni poroda, nit' preživjela na njegovu ognjištu. (20) Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja. (21) Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga."

Vjera u pravednikovo konačno izbavljenje 19 Job progovori i reče: (2) "TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'? (3) Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate. (4) Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje. (5) Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali? (6) Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom. (7) Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema. (8) Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio. (9) Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu. (10) Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao. (11) Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem. (12) U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator. (13) Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici. (14) Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me. (15) Sluškinjama sam svojim kao stranac,

43

neznanac sam u njihovim očima. (16) Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati. (17) Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe. (18) I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni. (19) Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah. (20) Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba. (21) Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila. (22) Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa? (23) O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; (24) kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale! (25) Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. (26) A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. (27) Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima. (28) Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?', (29) mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"

Pravda nikoga ne izuzima 20 Sofar iz Naamata progovori tad i reče: (2) "Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje (3) dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći. (4) Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio, (5) da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička. (6) Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka, (7) poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?' (8) Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog. (9) Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti (10) Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto. (11) Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada. (12) Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao; (13) sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga. (14) Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje. (15) Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe. (16) Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina. (17) Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku. (18) Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine. (19) Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida, (20) jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti. (21) Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće. (22) Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda. (23) I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo. (24) Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti. (25) Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju, (26) na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom. (27) Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže. (28) Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti. (29) Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje."

44

Činjenice govore suprotno 21 Job progovori i reče: (2) "Slušajte, slušajte dobro što ću reći, utjehu mi takvu barem udijelite. (3) Otrpite da riječ jednu ja izrečem, kad završim, tad se rugajte slobodno. (4) Zar protiv čovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim? (5) Pogledajte na me: užas će vas spopast', rukom ćete svoja zakloniti usta; (6) pomislim li na to, prestravim se i sam i čitavim svojim tad protrnem tijelom. (7) Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, moćniji bivaju? (8) Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred očima. (9) Strah nikakav kuće njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru. (10) Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se. (11) K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo igraju njihovi sinovi. (12) Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale. (13) Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno. (14) A govorili su Bogu: 'Ostavi nas, ne želimo znati za tvoje putove! (15) TÓa tko je Svesilni da njemu služimo i kakva nam korist da ga zazivamo?' (16) Zar svoju sreću u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni? (17) Zar se luč opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesreća? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu? (18) Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi? (19) Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti! (20) Vlastitim očima nek' rasap svoj vidi, neka se napije srdžbe Svesilnoga! (21) Ta što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci? (22) Ali tko će Boga učiti mudrosti, njega koji sudi najvišim bićima? (23) Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru, (24) bokova od pretiline otežalih i kostiju sočne moždine prepunih. (25) A drugi umire s gorčinom u duši, nikad nikakve ne okusivši sreće. (26) Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba. (27) O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete. (28) Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?' (29) Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedočanstvo ne primate: (30) 'Opaki je u dan nesreće pošteđen i u dan Božje jarosti veseo je.' (31) Al' na postupcima tko će mu predbacit' i tko će mu vratit' što je počinio? (32) A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu. (33) Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide čitavo pučanstvo. (34) O, kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!"

3. TREĆI NIZ BESJEDA

Bog kažnjava samo u ime pravde 22 Elifaz Temanac progovori tad i reče: (2) "Zar Bogu koristan može biti čovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi. (3) Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporočan? (4) Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se hoće s tobom parničiti? (5) Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema? (6) Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine; (7) ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima; (8) otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca; (9) puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku. (10) Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi muče iznenadni. (11) Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile. (12) Zar Bog

45

nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi? (13) Ali ti kažeš: 'Što Bog može znati? Kroz oblak tmasti zar što razabire? (14) Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog.' (15) Ta kaniš li se drevnog držat' puta kojim su išli ljudi nepravedni? (16) Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela. (17) Zborahu Bogu: 'Nas se ti ostavi! Što nam Svesilni učiniti može?' (18) A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa. (19) Videć' im propast, klikću pravednici, neporočni se njima izruguju: (20) 'Gle, propadoše protivnici naši, što od njih osta, vatra im proždrije!" (21) S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća. (22) Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi. (23) Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš, (24) tad ćeš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak potočni. (25) Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene. (26) Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno. (27) Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao. (28) Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat' svjetlost. (29) Jer, on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe. (30) Iz nevolje on izbavlja nevinoga; i tebe će spasit' tvoje čiste ruke."

Bog je daleko - zlo pobjeđuje 23 Job progovori i reče: (2) "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi: (3) o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja, (4) pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. (5) Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao! (6) Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša. (7) U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila. (8) Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga. (9) Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem. (10) Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići! (11) Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć'; (12) slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim. (13) Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti. (14) Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio! (15) Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata. (16) U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni, (17) premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro. 24 Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici? (2) Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga. (3) Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu. (4) Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje. (5) K'o magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane. (6) Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog. (7) Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni. (8) Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju. (9) Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe. (10) Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose. (11) Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama. (12) Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al' na sve to Bog se oglušuje. (13) Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova niti se staza drže njezinih. (14) Za mraka se

46

diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se noći lopov skiće <16a> i u tmini provaljuje kuće. (15) Sumrak žudi oko preljubnika: 'Nitko me vidjet neće', kaže on i zastire velom svoje lice. (16) Za vidjela oni se skrivaju, oni neće da za svjetlost znaju. (17) Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata. (18) Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji. (19) K'o što vrućina i žega snijeg upija, tako i Podzemlje proždire grešnike. (20) Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina. (21) Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra. (22) Al' Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi. (23) Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze. (24) Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima." (25) Nije li tako? Tko će me u laž utjerat'? Tko moje riječi poništiti može?"

Himna Božjoj svemogućnosti 25 Bildad iz Šuaha progovori tad i reče: (2) "Gospodstvo i strah u njegovoj su ruci i on stvara mir u svojim visinama. (3) Zar se njemu čete izbrojiti mogu i svjetlo njegovo nad kim ne izlazi? (4) Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude? (5) Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim očima zvijezde nisu čiste. (6) Što reći onda o čovjeku, tom crvu, o sinu čovjekovu, crviću jadnom? Bildad govori uprazno 26 Job progovori i reče: (2) "Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom i mišicu iznemoglu poduprijeti! (3) Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao. (4) Kome li si ove uputio riječi i koji duh je iz tebe govorio?"

Nedužni Job poznaje Božju moć (5) Pred Bogom mrtvi pod zemljom dolje strepe, vode morske dršću i nemani njine. (6) Pred njegovim okom otkriven zja Šeol i bezdan smrti nema vela na sebi. (7) On povrh praznine Sjever razapinje, on drži zemlju o ništa obješenu. (8) On zatvara vodu u svoje oblake, a oblaci se pod njome ne prodiru. (9) On zastire puno lice mjesečevo razastirući svoj oblak preko njega. (10) On je na vodi označio kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine počinju. (11) Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti. (12) Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba smrvio mudrošću. (13) Nebesa je svojim razbistrio dahom, a ruka mu je brzu zmiju probola. (14) Sve to samo djelić je djela njegovih, od kojih tek slabu jeku mi čujemo. Ali tko će shvatit' grom njegove moći?" 27 Job nastavi svoju besjedu i reče: (2) "Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča: (3) sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, (4) usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik. (5) Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. (6) Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće. (7) Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog

47

protivnika udes bezbožnikov! (8) Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju? (9) Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? (10) Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati? (11) Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog. (12) Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?" Sofarova besjeda: prokletnik (13) "Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg. (14) Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha. (15) Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće. (16) Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, (17) nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro. (18) Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar: (19) bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema. (20) Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese. (21) Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta. (22) Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke. (23) Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.

4. POHVALA MUDROSTI

Mudrost je nedostupna čovjeku 28 "Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pročišćava. (2) Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar. (3) Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim. (4) Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuć' se, daleko od ljudi. (5) Krilo zemlje iz kojeg kruh nam niče kao od vatre sve je razrovano. (6) Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima. (7) Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža. (8) Zvijeri divlje njima nisu kročile niti je kada lav njima prošao. (9) Ali na kamen diže čovjek ruku te iz korijena prevraća planine. (10) U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža. (11) Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo. (12) Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? (13) Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili. (14) Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!' (15) Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti; (16) ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom. (17) Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit' se daje za sud od suha zlata. (18) Čemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje. (19) Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se. (20) Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? (21) Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim. (22) Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo čuli.' (23) Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi. (24) Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim. (25) Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti, (26) kad je zakone daždu nametnuo i oblacima

48

gromovnim putove, (27) tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao. (28) A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost."

5. ZAVRŠETAK DIJALOGA

Jobova jadikovka i obrana Minuli dani 29 Job nastavi svoju besjedu i reče: (2) "O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio, (3) kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo, (4) kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše, (5) kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci, (6) kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen! (7) Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg, (8) vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali. (9) Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. (10) Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik. (11) Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. (12) Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. (13) Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. (14) Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. (15) Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, (16) otac ubogima, zastupnik strancima. (17) Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti. (18) Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.' (19) Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa. (20) Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.' (21) Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju. (22) Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima. (23) Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim. (24) Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica. (25) Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene. Sadašnja nevolja 30 "A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega. (2) Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom. (3) Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina. (4) Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino. (5) Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima. (6) Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama. (7) Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti. (8) Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani. (9) Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča! (10) Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice. (11) I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu. (12) S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju. (13) Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko, (14) prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje. (15)

49

Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje. (16) Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili. (17) Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu. (18) Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće. (19) U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo. (20) K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš. (21) Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš. (22) U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš. (23) Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih. (24) Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju? (25) Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha? (26) Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama. (27) Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi. (28) Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo. (29) Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom. (30) Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica. (31) Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima. Jobova obrana 31 Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu. (2) A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga? (3) TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine? (4) Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake? (5) Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela? (6) Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju! (7) Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala, (8) neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke! (9) Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah, (10) neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju! (11) Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi, (12) užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu. (13) Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili, (14) što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži? (15) Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu? (16) Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine? (17) Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio? (18) TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina! (19) Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača (20) a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija? (21) Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj, (22) nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne! (23) Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu. (24) Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!' (25) Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke? (26) Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje, (27) moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao? (28) Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao. (29) Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo, (30) ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre? (31) Ne govorahu

50

li ljudi mog šatora: 'Ta koga nije on mesom nasitio'? (32) Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata. (33) Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu (34) jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga? (35) O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik, (36) i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'. (37) Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti." (38) Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale; (39) ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare, (40a) neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! <40b>Konac riječi Jobovih.

III. ELIHUOVE BESJEDE

Elihu uzima riječ 32 Ona tri čovjeka prestadoše Jobu odgovarati, jer je on sebe smatrao nevinim. (2) Nato se rasrdi Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, od plemena Ramova: planu gnjevom na Joba zato što je sebe držao pravednim pred Bogom; (3) a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja jer nisu više našli ništa što bi odgovorili te su tako Boga osudili. (4) Dok su oni govorili s Jobom, Elihu je šutio, jer su oni bili stariji od njega. (5) Ali kad vidje da ona tri čovjeka nisu više imala odgovora u ustima, planu od srdžbe. (6) I progovorivši, Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, reče: Proslov "Po godinama svojim još mlad sam ja, a u duboku vi ste ušli starost; bojažljivo se zato ja ustezah znanje svoje pokazati pred vama. (7) Mišljah u sebi: 'Govorit će starost, mnoge godine pokazat će mudrost.' (8) Uistinu, dah neki u ljudima, duh Svesilnog mudrim čini čovjeka. (9) Dob poodmakla ne daje mudrosti a niti starost pravednosti uči. (10) Zato vas molim, poslušajte mene da vam i ja znanje svoje izložim. (11) S pažnjom sam vaše besjede pratio i razloge sam vaše saslušao dok ste tražili što ćete kazati. (12) Na vama moja sva bijaše pažnja, al' ne bi nikog da Joba pobije ni da mu od vas tko riječ opovrgne. (13) Nemojte reći: 'Na mudrost smo naišli! Bog će ga pobit jer čovjek ne može.' (14) Nije meni on besjedu upravio: odvratit mu neću vašim riječima. (15) Poraženi, otpovrgnut ne mogu, riječi zapeše u grlu njihovu. (16) Čekao sam! Al', gle, oni ne zbore. Umukoše, ni riječ više da kažu! (17) Na meni je da progovorim sada, znanje ću svoje i ja izložiti. (18) Riječi mnoge u meni naviru dok iznutra moj duh mene nagoni. (19) Gle, nutrina mi je k'o mošt zatvoren, k'o nova će se raspući mješina. (20) Da mi odlane, govorit ću stoga, otvorit ću usne i odvratit' vama. (21) Nijednoj strani priklonit se neću niti laskat ja namjeravam kome. (22) Laskati ja ne umijem nikako, jer smjesta bi me Tvorac moj smaknuo. Jobova uobraženost 33 Čuj dakle, Jobe, što ću ti kazati, prikloni uho mojim besjedama. (2) Evo, usta sam svoja otvorio, a jezik riječi pod nepcem mi stvara. (3) Iskreno će ti zborit' srce moje, usne će čistu izreći istinu. (4) TÓa i mene je duh Božji stvorio, dah Svesilnoga oživio mene. (5) Ako uzmogneš, ti me opovrgni;

51

spremi se da se suprotstaviš meni! (6) Gle, kao i ti, i ja sam pred Bogom, kao i ti, od gline bjeh načinjen; (7) zato ja strahom tebe motrit' neću, ruka te moja neće pritisnuti. (8) Dakle, na moje uši rekao si - posve sam jasno tvoje čuo riječi: (9) 'Nedužan sam i bez ikakva grijeha; prav sam i nema krivice na meni. (10) Al' On izlike protiv mene traži i za svojeg me drži dušmanina. (11) Noge je moje u klade metnuo, nad svakim mojim on pazi korakom.' (12) Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit' se ne može. (13) Pa zašto s njime zamećeš prepirku što ti na svaku riječ ne odgovara? (14) Bog zbori nama jednom i dva puta, al' čovjek na to pažnju ne obraća. (15) U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju, (16) tad on govori na uho čovjeku i utvarama plaši ga jezivim (17) da ga od djela njegovih odvrati, da u čovjeku obori oholost, (18) da dušu njegovu spasi od jame i život mu od puta u Podzemlje. (19) Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka, (20) kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj; (21) kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kosti ogoljele, (22) kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih. (23) Ako se uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, da čovjeka na dužnost opomene, (24) pa se sažali nad njim i pomoli: 'Izbavi ga da u jamu ne ide; za život njegov nađoh otkupninu! (25) Neka mu tijelo procvate mladošću, nek' se vrati u dane mladenačke!' (26) Vapije k Bogu i Bog ga usliša: radosno On ga pogleda u lice; vrati čovjeku pravednost njegovu. (27) Tada čovjek pred ljudima zapjeva: 'Griješio sam i pravo izvrtao, ali mi Bog zlom nije uzvratio. (28) On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.' (29) Gle, sve to Bog je spreman učiniti do dva i do tri puta za čovjeka: (30) da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja. (31) Pazi dÓe, Jobe, dobro me poslušaj; šuti, jer nisam sve još izrekao. (32) Ako riječi još imaš, odvrati mi, zbori - rado bih opravdao tebe. (33) Ako li nemaš, poslušaj me samo: pazi, rad bih te poučit' mudrosti." Neuspjeh trojice mudraca da obrane Boga 34 Elihu nastavi svoju besjedu i reče: (2) "I vi, mudraci, čujte što ću reći, vi, ljudi umni, poslušajte mene, (3) jer uši nam prosuđuju besjede isto kao što nepce hranu kuša. (4) Zajedno ispitajmo što je pravo i razmislimo skupa što je dobro. (5) Job je utvrdio: 'Ja sam pravedan, ali Bog meni pravdu uskraćuje. (6) U pravu sam, a lašcem prave mene, nasmrt prostrijeljen, a bez krivnje svoje!' (7) Zar gdje čovjeka ima poput Joba koji porugu pije kao vodu, (8) sa zlikovcima koji skupa hodi i s opakima isti dijeli put? (9) On tvrdi: 'Kakva korist je čovjeku od tog što Bogu ugoditi želi?' (10) Stoga me čujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega, (11) te on čovjeku plaća po djelima, daje svakom po njegovu vladanju. (12) Odista, Bog zla nikada ne čini, niti Svesilni kad izvrće pravo. (13) TÓa tko je njemu povjerio zemlju i vasioni svijet tko je stvorio? (14) Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, (15) sva bića bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio čovjek. (16) Ako razuma imaš, slušaj ovo, prikloni uho glasu riječi mojih. (17) Može li vladat' koji mrzi pravo? Najpravednijeg hoćeš li osudit'? - (18) Onog koji kaže kralju: 'Nitkove!' a odličniku govori: 'Zlikovče!' (19) Koji nije spram knezovima pristran i jednak mu je ubog i mogućnik, jer oni su djelo ruku njegovih? (20) Zaglave za tren, usred

52

gluhe noći: komešaju se narodi, prolaze; ni od čije ruke moćni padaju. (21) Jer, on nadzire pute čovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom. (22) Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti. (23) Bog nikome unaprijed ne kaže kada će na sud pred njega stupiti. (24) Bez saslušanja on satire jake i stavlja druge na njihovo mjesto. (25) Ta odveć dobro poznaje im djela! Sred noći on ih obara i gazi. (26) Ćuškom ih bije zbog zloće njihove na mjestu gdje ih svi vidjeti mogu. (27) Jer prestadoše za njime hoditi, zanemariše putove njegove (28) goneć uboge da vape do njega i potlačene da k njemu leleču. (29) Al' miruje li, tko da njega gane? Zastre li lice, tko ga vidjet' može? (30) Nad pucima bdi k'o i nad čovjekom da ne zavlada tko narod zavodi. (31) Kada bezbožnik Bogu svome kaže: 'Zavedoše me, više griješit neću. (32) Ne uviđam li, ti me sad pouči, i ako sam kad nepravdu činio, ubuduće ja činiti je neću!' (33) Misliš da Bog mora njega kazniti, dok ti zamisli njegove prezireš? Al' kada ti odlučuješ, a ne ja, mudrost nam svoju istresi de sada! (34) Svi ljudi umni sa mnom će se složit' i svatko razuman koji čuje mene: (35) Nepromišljeno Job je govorio, u riječima mu neima mudrosti. (36) Stoga, nek' se Job dokraja iskuša, jer odgovara poput zlikovaca; (37) a svom grijehu još pobunu domeće, među nama on plješće dlanovima i hule svoje na Boga gomila."

Bog nije ravnodušan na ono što čovjek čini 35 Elihu nastavi svoju besjedu i reče: (2) "Zar ti misliš da pravo svoje braniš, da pravednost pred Bogom dokazuješ, (3) kada mu kažeš: 'Što ti je to važno, i ako griješim, što ti činim time?' (4) Na sve to ja ću odgovorit' tebi i prijateljima tvojim ujedno. (5) Po nebu se obazri i promatraj! Gledaj oblake: od tebe su viši! (6) Ako griješiš, što si mu uradio, prijestupom svojim što si mu zadao? (7) Ako si prav, što si dodao njemu i što iz ruke tvoje on dobiva? (8) Opakost tvoja tebi slične pogađa i pravda tvoja čovjeku koristi. (9) Ali kad ispod teškog stenju jarma, kad vapiju na nasilje moćnika, (10) nitko ne kaže: 'Gdje je Bog, moj tvorac, koji noć pjesmom veselom ispunja, (11) umnijim nas od zvijeri zemskih čini i mudrijima od ptica nebeskih?' (12) Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca. (13) Ali kako je isprazno tvrditi da Bog njihove ne čuje vapaje, da pogled na njih ne svraća Svesilni! (14) A kamoli tek kada ti govoriš: 'On ne vidi mene, parnica moja pred njime stoji, a ja na nj još čekam.' (15) Ili: 'Njegova srdžba ne kažnjava, nimalo on za prijestupe ne mari.' (16) Isprazno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne."

Pravi smisao Jobovih patnja 36 Elihu nastavi i reče: (2) "Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga. (3) Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam. (4) Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen. (5) Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega. (6) Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja. (7) S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni. (8) Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani, (9) djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti. (10) Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane. (11) Poslušaju li te mu se

53

pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove. (12) Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako. (13) A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje; (14) u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika. (15) Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči: (16) izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga. (17) Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti, (18) nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari. (19) Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba. (20) Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš. (21) Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje.

Himna svemogućoj Mudrosti (22) Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega? (23) Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'? (24) Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše. (25) S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka. (26) Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih! (27) U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara. (28) Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato. (31) Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva. (29) Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora? (30) Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva. (32) On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi. (33) Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu. 37 Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće. (2) Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi. (3) Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje - (4) iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo. (5) Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara. (6) Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!' (7) svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo. (8) U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju. (9) S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose. (10) Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina. (11) I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama; (12) kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga. (13) Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari. (14) Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna. (15) Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta? (16) Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog. (17) Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre? (18) Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog? (19) DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više. (20) Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati? (21) Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri? (22) Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu! (23)

54

Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači. (24) Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"

IV. JAHVINE BESJEDE

PRVA BESJEDA

Stvaralačka Mudrost posramljuje Joba 38 Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: (2) "Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? (3) Bokove svoje opaši k'o junak: ja ću te pitat', a ti me pouči. (4) Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. (5) Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo? (6) Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni (7) dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani? (8) Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina; (9) kad ga oblakom k'o haljom odjenuh i k'o pelenam' ovih maglom gustom; (10) kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama? (11) Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek' se lomi ponos tvog valovlja! (12) Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno, (13) da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese; (14) da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu. (15) Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu. (16) Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? (17) Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena? (18) Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to. (19) Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine, (20) da ih odvedeš u njine krajeve, da im put k stanu njihovu pokažeš? (21) Ti znadeš to, ta davno ti se rodi, tvojih dana broj veoma je velik! (22) Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio (23) što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata? (24) Kojim li se putem dijeli munja kada iskre po svoj zemlji prosipa? (25) Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokrčio pute grmljavini (26) da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema, (27) da bi neplodnu napojio pustoš, da bi u stepi trava izniknula? (28) Ima li kiša svoga roditelja? Tko je taj koji kapi rose rađa? (29) Iz čijeg li mraz izlazi krila, tko slanu stvara što s nebesa pada? (30) Kako čvrsnu vode poput kamena i led se hvata površja bezdana? (31) Možeš li lancem vezati Vlašiće i razdriješiti spone Orionu, (32) u pravo vrijeme izvesti Danicu, vodit' Medvjeda s njegovim mladima? (33) Zar poznaješ ti zakone nebeske pa da njima moć na zemlji dodijeliš? (34) Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju? (35) Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas'? (36) Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla? (37) Tko to mudro prebrojava oblake i tko nebeske izlijeva mjehove (38) dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe? (39) Zar ćeš ti plijen uloviti lavici ili ćeš glad utažit' lavićima (40) na leglu svojem dok gladni čekaju i vrebaju na žrtvu iz zaklona? (41) Tko hranu gavranovima pribavlja kad Bogu ptići njegovi cijuču i naokolo oblijeću bez hrane? 39 Znaš li kako se legu divokoze? Vidje li kako se mlade košute? (2) Izbroji li koliko nose mjeseci, znaš li u koje doba se omlade? (3) Sagnuvši se, polegu lanad svoju i breme usred pustinje odlažu,

55

(4) a kad im porod ojača, poraste, ostave ga i ne vraćaju mu se. (5) Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave? (6) U zavičaj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje. (7) Buci gradova on se podruguje i ne sluša goničevih povika. (8) Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom. (9) Možeš li slugom učinit' bivola, zadržat' ga noć jednu za jaslama? (10) Možeš li njega za brazdu prikovat' da ralo vuče po docima tvojim? (11) Možeš li se osloniti na njega jer je njegova snaga prevelika i prepustit' mu težak svoj posao? (12) Misliš li tebi da će se vratiti i na gumno ti dotjerati žito? (13) Krilima svojim noj trepće radosno, iako krila oskudnih i perja. (14) On svoja jaja na zemlji ostavlja, povjerava ih pijesku da ih grije, (15) ne mareć' što ih zgazit' može noga ili nekakva divlja zvijer zgnječiti. (16) S nojićima k'o s tuđima postupa; što mu je trud zaludu, on ne mari. (17) Jer Bog je njega lišio pameti, nije mu dao nikakva razbora. (18) Ali kada na let krila raširi, tada se ruga konju i konjaniku. (19) Zar si ti konja obdario snagom zar si mu ti vrat grivom ukrasio? (20) Zar ti činiš da skače k'o skakavac, da u strah svakog nagoni hrzanjem? (21) Kopitom zemlju veselo raskapa, neustrašivo srlja na oružje. (22) Strahu se ruga, ničeg se ne boji, ni pred mačem uzmaknuti neće. (23) Na sapima mu zvekeće tobolac, koplje sijeva i ubojna sulica. (24) Bijesan i nestrpljiv guta prostore; kad rog zasvira, tko će ga zadržat': (25) na svaki zvuk roga on zarže: Ha! Izdaleka on ljuti boj već njuši, viku bojnu i poklič vojskovođa. (26) Zar po promislu tvojem lijeće soko i prema jugu krila svoja širi? (27) Zar se na nalog tvoj diže orao i vrh timora gnijezdo sebi vije? (28) Na litici on stanuje i noćÄi, na grebenima vrleti visokih. (29) Odatle na plijen netremice vreba, oči njegove vide nadaleko. (30) Krvlju se hrane njegovi orlići; gdje je ubijenih, tamo je i on." 40 I Jahve se obrati Jobu i reče mu: (2) "Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek' sam odgovori!" (3) A Job odgovori Jahvi i reče: (4) "Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta. (5) Riječ rekoh - neću više započeti; rekoh dvije - al' neću nastaviti."

DRUGA BESJEDA

Vlast Božja nad silama zla (6) Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: (7) "Bokove svoje opaši k'o junak, ja ću te pitat', a ti me pouči. (8) Zar bi i moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš? (9) Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet' možeš poput njega? (10) Ogrni se sjajem i veličanstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom. (11) Plani de bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika. (12) Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca. (13) U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mračnu ih pozatvaraj tamnicu. (14) Tada ću i ja tebi odat' hvalu što si se svojom desnicom spasio. Behemot (15) A sada, de promotri Behemota! Travom se hrani poput govečeta, (16) u bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u mišićju trbušnom. (17) Poput cedra rep podignut ukruti, sva su mu stegna ispreplele žile. (18) Mjedene cijevi kosti su njegove, zglobovi mu od željeza kvrge. (19) Prvenac on

56

je Božjega stvaranja; mačem ga je naoružao tvorac. (20) Gore mu danak u hrani donose i sve zvijerje što po njima se igra. (21) Pod lotosom on zavaljen počiva, guštik močvarni i glib kriju ga. (22) Sjenu mu pravi lotosovo lišće, pod vrbama on hladuje potočnim. (23) Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne. (24) Tko bi za oči uhvatio njega i tko bi mu nos sulicom probio? Levijatan (25) Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit' užetom? (26) Zar mu nozdrve trskom probost' možeš ili mu kukom probiti vilicu? (27) Hoće li te on preklinjat' za milost, hoće li s tobom blago govoriti? (28) I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude? (29) Hoćeš li se s njim k'o s pticom poigrat' i vezat' ga da kćeri razveseliš? (30) Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit' ga trgovci? (31) Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima? (32) Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji! 41 Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba. (2) Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'? (3) Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema! (4) Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa. (5) Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop? (6) Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih? (7) Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim. (8) Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao. (9) Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu. (10) Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu. (11) Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. (12) Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri. (13) Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču. (14) U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire. (15) Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini. (16) Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno. (17) Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni. (18) Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela. (19) Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno. (20) On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada. (21) K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim. (22) Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom. (23) Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu. (24) Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva. (25) Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv. (26) I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim." Posljednji Jobov odgovor 42 A Job ovako odgovori Jahvi: (2) "Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. (3) Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim. (4) O, poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te

57

pitat', a ti me pouči. (5) Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. (6) Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu."

V. ZAGLAVAK

Jahve kori tri mudraca (7) Kada Jahve izgovori Jobu ove riječi, reče on Elifazu Temancu: "Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job. (8) Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job." (9) Tada odoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naamata i učiniše kako im je Jahve zapovjedio. I Jahve se obazre na Joba.

Jahve vraća Jobu sreću (10) I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao. (11) Tad se vratiše Jobu sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj kući, žaleći ga i tješeći zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten. (12) Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. (13) Imao je sedam sinova i tri kćeri. (14) Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kasija, a trećoj Keren-Hapuk. (15) U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći. (16) Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života.

58

10. Pjesma nad pjesmama

PROSLOV: ČEŽNJA ZA ZARUČNIKOM

1 Salomonova Pjesma nad pjesmama Zaručnica (2) Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina. (3) Miris najboljih mirodija, ulje razlito ime je tvoje, zato te ljube djevojke. (4) Povuci me za sobom, bježimo! Kralj me uveo u odaje svoje. Zbor djevojaka Igrat ćemo se i radovati zbog tebe, slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino. Pravo je da te ljube.

PJESMA PRVA: PRVI SUSRET

Zaručnica (5) Crna sam ali lijepa, kćeri jeruzalemske, kao šatori kedarski, kao zavjese Salomonove. (6) Ne gledajte što sam garava, to me sunce opalilo. Sinovi majke moje rasrdili se na mene, postavili me da čuvam vinograde; a svog vinograda, koji je u meni, nisam čuvala. (7) Reci mi, ti koga ljubi duša moja, gdje paseš, gdje se u podne odmaraš, da ne lutam, tražeći te, oko stada tvojih drugova. Zbor djevojaka (8) Ako ne znaš, o najljepša među ženama, izađi i slijedi tragove stada i pasi kozliće svoje oko pastirskih koliba. Zaručnik (9) Usporedio bih te s konjima pod kolima faraonovim, o prijateljice moja. (10) Lijepi su obrazi tvoji među naušnicama, vrat tvoj pod ogrlicama. (11) Učinit ćemo za tebe zlatne naušnice s privjescima srebrnim.

Dijalog zaručnice i zaručnika (12) - Dok se kralj odmara na svojim dušecima, (tada) nard moj miriše. (13) Dragi mi je moj stručak smirne što mi među grudima počiva. (14) Dragi mi je moj grozd ciprov u vinogradima engedskim. (15) - Gle, kako si lijepa, prijateljice moja, gle, kako si lijepa, imaš oči kao golubica. (16) - Gle, kako si lijep, dragi moj, gle, kako si mio. Zelenilo je postelja naša. (17) - Grede kuća naših cedri su, a natkrovlje čempresi.2 - Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu. (2) - Što je ljiljan među trnjem, to je prijateljica moja među djevojkama. (3) - Što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi moj među mladićima; bila sam željna hlada njezina i sjedoh, plodovi njeni slatki su grlu mome. (4) Uveo me u odaje vina i pokrio

59

me zastavom ljubavi. (5) Okrijepite me kolačima, osvježite jabukama, jer sam bolna od ljubavi. (6) Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli. (7) - Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!

PJESMA DRUGA: UZAJAMNA LJUBAV RASTE

ZARUČNIK TRAŽI ZARUČNICU

Zaručnica (8) Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijeće brda, preskakuje brežuljke. (9) Dragi je moj kao srna, on je kao jelenče. Evo ga za našim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke. (10) Dragi moj podiže glas i govori mi: "Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, (11) jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. (12) Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. (13) Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi. (14) Golubice moja, u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno." (15) Pohvatajte lisice, male lisice što oštećuju vinograde, naše vinograde u cvatu. (16) Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase među ljiljanima. (17) Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, vrati se, dragi moj: budi lagan kao srna, kao lane na gori Beteru.

ZARUČNICA TRAŽI ZARUČNIKA

3 Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja, tražila sam ga, ali ga nisam našla. (2) Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja: tražila sam ga, ali ga nisam našla. (3) Sretoše me čuvari koji grad obilaze: "Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?" (4) Tek što pođoh od njih, nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti, dok ga ne uvedem u kuću majke svoje, u ložnicu roditeljke svoje. (5) Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!

PJESMA TREĆA: ZARUČNICU DOVODE ZARUČNIKU

Zbor djevojaka u svadbenoj povorci (6) Što se to diže iz pustinje kao stup dima iz kada smirne i tamjana i svih prašaka mirodijskih? (7) Gle, to je nosiljka Salomonova, oko nje šezdeset kršnih momaka između najkršnijih u Izraelu. (8) Svi su vični mačevima, za rat su izvježbani, svakome je sablja o boku zbog opasnosti noćnih. (9) Sebi je prijestolje načinio kralj Salomon od drveta libanskoga. (10) Stupove je napravio od srebra, naslon od zlata, sjedište od grimiza, unutra je sve ukrašeno ljubavlju kćeri jeruzalemskih. (11) Izađite, kćeri sionske, i vidite kralja Salomona pod dijademom kojim ga mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan radosti njegova srca.

60

Zaručnik 4 Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! Imaš oči kao golubica (kad gledaš) ispod koprene. Kosa ti je kao stado koza što izađoše na brdo Gilead. (2) Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih kad s kupanja dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena. (3) Usne su tvoje kao trake od grimiza i riječi su tvoje dražesne, kao kriške mogranja tvoji su obrazi pod koprenom tvojom. (4) Vrat ti je kao kula Davidova, za obranu sagrađena: tisuću štitova visi na njoj, sve oklopi junački. (5) Tvoje su dvije dojke kao dva laneta, blizanca košutina, što pasu među ljiljanima. (6) Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, poći ću na brdo smirne, na brežuljak tamjana. (7) Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi. Razgovor zaručnika i zaručnice (8) Pođi sa mnom s Libana, nevjesto, pođi sa mnom s Libana. Siđi s vrha Amane, s vrha Senira i Hermona, iz lavljih spilja, s planina leopardskih. (9) Srce si mi ranila, sestro moja, nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim, jednim samim biserom kolajne svoje. (10) Kako je slatka ljubav tvoja, sestro moja, nevjesto! Slađa je ljubav tvoja od vina, a miris ulja tvojih ugodniji od svih mirisa. (11) S usana tvojih, nevjesto, saće kapa, pod jezikom ti je med i mlijeko, a miris je haljina tvojih kao miris libanski. (12) Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen. (13) Mladice su tvoje vrt mogranja pun biranih plodova: (14) nard i šafran, mirisna trska i cimet, sa svim stabljikama tamjanovim, smirna i aloj s najboljim mirisima. (15) Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana. Zaručnica (16) Ustani, sjevernjače, duni, južni vjetre, duni nad vrtom mojim, neka poteku njegovi mirisi. Neka dragi moj dođe u vrt svoj, neka jede najbolje plodove u njemu. Zaručnik 5 Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto, berem smirnu svoju i balzam svoj, jedem med svoj i saće svoje, pijem vino svoje i mlijeko svoje. Jedite, prijatelji, pijte i opijte se, mili moji!

PJESMA ČETVRTA: ZARUČNIČINA LJUBAV NA KUŠNJI

Zaručnica (2) Ja spavam, ali srce moje bdi. Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca: "Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi je puna rose a kosa noćnih kapi." (3) "Svukla sam odjeću svoju, kako da je odjenem? Noge sam oprala, kako da ih okaljam?" (4) Dragi moj promoli ruku kroz otvor, a sva mi utroba uzdrhta. (5) Ustadoh da otvorim dragome svome, a iz ruke mi prokapa smirna i poteče niz prste na ručku zavora. (6) Otvorih dragome svome, ali on se već bijaše udaljio i nestao. Ostala sam bez daha kad je otišao. Tražila sam ga, ali ga nisam našla,

61

zvala sam, ali nije se odazvao. (7) Sretoše me čuvari koji grad obilaze, tukli su me, ranili i plašt mi uzeli čuvari zidina. (8) Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ako nađete dragoga moga, što ćete mu reći? Da sam bolna od ljubavi. Zbor djevojaka (9) Što je tvoj dragi bolji od drugih, o najljepša među ženama, što je tvoj dragi bolji od drugih te nas toliko zaklinješ?

Zaručnica (10) Dragi je moj bijel i rumen, ističe se među tisućama. (11) Glava je njegova kao zlato, zlato čisto, uvojci kao palmove mladice, crne poput gavrana. (12) Oči su njegove kao golubi nad vodom potočnom; zubi mu kao mlijekom umiveni, u okvir poredani. (13) Obrazi su njegovi kao lijehe mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno, usne su mu ljiljani iz kojih smirna teče. (14) Ruke su mu zlatno prstenje puno dragulja, prsa su njegova kao čista bjelokost pokrita safirima. (15) Noge su mu stupovi od mramora na zlatnom podnožju. Stas mu je kao Liban, vitak poput cedra. (16) Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav je prijatelj moj, o kćeri jeruzalemske. Zbor djevojaka 6 Kamo je otišao dragi tvoj, o najljepša među ženama? Kuda je zamakao dragi tvoj, da ga tražimo s tobom? Zaručnica (2) Dragi je moj sišao u svoj vrt k lijehama mirisnog bilja da pase po vrtovima i da bere ljiljane. (3) Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni, on pase među ljiljanima.

PJESMA PETA: PRISTALOST I RADOSTI ZARUČNICE

Zaručnik (4) Lijepa si, prijateljice moja, kao Tirsa, krasna si kao Jeruzalem, strašna kao vojska pod zastavama. (5) Odvrati oči svoje od mene jer me zbunjuju. Kosa je tvoja kao stado koza koje silaze s Gileada. (6) Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih kada s kupanja dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena. (7) Kao kriške mogranja tvoji su obrazi pod koprenom tvojom. (8) Ima šezdeset kraljica, osamdeset inoča, a djevojaka ni broja se ne zna. (9) Ali je samo jedna golubica moja, savršena moja, jedina u majke, izabrana u roditeljke svoje. Vidjele su je djevojke i nazvale je blaženom, a kraljice i inoče hvale su joj izrekle. (10) Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama? (11) Siđoh kroz nasade oraha da vidim mladice u dolinama, da pogledam pupaju li vinogradi, cvatu li mogranji. (12) Ne znam kako, tek želja moja pope me na kola naroda mog kneževskog.

62

Zbor djevojaka 7 Vrati se, Sulamko, vrati se, vrati se da te gledamo!

Zaručnik Što ćete vidjeti na Sulamki koja pleše u dva zbora? (2) Kako su krasni koraci tvoji u sandalama, kćeri kneževska! Pregibi su bokova tvojih kao grivne stvorene rukom umjetnika. (3) Pupak ti je kao okrugla čaša koja nikad nije bez pića. Trbuh ti je kao stog pšenice ograđen ljiljanima. (4) Dvije su dojke tvoje dva laneta, blizanca košutina. (5) Vrat je tvoj kao kula bjelokosna. Oči su tvoje kao ribnjaci u Hešbonu kod vrata batrabimskih. Nos ti je kao kula libanska što gleda prema Damasku. (6) Glava je tvoja kao brdo Karmel, a kosa na glavi kao purpur i kralj se zapleo u njene pletenice. (7) Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža, među milinama! (8) Stas je tvoj kao palma, grudi su tvoje grozdovi. (9) Rekoh: popet ću se na palmu da dohvatim vrške njezine, a grudi će tvoje biti kao grozdovi na lozi, miris daha tvoga kao jabuke. (10) Usta su tvoja kao najbolje vino.

Zaručnica Koje odlazi ravno dragome mome kao što teče na usnama usnulih. (11) Ja pripadam dragome svome i on je željan mene. (12) Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja, noćivat ćemo u selima. (13) Jutrom ćemo ići u vinograde da vidimo pupa li loza, zameće li se grožđe, jesu li procvali mogranji. Tamo ću ti dati ljubav svoju. (14) Mandragore šire miris, u našim kućama ima svakog voća, novoga i starog, za te sam ga čuvala, o najdraži moj! #8O, da si mi brat, da si sisao prsa majke moje, našla bih te vani, poljubila bih te i nitko me zato ne bi prezirao. (2) Povela bih te i uvela u kuću majke svoje koja me odgojila, pojila bih te najboljim vinom i sokom od mogranja. (3) Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli. (4) Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ne budite, ne budite ljubav mojuš dok sama ne bude htjela!

POBJEDA I TRAJNOST LJUBAVI

Zbor djevojaka (5) Tko je ta što dolazi iz pustinje, naslonjena na dragoga svoga? Zaručnik Probudio sam te pod jabukom gdje te mati rodila, gdje te na svijet dala roditeljka tvoja. Zaručnica (6) Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. (7) Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti. Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe.

63

DODACI

Braća zaručnice (8) Imamo malu sestru koja još nema grudi, što ćemo činiti sa svojom sestrom kad bude riječ o njoj? (9) Ako bude poput zida, sagradit ćemo na njemu krunište od srebra; ako bude poput vrata, utvrdit ćemo ih cedrovim daskama.

Zaručnica (10) Ja sam zid i grudi su moje kule: tako postadoh u očima njegovim kao ona što nađe smirenje.

Braća zaručnice (11) Salomon ima vinograd u Baal Hamonu, dao ga je čuvarima i svaki mora donijeti za urod tisuću srebrnjaka.

Zaručnica (12) Moj vinograd je preda mnom: tebi, Salomone, tisuća, a dvjesta onima što čuvaju plodove. Zaručnik (13) O ti, koja boraviš u vrtovima, drugovi slušaju glas tvoj, daj da ga i ja čujem!

Zaručnica (14) Pohitaj, mili moj, budi kao srna i kao jelenče na gorama mirisnim!

64

11. Jona

Jona protiv svog poslanja 1 Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: (2) "Ustani," reče mu, "idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene." (3) A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve. (4) Ali Jahve podiže na moru silan vjetar i nastade nevrijeme veliko na moru te mišljahu da će se lađa razbiti. (5) Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz lađe bacati tovar što bijaše u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom. (6) Zapovjednik lađe pristupi mu i reče: "Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo." (7) Potom rekoše jedni drugima: "Hajde da bacimo ždrijeb da vidimo od koga nam dođe ovo zlo." Baciše ždrijeb i pade ždrijeb na Jonu. (8) Oni mu onda rekoše: "Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snađe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda?" (9) On im odgovori: "Ja sam Hebrej, i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju." (10) Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: "Što si to učinio!" Jer bijahu doznali da on bježi od Jahve - sam im je to pripovjedio. (11) Oni ga zapitaše: "Što da učinimo s tobom da nam se more smiri?" Jer se more sve bješnje dizalo. (12) On im odgovori: "Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme." (13) Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih. (14) Tad zazvaše Jahvu i rekoše: "Ah, Jahve, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Jahve: činiš kako ti je milo." (15) I uzevši Jonu, baciše ga u more - i more presta bjesnjeti. (16) Tada velik strah Jahvin obuze ljude te prinesoše žrtvu Jahvi i učiniše zavjete.

Jona izbavljen 2 Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj utrobi. (2) Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu, Boga svojega. (3) On reče: "Iz nevolje svoje zavapih Jahvi, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas. (4) Ti me baci moru u dubine, i voda me opteče. Sve poplave tvoje i valovi oboriše se na me. (5) Pomislih: odbačen sam ispred očiju tvojih. Al' ipak oči upirem svetom Hramu tvojem. (6) Vode me do grla okružiše, bezdan me opkoli. Trave mi glavu omotaše, (7) siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini. Al' ti iz jame izvadi život moj, o Jahve, Bože moj. (8) Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula, prema svetom Hramu tvojemu. (9) Oni koji štuju isprazna ništavila milost svoju ostavljaju. (10) A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom žrtvu prinijeti. Što se zavjetovah, ispunit ću. Spasenje je od Gospoda." (11) Tada Jahve zapovjedi ribi i ona izbljuva Jonu na obalu.

65

Obraćenje Ninive i božanski oprost 3 Riječ Jahvina dođe Joni drugi put: (2) "Ustani," reče mu, "idi u Ninivu, grad veliki, propovijedaj u njemu što ću ti reći." (3) Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi. Niniva bijaše grad velik do Boga - tri dana hoda. (4) Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: "Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena." (5) Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. (6) Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. (7) Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: "Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. (8) Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. (9) Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?" (10) Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio i ne učini. Prorokov gnjev i Božji odgovor 4 Joni bi veoma krivo i rasrdi se. (2) I ovako se pomoli Jahvi: "Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. (3) Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti." (4) Jahve odgovori: "Srdiš li se ti s pravom?" (5) Jona iziđe iz grada i sjede s istoka gradu; načini ondje kolibu i sjede pod njom u hlad da vidi što će biti od grada. (6) A Jahve Bog učini da izraste bršljan nad Jonom i pruži sjenu njegovoj glavi te da ga izliječi od zlovolje. Jona se bršljanu veoma obradova. (7) Ali sutradan, u osvit zore, Bog zapovjedi crvu da podgrize bršljan, i on usahnu. (8) Kad je ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar; sunce je palilo glavu Joninu te je sasvim klonuo. Poželje umrijeti i reče: "Bolje mi je umrijeti nego živjeti." (9) Bog upita Jonu: "Srdiš li se s pravom zbog bršljana?" On odgovori: "Da, s pravom sam ljut nasmrt." (10) Jahve mu reče: "Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. (11) A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!"

66

12. Salomonova mudrost

Psalmi, Mudrosne knjige, Knjiga mudrosti.

II. PODRIJETLO, NARAV, UČINCI MUDROSTI I PUT DO NJE

Dužnost je kraljevima težiti mudrosti 6 Čujte, dakle, kraljevi, i urazumite se! Poučite se, vladari zemalja dalekih! (2) Poslušajte, vi koji upravljate mnoštvima i koji se hvastate silom svojih naroda! (3) Gospod je onaj koji vam je moć podario, i vladavina je od Svevišnjeg, koji će ispitivati djela vaša i vaše nakane istražiti. (4) Iako ste upravljači njegova kraljevstva, ne vladaste pravedno, niti se držaste zakona, niti služiste nakani Božjoj. (5) Gospod će vas napasti brzo i užasno, jer za velikaše je nemilosrdna kazna; (6) maleni su oproštenja dostojni, a moćnici će biti moćno kažnjeni. (7) Jer Gospod Svevladar ne uzmiče ni pred kim niti se plaši kakve veličine: tÓa on je stvorio i mala i velika i jednako se brine za sve, (8) a istraga oštra očekuje moćnike. (9) Vama su dakle, vladari upravljene riječi moje da se naučite mudrosti i ne griješite. (10) Jer oni koji sveto čuvaju svetinje sami se posvećuju, i koji su u tom poučeni nalaze obranu. (11) Žudite stoga za riječima mojim, čeznite za njima: one će vas poučiti. Tražena mudrost - nađena mudrost (12) Mudrost je sjajna i ona ne tamni: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. (13) Ona pretječe sve koji je žude i prva im se pokazuje. (14) Tko zorom rani njoj taj se ne muči: nalazi je gdje sjedi kraj vrata njegovih. (15) Jer je i sama misao na nju mudrost savršena, a tko radi nje bdi, brzo je bezbrižan. (16) Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama i u susret im dolazi u svakoj misli. (17) Jer njezin početak najistinskiji želja je za poukom, u težnji za poukom ljubav je prema njoj; (18) voljeti je znači držati njene zakone, a posluh njezinim zakonima pouzdana je besmrtnost, (19) a besmrtnost vodi u blizinu Božju; (20) tako žudnja za mudrošću dovodi do kraljevstva. (21) Ako se, vi vladari nad pucima, radujete prijestoljima i žezlima, tad mudrost štujte da dovijeka kraljujete. Salomonov opis mudrosti (22) A sad ću vam priopćiti što je mudrost i kako je postala. Neću vam skriti tajne, nego ću je pratiti od početka i na vidjelo iznijeti znanje njezino, i neću istinu mimoići. (23) Neću poći ni s pogubnom Zavišću: ona ništa zajedničko nema s Mudrošću. (24) Mnoštvo je mudraca svijetu spasenje i kralj uman blagostanje narodu. (25) Zato crpite nauku iz riječi mojih i bit će vam na probitak. I Salomon je čovjek kao ostali 7 I ja sam smrtnik, kao i svi ostali, i potomak prvog bića od zemlje načinjena i oblikovan kao tijelo u utrobi majčinoj, (2) u deset mjeseci, stisnut u krvi, iz sjemena muževljeva i slasti družice u

67

spavanju. (3) I ja sam, došavši na svijet, udahnuo zajednički zrak i pao na zemlju koja nas sve nosi, i plač mi je bio prvi glas kao i svima ostalima. (4) U pelenama bijah odgajan i u brigama, (5) jer nijedan kralj nije drukčije postao niti na svijet došao. (6) Jer za sve postoji jedan ulazak u život, a tako i jedan izlazak. Salomonovo štovanje mudrosti (7) Zato se pomolih i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti. (8) Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. (9) Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. (10) Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. (11) A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno. (12) I svemu sam se tome radovao, jer mudrost sve donosi; još nisam znao da je ona roditeljka svega toga. (13) I ono što naučih bez primisli, to bez zavisti predajem, bogatstva njezina ne skrivam. (14) Ona je neiscrpljiva riznica ljudima, i koji se njome služe postaju prijatelji Božji, preporučeni darovima njezina nauka.

Priziv za božanskim nadahnućem (15) Zato neka mi dade Bog govoriti kako me svjetova i misliti misli dostojne darova njegovih, jer on je vođa mudrosti i upravlja mudracima. (16) U njegovoj smo ruci mi i riječi naše, sa svim našim razborom i umijećem. (17) On mi je podario istinsku znanost o svemu što jest, naučio me sustavu svijeta i svojstvima prapočela; (18) početku, svršetku i sredini vremena, izmjeni suncovrata i slijedu godišnjih doba, (19) tijeku godina i položaju zvijezda; (20) naravi životinja i nagonima divljih zvijeri, moći duhova i mislima ljudskim, različnosti biljaka i ljekovitosti korijenja. (21) I spoznadoh sve što god je tajno i javno, jer me poučavaše mudrost, umjetnica u svemu.

Pohvala mudrosti (22) Jer u nje je duh razborit, svet, jedinstven, mnogostran, tanan, okretan, pronicav, neoskvrnjen, jasan, nepristran, dobrohotan, oštar, (23) nezaprečiv, dobrotvoran, čovjekoljubiv, postojan, pouzdan, bezbrižan, svemoćan, svenadzoran, što prodire kroza sve duše, mudre, čiste i najtanje. (24) Jer je mudrost gibljivija od svakog gibanja, ona proniče i prožima sve svojom čistoćom. (25) Jer je ona dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg; zato je ništa nećisto ne može oskvrnuti. (26) Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove. (27) Jedna je, a može sve, i, ostajući u sebi, sve obnavlja. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u duše svete i čini od njih Božje prijatelje i proroke. (28) Jer Bog ne ljubi nikoga osim onoga tko se druži s mudrošću. (29) Ona je od sunca sjajnija i nad sve zviježđe uzvišena; uspoređena sa svjetlošću, ona je nadmašuje: (30) jer svjetlost ustupa mjesto noći, dok zloća nema moći protiv mudrosti . 8 Njena se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom.

68

U mudrosti su sva dobra (2) Nju zavoljeh i za njom čeznuh od svoje mladosti; i nastojah da mi bude zaručnica i zaljubih se u ljepotu njezinu. (3) Njezina životna prisnost s Bogom podaruje sjaj njezinu plemenitom podrijetlu jer je ljubi gospodar svemira. (4) Ona je povjerenica znanja Božjeg, izbiračica djela njegovih. (5) Ako je bogatstvo blago poželjno u ovom životu, što je onda bogatije od mudrosti koja sve stvara? (6) Ako opet razum stvara, tko je na svijetu od nje veći umjetnik? (7) Ako li pak tko ljubi pravednost, pa, kreposti su plodovi njezinih napora: ona poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti, od kojih u životu nema ništa korisnije ljudima. (8) Ako li tko čezne za većim znanjem, ona poznaje prošlost i proriče budućnost, vična je izrekama i umije odgonetati zagonetke. Ona znade unaprijed znake i čudesa i slijed razdoblja i vremena. Mudrost neophodna vladarima (9) Zato odlučih dovesti je kao družicu životnu, znajući da će mi biti savjetnica u sreći i tješiteljica u brigama i tuzi. (10) Po njoj ću steći slavu u mnoštvu narodnom, još kao mladić čast pred starcima. (11) Na sudu će se vidjeti kako sam oštrouman i divit će mi se velikaši kad stanem pred njih. (12) Čekat će me kad budem šutio i slušat će me kad prozborim; ako se odulji govor moj, držat će ruku na svojim ustima. (13) Po njoj ću zadobiti besmrtnost i ostavit ću vječni spomen rodu budućem. (14) Vladat ću pucima i narodi će mi biti podložni. (15) Pobojat će se strašni silnici kad čuju za me, s narodom ću svojim biti dobrostiv i hrabar u ratu. (16) Kada se vratim kući, tad ću počinuti kraj nje, jer u drugovanju s njome nema gorčine i nema bola u zajedništvu s njom, već samo užitak i radost.

Salomon se pripravlja za mudrost (17) Kad sam tako sve u sebi razmislio i srcem svojim razabrao da je besmrtnost u srodstvu s mudrošću (18) i da je u ljubavi njezinoj radost čista i u djelima ruku njezinih blago neiscrpno, i razboritost u izmjeni misli s njome i slava u zajedništvu riječi njezinih, stao sam tad okolo hoditi i nastojati kako bih je zadobio. (19) Ja bijah mladić sretne naravi i imao sam dobru dušu, (20) ili bolje: jer bijah dobar, ušao sam u tijelo bez ljage. (21) A znajući da neću mudrost zadobiti ako ne da Bog - a razboritost je već bila znati čiji je ona dar - pristupih Gospodu i pomolih se i svim srcem svojim rekoh: Molitva za mudrost 9 Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir (2) i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim (3) i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom: (4) daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje. (5) Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. (6) Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio. (7) Ti si me izabrao za kralja svome

69

narodu i za suca sinovima i kćerima svojim. (8) Odredio si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg, u liku svetoga Šatora koji si odiskona bio spremio. (9) S tobom je mudrost koja zna djela tvoja, koja je bila nazočna kad si stvarao svijet; ona zna što je milo tvojim očima i što je pravo po tvojim zapovijedima. (10) Pošlji je s nebesa svetih i otpravi je od svoga slavnog prijestolja, da uza me bude i potrudi se sa mnom i da spoznam što je tebi milo. (11) Jer ona sve zna i razumije, ona će me razborito voditi u pothvatima mojim i štititi svojom moći. (12) Tad će ti djela moja biti ugodna, i ja ću pravedno upravljati pukom tvojim i bit ću dostojan prijestolja oca svoga. (13) Jer tko može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospod? (14) Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. (15) Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. (16) Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? (17) Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga. (18) Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.

70

13. Mudre izreke

Psalmi, Mudrosne knjige

Uvodni natpis 1 Mudre izreke Salomona, sina Davidova, kralja izraelskog: (2) da se spozna mudrost i pouka, da se shvate razumne riječi; (3) da se primi umna pouka, pravda i pravica i nepristranost; (4) da se dade pamet neiskusnima, mladiću znanje i umijeće; (5) kad mudar čuje, da umnoži znanje, a razuman steče mudrije misli; (6) da razumije izreke i prispodobe, riječi mudraca i njihove zagonetke. (7) Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku.

I. PROSLOV

PREPORUKA MUDROSTI

Kloniti se loša društva (8) Poslušaj, sine moj, pouku oca svoga i ne odbacuj naputka svoje majke! (9) Jer će ti biti ljupki vijenac na glavi i ogrlica oko tvoga vrata. (10) Sine moj, ako te grešnici mame, ne pristaj; (11) ako bi rekli: "Hodi s nama, da vrebamo krv, čekamo u zasjedi nevina ni za što; (12) da ih progutamo žive kao carstvo smrti i cijele kao one koji silaze u grob; (13) naplijenit ćemo svakojaka blaga, napuniti svoje kuće plijenom; (14) bacat ćeš s nama svoj ždrijeb, svi ćemo zajedno imati jednu kesu." (15) Sine moj, ne idi s njima na put, makni nogu od njihove staze. (16) Jer na zlo trče svojim nogama i hite prolijevati krv. (17) Jer uzalud je razapinjati mrežu pred očima svima pticama. (18) A oni vrebaju vlastitu krv, postavljaju zasjedu svojemu životu. (19) Takva je sudba svih lakomih na ružan dobitak: on ih života stane.

Opomena nemarnima (20) Mudrost glasno uzvikuje na ulici, na trgovima diže svoj glas; (21) propovijeda po bučnim uglovima, na otvorenim gradskim vratima govori svoje riječi: (22) "Dokle ćete, vi glupi, ljubiti glupost i dokle će podsmjevačima biti milo podsmijevanje, i dokle će bezumnici mrziti znanje? (23) Poslušajte moju opomenu! Gle, svoj duh pred vas izlijevam, hoću vas poučiti svojim riječima. (24) Koliko sam vas zvala, a vi ste odbijali; pružala sam ruku, ali je nitko ne opazi. (25) Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; (26) zato ću se i ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba: (27) kad navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor, kad navali na vas nevolja i muka. (28) Tada će me zvati, ali se ja neću odazvati; tražit će me, ali me neće naći. (29) Jer su mrzili spoznaju i nisu izabrali Gospodnjeg straha (30) niti su poslušali moj savjet, nego su prezreli svaku moju opomenu. (31) Zato će jesti plod svojeg vladanja i nasititi se vlastitih savjeta. (32) Jer glupe će ubiti njihovo odbijanje, a nemar će upropastiti bezumne. (33) A tko sluša mene, bezbrižan ostaje i spokojno živi bez straha od zla."

71

Zaštita od loša društva 2 Sine moj, ako primiš moje riječi i pohraniš u sebi moje zapovijedi, (2) i uhom svojim osluhneš mudrost i obratiš svoje srce razboru; (3) jest, ako prizoveš razum i zavapiš za razborom; (4) ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom - (5) tada ćeš shvatiti strah Gospodnji i naći ćeš Božje znanje. (6) Jer Jahve daje mudrost, iz njegovih usta dolazi znanje i razboritost. (7) On pravednicima pruža svoju pomoć, štit je onih koji hode u bezazlenosti. (8) Jer on štiti staze pravde i čuva pute svojih pobožnika. (9) Tada ćeš shvatiti pravdu, pravicu, pravednost i sve staze dobra, (10) jer će mudrost ući u tvoje srce i spoznaja će obradovati tvoju dušu. (11) Oprez će paziti na te i razboritost će te čuvati: (12) da te izbavi od zla puta, od varava čovjeka, (13) od onih koji ostavljaju staze poštenja te idu mračnim putovima; (14) koji se vesele čineći zlo i likuju u opačinama zloće; (15) kojih su staze krive i koji su opaki na svojim putovima; (16) da te izbavi od preljubnice i od tuđinke koja laska riječima; (17) koja ostavlja prijatelja svoje mladosti i zaboravlja zavjet svoga Boga (18) jer joj kuća tone u smrt i njezini putovi vode mrtvima. (19) Tko god zalazi k njoj ne vraća se nikad i ne nalazi više putove života. (20) Zato idi putem čestitih i drži se staza pravedničkih! (21) Jer samo će pravedni nastavati zemlju i bezazleni će ostati na njoj. (22) A opake će zbrisati sa zemlje i bogohulnike iščupati iz nje.

Put do mudrosti 3 Sine moj, ne zaboravljaj moje pouke, i tvoje srce neka čuva moje zapovijedi, (2) jer će ti produljiti dane i životne godine i podariti spokojstvo. (3) Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost, objesi ih sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga. (4) Tako ćeš steći ugled i uspjeti pred Božjim i ljudskim očima. (5) Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. (6) Misli na nj na svim svojim putovima i on će ispraviti tvoje staze. (7) Ne umišljaj da si mudar: boj se Jahve i kloni se zla. (8) To će biti lijek tvome tijelu i okrepa tvojim kostima. (9) Časti Jahvu svojim blagom i prvinama svega svojeg prirasta. (10) I tvoje će žitnice biti prepune i tvoje će se kace prelijevati novim vinom. (11) Sine moj, ne odbacuj Jahvine opomene i nemoj da ti omrzne njegov ukor. (12) Jer koga Jahve ljubi onoga i kori, kao otac sina koga voli. Radosti mudraca (13) Blago čovjeku koji je stekao mudrost i čovjeku koji je zadobio razboritost. (14) Jer bolje je steći nju nego steći srebro, i veći je dobitak ona i od zlata. (15) Skupocjenija je od bisera, i što je god tvojih dragocjenosti, s njome se porediti ne mogu; (16) dug joj je život u desnoj ruci, a u lijevoj bogatstvo i čast. (17) Njezini su putovi putovi miline i sve su njene staze pune spokoja. (18) Životno je drvo onima koji se nje drže i sretan je onaj tko je zadrži. (19) Jahve je mudrošću utemeljio zemlju i umom utvrdio nebesa; (20) njegovim su se znanjem otvorili bezdani i oblaci osuli rosom. (21) Sine moj, ne gubi to iz očiju, sačuvaj razbor i oprez. (22) I bit će život tvojoj duši i ures vratu tvome. (23) Bez straha ćeš tada kročiti svojim putem i noga ti se neće spoticati. (24)

72

Kad legneš, nećeš se plašiti, i kad zaspiš, slatko ćeš snivati. (25) Ne boj se nenadne strahote ni nagle propasti kad stigne bezbožnike. (26) Jer će ti Jahve biti uzdanje i čuvat će nogu tvoju od zamke. (27) Ne uskrati dobročinstva potrebitim kad god to možeš učiniti. (28) Ne reci svome bližnjemu: "Idi i dođi opet, sjutra ću ti dati", kad možeš već sada. (29) Ne kuj zla svome bližnjemu dok on bez straha kod tebe boravi. (30) Ne pravdaj se ni s kim bez razloga ako ti nije učinio nikakva zla. (31) Nemoj zavidjeti nasilniku niti slijediti njegove pute, (32) jer su Jahvi mrski pokvarenjaci, a prisan je s pravednima. (33) Jahvino je prokletstvo na domu bezbožnika, a blagoslov u stanu pravednika. (34) S podsmjevačima on se podsmijeva, a poniznima dariva milost. (35) Mudri će baštiniti čast, a bezumnici snositi sramotu.

Izbor mudrosti 4 Slušajte, djeco, pouku očevu i pazite kako biste spoznali mudrost, (2) jer dobar vam nauk dajem: ne prezrite moga naputka. (3) I ja sam bio sin u svoga oca i nježan jedinac u svoje matere; (4) i mene je on učio i govorio mi: "Zadrži moje riječi u svojem srcu, poštuj moje zapovijedi i živjet ćeš. (5) Steci mudrost, steci razbor, ne smeći ih s uma i ne odstupi od riječi mojih usta. (6) Ne ostavljaj je i čuvat će te; ljubi je i obranit će te. (7) Početak je mudrosti: steci sebi mudrost i svim svojim imanjem steci razboritost. (8) Veličaj je i uzvisit će te; donijet će ti čast kad je prigrliš. (9) Stavit će ti ljupki vijenac na glavu, i obdarit će te krasnom krunom." (10) Poslušaj, sine moj, primi moje riječi i umnožit će se godine tvojeg života. (11) Poučih te putu mudrosti, navratih te na prave staze; (12) neće ti se zapletati koraci kad staneš hoditi; potrčiš li, nećeš posrnuti. (13) Čvrsto se drži pouke, ne puštaj je, čuvaj je, jer ona ti je život. (14) Ne idi stazom opakih i ne stupaj putem zlikovaca. (15) Ostavi ga, ne hodi njime; kloni ga se i zaobiđi ga. (16) Jer oni ne spavaju ako ne učine zla, i san im ne dolazi ako koga ne obore. (17) Jer jedu kruh opačine i piju vino nasilja. (18) A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana. (19) A put je opakih kao mrkli mrak: ne znaju o što će se spotaknuti. (20) Sine moj, pazi na moje riječi, prigni uho svoje mojim besjedama. (21) Ne gubi ih nikad iz očiju, pohrani ih usred srca svoga. (22) Jer su život onima koji ih nalaze i ozdravljenje svemu tijelu njihovu. (23) A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život. (24) Drži daleko od sebe lažna usta i udalji od sebe usne prijevarne. (25) Nek' tvoje oči gledaju u lice i neka ti je pogled uvijek prav. (26) Pazi na stazu kojom kročiš i neka ti svi putovi budu pouzdani. (27) Ne skreći ni desno ni lijevo, drži svoj korak daleko oda zla.

Neoprezno jamstvo 6 Sine moj, kad jamčiš bližnjemu svojem i daš svoju ruku drugome, (2) vezao si se vlastitim usnama, uhvatio se riječima svojih usta; (3) učini onda ovo, sine moj: oslobodi se! Jer si dopao u ruke bližnjemu svojemu; idi, baci se preda nj i salijeći bližnjega svoga. (4) Ne daj sna svojim očima ni drijema svojim vjeđama; (5) otmi se kao gazela iz mreže i kao ptica iz ruku ptičaru.

73

Lijenčina i mrav (6) Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar: (7) on nema vođe, nadzornika, ni nadstojnika, (8) ljeti se sebi brine za hranu i prikuplja jelo u doba žetve. (9) A ti, dokle ćeš, lijenčino, spavati? Kad ćeš se dići oda sna svoga? (10) Još malo odspavaj, još malo odrijemaj, još malo podvij ruke za počinak (11) i doći će tvoje siromaštvo kao skitač i tvoja oskudica kao oružanik.

Nevaljalac (12) Nevaljalac i opak čovjek hodi s lažljivim ustima; (13) namiguje očima, lupka nogama, pokazuje prstima; (14) prijevare su mu u srcu, snuje zlo u svako doba, zameće svađe. (15) Zato će mu iznenada doći propast, i učas će se slomiti i neće mu biti lijeka. Sedam gnusoba (16) Šest je stvari koje Gospod mrzi, a sedam ih je gnusoba njegovu biću: (17) ohole oči, lažljiv jezik, ruke koje prolijevaju krv nevinu, (18) srce koje smišlja grešne misli, noge koje hitaju na zlo, (19) lažan svjedok koji širi laži, i čovjek koji zameće svađe među braćom.

Očinske opomene (20) Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje. (21) Priveži ih sebi na srce zauvijek, ovij ih oko svoga grla; (22) da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš i da te razgovaraju kad se probudiš. (23) Jer je zapovijed svjetiljka, pouka je svjetlost, opomene stege put su života; (24) da te čuvaju od zle žene, od laskava jezika tuđinke. (25) Ne poželi u svom srcu njezine ljepote i ne daj da te osvoji trepavicama svojim, (26) jer bludnici dostaje i komad kruha, dok preljubnica lovi dragocjeni život. (27) Može li tko nositi oganj u njedrima a da mu se odjeća ne upali? (28) Može li tko hoditi po živom ugljevlju a svojih nogu da ne ožeže? (29) Tako biva onomu tko ide k ženi svoga bližnjega: neće ostati bez kazne tko god se nje dotakne. (30) Ne sramote li lupeža sve ako je krao da gladan utoli glad: (31) uhvaćen, on sedmerostruko vraća i plaća svim imanjem kuće svoje. (32) Nerazuman je, dakle, tko se upušta s preljubnicom; dušu svoju gubi koji tako čini. (33) Bruke i sramote dopada i rug mu se nikad ne briše. (34) Jer bijesna je ljubomornost u muža: on ne zna za milost u osvetni dan; (35) ne pristaje ni na kakav otkup i ne prima ma kolike mu darove dao. 7 Čuvaj, sine, riječi moje i pohrani moje zapovijedi kod sebe. (2) Čuvaj moje zapovijedi, i bit ćeš živ, i nauk moj kao zjenicu oka svoga. (3) Priveži ih sebi na prste, upiši ih na ploči srca svoga; (4) reci mudrosti: "Moja si sestra" i razboritost nazovi "sestričnom", (5) da te čuva od žene preljubnice, od tuđinke koja laskavo govori. (6) Kad bijah jednom na prozoru svoje kuće i gledah van kroz rešetku, (7) vidjeh među lakovjernima, opazih među momcima nerazumna mladića: (8) prolazio je ulicom kraj njezina ugla i koracao putem k njezinoj kući (9) u sumraku između dana i večeri kad se hvata noćna tmina; (10) i gle, susrete ga žena, bludno odjevena i s prijevarom u srcu. (11) Jogunasta

74

bijaše i razuzdana, noge joj se nisu mogle u kući zadržati; (12) bila je čas na ulici, čas na trgovima i vrebala kod svakog ugla; (13) i uhvati ga i poljubi i reče mu bezobrazna lica: (14) "Bila sam dužna žrtvu pričesnicu, i danas izvrših svoj zavjet; (15) zato sam ti izašla u susret, da te tražim, i nađoh te. (16) Svoju sam postelju nastrla sagovima, vezenim pokrivačima misirskim; (17) svoj sam krevet namirisala smirnom, alojem i cimetom. (18) Hajde da se opijamo nasladom do jutra i da se radujemo užicima ljubavi. (19) Jer muža mi nema kod kuće: otišao je na dalek put; (20) uzeo je sa sobom novčani tobolac; a vratit će se kući tek o uštapu." (21) Tako ga zavede svojim vičnim nagovorom, odvuče ga svojim glatkim usnama. (22) I ludo on pođe za njom, kao što vol ide na klaonicu i kao što jelen zapleten u mrežu čeka (23) dok mu strijela ne probije jetra, i kao ptica što ulijeće u zamku, i ne znajući da će ga to života stajati. (24) Zato me, sine moj, poslušaj i čuj riječi mojih usta. (25) Nek' ti srce ne zastranjuje na njezine putove i ne lutaj po njezinim stazama. (26) Jer je mnoge smrtno ranila i oborila, i mnogo je onih što ih je pobila. (27) U Podzemlje vode putovi kroz njenu kuću, dolje u odaje smrti. Drugo poosobljenje mudrosti 8 Ne propovijeda li mudrost i ne diže li razboritost svoj glas? (2) Navrh brda, uza cestu, na raskršćima stoji, (3) kod izlaza iz grada, kraj ulaznih vrata, ona glasno viče: (4) "Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. (5) Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. (6) Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i moje će usne otkriti što je pravo. (7) Jer moje nepce zbori istinu i zloća je mojim usnama mrska. (8) Sve su riječi mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. (9) Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu tko je stekao spoznaju. (10) Primajte radije moju pouku no srebro i znanje požudnije od zlata. (11) Jer mudrost je vrednija od biserja i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.

Samohvala mudrosti (12) Ja, mudrost, boravim s razboritošću i posjedujem znanje umna djelovanja. (13) Strah Gospodnji mržnja je na zlo. Oholost, samodostatnost, put zloće i usta puna laži - to ja mrzim. (14) Moji su savjet i razboritost, ja sam razbor i moja je jakost. (15) Po meni kraljevi kraljuju i velikaši dijele pravdu. (16) Po meni knezuju knezovi i odličnici i svi suci zemaljski. (17) Ja ljubim one koji ljube mene i nalaze me koji me traže. (18) U mene je bogatstvo i slava, postojano dobro i pravednost. (19) Moj je plod bolji od čista i žežena zlata i moj je prihod bolji od čistoga srebra. (20) Ja kročim putem pravde, sred pravičnih staza, (21) da dadem dobra onima koji me ljube i napunim njihove riznice.

Stvaralačka mudrost (22) Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; (23) oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje. (24) Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda. (25) Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije

75

brežuljaka. (26) Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; (27) kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. (28) Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubina; (29) kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji, (30) bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: (31) igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova. (32) Tako, djeco, poslušajte me, blago onima koji čuvaju moje putove. (33) Poslušajte pouku - da stečete mudrost i nemojte je odbaciti. (34) Blago čovjeku koji me sluša i bdi na mojim vratima svaki dan i koji čuva dovratnike moje. (35) Jer tko nalazi mene, nalazi život i stječe milost od Jahve. (36) A ako se ogriješi o mene, udi svojoj duši: svi koji mene mrze ljube smrt."

Gostoljubiva mudrost 9 Mudrost je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova. (2) Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol. (3) Poslala je svoje djevojke da objave svrh gradskih visina: (4) "Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!" A nerazumnima govori: (5) "Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomiješala. (6) Ostavite ludost, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti."

Protiv podrugljivaca (7) Tko poučava podrugljivca, prima pogrdu, i tko prekorava opakoga, prima ljagu. (8) Ne kori podsmjevača, da te ne zamrzi; kori mudra, da te zavoli. (9) Pouči mudroga, i bit će još mudriji; uputi pravednoga, i uvećat će se njegovo znanje. (10) Gospodnji strah početak je mudrosti, a razboritost je spoznaja Presvetog. (11) "Po meni ti se umnožavaju dani i množe ti se godine života. (12) Ako si mudar, sebi si mudar; budeš li podsmjevač, sam ćeš snositi." Gospođa ludost oponaša mudrost (13) Gospođa ludost puna je strasti, prosta je i ne zna ništa. (14) I sjedi na vratima svoje kuće na stolici, u gradskim visinama, (15) te poziva one koji prolaze putem, koji ravno idu svojim stazama: (16) "Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!" I nerazumnomu govori: (17) "Kradena je voda slatka i ugodno je potajno jesti kruh." (18) A on ne zna da su Sjene ondje, da uzvanici njezini počivaju u Podzemlju.

76

14. Velika Salomonova zbirka izreka

II. VELIKA SALOMONOVA ZBIRKA IZREKA

Salomonove mudre izreke 10 Mudar sin veseli oca, a lud je sin žalost majci svojoj. (2) Ne koristi krivo stečeno blago, dok pravednost izbavlja od smrti. (3) Ne dopušta Jahve da gladuje duša pravednika, ali odbija pohlepu opakih. (4) Lijena ruka osiromašuje čovjeka, a marljiva ga obogaćuje. (5) Tko sabira ljeti, razuman je sin, a tko hrče o žetvi, navlači sramotu. (6) Blagoslovi su nad glavom pravedniku, a usta opakih kriju nasilje. (7) Pravednikov je spomen blagoslovljen, a opakom se ime proklinje. (8) Tko je mudra srca, prima zapovijedi, dok brbljava luda propada. (9) Tko nedužno živi, hodi bez straha, a tko ide krivim putovima, poznat će se. (10) Tko žmirka okom, zadaje tugu, a tko ludo zbori, propada. (11) Pravednikova su usta izvor života, a opakomu usta kriju nasilje. (12) Mržnja izaziva svađu, a ljubav pokriva sve pogreške. (13) Na usnama razumnoga nalazi se mudrost, a batina je za leđa nerazumna čovjeka. (14) Mudri kriju znanje, a luđakova su usta blizu propasti. (15) Blago je bogatomu tvrdi grad, a ubogima je propast njihovo siromaštvo. (16) Pravednik prirađuje za život, a opaki prirađuje za grijeh. (17) Tko se naputka drži, na putu je života, a zabluđuje tko se na ukor ne osvrće. (18) Lažljive usne kriju mržnju, a tko klevetu širi, bezuman je! (19) Obilje riječi ne biva bez grijeha, a tko zauzdava svoj jezik, razuman je. (20) Pravednikov je jezik odabrano srebro, a razum opakoga malo vrijedi. (21) Pravednikove su usne hrana mnogima, a luđaci umiru s ludosti svoje. (22) Gospodnji blagoslov obogaćuje i ne prati ga nikakva muka. (23) Bezumniku je radost učiniti sramotno djelo, a razumnu čovjeku biti mudar. (24) Čega se opaki boji, ono će ga stići, a pravednička se želja ispunjava. (25) Kad oluja prohuja, opakoga nestane, a pravednik ima temelj vječni. (26) Kakav je ocat zubima i dim očima, takav je ljenivac onima koji ga šalju. (27) Strah Gospodnji umnaža dane, a opakima se prekraćuju godine. (28) Pravedničko je ufanje puno radosti, a opakima je nada uprazno. (29) Gospodnji je put okrilje bezazlenu, a propast onima koji čine zlo. (30) Pravednik se neće nikad pokolebati, a opakih će nestati s lica zemlje. (31) Pravednikova usta rađaju mudrošću, a opak jezik čupa se s korijenom. (32) Pravednikove usne znaju što je milo, dok usta opakih poznaju zloću.

77

11 Lažna je mjera mrska Jahvi, a puna mjera mila mu je. (2) S ohološću dolazi sramota, a u smjernih je mudrost. (3) Pravednike vodi nevinost njihova, a bezbožnike upropašćuje njihova opačina. (4) Ne pomaže bogatstvo u dan Božje srdžbe, a pravednost izbavlja od smrti. (5) Nedužnomu pravda njegova put utire, a zao propada od svoje zloće. (6) Poštene izbavlja pravda njihova, a bezbožnici se hvataju u svoju lakomost. (7) Kad zao čovjek umre, nada propada i ufanje u imetak ruši se. (8) Pravednik se od tjeskobe izbavlja, a opaki dolazi na mjesto njegovo. (9) Bezbožnik ustima ubija svoga bližnjega, a pravednici se izbavljaju znanjem. (10) Sa sreće pravedničke grad se raduje i klikuje zbog propasti opakoga. (11) Blagoslovom pravednika grad se diže, a ustima opakih razara se. (12) Nerazumnik prezire svoga bližnjega, dok čovjek uman šuti. (13) Tko s klevetom hodi, otkriva tajnu, a čovjek pouzdana duha čuva se. (14) Gdje vodstva nema, narod propada, jer spasenje je u mnogim savjetnicima. (15) Veoma zlo prolazi tko jamči za drugoga, a bez straha je tko mrzi na jamstvo. (16) Ljupka žena stječe slavu, a krepki muževi bogatstvo. (17) Dobrostiv čovjek sam sebi dobro čini, a okrutnik muči vlastito tijelo. (18) Opak čovjek pribavlja isprazan dobitak, a tko sije pravdu, ima sigurnu nagradu. (19) Tko je čvrst u pravednosti, ide u život, a tko za zlom trči, na smrt mu je. (20) Mrski su Jahvi srcem opaki, a mili su mu životom savršeni. (21) Zaista, zao čovjek neće proći bez kazne, a rod će se pravednički izbaviti. (22) Zlatan je kolut na rilu svinjskom: žena lijepa, a bez razuma. (23) Pravednička je želja samo na sreću, a nada je opakih prolazna. (24) Tko dijeli obilato, sve više ima, a tko škrtari, sve je siromašniji. (25) Podašna duša nalazi okrepu, i tko napaja druge, sam će se napojiti. (26) Tko ne da žita, kune ga narod, a blagoslov je nad glavom onoga koji ga prodaje. (27) Tko traži dobro, nalazi milost, a tko za zlom ide, ono će ga snaći. (28) Tko se uzda u bogatstvo, propada, a pravednici uspijevaju kao zeleno lišće. (29) Tko vlastitu kuću zapusti, vjetar žanje, a luđak je sluga mudromu. (30) Plod je pravednikov drvo života, i mudrac je tko predobiva žive duše. (31) Ako se pravedniku plaća na zemlji, još će se više opakomu i grešniku. 12 Tko ljubi pouku, ljubi znanje, a tko mrzi ukor, lud je. (2) Dobar dobiva milost od Jahve, a podmukao osudu. (3) Zloćom se čovjek ne utvrđuje, a korijen se pravedniku ne pomiče. (4) Kreposna je žena vijenac mužu svojemu, a sramotna mu je kao gnjilež u kostima. (5) Pravedničke su misli pravične, spletke opakih prijevarne. (6) Riječi opakih pogubne su zamke, a pravedne izbavljaju usta njihova. (7) Opaki se ruše i nema ih više, a kuća pravednika ostaje.

78

(8) Čovjek se hvali po oštrini svoga razuma, a prezire se tko je opak srcem. (9) Bolje je biti malen i imati samo jednog slugu nego se hvastati a nemati ni kruha. (10) Pravednik pazi i na život svog živinčeta, dok je opakomu srce okrutno. (11) Tko obrađuje svoju zemlju, sit je kruha, a tko trči za ništavilom, nerazuman je. (12) Čežnja je opakoga mreža od zala, a korijen pravednika daje ploda. (13) Opakomu je zamka grijeh njegovih usana, a pravednik se izbavlja od tjeskobe. (14) Od ploda svojih usta nasitit će se svatko obilno, a ono što je rukama učinio vratit će mu se. (15) Luđaku se čini pravim njegov put, a mudar čovjek sluša savjete. (16) Luđak odmah odaje svoj bijes, a pametan pokriva sramotu. (17) Tko govori istinu, otkriva što je pravo, a lažljiv svjedok prijevaru. (18) Nesmotren govori kao da mačem probada, a jezik je mudrih iscjeljenje. (19) Istinita usta traju dovijeka, a lažljiv jezik samo za čas. (20) Prijevara je u srcu onih koji snuju zlo, a veselje u onih koji dijele miroljubive savjete. (21) Pravednika ne stiže nikakva nevolja, a opaki u zlu grcaju. (22) Mrske su Jahvi usne lažljive, a mili su mu koji zbore istinu. (23) Promišljen čovjek prikriva svoje znanje, a srce bezumničko razglašuje svoju ludost. (24) Marljiva ruka vlada, a nemar vodi u podložnost. (25) Briga u srcu pritiskuje čovjeka, a blaga riječ veseli ga. (26) Pravednik vodi svojeg prijatelja, a opake zavodi njihov put. (27) Nemaran ne ulovi svoje lovine, a marljivost je čovjeku blago dragocjeno. (28) Na stazi pravice stoji život i na njezinu putu nema smrti. 13 Mudar sin sluša naputak očev, a podsmjevač ne sluša ukora. (2) Od ploda usta svojih uživa čovjek sreću, a srce je nevjernika puno nasilja. (3) Tko čuva usta svoja, čuva život svoj, a tko nesmotreno zbori, o glavu mu je. (4) Uzaludna je žudnja lijenčine, a ispunit će se želja marljivih. (5) Pravednik mrzi na lažljivu riječ, a opaki goji mržnju i sramotu. (6) Pravda čuva pobožna, a opake grijeh obara. (7) Netko se gradi bogatim, a ništa nema, netko se gradi siromašnim, a ima veliko bogatstvo. (8) Otkup života bogatstvo je čovjeku; a siromah ne sluša opomene. (9) Svjetlost pravednička blistavo sja, a svjetiljka opakih gasi se. (10) Oholost rađa samo svađu, a mudrost je u onih koji primaju savjet. (11) Naglo stečeno bogatstvo iščezava, a tko sabire pomalo, biva bogat. (12) Predugo očekivanje ubija srce, a ispunjena želja drvo je života. (13) Tko riječ prezire, taj propada, a tko poštiva zapovijedi, plaću dobiva. (14) Pouka mudračeva izvor je životni, ona izbavlja od zamke smrti. (15) Uvid u dobro pribavlja milost, a put bezbožnika hrapav je. (16) Svatko pametan djeluje promišljeno, a bezumnik se hvališe svojom ludošću. (17) Zao glasnik zapada u zlo, a vjeran poslanik donosi spasenje.

79

(18) Siromaštvo i sramota onomu tko odbija pouku, a tko ukor prima, doći će do časti. (19) Slatka je duši ispunjena želja, a bezumnicima je mrsko kloniti se oda zla. (20) Druži se s mudrima, i postat ćeš mudar, a tko se drži bezumnika, postaje opak. (21) Grešnika progoni zlo, a dobro je nagrada pravednima. (22) Valjan čovjek ostavlja baštinu unucima, a bogatstvo se grešnikovo čuva pravedniku. (23) Izobilje je hrane na krčevini siromaškoj, a ima i tko propada s nepravde. (24) Tko štedi šibu, mrzi na sina svog, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje. (25) Pravednik ima jela do sitosti, a trbuh opakih poznaje oskudicu. 14 Ženska mudrost sagradi kuću, a ludost je rukama razgrađuje. (2) Tko živi s poštenjem, boji se Jahve, a tko ide stranputicom, prezire ga. (3) U luđakovim je ustima šiba za oholost njegovu, a mudre štite vlastite usne. (4) Gdje nema volova, prazne su jasle, a obilna je žetva od snage bikove. (5) Istinit svjedok ne laže, a krivi svjedok širi laž. (6) Podsmjevač traži mudrost i ne nalazi je, a razumni lako dolazi do znanja. (7) Idi od čovjeka bezumna jer nećeš upoznati usne što zbore znanje. (8) Mudrost je pametna čovjeka u tom što pazi na svoj put, a bezumnička ludost prijevara je. (9) Luđacima je grijeh šala, a milost je Božja s poštenima. (10) Srce poznaje svoj jad, i veselje njegovo ne može dijeliti nitko drugi. (11) Dom opakih propast će, a šator će pravednika procvasti. (12) Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti. (13) I u smijehu srce osjeća bol, a poslije veselja dolazi tuga. (14) Otpadnik se siti svojim prestupcima, a dobar čovjek svojim radom. (15) Glupan vjeruje svakoj riječi, a pametan pazi na korak svoj. (16) Mudar se boji i oda zla se uklanja, a bezuman se raspaljuje i bez straha je. (17) Nagao čovjek čini ludosti, a razborit ih podnosi. (18) Glupaci baštine ludost, a mudre ovjenčava znanje. (19) Zli padaju ničice pred dobrima i opaki pred vratima pravednikovim. (20) I svom prijatelju mrzak je siromah, a bogataš ima mnogo ljubitelja. (21) Griješi tko prezire bližnjega svoga, a blago onomu tko je milostiv ubogima. (22) Koji snuju zlo, ne hode li stranputicom, a zar nisu dobrota i vjernost s onima koji snuju dobro? (23) U svakom trudu ima probitka, a pusto brbljanje samo je na siromaštvo. (24) Mudrima je vijenac bogatstvo njihovo, a bezumnima kruna - njihova ludost. (25) Istinit svjedok izbavlja duše, a tko laži širi, taj je varalica. (26) U strahu je Gospodnjem veliko pouzdanje i njegovim je sinovima utočište. (27) Strah Gospodnji izvor je života: on izbavlja od zamke smrti. (28) Mnoštvo je naroda ponos kralju, a bez puka knez propada. (29) Tko se teško srdi, velike je razboritosti, a nabusit duhom pokazuje ludost. (30) Mirno je srce život tijelu, a ljubomor je gnjilež u kostima.

80

(31) Tko tlači siromaha huli na stvoritelja, a časti ga tko je milostiv ubogomu. (32) Opaki propada zbog vlastite pakosti, a pravednik i u samoj smrti nalazi utočište. (33) U razumnu srcu mudrost počiva, a što je u bezumnome, to se i pokaže. (34) Pravednost uzvisuje narod, a grijeh je sramota pucima. (35) Kralju je mio razborit sluga, a na sramotna se srdi. 15 Blag odgovor ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu. (2) Jezik mudrih ljudi proslavlja znanje, a usta bezumnih prosipaju ludost. (3) Oči su Jahvine na svakome mjestu i budno motre i zle i dobre. (4) Blaga je besjeda drvo života, a pakosna je rana duhu. (5) Luđak prezire pouku oca svog, a tko ukor prima, pametno čini. (6) U pravednikovoj je kući mnogo blaga, a opaki zarađuje propast svoju. (7) Usne mudrih siju znanje, a srce je bezumnika nepostojano. (8) Žrtva opakog mrska je Jahvi, a mila mu je molitva pravednika. (9) Put opakih Jahvi je mrzak, a mio mu je onaj koji ide za pravicom. (10) Oštra kazna čeka onog tko ostavlja pravi put, a umrijet će tko mrzi ukor. (11) I Šeol i Abadon stoje pred Jahvom, a nekmoli srca sinova ljudskih. (12) Podsmjevač ne ljubi onog tko ga kori: on se ne druži s mudrima. (13) Veselo srce razvedrava lice, a bol u srcu tjeskoba je duhu. (14) Razumno srce traži znanje, a bezumnička se usta bave ludošću. (15) Svi su dani bijednikovi zli, a komu je srce sretno, na gozbi je bez prestanka. (16) Bolje je malo sa strahom Gospodnjim nego veliko blago i s njime nemir. (17) Bolji je obrok povrća gdje je ljubav nego od utovljena vola gdje je mržnja. (18) Gnjevljiv čovjek zameće svađu, a ustrpljiv utišava raspru. (19) Put je ljenivčev kao glogov trnjak, a utrta je staza pravednika. (20) Mudar sin veseli oca, a bezumnik prezire majku svoju. (21) Ludost je veselje nerazumnomu, a razuman čovjek pravo hodi. (22) Ne uspijevaju nakane kad nema vijećanja, a ostvaruju se gdje je mnogo savjetnika. (23) Čovjek se veseli odgovoru usta svojih, i riječ u pravo vrijeme - kako je ljupka! (24) Razumnu čovjeku put života ide gore, da izmakne carstvu smrti koje je dolje. (25) Jahve ruši kuću oholima, a postavlja među udovici. (26) Mrske su Jahvi zle misli, a dobrostive riječi mile su mu. (27) Tko se grabežu oda, razara svoj dom, a tko mrzi mito, živjet će. (28) Pravednikovo srce smišlja odgovor, a opakomu usta govore zlobom. (29) Daleko je Jahve od opakih, a uslišava molitvu pravednih. (30) Bistar pogled razveseli srce i radosna vijest oživi kosti. (31) Uho koje posluša spasonosan ukor prebiva među mudracima. (32) Tko odbaci pouku, prezire vlastitu dušu, a tko posluša ukor, stječe razboritost. (33) Strah je Gospodnji škola mudrosti, jer pred slavom ide poniznost.

81

16 Čovjek snuje u srcu, a od Jahve je što će jezik odgovoriti. (2) Čovjeku se svi njegovi putovi čine čisti, a Jahve ispituje duhove. (3) Prepusti Jahvi svoja djela, i tvoje će se namisli ostvariti. (4) Jahve je sve stvorio u svoju svrhu, pa i opakoga za dan zli. (5) Mrzak je Jahvi svatko ohola duha: takav zaista ne ostaje bez kazne. (6) Ljubavlju se i vjernošću pomiruje krivnja, i strahom se Gospodnjim uklanja zlo. (7) Kad su Jahvi mili putovi čovječji, i neprijatelje njegove miri s njim. (8) Bolje je malo s pravednošću nego veliki dohoci s nepravdom. (9) Srce čovječje smišlja svoj put, ali Jahve upravlja korake njegove. (10) Proročanstvo je na usnama kraljevim: u osudi se njegova usta neće ogriješiti. (11) Mjere i tezulje pripadaju Jahvi; njegovo su djelo i svi utezi. (12) Mrsko je kraljevima počiniti opačinu, jer se pravdom utvrđuje prijestolje. (13) Mile su kraljevima usne pravedne i oni ljube onog koji govori pravo. (14) Jarost je kraljeva vjesnik smrti ali je mudar čovjek ublaži. (15) U kraljevu je vedru licu život, i njegova je milost kao oblak s kišom proljetnom. (16) Probitačnije je steći mudrost nego zlato, i stjecati razbor dragocjenije je nego srebro. (17) Životni je put pravednih: kloniti se zla, i tko pazi na svoj put, čuva život svoj. (18) Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost. (19) Bolje je biti krotak s poniznima nego dijeliti plijen s oholima. (20) Tko pazi na riječ, nalazi sreću, i tko se uzda u Jahvu, blago njemu. (21) Mudar srcem naziva se razumnim i prijazne usne uvećavaju znanje. (22) Izvor je životni razum onima koji ga imaju, a ludima je kazna njihova ludost. (23) Mudračev duh urazumljuje usta njegova, na usnama mu znanje umnožava. (24) Saće meda riječi su ljupke, slatke duši i lijek kostima. (25) Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti. (26) Radnikova glad radi za nj; jer ga tjeraju usta njegova. (27) Bezočnik pripravlja samo zlo i na usnama mu je oganj plameni. (28) Himben čovjek zameće svađu i klevetnik razdor među prijatelje. (29) Nasilnik zavodi bližnjega svoga i navodi ga na rđav put. (30) Tko očima namiguje, himbu smišlja, a tko usne stišće, već je smislio pakost. (31) Sijede su kose prekrasna kruna, nalaze se na putu pravednosti. (32) Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji je od osvojitelja grada. (33) U krilo plašta baca se kocka, ali je od Jahve svaka odluka. 17 Bolji je zalogaj suha kruha s mirom nego sa svađom kuća puna žrtvene pečenke. (2) Razuman sluga vlada nad sinom sramotnim i s braćom će dijeliti baštinu. (3) Taljika je za srebro i peć za zlato, a srca iskušava Jahve sam. (4) Zločinac rado sluša usne prijevarne, i lažac spremno prisluškuje pogubnu jeziku.

82

(5) Tko se ruga siromahu, podruguje se Stvoritelju njegovu, i tko se veseli nesreći, ne ostaje bez kazne. (6) Unuci su vijenac starcima, a sinovima ures oci njihovi. (7) Ne dolikuje budali uzvišena besjeda, a još manje odličniku usne lažljive. (8) Dar je čarobni kamen u očima onoga koji ga daje: kamo se god okrene, uspijeva. (9) Tko prikriva prijestup, traži ljubav, a tko glasinu širi, razgoni prijatelje. (10) Razumna se ukor jače doima nego bezumna stotina udaraca. (11) Opak čovjek ide samo za zlom, ali se okrutan glasnik šalje na nj. (12) Bolje je nabasati na medvjedicu kojoj ugrabiše mlade nego na bezumnika u njegovoj ludosti. (13) Tko dobro zlom uzvraća neće ukloniti nesreću od doma svojeg. (14) Zametnuti svađu isto je kao pustiti poplavu: stoga prije nego svađa izbije, udalji se! (15) Tko opravdava krivoga i tko osuđuje pravoga, obojica su mrski Jahvi. (16) Čemu novac u ruci bezumnomu? Da njime mudrost kupi, kad nema razbora! (17) Prijatelj ljubi u svako vrijeme, a u nevolji i bratom postaje. (18) Nerazuman čovjek daje ruku i jamči pred svojim bližnjim. (19) Grijeh ljubi tko ljubi svađu, i tko visoko diže svoja vrata, traži propast. (20) Opak srcem ne nalazi sreće, i komu je jezik zao, zapada u nesreću. (21) Tko rodi bezumna, na tugu mu je; a nije veseo ni otac budale. (22) Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti. (23) Opaki prima dar iz njedara da bi iskrivio putove pravici. (24) Razuman ima mudrost pred sobom, a bezumniku su oči na kraj zemlje. (25) Briga je ocu bezuman sin i žalost roditeljki svojoj. (26) Ne valja kažnjavati pravednika, a nije pravo ni tući odličnike. (27) Tko usteže svoje riječi, razumije mudrost, i razuman je čovjek mirna duha. (28) I luđak se smatra mudrim kada šuti i razumnim kad susteže svoje usne. 18 Vlastitoj požudi popušta onaj tko zastranjuje, i svađa se usprkos svakom razboru. (2) Bezumnomu nije mio razum; stalo mu je dati srcu oduška. (3) Kad dolazi opačina, dolazi i prezir i bruka sa sramotom. (4) Duboke su vode riječi iz usta nečijih, izvor mudrosti bujica što se razlijeva. (5) Ne valja se obazirati na opaku osobu, da se pravedniku nanese nepravda na sudu. (6) Bezumnikove se usne upuštaju u svađu i njegova usta izazivlju udarce. (7) Bezumnomu su propast vlastita usta i usne su mu zamka životu. (8) Klevetnikove su riječi kao poslastice: spuštaju se u dno utrobe. (9) Tko je nemaran u svom poslu, brat je onomu koji rasipa. (10) Tvrda je kula ime Jahvino: njemu se pravednik utječe i nalazi utočišta. (11) Bogatstvo je bogatašu njegova tvrđava i kao visok zid u mašti njegovoj. (12) Pred slomom se oholi srce čovječje, a pred slavom ide poniznost. (13) Tko odgovara prije nego što sasluša, na ludost mu je i sramotu.

83

(14) Kad je čovjek bolestan, njegov ga duh podiže, a ubijen duh tko će podići? (15) Razumno srce stječe znanje i uho mudrih traži znanje. (16) Dar čovjeku otvara put i vodi ga pred velikaše. (17) Prvi je pravedan u svojoj parnici, a kad dođe njegov protivnik, opovrgne ga. (18) Ždrijeb poravna svađe, pa i među moćnicima odlučuje. (19) Uvrijeđen brat jači je od tvrda grada i svađe su kao prijevornice na tvrđavi. (20) Svatko siti trbuh plodom usta svojih, nasićuje se rodom usana svojih. (21) Smrt i život u vlasti su jeziku, a tko ga miluje, jede od ploda njegova. (22) Tko je našao ženu, našao je sreću i stekao milost od Jahve. (23) Ponizno moleći govori siromah, a grubo odgovara bogataš. (24) Ima prijatelja koji vode u propast, a ima i prijatelja privrženijih od brata.19 Bolji je siromah koji živi u nedužnosti nego čovjek opakih usana i k tomu bezuman. (2) Revnost bez razboritosti nije dobra, i tko brzo hoda, spotiče se. (3) Ludost čovjeku kvari život, a srce mu se ljuti na Jahvu! (4) Bogatstvo pribavlja mnoge prijatelje, a siromaha i njegov prijatelj ostavlja. (5) Lažljiv svjekok ne ostaje bez kazne, i tko širi laži, neće uteći. (6) Mnogi laskaju licu odličnikovu i svatko je prijatelj čovjeku darežljivu. (7) Na siromaha mrze sva braća njegova, još više se udaljuju od njega prijatelji njegovi: on hlepi za dobrim riječima, ali ih ne nalazi! (8) Tko stječe razboritost, ljubi sebe, a tko čuva razum, nalazi sreću. (9) Lažljiv svjedok ne ostaje bez kazne, i tko širi laži, propada. (10) Ne dolikuje bezumnomu živjeti raskošno, a još manje sluzi vlast nad knezovima. (11) Um čovjeka usteže od srdžbe, a čast mu je oprostiti krivicu. (12) Kraljev je gnjev kao rika lavlja, a njegova milost kao rosa bilju. (13) Nesreća je ocu svojemu bezuman sin, i neprestano prokišnjavanje svađe su ženine. (14) Kuća se i bogatstvo baštine od otaca, a od Jahve je žena razumna. (15) Lijenost navlači čovjeku dubok san i nemarna duša gladuje. (16) Tko se drži zapovijedi, čuva život svoj, a tko ne pazi putove svoje, umire. (17) Jahvi pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo. (18) Kažnjavaj sina svoga dok ima nade, ali ne idi za tim da ga ubiješ. (19) Tko je jarostan, plaća globu, i kad ga štediš, samo uvećavaš njegov gnjev. (20) Slušaj savjet i primaj pouku, kako bi naposljetku postao mudar. (21) Mnogo je namisli u srcu čovječjem, ali što Jahve naumi, to i bude. (22) Dražest je čovjekova u dobroti njegovoj, i bolji je siromah od lažljivca. (23) Strah Gospodnji daje život, i tko se njime ispuni, zlo ga ne pohodi. (24) Lijenčina umače ruku u zdjelu, ali je ustima svojim ne prinosi. (25) Udari podsmjehivača, i lud se opameti; ukori razumnog, i shvatit će znanje. (26) Sin je sramotan i pokvaren tko zlostavlja oca i odgoni majku.

84

(27) Prestani, sine moj, slušati naputke koji odvode od riječi spoznaje! (28) Nevaljao se svjedok podruguje pravdi i usta opakih gutaju nepravdu. (29) Pripravljene su kazne podsmjevačima i udarci za leđa bezumnika. 20 Vino je podsmjevač, žestoko piće bukač, i tko se njima odaje neće steći mudrosti. (2) Kraljev je gnjev kao rika lavlja: tko ga izaziva, griješi protiv sebe samog. (3) Čast je čovjeku ustegnuti se od raspre, a tko je bezuman počinje svađu. (4) Lijenčina u jesen ne ore: u doba žetve on traži, i ništa nema. (5) Savjet je u srcu čovječjem voda duboka i razuman će je čovjek iscrpsti. (6) Mnogi se naziva dobrim čovjekom, ali tko će naći vjerna čovjeka? (7) Pravednik hodi u bezazlenosti svojoj: blago sinovima njegovim poslije njega! (8) Kralj koji sjedi na stolici sudačkoj istražuje svako zlo svojim očima. (9) Tko može reći: "Očistih srce svoje, oprah se od grijeha svoga?" (10) Dvojaki utezi i dvojaka mjera mrski su Jahvi podjednako. (11) I dijete se poznaje po onome što čini, je li čisto i pravedno djelo njegovo. (12) I uho koje čuje i oko koje vidi, oboje je Jahve načinio. (13) Ne ljubi sna, da ne osiromašiš; otvori oči svoje i nasitit ćeš se kruha. (14) "Loše, loše", govori kupac, a kad ode, hvali se dobrom kupovinom. (15) Ima zlata i mnogih bisera, ali su mudre usne najdragocjeniji nakit. (16) Uzmi haljinu onomu tko je jamčio za drugoga; oplijeni njega umjesto tuđinca. (17) Sladak je čovjeku kruh prijevare, ali mu se usta poslije napune pijeskom. (18) Naumi se provode savjetom: zato dobro razmisli pa vodi boj! (19) Tko okolo kleveće, otkriva tajne: zato se ne miješaj s onim komu su usne uvijek otvorene. (20) Tko kune oca svoga i majku svoju svjetiljka mu se gasi usred tmine. (21) Od početka brzo stečeno imanje na koncu nije blagoslovljeno. (22) Nemoj govoriti: "Osvetit ću se za zlo"; čekaj Jahvu, i on će te spasiti. (23) Mrski su Jahvi dvojaki utezi, i kriva mjera ne valja. (24) Od Jahve su koraci čovječji, i kako da čovjek razumije svoj put? (25) Zamka je čovjeku nesmotreno reći: "Ovo je sveto", a poslije promišljati što je zavjetovao. (26) Mudar kralj umije izlučiti opake i stavlja ih pod točkove. (27) Svjetiljka je Gospodnja duh čovječji: ona istražuje sve do dna utrobe. (28) Dobrota i vjernost čuvaju kralja, jer dobrotom utvrđuje prijestol svoj. (29) Ljepota je mladićima njihova snaga, a starcima je ures sijeda kosa. (30) Krvave masnice očiste zlo i udarci pročiste odaje utrobe.21 Kraljevo je srce u ruci Jahve kao voda tekućica; vodi ga kuda god hoće. (2) Svaki je put čovjeku pravedan u vlastitim očima, a Jahve ispituje srca. (3) Da se vrši pravda i čini pravo, draže je Jahvi nego žrtva. (4) Ponosite oči i oholo srce i svjetiljka opakih - to je grijeh. (5) Namisli marljivoga samo su na korist, a nagloga samo na siromaštvo.

85

(6) Blago stečeno jezikom lažljivim nestalna je ispraznost onih koji traže smrt. (7) Opake će odnijeti nasilje njihovo jer ne žele činiti pravice. (8) Zapleten je put zločinca, a pravo je djelo čista čovjeka. (9) Bolje je živjeti pod rubom krova nego u zajedničkoj kući sa ženom svadljivom. (10) Duša opakoga želi zlo: u njega nema samilosti ni za bližnjega. (11) Kad se podsmjevač kazni, neiskusan postaje mudar, a mudri iz pouke crpe znanje. (12) Na kuću opakoga pazi Svepravedni i opake strovaljuje u nesreću. (13) Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati. (14) Potajan dar utišava srdžbu, a poklon ispod ruke i žestoku jarost. (15) Sud pravičan radost je pravedniku a užas zločincima. (16) Čovjek koji skreće s puta razbora počivat će u zboru mrtvačkom. (17) Tko ljubi veselje, postaje siromah, i tko ljubi vino i mirisno ulje, ne obogati se. (18) Opak čovjek otkup je za pravednika, i bezbožnik stupa na mjesto pravednog. (19) Bolje je živjeti u pustinji nego sa ženom svadljivom i gnjevljivom. (20) Krasno je blago i ulje u stanu mudroga, a bezuman ih čovjek rasipa. (21) Tko teži za pravdom i dobrohotnošću, nalazi život i čast. (22) Mudrac nadvladava i grad pun ratnika i krši silu u koju su se uzdali. (23) Tko čuva usta i jezik svoj, čuva sebe od nevolje. (24) Drzovitom i oholici ime je "podsmjevač"; on sve radi s prekomjernom drskošću. (25) Lijenčinu ubija želja njegova jer mu ruke bježe od posla. (26) Opak po cio dan živo želi, a pravednik daje i ne škrtari. (27) Mrska je žrtva opakih, osobito kad se požudno prinosi. (28) Lažljiv svjedok propada, a čovjek koji sluša, opet će govoriti. (29) Opaki pokazuju drsko lice, a poštenjak učvršćuje put svoj. (30) Nema mudrosti i nema razuma i nema savjeta protiv Jahve. (31) Konj se oprema za dan boja, ali Jahve daje pobjedu. 22 Dobro je ime bolje od velika bogatstva, i bolja je naklonost od srebra i zlata. (2) Bogataš se i siromah sreću: obojicu ih Jahve stvori. (3) Pametan čovjek vidi zlo i skrije se, a glupaci idu bezbrižno i trpe kaznu. (4) Nagrada je poniznosti strah Gospodnji, bogatstvo, čast i život. (5) Trnje i zamke su na putu varalici: tko čuva život svoj, daleko je od oboga. (6) Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega. (7) Bogataš vlada nad siromasima, a dužnik je sluga vjerovniku. (8) Tko sije nepravdu, žanje nesreću, i šiba njegova gnjeva udarit će njega samog. (9) Milostivo se oko blagoslivlje, jer daje od svog kruha siromahu. (10) Otjeraj podsmjevača i prestat će svađe i nestat će nesloga i pogrda. (11) Jahve ljubi čisto srce, i tko je ljubeznih usana, kralj mu je prijatelj. (12) Pogled Jahvin čuva znanje, Jahve pomućuje riječi bezbožnika.

86

(13) Lijenčina veli: "Lav je vani, nasred trga poginuo bih." (14) Duboka jama usta su preljubnice, i na koga se Jahve srdi, pada onamo. (15) Ludost prianja uza srce djetinje: šiba pouke otklanja je od njega. (16) Tko tlači siromaha, taj mu koristi; tko daje bogatašu, samo mu šteti.

87

15. Kušnja u pustinji

(Mk 1,12-13; Lk 4,1-13)

4 Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. (2) I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. (3) Tada mu pristupi napasnik i reče: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom." (4) A on odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." (5) Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama (6) i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." (7) Isus mu kaza: "Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" (8) Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu (9) pa mu reče: "Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš." (10) Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!" (11) Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Kušnja u pustinji

(Mt 4,1-11; Mk 1,12-13)

4 Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, (2) gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. (3) A đavao mu reče: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom." (4) Isus mu odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu." (5) I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje (6) i reče mu: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. (7) Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje." (8) Isus mu odgovori: "Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!" (9) Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! (10) Ta pisamo je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. (11) I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." (12) Odgovori mu Isus: "Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" (13) Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

...

88

16. Poučavanje i ozdravljenje

Četiri prva učenika

(Mk 1,16-20; Lk 5,1-11; Iv 1,35-42)

(18) Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. (19) I kaže im: "Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" (20) Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. (21) Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. (22) Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. Isus poučava i ozdravlja

(Mk 1,39; Lk 6,17-19)

(23) I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. (24) I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja - opsjednute, mjesečare, uzete - i on ih ozdravljaše. (25) Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Prva četiri učenika

(Mt 4,18-22; Mk 1, 16-20)

5 Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. (2) Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. (3) Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. (4) Kada dovrši pouku, reče Šimunu: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov." (5) Odgovori Šimun: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." (6) Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. (7) Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. (8) Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (9) Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, (10) a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!" (11) Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

89

Ozdravljenje gubavca

(Mt 8,1-4; Mk 1,40-45)

(12) I dok bijaše u jednom gradu, gle čovjeka puna gube! Ugledavši Isusa, padne ničice i zamoli ga: "Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti." (13) Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: "Hoću, očisti se!" I odmah nesta gube s njega. (14) I zapovjedi mu: "Nikome ni riječi, nego otiđi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje kako propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo." (15) Glas se o njemu sve više širio i silan svijet grnuo k njemu da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti. (16) A on se sklanjao na samotna mjesta da moli.

Ozdravljenje uzetoga

(Mt 9,1-8; Mk 2,1-12)

(17) I jednog je dana on naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi. (18) I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. (19) Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa. (20) Vidjevši njihovu vjeru reče on: "Čovječe, otpušteni su ti grijesi!" (21) Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: "Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?" (22) Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: "Što mudrujete u sebi? (23) Što je lakše? Reći: 'Otpušteni su ti grijesi' ili reći: 'Ustani i hodi?' (24) Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!" I reče uzetomu: "Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!" (25) I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. (26) A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: "Danas vidjesmo nešto neviđeno!"

90

17. Govor na Gori

2. EVANĐEOSKA BESJEDA NA GORI

Blaženstva

(Lk 6,20-23)

5 Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. (2) On progovori i stane ih naučavati: (3) "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (4) Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! (5) Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! (6) Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! (7) Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! (8) Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! (9) Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! (10) Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (11) "Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! (12) Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

Sol zemlje i svjetlost svijeta

(Mk 9,50; 4,21; Lk 14,34-35; 8,16)

(13) "Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." (14) "Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. (15) Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. (16) Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima."

Kršćanski zakon usavršenje Mojsijeva (17) "Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. (18) Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. (19) Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom."

Nova pravednost veća od stare (20) "Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko." Srdžba

91

(Lk 12,57-59)

(21) "Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. (22) A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu." (23) "Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, (24) ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar." (25) "Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. (26) Zaita, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića."

Preljub

(Mt 18,8-9; Lk 9,43-48)

(27) "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! (28) A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. (29) Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. (30) Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao."

Rastava

(Mt 19,9; Mk 10,11-12; Lk 16,18)

(31) "Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. (32) A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub." Zakletva (33) "Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. (34) A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. (35) Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! (36) Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. (37) Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je." Osveta

(Lk 6,29-30)

(38) "Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! (39) A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. (40) Onomu tko bi se htio s tobom

92

parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. (41) Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. (42) Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš."

Ljubav prema neprijateljima

(Lk 6,27-28. 32-36)

(43) "Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. (44) A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (45) da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. (46) Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? (47) I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?" (48) "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!"

Milostinja u skrovitosti 6 "Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. (2) Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. (3) Ti naprotiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica, (4) da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!" Molitva u skrovitosti (5) "Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. (6) Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." Nastupna besjeda

(Mt 5,1-12)

(20) On podigne oči prema učenicima i govoraše: "Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! (21) Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! (22) Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! (23) Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!" (24) "Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! (25) Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! (26) Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi."

Ljubav prema neprijateljima

93

(Mt 5,38-48; 7,12)

(27) "Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, (28) blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju." (29) "Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. (30) Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj." (31) "I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima." (32) "Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. (33) Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. (34) Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati." (35) "Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima." (36) "Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan." Milosrđe i dobrohotnost

(Mt 7,1-5; 15,14; 10,24-25)

(37) "Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. (38) Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti." (39) A kaza im i prispodobu: "Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? (40) Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj." (41) "Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? (42) Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu."

Stablo se pozna po plodovima

(Mt 7,17-20; 12,34-35)

(43) "Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. (44) Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga." (45) "Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore."

Djela ne samo riječi

(Mt 7,21. 24-27)

94

(46) "Što me zovete 'Gospodine, Gospodine!', a ne činite što zapovijedam? (47) Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: (48) sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. (49) A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika."

95

18. Oče našPrava molitva. Očenaš

(Lk 11,2-4)

(7) "Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. (8) Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. (9) Vi, dakle, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima!Sveti se ime tvoje!(10) Dođi kraljevstvo tvoje!Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!

(11) Kruh naš svagdanji daj nam danas!(12) I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!(13) I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!'"

(14) "Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. (15) Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka."

96

19. Uspješnost molitve

(Lk 11,9-13)

(7) "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! (8) Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. (9) Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? (10) Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? (11) Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!" Zlatno pravilo (12) "Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci."

97

20. Deset čudesa

1. PRIPOVJEDNI DIO: DESET ČUDESA

Ozdravljenje gubavca

(Mk 1,40-45; Lk 5,12-16)

8 Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. (2) I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: "Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti." (3) Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: "Hoću, očisti se!" I odmah se očisti od gube. (4) Kaže mu Isus: "Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo."

Vjera jednoga rimskog satnika

(Lk 7,1-10; Iv 4,43-54)

(5) Kad uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: (6) "Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama." (7) Kaže mu: "Ja ću doći izliječiti ga." (8) Odgovori satnik: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. (9) Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi!' - i ode, drugomu: 'Dođi!' - i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' - i učini." (10) Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: "Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. (11) A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, (12) a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi." (13) I reče Isus satniku: "Idi, neka ti bude kako si vjerovao!" I ozdravi sluga u taj čas. Ozdravljenje Petrove punice i drugih bolesnika

(Mk 1,29-34; Lk 4,38-41)

(14) Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. (15) Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu. (16) A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi - (17) da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.

Zahtjevi apostolskog zvanja

(Lk 9,57-62)

98

(18) Kad Isus vidje mnoštvo oko sebe, zapovjedi da se prijeđe prijeko. (19) I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: "Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao." (20) Kaže mu Isus: "Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." (21) Drugi mu od učenika reče: "Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca." (22) Isus mu kaže: "Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve." Stišana oluja

(Mk 4,35-41; Lk 8,22-25)

(23) Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. (24) I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. (25) Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: "Gospodine, spasi, pogibosmo!" (26) Kaže im: "Što ste plašljivi, malovjerni?" Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. (27) A ljudi su u čudu pitali: "Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?"

Opsjednuti iz Gadare

(Mk 5,1-20; Lk 8,26-39)

(28) I kada dođe prijeko, u gadarski kraj, eto mu u susret dvaju opsjednutih: izlazili su iz grobnica, silno goropadni, te nitko nije mogao proći onim putem. (29) I gle, povikaše: "Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?" (30) A podalje od njih paslo je veliko krdo svinja. (31) Zlodusi ga zaklinjahu: "Ako nas istjeraš, pošalji nas u ovo krdo svinja." (32) On im reče: "Idite!" Oni iziđoše i uđoše u svinje. I gle, sve krdo jurnu niz obronak u more i podavi se u vodama. (33) A svinjari pobjegoše, odoše u grad te razglasiše sve, napose o opsjednutima. (34) I gle, sav grad iziđe u susret Isusu. Kad ga ugledaše, zamole ga da ode iz njihova kraja.

Ozdravljenje uzetoga

(Mk 2,1-12; Lk 5,17-26)

9 I ušavši u lađu, preplovi i dođe u svoj grad. (2) Kad gle, doniješe mu uzetoga koji je ležao na nosiljci. Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetomu: "Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!" (3) A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: "Ovaj huli!" (4) Prozrevši njihove misli, Isus reče: "Zašto snujete zlo u srcima? (5) Ta što je lakše reći: 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani i hodi'? (6) Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!" Tada reče uzetomu: "Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!" (7) I on usta te ode kući. (8) Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima.

99

Poziv Mateja

(Mk 2,13-17; Lk 5,27-32)

(9) Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: "Pođi za mnom!" On usta i pođe za njim. (10) Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. (11) Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: "Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?" (12) A on, čuvši to, reče: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. (13) Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike."

Rasprava o postu

(Mk 2,18-22; Lk 5,33-39)

(14) Tada pristupe k njemu Ivanovi učenici govoreći: "Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?" (15) Nato im Isus reče: "Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!" (16) "A nitko ne stavlja krpe od sirova sukna na staro odijelo, jer zakrpa vuče s odijela pa nastane još veća rupa." (17) "I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva."

Ozdravljenje bolesne žene i uskrišenje Jairove kćeri

(Mk 5,21-43; Lk 8,40-56)

(18) Dok im on to govoraše, gle, pristupi neki glavar, pokloni mu se do zemlje i reče: "Kći mi, evo, umrije, ali dođi, stavi ruku na nju, i oživjet će." (19) Isus usta te s učenicima pođe za njim. (20) I gle, neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine. (21) Mislila je: "Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se." (22) A Isus se okrenu i vidjevši je reče: "Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila." I žena bi spašena od toga časa. (23) I uđe Isus u kuću glavarovu. Ugleda svirače i bučno mnoštvo pa (24) reče: "Odstupite! Djevojka nije umrla, nego spava." Oni mu se podsmjehivahu. (25) A kad je svijet bio izbačen, uđe on, primi djevojku za ruku i ona bi uskrišena. (26) I razglasi se to po svem onom kraju. Dva slijepca (27) Kad je Isus odlazio odande, pođu za njim dva slijepca vičući: "Smiluj nam se, Sine Davidov!" (28) A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: "Vjerujete li da mogu to učiniti?" Kažu mu: "Da, Gospodine!" (29) Tada se dotače njihovih očiju govoreći: "Neka vam bude po vašoj

100

vjeri." (30) I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: "Pazite da nitko ne dozna!" (31) Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju. Opsjednuti njemak (32) Tek što oni iziđoše, gle, doniješe mu njemaka opsjednuta. (33) Pošto izagna đavla, progovori njemak. Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo: "Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!" (34) A farizeji govorahu: "Po poglavici đavolskome izgoni đavle." Ovce bez pastira (35) I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. (36) Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. (37) Tada reče svojim učenicima: "Žetve je mnogo, a radnika malo. (38) Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju."

101

21. Križni put

(26) Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. (27) Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. (28) Isus se okrenu prema njima pa im reče: "Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. (29) Jer evo idu dani kad će se govoriti: 'Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.' (30) Tad će početi govoriti gorama: 'Padnite na nas!' i bregovima: 'Pokrijte nas!' (31) Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?" (32) A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube.

Raspeće

(Mt 27,33-37; Mk 15,22-26; Iv 19,17-27)

(33) I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. (34) A Isus je govorio: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. (35) Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: "Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!" (36) Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom (37) govoreći: "Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!" (38) A bijaše i natpis ponad njega: "Ovo je kralj židovski."

102

22. Druga poslanica Korinćanima

UVOD

Naslov, pozdrav i zahvalnica 1 Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u svoj Ahaji. (2) Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! (3) Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! (4) On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. (5) Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša. (6) Bili mi nevoljama pritisnuti za vašu je to utjehu i spasenje; bili utješeni, za vašu je utjehu - djelotvornu: da strpljivo podnesete iste patnje koje i mi podnosimo. (7) I tako je stamena nada naša o vama jer znamo: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe. (8) Ne bismo doista htjeli, braćo, da ne znate za nevolju koja nas je snašla u Aziji. Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život. (9) Ali u sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve. (10) On nas je od takve smrti izbavio i izbavit će nas; u njega se uzdamo, on će nas i dalje izbavljati. (11) A i vi ćete nam pomagati molitvom da bi mnogi za nas zahvaljivali Bogu na milosti koja nam je darovana posredovanjem mnogih.

I. OSVRT NA MINULE NEVOLJE

Zašto je Pavao promijenio naum o putovanju? (12) A ovo je naša slava: svjedočansto naše savjesti da smo u svijetu živjeli - osobito prema vama - u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti. (13) Ta i ne pišemo vam drugo doli ovo što čitate i razumijete; a nadam se da ćete i do kraja razumjeti, (14) kao što nas djelomično i razumjeste: da smo mi vaša slava kao i vi naša u Dan Gospodina našega Isusa. (15) U tom uvjerenju namjeravao sam najprije doći k vama (16) i preko vas prijeći u Makedoniju pa se opet, da biste imali i drugu milost, iz Makedonije vratiti k vama da me vi otpratite u Judeju. (17) Pa jesam li možda bio lakomislen kad sam to namjeravao? Ili što namjeravam, po tijelu namjeravam te je u mene istodobno "Da, da!" i "Ne, ne!"? (18) Bog je svjedok: naša riječ vama nije "Da!" i "Ne!" (19) jer Sin Božji, Isus Krist, koga mi - ja i Silvan i Timotej - vama navijestismo nije bio "Da!" i "Ne!" nego u njemu bijaše "Da!". (20) Doista, sva obećanja Božja u njemu su "Da!". I stoga po njemu i naš "Amen!" Bogu na slavu! (21) A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, (22) on nas i zapečati i u srca naša dade zalog - Duha. (23) A ja prizivljem Boga za svjedoka: duše mi, da vas poštedim, nisam više dolazio u Korint. (24) Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti. Ta u vjeri ste postojani.

103

2 Odlučih dakle u sebi da neću k vama opet sa žalošću. (2) Jer ako ja vas ražalostim, a tko će mene obradovati ako ne onaj koga ja žalostim? (3) Zato vam to i napisah da me, kada dođem, ne ražaloste oni koji bi mi imali biti na radost. Uzdam se doista u sve vas, da je moja radost - radost svih vas. (4) Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama. (5) Ako me tko ražalostio, nije ražalostio mene, nego u neku ruku - da ne pretjeram - sve vas. (6) Dosta je takvu ona kazna od većine (7) pa ga vi radije pomilujte i utješite da ga pretjerana žalost ne shrva. (8) Zato vas molim, iskažite mu ljubav. (9) Ta zato vam i pisah da vidim jeste li prokušani, jeste li u svemu poslušni. (10) Komu dakle vi što oprostite, tomu i ja; jer i ja, ako kome što oprostih, oprostih poradi vas - pred Kristom, (11) da nas ne nadmudri Sotona. Ta znamo njegove namjere!

Apostlosko služenje (12) Kada dođoh u Troadu poradi evanđelja Kristova, premda mi se otvoriše vrata u Gospodinu, (13) ne bijaše mi duši spokoja što ne nađoh Tita, brata svoga; oprostih se stoga s njima i pođoh u Makedoniju. (14) Ali hvala Bogu koji nas u Kristu uvijek proslavlja te širi po nama na svakome mjestu miris svoga spoznanja. (15) Da, Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji se spasavaju i među onima koji propadaju: (16) ovima miris iz smrti za smrt, onima miris iz života za život. A tko je za to podoban? (17) Uistinu, mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego iskreno - kao od Boga pred Bogom - u Kristu govorimo.

3 Počinjemo li opet sami sebe preporučivati? Ili trebamo li, kao neki, preporučna pisma na vas ili od vas? (2) Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim; znaju ga i čitaju svi ljudi. (3) Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima. (4) Takvo pouzdanje imamo po Kristu u Boga. (5) Ne kao da smo sami sobom, kao od sebe, sposobni što pomisliti, nego naša je sposobnost od Boga. (6) On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje. (7) Pa ako je smrtonosna služba, slovima uklesana u kamenju, bila tako slavna da sinovi Izraelovi nisu mogli pogledati u lice Mojsijevo zbog prolazne slave lica njegova, (8) koliko li će slavnija biti služba Duha. (9) Jer ako je služba osude bila slavna, mnogo je slavnija služba pravednosti. (10) I zbilja, nije ni bilo proslavljeno ono što je u toj mjeri proslavljeno, ako se usporedi s uzvišenijom slavom. (11) Jer ako je ono prolazno bilo slavno, mnogo je slavnije ovo što ostaje. (12) Imajući dakle takvo pouzdanje, nastupamo sa svom otvorenošću, (13) a ne kao Mojsije koji je stavljao prijevjes na lice da sinovi Izraelovi ne vide svršetak prolaznoga. (14) Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao. (15) Naprotiv, kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo. (16) Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. (17) Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. (18) A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu.

104

4 Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo. (2) Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom. (3) Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: (4) u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja. (5) Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa. (6) Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. Apostolske tegobe i nade (7) To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. (8) U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; (9) progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni - (10) uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. (11) Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. (12) Tako smrt djeluje u nama, život u vama. (13) A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. (14) Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. (15) A sve je to za vas: da milost - umnožena - zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. (16) Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. (17) Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave (18) jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno.

5 Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. (2) U ovome doista stenjemo i čeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem; (3) dakako, ako se nađemo obučeni, ne goli. (4) Da, i mi koji smo u ovom šatoru, stenjemo opterećeni jer nećemo da budemo svučeni, nego da se još obučemo da život iskapi što je smrtno. (5) A zato nas je sazdao Bog - on koji nam dade zalog Duha. (6) Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. (7) Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. (8) Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. (9) Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. (10) Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

Apostolsko služenje na djelu (11) Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se - i vašim savjestima. (12) Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi

105

se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem. (13) Doista, ako bijasmo "izvan sebe" - Bogu bijasmo; ako li "pri sebi" - vama bijasmo. (14) Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; (15) i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. (16) Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. (17) Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! (18) A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. (19) Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. (20) Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (21) Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.

6 Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. (2) Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa. (3) Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, (4) nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji: velikom postojanošću u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, (5) pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima, (6) u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi nehinjenoj, (7) u riječi istinitoj, u snazi Božjoj; oružjem pravde zdesna i slijeva; (8) slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; (9) kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; (10) kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju. (11) Usta su naša otvorena vama, Korinćani, srce naše rašireno. (12) Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim grudima. (13) Za uzdarje - kao djeci govorim - raširite se i vi.

Hram Boga živoga (14) Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? (15) Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? (16) Kakav sporazum hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj. (17)Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se, govori Gospodin, i ništa nečisto ne dotičite i ja ću vas primiti. (18)I bit ću vam otac i vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući. 7 Dakle, budući da imamo ta obećanja, očistimo se, ljubljeni, od svake ljage tijela i duha te dovršimo posvećenje u strahu Božjemu.

Pavlova radost zbog pokajanja Crkve (2) Shvatite nas! Nikomu nismo nanijeli nepravde, nikoga nismo upropastili, nikoga zakinuli. (3) Ne govorim da osudim. Ta rekoh već: u srcima ste našim te umiremo i živimo zajedno. (4) Veliko je moje pouzdanje u vas, uvelike se vama ponosim. Pun sam utjehe, obilujem radošću uza svu

106

nevolju našu. (5) Doista, i kada dođosmo u Makedoniju, nikakva spokoja nije imalo tijelo naše, nego nevolje odasvud: izvana borbe, iznutra strepnje. (6) Ali Bog, tješitelj poniznih, utješi nas dolaskom Titovim. (7) Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utješi zbog vas: obavijesti nas o vašoj čežnji, vašem jadikovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni tako da se još većma obradovah. (8) Doista, ako sam vas i ožalostio onom poslanicom, nije mi žao; ako mi i bijaše žao - vidim uistinu da vas je ta poslanica makar i načas ožalostila - (9) sad se radujem, ne što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na obraćenje. Jer ožalostili ste se po Božju te zbog nas ni u čemu niste štetovali. (10) Jer žalost po Božju rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem, a žalost svjetovna rađa smrću. (11) Gle, doista baš to što ste se po Božju ožalostili, kolikom gorljivošću urodi među vama, pa opravdavanjem, pa ogorčenjem, pa strahom, pa čežnjom, pa revnošću, pa kažnjavanjem. Svime ste time pokazali da ste u onome nedužni. (12) Ako sam vam dakle pisao, nisam to zbog uvreditelja ni zbog uvrijeđenoga, nego zbog toga da vam se očituje vaša gorljivost za nas pred Bogom. (13) To nas je utješilo. A povrh te naše utjehe još se mnogo više obradovasmo zbog radosti Titove jer svi vi okrijepiste duh njegov. (14) Doista, ako sam mu se što vama pohvalio, ne postidjeh se, nego kao što smo po istini vama govorili, tako je istina bila i pohvala naša pred Titom. (15) I njegovo je srce prema vama još nježnije kad se sjeti poslušnosti svih vas, kako ga sa strahom i trepetom primiste. (16) Radujem se što se u svemu mogu pouzdati u vas.

II. SABIRANJE MILOSTINJE

ZA CRKVU U JERUZALEMU

Poticaji na darežljivost 8 Priopćujemo vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama makedonskim: (2) unatoč mnogim kušnjama i nevoljama izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti. (3) Svjedočim uistinu: oni su nas dragovoljno - po svojim mogućnostima i preko mogućnosti - (4) veoma usrdno molili za milost zajedništva u ovom posluživanju svetih. (5) I to ne samo kako se nadasmo, nego same sebe predadoše najprvo Gospodinu, a onda nama, po volji Božjoj. (6) Zato zamolismo Tita da kao što je započeo, tako i dovrši među vama i to djelo darežljivosti. (7) Stoga kao što se u svemu odlikujete - u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama - odlikujte se i u ovoj darežljivosti. (8) Ne zapovijedam, nego gorljivošću drugih prokušavam istinitost vaše ljubavi. (9) Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. (10) Time dajem samo savjet: to doista dolikuje vama koji već prošle godine prvi to započeste, ne samo činom nego i odlukom. (11) Sada dovršite to djelo da kao što spremno odlučiste, tako prema mogućnostima i dovršite. (12) Jer ima li spremnosti, mila je po onom što ima, a ne po onom čega nema. (13) Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego - jednakost! (14) U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu

107

oskudicu - te bude jednakost, (15) kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje. Pavao preporučuje sabirače milostinje (16) A hvala Bogu koji je stavio jednaku gorljivost za vas u srce Titovo. (17) On je prihvatio i molbu, ali budući da je veoma revan, otiđe k vama i dragovoljno. (18) S njime pak šaljemo brata kojega s evanđelja slave sve crkve. (19) Štoviše, crkve ga izabraše za našeg suputnika u ovom djelu darežljivosti kojemu služimo - na slavu samoga Gospodina i na našu želju (20) kako bismo izbjegli da nas tko ne prekori zbog ovog obilja kojim raspolažemo. (21) Doista, revno nastojimo oko dobra ne samo pred Gospodinom nego i pred ljudima. (22) Šaljemo s njima i našega brata koji je, kako smo u mnogome često iskusili, gorljiv, a sada je još mnogo gorljiviji zbog velikoga pouzdanja u vas. (23) A Tito? Moj je drug i suradnik za vas. A braća naša? Poslanici su crkava, slava Kristova. (24) Pružite im dakle pred crkvama dokaz svoje ljubavi i toga da se s pravom vama ponosimo. 9 A o posluživanju svetih suvišno je da vam pišem. (2) Ta poznajem vašu spremnost s koje se vama ponosim pred Makedoncima: "Ahaja je spremna od prošle godine." I vaša gorljivost potaknu mnoge. (3) Ipak šaljem braću da se u tome pogledu ne opovrgne što se vama ponosimo; da budete spremni kao što sam tvrdio te se - (4) ako sa mnom dođu Makedonci i nađu vas nespremne - ne osramotimo s preuzetnosti mi, da ne kažemo vi. (5) Smatrao sam dakle potrebnim zamoliti braću da unaprijed pođu k vama i da pripreme vaš još prije obećani dar te bude pripravan - kao dar darežljivosti, a ne škrtosti. Korist darežljivosti (6) Ta eno: tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. (7) Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja. (8) A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo - (9) kao što je pisano: Rasipno dijeli, daje sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka. (10) A onaj koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo, pribavit će i umnožiti sjeme vaše i povećati plodove pravednosti vaše. (11) Tako ćete se u svemu obogatiti za svakovrsnu darežljivost koja se, našim posredovanjem, izvija u zahvalnicu Bogu. (12) Jer ovo bogoslužno posluživanje ne samo da podmiruje oskudicu svetih nego se i obilno prelijeva u mnoge zahvalnice Bogu. (13) Osvjedočeni ovim posluživanjem, slave Boga zbog vašega pokornog ispovijedanja evanđelja Kristova i zbog velikodušnog zajedništva prema njima i prema svima. (14) A moleći se za vas, čeznu za vama zbog preobilne milosti Božje na vama. (15) Hvala Bogu na njegovu neizrecivom daru!

III. PAVLOVA OSOBNA OBRANA

Odgovor na optužbu slabosti

108

10 Ja, Pavao, osobno vas zaklinjem blagošću i obazrivošću Kristovom - ja koji sam licem u lice među vama "skroman", a nenazočan prema vama "odvažan" - (2) molim da, jednom nazočan, ne moram biti odvažan smionošću kojom se kanim osmjeliti protiv nekih što smatraju da mi po tijelu živimo. (3) Jer iako živimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu. (4) Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanja (5) i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu; (6) i spremni smo kazniti svaku nepokornost čim bude savršena vaša pokornost. (7) Gledajte što je očito! Ako je tko uvjeren da je "Kristov", neka sam ponovno promisli ovo: kako je on Kristov, tako smo i mi. (8) Kad bih se doista i malo više pohvalio našom vlašću - koju nam Gospodin dade za vaše izgrađivanje, a ne rušenje - ne bih se morao stidjeti. (9) Samo da se ne bi činilo kao da vas zastrašujem poslanicama! (10) Jer "poslanice su, kaže, stroge i snažne, ali tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna". (11) Takav neka promisli ovo: kakvi smo nenazočni riječju u poslanicama, takvi smo i nazočni djelom. Odgovor na optužbu častohleplja (12) Ne usuđujemo se, doista, izjednačiti ili usporediti s nekima koji sami sebe preporučuju, ali nisu razumni jer sami sebe sobom mjere i sami sebe sa sobom uspoređuju. (13) Mi se pak nećemo hvaliti u bezmjerje, nego po mjeri, mjerilu što nam ga odmjeri Bog kao mjeru: doprijeti sve do vas. (14) Jer mi ne posežemo preko svoga, kao da još nismo stigli do vas. Ta prvi doista doprijesmo do vas s evanđeljem Kristovim. (15) Ne hvalimo se u bezmjerje, tuđim naporima. A nadamo se da ćemo s uzrastom vaše vjere među vama i mi - po našem mjerilu - prerasti u izobilje: (16) i preko vaših granica navijestiti evanđelje, a ne hvastati se onim što je već učinjeno na tuđem području. (17) Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali. (18) Ta nije prokušan tko sam sebe preporučuje, nego koga preporučuje Gospodin. Pavlova prednost pred protivnicima 11 O kad biste podnijeli nešto malo bezumlja mojega! Da, podnesite me! (2) Ljubomoran sam doista na vas Božjim ljubomorom: ta zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu. (3) Ali se bojim da se - kao što zmija zavede Evu svojom lukavštinom - misli vaše ne pokvare i odmetnu od iskrenosti prema Kristu. (4) Uistinu, ako tko dođe i propovijeda drugog Isusa, kojega mi nismo propovijedali - ili ako drugoga Duha primate, kojega niste primili; ili drugo evanđelje, koje niste prigrlili - takva lijepo podnosÄite. (5) Smatram, eto, da ni u čemu nisam manji od "nadapostola". (6) Jer ako sam i nevješt u govoru, nisam u znanju; naprotiv, u svemu vam ga i pred svima očitovasmo. (7) Ili sam grijeh počinio što sam vam - ponizujući sebe da se vi uzvisite - besplatno navješćivao Božje evanđelje? (8) Druge sam crkve plijenio, od njih primao potporu da bih mogao vama služiti. I dok bijah u vas, premda u oskudici, nikomu nisam bio na teret. (9) U oskudici su mi pomogla braća koja dođoše iz Makedonije. U svemu sam se čuvao da vam ne budem težak, a i čuvat ću se. (10) Istine mi Kristove u meni, ove mi hvale nitko neće oduzeti u ahajskim

109

krajevima. (11) Zašto? Jer vas ne ljubim? Bog znade! (12) A što činim, i dalje ću činiti da izbijem izliku onima koji izliku traže ne bi li se s nama izjednačili u onom čime se hvastaju. (13) Jer takvi su ljudi lažni apostoli, himbeni radnici, prerušuju se u apostole Kristove. (14) I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla. (15) Ništa osobito dakle ako se i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti. Svršetak će im biti po djelima njihovim. (16) Opet velim: da me tko ne bi smatrao bezumnim! Uostalom, primite me makar i kao bezumna da se i ja nešto malo pohvalim. (17) Što govorim, ne govorim po Gospodnju, nego kao u bezumlju, u ovoj hvalisavoj smionosti. (18) Budući da se mnogi hvale po ljudsku, i ja ću se hvaliti. (19) Ta rado podnosÄite bezumne, vi umni! (20) Da, podnosÄite ako vas tko zarobljava, ako vas tko proždire, ako tko otima, ako se tko uznosi, ako vas tko po obrazu bije. (21) Na sramotu govorim: bili smo, biva, slabi! Ipak, čime se god tko osmjeljuje - u bezumlju govorim - osmjeljujem se i ja! (22) Hebreji su? I ja sam! Izraelci su? I ja sam! Potomstvo su Abrahamovo? I ja sam! (23) Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! U naporima - preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama - prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često. (24) Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. (25) Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. (26) Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; (27) u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! (28) Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve. (29) Tko je slab, a ja da ne budem slab? Tko se sablažnjuje, a ja da ne izgaram? (30) Treba li se hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti. (31) Bog i Otac Gospodina Isusa, blagoslovljen u vijeke, zna da ne lažem. (32) U Damasku namjesnik kralja Arete čuvaše grad damaščanski hoteći me uhvatiti. (33) Ali kroz prozor spustiše me u košari preko zida te umakoh njegovim rukama. 12 Hvaliti se treba? Ne koristi doduše ali - dolazim na viđenje i objave Gospodnje. (2) Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina - da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - taj je bio ponesen do trećeg neba. (3) I znam da je taj čovjek - da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - (4) bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. (5) Time ću se hvaliti, a samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim. (6) Uistinu, kad bih se i htio hvaliti, ne bih bio bezuman; istinu bih govorio. Ali se uzdržavam da ne bi tko mislio o meni više nego što vidi na meni ili što čuje od mene. (7) I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. (8) Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: (9) "Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje." Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. (10) Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. (11) Postao sam bezuman! Vi me natjeraste. Ta trebalo je da me vi preporučite jer ni u čemu nisam manji od "nadapostola", premda nisam ništa. (12) Znamenja apostolstva moga ostvarena su među vama u posvemašnjoj postojanosti: znakovima i čudesima i silnim djelima. (13) Ta u čemu ste to manji od drugih crkava, osim što vam ja nisam

110

bio na teret? Oprostite mi ovu "nepravdu". (14) Evo, spremam se treći put doći k vama i neću vam biti na teret jer ne ištem vaše, nego vas. Djeca doista nisu dužna stjecati roditeljima, nego roditelji djeci. (15) A ja ću najradije trošiti i istrošiti se za duše vaše. Ako vas više ljubim, zar da budem manje ljubljen? (16) Ali neka! Ja vas nisam opterećivao, nego, "lukav" kako jesam, "na prijevaru vas uhvatih". (17) Da vas možda nisam zakinuo po kome od onih koje poslah k vama? (18) Zamolio sam Tita i poslao s njime brata. Da vas možda Tit nije u čemu zakinuo? Zar nismo hodili u istom duhu? I istim stopama?

Pavlova bojazan i briga (19) Odavna smatrate da se pred vama branimo. Pred Bogom u Kristu govorimo: sve je to, ljubljeni, za vaše izgrađivanje. (20) Bojim se doista da vas kada dođem, možda neću naći kakve bih htio i da ćete vi mene naći kakva ne biste htjeli: da ne bi možda bilo svađa, zavisti, žestina, spletkarenja, klevetanja, došaptavanja, nadimanja, buna; (21) da me opet kada dođem, ne bi ponizio Bog moj kod vas kako ne bih morao oplakivati mnoge koji su prije sagriješili, a nisu se pokajali za nečistoću i bludnost i razvratnost koju počiniše.13 Evo treći put idem k vama. Svaka presuda neka počiva na iskazu dvojice ili trojice svjedoka. (2) Onima koji su prije sagriješili i svima drugima rekoh već i opet - kao onda drugi put nazočan, tako i sada nenazočan - unaprijed velim: ako opet dođem, neću štedjeti. (3) Jer vi tražite dokaz da u meni govori Krist koji prema vama nije nemoćan, nego je snažan među vama. (4) I raspet bi, istina, po slabosti, ali živi po snazi Božjoj. I mi smo, istina, slabi u njemu, ali ćemo po snazi Božjoj živjeti s njime za vas. (5) Same sebe ispitujte, jeste li u vjeri! Same sebe provjeravajte! Zar ne spoznajete sami sebe: da je Isus Krist u vama? Inače niste pravi. (6) A spoznat ćete, nadam se, da smo mi pravi. (7) Molimo se Bogu da ne činite nikakva zla; ne da se mi pokažemo pravi, nego da vi dobro činite, pa izašli mi i kao nepravi. (8) Ta ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu. (9) Da, radujemo se kad smo mi slabi, a vi jaki. Za to se i molimo, za vaše usavršavanje. (10) To vam nenazočan pišem zato da nazočan ne bih morao oštro nastupiti vlašću koju mi Gospodin dade za izgrađivanje, a ne za rušenje.

ZAKLJUČAK

Poticaji. Pozdravi. Želje (11) Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama. (12) Pozdravite jedni druge svetim cjelovom. Pozdravljaju vas svi sveti. (13) Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!

111

23. Poslanica Hebrejima

PROSLOV: NARAV I ULOGA KRISTOVA

1 Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; (2) konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. (3) On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; (4) postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.

I. SIN UZVIŠENIJI OD ANĐELA

1. SIN BOŽJI

(5) Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. (6) A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji. (7) Za anđele veli: Anđele čini vjetrovima, sluge svoje plamenom ognjenim, (8) ali za Sina: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo - žezlo je tvog kraljevstva. (9)Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova. (10) I: Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih. (11)Propast će, ti ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća. (12)Mijenjaš ih poput haljine, kao odjeću, i nestaju. A ti si uvijek isti - godinama tvojim nema kraja. (13) Za koga pak od anđela ikad reče: Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim! (14) Svi ti zar nisu služnički duhovi što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje?

2. PRESUDNOST NAVIJEŠTENOGA SPASENJA

2 Zato treba da mi svesrdnije prianjamo uz ono što čusmo da ne bismo promašili. (2) Jer ako je riječ po anđelima izrečena bila čvrsta te je svaki prijestup i neposluh primio pravednu plaću, (3) kako li ćemo mi umaći ako zanemarimo toliko spasenje? Spasenje koje je počeo propovijedati Gospodin, koje su nam potvrdili slušatelji, (4) a suposvjedočio Bog znamenjima i čudesima, najrazličitijim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji.

3. PROSLAVLJENI BRAT LJUDI

(5) Nije doista anđelima podložio budući svijet o kojem govorimo. (6) Netko negdje posvjedoči: Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš. (7)Ti ga tek za malo učini manjim od anđela, slavom i časti njega ovjenča, (8)njemu pod noge sve podloži. Kad mu, doista, sve podloži, ništa ne ostavi što mu ne bi bilo podloženo. Sad još ne vidimo da mu je sve podloženo, (9) ali Njega, za malo manjeg od anđela, Isusa, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da

112

milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio. (10) Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve - kako bi mnoge sinove priveo k slavi - po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja. (11) Ta i Posvetitelj i posvećeni - svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom, (12) kad veli: Braći ću svojoj naviještat ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. (13) I još: Ja ću se u njega uzdati, i još: Evo, ja i djeca koju mi Bog dade. (14) Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, (15) pa oslobodi one koji - od straha pred smrću - kroza sav život bijahu podložni ropstvu. (16) Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. (17) Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. (18) Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.

II. ISUS VELIKI SVEĆENIK

VJERAN-OVJEROVLJEN I MILOSRDAN

÷A. ISUS JE VJERAN-OVJEROVLJEN

1. VJERNIJI OD MOJSIJA

3 Stoga, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velikoga svećenika naše vjere - Isusa: (2) on je ovjerovljen kod Onoga koji ga postavi kao ono i Mojsije u svoj kući njegovoj. (3) Dostojan je doista toliko veće slave od Mojsija koliko veću čast od kuće ima onaj tko ju je sagradio. (4) Jer svaku kuću tkogod gradi, a sve je sagradio Bog. (5) Da, i Mojsije bijaše ovjerovljen u svoj kući njegovoj kao služnik da posvjedoči za ono što je imalo biti rečeno, (6) ali Krist - kao Sin, nad kućom njegovom. Njegova smo kuća mi ako sačuvamo smjelost i ponos nade.

2. ULAZAK U POČINAK BOŽJI PO VJERI

(7) Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas ako glas mu čujete, (8)ne budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji (9)gdje me kušnjom iskušavahu očevi vaši premda gledahu djela moja (10)četrdeset godina. Zato mi dodija naraštaj onaj pa rekoh: Uvijek su nestalna srca i ne proniču moje putove. (11)Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak! (12) Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga. (13) Pače hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom. (14) Doista, sudionici smo Kristovi postali ako, dakako, ono prvo imanje stalnim sačuvamo (15) kad je rečeno: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni! (16) Jer, koji su to čuli pa se pobunili? Zar ne svi koji su pod Mojsijem izašli iz Egipta? (17) Koji li mu dodijavahu četrdeset godina? Zar ne oni koji sagriješiše, kojih mrtva tijela popadaše u pustinji?

113

(18) Kojima se zakle da neće ući u njegov počinak, ako li ne nepokornima? (19) I vidimo da ne mogoše ući zbog nevjere. 4 Bojmo se dakle da se, dok ostaje obećanje o ulasku u njegov Počinak, za koga od vas ne bi utvrdilo kako je zakasnio. (2) Jer nama je naviještena blagovijest kao i njima, ali njima Riječ poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su poslušali. (3) U Počinak doista ulazimo mi koji povjerovasmo, prema onom što je rekao: Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak, premda su djela od postanka svijeta dovršena. (4) Rekao je doista negdje o sedmom danu ovako: I počinu Bog sedmoga dana od svih djela svojih. (5) A ovdje opet: Nikad neće ući u moj počinak. (6) Preostaje dakle da neki imaju u nj ući, a oni koji su prvi primili blagovijest ne uđoše zbog nepokornosti. (7) Zato Bog ponovno određuje jedan dan, Danas, u Davidu nakon toliko vremena govoreći, kako je već rečeno: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda. (8) Zbilja, da je Jošua njih u Počinak uveo, ne bi Bog nakon toga govorio o drugome danu. (9) Dakle: preostaje neki subotni počinak narodu Božjemu! (10) Zaista, tko uđe u njegov počinak, počinuo je od djela svojih kao ono i Bog od svojih. (11) Pohitimo dakle ući u taj Počinak da nitko ne padne po uzoru na takvu nepokornost. Snaga Riječi Božje (12) Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. (13) Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun. Zaključak (14) Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa - Isusa, Sina Božjega - čvrsto se držimo vjere.

÷B. ISUS JE MILOSRDAN VELIKI SVEĆENIK

(15) Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. (16) Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! 5 Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. (2) On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. (3) Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. (4) I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron. (5) Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik, nego ga proslavi Onaj koji mu reče: Ti si sin moj, danas te rodih, (6) po onome što pak drugdje veli: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu. (7) On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti: (8) premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati (9) i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja - (10) proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu.

114

III. PRAVO SVEĆENIŠTVO ISUSA KRISTA

÷A. UVODNE OPOMENE

Kršćanska zrelost (11) O tome nas čeka besjeda velika, ali teško ju je riječima izložiti jer ste tvrdih ušiju. (12) Pa trebalo bi doista da nakon toliko vremena već budete učitelji, a ono treba da tkogod vas ponovno poučava početnička počela kazivanja Božjih. Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane. (13) Doista, tko je god još pri mlijeku, ne zna ništa o nauku pravednosti jer - nejače je. (14) A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla. #6Stoga mimoiđimo početnički nauk o Kristu i uzdignimo se k savršenome ne postavljajući iznovice temelja: obraćenje od mrtvih djela i vjera u Boga, (2) naučavanje o krštenjima i polaganje ruku, uskrsnuće mrtvih i vječni sud. (3) To ćemo pak učiniti, dakako, ako Bog da. (4) Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, (5) i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, (6) pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju. (7) Jer zemlja koja se napije kiše što na nju često pada i rađa raslinjem korisnim onima za koje se i obrađuje, prima blagoslov od Boga; (8) ona pak koja donosi trnje i drač, odbačena je, blizu prokletstvu a svršetak joj je: "U oganj!"

Riječi nade i ohrabrenja (9) A uvjereni smo, ljubljeni, sve ako tako i govorimo, da je s vama dobro i da ste na putu spasenja. (10) Ta Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav što je iskazaste njegovu imenu posluživši i poslužujući svetima. (11) Želimo ipak da svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade (12) te ne omlitavite, nego budete nasljedovatelji onih koji po vjeri i strpljivosti baštine obećano. (13) Doista, kad je Bog Abrahamu davao obećanje, jer se nije imao kime većim zakleti, zakle se samim sobom: (14)Uistinu, blagosloviti, blagoslovit ću te i umnožiti, umnožit ću te. (15) I tako Abraham, strpljiv, postiže obećano. (16) Ljudi se doista kunu onim tko je veći i zakletva im je, kao potkrepa, kraj svake raspre. (17) Tako i Bog: htio je baštinicima obećanja obilatije pokazati nepromjenljivost svoje odluke pa zato zajamči zakletvom (18) da bismo po dva nepromjenljiva čina - u kojima je nemoguće da bi Bog prevario - mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. (19) Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, (20) kamo je kao preteča za nas ušao Isus postavši zauvijek Veliki svećenik po redu Melkisedekovu.

÷B. VELIKI SVEĆENIK PO REDU

÷MELKISEDEKOVU

1. MELKISEDEK

115

Uvod 7 Doista, taj Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega što je izašao u susret Abrahamu koji se vraćao s poraza kraljeva i blagoslovio ga, (2) i komu Abraham odijeli desetinu od svega; on koji u prijevodu znači najprije "kralj pravednosti", a zatim i kralj šalemski, to jest "kralj mira"; (3) on, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja - sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda.

Melkisedek i levitsko svećeništvo (4) Pa promotrite koliki li je taj komu Abraham, rodozačetnik, dade desetinu od najboljega. (5) Istina, i oni sinovi Levijevi, koji primaju svećeništvo imaju zakonsku zapovijed da ubiru desetinu od naroda, to jest od svoje braće premda su i ona izašla iz boka Abrahamova. (6) Ali on, koji nije iz njihova rodoslovlja, ubra desetinu od Abrahama i blagoslovi njega, nosioca obećanja! (7) A posve je neprijeporno: veći blagoslivlja manjega. (8) K tome, ovdje desetinu primaju smrtni ljudi, a ondje onaj, za kojega se svjedoči da živi. (9) I u Abrahamu se, tako reći, ubire desetina i od Levija koji inače desetinu prima (10) jer još bijaše u boku očevu kad mu u susret iziđe Melkisedek.

2. OD LEVITSKOG DO MELKISEDEKOVSKOG

SVEĆENIŠTVA

Dokidanje starog svećeništva (11) Da se dakle savršenstvo postiglo po levitskom svećeništvu - jer na temelju njega narod je dobio Zakon - koja bi onda bila potreba da se po redu Melkisedekovu postavi drugi svećenik i da se ne imenuje po redu Aronovu? (12) Doista kad se mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i Zakon. (13) Jer onaj o kojemu se to veli pripadao je drugom plemenu, od kojega se nitko nije posvetio žrtveniku. (14) Poznato je da je Gospodin naš potekao od Jude, plemena za koje Mojsije ništa ne reče s obzirom na svećenike. (15) To je još očitije ako se drugi svećenik postavlja po sličnosti s Melkisedekom: (16) postao je svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe, nego snagom neuništiva života. (17) Ta svjedoči se: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu. (18) Dokida se dakle prijašnja uredba zbog njezine nemoći i beskorisnosti - (19) jer Zakon nije ništa priveo k savršenstvu - a uvodi se bolja nada, po kojoj se približujemo Bogu. Nepromjenljivost Kristova svećeništva (20) I to se nije zbilo bez zakletve. Jer oni su bez zakletve postali svećenicima, (21) a on sa zakletvom Onoga koji mu reče: Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: "Zauvijek ti si svećenik". (22) Utoliko je Isus i postao jamac boljega Saveza. (23) K tomu, mnogo je bilo svećenika jer ih je smrt priječila trajno ostati. (24) A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. (25) Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima. (26) Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i

116

uzvišeniji od nebesa - (27) koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe. (28) Zakon doista postavi za velike svećenike ljude podložne slabosti, a riječ zakletve - nakon Zakona - Sina zauvijek usavršena.

÷C. SAVRŠENOST VELIKOGA SVEĆENIKA

÷ISUSA

1. STARO BOGOSLUŽJE NEDOSTATNO

Uvod 8 A glavno u ovom izlaganju jest: takva imamo Velikog svećenika koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima (2) kao bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek. (3) Doista, svaki se veliki svećenik postavlja da prinosi darove i žrtve. Odatle je potrebno da i on ima što bi prinio. (4) Svakako, da je na zemlji, ne bi bio svećenik jer postoje oni koji po Zakonu prinose darove. (5) Oni služe slici i sjeni onoga nebeskoga, kako je upućen Mojsije kad se spremao praviti šator: Pazi, veli doista, načini sve po praliku koji ti je pokazan na brdu. (6) Ovako mu pak dopalo uzvišenije bogosluženje koliko je Posrednik boljega Saveza, koji je uzakonjen na boljim obećanjima.

Neuspješnost staroga Saveza (7) Da je, zbilja, onaj prvi bio besprijekoran, ne bi se drugome tražilo mjesto. (8) Doista, kudeći ih veli: Evo dolaze dani - govori Gospodin - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim dovršiti novi Savez. (9)Ne Savez kakav učinih s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske jer oni ne ustrajaše u mom Savezu pa i ja zanemarih njih - govori Gospodin. (10)Nego, ovo je Savez kojim ću se svezati s domom Izraelovim nakon ovih dana - govori Gospodin: Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu i upisati ih u njihova srca. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. (11)I neće više nitko učiti sugrađanina i nitko brata svoga govoreći: "Spoznaj Gospodina", ta svi će me poznavati, malo i veliko, (12)jer ću se smilovati bezakonjima njihovim i grijeha se njihovih neću više spominjati. (13) Kad veli novi, ostari onaj prvi. Što pak stÓari i dotrajava, blizu je nestanku.

Ustanove starog bogoštovlja nedjelotvorne 9 I onaj prvi je, svakako, imao bogoštovne uredbe i Svetinju, ali ovosvjetsku. (2) Šator je uistinu bio uređen: prvi, u kojem bijaše svijećnjak, stol i prinos kruhova, a zove se Svetinja; (3) iza druge pak zavjese bio je Šator zvan Svetinja nad svetinjama - (4) u njoj zlatni kadionik i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov, koji je ono procvao, i ploče Saveza; (5) povrh njega pak kerubi Slave što osjenjuju Pomirilište. O tom ne treba sada potanko

117

govoriti. (6) Pošto je to tako uređeno, u prvi Šator stalno ulaze svećenici obavljati bogoslužje, (7) a u drugi jednom godišnje samo veliki svećenik, i to ne bez krvi koju prinosi za sebe i za nepažnje naroda. (8) Time Duh Sveti očituje da još nije otkriven put u Svetinju dok još postoji prvi Šator. (9) To je slika za sadašnje vrijeme: prinose se darovi i žrtve koje ne mogu u savjesti usavršiti bogoslužnika - (10) sve same na ićima i pićima i raznim pranjima utemeljene tjelesne uredbe, nametnute do časa ispravka.

2. ŽRTVA KRISTOVA

DJELOTVORNA I KONAČNA

Nove uredbe (11) Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru - nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja - (12) i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje. (13) Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, (14) koliko će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! Novi Savez (15) A radi ovoga je Posrednik novoga Saveza: da po smrti za otkupljenje prekršaja iz starog Saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu. (16) Jer gdje je posrijedi savez-oporuka, potrebno je dokazati smrt oporučitelja. (17) Oporuka je doista valjana tek nakon smrti: nikad ne vrijedi dok oporučitelj živi. (18) Stoga ni onaj prvi Savez nije bez krvi ustanovljen. (19) Pošto je svemu narodu priopćio svaku zapovijed zakonsku, uze Mojsije krv junaca i jaraca s vodom i grimiznom vunom i izopom te samu Knjigu i sav narod poškropi (20) govoreći: Ovo je krv Saveza koji vam odredi Bog; (21) a onda krvlju slično poškropi i Šator i sve bogoslužno posuđe. (22) I gotovo se sve po zakonu čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. (23) Ako se dakle time čiste slike onoga što je na nebu, potrebno je da se samo to nebesko čisti žrtvama od tih uspješnijima.

Ulazak u nebo (24) Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. (25) Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju; (26) inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. (27) I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, (28) tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put - bez obzira na grijeh - ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.

118

÷D. KRIST - UZROK VJEČNOGA SPASENJA

Nedostatnost zakona s ponavljanjem žrtava 10 Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se - iz godine u godinu iste - neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju. (2) Ta ne bi li se prestale prinositi kad bogoslužnici, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svijesti grijeha? (3) Ali po njima se iz godine u godinu podsjeća na grijehe. Kristova žrtva zamjenjuje izvanjske žrtve (4) Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. (5) Zato On ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; (6)paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. (7)Tada rekoh: "Evo dolazim!" U svitku knjige piše za mene: "Vršiti, Bože, volju tvoju!" (8) Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice - koje se po Zakonu prinose - ne mile ti se i ne sviđaju, (9) veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. (10) U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. Krist Veliki svećenik zamjenjuje stare svećenike (11) I svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha. (12) A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu (13) čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. (14) Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene. Novi Savez dostaje bez žrtava (15) A to nam svjedoči i Duh Sveti. Pošto je doista rekao: (16)"Ovo je Savez kojim ću se svezati s njima nakon ovih dana", Gospodin govori: "Zakone ću svoje staviti u njihova srca i upisati ih u dušu njihovu. (17)I grijeha se njihovih i bezakonja njihovih neću više spominjati." (18) A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.

ZAKLJUČNA OPOMENA

Od izlaganja k poticanju (19) Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj - (20) put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; (21) imamo i Velikog svećenika nad kućom Božjom. (22) Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. (23) Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje. (24) I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela (25) te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan. Strašni izgledi grešnika

119

(26) Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe, (27) nego strašno isčekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike. (28) Je li tko prekršio Zakon Mojsijev, bez milosrđa biva pogubljen na osnovi dvojice ili trojice svjedoka. (29) Zamislite koliko li će goru kaznu zavrijediti tko Sina Božjega pogazi, i nečistom smatra krv Saveza kojom je posvećen, i Duha milosti pogrdi? (30) Ta poznajemo Onoga koji je rekao: Moja je odmazda, ja ću je vratiti; i još: Sudit će Gospodin svome puku. (31) Strašno je upasti u ruke Boga živoga.

Velikodušnost u prošlosti (32) A spomenite se onih prvih dana kada ste, tek prosvijetljeni, izdržali veliku patničku borbu: (33) ovamo javno izvrgnuti porugama i nevoljama, onamo postavši zajedničari onih s kojima se tako postupalo. (34) I doista, sa sužnjevima ste suosjećali i s radošću prihvatili otimanje dobara znajući da imate bolji, trajan posjed. (35) Ne gubite dakle pouzdanja! Pripada mu velika plaća! (36) Postojanosti vam uistinu treba da biste vršeći volju Božju zadobili obećano. (37) Jer još malo, sasvim malo, i Onaj koji dolazi doći će i neće zakasniti (38)A pravednik će moj od vjere živjeti, ako li pak otpadne, ne mili se on duši mojoj. (39) A mi nismo od onih koji otpadaju, sebi na propast, nego od onih koji vjeruju na spas duše.

IV. VJERA I USTRAJNOST

1. VJERA PRAOTACA

11 A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. (2) Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. (3) Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga. (4) Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan - Bog nad njegovim darovima posvjedoči - po njoj i mrtav još govori. (5) Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje Bogu. (6) A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže. (7) Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma. Time osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti. (8) Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. (9) Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, (10) jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog. (11) Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. (12) Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj. (13) U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. (14) Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. (15) Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. (16) Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga

120

se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad. (17) Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, (18) kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! - (19) uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi. (20) Vjerom baš u pogledu budućnosti Izak blagoslovi Jakova i Ezava. (21) Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa. (22) Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima. (23) Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe. (24) Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove. (25) Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom. (26) Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću. (27) Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi. (28) Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju da Zatornik ne dotakne prvenaca Izraelovih. (29) Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše. (30) Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda. (31) Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode. (32) I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, (33) koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima, (34) pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca. (35) Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće. (36) Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu. (37) Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani - (38) svijet ih ne bijaše dostojan - vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim. (39) I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano (40) jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva.

2. POTREBA POSTOJANOSTI

Poziv na postojanost 12 Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! (2) Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. (3) Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da - premoreni - ne klonete duhom. Temelji jakosti (4) Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha. (5) Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. (6)Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. (7) Poradi vašega

121

odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? (8) Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. (9) Zatim, tjelesne smo oce imali odgojiteljima i poštovali ih. Pa nećemo li se kudikamo više podlagati Ocu duhova te živjeti? (10) Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On - nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti. (11) Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. (12) Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, (13)poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi.

V. PORAVNITE STAZE

1. ESHATOLOŠKA OPOMENA

(14) Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! (15) Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge, (16) da tko ne postane bludnik ili svetogrdnik kao Ezav, koji za jedan jedini obrok proda svoje prvorodstvo. (17) Ta znate da je i poslije, kad je htio baštiniti blagoslov, odbačen jer nije našao mogućnosti promjene premda ju je sa suzama tražio. (18) Jer niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, (19) ni ječanju trublje i tutnjavi riječi. - Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori (20) jer nisu podnosili naredbe: Ako se ma i živinče dotakne brda, neka se kamenuje! (21) I prizor bijaše tako strašan da Mojsije reče: "Strah me je i dršćem!" - (22) Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, (23) Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika (24) i Posredniku novog Saveza - Isusu - i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove. (25) Pazite da ne odbijete Onoga koji vam govori! Jer ako ne umakoše oni što su odbili onoga koji je na zemlji davao upute, kudikamo ćemo manje mi ako se okrenemo od Onoga koji ih daje s nebesa. (26) Njegov glas tada zemlju uzdrma, sada pak obećava: Još jednom ja ću potresti ne samo zemlju nego i nebo. (27) Ono "još jednom" pokazuje da će, kao stvoreno, uminuti ono uzdrmano da ostane ono neuzdrmljivo. (28) Zato jer smo primili kraljevstvo neuzdrmljivo, iskazujmo zahvalnost iz koje služimo Bogu kako je njemu milo, s predanjem i strahopoštovanjem. (29) Jer Bog je naš oganj što proždire.

2. KRŠĆANSKO VLADANJE

13 Bratoljublje neka je trajno! (2) Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele! (3) Sjećajte se uznika kao suuznici; zlostavljanih - ta i sami ste u tijelu! (4) Ženidba neka bude u časti u sviju i postelja neokaljana! Jer bludnicima će i preljubnicima suditi Bog. (5) U življenju ne budite srebroljupci, zadovoljni onim što imate! Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti. (6) Zato možemo pouzdano reći: Gospodin mi je pomoćnik, ja ne strahujem: što mi tko može?

122

3. JELA ILI MILOST

(7) Spominjite se svojih glavara koji su vam nevješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. (8) Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke. (9) Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srce utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali. (10) Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji Šatora. (11) Jer tijela životinja, kojih krv veliki svećenik unosi za grijeh u Svetinju, spaljuju se izvan tabora. (12) Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. (13) Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku (14) jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo. (15) Po njemu dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. (16) Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte jer takve su žrtve mile Bogu! (17) Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno. (18) Molite za nas! Uvjereni smo doista da imamo dobru savjest i u svemu se želimo dobro ponašati. (19) Usrdnije vas pak molim: učinite to kako bih vam se što brže vratio.

ZAKLJUČAK

(20) A Bog mira, koji po krvi vječnoga Saveza od mrtvih izvede velikoga Pastira ovaca, Gospodina našega Isusa, (21) osposobio vas za svako dobro djelo da vršite volju njegovu, činio u nama što je njemu milo, po Isusu Kristu, komu slava u vijeke vjekova. Amen.

Popratna riječ (22) Molim vas, braćo, podnesite ovu riječ ohrabrenja: ta samo vam ukratko napisah! (23) Znajte: naš je brat Timotej oslobođen. Ako uskoro stigne, s njime ću vas pohoditi. (24) Pozdravite sve svoje glavare i sve svete! Pozdravljaju vas ovi iz Italije. (25) Milost sa svima vama!

123

124