niklas luhmann teorija sistema

8/13/2019 Niklas Luhmann Teorija Sistema

http://slidepdf.com/reader/full/niklas-luhmann-teorija-sistema 1/350



BIBLIOTEKA NOVI SVIJET

Urednici ADOLF DRAGIČEVICANTE MARUŠIĆ

Pogovor FRANJO ŽENKO



NIKLAS LUHMANN

TEORIJA SISTEMASvrhovitost i racionalnost

GLOBUS / ZAGREB



Naslov originala NIKLAS LUHMANN

ZWECKBEGRIFF UND SYSTEMRATIONALITÄT© Niklas Luhmann

J. C. B. Mohr (Paul Siebeck) Tübingen 1968

Biblioteka grada Sarajeva

C e n t r a l n o o d j e l j e n j e3 2 1LUHMANN N.

Teorija

3 2 1 . 0 1 : 0 0 7

0 1 0 8 6 6 0

Preveo

FRANJO ŽENKO



UVOD

Djelovanje i sistem

Pojam svrhe u staroj i čvrstoj tradiciji odnosi se na ljudsko

djelovanje. Njegovo značenje razvija se u nauku o djelovanju. Nije nedostajalo prenošenja značenja koja su ga proširivala: svr-he su se pripisivale većim kompleksima djelovanja, grupama, sa-vezima, organizacijama, pa čak duhovnim smisaonim tvorbamai predmetima prirode. Ta pripisivanja iskazala su se u cjeliniuzevši problematičnima, ne vrlo postojanima, dok je osnovna

predodžba svrhe djelovanja ostala neosporiva. U idućim istraži-

vanjima želimo ispitati sumnju da su ta dva rezultata tih na-stojanja oko pojma svrhe povezani, da je teorija sistemskih svrha

zbog toga ostala problematičnom jer se pojam svrhe izvorno stvara sa stajališta pojedinačnog djelovanja.

Naša razmišljanja kruže prema tome oko razlike djelovanjai sistema. Ona pretpostavljaju u tim pojmovima neku suprot-

nost. Ona se protežu na raznovrsnost racionalnosti, koja je snjima implicirana, odnosno kojoj se teži; jer pojam svrhe je naj-

prije za racionalnost događaja koji svrhu nosi i ozbiljuje.Pod djelovanjem valja razumjeti svako smisleno orijentirano,

prema van učinkovito ljudsko ponašanje, pod sistemom paksvako zbiljsko biće koje se održava istovjetnim djelomično na

temelju vlastitog reda, djelomično na temelju vanjskih okolnosti,u jednoj sasvim kompleksnoj, promjenljivoj okolini kojom sene može posve ovladati. Ovaj široki pojam sistema sužujemoza svrhe našeg istraživanja i ubuduće ćemo govoriti, gdje ne

bude drugih opaski, samo o sistemima djelovanja, to jest o si-stemima koji su stvoreni iz konkretnih djelovanja jednog čovjeka

ili više ljudi i ograničavaju se od neke okoline smislenim od-nosima između tih djelovanja.Ovi prethodni nagovještaji trebaju samo olakšati razumije-

vanje postavljenog pitanja. Oni r — " ....... ” • j<jna

5



definicija, a kamoli kao dovoljno osvjetljenje pomišljenog stanjastvari. Njima se ipak upozoruje na uzajamnu implikaciju i timena čitavu poteškoću teme: u pojmovima »orijentiranje«, »vanj-ska učinkovitost«, »ljudsko ponašanje«, kojima se definira dje-

lovanje, pojam sistema sa svojom razlikom unutamjost/izvanjskost već je pretpostavljen, kao što i pojam sistema u danomodređenju pretpostavlja neku aktivnost samoodržanja, neku raz-mjenu s okolinom, kod ljudi i socijalnih sistema, dakle djelo-vanje.

Opisi pojma djelovanja i pojma sistema najavljuju dalje dase nalazimo u području jedne vrlo stare dileme, naime problema

osnovnih pojmova kretanja i supstancije, koji se ne mogu svesti jedan na drugi. Pod misaonim pretpostavkama ontologijske me-tafizike koja je zahtijevala da je biće u svom bitku postojano,morala je ta dilema zadobiti središnji rang. U njoj su premiseontologije doživjele krah. Pojam svrhe imao je smisao da prikrije taj neuspjeh tako što je prolaznosti jednog djelovanja koje

jest a ipak nije utisnuo stalnost svrhe kao njegovu vlastitu bit.

U svrsi se djelovanje, kretanje moglo predočiti kao supstancija.Ali to je bio uvjet da se djelovanje pod onim misaonim pretpo-stavkama moglo pojmiti kao racionalno. Stoga nije slučaj da

pojam svrhe u odvraćanju grčkog mišljenja od izvornih, radi-kalnih i nezbiljskoshematskih problema predsokratičkog filozo-firanja zadobije rang i ugled, prije svega u Aristotelovoj filo-zofiji, bliskoj djelovanju. Pojam svrhe postaje tako jednim od

velikih pomoćnih pojmova — drugi bi bio pojam hijerarhije,treći pojam cjeline što se sastoji od dijelova — kojima je sebiškolska filozofija zakrčdla pristup svojim misaonim pretpostav-kama. Ta funkcija pojma svrhe u tradicionalnom misaonomsklopu pojašnjava čvrstinu njegova usidrenja kao svodnog ka-mena, pojašnjava dalje osiguranje tog usidrenja tretiranjemsvrha kao »prirode«, kao zadane biti djelovanja, čak kretanjanaprosto, koju dovoditi u pitanje ne bi značilo smisleno istra-živanje nego zabludu.

Za današnje znanstveno istraživanje pogled unatrag u po-rijeklo zapadnjačkog mišljenja i u misaonu tradiciju koja se nanj nadovezuje ne može više značiti sputavanje — za to je znanost odveć dobro osigurana protiv svakog filozofijskog propi-

tivanja. To osiguranje međutim postaje njezinim okovom. Uve-

6



dena kao obrana slobode istraživanja protiv nadmoćne tradicije,nepropusna granica znanosti spram filozofije stvara danas, kada

je moć tradicije slomljena, ograde refleksiji i provincijalizam ine rijetko jednu preusku interpretaciju onoga što se zapravo većmisli. Ona ostavlja istraživanje u bavljenju s izvedenim, stru-kovno podijeljenim, ne dokraja promišljenim osnovnim pojmo-vima i postavljanjem pitanja. Stoga se danas nalazimo u obratnojsituaciji: orijentiranje spram ontologijske tradicije, kad je onoiz distancije, ako je ono u smislu jednog dijaloga a ne kao puko preuzimanje često citiranog misaonog naslijeđa, može značiti

oslobađanje.Želimo ovdje samo nagovijestiti tu mogućnost. Ona nije

glavna tema ove rasprave. Njezin predmet, svršna racional-nost, tako je ipak prekriven historijskim nanosima da se stvarnodade obraditi samo ako se ujedno misaona povijest oživi kao

povijest i time otpremi u prošlost. Pojmovi djelovanje i sistem,

s kojima smo započeli, tako su napravljeni da se polazeći odnjih, kada je to potrebno, može uspostaviti kontakt i plodo-nosno kontaktirati sa starijim tumačenjima djelovanja, odnosnoidentičnosti bića.

Tradicionalni nauk o djelovanju razumije svrhu kao diostrukture djelovanja, kao onaj dio koji cjelini daje smisao i

opravdanje: kao kulminacijsku točku ili kraj telos djelovanja1a danas kao kauzativni učinak. Čini se da u svrsi bit djelovanja postaje postojanom poput bitka i podobnom da funkcionira kaoistina, da bude danas opravdana vrijednošću svoga učinka. Nenamjeravamo da »opovrgnemo« to shvaćanje. Pokušat ćemo ga

premjestiti na jednu drugu osnovu razumijevanja. Dade se po-kazati da se ona koncepcija iznutra raspala, da se pod mnogo- brojnim aspektima razložila u pojedinačne odnose, čak da je

1 Pri tom vidi antičko shvaćanje — usporedi Aristotel, Metafiz 1032 i dalje — u kraju fizičkog kretanja početak suprotnog noetičkog kretanja, tako da se djelovanje dovršeno u kružnom toku od početka do kraja potpuno dovede u svoju bit. Tim kruženjem biće se javlja ovim Sto jest i ne služi kao npr. kibemetsko kruženje stalnom prilagođavanju na postojeće u jednom beskonačnom, dakle bezsvrhovitom vremenu. Pre-ma tome, djelovanje po antiknom razumijevanju objelodanjuje svoju svr-hu u dovršenju i ne predočuje se kao neko sredstvo koje bi se načelno moglo izmijeniti sa stanovišta nekog vrijednosnog učinka.

7



napuštena a da je se ne može načelno odbaciti. Nameće sestoga preorijentacija, a ona je moguća ako se pojam svrhe

premjesti iz nauka o djelovanju u teoriju sistema. On tada gubi

svoju — i onako zastarjelu — metafizičku funkciju posredo-vanja u suprotnosti između kretanja i supstancije. On gubi svojeusidrenje u »biti« djelovanja i time svoje mjesto kao ne dubljeutemeljiv osnovni pojam znanosti o djelovanju. Zato orijentiranje na svrhu u okviru teorije sistema i u svjetlu njezinih osnov-nih pojmova postaje glavnom temom istraživanja. Ono se tada

javlja kao jedna naročita vrsta racionalizacije sistema uz druge.

Njezina se funkcija može analizirati, uvjeti njezina funkcioni-ranja mogu se istražiti, njezina prisutnost u određenim vrstamasistema može se empirijski kontrolirati.

Za jedno takvo razmišljanje o funkciji svrha u sistemima postoji još jedan drugi povod. I on upada u oči pri osvrtu na povijest mišljenja o svrhovitosti. U zapadnjačkom mišljenju bila je čvrsta tradicija da racionalni izbor može biti samo izbor

sredstava za neku svrhu, a ne izbor same svrhe; pa bilo da se isvrha shvaća kao sredstvo za jednu daljnju svrhu. To shvaćanje bilo je izvorno obrazlagano očitošću onoga za čim treba težiti,dakle istinom svrha, koja kao takva ne potpada pod izbor;

poslije upravo obratno, nemogućnošću primjene istine na svrhe,što isključuje znanstveno utemeljenje i u tom smislu racionalnostizbora.2 Suprotstavljeno utemeljivanje svjedoči da se problem

nije shvatio. Potpada li ona ili ne pod kriterij istinitosti, svrhase mora ne zbog toga nego zbog svoje funkcije za proces odlu-čivanja utvrditi kao stalna i to samo utoliko ukoliko to zahtijevata funkcija. Konstantnost svrha je, prema tome, samo sistemskirelativna konstantnost koja ne isključuje mijenjanje svrha uokviru njihove funkcije.3

1 Usp. Aristotel, Nikomachische Ethik, 112 i dalje na jednoj strani, i Talcott Parsons, The Structure of Social Action, 2. izdanje, Glencoe/ 111.1949, naročito str. 228 i dalje na drugoj strani.

1 S tog stanovišta izričito ili prešutno polazi novija znanost o orga-nizaciji. Vidi npr. Chester I. Barnard, The Functions of the Exe-cutive, Cambridge/Mass. 1938, str. 195 ili kod Karl W. Deutsch, The

Nerves of Government. Models of Political Communication and Control, New YorkLondon 1963, str. 195 i dalje. Kao baza racionalne varijacije

svrhe, gve se viSe zahtijeva misao o postojanju sistema — vidi umjesto ostalih Harry M. Johnson, Sociology, New York 1960, str. 284 i dalje.

8



U osnovi pojam sistema je već sadržan i u uobičajenomshvaćanju svrhe u okviru teorije djelovanja, ali se on sa stano-višta te koncepcije ne može shvatiti ni razviti. Već dugo se

svrhe ne shvaćaju više kao istinito konačno stanje procesa dje-lovanja, nego kao subjektivni angažman. Samo kao subjektivne predodžbe mogu se svrhe naime premještati iz budućnosti usadašnjost i tako uvlačiti u jedino istinitosni kontekst »meha-ničke« kauzalnosti u tom smislu da svrha sada vrijedi kao po-stignuta sadašnja predodžba koja dalje djeluje u pravcu predoča-

vanja.4 Budući da kao buduća stanja svrhe nisu više istinitosne,one su poprimile značaj subjektivnog stanovišta na koje se dje-lujući subjekt s obzirom na budućnost orijentira. Takvo određi-vanje je samoobvezivanje na selekciju posljedica djelovanja kojese smatraju vrijednima i time ujedno znači odbijanje drugih po-sljedica koje subjekt smatra beznačajnima ili za »svrhu vrijed-nima«, u njihovim vlastitim vrijednosnim odnosima ih dakle ne-utralizira. A budući da subjektivno postavljanje svrhe neutrali-zira druge posljedice kao puku cijenu a da ih ne može elimini-rati, ono ne može pretendirati na to da bude općeobvezatno,dakle istina.

U ovom misaonom krugu: neistinitost — subjektivnost —subjektivno angažiranje za specifične posljedice — neutraliziranje drugih posljedica — općeobvezatnost koja nedostaje —neistinitost, nosilac toga kruga ostaje nepromišljen. On biva

pretpostavljen kao kompleksan, postojan sistem što nadživljujesvrhu i zbog toga se može na nju obvezati, ali je s onu stranu

4 O tome razlaganju teologijskog kauzaliteta u mehaničkom ka

litetu usporedi npr. prikaz kod Maxa Webera, Knies und das Irrationali-tätsproblem. Nanovo tiskano u: isti, Gesammelte Aufsätze zur Wissen-schaftslehre, 2. izdanje, Tübingen 1951, str. 128, Primjedba 1; ili Felix Kaufmann, Methodenlehre der Sozialwissenschaften, Beč 1936, str. 80 i dalje. Neobjašnjeno ostaje u toj tipično novovjekovnoj verziji problema svrhovitosti, naravno, to kako se sadašnjost, naime motive uopće, može prouzročiti predočivanjem nečeg budućeg. Kao prilog kritici te koncepcije vidi uostalom već Christoph Sigwart, Der K am pf gegen den Zweck u: isti, Kleine Schriften II, 2. izdanje, Freiburg/Brsg, 1889, str. 24 — 67; Wilhelm Wundt, Logik, sv. 1,5. izdanje, Stuttgart 1924, str. 628 i dalje, i naročito Alf Ross, Krit ik der sogennanten praktischen Erkenntnis. Isto tuko Prolegom ena zu einer Krit ik der Rechtswissenschaft, Kopenhagen— Leipzig 1933, str. 56.



racionalne strukture djelovanja koju se može istražiti sa sta-novišta svrhe. Svrhe nisu puka očekivanja, kao ni puke želje;one postaju svrhom tek spremnošću na zalaganje,5 a to znači:

spremnošću na odricanje. Postavljanje svrhe predstavlja sestoga najčešće kao čin volje. Pojam volje pak označuje —mada jednu nedostatnu i skraćenu — refleksiju totalnostiosobe. Ponajprije mora nešto postojati što može zahtijevati takvuspremnost na zalaganje i odricanje, nešto što je dovoljno učvr-šćeno i posjeduje dovoljno vremena da si može priuštiti s obzi-rom na sadašnjost, daleke svrhe. To što se na taj način zalaže

i obvezuje — neki organizam, neka osoba, grupa, organizacija — stoji ipak kao sistem izvan kalkulacije svrha/sredstvo. To jenjezin »subjekt« leži joj u osnovi. O tom utemeljivanju, subjek-tivnosti sistema, morat će se razmisliti želi li se probiti spome-nuti krug i ponovno zadobiti rang teleologijiskog mišljenja škol-ske filozofije koje se neposredno odnosi na istinu, mada nadrugi način i drugim pojmovima.

Sve tamo od Kierkegaarda subjektivnost izbora je dodušeradikalizirana s onu stranu svrhovitosne vezanosti. Veza izborasa svršnoracionalnom strukturom aristotelovske prohairesis jetime — barem na području filozofije — raskinuta. Predodžbaslobodnog subjekta, koji u svojim svrhama samog sebe bira,zadobio je međutim u takozvanom egzistencijalizmu jednu na-

glašenu transracionalnu, iako ne i iracionalnu verziju. U njoj je i dalje ovisnost o negiranoj poziciji, naročito o shvaćanjusvršne racionalnosti kao racionalnosti djelovanja koju subjektzanemaruje. Zadatak da se omogući poimanje jednog dodušeracionalnog ali o svrsi neovisnog izbora, nije još riješen.

Ako mogu ja birati svoje svrhe, mogu to također i drugi.

Nema tada pouzdanja da će drugi djelovati na poznate načine;da oni neće, dok ja odlučujem, odmah mijenjati svoje osnovedjelovanja. Ne moram se bojati samo gluposti i zloće i od njihse ograđivati; drugi čovjek naprosto postaje problemom. Otvara

’ To npr. naglašava Alfred Schutz, On Multiple Realities. »Philo-sophy and Phenomenological Research« br. 5, (1944/45), str. 533—576 (536); nanovo tiskano u: isti, Collected Papers, sv. I, Haag 1962, str. 207— 259 (211).

10



se posve nova dimenzija kompleksnosti.6 Gubljenje zajedničkeistine svrhe, subjektiviranje postavljanja svrhe osvješćuje drugogčovjeka kao slobodni alter ego, a u evropskoj povijesti religiozni

građanski ratovi šesnaestog stoljeća učinili su svoje da se ilu-strira taj problem. Tom novom kompleksnošću mijenja se smi-sao racionalnosti na način koji jedva da se još uviđa. Racional-nost se ne može više razumjeti kao uviđajuće razvijanje i pošti-vanje zadanog smisla. Ona je ponajprije redukcija kompleks-nosti.

To razmišljanje vraća natrag na subjektsistem što je impli-ciran u predodžbi angažiranja za svrhe te se sada mora izričitotematizirati. Pojam racionalnog valjalo bi tada iz jednostavne,svršnousmjerene racionalnosti djelovanja premisliti u jednukompleksniju, obuhvatniju sistemsku racionalnost. Njezin smisaorezultirao bi iz odnosa na problem kompleksnosti. Takva jedna

nova orijentacija, kako ćemo vidjeti, pripremljena je dovoljnonajnovijim razvojem različitih empirijskih znanosti.

Preinačenje kategorija djelovanja u kategorije sistema po-gađa odnosne pojmove racionalnosti i stoga zadire duboko. Onomijenja — najčešće neprimjetno — ono što se razumijeva pod»racionalnim«, a time i ono što čovjek očekuje od sebe u svojim

najvišim mogućnostima. Talcott Parsons je u jednom važnomodjeljku svoga prvog glavnog djela dopro do samog traga temisli.7 Postoje u znanostima o djelovanju znanstveni iskazi kojiu svom predmetu pretpostavljaju određenu mjeru kompleksno-sti i stoga su smisleni samo u odnosu prema sistemima djelo-vanja, a ne u odnosu prema pojedinačnim djelovanjima. Stogane može biti govora o privrednoj racionalnosti u odnosu prema

pojedinačnom djelovanju što se eksplicira prema shemi svrha/sredstvo, nego samo u odnosu prema sistemima djelovanja zato

6 Usp. G. L. S. Shackle, Time, Nature, and Decision. U: Money, Growth, and Methodology and other Essays in Economics in Honor of

Johan Akerman, Lund 1961, str. 299—310 (299).

7 Mislim na odlomak Systems of Action and Their Units, u: Par-sons (vidi bibliografiju) 1949, str. 739 i dalje. Još dalekosežnije formu-lacije u smjeru koji se ovdje zastupa nalaze se u nadovezivanju na Par sonsa kod Alfreda Schutza, The Problem of Rationality in the Social World. »Economics« br. 10, (1943), str. 130—149; nanovo tiskano u: isti, Collected Papers, sv. II, Hag 1964, str. 64— 88 (80).



što taj pojam racionalnog pretpostavlja oskudnost sredstava imnožinu ciljeva. Svrhe i sredstva su međutim za Parsonsa ipak

prije svega još bitna obilježja djelovanja.8 Pita se stoga da li sena ovom mjestu Parsonsov argument može ne uvažiti, ili nisuli pak i svrha i sredstvo pojmovi koji mogu »racionalno« ute-meljiti sud samo u odnosu prema sistemima. Gotovo neotklonjivo nameće se ta slutnja ako se kuša svrhe shvatiti ne više kaootkrivanje jedne unaprijed dane biti djelovanja nego njihovomfunkcijom.

Daljnje razmišljanje osvjetljava to isto: ako se svrha po-mišlja kao predočen vrijednosni učinak, ta perspektiva čini dje-lovanje sredstvom. Djelovanje može tada, ako ga se uopćesmatra racionalnim, biti još samo sredstvo.® Govor o »samosvrsi« jest jedna besmislena, u sebi proturječna protestna for-mula u kojoj se može očitati strah pred zbiljom suprotnoga.10To ipak ne znači da se svako djelovanje vazda mora doživjetiili sudoživjeti sa stanovišta svrhe, a pogotovu ne da bi i sistemi

djelovanja mogli biti »samo sredstvo«; nije nipošto unaprijed jasno da i sistemi mogu biti racionalni samo uslijed jedne spe-cifične svrhe. Stoga bi se možda moglo upozoriti na izlaz iznezadovoljavajućeg poistovjećivanja instrumentalnosti i racio-nalnosti — racionalno bi tada bilo ono u sebi samom nezadovo-ljavajuće i nedovršeno — ako bi se od racionalnosti djelovanjaupravio pogled na sistemsku racionalnost i njezine uvjete. I to

razmišljanje ohrabruje pokušaj da se pita o funkciji svrha zaracionaliziranje sistema.Za razradbu te misli treba nam pet poglavlja. Najprije ćemo

u prvom poglavlju vidjeti kako daleko dolazimo na planu poje-

' Kao moto već citiranog djela bira Parsons citat Maxa Webera: »Svako teorijsko razmatranje posljednjih elemenata smislenog ljudskog djelovanja prije svega povezano je uz kategorije ’svrha’ i ’sredstvo’. Drugi primjer predstavlja pokušaj da se nauka o upravi izrazito zasnuje na svrhovito racionalnoj strukturi djelovanja: Alfred de Grazia, The Science and Values of Administration »Administrative Science Quarterly« br. 5,(1960), str. 362—397, 556—582, naročito str. 363 i dalje.

* To se relativno rijetko izričito priznaje. Jedan primjer: Rudolf von Jhering, Der Zweck im Recht, sv. I, 3. izdanje, Leipzig 1893, str. 13.

10 O romantičnoj mistifikaciji »samosvrhe« nalazimo dobre opaske u Kennetha Burkca, A Grammar of M otiv es, Cleveland, New York 1962,

str. 289 i dalje (Meridian Book izdanje).

12



dinačnog djelovanja s osvjetljavanjem smisla tumačenja djelo-vanja kao postizanja nekog učinka i svršne usmjerenosti togtumačenja djelovanja. Tim ćemo razmišljanjima postići kritičku

predodžbenu moć kojom možemo u drugom poglavlju ispitatishvaćanje svrhe klasičnog nauka o organizaciji, a u trećem po-glavlju najvažnije začetke njezina prevladavanja. Pri tom se mogu

pojaviti neki poticaji koji navode na sistemteorijsko tretiranje postavljanja svrhe. Određene osnovne misli dadu se izdvojiti, aliće nam nedostajati dosljedna izradba te teorije. Nakon tih kri-

tički prikazanih izvoda slijedit će potom u posljednja dva po-glavlja pokušaj da se svrhovitosno mišljenje načelno prenese izteorije djelovanja u teoriju sistema. Pri tome ćemo morati učetvrtom i najvažnijem poglavlju opširno istražiti koju specifičnufunkciju ispunjava svrhovitosna orijentacija u socijalnim siste-mima, osobito u organizacijama, koje preduvjete pretpostavljau sistemskoj okolini, koje posljedične probleme za sobom po-vlači i koje alternative za njih pruža. Napokon, u petom poglav-lju treba stečene uvide utvrditi raspravom o nekim problemimakoji su povezani s postavljanjem svrhovitih programa u organi-zacijama.



PRVO POGLAVLJE

Djelovanje i specifikacija njegovih svrha

1. Teleologijsko tumačenje djelovanja i njegova kritika

Da djelovanje posjeduje svoj smisao u ispunjenju nekesvrhe, nije danas više razumljivo samo po sebi. To se tumačenjedoduše nije moglo nadomjestiti. Kao jedino priznato opisivanjedjelovanja primjenjuje se još uvijek prostodušno shema svrha/sredstvo u svakidašnjim, ali i u znanstvenim predodžbenim sklo-

povima. A ipak je pretenzija na važenje, a pogotovu pretenzijana istinitost tog tumačenja djelovanja, već odavno uzdrmana.

Temeljenjem bitka na subjektu samosvijesti intersubjektivnost predočavanja postala je početkom novoga vijeka radikalno

problematičnom. Stoga se traže nova, kritička mjerila utvrđiva-nja bića, što obvezuju svako umno biće. U oštrom osvjetljenjutoga novog svjetla stare teme gube svoj istinitosni sadržaj, stara

postavljanja pitanja svoj smisao. Stoga je i istinitost, što su je

posjedovale svrhe nekoć kao neko biće, diskreditirana metodi-čkim zahtjevima novovjekovnih znanosti. Skupljanje istinitosnihmogućnosti na predmete, što se mogu utvrditi intersubjektivnomsigurnošću, vodi do subjektiviranja svrha. U antici kao dio jedin-stvene strukture djelovanja, smatran kao krunska konačna točka procesa djelovanja u kojoj se nastojanje ispunjuje i smiruje,svrha sada vrijedi kao predodžba jednog zbog svoje vrijednosti

cijenjenog učinka djelovanja. Takva je predodžba očita u svojojfaktičnosti, ali ne i u svojoj ispravnosti znanstvenog istraživanja.

Pooštravanje istinitosnih zahtjeva pred kojima se raspada is-tina svrhS, svjedoči o novovrsnoj svijesti kompleksnosti svijeta uvremenskom, stvarnom i socijalnom pogledu. Školska filozofija je na antiknim osnovama zahtijevala jedan prirodni svršetak

i u tom smislu neku svrhu niza učinaka, jer da beskonačnosti ne

14



može biti.1 Čovjeku nastupajućega novog vijeka ta misao do-ziva u svijest2 samo još konačnost njegova vlastita duha, tj. di-skrepanciju između nedokučive kompleksnosti svijeta i vlastite

moći poimanja. Svrhe postaju stoga proizvoljnim, zacijelo socijalno utanačenim prolaznim stanicama beskonačnoga kauzal-nog procesa. S druge strane, uvid u ograničenost moći ljudskoguma sada je nešto drugo nego prije — ne više povod za rezig-naciju, skromnost ili vjernički poklon, nego koncentrat jednesigurnosti koja čini subjektivnost samosvijesti polazištem za sve

Sire procese redukcije kompleksnosti na sigurne predodžbe. Novovjekovni obrat mišljenja doveo je time u pitanje starijeideologijsko tumačenje jedinstva djelovanja i ujedno sa svojim pojmovima mehaničkog (vremenski neutralnog) kauzaliteta, pre-dodžbe i vrijednosti uspostavio pojmovni odnosni okvir u kojemse razvija problematika mišljenja o svrsi i sredstvu. Ti pojmovi

omogućuju prije svega jedno diferenciranije razmatranje dje-lovanja: svrhe i sredstva, odnosno odlučivanje, djelovanje iučinci postaju vidljivi kao raznovrsne stanice jednog događanja,koje nisu više invarijantne i nužno povezane, nego mogu imatisvoju sudbinu. Stoga u tumačenje djelovanja ulaze pokretljivost,varijabilnost, nesigurnost; s druge strane, upravo se time potiče

traženje izlaza i novih rješenja problema, alternativa i novovrsnih kombinacija. Budućnost nije više začepljena zadanimistinitim svrhama; ona je beskrajno otvorena, sadrži više mo-gućnosti nego što ih se može aktualizirati te ih se stoga mora planovima utvrditi.

To diferenciranje i destabiliziranje strukture djelovanja daje

povoda diferenciranju raznovrsnih znanosti djelovanja. Etika i prirodno pravo raspadaju se u više znanosti koje zastupajusvaki put različiti smisao racionalnosti. Empirijske znanosti kojenastoje objasniti fakticitet postavljanja svrha i pronaći promiš-ljene ili nepromišljene posljedice, dakle naročito psihologija isociologija, odjeljuju se od znanosti koje se i dalje trude oko

1 Usp. Aristotel, Nikomachische Ethik 1194 a; Toma Akvinski, Su-mma contra Gentiles, 3,2.

2 Tako Descartes u Prem ieres Rđponses (Izdanje Bibliotheque de In Plćiade, Paris 1952, str. 347 i dalje) u odnosu prema uzrocima i sko lustički dokaz o Bogu.



ispravnosti djelovanja, ali svoju predodžbu djelovanja sadaapstrahiraju od zbilje. Ekonomske znanosti i dalje se čvrsto držesheme svrha/sredstvo i pokušavaju konstruirati racionalne mo-dele izbora sredstava za svrhe koje po mogućnosti trebaju bitiopćevaljane (npr. maksimiranje dobiti). Druge discipline nastojesteći sud o ispravnosti djelovanja tumačenjem normi ili vred-nota — prije svih pravna znanost koja se može osloniti na po-zitivno pravo i stoga si priuštiti da strukturi djelovanja svrha/sredstvo nedvojbeno prida značenje »činjeničnog stanja«.

To što su različite znanosti koje se bave ljudskim postavlja-njem svrha jedna od druge analitički nezavisne, jest uostalom jedna vrsta (privremenog) nadomjestka za istinu svrhe. Neovis-nost pojmovnoga odnosnog okvira i pravac analitičkog interesadozvoljavaju pojedinačnim znanostima da ograniče svoj vido-krug i sklop varijacija što ga istražuju i da na granicama pri-hvate kao konstantno, odnosno kao slučajno varijabilno onošto pripada drugim znanostima. Stoga je karakteristično za eko-nomske znanosti da se više ne brinu o tome iz kojih motivaempirijski kauzalno proizlaze postavljanja svrha te svoje istraži-vačke interese na ovaj ili onaj način nastoje zaštititi od probi- janja problematike psihologijskih ili sooiologijskih istraživanjamotiva.3 Na sličan se način distancira pravna znanost od kompleksnosti jednoga potpunog razumijevanja djelovanja tezomda je sve dopušteno što nije zabranjeno.

Odjeljivanje tih strukovnih usmjerenja pridonijelo je tome da je problematika sheme svrha/sredstvo kao takve jedva postalavidljivom, a kamoli da se o njoj raspravlja. Promišljanje što re-zultira iz skicirane povijesnomisaone pozadine nastavlja se pri-lično rasijano izvan pravoga znanstvenog stručnog istraživanja.Ono je našlo vrlo različite pobornike u filozofiji života i u pra-gmatizmu, u fenomenologiji i egzistencijalnoj filozofiji, prigodice

i u sociologijskim, psihoanalitičkim, etaologijskim i pravnoteo’ O tome kritički Talcott Parsons, D ie Motivierung des wirtschafli

chen Handelns. U: isti, Beiträge zur soziologischen Theorie, njemački prijevod NeuwiedBerlin, 1964, str. 136— 159. Usp. dalje Parsons (vidi bi-bliografiju) 1949, str. 62 i dalje o George Katona, Das Verhalten der Verbraucher und Unternehmer. Über die Beziehungen zwischen National-ökonomie, Psychologie und Sozialpsychologie, njemački prijevod, Tübin-gen, 1960.

16



rijskiim istraživanjima.4 Njihova argumentacija može se sažeti naovaj način: svakodnevno, tekuće, prirodno doživljavanje vidi pred sobom odvijanje jedne buduće posljedice vlastitog djelova-nja kao jedinstveno događanje određene tipike. Ono se ravna

prema tom iščekivanju i suočekivanim okolnostima. Raščlanji-vanje tog doživljavanja u svrhu i sredstvo jest umjetno razdva-

janje. Ono ne stavlja eventualno jednu o sebi postojeću racio-nalnu bit planiranog djelovanja u osvjetljenje uma,® nego prika-

4 Vrlo tipično nalazimo tu kritiku mišljenja svrhe/sredstvo u malo ne svim spisima Johna Deweya. Usp. naročito: Human Nature and Conduct, New York, 1922, Democracy and Education, New York, 1916. (24. izd. 1951), naročito str. 123 i dalje; The Quest for Certainty. A Study of the Relation of Knowledge and Action, New York, 1929; Theory of Valuation. U: International Encyclopedia of Unified Science, sv. 2, br. 4, Chicago, 1939, 6. tisak 1950; vidi uz to također Aldo Visalberghi, Remarks on Dewey’s Conception of Ends and Means, »The Journal of Philo-sophy« br. 50, 1953, str. 737—753; i Eduard Baumgarten, D ie geistigen Grundlagen des amerikanischen Gemeinwesens, sv. II: Der Pragmatismus: R. W. Emerson, W. James, J. Dewey, Frankfurt, 1938, str. 282 i dalje. Da bi se objasnila velika odstupanja u kritici, dovoljno je nekoliko dalj-njih samovoljno izdvojenih uputa: Ferdinand Tönnies, Zweck und M ittel im sozialen Leben. U: Erinnerungsgabe für Max Weber, sv. 1, München— Leipzig, 1923, str. 235—270; Alfred Schütz, D er sinnhafte Aufbau der

sozialen Welt. Eine Einleitung in die verstehende Soziologie, Beč, 1932. i niz članaka istoga autora u: Alfred Schütz, Collected Papers, 3 sveska, Haag, 1962/66; Michael Oakeshott, Rational Conduct, »The Cambridge Journal« br. 4, (1950—51), str. 3— 27. Nanovo tiskano u: istom, Ratio-nalism in Politics and other Essays, LondonHerfordHarlow, 1962, str. 80—110; Martin Heidegger, Über den Humanismus, Frankfurt, 1949, str. 5; Carlos Cossio, Intuition, Thought and Knowledge in the Domain of Law, »Philosophy and Phenomenological Research« br. 14, (1953—54),

str. 470—493; D. Demetracopoulou Lee, A Prim itive System of Values, »Philosophy of Science« br. 7 (1940), str. 355—378; Jürgen Habermas,

Analytische Wissenschaftstheorie und Dialektik. Ein Nachtrag zur Kontro-verse zwischen Popper und Adorno. U: Zeugnisse. Theodor W. Adorno zum 60. Geburtstag, Frankfurt, 1961, str. 473—501 (498. i dalje) i spe-cijalno iz znanosti organizacije Bertram M. Gross, The Managing of Organization The Administrative Struggle, sv. II New York—London,1964, str. 470.

5 To je stari način tradicionalnog racionalizma da obrađuje prirodne forme doživljavanja kao nedostatne. Slijedi tumačenje koje Nicolai Hart-mann daje u djelu Teleologisches Denken. Berlin, 1951, naročito str. 76 i dalje: Razmišljanje o svrsi/sredstvu je prirodni proces odlučivanja, koji se pak najvećma odvija intuitivno rutinski, a naročito se eksplicira

2 Teorija sistema



zuje učinak što konstituira poredak, učinak što posjeduje u pro-cesima odlučivanja funkciju koju se točno može navesti. Čovjekmože u ograničenom opsegu posegnuti za tom mogućnošću; on

se također može u svom prirodnom doživljajnom horizontu nereflektirano, ili orijentiran na druge predodžbe, uživjeti u svojedjelovanje. Nikada ne može iscrpsti mogućnosti, pretpostavljenjeu orijentaciji svrha/sredstvo, jer one idu u beskraj. Čak i ako

planira pojmovima svrha/sredstvo, on mora koristiti pojednostavnjujuće predodžbe koje se ne mogu opravdati tim pojmo-vima. Stoga je odlučno pitanje koju specifičnu funkciju ispunjava

svrhovitosna orijentacija. Jer, tek kad se odgovori na to pitanje,dade se projektirati svrhovitosno orijentirana tehnika odluči-vanja s nužnim pojednostavnjenjima odluke, dadu se pronaćiokolni uvjeti jedne takve tehnike, tek tada se uopće može pojas-niti u kojim je situacijama primjereno jedno svrhovitosno orijen-tirano odlučivanje.

Funkcija orijentiranja na svrhu/sredstvo ne da se nikako

otkriti u jednom dahu. štoviše, moramo razlikovati dva pitanja,ali ipak na njih odgovoriti u međusobnoj povezanosti. Prvo iosnovno glasi: koji smisao uopće ima to da se prirodno doživ-ljeno događajno jedinstvo djelovanja tumači kauzalno, dakle kaorazlika uzroka i posljedice? Tek kad se odgovori na to pitanje,a samo u odnosu prema odgovoru, može se postaviti drugo pi-tanje: koji smisao ima to da se određeni (ali ne svi) učinci uzroč-

nog djelovanja karakteriziraju kao »svrha«, a svrha opet napro-tiv kao »sredstvo«. To što se u dosadašnjoj raspravi ta dva po-stupna pitanja nisu brižljivo dovoljno odvajala, čini se da je glav-nim izvorom onih nejasnoća koje se do danas vezuju uz smisaosvrhovitosnog orijentiranja. I samo se zbog toga mit, da misaonashema svrha/sredstvo otkriva unaprijed danu »bit«, djelovanja,mogao održati nakon sloma njezinih misaonih pretpostavki.

Tradicionalnom mišljenju oba pitanja čine se ne kao razvijanje jedne funkcionalne problemske sheme, nego kao suprot-nost dviju vrsta kauzalnosti, odnosno dvaju principa spoznaje:

samo u slučajevima problema. Ovdje bi pogled u privrednoznanstvenu raspravu racionalnih modela odlučivanja svrha/sredstvo mogao djelovati razočaravajuće. Čak i elementarne kalkulacije te vrste ne bi se moglo

zahtijevati svaki dan od svoje podsvijesti.

18



mehaničke i teleologijske.® Danas, naprotiv, dominira razdvajanje kauzalne sheme i vrijednosnog reda. Budući da je upravo to raz-dvajanje dalo pojmu svrhe jedan novi smisao i jedinu specifičnufunkciju koju se ne može više razabrati u predodžbenom hori-zontu stare teleologije, moramo se nešto dulje zadržati prikompleksu pitanja koji je time naznačen.

2. Tumačenje djelovanja kao uzrokovanja učinaka

U prirodnom doživljavanju svijeta u kojem djelujemo pre-dodžbe o uzročnosti i vrijednosni aspekti, ukoliko uopće strufcturiraju doživljavanje, ponajprije su neodijeljeni i neodijeljivi.Učinci su vrednovani učinci. Na toj osnovi može se princip svrhovitosti uzdići do univerzalnog principa tumačenje svijeta. Upra-

vo to stapanje ograničava pak mogućnosti prirodnog doživlja-vanja — točnije rečeno: ono ograničava doživljajni potencijal zakompleksnost. To stapanje pretpostavlja da su učinci po prirodiveć vrednovani, kompleksnost drugih mogućnosti vrednovanjautoliko je već reducirana. Analitičko razdvajanje kauzalne shemei vrijednosnog reda ima nasuprot tome važne prednosti. Ono

omogućuje da se istodobno radi s dvije različite, jedne spramdruge invarijantno postavljene interpretacije kompleksnosti svijeta: s jednom shematskom i jednom regulativnom. U kauzalnoj ,shemi svijet se definira kao beskonačnost mogućih odnosa uzro/ka i posljedice, koji su »u sebi« vrijednosno neutralni, ali koji\mogu vrednovanjem zadobiti strukturu relevantnosti. U vrijed'

6 Usporedi umjesto drugih: Rudolf Stammler, Lehrbuch der Rec philosophie, 3. izdanje BerlinLeipzig, 1928, str. 57 i dalje ili Wundt(vidi bibliografiju) 1924, str. 574 i dalje. O postavljanju u prvi plan toga jednostavnog suprotstavljanja već je Hegel rekao ono što je potrebno:»Kad se mehanizam i svrhovitost suprotstave jedno drugome, tada se oni»pravo zbog toga ne mogu uzeti kao jednakovaljani, jer je svaki od njih ispravan pojam i ima toliko valjanosti kao i drugi, pri čemu je važno

•inmo to, gdje se može primijeniti jedan a gdje drugi. Ta jednaka valja nost zasniva se samo na tome što oni jesu i što ih oba imamo. Ali iiuino prvo pitanje jest jer su suprotstavljeni koji je od njih dva istinit, a nadređeno pravo pitanje jest, nije li koji nešto treće njihova istina, ili nije II jedan istina drugoga« (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Wissenschaft der Logik, sv. IV, Leipzig, 1948, str. 384).



nosnom mišljenju zahtijeva se regulativni poredak stanovišta pre-ferencije, koji »u sebi« nezavisno od svog kauzalnog ozbiljenja»vrijedi«, ali koji se može projicirati na učinke tako što on sa-

drži pravila kojima se naznačuje kojim učincima u pojedinomslučaju valja dati prednost (a kojih se prema tome treba odreći).Stoga moramo ponajprije biti sigurni koji smisao posjeduje ana-litički apstrahirana kauzalnost kako bismo zatim mogli ući u mo-gućnosti i granice jednoga vrijednosnog reda prije no što mo-žemo pojasniti funkciju postavljanja svrhe u odnosu prema problemu međuovisnosti oba područja.

Tumačenje djelovanja kao uzrokovanja nekog učinka postulira da se dvije (ili više) stanica procesa djelovanja međusobnoinvarijanto postave i tako osamostale. To znači da pojedine sta-nice procesa možemo utvrditi i da one mogu posjedovati vrijednost čak i ako se druge mijenjaju ili budu zamijenjene. Može sehtjeti neki određeni učinak, ali se može birati među više primje-renih uzroka, npr. bliske ili tradicionalno uobičajene zabaciti a

druge tražiti.7 Isto se tako, obratno, može polazeći od uzrokatretirati učinke kao varijabilne time što se npr. posljedice, koje bi»po sebi« nastupile pri tom uzroku, opet eliminira daljnjim kom-

ponentama sklopa djelovanja. Čak se svrhe dadu u toj misaonojshemi tretirati kao varijable: može se zbog određenih posljedicanamjeravana radnja opravdavati s drugim posljedicama (koje nemotiviraju, ali se mogu dobro prikazati).

7 O tome nalazimo točne izvode kod C. West Churchman/RusselL. Ackoff, Purposive Behavior and Cybernetics, »Social Forces« br. 29,1950, str. 32—39 (naročito 35. str. i dalje) s definicijom pojma »sredstva« kao »alternative types of behavior having the same function« i sažimanjem uzroka u svagda jednu »funkcionalnu klasu«, koju definira »potentiality for producing a specified product«. Kao konzekvencija rezultira spoznaja da nema egzaktnih proricanja nužnih učinaka određenih uzroka, nego

samo vjerojatnosti, koje se ravnaju prema podjeli mogućih uzroka na kauzalne kontekste koji su potrebni za stvarno uzrokovanje nekog djelo-vanja. Usp. također ispitivanja koja se na to nadovezuju Omara K. Moo rea/Donald J. Lewisa, Purpose and Learning Theory, »The Psycholo-gical Review« br. 60, (1953), str. 149— 156, koja zapravo ponovno uvode razliku između teleološkog i mehaničkog kauzaliteta i utoliko nisu sasvim dorasla problemu. Vidi potom definiranje svrhe spremnošću da se isti učinak uzrokuje drugim ponašanjem kod Heinrich Gomperz, In terpre-

tation, »Erkenntnis« br. 7, (1937/38), str. 225—232 (227).

20



U kauzalnoj shemi — a to smatramo, ako i ne kao »bit«, aono ipak kao osnovu funkcije kauzalnosti — postojanje alterna-tiva zahtijeva se u dva pravca: uvijek postoje drugi uzroci kojimogu također uzrokovati jedan određeni učinak; i uvijek postojedrugi učinci koje bi mogao uzrokovati također jedan određeniuzrok — kad bi se učinak odnosno uzrok premjestili u jedandrugi kauzalni kontekst. Ta alternativna struktura kauzalne she-me čvrsto je povezana s time što ni jedan uzrok sam za sebe nijedovoljan za uzrokovanje nekog učinka jednako kao što ni jedan

uzrok ili mnoštvo uzroka nema samo jedan jedini učinak. Pre-dodžba jednog uzroka, odnosno jednog učinka uvijek je apstrak-cija koja ispunjava određenu funkciju reda. Mnoštvo uzroka iučinaka koji su povezani u svakom faktičkom kauzalnom doga-đanju tek omogućuju apstrahirajuću identifikaciju jednog uzrokaili jednog učinka u tom smislu da uzrok A ne gubi svoj identitet

kad u jednoj promijenjenoj ukupnoj konstelaciji mjesto učinakaa, b, c, d, e, f proizvede učinke a, b, c, e, f, g. Samo zato semože predočiti da neki određeni uzrok može imati različite mo-guće učinke.

Tradicionalnim kauzalnim mišljenjem ovladavajuće traženjezakona uzročnosti u smislu invarijantnih korelacija između uvijek

jednog uzroka i uvijek jednog učinka preuzima apstrakcija koja jc smislena kao izoliranje nekoga pojedinačnog faktora na kauzalni odnos i time ujedno promašuje svoj osebujni heurističkismisao, svoju podobnost kao shema otkrivanja alternativa. Teo-rija zakona uzročnosti postulira jedan posvema granični slučaj ukojem niti na strani uzroka niti na strani učinaka ne postoje mo-gućnosti zamjene i u kojem orijentacijska funkcija kauzalnog od-nosa stoga zakazuje. Na sreću u zbilji nema takvih kauzalnih za-kona kod kojih uzroci ni učinci nisu disponibilni.8 Vladajućakauzalna znanost koja ih traži mora uvijek dane alternative bilo pretpostavkom ceterisparibus uzeti kao da ne postoje ili strogukauzalnu vezu oslabiti prihvaćanjem jednoga vjerojatnog odnosa.

Pri tom postavljanju pitanja ipak, barem za znanosti o djelo-

vanju, ne dolazi u vidokrug funkcija kauzalne sheme. Ona se nenulazi u spoznaji jednoga nepromjenjivog slijeda kauzalnih fak-

‘ Usp. uz odgovarajuće dvojbe oko pojma »nužnog sredstva« ka •nijc u III. poglavlju bilješka 27.



tora koji bi bio posve nezanimljiv jer se na njega ne može utje-cati; nego upravo obratno, u spoznaji jedne sigurno strukturi-rane mogućnosti promjene takvih odnosa uzroka i učinka, koji

su odnosi samo mogući, ali nikada nužni. Kauzalno tumačenjedjelovanja, drugim riječima, oslobađa, vezanosti na jednu pri-rodno predočenu procesnu tipiku. Ono konstituira strukturu dje-lovanja koja omogućuje da se polazeći od jedne stanice procesaanalizira druga, da se jednu postavi konstantnom kako bi se sobzirom na nju moglo mijenjati druge. Tada se ne mora nekodogađanje kao ukupan kompleks akceptirati ili odbaciti, vred-

novati ili odbiti (kao dožMjajni uvjet koji se neizbježno čvrstodrži uobičajenih tipova djelovanja, kogi je dakle tradicionalnoorijentiran); nego se događanje može razložiti i iznutra modifi-cirati varijacijom pojedinih komponenata s obzirom na spe-cifične konstante.

To je shvaćanje do sada možda najjasnije zastupano i raz-rađeno u nauci o ekonomici poduzeća koja odnos faktora proiz-

vodnje i faktora prinosa interpretira kao funkciju proizvodnje ividi u njoj temeljni odnos i pretpostavku racionalizacije indu-strijskoga proizvodnog procesa. Proizvodne funkcije međutim,kao što nagoviješta već pojam funkcije, nisu ništa drugo nego

pravila supstitucije za izmjenu pojedinih faktora, odnosno kom- pleksa faktora — ma kako pojedinačno izgledali modeli odluči-vanja o supstituciji i svode Ii se oni ili ne na matematičko rješe-

nje diferencijalnim računom đli pak linearnim programiranjem.®U svakom slučaju je funkcija shema prema kojoj se ravna pro-nalaženje i vrednovanje alternativa.

Kauzalno tumačenje djelovanja je time ujedno heurističkamisaona shema. Ono stimulira traženje alternativa. Ono može na

• Usporedi ovdje Erich Gutenberg, Grundlagen der Betribswirt

schaftslehre. sv. I 10. izdanje, BerlinHeidelbergNew York, 1965, str. 290 i dalje. Posebno valja primijetiti da se u općoj teoriji ekonomskog odlu-čivanja ne istražuje samo ta supstitucija faktora, dakle uzroka, nego se u teoriji funkcije indiferencije istražuju i odnosi supstitucije između vredno-vanih učinaka. Vidi npr. Typologie der Indifferenzfunktionen kod Gćrard Gäfgen, Theorie der wirtschaftlichen Entscheidung. Untersuchungen zur

Logik und ökonomischen Bedeutung des rationalen Handelns, Tübingen, 1963, str. 165 i dalje. Ne sili li ta dvoznačnost orijentacije na kraju na to da se odustane od istraživanja ekstremnih rješenja maksimiranja ili mini

miranja te da se premjeste na Input/Output modele, ostaje pitanje.

22



taj način žilavu konzervativnost prirodnog doživljavanja otvoritiza novosti tako što u uvijek specifičnim aspektima otvara mo-gućnosti varijacije koje se mogu kontrolirati.

Ne smije se, naravno, smetnuti s uma da prirodno doživlja-vanje i izvan područja primjene kauzalne sheme neprestano upu-ćuje na druge mogućnosti. Interpretacija svijeta kao kauzalne»zbilje« jest jedno sužavajuće tumačenje. Svaki identitet se, kaošto je otkrio Edmund Husserl, konstituira10 upućivanjem na dalj-nje mogućnosti iskustva i »sklop kauzalnosti je samo jedna vrsta

horizontnog upućivanja«.11 Smisao shematiziranja mogućeg isku-stva kauzalnom kategorijom sastoji se, dakle, samo u tome da sesistematiziraju mogućnosti iskustva i ponašanja koja se pokazujuu prirodnom doživljavanju i da se one tako interpretiraju da suraspoložive za svrhe uspoređivanja, da se mogu, dakle, raciona-lizirati.

Pojmovi uzrok i učinak ne označuju, prema tome, određenekarakteristike događanja, kao npr. »moć« djelovanja ili sakup-ljanje uzroka. Oni nisu ništa više do varijable, praznine za iz-mjenu funkcionalno ekvivalentnih mogućnosti. Njihova naročitost, a time karakterističnost kauzalnosti, je u tome da su oni

jedan za drugoga funkcionalna odnosna stanovišta. Podobnostnekog uzroka da proizvede neki učinak služi pri tom kao princip

selekcije, ograničenja mogućnosti varijacije. Mogu se u pogledunekog učinka varirati uzroci koji treba da ga proizvodu i učinciu pogledu uzroka, ali nikada se ne mogu istodobno uzrok i uči-nak tretirati kao varijable, jer bi to izazvalo beskonačni regresi tematika bi ishlapila u neodređenosti.12 To funkcionalno razli-

10 Vidi npr. Edmund Husserl, Cartesianische Meditationen und Pa-riser Vortrage. Husserliana, sv. I, Haag, 1950, str. 79 i dalje; isto Erfahrung und Urteil. Untersuchungen zur Genealogie der Logik, Hamburg, 1948, naročito str. 26 i dalje. Usporedi također Helmunt Kuhn, The Pheno-menological Concept of »Horizon«. U: Marvin Faber, (izd.) The Philo-sophical Essays in Memory of Edmund Husserl, Cambridge/Mass. 1940, str. 106 do 123; Aron Gurwitsch, Theorie du Champs de la Conscience, (Paris) 1957.

11 Husserl, Manuskript C 7, 11, str. 14, citiran kod Gerd Brand, Welt, Ich und Zeit, Haag, 1955, str. 11.

12 Na tome temelji Gäfgen, (vidi bibliografiju) str. 170 i dalje, svoju kritiku mišljenja sredstvo/svrha a da ne spoznaje da ovo služi upravo prevladavanju te teškoće.

23



kovanje svagda fiksiranih i variranih kauzalnih faktora unutraš-nji je temelj nužnoj asimetriji, kauzalnog odnosa. Premda ka-uzalna kategorija svoja dva osnovna pojma postavlja kao varijable, ona iziskuje da se svagda jedna ili druga postavi konstan-tom kao baza varijacije. To postavljanje konstanti ne treba,međutim, biti apsolutnom. Konstantu se u drugim sklopovimamože tretirati posve kao promjenjivu, ali nikada u onom sklopučiju varijaciju strukturira. Kauzalna kategorija predviđa, dakle,da se sve može mijenjati, ali ne sve najednom.

To funkcionalnostrategijsko tumačenje kauzaliteta oslonjeno

je snažno na značajnu činjenicu koju se ne može drugačije tuma-čiti, da usprkos beskrajnoj kompleksnosti kauzalne mreže zbilj-skog svijeta postoje samo dva raznovrsna kauzalna faktora:13uzroci i učinci. Zašto zapravo dva i zašto samo dva?

Ako se strukturu kauzalne sheme ne prihvaća više kao danu — bilo kao bitno obilježje prirode ili kao svojstvo jedne idealnopostojeće kategorije — nego je se propituje s obzirom na nje-

zinu funkciju, tada biva jasnije da ona stoji u odnosu premaograničenom potencijalu kompleksnosti viših misaonih ljudskih

procesa. Premda se novije psihologijsko istraživanje, koje je po-taknuto prije svega pronalaskom strojeva za obradbu informacija,s obzirom na to pitanje zaustavilo na samim počecima,14 ipak većznamo s nekom sigurnošću da ljudski potencijal za kompleksnost,moć da se shvate i prerade kompleksna stanja stvari, posjeduje

svoje težište u podsvijesnim zamjedbenim procesima, da naprotiv

13 Ta dvostruka podjela ne smije se zamijeniti s binarnom struk-turom izbornih situacija. O njihovim prednostima, koje su naročito obra-đene u kontekstu konstrukcije automatskih uređaja za obradu podataka usporedi Stafford Beer, Kybernetik and Managem ent, njemački prijevod; Frankfurt, 1962, str. 104 i dalje. Razlikovanje uzroka i djelovanja nije naravno samo shema za određivanje alternativa. Ali oba se slučaja temelje

na istom problemu kompleksnosti i oba se služe postepenom redukcijskom tehnikom. Za ostalo treba primijetiti da je i teorija sistema Talcotta Parsonsa svjesno binarno konstruirana.

14 Dobar i aktualan pregled daje Roger N . Shepard, On Subjectively Optimum Selection Among Multiattribute Alternatives; U: Maynard W. Shelly II/Glenn L Bryan (izdavač), Human Judgmants and Optimality , New YorkLondonSydney, 1964, str. 257—281. Usp. dalje Jerome S. Bur-ner/Jacqueline J. Goodnow/ George A. Austin, A Study of Thinking,

New YorkLondon, 1956.

24



sve više, svjesno selektivne misaone činidbe mogu u isti mah sa-gledati samo vrlo malo varijabli. Iako mi nije teško izabrati iz-među dviju košara s voćem ako jedna sadrži četiri a druga pet

naranči, izbor između košara s miješanim voćem mnogo je teži,čak iako je razlika u vrijednosti znatno veća.15 Tada se moram iliosloniti na vrlo jaku, prevladavajuću preferenciju — npr. da ba-nane cijenim iznad svega — ili da uspoređujem cijene, u svakomslučaju okolišam da bi najprije reducirao kompleksnost. S tograzloga brzo se gubi pregled nad kauzalnim svezama kada se kao

varijable mora istodobno tretirati više kauzalnih faktora uključe-nih jedan iza drugoga.16 Iz te teškoće, slično kao pojednostav-njivanje u našem slučaju s košarama s voćem, pomaže nam raz-likovanje uzroka i učinaka. Ono, naime, omogućuje da svagdasamo jedan faktor variramo u svjetlu konstantnosti drugoga, atada kada je to razmišljanje završeno, istu shemu ponovno pri-

mjenjujemo na posve ili djelomično druge faktore.17 Za tu funk-ciju je binama shema, primjena koje se može po potrebi ponav-ljati, najpovoljnija.

Bez obzira na bilo koje postavljanje svrhe sam kauzalni prin-cip sadrži dakle već jedno strategijsko shematiziranje s obziromna prekompleksne zahtjeve na djelovanje. Već tumačenjem djelo-

vanja kao uzročnog postizanja nekog učinka postiže se konstituirajuća činidba koja se ne razumije sama po sebi a ispunjavafunkcije koje se mogu naznačiti. Činidba i njezino problemskousmjerenje mogu se shvatiti pojmovima specifikacije i beskonač-nosti. Oba pojma su čvrsto međusobno povezana — i to je za

15 Zbog toga se i pojavljuje, kao što je utvrdilo eksperimentistraživanje kod više dimenzionalnih strukturiranih situacija izbora naj-više pogrešaka protiv »funkcije tranzitivnosti«, tj. protiv zahtjeva da se kad je A više od B, a B više od C i A procjenjuje više od C. Vidi o tome Gäfgen, (vidi bibliografiju) str. 283 i dalje. Usp. zatim str. 37 i dalje.

14 Primjenjujemo ovdje i dalje pojam »uzročni faktor« bez obzira na smisao riječi »faktor« kao prevladavajuću oznaku kojom se misli na uzroke kao i na djelovanja, ali ne objašnjavamo njihovu razliku.

To što u našem jeziku nemamo takve općenite uzroke, uglavnom je za-nimljiva činjenica, koji bi mogli snositi dio kritike zato što je shema uzroka analizirana samo kao »odnos« a ne u varijabilnosti njenih fak-tora.

17 Mi ćemo se na tu misao vratiti ponovno na str. 292 i dalje, kad budu objašnjene pojedinosti svrhovitog programiranja.



ono što slijedi jedan osnovni uvid — i to povezana u tom smisluda tek specifikacijom predočivanja biva problematičnom besko-načnosti uzroka i učinaka i stoga zahtijeva prilagođavanja i po

moći u odlučivanju, koji reduciraju beskonačnost na zgodan for-mat, podoban za odlučivanje.Što se, međutim, dalje tjera specifikacija, to većim biva ras-

pon beskonačnog, to se više povećava distancija između speci-fične doživljajne teme i horizonta svijesti. Time je naznačena

problematika koja se dade tumačiti kao naporan pokušaj da sekauzalnim tumačenjem shvati kompleksnost svijeta i podvrgne

shematici što omogućuje smisleno ljudsko odlučivanje. To izi-skuje drugi radni proces oblikovanja vrednota odnosno postav-ljanja svrha, čime se reducira ta kompleksna beskonačnost.

3. Reguliranje vrednotama i svrhama: Tranzitivnost ili oportunizam

Označivanjem određenih dijelova događanja kao relevantnih,strategijski važnih faktora kauzalnog procesa odlučivanje o kon-stantama i varijablama planiranja djelovanja izvrgava se uprav-ljanju eksternih selekcijskih stanovišta (vrednota). Djelovanje za-

jedno sa svojim kompleksnim uvjetima i posljedicama ne doživ-ljava se više kao neko funkcionalno difuzno, kompaktno događa-

nje što se ne može mijenjati jer, preopterećeno smislenim odno-sima, ispunjava istodobno mnoge funkcije, nego stupa s fakto-rima, što su kao konstantni postavljeni, u službu specifične funk-cije zbog koje se mogu druge komponente događanja zanemariti,modificirati ili izmijeniti. Stoga ne ulazi u svijest kao jedan usebi smislen, nužan, zadovoljavajući događaj, nego se izvršava sobzirom na nešto drugo.18 Ono se stoga dade na indirektne ob

“ Klasični izvori za te misli su osobito Ferdinand Tönnies, Gemein-schaft und Gesellschaft. Reprint, 8 izdanja (1953), Darmstadt, 1963, i Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, 4. izdanje, Tübingen, 1956, str. 1 i dalje. U prerađenoj formi pojavljuju se oni kod Tacotta Parsonsa na dva mjesta: (1) u nauku o orijentacijskim pravcima (pattern variables), od kojih je jedan označen dihotomijom »specifičnosti« i »difuznosti«, usporedi npr. Talcott Parsons/Edward A. Shils (izdavač), Toward a

General Theory of Action, Cambridge/Mass. 1951, str. 83 i dalje, i kao

26



zire orijentirati, organizirati, mijenjati, ali uz cijenu odricanjaneposrednog ispunjenja smisla.19

Specifikacija pojednostranjuje orijentiranje na način kojim na

drugoj strani problem beskonačnosti može biti izazvan i neotkloniv. Na temelju jednog nediferenciranog, za život tipičnog odvija-nja unaprijed planirajući ili pribrajajućiobjašnjavajući pogled pokušava određene točke fiksirati kao učinke ili kao uzroke. Nji-hov identitet ne razumije se sam po sebi nego se tek mora kon-stituirati.20 S jedinstvom jednog uzroka konstituira se međutim pi-

tanje o drugim uzrocima, s jedinstvom jednog učinka odmah pi-

nova verzija: Talcott Parsons, Pattern Variables Revisited, »American So-ciological Review,« br. 25, (1960), str. 467—483 (471) i (2) u klasifikacij skoj sferi tvorbe sistema kao oznaka rubrike »instrumental« i »consum matory«. Vidi npr. Talcott Parsons, General Theory in Sociology. U: Robert K. Merton/Leonard Broom/Leonard S. Cottrel, Jr. (izdavač)

Sociology Today New York, 1959, str. 3— 38 (5 i dalje). Naročito David E. Apter, The Political Kingdom in Uganda. A Study in Bureaucratic Na-tionalism, Princeton/N. J. 1961, str. 85 i dalje; isti: The Politics of

Modernization, ChicagoLondon, 1965, vrednuje razlikovanje instrumen talconsumatory s obzirom na porast varijabilnosti nekog sistema. Usp. također na razmjene udešeno odgovarajuće razlikovanje »extrinsic« and »intrinsic rewards« kod Petera M. Blaua, Exchange and Power in Social

Life, New YorkLondonSydney, 1964, naročito str. 35 i dalje.

19 Da bi se predusrelo romantičko pogrešno tumačenje, treba primijetiti da se ovdje pod »neposrednim ispunjenjem smisla« ne razumije nešto kao zadovoljstvo ili korist. Ti pojmovi ne pripadaju u teoriju djelovanja, nego u teoriju sistema, jer se dadu eksplicirati samo u odnosu prema sistemima. Nedostatno razlikovanje ovih teorija prouzročilo je mnoge nejasnoće. Neposredno ispunjenje smisla dano je samo utoliko ukoliko se motivirajuće predodžbe ograničavaju na samo izvršenje djelo-vanja, ono je prisutno dakle i tada kad se izvršava kao ritual, ili kad

se razumije samo po sebi bez daljnjih implikacija. Bit problema nije u suprotnosti užitka i odricanja osjećaja i razuma, sreće i rada. Ona je utemeljena u okolnosti što se neko djelovanje koje svoj smisao nosi u sebi mora vršiti nužno neslobodno, bez alternativa, sudbinski, a sloboda di-spozicije, koja u cjelini obećava više zadovoljstva mora se naprotiv do-stići samo širenjem vremenskog horizonta, odgađanjima, zaobilaženjima, ukratko: discipliniranjem.

20 U uobičajenoj raspravi o beskonačnom broju uzroka i učinaka svakoga konkretnog događanja i o teškoćama koje pri tom nastaju u naj-većem broju slučajeva previđa se da čak niti jedinstvo jednog uzroka odnosno jednog učinka nije nešto dano i spoznatljivo samo po sebi, nego da ovisi o pojmovnom shvaćanju, u krajnjoj liniji, dakle, o interesu za utvrđivanje onoga što se u određenom kontekstu planiranja i objaš-



tanje o drugim učincima, sa specifičnim identitetom beskonačnostdrugih mogućnosti.

Time je u vrlo općenitom smislu naznačen problem odnosa,

što vodi racionalizaciju odlučivanja i djelovanja. Ako se djelova-nje tumači kao kauzalni događaj, odlučivanje se mora shvatitikao reduciranje beskonačnih mogućnosti na jednu jedinu radnju,odnosno slijed radnji. Ako se polazi od te verzije problema, pro-ces odlučivanja dade se na određen način racionalizirati, dade se

pronaći koja funkcija pripada pojedinim međuodlukama, pomoć-nim predodžbama, oblicima kooperacije i tehnikama pojedno-

stavnjenja s obzirom na općenit problem reduciranja beskonač-nosti. U toj funkcionalnoj perspektivi dade se osvijetliti također

postavljanje svrhe, čak tvorba vrednota. Jedno i drugo služi se-lektivnom stabiliziranju užeg područja relevantnih uzroka i uči-naka.21 Na taj se način ne može doduše »objasniti« što svrhe ivrijednosti »jesu«, ali se može razumjeti što one čine.

Prvi sam za sebe međutim nedovoljan princip redukcije bes-

konačnosti jest oblikovanje vrijednosti. Svedene na elementarnioblik doživljavanja vrijednosti su iščekivanja koje se međutimna određeni način interpretiraju, generaliziraju i apstrahiraju itako mogu strukturirati horizont djelovanja za racionalna pro-

blemska rješenja.Pojam vrijednosti kao nova verzija starog problema u

19. stoljeću nije slučajno prodro iz ekonomske teorije u sveopćusvijest, čak u filozofiju. On je udešen prema novovjekovnomkauzalnom tumačenju djelovanja, kako smo ga upravo skicirali, isamo se u svezi s njim može razumjeti.28 On se odnosi na učinkedjelovanja tako što označuje specifične aspekte procjenjivanja,

njenja tretira kao »jedna posljedica«, odnosno uzrok. O tome točno David Braybrooke/Charles E. Lindblom, A Strategy o f Decision. Policy Eva-luation as a Social Process, New York—London, 1963, str. 230.

21 Za usporedbu vidi drugovrsnu interpretaciju tog odnosa kod Nicolai Hartmanna (vidi bibliografiju 1951, naročito str. 121 i dalje). I Hartmann vidi kauzalnu vezu kao bitno otvorenu i spremnu za prihvaćanje novih uzroka i novih učinaka i finalnu vezu kao uvođenje eksluzivne selekcije u općenito polje beskonačne kauzalnosti. On taj odnos ne interpretira kao redukciju, nego u smislu svoje opće predodžbe o slojevima kao »nadobli kovanja« (Überformung) niže uzročne veze determinacijom višeg ranga.

“ Usporedi ovdje također: Niklas, Luhmann, Wahrheit und Ideolo- gie, »Der Staat«, br. 1 (1962), str. 431— 448 (439 i dalje).

28



što oba posjeduju svoje nedostatke i poteškoće tako da supstitu-cija praktički ide na zamjenu problema posljedica.

Postulatom tranzitivnosti potpunog reda vrijednosti treba biti

osigurana mogućnost jedino ispravnih odluka.2* Radi se o formaliziranom, prirodnom pravu koje se može matematizirati, što biva posebno jasno ako se prihvate nastojanja welfare economics okotzv. problema agregacije, tj. stapanje individualnih i intersubjektivno važećih korisnosnih funkcija. Princip tranzitivnosti značida bi se odnosi između vrijednosti trebali razumjeti kao odnosi

prednosti i da se svaki pojedini odnos ranga između dviju vri-

jednosti prizna kao potpun, dakle da vrijedi stav: ako treba dativrijednosti A prednost pred vrijednošću B a vrijednosti B predvrijednošću C, tada također treba dati prednost vrijednosti A

pred vrijednošću C. U tom se obliku danas zadržava starija mi-sao da bi se kompleksne vrijednosne implikacije konkretnog dje-lovanja mogle urediti samo jedinstvom jedne najviše vrijednosti26ili vrijednosnim sistemom27 odnosno vrijednosnom hijerarhijom.2S

25 Uz ovu premisu i kao primjere za njenu primjenu usporedi Ward Edwards, The Theory of Decision Making, »Psychological Bulletin« br. 51, (1954), str. 380— 417 (381 str. i dalje, 403 str. i dalje); John M. Davis, The Transitivity of Preferences, »Behavioral Science« br. 3, (1958), str. 26—33; Kenneth J. Arrow, Social Choice and Individual Values, New YorkLondon 1951; Jacob Marschak, Towards an Economic Theory of Organization and Information. U: Robert M. Thrall/Clyde H. Coombs/ Robert L. Davis (izdavač), Decision Process, New YorkLondon, 1954,

str. 187—220, i isti, Actual Versus Consistent Decison Behavior, »Beha-vioral Science« br. 9, (1964), str. 103— 110; R. Duncan Luce, Individual Choice Behavior. A Theoretical Analysis, New YorkLondon, 1959, str. 1, 9. Naročito je karakteristično za taj smjer istraživanja da postavlja tranzitivnost individualnih vrijednosnih skala kao premisu, a inter subjektivnu usporedivost i mogućnost stapanja vrijednosti naprotiv kao s krajnjom skepsom prosuđivani problem — jasan znak za jedan predsocio logijski, ideologijski uvjetovan individualizam.

26 Tako tradicionalna praktična filozofija od Platona dalje do otpri-like John Stuarta Milla, System of Logic. Ratiocinative and Inductive, sv. II, 9. izdanje, London, 1875, str. 554 i dalje.

27 Tako npr. Bruno Bauch, Wahrheit, Wert und Wirklichkeit, Leipzig, 1923, str. 479 i dalje; F. Kaufmann (vidi bibliografiju, str. 95 i dalje); Talcot Parsons, The Place of Ultimate Values in Sociological Theory »The International Journal of Ethics« br. 45, (1935), str. 282— 316 (294 i dalje).

21 Usporedi npr. Parsons/Shils (vidi bibliografiju) npr. str. 178 i dalje

(skala vrijednosti).

30



Fenomenologijska vrijednosna etika tvrdi čak da se intuicijom izorom biti nailazi na taj zahtjev.28 Vjeru u taj princip međutimmože se lako uzdrmati.

Stoji naime da čovjek faktički ne odlučuje bez daljnjega tran-zitivno, pa čak da u kompleksnim situacijama nadilazi njegoveracionalne snage da se tranzitivno orijentira.30 Na taj prigovorkoji stoji u prvom planu rasprave moglo bi se reagirati ipak joškondicionaliziranjem područja primjene teorije; moglo bi se od-govoriti da se modeli racionalnog djelovanja mogu primijeniti

upravo samo ako i ako se čovjek tranzitivno orijentira. Stoga je jedan drugi prigovor važniji da tranzitivno orijentiranje u kompleksnim situacijama konkretnoga ljudskog djelovanja uopće nijeracionalno jer je odveć ukočeno i ne odgovara uvjetima smisle-nog vrijednosnog orijentiranja.31 Na pojedinim vrijednostima

” Usporedi npr. izvođenje dimenzije ranga iz »biti« vrijednosti kodMaxa Schellera, Der Formalismus in der Ethik und die materiale Wertet-hik, 4. izdanje, Bern, 1954, str. 107 i dalje. Slično, ali opreznije poziva se Nicolai Hartmann, Ethik, 4. izdanje, Berlin, 1962, str. 269 i dalje, na osje-ćaj vrijednosti koji bi očitovao rangiranje vrijednosti kao dimenziju sui generis, koja ne bi mogla biti pobliže definirana. Vidi također kritiku Viktora Krafta, Die Grundlagen einer wissenschaftlichen Wertlehre, 2. iz-danje, Beč, 1951, str. 21 i dalje.

30 U američkom istraživanju smatra se zapravo eksperimentalno pispitivanje principa tranzitivnosti kao još nedovršeno. Ipak se već nazri jeva da rezultat neće glasiti jednostavno da ili ne, nego da će se više obraćati pozornost na to da se pronađe u kojoj vrsti situacija čovjek može dostići visok potencijal tranzitivnosti a u kojima ne. Vidi izvještajo stanju istraživanja kod Gäfgena (vidi bibliografiju), str. 276 i dalje; kao daljnje primjere Daviš (vidi bibliografiju); K. O. May, Transitivity, Utility and Aggregation in Preferance Patterns, »Econometrica« br. 22, (1954), str. 1—13; Donald Davidson/Patrick Suppes, Decision Making. An Experimental Approach, Stanford/Cal. 1957, i općenito odbijanje tog principa na empirijskoj osnovi, npr. Gunnar Myrdal, Das Zweck/M ittel Henken in der Nationalökonomie, »Zeitschrift für Nationalökonomie« br. 4, (1933), str. 305—329 (naročito 312 i dalje). Nanovo tiskano u; isti,

Das Wertproblem in der Sozialwissenschaft, Hannover, 1965, str. 213— 233, ili Roland N. Me Kean, Efficiency in Government Through System

Analysis With Emphasis on Water Resources Development, New York,1958, str. 103 i dalje.51 Tako osobito Braybrooke/Lindblom (vidi bibliografiju). U ekono

sko znanstvenoj teoriji odlučivanja ne može se tako brzo zaplašiti i pret-postavlja se da promjena vrijednosne skale ne bi sama po sebi uzdrmala princip tranzitivnosti, zato što bi svaka od vrijednosnih skala koje se



može se naime apstrahirati i specificirati stanovište procjenjiva-nja, ali ne rang; relativno značenje specifičnih vrijednosti ovisi,

■naime, uvijek o tome u kojoj mjeri su zadovoljene druge vrijed

I nosti. Vrijednosna stanovišta dadu se doduše apstrahirati u rije j čima i pojmovima; odnose vrijednosnog rangiranja naprotiv ne j može se izlučiti iz kauzalnog konteksta zbilje jer promjene zbilje■ mijenjaju prijeko potrebne potrebe a time red prijeko potrebnih; vrijednosti.®* Red vrijednosti iziskuje, dakle, upravo jedan ela-

stični oportunizam:33 jednom se mir promiče na račun slobode, azatim opet sloboda na račun mira, jednom se probijamo a drugi

put popuštamo, jednom se brinemo za hranu, drugi put za od- jeću. Jedno rangiranje koje bi se dovelo na istu razinu apstrakcijekao što su same vrijednosne formule, preko mjere bi zadužilo čov- jeka, čak bi ga zarobilo do nesposobnosti za život.34

Tko postulira svoje vrijednosti kao tranzitivnouredene, već je time gotovo neizbježno prisiljen da ih tretira kao čvrste i obrat-

no; jer tada ne može pojedine vrijednosti prerangirati a da neugrozi cjelokupni red i da sve nanovo ne promisli. Postulati tranzitivne konzistencije i trajnosti vrijednosnog reda uvjetuju se uza-

oslobađaju mogla biti tranzitna. Također ima mogućnosti da se odgode odluke o preferenciji, primjerice mehanizmom novca, a ipak da se sada već može racionalno djelovati. U osnovi se pak upravo u teoriji izbo-

ra na taj način ne mogu odjeljivati stvarni poredak i vremenski tijek, te princip tranzitivnosti gubi svoju funkciju upravo utoliko ukoliko se na-pušta teza o vrijednosnoj konstantnosti.

32 Taj argument nalazi se i kod Myrdala (vidi bibliografiju), str. 305— 328 (313 i dalje).

33 Ovdje i u svezi te misli s Aristotelovom misli o pravednosti usporedi Niklas Luhmann, Grundrechte als Institution. Ein Beitrag zur

politischen Soziologie, Berlin, 1965, str. 214.

34 Za područje organizacije usporedi A,; K. Rice, The Enterprise and its Environoment. A System Theory of Management Organization, London, 1963, str. 13 i dalje; 188 str. i dalje s izvodima o tome da neke organizacije slijede mnoštvo svrha a pitanje prioriteta moraju ostavljati neriješeno, dakle fluktuirajuće. Vidi zatim Barnard (vidi bibliografiju), str. 200 i dalje i Richard M. Cyertl/James G. March, A Behavioral Theo-

ry of the Firm, Englewood Cliffs/N. J. 1963, str. 35 i dalje, str. 118 i

dalje, o »sequential attention to goals«.

32



jamno i mogu se samo zajedno dovesti u pitanje. Iz toga pakslijedi da se preferencije moraju utvrditi neovisno o oportunosti.85

Time biva prepoznatljivo da postulat tranzitivnosti ne posje-

duje istinitosnu vrijednost — on ne odgovara »samoj stvari«nego da on nije ništa drugo do jedne strategije apsorpcijenesigurnosti s obzirom na vrijednosti.®8 Polazi li se od prirodne,fluktuirajuće vrijednosne situacije u kojoj svaka vrijednost u svo-

joj atraktivnosti ovisi o stanju zadovoljenja drugih vrijednosti,tada to znači da pri pogledu u budućnosni horizont djelovanja,

nije neizvjesno samo nadolaženje učinaka nego i pitanje da liće učinci tada kada nastupe biti još vrijedni djelovanja,ili će se pak čitava konstelacija vrijednosti u međuvremenu takoizmijeniti da bi se naknadno dalo prednost drugoj upotrebisredstava.87 Postulat tranzitivnosti je jedna prilično gruba stra-

35 Tu podjelu, koja je do sada bila tipična za ekonomskoznanstvenu teoriju odlučivanja, dovodi u pitanje Tjalling C. Koopmans, On Flexibility of Future Preference, u: Maynard W. Shelly Il/Glenn L. Bryan (izdavač), Human Judgments and Optimality , New YorkLondonSydney, 1964, str. 243—254, s prijedlogom da se preferencije povezuju s oportunostima. Povratna djelovanja na princip tranzitivnosti, nažalost, pri tom se ne obrađuju.

36 To će također biti razlog što usprkos mnogostranim nastojanjima do danas nije uspjelo na temelju principa tranzitivnosti zacrtati aksiomat sku zatvorenu teoriju racionalnosti. O tome vidi Patrick Suppes, The Phi-losophical Relevance of Decision Theory, »The Journal of Philosophy« br. 58, (1961), str. 605—614.

37 Vidi to razlikovanje i kod James D. Thompson/Arthur Tuden, Strategies, Structures and Processes o f Organizational Decision. U: Ja-mes D. Thompson, između ostalog u Comparative Studies in Administra-

tion, Pittsburg 1959, str. 195—206 (196 i dalje) i James D. Thompson, Decisionmaking, the Firm and the Market u: William W. Cooper/Harold J. Leavitt/Maynard W. Shelly II (izdavač), N ew Perspectives in Organi-

zational Research. New York—London—Sydney, 1964, str. 334— 348 (335 i dalje). Ta vremenska ovisnost osnova je vrijednosnog suda, između ostalog, jedna od skrivenih komponenti slavnog, ali još vrlo kompaktno formuliranog principa »heterogonije svrha« — vidi Wilhelm Wundt, Ethik.

Eine Untersuchung der Tatsachen und Gesetze des sittlichen Lebens, sv. I,3. izdanje, Stuttgart, 1903, str. 274 i dalje, a za druge izvode npr. Werner Sombart, Die drei Nationalökonomien, München—Leipzig, 1930, str. 230. 'la formula sažima vrijednosni aspekt i kauzalni aspekt neodjeljivo u tc/.i, da bi djelovanje moglo imati neočekivane posljedice, koje bi pri njihovu nastupanju mogle dati povoda, da se postave nove svrhe. U svom

1 Teorija sistema



tegija koja te mogućnosti jednostavno odmišlja. On ipak ne bitrebao zamagljivati pogled za druge, funkcionalno ekvivalentnestrategije. Prije svega, vrijednosna nesigurnost dade se u od

, ređenom opsegu apsorbirati također konsenzusom ili time da j se djeluje u sistemima koji imaju uregulirano određeno stanje I zadovoljenja drugih potreba i garanciju za budućnost.

Pri tako važnim prigovorima protiv principa tranzitivnostismjet će se sumnjati da li prijelaz od principa svrhovitosti k

principu tranzitivnosti, što ga je izvršila ekonomsko znanstvenateorija racionalnog djelovanja, u svakom pogledu predstavlja na-

predak.38 U svakom slučaju shema svrha/sredstvo trebala bi idalje ostati u vidnom polju. A za to je najprije potrebno dase jasno izradi u svojoj funkciji i u razlici prema principu tran-zitivnosti, pogotovo što sadašnja diskusija obje misli ne razdvajadovoljno razgovijetno kao funkcionalne alternative.

kauzalnom aspektu ona je jedan od preteča teorije kibernetskog reguli-

ranja, u svom vrijednosnom aspektu anticipira ona konzekventno pro-mišljeno teoriju oportunističkog ostvarivanja vrijednosti.3' Ta teza nerijetko je zastupljena u teoriji odlučivanja — bilo

implicitno ne spominjući pojmove svrha/sredstvo (tako npr. Robert M. Thrall/Clyde H. Coombs/Robert L. Daviš, (vidi bibliografiju) ili iz-razito — tako npr. Gäfgen (vidi bibliografiju), str. 102 i dalje, 170 i dalje. Gäfgen obrazlaže svoje odbijanje kompliciranom strukturom i na-vodno visokim zahtjevima za racionalnim rukovanjem shemom svrha/ sredstvo, a da ne vrednuje mogućnosti pojednostavljenja odlučivanja koje se nalaze u sistemu. On potom govori o alternativama, a da ne objaš-njava čime djelovanja postaju alternativama, ako ne postavljanjem svrhe. Stvaran razlog za to teorijsko odlučivanje je, međutim, što se kalkulacije daju matematizirati na temelju aksioma o tranzitivnosti, a kalkulacije svrha/sredstvo se, naprotiv, ne daju. Nejasan ostaje odnos principa svrhe i principa tranzitivnosti i kod autora, koji doduše koriste pojam svrhe, da bi jednu situaciju ilustrirali s mnoštvom alternativa pri razvoju računa za racionalno odlučivanje, no kako se više ne bi vraćali na

upravo tu funkciju postavljanja svrhe, ali nastoje uzeti u obzir sve vrijednosti odlučivanja. Vidi npr. Peter Fishburn, Decision and Value Theo-ry, New YorkLondonSydney, 1964. Pri tom se zanemaruje da je principi-

jelno nemoguće ograničiti kauzalne kontakte na alternative, a da se ne neutraliziraju vrijednosti, koje se u drugim svezama visoko cijene. Karak-teristični su za tu problematiku zatim stalni povrati alternativnih mišljenja u mišljenje svrWsredstvo, koje nalazimo kod Simona. Ovdje se preporučuje: Herbert J. Storing, The Science of Administration, Herbert

A. Simon. U: Herbert J. Storing (izdavač), Esseys on the Scientific Study of Politics, New York, 1962, str. 63— 150 (69 i dalje).

34



Svrha zahtijeva, drugim riječima vrijednosnu relaciju: uči-nak A je bolji nego »ne A«. Analiza sredstva obrađuje istuvrijednosnu relaciju. Ona razjašnjava koja odricanja zahtijeva

ozbiljenje A i unosi kauzalnom analizom svjetlo u vrijednosno područje koje se skriva iza paušalne negacijske formule »ne A«(što, naravno, u svjetlu bolje spoznaje može voditi do zadaćevrijednosnog suda »A je bolje nego ne A«). U pretpostavljenomvrijednosnom sudu svrha i sredstvo su, dakle, identični.42 Zaobi-laženje preko kauzalne analize jest put da se ublaži neravnoteža

između pozicije i negacije u vrijednosnom sudu. Međupitanjeo uzrocima koji mogu ostvariti neku svrhu te o njihovim nenamjeravanim posljedicama ima smisao u tome da se razjasni negacijsko područje postavljanja svrha, ali ništa ne mijenja na

niranog djelovanja, a ne bit određenih sredstava. Prije svega, iz toga proizlazi da se sredstva kao i novac ili moć mogu koristiti za mnoge pro-

mjenjive svrhe, a ne znači da se mogu koristiti slobodno od vrijednosti. Zbog toga je također prijeporno, prema Gisbert Rittigu, Prinzip des offe-nen Systems. Bemerkungen zum Werturteilsproblem, Jubilarni spis Ger harda Weissera, Berlin, 1963, str. 79— 102, pokušati slobodu vrijednosti znanosti uz upozorenje na egzistenciju jednog područja spasiti od po sebi neutralnih i zbog toga sredstava koja su oslobođena suda o vrijednosti. Neovisno o tome da je neutralnost vrijednosni sud, znanost ne smije svoju slobodu od vrijednosti učiniti ovisnom o tome što i u kojoj praksi uspijevaju neutralizacije vrijednosti, premda su neutralizacije vrijednosti u praksi stalno vezane za svrhu, dakle to su u najvećoj mjeri jednoznačni vrijednosni sudovi.

41 Taj identitet vrijednosnih sudova impliciranih u iskazima o svrsi i sredstvima uzrokuje pravo poznate teze Johna Deweya da svrhe i sred-stva mogu biti birani samo zajedno (koje je Dewey, kao što je poznato, pokušao obrazložiti time da su i svrhe samo sredstva). Vidi o tome,

osim maloprije navedenih radova (poglavlje 1, bilješku 4) također John Dewey, Logic. The Theory of Inquiry, N ew York, 1938, str. 496 i dalje.O daljnjem djelovanju te misli upravo u znanosti o organizaciji usp. npr. Charles E. Lindblom, Policy Analysis , »The American Economic Review« br. 48, (1958), str. 298—312 (3ff7 i dalje); Braybrooke/Lindblom, (vi-di bibliografiju, str. 38, 93 i dalje); John M. Pfiffner/Frank P.

Sherwood, Administrative Organization, Englewood Cliffs/N. J. 1960, str. 413. Iz istog identiteta vrijednosnog suda izvodi se da se svrhe ne

mogu razoriti samo u direktnom napadu, nego suptilnije i elegantnije ta-kođer i kritikom njihovih sredstava.

36



pretpostavljenom vrijednosnom sudu.43 Ono ukida naivnost neposrednog teženja za svrhom, no ne i njegovu jednostranost.

Postavljanje svrhe i podređivanje sredstava svrsi znače, prema

tome, uvijek sužavanje vrijednosnog horizonta, jedno djelomičnoneutraliziranje44 vrijednosnih implikacija djelovanja, jednu legiti-maciju za samo ograničeno osvrtanje.45 Time usporednost prema

principu tranzitivnosti biva razgovijetnom.Taj princip utvrđuje općenit red vrijednosti bez obzira na

konkretnu konstelaciju uzroka i učinaka. Upravo zbog te pre

koračene apstrakcije on ne nalazi kriterij za utvrđivanje stjpnjevitog odnosa — osim kriterija subjektivne samovolje. Principsvrhovitosti polazi naprotiv od konkretne ili pak tipične kon-stelacije kauzalnih odnosa i zahtijeva obvezatnost jednog isje-čka dotičnih vrijednosti i neuzimanje u obzir svih ostalih uko-liko se radi o dobivanju nekog određenog učinka. Svrha treba

43 To nipošto ne znači da će se između više jednako prikladnih sred-stava sada samo na osnovi toga vrijednosnog suda bez daljnjih vrijednos-nih sudova moći birati vrijednosni sudovi, kao što često tvrdi Max Weber s odlučnošću (»to još nikome nije palo na pamet da osporava« — Wissen-schaftslehre, Tübingen, 1951, str. 487). Više se sredstava po sebi razlikuje po njihovim sporednim posljedicama. Kad to ne bi bilo tako, tada izbor između njih ne bi bio problem. Naime, izbor implicira dodatne vrijed-

nosne sudove, koji nadilaze svrhu, koji se zapravo mogu sniziti u rijet-kim slučajevima u kojima uspijeva puna kvantifikacija svih posljedica na premisu »Više je više vrijedno nego manje«.

44 O neutralizaciji govorimo ovdje i dalje nastavljajući se na Edmun da Husserla, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomen-ologischen Philosophie, sv. I, Husserliana, sv. III, Den Haag, 1950, para-graf 109 i dalje str. 264 i dalje.

45 Za tu misao o neutraliziranju sredstava pomoću svrhe usporedi naročito: Herbert A. Simon/Donald W. Smithburg/Victor A. Thompson,

Public Administration, New York, 1950, str. 488 i dalje. Kao sličnu so-ciološku koncepciju usp. Wiegand Siebei, Rationalität und Normorien-tierung in der Organisation, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissen-schaft »br. 120, (1964), str. 678—685. I Myrdal (vidi bibliografiju) ne shvaća shemu svrha/sredstvo na taj način da spozna njenu funkciju, nego da je diskreditira kao teoriju, jer, naravno, nema teorije vrijednosti

koja bi mogla osporavati neutraliziranje. Misaoni korak Gunnara Myr dala, prema Herbertu Simonu, označuje važnu stanicu onog premišljanja koje smo na početku tražili: izlaganje djelovanja prema svrsi i sredstvu kao takvo nije teorija, nego važan predmet teorije, koja zapravo mora paziti na jedan drugi osnovno pojmovni odnosni okvir.

37



posvećivati sredstva, to znači legitimirati uračunavanje »cijene«djelovanja. To je njezina funkcija.

S tim formulacijama jasne su dvojbe o kojima se mnogo

raspravljalo. Postavljanje svrhe je silovanje vrijednosti, principnaočnjaka. Nije stoga čudno da je povijest svršne racionalnosti praćena proturječnim glasovima koji svrsi osporavaju pravoizbora sredstava. Kritika danas ide tako daleko da se eksklu-zivnom orijentiranju djelovanja na pojedinačnu svrhu odriče nesamo moralno pravo nego i racionalnost.46 Opozicija je razum-ljiva. Samo ne bi trebalo dugo biti neprepoznato da ta kritika

pogađa svrhovitosno orijentiranje u biti, naime u njegovojfunkciji i da nema smisla zadržati shemu svrha/sredstvo akose odbija neutraliziranje sredstava svrhom.47

U osnovi nužno je samo da se nešto točnije razmotri pojam»neutraliziranja« vrijednosnih aspekata. On ne kazuje ništa višedo izdvajanja, momentalnog, možda često ponavljanog, neuzi-manja u obzir. Postavljanje svrhe ne želi naime niti negirati druge svrhe niti ih općenito podređivati svrhama kojima jedana prednost u jednom određenom sklopu učinaka. Logičkaodluka te vrste je praktički rijetko, i tada samo u konkret-nim situacijama, potrebna. Ja mogu svoj posao odložiti da idemna ručak a da time ne negiram vrijednost svojeg rada ili je

podređujem vrijednosti jela. Ja samo slijedim strategiju altemi

rajućeg posluživanja vrijednostima jer se za vrijeme rada možeslabo jesti a za vrijeme jela slabo raditi. Budući da ta često ne prepoznata mogućnost oportunističkog posluživanja vrijednosti-ma postoji, shema svrha/sredstvo čini nesavladive poteškoće tra-dicionalnoj logici: ta shema ne računa s jednostavnim negaci-

jama nego s provizornim, o vremenu ovisnim neutralizacijamate bi se, dakle, kad bi se tu shemu htjelo kalkularizirati, pretpo-

stavilo naročitu logiku koja bi uzimala u obzir vremensku di-menziju. I obratno, čini se da je dvovaljana struktura naše tra-dicionalne logike koja je izlazila nakraj s jednostavnim negaci-

44 Tako npr. Gross (vidi bibliografiju, 1964, str. 476 i dalje), koji ptanje o svrsi promatra kao ključno pitanje.

47 Da se svađa oko pitanja, liječi li svrha sredstvo, vraća na sup

stancijalno fiksiranje svrha, na relikt starog zahtjeva za istinom, naročito je istaknuo Dewey1. Usp. (vidi bibliografiju, 1922, str. 277 i dalje, 1939, str. 41 i dalje).

38



jama pridonijela nekim nesporazumima oko sheme svrha/sred-stvo time što je po sebi tako bezazlenom teženju prema svrsi podmetnula odviše logičkonegirajuće snage.

Uvid da su svrhe usprkos tome nasilno sredstvo opravda-vanja i da stoga ne mogu same uvjeriti, naveo je na traženje

jednoga općenitog reda vrijednosti. Time se ipak onemogućujeuvid u neizbježnu elastičnost djelovanja koja otvara principsvrhovitosti tako što dopušta da se jednom zasjenjuju one vrijednosti ovom svrhom a drugi put jednom drugom svrhom

druge vrijednosti. Mnoštvo vrijednosti iziskuje takav postupaki stoga ni vrijednosti ne mogu dati posljednje opravdanje jednojsvrsi. Čini se stoga da je smislenije da se utemeljenje svrha netraži više, u glatkom proturječju s njihovom funkcijom, u jednomopćenitom vrijednosnom redu nego u samoj funkciji. Svedenona kratku formulu, ne može se shvatiti, doduše, istina svrhaniti nužnost svrha, kako je to vjerovala školska filozofija,48 ali

se može funkcija postavljanja svrha shvatiti kao reduciranje beskonačnosti. Ta se funkcija ne da posve eksplicirati u jednojteoriji djelovanja. Ona pretpostavlja teoriju sistema djelovanja.49

Upozoreni na to, možemo na mnogim mjestima prepoznatinezavršenost i nepotpunost teorije svrhovitosne racionalnosti,koja je koncipirana polazeći od djelovanja. Još jedanput da

sažmemo naš misaoni tok: izlaganje djelovanja kao uzrokovanjanekog učinka nije opisivanje nekoga postojećeg stanja stvari,nego heuristička shema analize djelovanja, koja služi otkri-vanju alternativa. U tome ne djeluje više stari um razumijevanjanego novi um uspoređivanja. Ovaj pretpostavlja ograničenje,već iz poredbeno — tehničkih razloga. No, granice se ne mogu

povući i održavati stabilnima samo »stanovištima« (npr. vrijednostima) nego samo stvaranjem sistema.40 Postavljanje svrha je

41 Usp. upute u bilješci 2 (uvod) i bilješci 1 (ovog poglavlja).49 Vidi o tome općenita razmišljanja o povezanosti s promjenom

pojma funkcije i pojma sistema u: Niklas Luhmann, Funktionale Methode und Systemtheorie, »Soziale Welt« br. 15, (1964), str. 1—25.

50 U istraživanjima koja se bave logikom uspoređivanja smatra se potrebnim jedno »stanovište« usporedbe koje fiksira »gledište« da se iz-među različitosti bude smatran i tretiran kao jednak. Ali za izbor tog stanovišta nema više uvjerljivog obrazloženja. Usp. npr. Edmund Husserl, Logische Untersuchungen, sv. II, 1. i 3. izdanje, Halle, 1922, str. 122 i

39



jedan takav postupak ograničavanja. Svrhe fiksiraju određenevrednovane učinke unutar sistemskih stanovišta kako bi se tadadrugi vrijednosni aspekti posljedica djelovanja mogli proglasiti

irelevantnim. Time se nuzučincđi na lijep način uklanjaju iz područja relevantne kauzalne strukture značajnih motiva i raz-loga kojima se opravdava.

Prema tome, funkcionalni karakteristični biljeg za pojamsvrhe — taj biljeg možemo iz dosadašnjih razmišljanja izdestilirati — je u njegovom posredujućem dvostrukom položaju u kauzalnom kontekstu i u vrijednosnom kontekstu.51 Svrha tvori

prijelaz. Njezin učinak je potreban u oba područja. Postavlja-njem svrhe ujedno se reducira u oba područja odijeljeno i razli-čito shvaćena kompleksnost svijeta i to tako da redukcija jednog područja utemeljuje redukciju drugoga, i obratno. Ograničeno polje usporedivih mogućih uzroka oblikuje se tako da ono sastajališta učinka (svrhe) odlikovanog vrijednostima postaje po-

dručjem funkcionalno ekvivalentnih sredstava. A kompleksnostvrijednosnog reda, koji se nikada ne može najednom realizirati,razlaže se tako da se vrijednosti pojedinačno stave u odnos

prema specifičnim učincima koji realizaciju drugih vrijednos-nih učinaka isključuju doduše momentalno ali ne i za jednodrugo vrijeme. Reducirana kauzalna struktura omogućuje opor-tunističko ozbiljenje vrijednosti u vremenskom slijedu.

dalje, i natuknice kod Niklas Luhmanna, »Öffentlichrechtliche Entschä-digung rechtspolitisch betrachtet, Berlin, 1965, str. 54, bilješka 16. I ovdje treba prevladati isti prag mišljenja s obzirom na stanovišta prema sistem-skom mišljenju. Do sad je i subjektivnost a u tom smislu i relativnost sistema perspektive poistovjećivanja naišao na odjek — vidi npr. Alfred Schutz, Equality and the Meaning Structure of the Social World. U: Lyman Bryson i ostali (izdavač), Aspects of Human Equality, New York,1965, str. 33—78. Nanovo tiskano u Alfred Schutz, Collected Papers, sv. II, Haag, 1964, str. 226—273 — ali ne i funkcija sistema. Samo kad bude objašnjena funkcija sistema sheme jednako/nejednako, moći će se spoznati da relativnost sistema ne prelazi preko samovoljnosti izbora stanovišta.

!l Usp. ovdje razlikovanje proizvodnje alternativa i testiranje alter-nativa kod Allen Newell/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, The Processes of Creative Thinking. U: Howard E. Gruber/Glenn Terrell/Michael Wert-heimer (izdavač), Contemporary Approaches to Creative Thinking, New York, 1962, str. 63—119 (77 i dalje).

40



Redukcija kauzalnog konteksta ili vrijednosnog kontekstasama za sebe je naprotiv nemoguća — osim ako im se svagdane podmetne unutrašnji, »prirodni red (npr. kauzalni zakoni,

tranzitivnost i konzistentnost vrijednosnih odnosa) koji u zbilj-skom svijetu nije dan a redukciju svodi na oblik jednog algo-ritma koji isto tako automatski vodi do jednoznačnih rješenja.Izolirana redukcija čistih kauzalnih sklopova ili čistih vrijed-nosnih odnosa na jednoznačne oblike (objašnjenja, poricanja,optimalne odluke) mora pretpostavljati precizan red — a to ne

znači ništa drugo nego da se čovjek odriče da ovladava samomkompleksnošću. Ta ograničenja i problemi izolirane redukcijeimaju u krajnjoj liniji svoju osnovu u tome što su kauzalnashema i vrijednosni red samo umjetne apstrakcije, jednostrani inepotpuni pokušaji da se uhvati kompleksnost prirodnog doživ-ljavanja svijeta i da oni u tom prirodnom životnom svijetu imajui zadrže svoju zajedničku bazu. Ta međuovisnost kauzalne ivrijednosne redukcije, koja podaruje svrsi njezinu funkciju po-sredovanja, danas se naročito u matematičkoj teoriji odlučivanjauvelike ispušta iz vida što se pokazuje u tome što ona postavljakomplicirane pretpostavke o zadanom vrijednosnom redu, od-riče se, dakle, oportunističkog praćenja vrijednosti i ujedno po-lazi od toga da se kauzalna struktura može ograničiti na broj

alternativa prije nego što se započne vrijednosna kalkulacija.Ipak je načelno nemoguće doći do usporedivih, strategijski ekvi-valentnih alternativa a da se odmah ne neutraliziraju vrijednostikoje se visoko cijene a koje su u drugim sklopovima, niti mogu,niti žele, niti moraju neutralizirati.

štoviše, do sada isključeni aspekt naše teme može se osvijet-

liti i uključiti u razmatranje: vremenska dimenzija. U odvajanjukauzalne sheme i vrijednosne regulative ona doživljava značajnuobradbu. Razdvajanje je moguće samo tako da se u oba po-dručja svagda na različit način apstrahira od vremena. Skiciranateorija kauzalne sheme i vrijednosnog reda odgovara time no-vovjekovnom razumijevanju odnosa bitka i vremena, koji se od-nos spram antike iz temelja izmijenio.

Aristotelovskoj teleologiji, kao što je već primijećeno,®2 bila je u osnovi predodžba vremena kao kružnog toka koji je omo-

52 Usp. Uvod, bilješka 1.

41



gućavao da se pojavi bitak. Beskonačnost vremena bila je uhva-ćena u konačnost kruženja. Ona se stoga nije smatrala beskonač-nom ni bez svrhe. Vrijeme je imalo u svrhama kretanja bitka

svoje preferencije kao što je prostor na značajnim mjestimaotkrivao svoju strukturu. Vrijeme i prostor služili su stoga jed-nako kao šifre za neproviđne uzroke i apsorbirali su time nesavladanu kompleksnost. Tek moderno shvaćanje kauzalnostiapstrahira vrijeme isto tako kao i prostor iz područja mogućihuzroka i učinaka. Ono time postulira radikalno diferenciranje bitka i vremena kako bi postiglo analitičke prednosti jednoga

talkvog diferenciranja i u njima učvrstilo položaj čovjeka u svijetu. No, dok se kauzalnom shemom njezinim oblikom kaoasimetrična nepovratna relacija uzroka i učinaka još uvijek za-država mogućnost tumačenja kao vremenskog odvijanja, shvaća-nje vrijednosnog reda radikalno se odvaja od vremena. Ono seukrućuje u vrijednosne aspekte koji za sebe zahtijevaju da

vrijede neovisno o tome da li su — i stoga također neovisno otome kada su ostvareni. Protegne li se taj postulat kontrafaktičkom i stoga o vremenu neovisnog važenja ne samo na samevrijednosne aspekte nego i na pneferencijske relacije, tada taj postulat isključuje oportunističko praćenje vrijednosti premamjerilu onoga što je svagda za određeno vrijeme važno i prodor-no. I u tome nalazimo odricanje od mogućnosti da se pričeka

»Kairos« i da se orijentira prema konstelaciji danoj u situacijinekog trena, jedno grandiozno odricanje od mogućnosti da sevrijeme koristi kao pomoćno sredstvo pri redukciji kompleksno-sti. A to je čini se pretpostavka za to da se kompleksnost svijetaučini radikalnim problemom.

Tom intencijom svjesno ili nesvjesno ovladano, mišljenjemora nastojati doći do novog određenja odnosa bitka i vre-mena. Pošto je izgubilo mjerodavnost jednoga vlastitog reda isvaku snagu utemeljenja, vrijeme će trebati odrediti58 neod-ređeno za beskonačnobezsvrhovitu nužnost. Određivanje neod-ređenog ne može se međutim razumjeti više kao »oblikovanje«

” I zbog toga može Dewey (vidi bibliografiju 1922, str. 232, formu-lirati »ends are in fact literally endless«.). Vidi također pojam »conti-nuity« kojim Dewey obuhvaća neograničeno propuštanje budućnosti svih djelovanja — i slavi ga.

42



»materije« jer su ti pojmovi onim premišljanjem bitka i vremena postali praznim formulama koje se pričinjaju protustavnomsamo onda ako ih se dokraja ne promisli. Umjesto toga nudi se

da se vremenski tok određivanja neodređenog shvati kao samodjelatna redukcija neodređene kompleksnosti svijeta, kompleks-nosti koja se kauzalnom shemom može izložiti kao ona koja sedade reducirati. Bitak biva, primjereno vremenu, shvaćen kao»zbilja«. Takvom se redukcijom, međutim, može upravljatisamo stvaranjem sistema. Stvaranjem sistema ona zadobiva ra-cionalnost jednoga smislenog postupka. Pojam sistema dospijevatako u središte onog polja napetosti koje je konstituirano tuma-čenjem bitka i vremena. Pojam sistema potisnuo je pojam sup-stancije. I stoga će biti potrebno da se teorija svrha/djelovanja,koja se koncipirala polazeći od pojma supstancije, mada većdugo od njega odvojena, i koja se osamostalila, zamijeni teori-

jom funkcijom svrhe u sistemima djelovanja. Polazeći samo od

pojma sistema svrhe mogu ponovno zadobiti smisao uz promi- jenjene misaone pretpostavke i osnove uvjeravanja, i to kaostrategije redukcije kompleksnosti i promjenjivosti.

Kao što smo u ovom poglavlju vidjeli, strategija svrhovitosnog orijentiranja pretpostavlja tumačenje kompleksnosti kau-zalnom shemom i vrijednosnom regulativom. Treba li svrhovi

tosno orijentiranje shvatiti kao sistemsku funkciju moraju se ite dvije pretpostavke tumačiti kao sistemske učinke interpreta-cije svijeta, odnosno samointerpretacije. Tako mi uvrštavamo usistemsku teoriju kako kauzalnu teoriju tako i teoriju vrijednostitime što pitamo o sistemskim funkcijama tobožnjih osnovnih pojmova uzroka, učinka i vrijednosti. Dvostruko reduktivnafunkcija postavljanja svrhe u kauzalnom sklopu i u vrijednosnom

sklopu omogućit će nam da objasnimo zašto se tako često socijalni sistemi strukturiraju s aspekata svrhovitosti.

43



Pojam sistema i teorija svrhe klasičnog nauka o organizaciji

DRUGO POGLAVLJE

Primjena pojma svrhe na sisteme i posljedice koje jedna

takva teorijska odluka ima za razumijevanje sistema mogli bise pokazati na više primjera. Od sada pa nadalje mi ćemo seograničiti načelno na naročit slučaj organiziranog socijalnogsistema a da ipak ne isključujemo prigodne osvrte na teorijskirazvoj kod drugovrsnih sistema djelovanja, npr. osoba ili malihgrupa. U vrlo širokoj, distanciranoj perspektivi nude se ovdjezanimljive paralele. U znanosti o organizaciji svrhovitosno mi-

šljenje se je na naročit način učvrstilo. Organizacije su bile, a idanas se najčešće još shvaćaju, kao sistemi koji su upravljenina ispunjenje određenih svrha (i u tom smislu ne trebaju jedno-stavno samo »ostati na životu«).1Općenito vrijedi da je organizi-

1 Da bi tu tezu ilustrirali s nekoliko poznatih imena, treba uporiti na Lyndall F. Urwick, Grundlagen und Methoden der Unternehmens- führung, njemački prijevod, Essen, 1961, naročito strana 42 i dalje, 64 i dalje; Franz Eulenburg, Das Geheimnis der Organisation, Berlin, 1952, str. 12 i dalje, 34 i dalje, 61 i dalje; Erich Kosiol, Grundlagen und Metho-den der Organisationsforschung, Berlin, 1959; Horst Albach, Entscheidungs- prozess und Informationsfluss in der Unternehmensorganisation. U: Erich Schnaufer/Klaus Agthe (izdavač), Organisation, BerlinBadenBaden, 1961, str. 355—402 (357 i dalje); Barnard (vidi bibliografiju), str. 42 i dalje, str. 65 i dalje; Renate Mayntz, Soziologie der Organisation, Reinbek, 1963,

str. 18 i dalje, 36, 58 i dalje; Rice (vidi bibliografiju), naročito str. 12 i dalje, 185 i dalje; W. Richard Scott, Theory of Organizations. U: Robert E. L. Faris (izdavač), Handbook o f Modern Sociology, Chicago, 1964, str. 485—529 (492 i dalje 505 i dalje); Amitai Etzioni, Modern Organi-

za tions, Englewood Cliffs./N . J. 1964, str. 3, 5 i dalje; Gross (vidi biblio-grafiju), 1964, I, str. 247 i dalje, II, str. 467 i dalje; isti, What are your Organization's Objectives? A General Systems Approach to Planning. »Human Relations« br. 18 (1965), str. 195—216; Theodore Caplow, Prin-

ciples of Organization, N ew YorkChicagoBurlingame, 1965, str. 119 i dalje. Još važnije od takvog nabrajanja je to što se ono može samovoljno

44



rani sistem racionalan ako ispunjava svoje svrhe. Naime, njegovase racionalnost interpretira kao svrhovitosna racionalnost i prema tome vrijedi sistemska struktura, ili u svakom slučaju

službena, »formalna« struktura, kao sredstvo za svrhu. U tom području pojavljuju se tako na naročito pregnantan način po-sljedice svrhovitosnog mišljenja a razumijevanje sistema. Istovre-meno čini se da samo činjenično stanje legitimira opravdanjeteorije koja upotrebljava pojam svrhe kao osnovni pojam. Stogaćemo se okrenuti ovom užem tipu sistema djelovanja.

U staroj, i ako nikada posve objašnjenoj tradiciji sistemi sedefiniraju kao cjeline koje se sastoje od dijelova,2 ali »su višenego suma svojih dijelova«.3 Projicira li se shema svrha/sredstvona tu koncepciju sistema tada smo blizu da se cjelina smatrakao svrha sistema a sredstva kao njegovi dijelovi.4 Načinom

povećati, jer ujedinjuje ekonomiste poduzeća i sociologe, te što se

pitanje ne obrađuje kao sporno niti se samo o njemu raspravlja. U mno-gostrukoj kritici modela svrhe, koju nalazimo kod pobližeg promatranja, iznenađujuća je zatvorenost toga temeljnog aspekta. Ali se možda temelj iskazuje kod pobližeg promatranja kao površina. U načelnome se kritički izjašnjavaju naročito Martin Irle, Soziale Systeme. Eine kritische Analyse der Theorie von formalen und informalen Organisationen, Göttingen, 1963, str. 94 i dalje; Bruce J. Biddle, Roles, Goals and Value Structures in Organizations. U: William W. Cooper/Harold J. Leavitt/Maynard W. Shelly

II (izdavač), New Perspectives in Organizations Research, New York LondonSydney, 1964, str. 150—172 (164 i dalje).

2 Vidi umjesto drugih Rudolf Eisler, Eislers Handwörterbuch der Philosophie, 2. izdanje, Berlin, 1922, str. 651 i dalje i Johannes Hoffmeister, Wörterbuch der philosophischen Begriffe, 2. izdanje, Hamburg, 1955, str. 598 i dalje.

3 Uz mnogoznačnost tog iskaza usp. Ernest Nagel, On the Sta-tement »the Whole is More than the Sum of its Parts«. U: Paul F. La zarsfeld/Morris Rosenberg (izdavač), The Language of Social Research, Glencoe/III, 1955, str. 519—527.

4 Kao razradbu te misli usporedi naročito Kosiol (vidi bibliografiju),1959, naročito stranu 15 i dalje i slično isti, Organisation der Unterneh-mung, Wiesbaden 1962, str. 19 i dalje. Vidi također Fritz Nordsieck, Ra-tionalisierung der Betriebsorganisation, 2. izdanje, Stuttgart, 1955, str. 16i dalje. Kao tipičan primjer za nejasnost isprepletanja obaju dihotomija vidi Walter Schramm, Die betrieblichen Funktionen und ihre Organisa-tion, BerlinLeipzig, 1936, str. 5 i »teoriju sistema« američke »nauke o upravljanju« koja usprkos mnogim novim natuknicama ne dolazi dalje od toga, vidi npr. George E. Briggs, Engineering Systems Approaches to Organisations. U: Cooper/Leavitt/Shelly II (izdavač), (vidi bibliogra

45



kombinacije sredstava, naime organizacijom, nastalo bi neštošto je više nego suma dijelova, naime ispunjenje svrhe. Organi-zacija u smislu jedne čisto interne koordinacije sredstava bila

bi prema tome fundirajući proces stvaranja sistema, ono štočini bit sistema. Premda rijetko tako oštro formulirana kao potpuno slaganje obaju osnovnopojmovnih shema, takvo jednoshvaćanje čini se da je u osnovi uobičajenih predodžbi o orga-nizaciji s podjelom rada. U svakom slučaju nedostaju drugaodređenja dviju osnovnopojmovnih dihotomija cjelina/dio isvrha/sredstvo, svake za sebe i u njihovom međusobnom odnosu.

S poistovjećivanjem (odnosno nerazjašnjenim odnosom) redasvrha/sredstvo i reda cjelina/dio povezano je to što pojam za-datka u nauku ekonomike poduzeća o organizaciji zahtijeva da

bude osnovni znanstveni pojam.5 I za njega se dalje ne pita. Toujedno znači da za pojam funkcije nema mjesta jer u odnosnomokviru koji je omeđen pojmom zadatka ne može razviti svoj

doseg. Ma kako se on shvatio, zbunjenost je očita što se neuspijeva da ga se ograniči nasuprot pojmu sredstva.6 Neovisno o

ju), str. 479— 492 (479 i dalje). Jednoznačna ali zbog toga ne i jasna pri-znanja, uz misao da je svrha princip jedinstva stvaranja sistema, nalazimo u starijoj filozofskoj literaturi. Usp. npr. Christoph Sigwart, Logik, svezak II, Freiburg/Brsg. 1893, str. 249.

5 Usporedi osim upravo navedenih i ostalih radova Ericha Kosiola

npr. B. Schramm (vidi bibliografiju), str. 5, 7. i dalje; Nordsieck (vidi bibli-ografiju), 1955, str. 23, 27 i dalje: isti Betriebsorganisation. Lehre und Technik, Textband. Stuttgart, 1961, naročito str. 5 i dalje; Hermann Böhrs, Organisation und Gestaltung der Büroarbeit, MünchenBern, 1960, str. 9 i dalje, da izdvojimo samo neke primjere. Kao pokušaj kritike toga osnovno pojmovnog statusa pojma zadatka usporedi Heinz Langen, Be-merkungen zur betriebswirtschaftlichen Organisationslehre, »Betriebswirt-schaftliche Forschung und Praxis,« br. 5 (1953), str. 455—464.

6 Kosiol na navedenom mjestu 1959, str. 30, definira funkciju npr. kao pojedinačnu ili djelomičnu zadaću. Slično Schramm, str. 4; Hermann Böhrs, Aufgabe und Funktion in der Organisation des Industriebetriebs, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 30 (1960), str. 263— 273, označuje zadatke kao funkcije kad ispunjavaju određene pobliže navedene pret-postavke. Sam pojam zadatka je kod njega na nejasan način instrumenta liziran prema svrsi poduzeća. Nordsieck (vidi bibliografiju), 1961, str. 36, naziva funkciju učinkom rada kao odnos između osobe i zadata-

ka, ne misleći na mogućnost da jedan takav »odnos« može npr. postojatii u neraspoloženju ili protivljenju. Vidi također pregled o pogonskopri vrednim izjavama o pojmu funkcije kod Jürgena Stahlmanna, Organisa

46



njegovoj upotrebi u matematičkom smislu, on je suvišan makoliko se željelo govoriti o funkcijama poduzeća, o funkcional-noj organizaciji, itd. U tome je odricanje od samostalnog meto-

dičkog instrumentarija znanstvene analize. Znanost se služi,kao praksa, analizom pomoću sheme svrha/sredstvo, apstrakt-nim pojmovima, možda s više oštroumnosti i zacijelo vrlo latent-nim funkcionalizmom koji ipak ostaje skriven u primjeni mišlje-nja po shemi svrha/sredstvo i nije, kao u sociologiji, razvijenkao naročita metoda.

Ne uzimajući u obzir ta pitanja metode, nejasnoća odnosaonih dviju dihotomija je nespoznati korijen vrlo mnogih pote-škoća u koje je zapao klasični nauk o organizaciji. Isto takoona je izvor mnogih sekundarnih teorija kojima se nastoji uklo-niti te poteškoće. Naravno da ne može biti govora o jednomtakvom slaganju tih dviju temeljno pojmovnih shema. Shemacjelina/dio je jedan statički model za kompleksno stanje stvari;shema svrha/sredstvo temelji se, naprotiv, na dinamičkom kau-zalnom modelu za linearno predočeno djelovanje. Stoga se nemože jedna »definirati« drugom a da se ne previde bitne razlikešto se onda negativno odražava pri primjeni teorije. Može li sezadržati vladajuća definicija sistema, o tome ćemo raspraviti poslije.7 Naime, ona se ne može primjereno izraziti pojmovima

koji su skovani s obzirom na djelovanje. Prema općem shvaćanjukoje sredstva smatra uzrocima dobivenog učinka to je jednakotako moguće kao i prema ovdje zastupljenom shvaćanju kojesmisao pojma sredstva traži u vrijednosnim relacijama posljedicadjelovanja. Sredstva nisu »dijelovi« svrhe, nego, zacijelo, dijelovisistema djelovanja u kojem i svrhe ispunjavaju funkciju dijela.

tion, Entscheidung und Kommunikation (Diss.), Götingen, 1960, str. 13 i dalje; Hermann Böhrs, Organisation des lndutriebetriebes, Wiesba-den 1963, str. 155 i dalje; ili Heinrich Acker, D ie organisato rische Stel lengliederung im Betrieb, Wiesbaden, str. 148 i dalje, o »labirintu funk-cija«. I u sociološkim raspraväma o metodama izranjaju takve a miješa-nja — kad npr. Brigitte Steinbeck, Einige A spekte des Funktionsbegriff

in der positiven Soziologie und in der kritischen Theorie der Gesell-schaft, »Soziale Welt«, br. 15 (1964), str. 97— 129, vjeruje da može usta-noviti tendenciju prema »instrumentaliziranju« sociološkog pojma funkcije.

7 Usp. poglavlje IV, 1.

47



Ako se, naprotiv, s klasičnim naukom o organizaciji čvrstodržimo toga da se razumijevanje sistema prema kategorijamacjeline i dijela a razumijevanje djelovanja prema kategorijama

svrhe i sredstva projiciraju jedno na drugo i stapaju jedno sdrugim, ne može se postaviti pitanje o odnosu tumačenja sistemai tumačenju djelovanja. Također ni odgovor na pitanje da li

pojam i postavljanje cilja racionalizacije valja dovesti u odnos prema sistemu ili djelovanjima, nije moguće na toj osnovi. Tinedostaci, naravno, ne pojavljuju se kao tema u klasičnomnauku o organizaciji, ali se oni implicitno pokazuju na mnogim

sekundarnim problemima od kojih ćemo neke objasniti.Dok god se svrhe interpretiraju kao svrhe djelovanja, nemogu se organizirani socijalni sistemi temeljiti na svrhama a dase ne izložimo pitanju: čije svrhe? To pitanje nije odgovorenosamim pojmom svrhe. Ono upućuje na nužnost komplementarneteorije, npr. teorije moći ili teorije konsenzusa, koja se takođerne može eksplicirati više u shemi svrha/sredstvo, jer upravo ta

teorija treba objasniti postavljanje svrhe. Nedostatnost shemesvrha/sredstvo kao interpretacije sistema nalazi stoga svoj izrazu cijepanju koje se provlači kroz čitavu znanost o organizaciji.U odnosu prema tome mi možemo govoriti o strojnom modelui zapovjednom modelu organizacije ili o nastojanju oko svrho-vito racionalnoj orijentaciji s jedne strane, oko stabiliziranja vla-davine s druge strane.

Teorije organizacije odlučuju se najčešće pretežno za jednuili drugu stranu, teorije ekonomike poduzeća tipično više za probleme svrhovitosne racionalnosti, sociologijske teorije ili političkoznanstvene teorije više za probleme konsenzusa oko svrhe,odnosno vladavine. Ipak ta dva stanovišta ne daju se apsolutizirati. Svaka teorija u svojoj pojmovnoj zgradi mora naznačiti

sekundarno mjesto drugoj teoriji: u teoriji svrhovito racionalneorganizacije potkupljivost konsenzusa uzima se u obzir kao fak-tor troškova, a vladavina se tretira kao sredstvo koje se aktuali-zira hijerarhijskom strukturom. U teorijama konsenzusa odnosnoteorijama vladavine polazi se od toga da vladavina odnosno kon-senzus omogućuju postavljanje svrhe koje bi bile nedostižne za pojedince. Oba se istraživačka impulsa taru jedan o drugi, ne

mogu se svesti na jedan nazivnik i na taj način diskreditirajusvoj dotični zahtjev na osnovnu pojmovnost koja utemeljuje.

48



Razmotri li se pobliže jedna i druga teorijska varijanta, tadase može sve do u detalje problematike pratiti izvorni nedostatak.Za naše svrhe dovoljna je gruba skica te sveze.

Teorija svrhovito racionalne organizacije mora pokušatisvoje istraživačko područje dovesti u oblik lanca svrha/sred-stvo. To je relativno Iako moguće dok god se ograničavamo narazmatranje odvijanja djelovanja u jednom organiziranom si-stemu, npr. kad se analizira proizvodni proces koji u konačnom

proizvodu ima svoju jednoznačnu svrhu. Konačni proizvod možekao predočena svrha dati objašnjenje za to koja su sredstva

potrebna i koje su alternative u nabavi materijala, rasporedarada moguće polazeći od svrhe. Svrha programira moguća sred-stva uz neutraliziranje svih vrijednosnih aspekata u nenamjeravanim posljedicama tih sredstava.

Poduzeće si međutim tipično ne može priuštiti upravo to ne-utraliziranje. Prava funkcija postavljanja svrhe nije za nj bez

daljnjega upotrebljiva. On mora upotrebu sredstava dovesti usklad s drugim zahtjevima, npr. sa zahtjevima pribavljanja kapi-tala, psihofizičkog opterećenja članova organizacije, rentabil-nosti, itd., i pri tome opet neutralizirati sredstva. Ona se pojav-ljuju tada kao nepredvidiva, kao odveć skupa, itd. Stoga se da-nas većinom priznaje da privatna poduzeća, o javnim upravamada i ne govorimo, slijede »mnoštvo svrha« koje si u svojimzahtjevima na sredstva mogu protusloviti.8

8 Usp. npr. Peter E. Drucker, Praxis des Management. Ein Leitfade für die Führungsaufgaben in der modernen Wirtschaft, njemački prijevod,4. izdanje, Düsseldorf, 1964, str. 81 i dalje; V. F. Ridgway, Disfunctional Consequences of Performance Measurement, »Administrative Science Quarterly«, br. 1 (1956), str. 240—247, novo tiskano u: Albert H. Ruben

stein/Chadwick Haberstroh (izdavač), Some Theories of Organization, Homewood/Ill. 1960, str. 371—377; Pfiffner/Sherwood (vidi bibliogra-fiju), naročito str. 11 i dalje, str. 407, C. Michael White, M ultip le Goals in tie Theory of the Firm. U; Kenneth E. Boulding/W. Allen Spivey (izdavač), Linear Programming and the Theory of the Firm, New York,I960, str. 181—201; Werner Dinkelbach, Unternehmerische Entscheidun-

gen bei mehrfacher Zielsetzung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 739—747; Heinz Sauermann/Reinhold Selten, Anspruchsanpa

ssungstheorie der Unternehmung, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissen-schaft«, br. 118 (1962.), str. 577—597 (580—589); Edmund Heinen, D ie '/.ielfunktion der Unternehmung. U: Festschrift Erich Gutenberg, Wiesba-den, 1962, str. 9—71, naročito 14, 16 i dalje. (Nije moglo više biti uzeto u

4 Teorija sistema 49



To pak ne znači ništa drugo nego da je programiranje svrheutoliko neuspjelo ukoliko u kompleksnim sistemima funkcija neutraliziranja određenih svrha ne može biti ispunjena ili samo u

okvirima mnogostrukih obzira. Koordiniranje tih obzira i usta-nove koje su za to potrebne ne mogu se više smatrati ni raciona-lizirati kao »sredstva« za proizvodnu svrhu.

Da se iziđe iz te poteškoće, ne pomaže to da se »postojanjesistema« smatra kao sredstvo za svrhu sistema.® Analiza spe-

obzir novo prerađeno izdanje pod naslovom Das Zie lsystem der U n te r

nehumg, Wiesbaden, 1966); Beer (vidi bibl.), 1962 passim npr. str. 16 2; Arthur Maas i drugi, Design of Water Resource Systems, Cambridge/ Mass. 1962; Johannes Bidlingmaier, Unternehmerziele und Unternehmer-strategien, Wiesbaden, 1964, naročito str. 42, s temeljnom obradbom starije literature o ekonomici poduzeća; Herbert A. Simon, On th e C o n -cept of Organizational Goals, »Administrative Science Quarterly«, b r . 9 (1964), str. 1—22 (str. 3 i dalje); Henry A. Latane, The Rationality M o d e l in Organizational DecisionMaking. U: Harold J. Leavitt (izdavač), T h e

Social Science of Organizations. Four Perspectives, Englewood C liffs/ IN. J1., 1963, str. 85—136; M, D . Mesarović/J. L. Sanders/C. F . Sprague, An Axiomatic Approach to Organizations from a General System s V ie w - point. U: Cooper Leavitt/Shelly II (izdavač), (vidi bibliografiju), str. 493—512. Kao jedno od rijetkih empirijskih istraživanja o korelaci-

jama među mnogim svrhama usporedi Stanley E. Seashore/Bernard P . Indik/Basil S. Georgopoulos, Relationships Among Criteria of Job P e r -

formance, »Journal of Applied Psychology«, br. 44 (1960), str. 195— 2 02 .

U sociološkom istraživanju organizacije općenito se pretpostavlja m n o -štvo svrha. Vidi kao primjer među mnogima: Charles Perrow, T h e A n a -lysis of Goals in Complex Organizations, »American Sociological Review«, br. 26 (1961), str. 854—866. Nauka o državi našla je razumljivo već m n o -go prije povod da protestira protiv tiranije jedne krajnje svrhe; tako npr. Robert von Mohl, Encyclopädie der Staatswissenschaften, br. 2 . izdanje, FreiburgTübingen, 1872, str. 74 i dalje, ili John St. M ill, R e p r e -sentative Government. Izdanje Everyman’s Library, LondonN ew Y o r k , 1954, str. 247.

9 Misao da su organizacije puka sredstva, a ne »sam osvrčesto je zastupljena u skraćenom obliku. Usp. npr. Eulenburg (vidi b ib l i -ografiju), str. 61; Erich Gutenberg, D ie Unternehmung als G egen stan d betriebswirtschaftlicher Theorie, BerlinWien, 1929, str. 11 i dalje; isti, (viđi bibliografiju), 1965, str. 234 i dalje; Schramm, (vidi bibliografiju), str. 5; Ernest Dale, Planing and D evelopm ent the Company O rgan iza tion

Structure, N ew York, 1952, 6. tisak 1959, str. 17; Fritz Morstein M a rx , Einführung in die Bürokratie, Neuwied, 1959, str. 48 i dalje; P ius B i schofsbcrger, Durschsetzung und Fortbildung betr iebsw irtschaftl icher

Erkenntnisse in der öffentlichen Verwaltung. Ein Beitrag zur V e rw a l

50



cifične funkcije sheme svrha/sredstvo u prijašnjem poglavljuolakšava da se suprotstavi toj misli. »Opstanak sistema« je for-mula za kompleksno stanje stvari koje mora udovoljiti mnoštvu

vrijednosnih usmjerenja i stoga ne može biti vrijednosno neutra-lizirano jednom specifičnom svrhom. Pojam opstanka označuje

perspektivu koja pazi na konkretne egzistencijalne uvjete, pojamsredstva naprotiv označuje određenu vrstu apstrakcije. Podredili se »opstanak sistema« svojoj svrsi, tada se ne shvaća osebujnafunkcija shematske orijentacije svrha/sredstvo i degradira se

na tautologijsku formulu opravdanja za dotični opstanak.10Tko ne vjeruje ovom apstraktnom razmišljanju i radije se

historijski orijentira, može ga se uostalom podsjetiti na to da seu teorijama države 17. i 18. stoljeća upravo taj problem pretre-sao na osnovi instrumentalnog shvaćanja države kojim se okon-čalo vjerske građanske ratove. U doktrinama o općem dobru kao

svrsi države, o razlogu države i o ins eminens pokušalo se upo-trijebiti opstanak države kao pojam svrhe u lancu opravdavanjas rezultatom da se shemu svrha/sredstvo u njezinoj primjenina državu posve diskreditiralo i, kako ćemo kasnije11 detaljnijevidjeti, moralo nadomjestiti mišlju pravne države. Uklapanje,naime, teorije opstanka u niz odnosa svrha/sredstvo iskazalo se

kao neograničivo i kao podobno da se opravda svako mogućedjelovanje.12

lungslehre, ZiirichSt. Gallen, 1964, str. 12 i dalje. Kao primjer za izra-zito uvrštenje misli o opstanku (»organizational viability) u lanac svrha/ sredstvo vidi Gross, (vidi bibliografiju) 1964, II, str. 477 i dalje.

10 Mišljenje Scotta, (vidi bibliografiju), str. 490, da su instrumentalna

organizacijska teorija i teorija socijalnog sistema organizacija međusobno spojive, te da traže međusobno nadopunjavan je, zbog toga ne dijelim. Ono se zasniva na nedovoljno promišljenoj primjeni pojma svrhe. I inače nerijetko su zastupljena oba shvaćanja istovremeno, npr. kod Ricea, (vidi bibliografiju), na str. 10 i 275.

11 Usp. poglavlje III. 1.

12 Drugi bliži primjer nudi rasprava o formuli opstanka u socio lo-škom funkcionalizmu. Usp. npr. Everett E. Hagen, Analytical M odels in

the Study of Social Systems. »The American Journal of Sociology«, br. 67(1961), str. 144— 151; Niklas Luhmann, Funktion und Kausalität, »Köl-ner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 14 (1962), str. 617—644 (692 i dalje). O tome pobliže u poglavlju III. i IV.

4' 51



Druga jedna misao je povremeno prikrivala tu poteškoću,naime predodžba đa se izgradnja i odvijanje, struktura i pro-ces moraju oštro razdvajati i svaki za sebe racionalizirati.1*

To znači da se proizvodni proces i organizaciju racionalizira udva različita niza prema shemi svrha/sredstvo, pri čemu jednonastojanje svagda pretpostavlja drugo nastojanje kao neproblematično.14 Klasični nauk o organizaciji mogao se na toj osnovi

13 Kao primjer za prikaz tog razlikovanja koje se najvećma uvodi kao razlikovanje različitih perspektiva racionaliziranja usp. npr. Nordsieck

(vidi bibliografiju), 1955, str. 76 i dalje; Kosiol (vidi bibliografiju), 1962, str. 32; Heinrich B. Acker, Organisationsstruktur. U: Schnaufer/Agthe (vi-di bibliografiju), str. 119— 148; Bischofberger (vidi bibliografiju), str. 58, daljnjim uputama. Danas se doduše priznaje — tako Nordsieck, (vidi bibliografiju), 1961, str. 105; Marcell Schweitzer, Probleme der Ablauforga-nisation in Unternehmungen, Berlin, 1964, str. 34, ili Erwin Grochla,

Zur Organisation des betrieblichen Planungsablaufs, »Zeitschrift für Be-triebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 702—715 (704) — da to odjeljivanje

nije provedivo u organizacijskoj praksi, a da nakon toga ne nastanu posljedice.

14 Izrazito formuliranje te pretpostavke nalazi se kod Gutenberga (vidi bibliografiju 1929, str. 26. Vidi također Martin Lohmann, Einführung in die Betriebswirtschaftslehre, 3. izdanje, Tübingen, 1959, str. 22 i 25. Američkoj »theory of the firm« iz sasvim drugih razloga — naime zbog nedovoljnog odjeljivanja nacionalnoekonomske i perspektive ekonomike poduzeća — dugo vremena je bilo u osnovi jedno slično odjeljivanje:

Poduzeće je bilo shvaćeno samo kao racionalno individualno djelovanje

poduzetnika a pretpostavljalo se da su unutarnji problemi organizacije, komunikacije i motivacije pri tom bili savršeno riješeni. Vidi odgovara-

juće karakteriziranje tog shvaćanja kao »singleperson multifactor approach« kod Andrew C. Stedry, Budget Control and Cost Behavior, Englewood Cliffs./N. J. 1960, str. 146. U najnovije vrijeme to se naročito kritizira pod utjecajem Simona. Usp. npr. William W. Cooper, A Proposal for

Extending the Theory of the Firm, »The Quarterly Journal of Econo-mics«, br. 65 (1951), str. 87—109; Edith T. Penrose, The Theory of the Growth of the Firm, New York 1959, naročito str. 15 i dalje; Horst Al bach, Zur Theorie der Unternehmensorganisation, »Zeitschrift für handel-swissenschaftliche Forschung«, br. 11 (1959), str. 238—259; Kenneth E. Bo ulding, Implications for General Economics of More Realistic Theories of the Firm, »The American Economic Review«, br. 42 (1952), Papers and

Proceedings, str. 35—44; isti, The Present Position of the Theory of the Firm. U: Boulding/Spivey (vidi bibliografiju), str. 1—17. (1, 11); Stahl-mann (vidi bibliografiju) naročito str. 74 i dalje, 121 i dalje; Heinen (vidi

bibliografiju), 1962, str. 51 i dalje; Gäfgen (vidi bibliografiju), str. 196 i dalje, 218; Hans GüntherKrüsselberg, Organisationstheorie, Theorie der

52



razviti kao relativno samostalno strukovno područje općeg naukaekonomike poduzeća. Ta je misao još jača u javnoj upravi iako je manje naviknuta da joj podari teorijski izraz, jer se ne samo

principom optimiranja nego i pravnim poretkom odlučivanjeusmjeruje na jedino ispravne rezultate i time čini nezavisnim odorganizacijskih struktura pod kojima se ti rezultati postižu.

Nema dvojbe da je pojmovno razdvajanje strukture i pro-cesa nužno. U općoj teoriji sistema ono ima temeljno značenjezato što se svaki sistem, koji se nastoji održati u promjenjivoj

okolini, mora istodobno sastojati od konstanti i varijabli.15 Pri-mjedbe idu protiv ukrućivanja tog razdvajanja u različitost dviju perspektiva ispravnosti koje se ponovno mogu spojiti samo naupravo pretresem način podređivanja opstanka sistema svrsi si-stema. Prvenstveno postaje na taj način nemoguće primjerenotretirati racionaliziranje odnosa strukture i procesa, tu moždanajvažniju temu teorije sistema.

Danas se vidi taj problem. Naročito su prodiranje teorijskihrazmišljanja o odlučivanju i komunikaciji a u praksi elektronskaobradba podataka doveli do uvida da racionalizacija procesa ko-munikacije i odlučivanja implicira odlučivanja o strukturi i da se

polazeći od toga mogu stavljati zahtjevi na izgradnju poduzeća.1"

Unternehmung und Oligopol. Materialien zu einer sozialökonomischen Theorie der Unternehmung, Berlin, 1965. Vidi također Frank H. Knight,

Risk, Uncertainty and Profit, BostonNew York, 1921, sedmo, novo izdanje 1948, str. 106 i 168 i dalje, koji je već g. 1921. primijetio da pitanja organizacije mogu biti zanemarena samo pod uvjetom potpune sigurnosti odlučivanja.

15 Prije svega, u novijim formuliranjima teorije sistema Parsonsa dobiva to razlikovanje načelno značenje. Usp. naročito Talcott Parsons,

Some Considerations on the Theory of Social Change, »Rural Sociology«, br. 26 (1961), str. 219—239. Usp. o tom odjeljivanju dalje sa stanovišta prednosti »dvostruke selektivnosti, Niklas Luhmann, Soziologie als Theo-rie sozialer Systeme, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsycho-logie«, br. 19 (1967), str. 615—645.

16 Usp. naročito Herbert A . Simon, Das Verwaltungshandeln. Eine Untersuchung der Entscheidungsvorgänge in Behörden und privaten Un-ternehmen, njemački prijevod, Stuttgart, 1955; zatim, npr. Rolf Kramer,

Information und Kommunikation. Betriebswirtschaftliche Bedeutung und Einordnung in die Organisation der Unternehmung, Berlin, 1965; Herbert Hax, Die Koordination von Entscheidungen. Ein Beitrag zur betriebswirt-schaftlichen Organisationslehre, KölnBerlinBonnMünchen, 1965.

53



Nije ipak dovoljno da se iziskuje uzajamni obzir. Neizbježno do-lazi do protuslovlja ako se od sada kao i prije struktura i processvagda za sebe izvode iz svrhe poduzeća i tek se naknadno na-

stoji oko kompromisa. Dominacija pojma zadatka vodi zajednos razdvajanjem strukture i procesa nužno u tu dilemu. Stoga uteoriji i u praksi, a ne tek pod utjecajem progresivne automacije,zadobiva na prostoru razmišljanje o organizaciji koja ne polaziod sheme odjela stečene razlaganjem svrhe nego od tijeka radai koje tretira sistemsku strukturu samo još kao kompleks »pre-

misa odluke« koje »programiraju« tijek rada.17 Budući da seupravo u praksi proces mora ravnati prema strukturi, teorija iodluka o organizaciji moraju polaziti od toga da se struktura imaravnati prema zahtjevima procesa.18 No, niti se struktura dadeizvesti kao nužno sredstvo iz procesne svrhe, niti obratno proceskao sredstvo odlučivanja o strukturi. Shema svrha/sredstvo nemože postići racionalizaciju odnosa strukture i procesa (a to je

tajni razlog koji je do sada silio nauk ekonomike poduzeća nashvaćanje da se oba aspekta trebaju racionalizirati svaki za sebe).Uistinu struktura naime ima, doduše, nužni odnos prema pro-cesu koji bez nje ne možs biti proces. No, taj se odnos ne možerazumjeti kao sredstvo u procesu, čak ni kao funkcija. On je već

pretpostavljen u procesnosti procesa; bez konstanti ne može

17 Usp. npr. Eliot D. Chappie/Leonard R. Sayles, The Measure o Management, New York, 1961; Alex Orden, ManM achineComputer Sy-stems. U: George P. Schultz/Thomas L. Whisler (izdavači), Management Organization and the Computer, Glencoe/Ill. 1960, str. 67—86 (74); Ri-chard A. Johnson/Fremont E. Kast/James E. Rosenzweig, The Theory and Management of Systems, New YorkSan FranciscoTorontoLondon,1963, str. 313 i dalje; Urs Jaeggi/Herbert Wiedemann, Der Angestellte

im automatisierten Büro. Betriebssoziologische Untersuchungen über die Auswirkungen elektronischer Datenverarbeitung auf die Angestellten und ihre Funktionen, Stuttgart, 1963, passim, npr. str. 114 i dalje, 152 i dalje, 227 i dalje. Napredak njemačke znanosti o ekonomici poduzeća sastoji se u tome što se danas priznaje da tok rada postavlja vlastite organizacijske

probleme koji su kao takvi suprotstavljeni tradicionalnoj organizaciji strukture. Usp. o tome Schweitzer (vidi bibliografiju), naročito str. 7, 22; Kramer (vidi bibliografiju) str. 45 i dalje i 156 i dalje.

11 Nordsieck (vidi bibliografiju), 1961, izražava tu misao sasvimokviru odnosa prema klasičnoj nauci o organizaciji tako što objašnjava strukturiranje procesa kao idealan princip podjele rada, a ostalim princi-pima priznaje samo sekundarno značenje (Stupac 22 i dalje).

54



naime biti sređene varijacije. Odnos strukture i procesa nije niinstrumentalni ni funkcionalni odnos; to bi naime značilo da sestruktura u svojoj funkciji (odnosno kao sredstvo) za proces

može nadomjestiti nečim drugim kao funkcionalni ekvivalent,da on, dakle, ne bi bio nenadomjestiva sistemska komponenta. No, ne postoje sistemi bez strukture. Razore li se ta dva izlazašto prikrivaju problem, instrumentaliziranje sistema i razdvaja-nje strukture i procesa pod različitim kriterijima racionalizacije,tada se opet javlja zaprava poteškoća, zakazivanje shemesvrha/sredstvo kao sistemskog modela. U Herberta Simona,

koji je kritiku tih i drugih pomoćnih rješenja »klasičnog nauka oorganizaciji« formulirao možda najoštrije i najtrajnije, kritika za-vršava uvidom da razlaganje jedne organizacijske svrhe u sred-stvo nužno rađa unutar organizacijske konflikte.19 S jednestrane to znači da se funkcija neutraliziranja postavljanja svrhene može posve ostvariti, s druge strane pak da se svrhovitosnateorija organizacije ne može provesti bez obzira na probleme mo-tivacije. I time smo upućeni na već prije zatraženu komplemen-tarnu teoriju moći i konsenzusa.

U starijem shvaćanju svrhe djelovanja bile su nerazdvojeneisprva racionalizirajuća i motivirajuća funkcija. Svrha se činila

” Vidi naročito James G. March/Herbert A. Simon, Organizations,

New YorkLondon 1958, str. 124 i dalje; Simon, (vidi bibliografiju), 1964, str. 16 i dalje; potom, npr. C. West Churchman/Russel L. Ackoff/Leonard Amoff, Operations Research. Eine Einführung in die Unternehmensfor-schung, njemački prijevod, BečMunchen 1961, str. 14; C. West Church-man, Prediction and Optimal Decision. Philosophical Issues of a Science of Values, Englewood Cliffs./N. J. 1961, str. 309 i dalje; Heinen (vidi bi-bliografiju), 1962, str. 62 i dalje; Albach (vidi bibliografiju), 1959, str. 247 i dalje; R. N . Spann, The Study of Organizations, »Public Administration«, br. 50 (1962), str. 387—405 (393 i dalje); Rice (vidi bibliografiju), str. 14, 190 i dalje. Neovisno o tome postoji opsežno socijalno psihološko istraži-vanje koje obrađuje identifikaciju s preuskim ciljevima grupa kao poslje-dicu podjele rada. Usp. npr. Burleigh B. Gardner/David/G. Moore,

Praktische Menschenführung im Betrieb, njemački prijevod KölnOpla-den, 1957, str. 94 i dalje; D e Witt C. Dearborn/Herbert A. Simon, Se-lective Perception. A Note on the Departmental Identification of Execu-tives, »Sociometry«, br. 21 (1958), str. 140—144; March/Simon, (vidi biblio-grafiju), str. 150 i dalje; Melville Dalton, Men Who Manage. Fusions of

Feeling and Theory in Administration, New YorkLondon, 1959, npr. str. 16

55



onome koji je djelovao ujedno razlogom i mjerilom njegovogdjelovanja. I to mišljenje dominira u socijalnim znanostima jošdanas gdje se ne pazi na njegovu problematiku.20 U znanosti o

djelovanju koja polazi od pojma pojedinačne radnje, ono je ta-kođer sasvim konzekventno. Ono se ipak raspada u svoje dvijekomponente čim se iza djelovanja vidi i počinje analizirati dje-lujući sistem. Tada se motivacijski proces razotkriva kao vlastitovisoko kompleksno sistemsko događanje koje je spram kauzalnestrukture djelovanja samostalno i može se dakle zasnivati nadrugim uzrocima i drugim učincima, postati druga shema selek-

cije i stoga mora biti i drugačije racionalizirano. Može se biti zaracionalno djelovanje iracionalno motiviran i obratno. Iracio-nalno djelovanje može izvrsno rješavati unutrašnje sistemske probleme djelujućih sistema, dok ih obratno svrhovito racionalnodjelovanje može zaoštravati.

Zamisli li se čovjeka pojedinca, dakle sistem osobe, kao djelujućeg, tada nitko neće sumnjati da za objašnjenje motivacijenisu dovoljne kao cilj postavljene svrhe djelovanja, nego je po-trebna psihologijska teorija ličnosti uključujući teoriju njezinih podsvijesnih problema i njezine latentne motivacijske strukture.11Zna se kojeg se istraživačkog područja valja držati. Radi li se pak naprotiv o svrhama socijalnog sistema, tada je odgovor sve prije nego jasan. Za tu nejasnoću je uz nedostatno razlikovanje

pojma djelovanja i teorije sistema vjerojatno kriva i okolnost štose problemi motivacije odmah shvaćaju psihologijski i isključujutime iz nauka o organizaciji. Stoga je kao predmet nauka o orga-nizaciji ostala samo naizgled racionalna struktura djelovanja poshemi svrha/sredstvo.

U međuvremenu istraživanje je došlo do toga da napušta tu predrasudu i prihvaća motivacijske strukture koje su posredo-

vane i obilježene socijalnim sistemom, ali koje se ne podudarajusa svrhom sistema niti se mogu svesti na motivacijske strukturezainteresiranih osoba. Na to novije istraživanje osvrnut ćemo se

“ Naročito u nauci o organizaciji. Vidi kao tipičan primjer N ord-sieck (vidi bibliografiju), 1961, Stupac 34 i dalje.

11 Tu distancu o racionalnosti svrhe izražava jedan poznati ameri

psiholog već u naslovu knjige: Norman F. Maier, Frustration. The Study of Behavior without a Goal, New York, 1949.

56



u idućem poglavlju koje je posvećeno suvremenim tendencijamau prevladavanju starije svrhovitosne teorije organizacije. Ovdjese prije svega radi o tome da se utvrde posljedice koje za kla-

sični nauk o organizaciji slijede iz njegova svrhovitosnog shva-ćanja. Te se posljedice očituju u tome što se (1) motivi samo

jednoga zainteresiranog, odnosno jednog malog dijela sudionikau organizaciji uzimaju u obzir kao svrhe organizacije, motividrugih se, naprotiv, instrumentaliziraju, neutraliziraju ili diskre-ditiraju, odnosno iskrivljuju ili zanemaruju;22 i što se (2) orga-

nizacija zbog toga shvaća kao sistem vladavine koji je hijerarhij-ski organiziran kako bi se osiguralo postizanje svrhe u oblikuizvršavanja zapovijedi bez obzira na motivacijske strukture osta-lih zainteresiranih.

Ako se, naime, u organizacijskoj svrsi vidi jedna svrha dje-lovanja i u svrsi djelovanja jedna istovremeno motivirajuća i ra

cionalizirajuća predodžba, tada je neizbježno pitanje o čijoj sesvrsi zapravo radi. Suočena s tim pitanjem odlučile su se kakoteorija ekonomike poduzeća tako i starija teorije državne upraveza oštro razlikovanje između zainteresiranog poduzetnika, od-nosno vladara na jednoj strani i indirektno, dakle neosobno mo-tiviranih radnika ili činovnika na drugoj strani. Poduzetnik re-grutira radnike za svoje svrhe, politički vladar stvara štab upra-ve od pristaša koji iz fasciniranosti ili zbog očekivane koristinjegove svrhe usvajaju kao svoje.23 To razdvajanje privatnih,

21 Pri tom je do nedavna bilo nesporivo da se, ako ne motivi cijkolektiva, ali ipak motivi poduzeća, mogu izjednačiti sa svrhom po-duzeća i kriterijima uspjeha poduzeća. U najnovije vrijeme i to čini se da je sporno — vidi npr. Adolf Moxter, Präferenzstruktur und Aktivi titätsfunktion des Unternehmens, »Zeitschrift für betriebswirtschaftliche Forschung«, br. 166 (1964), str. 6—35; Oliver E. Williamson, The Econo-mics of Discretionary Behavior. Managerial Objectives in a Theory of the Firm, Englewood Cliffs./N . J. 1964, Bidlingmaier (vidi bibliografiju), str. 98 i dalje, s pregledom nekih starijih nastojanja. Time se i nauka o ekonomici poduzeća upravlja prema pojmovnom odjeljivanju struktura motiva i racionalnim kriterijima kao pretpostavka za mogućnost da se istraži međuovisnost obiju varijabli.

13 U teoriji poduzeća bila je ovdje karakteristična u međuvremsrušena predodžba o vlasništvu kao temelju autoriteta. Vidi npr. B. Gu-tenberg (vidi bibliografiju), 1965, str. 470 i dalje, ali i ulaženje uproturječnu stvarnost, str. 480 i dalje; dalje isti Unternehmung!fiihrung

57



odnosno političkih poduzetnika i pukih činovnika, namještenikaili radnika odnosi se, a to je za njihovu problematiku odlučujuće,ne na apstraktne funkcije, nego na konkretne osobe, u svakom

slučaju na sistemske uloge. Ono pokušava reagirati na činjenicunedovoljnog konsenzusa oko svrhe ne funkcionalnim nego struk-turalnim razlikovanjem. Drugim riječima, ono si razlikovanjemosoba, položaja ili uloga prikriva nužnost funkcionalnog diferen-ciranja i to diferenciranja motivacijskih procesa i procesa raci-onaliziranja djelovanja. Umjesto da se te dvije funkcije razdvajaju, njih se stapa u pojmu svrhe i tako postaje nužnim da se us-

postavi strukturalno razdvajanje što odveć konkretno zadire, raz-dvajanje koje ne odgovara kompleksnim zbiljskim motivacijskimstrukturama.

Iz tih se razloga dolazi do teze karakteristične za klasičninauk o organizaciji, kojom si on objašnjava i precizira svoj os-novni princip, poistovjećivanje sheme svrha/sredstvo sa she-

mom cjelina/dio. Ta teza znači da je hijerarhijski red položajau sistemu red svrhe i sredstava. Položaji se definiraju zadacima,a zadaci su podređeni jedan drugome u odnosu svrha/sred-

Organisation und Entscheidungen, Wiesbaden 1962, str. 155, gdje je »ori ginarno« pravo za vođenje poslova temeljeno na »zakonu«. I neovisnoo tome može se zacrtati teorija poduzeća kao strategija svrhe poduzeća. To je npr. bio slučaj u američkoj »Theory of the firm« pod moćnim utjecajem Alfreda Marshalla (o tome već u primjedbi 14). Kao novi naglašeni primjer usp. Helmut Koch, D ie Theorie der Unternehmung alsGlobalanalyse, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br. 120(1964), str. 385—434; kao kritičku tvrdnju npr. B. Cooper (vidi bibliogra-fiju); Herbert A. Simon, M odels o f Man, Social and Rational. Mathema-tical Essays on Rational Human Behavior in a Social Setting, New York London, 1957, str. 174.

Za javnu upravu bilo bi u prvom redu prirodno spomenuti sociologiju birokracije Maxa Webera (vidi bibliografiju), 1956; zatim kao daljnji pri-mjer američki pokušaj da se osnuje samostalni predmet »Public Admini-stration« uz pretpostavku da u politici budu utvrđene svrhe, a da uprava naprotiv bez vlastitog svrhovitosnog interesa izvršava naznačene joj zadatke i s obzirom na to se instrumentalno racionalizira. Nije to slu-čajno, nego na karakterističan način podupire argumentaciju u tekstu da se nakon rušenja te koncepcije u 40tim godinama probudilo silno zani-manje za teorije vladanja i vođenja. Vidi o tom razvoju Herbert Kauf-

mann, Emerging Conflicts in th e Doctr ines of Public Administration,»The American Political Science Review«, br. 50 (1956), str. 1057—1073.

58



stvo.24 Vlast naređivanja viših položaja nad podređenima nužna je stoga što oni prvi zastupaju svrhe a ovi drugi samo sredstva;svrhe prirodno imaju prednost pred sredstvima. Isto tako u shemi

svrha/sredstvo ograničenje podvrgavanja autoritetu zasnivalo bise na specifičnim kompetencijama, što unutrašnje odnose usprkosnižem rangu čini bezličnima i motivirajućima.

Ta u prvih mah sjajna, zavodnički harmonijska osnovna mi-sao čini se neproblematičnom. To je njezina greška. Ona ne po-sreduje dovoljnu shemu zbiljskih sistemskih problema, ni pre-

dodžbu sistema koja bi bila dovoljno kompleksna da odgovarasistemu koji mora voditi brigu o kompleksnoj okolini. Ona jekao strukturalni princip odveć neproblematična. Naime si-stemske strukture moraju u sebi biti problematične i nabijene na

petošću jer, inače, ne mogu prihvaćati problematiku okoline, ne

24 O ovoj prožimajućoj kongruenciji hijerarhije i poretka svr

sredstvo usporedi npr. Schramm (vidi bibliografiju), str. 41 i dalje; Karl Theisinger, Grundsätze der Betriebsorganisation. U: Festschrift Wilhelm Kalveram, BerlinBeč 1942, str. 141— 151 (142); Barnard (vidi bibliogra-fiju), str. 192, 231 i dalje; Robert Tannenbaum/Irving Weschler/Fred Massarik, Leadership and Organization, New YorkTorontoLondon, 1961, str. 258 i dalje; Renate Mayntz, D ie soziale Organisation des Industriebe-triebes, Stuttgart, 1958, str. 22; Neal Gross/Ward S. Mason/Alexander W. McEachem, Exploration in Role Analysis, New York, 1958, str. 122

i dalje, 134; Pfiffner/Sherwood (vidi bibliografiju), str. 18 i dalje, 66 i dalje; Nordsieck (vidi bibliografiju), 1961, Stupac 39 i dalje; Amitai Et zioni, A Comparative Analysis of Complex Organizations. On Power, Involvment and their Correlates; New York, 1961, str. 93 i dalje, 106, 214; Irle (vidi bibliografiju), str. 99; Joseph A . Litterer, The Analysis of Organisations, New YorkLondonSydney, 1965, str. 246 i dalje. I ovdje

je značajno slaganje ekonomista koji se bave ekonomikom poduzeća i sociologa. Čak i Herbert Simon, koji se istaknuo inače kao kritičar

prihvaćanja tranzitivnog poretka vrijednosti, uvijek nanovo naglašava ve-liko slaganje strukture programskog odlučivanja s hijerarhijskom struk-turom, pri čemu prilično neformalno primjenjuje pojam hijerarhije za odnose sistempodsistem i naravno ne implicira nikakve potpuno tran zitivne odnose s obzirom na rang. Usp. March/Simon (vidi bibliografiju), str. 151 i dalje, 194 i dalje; isti, The New Science of Management Decisi-on, New York, 1960, str. 40 i dalje; isti, The Architecture of Com-

plexity. »Proceedings of the American Philosophical Society«, br. 106

(1962), str. 467—482, i k tome još William R. Dill, Administrative Decisi-onMaking: U: Sidney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavač), Concepts and Issues in Administrative Behavior, Englewood Cliffs/N. J. 1962, str. 29—48 (43).

59



mogu je integrirati u sistem i učiniti je podobnom da se o njojodlučuje. Klasični nauk o organizaciji skriva mnogobrojne pro-

bleme i teži k tome da svaljuje krivicu na pojedinačne osobe,

osobito na članove sistema koji su doživjeli neuspjeh zbog kon-flikata uloga, koji se ne mogu priznati, teži dakle da probleme izsistema prebaci u okolinu osoba i njihovog neuspjeha. Vjero- jatno je pak riječ o tome da se problematika iz okoline integrirau sistem kako bi se mogla interno definirati i apsorbirati.

Bilo kako bilo potisnuti problemi opet se javljaju na mnogimmjestima u promijenjenu obliku i novije socijalno znanstveno is-

traživanje s izrazitim smislom za latentne, oficijelno nepriznatljive sveze okrenulo se upravo tim sekundarnim problemima.

Nedostaci klasičnog postavljanja stvari javljaju se onda u poz-natoj problematici da se navodno ekskluzivni profitni motiv po-duzetnika, što treba konstituirati svrhu poduzeća, empirijski ve-rificira. Klasična teorija je ovdje prisiljena na nerealističke mo-dele odlučivanja. Kad bi se ona približila realnosti, zbiljskim

preferencijama poduzimanja postalo bi odmah jasno da time ni- pošto nije zahvaćena jedina osnova racionalizacije i odlučivanjau modemom velikom poduzeću.25

S druge strane ta teorija podupire pretpostavku da jedinovrh sistema može legitimno komunicirati s vanjskim svijetom —svi drugi članovi djeluju samo u njezino ime — zato što je je-dino njezina svrha stvarno mjerilo odlučivanja s obzirom na kon-takte s vanjskim svijetom. To je naravno za sve velike sisteme

posve nerealistička predodžba koja doduše može imati pravnuvrijednost, ali prikriva važne praktičke organizacijske probleme

— npr. nužnost određene autonomije podređenih u komunika-ciji s vanjskim svijetom, nužnost da se stalno nadzire »lojal-nost« graničnih položaja (uključujući i sam vrh),26 nužnost od-

ređivanja hijerarhijske razine pojedinih vanjskih kontakata, itd.27“ Usporedi ovdje Heinen (vidi bibliog.), 1962, naročito str. 16 i dalje.“ Iskustva uče npr. da čak i ministar u inozemnim kontaktima

namjerno ili nenamjerno može napustiti brižljivo razrađenu liniju svoje kuće i zbog toga mora biti stalno nadziran.

11 Usp. ovdje pobliže u poglavlju o »graničnim mjestima« u:klas Luhmann, Funktionen und Folgen formaler Organisation, Berlin,1964, str. 220 i dalje; potom Robert L. Kahn/Donald M Wolfe/Robert P. Quinn/J. Diedrick Snoek, Organizational Stress. Studies in Role Con- flict and Ambiquity, New York—LondonSydney, 1964, str. 99 i dalje.

60



Daljnje, nerealističko pojednostavnjivanje skriva se u pojmu»koordinacije«. Prema klasičnom shvaćanju, kako ga je daleko-vidno formulirao Luther Gulick,28 potreba koordinacije je po-

sljedični problem podjele rada. Zadovoljavanje te potrebe stvar je svrhovitosne orijentacije i dopunski hijerarhijske organizacije. Naime, problem koordinacije formulira se, dakle, u odnosu pre-ma jedinstvu učinka. Za teoriju djelovanja to je razumljivo, čaksamo po sebi razumljivo. U teoriji sistema ta se koncepcija oči-tuje centralistički — i to polazeći već od samog pojmovlja, čak

prije no što se propitalo i istražilo da li se takva centralizacijamože smatrati uopće racionalnim rješenjem sistemskih problema.29

Racionalnost kao jedinstvo učinka znači da se okolina redu-cira na jedan problem, njezina se kompleksnost dakle ignorira.Samo zato klasična teorija može shvaćati problem sistemske ra-cionalnosti kao problem svjesne koordinacije i pokušavati cen-

tralno — dakle relativno jednostavno — rješavati. Kao što je tosa suprotnog stanovišta pokušao objasniti Charles Lindblom,30ona tako uistinu dobiva u vidokrug samo jedan isječak iz širega

problemskog kruga međusobnog usklađivanja odluka i ona je uzabludi kada tom samom isječku pripisuje racionalnost sistema.Može biti smisleno i neizbježno da se u kompleksnim organiza-

cijskim sistemima određeni organi zaduže za koordinaciju, notime ni približno nisu zahvaćeni svi aspekti procesa odlučivanjakoji služe uzajamnom usklađivanju.31 I uzajamno usklađivanjeni približno ne osigurava da jedan sistem može riješiti problemekoji proizlaze iz odnosa prema okolini.82

!S Vidi njegove Notes on the Theory of Organization. U: Luther Gu

lick/Lyndall Urwick (izdavač), Papers on the Science of Administration, New York, 1937.

” Taj problem postaje vidljiv kod Haxa (vidi bibliografiju), 1965.

30 Vidi Charles E. Lindblom, The Intelligence of Democracy. De-cision Making Through Mutual Adjustment, New YorkLondon, 1965.

31 Usporedi uz to također: Edward C. Banfield, Political Influcence, New York, 1961, naročito str. 307 i dalje; Aaron Wildavsky, The Poli-

tics of the Budgetary Process, BostonToronto, 1964.32 Taj aspekt zanemaruje i Lindblom (vidi bibliografiju), 1965, od-

nosno uzima ga u obzir samo u tom obliku da se sami problemi odlu-čivanja promatraju kao izrazito kompleksni.

61



Misao o jedinstvu učinka povezuje shemu svrha/sredstvoi hijerarhijsku koncepciju, usmjeruje sistem na jednu odveć jed-nostavnu sliku okoline i time mu nameće predrasudu sve do

radnotehničkih pojedinosti, tako da se mnogi problemi morajuretuširati a neka iskustva suradnje u velikim organizacijama nemogu se steći ili pak se ne može o njima raspravljati.

Princip hijerarhijske organizacije, misao o rangiranju polo-žaja ispunjavaju u klasičnom nauku o organizaciji zadaću kom-

plementarne ustanove principu svrhovitosne racionalnosti.33 Slu-

ži kao zakrpa nedovoljnosti jednostavnoga svrhovitosnog orijentiranja to što zapovijed, komunikacija koja hijerarhijski ideodozgo prema dolje poduprta rangom, daje biljeg neodređenostiopćenite sistemske svrhe u konkretnim naređivanjima i što istotako nedostatnu radnu motivaciju »liječi« strogim nadzorom.Hijerarhijski princip služi tako za komplementarnu teoriju mo-tivacije, što smo je prije zahtijevali u smislu teorije moći ilikonsenzusa. Premda osciliraju akcenti u pojedinim prikazima,model stroja i model zapovijedi u klasičnom nauku o organiza-ciji nužno pripadaju zajedno.34

Danas je ta misao u tom obliku diskreditirana.35 Kritikanije rijetko pretjerala — naročito kada je prikazivala neljudskost

33 Često nalazimo taj uvid u objašnjenjima o funkciji »vodstva« •— ili izrazito (tako kod Schramma, vidi bibliografiju), str. 22, ili implicirano, kad se npr. funkcija vodstva promatra u koordinaciji ili u odlučivanju o konfliktima podređenih. Vidi dalje općenito: Gutenberg (vidi bibliografiju), 1965, sv. I, str. 251.

34 Usp. kritičko vrednovanje te sveze kod Harvey Leibenstein, Eco-nomic Theory and Organizational Analysis, New York, 1960, str. 138, 126

i dalje.35 Komplementarnost postavljanja svrhe i vodstva ipak se zadr-

žava. Ona se nalazi u pokretu »human relations« koji su se, s obzirom da organizacijske svrhe ne zanimaju čovjeka, s naročitim intenzitetom brinu za neformalne vodeće strukture u malim skupinama i za stilove vodstva koji su obećavali uspjeh u velikim organizacijama. I u novijoj organiza-cijskoj sociologiji vođa se smatra začetnikom lojalnosti u organizacijama koje ne raspolažu svrhama sa snažnim motivima. Vidi npr. Amitai Etzioni, Dual Leadership in Complex Organizations, »American Sociological Re-view«, br. 30 (1965), str. 688—698.

62



i nedemokratičnost jednog ne stručno legitimiranog autoriteta.**Ipak joj je uspjelo jasno osvijetliti slabosti one koncepcije. Nekaudarna mjesta zaslužuju da ih se naročito istakne.

Hijerarhija položaja može orijentaciju prema shemi svrha/sredstvo samo onda konkretizirati kad je i sama konstruiranakao svrha/sredstvo poredak. Ona time postaje (jedinom) kič-mom sistema. Vrhovna instancija mora predstavljati svrhu si-stema i slijediti je kao svoju svrhu.*7 Prva ispod nje pruža jojsredstvo za tu svrhu, koja se fiksiraju za nju kao podsvrha, za

koju se dolje niže moraju osigurati podsredstva, itd., sve dokse ne dođe do dna hijerarhije. Na taj se način postiže poznati princip stvaranja odjela razlaganjem svrha, na čemu gradi kla-sični nauk o podjeli rada.

U međuvremenu nesigurnost je zavladala barem u vezi s pitanjem da li se pri takvoj podjeli rada može organizirati hori-zontalni tok rada sa što manje trvenja.38 Drugo sumnjičenje po-

činje se usmjeravati protiv implikacije onog modela. Podjelarada moguća je samo između različitih sredstava, no ne i izmeđusvrhe i sredstava, zato što odluka o svrhama ne može uslijediti

bez poznavanja mogućih sredstava. Tumačenje hijerarhije premashemi svrha/sredstvo sili stoga na pretpostavku da je funkcionalnospecifična podjela rada smislena samo u horizontali kao

razdvajanje različitih podzadataka istoga ranga, dok se u verti-kali odgovornosti preklapaju, jer odgovornost za svrhu uključujeu sebi odgovornost za sredstva. U skladu s tim još danas vladajuće shvaćanje vidi hijerarhiju samo kao dimenziju generali-zacije, uspona od specijalnijih prema općenitijim, obuhvatnijim

34 Usp. npr. Mary Parker Follet, Dynamic Administration (izdav

Henrya C. Metcalf i Lyndalla Urwick), LondonSouthampton, 1941; Vi-ctor A. Thompson, Modern Organizations, New York, 1961; ili Chris Argyris, The Integration of the Individual and the Organization. U:Chris Argyris i drugi, Social Approaches to Business Behavior, Home-wood/Ill. 1962, str. 57—98; dalje pregled o pojedinim početnim točkamakritike kod Georgea Strauss, Some notes on Power Equalization. U: Harold J. Leavitt, The Social Science of Organizations. Four Perspectives, Englewood Cliffs/N. J. 1963, str. 39—84.

37 Treba imati u vidi kako ta misao harmonizira s već obrađenom da poduzeće u osnovi služi samo svrhama poduzetnika. Taj nužno stoji na čelu hijerarhije.

31 Usporedi upute u bilješci 17.

63



zadacima i situacijama odlučivanja.3" Odatle se dolazi do shva-ćanja da je svaki pretpostavljeni posve odgovoran za svoje potčinjene zbog jedinstva zadataka,40 tako da on pri prikrivanju

ili opravdavanju pogrešaka mora s njima surađivati i na tajnačin biva gurnut u položaj da bude prijateljski raspoložen pre-ma vlastitoj grupi, neprijateljski prema van. To se u novije vri-

jeme čak i namjerava. A ipak je veliko pitanje ne trebaju li sefunkcionalnospecifično diferencirati i pojedine hijerarhijske ra-zine u interesu preciznijeg utvrđivanja zadataka.41 No to birazorilo prikazivanje hijerarhije kao kauzalnog lanca svrha/sred-

stvo.Shvaćanje hijerarhije kao svrhovitosnog reda ima zatim po-

sljedicu da protuslovni ideali, ako ne protuslovna ispitivanja,obilježavaju uloge potčinjenih a da se samo proturječje ne može

w Usp. razradbu te misli kod Normana H. Martin, Differential Decision in the Managem ent of an industrial Plant, »The Journal of Business«, br. 29 (1956), str. 249—260.

40 Vidi npr. Gutenberg (vidi bibliografiju), 1965, sv. I, str. 250, s dalj-njim uputama; nadalje Eugen Schmalenbach, Über Dienststellengliederung im Grossbetriebe, KölnOpladen, 1959, str. 45, 48, 56 i dalje, s već klasičnim obrazloženjem da se »drugačije ne može upravljati s ni jednim poduzećem«. Naravno, tada slijede nastojanja da se s puno razumijevanja razloži to načelo, od kojega ne ostavljaju mnogo — primjer za tipično takvo načelo Herbert A. Simon, The Proverbs of Administration. »Public

Administration Review«, br. 6 (1946), str. 53—67, tako oštro prekoravan stil argumentacija klasičnog nauka o organizaciji. Uz kritiku načela uspo-redi također Thompson (vidi bibliografiju), 1961, str. 129 i dalje.

41 Neotklonivo postaje to pitanje osobito onda kad se organizacije želi shvatiti kao socijalne sisteme u njihovom kontekstu prema okolnom svijetu a smisao hijerarhije prema tome vidi u diferenciranju razina gene-ralizacije kontakta s okolinom. Ovdje se nalaze načelni stimulansi kod Talcotta Personsa, Suggestions for a Socio logical Approach to the Theory of Organizations, »Administrative Science Quarterly«, br. 1 (1956), str. 63— 85, 225—239, i isti, Some Ingredients of a General Theory of Formal Organization, u: Andrew W. Halpin (izdavač), Admin istrative Theory of Education, Chicago, 1958, str. 40—72; obje novo tiskane u: Talcott Par-sons, Structure and Process in M odern Socie ty , Glencoe/Ill. 1960. Uspo-redi dalje o toj tendenciji Spann, (vidi bibliografiju), str. 387— 405. I u njemačkoj ekonomici poduzeća ima usporedivih nastojanja. Vidi naro-čito Albert Meier, Rationelle Führung und Leitung in der Unternehmung.

Aufgabengliederung und Aufgabenverte ilung in neuer Sicht, Stuttgart, 1957, naročito str. 16 i dalje.

64



izraziti: a na to se vraćaju mnogi prigovori bez razumijevanja protiv birokratskog nereda u velikim organizacijama. Bezrezerv-na spremnost da se izvršavaju naredbe ne podnosi se naime

tipično s interesom radoznalog pronalaženja alternativa, kaošto to u osnovi žele stimulirati kauzalna shema i svrhovitosnaorijentacija.42 Budući da se zapovijedi mogu spremnije sankci-onirati nego svrhe, taj se konflikt rješava na štetu svrhovitosnog

principa. Ako se uopće uvode inovacije, tada se uvode nared- bama odozgo; njihovo otkrivanje prepušta se za to specijalno

stvorenim odjelima istraživanja i planiranja koji rade relativnoslobodno i upravo stoga imaju muke da svoje zamisli provedu uglavnoj organizaciji. Nužnost koordiniranja koja je neizbježna

pri svakom provođenju inovacija u nekom već uhodanom po-duzeću također pomaže centralizaciji. No može se pitati: kak-vog još uopće ima smisla da se učinci koji se očekuju od potčinjenog zadaju ovome ne samo kao učinci nego kao »svrhe«?

To ne znači onda ništa drugo nego »neutraliziranje posljedica«,oslobađanje od odgovornosti za posljedice koje nisu predviđeneu shemi svrha/troškovi. Proturječnosti te vrste bit će neizbježive i moći će se riješiti samo u ograničenom opsegu internimdiferenciranjem. Stoga je prijeko potrebno da se pojmovni aparatznanosti tako oblikuje da može prikazati proturječne zahtjeve

uloga kao takve.43 Teoretski postulirano slaganje između hijerar-hije i reda svrha/sredstvo obmanjuje tobožnjom neproturječnomharmonijom i prelazi preko bitnih sistemskih problema.

Nadalje, izvještačenost identificiranja hijerarhije i svrhovi-tosnog reda pokazuje se u tome što se mnoge funkcije ne daju

podvesti pod njih i stoga se moraju skupljati kao »štapske funk-cije« u blizini proizvodnih radnih mjesta. Bujanje štabova doka-

zuje da hijerarhiji ne uspijeva koordinirati sebe s obzirom na re-

“ Usporedi uz to i Victor A. Thompson, Bureacracy and Innova-tion, »Administrative Science Quarterly«, br. 10 (1965), str. 1—20; nadalje March/Simon (vidi bibliografiju), str. 172 i dalje, i Kahn/Wolfe/Quinn/ Snoek (vidi bibliografiju), str. 125 i dalje; James Q. Wilson, Innovation in Organization. Notes Toward a Theory. U: James D. Thompson (izdavač),

Approaches to Organizational Design, Pittsburg, 1966, str. 193—223"3 Usporedi ovdje naročito Kahn/Wolfe/Quinn/Snoek (vidi biblio-grafiju) ili Eugene Litwak, M odels o f Bureaucracy Which Permit Con-

flict, »The American Journal o f Sociology«, br. 67 (1961), str. 177— 184.




laciju svrha/sredstvo. Sredstva, naime, samo po sebi ne nazna-čuju prirodno rangiranje, što bi bilo nužno kad bi se htjelo dase ono odražava hijerarhijom, štoviše, zbiljsko događanje odaje

raščupanu sliku kauzalnih odnosa koji tendiraju u svim pravcima,koji se, kad ih se projicira na hijerarhiju, umjetno cijepaju u le-gitimne i nelegitimne (ali usprkos tome smislene i neizbježne)ovisnosti.44 U osnovi predodžba da hijerarhija odslikava relacijesvrha/sredstvo pretpostavlja potpuno tranzitivne vrijednosne od-nose. Formalna hijerarhija položaja je umjetno tranzitivno na-

pravljen statusni red45 i upravo stoga nepodoban da odrazi vri-

jednosne aspekte zbiljskih kauzalnih odnosa. Neprepoznavanje faktičkih odnosa ovisnosti koji se ne mogu

legitimirati svršnim odnosom pokazuje se uostalom ne samo uvertikali nego i u horizontali. U klasičnom nauku o organizacijiodnos hijerarhije i podjela rada harmoniziraju se zajedničkimusmjerenjem na red svrha/sredstvo. Pomišlja se zasigurno na toda horizontalna komunikacija bez trzavica može rasteretiti koor-dinacijsku funkciju hijerarhije (kao što uopće hijerarhija uskačesamo onda kada zakaže koordinacija između svrhe i sredstava).Ignorira se ipak da horizontalna podjela rada stvara međuovi-snosti i jednostrane ovisnosti i uslijed toga šanse moći koje unekim slučajevima omogućuju da kolega postane konkurentom

pretpostavljenoga. To bi protuslovilo principu »jedinstva vod-

stva«, koji je čvrsto povezan sa svršnim modelom organizacije. No, horizontalna reguliranja podjele rada, ukoliko točno neutvrde tok rada, nego dopuštaju prostor za neizvjesnost, uistinustvaraju pad moći među kolegama, što nitko tko želi racionalnodjelovati, ne može nekažnjeno ignorirati46; i u organizacijskoj

44 Vidi o tome npr. David Mechanic, Sources of Power Participants in

Complex Organizations, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 349—364; Heinz Hartmann, Bürokratische und voluntaristische Dim en-sionen im organisierten Sozialgebilde. »Jahrbuch für Sozialwissenschaft«, br. 15 (1964), Str. 115—127; Benjamin Walter, Internal Control Relations in Administrative Hierarchies, »Administrative Science Quarterly«, br. 11 (1966), str. 179—206.

45 Usporedi pobliže o tome kod Luhmanna (vidi bibliografiju), 1964, str. 156 i dalje.

46 Usporedi o tome Michel Crozier, Le phenomene bureaucratique, Paris, 1963; Henry A. Landsberger; The Horizontal Dimensions in Bureau crarcy, »Administrative Science Quarterly«, br. 6 (1961), str. 299—332; Ge

66



zbilji nailazi se nerijetko na slučaj da se svog kolegu mora višeslušati nego svoga pretpostavljenog jer koordinirajući službeninačin za mnoge vrste konflikata nije primjeren47. Kolegijalne ovi-snosti i šanse moći otimaju podređenoga sili zapovijedi njegova pretpostavljenog: s jedne strane one mu pružaju ispriku, a s dru-ge strane mogućnosti utjecaja čije iskorištenje se ne može zapo-vjediti. Pri izboru horizontalnog principa podjele rada moraju seuzeti u obzir i takve posljedice. Pri tome osiguranje »jedinstvovodstva« nipošto nije jedini aspekt koji valja uzeti u obzir; već

prema okolnostima može biti smisleno da se autoritet pretpostav-ljenog horizontalnom podjelom rada jača ili slabi. U svakom slu-čaju to je problem o kojem treba razmisliti i o kojem treba odlu-čiti, a koji se ne bi trebao eliminirati klasičnim principima orga-nizacije.

K tome dolazi i to da se preveliki zahtjevi postavljaju na hije-

rarhijski put komunikacije sa zadaćom da se kompenziraju sve nedostatne jednostavne svrhovitosne orijentacije. Zapovijed kaosredstvo organizacije u posljednje se je vrijeme kritizirala s ne-koliko stanovišta.48 U toj raspravi kao osnovna misao iskrista-lizirala se da zapovijed pretpostavlja multifunkcionalni (funkcio-nalno difuzno strukturirani) statusni red koji se ne može lakokonstruirati a kamoli stabilizirati jednostavnim procesima supsti-tucije. Pri načinu promatranja49 koji razlučuje speoifične funkcije

orge Strauss, Tactics of Lateral Relationship. The Purchasing Agent, »Ad-ministrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 161— 186; Jaeggi/Wiede mann (vidi bibliografiju), passim naročito str. 227 i dalje; Hartmann (vi-di bibliografiju), str. 119 i dalje, i također William F. Whyte, Human Relations in the Restaurant Industry, New York, 1948.

47 Usporedi o granicama iskoristivosti službenog puta, Kahn i drugi (vidi bibliografiju), str. 116; Luhmann, (vidi bibliografiju), 1964, str. 244 i dalje.

48 Neke od tih gledišta sakupio sam u: Niklas Luhmann Zweck HerrchaftSystem. Grundbegriffe und Prämissen M ax Webers. »Der Staat« br. 3 (1964), str. 129—158 (139 i dalje).

45 Za razvoj te moderne teorije vodstva koja prije svega relativir

stari nauk o »karakteristikama dobrog vođe« a tada sve više i više misli u odnosu prema problemima i funkcionalno, usporedi npr. Cecil A. Gibb, The Principles and Traits of Leadership, »The Journal of Abnormal and Social Psychology«, br. 42 (1947), str. 267—284, i isti, Leadership. U: Gard

67



rukovođenja pokazuje se da vodstvo koje se odnosi na svrhu,koje daje naređenja u izvođenju, mora posjedovati druge kvali-tete i stvarati druge pretpostavke nego vodstvo koje stimulira,

motivira učinke. U istraživanju malih grupa to se naziranje za-stupa u obliku teorije dvostrukog vodstva koja razlikuje vodstvoza zadatke i socioemocionalno vodstvo i stavlja u pitanje mo-gućnost povezivanja jednog i drugog u jednoj ulozi.501 s obziromna pojedinu komunikaciju morat će se očekivati manji učinakako jednom priopćenju zadaju u isti mah različite funkcije; ako

ner Lindzey (izdavač), Handbook o f Social Psychology, sv. II, Cambridge/ Mass. 1954, str. 877—920; Alvin W. Gouldner (izdavač), Studies in Leader-

ship, New York, 1950, str. 21 i dalje; Alex Bavelas, Leadership. Man and Function, »Administrative Science Quarterly«, br. 4 (1960), str. 491—498.

50 Vidi naročito Robert F . Bales, Interaction Process Analysis. Method for the Study of Small Groups, Cambridge/Mass. 1950; Robert

F. Bales/Philipp E. Slater, Role Differentiation in Small Decisionmaking Croups. V: Talcott Parsons/F. Bales (izdavač). The Family Socialization and Interaction Process, Glencoe/Ill. 1955, str. 259—306; Philipp A. Slater, Role Differentiation in Small Groups, »American Sociological Review«, br. 20 (1955), str. 300—310; Robert F. Bales, Task Status and Likeability as a Function of Talking and Listening in Decisionmaking Groups. U: Leonard D. White (izdavač), The State of the Social Sciences, Chicago, 1956, str. 148 —161; Robert F. Bales, Task Roles and Social Roles in

Problem Solving Groups. U: Eleanor E. Maccoby/Theodore M. New-comb/Eugene L. Hartley, Readings in Social Psychology, 3. izdanje, 1958, str. 396—413; Peter R. Hofstätter, Gruppendynamik, Reinbek 1957, str. 129 i dalje; John W. Thibaut/Harold H. Kelley, The Social Psychology of Groups, New York, 1959, str. 278 i dalje; Philipp M. Marcus, Expressive and Instrumental Groups. Toward a Theory of Group Structure, »The American Journal of Sociology«, br. 66 (1960), str. 54—59; Ren6 König,

Die informellen Gruppen im Industriebetrieb. U: Schnaufer/Agthe (vidi

bibliografiju), str. 55—118 (112 i dalje); Barry E. Collins/Harold Guetz kow, A Social Psychology o f Group Processes for Decision Making, New YorkLondonSydney, 1964, str. 214 i dalje; Etzioni (vidi bibliografiju), 1965. I industrijsko istraživanje koje koristi statističke metode u traženju faktora koji određuju motivaciju djelovanja dovelo je do sličnog rezultata, da se, naime, svrhovito orijentirano i grupama simpatično vođenje ne može čvrsto korelirati međusobno i s određenim rezultatom učinka, nego pred-stavljaju nezavisno od druge promjenjivu varijablu. Usp. npr. Edwin A.

Fleishman/Edwin F. Harris/Harold E. Burtt, Leadership and Supervision in Industry, Columbus Ohio, 1955.

68



ono ne treba samo informirati, to jest reducirati neodređenostsituacije, nego ujedno emocionalno nagovarati i motivirati.51

Za klasični nauk u organizaciji karakteristično je iščekivanje

ila obje ove različite funkcije ispunjava u jednom odnosu jedan pretpostavljeni, i da su mu dovoljni formalni rang i formalnasredstva sankcije koji su miu osigurani da ta naoružaju za taj tehik zadatak. Ta multifunkcionalna koncepcija hijerarhije odgo-vara sigurno fenomenu elementarnog ranga koji jednako takoleži difuznom generaliziranju na sve odnose između dviju osoba. No, ona ne dopire do socijalnih preduvjeta pravog stvaranja ran-gova; oni se naime ne daju organizirati. I ono se oštro upotreb-ljava s tendencijom da se izbjegava osobno podređivanje i da sesvi pojedinačni odnosi u sistemu funkcionalno specificiraju kako bi se time osigurao najveći mogući učinak i mogućnost posvema-šnje zamjene svih pojedinačnih faktora.

Nećemo se gubiti u daljnjim pojedinostima tim više što sveza

s našim ishodišnim problemom, granicama jednostavnog svrhovitosnog orijentiranja, dodatnim uključivanjem novih varijabli po-staje sve tanja i tanja a globalna slika sve kompliciranija što sedalje ide u detalje. Valja zadržati: od hijerarhijskog reda se traži

previše ako se od njega očekuje rješenje svih otvorenih problemasvrhovitosne orijentacije. A to stavljanje prevelikih zahtjeva nemože se vidjeti u njegovom temelju nego samo osjetiti u mnogim

posljedičnim problemima kada se pođe od slaganja hijerarhijskestrukture i svrhovite strukture djelovanja. Prevelik zahtjev na hijerarhiju svodi se konačno na precjenjivanje tranzitivnosti shemesvrha/sredstvo. Svi pojedinačni članovi ovoga argumentacijskoglanca našli su svoje kritičare. Radi se samo o tome da se osvijestisama sveza.

Središnje teze klasičnog nauka o organizaciji, tumačenje si-stema kao cjeline koja se sastoji od dijelova, tumačenje cjelinekao svrhe a dijelova kao sredstava i misao da se svršni odnoskoji se nužno apstrahira do neodređenosti, mora konkretizirati

51 I ovdje kao i u teoriji vođenja mora se nerazdvojeno jedinstvpropagandnih i informativnih sastavnih dijelova komunikacije promatrati

kao prirodno biće elementarne komunikacije a funkcionalno specifično odjeljivanje obje komponente kao umjetno djelovanje, koje je moguće sa-mo u kompleksnim sistemima i samo pod određenim organizacijskim i s okolinom usklađenim pretpostavkama.

69



hijerarhijskom organizacijom položaja sa zapovjedničkim odno-sima, daju u svojoj izrazitoj jednostavnosti sliku jedne zatvorenosvrhovitosne organizacijske strukture. A upravo protiv toga su

usmjerene naše sumnje, jer ta jednostavnost stoji na putu napre-tka znanosti o organizaciji i organizacijskoj praksi. U međuvre-menu razne znanosti koje se bave organiziranim socijalnim siste-mima otkrile su mnoštvo problema koje traži jednu mnogo kom-

pliciraniju teoriju i sistemsko planiranje, a istodobno razvija teh-nike analize koje omogućavaju jednu takvu teoriju i mogu ovla-dati jednom mnogo većom specifikacijom funkcionalnih odnosa

nego što bi to bilo moguće formulirati u klasičnoj teoriji. Došlo je stoga vrijeme da se pojam svrhe kao teorija detronizira a dase on kao varijabla sa specifičnim funkcijama uvrsti u obuhvatniju teoriju organiziranih socijalnih sistema.

70



TREĆE POGLAVLJE

Kritička strujanja i nove pozicije

Prikaza klasičnog nauka o organizaciji, kojemu je bilo po-svećeno prethodno poglavlje, morao se s opreznom suzdržanošćuosvrtati na djela kako bi ostao kod svoje teme. Današnjim sta-njem istraživanja, koje gotovo sve pozicije klasičnog nauka pod-vrgava oštroj kritici, približavamo se tome da i kritiku uključimou prikaz. To je dijelom neizbježno. Tek se naime iz kritičke di

stancije mogu nazreti obrisi cjeline; tek se usporedbom svjesno postavljenih alternativa može spoznati što mogu određena shva-ćanja i gdje su njihove slabosti. Klasični nauk o organizaciji nijenikada posjedovao tu samosvijest koja bi mu danas bila moguća,a i karakteriziranje kao »klasičnim« potječe naravno iz pera nje-govih kritičara.1

Ma koliko bilo kritike već u prethodnom poglavlju, time ni približno nije iscrpljeno ono što se o temi svrhovitosne racional-nosti u pogledu postavljanja pitanja, perspektiva istraživanja,opažanja i teorijskih pokušaja dade izvući iz mnogih znanostikoje se danas bave socijalnim ponašanjem. Treba nam još jedno

daljnje poglavlje da dobijemo pregled nad nekim pokušajimakoji vode dalje, koji su već gotovi ili se izrađuju. Taj pregledtreba prije svega služiti tome da se osigura zaključna raspravakoja će pojam svrhe uklopiti u teoriju sistema. On vodi — po

prilici u duhovnopovijesnom redoslijedu pojavljivanja — od mi-sli o pravnoj državi (1) do optimalnog principa (2), do teorije

motivacije (3), sociologijske teorije održanja sistema (4) sve dokibemetike (5).

’ Naime od March/Simon (vidi bibliografiju), str. 12 i dalje.

71



1. Od policijske države do pravne države

Otkako se etablirala kao znanost izlaganja pozitivnog prava

pravna znanost jedva još održava veze s ekonomskim i socijal-nim znanostima. Ona živi kao na otoku. Izdvojeno konstituiranjenjezina predmeta čini se da to dopušta. Tako se dešava da se u

pravnim argumentacijskim svezama pri upotrebi pojmova svrhai sredstvo nailazi često na zapanjujuću naivnost — u usporedbinpr. s rafiniranošću koju su razvile ekonomsko znanstvene teo-rije odlučivanja. Uvijek iznova nailazimo na iskaze da sredstva

trebaju biti u primjerenom odnosu prema svrsi, ne pravila odlu-čivanja, dakle, što svoju nepromišljenost nose na čelu i čini seda više služe izjavi dobrih namjera nego instrukciji.2

S druge strane ostale znanosti o djelovanju jedva uzimaju uobzir da se u pravnom shvaćanju i oblikovanju države, prije svegau obratu od tzv. policijske države prema pravnoj državi, nalazi

jedno od najpoučnijih iskustava s granicama svrhovitosne racio-nalnosti, iskustvo osim toga koje je povezano sa stvaranjem po-litičkog poretka kao relativno autonomnog parcijalnog sistemadruštva, naime sistema zgotavljanja obavezujućih odluka, te jestoga dvostruko poučno jer je granice svrhovitosne racionalnostidoživjelo i preradilo na procesu stvaranja sistema.

U etičkoprirodnopravnoj tradiciji bilo je samo razumljivo da

se pravne norme odnose na ljudsko djelovanje koje teži premasvrsi i svojim sankcijama promiču dobre svrhe, a loše svrhe trebaju potiskivati. Pravo je pripadalo u etiku. Prava i dužnosti vla-dara također su bila podvrgnuta tom općenitom nužnom obliku idrugačije se nisu mogla zamišljati. To je mišljenje u osnovi ipak

pretpostavljalo socijalni poredak u kojem političke uloge nisu bile zapravo izdiferencirane, nego su se vršile zajedno s religio-znim, gospodarskim, obiteljskim, odgojnim, ratničkim, sudačkim,kulturnim prominentnim ulogama. Samo pod tim uvjetom moglesu svrhe ispunjavati svoju dvostruku ulogu: da sklop djelovanja

1 N a pravila odlučivanja te vrste ne obaziru se ni dva opsežnnovija istraživanja: Ruprecht von Krauss, Der Grundsatz der Verhält-nismässigkeit, Hamburg, 1955, i Peter Lerche, Ubermass und Verfassung-

srecht. Zur Bindung des Gesetzgebers an die Grundsätze der Verhält-nismässigkeit und der Erforderlichkeit, KölnBerlinMünchenBonn, 1961.

72



integriraju u jedinstvo i opravdaju. Jedna u biti funkcionalnodifuzna struktura uloga u starijim društvima bila je zasigurnouvjet socijalne stabilnosti.3 Svi pokušaji da se strukturalno raš-

člani politička funkcija odlučivanja o problemima i da je se takoizuzme iz utjecaja od nepolitičkih obzira i postavi relativno auto-nomno bili su praćeni stalnim krizama, kako je to pokazao Eisenstadt u svom široko zasnovanom istraživanju historijskih bi-rokratskih kraljevstava.4 Oni su dospijevali u konflikt s tradici-onalnim snagama svoje zemlje a ipak ostali upućeni na legitima-

ciju u tradicionalnim kategorijama i vrijednostima. Tek su ranonovovjekovne nacionalne države mogle uspješno prijeći premadiferenciranom globalnom poretku jer su se istovremeno teologijski interpretirana religija i financijska privreda razvile u re-lativno zatvorene parcijalne sisteme društva i na taj način bilekadre ograničiti svoje međuovisnosti s političkim sistemom i spe-cificirati ih.

Taj će razvojni proces, koji se začeo u kasnom srednjem vi- jeku i koji je omogućio da se političko djelovanje pokaže kaonikad ranije izoliranim i zbog toga problematičnim, transparentnim i potrebnim kontrole, pratiti budna i svjesna interpretacija.Ona se isprva drži u općenitim okvirima prirodnog prava, nonjegov sadržaj iz temelja mijenja. To kao priroda zadano jest

sada, adekvatno obratu mišljenja, ljudski um, instrukcija svijestikoja sama sebe uvjerava. K tome pridolazi i to da se mora vo-diti briga o novoj političkoj klimi. Stari se kućnogospodarski

pojmovi suverenih vladavina preoblikuju u državnopolitičke pojmove. Stara funkcija kneza, osiguranje »pax et tranquilitas«fonnalizira se u jedva primjetljivim prijelazima prema odgovor-nosti za opstanak, što nalazi svoj izraz u novoj formuli o»državnom razlogu«. Ta formula s moralno neutralnom strategijom razvijanja i održavanja moći, kako je koncipirana u novoj političkoj znanosti, može ući u odnos uzajamnog stimuliranja ioplođivanja. Opće se dobro zadržava kao tobožnje određene

3 Usp. uz to Fred W. Riggs, Agraria and Industria. U: William J.

Siffin (izdavač), Toward the Comparative Study of Public Administration, Bloomington/Ind. 1957., str. 23— 116.

4 Shmuel N. Eisenstadt, The Political Systems of Empires, New York, 1963.

73



svrhe i nadređeno je opstanku države,5 ali ta nadređenost nijeviše učinkovita s obzirom na odlučivanje jer je međusredstvoodržavanja države tako generalizirano da se čini da opravdava

svako podsredstvo — naročito ako se mora priznati da za održa-vanje cjeline moraju biti određeni i njezini »dijelovi«.6 Praktičkito određivanje svrhe ne služi više ograničenju, nego, naprotiv,vodi do toga da se interesi opstanka proširuju na sve što je važnoza javnu korist.7 Taj se zahtjev zatim etiketira državnom nuždom.8 Ovdje nailazimo na već započetu problematiku ugrađiva-nja formule opstanka u opravdanje prema shemi svrha/sredstvo.

Od »ius eminens« vladara, jednog od njegovih ostalih prava, po-staje sada općenito »policijsko pravo«, što nije ništa drugo negozadatak da se promiče javno dobro prema vlastitoj umnoj spo-znaji.9

Posljednji sveobuhvatni pokušaj da se taj problem riješi uskladu s duhovnim snagama vremena nalazimo u romantičkojformuli o »samosvrsi« države. Ona obrće opasnost na čijem sesuzbijanju ranije radilo s malim i nedovoljnim sredstvima u pozi-tivnu formulu »ja hoću tako«. To završava u mističkom stapanju

5 U nauci o državi najprije ne dolazi, kao prije svega u suvremenfilozofiji Spinoze do principijelnog nadomještanja svrhovitog uzroka for-mulom o opstojnosti (kod Spinoze) des conatus in suo esse perseverandi; usp. Ethik I Anhang i III (6 str. i dalje). I to postaje razumljivo kad se

promisli da je nova država sistem djelovanja za koji i säm Spinoza ne osporava smisao subjektivnog postavljanja svrhe.‘ Spoticanje upravo na tom argumentu tipično je za situaciju nje-

mačkog rajha koji se raspada. Usp. npr. Gottfried Achenwall, Ius naturae,7. izdanje, Göttingen, 1774, dio II & 146; Johann Stephan Pütter, Insti tutiones iuris publici Germanici, 3. izdanje, Göttingen, 1782, & 260.

7 Radi izdvajanja stare koncepcije svrhe kao nadležnosti i ograni-čenja djelovanja države putem racionalizacije države i ciljeva blaženosti usporedi Walter Merk, Der Gedanke des gemeinen Besten in der deut-schen Staats und Rechtsentwicklung, Weimar, 1934, str. 66 i dalje. Naročito tipično Christian Wolff, Ius Gentium M ethodo Scientifica Petractatum. Carnegie Classics of International Law, OxfordLondon, 1934, sv. I, gdje ne samo održavanje (& 37) nego i perfekcija (& 37) države i društva čini se opravdavaju kao cilj svako sredstvo — s iznimkom nedupuštenih, kao što se poslije (& 71) pokazuje.

* Vidi naročito Hippolythus a Lapide, Dissertatio de ratione stat in imperio nostro RomanoGermanico, Freistadt, 1647, npr. str. 8 i dalje.

’ Usporedi prikaz tog razvoja kod Rolfa Stoedlera, Öffentlichrechtli-che Entschädigung, Hamburg, 1933, str. 52 i dalje.

74



formule o svrsi i formule o opstanku i biva, ako se uopće i os- jeća kao paradoks, cijenjeno kao takvo. Njezin raspad iznio je pravni pozitivizam na površinu od kojeg se njemačka državna

misao nije oporavila sve do danas. O tad^ ne,postoji više teorijadržavne svrhe, koju bi valjalo uzeti ozbiljno, ni za konzekventnog pravnika Kelsena10 kao ni za sociologa Maxa Webera,11 madanije nedostajalo pokušaja da je se nadomjesti.12

Problemi tog razvoja dadu se očitati ne samo na neodređe-nosti formule o svrsi. Oni proizlaze tek iz toga što se ta formula

treba primijeniti na društveno izdiferenciran politički sistem.1*Socijalno diferenciranje čini staru svezu uspostavljanja jedinstva(stvaranje sistema) i opravdanja upitnim u pojmu svrhe.14 Svi is-hodi koji potječu od tradicionalnog mišljenja i koji se od 16. do18. stoljeća forsiraju i uspostavljaju kao uzaludni: vrlina vladarakao politički zahtjev, institucionaliziranje davanja savjeta, brižljivost u odgoju prinčeva, ulijevanje moralnih principa u upravnu

“ Usporedi npr. Hans Kelsen, Allgemeine Staatslehre, Berlin, 1925, str. 29 i dalje.

11 Max Weber (vidi bibliografiju), 1956, str. 30.u Klaus Hespe, Zur Entwicklung der Staatszw ecklehre in der deut-

schen Staatsrechtswissenschaft des 19. Jahrhunderts, KölnBerlin, 1964, str. 76, primjereno upozoruje na to da osnovni pojmovi nosioci vajmar

ske rasprave, pojam odluke Carla Schmittsa, pojam integracije Rudolfa Smendsa i pojam organizacije Hermanna Hellersa ukidaju pojam svrhe države i nastoje ga obuhvatiti u funkciji, jedinstvu i opravdanju. Upravo zato što su to htjeli, zato što su htjeli previše došao im je na vidjelo samo po jedan djelomični aspekt stvarnosti, tako da je rasprava između njih mogla biti nastavljena u beskonačnost.

13 To, naravno, tamo mnogo više gdje se politički sistem ne tumači jednostavno kao »government« u društvu, nego kao »država« nad dru-

štvom. Radi oblikovanja te razlike između anglosaksonskog i njemačkog shvaćanja usporedi Horst Ehmke, »Staat« und »Gesellschaft « als verfa-ssungstheoretisches Problem. Festgabe für Rudolf Smend, Tübingen, 1962, str. 23—49.

14 To promašuju pokušaji ponovnog oživljavanja tradicionalnoga te leološkog mišljenja o državi, kako ga se vrlo pozitivno naznačava kod

Hespea (vidi bibliografiju), a s naročitim marom nalazimo zastupljenog kod Wilhelm Hennisa, Politik und praktische Philosophie. Eine Studie zur

Rekonstruktion der politischen Wissenschaft, NeuwiedBerlin, 1963, naro-čito str. 56 i dalje. Ovdje postaju očigledne opasnosti posve dogmatskopo vijesnog načina promatranja: on naginje tome da previdi da iste dogme u drugim socijalnim i političkim stvarnostima dobivaju drugi smisao.

75



praksu naukom i nadzorom, kako to nalazimo u kameralnim spi-sima s karakterističnim naglaskom, pa čak naročito naglaša-vanje državne svrhe kao formule ograničenja koja se vjerojatno

prvi put nalazi u Püttera,15 sva ta rješenja ne dosižu do dna problema da naime čista svrhovitosna racionalnost zakazuje kao je-dini programski oblik ako se politički sistem izluči iz društvenih veza i osamostali. Tada se orijentiranje toga parcijalnog sistemadruštva mora relativirati spram okoline i tako kompleksno in-stitucionalizirati da se ono promatrano bilo kauzalno bilo vri-

jednosno ne da podvesti pod formulu o svrsi. Traži se jedno novo

mišljenje, promišljanje političkog sistema kao sistema. U tome seokušavaju u prvom redu nauk o podjeli vlasti koji nastoji ukro-titi sistem internom mehanikom, u drugom redu shvaćanje drža-ve kao pravne države koja hoće ograničiti državu vanjskim ogra-dama, naročito zabranom zahvaćanja u subjektivna prava, i, ko-načno, u najnovije vrijeme sociologijski orijentirane teorije »po-litičkog sistema«.

Sigurno da bi razračunavanje s političkim razlogom svrhemoglo duhovno povijesno krenuti drugim putovima — npr. pu-tem izravnog napada na izoliranu svrhovitosnu racionalnost, nakoji se s punom sviješću odvažio tek John Dewey,16 da se, naime,

javno djelovanje ne smije osloboditi od odgovornosti za poslje-dice, da se, dakle, ne može oslanjati na neutralizacijski učinak

svrha. Mišljenje evropskog prosvjetiteljstva nije bilo pripremljenona to demokratsko socijalno državno shvaćanje — i to je naro-čito za politički razvoj Njemačke imalo neprocjenjive posljedice.Još je bila svrhovitosna misao nepobitna i neizbježna čak u socijalnom i političkom području. Stoga je se nije moglo potkopatikao takvu, nego samo zaobilaznim putem pravne države time

15 Osobito karakteristično je izrazito traženje specifikacije odnosa svrha/sredstvo kod Nicolausa Thaddäusa Gönnera, Deutsches Staat-srecht, Landshut 1804, str. 418 i dalje, na koje upozoruje Hespe (vidi bibliografiju), str. 35 i dalje. Vidi također i previše shematsko prikazivanje prijelaza od ekspanzivnih do limitirajućih svrha države kod Georga Jel lineka, Allgemeine Staatslehre, 6. Novi tisak 3. izdanja, Darmstadt, 1959, str. 242 i dalje.

“ Za teoriju države, prije svega, kod John Deweya, The Public and Its Problems, New York, 1927, vidi formuliranje načela str. 12 i dalje.

76



što se prisili zaključivanja od svrhe na sredstvo više ili manjeneprimjetno oduzela pravna valjanost.

Ne možemo ovdje slijediti daljnji razvoj državnopravne misli

i ono što je za sada od nje ostalo ili što je politički neadekvatno.To bi trebalo posebno istražiti.17 Također se ne može detaljnoovdje prikazati dogmatsko povijesna sudbina nauka o državnimsvrhama koji se, s obzirom na to da je neizbježan kao predodžbaopravdanja, uvijek nanovo preoblikuje i prilagođuje.18 K našojužoj temi, granice svrhovitosne racionalnosti, pripada, naprotiv,

jedno za razvoj karakteristično opažanje: svrhovitosno orijenta-cija gubi s prijelazom k pravnoj državi svoju neposrednu pravnu relevantnost i novo nastalo upravno pravo je ostavlja po stranii ne juridificira nego je prepušta »području rasuđivanja« što se promatra s nepovjerenjem i sve više ograničuje.

Prvenstveno »način zaključivanja policijske države«,1» zaklju-čak od svrhe na opravdanje sredstva, tj. srž svrhovitosne racio-

nalnosti, gubi svoju neutralizacijsku funkciju, pravnu legitima-ciju.20 On gubi mogućnost da djelovanje pravno utemelji. Narav-

17 Treba primijetiti samo dvije stvari: misao o drlavnom pravu iz politički nerazumljivog obrambenog držanja do sada nije se mogla oslo-boditi usprkos povremenoj kritici npr. od Ulricha Scheunera, Begriff und

Entwicklung des Rechtsstaates. U: Hans Dombois/Erwin Wilkens, Macht

und Recht. Beiträge zur lutherischen Staatslehre der Gegenwart, Ber-lin, 1956, str. 76—88, i isti, D ie neuere Entwicklung des Rechtsstaates in Deutschland. U: Hundert Jahre deutsches Rechtsleben. Festschrift Deut-scher Juristentag, Karlsruhe, 1960, sv. II, str. 229—262. Strukturirajuća funkcija prava za politički sistem ostaje nepromišljena. Nauka o podjeli moći izgubila je na moći zbog potpune birokratizacije svih triju sila. Na njenom mjestu dobiva razlikovanje državne birokracije s jedne strane i političkih procesa koji u svom prilaznom području grade legitimnu

moć i konsens, s druge strane, kao unutarnje diferenciranje političkog sistema prvi rang. O tome Luhmann (vidi bibliografiju), 1965, str. 148 i dalje, i isti, Politische Planung, »Jahrbuch für Sozialwissenschaft«, br. 17 (1966), str. 271—297.

18 Usporedi kao klasičan prikaz: Jellinek (vidi bibliografiju), str. 230 i dalje: dalje Hans Hug, D ie Theorie vom Staatszweck, Winterthur, 1954, i, prije svega, značajnu studiju Hespea (vidi bibliografiju).

19 Ta se karakterizacija nalazi u prvom izdanju Otta Mayera, Deut-

sches Verwaltungsrecht, sv. I, Leipzig, 1895, str. 284, bilješka 20.20 Tako posebice odluka bavarskoga administrativnog suda od 15. 3. 1951. VGHE NF, str., 4, 19 i dalje (22), i o tome odobravajuće Klaus Stern, Zur Grundlegung einer Lehre des öffentlichrechtlichen Ver

77



no, obrat se zbiva začudo polagano. Stara pravna formula »iusad finem dat ius ad media«21 bila je tako čvrsto usidrena u prav-noj strukturi i u pokladu normi da je bila još jasna čak liberal-

noj pravnoj i državnoj misli.22 Dijelom je ona zakonski utemelje-na,23 dijelom je jednostavno neizbježna zbog toga što je bila pret-

postavljena u strukturi prava a nedostajale su pozitivne normekoje bi mogle doći na njezino mjesto. Naročito bi u pruskom

träges, »Verwaltungsarchiv«, br. 49 (1959), str. 106— 157 (141), i Franz Mayer, Die Eigenständigkeit des Bayerischen Verwaltungsrecht, dargestellt

an Bayerns Polizeirecht, München, 1958, str. 215, 235. Usporedi dalje E. Rasch, D ie Behörde, Begriff, Rechtsnatur, Errichtung, Einrichtung. »Ver-waltungsarchiv«, br. 50 (1959), str. 1—41 (4); Hans J. Wolf, Verwaltungs-recht 11, MünchenBerlin 1962, str. 13; Franz Mayer, Das Opportunitäts-

prinzip in der Verwaltung, Berlin, 1963, str. 21 i dalje. U pravosuđu nala-zimo naprotiv i danas povremeno još argumentacije koje iz utvrđivanja neke svrhe kao javnoga državnog zadatka zaključuju na dopuštenost sred-stava, npr. iz zadatka da se održe izbori, na dopuštenost financiranja parti-

je (presuda saveznog ustavnog suda od 24. 6.1958, BVerfGE 8, str. 51 i dalje, str. 63). Vidi o tome i kritiku Hansa H. Kleina, Zum Begriff der öffentlichen Aufgabe, »Die öffentliche Verwaltung«, br. 18 (1965), str. 755—759 (756 i dalje), da ovdje karakteriziranje kao javni zadatak nado-mješta obrazloženje.

21 Usporedi npr. Samuel Pufendorf, Elementorum lurisprudentiae Uni-versalis Libri II. Carnegie Classics of International Law, OxfordLondon, 1931, lib. I. Def. 11 & 5; Thomas Hobbes, Leviathan Ch. 18 (izdanje Every-

man’s Library, LondonNew York, 1953, str. 92 i dalje; Wolff (vidi bibliografiju) 1934, sv. I && 32, 37 i dalje, usporedi također & 71; a od novijih posebno Herbert Krüger, Allgemeine Staatslehre, Stuttgart, 1964, str. 58 i dalje, 260 i dalje, 828 i dalje s daljnjim uputama.

22 Vidi npr. neženirano korištenje te pravne misli kod Roberta Moh la, System der Präventivjustiz und Rechtspolizei, Tübingen, 1834, Str. 543 i dalje.

23 Usporedi & 89 u uvodu u prusko opće zemaljsko pravo: »Kome

zakoni daju pravo, tome odobravaju i sredstva, bez kojih se pravo ne može provesti, s mjestom iz latinsko rimskog pravnog zbornika D. 2.1.2 Treba svratiti pozornost na to da formulacija ne pokriva svako sredstvo, nego samo potrebno sredstvo i stvarni problem: izbor između više sred-stava, potcjenjuje. Isto vrijedi za čuvenu, tobožnju čisto analitičku Kan tovu tezu: »Tko hoće svrhu, hoće (ukoliko razum ima odlučujući utje-caj na njegovo djelovanje) i za to nužno potrebno sredstvo koje je u njegovoj' vlasti« (Utemeljenje metafizike morala, citat prema:

Immanuel Kant’s sämtliche Werke, sv. III (izdavač v. Kirchmann), Leipzig, 1897, str. 39).

78



policijskom pravu i u komunalnom nadzornom pravu24 razaranjetoga pravila stvorilo nesnosnu prazninu. Napokon, rasprave po-kazuju i već prije spomenutu nejasnoću u pravnom rukovanju sa

svrhovitosnom shemom. Njezina se funkcionalna struktura nije prozrela. Svrha se smatra osnovom za opravdanje sredstva, mo-gućnost izbora između više sredstava i uopće alternativno orijentiranje što ga otvara kauzalno tumačenje djelovanja, problemkoji zapravo traži reguliranje, tretiraju se kao iznimni slučaj zakoji se traže dopunska pravila odluči van ja.25 K tome pridolazi ito da se ne smije primijeniti zaključak na nedozvoljena sredstva, jer svrhe, koje se mogu postići samo nedozvoljenim sredstvima,ne mogu biti pravno obvezatne.26 Ono što zaključak treba doka-zati biva, dakle, zbog opreza već pretpostavljeno: riječ je o jed-noj zamagljenoj tautologiji koja služi samo utemeljenju odlukakoje su već donesene.

Upravo taj skrivenotautologijski značaj daje pravilu njegovu

evidentnost i spriječio je da se zaključivanje od svrhe na sredstvodiskreditira zajedno s kritikom policijske države. To pravilo uosnovi nije nikada razoreno pojašnjenjem njegova smisla i opovrgavanjem;27 ono je izgubilo svoju funkciju promjenom čitave

24 Vidi o tome odluke pruskoga višeg ustavnog suda od 8. 10. 188PrOVGE 15, 423 (425) od 19. 2. 1889, PrOVGE 23, str. 450 i dalje (454) i

od 24. 1. 1911, PrOVGE 58, str. 288 i dalje (301).15 Usporedi npr. Ernst, Radnitzky, Dispositives und Mittelbar ge

tendes Recht, »Archiv für öffentliches Recht« br. 21 (1907) str. 380—409 (391); Walter Jellinek, Gesetz, Gesetzanwendung und Zweckmässigkeits-erwägung, Tübingen, 1913, naročito str. 10 i dalje, 80 i dalje s brojnim upozorenjima na literaturu i suđenje; usporedi također isti, Verwaltungs-recht, 3. izdanje, novi tisak, Offenburg, 1948, str. 151; Hans J. Wolff, Verwaltungsrecht, I, 6. izdanje, MünchenBerlin, 1965, str. 129.

“ Tako naročito jasno Pufendorf (vidi bibliografiju).11 Vidi nesigurno ograničavajuće opaske kod Walthera Burckhardt

Methode und System des Rechts, Zürich, 1936, str. 286. Pomne logičke analize nisu mi poznate — s najnovijom iznimkom: Georg H. von Wright, Practical Inference, »Philosophical Review«, br. 72 (1963), str. 159—179. Prema von Wrightu održiv je zaključak od svrhe prema sredstvu, a za-ključak od dužnosti na sredstvo je već mnogo teže obrazložiti (str. 175 i dalje). Uostalom, mogli bismo se zapitati, da li već pojam »nužnog sred-

stva« ne protivurječi sam sebi; jer kakvog bi imalo smisla dijeliti sredstvo i svrhu, ako je sredstvo nužno. Primjer von Wrighta, da je svrha da se neka koliba učini stambenom, a sredstvo da je sc zagrijava, poka

79



pravne misli i prestrukturiranjem pravnog poretka u području javnog prava. Stare su se norme zadataka praktički srozale nanorme kompetencije.28 Za njih »način zaključivanja policijske

države« potreban je još samo u oslabljenom obliku, da se kompetencije moraju tako izložiti da ne postanu iluzorne nego da semogu vršiti. Uostalom, nužna sredstva pridaju se državnim orga-nima specifično i pod programiranim uvjetima kao prava zahva-ta, novčani iznosi ili kao mogućnosti odlučivanja, koje, doduše,ne povrijeđuju prava, ali mijenjaju konstelacije interesa.

Očito je da je taj obrat prema specifikaciji akcijskih uvjeta

morao imati za posljedicu golemo bujanje normi u javnom pra-vu. Nije samo umnažanje zadataka koji bi se bili vrlo jedno-stavno mogli izvršavati na policijskodržavni način, nego, štoviše,činjenica da se zadaci indirektno pravno programiraju jest po-vod poplave zakona koja je mnogo optuživana. Pravnik ne bitrebao pokušati svaliti »krivnju« za to na političare jer nepo-sredni razlog za to je svojevrsnost njegove vlastite tehnike treti-

ranja problema koja ne može juridificirati odnos svrha/sredstvokao takav.29

Preobražaj pravnog mišljenja povezan je s propadanjem pri-rodnog prava i pozitiviranjem prava državnim organiziranjemodlučivanja. Ono se može svesti na formulu da se pravna legitim-nost državnog djelovanja može danas predočiti još samo kao»kondicionalno programiranje«. Pravna norma poprima oblik

jednog pravila akoda. Ono povezuje činjenično stanje i pravnu posljedicu u mvarijantnu korelaciju. Ono regulira na taj načinspecifične uvjete pod kojima je neki upravni akt dopušten, od

zuje jasno da se kod »nužnih sredstava« uopće ne radi o pravim kauzal-nim odnosima, nego o karakteriziranju dijela same svrhe. O pitanju neke posebne logike sheme svrha/sredstvo izražava se s neprihvaćanjem i

Herbert A. Simon, The Logic of Rational Decision, »The British Journal o f the Philosophy of Science«, br. 16 (1965), str. 169—186.* Razlikovanje normi zadataka i normi kompetencija kako ga

yer (vidi bibliografiju), 1958 i (vidi bibliografiju) 1963, pokušava ponovno oživjeti na bavarskim temeljima, trebalo bi biti smisleno samo onda kad se ponovo dopusti zaključivanje od zadataka na sredstva. U čemu bi inače postojala razlika?

° Ulrich Scheuner, Die Aufgabe der Gesetzgebung in unserer Zeit »Die öffentliche Verwaltung«, br. 16 (1960), str. 601—611 (606 i dalje) tre-tira ipak misao o pravnoj državi kao jedan od razloga poplave zakona.

80



nosno zapovijeđen. Ta pravna predodžba karakterizira stav išče-kivanja današnjega upravnog pravnika toliko da mu se u retro-spektivi policijska država čini kao država bez javnog prava.®0

Tom osnovnom predodžbom svrhovitosni programi gube svoju pravnu relevantnost.311 francusko upravno pravo moralo je^toiskusiti: Pojam services publics izgubio je čvrstu konturu i timesvoju pravnu upotrebljivost pri njegovu proširenju predodžbe odorganizacijskog do materijalnopravnog, svrhovitosnofunkcionalnog reda.32

Karakteristično je da pravnik danas, kada je riječ o svrsi isredstvu, odmah misli na »zloupotrebu33 i time se pokazuje da on

MUsporedi Ernst Forsthoff, Lehrbuch des Verwaltungsrechts, sv. I, 8. izdanje, MünchenBerlin, 1961, str. 39 i dalje; W olff (vidi bibliografiju)1965, formulira opreznije, str. 36: državu bez »dvostranoga poveznog upravnog prava«.

31 Nastojanja novije nauke o upravljanju oko pojma zadatka uspo-redi osim kod Mayer (vidi bibliografiju) 1958 i (vidi bibliografiju) 1963, npr. kod Ericha Beckera, Verwaltung und Verwaltungsrechtsprechung, »Veröffentlichungen der Vereinigung der Deutschen Staatsrechtslehre«, br. 14. (1956), str. 96— 135; isti, Verwaltungsaufgaben. U: Fritz Morstein Marx (izdavač), Verwaltung. Eine einführende Darstellung, Berlin, 1965, str. 187—214; ChristianFriedrich Menger, Die Bestimmung der öffentli-chen Verwaltung nach den Zwecken, Mitteln und Formen des Verwal-tungshandelns, »Deutsches Verwaltungsblatt«, br. 75 (I960), str. 297—303;

Thomas Ellwein, Einführung in die Regierungs und Verwaltungslehre, StuttgartBerlinKölnMainz, 1966, trpe zbog toga u usporedbi sa suvre-menom pravnom razinom zahtjeva zbog specifične neoštrine. Funkcija pojma zadatka u jurističkim argumentacijskim svezama nije do sada bila uvjerljivo objašnjena. Ako uzmičemo tom problemu i podredimo pojam zadatka »nauku o upravljanju« postavljenom uz upravno pravo, morala bi sveza obje discipline biti objašnjena i morala bi, prije svega, jednom biti provedena brižljiva analiza sheme svrha/sredstvo.

32 Usporedi npr. Jean Rivero, Existetil un critere du droit admini stratif? »Revue du Droit Public et de la Science Politique«, br. 59 (1953), str. 279—296; Jean Louis de Corail, La crise de la notion juridique de service public en droit administratif francais, Paris, 1953; Roman Schnur, Die Krise des Begriffs der services publics im französischen Verw al-tungsrecht, »Archiv des öffentlichen Rechts«, br. 79 (1954), str. 418—430; Georges LietVeau, La theorie du service public. Crise ou mythe, »Revue Administrative«, br. 14 (1961), str. 256—263.

33 Usporedi npr. Leon Husson, Les transformation de la responsabi lite. Etude sur la pensee juridique, Paris, 1947, str. 252 i dalje; te, naravno, i upravnopravnu kazuistiku »zloupotrebe odmjeravanja«.




ne može primijeniti ni akceptirati osebujnu svrhovitosnu funkciju, vrijednosno neutraliziranje posljedica. Pravna dopuštenostdržavnog djelovanja biva ovisnom o općenito definiranim »činje-

ničnim stanjima« koja izazivaju programe. Ne približava se real-nosti, kao u okviru svrhovitosne racionalnosti, heuristički pro-nalaženjem alternativa, nego jačim preciziranjem, diferencira-njem i profinjenjem činjeničnih stanja i elastičnim mišljenjem u

pravilima i iznimkama. Pravi heuristički princip kauzalnog tuma-čenja djelovanja i postupak vrijednosnog neutraliziranja postav-ljanjem svrhe nalaze se izvan prava.34 Jedna takva orijentacija

biva dopuštenom u »području rasuđivanja« uprave kao u nekomušteđenom, nereguliranom manevarskom prostoru pod određe-nim uvjetima. Dvije najvažnije pojmovne poteškoće i kontrover-ze »općega upravnog prava«, pitanje o opsegu principa legitim-nosti uprave i pitanje razgraničenja »rasuđivanja« od »neodre-đenoga pravnog pojma«, odnose se u osnovi na taj problem su-

protnosti svrhovitosnih programa i kondicionalnih programa tesu stoga za profesionalno razumijevanje upravnog pravnika odtako kritičkog značenja.

Da bismo iz te rasprave mogli učiti za našu opću temu funk-ciju svrhe, moramo se, to bi moralo postati jasno, odvojiti odvladajućega jurističkog prikazivanja problema i nastojati shvatitirazliku između svrhovitosnih programa i kondicionalnih progra-

ma kao razliku sistemskih funkcija. Kao što je to pobliže izve-deno na drugom mjestu,35 oba programska oblika odnose se narazličite sistemske granice uprave i upravo stoga pripadaju za-

jedno. Uprave se mogu shvatiti kao sistemi obradbe informa-cija.36 One uzimaju informacije svoje okoline kao ulaz, prerađuju

34 Mora međutim biti spomenuta jedna iznimka: U navođenju speci-fičnih svrha može se nalaziti dužnost, ostale svrhe treba izostaviti. I to neutraliziranje vrijednosti se od jurista dovodi u kategoriju zloupotrebe. Vidi Harald Dombrowski, Missbrauch der Verwaltungsmacht. Zum Pro-blem der Koppelung verschiedener Verwaltungszwecke, Mainz, 1967.

35 Vidi Niklas Luhmann, Lob der Routine, »Verwaltungsarchiv«, br. 55 (1964), str. 1—33. Odličan prikaz suprotnosti te obje programske forme nalazi se također i kod Torsteina Eckhoffa/Knuta Dahla Jacobsena, Rationality and Responsibility in Adminis trative and Judical Decision making, Kopenhagen, 1960.

“ O tome pobliže Niklas Luhmann, Theorie der Verwaltungswissen-schaft. Bestandsaufnahme und Entwurf, KölnBerlin, 1966. Pojam si

82



ih i vraćaju ih u obliku »odluke« opet natrag okolini. Kondicionalni program fiksira ulaz sistema, vrstu informacija okoline,koje kao uzroci treba da izazovu odluku; svrhovitosni program

regulira produkciju sistema, učinak u okolini, što ga sistem treba postići. Naravno, svrhovitosni program pretpostavlja i povodeaktiviranja u okolini, ali u tom pogledu ostavlja sistem relativnoslobodnim. Naravno, i kondicionalni program također vodi doodluka koje u okolini postižu učinke, no u tom pogledu stavljasistemu na volju — što znači da sistem za svoje opravdanje nije

upućen na to da stigne specifične učinke, da specifična stanja mijenja ili održava konstantnima; dovoljno je da se odlučilo norma-tivno.87

Jedan daljnji aspekt razlike između svrhovitosnih programai kondicionalnih programa zaslužuje da ga se posebice istakne;da to razlikovanje, naime, nije neutralno spram toga koja na-ročita okolina može utjecati na upravu i na kojoj se razini gene-raliziranja vrši taj utjecaj. Drugim riječima: oba programska ob-lika dopuštaju različitim okolinama državne birokracije različiteutjecajne mogućnosti.88 Kondicionalni programi, barem premaideji, fiksirani su kao algoritmi, tj. neovisno o tome tko odlu-čuje.89 Oni idu na ruku time svagda specijalno zainteresiranim

pripadnicima publike, dok svrhovitosni programi omogućuju ta-

kođer političaru i onomu tko odlučuje utjecaj na odluku. Naime,

stema iskazuje pri tom prije svega ovo: u riječi informacija povučene su granice koje markiraju unutarnje i vanjsko u promjeni informacija i služe kao filter. Ta predodžba, koja se treba još dalje izgraditi, pojavljuje se u istraživanju sistema američke teorije o poduzimanju. Usporedi npr. Stan-ford L. Optner, Systems Analysis for Business Management, Englewood Cliffs/N. J. 1960, str. 26 i dalje.

37 To ograničavanje posljedične odgovornosti kod jurističkokondi cionalne obradbe problema osobito je istaknuto kod Eckhoff/Jacobsena (vidi bibliografiju).

3! O tome također Niklas Luhmann, Positives Recht und Ideologie, »Archiv für Rechts — und Sozialphilosophie«, br. 59 (1967), str. 531—571.

39 Ta strana kondicionalnog programa mora se pred zakonom pro-matrati u čvrstoj svezi s osnovnim pravom jednakosti pred zakonom, što

također ima smisla da se neutraliziraju osobne karakteristike i odnosi onoga tko odlučuje: on mora odlučivati prema univerzalnim kriteri-

jima, drži se, dakle, da on samog sebe predstavlja kao izmjenjivoga. Uspo-redi o tome Luhmann, (vidi bibliografiju), 1965, str. 162 i dalje.

6* 83



u kondicionalnim programima je pravna posljedica čvrsto mon-tirana na činjenično stanje da odluku, kao cjelinu ili u pojedi-nim aspektima ishodi dakle, onaj koji adekvatno može informi-

rati upravu; kod svrhovitosnih programa sama svrha može po-godovati specijalnim interesima, ali izbor sredstava je neutralizi-ran svrhom, nije dakle utvrđen tako da ovdje politički obziri ilinaklonost odlučioca mogu obojiti pojedinačnu odluku. Preferiranje jednog ili drugog programskog oblika iskazuje se stogakao mehanizam opće izbalansiranosti upravnog sistema, njegova prilagođivanja na raspodjelu pritisaka okoline. Tu padaju odlu-

ke o moći i statusu članova uprave; ovdje sistem reagira na spo-sobnost djelovanja političkih procesa; ovdje se postavlja preduvjet za mogućnost centralizacije političkog djelovanja zato što politika kod svrhovitosnih programa može legitimno praviti pri-tisak na pojedinačne odluke, dok, naprotiv, kod kondicionalnog

programiranja može utjecati na samo programiranje, centralizi-rano zakonodavstvo. Izbor programskog oblika tako je ujedno

određivanje razine generalizacije na kojoj se mogu susresti poli-tika i uprava i stabilizirati svoju međuovisnost.S tim shvaćanjem sistema, koje treba u idućem poglavlju

dalje razraditi, stječemo napokon mogućnost interpretacije pro-mjene policijske države u pravnu državu i ujedno mogućnost daiskustva te promjene koristimo za spoznaju granica svrhovitosneracionalnosti.

U pravnoj državi probija se uviđanje da se državna birokra-cija u načelu mora programirati ne samo na jednoj granici negona objem vremenskim granicama sistema, kako u »ulazu« (input) tako i u »izlazu« (output). To ne vrijedi, doduše, za svaku pojedinačnu odluku u jednakoj mjeri, ali ipak vrijedi generalnoza stabiliziranje sistema kao sistema. Programiranje odluka, na-

pokon, dakle struktura sistema, ne može se odnositi samo na

jednu, ono se mora odnositi na obje granice te nastojati da ih seodržava konstantnima, sistem kao cjelinu treba održavati. Svrhovitosni programi i kondicionalni programi moraju se zajedno ko-ristiti, primjenjivati već prema problemima koje postavlja oko-lina, čak u danom slučaju umno kombinirati i uklapati jedne udruge. Neovisnost okoline upravnog sistema, njegova društvenaautonomija zasnivaju se u jednom bitnom aspektu na tome da seizmeđu tih dvaju programskih oblika, dakle između dvije vrste

84



ovisnosti, može birati i da već prema politički filtriranim pritis-cima okoline mogu upravnim sistemom dominirati jednom višeuzroci ili drugi put više učinci njegova djelovanja.

Autonomija sistema ne može se prema tome shvatiti jedno-stavno kao autonomija postavljanja svrhe. Ona se sastoji u rela-tivnoj autonomiji samoprogramiranja u oba oblika, u pozitiviranju svrhovitosnih programa i kondicionalnih programa.4®Nesačinjava stabilizirajući zakon sistemske tvorbe neka zadanasvrha nego sistemska struktura, a to je kod sistema odlučivanja

prije svega ukupnost programa odlučivanja. Jedan parcijalni si-stem društva kao politički sistem ne može nikada biti autono-man u tom smislu da on djeluje samo na okolinu a da se nanjega samoga ne djeluje. Autonomija se ne može shvatiti u kau-zalnim kategorijama kao bezuzročna spontanost, nego samosistemski strukturalno kao samoprogramiranje. Ono se sastoji utome da se omogući sistemu da vlastitim programima na objemvremenskim granicama, kako u pogledu uzroka tako i u pogleduučinaka svojega djelovanja, prima informacije okoline, i selek-tivno ih prerađuje.

Politički gledajući, u tome biva potvrđeno da »apsolutna«moć postaje fikcijom jer se moć može izgrađivati samo u uza-

jamno odnosnim, obostrano motiviranim komunikacijskim pro-

cesima.41 Tko hoće postići moć, mora se otvoriti utjecanju. Po-kušaj da se politički parcijalni sistem društva stabilizira kao ap-solutna vladavina jedino svrhovitosnim programima, doživio jeneuspjeh s policijskom državom. Obratne jednostranosti pravnedržave bile su problematične na isti način. S formulom pravnei socijalne države čini se da si krči put pokušaj ravnoteže između

* Karakteristično za prodiranje tog shvaćanja, da se o programiu organizacijama samo odlučuje, je da novi udžbenik obavezan za teoriju sistema organizacijske znanosti obrađuje organizacijske svrhe još samo u poglavlju Policy Form ulation and Decisionmaking. Vidi Daniel Katz/Robert L. Kahn, The Social Psychology of Organizations, New YorkLondonSydney, 1966, str. 260 i dalje.

41 Usporedi o tome Blau (vidi bibliografiju) 1964. Vidi također

suđivanje apsolutne monarhije u starijem Sijamu kod Freda W. Riggsa, The Ecology of Public Administration, London, 1961, i isti, Thailand. The

Modernization of a Bureaucratic Policy, Honolulu, 1966, str. 85 i dalje, 132 i dalje.

85



kondicionalnih i svrhovitosnih programa koja možda najboljeodgovara svojevrsnosti političkog sistema kao parcijalnog siste-ma društva sa specifičnom funkcijom da obvezatno odlučuje o

problemima. Naravno, sadašnja diskusija je još vrlo daleko oduvjerljivog razumijevanja tog procesa jer joj za to nedostaje do-voljna sistemteoretska osnova.

Teorijska kritika i raspad nauka o državnim svrhama nesmije nakon svega zavesti do pretpostavke da je svrhovitosno ori

jentiranje u području političkog sistema neprimjereno ili pak da je izgubilo svoje značenje. To bi bilo vrlo pogrešno. Ono napro-sto znači da se politički sistem ne određuje više društveno za-danim svrhama za koje se drži da su istinite (i time nepromje-njive), nego da je u svom postavljanju svrhe postao društvenoautonoman. Ne samo pravo nego i svrhovitosni zadaci političkogsistema su u tom smislu postali pozitivirani: oni se postavljaju

programirajućim odlukama ikoje se moraju donijeti u samom po-

litičkom sistemu. Politički sistem i s njim samo društvo postiglisu na taj način nove mogućnosti varijacije i ujedno viši stupanjkompleksnosti. Upravo stoga teorija političkog sistema ne moževiše biti teleologijska teorija političkog društva koja nadovezujena zadanost istinitih svrha; ona se mora štoviše preoblikovati u teoriju sistema koja za sve programirane i za sve programirajućeodluke, dakle i za zakonodavstvo i za postavljanje svrhe, može

pružiti osnovno pojmovni odnosni okvir veće kompleksnosti.

2. Princip optimiranja i njegova kritika

Pravna znanost, kako smo vidjeli, odvratila se radikalno iteorijski prilično nepromišljeno od svrhovitosnog mišljenja. Sto-ga smo morali nešto opširnijom analizom ponovno dozvati u svi

jest kritički odnos pravnog mišljenja prema shemi svrha/sred-stvo. Ekonomske znanosti su naprotiv na razini nacionalne eko-nomije kao i u nauku ekonomike poduzeća bile od početka za-

bavljene s naročitom problematikom svrhovitosnog mišljenja.Katkada su se s tom problematikom upravo identificirale i na-

86



prosto razumijevale se kao znanosti o racionalnom djelovanju.42.Stoga nas ovdje salijeće mnoštvo teorija, modela i metoda premakojima se moramo distancirati jer ne možemo ovdje u pojedi-

nostima udovoljiti njihovim zahtjevima.Gledano u cjelini i u misaono povijesnoj perspektivi i eko

nomskoznanstvena teorija, jednako kao pozitivno pravo i njego-va dogmatika, izdvojila se iz obuhvatnog područja tradicionalneetike i osamostalila na temelju posebnih perspektiva i problema.To diferenciranje različitih znanosti — o empirijskim znanostimao djelovanju govorit ćemo u idućim odsjecima ovoga poglavlja

— bilo je moguće samo miniranjem postulata istinitosti svrha,razaranjem stare pretpostavke da ono dobro na različitim svr-hama jest istina njihovog bitka. Ujedinjujuću svezu koju je etikaontologijske metafizike nalazila u toj tezi nadomješta sada od-mah jedan deficijentni modus, jedna problematika koja u svojojnegativnosti dopušta diferenciranje znanosti. Nedostajuća istina

postavljanja svrhe, njegova subjektivna samovoljnost, ako setako može reći, postaje sada zajedničkim (ali ne integrirajućim)osnovnim problemom raznih znanosti o djelovanju. Dok pravnomišljenje razvija korektive i kontrole postavljanja svrhe politič-kog sistema, a empirijske znanosti se trude oko toga da objasne

postavljanje svrhe u njegovoj faktičnosti prikrivenim uzrocima ilifunkcijama, ekonomske su znanosti najneposrednije prihvatile

problematiku svrhovitosti. Usprkos priznavanju samovoljnosti postavljanja svrhe one pokušavaju doći do istinitih sudova o ispravnom svrhovito racionalnom djelovanju.43 Kako je to mo-guće?

To pitanje dobiva jasnije konture, a mogućnosti odgovora postaju realnije, ako polazimo od uvida u funkciju svrhe što smo je skicirali u prvom poglavlju. Postavljanje svrhe služi neutraliziranju vrijednosnih aspekata posljedica djelovanja. U etičkoj tra

“ Tako npr. Ludwig von Mises, Grundprobleme der Nationalöko-nomie. Untersuchungen über Verfahren, Aufgaben und Inhalt der Wirt-schafts und Gesellschaftslehre, Jena, 1933, specijalno o shemi svrha/sred-stvo naročito str. 30 i dalje.

43 O značenju teorema »slučajnosti« postavljanja svrhe za utilitar

stičku teoriju ekonomskog djelovanja i kao odnosna točka poslije socio-loške kritike nalaze se pregledni izvodi kod Parsonsa, (vidi biblio-grafiju) 1949, str. 59 i dalje i pasim.

87



diciji istinitosnih svrha taj se problem nije mogao postaviti, neu-traliziranje posljedica nije se uopće moglo shvatiti i racionalizi-rati kao »činidbu« ljudske svijesti, jer se već djelovanje nije

uopće tumačilo kauzalno u modemom smislu i razlagalo u mo-gućnosti, nego se doživljavalo kao tipično oblikovano ponašanjeobilježeno istinitim razlozima koje je to ponašanje moglo pro-mašiti. Tek nakon raspadanja te životu odveć blize, kompaktnei difuzne predodžbe i, prije svega, nakon razdvajanja empirijskekauzalne analize od vrednovanja posljedica postalo je moguće

postaviti problem neutraliziranja posljedica. Pitanje glasi kako

se usprkos mnoštvu vrijednosnokompleksnih posljedica mno-štva alternativa može doći do garantirano ispravne odluke.Gledajući retrospektivno napuštanje teze o istinitosti, što

omogućuje takvo postavljanje pitanja, znači ujedno da se činidbaneutralizacije pojedinačnih svrha mora smatrati kao faktička sa-movolja i da je se jednostavno ne može prihvatiti. Znanstvenaanaliza mora se razlikovati od doživljajnog horizonta onoga koji

djeluje i kritički ispitati njegovo upotrebljavanje svrhovitosnesheme. Ona mora neutralizacijsku funkciju svrhe djelovanja uči-niti barem neškodljivom ako je već ne može utemeljiti ili zamije-niti nečim boljim a da međutim samu funkciju, redukciju besko-načnih mogućnosti na određeno djelovanje što ga valja izvesti,ne ostavi neispunjenom. Sada možemo nešto preciznije pitatikako je to moguće.

Ekonomska teorija dala je dvostruki odgovor: na raziniukupnog gospodarstva principom tržišta sa slobodnom konku-rencijom, koji dopušta da je individualno postavljanje svrhe bez

posljedica (i stoga nije ovdje daljnje zanimljivo), a na razini po- jedinog poduzeća — u presudnim aspektima ovisno o prvom — postulatom optimalne vrijednosne relacije među posljedicamadjelovanja. Ono bi djelovanje trebalo biti najbolje i time ujedno

jedino ispravno posljedice kojeg stoje u optimalnom vrijednos-nom odnosu prema posljedicama svih njegovih alternativa. Ko-liko je lako formulirati tu misao, koliko je ona jasna na prvi po-gled, toliko ju je teško prozreti. Njezina očitost zavarava. Ona jesve drugo nego jasna.44 Uobičajena verzija te misli kao »principa

44 Da definicijskoj jasnoći optimalnog principa ne odgovara misaon jasnoća, danas je potpuno jasno. Usporedi npr. Maynard M. Shelly II /

88



ekonomičnosti«, da se dana svrha postigne sa što je moguće ma-nje sredstava, odnosno da određenu količinu sredstava treba is-koristiti za maksimalno ozbiljenje svrhe, više zamagljuje nego

što objašnjava; ona, naime, odlučujuće pitanje vrijednosne rela-cije bez potrebe spaja s predodžbom kauzalnog odnosa izmeđuuzroka i učinka i stoga se raspada u dvije nepomirljive alterna-tive. Osim toga, superlativistička verzija implicira zahtjev na apsolutnost koji se nedvojbeno ne može ispuniti. Bolje ćemo učinitida princip optimiranja stavimo u odnos prema problemu neutra liziranja posljedica i da ga karakteriziramo načinom na koji ontu svoju funkciju vrši. Tako dobivamo vrlo ograničeno shvaća-nje funkcije i dosega optimizacijskih proračuna, koje se ondamože održati i uskladiti s novijim razvojima prema sistemskojteoriji.

Ponajprije mora se razriješiti vezanost formalnog principaoptimiranja odnosa svrha/sredstvo uz određenu sadržajnu svrho

vitosnu formulu, naime uz maksimiranje dobiti. Ta svrhovitosnaformula, kao i svrhe općenito, koncipirana je sa stanovišta poje-dinačnog djelovanja i na toj razini je ona jasna. Ona biva upit-nom i nedovoljnom čim se prenese na permanentne sistemske

probleme, tj. probleme koji na neodređeno vrijeme uvijek iznovaiziskuju odluke, i to međuovisne odluke tako da ranije morajuuzimati u obzir kasnije. Cilj maiksimiranja dobiti ne može se bez

daljnjega prenositi od pojedinačnih odluka na sisteme.44® Naravno, nekakve svrhe mora imati proračun ekonomično-

sti.45 Postavljanje svrhe je neizbježivo redukcijsko sredstvo kojese traži upućivanjem kauzalne sheme u beskonačnost. Nitko nemože uspoređivati sve sa svačim; struktura mora postojati. I

Glenn L. Bryan, Judgments and the Language of Decision. U: isti (izda-

vač), Human Judgments and Optimality , New YorkLondonSydney 1964, str. 3— 36 (8 i dalje). Razlog je prirodan da se apsolutnost nekog super-lativa dade lakše izgovoriti nego misliti.

“a Tu važnu uputu daje Peter Bendixen, D ie K omplexiv itä t von Entscheidungssituationen. K rit ik am Formalism us der betriebsw irtschaftli-chen Entscheidungstheorie. »Kommunikation«, br. 3 (1967), str. 103— 114 (108).

45 Usporedi o tom e Niklas Luhmann, Kann die Verwaltung wirtschaft

lich handeln? »Verwaltungsarchiv«, br. 51 (1960), str. 97—115 (101 i dalje); Me Kean (vidi bibliografiju), str. 34 i dalje; Bidlingmaier (vidi bibliogra-fiju).

89



Princip ekonomičnosti je u usporedbi s jednostavnom svrhovitosnom racionainošću nedvojbeno napredak. On nipošto nije princip apsolutnog optimuma, a vrijednosno neutralan je samo

u smislu umjetne indiferencije. On ne može kao ni svrha bezuvjetno opravdavati neku odluku. No on ispunjava važan zadatakkao druga, postavljanju svrhe funkcionalno ekvivalentna tehnikaneutraliziranja. On se može upotrijebiti samo zajedno s postav-ljanjem svrhe zato što kvantifikacija sama ne može prekinutiregres u beskonačno. No spretna kombinacija tih dvaju različitih

neutralizacijskih sredstava dopušta racionalno ovladavanje mno-go većim krugom vrijednosnih faktora nego što bi to bilomoguće jednostavnom svrhovitosnom racionainošću. Ona omo-gućuje u mnogim slučajevima, a na to mi želimo ići, da se svrho vitosna formula s razine pojedinačnog djelovanja transponira na razinu velikih sistema i da je se tako komplicira da može više ili manje primjereno odražavati opstojnosne uvjete tih sistema.

Ako se u taj odnos uzajamne ekvivalentnosti, dakle uzajam-nog odterećenja od postavljanja svrhe i izračunavanje ekonomi-čnosti zamisli sa stanovišta neutralizacijske funkcije, otpadaju bitni prigovori protiv principa ekonomičnosti; točnije: kao kri-tika oni udaraju u prazno. Tehnika optimiranja nije doduše ni-kakav nadomjestak istine: ono što se navodi protiv tvrdnje da princip ekonomičnosti može utemeljiti optimalnu ispravnost po- jedinačnog djelovanja jest ispravno, no gubi svoj polemički smi-sao ako se princip ekonomičnosti ograničuje na njegovu speci-fičnu sistemsku funkciju neutralizacijske pomoći a ispravnostdjelovanja temelji tek na tome da ono rješava sistemske proble-me. Kao i pri samom pojmu svrhe može se također i pri principuekonomičnosti kritika usmjeriti doduše protiv teorijskog zahtje-

va isključivosti: misao o optimiranju nije zadovoljavajuća teorija1djelovanja. No u okviru teorije sistema djelovanja ona nalazimjesto kao ograničeno smisleni princip za nacrt modela odluči-vanja. To se dade pojasniti na nekim tipičnim prigovorima pro-tiv principa optimalnog: Gunnar Myrdal47 je osobito upozoravaona to da princip ekonomičnosti ne bi mogao ukloniti vrijednosneneutralizacije svrhama, odlučivanje učiniti vrijednosno neovis-

nim. Koncentracija vrijednosnog aspekta u svrsi bila bi i ostala

47 Myrdal (vidi bibliografiju)

91



subjektivnom. Nacionalna ekonomija ne bi se stoga mogla upi-rati na taj princip kao temeljni pojam, nego bi morala uzimati uobzir i neutralizirane vrijednosti u smislu faktičkog, npr. politič-

kog vrednovanja i relativirati se prema vrijednosnom redu kojivalja pretpostaviti i eksplicirati time što bi zbiljske vrijednosnestavove preuzimala kao premise. To je dobar primjer za to da pretjerani zahtjevi navlače na sebe pretjeranu kritiku. Upozna-vanje subjektivnog i svagda relativnog značaja vrijednosnog neutraliziranja sprečava doduše da znamost nekritički zapada uideologije pri odlučivanju u praksi. No to ne znači da ona u to

upada ’svjesno i da priznaje preferencijsku strukturu prakse kaovrijednosnu premisu. Ona mora i, štoviše, može izričito samoeksplicirati i odgovarati na pitanje o funkciji koju takve činidbeneutralizacije vrše za sisteme djelovanja. Ona pri tome možeiznositi na vidjelo općenite sistemske probleme kao stanovišta i uodnosu prema njima utemeljivati promjenu preferencija i neutraliziranja.

Jedna daljnja sumnja je do sada bila vidljiva u djelomičnimaspektima, ali se načelno nije o njoj raspravljalo. Ona se možeokarakterizirati kao proturječje između optimiranja i operaciona liziranja. Optimiranje iziskuje operacionaliziranje u smislu em-

pirijskog fiksiranja kriterija uspjeha,48 jer se inače ne može izvesti jednoznačno određeno djelovanje. No, operacionaliziranje isklju-čuje svojim premisama optimiranje. Ono iziskuje rastvaranje

svrha u sredstva koja, ukoliko su zavisna, dospijevaju u među-sobno proturječje onda kad i sama trebaju biti optimirana. Onaiziskuje i vremensko ograničenje, barem periodiziranje kriterijauspjeha, a u tome je uvijek neobrazloženo odricanje od šansikoje sežu iznad vremenskog horizonta planiranja. Tom se pro-turječju može ipak izbjeći ako se detronizira princip optimalnogkao kriterij racionalnosti i umjesto toga operira se samo sa spe-

cifičnom funkcijom izdvajanja posljednjih alternativa u jednojveć drugim stanovištima ograničenoj svezi odlučivanja.

Uz te argumente neotklonivosti vrijednosnih sudova i unu-trašnje proturječnosti u principu optimiranja dolazi kao treći pri-govor da bi principijelno optimiranje stavljalo prevelik zahtjev

“ Na pojam i tehniku racionaliziranja vraćamo se u petom odlomku petog poglavlja.

92



na ljudsku moć shvaćanja. Najglasniji zagovornik te misli po-stao je Herbert Simon. On inzistira na tome da model odlučiva-nja optimirajućega ekonomskog djelovanja precjenjuje ljudske

sposobnosti za racionalno razmišljanje i da je stoga nerealističan,da se, dakle, ne može empirijski verificirati. Mora se nadomje-stiti modelom za samo zadovoljavajuće, upotrebljivo djelovanjekoje usmjeruje jedno sasvim pojednostavljeno, u odnosu premadanoj »razini zahtjeva« još uvijek međutim dovoljno racionalnoodlučivanje. Zapravo, čovjek ne traži jedino ispravno, nego samozadovoljavajuće rješenje problema.49 Taj proboj ne bi trebaloipak napuhavati do kontroverze »satisfying vs. maximizing beha-vior«. On se već po svom obrazloženju ne može razumjeti kaonačelno odbijanje principa ekonomičnosti koji je višestruko za-stupao čak Simon.50 S laganom korekturom postavljenih fronto

49 Usporedi Simon (vidi bibliografiju), 1957, str. 196 i dalje, 241 i

dalje; March/Simon (vidi bibliografiju), str. 140 i dalje i Herbert A. Si-mon, Theories of Decision Making in Economics and Behavioral Science, »The American Economic Review«, br. 49 (1959), str. 253—283; isti, The

Role of Expectations in an Adaptive or Behavioristic M odel, u: Mary Jean Bowman (izdavač), Expectations, Uncertainty, and Business Behavi-or, New York, 1958, str. 49—58; Simon (vidi bibliografiju), 1964; Richard M. Cyert/Herbert A. Simon/Donald B. Trow, Observation of a Busi-ness Decision, »The Journal of Business«, br. 29 (1956), str. 237—248;

Julius Margolis, The Analysis of the Firm. Rationalism, Conventionalism, and Behaviorism, »The Journal of Business«, br. 31 (1958), str. 187—199; R. M. Cyert/E. A. Feigenbaum/J. G. March, M odels in a Behavioral Theory of the Firm, »Behavioral Science«, br. 4 (1959), str. 81—85; JamesG. March, Some Recent Substantive and M ethodological Developm ents in the Theory of Organizational DecisionMaking. U: Austin Ranney (izda-vač), Esseys on the Behavioral Study of Politics, Urbana III, 1962; str. 191—208; Cyert/March (vidi bibliografiju), 1963, i kao s time pove-

zana i slična shvaćanja u literaturi njemačkoga jezičnog područja, npr. Luhmann, (vidi bibliografiju), 1960, Albach (vidi bibliografiju), 1961 (359 str. i dalje); Sauermann/Selten, (vidi bibliografiju). Heinen (vidi bibliografiju), 1962, naročito str. 65 i dalje.

50 Usporedi Simon/Smithburg/Thompson (vidi bibliografiju), str. 488 i dalje; Simon (vidi bibliografiju) 1964, str. 11. O novijim nastojanjima za približavanje, kombinaciju i ponovno stapanje modela »satisfycing«, odnosno »optimizing behavior« usporedi A. CharnesAV.

Cooper, Determ inistic Equivalents for Optimizing and Satisfying under Chance Constraints, »Operations Research«, br. 11 (1963), str. 18—39, i Roy Radner, Mathematical Specification of Goals for Decision Pro-blems. U: Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju), str. 211 i dalje.

93



va može se, štoviše, pokazati da je riječ o proširenju teorije, kojetreba omogućiti da se uz druge, manje sjajne tehnike rješavanja

problema dade mjesto »optimirajućem« preračunavanju kao jed-

nom uvjetno mogućem procesu odlučivanja.U načelu danas se u velike priznaje da za poduzeća zapravonema optimalnih rješenja naprosto51 (i da stoga nema nikakvogsmisla da im se nameće odgovarajuća norma odlučivanja), negoda se zasigurno mogu prakticirati modeli »suboptimaJnog« odlu-čivanja.52 Slobodan prostor za traženje suboptimalnih rješenjaograničuje se »sporednim uvjetima« (constraints) modela odluči-

vanja.58 Ti sporedni uvjeti pokazuju se sve više i više kao glavnastvar. Tom uvidu stoji još na putu samo fascinacija mišlju jedino

51 To priznanje može poprimiti i oblik slabljenja optimalnog principa, koje je protivno duhu jezika, prema bilo kojim kriterijima »kojima se do odluke dovodi željeni izbor između različitih alternativa«, tako Erich Kosiol, Modellanalyse als Grundlage unternehmerischer Entschei-

dungen, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung«, br. 13(1961), str. 318—334 (323). Tako zapravo dospijevamo u prijepornu blizinu čistog decizionizma, koji odluku drži za ispravnu ako se o njoj može odlučiti.

° Vidi uz taj pojam Charles Hitch, Suboptimization in Operations Problems, »Journal of the Operations Research Society«, br. 1 (1953), str. 87—99; Charles Hitch/Roland McKean, Suboptimization in Opera-tions Problems. U: Joseph F. M e Closkey/Florence N. Trefethen (izda-vač), Operations Research for Management, sv. I, Baltimore 1954, str. 168— 186. Zapravo ga nalazimo implicitno u svakom pokušaju da se konstruiraju modeli optimalnog odlučivanja; takvi modeli moraju uvijek uz optimalnost držati na oku i njihovu mogućnost usklađivanja u sve-ukupnu svezu pogona.

53 Vidi o tome Erich Schneider, Bemerkungen zu einigen neuere Entwicklungen der Theorie der Unternehmung, »Weltwirtschaftliches Ar-chiv«, br. 83 (1959 II), str. 93—97; zatim npr. Gutenberg, (vidi bibliogra-fiju), 1962, str. 160 i dalje; Rudolf Gümbel, Nebenbedingungen und Va-

rianten der Gewinnmaximierung, »Zeitschrift für handelswissenschaftli-che Forschung«, br. 15 (1963), str. 12—21; isti, Die Bedeutung der Gewinn-maximierung als betriebswirtshaftliche Z ielsetzung, »Betriebswirtschaftliche Forschung und Praxis«, br. 16 (1964), str. 71—81; Vernon E. Buck, A M o-del for Viewing an Organization as a System of Constraints. U: James D. Thompson (izdavač), Approaches to Organizational Design, Pittsburgh,1966, str. 103— 172. Temelji za to stvoreni su određenim proširenjima matematičkih modela preko klasičnog diferencijalnog računa. Kao prikaze

»linearnog programiranja« koji ističu upravo tu točku usporedi npr. Ro-bert Dorfman, Mathematical or »Linear« Programming. A Nonmathem a

94



ispravnih rješenja određenim pojedinačnim odlukama. Upravoi sporedni uvjeti modela često su naime unutar pogonske vari-

jable podešavanja kojima se može udovoljiti samo suboptimal

nom značaju modela; u rijetkim slučajevima riječ je o apsolut-nim, neposredno od okoline diktiranim, npr. tehnologijskim kon-stantama. Sporedni su uvjeti također, dakle, u kontekstu plani-ranja varijabilni. Mogu se »navući« i okretanjem na tom zavrtnju tako smanjiti slobodan prostor rješenja da konačno postajegotovo svejedno u kom se pravcu rezultat maksimira i kome seide time na ruku jer se bitni proces raspodjele već dogodio pridefiniranju računanja.54

No, pitanje je: prema kojim kriterijima raspodjele i pod kojim kriterijima racionalnosti?55 Na to pitanje mogla bi odgovoritisamo sistemska teorija koja bi bila kadra definirati problemekoje valja riješiti i u odnosu prema tomu uvjete upotrebljivogodlučivanja. No, koji su osnovni pojmovi te obuhvatne teorije?

tical Exposition, »The American Econom ic review«, br. 43 (1953), str. 797—825, i vrlo slično: Waldemar Wittman, Lineare Programmierung und traditionelle Produktionstheorie, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung«, br. 12 (1960), str. 1— 17.

54 Stoga nije nikako čudno da danas mnoge varijable postavljaju zahtjev da budu ciljna funkcija poduzeća, varijable koje svagda dopuštaju druge varijable kao sporedne uvjete, te da se, čini se, ne nazire jedinstvo u toj raspravi. Usp. kao pregled Walther Busse von Colbe, Entwicklungs-tendenzen in der Theorie der Unternehmung, »Zeitschrift für Betriebs-wirtschaft«, br. 34 (1964), str. 615— 627 (617 i dalje). Pod ovim okolno-stima čini se konzekventno da se svrhe s Buckom (vidi bibliografiju) samo još promatraju kao određena vrsta »Constraints« pored drugih.

55 Boulding (vidi bibliografiju, 1960, str. 17) postavlja gotovo isto pitanje: koje jednakosti trebaju ulaziti u račun kao maksimum a koje sa-

mo kao ograničavajuće nejednakosti? Ili još oštrije Gross (vidi bibliogra-fiju, 1964, str. 491 i dalje): Koje od više svrha sistema trebaju biti maksi mirane a koje trebaju biti uzete u obzir kao sporedni uvjeti? Usporedi potom Robert Dorian, Operations Research, »American Economic Re-view«, br. 50 (1960), str. 575—623 (607 i dalje); Simon (vidi bibliografiju), 1964, str. 3 i dalje; Bidlingmaier (vidi bibliografiju), str. 83 i dalje. Oslo-nac tog pitanja, pretpostavka »množine svrha« je gledano sa stanovišta funkcije svrhe samo negativno formuliranje. Množina svrha znači utoliko

gubitak svrhovitog orijentiranja i ne upozoruje kako se treba ponašati pod takvim uvjetima. Mi ćemo se još jednom poslije vratiti na tu temu (str. 227 i dalje).

95



Teorija uporabivog odlučivanja je u opasnosti kao i prijedlogMyrdala da se vrijednosne premise onih koji odlučuju nepromi-šljeno preuzmu kao premise teorije; ali ona je protiv takve na

pasti bolje naoružana. Njezina osnovna misao nije u pojmu vri jednosti, nego u pojmu »uvjeta uporabivosti« ili »constraints« procesa odlučivanja ili »standarda odlučivanja«. Ovi se mogusocijalno psihologijski interpretirati kao fluktuirajuća, povreme-no ipak stabilna »razina zahtjeva«.56 No, taj pojam označujesamo jednu međuvarijablu. On upućuje u krajnjoj liniji na teo-riju sistema djelovanja koja eksplicira uvjete pod kojima razine

zahtjeva mogu biti stabilne, odnosno pod kojima njihovo mije-njanje može vršiti neku funkciju. U tome se pokazuje da modeliupotrebljivog odlučivanja u osnovi pretpostavljaju teoriju siste-ma, bilo teoriju osobnosti,57 bilo teoriju socijalnog sistema. Ta bi teorija trebala formulirati uvjete pod kojima bi odluke moglevrijediti kao upotrebljive. Kao teorija sistema ona to može for-muliranjem problema koje neki sistem mora riješiti ako želi op-stati u okolini koju se ne može kontrolirati. A i takva formula-cija ima samo privremenu vrijednost. U trećem dijelu ovog po-glavlja razmotrit ćemo njezinu problematiku. Ovdje je riječ

ponajprije samo o tome da se ustvrdi da se ekonomskoznan

“ Taj pojam potječe iz škole Kurta Lewina. On bi ovdje trebao biti zanimljiv iz više razloga, osobito ako se u osnovi radi o nadomje

štanju pojma svrhe. Kao sveobuhvatno prikazivanje usporedi Kurt Lewin/ Tamara Dembo/Leon Festinger/Pauline S. Sears, Level of Aspiration. U: J. MeV. Hunt (izdavač), Personality and the Behavior Disorders, New York, 1944, sv. I, str. 333—378. Kao noviji rad koji daje uvid u današnje stanje rasprave vidi Heinz Heckhausen, Hoffnung und Furcht in der Lei-stungsmotivation, Meisenheim am Glan, 1963, a kao studije s vredno-vanjem teorije odlučivanja: George Katona, Rational Behavior and Eco-nomic Behavior, »Psychological Review«, br. 60 (1953), str. 307—318 (315

i dalje); isti (vidi bibliografiju), str. 108 i dalje; Andrew C. Stedry, Budget Control and Cost Behavior, Englewood Cliffs/N. J. 1960; S. Siegel, Level of Aspiration and Decision Making, »Psychological Review«, br. 64 (1957), str. 253—262; William H. Starbuck, Level of Aspiration Theory and Economic Behavior, »Behavioral Science«, br. 8 (1963), str. 128— 136, kao i znatna pozivanja u navedenoj (bilješka 2) literaturi.

57 Vidi kao primjer primjenu razine zahtjeva pojma u individualno psihologijskoj teoriji učenja kod Harolda J. Leavitta, Managerail Psycho-

logy. An Introduction to Individuals, Pairs, and Groups in Organiza-tion, Chicago, 1962, str. 75 i dalje.

96



stvena teorija racionalnog djelovanja na ovom mjestu mora uči-niti ovisnom o psihologijskim ili sociologijskim teorijamasistema.58

Jedan drugi niz razmišljanja može potvrditi taj dokaz. Mo-deli samo upotrebljivog odlučivanja napuštaju ideal jedino ispravne odluke. Oni priznaju da može postojati više ispravnih rje-šenja nekog problema.59 To se najprije formuliralo kao pretpo-stavka realističke tehnike odlučivanja koja se može prakticirati: bilo bi dovoljno ako se pri razmišljanju naiđe na jednu od is-

pravnih odluka: tada bi se mogli zadovoljiti s »prvim najboljim«rješenjem ili upotrijebiti druge oportunističke, odnosno adaptiv-ne kriterije odlučivanja.60 To navodi na višestupnjevit proces re-dukcije kompleksnosti i neodređenosti koji se može adekvatno podjeli rada podijeliti tako da za pojedina područja odlučivanja

“ Kao sociologijsku interpretaciju »svrha« (u širokom smislu

kao uvjeta upotrebljivosti) kao »functional requisites« nekog so-cijalnog sistema usporedi primjedbe kod Simona (vidi bibliografiju), 1964, str. 20. Ono što nedostaje samo je još razjašnjenje pitanja kakvog bi smisla imalo za sistem da se njegovi uvjeti opstojnosti formuliraju kao svrhe. Vidi također slijedeći prijedlog Croziera (vidi bibliografiju), str. 211, 369 i dalje, zamijeniti princip »one best way« teorijom koja radi sa sociologijskim odnosnim pojmovima — kod Croziera jedna ponešto usko shvaćena teorija moći (vidi moje recenzije u: »Der Staat«, br. 4 (1965) str. 238—241). Sa stanovišta vladajuće optimalno orijentirane ekonomsko znanstvene teorije postoji, naprotiv, nepremostiva provalija između eko nomskoznanstvenoga racionalnog orijentiranja i sociologijskoga opstoj nosnog orijentiranja. Za formuliranje tog shvaćanja Usporedi Clark Kerr/Lloyd H. Fisher, Plant Sociology. The Elite and the Aborigines. U: Mirra Komarovsky (izdavač), Common Frontiers of the Social Science, Glencoe/Ill., 1957, str. 281—309 (281 i dalje). Općenito usporedi tako-đer Hans Albert, Marktsozio logie und Entscheidungslogik. Objektbe-reich und Problemstellung der theoretischen Nationalökonomie, »Zeit-schrift für die gesamte Staaatswissenschaft«, br. 114 (1958), str. 269—296.

* I u nedavno proširenom shvaćanju odlučivanja kao »rješavanjproblema« postoji uostalom skriveno upozorenje na sisteme, jer sistemi nastaju samo u sistemima koji se nastoje održati usprkos »težim« okolnim uvjetima.

60 N a tu više stupnjevitost upozoruje i Gutenberg (vidi bibliografiju,

1962, str. 97). Usporedi također Margolis (vidi bibliografiju, str. 191); Krüsselberg, (vidi bibliografiju, str. 118), te dalje Gäfgen (vidi bibliogra-fiju, str. 240 i dalje), koji teoriju željene razine odlučivanja s tog razloga drži normativnim. Ona se međutim treba samo nadopuniti.




u organizaciji mogu vrijediti raznovrsni kriteriji. Jedan stupanjrazmišljanja odnosno djelomičnog odlučivanja odterećuje tadadruge stupnjeve.

Ta misao da utvrđivanje željene razine odluke ne determi-nira jednoznačno odluku uvjetima upotrebljivosti, nego da samofiksira određene premise za nju, ima još i drugu stranu. Ona ujed-no pogađa bitni aspekt funkcionalne sistemske analize,61 da onakao analiza nikada ne može dovesti do jednoznačne determina-cije odluke, jer funkcije nisu uzroci, nego samo stanovišta za

procjenjivanje ekvivalentnosti raznih rješenja problema.02 Sa sta-novišta teorije prema okolini otvorenih sistema, koja ekspliciranjihove probleme i rješenja sredstvima funkcionalne metode, mo-ralo bi se, dakle, zahtijevati upravo modele odluka koji se ogra-ničavaju na naznaku uvjeta upotrebljivosti. Modeli optimalnognisu upravo stoga moguća funkcionalna teorija jer poznaju samo jedino ispravna a ne funkcionalno ekvivalentna rješenja.

To je ograničenje također važan zahtjev strukturalne elasti-čnosti sistema. Trebaju li se održavati identičnima u jednoj pro-mjenjivoj okolini koju se ne može kontrolirati, strukture sistemamoraju se sastojati iz premisa odluke, koje dopuštaju više raznih

primjena, koje, dakle, naprosto označavaju varijacijske graniceza konkretno ponašanje.63 Nepoznavanje te nužne indiferencije

61 Funkcionalna se metoda također kao i modeli upotrebljivog ovanja nerijetko kritizira zato što ne može dati jednoznačne prognoze iobjašnjenja — tako npr. Carl G. Hempel, The Logic of Functional

Analysis. U: Llewellyn Gross (izdavač), Symposium on Sociological Theo-ry, Evanston/Ill., White Plains/N. Y., 1959, str. 271—307 (284 i dalje) ili Robert Brown, Explanation in Social Science, London, 1963, str. 109 i dalje.

® Usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1962. a), isti (vidi biblio-grafiju, 1964. d). Ta interpretacija funkcionalne analize kao komparativne metode može rasvijetliti, između ostaloga, značenje »razine zahtjeva« kao međuvarijablu; jer i za razine zahtjeva je karakteristično da ih se fiksira uspoređivanjem. Vidi o tome Albert S. Dreyer, Aspiration Behavior as In-

fluenced by Expectation and Group Comparison, »Human Relations, 7(1954), str. 175—190, i Leon Festinger, A Theory of Social Comparison

Processes, »Human Relations«, br. 7 (1954), str. 117—140.

63 Prema uspjeloj formulaciji, koja se nalazi kod Johnsona i dr(vidi bibliografiju, str. 70) priznavanje organizacijskointemoga varijacijskog manevarskog prostora je iznuđeno nemogućnošću da se točno predvide sve eksterne varijacije. Moglo bi se također reći da sistemi u jednoj vrlo

98



sistemske strukture naročito je karakteristično za početke po-kreta »scientific management«: pitanje o optimalnim rješenjimado krajnosti je ovdje tjeralo prema reguliranju i standardiziranju

jer se za sve probleme tražilo jedinoispravno rješenje.641 danas se još često ne uviđa da princip optimalnog i podjela rada izravno proturječe, jer princip optimalnog iziskuje ispitivanje i uspoređi-vanje svih konzekvencija svih alternativa, a takvo donošenje od-luke može uslijediti samo na jednom mjestu ukoliko su moguć-nosti međusobno postavljene vrijednosno ili kauzalno u uzajam-ni odnos.65 Nadalje, na tom se mjestu vidi da klasični nauk o or-ganizaciji nije primjereno mogao shvatiti i zbog toga odnosstrukture i procesa, nego se morao odlučiti za striktno razdvaja-nje dviju »perspektiva« (struktura i proces),66 jer se čvrsto vezaou teoriji odlučivanja za optimalne modele.67 Optimum je naimeuvijek optimum ma pod kakvom se organizacijskom strukturom postigla odluka; samo ako se traži racionalnost u upotrebljivim

rješenjima problema, može se studirati značenje organizacijskestrukture za racionalizaciju procesa odlučivanja, jer tada struk-tura utječe na shvaćanje problema jednako kao i na mogućnost prikladnih rješenja i na način na koji se dolazi do jednog od prikladnih rješenja.68

kompleksnoj okolini mogu egzistirati samo preko unutarnjih sloboda.

Usporedi također Fred E. Katz, Autonomy and Organization, New York, 1968.

64 Tako u jednom kritičkom razjašnjenju tejlorizma također Wiliam F. Whyte i drugi, Lohn und Leistung, njemački prijevod, Köln Opladen, 1958, str. 13.

“ Razlozi za to neshvaćanje su, između ostalog: 1) »principijelna«, dakle neprecizna upotreba misli o optimiranju i podjeli rada; 2) izdvajanje organizacijskih pitanja iz nauka o ekonomici poduzeća (vidi str. 64 i dalje);

3) statistička obradba pitanja podjele rada bez obzira na to što odluke koje su upućene jedna na drugu moraju stalno slijediti jedna iza druge, dakle ne mogu biti, kako bi zahtijevalo optimalno rješenje, izmjenično primljene do znanja (vidi str. 278 i dalje); te s time u vezi 4) nedostatak dovršene teorije podjele rada procesa odlučivanja.

“ Usporedi o tome str. 53. i dalje.67 Tako isto Albach (vidi bibliografiju, 1959) i Heinen, (vidi biblio-

grafiju, 1962. str. 65 i dalje).

48 Te rečenice treba oprezno čitati. Postoji, naravno, opsežno istrživanje o utjecaju struktura na faktičko ponašanje; drugačije se pojam strukture u empirijskim znanostima uopće ne da obraditi. Usporedi o

7' 99



U teoriji upotrebljivog odlučivanja nalazimo zatim važne od-nose prema kibemetskoj teoriji sistema na čiji se prilog rješenju problema svrhovitosti moramo isto tako još detaljnije vratiti.

Međuvarijabla »razine zahtjeva« služi, govoreći jezikom kibernetike, kao »funkcija stupnjevitosti«.69 Ona omogućuje sistemu,kada se pri danoj razini zahtjeva ne mogu naći upotrebljiva rje-šenja (ili samo pod nepredvidivim utroškom vremena), da se

prebacivanjem, naime sniženjem razine zahtjeva, prijeđe u drugo, polje mogućnosti rješenja i tamo traži »laganije« upotrebljiveodluke; ili obratno, ako se nameće mnoštvo podobnih rješenja

da se povisi razina zahtjeva kako bi se na taj način olakšalo od-lučivanje redukcijom mogućnosti.70 Teorija upotrebljivog odluči-vanja otvara tako pristup problemima prilagođivanja i učenjašto ih mora riješiti svaki spram okoline otvoreni sistem, dok te-orija optimalnog odlučivanja za odnos s okolinom ima spremnesamo fikcije i pojednostavnjujuće pretpostavke, u načelu se, dak-

le, ne može prenijeti na razinu upravljanja sistemom.Promjena razine zahtjeva nije međutim jedini mehanizam prilagođivanja koji može uzeti u obzir teorija upotrebljivog od

tome općenito: Peter M. Blau, Structural Effects, »American Sociological Review«, br. 25 (1960), str. 178— 193. Ono što nedostaje je vrednovanje tog istraživanja spram problema tocnosti odlučivanja. Primjeri za to: Richard M. Cyert/James G. March, Organizational Structure and Pricing

Behavior, »The American Economic Review, br. 45 (1955), str. 129— 139; isto, Organizational Factors in the Theory of Oligopoly, »The Quarterly Journal of Economics«, br. 70 (1956), str. 44 — 64.

69 Usporedi o tom pojmu W. Ross Ashby, Disign for a Brain, Lon-don 1952, 2. tisak 1954, str. 80 i dalje i passim; Wolfgang Wieser, Orga-nismen, Strukturen, Maschinen. Zu einer Lehre vom Organismus, Frank-furt, 1959, str. 52 i dalje.

70 O tom procesu promjene razine zahtjeva postoji opsežno ekspe-rimentalno istraživanje koje je vidljivo u bilješkama 56 i 62 u citiranoj literaturi. Psihološki se usklađivanje razine zahtjeva kao stupnjevite funk-cije, dakle fluktuiranje neovisno o okolini sa stabilnim intervalima, može objasniti tako da se radi o očekivanju koje je u određenom opsegu kontra faktički (normativno) stabilizirano, dakle ne treba od njega odustati pri svakom razočaranju (kao što bi to bio slučaj kod »apsolutnih« očekiva-nja), ali se ipak pri stalno ponavljanim razočaranjima udešava prema či-njenicama. U organizacijama se isti princip ostvaruje »formalizira-njem« očekivanja ponašanja koja vrijede kao »službena« tako dugo dok ne budu zamijenjena nekom višom instancom.

100



Iučivanja. Jednako važan je i drugi proces što ga možemo — ato opet vodi u sociologiju — označiti kao prilagođivanje putem latentnih funkcija.11 On se skriva u tome što teorija prikazuje kao

neškodljiva olakšanja odlučivanja. Ako i ukoliko postoji višeupotrebljivih rješenja, mogu se izabrati bez štete ona koja sunajbliža status quo, dakle najneopasnija; koja preferiraju moćneosobe ili grupe; o kojima se može na temelju stalno dostupnihinformacija odlučiti bez daljnjih istraživanja; koja su i drugi suspjehom prakticirali; koja imaju najviše izgleda na konsenzus;koja idu na ruku određenim važnim interesima, ali koji se ne

mogu verbalizirati ili se ne mogu obrazložiti.72 Tim uvidom vodise briga o okolnosti da se ne mogu svi uvjeti opstanka formalizirati do oficijelnih kriterija odlučivanja, da određeni zahtjevi mo-raju ostati štoviše latentni i da se moraju ispunjavati prešutno,ako ne i nesvjesno, jer se ne mogu dovesti u sklad sa samoprikazivanjem sistema i sa službeno priznatim iščekivanjima.78

Mnogo toga dakle, govori za shvaćanje — a ono se naročito probija u američkoj »theory of the firm« — da se nekako mo-raju kombinirati formula opstanka i svrhovitosna formula. »Odr-žavanje sistema« ne može doduše dati definitivni kriterij1odluči-vanja. Za to ona dopušta previše otvorenih mogućnosti i često neiscrpljuje ni razinu zahtjeva odlučivanja. Osim toga, ne postoji

71 Vidi načelno Howard S. Becker/Blanche Geer, Latent Culture. A N ote on the Theory of Latent Social Roles, »Administrative Science Quarterly« br. 5 (I960), str. 304— 313, i mnogo citiranu pojedinačnu ras-pravu: Alvin W. Gouldner, Cosmopolitans and Locals. Toward an

Analysis of Latent Social Roles, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1957—58), str. 281—306, 444— 480. O daljnjoj egzemplarnoj poje-dinačnoj studiji (Burton R. Clark, The Open Door College. A Case Stu-dy, New YorkTorontoLondon, 1960) govorit ćemo naknadno; usporedi str. 219/20 i str. 247/8.

72 Neka od tih stanovišta nalaze se kod Cyert/Feigenbaum/March(vidi bibliografiju, str. 83); usp. također Charles E. Lindblom, The

Science of »Muddling Through«r, »Public Administration Review«, br. 19(1959), str. 79—88; Margolis (vidi bibliografiju, str. 191); Luhmann (vidi bibliografiju, 1960, str. 108 i dalje).

75 Usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, passim, naročito str. 370 i dalje). U logistici se pojavljuje ista misao kao neizbježnost for-malno neodlučivih rečenica u kibernetici kao zapreka samorefleksiji.O tome vidi također Gotthard Günther, Das Bewusstsein der Maschinen. Eine Metaphysik der Kybernetik, 2. izdanje, KrefeldBadenBaden, 1963.

101



za čitav sistem reprezentativna formula svrhe, podobna za opti-miranje. Stoga se nudi izlaz da se princip opstanka primijeni kaolimitirajući osnovni uvjet upotrebljivosti svega odlučivanja u si-stemu i da se u obliku sporednih uvjeta ucrta u pojedinačne mo-dele svrsishodnog, odnosno suboptimalnog odlučivanja. Optimi-ranje bi, prema tome, bilo prepoznatljivo kao naročita tehnikaodlučivanja što se može primijeniti samo u uskim granicama isamo na osnovi kompleksno osiguranog opstanka sistema i samonakon programiranja užih uvjeta odlučivanja, a njezino vrijed-nosno usmjerenje — bilo da se optimira zadovoljstvo radnika,

profit vlasnika, stvarne potrebe korisnika usluga ili bilo što dru-go — implicira raspolaganje viškom vrijednosti ne nužnim zaopstanak. Jedna takva višestupnjevita koncepcija odnosa princi-

pa opstojnosti i principa svrhe trebala bi biti do sada najzrelijioblik prikazivanja odnosa tih dvaju problematičnih osnovnih

principa. Također ni sociologijska teorija, Loja je mnogo višenego ekonomske znanosti radila s formulom opstojnosti,74 nije

otišla dalje od toga, kako ćemo još vidjeti.75Ta pozadina novijeg razvoja teorije ekonomike poduzeća idoseg njegovog potencijala na odnosima morali su biti ukratkoosvijetljeni, kako bi se prepoznala mijena stava prema problemusvrhe — a ta mijena je ono odlučujuće novo. Klasični principoptimalnog ostao je aneksom nekritičkoga svrhovitosnog mišlje-nja. Pojmovi uvjeta upotrebljivosti i razine zahtjeva i sistemska

teorija koja iza njih stoji omogućuju, naprotiv, izgrađivanje jedneznanosti o organizaciji koja je pojmovno ponajprije neovisna oshemi svrha/sredstvo i o pojmu vrijednosti. Pojam svrhe na tajse način eliminira iz osnovnopojmovnoga odnosnog okvira znan-stvene analize. On se detronizira kao osnovni pojam što se nemože dalje definirati kako bi mogao postati predmetom istraži-vanja. On sada označuje varijablu koja se definira specifičnomfunkcijom. Da su ljudske svrhe faktički promjenjive, naravno

74 Iako postoji takav pad, bilo bi ipak pogrešno s Kerr/Fische rom (vidi bibliografiju, str. 281 i dalje), karakterizirati razliku ekonom-skih nauka i sociologije kao suprotnost racionalnom orijentiranju i opstoj nosnom orijentiranju. Slične pogreške postoje kod Sheldon S. Wolina,

Politics and Vision. Continuity and Innovation in Western Political Thought, BostonToronto, 1960, str. 402 i dalje.

75 Usporedi 4. odlomak ovog poglavlja.

102



znalo se uvijek. Za empirijsku znanost o ljudskom djelovanjuto je samorazumljivost koja i tada vrijedi kada ne nailazi na na-ročitu pozornost. Novo je naprotiv da se i normativne i racio-

nalne znanosti koje ispituju djelovanje s obzirom na njegovu ispravnost, počinju oslobađati od postavljanja svrha. I one morajuučiti tematizirati pojam svrhe kao sve druge premise odlučiva-nja kao varijablu jer se i promjene svrhe moraju normirati i ra-cionalizirati.76

Detroniziranje pojma svrhe ne smije se nipošto shvatiti takokao da se bez njega kao pojma može, kao da njima naznačen

oblik predodžbe uopće ne postoji ili da je znanstveno nezanim-ljiv.77 Naprotiv: riječ je samo o promjeni statusa pojma, možda oodricanju od apsolutne vladavine u korist zbiljske pozicije moćiu komunikaciji s drugim pojmovima.78

Barem u tri aspekta pojam svrhe kao podpojam jedne teorijeupotrebljivog odlučivanja zadobiva nove, plodonosne mogućnosti

76 Značenje toga novog aranžmana pojmova može se naslutiti ako se uzme u obzir da bi se zapadna tradicija do Kierkegaarda mogla pri-kazati kao racionalni svijet samo kao izbor sredstava za jednu svrhu (u smislu aristoteličke Prohairesis); da bi ona, drugim riječima, područje racionaliteta djelovanja mogla proširiti samo generalizacijom — dakle također i nejasnost svrha. Da li su Kierkegaard i njegovi nasljed-nici mogli drugovrsniji svijet, naime egzistencijalni samoizbor, sebi stvar-

no predstaviti, mora ostati otvoreno. Naime, egzistencijalizam je u to-me u okovima tradicije tako da uopće ne pokušava taj osnovni iz-bor racionalizirati kao redukciju beskonačnosti i mogućnosti.

77 Takvi pokušaji da se shema svrha/sredstvo zbog svoje problema-tike sasvim izdvoji iz nauke o organizaciji postoje doduše, ali su oni, neovisno o matematičkostatističkoj teoriji odlučivanja (o tome u poglavlju I, bilješka 38) ostali osamljeni. Kao primjer vidi Thopson/ Tuđen (vidi bibliografiju, str. 195—216), zatim jednu prijašnju izjavu Her

berta A. Simona u jednoj recenziji: »The American Journal of Sociology«, br. 50 (1945), str. 559 i dalje. (Upućivanje zahvaljujem Störingu (vi-di bibliografiju, str. 73 i dalje), gdje se također nalazi i kritičko objašnjenje tog pitanja.) Prilog kritici odgovarajućih alergija prema pojmu svrhe u pozitivizmu 19. stoljeća usporedi Sigwart (vidi bibliografiju, 1889, str. 24— 67).

78 Također i Amitai Etzioni, Two Approaches to Organizational Analysis. A Critique and a Suggestion, »Administrative Science Quarter-

ly«, br. 5 (1960), str: 257—278 (261, bilješka 16) razlikuje u tom smislu između pojma »pojam svrhe« i »model svrhe« kao organizacijske teo-rije.

103



djelovanja: može se (1) postaviti pitanje kojeg smisla ima uvjeteupotrebljivosti formulirati kao svrhe. Što se time mijenja u od-nosu prema drugim sistemskim varijablama? Što se time dobiva?

Može se (2) istraživati kako se svrhe faktički postavljaju i mije-njaju. Svrhe se u toj teoriji ne mogu prikazivati samo kao pre-mise, nego i kao produkt procesa odlučivanja79 (a oboje ne bezmeđusobnog odnosa). S obzirom na to osvjetljava se koje znače-nje ima strukturalno diferenciranje sistema Analiziranja odluči-vanja kojim se osigurava da se svrha ne proizvodi u istom proce-su odlučivanja koji ona treba strukturirati nego prije, ili općeni-

tije, da ju postavlja predradnik u lancu odlučivanja ili neka višainstancija; da, dakle, svrhe mogu strukturirati procese odlučiva-nja premda se one mogu stvarati i mijenjati procesima odluči-vanja. I (3) može se istraživati svrha kao programski oblik uusporedbi s drugim mogućnostima programiranja:80 kada, zato,

pod kojim uvjetima okoline je za neki sistem racionalno da se preferira taj programski oblik, a kada drugi? Ta upućivanja su

formulirana kao pitanja, jer gotovo da i nema istraživanja koje primjenjuje takve perspektive. Za prosuđivanje novijega teorij-skog razvoja i za svrhe ovog poglavlja dobilo se međutim većmnogo s konstatacijom da je ekonomskoznanstvena teorija od-lučivanja dostigla jedno stanovište s kojeg se ta pitanja mogu iz-nositi.

3. Teorije motivacije doprinosa

Pravna država želi funkciju svrhe zbog njezine opasnosti od-mah izvana ograničiti. Nauk ekonomike poduzeća ima pred oči-ma inherentnu problematiku svrhovitosnog mišljenja i teži na os-

novi te spoznaje prema kompleksnijim modelima racionalnogodlučivanja. Kritički stav prema jednostavnoj svrhovitosnoj orijentaciji zajednički je jednom i drugom pokušaju, može se rećida je to njihov noseći impuls. Treći smjer razvoja, nastajanje na-

” U tom smislu također Leibenstein, (vidi bibliografiju, str. 154).“ To postavljanje pitanja već smo predvidjeli u prošlom odlomku

pri objašnjavanju suprotnosti svrhovitosnih programa i kondicionalnih

programa.

104



ročitih teorija motivacije, osvjetljava — opet jednostrano — je-dan drugi aspekt problema svrhe i stoga može pridonijeti tomeda naše istraživanje vodi dalje jednom kompleksnom, što je mo-

guće obuhvatnijem razumijevanju teme.I ovdje se povijesno razvijanje problema pojavljuje kao pro-

ces diferenciranja i funkcionalne specifikacije koji zahvaća svršnuracionalnost i, ponajprije neprimjetno, mijenja njezin smisao.Problemi motivacije izlučuju se iz svrhovitosnog mišljenja, osamostaljuju se u svojoj problematici i u svojim naročitim tehni-

kama rješavanja. Kako se druge motivira, može se danas učiti bez obzira na to za što se motivira.

Izvorno se u pojmu svrhe ujedno mislilo i motiv djelovanja.Svrha u tom širokom smislu trebala je ne samo navoditi na izvorsredstava; ona je, tako se mislilo, kao uzrok zasebne vrste ujed-no privlačila djelovanje. Funkcija izbora i funkcija motiva bile sustopljene što pretpostavlja da su se obje funkcije mogle na istinačin i samo zajedno racionalizirati. Ta pretpostavka nije bilaeksplicirana jer bi to iznijelo na svjetlo njezinu upitnost. Ona

je bila dana s teleologijskim tumačenjem djelovanja. Poistovje-ćivanje svrhe i motiva bilo je tako jako i samorazumljivo da gačak ni veliki sporovi školske filozofije nisu mogli minirati. Njiho-vo polazište bilo je štoviše da čovjek uvijek djeluje zbog svojih

svrha. Pitanje o njegovim motivima moglo se stoga postavitisamo na tom temelju i samo u oblika da je ostalo prijepornomože li on snagom vlastite volje postavljati zle svrhe ili je li onodobro inherentno u svrsi tako da on svakako može usmjeritisvoje djelovanje na tobože dobre svrhe a zlo da izvodi »praeterintentionem«. Neodlučivost tih skolastičkih kontroverzi dade na-slutiti pogrešku u njihovom temelju.

Pod utjecajem novovjekovnoempirijskih znanosti postoji da-nas tendencija da se etička dimenzija sekularizira kao socijalnedimenzije i, tamo gdje je to moguće, reducira na probleme kon-senzusa. Time postaje aktualno pitanje za koje teme treba na-stojati oko konsenzusa. S druge strane — i u vezi s time — ot-krivaju se faktički motivacijski procesi u njihovoj zbiljskoj kom-

pleksnosti i njihovoj sistemskoj uvjetovanosti i pri tome biva jasno da je pojam svrhe odveć jednostavna formula za zbiljske



motivacijske strukture.81 U rasvjetljavanju tih struktura ujednose istražuje područje u kojem se može uspostaviti konsenzus za-

jedno s njegovim zaprekama, njegovim poteškoćama i njegovim

šansama za manipulativne strategije. Doda li se tome još i to da je pojam svrhe i u svojoj funkciji racionalnog (a ne samo kaotema konsenzusa) postao problematičnim i kompliciranim tadase nameće jedna vrlo nepregledna slika. Današnja znanost oorganizaciji je, naime, također, premda je sve tamo od dvadese-tih godina vrlo intenzivno istraživala motivacijske probleme prema inventivnim hipotezama, vrlo daleko od jasnih konačnih

predodžbi. Ponešto upućuje na to da bi ona mogla reduciratikompleksnost mogućnosti i bolje strukturirati svoje polje istraži-vanja kada bi načelno razlikovala između racionalizacije djelo-vanja prema mjerodavnosti sistemskih svrha i pribavljanja mo-tiva.

Klasični nauk organizacije polazio je u načelu još od jedin-

stva svrhe i motiva premda je smatrao samorazumljivim da svrhaorganizacije i njezina sredstva (parcijalne svrhe) nisu od sebeniti na način moralnog postuliranja postali svrhe djelovanja po-

jedinaca, nego da su to morali postati uz skupi novac. U motivacijsku strukturu pojedinca mora se zahvatiti aktom umjetnog povezivanja posljedica (plaćanje) kojim se može učiniti atraktiv-

“ Uz temeljno odjeljivanje motiva i svrhe usporedi Arnold Geh-len, Probleme einer soziologischen Handlungslehre. U: Carl Brinkmann (izdavač), Soziologie und Leben. Die soziologische Dimension der Fach-wissenschaften, Tübingen, 1952, str. 28— 62; isti: Urmensch und Spät-kultur. Philosophische Ergebnisse und Aussagen, Bonn, 1956, str. 35 i dalje i passim. Gehlen polazi od prvobitnosti svrhovitosne motivacije te odje-ljivanje motiva od svrhe vidi kao sekundarni proces, koji može djelovanja i institucije stabilizirati neovisno o njihovoj svrsi. Svrha se tada dalje

provodi samo još zbog svojih latentnih funkcija. Za primjenu te misli na temu organizacijske sociologije usporedi Johann Jürgen Rohde, Sozio -logie des Krankenhauses. Zur Einführung in die Soziologie der Medizin, Stuttgart, 1962, str. 172 i dalje. Polazna teza da motivi prije svega imaju formu svrhe čini se da je više diktirana filozofskom tradicijom nego empirijskim istraživanjem. Katkada ta misao o odijeljenosti motiva i svrhe izbija na površinu čudno prerušena, tako npr. kod Stedrya (vidi bibliografiju) u obliku teorija budžeta (BudgetTheorie) i kao teza da

funkcije budžeta kao »kontrola« utječu na razinu zahtjeva i učinke (dakle motivacije) te ih treba odijeliti od funkcije kao svršno racionalno pla-niranje.

106



nim za pojedinca djelovanje u korist organizacijskih svrha. Ne-dostaci takve motivacije, prije svega njezina nepouzdanost, tre-

bali su biti kompenzirani stalnim nadzorom nad djelovanjem. I

utoliko klasični nauk o organizaciji stavlja hijerarhijsku struk-turu na stranu reda svrha/sredstvo.Protiv tih očito jednostavnih predodžbi bunilo se sve tamo

od dvadesetih godina — katkada s bumom odbojnošću, na raz-nim mjestima, nadovezujuči se često samo na simptome ili pro-

bleme posljedica, i najčešće bez pregleda nad osnovnopojmovnim problemima koji su time bili načeti tako da je pobuna po-

stala permanentnom a da nije mogla pripomoći da se uspostavi jedna druga teorija a kamoli jedna drugačija praksa. Još i danasvrijedi kao cilj organizacijskog pokreta koji sebe shvaća huma-nim da se radnim članovima približe organizacijski ciljevi i daim se kolegijalnim pritiskom utisnu u dušu kako bi automatskiizazvali u njih najveći učinak.

Mnoge metode nefinancijskih poticaja, despecijaliziranja (jobenlargement) i delegacijske odgovornosti, njegovanje grupe, »psi-hijatrijskog« stila rukovođenja, punog razumijevanja i omoguća-vanja sudioništva uzrokovali su širi zahvat u motivacijsku os-novu radnih ljudi.82 U njima se razvila mnogostrana motivacijskatehnika koja se probija do sve realističkijih procjena stanja stva-ri. Utoliko je postignut trajan dobitak. Upoznavanje problema

tih motivacijskih teorija ostalo je ipak nepotpuno jer one kaoodnosni objekt svojih nastojanja oko »dobre« motivacije još uvijek prihvaćaju formalno postavljene organizacijske svrhe onako

82 Pojedinačno se mogu ustanoviti brojne razlike, pa i divergencije, prije svega u bogatoj američkoj literaturi. Tako tzv. pokret »human rela-tion« daleko prelazi ono što se u prvim kritičkim valovima propovijedalo pod natuknicom »moralno« u smislu marljive pripravnosti za rad koja

je svjesna dužnosti. I »human relations« pokret raspada se u jedan više socijalnopsihološki grupnodinamični (inspiriranu Kurton Lewinom) i na

jedan interakcionistički istraživački pravac koji se neposredno nadovezuje na čuvene Hawthorneove eksperimente Harward Business School. Kao ti-pične publikacije za pojedine pravce usporedi npr. Morris S. Viteles, Motivation and. Morale in Industry, New York 1953, ili pregled kao Irvin L. Child, Morale. A Bibliografical Review, »Psychological Bulletin«, br. 38 (1951), str. 393—420; Rensis Likert, New Patterns of Managem ent,

New YorkTorontoLondon, 1961, William F. Whyte, Men at Work, Ho mewood/Ill., 1961.

107



rao što ih prikazuje klasični nauk o organizaciji. Stoga pokret»human relations« dolazi u opasnost da ide za utopijskom har-monijom organizacijske svrhe i individualnog motiva; i gotovo

sve tehnike koje preporučuje potajno pretpostavljaju da je taharmonija u obliku dobre, povjerljive organizacijske klime i dobro prilagođenim stavovima u biti već postignuta83 inače one za-kazuju.

U raznim novijim istraživanjima ipak je već i ova premisaslomljena, sama tema konsenzusa problematizirana. Isplati seova nastojanja ukratko sastaviti upravo zbog toga jer još nisu

postala poznata i nisu postigla masivnu udarnu snagu pokreta»human relations«.

Kod eksperimenata pokreta »human relations« i kod drugihistraživanja otpala je neugodna ali perspektivna spoznaja da in-diferentni stav radnika d visoka proizvodnja mogu ići zajedno.84 Nastavljajući na to počinje rasti interes za indiferentnost kao

jednu moguće smislenu strategiju prilagođavanja radnog čo-vjeka.85 Pokret »human relations« zahtijevao je od formalne or-ganizacije da bi se ona trebala prilagoditi motivacijskim tehni-kama despecijaliziranja, stvaranju grupa, sudjelovanju u odlu-

“ Vidi npr. Harold Wilensky, Human Relations in the place. Appraisal of Some Recent Research. U: Conrad Arensberg i drugi (izdavač), Rese-arch in Industrial Human Relations, New York, 1957, str. 25—54 (29 i dalje); Stogdill (vidi bibliografiju, str. 222); Likert (vidi bibliografiju, str. 30 i dalje, 115 i dalje).

84 Vidi Robert Dubin, Industrial Worker’s World. A Study of the »Central Life Interesu of Industrial Workers, »Social Problems«, br. 3 (1956) str. 313—342. Novo tiskano u: Arnold M. Rose (izdavač), Human Behavior and Social Processes, Boston, 1962, str. 247—266.

85 Kao sasvim drugačija približavanja toj temi usporedi npr. Elliot Jaques, The Changing Culture of a Factory, London, 1951, str. 302 i dalje

0 »adaptive segregation«: Chris Argyris, Personality and Organization. The Conflict between System and the Individual, New York, 1957, str. 89 i dalje; isti, Understanding Organizational Behavior, Homewood111., 1960 sttf. 63 i dalje s jednim stavom koji se bitno razlikuje; Robert V. Presthus, The Organizational Society, New York, 1962, str. 2051 dalje; Joseph Bensman/Bemard Rosenberg The Meaning of Work in Bureaucratic Society. U: Maurice R. Stein/Arthur J. Vidich/David Ma-nning White (izdavači), Identity and Anxie ty, Glencoe/Ill., 1960,

str. 181— 197 (187 i dalje); Crozier (vidi bibliografiju, naročito str. 47, 262 i dalje).

108



čivanju, itd. Moguće će biti međutim jednostavnije da seorganizacije usmjere na indeferentnost radnih ljudi i usprkostome postigne dobre rezultate time što radno mjesto organizira

stvarnom prisilom radnog toka. Vjerojatno će se već prema za-dacima, okolnostima i prema hijerarhijskoj razini radnog mje-sta86 usporedno primjenjivati obje tehnike. Ne radi se o ne

podnošljivim dogmama.

Druga misaona linija počinje tezom koja se može vrlo ap-straktno formulirati, da je konsenzus u socijalnim sistemima jed-

na varijabla. Odavno se, naime, znalo da se ne slaže svaki sasvakim. Prilično nov je međutim uvid da obuhvatni konsenzusuopće nije potreban jer nije za opstanak važan i da se mora odsistema do sistema istraživati različiti, »potrebni konsenzus« kaovarijabla.87 Socijalni sistemi mogu u danim okolnostima izići nakraj s minimumom konsenzusa, pogotovu ako mogu točno spe-cificirati konsenzusom obvezatna ponašanja. Limitiranje kon

senzusnih tema postaje tako najvažnijom tehnikom uspostavlja-nja konsenzusa. I dok je prije prevladavalo mišljenje da je lakše

postići jedinstvo o apstraktnim simbolima, formulama ili dale-kim ciljevima,88 sada se javlja značajno pragmatička teza da se

“ To upozorenje kod Etzionia (vidi bibliografiju, 1961, str. 25). Slično Harold J. Leavitt, Managem ent Accord ing to Task. Organizational Differentiation, »Management International«, 1962, br. 1, str. 13—22.

37 U z tu temu usporedi npr. Erving Goffman, The Presentation of Self in Everyday Life, Edinburgh, 1958, str. 3 i dalje, 107 i dalje.: Gross/ Mason/McEachern (vidi bibliografiju, npr. str. 31, 43, 74; Etzioni (vidi bibliografiju, 1961, str. 128 i dalje; Irving Louis Horowitz, Consensus, Conflict and Cooperation. A Sociological Inventory, »Social Forces«, br. 41(1962), str. 177 do 188; Gösta Carlsson, Reflections on Functionalism,

»Acta Sociologica«, br. 5 (1962), str. 201—224, njemački prijevod u: Ernst Topitsch (izdavač), Logik der Sozialwissenschaften, Köln, 1965, str. 236— 261.

“ Usporedi npr. poglavlje o »operative ideals« kod A. D. Lind-say, The Modern Democratic State, I, LondonNew YorkToronto, 1943, str. 27 i dalje; Murray Edelman, The Symbolic Uses of Politics, Urbana/111., 1964, str. 152 i dalje; zatim Hugh Dalziel Duncan, Language and

Literature in Society, Chicago, 1953, str. 95, 138; ili iz nauke o organiza-

ciji npr. R. M. Cyert/W. R. Dill/Jam es G. March, The Role of Expe-ctations in Business Decision Making, »Administrative Science Quarterly«, br. 3 (1958), str. 307—340 (327); Mayntz, (vidi bibliografiju, 1963, str. 67); Gross (vidi bibliografiju, 1964, str. 497).

109



bolje može ujediniti oko konkretnih posljedičnokompleksnih programa akcije s kojima svaki pokušava realizirati svoje vred-note. Nije potrebno sporazumijevati se o svrhama ukoliko semože postići suglasnost samo oko sredstava.89 Također će trebati

razlikovati konsenzus kao predmet kooperativnoga idealnog pri-kazivanja od zbiljskog konsenzusa. Većina organizacija, ali i ne-organiziranih grupa, mora prema vani pokazivati više jednodušnosti no što je zbiljski ima jer bi inače trpjeli njihovo samoprikazivanje, njihov ugled, njihova vjerodostojnost.90 Ako se apstra-hira od općenitih na osnovi konsenzusa obaveznih uvjeta član-stva, u internom komuniciranju dolazi se najčešće samo do »se-

lektivnog normiranja«.91 I u toj točki shvaćanja klasičnog naukao organizaciji bila su odveć neizdiferencirana; vjerojatno se daozavesti samoprikazivanjem organizacijskih sistema i stoga konsezusu pridavao previše značenja.

Bez obzira na to klasično iziskivanje potpunog konsenzusa povezano je, naravno, i s interpretacijom racionalnosti kao opti-miranja odnosa svrha/sredstvo. Optimalan je samo najveći uči-nak koji je nošen bezrezervnim odobravanjem, samo potpunaidentifikacija s iziskivanim učinkom. Pod tim pretpostavkamanedostatna motivacija, ukoliko se nije mogla povećavati ekonom-ski opravdanim organizacijskim sredstvima, morala se tretiratikao ekonomska datost, poput granica tehnike ili loša kvalitetarobe. Stoga se motivacijska sredstva doduše unose u plan sa sta-

novišta da troškovi budu minimalni, ali se ne pita o vrijednosti

89 Tako npr. Carlsson (vidi bibliografiju); Braybrooke/Lindblom (vidi bibliografiju, str. 133 i dalje); William J. Gore, Admin istrative Deci-sionMaking. A Heuristic Model, New YorkLondonSydney, 1964, str. 73, 89 i dalje i češće:, Wildavsky (vidi bibliografiju, naročito str. 136 i dalje) Usporedi također Charles L. Stevenson, Ethics and Language, N ew Haven, 1944, naročito str. 174 i dalje.

90 Vidi načelno Goffman (vidi bibliografiju, str. 53); specijalno za bi-rokracije npr. Fritz Morstein Marx, The Higher Civil Service as an Action Group in Western Political Development. U: Joseph La Palombara (izdavač), Bureaucracy and Political Develo pm ent, Princeton/N. J. 1963, str. 62—95 (89 i dalje) ili Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, str. 114 dalje), 248 i dalje s daljnjim podacima.

” Tako Fritz Morstein Mart, Das D ilem m a des Verwaltungsmannes, Berlin, 1965, str. 197 i dalje. Usporedi također Gore (vidi bibliografiju,

str. 89 i passim).

110



motiva optimiranja naprosto.92 Tek slabljenje te glavne predodž- be u okviru modela upotrebljivog problemskog rješenja, na kojesmo naišli u prethodnom odjeljku, omogućuje da se predoče

smislene granice stvaranja konsenzusa i da se istraži njegovo od-

vijanje u pojedinačnom slučaju. Na tom tlu modela upotreblji-vosti izrasli su naime i noviji pokušaji da se istraži sudjelovanje

pojedinaca u socijalnim sistemima kao koalicija koja se pod od-ređenim uvjetima u perspektivi individualno različitih sudioničkihstrategija javlja kao racionalna i održavat će se dotle dok to budeslučaj, odnosno dok se ne budu nadomjestili sudionici za koje

koalicija postaje neprobitačnom.93 Organizacijske svrhe pojavljuju se u tom svjetlu kao kompromisne formule koalicije koje se u

92 Vidi kao iznimku Chruchmann (vidi bibliografiju, str. 316).

93 Usporedi kao najvažnije izvore: Marschak (vidi bibliografiju,1954, str. 187): Richard M. Cyert/James G. March, A Behavioral Theory of Organizational Objectives. U: Mason Haire (izdavač). Modern Orga-

nization Theory, New YorkLondon, 1959, str. 76—90; slično isti (vidi bibliografiju, 1963, str. 26 i dalje) i James G. March, The Business Firm as a Political Coalition, »The Journal of Politics«, br. 24 (1962), str. 662— 678. Kao slijedeću srodnu stvar treba spomenuti teoriju ravnoteže stimu-lansa i priloga koju je Simon razradio na temeljima koje je postavio Barnard (vidi bibliografiju). Usporedi npr. Simon (vidi bibliografiju, 1955, str. 71 i dalje); isti, Comments on the Theory of Organizations, »American

Political Science Review«, br. 46 (1952), str. 1130—1139. Nanovo tiskano u: Albert H. Rubenstein/Chadwick J. Haberstroh (izdavač), Some Theo-ries of Organizations, Homewood/III., 1960, str. 157—167 (164 i dalje); Simon (vidi bibliografiju, 1957, str. 183 i dalje) i March/Simon (vidi bibliografiju, str. 84 i dalje). Kao kritički prikaz usporedi naročifc) Sherman Krupp, Pattern in Organizational Analysis. A Critical Examination, Phi-ladelphiaNew York, 1961, str. 105 i dalje. Slični prikazi o ravnoteži različito su izvedeni iz pokreta »human relations«. Usporedi za područje

Harvard Business School npr. Fritz J. Roehlisberger/William J. Dickson, Management and the Worker, Cambridge/Mass. 1939, str. 551 i dalje, ili Abraham Zaleznic/C. Roland Christensen/Fritz J. Roethlisberger, The Motivation, Productivity and Satisfaction of Workers. A Prediction Stu-dy, Boston, 1958. Povezanost sa starijim studijama o razlici dvije ili tri grupe u stilu Simmela također se može primijetiti kao i kontakti s teo-rijom igre. Ovdje usporedi npr. William A. Gamson, A Theory of Coalition Formation, »American Sociological Review«, br. 26 (1961), str. 373—382; Thibaut/Kelley (vidi bibliografiju, str. 205 i dalje); Gäfgen (vidi biblio-grafiju, str. 176 i dalje).

111



promjeni okolnosti, osobito pri promjeni odnosa moći ili preferencijalnih struktura sudionika mogu mijenjati.

Karakteristično za tu koncepciju jest da ona uviđa razlikuizmeđu motivirajućih i racionalizirajućih funkcija svrhe, čije smo

odvajanje zahtijevali u uvodu ovog odjeljka, i izjednačuje sa sistemteoret&kom diferencijom ’izvana’ i ’unutra’. Sistemske svrhesluže ovdje ujedno, a to je misao koju ćemo poslije iskoristiti,za premještanje od eksternih na interne probleme i metode racio-nalizacije.94 Ono što se koalicijskostrategijski, u krajnjoj liniji,dakle, u formi zamjene, racionalizira, dobiva svrhovitosnim miš-ljenjem oblik, koji se interno na posve drugačiji način, naime u

shemi svrha/sredstvo, može racionalizirati. To ujedno znači dase interno u dnevnom svršnom djelovanju motivacijski problemimogu zanemariti tako dugo dok se ne pokrene pitanje koalicij-skog sporazuma.

Nedostaci teorije koalicije su, između ostaloga, i u tome daona odveć slabo osvjetljava značenje određenih varijabli — npr.razlikovanje članova i nečlanova sistema95 ili inertnost sistemske

opstojnosti, koja pruža slobodan prostor za svakovrsne varija-cije a da se pri tom ne postavi pitanje koalicije. Za njihovo racio-naliziranje potrebna su dodatna interna mjerila koja teorija koa-licije ne može objasniti.06 Te probleme mi ne možemo ovdje de-

54 Znanstvenoekonomska teorija koalicije ostaje zapravo vezana na uski pojam racionalnosti ekonomskih znanosti. Ona ne gleda na interne

odnose koalicije kao na racionalne, zato što koalicije smjeraju ne na jedino ispravna, nego na, za sve sudionike prihvatljiva, »fair« rješenja. O tome usporedi Gäfgen (vidi bibliografiju, str. 182 i dalje).

” I nečlanovi, isporučitelji, kupci itd. vrijede kao sudionici koali-cije te time granica između sistema i okoline izvan koalicije postaje problematična.

96 Uopće kriterij opstojnosti nije dovoljan princip podjele; u suprot-nosti s principom maksimiranja dobiti, koji je bio jednoznačan, ne samo

kao princip racionalizacije, nego istovremeno kao pravilo podjele — sva-kog viška vlasništva. Zbog toga nije slučaj što se Cyert/March (vidi bibliografiju, 1963) u perspektivi koalicijske teorije suočavaju s pitanjem funkcije Schlendrianovog (organizational slack). Otuda pokušava Wil-liamson (vidi bibliografiju) s modelom tipičnih motiva prekomjerne upo-trebe poduzetnika doći dalje. Vidi i ovdje kritičku primjedbu o koali-cijskoj teoriji da ona u normalnom slučaju, u kojem se ne postavlja pi-tanje opstojnosti, treba dopune. Usporedi također Albert Lauterbach, Per-

ceptions of Management. Case Materials from Western and Northern

112



taljno slijediti.97 Sa stanovišta problema svrhe ovdje se javlja pi-tanje da li je postavljanje svrhe, odnosno mijenjanje svrhe stvar-no jedina ili pak samo dominirajuća tema takvih koalicijskih do-govora, ili da li postoje i drugi mehanizmi uravnoteženja intere-

sa, druge vrste transmisije od eksterne na internu racionalnost.S takvim razmatranjem Clark i Wilson poduzeli su za nas posebno zanimljiv pokušaj.98 Oni polaze od teorije koalicije, od-nosno od njezinih preteča, probijaju se međutim do jedne orga-nizacijske tipologije koja se iz toga više ne može izvesti, kojakao kriterij upotrebljava pitanje na koji se način individui mogumotivirati za doprinose za organizacijske sisteme. To postav-

ljanje pitanja rasvjetljava da postoje, dakako, socijalni sistemikoji svoju svrhu upotrebljavaju kao vrbujući motiv, koji suzbog te svrhe potpomagani od svojih članova; da su međutim uzto zamislivi i drugi sistemski tipovi koji posjeduju svoju bazu,

bilo u materijalnoj prednosti članstva (naročito novčanim ispla-tama), bilo u socijalno — emocionalnim zadovoljenjima (npr.

zadovoljenju potreba društvenosti ili statusa) i da ti posljednjitipovi danas vjerojatno pretežu.To razlikovanje omogućuje usporedbu, a u usporedbi izlazi

na vidjelo problematika čiste svršne motivacije: ona imobilizirasvrhu sistema vezivanjem uz osobne motivacijske strukture čla-nova sistema.99 U sistemima koji svoju svrhu postavljaju kaokorist članstva, ta se svrha ne može mijenjati a da veći ili manji

dio članova koji se identificiraju s tom svrhom ne idu za tomsvrhom i u danom slučaju napuštaju organizaciju poput znan-

Europe, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1957), str. 97—109; Ka tona (vidi bibliografiju, 1953, str. 231 i dalje).

57 U kritičkoj se literaturi prije svega postavlja jedan prigovor da teorija koalicije tendira tome da postane tautološka, dakle ne bi je se moglo verificirati, zato što individualnu korist nije uopće moguće ustano-viti neovisno u već strukturiranoj shemi koalicije. Vidi npr. Krupp (vidi bibliografiju, str. 105 i dalje); George B. Strother, Problems in the

Development of a Social Science of Organization. U: Harold G. Leavitt (izdavač), The Social Science of Organization. Four Perspectives, Engle-wood Cliffs/N. J. 1963, str. 3—37 (20 i dalje); Scott (vidi bibliografiju, str. 496 i dalje).

Vidi Peter B. Clark/James Q. Wilson, Incentive Systems. A Theory of Organization, Administrative Science Quarterly, br. 6 (1961), str. 129—166.

” Usporedi ovdje i dalje Luhmann (vidi bibliograf. 1964, str. 100 i dalje).

8 Teorija sistema 1 1 0



stvenika kojima se na drugom mjestu pružaju bolje mogućnostiistraživanja.100 Lojalnost prema svrsi nije baš bez daljnjega lo-

jalnost organizaciji. Motivacija svrhom, kako se ona danas su-sreće naročito u udruženju, znači da sistem ne može slobodno

manevrirati sa svojom svrhom, nego da mora slijediti interesečlanova. Može biti da je prisiljen zbog održanja ili proširenjačlanstva svoje svrhe proformulirati, aktualizirati ili proširiti doneodređenosti; no, uvijek je takvo mijenjanje svrhe osjetljiva te-ma jer izaziva opasnosti napuštanja ili otcjepljivanja.101 Takođervalja uzeti u obzir da se struktura svrha/sredstvo u takvim siste-mima ne može vrlo široko rastezati, raskomadati i usitniti jer se

inače gubi njezina motivaoijska vrijednost.102 Pod tim okolnosti-ma održavanje članstva postaje središnjim strategijskim stanoviš-tem rukovođenja sistemom. S tim opterećenjem može ono djelo-

100 Taj nedostatak jake svrhovitosne motivacije ustanovljuje također jedan autor koji je inače povezan s pokretom »human relations«, Daniel Katz, Human In terrelationships and Organizational Behavior. U: Sidney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavači). Concepts and Issues in Admini-

strative Behavior, Englewood Cliffs/N. J. 1962, str. 166—186 (175 i dalje) i isti, The Motivational Basis of Organizational Behavior, »Behavioral Science«, br. 9 (1964), str. 131— 146 (143 i dalje).

101 Ti su problemi bili primijećeni u više socioloških istraživanja dobrovoljnih udruženja i obrađeni. Usporedi osim Clark/Wilson (vidi bibliografiju) posebno Grace Coyle, Social Process in Organizational Groups, New York, 1930, str. 36 i dalje; Sheldon L. Messinger, Organi-

zational Transformation. A Case Stu dy o f a Declining Social M ovem ent,

»American Sociological Review«, br. 20 (1955), str. 3—10; Joseph R. Gus field, Social Structure and M oral R eform . A Study o f the W omen's Christian Temperance Union, »The American Journal of Sociology«, br. 61(1955), str. 221—232; isti, Symbolic Crusade. Status and Politics and the

American Temperance M ovem ent, Urbana/Ill. 1963; David L. Sills, The Volunteers, Glencoe/Ill., 1957.; Mayer N. Zald/Patricia Denton, From

Evangelism to General Service. The Transformation o f the YM C A , »Administrative Science Quarterly«, br. 8 (1963), str. 214—234; Abra-ham Holtzmann, The Townsend Movement. A Political Study, New York,1963. Nadalje se, naravno nalazi mnogo materijala u materijalima sindi-kata i partije o tom pitanju. Radi općih objašnjenja vidi npr. Peter M. Blau, Bureaucracy in M odem Socio lo gy, New York, 1956, str. 93 i dalje; Mayntz (vidi bibliografiju, 1963, str. 71 i dalje); Etzioni (vidi bibliogra-fiju, 1964, str. 13 i dalje).

102 U velikim proracionaliziranim organizacijama, u poduzećima kaoi u vojsci nastala bi naprotiv neizlječiva zbrka kad bi se članovi dali inspirirati neposredno zajedničkom svrhom. Otriježnjavajuće primjedbe u

114



tvorno upravljati sistemom samo onda ako sami članovi ispu-njavaju sve važne uvjete održavanja, a ostala okolina sistema ne postavlja odveć teške i, prije svega, promjenjive probleme pri-lagođivanja.

Počiva li članstvo naprotiv na novcu ili na potrebi za društvenošću, potpomognuto u danom slučaju jako uopćenom pro-fesionalnom etikom ili ideologijom službe,103 tada se svrha si-stema na toj osnovi može lako varirati a da sistem ne dođe uopasnost da pri oštrim zaokretima ne odbacuje članove čijimotivi ostaju konstantni. Elastičnost sistema postiže se tako da

se motivacija članova upire na kronični nedostatak, naročito na potrebu novca, što je tako generaliziran da se njegovo zado-voljenje može uskladiti s množinom različitih sistemskih stanja.

Njihova promjena nema tada povratno djelovanje na motivacijsku strukturu sistema. Sistem koji može motivirati svoje članoveindiferentno spram svrhe postiže time interno veliku sposobnostdiferenciranja, jer se mora pri podjeli posla malo obazirati na

motivacijsku snagu zadataka a eksterno zadobiva veliku spo-sobnost prilagođivanja koja mu omogućuje da polagano slijedieventualne promjene u okolini izvan članstva, tržištu, politici,kulturnim interesima ili tehničkom razvoju, da se brzo i bez bit-nih gubitaka preorijentira. Uzevši u cjelini, čini se da razdvajanjemotiva i svrhe jest osnovni uvjet za stvaranje visoko kompleks-

nih sistema sa znatnom unutrašnjom varijabilnošću.tom pravcu nalazimo kod Wilbert E. Moore/Arnold S. Feldman, Spheres of Commitment. U: isti (izdavači), Labor C om m itm ent and Socia l Change in Developing Areas, New York, 1960, str. 1—77 (31 i dalje).

103 O idealizmu zvanja kao funkcionalnom ekvivalentu za svršno o jentiranje za slučajeve u kojima se teško dade ustanoviti ispunjenje svrhe, ili je kao baza opravdanja previše riskantno, uporedi Peter Nokes, Purpo-

se and Effic iency in Human Socia l Institutions, »Human relations«, br. 13 (1960), str. 141—155. I idealizam slobodan od svrhe može naravno kao temelj motivacije postati prijeporan ako se članovi sistema u svojim odlukama o ulazu i izlazu upravljaju prema idealima umjesto njihovi ideali prema svojim članovima; jer i time može doći do nepoželjne fluktuacije članova za sistem. Izraziti ideali o službi zbog toga nastaju tipično u sistemima koji nemaju konkurenta, npr. u državnim upravama ili u školstvu. Drugi sistemi povremeno pokušavaju s lokalnim idealiz-

mom. Kao stvarno rješenje tog problema zaslužuju uostalom matične kuće medicinskih sestara interes koje njeguju idealizam svojih članova i isto-vremeno štite bolnice od njegovih posljedica.

8* 115



Staro, difuzno povezivanje racionalne funkcije i funkcijemotivacije u svrsi svjedoči ujedno o relativno jednostavnim sta-njima u sistemu kao i u okolini. Ono povlači uske granice spo-sobnosti diferenciranja (i time kompleksnosti) sistema i pretpo-

stavlja pri tom relativno nepokretnu, nediferenciranu okolinu. Umodemom socijalnom poretku nalazimo sisteme koji rade s mo-tivacijom vezanom uz svrhu samo još u rubnim područjima —upravo u udruženju. Tipični i prevladavajući su sistemi koji mo-tiviraju svoje članove bez obzira na organizacijsku svrhu, koji,drugim riječima, specificiraju svoju sistemsku svrhu s obziromna funkcije u odnosu prema određenim okolinama izvan član-

stva. To je, doduše, skuplje nego kada se može posegnuti za već postojećim motiviranjem nastojanjem oko svrhe i, možda, manjeintenzivno s obzirom na učinak. Sistem tako, također, gubisvoju autarkiju i postaje ovisan o nečlanovima. Za to dobiva on pak neizbježnu taktičku elastičnost i mogućnost odlučivanjakoja se može koristiti da se bogato kompenziraju spomenuti ne-dostaci. Opći razvoj prema jače diferenciranim društvenim po

retcima čini se da pogoduje tom sistemskom tipu. Ako takavsistem, premda ne raspolaže snažno motivirajućim svrhama,ipak pokušava približiti svojim članovima sjajnu marmeladu odčetverostrukog ploda koji producira, tada to nije samo uzaludnonastojanje, nego ujedno znak za to da vodstvo sistema želi šte-djeti nadnice, zapravo da ono još nije prilagodilo svoje vrijed-nosne predodžbe zahtjevima diferenciranog socijalnog poretka.Socijalne znanosti ne bi trebale takve stavove dalje ohrabrivati.

Iz zapetljanog klupka ponude motivacijskih teorija izvuklismo samo jednu nit koja se za našu temu ipak čini iznimnovažnom i perspektivnom: misao o razdvajanju motivacijskestrukture i racionalne strukture. Sistemska svrha biva odterećenaod motivacijskih zadataka da se može specijalizirati za druge

funkcije. Ta teza može, uostalom, pridonijeti pojašnjenju nekihaktualnih spornih točaka: ona razjašnjava rasprostranjivanje istrategijski smisao indiferentnosti kao stav nečlanova kao i raz-voj novovrsnih, formalnih i neformalnih motivacijskih tehnikakojima se mora nadomjestiti motivacijska funkcija svrhe.

Za razliku od teorije koalicije, mi ne postavljamo razdvajanje motiva i sistemske svrhe zajedno s razdvajanjem vanjskog

i unutrašnjeg područja sistema nego s razlikovanjem različitih

116



sistemskih okolina. I članovi su kao osobe koje treba motivi-rati, naime, dio okoline socijalnog sistema. Odnosi sistema

prema svojim članovima moraju se urediti u drugom smislu negoodnosi prema nečlanovima. Obje sistemske granice moraju se

držati nepromjenjivima pomoću uredbi koje su uvijek udešene prema njima, i zato mora sistem biti kadar u odnosu prema problemu specifično reagirati na svakoj granici na promjene oko-line, a da zahtjevi jedne granice odveć drastično ne suze zahtjevetaktičke mogućnosti na drugoj. To granično razdvajanje tako-đer je, naime, gledano sistemteoretski, pravi razlog za razdvaja-nje motiva i svrhe. Upotreba jedinstvene sistemske svrhe kaovodeće koncepcije za tretiranje obje granice smisleno je samo

još u malo slučajeva jer to nepotrebno stapa probleme objegranice umjesto da ih jedne nasuprot drugima izolira. Ona je

podobna za relativno autarkične simptome koji mogu živjetisamo od svojih članova. U diferenciranju socijalnim poretcimaveće šanse međutim ima jedan drugi sistemski tip koji zahtijeva

autonomiju u apstraktnom smislu, naime sposobnost da svojegranice prema različitim okolinama drži nepromjenjivima isko-rištavanjem okolnosti što pojedine okoline pokazuju različite'

probleme a različite ritmove promjene, različite zahtjeve i razli-čite utjecajne šanse.

4. Formula opstanka

S razdvajanjem motiva i svrhe čvrsto je povezan i širi predodžbeni krug: funkcionalna teorija preživljavanja« (Über-leben) ili održanja »opstanka« (Bestand) socijalnih sistema.Mnogostrano potaknuto onim razlikovanjem motivirajućih i racionalizirajućih ili ekspresivnih i instrumentalnih aspekata si-stemskih struktura, ali i prihvaćajući druge misaone struje, na-ročito iz sociologijske teorije, socijalne antropologije i biologije,

počelo se osobito u Sjedinjenim Američkim Državama tragatiza teorijom grupe ili čak općom teorijom socijalnih sistema,usredotočenom oko misli o održavanju sistema. I ovdje bi barem

donekle adekvatno prikazivanje tih teorijskih pokušaja probilookvir naše rasprave; ipak, moramo se kratko osvrnuti na to da

117



je funkcionalizam opstanka vodio do naročito radikalne iakone uvijek naročito jasne kritike svevlašća svršnog principa. Po-

javljivanje te nove teorije i snažno daljnje nastavljanje tradicio-nalne orijentacije na svrhovito mišljenje proizveli su ponaj-

prije neujednačenu paralelnost, isprepletenost ili nadređenost ili podređenost formule opstanka i formule svrhe, što si želimo predočiti s nekoliko primjera.104

Jedno od polazišta imao je taj teorijski razvoj u čuvenimeksperimentima Hawthornea na Harvard Business School, kojisu diljem svijeta upozorili na »otkriće« relativno samostalne,osjećajem upravljane grupe u formalno svrhovitosno strukturira-

nim organizacijama.105 Teorijsko tumačenje tog nalaza bilo jeipak od početka nesigurno i prijeporno. Jedna danas prevla-dana106 tendencija pokušala je »formalne« i »neformalne« orga-nizacije suprotstaviti kao dva različita sistema i u bitnome iden-tificirati s interesnom suprotnošću između rukovodstva podu-zeća i radništva. To se gledanje ipak pokazalo kao odveć grubo,

Za područje sociologije organizacije usporedi kao opći prikaz te neriješene diskrepancije formule opstojnosti i formule svrhe Alwin W. Gouldner, Organizational Analysis. U: Robert K. Merton/Leonard Broom/Leonard S. Cottrell, Jr. (izdavači), Sociology Today, New York, 1959, str. 400—428; Etzioni (vidi bibliografiju, 1960) i isti (vidi bibliogra-fiju, 1964, str. 16 i dalje): Litterer (vidi bibliografiju, str. 147 i dalje). Kao daljnje tipične dokaze za ono što teoretski nije savladano »kao — i«

vidi npr. Argyris (Vidi bibliografiju, 1957, str. 27 i dalje) i isti (vidi biblio-grafiju, 1962, str. 57—98, 63); Rubenstein/Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 324, usp. također str. 152; Thompson (vidi bibliografiju, 1961, str. 179); Knut Bleicher, Grundsätze der Organisation. U: Schnaufer/Agthe (vidi bibliografiju, str. 149—164) (150); Renate Mayntz, Die Organisations-soziologie und ihre Beziehungen zur Organisationslehre. U: Schnaufer/ Agthe (vidi bibliografiju, str. 29—54, 46 i dalje).

105 Vidi opširan izvještaj RoethlisbergerlD ickson (vidi bibliografiju).

Otuda potječe u industrijskoj sociologiji često upotrebljavani prikaz dviju funkcija: ispunjenje svrhe i zadovoljstvo, koje moraju biti usporedno ispunjene. Usporedi naročito str. 552; dalje npr. Helmut Schelsky, Aufgaben und Grenzen der Betriebssoziologie, U: Hermann Böhrs/Helmut Schelsky,

Die Aufgaben der Betriebssoziologie und der Arbeitswissenschaften, Stutt gartDUsseldorf, 1954, str. 14; Ralf/Dahrendorf, Sozialstruktur des Be trlebsBetriebssoziologie, Wiesbaden, 1959, str. 85. Vidi također o uskoj vezi tog shvaćanja na strani 83 obrađenim teorijama o dvostrukom rukovodstvu i teorijama o diferenciranju uloga za male grupe.

Kao kasnu kritiku usporedi npr. Irle (vidi bibliografiju).

118



kao pogrešno konkretiziranje. Razlikovanje »formalnog« i »ne-formalnog« zahvaća bitne aspekte iščekivanja, ali ne konkretnesisteme djelovanja ili motive stvaranja sistema.

Kao jedna druga mogućnost tumačenja nudilo se da se socio

emocionalna osnova socijalnog sistema drži za pravu osnovuopstanka na kojoj utvrđene svrhe i s njima racionalna strukturasistema plivaju poput čvrste grude na žitkoj podlozi, njom ujed-no nošeni i pokretani. To tumačenje, koje je rijetko eksplicitno izraženo, ali utječe na mnoga istraživanja i prikaze,107 mo-ralo je doći do vrlo jednostrane verzije problema opstanka so-cijalnih sistema, zato što je zadovoljenje socioemocionalnih po-treba članova sistema premjestilo u samo središte, a svrhovitosnu orijentaciju ujedno tretira kao strano tijelo, kao zahtjevokoline na sistem.108. To biva jasno ako se promisli da je takoncepcija izrasla iz eksperimentalnih — dakle izolirajućih —istraživanja na malim grupama.

Tim u prvom redu socijalnopsihologijskim predodžbama,

razrađenim u tzv. pokretu »human relations«, bliska je u socio-logiji »institucionalna« teorija organizacije Philipa Selznicka.109

107 Najjasnije dolazi ona do izražaja možda u tome što argumen-tacija i dokazivanje vrlo lako od ustanovljivanja socioemocionalnog za-dovoljstva (satisfaction) prelazi na prihvaćanje održavanja opstojnosti (maintenance) da se ono kao empirijski indeks koristi za ovo. Teoretsku

izradbu obuhvatio je naročito W. R. Bion u različitim člancima u: Expe-rience in Groups and Other Papers, LondonNew York, 1961, prikazano s razlikovanjem dvije razine problema u svakoj grupi: »basis group« — i »work group«, verzija koja je manje nošena od misli o »individualnoj organizaciji« nego od psihoanaličkih razmišljanja, i koja je naknadno utjecala na istraživanja Tavistock Institute, London.

108 Kao kuriozitet treba zabilježiti da se odnos unutrašnjeg područjai okoline (usp. str. 136) mijenja. Teorija koalicije vidi socioemocionalne

potrebe kao okolinu svršno racionalnog sistema koji je strukturiran prema unutra. Ovdje obrađena teorija grupe vidi naprotiv emocionalnu struk-turu napetosti kao centar života grupe i okolinu kao »task environ-ment« kojoj se grupa prilagođava ispunjenjem svrhe; usporedi npr. Thibaut/Kelley (vidi bibliografiju, str. 274 i dalje). Da su moguće tako suprotstavljene pozicije dade naslutiti da obje strane imaju krivu te da se, kao što je prije spomenuto, razlika unutra/vani u stvaranju sistema neće smjeti izjednačiti sa suprotnosti racionalnih i socioemocionalnih aspekata.

m Usporedi naročito An Approach to a Theory of Bureaucracy, »American Sociological Review«, br. 8 (1943), str. 47—54; Foundation of

119



mostalne dimenzije koje se ne mogu svesti jedna na drugu, kojezajedno s razlikom unutra/vani tvore osnovnu shemu sistem-skih funkcija koje mora zadovoljiti svaki sistem akcije.113 Kon-frontiraju li se obje dihotomije, tada se nameću četiri kombi

nacijske mogućnosti koje Parsons tumači kao sistemske probleme koji se moraju riješiti ako sistem treba opstati, naime kaoodržavanje osnovnih orijentacijskih modela, integracija, ispunje-nje svrhe i prilagođivanje. Čini se da je time funkcija svrhe

podređena misli o opstanku, ograničena na specijalnu funkciju ukompleksnom procesu održavanja sistema.114 Ipak, ta pretpo-stavka vara; Parsons, naime, pretpostavlja pojam svrhe već usvom pojmu djelovanja, a osim toga i u rubrici »instrumen-talno«, a da pri tom ne čini potpuno providnim odnos tih razli-čitih upotreba svrhovitosnog principa. Razjašnjenje odnosa iz-među svrhovitosne formule i formule opstanka nije time postig-nuto. Najpravednije će se suditi o ovom najpretencioznijemsocijalno — znanstvenom teorijskom pokušaju današnjice ako

se konfrontiranje obiju dihotomija izloži kao konfrontiranje principa opstojnosti (interpretiranog kao diferencije unutra/vani)i principa svrhovitosti (interpretiranog kao mogućnost odgodezadovoljenja), premda Parsons uz to upotrebljava i misao o op-stojnosti kao naprosto sistemski kriterij, misao o svrsi takođerkao parcijalnu funkciju u sistemu. To bi izlaganje učinilo barem

vidljivim kako se u Parsonsovoj koncepciji vrlo raznorodnashvaćanja našega osnovnog problema stapaju u jedno tobožnje jedinstvo.

113 Pojedinačno objašnjava Parsons razliku ekspresivnoga (ili potro-šačkoga) i instrumentalnog orijentiranja kao razliku vremenskog horizonta djelovanja: Ponajprije zahtijeva se aktualno, momentalno zadovoljenje po-

trebe, u drugom se naprotiv odgađa ispunjenje. Vidi npr. Talcott Parsons, The Point of View of the Author. U: Max Black (izdavač), The Social Theories of Talcott Parsons, Englewood Cliffs/N . Y. 1961, str. 311—363 (324).

114 To osobito jasno dolazi do izražaja kod Talcotta Parsonsa, An Approach to Psychological Theory in Term s of the Theory of Action. U: Sigmund Koch (izdavač), Psychology, A Study of a Science, sv. Ill, New YorkTorontoLondon, 1959, str. 612—711 (632), gdje se »tendency

to seek goals« svodi na pojam ravnoteže, dakle na jednu kategoriju sistema.

121



Pogled na teoriju simboličkog prikazivanja socijalnih identi-teta, kako se to naročito na Čikaškom sveučilištu njeguje, inspi-rirano Georgeom H. Meadom i Kennethom Burkeom, možezaokružiti naš pregled kontrastiranja svrhovitosne formule i for-

mule opstanka. Premda je ta škola u našoj problemskoj svezi jedva spomenuta, i premda ona u mnogom pogledu, između osta-loga, i zbog svoga literarnog stila, predstavlja svijet za sebe,ona je također, vjerojatno, bez svjesnog oslanjanja na upravoizloženu raspravu naslutila suprotnost između principa svrhe i

principa opstanka. Pri otkrivanju simboličkih implikacija ljud-skog ponašanja i taktičkih poteškoća pri manipuliranju namje

ravanim »dojmom« naišla je na činjenicu da i slijeđenje nekesvrhe neizbježno kazuje nešto o onome tko slijedi svrhu da suodređuje njegov identitet. Spontano, intenzivno nastojanje okosvrhe bez obzira na dojam koji ono izaziva, socijalno je mogućesamo pod naročitim, utvrdivim pretpostavkama, prije svega akofundirana samosigumost i konsenzus okoline oterećuju onogakoji djeluje od obzira prikazivanja.115 Ako te pretpostavke nisu,

ili nisu s dovoljnom sigurnošću ispunjene, svrhovitosno se djelo-vanje u međuljudskom kontaktu mora ne samo izvesti svrsi-shodno nego se također sa svom brižljivošću i u obziru na do-tične gledaoce mora »prikazati«, a to prikazivanje oduzimasnage, čak šanse učinkovitosti bezbrižnom svrhovitosnom djelo-vanju.116 Tko želi svoje svrhe prikazati u idealnoj čistoći — i

kroz njih samoga sebe — i dalje, i tko se ne želi obazirati injegovati izražajnu vrijednost svoga djelovanja što nadilazisvrhu, ne može upotrijebiti svako sredstvo za postizanje svrhe.

Naročito ako se već angažira u svom samoprikazivanju, ako

lls Vidi o tome Tom Burns, Friends, Enemies, and the Polite Fiction, »American Sociological Review«, br. 18 (1953), str. 654—662 (61); Niklas Luhmann, Spontane Ordnungsbildung. U: Fritz Morstein Marx (izdavač), Verwaltung. Eine einführende Darstellung, Berlin, 1965, str. 163—183 (169 i dalje), a o ugrožavanjima koja nastaju iz neoprezne spontanosti prije svega Erving Goffman, Alienation From Interaction, »Human Relations«, br. 10 (1957), str. 47—59. Na karakterističan način i taj je problem shvat-ljiv samo kad se klasični pojmovi — ovdje kao od volje oslobođeno djelovanje, dakle kao bezrazložna kauzalnost, definirani pojam spontano-sti — preoblikuje u sistemski strateške pojmove.

116 O toj »dilemma of expression versus action« Goffman (vidi biblio-

grafiju, 1958, str. 20 i dalje). Usporedi također Albert Cohen, The Socio

122



je već druge upoznao s određenim interesima i vrijednostima uzkoje pristaje, vrlo je ograničen u svojoj slobodi djelovanja. Onmora izbalansirati izbor sredstava sa svojim samoprikazivanjemi svojom poviješću, kako bi očuvao svoju osobnost, odnosno so-

cijalni sistem što ga prezentira u svom djelovanju kao identitet.Apstrahirajući od bitnog pomaka — da ovdje naime odnosniobjekt istraživanja nije održavanje empirijskog sistema djelova-nja, nego održavanje jedne novim informacijama stalno ugroženesimboličke prezentacije — imamo pred sobom istu nerazjaš-njenu suprotnost između formule opstanka i formule svrhe.117

Osebujna draž tih raznih, u najširem smislu sociologijskih

teorija ne zasniva se, napokon, na tome da uobičajeno svrhovitosno mišljenje obmane jednom novom formulom, da pri-hvate njemu nekongruentnu perspektivu — slično kao što su točinili veliki sofisti devetnaestog stoljeća, Marx, Darwin, Nietz-sche, Freud kada su nastojali objasniti postavljanje svrhe od-ređenim faktorima izvan doživljajnog horizonta onoga koji dje-

luje. Kao što ta vrsta kritike ideologije dobiva svoje napetosti i plodonosnost, ali i svoju nedovoljnost, iz nepodnošljivosti za-htjeva istine objašnjenog i objašnjavajućeg mišljenja — svaka pozicija mišljenja može na taj način postati korumpirana118 —

logy of the Deviant Act, Anomie Theory and Beyond, »American Socio-logical Review«, br. 30 (1965), str. 5— 14 (12 i dalje); Blau (vidi biblio-grafiju, 1964 str. 75 i specijalno za sociologiju organizacije Charles Perrow,

Organizational Prestige. Some Functions and Disfunctions, »The Ameri-can Journal of Sociology«, br. 66 (1961), str. 335—341; Clark/Wilson (vi-di bibliografiju, str. 144); Luhmann, (vidi bibliografiju, str. 108 i dalje).

117 Usporedi ovdje također George J. McCall/J. L. Simmons, Iden-tities and Interactions, New YorkLondon, 1966, str. 146 i dalje s izvodimao »negotiations of identities« kao potrebnom pozadinom specifične težnje za svrhom.

118 Taj lom jedinstva kozmosa istina nije uostalom nikada bio izli-

ječen. Već su Husserl, Max Weber, Troeltsch, Scheler i Mannheim dospjeli do stanovišta da kauzalno znanstvenogenetsko objašnjenje mišljenja ne kazuje ništa o istini mišljenoga, i utoliko su iza sebe ostavili 19. sto-ljeće. Ali to je za ontološko mišljenje naše filozofske tradicije nemoguća teza; ona pojednostavljuje problematiku razaranja, koju su mislioci 19. stoljeća doživljavali još u njenoj punoj ozbiljnosti i zbog toga je primje-njivali. Kauzalno objašnjenje implicira nužno da bi se preko kauzalnih konstelacija djelovalo na druge rezultate mišljenja. Istinsko biće može

u mišljenju ontologijske metafizike samo biti a ne biti. Usporedi uz to Luhmann, (vidi bibliografiju, 1962, b)

123



tako se i u konfliktu formule svrhe i formule opstanka jednas drugom bore nepodnošljive osnovne koncepcije. Radi se oistoj borbi koju međusobno vode kauzalne teorije i ideologije;

promjena frontova i problematike uvjetovana je napredovanjem

socijalnih znanosti od teorije faktora prema teorijama sistema.Te dvije pozicije nepodnošljive su svakako tada ako obje postavljaju zahtjev da definiraju osnovnopojmovni odnosniokvir, dakle da pružaju posljednja, neizvediva utemeljenja. Iobje brane taj rang ponajprije radikalnošću postavljanja pitanjakoje ih pobuđuje. Pri tome moraju progutati suprotni principa da ga ne mogu probaviti.

Model svrhe približava se modelu opstanka utoliko ukolikoapstrahira od dotične predodžbe o svrsi i što dalje rasteže vre-menski horizont razmatranja posljedica. Pod pretpostavkom sa-vršene konkurencije ili projicirani u beskonačnu vremensku da-ljinu, maksimiranje profita i održavanje opstanka se pokla-

paju.119 S druge strane može se, kako se to danas pretežno idogađa, svrsi pridavati samo djelomična funkcija za održavanjesistema. No, pri tom se gotovo neizbježno teologizira formulaopstanka, održavanje opstanka uzima se kao svrha učinakakoji je održavaju i tako se princip svrhe opet postavlja iznad

principa opstanka.120 Tako se činilo Wilhelmu Wundtu nepotreb

119 Tako npr. Tom Burns/G. M. Stalker, The Management od Inno-vation, London 1961, str. 35. Usporedi također zahtjev Argyrisa (vidi bi-bliografiju, 1962, str. 71): »than an organization should strive te achieve its objectives in such a way that it can maximize the probability that it will continue to achieve its objectives« — formulacija koja svojom nad-moćnom ekscentričnošću nepromišljenost problema spajanja modela svrhe i modela opstojnosti čini naročito evidentnom.

120 Teleologijski funkcionalizam u daljnjem smislu javlja se npr. u nastavljanju na Emilea Durkheima. Les rigles de la methode socio logique, 8. izdanje, Pariz, 1927, str. 110 i dalje; usporedi također Albert

Pierce, Dürkheim and Functionalism. U: Kurt H. Wolff (izdavač), Emile Durkheim, 1858—1917. Columbus/Ohio 1960, (str. 154— 169) zastupljen u francuskoj sociologiji. Vidi npr. Georges Gurwitch, La vocation actuelle de la sociologie, 3. izdanje, Paris, 1963, sv. 1, str. 333 i dalje, 433; Henri Janne, Fonction et finalite en sociologie. »Cahiers interantionaux de sociologie«, br. 16 (1954), str. 50—67; te također Talcott Parsons, Bei-träge zur soziologischen Theorie, njemački prijevod NeuwiedBerlin, 1964, str. 38. U anglosaksonskom području je to pitanje više sporno te

i predstavnici jednog teleologijskog funkcionalizma najčešće nastoje da ga

124



nun »pobliže dokazivati« »da misao održavanja nužno u sebiuključuje misao svrhe«.121 Također ni nauk ekonomike poduzećanema zamjerke da se princip održavanja poduzeća primjenjujekao funkcija cilja ili pak kao kriterij uspjeha.122 Naravno, mo-

žemo se odreći te teleologijske predrasude i prikloniti se vrijed-nosno neutralnom funkcionalizmu.123 Ali tada ostaje ponajprijeotvoreno pitanje kako da se ono što će se održati omeđi na-spram promjenjivih sistemskih komponenata i u kojem vremen-skom horizontu.124 Ovdje je potreban selektivni kriterij koji se

reduciraju na kompleksne kauzalne procese. Vidi prije svega Ernest Nagel,

Teleological Explanation and Teleological Systems. U: Sidney Ratner (izdavač), Vision and Action. New Brunswick/NJ1953, str. 192—222; isti, Logic Without Metaphysics, G lencoe/Ill. 1956, str. 247 i dalje; isti, The Structure o f Science, New York, 1961, str. 401 i dalje, 520 i dalje; zatim Siegfried F. Nadel, The Foundations of Social Anthropology, Glen-coe/I ll. 1951, str. 368 i dalje; isti, The Theory of Social Structure, Glencoe/Ill, 1957, str. 157 i dalje; Dorothy Emmet, Function', Purpose and Powers, London, 1958: Harold Fallding, Functional Analysis in So-

ciology, »American Sociological Review«, br. 28 (1963), str. 5— 13, i u Njemačkoj Renate Mayntz (utvrđeno u bilješki 125). Pri tom se stalno distanciramo od posvema subjektivne predodžbe o svrsi te kao znan-stvenu hipotezu prihvaćamo »objektivnu svrhu« istraživanih sistema.

121 Wilhelm Wundt, Logik, sv. II, 4. izdanje Stuttgart, 1920, str. 330.122 Vidi npr. Fritz Sonderegger, Das Prinzip der Erhaltung der Unter-

nehmung als Grundproblem der modernen Betriebswirtschaft, Bern, 1950; Karl Hax, Die Substanzerhaltung der Betriebe, KölnOpladen, 1957; Walt-her Busse von Colbe, Substanzerhaltung. Handwörternbuch der Betriebs Wirtschaft, sv. III, Stutgart, 1960, stupac 5309—5321, s uputama na lite-raturu; Dalton E. Mc Farland, Management. Principles and Practices, 2. iz-danje, NewYorkLondon, str. 105 i dalje.

123 Tako npr. Robert K. Merton, Social Theory and Social Structure, 2. izdanje, Glencoe/Ill. 1957, str. 37 i dalje, 54; Marion J. Levy, The Struc-ture of Society, Princeton/N. J., str. 52 i dalje, 70; Bernard Barber,

StructuralFunctional Analysis. Some Problems and Misunderstandings, »American Sociological Review«, br. 21 (1956), str. 129—135 (134 i dalje); Luhmann (vidi bibliografiju, 1962 a, str. 617—644; Robert Brown (vidi bibliografiju, str. 109 i dalje).

124 To razmišljanje nalazimo često formulirano npr. kod Georgea C. Homans, Theorie der sozialen Gruppe, njemački prijevod KölnOpladen, 1960, str. 259 i dalje i isti, Contemporary Theory in Sociology. U: RobertE. L. Faris (izdavač), Handbook o f Modern Sociology, Chicago, 1964, str. 951—977 (963 i dalje); Walter Buckley, StructuralFunctional Analy-sis in Modern Sociology. U: Howard Becker/Alvin Boskoff (izdavač), Modern Sociological Theory in Continuity and Change, New York, 1957,

125



ne može izvesti iz čistog pojma opstanka. Tradicionalna shemaselekcije je međutim shema svrha/sredstvo. S tih razloga dolaziRenate Mayntz u oštroumnoj kritici opstojnosnog funkcionalizma do rezultata da formula opstanka u osnovi implicira karakte

riziranje stanja koja valja održati kao stanja cilja.125 Time seopet model opstanka savija u model svrhe a da se ne pojašnjavaodnos pojma opstanka i pojma svrhe.126

Slična dvosmislena pozicija nalazi se i u literaturi o eko-nomici poduzeća: s jedne strane danas se još jedva sumnja uto da se svrhe poduzeća u interesu sposobnosti prilagođavanjai održanja poduzeća mogu mijenjati.127 S druge strane jednako

str. 236—259; Raymond Firth, Function. U: William L. Thomas, Jr. (izda-vač), »Yearbook od Antropology«, 1955, New York 1955, str. 237—258 (240); Nagel (vidi bibliografiju, 1961, str. 527 i dalje); Harry M. Johnson, Sociology, New York, I960, str. 70. Već je, uostalom Spinoza naglasio da princip opstojnosti ne daje imanentnu vremensku granicu, usporedi E th ik III, 8.

,2S Usporedi Renate Mayntz, Kritische Bemerkungen zur funktionalis tischen Schichtungstheorie. U: David V. Glass/Rene König (izdavači), Soziale Schichtung und soziale Mobilität, »Sonderheft 5 der Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, KölnOpladen, 1961, str. 10—28; vidi također isti, On the Use of the Equilibrium Concept in Social System Analysis. Transactions of the Fifth World Congress of So-ciology, Washington D. C. 1962, sv. IV, str. 133—153.

1!6 Isto vrijedi specijalno za sociologiju organizacije kad Etzioni (vi-

di bibliografiju, 1960) (usporedi također 1961, str. 78 i dalje, 1964, str. 19) nakon prijelaza od »Goal Model« na »System Model« u njegovom okviru odbacuje »Survival« — Princip zbog prejednostavnog shematiziranja ili/ili i predlaže »Effectivness Model«, koji se opet definira pomoću pojma svrhe (vidi bibliografiju, 1960, str. 272). Isti krug nalazimo kod Basil S. Georgopouulos/Arnold S. Tannenbaum, A Study o f Original

Effectiveness, »American Sociological Review«, br. 22 (1957), str. 534— 540; vidi također Arnold S. Tannenbaum, Control and Effectiveness in a Voluntary Organization, »The American Journal of Sociology«, br. 67(1961), str. 33—46, ili definicija održavanja sistema održavanjem »generali-zed resources« (= sredstava) kod Ephraim Yuchtman/Stanley E. Sea-shore, A System Resource Approach to Organizational Effectiveness, »American Sociological Review«, br. 32 (1967), str. 891—903. I u teoriji samoprikazivanja opterećuju takvi povrati u model svrhe teoriju si-stema i daju pojmu samoprikazivanja bolno instrumentalnu notu, tako kod Blaua (vidi bibliografiju, str. 33) u pravcu »rewarding interactions«.

127 Usporedi umjesto drugih Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 112 i dalje).

126



je tako samo po sebi razumljivo da se putem investicije kapitalau specifične projekte mora neprestano žrtvovati likvidnost, ato znači sposobnost prilagođavanja, ako uopće treba postićiodređenu svrhu.128 I ta diskrepancija sugerira pitanje da li se

uopće u kontroverzi model svrhe, odnosno model opstankamože donijeti smislena teorijska odluka kojom bi se isključio jedan model u korist drugoga.

Nijedno od tih različitih shvaćanja odnosa formule svrhe iformule opstanka ne može potpuno zadovoljiti. Možda su te

poteškoće, pred kojima ovdje stagnira stvaranje teorije, u vezis činjenicom pri kojoj započinje naše istraživanje: pojam svrhe

je koncipiran sa stanovišta pojedinačnog djelovanja te je stoganedovoljan kao teorija kompleksnih sistema djelovanja.

Ako pojam ne treba gubiti sve empirijske konture, svrhe jesui ostaju predočeni vrijednosni učinci čije je ozbiljenje proble-matično. Njihova se problematika odnosi, dakle, na predočeno

jedinstvo učinka. To je isječak slike realnosti vrlo male kom-

pleksnosti. Svrhovitosna orijentacija mora stoga uvijek pretpo-stavljati da je njome nezahvaćena kompleksnost svijeta izvandosega ljudskog djelovanja — npr. u prirodi ili socijalnim in-stitucijama — već sređena. Nasuprot tome, formula opstanka

je problemska formula za u detalje nepredvidive odnose sistem/okolina, prislonjena je, dakle, na krajnju kompleksnost. No,

ona nedovoljno apsorbira tu kompleksnost: ona ne sugerira nitiodređene znanstvene hipoteze niti čak kriterije odlučivanja.128 No,upravo taj nedostatak je prednost formule opstanka: u svakomslučaju, ona ne pretpostavlja kompleksnost kao već reduciranu,nego drži sve otvorenim. Ona stoga služi kao obuhvatna pro-

blemska formula za odnos sistema i okoline. U njoj se nagovje-šćuje sve veće povjerenje u kapacitet obradbe problema znanosti,

što se naslućuje i u drugim aspektima funkcionalne metode.130

128 Usporedi uz to Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 125).129 S tog razloga odbija Roger N. Shepard, On Subjectively Optimum

Selection Among Multiattribute Alternatives. U: Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju, str. 257—281 (258) misao koja se katkada pojavljuje u no-vijoj znanstvenoj literaturi da se optimalnost definira održavanjem opstoj-

nosti. Usporedi o tome str. 124.130 Npr. u tome što ona ne uspoređuje samo slično, nego upravo neslično; potom u tome što se ona ne zanima samo za manifestne, nego

127



Ta razmišljanja otupljuju opisanu kontroverzu. Ona se od-nose na osnovni problem krajnje kompleksnosti svijeta, u kojemse neki sistem može održati samo pod određenim uvjetima kojevalja pobliže utvrditi, te relativiraju suprotnost formule opstanka

i formule svrhe prema više postupnoj razlici u mogućnosti zahvaćanja kompleksnosti. Osim toga, ona upućuju na to da se netraga za »ispravnom« odlukom u kontroverzi modeli svrhe na-suprot modelima opstanka, nego da se razviju postupci reduci-ranja kompleksnosti u kojima modeli opstanka tvore ujedno

početak i osnovu, dok se modeli svrhe uključuju kad su problemi već zadobili specifičnije strukture, kada je, dakle, kompleksnost već velikim dijelom apsorbirana.

Konačno, teza da je pojam svrhe skrojen za manji kapa-citet uređivanja pojedinačnog djelovanja, a formula opstankaza probleme sistema, navodi na to da se pojam opstanka, koji

je sam za sebe očito zakazao kao selektivni kriterij, razjasniteorijom sistema.131 Za to su učinjeni brojni predradovi, no

predstoji još njihovo sintetiziranje u jednu opću teoriju sistema.Pojam opstanka zadržava ponajprije samo prazno mjesto za

jednu takvu teoriju, ali ga ne ispunjava. Ako ga se ipak izdvojiiz konteksta kauzalno — znanstvenog istraživanja, što nastojiistražiti specifične odnose između određenih uzroka i određenihučinaka, a opstanak se shvati ne više kao jednostavno dobiveni

(ili onaj koji valja dobiti) učinak, nego kao kompleks problema boji se moraju riješiti ako sistem treba održati nepromjenjivimu promjenjivoj okolini, tada se nameću plodonosni odnosi iz-među formule opstanka i teorije sistema. Prije nego u idućem

poglavlju dalje proslijedimo tu misao moramo naš pregled oteorijskim kretanjima što izviru iz pojma svrhe zaokružiti po-gledom na kibemetsku teoriju sistema, tim više što upravo onamože važnim mislima pridonijeti tom problemu odnosa postav-ljanja svrhe i održavanja sistema.

upravo i za latentne funkcije, a ne samo za pozitivne nego i za negativne funkcije (disfunctions) — sve u svemu odvažujući se za znatno pro-širenje sposobnosti kompleksnosti svakodnevne ljudske orijentacije.

131 Usporedi o tome Luhmann (vidi bibliografiju, 1964).

128



5. Kibemetsko reguliranje

Dvije su karakteristike značajne za područje istraživanja kojese pod natuknicom kibametika konstituiralo nakon katalizira

jućeg spisa Norberta Wienera:m fasciniranost problemom konstantnosti u krajnje kompleksnom, promjenjivom svijetu i poku-šaj da se invarijantna stanja varijabli (dakle ne stvari!) objasni

procesima komunikacije. Da se imvarijantnost vidi kao problem — a ne možda kao bitna jezgra bića — i da se u određenojznanstvenoj perspektivi pita o mogućim rješenjima toga proble-ma, čini kibemetiku odlučnom neontologijskom, funkcionalističkom istraživačkom inicijativom138 i dovodi je u iznenađujuću blizinu funkcionalističkoj sistemskoj teoriji sociologije.134 Dodali se k tome da su u novijoj sociologijskoj teoriji pojam sistemai pojam komunikacije dostigli isti stupanj apstrakcije i istu širinu

primjene nad svim fenomenima tako da jedan pojam pretpostav-lja drugi, tada biva potpuno jasnim u kojoj se mjeri pri jačem

znanstvenom kontaktu moglo dogoditi radosno ponovno prepo-znavanje sebe u drugom.

Pri opisivanju osebujnosti kibernetskoga istraživačkog inte-resa ostao je namjerno nespomenut onaj mehanizam koji se vrločesto, prije svega u »primijenjenoj« kibemetici, navodi kao bitstvari: povratno javljanje informacija o postignutim učincima u

proces djelovanja i njegovo stalno upravljanje pomoću tih infor-macija (feed back). Pri tome se radi samo o jednom zacijelo vrloznačajnom mehanizmu za ophođenje s visokom, nepoznatomkompleksnošću. Osnovna misao tog postupka, nazvanog također

132 Norbert Wiener, Cybernetics, or Control and Communication in the Animal and the Machine. Najprije u Parizu, 1948. Njemački prije-vod, 2. izdanja: Kybernetik, DüsseldorfWien, 1963.

133 Tako također uvodne primjedbe kod W. Ross Ashby, An Introdu-ction to Cybernetics, London, 1956, 4. tisak 1961, str. 1.

134 Naročito jasno to postaje pri usporedbi s koncepcijom funkcio nalizma koju je izradio Nagel (literarni podaci bilješka 120), jer Nagel ograničuje svoju teoriju na održavanje konstantnih stanja sistema, kao i kibernetika, a da pri tom ne daje objašnjenje za to koja se pojedina stanja sistema mogu održavati konstantnima i zbog čega. Uostalom, postoji i znanstvenopovijesno uska povezanost time što su se i Wiener i Parsons vrlo jako orijentirali na Waltera B. Cannona, The Wisdom of the Body, New York, 1932, i njegov pojam homeostaze.




»servomehanizam«, jest da se određeni namjeravam trajni uči-nak usprkos raznim promjenjivim utjecajima okoline neprestano

proizvodi tako da se sistemom postavljeni djelomični uzrok pro-mjenjivo dozira po mjeri učinka dobivenog u okolini. Sistem tada

kompenzira samo promjenom eventualne promjene okoline. Onne treba predvidjeti te promjene okoline i prethodno ih uplanirati. On o njima saznaje naiknadno (no, po mogućnosti odmah)

povratnim javljanjem rezultata vlastite učinkovitosti i zatim naodgovarajući način mijenja vlastitu činidbu.

U tom postupku — i to je polazište za kibemetsku teorijusvrhe — pretpostavlja se nužna vrijednost čijoj aktualizaciji

»teži« sistem i koja daje mjeru za korekturu stvarno dobivenogučinka. Kao kontrafaktički stabilizirana veličina ta nužna vrijed-nost ima za sistem normativni smisao. U kibemetskoj se literaturistoga često označuje i kao cilj regulacije ili kao svrha i služi kaoargument za tezu da je kibemetici uspjelo svesti teleologijski po-

jam svrhe na određeni način uređenu konstelaciju jednostavnihuzroka.136 Najzreliji i najznačajniji prikaz te misli glasi da katego-rija uzroka i kategorija svrhe sebi ne protuslove, da se uopće neradi o suprotstavljenom paru koji je na istoj razini, da kauzalnakategorija označuje mnogo više jednostavni proces, dok je kate

135 Usporedi naročito Arturo Rosenblueth/Norbert Wiener/JulianBigelow, Behavior, Purpose, and Teleology, »Philosophy of Science«, br. 10 (1943), str. 18—24; Arturo Rosenblueth/Norbert Wiener, Purposeful and

Nonpurposefu l Behavior, »Philosophy of Science«, br. 17 (1950), str. 318— 326. Vidi dalje npr. Ashby, (vidi bibliografiju, 1952, str. 53 i dalje, 120i dalje); Louis Couffignal, Kybernetische Grundbegriffe, njemački prijevod BadenBadenParis, str. 64; isti, La gestion cybernetique d'une enterprise, »Cybernetica«, br. 5 (1962), str. 71—87 (primjer za potpuno svrstavanje kibernetike ispod uobičajenog svršno racionalnog izlaganja djelovanja); Lucien Mehl, La cybernetique et l'administration, »La Revue Administra-tive«, br. 10 (1957), str. 410—419; 11 (1958), str. 539—545, 667—671; 12

(1959), str. 201—207, 531—544; 13 (1960), str. 75—83, 323—327; 14 (1961) str. 311— 319, 671—679, Nagel (vidi bibliografiju, 1961, str. 410 i dalje); Adolf Angermann, Kybernetik und betriebliche Führungslehre, »Betrieb-swirtschaftliche Forschung und Praxis«, br. 11 (1959), str. 257—267 (262); Chadwick J. Haberstroh, Control as an Organizational Process, »Mana-gement Science«, br. 6 (1960), str. 165— 171, nanovo tiskano u: Rubenstein/ Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 331— 336) s pozivanjem na problem podrijetla svrha; Beer (vidi bibliografiju, 1962, str. 56 i dalje) (ali također

241 i dalje); Litterer (vidi bibliografiju, str. 235 i dalje); Henryk Greniew

130



Iiorija svrhe sistemska kategorija koja se može primijeniti samouko je na određeni način uređen kompleks jednostavnih kauzal-nih procesa, da se, dakle, svrha ne može izvesti neposredno iz pojedinačnih uzroka tih procesa kao zajednički učinak, nego da

pretpostavlja naročit aranžman, upravo sistem.138Premda tu misao da pojam svrhe pretpostavlja viši oblikorganizacije nego jednostavna kauzalna relacija — mi bismorekli: pretpostavlja prijelaz od teorije djelovanja prema teorijisistema — valja zadržati kao usmjeravajuću, ostaje otvoreno pitanje da li kibemetika ukoliko želi biti samo teorija servomehanizma, potpuno zahvaća učinak reda svršne racionalnosti.137 Njezin najvažniji doprinos tom problemu jest u tezi da svrhenisu naprosto samo sistemu interni standardi ponašanja, nego darješavaju problem u odnošaju sistema i okoline.138 Kibemetski

ski, Intention and Performance. A Primer of Cybernetics of Planing, »Management Science«, br. 11 (1965) A, str. 763— 782. Nasuprot tome iz-bjegava se u terminologijskim prijedlozima radnog odbora za tehniku re-guliranja u Njemačkom odboru za norme pojam svrhe i nazivaju nomi-nalnu vrijednost upravljanja »veličina vođenja«, a stvarnu vrijednost pro-cesa »regulirana veličina«, a opseg korekture koja se zasniva na povrat-nom javljanju »postavna veličina« (Normblatt DIN 19226).

136 Vidi npr. Wieser (vidi bibliografiju, 1959, str. 16); Anatol Ra poport, An Essay on Mind, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 85—101 (91 i dalje).

137 Usporedi također Mayntz (vidi bibliografiju, 1963, str. 43 i dalje)

s nizom zamjerki protiv analogije kibernetskog stroja, odnosno organizma i cilju upravljene organizacije; zatim Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 331 i dalje); Langkjaer (vidi bibliografiju, str. 249 i dalje).

138 Tako je naročito potaknut kibernetikom, Geoffrey Vickers, The Undirected Society. Essays on the Human Implications of Industrializa-tion in Canada, Toronto, 1959, vidi npr. str. 47 i dalje, V2 i dalje. To se shvaćanje počinje učvršćivati i izvan kibemetike u teoriji grupe i u socio-

logiji organizacije. U z teoriju grupe usporedi već spomenutu str. 144 i dalje. Za sociologiju organizacije vidi naročito James D. Thompson/ William J. McEwen, Organizational Goals and Environment. GoalSetting as an Interaction Process, »American Sociological Review«, br. 23 (1958), str. 23—31, nanovo tiskano u: Dorwin Cartwright/Alwin Zander, Group Dynamics, 2. izdanje, Evanston/Ill.London 1960, str. 472— 484; William R. Dill, Envirnoment as an Influence on Managerial Autonomy, »Admi-nistrative Science Quarterly«, br. 2 (1958), str. 409—443; Stanley H. Udy,

Technical and Institutional Factors in Productions Organization. A Preli-minary Model. »The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961), str. 247—254, te naročito Parsons (vidi bibliografiju), 1956, str. 63—85,

9* 131



pojam svrhe obuhvaća međutim samo dio problema, samo naro-čitu problemsku situaciju u odnosima sistema i okoline, naimeslučaj da specifični učinak sistemskih procesa treba održavatikonstantnim usprkos utjecaju promjenjivih faktora okoline. Pri

tome se dalje pretpostavlja da svakoj konstelaciji okoline odgo-vara samo jedna specifična sistemska činidba (naime ona kojazajedno s dotičnim uvjetima okoline proizvodi namjeravam uči-nak). Prema tome, uvijek postoji samo jedan ispravan odnos iz-među sistema i okoline tako da u relevantnim aspektima promi-

jenjena okolina iziskuje promijenjeni sistem.189 Nasuprot tradicionalnom pojmu svrhe u tim je pretpostavka-

ma znatno ograničenje i već u tome je neuspjeh pretenzije kibernetike da može sada »znanstveno« objasniti teleologiju. Svrhovitosna orijentacija ima naime posve i upravo značenje za one slu-čajeve u kojima se okolina ne mijenja.140 Svrha tada služi tomeda se sistemu naznači mnoštvo mogućnosti prilagođivanja (sred-stva) nasuprot jednoj kao djelomično konstantnoj pretpostavlje-noj okolini (npr. jednom relativno stalnom očekivanju učinka).Kao što smo već vidjeli,141 ona ispunjava itu funkciju apstrakcijom specifičnog učinka prema kojem se teži uz vrijednosno neutraliziranje ostalih posljedica djelovanja. U »svrsi« vatrogasne

225—239. Vidi osim toga već i Barnard (vidi bibliografiju, str. 195 i dalje) te citirane radove Philipa Selznicka, a kao primjer za preuzimanje te misli u nauku o poduzeću Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 122 i dalje).

159 To podređivanje stvarnog, od konflikta oslobođenoga, jedinoga ispravnog odnosa okolini kritizira Vickers (vidi bibliografiju, 1959, str. 10i dalje). Ako ga se napusti, tada nastaje nov za socijalne sisteme tipičan problem. Tada povratne informacije nisu više dovoljne da prijeđu razliku između onoga čemu se teži i postignutoga, da bi odmah izabrale sredstvo za korekciju; odluke postaju teže, vremena odlučivanja se produljuju, a feedback informacija postaje neaktualna.

140 N a to su, prije svega, upozorili Churchman/Ackhoff (vidi biblio-grafiju), a nadovezujući se na njih, Moore/Lewis (vidi bibliografiju, str. 152). Taj je argument po mom mišljenju točniji od drugoga koji češće nalazimo (npr. kod Floyd H. Allport, Theories of Perception and the Concept of Structure, New YorkLondon, 1955, str. 522 i dalje): kiber netika bi morala postaviti pretpostavke o ne servomehaničkim struk-turama u sistemu koje objašnjavaju interes svrhe. Taj se prigovor usmje-rava u osnovi samo protiv već i onako prijeporne identifikacije kiberne tike i servomehanike.

141 Usporedi str. 26 i dalje.

132



službe nije samo definicija empirijskog stanja (nikakva vatra uokrugu koja nanosi štetu), koja pri javljanju »odstupanja« zapo-činje određeno djelovanje što uspostavlja prvotno stanje, negoujedno apstrakciju empirijske zbilje koja omogućuje da se uzmu

u obzir određene posljedice djelovanja (troškovi aparature, smet-nje u prometu, štete od voda, ugrožavanje života vatrogasaca) i,osim toga, otvara određene mogućnosti izbora za strategiju is-

punjavanja svrhe u prilagođavanju na konkretne situacije. Svrho-vitosna orijentacija oslobađa od odveć izravnog pritiska okoline i pojednostavljuje situaciju odlučivanja. Svedeno na apstraktnuformulaciju, ona ne rješava samo vremenski problem, kako touzima kibemetiika, nego i stvarni problem: ona ne pomaže siste-mu samo pri konstantnim učincima usprkos nepredvidivim va-rijacijama okoline, nego ujedno reducira stvarnu proturječjem bogatu kompleksnost okoline na jednostavnu, za odlučivanje po-dobnu i ujedno elastičnu formulu.

Formulira li se problem stabiliziranja s obzirom na stvarnu

kompleksnost sistemske okoline i kao zadatak pojednostavlji-vanja situacije, redukcije kompleksnosti na preglednu, racio-nalno savladivu konstelaciju datosti, tada rezultiraju, grubo go-voreći, ponajprije dvije funkcionalno ekvivalentne sistemske stra-tegije: bilo da sistem nastoji bez predviđanja ponašanja okolineodržati stabilnim konkretna stanja time što promjenjivom vlasti-

tom činidbom kompenzira promjene okoline kako se one uvijeknenadano javljaju. To je strategija servomehanizma ili kibemetskog pojma svrhe, koji, dakle, ako uzima u obzir nepredvidavost promjena okoline, indirektno vodi brigu i o stvarnoj komplek-snosti okoline. Bilo da sistem koordinira svoja nastojanja s ob-zirom na apstraktnu svrhu koju će vjerojatno okolina, ma kakose ona uostalom mijenjala, konstantno priznavati i pružati sistemu

osnovu egzistencije. Sistem može tada racionalizirati više mogu-ćih sredstava prema mjerilu te svrhe.142 Obadvije strategije moguse ne samo alternativno nego i kombinirano primjenjivati. Si-stem može tražiti svrhu koju će specifična okolina do daljnjegakonstantno poštivati i time mu, npr. na način razmjene, osigura-

Usporedi uz to kod March/Simona (vidi bibliografiju, str. 160) prigodno spomenutu razliku »coordination by plan« i »coordination by feedback«.

133



vati sredstva egzistencije. I on može ispunjenje te svrhe ujedno stabilizirati servomehanički time što u području sredstava za tusvrhu reagira na promjene u drugim okolinama mijenjanjemfunkcionalno ekvivalentnih sredstava — tako kao što se npr.

jedna proizvodna organizacija pri rastućim troškovima nadniceili povećanoj nestašici personala može preorijentirati od radnointenzivnih na radnoštedljive ali kapitalintenzivne načine pro-izvodnje. Postavljanje svrhe ima tada dvostruku funkciju: onoomogućuje trajan konsenzus u specifičnoj okolini i ujedno ela-stičnu izmjenu sredstava (što bivaju vidljivim putem svrhe kaofunkcionalno ekvivalentne alternative) kao reakciju na promjeneu drugim okolinama.

Ovaj svršni učinak reda koji ćemo pobliže obraditi u idućem poglavlju kao funkciju redukcije promjenjivosti i kompleksnostiokoline dade se razumjeti samo ako se proširi kibemetska pret-

postavka vremenskog slijeda više okolina koje nepredvidivim promjenama prelaze jedna u drugu i računa s istodobnošću više

okolina koje su u različitom smislu konstantne odnosno promje-njive i time pružaju uporišta svršnoj strategiji sistema. Ne mora,dakle, samo problem vremena biti upotpunjen stvarnim proble-mom stabiliziranja, nego ujedno i pretpostavka vremenskog di-ferenciranja okoline pretpostavkom stvarnog diferenciranja oko-line. Zato nije dovoljan kibemetskipojam svrhe, ukoliko se to dosada može prepoznati,, i čini se da kibemetika u svom nastojanju

da precizira pojam svrhe potcjenjuje funkciju svršne racional-nosti za redukciju vremenske i stvarne problematike okoline, premda s druge strane počinje uviđati da njezina koncepcijasyrhe sama za sebe ne objašnjava dovoljno stabiliziranje sistema.

Uzme li se, naime, kibemetika u čitavoj širini njezinog inte-resnog razvoja kao teorija komunikacijskih sistema a ne samokao teorija servomehanizama, tada se pokazuje da njezina pre-dodžba o stabiliziranju takvih sistema s upravo skiciranim shva-ćanjem svrhe nije iscrpljena, štoviše, pojam svrhe koji obrađujestabiliziranje specifičnih stanja u odnosu prema određenim sudjelujućim varijablama okoline zauzima samo podređeno mjestou globalnoj koncepciji.143 To detroniziranje svrhovitosnog mišlje-

143 To se može naročito jasno pratiti kod Ahsby (vidi bibliografiju, 1952), koji jednostavnu teoriju stabiliziranja određenih stanja nadograđuje

134



nja jest cijena koja se plaća za njegovo preciziramje. Ono se tako primjenjuje samo na relativno jednostavnom stupnju razmišlja-nja i ne služi više za karakteriziranje same činidbe sistema. Sta-

bilnost u krajnje kompleksnoj okolini iziskuje, drugim riječima,

više nego servomehaničko prosljeđivanje svrhe.Ovdje nalazimo sličnu situaciju kao u teoriji grupe i u socio-

logiji. No, dok se tamo pojam svrhe sačuvao u svom starom op-segu i u svojoj univerzalnoj pretenziji i modeli svrhe i modeliopstanka stoga neodlučno konkuriraju, svrhovitosna misao se ukibemetici radikalno pojednostavnjuje i tada primjenjuje kaoelementarni stupanj za jedinu kompleksnu teoriju sistema. Onatime zadobiva čvrsto mjesto u teoriji sistema, ali, kako smo vi-djeli, uz gubitak bitnih smislenih komponenata pojma svrhe kojese možda može napustiti u teoriji strojeva ili organizama, ali neu teoriji sistema djelovanja. I kibemetska teorija sistema možestoga pružiti važne potsticaje našim daljnjim razmišljanjima. Od-govor na pitanje koju funkciju vrši sistemska svrha u sistemima,

ona ne daje.

jednom kompleksnijom teorijom »ultrastabilnosti« koja se osniva na »funkcija stupnjeva« te još jednom kompleksnijom teorijom »multista bilnosti«, koja se temelji na »dionim funkcijama«. Na to se nadovezuje Wieser (vidi bibliografiju). I kod Beera (vidi bibliografiju, 1962, i kod Rapoporta (vidi bibliografiju) pojam svrhe se na sličan način spušta do

jedne elementarne, uloge koja je u prvom planu. Drugačije usmjereni izvodi, koji želi primijeniti pojam svrhe kibernetike i za više svrstane funkcije, nalaze se uglavnom kod onih koji koriste kibernetsku duhovno

dobro, tako kod Deutscha (vidi bibliografiju, 1953, str. 91 i dalje), ali su oni tako općenito shvaćeni da za kritičko objašnjenje ne daju ispravne podloge.

135



ČETVRTO POGLAVLJE

Funkcija postavljanja svrhe

U prethodnom poglavlju trebalo je skupiti srčanosti i mate-rijala za pripremanje teoretskog koraka od dalekosežnog znače-

nja. U rekonstruiranju niza raznorodnih misaonih razvoja uvijeki nanovo pokazivali su se neizbježnost pojma svrhe i upitnostnjegovog teorijskog statusa.1 S jedne strane postavljanje svrhe jelišeno svoga starog zahtjeva za istinom. Ono se objašnjava kau-zalno, ispitivano s obzirom na normativnu dopustivost i nevrijedi više bez daljnjega kao racionalno, u znanstvenoj analizise, dakle, svodi na pojmove koji više ne pretpostavljaju pojam

svrhe. Za to svođenje nema više jedinstvenoga osnovnopojmovnog odnosnog okvira. Znanost o ljudskom djelovanju, etika, ra-spala se u razne znanosti o djelovanju. S druge strane te znanostiipak se orijentiraju na osnovni pojam djelovanja te se djelovanjenajčešće izlaže tako da se pojam svrhe javlja kao moment struk-ture djelovanja. Čak u širokom toku (neobiheviorističke) znan-stvene orijentacije, što je u Sjedinjenim Američkim Državama

preplavio socijalne znanosti, višestruko se pretpostavlja da sesvrha djelovanja empirijski može očitati na ponašanju i to neo-visno o subjektivnoj (i utoliko sumnjivoj) predodžbi o svrsi, okojoj izvještava onaj koji djeluje.2 No, ima li svako djelovanjeneku svrhu? A osim toga, u čemu se sastoji djelovanje? I štoznači ovdje »ima« i »sastoji se«? Da li su pojam svrhe i pojam

djelovanja uopće na istoj razini? I ako ne, radi li se pri diferen-ciji samo o suprotnosti subjektivno i objektivno? Da li je djelo

1 Taj sud također kod Gross (vidi bibliografiju, 1964, str. 467 i da-lje).

2 Usporedi npr. Rosenblueth/Wiener (vidi bibliografiju, str. 223); Deutsch (vidi bibliografiju, 1963, str. 191 i dalje). Zbog kritike vidi Myrdal (vidi bibliografiju, str. 324); nadalje Lucien Mehl (vidi biblio-

grafiju, 1960, str. 78): Biddle (vidi bibliografiju, str. 161 i dalje).

136



vanje sredstvo za svrhu, ili je svrha dio strukture djelovanja?Koji pojam definira drugi?

Vjerojatno je nekorisno dalje slijediti tu vrstu pitanja. Ona sezasniva na odveć naivnoj predodžbi o znanstvenoj pojmovnoj

tvorbi. Tako dugo dok se svrha shvaća deskriptivno, kao neko biće, a u pojmu svrhe se nastoji odraziti općenita bit tog bića,neće se moći postići jasnoća o odnosu svrhe i djelovanja, jerniti su sadržaji oba pojma istovjetni, niti se oni dadu posve raz-dvojiti ili jedan drugome nadrediti, odnosno podrediti. Ipak jeonda najviše bila uvjerljiva antikna interpretacija svrhe kao bitii time kao dijela zbilje djelovanja. Tumačenje razlike pomoću

suprotnosti subjektivnog i objektivnog daje iluziju mogućnostirazumijevanja; pri zahvaćanju posiže se u maglu. I logički odnosoba pojma ostaje otvoren: niti se može iz jednog iskaza o djelo-vanju zaključiti na iskaz o njegovoj svrsi, ni obratno, iz spoznajesvrhe ne može se zaključiti na spoznaju djelovanja. Stoga je blizuiskušenje da se razdvoji normativna znanost o svrsi i empirijska

znanost o djelovanju, no takvo parceliranje pridonosi rješenju problema manje nego sve ostalo.Ako se pitanje o biti svrhe zamijeni pitanjem o funkciji po-

stavljanja svrhe, dolazi se na filozofijski i znanstvenoteorijski ne-sigurno tlo bez tradicije. Može biti da je ono tvrdo; može biti daono vara. Za sređivanje naših predodžbi nameću se međutim

ponajprije bitne prednosti, a isto se tako čini da iz djelomičnih

rasprava o našem problemu kojima smo se bavili, više nego je-dan znak upućuje u tom pravcu.

Pitanje o funkciji čini analizu predmeta ovisnom o problemuodnosa čijem rješenju treba pridonijeti. Interpretacija tog odnosa

je prijeporna o današnjoj sociologijskog raspravi o metodi. Mise ne možemo nipošto osloniti na neko općenito prihvaćeno mi-

šljenje, nego se moramo probiti do temelja kontroverzi. Unutartzv. funkćionalističke škole funkcionalni prinos tješenja djelova-nju, uloga ili institucija posvema se shvaćaju kao dobivanje učin-ka. To je ispravno, no ostavlja odlučujuća pitanja još otvorena,naime zbog čega i u kojem pogledu interesira utvrđivanje do-

bivanje nekog učinka i odakle dolazi problematika onoga »štotreba đobiti«, učinka. Naime, kao što smo već vidjeli,3 odnos


137



jednog uzroka na jedan učinak je apstrakcija, potrebno je dakleopravdanje. Uviđa li se to tada se jednostavni kauzalni odnosizmeđu uzroka i posljedice ne može više tretirati kao znanstveniosnovni pojam i upotrebljavati pri definiciji pojma funkcije, nego,

obratno, mora se pitati o njegovoj funkciji u znanstvenom kao iu praktičnom kontekstu razmišljanja. Ta je funkcija međutim,kao što sam to pokušao pokazati na drugim mjestima,4 omogu-ćavanje usporedbe određenih uzroka s drugim, funkcionalno ek-vivalentnim uzrocima, ili određenih opravdavajućih učinaka sdrugim, kao opravdanje funkcionalno ekvivalentnim učincima.

Usporedba je neizbježna pretpostavka svakoga kauzalnog

utvrđivanja.5 Gdje znanost ne uspijeva u svome pokušaju dautvrdi invarijantne odnose između određenih uzroka i određenihučinaka (kauzalnih zakona), ona mora posegnuti za komparativ-nom metodom; ipak, onaj neuspjeh nije ništa drugo nego izrazčinjenice da postoje »druge mogućnosti«. Ovo nazadovanje nemijenja samo pravac cilja i pomoćno sredstvo metode, onoujedno stvara drugo polazište za stvaranje teorije. Komparativna

metoda pretpostavlja kao shemu koja joj zadaje mogućnostiapstrakcije, granice relevantnosti i probleme odnosa, jednu teo-riju sistema. Sam pojam djelovanja nije za to dovoljan.6 Prijelaz

4 Vidi Luhmann (vidi bibliografiju, 1962 a); (vidi bibliografiju, 1962, 1964 d): (vidi bibliografiju, 1967. c).

5 Usporedi usporedbu inspiriranu Maxom Weberom Parsonsa (vidi bibliografiju, 1949, str. 742 i dalje): »Tako se može vidjeti bitni meto-dološki temelj ne samo zbog puke valjanosti nego i zbog neophodnosti komparativne metode za analitičke znanosti. Eksperiment zapravo nije drugo nego komparativna metoda gdje se slučajevi koje treba usporediti stvaraju prema redu i pod kontroliranim uvjetima... Bez komparativne metode ne može biti empirijske demonstracije nezavisne varijacije vri-

jednosti analitičkih elemenata.«* Nerijetko je ta povezanost sadržana i u obliku, da bi interes za

komparativno istraživanje bio potreban za konstrukciju modela — naro-

čito npr. u komparativnoj znanosti o upravljanju, u koju tim zaobilaznim putem počinje prodirati i teorija sistema. Usporedi Fred W. Riggs/Edward W. Weidner, Models and Priorities in the Comparative Study of Public

Administration. Papers in Comparative Public Administration, »Special Se-ries«, br. 1, Chicago, 1963; D. S. Pugh i drugi, A Conceptual Scheme for Organizational Analysis, »Administrative Science Quarterly«, br. 8 (1963), str. 289— 315, i opće zapažanje Dwight Waldo, Comparative Public Ad-ministration, Prologue, Problems, and Promise. Papers in Comparative

Public Administration, »Special Series,« br. 2, Chicago, 1964, str. 15.

138



od metode koga traži kauzalne zakone prema funkcionalno komparativnoj metodi vodi u teoriji konzekventno do prijelaza odteorija djelovanja prema teorijama sistema, što smo ga zahtijevaliu uvodu. On ujedno kompenzira teorijskim kompliciranjem od-

ricanje od »linearnoga« metodologijiskog mišljenja i na taj senačin pokušava bolje približiti realnosti, negoli je to bilo mogućemetodama i teorijama koje su razmišljale o kauzalnim zakonima.Time se ujedno prekoračio prag na kojem su zastali pokušajikritike i posredovanja svrhovitosnog mišljenja, o kojima smoraspravljali u prijašnjem poglavlju.

Na pitanje o funkciji postavljanja svrhe valja, prema tome,odgovoriti u okviru teorije sistema djelovanja — ovdje socijalnogsistema — i radi komparativne spoznaje. Slijedeća razmišljanjainspirirana su tom osnovnom mišlju. Ona nastoje u područjuznanosti o svrhovitim socijalnim sistemima pokazati one promje-ne koje se mogu prepoznati nakon proboja od kauzalno znanst-vene prema komparativnoj metodi i od pojmovnoga odnosnog

okvira što se odnosi na djelovanje do sistemskopojmovnoga od-nosnog okvira. Tu ćemo namjeru provesti u šest etapa. Ponaj-

prije ona iziskuje (1) minimalno objašnjenje sistemteoretske os-nove od koje polazimo. Zatim (2) ćemo pokušati ono do čegasmo u prvom poglavlju na razini pojedinačnog djelovanja došlio kauzalnom tumačenju djelovanja i shemi svrha/sredstvo pre-nijeti u teoriju sistema i time odgovoriti na pitanje (koju funkcijuima to za sistem kad on svoje djelovanje tumači kao dobivanjeučinka, odnosno kao sredstvo za neku svrhu. Slijedeći odjeljak(3) služi tome da se pojasne određene okolini primjerene i si-stemu interne pretpostavke tog tumačenja (diferenciranje i gene-raliziranje). Sama svrha se pri tom ne poima kao čvrsta ontičkaveličina, nego u funkcionalnoj perspektivi kao potreba za učin-

kom, kao jedna »varijabla« svrhe koja se može na različit načinostvariti, naime u određenijem ili neodređenijem obliku d s višeili manje proturječnim vrednovanjem posljedica. Razjašnjenju stime povezanih problema moraju biti posvećena dva daljnjaodjeljka (4 i 5). Pri tome će doći na vidjelo određeni preduvjeti,karakteristične jednostranosti i posljedični problemi što su pove-zani s utvrđivanjem socijalnog sistema na temelju svrhovitih pro-grama. Samo ako ise pojasnilo takve ovisnosti i »d is funkcionalnekonzekvencije« specifičnog rješenja problema, može se to rješe-

139



nje plodonosno uspoređivati sa svojini funkcionalnim ekvivalen-tima. Toj usporedbi posvećen je posljednji odjeljak (6). Ona pro-širuje horizont i nastoji odgovoriti na pitanje da li postojealternative za postavljanje svrhe i koje druge uredbe u danom

slučaju mogu vršiti istu funkciju.

1. Teorija sistem/okolina

Kritičko raspravljanje o teorijama svrhe sistema u prethodnadva poglavlja upozorilo je na središnju poteškoću: sistemi seshvaćaju kao cjeline koje »su više nego suma njihovih dijelova«,ali nije uspjelo uspostaviti uvjerljiv odnos te interpretacije siste-ma shemom cjelina/dio i sheme svrha/sredstvo. To bi se mogloi dalje pokušavati; no, ako se pregledaju dosadašnja nastojanja, bolje je dati prednost pitanju o upotrebljivosti vladajuće interpretacije sistema, tj. dovesti u pitanje izlaganja sistema kao cje-

line što se sastoji od dijelova — u istom smislu kao što smo mo-rali dovesti u pitanje tumačenje djelovanja kao dobivanje učinkai kao sredstva za svrhu. Valja naime pretpostaviti da ta pred-rasuda na odviše uski način utvrđuje perspektive i mogućnostispoznavanja dosadašnjem istraživanju. Npr. to što se drži čvrstote sheme, čini se da je razlog tome da se na »General SystemTheory«, nastalu na poticaj Ludwiga von Bertalanffya,7 nije do

sada obraćala dovoljna pozornost u godišnjacima Society for Ge-neral Systems Research i da se nije plodonosnije upotrijebila zaanalizu organizatorskih činjeničnih stanja ili socijalnih sistema.8

7 Usporedi Ludwig von Bertalanffy, Zu einer allgemeninen System-lehre, »Biologia Generalis«, br. 19 (1949), str. 114— 129; isti, An Outline of General System Theory, »The British Journal for the Philosophy of

Science«, br. 1 (1950), str. 134— 165; isti, General System Theory. U: General Systems, »Yearbook of the Society for the Advancement of Ge-neral Systems Theory«, br. 1 (1956), str. 1— 10; isti, General System The-ory — A Critical Review, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 1—20.

* Kao jedan pokušaj primjene koji je međutim ostao relativno bez-bojan vidi Kenneth E. Boulding, General Systems Theory. The Skeleton of Science, »Management Science«, br. 2 (1956), str. 197—208. Uspješniji ali s malo obzira prema zahtjevu za opću valjanost teorije sistema: Katz/ Kahn (vidi bibliografiju).

140



Isto tako ne može zadobiti dalekosežno teoretsko značenje način promatranja nastao izazovom započete industrijske i upravneautomacije a pod naslovom »systems engineering«, odnosno»systems analysis«, dok god nepromišljeno upotrebljava pojam

svrhe9 i shemu cjelina/dio10. Nije drugačije ni is antropologijskimfunkcionaJizmom. Čak kada nastoji prevladati harmonijskointegrativni unutrašnji uvid socijalnih sistema i razmatrati odnoseokoline, još se čvrsto drži sheme cjelina/dio tako da odnose oko-line može shvatiti samo kao unutrašnje odnose obuhvatnog siste-ma, dakle samo tako da promijeni sistemsku referencu i da onošto je prije tretirao kao sistem smatra sada dijelom obuhvatnecjeline.11

Predodžba ojeline što se sastoji od dijelova nije ljud-skom mišljenju nužno propisani kategorijski zakon nego pokušajda se odgovori na pitanje o bitku bića — ili još prije da se to pita-nje izbjegne. Razlaganje bića prema shemi cjelina i dio sličnose odnosi na pitanja o bitku kao i razlaganje kretanja prema

5 Vidi npr. John L. Kennedy, Psychology and System DevelopmU: Robert M. Gagne (izdavač), Psychological Principles in System Deve-lopment, N ew York, 1962, str. 13—22 (15); John L. Finan, The SystemConcept as a Principle of Methodological Decision. U: Gagne (vidi bi-bliografiju, str. 51?—519); Maass i drugi (vidi bibliografiju, str. 2 i dalje); Johnson/Kast, Rosenzweig (vidi bibliografiju, 1963, str. 91); Briggs (vidi bibliografiju, str. 479).

10 Vidi npr. Russel L. Ackoff, Systems, Organization and Interdiscip-linary Research. U: Donald P. Eckman (izdavač), Systems Research and

Design, Proceedings of the First Systems Symposium at Case Institute of Technology N ew YorkLondon, 1961, str. 26—41, (27 i dalje); Johnson/ Kast/Rosenzweig, (vidi bibliografiju, 1963), str. 4,; Briggs (vidi biblio-grafiju, str. 479); Mesarović/Sanders/Sprague (vidi bibliografiju, str. 493).

11 Vrlo tipično Robert Redfield, Society and Cultures as Natural Systems, »The Journal o f the Royal Antropological Institute«, br. 85 (1955), str. 19—32. Slično vrijedi za Parsonsa. Za upravo obrađenu po-gonsko privrednu »analizu sistema« usporedi npr. Richard A. Johnson/ Fremont E. Kast/James E. Rosenzweig, Systems Theory and Manage-ment, »Management Science«, br. 10 (1964) str. 367—384 (371); za opće-nitu teoriju sistema Alfred Kuhn, The Study of Society; A Unified Approach, Homewood/Ill., 1963, str. 48 i dalje i kritika R. C. Buck, On the Logic of General Behavior Systems Theory. U; Herbert Feigl/Mic hael Scriven (izdavači), The Foundations of Science and the Concepts of

Psychology and Psychoanalysis. Minnesota Studies in the Philosophy of Science, Vol. I, Minneapolis, 1956, str. 223—238 (234 i dalje).

141



shemi uzrok i učinak (ili sredstvo i svrha), no ne daje neposredniodgovor (zbog čega odnos spram tog pitanja ostaje nerazjašnjen),nego može otvoriti samo prostor za racionalno argumentiranje.Tom shemom moglo se ili bitak cjeline svesti na bitak njezinihdijelova — u krajnjoj liniji na »atome«, čiji odnosi izgrađuju cje-linu i pristupačni su racionalnom istraživanju. Ili se cjelinu, ukrajnjoj liniji svijet, smatralo zapravo bićem i nalazilo se u sva-kom dijelu onda izraz i potvrdu te cjeline (Leibniz).12

Pri tome se, premda ne nužno, nametala misao da bi dijelovimorali biti »slični« jedni drugima tako da se cjelina zasniva na

jednakosti dijelova, a njezina apstrakcija daje ujedno vrsni pojam

dijelova.13 Sistem obilježava tada kao cjelina svojom biti bit dije-lova koji u akcidentalnom mogu biti doduše različiti, no u onom

bitnom njihovog dioništva su međutim kvalitativno isti.14 U misa-onoj rekonstrukciji konstitucije cjeline ili reprezentacije dijelavjerovalo se da se približilo istini bitka, da je se odmah može

prenositi od evidentne polazišne pozicije (atoma, odnosno svije-ta) na drugo i time to utemeljiti.

Naime, nit vodilja ontologijskog interesa, pitanje o bitku bića,vodilo je do toga da su pokušaji poimanja ostali ograničeni naunutrašnji red sistema. Izlaganje sistema kao cjeline što se sa-stoji od dijelova, izolira sistem samog na sebe. Vanjski se odnosisistema naravno ne ignoriraju, ali se oni mogu shvatiti samo takoda se sistem tretira kao dio obuhvatnijeg sistema. Identitet si-

stema vidi se kao interna racionalnost i svjesno se ne svodi na

12 O te dvije mogućnosti da se odgovori na pitanje bitka i o nedo-statnosti koja se očituje u njegovoj antitetičnosti usporedi Nicolai Hart-mann, Zur Grundlegung der Ontologie, 3. izdanje, Meisenheim am Glan,1948, str. 66.

13 Ali i druge interpretacije moguće su na temelju te misli o jedna-kosti. Npr. u 17. i 18. stoljeću pokušalo se, kao što je poznato, uteme-

ljiti egzistenciju društva i njegova prirodnog prava na jednakosti ljudi u njihovoj potrebi, njihovoj ugroženosti od smrti (Hobbes) ili njihovu ra-zumu. I ovdje se u sličnosti dijelova vidjela garancija opstojnosti cjeline.

14 Ta koncepcija sistema harmonizira zbog toga s izlaganjem jedna-kosti kao kvalitativna sličnost — u suprotnosti s ovdje zastupljenim sta-novištem o jednakosti kao funkcionalnoj ekvivalentnosti koja mora vo-diti do jednog drugog pojma sistema. O tom razlikovanju usporedi tako-đer William Stern, Person und Sache, System des kritischen Personalis mum, sv. I, 2. izdanje, Leipzig, 1923, str. 350 i dalje.

142



eksterne odnose. Ograničavanje na unutrašnji red očituje se napokon kao ograničavanje pogleda na problem. Praproblemtog shvaćanja sistema je bitak bića, a izvedena problematika sesastoji u pitanju kako se dijelovi mogu sklopiti u cjelinu tako da

nastane ono »više«; ili obratno, bako može dio reprezentirati cje-linu.Zeli li se zadobiti distancija prema tom tumačenju sistema

tada se neće smjeti zadovoljiti time da se slijede oni kritičari boji u eksplikaciji svoje britibe još pretpostavljaju shemu cjelina/dio;15 mora se, štoviše, nastojati da se dođe do shvaćanja sistemakoje će se u svojoj pojmovnoj osnovi osloboditi ovisnosti odone sheme i tabo biti badra postaviti pitanje o funkciji dife-renciranja sistema u dijelove.

Osnova i nit vodilja za proširenje nalaze se upravo u onojtočbi u bojoj se može prepoznati nedostatnost blasičnog shva-ćanja sistema. Razmatranje uniutrašnjosti ima smisla samo abo postoji izvanjsbost. Ta izvanjsbost mora biti sutematizirana u

pojmu sistema jer se inače ne može razumjeti unutrašnjost. Potešboće u boje je zapao stariji naub o sistemu u traženju onog»više« cjeline naspram dijelova, čvrsto su s time povezani. To’više’ dade se razumjeti samo kao činidba reda sistema u odnosu

prema njegovoj okolini — a ne samo kao suvišak pri sumiranju.Sistemi se stoga moraju ponajprije pojmiti brajnje formalno baoidentiteti koji se održavaju u kompleksnoj i promjenjivoj oko-lini stabiliziranjem razlike unutrašnjost/vanjskost.

Razgraničavanjem i bonstituiranjem diferencije vanjsbostii unutrašnjosti nastaju područja različite bomplebsnosti. Svijet je uvijeb bomplebsniji nego bilo boji sistem u svijetu; to znači,

15 To npr. vrijedi za tzv. psihologiju cjeline s njenom kritikom zključka od dijela na cjelinu; nadalje, također, za teoriju sistema Talcota Parsonsa, koja relativira razlikovanje između »unit« i »system« na na-mjeru istraživanja promatrača — vidi npr. Parsons (vidi bibliografiju, 1949, str. 737 i dalje); Parsons/Bales/Shils (vidi bibliografiju, str. 106 i dalje, 168, 172 i dalje); Parsons (vidi bibliografiju, 1961, b, str. 219—239 (223 i dalje); ili također za oštre napadaje na »myths of parts and wholes« Stafforda Beera, Below the Twilight Arch. A M yth ology of

Systems. U: Eckman, (izdavač) (vidi bibliografiju, str. 1—25 (13 i dalje),

koja u biti nije ništa drugo nego kritika ukočenog specijaliziranja. Uspo-redi zatim Heinrich Rombach, Substanz, dva sveska, FreiburgMünchen, 1965/66, sv. I, str. 15 i dalje, s daljnjim uputama.

143



U svojoj starijoj verziji, koja prije svega ide sve do AlfredaMarshalla, ta se teorija trudila oko prikazivanja ispravnog po-našanja poduzeća pod uvjetima tržišta sa savršenom konkuren-cijom. To tržište trebalo bi poduzetniku praktički oduzeti većinu

odluka, odnosno premise njegovog odlučivanja definirati takousko da se za poduzetnika kao pojedinačnu osobu čini da jemoguće racionalno djelovanje u smislu principa ekonomično-sti. Ipak, pretpostavka savršene konkurencije bila je naravnoneorealistička. Stoga je novija kritika upozorila na to da podu-zetnik zapravo mora odlučivati pod mnogo kompleksnijim i nesigumijim pretpostavkama s obzirom na okolinu, da stoga nemože biti za čitavo poduzeće optimalnih odluka i da se zbogtoga ne bi više smjeli zanemarivati organizacija i faktičko motiviranje poduzeću internih procesa odlučivanja.19 Prevedeno uupravo skiciranu teoriju sistema, to znači ovo: budući da tržištene apsorbira toliko kompleksnosti, kako je to starija teorija

pretpostavljala, umjesto njega moraju tu funkciju vršiti sistemu

interni procesi odlučivanja.20 No, to je moguće samo ako sistem pojednostavi svoju situaciju odlučivanja internim procesima, aline postane žrtvom tih pojednostavnjivanja, njih spoznakao vlastitu selekciju i time drži otvorenim pristup vrlo kom

pleksnijoj zbilji. Eksterni i interni procesi redukcije su s obziromna problem kompleksnosti funkcionalno ekvivalentni i stogamogu u određenim granicama nastupiti jedan za drugoga. Samostoga je moguće sistemu internim oblicima organizacije i proce-sima odlučivanja — među njima i svrhovitim programima i svr-hovito orijentiranim odlučivanjem o problemima — odraditikompleksnost okoline, tj. ponašati se racionalno u realnom svi-

jetu.

2. Funkcija svrhe

Na taj osnovni problem redukcije kompleksnosti i promje-njivosti odnose se u krajnjoj liniji svi sistemski problemi i sve

'• Usporedi str. 68 i dalje.10 Riječ je, dakle, manje o tome da se ideal potpuno informiranog

poduzetnika s golemo brzim kalkuliranjem razgradi i nadomjesti reali-

stičnijim pretpostavkama o sposobnosti odlučivanja nekog poduzeća — to je predodžba koju daje Simon, nego o tome da se eksterni mehanizmi apsorpcijo kompleksnosti djelomično nadomjeste internima.

146



činidbe koje je sistem dužan učiniti za svoje održavanje.211 funk-cija postavljanja svrhe dade se misliti u jednom posve općeni-tom smislu kao funkcija apsorpcije kompleksnosti i promjenji-vosti. Tako je izvršena promjena perspektive naspram tradicio-

nalnom tumačenju svrhe kao biti djelovanja, ali osim toga nije još puno postignuto. Ako taj osnovni problem naime i nazna-čuje odnosni problem činidbu reda sistema naprosto, ipak se jošiz toga ne može razabrati ono što postavljanje svrhe proizvodikao naročito za razliku od drugih simbola, djelovanja, uredbisistemskog održavanja.

Prvo, brzo će se spoznati da je potencijal kompleksnosti svr-

hovitosne formule krajnje mali i da stoga najčešće neće bitidovoljan za sisteme djelovanja. Svrha je predočeno jedinstvo

procijenjenog učinka. Čak ako se složeni kompleksi učinka po-stave kao svrha, ipak se ne može u sažimanju ići vrlo daleko

jer to remeti heurističku funkciju svrhe i rastvara jedinstvenostosnove procjenjivanja. »Zajedničko dobro« ne može se za-misliti kao svrha.

Kritičari jednostranosti svakog postavljanja svrhe i kritičarimatematskog prirodnog prava tehnika optimiranja i sveznaju-ćeg »economic man« do sada su u prvi plan isticali ono nerealističko — i utoliko ono krivo — tih modela odlučivanja. Zbilja

je mnogo kompleksnija. Blizina realnosti suprotstavljala se she-matizmu koji se nužno nameće kada se dopuštaju samo pro-

blemi koji se mogu riješiti algoritmima.22 Ipak, ne treba kontro-verzu tjerati dalje u toj oštrini ako se izmijene glavni argument»blizina realnosti« i sporedni argument »kompleksnost«, ako se,dakle, napusti namjera empirijske vjemosti u opisivanju ponaša-

21 Vidi ovdje osim kibernetičke temeljne literature isti problem na sasvim drugačiji, naime dramatičan način promatranja kod Kenneth Burke, A Grammar of M otives, ClevelandNew York, 1962. U psihologiji

biraju naročito Bruner/Goodnow/Austin (vidi bibliografiju) to pola-zište i interpretiraju ga također funkcionalistički. Za prijenos u sociolo-giju usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1967, c) i isti, Soziologische Aufklärung, »Soziale Welt«, br. 18 (1967), str. 97—123.

22 Kao naročito karakteristične primjere vidi Braybrooke/Lindblom (vidi bibliografiju), kao i Lindblom (vidi bibliografiju, 1965, str. 137 i dalje). I već objašnjeni prijedlog Simonsa da se modeli »optimizing beha-vior« nadomjeste takvima kao što su modeli »satisfying behavior« služi

se tim argumentom.

10* 147



a) Načelno, sistem pojednostavnjuje svoj položaj spram ok line tako da objektivnu situaciju zamijeni subjektivnom, tj. dane da da njegovo djelovanje neposredno određuje zbilja, negoda ga usmjerava prema svojoj predodžbi zbilje.24 Neuhvatljiva

kompleksnost svijeta će se time shvatiti u perspektivi, može uisječcima postati tema doživljaja u obliku jedne već uvijek odre-đene i dalje odredljive neodređenosti.25 Mi smo već prije do-taknuli sistemske strategije subjektiviranja s aspekta sistemskeautonomije, informacionelne, selektivne orijentacije. Mora seipak razlikovati sistemska relativnost i subjektivnost selekcije.Svi su sistemi povezani sa svojom okolinom selektivnim odno-sima jer upućuju na manju kompleksnost, dakle nikada čitavsvijet ne može postati relevantan za njih. Subjektivni (tj. svijetfundirajući) postaje taj izbor samo smisaomom tvorbom, naimetime da izabire smisao ikoji u isti mah upućuje na svijet iz ko-

jega je izabran i time utemeljuje svijet kao trajan.

Strategija subjektiviranja — a to je tipično za sve osnovne

strategije — ne može sama za sebe riješiti predstojeći problem;ona pridonosi njegovom rješenju samo time da mu daje promi-

lema i učinka može se još jedva opaziti, jer se problem održavanja si-stema može misliti samo na temelju odjeljivanja vremenske dimenzije i stvarne dimenzije, jednog odjeljivanja koje s druge strane treba služiti tom održavanju.

24 Usporedi ovdje općenito Kenneth E. Boulding, The Image. Know-ledge in Life and Society, Ann Arbor, 1956. Potom iz teorije organizacije i odlučivanja, npr. Simon (vidi bibliografiju, 1957, str. 199); March/Si mon (vidi bibliografiju, str. 151 i dalje); C. West Churchman/Herbert B. Eisenberg, Deliberation and Judgement. U: Shelly U/Bryan (izdavač), (vidi bibliografiju, str. 45—53), kao i drugi prinosi istom zbirnom svesku; Geoffrey Vickers, The Art of Judgment. A Study of Policy Making, London, 1965, naročito str. 67 i dalje. Kao odgovarajuću sociološku teo-riju usporedi Peter L. Berger/Hansfried Kellner, D ie Ehe und die Kon-struktion der Wirklichkeit, »Soziale Welt«, br. 16 (1965), str. 220—235. U teoriji organizma odgovara tom principu subjektiviranja noviji kiber netički nauk o instinktu — instinkt viđen u njegovoj najkompleksnijoj formi kao interna motivirana redukcija jedne nadkompleksne okoline na specifičnorelevantnu informaciju. Usporedi Robert L. Marcus, The Na-ture of Instinct and the Physical Bases of Libido, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 133— 167.

25 To je vrlo središnja misao Husserlove Phänomenologie. Vidi npr. Husserl (vidi bibliografiju, 1950, a, str. 100).

149



jenjenu verziju koja omogućuje da se pojavi onako da budelakše rješiv, dakle povećava šanse rješenja. Ona ujedno postiže predenniranje iskonskog problema, koje omogućuje da sezačnu sistemu interni procesi, ali koje sa svoje strane nabacuje

posljedične probleme, npr, problem stvaranja zbilji prilagođenih(ispravnih ili pak provjerljivih) predodžbi na koje se onda mo-raju odnositi sekundarne sistemske strategije.

b) Druga, funkcionalno — ekvivalentna strategija pretpo-stavlja to subjektiviranje i odnosi se na konsenzus u subjektivnostvorenim predodžbama. Okolina sistema dade se u određenojmjeri pojednostavniti i imobilizirati tako da se institucionalizi-

raju određeni oblici obrade doživljaja (navike percepcije, tuma-čenja zbilje, vrijednosti). Mnogo je sistema vezanih uz ista ilikorespondirajuća shvaćanja tako da se time reducira beskonač-nost po sebi mogućih načina ponašanja i osigurava26 komple-mentarnost očekivanja.27 Takva se institueionaliziranja mogu

preuzeti za pojedinačni sistem putem prilagođivanja na zadanired okoline ili putem samoobvezivanja na red koji sistem oktro-ira okolini. Naime, time se ograničuje pokretljivost sistema, su-žava njegova autonomija.

c) Slijedeći aspekt možemo označiti kao strategiju diferen-ciranja okoline. Sistem čini ta razlikovanja pomoću svoje pre-dodžbe okoline. On stvara za svaki uvijek različiti isječak oko-line svagda naročitu granicu, na tim granicama stabilizira svagda

26 Usporedi uz taj pojam načelno Parsons/Shils (vidi bibliografiju, str. 14), dalje npr. Nadel (vidi bibliografiju, 1957, str. 50); Alvin W. Gould ner, The Norm of Reciprocity. A Preliminary Statement, »American So-ciological Review«, br. 25 (1960), str. 161— 178; Friedrich H. Tenbruk,

Zur deutschen Rezeption der Rollentheorie, »Kölner Zeitschrift für Sozio-logie und Sozialpsychologie«, br. 13 (1961), str. 1—40 (naročito 21 i dalje).

27 Kao izrazito formuliranje te misli, da industrijaliziranje vrijednosti

u okviru opsežnih sistema odterećuje odnose sistem/okolina, usporedi F. E. Emery/E. L. Trist, The Causal Texture of Organizational Environ-ment, »Human Relations«, br. 18 (1965), str. 21—32 (28). Poneka primje-rena opaska nađe se kod Gehlena (vidi bibliografiju 1956) iako su njene kategorije »institucije« i »odterećenja« bile smatrane više impresionističkim a nije mišljeno da ih se ne može dovesti u vezu s teorijom sistema.I ekonomsko znanstvena literatura o »oligopulu« došla je na slične misli kad govori o »mučkim sporazumima« konkurenata, čime će se pojedno-

stavniti strateška kompleksnost situacije.

150



naročite odnose i temelji svoju autonomiju i svoju sposobnost zaindiferentnost spram promjena okoline upravo na toj različi-tosti.28 On se, dakle, ne može pripisati nekoj posebnoj okolini.Tako privredno poduzeće razlikuje različita »tržišta« (tržište

nabave i tržište prodaje, tržište personalom i financijsko tržište)i održava se tako da svoj utjecaj na jednom tržištu koristikako bi pojačao svoj položaj na drugom čijom pomoći opetmože stabilizirati svoj utjecaj na prvom tržištu. Na taj načinsistem se može specijalizirati, može sd, dakle, priuštiti da budeindiferentan spram mnoštva promjena okoline. I osigurana in-diferentnost je jedna vrsta apsorpcije kompleksnosti i promje-njivosti. Ipak se i ovdje vidi da sama osnovna strategija ne sadrži još garanciju uspjeha, nego samo shemu predefiniranja problema što stavlja u izgled bolje mogućnosti rješenja.

d) Ne samo diferenciranje okoline nego i unutrašnje direnciranje sistema je u tom smislu osnovna strategija. Ono semože, ali ne mora oslanjati na diferenciranje okoline. Ono se

može dogoditi diferenciranjem sistema i diferenciranjem pro-cesa. Stvaranje podsistema znači, kako je to Ashby20 uvjerljivo

pokazao, poboljšanje sposobnosti prilagođivanja što je najčešćekritično da se preživi: štetni utjecaji okoline mogu se na tajnačin lokalizirati i zaustaviti u dijelovima sistema; oni se ne pre-nose bez daljnjega na druge dijelove, dakle ne na cjelinu, jer

zbog djelomične neovisnosti dijelova međusobno postoje samo prenošenja učinaka koji su funkcionalno smisleni ili koji preko-račuju određen prag snage smetnji, dakle rijetki su u jednoj danojokolini. Ako je s time već povezano kritičko dobivanje na vre-menu, tada interno diferenciranje omogućuje osim toga ubrzanje prilagođivanja (jer se ne mora svagda mijenjati čitav sistem), povećanje sposobnosti učenja specifikacijom i trajnim održa-

a O tome pobliže Luhmann (vidi bibliografiju), 1964 a, str. 132 i dalje.

” Vidi Ashby (vidi bibliografiju, 1952, str. 136 i dalje, 153 i dalje). Usporedi zatim Herbert A. Simon, The Sience of Managment Decision, New York, 1960, str. 40 i dalje, o stvaranju podsistema u hijerarhijski svrstanoj formi kao »the adaptive form for finite intelligence to assume

in the face of complexity« (43) i opširnije isti: The Architecture of Com- plexity, »Proceedings of the American Philosophical Society«, br. 106(1962), str. 467—482.

151



vanjem naučenog prilagođivanja za moguće slučajeve u djelo-mičnim sistemima koji se međusobno ne sprečavaju, i uopćeodterećivanje djelomičnih sistema od prekomjerne kompleksno-sti. U tom slučaju svaki djelomični proces pretpostavlja izvršene

selekcije prethodnoga i nastavlja ih tako da je komunikacijskitok uređen u smislu kontinuiranog selekcijskog pojačavanja.30Sistemu primjerena i procesu primjerena unutrašnja diferenci-ranja omogućuju sistemu preraditi mnogo više kompleksnostiokoline nego što bi to bilo moguće nekom jednostavnom si-stemu. Može se stoga također reći, ako se ima u vidu samo tasistemska strategija, da kompleksnost sistema mora biti usmje-

rena na za njega relevantnu kompleksnost njegove okoline.31 Si-stem je tada kadar eksternu, tj. nesavladivu kompleksnost preobrazit u internu, dakle savladivu i tako je preraditi.82

e) Svaki selekcijski postupak pretpostavlja konstantno čvrsteaspekte relevantnosti koji mu služe kao struktura, npr. govo-renje nekog jezika. Ta struktura mora biti određena i u isti

mah neodređena — određena kako bi mogla kao premisa od-lučivanja navesti na izbor informacija i komunikacija za kojete informacije daju povoda; neodređena kako bi što više kom-

pleksnosti i promjenjivosti okoline mogla apsorbirati bez pro-mjene strukture. U mjeri neodređenosti sistemske strukture, što

je sebi može priuštiti sistem a da ne izgubi svoj potencijal se-lekcije, sastoji se daljnja sistemska strategija.*3

* Vidi ovdje o pojmu nadopune (proširivanja) selekcije kod Ashbya (vidi bibliografiju, 1956, str. 258 i dalje, 271 i dalje); dalje sličan pojam »solution generators« (stvaraoci rješenja) kod Newell/Shaw/Simon (vidi bibliografiju, 1962, str. 77 i dalje).

51 Vidi ovdje Beer (vidi bibliografiju, 1962,) ili O. J. Harvey (izdavač) Motivation and Social Interaction. Cognitive Determinations, New York,1963, str. 95 i dalje, 134 i dalje.

32 Ta misao kod Milton G. Weinert, Observation on the Growth of InformationProcessing Centers. U: Rubenstein/Haberstroh (vidi biblio-grafiju, str. 147, 156 (155).

“ Usporedi uz to studiju Bums/Stalker (vidi bibliografiju), koja je suprotstavila »mehanističke« (strukturalno čvrsto determinirane) organiza-cije »organičkim« organizacijama s velikom strukturalnom neodređenošću i ustanovila da se posljednje kod brze i nepredvidive promjene pokazuju boljima. Poučna izlaganja o strukturalnoj neodređenosti, njezine funkcije

i njezine konzekvence nalaze se kod Daltona (vidi bibliografiju, naročito

152



Te razne osnovne strategije84 u međusobnom odnosu su funk-cionalno ekvivalentne. Stoga se one mogu u određenim grani-cama zamijeniti jedna za drugu, i jedna drugu nadomjestitiili u kombinaciji jedna drugu odteretiti. Jedan sistem može se

više pouzdati na subjiektiviranje, na »unutarnju konzekventnost« svojih predodžaba, drugi više na strategijsko diferenci-ranje okoline, treći je kadar konkretizirati vrlo elastičnu, neod-ređenu sistemsku strukturu već prema promjenjivim upotreblji-vim rješenjima itd. Budući da svaka od tih strategija nabacujesekundarne probleme i ima disfunkcionalne posljedice koje sezaoštravaju tim više što se sistem oslanja samo na jednu osnovnu

strategiju, strategije će se praktički uvijek pojavljivati u kom- binacijama.35

Takve kombinacije međutim imaju svoje probleme jer suosnovne strategije samo ograničeno kompatibilne. Npr. teško bi bilo internu diferencijaciju tjerati vrlo daleko ako se sistem-sku strukturu ostavlja u neodređenosti;s# i subjektiviranje i in

str. 234 i dalje); N eil J. Smelser, Theory of Collective Behavior, New York, 1963, naročito str. 86 i dalje; Kahn/Wolfe/Quinn/Snoek (vidi bibliografiju). Kao daljnji primjer za primjenu te misli vidi interpreta-ciju jurističkog odlučivanja kao redukciju strukturalne neodređenosti ne-kog sistema kod Niklasa Luhmanna, Recht und Automation in der öffentlichen Verwaltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung, Berlin, 1966.

34 Za upozorenje na potpunost kataloga te strategije a kamoli na si-stematsko izvođenje ne može se ovdje postaviti zahtjev. Današnji stadij razvoja teorije sistema može snositi samo induktivno dobiveno nabrajanje.

35 Gutenberg (vidi bibliografiju, 1965, str. 300) naziva takav odnos u kome se pridonosi rješenju delomično, ali ne sasvim međusobno mogu izmjenjivati, periferna ili rubna supstitucija za razliku od alternativne sup-stitucije.

“ Na tu teškoću odnosi se jedna tendencija koja se u velikoj orga-

nizaciji može opaziti u suprotnosti prema tradicionalnim zadacima i mi-šljenju o podjeli zadataka, naime da se po mogućnosti odijeli strukturu programa i strukturu mjesta. Klasificiranje mjesta se tada, doduše, orga-nizira u njihovim komunikativnim odnosima i kompetencijama u po-trebnoj detaljnosti. Pri tom se pak ostavlja po mogućnosti otvoreno koji se programi uvijek obrađuju u toj komunikacijskoj mreži. Na idealan način je to podjela provedena u elektronskim sistemima obradbe poda-taka, koji su, doduše, konstruirani potpuno precizno, ali ipak u velikoj

mjeri indiferentno s obzirom na zadatke i mogu se preprogramirati za nekoliko sekundi a da se pri tom ne bi morala polagati važnost na »slič

153



način, a ipak jedinstveno. Svrhe se stoga mogu — kao i para-lelno s njima legitimne uloge vlasti — označiti kao koordini rajuća generaliziranja,S8 Time što su ona iščekivanje, ne događaji što ciljaju na apstrahirajući način izabrani učinak a ne na kon-

kretnu situaciju, one stvaraju ono odstojanje spram konkretnogdogađanja koje omogućuje da se raznorodne potrebe svedu na jedan nazivnik. Time što imaju u vidu buduće, vremenski jošudaljeno stanje, one predviđaju vremensko razdoblje sve doispunjenja svrhe u kojem se može s općenitog aspekta nasto-

janja oko svrhe učiniti vrlo različite stvari kako bi se udovo-ljilo konkurirajućim problemskim i situacijskim zahtjevima. Po-

jedinačno ćemo još vidjeti da se taj učinak koordinirajućeg ge-neraliziranja može postići na dva dijametralno suprotstavljenanačina: apstraktnom specifikacijom svrha s obzirom na određeniempirijski učinak uz indiferentnost spram ostalih posljedica dje-lovanja pri čemu generalizirani stav jest upravo u toj indiferentnosti; i sadržajnim generaliziranjem svrhe sve do svesvjet-

ske formule blaženstva pri čemu se generaliziranje sastoji u tomeda ostaje otvoreno koja sredstva služe svrsi i koje iznenađujućesporedne posljedice valja očekivati u raju. Kao i inače, i ovdjesu točno suprotstavljene mogućnosti funkcionalne ekvivalentne.

Svrhe daju osnovnom problemu održavanja opstanka ukompleksnoj i promjenjivoj okolini koji kao takav nije instrukti-

van, nije podoban da se o njemu odlučuje, jednu sistemsko in

“ Ovdje usporedi važan pojam Talcota Parsonsa za teoriju sistema »situationally generalized goals«. Parsons time izražava misao da se sistem pomoću generalizacije svojih ciljeva, tj. onoga čemu teži, u čemu njegovo djelovanje nalazi ispunjenje — prilagođava očekivanjima svoje okoline i da se istovremeno uklapa u viši normativni red jednoga obuhvatnijeg si-

stema — tako kad dijete nauči težiti da se svidi majci, učenik se trudi

oko uspjeha u školi, kad karijera, novčana dobit, održavanje moći trebaju postati ciljevi sistema. Istovremeno čini smjer te generalizirajuće inte-gracije bitnu karakteristiku obuhvatnijeg sistema, suodređuje koji podsi stem dominira njime. Kao skice za tu misao o čijem se značenju može pak zaključiti tek iz sveukupnog djela Parsonsa, vidi npr. The Social

System, Glencoe/Ill., 1951, str. 236 i dalje. Ili: Social Structure and the Development of Personality. Freud’s Contribution to the In tegration of

Psychology and Sociology, »Psychiatry«, br. 21 (1958), str. 231—340; na-novo tiskano u: Talcott Parsons, Social Structure and Personality, New YorkLondon, 1964, str. 78—111 (87 i dalje).

155



ternu obradivu verziju. One su ujedno nadomještene formuleza problem nesigurnosti što je pred njima. Postavljanje svrheomogućuje, dakle, djelomično premještanje problematike opstan-ka izvana prema unutra, dakle u sferu vlastite dispozicije.

Problem održavanja okolinom ugroženog sistema nije kaotakav upotrebljivo mjerilo odlučivanja; to je jasno pokazala prije izložena rasprava o formuli opstanka. Ona je odveć neod-ređena, nije ni podobna za konsenzus, niti dovoljno jedno-stavna niti kao kratkoročan kriterij uspjeha ili kao uporište

podobna za kontrole. Postavljanje svrhe daje tom problemuverziju o kojoj se može odlučivati, transformira ga u upotreb-

ljivu radnu osnovu tako što definira učinke koje treba postićis obzirom na koje se mogu izabrati primjerena sredstva u raci-onalnim postupcima odlučivanja. U perspektivi organizacijskogzahtjeva, nepokorna, nepregledna kompleksnost svijeta pojav-ljuje se kao međuzavisnost učinaka koji se mogu vrednovatitako da se djelovanje sistema sa stanovišta međuzavisnosti sred-stava može organizirati i koordinirati. Ono što se u okolini po-

javljuje kao mnoštvo proturječnih, fluktuirajućih vrijednosti izahtjeva na određeno ponašanje, postavljanjem svrhe preobrazuje se u problem oskudice i tako predaje s obzirom na sisteminternim procesima odlučivanja koji se mogu programirati. Os-kudica je s obzirom na sistem interna shema obrađivanja nekonzistentnosti uz mogućnosti koje pruža okolina, a ne možda

svojstvo prirode.89Orijentiranje na svrhe premješta prema tome posljedične

probleme održavanja sistema u netjeskobno područje koje je pristupačno racionalnoj kalkulaciji i time prikriva druge aspekteizvornog problema. Ta svršno racionalna verzija problemanije doduše potpuni ekvivalent. Postizanje svrhe samo ne možeu svim slučajevima osiguravati opstanak sistema. To je trajnaspoznaja novije kritike svrhovitosnog modela organizacije. Jed-nako tako postavljanje svrhe je podobno kao strategija apsor

J* Zbog toga je pogrešno i stanovište da bi se s rastućom kom-pleksnosti i sposobnosti učinka socijalnih sistema smanjile nestašice; obratno, orijentacija na nestašice (vremena, novca, glasova itd.) pove-ćava se u tijeku procesa civilizacije. Vidi o tome također Vickers (vidi

bibliografiju, 1959, str. 104 i dalje, 107)

156



biranja nesigurnosti. Ono omogućuje u svrhovito strukturiranomsistemu da se djeluje do daljnjega kao da je ispunjavanjemsvrhe osiguran opstanak sistema. Ako ta pretpostavka nijetočna, ili se pak njezine premise s obzirom na okolinu mijenja-

nju, nastupit će štetni šumovi; tada će sistem morati predefiniratisvoje svrhe ili propasti.40

Sistem dobiva na ekranu svojih svrha za dnevno ponašanjevrlo pojednostavljenu sliku okoline i osnovu kooperacije kojaomogućuje brzo sporazumijevanje. On si pri tom prikriva svoj

problem opstanka i stoga mora biti kadar u kriznim slučaje-vima reaktualizirati izvomiju problematiku i posegnuti za njomkako bi u danom slučaju modificirao svoje svrhe prema mje-rilu njihovih funkcija za jedan ili drugi način apsorpcije kom-

pleksnosti i promjenjivosti. Usprkos njihovoj programskoj funk-ciji, što je iziskuje stalno važenje za vrijeme procesa odlučiva-nja, svrhe nisu, dakle, sistemski eksterna, jedino zbog svog vri-

jednosnog sadržaja valjana mjerila odlučivanja; one se, štoviše,

stvaraju procesima odlučivanja u samom sistemu, stalno se po-stavljaju i u danom slučaju mijenjaju kao privremeno prihva-ćene preferencije.41 One se, dakle, moraju pomno razlikovatiod očekivanja koja na sistem postavlja okolina.

40 Usporedi uz to danas u vrlo različitim istraživačkim područjima akceptiranu tezu da sadržaj sistema »zdravlja« organizacije, ltd., pred-

stavlja kriterij za poneku promjenu organizacijskih svrha. Vidi npr. Ashby (vidi bibliografiju, 1952, str. 120 i dalje); Warren G. Bennis, Towards a »Truly« Scientific Management. The Concept of Organization Health, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 269—282; Krüsselberg (vidi biblio-grafiju, str. 112 i dalje).

41 Taj stav čini se da prodire u noviju teoriju organizacije — vidi npr. Thompson/Mc Ewen (vidi bibliografiju); Shmuel N. Eisenstadt, Bureau-cracy and Bureacratization, »Current Sociology«, br. 7 (1958), str. 99—164

(113 i dalje); Cyert/March (vidi bibliografiju, 1959 i 1963, str. 26 i dalje); Leibenstein (vidi bibliografiju, str. 154); Clark/Wilson (vidi bibliografiju, str. 157 i dalje); Heinen (vidi bibliografiju, 1962); Deutsch (vidi biblio-grafiju, 1963, str. 195 i dalje); Simon (vidi bibliografiju, 1964); Gore (vidi bibliografiju, str. 36 i dalje); Braybrooke/Lindblom (vidi bibliografiju, str. 87). Značajno je da i u novijoj teoriji prava postoje odgovarajuće tendencije, npr. kod autora koji kao Josef Esser vide načelo i normu u sudskom usavršavanju privatnog prava, Tübingen, 1956, a sudski proces

odlučivanja kao proizvod prava koji se sam programira i stvara normu, a zakonodavstvo samo kao izdiferenciranje funkcije funkcije postavljanja prava, koja stalno ostaje sporna i često ne uspije.

157



U tu još vrlo općenito formuliranu predodžbu sistemskefunkcije postavljanja svrhe dadu se sada ubilježiti spoznaje kojesmo stekli u prvom poglavlju pri razmatranju pojedinačnog dje-lovanja o smislu kauzalnog tumačenja djelovanja i sheme svrha/

sredstvo. Analiza djelovanja i sistemska analiza nisu proturječne,i ne smiju proturječiti zato što se u krajnjoj liniji sistemi sastojeod djelovanja. Oni se razlikuju samo kompleksnošću načina pro-matranja. Određeni problemi, prije svega problem redukcijekompleksnosti, zadobivaju time dodatne aspekte da ih se trans ponira s plana djelovanja na plan sistema; drugi problemi, npr.diferenciranje okoline, dadu se unaprijed formulirati samo narazini sistema.42 Naš relativno jednostavan prikaz funkcionalnogsmisla kauzalnog tumačenja djelovanja i redukcije njegove bes-konačnosti putem postavljanja svrhe potvrđuje se time što sedade ugraditi u kontekst teorije sistema kojom sada raspolažemo;tako i obratno, teorija sistema izvlači dobit odatle što na temelju prethodnih analiza kauzalnofunkcionalnog tumačenja djelovanja

može precizirati svoje predodžbe o funkciji svrhe.Vidjeli smo da tumačenje djelovanja kao dobivanja učinka i

postavljanje svrhe predstavljaju dva razlučiva koraka shematizacije doživljaja djelovanja: prvi, detipiziranje i proširenje horizon-ta mogućnosti odvijanja toku u beskonačnost, drugi, redukcijate beskonačnosti na odlučive alternative. Drugi korak je oslo-

njen i fundiran time što se konstrukcija beskonačnosti drugihmogućnosti zasniva na razdvajanju uzroka i učinka i ta su dvakauzalna faktora stavljena u asimetričan odnos tako da se jedanstalno može postavljati za analizu drugoga.

Preuzmu li se te misli u teoriju sistema tada će ponajprije biti jasno da se kod kauzalne kategorije ne radi o karakterizi

ranju jedne »o sebi« zbiljske danosti okoline, kojom bi se mogloobjasniti nastajanje i nestajanje sistema određenim uzrocima;nego da je shematiziranje zbiljskog u smislu kauzalne kategorije

MVidi ovdje temeljna izlaganja kod Parsonsa (vidi bibliografiju, 1949. »tr. 727 i dalje). Usporedi dalje Schutz (vidi bibliografiju, 1943, na-

ročito utr. 80).

158



jedna sistemska strategija koju se može istraživati s obzirom nanjezinu funkciju.43

To će shvaćanja šokirati samo na prvi pogled. Ono je u os-novi samo konzekvencija uvida Davida Humesa da se kauzalni

zakoni ne mogu temeljiti na iskustvu.Daljnja konzekvencija je u suglasnosti s novijim spoznajama

teorije sistema: sistemi se ne mogu kauzalno objašnjavati iz svojeokoline — to bi protuslovilo već samom pojmu sistema s njego-vim razlikovanjem unutrašnjost/vanjskost — jer oni raspolažu is internim uzrocima i jer oni uzroke koji rješavaju njihove si-

stemske probleme biraju samo prema informacijskim aspek-tima.44 Predodžba selekcije uzroka ukida pojam uzroka kao prin-

43 Isto vrijedi — kao što se ovdje može primijetiti, jer pitanje ne pripada u našu užu temu — za jednakost. I jednakost je sistemski rela-tivno shematiziranje okoline, koje služi tome da se reducira kompleks-nost okoline, to je, dakle, strategija sistema. Zbog toga također i si-stem jednakosti ne sadrži red, nego samo shemu mogućeg reda, koja će se morati konkretizirati relevantnim stanovištima za izbor istoga, kao kauzalitet postavljanjem svrha. Zbog toga ima jednakosti u apsolut-nom smislu tako malo kao što ima uzroka ili djelovanja ili kauzalnih zakona u jednom apsolutnom smislu. Interpretacija jednakosti i inter-pretacija kauzaliteta su zbog toga misaono povijesno čvrsto međusobno povezane i ne mogu se promijeniti a da se ne uzme u obzir jedna i druga. Kao strategija sistema izmjenično se odterećuju, jer kauzalna

shema služi tome da pronađe jednakosti — naime u formi funkcionalne ekvivalentnosti — među uzrocima ili među učincima, i obratno pretpo-stavljene jednakosti, koje garantiraju ponovljivost kauzalnih tijekova, tj. dopuštaju nekom sistemu indiferentnost prema razlikama. To određenje odnosa kao izmjeničnog odterećenja smjenjuje stari princip »causa aequat effectum«. Za odgovarajuću interpretaciju osnovnog prava jed-nakosti pred zakonom usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1965, a str. 162 i dalje).

44 To mišljenje da sistemi ne mogu biti objašnjeni eksternim uzro-cima, nego imaju svoj uzrok u najmanju ruku djelomično sami u sebi, nalazimo zastupljeno konzekventno u dijalektičkom materijalizmu. Vidi npr. Georg Klaus, Das Verhältnis von Kauzali tä t und Teleologie in ky-bernetischer Sicht, »Deutsche Zeitschrift für Philosophie«, br. 8 (1960), str. 1266— 1277. U »zapadnom« istraživanju sistema nalazimo većinom samo neprihvatljive primjedbe protiv previše jednostavnog »linearnog« kauzaliteta u smislu starije stimulus/response teorije. Vidi kao primjere iz sasvim različitih podničja rada: Lawrence J. Henderson Pareto ’ General Sociology. A Psychologist’s Interpretation, Cambridge/Mass. 1935, str.17 i dalje; John B. Knox, The Sociology of Industrial Relations, New

159



cipa objašnjenja. No, može se »upotreba« koju sistem prakticirau kauzalnom tumačenju zbiljskog funkcionalno tumačiti (pri če-mu, naravno, nije činjenica te upotrebe kauzalno protumačena,nego je samo njezin smisao funkcionalno objašnjen). Pojam siste-

ma služi nam tako kao osnova tumačenja za kauzalnu kategoriju,ne obratno, kauzalna kategorija kao osnova objašnjenja za po-stojanje sistema.

Za teoriju sistema je potom važno da tumačenje sistemu vla-stitog djelovanja, kao i internih procesa koji služe njegovoj pri-

premi, implicira tumačenje okoline. Shvati li se vlastito djelova-nje kao kauzalni proces, tada će se tako shvaćati i okolina. To je

konzekvencija ekspanzivnosti i neograničivosti koja je u samojkauzalnoj shemi. Ona služi tome da se uvide druge mogućnosti,ne može se, dakle, ograničiti na isječke zbilje ili čak na vlastitadjelovanja — jednako tako kao što se ne može, obratno, pri ka-uzalnom tumačenju okoline izuzeti vlastita djelovanja. Granicesistema nisu stoga načelno granice područja djelovanja kauzalnosti. Kauzalni procesi teku iz okoline u sistem i iz sistema uokolinu.45 Granice sistema moraju se, dakle, drugačije definirati,naime strukturnom tvorbom, što ćemo ubrzo raspravljati.

Njezina univerzalnost, njezina neograničivost i njezina nesadržajnost koja drži sve mogućnosti otvorenima, oboružavaju ka-uzalnu shemu za njezinu funkciju da odrazi kompleksnost svijeta. Stvarna kompleksnost se na taj način određuje kao beskonačan

broj uzroka koji zajedno djeluju uzduž i poprijeko: svaki za sebes jednim određenim potencijalom učinka, no teško je proraču-nati u mnoštvu mogućih konstelacija zajedničkog djelovanja; i

promjenjivost se onda pokazuje kao stalno prelaženje tih uzrokau učinke koji opet sa svoje strane postaju uzrocima. Tom pre

York 1955, str. 195; Wieser (vidi bibliografiju, str. 11 i dalje, 128 i dalje);

Argyris (vidi bibliografiju, 1962, str. 63); John. F. Kennedy, The System Approach. Organizational Development, »Human Factors«, br. 4 (1962), str. 25—52(27); Beer (vidi bibliografiju, 1962, npr. str. 71).

AS Kauzalna povezanost sistema s njegovom okolinom često dolazi do izražaja pojmom »otvorenog sistema«, koji istovremeno kazuje da u stvarnosti ne može dati sisteme koji su potpuno determinirani u sebi. Vidi o tome Bertalanffy (vidi bibliografiju, 1949, 1950, 1956, 1962). Na-dalje se temelji, naravno, input/output racionalizacija na toj tezi kau-

zalne međuovisnosti.

160



dodžbom svijeta kao kauzalnog sklopa postiže se već prvo racio-naliziranje, naime racionaliziranje problema, načina na koji va-lja postavljati pitanja. I u tome je primjetan napredak nasuprot pukom doživljavanju kompleksnosti i promjenjivosti kao neodre-

đenosti ili kao određivosti nepoznatom ili neproračunljivom po-tencijom, nasuprot doživljavanju u neizvjesnosti i tjeskobi. Taj

prvi napredak je, kao što pokazuje funkcija magijskih tehnikaophođenja s nepoznatim, za stabiliziranje socijalnih sistema biovrlo značajan. Lagano napredovanje egzaktnog znanja o točnim( = ponovljivim) kauzalnim odnosima bio je moguć samo na toj

osnovi, no u svom napredovanju pretpostavlja mnogostruku ne-određenost smisla kauzalnosti — od grčkog smisla zahvaljivanja pojavne opstojnosti preko novovjekovnoprirodoznanstvene in-terpretacije kao beskonačnoga mehaničkog procesa do ovdje

predloženog tumačenja kauzalnosti kao strategija siistema s ob-zirom na okolinu.

Prijedlog da se kauzalnu funkciju veže uz problem kompleks-

nosti svijeta ima za osnovu preorijentiranje spoznajnog interesa,»očekivanja učinaka«, koji su upravljeni na adresu kauzalne ka-tegorije. O tome mora postojati jasnoća, pogotovu što se ovdjeodvajamo od općenito uvriježenog shvaćanja. Ovo očekuje odutvrđivanja kauzalnih odnosa između određenih uzroka i odre-đenih učinaka sigurna proricanja i nedvojbena objašnjenja fak-

tičkih procesa. Ono što ga postulira invarijantne (ili pak s utvrdivom vjerojatnošću invarijantne) relacije između pojedinih uz-roka i pojedinih učinaka. Drugim riječima: ona usmjerava svojspoznajni interes na kauzalne zakone. Pri tome ipak mora, kako

bi osiguralo određenost i jednoznačnost odnosa, pretpostaviti da je svaka kompleksnost na objema stranama kauzalnog odnosa,dakle u području uzroka i u području učinka, već reducirana.

Ono ne može pitanje uzroka niti pitanje učinka tretirati kao na-čelno otvoreno. Ta se pretpostavka obično izražava klauzulom»ceteris paribus«. Time se ipak podobnost primjene kauzalnekategorije ne iscrpljuje. Ona je podobna i za to da ujedno odraziono što se skriva iza te klauzule »ceteriis paribus« i to sa stanovi-šta mogućih ekvivalencijskih odnosa između više uzroka i više

učinaka. Ako se tom mišlju principijelno otvori bilo strana uzro-ka bilo strana učinaka za »druge mogućnosti«, može se kompleksnost koju valja reducirati uhvatiti u samoj kauzalnoj shemi




i prikazati u određenoj perspektivi. Fiksiranje učinka ne služitada kao polazište za utvrđivanje onog uzroka koju nužno uz-rokuje taj učinak, nego kao polazište za istraživanje alternativau području uzroka, dakle odnosa među uzrocima. Tako se dobi-

vaju šire mogućnosti istraživanja nego što ih je dobivalo tradicio-nalno shvaćanje, ne može se, naravno, sa sigurnošću utvrditikoja će od ekvivalentnih mogućnosti postati zbiljom, jer se oneupravo u njihovoj potencijalnosti razmatraju kao ekvivalentne.46

Ne može se, dakle, od ekvivalencijskofunkcionalne analize očeki-vati jednoznačno utvrđivanje odnosa uzrok/posljedica. No, to jeza znanosti o ljudskom djelovanju manje tragično nego što bi

se u prvi mah moglo misliti; jer ni jednoznačna proricanja nisunormalno jedina dovoljna osnova ljudskog djelovanja.

Funkcija kauzalnog tumačenja saistoji se ponajprije u održa-vanju kompleksnosti, no u tome se ne iscrpljuje. Njezin je smisaoosim toga da se kompleksnosti i promjenjivosti sistemske okolinedade ona verzija u kojoj se mogu reducirati na odlučive struk-ture. Ta se redukcija može provesti postavljanjem svrhe, tj. kaošto je prije prikazano,47 tako da se specifični uzroci prema mje-rilu vrijednosnih aspekata karakteriziraju kao oni koje je vrijed-no postići uz neutraliziranje grubljih vrijednosnih aspekata poslje-dica djelovanja. Postavljanje svrhe posve kauzalno odlikuje po-dručje podobnih sredstava i strategijskih prepreka kao sistemskirelevantno. Sve ostale karakteristike okoline nestaju nasuprot

tome u pozadini ravnodušnosti što niti smeta niti pomaže. S dru-ge strane svrha omogućuje sistemu da posljedice tih sredstavakoje su izvan svrhe smatra nevažnima ili pak troškovima s koji-ma mora računati, koji ne sprečavaju djelovanje. Svrha posve-ćuje sredstvo; svrha bi se morala napustiti kad ne bi bilo sred-stva što bi ga ona mogla posvetiti. Samo ako se nudi više funkci-onalno ekvivalentnih sredstava, mogu se uzeti u obzir daljnje po-

sljedice kao dodatni kriteriji, kao sporedni uvjeti koje treba pomogućnosti također ispuniti.

Sortiranje primjerenih sredstava i neutraliziranje posljedicasu spram svrhe relativiranje tehnike sistema da se osigura nužnaindifcrentnost spram svoje okoline u području uzroka s jedne

" Vidi o tome str. 120.


162



strane i u području posljedica s druge strane. Promišljena se indiferentnost zasniva na postupku apsorpcije kompleksnosti i

promjenjivosti, koji se ovdje vrši u dvije faze što su odijeljenedvostrukom diobom kauzalnog događanja u uzroke i učinke:

analizom podobnosti svrha i, ako pri tome ostaje više alternativ-nih uzroka, kao primjerenih sredstava vrijednosnom analizom posljedica.48 Postavljanjem svrhe sistem se tako oslobađa bez- brojnih aspekata svoje okoline, postavlja granice, zadobiva auto-nomiju, ali se isto tako time izlaže opasnosti da ne uvidiopstojnost važne činjenice ili promjene u okolini.

Jedan problem ostaje zacijelo otvoren i sada zauzima središ-nje mjesto: pri istraživanju svršnoraciomalnog djelovanja u pr-vom smo poglavlju svršnoorijentirano ozbiljenje vrijednosti oka-rakterizirali kao oportunističko, njegova vrijednosna neutraliziranja kao uvijek samo privremena. Sada pak možemo vidjeti da

primjena principa svrhe za vršenje sistemske funkcije namećeoportunizmu granice. Želi li se sistem sporazumjeti s obzirom

4! Faktički procesi odlučivanja i procesni modeli racionalnog odlu-čivanja često su, naravno, građeni mnogo kompliciranije, ali se uvijek sastoje od jedne kombinacije tih dviju faza. Daljnje komplikacije sadrži nadopunjujuću tehniku redukcije kompleksnosti i s tog stanovišta je ovdje zanimljivo. Ono se, naime, zasniva na tome da je usprkos cijelom po-

jednostavljenju postavljanjem svrhe praktički često nemoguće da se pro-

nađu svi prikladni uzroci. Ispomažemo se s obzirom na tu poteškoću često preskakivanjem između analize podobnosti i analize vrijednosti. Naj-prije ispitujemo poznate mogućnosti ili brze mogućnosti djelovanja na njegove konzekvencije vrijednosti, koje bi bile neutralizirane svrhom. Kad to ispitivanje zbog nepođnošljivosti neutraliziranja ne zadovoljava, pre-lazi se ponovo u analizu podobnosti i nastoji se na osnovi svrhe otkriti nove prikladne mogućnosti, koje imaju samo sporedne posljedice, čija je neutralizacija prihvatljiva. To preskakivanje simo i tamo odvijat će se

tako dugo dok razina zahtjeva u odnosu prema sporednim posljedicama bude zadovoljena ili promijenjena. Kao primjer za model odlučivanja, koji s obzirom na ograničen kapacitet ispitivanja čovjeka pokazuje takvu strukturu ponavljanja, usporedi Cyert/Eigenbaum/March (vidi biblio-grafiju, str. 81—95). Vidi također Cyert/March (vidi bibliografiju, 1963, str. 83 i dalje). Slično Dill (vidi bibliografiju, 1962, str. 29—48 (43 i dalje). I kod programiranja elektronskih uređaja za obradbu podataka poznate su prednosti jedne takve tehnike ponavljanja. Uobičajen prikaz procesa

odlučivanja ne radi naprotiv još s pretpostavkom jednog jednokratnog i potpunog ispitivanja u svim stanicama; vidi npr. Stahlmann (vidi bi-bliografiju, str. 80 i dalje).

11* 163



na svrhe sa svojom okolinom, želi li svoju internu, radnodiobenuorganizaciju oslanjati na svrhe, želi li učiti svrsi primjereno po-našanje, tada se mora čvrsto držati svojih svrha, mora im datiodređenu permanentnost. On ne može sasvim oportunistički ba-

lansirati svoje vrijednosne interese. To bi se možda kosilo s prin-cipima morala, ali u svakom slučaju s važnim zahtjevima tvorbesistema. Oportunizam je praktički jedva dostiživ ideal kojemuse mogu približiti samo kompleksni sistemi. Nužnost da se svrhe

generaliziraju proturječi nužnosti da se oportunistički djeluje u kompleksnim vrijednosnim situacijama.

Tako se naslućuje da se prave poteškoće sheme svrha/sred-stvo, sumnje spram njezinog oportunizma, nipošto ne javljaju uteoriji djelovanja, da se ne mogu shvatiti kao povreda apsolut-noga, racionalnog ili moralnog kodeksa ponašanja koji izravnonormira djelovanje; nego da se nameće iz problema tvorbe siste-ma. To bi značilo da se o njima primjereno ne može raspravljatiniti u jednoj racionalnoj niti u jednoj etičkoj teoriji djelovanja,

nego da pripadaju u teoriju sistema koja jedino raspolaže s do-voljno kompleksnim osnovnopojmovnim odnosnim sistemom.Samo sistemi mogu biti zainteresirani da se svrhe čvrsto držeiznad pojedinačnog učinka, da se stabiliziraju vrijednosni sudovii vrijednosna neutraliziranja. Istraživanje koje želi ući u trag uv-

jetima i granicama takvih programskih fiksiranja i u njima sa-držane »nepravde«49 doživjet će neuspjeh na razini djelovanja,odnosno morat će se uteći neutemeljivim premisama koje parti-cipiraju rezultat. Samo teorija sistema pruža dovoljno komplek-san model za taj problem. Pojmovi »oportunizam« i »generali-zacija« jesu sistemteoretski pojmovi.

Naredna razlaganja stoje pod aspektom te dileme oportuni-zma odnosno generalizacije i tražit će mogućnosti da se ona otu-

pi. Osnovna pretpostavka svakog rješenja je specifikaciji svrheodgovarajuća mjera diferenciranja okoline. Osim toga, postojiniz internih strategija kojima sistem može ublažiti neposredne

" Taj pojam treba naznačiti jednu bitnu komponentu: da će se kad nastupe ta razmišljanja i teorija prava od jedne vrste igre etike morati preraditi u teoriju strukture društvenog sistema. Načelna razmišljanja u

tom smjeru nalazimo kod Santi Romano, Vordinamento giuridico. Studi sul concetto, le fonti e i caratteri del diritto, I, Pisa, 1918.

164



učinke onog proturječja. Problem te dileme dade se predefiniratii umanjiti i to varijacijom stupnja određenosti postavljanja svrhe, prihvaćanjem protuslovnih svrha i time da se za svršnu orijenta-ciju posve ili djelomično supstituiraju funkcionalni ekvivalenti.

Naznačeni temama bit će posvećeni daljnji odsjeci ovog poglav-lja. U V. poglavlju morait ćemo se pobliže pozabaviti time kakona taj način nesavladan ostatak te problematike opterećuje pro-gramiranje svrhovitog djelovanja.

3. Specifikacija svrhe, diferenciranje okoline

i generalizirani mediji rješenja problema

Diferenciranje okoline nije samo faktički zadano stanje stvari,nego se može smatrati i racionalizirati također kao sistemskastrategija. Sistem može pojednostavniti vrlo kompleksnu okolinutako da razlikuje različite dijelove okoline i da ih na različit na-

čin tretira. U pramagli takvo bi ponašanje ipak bilo nemoguće.Ono pretpostavlja da je svijet već diferenciran, da pokazuje raz-like, diskontinuitete, sistemske tvorbe. Samo u odnosu prema

postojećem diferenciranju svijeta, može sistem birati strategijudiferenciranja okoline. Samo ako je privreda već diferencirana

po poduzećima i interesima potrošača i tržišno uređena, može jedno poduzeće tražiti svoja tržišta i izvlačiti korist iz njihovih

interesnih razlika. Tek kad je socijalna okolina prekoračila od-ređen prag diferencijacije, mogu se stvarati relativno svršnospecifični sistemi djelovanja i, obratno, stvaranje takvih sistema i

je samo moment u globalnom procesu socijalne diferencijacije.Svrha se sistema precizira onda kao proizvodnja, kao učinak nanaročiti dio okoline. To ipak ima smisla samo i osigurava opstoj-

nost, uspješnost samo onda ako taj dio okoline cijeni učinak iako ih on sam ili drugi okolni sistemi naplaćuju u tako gene-ralnom obliku da uspješni sistem zadobiva time mogućnost darješava svoje sistemske probleme i održava se na životu.

Ti su uvjeti povezani; oni su upućeni jedan na drugoga i sto-ga izgradnja takvoga društvenog stanja nije jednostavna stvarlinearnog kauzaliteta. Diferenciranje okoline, specifikacije svrhe

i generalizirani mediji rješenja problema mogu se razvijati samozajedno i stabilizirati samo u međusobnom odnosu. Kad se jed-

165



nom takvo globalno uređenje uhoda, tada je moguće za dotičnesisteme relativno jednostrano, bezobzirno, uporno prosljeđivanjeodređenih trajnih svrha sa svim njihovim prednostima, naročito

prednostima pojednostavnjivanja i učenja. Jednostranosti svrho-vite racionalnosti su tada izbalansirane ne više zajedničkim mo-ralom nego i institucionalno.50 Doduše i spram svrhe specifičnostrukturirani sistemi moraju također rješavati više vlastite pro-

bleme nego što to dolazi do izražaja u samom ispunjavanjusvrhe. No, njima sada pritječu relativno općenito primjenjivasredstva rješavanja problema, npr. novac, ako i dok god oni ispu-njavaju svoju svrhu. Stoga oni sebi mogu priuštiti da svoju svrhu

primijene kao rezervnu formulu za svoj problem opstanka i za-mjenjivanju društvenog vrednovanja tretirati je kao sredstvo sa-moodržanja.

Institucionalizirale generaliziranih medija problemskog rje-šenja omogućuje, prema tome, okretanje aspekata svrha/sredstvou pojedinim sistemima. Ne samo da može jedan sistem koristitikao sredstvo ono što je svrha drugog sistema, nego ovaj drugimože vlastitu svrhu racionalizirati kao sredstvo samoodržanja,dakle podrediti drugim vrijednosnim aspektima kao sistem koje-mu pritječe učinak. Taj osnovni model zamjenjivanja svrha zasredstvo — mnogo nerazumijevana i često prekoravana pojava udiferenciranim socijalnim uređenjima nije ništa drugo nego in-

stitucionalno zamrznut oportunizam. U njemu nalazimo funkcio-

nalni ekvivalent za neograničen oportunizam djelovanja koji zapada u protuslovlje prema zahtjevima sistemske tvorbe. Diferen-cirana društva rješavaju te probleme, dakle, tako da ih dižu narazinu globalnog uređenja. Tamo moraju institucionalizirati onegeneralne mehanizme problemskog rješenja, čija raspoloživostodterećuje pojedinačne sisteme toliko da se mogu koncentriratina specifične svrhe a da ne ugroze vlastiti opstanak. Samo tako su

™Taj se temeljni uvid svodi, kako je poznato, na Emile Durkheima, De la division du Travail social, 7. izdanje, Paris, 1960 (najprije 1893). Nakon njega se prije svih Parsons, kome slijedeća izlaganja zahvaljuju mnogo više nego što se pojedinačno može utvrditi, bavio tim pitanjima. Vidi kao nastavak Durkheimove misli specijalno: Talcott Parsons, Durk heim's Contribution to the Theory of Integration of Social Systems. U: Kurt H. W olff (izdavač) Emile Durkheim 1858 — 1917, Columbus Ohio, 1960, str. 11$—153 (naročito 130 i dalje).

166



socijalna uređenja kadra da zahtjeve zajedničkog morala ili konzistentnotranzitivno vrijednosne skale pojedinaca ako ne napu-ste, a ono ipak znatno oslabe a da pri tom ne gube snagu inte-gracije. I to ih osposobljava da pripuste više kompleksnosti i da

je obrade.Takvo uređenje ovisi bitno o tome da spomenuti generalizira-ni mediji problemskog rješenja postoje i funkcioniraju kako usaobraćaju između sistema tako i unutar sistema. Njihova spo-sobnost da pridonose rješenju mora se moći dalje predati i mora

biti relativno nespecifično, tj. mora biti osigurana neovisno otome tko, kada i koje probleme time rješava. Sistem koji »po-sjeduje« generalizirane medije problemskog rješenja ima time već sada sigurnost da može unutar dosega tih medija savladavatibuduće probleme još nepoznate, čak nepredvidive vrste. Posje-dovanje takvih medija je stoga funkcionalan ekvivalent za infor-maciju, za predviđanje — ekvivalent izvjesnosti.61 Ono zaštićujesistem protiv (ograničenog) mnoštva budućih događaja koji, ako

se raspolaže, tim generaliziranim medijima problemskog rješe-nja ne predstavljaju nerješive probleme i stoga se ne moraju predviđati. U posredovanju tih medija može se osjećati sigurnim bez predviđanja — i stoga se može jednostranije i dugoročnijeangažirati oko vrlo specifičnih svrha.

Kako takvi mediji funkcioniraju i koje su im granice postav-

ljene, dade se pokazati najbolje na primjerima:52 za rješenje pri-51 Ta je misao izrađena posebno za slučaj novca u ekonomsko znan-

stvenoj raspravi pojma likvidnosti nadovezujući se na John. M. Keynesa. Usporedi naročito Andreas Paulsen, Liquidität und Risiko in der wirt-schaftlichen Entwicklung, Frankfurt/MBerlin, 1950; Grünter Schmölders, J. M. Keynes, Beitrag zur ökonomischen Verhaltensforschung U: G. Schmöl ders/R Schröder/H. St. Seidenfus, John Maynard Keynes als » Psychologe«,

Berlin 1956, str. 7—24 (8 i dalje); isti, The Liquidity Theory of Money, »Kyklos«, br. 13 (1960), str. 346—360; Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 127 i dalje). On, međutim, s istim pravom vrijedi i za slučaj vlasti i dalje, manje lakše prepoznatljiv, također i za slučaj stvaranja osjećaja, jeri fiksiranje nekog osjećaja dopušta veliku indiferentnost prema zamrače-nim aspektima, te je to proročanstvo, koje u pozitivnom ili negativnom djeluje na svoje ispunjenje i time postaje ekvivalent sigurnosti.

52 U svojim osnovnim crtama za tu koncepciju i za neke dalje obra-đene primjene treba zahvaliti Talcottu Parsonsu. Na njemačkom jeziku vidi naročito: Talcott Parsons, D ie jüngsten Entwicklungen in der struktu

167



vrednih problema takvih dakle koji uključuju na vrijeme vezanosporazumijevanje o upotrebi predmeta za pokrivanje potražnje,institucija novca je od izvanrednog značenja. Ona vrši funkcijugeneraliziranog medija na naročito karakterističan način. Novac

se može dati dalje. Njegovo posjedovanje ne implicira prethodnuodluku tko, kada i koje će potrebe njime definitivno zadovoljiti,ali isto tako in apstracto osigurava nespecificiranu slobodu zado-voljavanja potreba.

Ta se sloboda zasniva na generalizaciji razmjenskih moguć-nosti u tri različita pravca: vremenski novac služi kao ekviva-lent sigurnosti time što već sada osigurava buduće mogućnosti

razmjene; stvarno on služi kao vrijednosno mjerilo time što omo-gućuje usporedbu raznovrsnih razmjenskih mogućnosti; socijal-no služi on kao sredstvo razmjene nasuprot još neodređenim i udanom slučaju zamjenjivim partnerima. U svakoj od tih triju di-menzija sloboda se sastoji u indiferentnosti spram za dimenzijutipičnih razlika, naime spram vremena, stvarnih različitosti i

partnera u odnosu razmjene. Sigurnost te generalizirajuće indiferencije zasniva se na tome što se generaliziranja u pojedinimdimenzijama uzajamno omogućavaju i podupiru. Ona se mogusamo zajedno institucionalizirati.

Na takav način generalizirana i osigurana indiferencija sasvoje strane je opet redukcija kompleksnosti. Ona je nužna na-dopuna za visoku specifikaciju sistemskih interesa, nužno pokri-

vanje zaleđa. Novčana privreda je istoga neotkloniva pretpostav-ka značajne specifikacije svrhe socijalnih sistema. Novac je uje-dno na tu funkciju najspecifičnije usmjeren medij problemskogrješavanja, najčišći primjer za naš problem.

Stoga najdalekosežniju svršnu specifikaciju nalazimo tipičnou sistemima koji gotovo sve svoje probleme rješavaju novcemili se pak njima mogu izvući iz za opstanak opasnih zona: u pri-

vrednim poduzećima. Onoliko ako se njihovi problemi dadu sve-sti na taj jedan nazivnik, mogu se oni racionalizirati novčanimračunom. Novac im onda ne služi samo kao baza pribavljanja

rellfunktionallen Theorie, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsy-chologie,« br. 16 (1964), str. 30—49 (37 i dalje), gdje je bio izabran nje-mački prijevod »jezici upravljanja«; zatim relativno opširna obradba u: isti, On the Concept of Influence, »Public Opinion Quarterly«, br. 27 (1963), «tr. 37—62 (38 i dalje).

1 6 8



sredstava razmjene, nego ujedno kao generalna osnova racionali-ziranja njihovih odluka. S druge strane, to racionaliziranje podaspektom specifičnih svrha iziskuje uvijek vezivanje novca zaspecifična sredstva i tako se mogu rješavati gubitak likvidnosti,

gubitak sigurnosti, dakle nepredviđeni budući problemi. Sa sva-kom investicijskom odlukom mora se, dakle, postići ravnotežaracionalnog maksimiranja koristi na jednoj i maksimiranja sigur-nosti na drugoj strani, težnje za profitom i zahtjeva za sigurnošću

— a ravnotežu koja kao takova može biti predmet racionalnog programiranja.53

Daljnji primjer je legitimna vlast. Ona postoji kao generalizi-rani utjecaj54 da se druge navede na ponašanje koje nije unaprijed točno utvrđeno, ali se može odrediti, koje oni sami od sebene bi izabrali. Ona se zasniva na različitim faktorima koji seograničeno mogu međusobno zamjenjivati te stoga može bitivrlo neovisna o specifičnim osnovama. Među elementarnim kom- ponentama vlasti jednostavnih socijalnih uređenja strši fizička

nadmoć (mogućnost prisile) i dobročinstva koja obvezuju na zahvalnost, koja potčinjeni ne može odmah naplatiti i koja ga stogana neodređen način obvezuju. Obje osnove daju vlastodršcumnogostruku mogućnost određivanja situacije koja se povećavai zadobiva kronički karakter ako se potčinjeni unaprijed ravnaju

prema mogućim reakcijama vlastodršca. U kompliciranim soci-

jalnim uređenjima vlast se temelji još vrlo indirektno na onimelementarnim osnovama koje pretpostavljaju osobni kontakt,nego više i prije svega na plastičnijim faktorima kao što su no-vae, konsenzus koji se uspješno može fingirati, socijalnom pre-stižu i vlastitoj neovisnosti koja omogućuje da se povuče iz ko-operacije koja je za druge vrijedna.

Utoliko ukoliko sistem raspolaže vlašću, može slijediti speci-

fične svrhe i pri tom trajne probleme, prije svega pribavljanjasredstava, svaljivati na okolinu. Budući da se vlaist ne popunjujeautomatski u istom smislu kao novac pri postizanju svrhe, a stje-canju vlasti i održavanju vlasti moraju se, naprotiv, posvećivati

53 Usporedi ovdje Horst Albach, Investition und Liquidität, Wiesba-

den, 1962.54 I doduše kao i tri dimenzije generalizirani utjecaj. O tome pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, str. 123 i dalje).

169



naročite brige, svršnoj specifikaciji sistema, koji se primamo te-melje na vlasti, postavljene su granice. Uz nastojanje oko posti-zanja svojih svrha oni moraju paziti i na održavanje i poveća-

vanje svoje moći.

Dalje bi trebalo spomenuti jednostavno a ipak tako pretpostavno činjenično stanje osobnog zalaganja i radosti oko speci- fičnih svrha. Nedostaje jedinstven termin ako se ne želi posegnutiza starim principom ugode.55 Da i ovdje generaliziran medij može biti u službi specifikacije učinka, nije bez daljnjega jasno i stogase mora naročito naglasiti.

Dok su se već spomenuti mediji odnosili primarno na pri-

vredne odnosno političke probleme (u bilo kojim sistemima),ovdje je u vidokrugu struktura osobnosti koja se može gene-ralizirati, koja može motivirati i pokrenuti čovjeka da zbog ne-određenih, možda vrlo usko ograničenih učinaka preuzme nasebe znatne terete u ponašanju, jer mu to pričinja radost. Za-laganje oko vrlo specifične stvari može pri tom biti utoliko op-

ćenito što može postojati neovisno o tome što se u pojedinač-nomu mora za to učiniti ili pretrpjeti.

Rezerve snage te vrste ipak su određene posve osjećajno. Njima se postiže generalizirana sposobnost prilagođivanja zasistem osobnosti, ali ne i bez daljnjega za socijalne sisteme.One su usidrene u strukturi osobe tako da se jedva mogu ma-nipulirati za socijalni sistem (pa makar i u obliku selekcije od-

govarajućih osoba). I pravac tematskog interesa — to čemu se pojedinac raduje — može se jedva bar kratkoročno varirati zasocijalni sistem. Stoga se taj faktor u novijoj socijalno kri-tičkoj, a naročito u industrijskopsihologijskoj literaturi razma-tra pod aspektom »nedostatka«: kao nedostatna radost pri radu,nedostatna motivacija, nedostatno zadovoljstvo. To je isto tako

stranputično kao i neplodonosno. Pitanje je gdje su granice tog potencijala za zalaganje što pričinja radost. Da i organizacije bitno posežu za tim medijem generaliziranog problemskog rje-šenja, o tome bi mogao poučiti uvid u rukovodeće grupe velikih

” Vidi odgovarajuću interpretaciju Freudovog mehanizma užitka od Talcotta Parsonsa, Social Structure and Personality, New YorkLondon,

1964, str. 116.

170



sistema, u dobrotvorna društva, bolnice, istraživačke organiza-cije.

Konačno, ne smije se previdjeti da su brojna kulturna po-stignuća, prije svega jezik, a onda i općenito prihvaćena zna-

čenja, osmišljenja i zbiljska prihvaćanja jedne kulture, sve onesamorazumljivosti iz kojih proizlazi komunikacija u pojedi-načnom slučaju, generalizirani medij te vrste. To vrijedi pose-

bice onda kada je takav smisao pokriven istinom. O istini semože govoriti uvijek onda kada netko mora priznati određensmisao i njime temeljiti svoje doživljavanje i djelovanje, ako sene želi isključiti iz zajednice mjerodavnih subjekata koji konsti-

tuiraju i suodređuju svijet. I istina je, koliko ona seže, generali-zirani, relativno vremenski postojani i za svakog valjan medij

problemskog rješenja.Istina, naime, omogućuje da i tamo gdje nema krivulje moći

sistem zgušnjava informacije za druge, da time reducira kompleksnost i kao reduciranu je dalje predaje, da se mogu činiti

iskustva, da se može postići sigurnost u prikazivanju mišljenja,da su mogući poučavanje i učenje ukratko: da se u kognitivnointelektualnom pogledu mogu skupljati i oznanstveniti specijali-zirani a ipak mnogostruko primjenjivi kapaciteti obrađivanja problema. Tek intelektualizirani znanstveni kulturni horizont,kakav je za novi vijek sada već postao samorazumljiv, daječovjek u slobodi da se posvećuje vrlo specifičnim temama, a dadrugim stvarima obraća samo marginalnu pozornost, jer može

poći od toga da negdje netko jest i do koga se može doći, koji naosnovi istine dovoljno zna o automobilima ili pomrčini sunca,deterdžentima, predjelima za godišnje odmore, električnoj strujiili osiguranju.

Ovu skicu ne možemo ovdje dalje izvoditi — niti u pojedi

načnostima različitih medija, niti u njihovim mnogostrukim uza- jamnim isprepletanjima i uvjetovanostima, niti u njihovoj zajed-ničkoj osnovi: snažnom, ali ne odveć velikom povjerenju. I natako važnu mogućnost potenciranja učinka generalizacije kombi-nacijom medija — npr. u obliku mogućnosti da se raduje zbognovca, da se održi vlast radi dobivanja kredita, da se preko zna-nja vrši vlast — može se ovdje samo upozoriti. Dopunski aspektmeđutim želimo još zahvatiti jer on vodi natrag do glavneteme.

171



Generalizirani mediji problemskog rješenja dozvoljavaju usuradnji sa specifičnim svrhama racionaliziranje sistema sa sta-novišta oskudice. Novcem, vlašću, radošću i istinom može sesamo ograničeno raspolagati. Stoga se njihova upotreba morasistemski interno disciplinirati, a ta disciplina mora u velikoj mjeri zamijeniti sadržajno i neposredno vezivanje uz vrijednosti okoline. Kod novca je ograničenost kao umjetno uspostavljenaevidentna bez daljnjeg objašnjenja. I moć je ograničena u svo-

jim pojedinim izvorima: prakticiranje prisile iscrpljuje fizičkusnagu i vrijeme. Obveze na zahvalnost smanjuju se utoliko uko-liko se one zahtijevaju. Socijalni prestiž biva dvojbenim ako ga

se stavlja na odveć očit način u službu vlastite koristi. Ograni-čenosti te vrste očituju se tako da se mora pomno razmisliti dali svrha naplaćuje ulaganje jednog tako mnogostruko primjenji-vog sredstva. Radost i istina su u drugom smislu ograničeni. Onesu vezane uz naročite smislene sadržaje, stoga jedva da su disponibilne, nisu dakle po izboru na raspolaganje za većinu pro-

blema. Stoga sistem mora ovdje kalkulirati da li se za određene

svrhe uopće može pribaviti, odnosno da li se može biti bez ra-dosti i istinite informacije. U svakom slučaju, u osnovi je racio-naliziranja raspolaganje s oskudnim generaliziranim medijima.

U poteškoći takvog disponiranja s medijima i u njhovimkriterijima racionalnosti odslikavaju se za sistem ujedno tro-škovi njegove slobode od vezivanja za vanjske vrijednosti.56 On

je relativno autonomno postavljen za prosljeđivanje specifičnihsvrha, ali mora uzimati u obzir ovisnost o svojoj društvenojokolini u osebujnom obliku stalnog odlučivanja o primjenioskudnih medija kao sredstava. Sistem je vezan uz svoju oko-linu ne sa stanovišta sadržajno normiranih lojalnosti nego sastanovišta manjkavosti. Taj obrat ima važnu prednost što sistem

“ Tu slobodu od vanjskih vrijednosnih povezanosti, koja može po-stići generalizirane medije, nije se rijetko uzimalo kao argument za slo-bodu vrijednosti znanosti koje se bave upotrebom tih medija. U Max We berovoj sociologiji birokracije igra ta misao važnu ulogu. Kao pokušaj da so sloboda o vrijednosnom sudu ekonomskih znanosti temelji na području »po sebi neutralnih sredstava«, vidi Rittig (vidi bibliografiju, str. 79—102). Na izvođenje relativne vrijednosne neovisnosti o okolini određenih sistema djelovanja, iz slobode vrijednosnog suda znanosti, ne može se, naravno,

bez daljnjega zaključiti.

172



svoju ovisnost o okolini može uvući u sferu vlastitog disponiranja, tamo je definirati kao problem i racionalno je uravnotežitisa zahtjevima vlastitog trajanja.

4. Stupanj određenosti postavljanja svrhe

Postavljanje svrhe prema onome što o njegovoj funkciji dosada znamo nije samo u sebi garancija uspjeha a kamoli čistakt spoznaje koji upućuje na zadano — samorazumljiv red u

smislu stare formule: ex se patet, quod optatur. Ispravne svrhene leže na ulici. Njihovo je utvrđivanje, štoviše, težak pothvat,sistemsko interni proces odlučivanja koji i sam treba racionali-ziranje a da se pri tom ne može orijentirati na zadane svrhe.

Slobodan prostor za taj proces postavljanja svrhe otvoren je jednom mogućnošću izbora stvarno različitih svrha. Teoretskion se proteže s kauzalnom shemom u beskonačnost premda će

se vrlo rijetko dogoditi da sistem zbrinjavanja siročadi prijeđeu poduzeće za plantažu jagoda. Radikalna promjena svrhe ve-zuje se najčešće s likvidacijom ili ponovnim utemeljenjem, jer

bi jedva imalo smisla, bilo bi samo opterećenje da se održi iden-titet sistema. Uz ovu misao o izboru svrhe, koja se najprije na-meće, ako se svrhe predstave kao disponibilne, vjerojatno veće

praktičko značenje ima jedna druga dimenzija manevarskog prostora za odlučivanje, naime izbor stupnja određenosti for-muliranja svrhe.™

Već smo prije58 nagovijestili da svrha može vršiti funkcijukoordinirajućeg generaliziranja na dva dijametralno suprotstav-ljena načina: apstrakcijom na specifični učinak uz indiferentnost

57 Obje dimenzije ne daju se, dakako, potpuno odijeliti jedna od druge. Koliko je općenitije i mnogoznačajnije birana neka svrha, utoliko može stvarnije misliti različita djelovanja. U okviru nesigurno prikazanih općih svrha moguće su zbog toga znatne promjene položaja težišta koje bi kod precizne koncepcije svrhe trebale biti iskazane kao promjena svrhe. Ko-liko postaje važnije da se održi sistem, utoliko se više investira, što je neracionalniji razvoj preko natječaja i novog utemeljenja, to se elastičnije moraju formulirati svrhe sistema, bilo da su institucionalizirane neodre-đeno ili u skladu s promjenom.

!* Usporedi str. 154 i dalje.

173



spram drugih posljedica djelovanja, ili sadržajnim generalizira-njem do neodređeno ostavljene predodžbe želje koja pušta posveotvorenim da li i koji putovi vode do cilja. Između ta dvaekstremna slučaja koje ne treba shvatiti kao dihotomiju nego

kao granični znak jedne dimenzije, leže razumne mogućnosti.Unutar stvarnoga svršnog usmjerenja može se formuliranje svrheu svojoj općenitosti i mnogoznačnosti varirati.69 Svrhe nisu stoga,kako to npr. pretpostavlja kibemetska teorija svrhe,60 uvijek

jednoznačno predstavljeni empirijski učinci djelovanja kao npr.voćka u vrtu (koju valja zasaditi), nego varijabla čija se jednoznačnost i podobnost za djelovanje mogu mijenjati unutar općegsmislenog usmjerenja i možda mijenjati od jedne konkretne od-luke do druge. Već ponovljivost svrhe što je pretpostavlja ki

bemetika iziskuje minimum apstrakcije konkretnih uvjeta. Daostanemo pri našem primjeru, može se u svom njegovanju vrtadati odrediti pogledom iz prozora dnevnog boravka, očekivanim

prinosom ili nevoljama sa susjedima i postići ljepotu, korist ili

mir, odnosno rat. Pri tom se normalno bliža svrha predstavlja kaosredstvo za daljnju svrhu. To je ipak već određena interpreta-cija svršne varijable koju ćemo još istražiti i kojom se stoga ne

59 To shvaćanje da je specifikacija svrhe varijabla za koju bi već pre-ma okolnostima mogle biti smislene različite vrijednosti, smjenjuje stariju tezu nauka o organizaciji da svrhe trebaju biti stalno definirane »toliko

jednoznačno koliko je moguće«. Kao primjere za uvjerljivo iznošenje kla-sične teze da je s jasnom definicijom svrha uspjeh gotovo dohvatljiv, vidi Marshall E. Dimock, The Executive in Action, New YorkLondon, 1945, str. 54. Novije shvaćanje određenosti svrhe kao varijable nalazimo npr. kod Bowena (vidi bibliografiju, str. 16); Victor A. Thompson, The Regulatory

Process in OPERationing, New York, 1950, str. 202 i dalje; James D. Thompson/Frederik L. Bates, Technology, Organization, and Admini-stration, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1957), str. 325—343

(327 i dalje); Mayntz (vidi biliografiju, 1963, str. 66 i dalje); Scott (vidi bibliografiju, str. 492 i dalje); Gross (vidi bibliografiju, 1964, str. 494 i dalje); Katz/Kahn (vidi bibliografiju, str. 266 i dalje); W. Weith Warner/A.F.ugcne Havens, Goal Displacement and the Intangibility of Organizational Goals, »Administrative Science Quarterly«, br. 12 (1980), str. 539—555. Pri tom nije samo priznato da je preciziranje svrha sistema u danim okol-nostima teško ili čak nemoguće, nego se iz toga izvodi da ono može biti Btctno, da, dakle, neodređene svrhe sa svoje strane pružaju određene pred-

nosti." Usporedi njihovu kritiku u poglavlju III i V.

174



zapravo ugraditi u svršno racionalno usmjerenje proizvod-nog procesa,81 nego za svoje uravnoteženje iziskuju obuhvatnijesistemske modele.62 Prema tomu, nauk ekonomike poduzećamorao je korigirati čistu svršnu racionalnost modelima optimi

rajuće racionalnosti — rješenje o kojemu smo prije63 kritičkiraspravljali s obzirom na nastojanja da se ono potisne modelimaupotrebljive sistemske racionalnosti.64

61 Za problem valjanosti kredita, odnosno likvidnosti usporedi Th. Weller, Einordnung der Finanzierung in den Rahmen der Betriebswirt-schaftslehre, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 142— 164, i Lösungsaussichten fü r M odelle mit simultaner Produktions — und Finanzplanung eröffnend, Albach (vidi bibliografiju 1962). Mnogo pozna-tiji je problem radne motivacije i ljudskih obzira. On već dvadeset godina čini jezgru socijalnoznanstvenog istraživanja poduzeća, tako u međuvre-menu ne postoji više pregledna literatura. Ovdje pogonskoprivredna lite-ratura najvećim dijelom postavlja »privredne« i »socijalne« obzire nepo-vezane jedan pokraj drugoga. Usporedi npr. Konrad Mellerowicz, A llge-meine Betriebswirtschaftslehre, sv. I, 10. izdanje, Berlin, 1958, str. 32, 47 i dalje i 55 i dalje; Luhmann, (vidi bibliografiju, str. 269); Gutenberg (vidi

bibliografiju, str. 182).“ Koliko princip maksimiranja dobiti može dostajati kao navodno

obuhvatna formula svrhe privatno — ekonomskog poduzeća ne može se ovdje primjereno istraživati. Kao jedini princip je naravno previše neodre-đen jer ne daje nikakve informacije o prikladnim sredstvima. U tom smislu

je »dobit« zamislivo neprikladna svrha. Uostalom, princip maksimiranja dobiti ima nedostatak, što ne želi biti samo princip racionalizacije, nego ujedno time istovremeno želi biti pravilo distribucije za višak. On zahtijeva

da svi odnosi s okolinom sistema pomoću diferencijalnog računa budu sve-deni na granične vrijednosti, osim jednog odnosa prema vlasniku, kome time pritječe sva dobit. Sasvim neovisno o problemima računanja, koji su s time povezani, nastaje ipak pitanje da li je to pravilo podjele samo ra-cionalno i da li je njegovo stapanje s principom racionalizacije sistema ra-cionalno. Ostale prigovore o tome kod Bendixen (vidi bibliografiju).

43 Poglavlje III, II.

64 Naročito je zanimljiva u tom pitanju pozicija Bamarda (vidi bilio grafiju, str. 19 i dalje, 55 i dalje, 136 i dalje), čije je djelo kao i inače značilo prekretnicu, a da Barnard sam nije posjedovao već potpunu jasnoću o konzekvencijama svojih pojmova. Barnard razlikuje effectiveness — čisto ispunjenje svrhe — i efficiency kao vrednovanje uzgrednih posljedica, koje neovisno o ispunjenju svrhe mogu biti ili zadovoljavajuće ili nezado-voljavajuće, a da time, kao što je uobičajeno, ne bi bila označena težnja 7,a optimalnim rješenjima. Jedan od mnogih aspekata tog razlikovanja je u tome što pretpostavlja da su svrhe specijalno definirane da bi dostajale

176



Posve je drugačija situacija političkog sistema, specijalnodržavne birokracije. Državna uprava u najširem smislu uklju-čujući sve vlasti, ima posla s cjelokupnim društvom i stoga s

jednom krajnje kompleksnom, proturječnom vrijednosnom situ-

acijom. Ona mora, želi li se — kao što je to danas samorazum-ljivo — shvatiti kao demokratska i socijalnodržavna, uvažavatisvaku vrijednosno relevantnu posljedicu svoga djelovanja, do-kle seže njezin kapacitet odlučivanja. Ona stoga principijelno nemože sebi priuštiti neutraliziranje posljedica, dakle specifikacijusvrhe.65 Nema, naime, nikakvog smisla naročito uvažavati namjeravane posljedice ako se također moraju uvažavati i sve druge posljedice a one ne uživaju a priori vrijednosno prvenstvo.6®Tako suverenosni zahtjev države stoji u direktnom protuslovlju prema svršnom principu. Državna uprava može, doduše, izvrša-vati brojne pojedinačne zadatke, ali se ne može posvetiti nekojspecifičnoj svrsi i racionalizirati se s obzirom na nju.

»Diskusija o državnoj svrsi«67 nije mogla dalje otići od

praznih formula kao »promicanje zajedničkog dobra« ili »uva-žavanje javnog interesa« ili od nedovoljnih djelomičnih koncep-cija kao što je liberalna formula o osiguravanju slobode u pravnouređenom zajedničkom životu. Već ta liberalna formula, a ka-moli onda još preciznija određenja svrhe, ne dadu se u današnjojokolini više institucionalizirati. Ona su preuska a da bi mogla

za jedan sistem kao temelj za odlučivanje, tako da se u po sebi neutralizi-ranom prostoru sporednih posljedica još jednom mora dodati kriterij za odlučivanje. Taj sekundarni kriterij dovodi kod Bamarda već jasno do modela sistema.

“ Vidi naročito Dewey (vidi bibliografiju, 1927, naročito str. 12); koji u tome vidi osnovnu razliku između javnog i privatnog djelovanja. Kon zekvence za javnu upravu izvodi iz toga Edward C. Banfield, Ends and

Means in Planning, »International Social Science Journal«, br. 11 (1959), str. 236—368; s ispravkama nanovo tiskano u: Sidney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavač), Concepts and Issues in Administrative Behavior, Englewood Cliffs, N. J. 1962, str. 70—80.

“ Vidi međutim i lukavo oslabljenje koje predlaže Simon (vidi bibli-ografiju, 1955, str. 121): Onaj koji upravlja ne treba uzimati u obzir ne-svrhovite posljedice izvan svog horizonta zadaće pri planiranju, nego ih treba uzeti u obzir samo tada kada one stvarno postoje. Takvo pravo da se najprije udari a tada liječi, jedva da će se dati opravdati, pa i racional-nost tog rješenja podliježe sumnjama.

47 Usporedi uz to str. 72 i dalje.




političkom sistemu osigurati podršku njegove društvene okoline,naročito vlast i legitimnost njegovih odluka. Politički sistemmora stoga, kako bi mogao svojim svrhama aktivirati nužnu

podršku, državne ciljeve formulirati tako široko i mnogoznačno

da su, doduše, podobni za konsenzus, ali zakazuju kao internastruktura racionaliziranja, podjele rada i kontrole. Državne susvrhe, drugim riječima, rezervirane za ideologijsku funkciju; usvojoj globalnoj verziji one ne služe kao program o kojem seodlučuje.

Zbog toga politički sistem treba sekundarne kriterije odluči-vanja i to ne, kao privatno poduzeće, zbog prevelike specifika-

cije, nego zbog premale specifikacije svojih svrha. Nužnesmjernice pri odlučivanju ne mogu se naći čistom sistemski in-ternom analizom svrhe. One se stvaraju izvan državne birokra-cije, ali još unutar političkog sistema u širem smislu, naime u

predvorju političkih procesa u kojima se stvara vlast i mnijenje.Pri tome državna svrha služi zajedničkom dobru samo kao

pravilo prikazivanja i olakšanje utemeljivanja; pravi kriteriji na-

laze se u vrijednosti dotičnih programa s obzirom na vlast ikonsenzus. Takvi se politički programi onda zadaju birokratskimcentrima odlučivanja na konkretiziranje državne svrhe narazličit način prije svega financijskim uredbama i zakonodav-stvom. Razdvajanje politike i uprave,68 centralizacija financija

budžetom i pravna država su, promatrani s tog aspekta, sup

stitucijski procesi za čistu svršnu racionalnost. Oni kompen-ziraju podfunkciju svršnog principa u političkom sistemu.Jedno kontrolno razmišljanje može potvrditi tu tezu. U

zemljama razvoja u kojima se uspijeva institucionalizirati rela-tivno dobro zacrtan cilj privrednog razvoja zemlje kao državnicilj naprosto postoji jedan za nas nedostiživi stupanj specifi-kacije svrhe u političkom sistemu. Već i stoga nestaju tamo po-

litički procesi otvorenog traženja konsenzusa, artikuliranja i po-sredovanja interesa, »demokratski« procesi oblikovanja mnije-nja. Ne dolazi do ulogama primjerenog razdvajanja politike iuprave i do pravne države, nego politička partija u realiziranju

“ O tome pobliže: Luhmann (vidi bibliografiju, 1965, a, 148 i dalje, i isti, Politische Planung, »Jahrbuch für Sozialwissenschaft«, br. 17 (1966),

str. 271—297.

178



onoga državnog cilja formulira razvojne preferencije prema kojima upravni aparat zacrtava i izvodi svoje planove i nastoji mo- bilizirati stanovništvo u smislu tih preferencija. Problematikaleži na jednoj drugoj osi, naime u tome da se svrhovito racio-

nalno konstituirana birokracija može još samo teško izdvojiti iz još tradicionalno orijentiranog društva tako da se izlaže opasno-sti da bude iznutra korumpirana suprotno institucionalizira-nim očekivanjima, npr. »prijateljskom uslugom«. U tome seonda pokazuju granice institucionaliziranja svršnog principa što pretpostavlja oficijelnu strukturu. Očita je ijaka krivulja tog in-stitucionaliziranja od Sovjetskog Saveza preko južnoazijslkih

država do tropske Afrike.Da neodređenost svršne formule ukazuje na jaču koopera-

ciju između uprave i javnosti, pokazuje se i u organizacijsko pravnim tipovima upravnih jedinica.69 Ako su takve jedinice sobzirom na svrhu difuzno strukturirane, moraju pri izradbi svo-

jih konkretnih akcijskih programa polagati važnost na suglas-

nost i suradnju s javnošću. One se onda organiziraju kao tijela, tj. tako da javnost birokratske organizacije zadobiva statusčlana u sistemu i može svoje interese u okviru te organizacije —npr. putem parlamenata, komunalnih zastupstva, zastupničkihzborova nosilaca socijalnog osiguranja — artikulirati i pribavitiim uvažavanje. Dade U se svrha specificirati i konfcretizirati u

jednom tehničkom instrumentariju, tada dolazi u obzir pravnioblik ustanove kojom bez bitnog sudjelovanja zainteresiranihstalno upravlja jedan nosilac ustanove na taj način biva po-vezana s interesima šire javnosti. Ako se može i bez toga stalnogupravljanja, jer se može jednoznačno i trajno utvrditi općenita

priznata i dotjerana svrha, bira se svrsishodno pravni oblik zaklade. Ta tri pravna oblika iscrpljuju u njemačkom upravnom

pravu moguće organizacijske tipove.U tome pokazana zakonitost međutim nadilazi, naravno, nje-

mačku javnu upravu. Tako npr. američka istraživanja mogu potvrditi da se izložena problematika ponavlja na razini pojedi-načnih pretpostavljenih, odnosno na razini javnih ustanova.70

6’ Usporedi ovdje Wolff (vidi bibliografiju, 1962, str. 128 i dalje).70 Philip Selznick, TV A and the Grass Roots , BerkeleyLos Angeles,1949, i Burton R. Clark, Adult Education in Transition. A Study of In

1 2 * 179



pravnog ponašanja u izboru nastavnog gradiva i nastavnihoblika nezavisno od uspjeha.74 Prema tom se idealizmu ondaupravlja ponašanje neposredno ili preko programa, što npr.uključuje određene oblike kolegijalnosti i određene oblike

utvrđivanja pogrešaka ili zakazivanja pojedinih kolega, jersvrhom utvrđeni učinak otpada kao kriterij. I ovdje nedostajanjeinterno efikasne svršne strukture ima za posljedicu da (u ovomslučaju specifično »profesionalna«) okolina zadobiva utjecaj nasistem, da je školski sistem teško planirati, usmjeravati ga i kon-trolirati u njegovim uspjesima i da se »ekonomsko« planiranje

obrazovanja mora boriti s principijelno neiscrpljivim zahtjevima.Za političke partije je isti problem specifikacije svrhe na-ročito kompleksan. One moraju svoj program formulirati nesamo za sebe nego ujedno za državni aparat na čije vođenje one pretendiraju. Njihove su šanse vrlo različite, već prema tome dali dvopartijski sistem navodi birača na to da bira jednu partiju prema njezinim dosadašnjim ili budućim uspjesima kao partija

na vlasti ili pak višepartijski sistem čini konzekvencije davanjaglasa tako nepredvidljivima da se birač može orijentirati samo prema ideologijskim stanovištima. U prvom slučaju — pojavao kojoj se mnogo raspravlja — partije moraju zastupati širokesvrhe s velikim slobodnim prostorom za oportunizam, u drugomslučaju, specijalnu vrijednosnu grupu koja ih jasno razlikuje;

u prvom slučaju one će se oslanjati više na opće institucijedruštva, u drugom više na diferenciranje njegove okoline.78Svemu tome dolazi u višepartijskim sistemima do toga da

proklamirane svrhe ne daju dovoljne kriterije za interno itaktičko ponašanje partija zato što jedna partija, kao puka»partija«, nema kompetencije da započne ostvarivanje svog

programa. Proklamirane svrhe ne mogu stoga biti jedine svrhe

74 O tome dobro: Nokes (vidi bibliografiju). U z to profesionalno zgu šćavanje situacije počinju se naročito u Sjedinjenim Državama opažati ten-dencije za »demokratizaciju« školstva, što znači da oni koji uče određuju što žele učiti i objavljivanjem svog interesa daju pečat školskih ustanova. Vidi o tome npr. David Riesman, Constraints and Variety in American Education, Lincoln/Nebr., 1956, str. 107 i dalje; Clark (vidi bibliografiju,

1960); Martin Trow, The Democratization of Higher Education in Ame-rica, »Europäisches Archiv für Soziologie«, br. 3 (1962), str. 231—262.75 Vidi o tome razlikovanje tih dvaju osnovnih strategija str. 148 i dalje.

181



šavanja same stvari u odnosima među članovima odruženja irukovodstva udruženja:77 niti se članovi trebaju naročito bri-nuti o politici rukovodstva udruženja, jer je vezano svrhom i

po njoj se može kontrolirati, niti rukovodstvo udruženja treba

učlanjivanje prikazivati naročito atraktivnim iznad čistog pri-kazivanja svrhe, jer samo svrha povlači jasnu granicu izmeđuonih koji se požrtvovno za nju zanimaju i indiferentne okoline.Svršno specifična slobodna udruženja tipičan su fenomen snaž-no diferenciranih socijalnih poredaka. S druge strane upravo jezbog toga ograničena sposobnost razvoja i rezervoar snage udru-ženja. Sudjelovanje koje se može postići uzima se takoreći kaodatost okoline, a nastojanja udruženja mogu zacijelo ići dotleda udruženje učine poznatim i da pronalaze i privlače potenci-

jalne članove koji će se iskreno odnositi prema svrsi udruženja.Udruženja s difuznijim stimulirajućim svrhama78 imaju više

slobodna prostora za akciju kako u odnosu prema svojim čla-novima tako i u odnosu prema ostaloj okolini, ali i više po-

teškoća.7» Ona moraju preciziranje strukture svrha/sredstvo,

»The Kibbutz in Crisis. Social Forces,« br. 40 (1962), str. 223—242. Istra-živanje se odnosi na preorijentaciju svrhovito difuznog na zajednički život upravljenog zajedničkog sistema na svrhovito specifične zahtjeve učinaka u novo nastajućem diferenciranom društvenom poretku i pokazuje kako time raste kompleksnost sistema i kako se moraju stvarati svrhe koje mogu nositi internu diferencijaciju i racionalizaciju.

77 Da li se odavde od jasno obuhvaćenih svrha grupa može očekivati općenito jača motivacija nego od nejasnih svrha — rezultati o tome kod Bertram H. Raven/Rietsma, The Effects of Varied Clarity of Group Goal and Group Path upon the Individual and his Relation to his group, »Hu-man Relations«, br. 10 (1957), str. 29—45; slično March/Simon (vidi bib-liografiju na str. 42) — čini mi se prijeporan. Zasigurno kod jačine moti-vacije sudjeluje mnogo drugih faktora a da bismo se mogli pouzdati na takve zakonitosti. Vidi također temeljnu kritiku kod Irle (vidi bibliografi-

ju, str. 94).78 Vidi o tome i pojam i prikazivanje »elects« kod Fred W. Riggs,

Administration in Developing Countries. The Theory of Orismatic Society, Boston, 1964, naročito str. 164 i dalje; s tezom da su dobrovoljne grupe in-teresa s relativno širokim ne samo ekonomskim svrhama za potpomaganje svojih članova na naročiti su način karakteristični za još nepotpuno dife-rencirane zemlje u razvoju.

79 Objašnjavanju tog djelovanja suprotnosti od svrhovito specifičnog do svrhovito difuznih strukturiranih udruženja naročito je pridonijela ras-prava Richarda L. Simpson/Williama H. Gulleya, Goals Environmental

183



koje im nedostaje, nadomjestiti drugim aspektima odlučivanja,moraju emocionalno podgrijavati klimu udruženja, stvarati »WirGefühl« i za opći ugled udruženja u okolini biti tako zabrinutada se aspekti samoodržanja u praksi odlučivanja nameću kao

praktičniji kriteriji od postizanja svrhe. Svrha zakazuje u svojojfunkciji da definira uvjete opstanka sistema.80 Uspjesi rukovod-stva udruženja očitavaju se na statistici članova.

Pri dosadašnjim razmišljanjima polazili smo od toga da jeneodređenost svršne formule ujedno i osnova organizacije djelo-vanja i da se mogućnost organiziranja smanjuje, odnosno morase postaviti na drugu osnovu ako se svrhe organizacije ne mogurazgovijetno i dovoljno instruktivno fiksirati. Globalno uzevši to

je točno. Postanemo li svjesni te teze, odmah su vidljive njezinegranice. Mogućnost organiziranja djelovanja može ne uspjeti i sobzirom na sredstva. Usprkos vrlo precizno formuliranim svrha-ma može naime biti da upravo te svrhe traže sredstva koja seteško mogu organizirati i prevesti u birokratske rutine. O svijesti

o toj konstelaciji došlo se u stručnoj literaturi posljednjih godinana primjeru »terapeutske« orijentacije zatvora, zdravstvenihustanova, domova za alkoholičare, socijalne skrbi itd.,81 dakle naslučaju organizacija koje su sebi kao cilj postavile mijenjanjesvojih mušterija. Taj se cilj može vrlo specijalno definirati (npr.odvikavanje od prekomjernog uživanja alkohola i usprkos tomezahtijevati vrlo usku, neformalnu, fleksibilnu i osobnu suradnju

članova organizacije i njezinih mušterija, primjenu sredstava da-kle koja se jedva mogu regulirati i koja nerijetko dolaze u pro-turječje s u načelu neizbježnom organizacijskom strukturom.

Pressures, and Organizational Characteristics, »American Sociological Re-view«, br. TI (1962), str. 344—351. Vidi također tvrdnju Seymour M. Lip set/Martina Trow/James S. Colem an, Union Democracy, Glencoe/Ill.,

1956, str. 407, 415 i dalje, prema kojoj kod sindikata sa široko formuli-ranim svrhama članovi traže jači utjecaj na vodstvo sindikata, tako da se u takvim sindikatima »demokracija sindikata« može lakše dobiti, a apa-tija članova lakše prevladati.

“ O tome str. 155 i dalje.

" Vidi npr. Maxwell Jones, The Therapeutic Community, New York, 1953; Earl, Rubington, Organizational Strains and Key Roles, Administra-tive Science Quarterly«, br. 9 (1965), str. 350—369. Daljnje upute u bilješci 90.

184



U perspektivi klasične teorije svrhovito racionalne organiza-cije takvo bi se pribjegavanje sekundarnim kriterijima, koji sene mogu legitimirati kao sredstva sa stanovišta svrhe, činilo kaonedostatak, kao gubitak u svrsi koncentriranog »jedinstva« si,

stema. Polazi li se, naprotiv, od funkcionalne analize postavlja-nja svrhe, tada biva jasno da se u tom »nedostatku« samo na-stavljaju proturječni zahtjevi koje sistem postavlja svojoj svrsi,da se ti zahtjevi ovdje mogu zahvatiti u izmijenjenom obliku,takoreći u manjem formatu, i možda u toj formi bolje riješiti.U pogledu onih višestrukih zahtjeva svrsi može biti posve smisle-na sistemska strategija bilo da se svrha premalo specificira bilo

da se odveć specificira kako bi se onda pomoću sekundarnih,svršnoj strukturi samo labavo prilagođenih mjerila odlučivanjatražilo točnije uravnoteženje sistema u pogledu kompleksnih problema u odnosu sistem/okolina.

Taj način smanjivanja osnovnog problema redukcije kompleksnosti možemo osvijetliti s jedne druge strane ako se oslo- bodimo jednodimenzionalnog promatranja svršnih varijabli na

liniji određenoneodređeno i mislimo na mogućnost da se sistemstrukturira kroz proturječne svrhe.

U teoriji pojedinačnog djelovanja nema nikakvog smisla go-voriti o proturječnim svrhama djelovanja koje svagda iziskuju jedno drugo djelovanje. Možemo se, doduše, prije djelovanja razračunati s divergirajućim željama ili zahtjevima. No, prije nego

što dođe do djelovanja, to se proturječje mora riješiti, jer nitkone može najedanput činiti dvoje. Da bi se proturječno moglodjelovati, potrebno je više djelovanja, a to znači: vrijeme. Stoga

je nužna zapovijed u teoriji djelovanja neproturječnost. Posvedrugačije se postavlja problem za teoriju sistema. Ona nema pri-nudnih razloga da spriječi da neki sistem tijekom svog postojanjane da prednost jednom ovoj a drugi put drugoj svrsi i pri tom

nekonzistentno postupa. Ona može dopustiti proturječja — imožda ih čak mora.

Sve veća spremnost da se i znanstveno honoriraju proturje-čna postavljanja svrha može se, prema tome, tumačiti kao znak preorijentacije od teorija djelovanja na teorije sistema. Da svisocijalni sistemi, čak svi akcijski sistemi naprosto, moraju udo-voljavati mnoštvu zahtjeva koji se bez daljnjega međusobno ne

186



podnose, jest jedna dobro utvrđena teza sociologije.83 Da su u pojedinim institucijama često fiksirani proturječni vrijednosnistavovi i očekivanja u ponašanju, pokazali su naročito kulturniantropolozi.84Uvjerili smo se o univerzalnosti i neizbježnosti kon-

fliktnog fenomena mada to katkada istraživanje zanemaruje.85Činjenica da proturječni zahtjevi opterećuju uloge pripada k naj-važnijim temama novije sociologije organizacije.86 Takva protu-rječja i konflikti nisu ništa drugo nego konzekvencija pokušajada se u jednoj kompleksnoj i promjenjivoj okolini stvore invari jantni sistem. Konfliktno djelovanje je, prema tome, naročito

strategija smanjivanja kompleksnosti borbom. Umjesto eksterno putem borbe s različitih pozicija proturječja se mogu, ako je si-stem stabiliziran preko određenog vremenskog razdoblja, apsor-

birati i internim uređenjima, prije svega time da se neizbježnestvari čine jedna za drugom87 u jednom izjednačenom ritmu mi-

83 Vidi naročito Gideon Sjoberg, Contradictual Functional Require-

ments and Social Systems. »The Journal of Conflict Resolution«, br. 4 (1960), str. 198—208.84 Usporedi npr. Albert K. Cohen, On the Place of »Themes« and

Kindred Concepts in Social Theory, »American Antropologist«, br. 50 (1948), str. 436—443; Emilio Willems, Innere Widersprüche im Gefüge pri-mitiver Kulturen, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie« br. 8 (1956), str. 206—223; Florence R. Kluckhohn/Fred L. Stodbeck, Va-riations in Value Orientations, Evanston/Ill. Elmsford/N. Y. 1961.

85 Vidi umjesto drugih Lewis A. Coser, The Functions of Social Con- flict. Glencoe/IIl., 1956.; Robert A. LeVine (izdavač), The Antropology of Conflict, »Te Journal of Conflict Resolution«, br. 5 (1961), str. 3—108; Ralf Dahrendorf, Gesellschaft und Freiheit. Zur soziologischen Analyse der Gegenwart, München, 1961, str. 112 i dalje, 197 i dalje.

“ Neki primjeri iz novije literature: Simon/Smithburg/Thompson (vidi bit'iografiju, str. 443 i dalje); March/Simon (vidi bibliografiju, str. 113 i dalje); William J. Goode, A Theory of Role Strain. »American Sociolo-

gical Review«, br. 25 (1960), str. 483—496; Bernard H. Baum, Decentrali- za tion of Authority in a Bureaucracy, Englewood Cliffs/N. J. 1961, pas-sim, npr. str. 150 i dalje; Litwak (vidi bibliografiju, str. 314 i dalje); Oscar Grusky, Managerial Succession and Organizational Effectiveness, »The American Journal o f Sociology«, br. 69 (1963), str. 21—31; Kahn/W olfe/ Quinn/Snoek, (vidi bibliografiju); William R. Caton, Jr. Unstated Goals as a Source of Stress in an Organization, »Pacific Sociological Review«, br. 5 (1962), str. 29—35; zatim (bilješka 90) citirana istraživanja o zatvorima i

bolničkim ustanovama.87 Vidi o tom e Cyert/March (vidi bibliografiju, 1959, str. 87, i vidi

bibliografiju, 1963); Blau (vidi bibliografiju, 1964, str. 320).

187



šljenja i djelovanja, varanja i moljenja, samopripremanja i nastupanja, nagrađivanja i kažnjavanja.

Ovdje ne možemo zadobiti potpuni pregled za to potrebnihili primjerenih sistemskih uređenja za absorbiranje proturječja

— tehnika držanja informacija u tajnosti i razdvajanja situacija igledalaca, izoliranja problema i vrijednosne apstrakcije, neoba-vezne retorike, institucionaliziranje preferencija, delegiranja zaneugodna djelovanja, itd. Nas zanima jedan isječak iz te proble-matike, naime ono što se od nje dade uhvatiti u shemu kauzal-nog tumačenja djelovanja i okoline i na taj način preraditi. Jedansistem može svoje djelovanje programirati mnogim svrhama koje

se ne mogu međusobno ujediniti. Kako se može točnije razumjetitaj način prerađivanja i prosljeđivanja proturječja, i gdje leže

posljedični problemi toga? Najprije treba pojasniti da se kod »proturječnih« svrha ne

radi o direktnim logičkim proturječjima u tom smislu da odre-đen učinak treba i ne treba postići.88 Vrlo su rijetki slučajevi da

je određena svrha djelovanja kao kod lova na glave ili kod dvo-

boja u isti mah pravno zabranjena, čak kažnjiva, a s aspekta so-cijalnog prestiža da se traži.89Takva neposredna proturječja nisuovdje mišljena. S druge se strane također ne radi ni jednostavnoo univerzalnom fenomenu troškova: da se naime određenim dje-

" Samo ćemo upozoriti na time načetu problematiku jedne logike,koja može preraditi normativne rečenice i zato treba dvostruk način negacije

(naime sadržaja neke tvrdnje i njenog karaktera dozvole, dopuštanja neke radnje). Usporedi načelno Georg H. von Wright, Deontic Logic, »Mind«, br. 60 (1951), str. 1—15, i isti, On the Logic of Negation. Societas sciert tiarum Finnica, »Commentationes physicomathematicae XXII, 4, Hel-sinki, 1959. Zbog te dvostruke mogućnosti negacije nije jednostavno odlu-čiti kada si vrijednosti ili svrhe uopće logički protuslovljuju. Tako postoji bitna razlika u tome da li se rečenice tipa »A je vrijednost i NeA je vrijednost« želi isključiti kao proturječne. Na primjer tvrdnja: Dobro je

ako moja kuća bude bijelo obojena, ne bi po sebi proturječila tvrdnji: Do-bro je ako moja kuća bude zeleno obojena, iako oboje ne može isto-vremeno biti. Vidi o tome Everett W. Hall, What is Value? An Essay in

Philosophical Analysis, London, 1952, str. 181 i dalje. Da li postoji pro-turječje ovisi na taj način o sistemu logike, što definira i odlučuje o eti-čkim pojmovima da li i ukoliko se u njima nalazi isključivost.

" Usporedi također i razlikovanje neposrednijih i posrednijih kolizija između dva cilja kod Kaufmanna (vidi bibliografiju, 1936, str. 95 i dalje). Slično Gttfgen (vidi bibliografiju, str. 88).

188



lovanjem zatvore druge mogućnosti. Za eksplikaciju problemaviše je potreban uvid u neutralizacijsku funkciju svrha, do kojegsmo došli u prvom poglavlju. Svrhe si međusobno mogu speci-

jalno u toj funkciji protusloviti, tako, naime, da jedna svrha oz-

načuje posljedice djelovanja kao vrijedne koje se drugom svrhomneutraliziraju. Proturječja u svrhama ne znače, dakle, ništa dru-go nego da se neutralizacijska funkcija postavljanja svrhe isključii uspostavlja »prirodna« situacija koja je uvijek vrijednosnokompleksna.

Dobar primjer za to pružaju istraživanja američkih zatvora,koja su otkrila proturječja starije svrhe zaštite i novijih terapeutičkih postavljanja ciljeva rehabilitacije i poboljšanja i istraživalanjihove strukturalne konzekvencije i konzekvencije u ponašanju.B# Taj je primjer osobito zanimljiv jer proturječje ovdje nenastaje samo zbog oskudnosti sredstava, nego jedna svrha izrav-no diskreditira sredstva druge svrhe. Posljedica je također i ovdje potreba za sekundarnim mjerilima odlučivanja, prije svega mje-

rilima oportunosti, koja se ipak samo neformalno mogu stabilizi-rati i sankcionirati, zato što su osnove opravdanja pokrivene for-malnim sistemskim svrhama, i ako bi se htjelo otkriti proturječje,ugrožavalo bi se njihovo prikazivanje. Praktički dolazi stoga u

području u kojem se presijecaju vrijednosni zahtjevi do oportu-nističkog ponašanja koje znade izbjeći alarmirajuće neprilike i pri služenju s jednom svrhom ravna se prema tome koliko je

50 Vidi naročito Oscar Grusky, Organizational Goals and the Beha-vior of Informal Leaders, »The American Journal o f Sociology«, br. 65 (1959), str. 59—67; isti, Role Conflicts in Organization. A Study o f Prison Camp Officials, »Administrative Science Quarterly«, br. 3 (1959), str. 452 do 472; Donald R. Cressey, Contradictory Directives in Complex Organi-

zations. The Case of the Prison. »Administrative Science Quarterly«,

br. 4 (1959), str. 1—19; isti, (izdavač) The Prison Studies in Institutional Organization and Change, New York, 1961; Mayer N. Zald, Power Ba-lance and Staff Conflict in Correctional Institutions, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 22—49; slični problemi primijećeni su u psihijatrijskim ustanovama, pa čak i u općim bolnicama. Za djelovanja na njihovu organizacijsku strukturu usporedi npr. William R. Rosengren, Communication, Organization, and Conduct in the »Therapeutic Milieu«, Administrative Science Quarterly«, br. 9 (1964), str. 70—90; vidi dalje

Thomas J. Scheff, Differential Displacement of Treatment Goals in a M ental Hospital, »Administrative Science. Quarterly« br. 7 (1962), str. 208 do 217; i Rubingston (vidi bibliografiju).

189



drugi zadovoljen, odnosno koliko bi on trpio — ili također tko bi od njegovih pristaša bio time izazvan.

Takav postupak odgovara u osnovi prirodnom ponašanju uvrijednosno kompleksnim situacijama.91 U svrhovito strukturira-nim sistemima potrebne su ipak kao iznimna pojava naročita in-stitucionalna osiguranja. Oportunizam fluktuirajućeg ozbiljenjavrijednosti eliminira je neutralizacijskim efektom postavljanjasvrhe, no ipak se u području proturječja različitih svrha ponovnouspostavlja. To pretpostavlja na odgovarajući način labavi nad-zor odnosno neformalno sporazumijevanje s pretpostavljenima,zatim također jednu ne odveć operativnu definiciju svrha tako

da ostaje na raspolaganju mogućnost tumačenja za obrambenimanevar. Stoga se proturječno postavljanje svrhe može smatratii kao vrsta neformalnog delegiranja kompetencije odlučivanja.82

Teža postaje situacija kada se proturječja svrha pokrivaju sgraničnim linijama podjele rada u sisteme tako da svaka svrha uorganizaciji nalazi svoje zagovornike koji joj tvrdoglavo žele pri-

baviti isključivo važenje — i time svom području rada prednost.

To uvodi proturječje u službene procese koordiniranja i odluči-vanja o konfliktima i postiže da se vrh organizacije time poza- bavi. Vrijednosnokompleksni stil odlučivanja biva stoga hijerar-hijski uzdignut. Oportunističke korekture kursa poduzimaju sene dolje nego gore, dakle s obuhvatnijom informacijom, ali i na-daleko vidljivo, što ima svoje prednosti i nedostatke. Već, prematome, koliko su jako svrhe koje se od sistema traže, instituciona-

lizirane u okolini.Ako se proturječja na taj način primaju u organizacijsku

strukturu, nije to bez daljnjega dakle pogreška u konstrukciji,

91 Usporedi ovdje Braybrooke/Lindblom i Lindblom (vidi bibliogra-fiju, 1965), zatim već spomenutu str. 49 i dalje.

92 S tog stanovišta obradio je postavljanje mnoštva ne odmah ispunji

vih planskih ciljeva u sovjetskom sistemu planiranja i mnoštvo proturječe nih direktiva odlučivanja u ranom španjolskom kolonijalnom carstvu Andrew G. Frank, Goal Ambiguity and Conflicting Standards. An

Approach to the Study of Organization, »Human Organization«, br. 17 (1958—59), str. 8—13, odnosno John Leddy Phelan, Authority and Fle-

xib ili ty in the Spanish Im perial Bureaucracy, »Administrative Science Quarterly«, br. 5 (1960), str. 47—65. Usporedi uz to dalje Ralph H. Tur-ner, The Navy Disbursing Officer as a Bureaucrat, »American Sociological.

Review«, br. 12 (1947), str. 342—348.

190



premda, naravno, može biti i takva.93 Recepcija heterogenih vrijednosti kao paralelno valjane, proturječne sistemske svrhe možeimati to više smisao u tome da proširuje okolinsko institucionalnitemelj sistema, bilo da se može voditi računa o vrijednosnokomp

leksnim očekivanjima okoline bilo da se u jednoj vrlo diferenci-ranoj okolini mogu zadovoljavati istodobno raznorodni interesi.94Radi se, dakle, o strategiji koja je vilo srodna difuznoj tvorbisvrhe, o kojoj smo već raspravljali, i na taj način mnogoznačneformule svrhe služe također često za prikrivanje proturječja u postizanju svrhe.

Prosljeđuju li se u sistemu proturječne svrhe, tada to značida se ne ispunjava neutralizacijska funkcija svrha i da se odgo-varajuće stješnjavanje situacije odlučivanja mora postići na druginačin.96Tome će onda služiti, prije svega, razne birokratske tak-tike formalnog i neformalnog vođenja konflikta koje se moraju

53 Tako će se u mnogim slučajevima moći diskutirati da li u proturječ-

nom izvršavanju svrhe umjesto jedne ne bi trebale biti stvorene dvije raz-ličite organizacije. U privredi su takva razmišljanja zbog velikog stupnja specifikacije svrhe sasvim obične. I za sveučilište bi to pitanje moglo biti aktualno u toj mjeri ukoliko se njezine obje glavne svrhe nauka i istraži-vanja počnu razvijati do proturječja, iako bi i tada štošta govorilo u prilog tome da se proturječnost zadrži kao ugaoni kamen akademske slobode, jer kontrola djelovanja otežava centraliziranje kompetencija odluči-vanja i čvrsto usidruje funkcionalno potrebnu decentralizaciju.

94 O tome i nekoliko primjedbi kod Banfielda, (vidi bibliografiju, 1959). Usporedi također Renate Mayntz, D ie soziale Organisation des In-dustriebetriebes, Stuttgart, 1958, str. 55 i kao karakteristične studije za po-

jedini slučaj npr. Clark, (vidi bibliografiju, 1960, (str. 167 i dalje) ili Jo-seph Bensman/Israel Gerver, Crime and Punishment in the Factory. The Function of Deviance in Maintaining the Social System, »American So-ciological Review«, br. 28 (1963), str. 588—593. Za stariji nauk o organiza-

ciji vrijedila je, naprotiv, sloboda proturječja kriterija odlučivanja kao zahtjev koji nije dalje potreban za osnivanje dobrih organizacija. Vidi umjesto drugih Harrington Emerson, The Twelve Principles of Efficiency, New York, 1919, str. 59 i dalje. To prije svega ovisi o tome da je starije shvaćanje organizacijskog sistema promatralo posve interno. Tek uzimanje u obzir problematike okoline u teoriji organizacije omogućuje da ugrađi-vanje proturječnosti u organizacijsku strukturu može imati dobar smisao.

95 Prema Drucker (vidi bibliografiju, str. 81, 113 i dalje) preko »spo-

sobnosti odlučivanja«, slično Vickers (vidi bibliografiju, 1965). Ipak mo-žemo se nadati da ima još drugih mogućnosti čija se rentabilnost može bolje uočiti.

191



dovesti u izjednačen odnos sa svojim različitim prednostima inedostacima."6 Sistem ujedno zamjenjuje interne konflikte s ek-sternima — tipičan primjer premještanja problema izvana premaunutra s adekvatno rastućom sistemskom autonomijom. U tomemože biti znatna prednost — prije svega onda kada same svrhe,kao što je to tipičan slučaj u velikim radnim organizacijama,imaju malo značenje za motivaciju članova, tako da članoviostaju radno sposobni za svojim mjestima i onda ako u internimrazračunavanjima izvuku kraći kraj. Tome pripada i to da se tainterna razračunavanja po mogućnosti drže u tajnosti tako daod toga ne trpi ni ugled sistema ni ugled pojedinih njegovih čla-

nova, ako se o internom konfliktu odluči u jednom a ne u dru-gom smislu. To pretpostavlja visoku disciplinu, nezainteresira-nost s obzirom na svrhu i spremnost da se sistemske odluke tre-tiraju kao činjenice. Te se pretpostavke, kako dokazuje uvid umodeme velike birokracije, mogu ispuniti i pridonose tome dase riješi osnovni problem redukcije kompleksnosti i promjenjivo-sti nakon niza preinačenih definicija.

6. Funkcionalni ekvivalenti

Funkcije su odnosi učinaka prema stanovištima s kojih seučinak izlaže u usporedbi s drugim, funkcionalno ekvivalentnimmogućnostima učinka.97 Funkcionalna analiza služi stoga pri teo-rijskoj orijentaciji usporedbe; pri praktičkoj orijentaciji ona otva-ra mogućnosti supstitucije, razmjene jednako vrijednih učinaka.S time nije povezana tvrdnja o bitnim kvalitetama, ne tvrdi se dase u svijetu sve, od kralja do paža može nadomjestiti; ali ipakda se sve može ispitati s onih specifičnih stanovišta s obziromna mogućnost zamjenjivanja i da se nezamjenjivost u danom

slučaju mora obrazložiti. Pri tom se funkcionalna ekvivalentnost,mogućnost zamjene uvijek odnosi na problem, mora se, dakle,shvaćati relativno s obzirom na određeno stanovište. Druga sta-

* Za funkcionalnu ekvivalentnost i za kompliciraniji odnos formalnihi neformalnih zadjevica i taktika proturivanja usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, a str. 239 i dalje, 262 i dalje).

" Vidi str. 138/9.

192



dovesti u izjednačen odnos sa svojim različitim prednostima inedostacima.86 Sistem ujedno zamjenjuje interne konflikte s ek-sternima — tipičan primjer premještanja problema izvana premaunutra s adekvatno rastućom sistemskom autonomijom. U tomemože biti znatna prednost — prije svega onda kada same svrhe,kao što je to tipičan slučaj u velikim radnim organizacijama,imaju malo značenje za motivaciju članova, tako da članoviostaju radno sposobni za svojim mjestima i onda ako u internimrazračunavanjima izvuku kraći kraj. Tome pripada i to da se tainterna razračunavanja po mogućnosti drže u tajnosti tako daod toga ne trpi ni ugled sistema ni ugled pojedinih njegovih čla-

nova, ako se o internom konfliktu odluči u jednom a ne u dru-gom smislu. To pretpostavlja visoku disciplinu, nezainteresira-nost s obzirom na svrhu i spremnost da se sistemske odluke tre-tiraju kao činjenice. Te se pretpostavke, kako dokazuje uvid umodeme velike birokracije, mogu ispuniti i pridonose tome dase riješi osnovni problem redukcije kompleksnosti i promjenjivo-sti nakon niza preinačenih definicija.

6. Funkcionalni ekvivalenti

Funkcije su odnosi učinaka prema stanovištima s kojih seučinak izlaže u usporedbi s drugim, funkcionalno ekvivalentnimmogućnostima učinka.97 Funkcionalna analiza služi stoga pri teo-rijskoj orijentaciji usporedbe; pri praktičkoj orijentaciji ona otva-ra mogućnosti supstitucije, razmjene jednako vrijednih učinaka.S time nije povezana tvrdnja o bitnim kvalitetama, ne tvrdi se dase u svijetu sve, od kralja do paža može nadomjestiti; ali ipakda se sve može ispitati s onih specifičnih stanovišta s obziromna mogućnost zamjenjivanja i da se nezamjenjivost u danom

slučaju mora obrazložiti. Pri tom se funkcionalna ekvivalentnost,mogućnost zamjene uvijek odnosi na problem, mora se, dakle,shvaćati relativno s obzirom na određeno stanovište. Druga sta-

" Za funkcionalnu ekvivalentnost i za kompliciraniji odnos formalnih i neformalnih zadjevica i taktika proturivanja usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, a str. 239 i dalje, 262 i dalje).

" Vidi str. 138/9.

192



novišta dopuštaju da se drugi učinci pojavljuju kao ekvivalentni.Konkretno biće uvijek je neusporedivo, kao takvo nenadomjestivo. Apstrakcijski pravac funkcionalne perspektive mora biti priznat, konsenzusom pokriven, kao sistemska perspektiva insti-

tucionaliziran, ako se u socijalnim sistemima mora izvršiti processupstitucije.Pitanje o funkciji svrha oslobađa, prema tome, racionalnost

svrhe iz njezinoga tradicionalnog usidrenja u »biti« djelovanja idovodi je u područje onog bića što je kao »učinak« načelno idrugačije moguće, i stoga u svojoj specifičnoj nadmoćnosti spramfunkcionalno ekvivalentnih učinaka mora biti utemeljeno i nataj način stabilizirano. Tvrdnja funkcije da svrhe služe tome dase reducira kompleksnost okoline nekog sistema, ima stoga samo prolaznu vrijednost. Ona biva potpunom spoznajom tek tadakada se i ukoliko uspije s tog stanovišta uvući u vidokrug druge,funkcionalno ekvivalentne redukcijske strategije. Stoga ćemonaše istraživanje o funkciji svrhe zaokružiti i sažeti s pokušajem

da se dobije pogled na funkcionalne ekvivalente svršne racio-nalnosti.Analiza funkcije svrhe rezultirala je time da se svrhe ne od-

nose neposredno na osnovni problem kompleksnosti okoline,nego posredno — naime tako da omogućuju naročito sretno po-vezivanje različitih redukcijskih strategija (subjektiviranje, institucionaliziranje, diferenciranje okoline, unutrašnje diferenciranje

i neodređenost sistemske strukture). Odricanje od svrha značilo bistoga da se, ako se ne možemo odreći posve pojedinih od tih re-dukcijskih strategija, mora u svim tim aspektima svršna orijen-tacija zamijeniti funkcionalnim ekvivalentima. Da li ise onda jošte rezervne strategije, kao putem svrhovitosne misli, mogu svestina jednu jedinu formulu, više je nego upitao. Njihovo povezi-

vanje bi vjerojatno iziskivalo mnogo kompliciranije sistemskestrukture nego što su do sada uobičajene. Širenje svršnog prin-cipa i njegova primjena kao kriterija dobre organizacije napro-sto čini se da imaju ovdje svoj pravi razlog. Premda se odnosina jedinstven osnovni problem održavanja sistema svršna je ra-cionalnost ipak multifunkcionalno djelotvorna. I multifunkcionalne strukture posjeduju naročitu stabilnost po tome da mogu

biti potisnute ne jednim jedinim surogatom nego samo nizom re-zervnih činidbi.




Pri točnijem promatranju ta se slika ipak mora modificirati.Kao što je prije prikazano,98 svrhovitosna orijentacija impliciradvostupno sređivanje. Mora se razlikovati između kauzalne she-me i sheme svrha/sredstvo i prema tome odvojeno razmisliti osupstitucijskim mogućnostima. Tumačenje okolnog događanjai sistemskog djelovanja kao uzroka učinaka jedva se kao shema prikazivanja kompleksnosti može nadomjestiti. Čini se da seovdje radi o rijetkom slučaju jednog teško opozovljivoga razvoj-nog napretka u tom smislu da su sistemi kojima uspijeva uređi-vanje njihovih odnosa s okolinom putem kauzalne predodžbenadmoćni u svim bitnim aspektima.99

Kauzalna shema otvara svojom apstrakcijom slobodan pro-stor za supstitucijske mogućnosti i to, približno podijeljeno, udvostrukom smislu.

Jedna mogućnost odnosi se na strukturirajuću funkciju svr-hovitosnih programa, koja se može ispuniti na različit način.Kauzalni faktori mogu se uzeti s jedne strane kao konkretni do-

gađaji koji se mogu apstrahirati samo njihovim odvajanjem. Sdruge strane oni se mogu osim toga i uslijed tog razdvajanja100apstrahirati u tipove ponovljivih događaja i time zadobiti proši-renu programatsku funkciju. Prema tome, može se govoriti osvrsi u smislu jednoga konkretnog stanja koje valja postići, ali i usmislu jednog s obzirom na određeno vrijeme neodređenogaapstraktnog programa odlučivanja. Naime, svrha služi kao zada-

na premisa odlučivanja koja se u procesu odlučivanja, koji onastrukturira, ne dovodi u pitanje. Svrha posjeduje tu strukturira-

juću funkciju međutim u slučaju jedne jednokratne svrhe samoza jedan jedini proces odlučivanja — pa ma kako on bio kom-

95 Usporedi str. 19 i dalje i 173 i dalje.

” Usporedi ovdje Talcott Parsons, Evolutionary Universals in Society , »American Sociological Review«, br. 29 (1964), str. 339—357. Opa-snost tog prikazivanja očita je. Ono bi se zbog toga trebalo neprestanokoristiti kao hipoteza koja se može opozvati.

100 Vidi uz to obradbu vremenskog razmaka između kauzalnih fak-tora kao »strategiju za pronalaženje pravilnosti« kod Petera R. Hofstät tcru, Erfahrung und Erwartung. U: A spekte sozia ler Wirklichkeit, »Sozial wissenschaftliche Abhandlungen«. Izdavač: Hochschule für Sozialwissen

schnftcn Wilhelmshaven, br. 7, Berlin, 1958, str. 155—172 (160).

194



pliciran — u slučaju naprotiv ponovljivih svrha za mnoštvoistovrsnih procesa odlučivanja.101

Apstrakcijski smjer od jednokratnih do ponovljivih svrhaomogućuje pod određenim pretpostavkama okoline da se projek-

tiraju generalni programi odlučivanja s detaljno razrađenim od-nosima svrha/sredstvo za mnoštvo procesa odlučivanja i da setime odtereti konkretnu djelatnost odlučivanja. Svrha tada po-staje s krugom kauzalnih i vrijednosnih odnosa trajnom svrhomsistema i po mogućnosti mnoga od njezinih sredstava propisujuse općenito, premda tako da ih se može mijenjati. Odlučivanjese pojednostavnjuje kompliciranjem sistemske strukture; komp-leksnost se, drugim riječima, iz procesa odlučivanja premješta usistemsku strukturu i apsorbira već sistemskom strukturom.

Taj zakon supstitucije je opće poznat i mnogo ga hvale.102Općenito smo manje svjesni toga da on funkcionira i u obratnom

pravcu (što je već u osnovi koncipirano pojmom supstitucije, od-nosno funkcionalne ekvivalentnosti). Kada položaj okoline siste-

ma otežava da se detaljno propišu ponovljivi svrhovitosni pro-grami, sistem može kompleksnost i promjenjivost okoline i adhoc smanjiti. On mora tada prilagoditi svoju programsku struk-turu i svoje komunikacijske oblike, čak svoju čitavu »pogonsku«klimu prema problematičnim pojedinačnim odlukama. On trebadrugu bazu za konkretne procese odlučivanja situacijske inter-

pretacije i informacijskog sažimanja, uklanjanja nesuglasica i proturječja, stišavanja konflikata i apsorbiranja nesigurnosti. Onće se tipično više osiguravati u konsenzusnim osnovama nego uutvrđenim stvarnim orijentacijama.103 On mora intenzivirati ko-

101 To se razlikovanje ne smije zamijeniti s onim o neodređenim i određenim svrhama koje smo obradili u trećem odlomku ovog poglavlja.

Jednokratne svrhe mogu u visokom stupnju biti neodređene. To često nalazimo u političkim svrhama kao »ponovno ujedinjenje«, »razvoj«, »svjetska revolucija«. Ponovljive svrhe mogu biti naprotiv jednoznačno određene kad je primjerice, riječ o tekućoj proizvodnji hladnjaka jednoga određenog tipa.

102 Vidi npr. B. Gutenberg (vidi bibliografiju, 1965, str. 235 i dalje); Alvin W. Gouldner, Patterns of Industrial Bureaucracy, Glencoe/Ill., 1954, str. 162 i dalje; Gehlen (vidi bibliografiju 1956, str. 47 i dalje);

Thibaut/Kelley (vidi bibliografiju, str. 130 i dalje).103 O tome se nalazi sugestivni materijal u značajnoj raspravi Bum s/ Stalker (vidi bibliografiju). Vidi također Rosengren (vidi bibliografiju) sa

1 3 ; 195



munikaciju s okolinom i olakšati formuliranje novovrsnih očeki-vanja u ponašanju.

Niz funkcijskih uloga, institucija i organizacijskih dostignu-ća na koje se u prvi mah ne misli kada se mora izraditi oficijelna

sistemska struktura svrha i sredstava, a na koje nije mislio niklasični nauk o organizaciji, biva prepoznatljiv s toga stanovištakao funkcionalni ekvivalenti za svrhovitosne programe na si-stemskoj razini. U cjelini taj supstitucijski proces ima smjer dase osnove sistemske stabilnosti traže manje u stvarnoj dimenzijinego u socijalnoj dimenziji ljudskog doživljavanja, da se konkret-ni procesi odlučivanja manje podupiru iznošenjem stvarnim

premisa odlučivanja nego institucionaliziranjem spremnosti zasporazumijevanje. Jednu takvu trajno učvršćenu konsenzusnuosnovu može sistem zacijelo naći u odnosima među svojim čla-novima jer su samo ti odnosi za to dovoljno gusti. Stoga se možetakođer reći da stvarne svrhe programiraju tipično granicu siste-ma spram okoline nečlanova i da je neki sistem to jače upućenna to da traži sigurnost i stabilnost na jednoj drugoj sistemskoj

granici, naime u odnosu prema svojim članovima, što njegovodnos prema nečlanovima postaje kompleksnijim i nepredvid-ljivim.

Za taj supstitucijski proces, za mogućnost da se djelomičnonadomjeste ponovljive sistemske svrhe u njihovoj programskojfunkciji našli smo, dakle, četverostruku formulaciju: ekvivalent-nost množine jednokratnih svrha djelovanja i jedne ponovljivesistemske svrhe; ekvivalentnost sistemskostruktume kompleksno-sti i kompleksnosti procesa odlučivanja; ekvivalentnost stvarne

sličnim rezultatima. Čak i tada se sistem ne razdvaja u labavo povezani slijed odluka za pojedini slučaj. Ostaje sistem i ostvaruje kao takav — iako preko jedne drugovrsne strukture — svoj doprinos redukciji kom-pleksnosti. Zapravo tendencija Burnsa i Stalkera nije neopasna da se ver-

tikalne komunikacije identificiraju s formalnima a horizontalne s nefor-malnima — i utoliko s (!) komunikacijama pogodnijim za identifici-ranje. Vjerojatno je upravo obratno ovdje prije prikladna hijerarhijska komunikacija da se kompenziraju poteškoće fiksiranja svrhe i udesi sistem na brzo promjenjive okolnosti okoline i na kompleksnost koja se ne može unaprijed predvidjeti kao horizontalna komunikacija bilo da je for-mulirana osjećajno institucionaliziranim očekivanjima ponašanja ili for-malnim kondicionalnim programima. Vidi o tome također Friedrich Weltz,

Vorgesetzte zwischen Management und Arbeitern, Stuttgart, 1964.

196



dimenzije i socijalne dimenzije; i ekvivalentnost oslanjanja nagranicu spram nečlanova, odnosno na granicu spram članova.Svi ti ekvivalencijski odnosi ne omogućavaju ukidanje jednogadrugim. Oni samo naznačuju strategijske mogućnosti premješta-

nja problema u sistemu, ali time ujedno i granice i posljedične probleme takvih težišnih pomicanja, u čiju se razradbu u ovojsvezi ne možemo upuštati.

Drugi, posve drugačiji niz ekvivalencijskih odnosa može sesvesti na to da su u kauzalnoj shemi položene dvije različite mo-gućnosti redukcije kompleksnosti. Njihova razlika je uvjetovanaasimetričkom strukturom kauzalnosti, što razdvaja uzroke i učin-ke. Kao što je nagoviješteno već u prvom poglavlju, redukcijamože uslijediti ili fiksiranjem određenih učinaka uz apstrahiranjedrugih posljedica djelovanja. To je tehnika svrhe. Ili se ona uvo-di utvrđivanjem određenih uzroka koji uvijek kada nastupe tre-

baju uzrokovati djelovanje bez obzira na konkretnu konstelacijuu kojoj se svagda susreću s drugim uzrocima ili mogućim uzro-

cima. To je kondicdonalna tehnika. Stoga će se — na to smoveć naišli pri tretiranju pravnodržavnog mišljenja104 — razliko-vati svršno programiranje i kondicionalno programiranje i u tojće se razlici morati istodobno uvidjeti potpunu shemu redukcijskih mogućnosti koje se otvaraiju kauzalnim tumačenjem okolinei sistemskog djelovanja.

Obje mogućnosti programiranja uvjetovane su kompleksnošću kauzalne sheme: budući da svako djelovanje ima više uči-naka, učinke se može stoga programirati samo na redu prefe-rencija kroz vrijednosti ili svrhe, koje neutraliziraju druge učinke.Budući da se za svaki kauzalni tijek susreće više uzroka, uzrocise stoga mogu samo kondicionalno programirati, tako naime dase određeni uzroci uz indiferentnost spram dragih selektivno

karakteriziraju kao uzročnici djelovanja.105 Oba programskaoblika funkcionalno su i strukturalno analogno sazdani: onisvagda pretpostavljaju na strani uzroka, odnosno učinaka odre-

104 Usporedi str. 82 i dalje.105 Vidi: ovdje Sigwart (vidi bibliografiju, 1889, str. 24 — 67 (59) s te-

zom da bi se zbog potrebne većine uzroka kauzalni zakoni stalno mogli

formulirati samo hipotetički (dakle kondicionalno). I poznata popratna formula svih kauzalnih zakona »ceteris paribus« nije u biti ništa drugo osim paušalnog kondicioniranja.

197



đenu množinu kauzalnih čimbenika, i služe tome da se ta mno-žina reducira.

Kondicionalnim programiranjem može se — analogno svršnom programiranju, ali na drugi način i s drugim struktural-

nim konzekvencijama — sažeti i simultano ostvariti onih petosnovnih strategija subjektiviranja, institucionaliziranja, diferen-ciranja okoline, unutrašnjeg diferenciranja i ostavljanja sistem-ske strukture u neodređenosti. Tako se kondicionalno programi-ranje iskazuje kao funkcionalni ekvivalent za svršno programi-ranje.

Ponajprije i prije svega je i karakteriziranje određenih

uvjeta okoline kao aktivnih uzroka djelovanja subjektivno a ni- pošto samo karakteriziranje onoga što o sebi postoji u okolini.O tome ne smije zavaravati determinirana struktura ako/tadakondicionalnog programiranja. Fiksiranje uvjeta uzrokovanja

jest selektivna činidba koja pretpostavlja shematiziranje mogućih povoda djelovanja i bira one prema kojima će se ravnati sistem. Nosilac te činidbe, subjekt, ne može se bez daljnjega izmjenjivatiu toj shematizirajućoj i selektivnoj funkciji jer njegova unutra-šnja organizacija i njegov dotični informacijski sadržaj (sjećanje)sudjeluje u činidbi. U tome i samo u tom smislu želimo fiksi-ranje uzroka djelovanja označiti kao subjektivno, odnosnosame uzroke kao motive.106

Kada subjektivnost preuzima funkciju redukcije kompleks-

nosti okoline, ona mora biti kompenzirana ii upotpunjena insti tucionaliziranjem. I povodi djelovanja (a ne samo svrhe) morajuu jednom socijalnom poretku biti u određenom opsegu institu-cionalizirani. Oni supripadaju socijalnim ulogama. Suprugtreba odgovarati na pitanja svoje žene, bolnica treba primitihitne slučajeve. Ne može se pojedinom sistemu, niti čovjeku po-

106 Nikako, dakle, ne treba isključiti da postoji jedna višemanje ob- jektivna spoznaja okoline u tom sm islu da za određene karakteristike okoline postoji vrlo velika vjerojatnost da one budu na isti način pre-uzete i prerađene. To je posljedica činjenice da su ljudski organizmi međusobno slični te se »programiraju« kulturno višemanje podjednako. Ali se kauzalni potencijal koji se odnosi na sistem okoline ne računa zacijelo za na instinkte vezanog čovjeka u te tipične objektivnije karak-teristike, iako i ovdje ima relativno generaliziranih podešivača (npr. pri-likom alarma ili kulturnih rutina).

198



jedincu, niti socijalnom sistemu, prepustiti na volju na što ćereagirati, čak i kada im je u određenom opsegu slobodno biratinačin na koji će reagirati.107 Sistemi djelovanja nisu doduše so-cijalno determinirani, ali oni moraju ostati takvi da se mogu

socijalno motivirati, da se, dakle, prilagođuju na institucije —zbog socijalnog poretka, ali isto tako zbog njih samih, jer biinače svijet njihovih mogućnosti djelovanja bio previše komplek-san.

Treće, tehnika kondicionalnog programiranja ide tipičnozajedno s diferenciranjem okoline. Okolina se ponajprije moraraščlaniti vremenskostvamosođjalnom grubom strukturom kako

bi sistem uopće mogao razlikovati isječke okoline s visokom potencijalnošću za povode djelovanja i tamo zakvačiti svoju po-zornost i svoje navike; mogućnost pozornosti ii obradbe doživ-ljaja jednog sistema je premalena a da bi on sve i sva istodobnomogao vrednovati kao povod djelovanju. Diferenciranje okoline

povlači razdvajajuće linije, prekida sveze, stvara diskontinuitete

i ovisnosti u okolini i tek tako omogućuje očekivanje preglednoograničenih nizova učinaka. Kad bi bilo sve sa svačim povezano,nastupio bi apsolutni kaos te se ne bi mogli smisleno planiratini povodi ni učinci djelovanja.

Samo ako se okolina diferencira prema područjima, za po-vode djelovanja može se razviti na to nadovezujuće interno

diferenciranje koje dijelove sistema specijalizira na saobraćaj snaročitim segmentima okoline i zabrtvljuje jednog naspram dru-goga tako da sistem može brže naći, učiti i prekvalificirati pri-mjerene s obzirom na povod specifične reakcije a da svagda ne bude involviran u svim svojim dijelovima i da ne mora sve sasvačim usklađivati.108 Obratno gledajući, shematske diferenci-ranje okoline ima smisao samo za ukidanje kompleksnosti kada

107 Sloboda i povezanost u odnosu prema uzrocima i djelovanjima moraju naravno biti međusobno usklađeni, jer bi potpuna sloboda u izboru uzroka, odnosno djelovanja činidbe jednu vezu u uvijek drugom pravcu učinila iluzornom. Kad bi suprug imao potpunu slobodu odgo-vora, bolnica potpunu slobodu što će učiniti s bolesnikom koji je u nju dopremljen, ne bi imalo smisla da se institucionalizira povod djelovanja.

108 Vidi uz to pojam multistabilnog sistema od Ashbya (vidi biblio-grafiju, 1952, naročito, str. 136 i dalje, 153 i dalje); važan prije svega izradbom stanovišta ubrzanja reakcije pomoću internog diferenciranja.

199



i uzroci mogu služiti kao kristalizacijske točke za specifikacijukonsenzusa između sistema i okoline (i, naravno, učinci nikada posve bez obzira na uzroke kao ni uzroci posve bez obzira naučinke). Razlika svršnog programiranja i kondicionalnog pro-

gramiranja ostaje bitna. Nipošto nije svejedno da li se sistem primamo udešava prema svojoj okolini s obzirom na preferiraneučinke ili s obzirom na preferirane uzroke. Za rješenje osnovnog problema sistemskog održavanja u kompleksnoj, promjenjivojokolini obje mogućnosti pružaju funkcionalno ekvivalentne puto-ve. One postižu ono što se dade uspoređivati, razlikuje se usvojim preduvjetima i konzekvencijama i stoga se mogu uza-

jamno upotpunjavati i odterećivati.Taj uvid pruža objašnjenje za nalaz dvaju prethodnih od

sječaka da se u organizacijama koje su nedostatno svrhovitosnostrukturirane — bilo da ne poznaju svrhu bilo da mogu stvaratisamo vrlo neodređene ili proturječne svrhe — postavljaju sekun-darni kriteriji odlučivanja koji su povezani tipično s jačim

utjecajem okoline na sistem. Na isti pravac (upućuje razvoj poli-tičkog sistema od policijske države do pravne države. Ustvrđena relacija svršnog programiranja i kondicionalnog progra-miranja jest, upamtimo, samo relacija funkcionalne ekvivalent-nosti, ne kauzalni zakon. Ona ne kaže da svi sistemi koji nemogu odstraniti kompleksnost preko svrha moraju to činiti preko povoda djelovanja,110 nego da je to jedna mogućnost koja

se nameće ako svojevrsnost sistema ili njegov položaj spramokoline ne dopušta dovoljnu specifikaciju svrhe. Umjesto daobeća ili zamijeni određene učinke, sistem može tada stavitiu izgled spremnost reagiranja vezanu uz uvjete i tako dopustiti

110 Uz to vidi već citirano istraživanje jednog »open door clege« od Clarka 1960. College nije mogao postavljati niti jednoznačne svrhe ni selektivne kriterije za pripuštanje studenata (dakle kondicionalni programi za jednu od njegovih najvažnijih veza s okolinom). No, upravo stoga nije mogao razviti značajnu vlastitu autonomiju, bio je izložen na naročit način vanjskim i nutarnjim problemima i nije nalazio podršku okoline svojom razinom, nego zato jer je upravo tom osebujnom proble-matikom ispunjavao određenu funkciju, oprezno ohlađivanje onih koji su zakazali, funkciju koja je morala ostati latentnom i nije se mogla učiniti oficijelnim programom. Kao što pokazuje ovaj slučaj, postoje dakle još daljnji ekvivalenti svršne racionalnosti, ovdje prilagođivanje okolini preko latentnih funkcija.

201



okolini sistemom doduše programiran utjecaj na sistem, ali kojise može prouzročiti izvana. To se događa tako da sistemutvrđuje činjenična stanja kao izazivače za određene programei onomu koji raspolaže odgovarajućim signalima daje u ruke

da postigne određenu sistemsku činidbu a da se ne treba složitioko sredstava i svrha.Za opću teoriju sistemske racionalnosti to znači da se racio-

nalnost ne može shvatiti niti polazeći od pojma svrhe niti odkondicionirajuće norme, pravila ako/onda; da se stoga o njojne može primjereno raspravljati niti klasičnim metodama maksimiranja relacija svrha/sredstvo niti logičkim ili interpretativnim

metodama normativno dogmatskih znanosti. Ni jedna od tih perspektiva ne može predočiti ekvivalencijski odnos koji postojiizmeđu njihovih programskih oblika. Zato je potrebna obuhvatna i elastičnija teorija koja može svratiti pogled od načina pro-matranja primamo fiksiranih na učinak prema načinima pro-matranja fiksiranih na uzrok, i obratno, i koja može racionali-zirati njihov odnos. Tu mogućnost pruža sistemski model koji je

postao poznat pod (teško prevedivim i stoga tako prihvaćenim)nazivom input/output model.111

Input/output model može se — uglavnom točno — smatratisistemteoretskim ekvivalentom za tradicionalne pojmove svrha/sredstvo, samo se taj iskaz mora pomno precizirati. Teorija si-

111 Prvobitnu primjenu tog pojma u makroekonomskoj teoriji, koja polazi od Leontiefa, kao specijalnost ovdje izostavljamo. Njegovo da-našnje široko djelovanje, koje istovremeno dokumentira širinu primjene teorije sistema, može pokazati s mnoštvom podataka iz sasvim različitih znanosti. Vidi npr. Karl W. Deutsch, On Communication Models in the

Social Sciences, »Public Opinion Quarterly«, br. 16 (1952), str. 356—380; Knox (vidi bibliografiju, str. 144 i dalje); David Easton, An Approach to the Analysis of Political Systems, »World Politics«, br. 9 (1957), str. 383 do 400; isti, A Framework for Political Analysis , Englewood Cliffs/N. J. 1965; isti, A System Analysis of Political Life, New YorkLondon Sydney, 1965; Argyris (vidi bibliografiju, 1960, str. 248 i dalje); Riggs (vidi bibliografiju, 1957, str. 23—110, naročito str. 95 i dalje); John T. Dorsey, A Communication M odel for Administration, »Administrative Scicncc Quarterly«, br. 2 (1957), str. 307—324; Russel L. Ackoff, Towards a Behavioral Theory of Communication, »Management Science«, br. 4 (1958), str. 218—234; Stogdill (vidi bibliografiju, str. 13 i dalje, 196 i dalje, 278 i dalje); Gabriel A. Almond, Introduction. A Functional Approach to

Comparative Politics. U: Gabriel A. Almond/James S. Coleman (izda

202



stema ne izbacuje posve shemu svrha/sredstvo; ona joj samooduzima njezin temeljno pojmovni rang i na to mjesto postavlja pojam sistema koji implicira input/output model. Ona ne upo-trebljava više shemu svrha/sredstvo kao temeljnopojmovni od-

nosni okvir svih analiza, nego samo još kao određenu interpre-taciju odnosa input/output, čiju naročitu funkciju valja pojasniti.Fiksiranje outputa kao svrhe i inputa kao sredstva jest određennačin uđešavanja sistema na njegovu okolinu. Ono znači dasistem rješava problematiku svojih odnosa prema okolini

prvenstveno specifikacijom učinaka vlastitog djelovanja.Opisan kao cjelina i bez obzira na to posebno tumačenje,

input/output model posjeduje ponajprije vrlo jednostavan oblik predstavljanja komunikacijskog tijeka koji je obilježen prago-vima što odgovaraju razlikovanju unutrašnjost/vanjskost si-stema. Komunikacijski tijek unosi na jednom ili više mjesta in-formacije u sistem izvana, tamo se one prerađuju, kombinirajui preoblikuju, filtriraju i zgušnjavaju i onda napuštaju na dru-

gim mjestima sistem kao komunikacije ili odluke. Na prvi pogledto zvuči kako plauzibilno tako i nezanimljivo. Prednosti kojesu povezane s tom predodžbom mogu se vidjeti tek kada ih serazlikuje od samo deskriptivne razine i jače nego što je dosaduobičajeno teorijski rasvijetli. To se može postići ovdje stečenimuvidima o funkciji kauzalne sheme kao sistemske strategije.

Input/output model zasniva se na pretpostavci da sistemdiferencira svoje odnose spram okoline prema kauzalnoj shemi,dakle ih razdvaja sa stanovišta razlikovanja uzroka i učinka,odvojene ali u odnosu jednih na druge ih stabilizira i svoje si-stemske granice prema tome specijalizira. Kauzalna shema u toj

primjeni nije shema determinacije nego shema slobode. Ona pretpostavlja da je sistem dovoljno stabiliziran i da u određe-

nom opsegu ima mogućnost birati uzroke kao povode a učinke

vač), The Politics of the Developing Areas, Princeton/N. J. 1960, str. 3—64; Talcott Parsons/Neil J. Smelser, Economy and Society, Glencoe/ 111., 1956; Parsons (vidi bibliografiju, 1960, str. 59 i dalje); Optner (vidi bibliografiju, str. 3 i dalje); P. G. Herbst, A Theory of Sim ple Behavior

Systems, »Human Relations«, br. 14 (1961), str. 71—94, 193 do 293; Lee O.

Thayer, Administrative Communication, Homewood/Ill., 1961, Kennedy (vidi bibliografiju, 1962, str. 25—52); Rice (vidi bibliografiju, str. 16 i dalje, 198 i dalje).

203



kao svrhe svog djelovanja. Ta dvostruka mogućnost izbora možese, kako smo vidjeli u I. poglavlju,112 koristiti samo na taj načinda uzroci i učinci, dakle input i output, uzajamno fungiraju

jedan za drugoga kao stanovišta selekcije. Sistem traži svoje

informacije s obzirom na ono što on treba za određenu komuni-kaciju, ili bira svoje komunikacije s obzirom na ono što on posjeduje kao informacije ili može zadržati. U promjeni tih per-spektiva može se probijati od neodređenih do određenih si-tuacija, može apsorbirati kompleksnost. Na taj način može seosloboditi od dominacije određenih granica, dakle određenihokolina tako što prepušta jednom jednoj granici tada opet

drugoj granici određivanje problematske situacije, fiksiranja sta-novišta izbora i dopušta sebi da izmjenjuje tu orijentaciju .113Ta osnovna predodžba uzajamne selektivnosti jedva ima smi-

sla i mogućnosti primjene ako se input i output odnose na iste partnere okoline, ako je okolina sistema dakle nediferencirana.Sistem tada ostaje vezan partikulamim odnosima na tu okolinu,u osnovi je dio nje. On ne treba moć apstrakcije, komplicirane

»programe« i ne osvaja autonomiju ako ostane ograničen na toda sredstva traži isključivo od onoga koji preuzima njegova do-stignuća; jer mjerenje sredstava i učinaka diktira onda ta jednaokolina u poznavanju procesa djelovanja. Tek uz osnovni uvjetdiferenciranja okoline može sistem naći smisao u tome da inputi output drugačije nego čisto vremenski diferencira, naime usmislu različitih sistemskih granica, i da svoju organizaciju i

programsku strukturu udešava prema toj diferenciji.Diferencirana okolina otvara sistemu mogućnost da stabili-

zira vremenske i stvarne granice okoline jednu pomoću druge,

112 Usporedi str. 23 i dalje.113 S analogno građenom misli svodi Arnold Gehlen, Der Mensch.

Seine Natu r und seine Stellung in der Welt, 6. izdanje, Bonn, 1958,

str. 350 i dalje, relativnu neovisnost ljudske sposobnosti djelovanja od specifičnih nagona, dakle specifičnih kauzalnih smjerova na šansu »pro-mjene vodstva« ljudskih funkcija, da kako ruka može voditi oko, tako i oko može voditi ruku, a to vodstvo se u toku radnje može izmijeniti. U ekonomici poduzeća pojavljuju se slični nazori u obliku misli o »uskom grlu«. Onom području planiranja, tj. onoj granici sistema treba dati prvenstvo, koje bi sadržavalo sadašnje usko grlo za iskorištenje po-stojećih proizvodnih kapaciteta. Usporedi Gutenberg (vidi bibliografiju

1965, str. 162 i dalje).

204



tako što vremenski razdvaja uzroke i učinke vlastitog djelo-vanja, njih u tom razdvajanju relativira spram različitih stvarnihokolina i svaku za sebe stabilizira. To se može npr. događati uobliku odvojenih odnosa razmjene. Privredno poduzeće nabav-

lja sebi nužna sredstva na robnom tržištu, personal na tržišturada, na financijskom tržištu financijska sredstva za premošći-vanje vremenske razlike između inputa i outputa i sve to plaćautrškom koji dobiva prodajom svojih proizvoda114 Državna bi-rokracija je — u strukturalno posve nesličnom, ali funkcio-nalno analognom obliku — sistem koji dobiva legitimnu moć

od politike da bi je prema vlastitim programima odlučivanjaoblikovala u obvezujuće odluke a to putem njegove stabilnosti prisiljava politiku na to da predaje svoju vlast zaposjedanjemključnih položaja u birokraciji i u obliku ustavnog, u sebi kon

114 Pogonsko privredno značenje odnosa input/output kao proizvfunkcije vrlo se približava toj predodžbi; jer ona implicira kauzalnu vezu,

njezinu otvorenost za probleme u dva pravca i izmjenjivost kauzalnih fak-tora u ovisnosti o tom osnovnom odnosu; njezin se model racionalizacije oslanja na to. Interpretacija modela racionalizacije prikladna je na-ravno samo za svrhovito specifične organizacije, kojima dominira specijalna granica outputa. N e radi se pri tom o jedinoj mogućnosti raciona-liziranja jedne input/output funkcije, nego u specifičnom smislu o suže-nom modelu odlučivanja, koji samo pod određenim preduvjetima okoline rješava probleme sistema, dakle je racionalan. Ali mogućnost da se plodna pogonsko privredna teorija uvrsti u obuhvatniju teoriju sistema input/ output racionalizacije, pokazuje nosivost obaju načina mišljenja. U naukuo ekonomici poduzeća stoji na raspoloženju također, iako neovisno o biologiji najdetaljnije razrađena teorija sistem/okolina. Sistematska struk-tura klasičnih predodžbi nauka o ekonomici poduzeća osniva se na raz-likovanju pogonskih funkcija (nabava, proizvodnja, prodaja, financiranje), podjela kojih odražava različite okoline sistema pogona. Vidi npr. skicu

kod Luhmanna (vidi bibliografiju, str. 23). Pri tom služi proizvodnja kao čisto interna funkcija (limitirana zapravo tehnologijskom okolinom po-gona). To naročito postaje jasno u prikazivanju Gutenberga (vidi bibliografiju, 1965, str. 146 i dalje i 286 i dalje). Zapravo, nauk o eko-nomici poduzeća zadržava do danas težnju za »optimalnim« rezultatima, a to znači da oni, zato što se stalno maksimiraju samo specifične relacije, odnosno minimaliziraju pomoću njihovih modela odlučivanja, pri-pisuju različitim granicama okoline pogona nejednaku važnost. To ne vrijedi samo za diferencijalni račun, nego također i za JüineaiTio pro-gramiranje.



zistentnog zakonodavstva — kooperacija koja opet osiguravada javnost bez primjene sile prihvaća odluke kao legitimne.116U oba slučaja razdvajanje input/output i diferenciranje okoline

pretpostavljaju generalizirane medije komunikacije (novac, od-

nosno politička moć).Ta se nagoviještanja ne mogu ovdje u detalje razrađivati niti pobliže obrazlagati jer bi to odvodilo u specijalne teorije organi-zacije. Ona nam služe samo za pojašnjenje osnovne predodžbeo input/output modelu. Ona nam, između ostaloga, razjašnja-vaju da su i zbog čega postavljanja svrhe samo pod posve odre-đenim pretpostavkama okoline dovoljna da bd stabilizirala si-

stem u odnosu prema njegovoj okolini i da njezinu kompleks-nost i promjenjivost reducira na problemske veličine o kojimasistem može odlučivati. Pod drugim uvjetima može za to usko-čiti kondicionalno programiranje koje je orijentirano na input iuzroke fiksira kao premise odlučivanja.

Ovisi, prema tome, o naročitoj situaciji sistema prema oko-lini da li je smisleno i da li može uspjeti da se kompleksnošću

uvjetovana nesigurnost reducira samo na output granici i samo putem svršne formule. Stoji li i pada li opstojnost sistema kaokod privrednog poduzeća u okviru novcem regulirane tržišne

privrede gotovo isključivo s uspješnom prodajom svojih proiz-voda, tada neka dominiraju programi svrhe. Problem opstojnosti

je tada zato već dovoljno unaprijed specificiran položajem oko-line. U drugim slučajevima ne može se ići tako daleko sa specifi-kacijom svrhe, mora se primijeniti fleksibilna, višeznačna svršnaformula ili više proturječnih opisa cilja da bi se udovoljilo intere-sima većine output granica. Tada sistem mora nedostatke svog programa, što ga formuliraju uvjeti opstanka, kompenzirati in-ternim uredbama pronalaženja odluke, rješavanja konflikata isporazumijevanja u svakom pojedinačnom slučaju, takoreći

apsorpciju kompleksnosti primjestäti iz strukture u proces. I, napokon, kompleksnost i promjenjivost okoline mogu tako snažno pritiskati input granicu da nije dovoljno ponašanje sistema natoj granici planirati programima potrebe sredstava s obzirom naoutput svrhu nego su potrebni kondicionalni programi koji utje-

IIJ O tom e pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1965, a, str. 136

i dalje).

206



caje okoline na sistem na toj granici hvataju i pretvaraju u in-terne smjernice odlučivanja a da se u dovoljno razgovijetnomsmislu ne bi moglo reći — a kamoli da bi onome koji odlučujemoralo biti to kao instrukcija — kojoj »svrsi« služi to kondicio-

nalno programirano ponašanje.119 Nasuprot tradicionalnome mi-šljenju u pojmovima svrha/sredstvo, ali jednako tako nasuprot pojmu norme egzegetskih znanosti, takva razmišljanja odnose sena jako izmijenjenu osnovnu poziciju. Sada imamo dosta predodžbenog materijala da možemo tu promjenu razlikovati i pri-kazati. Ona se dade lokalizirati u pojmu programa, točnije re-čeno u nadređivanju pojma programa iznad pojma norme i

pojma svrhe. Norma i svrhe mogu se lišiti svoje osnovne pojmovnosti i

time medijatizirati tako da ih se interpretira kao određene tipove programa odlučivanja, tj. oni se više ne odnose isključivona predodžbu o ispravnom djelovanju, nego na predodžbu ko-munikacijskog protoka koji služi promjeni informacijskog sadr-

žaja vijesti i sređuje se sistemskim granicama. Pojam programanudi se za označavanje regulirajuće strukture tog procesa obradbe informacija stoga, jer on nije poput klasičnih pojmova vrijed-nosti, svrhe i norme vremenski indiferentan, nego upravo značired vremenskog slijeda vijesti.117 To omogućuje da se vrijemeuključi kao faktor reda. Moguće se tako može stvarna kompleks-nost razložiti u vremensku kompleksnost kao što je to nužno

prije svega kod programiranja elektronskih uređaja za obradbu podataka. Budući da ovi jesu doduše vrlo brzi, ali stvarno moguizvršavati samo vrlo jednostavne korake odlučivanja. Može se,drugim riječima, nastojati steći nove mogućnosti prikazivanjakompleksnog stanja stvari (i time redukcije kompleksnosti), kojesu neovisne o striktnom razdvajanju vremenske i stvarne dimen-

zije u prirodnom doživljavanju svijeta a time i o granicama ljud-ske moći predočivanja. Vremenski red i stvarni red tretiraju seu programiranju kao funkcionalno ekvivalentni i izrazivi jedan po drugom.

116 Kao primjer za model organizacije koji uzima u obzir takvu promjenu težišta nesigurnosti (zapravo polazi od sasvim drugih odnosnih pojmova) usp. Thompson, (vidi bibliografiju, 1964).

117 Vidi umjesto drugih Simon (vidi bibliografiju 1960, str. 6).

207



Kuda vodi ovaj razvoj teško je danas još sagledati. Čak po-četno automatiziramje procesa obradbe informacija u upravnimorganizacijama pokazuje, doduše, već jasno da su moguće i dase počinju rentkati mnogo suptilnije, detaljnije, kompleksnijeorganizacijske činidbe nego što su se mogle postići običnimsredstvima jednostavnog normiranja djelovanja i naređivanja pomodelu svrha/sredstvo. Već počeci automacije revolution irajućezahvaćaju u tradicionalno ustrojstvo organizacije. Ipak .znanosto organizaciji nije do sada bitno nadišla registriranje tih »poslje-dica auitomacije«. Mi nemamo predodžbu o tome u kojoj će semjeri tako promijeniti u sistemima mogući sadržani potencijal

za kompleksnost. Redukcija kompleksnosti na odlučive problemske veličine bio je međutim do sada kritički organizacijski problem, čak sistemski problem naprosto. Što se može dogoditikad se to definiranje i predefiniranje i mrvljenje i usitnjavanje

problema, orijentirano na novovrsne metode, konstruira i konzekventno racionalizira kao sveukupan proces, pa čaik po mo-gućnosti prenese na strojeve, nije moguće shvatiti čak ni nespu-

tanom spekulacijom. Promišljanje osnovnih pojmova znanosti oorganizaciji, a prije svega premišljenje svršne racionalnosti u si-stemsku racionalnost, moglo bi ipak pridonijeti tame da se pri-

premi buduće razumijevanje.

208



PETO POGLAVLJE

Svršno programiranje

O pojmu kondicionalnog programa možemo sebi stvoriti brzoi lako prilično jednoznačnu predodžbu. Polazeći od strojnog

programa taj pojam kao pojam je pojašnjen iako ne u svimsvojim sisternteoretskim pretpostavkama. Drugačije je s pojmomsvršnog programa.1 Mada shema svrha/sredstvo već zbog na-nosa svoje duge povijesti u čudnom kontrastu spram svoje pre-tenzije na racionalnost skriva mnoštvo unutrašnjih proturječno-sti i nejasnoća, ipak ima privid prisnog i poznatog. Tko govori

o svrhama ili sredstvima može — s pravom ili s ne pravom — pretpostaviti da drugi razumiju što on misli. Ima li pod tim uvje-tima smisla i obećava li dobit da se pojam »programa« razumijeiz kompjutorske struke i prenese na svršnu racionalnost? Ne ćeli se time pomiješati heterogeni elementi i stvoriti dodatne ne jasnoće?

Sveza riječi svršili program treba izraziti uvrštavanje analize

prema shemi svrha/sredstvo u teoriju sistema. Ona polazi od predodžbe da su svrhe i sredstva programatska utvrđivanja pre

1 Riječ »program svrhe« danas se osim toga jedva upotrebljavJedan slučaj primjene, u kojem doduše označuje samo određeni tip line-arnog programiranja sa samo približno dostiživim svrhama, nalazimo kod A. Chamer/William W. Cooper, Management M odels and Industrial

Applications of Linear Programming, New York, 1961, sv. 1, str. 215 i dalje i kod Yuji Ijiri, Management Goals and Accounting for Control, Amsterdam, 1965, str. 34 i dalje. Pojam organizacije i upravljanja podu-zećem nazvan »proizvodni program« zacijelo jasno izdvaja momenat svrhe. On označuje postavljanje svrha — naime vrsta i količina pro-izvoda prema vremenskoj jedinici — za razliku od planiranja pripreme proizvodnih faktora i proizvodnog procesa. Usporedi Gutenberg (vidi

bibliografiju 1965, str. 148, 150 i dalje). Uostalom, odgovarajuću literaturu pomiješanu s literaturom o mnogim drugim stvarima nalazimo većinom pod istrošenim pojmom »planiranja«.




misä odlučivanja o kojima se odlučuje u sistemu i koje, kada idokle vrijede, strukturiraju procese odlučivanja. Kako se možeto događati i koji problemi pri tome nastaju, tema je ovog po-glavlja.

Uvrštavanje sheme svrha/sredstvo u teoriju sistema moguće je samo ako se ona stopi s input/output modelom. I to je suizraženo u pojmu programa.2 Input/output model obrađuje — navišoj razini kompleksnosti, naime ne za djelovanja, nego zasisteme — istu temu kao shema svrha/sredstvo: vrednovanjekauzalnog određenja neodređenog. Obje predodžbe reda moguse stoga uzajamno inteopretirati. Ono što smo postigli u spozna-

vanju funkcije postavljanja svrhe možemo primijeniti za pojaš-njenje određene primjene input/output modela; i obratno, mi-šljenje prema shemi svrha/sredstvo možemo precizirati svezoms input/output modelom i uvrstiti u teorijsku koncepciju sistem-skog racionaliziranja.

Stapanje oba modela zbiva se ne samo u području teorijske pojmovne tvorbe, nego odlučivanjima čije mogućnosti teorijaunaprijed promišlja. Prognoze prodaje nisu po sebi ciljevi po-duzeća; one se to time tek trebaju učiniti. To se događa takoda se očekivani output sistema programira kao svrha, a za to

potreban input sistema kao sredstvo.Prema tome, pojam svršnog programa odnosi se na sistem-

skim granicama skandirani tijek informacija koji se mijenja uz

redukciju kompleksnosti prema određenim stanovištima selekcije(upravo programu). Taj se predodžbeni model može primijenitine samo na posve verbalne procese odlučivanja čija se ko-načna svrha (output) sastoji u donošenju odluke. S jednakim

pravom on vrijedi za procese obradbi informacija koji reguliraju paralelno djelovanje i u čijem outputu imaju svoju svrhu. Dru-gim riječima, ona se može primijeniti na organizacije svake

vrsti, jednako na uprave kao i na uslužne djelatnosti ili na pro-izvodne pogone.

Tu osnovnu misao proslijedit ćemo u osam faza. Ona od-ređuje (1) mogućnost da se funkcija svršnog orijentiranja pre-

2 Kao primjer za tu kombinaciju predodžbe iz područja socijalistič-ko tehnike planiranja vidi Greniewski (vidi bibliografiju). Uz to još

Georg Klaus, Kybernetik und Gesellschaft , Berlin, 1964, str. 208 i dalje.

210



vede u strukture koje funkcioniraju i čini vidljivima granicetakvog silaganja funkcije i strukture. Opća dilema odnosafunkcije i strukture zadobiva u našoj svezi konkretniju formu uobliku problema koji su povezani s relativnošću i neusklađeno-

šću karakteriziran ja svrhe/sredstva a (2) obradivat će se ii idu-ćem odjeljku. Iz toga rezultira (3—5) u osnovnim crtama načinna koji se mogu izgrađivati kompleksne strukture na svrhu ori-

jentirana rada i usmjeravati na generalne premise odlučivanja(programe). U idućem odjeljku (6) osvijetlit će se zadaća svršnog programiranja sa stanovišta preobrazbe nerješivih (perma-nentnih) sistemskih problema u rješive probleme odlučivanja.Svako programiranje te vrste iziskuje, s obzirom da je kruto,(7) kontrolne mjere — nadzorna mjesta koja pridržavaju slo-

bodu da programirana rješenja potom doživljavaju kao proble-matična, da odnos programske strukture spram okoline nad-gledaju a svršne programe u danom slučaju modificiraju kako

bi ih uskladili s okolinom koja je bolje spoznata ili koja se mi-

jenja. U svim tim odnosima mora se odlučivati o premisamadrugih odluka. Kao što treba biti zaključno prikazano (8), to pretpostavlja organizaciju.

1. Dilema funkcije i strukture

Svršni programi su prema svom sadržaju najprije i prije Sve-ga formulirani problemi. U tome je njihova bitna razlika premakondicionalnim programima koji — barem u njihovu idealnomliku — sadrže ujedno račun što rješava problem, u osnovi dakle

predstavljaju mehanizme za rješenje već riješenih problema.Svršni programi ograničuju se nasuprot tome na to da programir

raju heurističku funkciju postavljanja problema. Problemi podaruju razmišljanjima koja se bave njihovim rješenjem svezu istrukturu. Oni su, promatrani sa stanovišta procesa odlučivanja,kompleks ograničavajućih i disciplinirajućih uvjeta: samo je onovažno što na jedan ili drugi način može pridonijeti rješenju problema, ovdje dakle postizanju svrhe. Arhitekt može preduzeti da projektira kuću koja će zadovoljiti određene želje, domaćica raz-

misliti što će donijeti na stol za ručak. Takvi se problemi moguviše ili manje jasno definirati — što ujedno znači da njihovo rje-

1 4 * 211



šenje samo više ili manje uvjerlivo rješava problem. Ukoliko je postavljanje problema nerazrađeno ili mnogoznačno, ono semože precizirati tijekom procesa odlučivanja, a i jednoznačnekomponente problema mogu se tijekom procesa odlučivanja mo-

dificirati i prilagoditi preferiranim ili postiživim rješenjima.®Ova razmišljanja vrijede ponajprije za neprogramirane pro-

bleme i ona omogućuju spoznaju da to može pružati određene prednosti što se problemi ostavljaju u neprogramiranom stanjukako bi se s njima lakše i elestičnije manipuliralo — naročitokada nije unaprijed određeno da li se oni uopće mogu riješiti usvom početnom obliku. Programiranje problema znači nasuprottome naročit način obrađivanja problema, naime njegovo utvrđi-vanje kao invarijantne premise odlučivanja koju čak ni onaj kojirješava problem ne može mijenjati. Naravno da samim tim obli-kovanjem problem još nije egzaktno definiran a kamoli pak si-gurno rješiv. No, ako su utvrđene, problemske komponente pro-gramiranja postaju obvezatne. Na njihov strukturirajući učinak

može se tada u kooperativnim svezama odlučivanja pouzdati. To je pretpostavka svake organizacije procesa odlučivanja a time i pretpostavka onog potencijala za problemsku kompleksnost kojise može postići samo organizacijom. S kompleksnošću procesaodlučivanja raste potreba programiranja problema a time rasteopasnost da krutost strukture opterećuje funkciju rješavanja pro-

blema.Organizacija, čak sistemska tvorba općenito, može se u svo-

joj srži pojmiti kao vazda prijeporno prevođenje funkcija u struk-ture. Unutar sistema funkcije su odnosi činidbi s obzirom naone sistemske probleme koji se moraju riješiti da bi sistem mogaoopstati. Budući da su ti problemi trajni problemi, mora se o nji-ma trajno voditi briga. To se na racionalni način može događati

prije svega tako da sistem upravi svoju strukturu prema svojim problemima time što programira svoje probleme, normira nužnenačine ponašanja i sažima ih u funkcijskospecifično stvorene podsisteme.

* Usporedi ovdje Walter Reitm an, Heuristic Decision Procedures, Open Constraints, and the Structure of IllDefined Problems. U: Shelly 11/Bryan (vidi bibliografiju, str. 282—315).

212



Iz razloga koji su povezani s neujednačenošću i proturječnošću egzistencijalnih zahtjeva sistema, takva analogija strukturäs funkcijama nije bez poteškoća i nikada ne može biti potpuna.Sukladnost definira ideal racionalnog sistema, što se ipak nikada

ne može posve dostići. Sto su izvorniji problemi na koje se funk-cije odnose, to je teže postići sukladnost funkcije i strukture.Proces racionalizacije, sistemsko internog usvajanja, transforma-cije i premještanja problema smjera na to da se uspostavi po-voljniji odnos funkcije i strukture. No što problem time postajeizvedeniji, sekundamiji, umanjeniji, to će biti, doduše, lakše pro-

jektirati problemima odgovarajuće strukture; ipak tim će manjemoći onda ove same za sebe osigurati opstanak sistema.

U tu opću dilemu funkcije i strukture, u čije se raspravljanjeovdje ne možemo udubiti,4 ucrtavaju se konture problema svr-šnog programiranja. Otuda se određuju mogućnosti i granicesvršnog racionaliziranja socijalnih sistema. Pošto nam se »svršnaracionalnost« ne može više eo ipso pojaviti kao racionalna, u

dilemi funkcije i strukture nalazimo teorijski odnosni okvir u kojem se može kritički prosuđivati racionalnost svršne racional-nosti.

Da dovedemo ovu misao na sigurniji put, moramo kratko re-kapitulirati: shemu svrha/sredstvo opisali smo ponajprije kao

princip načelno oportunističkog ozbiljenja vrijednosti. Neutrali-ziranje nenamjeravanih vrijednosnih aspekata ne bi trebalo zna-čiti negaciju, obezvređivanje drugih vrijednosti, nego samo mo-mentalno zapostavljanje. Na tome se zasniva elastičnost teženja

prema svrsi, njegova funkcija kao pragmatički princip orijentira-nja u posvema kompleksnom svijetu, njegovo preferiranje predsvim racionalizacijskim teorijama koje rade s konzistentnim itranzitivnim vrijednosnim relacijama, utoliko su principijelno

neelastični i kompleksnost, u svakom slučaju u području vrijed-nosti moraju pretpostaviti kao već odrađenu.

Pri transpoziciji te misli s razine djelovanja na razinu sistemaipak su se nametale teškoće i uspostavilo se da problem svršneracionalnosti ne valja tražiti u teoriji djelovanja nego u teoriji

4 U drugom kontekstu pokušao sam pokazati da se i institucosnovnih prava dade objasniti povezivanjem s tom dilemom — vidi Luhmann (vidi bibliografiju, 1965, str. 194 i dalje).

213



sistema. Sistemske funkcije svršnog orijentiranja, s obzirom dase odnose na postojeći sistem, ne mogu se ispunjavati nesmeta-nim oportunizmom. Sistem se mora o svojim svrhama sporazumjeti s okolinom, on ih mora upotrijebiti kao osnovu unutrašnje

organizacije i kao osnovu vlastitog učenja, a sve to pretpostavljada se svrhe ne mijenjaju od situacije do situacije, nego da ih sečvrsto pridržava relativno neovisno o promjeni okoline. S drugestrane to se ne može zbivati na temelju općenito prihvaćenoga,konzistentnog vrijednosnog reda jer je svijet za to odveć komp-leksan. Stoga se svaki sistem, koji orijentira na svrhe, mora svršni oportunizam moći prevladati a ipak ga zadržati.5

Osnova i opći oblik rješenja tog problema jest stabiliziranjesistemskih granica. Fiksiranjem granica sistem karakterizira je-dan isječak iz beskonačnog svijeta kao »vlastito«, interno doga-đanje i za to sada sagledivo područje razvija naročite kriterijeselekcije. Tako se ujedno u okolini područje relevantnih uzrokai posljedica vlastitog djelovanja znatno smanjuje. Ni približnonije za sistem važan svaki uzrok ili svaka posljedica kauzalnih

procesa koje sistem povezuje s okolinom. Sistem se, štoviše, služinaročitom optikom svoje input/output strukture, koja ono što je plauzibilno i za opstanak važno, kritično i ono na što se dadeutjecati uvećava, a druge odnose projicira u pozadinu onog go-tovo irelevantnoga. Uzroci se u svom kvalitetu respektiraju kaoinput (odnosno potencijalni input), učinci pak kao output (od-

nosno potencijalni output), a vrijednosni se interesi sistema mo-gu specificirati sa stanovišta održanja tih granica. Problem bes-konačnosti aktualnih i potencijalnih kauzalnih odnosa i nepregledivih, naročito za budućnost nepredvidivih vrijednosnih inte-

5 Srodan problem nastaje u velikim sistemima, posebice u društvi-ma koja institucionaliziraju primarno svršno racionalno stremljenje pre-

ma uspjehu, dakle zahtijevaju to a da nisu kadri koordinirati to zajedničkim svrhama. Kao što je pokazala Mertonova klasična analiza, takva društva proizvode svojom strukturom autonomiju kad im ne uspijeva institucionalizirati dostatan sistem pravila, koji djelovanje preko dozvolje-nih uvjeta podvodi pod dodatna vrijednosna gledišta koja se socijalno akceptiraju kao obrazloženje, ili omogućavaju legitiman ili efektivan pri-stup potrebnim sredstvima. Vidi Robert K. Merton, Social Structure and Anomie. U: Merton (vidi bibliografiju, 1957, str. 131—194). I ta analiza dovodi do postulata da su čista nizanja svrha neizbalansirana i da tre-baju korekturu.

214



resa ne postavlja se u toj apstraktnoj oštrini — i stoga radikalni oportunizam nije jedino smiselni način ponašanja. Povlačenjagranica, stabiliziranje razlike unutrašnje/vanjsko dopušta da se

problemi beskonačnosti transformiraju u probleme opstanka, i to

je prvi korak k njihovu rješenju.U tako smanjenom okviru sistem na različite načine možestabilizirati egocentrično i samo utoliko još oportunističko ori

jentiranje i naći osnove za trajno, na učenje usmjereno, s obzi-rom na uspjeh relativno sigurno ponašanje. Naravno, to je mo-guće samo kada okolina sistema udovoljava određenim pretpo-stavkama i kada sam sistem može udovoljiti doduše umanjenim,

ali zato ne neproblematičnim zahtjevima samoodržanja. 2 eli lisistem, a to je ovdje istraživani slučaj, svoj opstanak prvenstvenoosigurati preko specifičnih outputrezultata, tada on mora pret-

postaviti vrlo snažno diferenciranu okolinu koja je u svojim poje-dinačnim područjima zainteresirana za vrlo specijalne rezultatei zato u generaliziranom obliku stavlja na raspolaganje medije

rješenja problema, s kojima se jednostranost svrhe sistemski in-terno može izbalansirati. Interno se problem ublažava variranjemnačina i razmjera svršnog orijentiranja. Konačno se ono što odnjega još ostaje, stavlja u svršno programiranje, tj. proturječjeoportunističkog i generaliziranog svršnog orijentiranja opterećujesa svojim ispoljavanjima i posljedičnim problemima svršno pro-gramiranje; i s tog stanovišta nas ono ovdje zanima.

Opterećena tim proturječjem funkcija svršnog orijentiranjada se reducira kompleksnost okoline i pruži racionalna rezervnaformula za odveć težak egzistencijalni problem ne može se ispu-njavati jednostavno obvezatnim imenovanjem svrhe. Mi smo većupozorili na početku ovog odjeljka da su svršni programi pro-gramirani problemi, ali ne bez daljnjega i propisane tehnike rje-šavanja, i sada shvaćamo jasnije zašto je to tako. Sistemski pro-

blemi su loše definirani problemi svojom svezom s problemomopstanka, a loše definirani problemi mogu se doduše programi-rati kao problemi, ali ne kao propisani slijed koraka rješavanja.Utvrđivanje sistemske svrhe ili sistemskih svrha je doduše neiz- bježno, ali samo prvi kotrak svršnog programiranja. Drugim rije-čima, sistem se ne može adekvatno funkciji strukturirati jednom

jedinom odlukom. Svršno orijentiranje djelovanja jest predmetstalne brige koja se doduše može organizacijom parcelirati i od-

215



teretiti, stvaranjem strukture pojednostavniti, ali ne može biti su-višna. Svršni programi mogu olakšati odlučivanje, ali ga ne moguuštedjeti.

Dilema funkcije i strukture znači, prema tome, da se ne može

apsorbirati sva kompleksnost tvorbom strukture, da se ta činidba,štoviše, mora raspodijeliti na strukturu i proces, u našem slučajuna svršni program i na djelatnost odlučivanja. Struktura i procesmoraju zajedno djelovati u smislu »dvostruke« selektivnosti.®Smisao i granice onoga što se može postići svršnim programira-njem mogu se stoga istražiti pojašnjenjem funkcionalne među-ovisnosti programske i programirane odluke — shvaćanje koje je

usklađeno s uvidima novije teorije organizacije o odnosu odlu-čivanja svih organizacijskih problema.7

2. Relativnost karakteriziranja svrhe/sredstva

Prije no što počnemo detaljno o programskoj strukturi raspravljati sistemteoretske koncepcije strukture reda svrha i sred-stava mora se razjasniti na problemu koji je načinu promatranjateorije djelovanja priredio znatne poteškoće i pun je nespora-zuma, čak prijeti da diskreditira čitavu shemu svrha/sredstvo:relativnošću karakteriziranja kauzalnog faktora kao svrhe, od-nosno kao sredstva. Ona znači da ovisi o stanovištu promatranja

da li će se nešto tretirati kao svrha ili kao sredstvo. Iz te zamjenjivosti svrhe i sredstva izvodili su se prigovori protiv upotreblji-vosti sheme svrha/sredstvo kao teorijskog modela.8 Mi se, me-đutim, moramo čuvati prebrzog odbijanja i istražiti ne dadu li seupravo iz te osebujne relativnosti steći naročite spoznaje koje udo sada uobičajenom pojmovnom govoru teorije djelovanja nisumogle doći do izražaja.

Relativnost svrhe i sredstva dobro je poznata novovjekov-nom mišljenju i to ne treba dalje dokazivati. Ona se npr. doživ-

6 O tome pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1967, c, str. 623 i dalje).

7 Usporedi Albach (vidi bibliografiju, 1959, i isti 1961) s daljnjim upućivanjima na američku literaturu.

' Tako npr. Bensman/Gerver (vidi bibliografiju, str. 595 i dalje).

216



ljava kao subjektivnost i potreba utemeljenja postavljanja svrha,implicirana je u pojmu vrijednosti, ali se i izričito formulira tvrd-njom da se mnoga (ako ne sva) sredstva u drugoj perspektivimogu smatrati kao svrhe i mnoge (ako ne sve) svrhe u drugoj

perspektivi i kao sredstva.9 Ipak, za običnu svijest ima nečegasuspektnog u takvim pomicanjima, čak zloglasnoga — kao dase povređuje istina ili pak dobri običaji kada se »puko sredstvo«cijeni kao »samosvrha« ili se pak »više svrhe« zloupotrebljavajukao sredstva za skrovite svrhe. Jedva se povlače konzekvencijeiz načelno sigurnog, čak neminovnog uvida u relativnost karak-teriziranja svrhe/sredstva — mora se čak reći da se emotivno neodobravaju. Razlozi za to mogu biti s jedne strane u djelovanjuantologijske tradicije mišljenja. Osjećamo se prije i poslije upu-ćenima na posljednje, nepromjenjive osnove mišljenja i djelova-nja u bitku. Nedostaje, međutim, i alternativa istoga ranga, ja-sna teorija sheme svrha/sredstvo koja bi uzmogla njihovu re-lativnost tumačiti kao disponibilnost i utemeljiti mogućnost svr-

stavanja kauzalnih faktora kao svrha, odnosno kao sredstava.Manje uobičajena od raširenog žaljenja zbog relativizma u

karakteriziranju svrhe/sredstva jest okolnost koja dopušta da tamanjkava objektivnost tek postaje sumnjivom: neusklađenost vrednovanja u lancu svrha!sredstvo. Ona neizbježno slijedi izmnoštva uzroka i učinaka koji svagda moraju zajedno ići i raz-

dvajati se kako bi se napredovalo za jedan korak u kauzalnomdogađanju. Skica treba to ilustrirati. Ako je B svrha, a A sred-stvo sporedne posljedice od A, naime Ax- 4kao i sve (u skicu neunesene) sporedne posljedice drugih uzroka od B, naime odBad, bivaju neutralizirane predrasudom: B je vrijedan negativ-nih aspekata svih tih sporednih posljedica. Ako je naprotiv A»samosvrha«, tada se sve posljedice od A, naime A1-4 i B, zaje-

dno i odlučno (tj. pojednostavnjujućim vrijednosnim postavlja-njem) pretpostavljaju sporednim posljedicama nekih uzroka odA. I to je đrugovrsna predrasuda nego ona što je implicirana u postavljanju svrhe B. Razlog za to razdvajanje jest nemogućnostda se u jednom vrednovanju B uzmu u obzir ujedno neki pre

9 Kao primjer iz znanosti o organizaciji usporedi npr. Hanns Lihardt, Grundlagen der Betriebsorganisation, Essen, 1954, str. 109.

217



duzroci od A i Bad kao i sporedne posljedice tih preduzroka,njihovih preduzroka, njihovih popratnih posljedica itd.

Uzroci Učinci Uzroci Učinci

Ta neusklađenost vrijednosnih sudova znači da lanci svrhe/sred

stva doduše selektivno kauzalno sklapaju uzroke i učinke, aline čine integrirano vrednovanje. Može se to žaliti kao zakaziva-nje. S druge strane u tome je upravo eminentno praktička pred-nost: kauzalni nizovi vrlo kompleksne vrste mogu se sastavljati i programirati a da se ne mora uspostavljati potpuni vrijednosni konsenzus koji bi pokrivao ukupno događanje.10 Samo je takouopće moguće organizirati ljudsku kooperaciju kod nekoliko

kompleksnih procesa odlučivanja. U tom je uvidu možda najva-žnija razlika ovdje razvijenih predodžbi prema klasičnom naukuo organizaciji.

No taj uvid — više nego klasični nauk o organizaciji — osta-vlja probleme otvorenima i tek upozoruje na prave poteškoćeorganizacije kooperacije prema mjerilu lanaca svrha/sredstvo.Pomoću teorije sistema i funkcionalne metode moglo bi se ipak prevladati strah od relativiranja svrhovitosnog orijentiranja bezuporišta i samovoljno i pozitivno vrednovati postizanje slobode,racionalnosti i mogućnosti shvaćanja kompleksnosti što ga po-sreduje disponibilnost karakteriziran ja svrhe/sredstva.

Prvo uporište za taj obrat daje već pojam programa. O svršnim programima ne bi se moglo govoriti kad bi unaprijed bilo

10 Slične su se misli pojavile prije svega u obliku teze da se putem sredstava dade lakše postići konsenzus nego putem svrha. Isto je tako opravdana i obratna češća teza da se putem svrha može lakše složiti nego putem sredstava. Usporedi o toj kontroverzi str. 118/9 s upućiva-njima na literaturu. To protuslovlje pokazuje da su teze pogrešno formu liranc. U stvarnosti se odterećenje nalazi u tome što za postizanje koope rueijo u mnogo slučajeva dostaje da se sporazumijemo o svrhama ili o sredstvima.

218



utvrđeno koji su kauzalni faktori po svojoj biti svrhe a koji sred-stva. Pojam svršnog programa pretpostavlja da se o tom pitanjumože odlučiti i da se odluke o tome mogu mijenjati odlukama,da se uzroci mogu birati kao sredstva i učinci kao svrhe, ali i da

se sredstva mogu učiniti svrhama a svrhe sredstvima. Programstabilizira kao odluku koja se donosi u sistemu, svrhu, a ne svrha program. Relativnost karakteriziranja svrhe/sredstva iziskuje te-oriju samostvorenog (pozitivnog) važenja koja se svodi na teorijusistema, kao što, obratno, ova mora pretpostavljati disponibilnostkarakteriziranja svrhe/sredstva kao uvjet slobode za racionalno

programsko formuliranje.Ovo razmišljanje ostaje ipak u onom formalnom premje-štanju pojmova. Ono počinje uvjeravati ako se točnije razmislikako sistemi moraju biti strukturirani da bi opstali u posvemakompleksnom svijetu, tj. da bi mogli reducirati kompleksnost.Do redukcije kompleksnosti — a to je odlučna točka — dolazine samo postavljanjem svrhe, a također ne planiranjem dugih irazgranatih lanaca uzroka i učinaka, nego prvenstveno tvorbom podsistema koji se, mada su i sami interno kompleksno organi-zirani s određenih stanovišta odlučivanja, mogu tretirati kao je-dinstva.11 Dioba sistema u podsisteme (strukturalno diferencirani) pojednostavnjuje djelovanje u sistemu na svakom mjestu i nasvakoj razini promatranja. Ona omogućuje pretpostavku da pod

sistemi internim procesima — ma kakvi oni pojedinačno bili — — mogu garantirati djelomične rezultate određene vrste kao svojoutput ako im stoji na raspolaganju određeni input. Ako je pakčitav sistem povezan sa svojom okolinom preko očekivanja spe-cifičnog outputa, ako se, dakle, regulira specifično s obzirom nasvrhu, tada je moguće da se to dominiranje output granice po-

navlja u unutrašnjosti sistema. I podsistemi se, bar oni koji pri-donose tome da dođe do svrhovite činidbe, primamo reguliraju

podsvrhama. Oni, međutim, istodobno zadržavaju karakter po

11 Tu se misao može naravno slijediti u starim teorijama diferenranja sistema pomoću sheme mišljenja o cjelini i njenim dijelovi-ma. Funkcionalno formuliranje u odnosu prema problemu nastajanja i preživljavanja sistema u jednom vrlo kompleksnom svijetu nalazimo tek u novijoj literaturi. Usporedi o tome str. 152 i dalje.

219



sebi kompleksnih sistema jer bi se inače sva kompleksnost mo-rala centralno reducirati.12 I njihov sistemski karakter znači upra-vo da se njihove strukture i ponašanja nikada ne daju posve re-ducirati na jednu specifičnu funkciju.

Promatrano sa stanovišta planiranja ukupnog sistema do re-dukcije kompleksnosti dolazi tako što sistem, odnosno njegovovodstvo može tretirati podsisteme kao činidbena jedinstva čijaunutrašnja jedinstva ne treba savršeno poznavati, odnosno suplanirati. Središnjica se onda može pozabaviti sad s jednim sad sdrugim podsistemom, već prema tome gdje se javljaju naročiti

problemi i pri tome pretpostavljati da u međuvremenu vodstvodrugih ostaje konstantno. Isto olakšanje, isto pravo na paušalnesudove i na indiferentnost, uostalom, sastoji se u uzajamnom od-nosu podsistema. Kod sistema koji donose odluke, drugi mogunpr. bez daljnjeg ispitivanja pretpostaviti kao ispravnu obradbuinformacije svakoga sudjelujućeg mjesta ako pogreška nije očita.Tuđi rezultat može se primiti kao gotovi proizvod. Isto tako vla-

stita činidba podsistema profitira od tog olakšanja. Sa stanovi-šta podsistema svi drugi dijelovi sistema javljaju se kao okolinai to kao okolina koja pokazuje viši stupanj nego vanjska okolinaukupnog sistema. Pripadnošću sistemu podsistemima je daklegarantirana okolina manje nesigurnosti i kompleksnosti i to ihosposobljava da ispunjavanjem svojih podsvrha još i dalje sma-njuju postojeću kompleksnost. Podsistemi mogu, naime, kao isam sistem do daljnjega polaziti od toga da je njihov opstanakosiguran ako ispunjavaju njihovu dotičnu podsvrhu. Sistem imzato garantira okolinu koja zbog zajedničkog procesa smanjiva-nja problema i apsorbiranja nesigurnosti postaje proračunjivijom.

U svojoj uvijek još kompleksnog, sistemski internoj okolini podsistemi trebaju kao kompas koncepciju svog identiteta. Oni

je, naravno, ne mogu naći u općenitoj sistemskoj svrsi, nego —ako uopće u nekoj svrsi — samo u njihovoj podsvrsi, koje sestoga moraju čvrsto držati, idealizirati je i braniti protiv uki-

12 To se npr. pokazuje na teškoćama da se odluke, koje se zbog velike kompleksnosti moraju donositi decentralmrajuće, koordinira pod optimalnim uvjetima. O tome usporedi Hax (vidi bibliografiju, 1965).

220



danja na temelju određenih tumačenja ukiupne svrhe.1* Oni gle-daju sve daleke svrhe kao faktore okoline kroz naočale svoje po-sebne podsvrhe. Ako bi se htjelo pokušati razbiti taj vlastiti iden-titet podsistema u ime ukupne svrhe i reducirati ih na »puka

sredstva« (ma što to trebalo značiti), onda bi se, ukoliko to uspije, razorio mehanizam redukcije kompleksnosti kojemu na dru-gom mjestu služi također ukupna svrha.

Svako se planiranje u kompleksnim sistemima mora prematome orijentirati na mnoštvo sistemskih referenci. Relativnost karakteriziranja svrhe/sredstva i neusklađenost osnovnih vredno-

vanja, gledajući sa stanovišta teorije sistema, nisu ništa drugonego izraz te činjenice.14 Ona se stoga sama mora shvatiti kaostrategija redukcije kompleksnosti. Ona znači da svaki sistem udiferenciranom redu može sebi priuštiti vlastite svrhe i time je-dno svagda drugačije skrojeno područje neutraliziranih poslje-dica. Za jedan sistem je svrha što je za drugi sredstvo. Za jedanstoji u središtu pozornosti što je za drugi još jedva zamjetljiva

rubna pojava. I ta diferencija perspektiva omogućuje jednu radnodiobenu redukciju kompleksnosti.

Do zadovoljavajuće koordinacije — zadovoljavajuće utolikoukoliko ona osigurava specijaliziranim podsistemima normalnuživotnu šansu — može doći pak samo na vrlo različit način. Onane treba ići preko hijerarhije ili preko zajedničke svrhe. Ona čak

ne pretpostavlja izričite koordinacijske odluke.15 Ako međutim podsistemi moraju surađivati u jednom čak spram svrhe speci-fično strukturiranom ukupnom sistemu — a to je ovdje obrađi-vani slučaj — mora se pobrinuti za određeni red zajedničkogdjelovanja. Mora se tada zacrtati jedan sklop svrha/sredstvo vi-šega reda koji se stječe u output ukupnog sistema i koji računas pojedinačnim svrhama podsistema kao sredstvima. Taj se red

uspostavlja i čini obvezatnim svršnim programiranjem.

13 Usporedi ovdje i jednoznačnu primjedbu Barnarda (vidi biblio-grafiju, str. 137 i dalje) u tom smislu da su za konstituciju i konzistent nost podjedinica neke organizacije mnogo važnije njene podsvrhe nego zajedničko akceptiranje jedne sveukupne svrhe. Slično Eric Rhenman, Organizational Goals, »Acta Sociologica«, br. 10 (1967), str. 275—287.

14 Taj uvid zahvaljujem jednom razgovoru s Talcotom Parsonsom.15 Usporedi ovdje specijalno Lindblom (vidi bibliografiju, 1965).

221



Sa stanovišta tog općeobvezatnoga svršnog programa svršnakoncepcija podsistema pojavljuje se sad kao izobličenje »za-

pravo« ispravnog vrednovanja. Zapravo je, prema tome, samosredišnja sistemska svrha svrha a sve drugo sredstvo. To vredno-

vanje mogu podsistemi prestrukturirati na dva načina. Jedan —mi ćemo ga nazvati pomicanje svrhe/sredstva — sastoji se utome da podsistem njemu doznačena sredstva za zbrinjavanjeshvati kao vlastitu svrhu. Kvalifikaciju kao »svrhu« sistemskaće svrha premjestiti na sredstvo. Ovo će se tretirati kao samosvrha. Drugo, radikalnije prevrednovanje pretpostavlja premješ-tanje svrhe/sredstva, ide međutim iznad toga time što istodobno

s konstituiranjem svoje podsvrhe degradira konačnu svrhu kojojsluži ukupni sistem na sredstvo za podsvrhu. Pomislimo even-tualno na već prije16 raspravljani slučaj da se jedna partija trudioko programa kako bi dobila izbore umjesto da nastoji oko us-

pjeha na izborima zbog programa, ili da jedna upravna službaunutar svoje nadležnosti otkriva i podgrijava javne potrebe kako bi mogla zahtijevati budžetska sredstva umjesto da ova sredstva

zahtijeva zbog potreba. Mi ćemo ovaj slučaj nazvati obrtanje svrhe/sredstva. Kako se na primjerima može lako vidjeti, onomogućuje da se razlika svrhe i sredstva gubi gotovo u samovoljnosti a ipak je praktički za selektivnost i neutraliziranje poslje-dica od velikog značenja koja će se grupa posljedica smatrati kaovodećom svrhom djelovanja. Kod pomicanja svrhe/sredstva tre-tira se, dakle, sredstvo kao svrha, kod obrtanja svrhe/sredstva

osim toga i svrha kao sredstvo. Ta formulacija ujedno objašnjavada su mogućnosti time iscrpljene. Postoje samo ta dva načinakorištenja principa relativnosti, ako se apstrahira od normalnihslučajeva razmjene sredstava za druga sredstva ili svrha za drugesvrhe.

Takvo jedno sistemski interno pregrupiranje vrijednosnihstanovišta može se činiti odbacivo ako se polazi od toga da po-stoji o sebi pravi ili bar za sistem kao cjelinu*pravi, za konsen-zus posve podoban red svrha/sredstvo. I ta predodžba još od-zvanja, značajno oslabljeno, kada novije istraživanje birokracijesmatra premještanje svrhe/sredstva kao jednu doduše neizbježnu,ali žaljenja vrijednu, disfunkcionalnu posljedicu podjele rada:

Str. 181 i dalje.

222



kao samoodnosnost birokrata, koja rađa konflikte i suženje hori-zonta birokrata koji radi u odijeljenim područjima kompeten-cija.17

Shvate li se organizacije, naprotiv, kao strukturalno diferen-

cirani sistemi djelovanja, koji raščlanjivanjem u podsisteme po-većavaju svoju mogućnost da prežive u posvema kompleksnomsvijetu, tada biva jasnim da se unutrašnje diferenciranje mora

protegnuti i na svršne perspektive ako treba apsorbirati što višekompleksnosti. Fiksiranje preferencija je, naime, jedno od naj-važnijih sredstava pojednostavnjivanja situacije i odlučivanja.

Sistem može primiti i preraditi više kompleksnosti ako in-terno dopušta doduše povezane ali jedne protiv drugih pomicanesvršne i neutralizacijsike perspektive. Kao što smo već18 saznali,sistemi reduciraju kompleksnost tako da za njih relevantnu pro-

blematiku okoline subjektivno definiraju i uvlače je u sebe kaoosnovu odlučivanja i postupno je svladavaju. Kod s obzirom nasvrhu specifičnog prilagođavanja na okolinu oni najprije proble-

matiku svog opstanka zamjenjuju svršnom formulom. Pri tomese ipak po svim pravilima ne može ostati. Supstitucijski se pro-ces mora nastaviti u unutrašnjost sistema tako da se svrha kori-sti kao stanovište otkrivanja i izbora sredstava, ta se sredstva

pak sa svoje strane transformiraju u podsvrhe itd. Pomicanjesvrhe/sredstva je, dakle, samo nastavljanje i razrađivanje osnov-ne odluke da se problem opstanka definira sistemskom svrhom.

17 Usporedi kao klasičnu formulaciju Robert Michels, Zur Soziologie des Parteiwesens in der modernen Demokratie. Novi tisak 2. izdanja, Stuttgart, o. J. (1957), str. 347; dalje npr. Robert K. Merton Bureaucratic

Structure and Personality, »Social Forces«, br. 18 (1940), str. 561— 568, nanovo tiskano u isti (vidi bibliografiju, 1957, str. 195—206); Philip Selznick, An Approach to a Theory of Bureaucracry, »American Socio-

logical Review«, br. 8 (1943), str. 47—54; Charles H. Page, Bureaucra-cy’s Other Face, »Social Forces«, br. 25 (1946), str. 88—94 (92 i dalje); Blau (vidi bibliografiju, 1956, str. 93 i dalje); Roy G. Francis/ Robert C. Stone, Service and Procedure in Bureaucracy, Minneapolis 1956; Sills (vidi bibliografiju, str. 64 i dalje); Peter Heintz, Einführung in die soziologische Theorie, Stuttgart, 1962, str. 172 i dalje; Rohde (vidi biblio-grafiju, str. 179 i dalje); Mayntz (vidi bibliografiju, 1963, str. 78 i dalje); Etzaoni (vidi bibliografiju, 1964, str. 5, 10 i dalje); Warner/Havens

(vidi bibliografiju). Vidi dalje sasvim općenit prikaz kod R. M. MacIver, Social Causation, Boston, 1942, str. 320 i dalje.

“ Usporedi str. 149 i dalje.

223



Na mjesto te sistemske svrhe stupaju onda tijekom daljnjeg detaljiziranja sredstva kao surogati svrhe u jednom višestupnjevitom supstitucijskom procesu koji ujedno utvrđuje orijentacijudjelovanja s progresivnom jasnoćom, sve više i više programira

premise odlučivanja i krug mogućnosti izbora sve više sužava.Taj supstitucijski proces iziskuje da se formulama surogata svag-da pridjeva svršni karakter. Svrhe (a ne sredstva) su, naime, re-gulativ za vanjske odnose sistema, dakle i za sistemski internevanjske odnose podsistema. I samo svrhe (ne sredstva) mogu u podsistemima inspirirati heurističke doprinose odlučivanju i neultralizirati sporedne posljedice djelovanja. Različitost svrhovi

tosnih perspektiva u sistemu definira ujedno granice između pod-sistema. Ona osposobljava podsisteme da i u međusobnom sa-obraćaju razdvajaju »unutrašnje« i »vanjsko«, da formiraju vla-stita podsistemska stanovišta, da isprobavaju vlastitu ravnotežuinput/output, da održavaju konstantnima podsistemske granice,da odlučuju o problemima manjeg formata i da u odnosu premasvagda posebnom shvaćanju svoga opstojnosnog problema u si-

stemsko internoj okolini racionaliziraju radne procese i strategije ponašanja.

Što se postiglo s tom koncepcijom nasuprot idealnom prika-zivanju organizacije prema svrhama i sredstvima od klasičnog na-uka o organizaciji i nasuprot nevoljkog prihvaćanja pomicanjasvrhe/sredstva od politologijskog i sociologijskog istraživanja bi-rokracije.19

Postignuto je najprije jedno trijezno, nepristranije ocjenjiva-nje stvarnosti i uzroka njezine takovosti, a time ujedno realističkija osnova za njezino normativno programiranje. U zamjenjiva-nju svrhe/sredstva ima više uma nego što bi to htjelo učiniti vid-ljivim vladajuće shvaćanje koje svjesno ili nesvjesno polazi odispravnih svrha i time promašuje odnosni problem tog ponaša-

nja. Osvršivanje (Verzweckung) sredstava i instrumentaliziranjesvrha nisu žaljenja vrijedna, ali svakako neizbježan otpad od ra-

“ Usput treba primijetiti: Postignuto rastojanje od onih znanstvenih pozicija jasno pokazuje kako je mnogo i sociološko istraživanje organi-zacije još ovisno o idealnim pojmovima klasičnog nauka o organizaciji. To je djelomično uzrokovano, naravno, time što se njihova slika organi-zacije utemeljila u očekivanjima formalne organizacije i u njenim pret-

postavkama mišljenja te tako postala socijalna stvarnost.

224



cionalnog ideala obuhvatne orijentacije. Oni su procesi racionali-ziranja. Sistemska racionalnost ne mjeri se prema tome koliko senetko približi onom nedostiživom idealu time što se bar pokuša-va prilično svestrano orijentirati. Sam ideal je odveć udaljen a

da bi mogao pružati dovoljnu orijentaciju za male korake u pri- bližavanju. Racionaliziranje tih koraka iziskuje da sistem uzmo-gne za nemoguće idealno rješenje (koje je u osnovi samo tautologijska verzija samog problema) supstituirati u biti funkcionalnoekvivalentne djelomične probleme. Samo se tako može smislenoraditi na sve većoj racionalizaciji i time zahvatiti sve kompleksnije odnose sistem/okolina. Kako se lako može vidjeti, ta pre-

orijentacija je povezana s uvođenjem sistemske okoline kao problemske referencije, što zamjenjuje posve unutrašnje razmatra-nje ontologijske sistemske teorije.

Takvo drugačije utemeljenje načina promatranja mijenjamnoge aspekte zamjenjivanja svrhe/sredstva i nekih s time pove-zanih sporednih fenomena. Ono čini mnogo toga što je do sada

vrijedilo kao nedostatnost ili kao disfunkcionalna popratna po-sljedica razumljivim u svojoj specifičnoj funkciji za proces sma-njivanja problema.20 Dva od tih aspekata želimo naročito istak-nuti: relativno labavu, ispodoptimalnu strukturu povezivanja po-

jedinih doprinosa odlučivanja i problem konflikata između pod-sistema koji slijede svagda vlastite svrhe.

Čak i kada se nije udvarala naivnom shvaćanju, klasična jekoncepcija pretpostavljala da se ispravna sredstva dadu sasvimlogički izvesti iz svrhe, da se svaki dio u lancu svrha/sredstvomože sam za sebe optimirati. Pri planiranju proizvodnje, na pri-mjer, program proizvodnje21 se postavlja pod pretpostavkom da je proizvodni proces optimalno organiziran i da je tekao po je-dino ispravnom, čvrstom obliku; proizvodni proces je, naprotiv,

organiziran pod pretpostavkom da je utvrđen optimalni proiz-vodni program. Modeli simultanoga programskog i procesnog

MIznenađujuće i simptom za čvrsto održavanje toga starog shva-ćanja je, što se i sam Simon koji je više od drugih pridonio razumije-vanju problema kompleksnosti i potrebe rasterećenja odlučivanja, jednako tako plaši konzekvencija te formulira kao želju i cilj, da se prošire zone

identifikacije sudionika u organizaciji. — Vidi Simon (vidi bibliogra-fiju, 1955, str. 140).21 U z pojam usporedi str. 209, bilješku 1.




planiranja (u našem jeziku: simultanoga svršnog i podsvršnog planiranja) praktički ne postoje.22 Svaka djelomična odluka moramoći prema tome poći od toga da su sve ostale djelomične odlu-ke vodile, odnosno da će voditi do optimalnog rješenja.23 To shva-ćanje možemo označiti i kao postuliranu harmoniju sheme svrha/sredstvo jer ono očekuje od svrhovitosne orijentacije neprotur-

ječno grupiranje odluka u tom smislu da se pri izboru sredstavaza podsvrhu ne javljaju popratne posljedice koje bi mogle dovestiu pitanje ispravnost (ili čak optimalnost) prethodne odluke, na-ime izbora podsvrhe kao sredstva za daljnju svrhu.

Taj postulat ipak je netočan jer je neostvarljiv. On je uosta-

lom nespojiv i s podjelom posla u procesu odlučivanja. Jednaodluka koja želi optimalne rezultate potonjih odluka, morala biove unaprijed posvema promisliti prije nego utječe na daljnjitijek odlučivanja postavljanjem premisa odlučivanja. I obratno,onaj koji kasnije odlučuje ne može sigurno znati da li su njegovirezultati zbilja optimalni ako ujedno ne ispituje i ne uspoređujealternative koje su već na drugim mjestima prosijane. Podjela

rada u procesu odlučivanja ima međutim smisla ako podsistemimogu jedni drugima dostavljati već probrane, već zgusnute in-formacije pri čemu se neizbježno gube neke logički zamislivekombinacije.24

Proces odlučivanja — ovdje proces smanjivanja problema —ne može se prema tome tako dijeliti da se djelomične optimal

22 Usporedi o tome kritički Gutenberg (vidi bibliografiju, 1965, str. 198 i dalje, 433 i dalje).

23 Ta je pretpostavka uostalom istovjetna s izdvajanjem svih orga-nizacijskih problema iz teorije odlučivanja (uz tu tezu nauka o ekonomici poduzeća usporedi također str. 64 i dalje), premda se katkada također događa, da je povezivanje teorije organizacije i teorije odlučivanja već traženo, ali postulat harmonije optimalnosti dijelova još nije napušten — tako kod Gäfgena (vidi bibliografiju, str. 196 i dalje, 218 s jedne strane

i str. 212 s druge strane).24 Dva ograničenja oslabljuju taj argument: to vrijedi samo ukoliko

su radnje u sistemu međusobno ovisne; ali to je upravo karakteristika kompleksnih sistema, koji nas primarno zanimaju. S druge strane je prak-tički u velikoj mjeri otvoreno koliko se postojeća podjela rada u procesu odlučivanja može nadomjestiti centralnom automatskom obradbom poda-taka. Za taj slučaj naši argumenti ne vrijede. On bi vjerojatno istovremeno znučio da je svršno programiranje potisnuto od kondicionalnog progra

mlrnnja.

226



nosti same od sebe sklapaju u ukupnu optimalnost. Tome sesuprotstavlja kompleksna struktura sheme svrha/sredstvo.'25 Bolje

je da se stvori ukupni problem koji će se brinuti oko određenestrukturalne elastičnosti u tom smislu da prethodne Odluke (bilo

one čiji je slijed primjeren tekućoj vrpci, bilo programirajuće od-luke) ne ovise o tome nego su indiferentne spram toga kako seodlučuje na slijedećim mjestima odlučivanja26 — što, dakako, neisključuje da se na način kondicionalnog programiranja može predvidjeti povratna vijest o naročitim problemima, smetnjama, prekoračenjima troškova, itd., što mogu iznimno nastupiti u po-tonjim stadijima procesa odlučivanja.

Takve su indiferentnosti nužna pojednostavnjenja odlučiva-nja. One služe relativnom izoliranju i elastičnom spajanju većeg

broja područja odlučivanja i u toj su funkciji bitan element pro-cesa smanjivanja problema.

Budući da se djelomični rezultati radnodiobene organizacijesvrhovitosnom orijentacijom doduše kauzalno sklapaju, ali se, za-

cijelo, ne integriraju u jedinoispravno rješenje, može doći dokonflikata. Oni nastaju sitoga što svaka svrha iziskuje mnoštvosredstava koja, kada su transformirana u podsvrhe, upotreblja-vaju različita podsredstva koja svojim popratnim posljedicamadotiču raznovrsne vrijednosti ili konkuriraju za oskudna sred-stva. Stoga nastaju divergencije baš onda kada oni koji odlučujuu parcijalnim područjima žele racionalno djelovati prema shemisvrha/sredstvo i učvršćuju se u divergirajuće radne nastrojenosti kada podjela rada slijedi shemu svrha/sredstvo.

Dok je klasični nauk o organizaciji opazio takve konflikteizmeđu podsistema, ali ih je svodio na nedovoljno razumijevanjeili pogrešnu motivaciju zainteresiranih — objašnjavao ih je, da-

25 Ta se misao dade sa Sim onom (vidi bibliografiju, 1964, str. 1dalje) također i obratno formulirati: slabo povezani, ne optimirajući orga-nizacijski modeli uzimaju u obzir u svojim odlukama više »constraints«, tj. oni mogu apsorbirati više kompleksnosti.

“ Indiferencije takve vrste nisu nipošto nepoznate vladajućoj teoriji. O njih se spotičemo pri objašnjavanju hijerarhijske organizacije, genera-lizacije, odnosno specificiranja komunikacija na vertikalnom putu obavje-štavanja, odnosno zapovijedi, pri obradbi problema delegacije i vodstva,

pri objašnjavanju funkcija skladišta. Sve je to ipak »nauk o organiza-ciji« i s teorijom odlučivanja koja traži optimum ne da se sasvim dovesti u sklad.

15' 227



kle, kognitivno ili emocionalno, ali ne strukturalno — danas jeuglavnom priznato27 da specificirajuća zamjena svrhe/sredstvamože otkriti proturječja u vrijednosnoj strukturi i time proizvestikonflikte. Te bi se konflikte ipak — jednako tako malo kao i

samu zamjenu svrhe/sredstva — smjelo uzeti u obzir samo kaodisfunkcionalne posljedice organizacijske strukture orijentiranena svrhe i sredstva. Disfunkcionalni aspekti pojavljuju se neos-

porno kod trošenja snaga na primjer ili u opasnosti nepotrebnoggeneraliziranja stavova prijatelj/neprijatelj. Bez obzira na to,samo konfliktno djelovanje ima posve pozitivne funkcije. Na tosmo već naišli pri obrađivanju proturječja u svršnom sistemu28 i

možemo se ovdje stoga zadovoljiti s nekoliko naznaka.Sistemu interni konflikti su u osnovi simptom za to da je si-

stemska svrha nedovoljno apsorbirala eksterne probleme opstan-ka. Ovi izbijaju u unutrašnjosti sistema u promijenjenom, jedva

prepoznatljivom obliku kao spor oko izbora najboljih sredstava.U toj pak promjeni problema može se dotati na racionalnosti.Konfliktno ponašanje, što je izazvano na taj način, čak je neka

vrsta redukcije kompleksnosti, neka vrsta smanjenja problema,dakle funkcionalni ekvivalent pomicanju svrhe/sredstva, i na tajnačin ono može upotpuniti programirane načine smanjenja pro-

blema kao komplementarno sredstvo. Ako zastane »racionalna«diskusija, jer zakažu njezina sredstva uvjeravanja, ono vodi do

predefiniranja situacije, mijenja postavljanje problema i timescenu i omogućuje nadolazak novih sredstava. Problem se ondane rješava više zajedničkim spoznajama (premda se mnoge kon-fliktne odluke prikazuju kao »zajednička spoznaja«), nego dono-šenjem jedne odluke. U formalno organiziranim sistemima za tostoje na raspolaganju dvije glavne grupe strategija: donošenjeformalne odluke o konfliktu od zajedničkoga pretpostavljenogslužbenim putem zajedno s (formalnim i neformalnim!) priprem-

nim taktikama kao i neformalno rješenje konflikta taktikamakoje prikriveno operiraju, koje ne priznaju konflikt, kao na pri-mjer skraćenim izvještajem ili, obratno, stalnim poškrapavanjem probranim informacijama, ponudama promjene ili personalnopolitičkim mjerama, »selektivnim akordiranjem«, prepadima,

” Usporedi upute str. 55, bilješka 19.

" Usporedi str. 185 i dalje.

228



neizravnim utjecajem putem savjetodavalaca, intervenirajućihuglednika ili utjecajnih vanjskih partnera, koji se »zanimaju zaslučaj«. I ovi manevri teže prema jednoj formalno valjanoj od-luci, jer se samo tako dobit može legitimirati i osigurati, ali se

njezin cilj — za razliku od odluka donesenih službenim putem —ne prikazuje kao odluka o konfliktu.

Da se unutarorganizacijsiki konflikti ne izrode <u borbe pe-snicama, garantira već formalnost organizacije čiji skelet očeki-vanja u ponašanju učinkovito sprečava prekomjerne izljeve.29

Formalna shema podjele posla je od značenja zia pitanje zbog

koje se teme može očekivati konflikt i na kojoj razini hijerarhijese može naći najbliži zajednički pretpostavljeni koji može odlu-čiti u slučaju spora. Osim toga, stvar programiranja odlučivanja

je da se brine da konflikti ne vode do rješenja koja idu ispodminimalnih standarda ili čak ugrožavaju opstanak sistema. Sferaformalnih i neformalnih konflikata mora se ograničiti na jedno

područje još otvorenijih, ali svakako upotrebljivih alternativa. I

to se može postići tako da se reguliraju uvjeti pod kojima sesmiju obrađivati sredstva kao i svrhe — na primjer na taj načinda se podređenom službenom mjestu unaprijed odredi njegova

podsvrha zajedno s točno definiranim pravnim kompetencijama,ograničenim budžetom i nalozima slušanja, odnosno supotpisivanja, obvezama, javljanja, itd.

I ovdje vidimo i možemo sada naš tijek misli sažeti takokažemo da se zbog relativnosti karakteriziranja svrhe/sredstvai neusklađenosti osnovnih vrijednosnih sudova svršno programi-ranje ne može iscrpsti u jednostavnom imenovanju svrhe kojatreba biti obvezatnom za djelovanje. Lanci svrha/sredstvo ne

postižu sami od sebe ono što se čini da obećavaju, naime koor-dinaciju. U toj sumnji nalazimo jezgrovitije sažet izraz za pro-

bleme što smo ih razradili u prethodnom odjeljku: za dilemufunkcije i strukture i za divergiranje oportunističkih i generalizirajućih tendencija postavljanja svrhe. Smanjivanje sistemskesvrhe razlaganjem u podsvrhe za podsisteme ne drži se vjerno prav-ca koji je zacrtala sistemska svrha, nego ono opet iznosi na vidjelosamo iz nevolje prividno harmonijskom svršnom formulom pre-

29 Usporedi o tome pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, a, str. 239 i dalje).

229



mazanu kompleksnost opstojnosnih zahtjeva — doduše u iz-mijenjenoj, smanjenoj verziji, ali ipak kao probleme što se nedaju rastvoriti jednim dahom bez ostataka.

U svršni program moraju se stoga uzeti pomoćne odredbe

koje kontroliraju i otupljuju zamjenu svrhe/sredstva. S tog uglamogu se svršni programi označiti kao transformacijska pravila za proces smanjivanja problema, ili točnije: za proces zamjenji-vanja svrhe!sredstva. Ona formuliraju i formaliziraju uvjete podkojima se podsistemu može dopustiti da sredstva tretira kao vla-stite svrhe i pri tom razvija indiferentnost spram posljedica kojeu cijelom sistemu mogu pak biti od značenja. Ona time ujedno

osiguravaju minimalnu mjeru operativnog konsenzusa. U nared-nim ćemo odjeljcima pokušati nešto razgovjetnije vidjeti kakomogu izgledati takva transformacijska pravila i s kojim se spe-cifičnim poteškoćama moraju ona boriti.

3. Programska struktura: višestupnjevitostProgram odlučivanja sastoji se od obvezatnih unaprijed od-

lučenih premisa odlučivanja, koje ograničavaju mogućnost odlu-čivanja i utoliko ga okružuju već reduciranom kompleksnošću,dakle odterećuju s obzirom na odgovornost. Svršni programi fik-siraju u svom najjednostavnijem obliku svrhu, to jest učinak koji

valja postići, koji kao nit vodilja za pronalaženje prikladnihsredstava i za opravdanje odabranih sredstava ne determinira do-duše proces odlučivanja, ali ga ipak drži u granicama.

Svrhe su svagda vrednovani učinci djelovanja. Njihova ap-strakcija omogućuje najčešće da se mnoštvo sredstava javlja kao prikladno i dopustivo. Opseg područja dopuštenih sredstava ovisiu prvom redu o formulaciji svrhe. Kao što smo već saznali, svrhuse može naznačiti relativno neprecizno ili prilično precizno. Usvršnoj formuli može se također sažeti više učinaka i tako ih izu-zeti iz neutralizacijskog efekta30 — npr. zadati jednom poduzećuda proizvodi cipele koje će se moći prema vrsti i količini

prodavati, ili čak prodavati s jednom određenom minimalnom

“ Tako također Simon/Smithburg/Thompson (vidi bibliografiju, str. 494).

230



dobiti. Svršnu formulu može se osim toga obogatiti i negativnimodređenjima, naime naznakom učinaka koji se ne smiju pojaviti.Opterećenije svršne formule sa širim željenim Mi isključenim učin-cima jest mogućnost da se varira razina zahtjeva postavljanja

svrhe i time opseg klase dopuštenih sredstava. Tko svoju svrhumože lako ispuniti, moći će sebi priuštiti da preuzme u svršnuformulu dodatne učinke s njihovim vrijednosnim aspektima. Akose svrha teško ili nikako ne može postići, mora se postupati ob-ratno i svršnu formulu odteretiti također i od željenih paralelnihučinaka, dakle povisiti njezin apstrakciijski stupanj sve dok sumoguća sredstva vidljiva ili je dosegnuta granica preko koje

svrha više ne može opravdavati djelovanje. Dragim riječima:kompliciranje svrhe opterećuje tehničko ispitivanje sredstava: součeni s kauzalnim odnosima, koje je teško postići ili su nesigurni,

jedva se može posegnuti za alternativama. To biva moguće akose svršna formula pojednostavi.

Raspravljana varijiacijska mogućnost pogađa samu svršnuformulu. Ako itreba da zajedno nastupi više željenih učinaka,tada se oni mogu stopiti u jednu po sebi doduše kompleksnu,ali homogenu svršnu formulu. Za onoga koji treba djelovati pre-ma mjed svršnog programa, oni imaju isti orang. On ne trebarazbijati glavu o tome da li je njegova svrha proizvodnja cipelaili prodaja proizvedenih cipela ili postizanje određene minimalnedobiti. On ne treba stoga te pojedine učinke ni razdvajati anali-

zom svrha/sredstvo, razmišljati npr. o tome kako je proizvodnjasamo sredstvo za prodaju a ova samo sredstvo za postizanje dobiti: On bi time beskorisno razmišljao i sabotirao odterećujućiefekt programa. Jedino ako samu svrhu treba varirati novom

programskom odlukom, tada se to jedinstvo mora analitički raz-ložiti. I tada mora onaj, tko može disponirati sa svrhom, razmi-sliti koje elemente svršne formule želi modificirati: da li želi npr.

mijenjati očekivanje dobiti ili predmet proizvodnje.Uzimanje u obzir kompleksnih vrijednosnih interesa u svrš

noj formuli može ali ne treba voditi do stapanja u tom smislu,štoviše, dodatna vrijednosna stanovišta mogu se odjenuti u for-mu sporednih odredbi, koje se ne mora bezuvjetno nego uvjetno

poštivati. Svršni program može se stupnjevati u smislu reda pred-nosti učinaka koje valja dobiti. Tada će se samo dio rezultata,koje treba dobiti, formulirati kao svrha. Ovi tada vrijede bezu-

231



vjetno i definiraju područje dopuštenih sredstava. Za slučaj daviše sredstava dolazi u obzir, onome tko odlučuje, propisat će sedruga grupa vrijednosnih učinaka (eventualno iza toga naslagati

jedna treća, itd.), koje će on trebati koristiti kao kriterij za izbor

između više prikladnih sredstava. Njegov će program tada otpri-like glasiti: proizvodnja cipela koje se mogu prodati uz najmanjudobit od 3 DM po komadu (svrha), i to uz preferiranje onihvrsta i proizvodnog načina, koji izbacuje najveću dobit.

Tu vrstu programa s dodatnim selekcijskim pravilima nazvatćemo višestupnjeviti programi. O njima se raspravljalo s neštodrugačijeg ugla, naročito u svezi linearnog programiranja. Pri

postavljanju linearnih programa odlučivanja mora se, zato štone može biti sve ujedno maksimirano ili minimirano, uz zahtjeves obzirom na odlučivanje razlikovati: funkciju koju treba maksimirati ili minimirati, smatrat će se obično svrhom ili ciljnomfunkcijom (goal, objective function), ograničenja djelovanja kojavalja bezuvjetno poštivati, označit će se, naprotiv, kao sporedne

uvjete (constraints).31 Vrijednost toga razlikovanja u novije sevrijeme ipak dovodi u pitanje s obrazloženjem da se i neki spo-redni uvjeti mogu mijenjati i prilagođivati razini zahtjeva i dase na taj način mogućnost djelovanja može tako ograničiti dagotovo postaje bez važnosti u kojem pravcu optimizadjski krite-rij vrši konačni izbor .34

Ovo razmišljanje pokazuje da uslijed zahtjeva matematičkogrješenja problema unaprijed zacrtani pojam »sporednih uvjeta«uključuje u osnovi heterogene elemente — dijelom prave uvjete(uzroke), a dijelom učinke, dijelom ograničenja djelovanja s ob-zirom na okolinu, npr. tehnologijska, koja su također prinudnaza programera, dijelom takva koja on sam čini prinudnima fik-siranjem zahtjevne razine. U sporednim se uvjetima stoga tako-

31 Vidi npr. Churchman Ackoff/Arnoff (vidi bibliografiju, str. 258); Charnes/Cooper (vidi bibliografiju, str. 3 i dalje); Peter Vokuhl, Die Anwendung der linearen Planungsrechnung in Industriebetrieben, Berlin,1965, str. 31 i dalje, 35 i dalje; Ijiri (vidi bibliografiju, str. 50); H. C. Joksch, Constraints, Objectives Efficient Solutions and Suboptimization in Mathematical Programming, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissen-schaft, br. 122 (1966), str. 5—13.

” Usp. o tome str. 24.

232



svrhom kroz program, tako da oni uzroci bivaju kao sredstvadopušteni i preferirani koji ispunjavaju one uvjete. Zbog spo-rednih uvjeta svršni program biva, dakle, uvjetovan, ali ipakne postaje čistim kondicionalnim programom jer uvjeti ne tre-

baju izazvati, ni više ili manje utvrditi djelovanje, nego trebajusamo ograničiti izbor između više prikladnih sredstava. (Da bi-smo to izrazili, govorimo o sporednim uvjetima.)

Smisao i funkcija takvih sporednih uvjeta nameće se isto takoiz nužnosti da se oslabi odveć bezobzirni oportunizam čistogasvršnog djelovanja. Svrhe nerijetko dopuštaju previše sredstava

— više nego treba i više nego je poželjno. To se područje sred-stava može ograničiti ne samo, kako je upravo raspravljeno, sdodatnim zahtjevima s obzirom na učinke, nego i dodatnimzahtjevima s obzirom na uzroke. Tome služe sporedni uvjeti. Oniimaju smisao da se osim onoga što se zahtijeva kod čistogakauzalnog promatranja umjetno uglave dodatni uzroci. Rendezvous se može npr. programirati dogovorom: ako je lijepo vri-

jeme, na šetnju (kamo, ostaje da se odluči), a ako je loše vrijeme, u kino (u koje, ostaje da se odluči). Time se vrijeme, koje po sebi nije uzrok za svrhe rendenz vousa, umjetno fiktivnočini takvim uzrokom. Ono je sudjelujući uzrok ne snagom pri-rode, nego snagom programa. Prirodna kauzalnost može se nataj način korigirati i prilagoditi u interesu onih vrijednosti kojih

se vjerojatno dotiču posljedice onog uvjeta (odnosno njegovogizostanka).

To programiranje sporednih uvjeta umjesto sporednih uči-naka ima važne prednosti, ali i svoje naličje. Prednosti se u

bitnome temelje na tome da uvjeti kao uglavljeni uzroci moraju biti ispunjeni prije odlučivanja, dok su učinci u budućnosti i

stoga se mogu samo više ili manje nesigurno očekivati. Uvjetise stoga mogu lakše utvrditi, oni su naime već utvrđeni i naizravnom su dohvatu. Ukoliko se može programirati odlučivanjeo uvjetima, ono je odterećeno od neizvjesnosti budućnosti istoga se može oštrije uzeti u odgovornost. Konsenzus o uvjetima

je pouzdanija kooperacijska osnova nego konsenzus o učincimaza kojima valja težiti.

S druge strane uvjeti pak imaju samo jedan indicirajući smi-sao. Oni služe kao znak za nešto drugo, naime za vrijednosne

235



aspekte učinaka koje trebaju suuzrokovati, odnosno suspriječiti.Zbog učinaka, a ne zbog njih satnih, treba poštivati uvjete. Upo-treba uvjeta umjesto učinaka u svršnim programima je, dakle,samo pomoć u nevolji, pojednostavnjivanje odluke, supstituiranje

manjih, opipljivijih problema za manje opipljive, korak u općem procesu redukcije kompleksnosti. I za taj se korak, naravno,mora odgovarati. Odgovornost za to da će uvjeti stvarno izazvatiželjene učinke, odnosno spriječiti neželjene, preuzima onaj koji

pravi program, onaj koji ucrtava uvjete u program. I ovdje je,dakle, s konkretnim oblikovanjem programa povezano odluči-vanje o pitanju koje se nesigurnosti na kojem mjestu apsorbiraju.Za upotrebljivu odluku o tom pitanju bit će od značenja s jednestrane mogućnost generalizacije spoznaja koje osposobljavaju za problemsko rješenje, s druge strane pak i dotična raspodjelainformacija i sposobnosti u organizaciji.

4. Programska struktura: višečlanost

Bezuvjetno ili uvjetno, izravno ili neizravno ugrađivanje vrijednosnih aspekata u svršni program obrađivali smo do sada pod pretpostavkom da se mora programirati samo jednostavni od-nos svrha/sredstvo: da je svrha zadana i da valja naći njezina

sredstva i da ih valja reducirati na upotrebivo rješenje. Tu pretpostavku sada ispuštamo. Zbilja je rijetko tako jednostavna,i ako jest tako jednostavna, ponajčešće neće biti potrebnosvršno programiranje, tj. razdvajanje programskog odlučivanjaod programiranog odlučivanja. Samo bi se vrlo jednostavnizadaci mogli tako programirati da je onaj koji odlučuje, kadamu dođe na um pravo sredstvo, odmah spreman djelovati. Kod

kompleksnih stanja stvari izbor sredstva neće najprije značitiništa drugo do utvrđivanja stanovišta s kojeg se mora dalje istra-živati. To sredstvo izaziva onda samo traganje za podsredstvimakoja dolaze u obzir za njegovo postizanje. Izabrano sredstvomora se, dakle, sa svoje strane transformirati u svrhu (podsvrhu), njegovo podsredstvo možda isto tako, itd., sve dok se ne

dođe do za djelovanje sazrelih odluka o sredstvima.

236



Takvo stvaranje lanaca svrha/sredstvo jest prokušano sred-stvo smanjenja problema38 — u osnovi ništa drugo nego više-struko ponavljanje analitičkog procesa, o kojem smo rasprav-ljali u I. poglavlju, misaonog razlaganja jedinstvenokontinuira

nog događanja u dvije stanice: uzrok i učinak, sredstvo i svrha.Ta dva faktora može čovjek dobro istovremeno zadržati predočima — i onda kada mu nisu zadani kao čvrste veličine negokao varijable koje on mora analizirati s obzirom na kombinacijske mogućnosti. No tako siu također dostignute granice ljudskemogućnosti da shvaća kompleksna stanja stvari i da ih privodisvjesnoj odluci.37 Višečlane varijacijske sveze ne može on isto-

dobno sagledati u svim njihovim mogućim konstelacijama. Onih mora razlagati — bilo u slijed vlastitih misaonih koraka, pričemu stvara čvrsta uporišta vlastitim međuodlukama koje seu posljedici više ne dovode u pitanje; ili raspodjelom u okvirusocijalnoga kooperacijskog sistema u kojem simultano ili sukce-sivno sudjeluje više sudionika, đogotavljajući svaki jedan djelo-

mični iznos i pri tom doprinose drugih pretpostavljajući kao či-njenice.Za ove posljednje slučajeve, za socijalnu kooperaciju na

ostvarenju svrha kao sistemskog outputa, svršno programiranjezadobiva svoje vlastito značenje. Kod privatnoga, pojedinačnozasebnog odlučivanja može biti neprijeporno da se problemi i

već postignuti djelomični rezultati modificiraju u svjetlu potonjihideja.88 Kod socijalnoga kooperativnog odlučivanja je naprotivteže ostvariti takvo prevrtanje zajedničkih problemskih defini-cija. To ne može izvesti sam pojedinac kojemu padne na pametsjajna ideja. Socijalnokooperativno odlučivanje iziskuje stoga,čim se prekorači određeni prag kompleksnosti do kojeg se još svio svemu mogu odmah sporazumjeti, da se ne strukturiraju samo

problemi kao problemi, nego u utvrđenom obliku program odlu-čivanja proces odlučivanja.

34 Vidi npr. prikaze kod Linhardta (vidi bibliografiju, str. 109 i dalje);Simon (vidi bibliografiju, 1955, a str. 45 i dalje) ili Litterer (vidi biblio-grafiju, str. 139 i dalje).

37 Usporedi uz to str. 23 i dalje.

38 Usporedi ovdje izvještaj i analizu procesa odlučivanja kod kom-pozicije jedne fuge kod Reitmana (vidi bibliografiju, naročito str. 307).

237



Ako svršni program ne sadrži samo svrhu kao problem ineka dodatna pravila odlučivanja nego utvrđuje lance svrha/sredstvo, govorit ćemo (za razliku od upravo raspravljane »višestupnjevitosti« programa) o višečlanim svršnim programima. Svaki pojedini član programa može pri tom predvidjeti svakakovišestupno odlučivanje, ipak zajednička skladna igra tih dvajustrukturalnih obilježja tako je kompleksna da ne možemo ovdjeulaziti u njihove pojedinosti.

Višečlani svršni programi pokazuju prije svega važnu pred-nost koju se može shvatiti i prikazati samo na tlu teorije sistema.Oni pospješuju prilagođivanje kompleksnih sistema na promjene

njihove okoline. Pojedini njihovi članovi mogu se naime proma-trati i mijenjati izolirano a da se ne mora ukupni sistem svagdaiz temelja nanovo promišljati i balansirati. Na specifičnom mje-stu može se jedno sredstvo za podsvrhu zamijeniti drugim, funk-cionalno ekvivalentnim sredstvom. Njegova funkcionalna ekviva-lentnost garantira onda da se uz iznimku podsredstava tog sred-stva u ukupnom programu ne treba inače ništa drugo mijenjati;

promjena svojim oblikom kao supstitucijom osigurava konti-nuitet cjeline. Ma kako svršni programi bili inertni kad ih semora izrađivati, oni su elastični po tome da su njihovi dijelovivarijabilni neovisno jedan o drugome. Osim toga, visoka specifi-kacija u pojedinačnostima postiže da se u sistemu lako mogulokalizirati i spoznati smetnje, pogreške ili ispoljavanja promje-na okoline. To također omogućuje brzo reagiranje. Povišenje

stavki u domovima za zbrinjavanje omladine, koje je nužnozbog povišenja cijena, može se brzo i sigurno narediti. Akose pregovori s ministrom financija i otegnu neko vrijeme, ipakne treba u toj svezi ponovno promišljati i odlučivati o pitanjusmisla i svrhe odgajanja omladine u domovima. I obratno, pla-niranja odgojnog stila ili premještanja s obzirom na vrstu omladinaca, ili pravne pretpostavke njihovih direktiva, mogu se os-

lanjati na postojeće kapacitete u domovima a da se njihova go-spodarska podloga ne mora problematizirati. U ograničenom op-segu mogu se imunizirati kako svrhe protiv varijacija njihovihsredstava tako i sredstva protiv varijacija njihovih svrha.

Ugrađivanjem takvih indiferentnosti u svršne programe skra-ćuje se vrijeme prilagođivanja na način da zaista kritičkesituacije postaju rijetke. I ujedno će se postići visok stupanj pro

238



finjenja prilagođivanja okolini jer svaka specijalna vrsta prila-gođivanja ne involvira svaku drugu. I to profinjenje pridonositome da ise izbjegnu krize koje pogađaju cjelinu. Glavni razlogza ovu unutrašnju elastičnost, što je nalazimo čak u vrlo kom-

pleksnim svrhovitosnim strukturama, jest njihova funkcionalnakoncepcija koja smjera na ograničeni rezervoar neškodljivih mo-gućnosti zamjene. Ta se prednost međutim može postići samotako da se lanac ne sastoji iz »pukih sredstava«, nego se, što-više, ta sredstva shvaćaju i tretiraju kao podsvrhe, dakle kaoheuristički principi za otkrivanje i opravdanje novih sredstava.Prednost elastičnosti je tako uvjetovana i plaća se onim nedo-

statkom koordinacije što smo ga upoznali sa stanovišta relativ-nosti karakteriziran ja svrhe/sredstva, odnosno pomicanje svrhe/sredstva. To razmišljanje ponovno poučava da onaj relativizamzapravo nije nedostatak koji bi trebalo žaliti, nego, naprotiv,važan princip upravljanja kompleksnih sistema.

Daljnji aspekt takvih lanaca svrhe/sredstva sastoji se u

tome da za razliku od jednostavnih svrhovitih radnji omogućujuradnodiobeno diferenciranje planiranja i izvođenja.39Višečlani programi karakteristični su po tome da se u samom

programu moraju donijeti odluike o svrsi/sredstvu. One se izvlačeiz procesa odlučivanja i apstraktno se o njima unaprijed odlu-čuje. To se događa na taj način da se onaj koji planira programstavi na mjesto onoga koji odlučuje, da kao output sistema pro-

blematizira konačna svrha koja se ima u vidu i za nju tražesredstva. U programu se tada sredstva svode na podsvrhe, vrločesto se pronalaze još i njihova sredstva i transformiraju u pod-svrhe, itd., sve dok se ne postignu podsvrhe koje su tako dobrostrukturirane da se mogu onome koji djeluje izručiti s nosivim

paketom problema neposredno kao svrhu. Pri tome se ujedno

utvrđuju uvjeti i čine obvezatnima kao premise odlučivanja pod kojima se može odgovarati da se jednom podsistemu sred-stva prenose kao svrhe.

Problem tog programiranja poznajemo iz drugog odjeljka:reguliranje uvjeta uz koje se može dopustiti takva transforma-cija svrhe/sredstva bez oštećenja bitnih sistemskih interesa. Mo-

39 Na daljnju diferencijaciju, naime na diferencijaciju na planirnje i kontrolu vratit ćemo se u posljednjem odlomku ovog poglavlja.

239



gućnosti primjene za ta transformacijska pravila upravo smoraspravili: fiksiranje podsvrha u njihovim kauzalnim komponen-tama i prilaganje dodatnih odredbi, bilo dodatnih selekcijskih pravila za slučaj da se nameće više mogućnosti djelovanja, bilouvjeti koji trebaju izazvati, odnosno blokirati djelovanje. Takvimse programiranjem ublažuje oportunizam čistog teženja zasvrhom, svrhu se čini podobnom da bude generalizirana i inte-grirana u sistemske sveze.

Sporedne se odredbe mogu napraviti specifično s obziromna radno mjesto — neka se pomisli na reguliranje ovlaštenja potpisa određenih mjesta. Ona mogu vrijediti za čitave lance

svrha/sredstvo, mogu se, kao npr. odredbe kompetencija ili re-guliranja radnog vremena, protezati na čitave radne sisteme ilinapokon čak, poput mase općih pravnih propisa, zahtijevajuuniverzalnu obvezatnost za svakoga u odgovarajućoj situaciji.Svršni programi sastoje se stoga iz vrlo raznorodnih premisa od-lučivanja koje se k tome razlikuju razmjerno njihovoj generali-zaciji. One su dijelom formulirane, dijelom samorazumljive, di-

jelom obvezatne po samom svršnom programu tako da one vrijede samo u njegovom okviru dijelom negdje drugdje utvrđenei u programu pretpostavljene. Te premise služe ujedno kao de-finicije problema i kao plan za postupak pri rješavanju problema.One strukturiraju polje mogućnosti odlučivanja, ali one ne sa-drže samu odluku koja se uvijek mora donijeti u trenutku kojitreba još odrediti, i ako se kod vrlo detaljno razrađenih pro-

grama može činiti tako kao da »se uopće više o ničemu nemašto odlučivati«.

Višečlano programiranje je, prema tome, mnogo kompleksnije nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti. Jednostavnegrafičke skice lanaca svrha/sredstvo često zavaravaju. Te skiceimaju osim toga nedostatak što pružaju iluziju »objektivne«sheme koja je za sve sudionike ista. Ta objektivnost ipak, kakosmo vidjeli, nije bez daljnjega dana u lancu svrha/sredstvo.Ona se može ostvariti samo parcijalno i samim programom.Usprkos svršnom programiranju sistem i podsistemi ostaju struk-turalno rastavljeni, svrha i podsvrhe različiti vrijednosni sudovi.Stoga se moramo čuvati plauzibilne zamjene: u programuutvrđeni lanac svrha i sredstava ne smije se identificirati s lan-

cem situacija programiranog procesa o kojima treba odlučivati.

240



I obratno, program nije misaoni odraz programiranog procesa.Program je, štoviše, čak kompleks odluka — odluka u jednojdrugoj situaciji, s drugom problemskom kompleksnošću i dru-gim olakšanjima no što ih pokazuju programirane odluke.40 Pro-

gram apstrahira od vremenskog tijeka u kojem se zbiva progra-mirano odlučivanje, iako i ono upotrebljava vrijeme kao planskushemu. Vrijeme donošenja programske odluke mora se stogarazlikovati od vremena koje treba programiramo djelovanje. Pri- jelaz se posreduje bezvremenski utvrđenim programom. I to sediferenciranje vremena ponavlja u različitosti viđenja problema

pri čemu programirajuće odlučivanje mora uvažavati kako svojutako i problematiku programiranog odlučivanja, utoliko je dakledvostruko kompleksno. Jedino po raznovrsnosti situacija programirajućeg i programiranog djelovanja rezultira uzajamniefekt odterećivanja; samo se tako ostvaruju prednosti podjelerada i samo tako može sistem povećati moć hvatanja komplek-snosti.

Najbolje se ta značajna razlika programa i procesa odlu-čivanja dade zorno predočiti na primjeru proizvodnje na teku-ćoj vrpci. Njezino programiranje polazi od kompleksnog proiz-voda, tretira ga u punom opsegu kao problematičnog (kao uči-nak koji valja postići) i razlaže ga misaono u dijelove i dijelovedijelova čije proizvođenje jest sredstvo za svrhu. Zatim se traženužna sredstva, kao podsvrhe, s više ili manje otvorenom mo-

gućnošću ponašanja, stavljaju se u program i vremenski kombi-niraju. Programsko planiranje određuje njihovu situaciju dakleukupnom kompleksnošću konačnog proizvoda i odterećuje seod detaljnih odluka njegovog proizvođenja tako što se svagdazaustavlja kod podsvrhä, nikada dakle ne određuje sredstva kojase ne mogu shvatiti kao svrha (jer to bi već značilo djelovati).

Programsko planiranje vidi ukupni proces proizvođenja kao pro-izvod koji postaje sve više kompleksan, kao srašćivanje onogašto je analiziralo u suprotnim pravcima gledanja.

40 Usporedi ovdje također Simon (vidi bibliografiju, 1964, str. 17dalje). Vidi zatim naročito zaoštreno kontrastiranje programirajućih i pro-gramiranih djelovanja kod istoga, Recent Advances in Organization

Theory. U: Research Frontiers in Politics and Government, Washington, 1955, str. 23— 44. Simon u svojim izlaganjima ima pred očim a zapravo kondicionalne programe, a ne programe svrhe.




Posve drugačija je perspektiva onoga koji odlučuje i djelujeu programiranom procesu. Za njega njegov parcijalni zadatak posreduje prilično ravnomjernu kompleksnost bez obzira stojili on na početku ili na kraju tekuće vrpce. Nikada proizvod u

punoj kompleksnosti nije njegova svrha, niti kada dovozi prvegrađevne elemente kao ni kada gotovom proizvodu daje posljed-nju obradbu, pakuje ga ili šalje u skladište. To posljednje do-davanje procesa odlučivanja ili dogotavljanja nije nipošto koor-dinacija svrsi najbližih podsredstava, kao što se to čini u svršnom

programu kada se to prikazuje kao lanac svrha/sredstvo.Ova razmišljanja objašnjavaju također zbog čega modeme

tehnike mrežnog planiranja kao PERT (Program Evaluation andReview Technique), CPM (Critical Path Method) i druge kojesluže terminskom planiranju i kontroli kompleksnih projekata41ne upotrebljavaju govor svrha/sredstvo. One preferiraju čistovremensko kauzalnu terminologiju time što npr. govore o do-gađajima (events) koji su povezani procesima (djelatnostima,

activities).42 Premda se jednoznačno radi o svršnim programimai svrhovitosno mišljenje se pretpostavlja kako pri izradbi mrež-nog plana kao i pri izvršavanju pojedinih radnih naloga, zatransformaciju jedne razine odlučivanja u drugu, dakle za pri-općavanje premisa odlučivanja, preferira se objektivni govorkoji svaki sudionik razumije prema mjerilu svoje svrhovitosneorijentacije.

Razdvajanje dvaju načina gledanja programkajućeg i pro-gramiranog odlučivanja jest pretpostavka za dovoljno razdva-

41 Vidi prikaze kao u priručniku npr. Johnson (vidi bibliografiju, 1963, str. 247 i dalje); ili Gutenberg (vidi bibliografiju, 1965, str. 225) i opširan pregled kod Petera Mertensa, N etzw erktechnik als Instrument der Pla-nung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 382—407, a

kod Karla Webera, planiranje s »Critical Path Method« (CPM), i isti, planiranje s »Program Evaluation and Review Technique (PERT)«, »In-dustrielle Organisation«, br. 32 (1963), str. 1— 14, odnosno 35—50, s op-širnim upućivanjem na literaturu.

42 U stručnom jeziku udomaćila se i neutralnija terminologija uzeta iz grafičkog prikazivanja »čvorovi« i »bridovi«. Pojedine tehnike mrež-nog planiranja razlikuju se u vrsti interpretacije i matematičke primjene takvih mrežnih djela. Vidi o tome također Robert Gerwin, D ie moderne Grossprojektplanung. »Frankfurter Allgemeine Zeitung«, br. 8. juna 1965, str. 11.

242



janje horizontalnih i vertikalnih odnosa odlučivanja. Neuviđanjete razlike, više nego sve ostalo pridonijelo je tome da se hije-rarhijskoj ideji u klasičnom nauku o organizaciji pridalo onajvladajući položaj i blokiralo se istraživanje horizontalnih od-

nosa.43 Ako se programska struktura pogrešno protumači kao proces odlučivanja, nastaje sasvim konzekventno predodžba,koja još i danas kao duh obilazi u upravnim organizacijama,da zapravo važan radni proces koji povezuje sistem s okolinom

protječe odozgo prema dolje, odnosno odozdo prema gore stime što podređeni na nalog pretpostavljenog pribavljaju sred-

stva za njegovu svrhu, ovaj pak sredstva za svrhu svog pretpo-stavljenog, itd., sve do vrha organizacije koji odgovara zaukupni proizvod, isporučuje ga okolini i u osnovi je jedino onovlašten da komunicira s okolinom. Također predodžbe, kaoova da onaj koji potpisuje formalnu odluku ili na blagajničkimnalozima bilježi »činjenično ispravno i utvrđeno«, time ne samoda preuzima formalnu odgovornost nego i odgovara za ukupni

proces prethodnih informacijskih sažimanja,44 imaju ovdje svoje podrijetlo.

Kako bi se uistinu iskoristile prednosti koje se daju izvući izstilske različitosti i razdvojivosti vertikalnih horizontalnih, programirajućih i programiranih odnosa odlučivanja, nužno je dase bar misaono i načelno ukine ono stapanje programske struk-

ture i tijeka odlučivanja. Time se postiže sloboda da se neovisnoo programskoj shemi, ali s obzirom na programirane proble-me, odlučuje o tome da li i kada treba horizontalno ili vertikalnovoditi komunikacijski tijek u kojem se izrađuju odluke. Tektako je moguće svjesno upotrijebiti kao organizacijsko sred-stvo redukcije kompleksnosti razliku horizontalnih i vertikalnih

43 O toj temi, o kojoj se mnogo diskutira, usporedi već spomenutu str. 56 i dalje, 81 i dalje. U novijoj se literaturi svjesno odriče toga da se horizontalnim i vertikalnim odnosima dade jedinstvenu konstrukciju pomoću obuhvatne mreže/sredstvo/mreža. Vidi npr. Mesarovic/Son ders/Spraque (vidi bibliografiju, naročito str. 497).

44 Dovoljno je karakteristično da to shvaćanje počinje svagdje do-

življavati poraz gdje u toku početne automacije upravljanja procesualno organizirane sekvence odlučivanja nalaze pristup i u upravljanje. Vidi o tome pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1966, str. 114 i dalje).

16* 243



i, što nije točno isto, programirajućih i programiranih odnosa.Iza ovog razdvajanja stoji u krajnjoj liniji uvid da su input/out-

put racionalizacija i razlikovanje više hijerarhijskih razina gene-ralizacije, različita sredstva redukcije kompleksnosti koja se mo-

raju svagda prema svom vlastitom smislu upotrijebiti i ondarelativirati jedna naspram drugih. Ono tada rezultira slikomujedno kooperativnog i od interferencija što je više moguće odterećenog zajedničkog rada u horizontalnim i vertikalnim od-nosima.

Sažmimo sada oba odjeljka na temu programska struktura,

koji uslijed mnogoslojnosti svoje problematike prijete da po-stanu nepregledni. Njihovi se rezultati dadu reducirati samo nanekoliko izreka: svršni programi utvrđuju sistemske svrhe ireguliraju njihovu transformaciju u podsvrhe. Oni povezuju iintegriraju participirajuće podsisteme tako da njihove dotičneoutpute u predočenoj kauzalnosti dovode u međusobni odnos ikoordiniraju vrijednosne sudove koji su implicirani u različitim

podsistemskim svrhama. To se ne događa postavljanjem zajed-ničkoga tranzitivnog vrijednosnog reda, nego promišljenim fiksi-ranjem određenih premisa odlučivanja koje važe dijelom gene-ralno, dijelom za ukupni program, dijelom samo za pojedinestanice procesa odlučivanja. Time se po sebi zamisliva pro-

blemska rješenja podvrgavaju ograničenjima dopustivosti. Ta se

prisiljavanja povećavaju utoliko ukoliko se program prorađuje polazeći od svrhe u pravcu sredstava, sredstava ovih sredstava,itd. Time se ujedno izrađuju odterećene, dobro definirane i izo-lirano promjenljive situacije odlučivanja. Hvatišta takvih pre-misa nalaze se na temelju općenitoga kauzalnog tumačenja dje-lovanja dijelom u području učinaka, dijelom u području uzroka

djelovanja, pri čemu se množina kauzalnih faktora na objemastranama neutralizira programom, dijelom oprema s jednomspecifično funkcionalnom relevancijom koja upravlja proces se-lekcije upotrebljivih (ali jedva optimalnih) odluka. Sve kompo-nente programa stupaju na snagu putem odluka i stoga su vari-

jabilne. Za onoga koji treba odlučivati prema mjerilu programaone su ipak obvezatne sve do opoziva, jer se njega samo tako putem programa može odteretiti od prekomjerne kompleksnosti.

244



5. Programska struktura: vremenski red

Usput smo već na raznim mjestima prethodnih istraživanjauzimali u obzir okolnost da razlika svrhe i sredstva nije samo

stvarna (kauzalna i razumska) razlika nego ujedno i vremenskarazlika.45 Također se u stručnoj literaturi mnogostruko ističe tačinjenica.46 Ona je dala povoda za vrlo raznorodne interpreta-cije a da se do sada nije uspjelo pojasniti odnos stvarne dimen-zije i vremenske dimenzije u punom opsegu. Možda bi se moglotakvo pojašnjenje postići fenomenologijskim analizama pro-cesa konstituiranja smisla, u koje se mi ovdje ne možemo udubIjivati. Ipak se ne mogu zaobići neke načelne primjedbe ako že-limo stvoriti sud o tome koji smisao može imati da se svrhadjelovanja projicira u budućnost, da je se, dakle, dovode u vre-mensku distanciju spram sadašnjosti i na taj način da se odri-čemo neposrednog ispunjenja želje.

Prednost takvog odgađanja zasniva se na tome da se stvarnadimenzija i vremenska dimenzija doživljaja mogu razlikovati irelativno invarijantno suprotstavljati. Ako vrijeme teče dalje, tonužno ne mijenja u istom ritmu sve predmete, isto kao što nikonstantnost ili mijena pojedinih predmeta nužno ne zaustavljavrijeme ili ga ubrzava. Stvarne kvalitete mojeg doživljaja nisuzbog te invarijantnosti i moje vlastite pokretljivosti čvrste s

obzirom na trenutak. Ja mogu svoja kola, svoje pero, svoj satvidjeti i koristiti u ovom ili jednom drugom trenutku i jednimredoslijedom o kojem mogu odlučivati, s obzirom na vrijeme,neovisnih stanovišta »svrsishodnosti«. Stvari su neovisne od tre-nutka i konstituirane su neovisno od vremenskog kretanja (ali

45 Usporedi naročito str. 40 i dalje.“ Vidi kao primjere za misaono i stručno područje rasprostiranja

takvih tvrdnji Dewey (vidi bibliografiju, 1922), naročito poglavlje Pre-sent and Future; Parsons (vidi bibliografiju 1949, str. 45, 732 i dalje, 762 i dalje i isti)', (vidi bibliografiju, 1951, str. 91 i dalje); Paulsen (vidi bibliografiju, naročito str. 38 i dalje), Simon (vidi bibliografiju, 1955, a, str. 46 i dalje); Thornton B. Roby, Subtask Phasing in Small Groups. U: Joan H. Criswell/Herbert Solomon/Patrick Suppes (izdavač), M athem a-

tical Methods in Small Group Processes, Stanford/Cal. 1962, str. 263—281; Greniewski (vidi bibliografiju, str. 770 i dalje).

245



ne naprosto bezvremenski).47 Ograničenost moga doživljajnog potencijala i prostorno razvijanje stvarnog svijeta propisuju miuopće samo redoslijed — ne mogu doživjeti sve najedanput —i nameću mi višemanje veliki utrošak vremena pri prijelazuod jedne teme doživljaja k drugoj.

U jednom takvom redu koji diferencira stvarnu dimenziju ivremensku shemu postaje moguće da se doživljaji i ispunjenja že-lja odlažu i da se iskorištavaju potencijali doživljavanja i djelo-vanja međuvremena kako bi se stvorilo stanje u izgled uzeto ili

pak na nj pripremilo. U međuvremenu mogu se onda redoslije-dom činiti stvari koje se ne bi moglo činiti istodobno. Odlaganje

zadovoljenja omogućuje razlaganje nekih (naravno ne svih) pro-turječnih zahtjeva djelovanja u jedan redoslijed. Dobitak na ra-cionalnosti,48 koji se na taj način može postići, a o kome se ras-

pravlja u mnogim pravcima, može se u ovdje korištenom pojmo-vnom govoru opisati kao povećanje potencijala za kompleksnost.

Već se može više kompleksnosti uzeti u perspektivu pojedi-načnog djelovanja ako se djelovanje orijentira prema udaljenijimciljevima. Taj dobitak putem dugih lanaca djelovanja normalno

je u središtu rasprave o racionalnosti.49 No, tek se u sistemskoj

47 Uz socijalne pretpostavke te konstitucije, naročito uz egzistenciju jednog »istovremeno« živućeg alter ega, usporedi načelno Edmund Hu-sserl (vidi bibliografiju 1950, b, str. 145 i dalje) i isti D ie Krisis der eu-ropäischen Wissenschaften und die transzedentalne Phänomenologie. Hu

sserliana sv. VI, Den Haag, 1954, str. 185 i dalje, 415 i dalje; Schütz (vidi bibliografiju, naročito str. 186 i dalje) i niz članaka istog autora u: Schütz (vidi bibliografiju, 1962/66).

48 Sociološko se istraživanje do sada prije svega zanimalo za korela-ciju daljine horizonta i socijalne klase, odnosno statusa u organizacijama. Usporedi npr. Murray A. Straus, D efe rred Gratification, Social Class, and the Achievement Syndrome, »American Sociological Review«, br. 27 (1962), str. 326—335; Louis Schneider/Sverre Lysgaard, The Deferred

Gratification Pattern. A Preliminary Study, »American Sociological Re-view«, br. 18 (1953), str. 142—149; Elliot Jaques, Measurement o f R espon-

sibility, London 1956. Vidi nadalje Norbert Elias, Problems o f Involve-ment and Detachment, »The British Journal of Sociology,« br. 7 (1956), str. 226—252.

49 Usporedi ovdje kritički Dieter Claessens, Rationalität revidiert. »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 17 (1965), str. 465—476. Nanovo tiskano u isti, A ngst, Furcht und gesellschaftlicher

Druck, und andere Aufsätze, Dortmund, 1966, str. 116—124.

246



perspektivi dade zapravo pojasniti kako do njega dolazi i kakose on može koristiti. Nasuprot jednostavnoj perspektivi dje-lovanja sistemska perspektiva dovodi na bojno polje prije svegadva dodatna stanovišta.

Jednom analiza odnosa sistem/okolina omogućuje kritičkistav u pitanju koliko vremena uopće ima neki sistem; to znači dali on sebi uopće može priuštiti čekanje do nastupanja dalekihučinaka ili su pak njegovi odnosi prema okolini vremenski takonapeti da sistem mora brzo reagirati svagda s kratkoročno po-stavljenim ciljevima, jer okolina odveć fluktuira ili jer sistem

tako jako živi na rubu ponora da ne može podnijeti nikakve na- pore. Prema tome, nije uvijek dugoročno planiranje racionalno.Ono se mora uskladiti s vremenskom međuovisnošću između si-stema i okoline i može, ako uslijedi bez obzira na hitnost diktira-nu okolinom, dovesti do katastrofe. »Imati« vremena u smisluvremenski ograničene slobode u pogledu izbora trenutka za ost-varivanje vlastitih svrha znači bitnu pretpostavku za racionalnu»štednju« vremena u smislu jednog vremenski pogodnog raspo-ređivanja sredstava. Predodžba »imanja« oskudnog vremena imogućnosti raspolaganja s vremenom jest sistemsko interno poje-dnostavnjeno tumačenje položaja sistema s obzirom na okolinu,u kojem se paušalno uvažavaju vjerojatnost događaja u okolinikoji stvaraju smetnje i mogućnost raspolaganja vlastitim resur-

sima. Samo vrijeme svijeta sa svojom prisilnošću nije naravnonešto što se može ili ne može imati. Sistemsko interno računanjes oskudnim vremenom pretpostavlja određeno tumačenje togasvjetskog vremena kao objektivnog vremena i, osim toga, da zah-tjevi okoline na određene vremenske jedinice ne iznenađuju si-stem nepredvidljivoslučajno, nego da uslijede nakon s obzirom

na vrijeme očekivanih interesa drugih sistema. Ujedno progresiv-no socijalno diferenciranje čini nužnim takvo računanje sasistemski relativno oskudijevanim vremenom kao raspoloživimdobrom.50

50 Vidi uz to također pojam lokalnog sistema vremena kod PitiriA. Sorokin/Robert K. Merton, Social Time. A Methodological and Func-

tional Analysis, »The American Journal of Sociology«, br. 42 (1937), str. 615—629.

247



S druge strane sistemska perspektiva dopušta da se problemivremena kod sukcesivnog i paralelnog raspoređivanja sredstavarazlikuju prema diferenciji unutrašnjost/vanjskost i da se planiras obzirom na tu razliku. Postoje rokovi i posljedice ulaganja za

sredstva koji su iz eksternih razloga utvrđeni za sistem: vlak idesamo u 17,36 sati; parcijalna događanja kemijskoga proizvodnog procesa trebaju svagda svoje vrijeme i mogu se odvijati samo uodređenom redoslijedu. Drugi rokovi, odnosno posljedice su na-

protiv disponibilni za sistem, tako prije svega oni koji rezultirajuiz internih međuovisnosti raznih sistemskih procesa i ujedno predstavljaju »dogovaranja« u sistemu.51 Postoje za sistem dakle

vremenski plastične okoline koje dopuštaju veliku mjeru disponiranja s vremenom i s druge strane okoline s vlastitom dinami-kom kojoj se mora sistem prilagoditi ako uopće treba doći dosmislenih kauzalnih procesa između sistema i okoline.52 S obzi-rom na vrijeme plastične okoline pružaju sistemu više moguć-nosti da rješava svoje interne probleme vremenskim aranžma-

nom nego dinamične okoline koje pokrivaju sistem izvana odre-đenim rokovima i propisuju mu vremenski plan i time tempokoji nije njegov vlastiti.

Način zahvatanja stranih i vlastitih vremenskih određenjaovisi prije svega o izabranoj svrsi i njome se može mijenjati.Osim toga, kod svojevoljno sa strane određenih vremenskih pla-nova mogućnosti promjene nadaju se ulaganjem novca ili moći.

Sistem, koji raspolaže takvim generaliziranim sredstvima rješa-

51 Pri tom zapravo treba obratiti pozornost na to da s rastućim me-đuzavisnostima u sistemu i s rastućim zahtjevima na tempo djelovanja i dispozicija nad takvim internim vremenskim povezanostima postaje teža i opterećena troškovima. To slijedi iz toga što sistem svoje »interno vri-

jeme« koristi za rješavanje stvarnih problema koordinacije međuzavis-

nog djelovanja i što se to upotrijebljeno vrijeme ne može ponovno po-vratiti a da se neki problemi ponovno ne izlože. Svako vremensko utvr-đivanje nekog djelovanja u sistemu, da li dobrovoljno ili nedobrovoljno, prenosi se kao veza s tim rokom na druga djelovanja koja treba koordi-nirati s onima i ima time efekt lavine, koji se kod racionalnog planiranja vremena mora prethodno proračunati.

“ Usporedi uz to razlikovanje također Roby (vidi bibliografiju, str. 266). Neke upute o ograničenoj fleksibilnosti utroška vremena nalaze se

također kod Wilbert E. Moore, Man, Tim e and Society, New York London, 1963, naročito str. 91 i dalje.

248



vanja problema, može ih koristiti da bi bilo platio bilo iznudiovladanje nad raspolaganjem s vremenom.53 Stoga se također možereći da u dinamičnim okolinama sistem treba (i troši) relativnoviše moći i novca da bi mogao racionalno planirati; ili gledano

s drugog ugla, da »prirodno« vladanje nad određivanjem vreme-na znači prednost moći, koju se može steći razmjenom ili izbo-riti.

Sve u svemu postoji, dakle, više načina vremenskog optere-ćivanja svršnih programa: invarijantno određivanje sa strane;zamjenjivo ili iznudivo samoodređenje; samoodređenje što ga si-

stemu dopušta okolina, ali koje je drugom upotrebom vremenau sistemu opterećeno »internim troškovima«, i slobodno samo-određenje. U tim razlikama odslikavaju se različiti stupnjevi ovi-snosti o okolini, odnosno autonomije sistema u njegovom planira-nju vremena. K tome pridolazi i to da se ovisnosti mogu odnositina svrhe kao i na sredstva, na rokove kao i na redoslijed u vre-

menu. Uzme li se dalje u obzir da u sooijalnim sistemima postojimnogostruko izbor da li se procesi, koji služe kao sredstva zaudaljenije svrhe odvijaju paralelno ili jedan za drugim, tada po-staje razumljivo koliko su komplicirani problemi i moguće kon-stelacije s kojima se suočava moderno planiranje vremenskestrukture svršnih programa.

53 Mnoge pritužbe o polaganosti birokracija izvode se uglavnomtoga, što birokrati, da bi mogli interno racionalno raditi, rade prema određenom radnom planu, koji za određivanje i odvijanje internih procesa predviđa dovoljno vremena i ne zadovoljava se s kraćim vre-menskim horizontom svojih jednostavnije organiziranih okolnih partnera. Usporedi uz to npr. Alvin A. Gouldner, R ed Tape as a Socia l Problem. U: Robert K. Merton/Ailsa P. Grey/Barbara Hockey/Hanan C. Selvin

(izdavač), Reader in Bureaucracy, Glencoe/Ill., 1952, str. 410 do 418 (415 i dalje); Lucio Mendieta y Ntinez, Sociologia de la Burocracia, Mexico, 1961, str. 127 i dalje; Robert Dubin, Business Behavior Behavio rally Viewed. U: Argyris (vidi bibliografiju, 1962, str. 11—55 (30 i dalje). Drugi primjer: S dopuštenjem visokog statusa najvećma je povezano pravo da se raspolaže s rokom kontakata s podređenima. Vlastiti ras-pored nosioca statusa uživa prioritet i to mu dopušta racionalnije struk-turiranje njegovog tijeka dana koji je vjerojatno važniji i jače opterećen

terminima nego kod osoba nižeg ranga.

249



Prva iskustva o tome imamo s tehnikom mrežnog planira-nja.64 Ona pruža primjer za racionaliziranje onog neposredno ili

posredno eksternoga vremenskog vezivanja djelovanja puteminterne kalkulacije. To interno računanje ne može se zbog ispre

pletanja stvarne dimenzije i vremenske sheme navući kao čistovremensko računanje55 u smislu da bi vrijeme služilo kao naziv-nik usporedbe pojedinih radnji te bi kod istog rezultata najbrža bila svagda najbolja. Vrijeme naime u sistemu nije ravnomjerno nedostatno, štoviše, kod paralelnog toka i koordinacije raznih procesa u okviru svršnog programa svagda postoje uska grla, nakoja investicije imaju utjecaj, koje ubrzavaju procese ili od oko-

line kupuju druga disponiranja s vremenom, i, s druge strane,vremenski elastični putovi za koje je u određenim granicamasvejedno koliko trebaju vremena tako da se ovdje, obratno, možeštedjeti na stvarnim sredstvima, pozornosti i revnosti.

Pregled nad raspodjelom nedostatnosti vremena i vremenskihelastičnosti u isistemu može se steći samo na središnjem mjestiu.To čini nužnim da se onoga koji djeluje, želi li se racionalizirati

vremensko planiranje, utoliko oslobodi raspolaganja s rokovimai redoslijedom njegova djelovanja i ta pitanja centralno regulira-

ju, tj. u programu odlučivanja. Taj program neće onda kao svršni program općenito fiksirati samo kauzalne odnose i vrijednosnerelacije, nego ujedno mora terminirati djelovanje. Time raste po-tencijal sistema za kompleksnost, ali i njegova vlastita kompleks-nost. K toj stvarnoj kompleksnosti pridolazi posve drugačija kompleksnost u vremenu.553 Postaju moguća djelovanja koja su smi-slena samo pod pretpostavkom da se u isto vrijeme ili u određenadruga vremena u sistemu događa drugo. S druge strane takvo

54 Vidi upute u literaturi bilješka 41. O značaju te tehnike kao pu-koga terminskog planiranja, koje polazi od zadanih odnosa svrha/sred-stvo, naročito jasno Knut Bleicher, Organisation der Unternehmenspla-nung. U: Klaus Agthe/Erich Schnaufer (izd.), Unternehmensplanung. BadenBaden, 1963, str. 121—161 (157 i dalje).

55 Kao pokušaj da se pode od vremena kao osnovne varijable racio-naliziranja sistema usporedi Chapple/Sayles (vidi bibliografiju, str. 55 i dalje, 118 i dalje).

”a Vidi razlikovanje complexity in form i complexity in time kod J. W. Pringle, On the Parallel between Learning and Evolution, »Behavi-

our«, br. 3 (1951), str. 174—215.

250



planiranje rokova ima niz disfunkcionalnih posljedica koje semogu ublažiti samo tako da ih se osvijesti i da ih se pri planira-nju programa ukalkulira.

Raste npr. prijemljivost za smetnje, a sistem postaje upravo

po autonomiji vlastitoga vremenskog planiranja na novi načinovisan o okolini. Smetnja, pomicanje termina, potenciraju svojefekt uslijed brojnih terminskih ovisnosti. To opterećuje pretpo-stavljenog s odgovornošću za improvizirane iznimke od pravilai brojne parcijalne procese sa iskupim vremenima čekanja. Druga posljedica programiranog vremenskog planiranja je u trošenju preferencija, koje je izazvano hitnošću oročenoga. Svagda kadase mora preferirano preduzeti, ono djelovanje čiji termin pred-stoji, u metežu termina stvarni vrijednosni red sistema gubi naznačenju.56 Kao od sebe dobivaju tada vremenski već usklađena,kooperativna djelovanja prednost pred individualnim, inicirajućim djelovanjem, pojačavajući i onako već zabrinjavajuću ten-denciju birokracije da uguši individualnu inicijativu. Osim toga,

sa sve većim terminskim pritiskom povećavaju se zahtjevi zatočnošću i određenošću komunikacija.57 Sistem mora izgraditivlastiti jezik. Procesi traženja moraju se skratiti, a time u sistemu

prisutne informacije zadobivaju prednost pred informacijamakoje se tek moraju pribaviti iz okoline. Novovirsna priopćenja

bivaju također utoliko neželjenom iznimkom. U cjelini biva iz

svih tih razloga sve više smisleno da se za interni saobraćaj usistemu napusti svršna orijentacija i prijeđe na kondicionalno programiranje.

Sve su to nenamjeravane posljedice terminskog planiranjakoje nisu izazvane jednim ili drugim načinom vremenskog plani-

56 Usporedi uz to opis radne svakodnevice jednoga višeg britanskog

činovnika kod Harold E. Dale, The Higher Civil Service of Great Bri-tain, o O. (London), 1941, str. 21 i dalje; zatim John M. Gaus/Leon O. Walcott, Public Admin istration and the US Departm ent o f Agriculture, Chicago, 1940, str. 68 i dalje; Niklas Luhmann, Die Knappheit der Zeit und die Vordringlichkeit des Befristeten, »Die Verwaltung«, br. 1 (1968), str. 3—30.

57 Korelaciju između učestalosti komunikacija i određenosti progra-ma koji njome upravljaju sluti Jürgen Pietzsch, D ie Info rm ation in der industriellen Unternehmung. Grundzüge einer Organisationstheorie für elektronische Datenverarbeitung, KölnOpladen, 1964, str. 50 i dalje.

251



ranja i stoga se pri usporedbi različitih planova dadu reduciratina najmanje vrijednosti. One rezultiraju iz toga što se svrhe isredstva s obzirom na vrijeme čvrsto programiraju i moraju sestoga smatrati kao troškovi prijelaza k drugačijem tipu planira-

nja organizacije i odlučivanja, koji se dadu smanjiti samo usavr-šavanjem tog tipa planiranja, dakle kompleksnijim programira-njem. Osim toga, oni se moraju, naravno, suprocijeniti kada seradi o odluci s obzirom na osnovno pitanje da li sistem treba po-segnuti za prednostima terminskog planiranja odnosa svrha/sredstvo ili pak radije raditi sa s obzirom na vrijeme otvorenim svršnim programima.

6. Problemi i rješavanje problema

Svrhe su problemi koji su zadobili više ili manje određeni

oblik, nego učinak što ga valja postići. Lanci svrha/sredstvo slu-že preciziranju i smanjivanju takvih problema. U odnosu prematoj transformacijskoj problematici raspravljali smo o funkciji istrukturi svršnih programa. Pri tome se uspostavilo da su ti pro-grami relativno općenito i stoga čak još relativno problemima bogato sredstvo upravljanja. Oni ne mogu zamijeniti odlučiva-nje. Oni se izrađuju u drugim situacijama, na razini više kom-

pleksnosti. Oni apsorbiraju tu kompleksnost samo djelomično iizručuju je tada programiranom odlučivanju. A to ne treba shva-titi možda kao nedostatak programa, nego kao tehniku radnodiobene obradbe problema. Samo se na taj način mogu kom-

pleksni problemi uopće učiniti zrelim da se o njima odlučuje.

Sada želimo taj proces radnodiobenog smanjivanja problema

pobliže razjasniti razlikovanjem permanentnih i rješivih proble-ma. Smanjivanje problema, kojim se upravlja svršnim programi-ranjem, ima smisla da se u dva ili više stupnjeva prerade per-manentni problemi u rješive probleme. Permanentna problema-tika opstanka sistema time se doduše ne ukida; no o njoj će se

pak u velikoj mjeri voditi računa stalnim rješavanjem problema

koji je predstavljaju.

252



Uobičajeno je one znanosti koje nastoje oko organizacijaljudskog djelovanja dijeliti u deskriptivne (empirijske, objašnjavajuće) i preskriptivne (normativne, racionalne) discipline.58

Empirijske discipline, npr. sociologija, ukoliko se služe teo-

rijom sistema, rade s predodžbom permanentnih problema kojisu zadani sistemu kada i dok god on nastoji da se održi u kom-

pleksnom svijetu.59 Opstanak jest i ostaje nesiguran i problemati-čan. Čak kad sistem uzmogne svladavati taj problem od trenutkado trenutka, ne oslobađa se time problematike. Ona je ukorije-njena u napetosti bitka i vremena i samo tijek vremena možedefinitivno eliminirati sistemske probleme tako što ih upući-vanjem u prošlost odvlači od svakog obrađivanja.

Nasuprot tome preskriptivne discipline se čini se žure da postanu teorije odlučivanja koje izrađuju kalkulacijske modeleza rješavanje problema. Njihov jezik ne pozna uopće prave pro-

bleme, premda je sve više govora o »problem solving«; on naimenaznačuje mogućnosti rješenja problema i stoga ne može istodo-

bno pretpostaviti problem kao problematičan ( = neriješen) a dasamom sebi ne proturječi.60 One stoga apstrahiraju i od vremenautoliko ukoliko puštaju iz vida da vrijeme definitivno rješavasve probleme.

Teorije sistema i teorije odlučivanja sa svojim različitim problemskim pojmovima može se prepustiti paralelnom razvoju i

paralelnom postojanju onako kao što se sada događa s deskrip-tivnim i preskriptivnim istraživanjem. Tada se ne treba spoticatio nespojivost njihovih problemskih pojmova. Za znanost o siste-mima koji moraju donositi odluke taj je izlaz ipak posvema ne-zadovoljavajući. On bi njihov predmet rascijepio u dva nespojivaaspekta. Stoga se znamost o organizaciji mora naročito truditi okotransformiranja nerješivih u rješive probleme, tj. oko ugrađivanja

racionalnih modela odlučivanja u problematiku opstanka faktič-kih socijalnih sistema. Pojmovi redukcija kompleksnosti i sma-

58 Usporedi uz to o potrebi sinteze Luhmann (vidi bibliografiju, 196b). Na kraju ćemo se vratiti na tu temu.

” O tome nekoliko daljnjih primjedbi u vezi s Luhmannom, (vidi bibliografiju, 1964, str. 1—25) (14).

“ Usporedi ovdje E. A. Singer, Jr., Experience and Reflection, Phi-ladelphia, 1959.

253



njivanje problema trebali bi za to posredovati predodžbeni okvirkoji sada valja ispuniti.

Kod točnog promatranja dadu se razlikovati dva načina pret-varanja nerješivih problema u rješive. U skladu s jezičnom upo-

trebom, koja se, mada nezgrapna, ustalila u Sjedinjenim Ame-ričkim Državama, mi ćemo prvu označiti kao operaciormliziranje, drugu kao kalkuliziranje (ili algoritmiziranje) modela svrha/sredstvo. U prvom slučaju radi se, usprkos novom imenu, o sta-roj, poznatoj stvari, u drugom o jednoj posve novoj misli kojaima samo vrlo daleke preteče u starijim predodžbama o logičkoj

prirodi odnosa svrha/sredstvo i jedva se može procijeniti u svom

značenju.Operacionaliziranje ne znači ništa drugo nego empirijsko de-

finiranje, točnije, definiranje putem naznake ponašanja što ga posreduje opažaj predmeta. Svrhe su, kao što je to opetovanorečeno, kao problematični i željeni predočeni učinci djelovanja.Učinci su događaji u iskustvenom svijetu. Jednako tako i svrhe

nisu bez daljnjega operacionalno definirane; pomišljeni učincimogu naime— i moraju ako trebaju izraziti permanentnu proble-matiku — u početku biti tako neodređeno karakterizirani da sene može točno naznačiti kojim radnjama valja utvrditi da li jesvrha ispunjena ili ne. Operacionalno definiranje svrha je pred-met naročitog nastojanja.61 Ako su u javnom budžetu osigurananovčana sredstva »za uređenje i održavanje zaštićenih prirodnih

područja«, onda su time zacrtani problem, svrha i rudimenti jed-nog plana. No, nedostaje operacionalna definicija svršnog pro-grama. Ta se donosi naknadno u obliku upravne odluke kojomse može narediti, npr. da se iz budžetom osigurane svote od5000 DM u godini 1966. nabavi i postavi za zaštićeno područje»Hinterbrunner Moor« 333 natpisa s upozorenjem uz cijenu od15 DM. Na koncu 1966. godine može se tada jednoznačno utvr

61 Usporedi uz primjenu pojma operativnosti na svrhe npr. Herbert A. Simon, Birth of an Organization. The Economic Cooperation Admini-stration, »Public Administration Review«, br. 13 (1953), str. 227—236; McKean (vidi bibliografiju, str. 25 i dalje); March/Simon (vidi bibliogra-fiju, str.63 i dalje, 155 i dalje); Mehl (vidi bibliografiju, 1960, str. 75—83), (78 i dalje); Albach (vidi bibliografiju, 1961, str. 357 i dalje); Perrow (vidi bibliografiju, 1961, a). Daljnje upute o općem shvaćanju određenosti

svrhe kao varijable vidi na str. 213, bilješka 59.

254



diti da li je ta operacionalno definirana svrha postignuta ili nije.O pitanju da li je time bilo uređeno ili održavano zaštićeno po-dručje mogu biti i ostati različita mišljenja. Adekvatno tomeostaje također nejasno da Ii se i u kojem smislu postavljanjem

natpisa »postiže« održavanje zaštićenog područja i taj problemskida s dnevnog reda.Operacionaliziranje je moguće samo tako da se vremenski

horizont planiranja zatvori i utvrdi s obzirom na rok ili vre-mensko razdoblje u kojem treba nastupiti učinak. Bez vremen-skog određenja nedostaje svrhama operacionalnost, ma kako oneinače bile precizno opisane. Nadalje, fiksiranjem se s obzirom

na opažajne činjenice zatvara također stvarni horizont, besko-načnost upućivanja na druge mogućnosti. Kao kriterij vrijedenaznačene činjenice i ništa drugo. Uzeta zajedno, oba ta zgušnjavanja smisla rezultiraju maksimalnom intersubjektivnom si-gurnošću kontrole uspjeha. Utvrđivanje postizanja svrhe uvjeritće svakoga razumnog. I socijalno gledajući nema tu, dakle, više

alternativa. Operacionalnost se, prema tome, u njezinoj funkcio-nalnoj osnovnoj zamisli može karakterizirati kao povezana re-dukcija vremenske, stvarne i socijalne kompleksnosti.

Adekvatno tome »rješenje« problema se zasniva, u slučajuoperacionaliziranja, u krajnjoj liniji na kombinaciji vremenskogodređenja, pojednostavnjenja i konsenzusne sigurnosti, ali kojese može postići samo gubitkom izvorne problematike. Rješenje

ovdje znači da se može odlučivati o problemskim surogatima,da problem zadobiva oblik kao konkretno dobiveni učinak kojise može postaviti u izgled i tada prevesti u prošlost. Da li u tomeima nečeg više doli gubljenja vremena, ovisi o tome u kojem suodnosu rješivi problemi spram nerješivih, drugim riječima, kakose ovi transformiraju u one.

Koliko se samim programom priređuje ili čak izvršava takvatransformacija nerješivih problema u operacionalno definirane itime rješive probleme, ne može se općenito reći. To će bitirazličito od slučaja do slučaja. Smanjivanje problema razlaga-njem sistemske svrhe u podsvrhe najčešće će sa sobom donijeti približavanje operacionalnim svršnim pojmovima. U podsistemima će se naći više operacionalnosti nego u obuhvatnim

sistemima. U graničnim se slučajevima čak program može posveoperacionalno specificirati. To zasigurno pretpostavlja djelovanje

255



koje se može ponavljati. U tom slučaju može se naime čak vre-mensko određenje uzeti u program, a da pri tom ne trpe općeni-tosti i trajno važenje programa — npr. u obliku da program pro-

pisuje proizvodnju određenog broja komada po satu. S druge

strane, posve je zamislivo da savršni program drži otvorenim vre-mensko određenje i druge konkretizirajuće naznake i operaciona-liziranje prepušta odlukama koje se odnose od slučaja do slučaja.

Dok se operacionalno rješenje problema koristi prednostimaempirije, problemsko rješenje, koje se može kalkulirati, traži upo-rišta u logici. Da zaključivanje od svrhe na sredstvo logički nijeodrživo, razumije se samo po sebi.62 Pronalaženje automatskih

aparata za obradbu podataka donijelo je sa sobom ipak razvoj posebne algoritmike za kompjutere, a njezina primjena na prob-leme svršnog programiranja počinje sada svraćati pozornostistraživanja.

Algoritam ili račun jest ponajprije naprosto pravilo odluči-vanja koje se može provesti shematski a da se ujedno ne mora

promišljati smisao provedbe.68 Matematičko računsko pravilo jeklasični primjer za to, ali se računanje s brojkama danas smatrasamo kao parcijalno područje obuhvaitnije logistike koja se na-ziva često i matematičkom. Osim toga, danas se već ukazuje mo-gućnost da se područje algoritmike protegne čak iznad logistikeuz uključivanje postupaka o odlučivanju koji se doduše vrše she-matski, ali ne služe tome da se iz jednoga aksiomatskog sistema

logički ispravno deduciraju rezultati, nego su posvećeni drugimsvrhama. Neprijeporno izvršenje je moguće svagda onda kada su pra-

vila programa odlučivanja tako fiksirana da za svaki korak u od-lučivanju jedno pravilo odlučivanja jednoznačno propisuje što seima dogoditi ako je dana određena informacija. Jedno pravilo i

jedna informacija! Ako valja preraditi više kompleksnosti, mora

se predvidjeti više koraka u odlučivanju, koji svagda prema dru-

•* Osim ako se eliminira jezgra funkcije sheme svrha/sredstvo: al temativnost kauzalnih mogućnosti i problematika izbora. O poteškoćama koje čak i tada još postoje usporedi von Wright (vidi bibliografiju, 1963).

63 Ovdje prikladne primjedbe kod Herberta Fiedlera, Rechenautoma-

ten als Hilfmittel der Gesetzanwendung (Einige grundsätzliche Bemer-kungen). Deutsche Rentenversicherung, 1962, str. 149—155.

256



gim pravilima odlučuju o svagda drugim informacijama i čijivremenski slijed odražava stvarnu kompleksnost problema o ko-

jem se odlučuje.64 Kalkuliziranje prema tome znači atomiziranu kompleksnost. Povezivanje koraka u odlučivanju zbiva se pri tom

po tijeku informacija na koji se odnosi prerađivanje informacija pomoću pravila akoonda. Kalkuliziranje iziskuje stoga prevo-đenje u jezik kondicionalnog programiranja. Kalkuliziranje svršnih programa znači potkopavanje svršnog programa pomoću nje-govog prototipa.

Oko toga upravo nastoje istraživanja koja se promiču prijesvega na Carnegie Institute of Technology u Piittsburghu a imaju

za predmet kompjutersko programiranje heurističke funkcijesvršnih programa.6* Ta nastojanja koja se najprije isprobavajusamo na relativno jednostavnim logičkomatematičkim proble-mima, ne možemo ovdje detaljno opisivati nego samo dokumenti-rati s uputama na literaturu.66 Njihov se doseg za sada ne može

još ocijeniti. Socijalistička teorija planiranja smatra također da je ideal algoritmiziranog planiranja u dalekoj budućnosti.67 Ipak,valja računati s time da će se u dogledno vrijeme pojaviti natržištu kompjuterski programi s heurističkim funkcijama koji do-duše neće moći garantirati optimalne, jedino ispravne odluke, alikoji će bar jednako tako dobro kao i čovjek pomoću »naučenog«

64 O funkcionalnoj ekvivalentnosti vremenskog slijeda i stvarnog po-

retka koji se pri tom predviđa usporedi također Luhmann (vidi biblio-grafiju, 1966, c, str. 49 i dalje).

95 Kalkuliranje heurističke funkcije ne smije se, naravno, zamijeniti s kalkuliranjem modela odlučivanja između čvrsto konstruiranih alterna-tiva. Modeli te posljednje vrste su, dakako, sasvim obični. Usporedi uz to npr. Kosiol (vidi bibliografiju, 1961, str. 318—334).

“ Usporedi naročito: Allen Newell/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, Elements of a Theory o f Human Problem Sovling. »Psychological Re-

view«, br. 65 (1958), str. 151—166; ista A General Problem Sovling Pro- gram for a Computer. »Computers and Automation«, br. 8 (1959), str. 10— 17; Allen Newell/Herbert A Simon, Heuristic Problem Solving, »Operations Research«, br. 6 (1958), str. 1—10, 499—500: Simon (vidi bi-bliografiju, 1960, str. 21 i dalje); Herbert A. Simon/Allen Newell, Simu-lation of Human Thinking. U: Martin Greenberger (izdavač), Managem ent and the Computer of the Future, N ew York, 1962, str. 95—114; N ewell /Shaw/Simon (vidi bibliografiju, 1962, str. 87 i dalje).

67 Vidi primjedbe Greniewski (vidi bibliografiju, str. 778).




iskustva i nepreciznim pravilima kompleksne probleme privoditivrlo vjerojatno upotrebljivim rješenjima.

Ukoliko se do sada može vidjeti, ti bi programi kao nepo-srednu osnovu za rješavanje problema morali pretpostavljati jed-

noznačno (iako ne nužno s obzirom na vrijeme fiksiranu ili pakempirijsku) definiciju svrha, zato što se njihov rad zasniva na bezbroju strahovito brzo izvršenih usporedbi postignutih rezul-tata s rezultatima koje treba postići. No, oni očito mogu auto-mate tako instruirati da si oni sami mogu čak u velikoj mjeriizraditi tu poredbenu osnovu. Dok se kod operacionaliziranja pretpostavlja ljudska moć prosudbe kako bi se sistemski proble-

mi, odnosno sistemske svrhe transformirale u operacionalnesvrhe, kod kalkuliziranih modela odlučivanja čini se da se naziremogućnost da se i ta funkcija, bar djelomično, prenese na apara-te za obradbu podataka. To znači da se takvi programi takorećimogu primijeniti na sebe same, da oni instruiraju procese učenjai u okviru prilično neodređeno propisanih očekivanja rezultatanavode stroj na to da najprije jasnije definira probleme i time ih

učini rješivima, a tek onda da počne tražiti upotrebljivo rješenje. Naravno, rezultati takve obradbe podataka, ukoliko oni rješa-vaju nejasno definirane i tek u stroju precizirane probleme, nemogu ispasti tako da bi izdržali kritiku. Preostaje ovdje jednakanesigurnost kao kod operacionaliziranja i ispunjenja po sebi neoperacionalno definiranih svrha.

Usprkos bitnim razlikama kalkuliziranje se također, i u tome je slično operacionaliziranju, zasniva na supstitucijskim formula-ma za nerješive probleme. I ono pretpostavlja redukciju kom-

pleksnosti, koja mora biti unaprijed postignuta dijelom putem postavljanja svrhe, dijelom kondicionalnim programiranjem. Si-stemska se problematika time reducira na puku nepreglednost

jedne konstelacije — npr. nepreglednost redoslijeda upadanja re-

levantnih informacija okoline, nepreglednost mogućnosti slaga-nja vrijednosnih preferencija i kauzalnih oportunosti ili nepre-glednost mogućnosti promjene multivarijabilnih modela s među-ovisnim varijablama. To znači da za svaku eventualnost u pro-gramu mora biti donesena predodluka, iako programer ne znakada će, u kojoj svezi i s kojim konačnim rezultatom doći na

red te predodluke.

258



Jedino na toj osnovi mogu se problemi rješavati računom.Može se međutim naslućivati — i stoga smo pridali unaprijedneprocjenjivo značenje istraživanjima o kojima je ovdje riječ —da je kompleksnost okolina sistemä djelovanja dobrim dijelom

čista nepreglednost konstelacije, odnosno da se dade na to svesti,tako da će korištenje mogućnosti strojne obradbe podataka poti-snuti područje rješivih problema duboko u onaj predio koji namdanas zbog svoje permanentne, neotklomdve problematike oduzi-ma dah.

Preradba nerješivih problema u rješive operacionaliziranjem

ili kalkuliziranjem dade se racionalizirati kao traženje funkcio-nalno ekvivalentnih formula koje mogu izvomije probleme, ukrajnjoj liniji, problem opstanka u krajnje kompleksnom svijetu,u svojoj programskoj funkciji zamijeniti. Funkcionalni ekviva-lenti mogu se otkriti samo sa specifičnih stajališta i Utvrditi kaozamjenjivi. Ekvivalenti nikada nisu posve isto u svakom pogledu,nego samo »nadomjestak« koji ispunjava jednako određena oče-

kivanja. Oni se stoga mogu primijeniti samo pod sasvim odre-đenim »ukoliko« — pretpostavkama — ukoliko je naime smi-sleno zauzeti pretpostavljeno apstraktno stanovište i djelovati po-lazeći od njega.

Granice funkcionalne ekvivalentnosti nalaze se opet kao ri-zici i opterećenja procesa smanjenja problema, i to u dva među-

sobno komplementarna aspekta: transformacija nerješivih problema u po mogućnosti ekvivalentne rješive probleme donosisa sobom bujanje apstraktnih i specificiranih stanovišta relativnogvaženja — »ukoliko«. Ona postaju parcijalnija, pretpostavili jai potrebnija ravnoteže štoviše se približavamo realnosti.*8 Iujedno se sa zauzimanjem tako jednostranih pozicija preuzima

odgovornost u smislu informacijskog zgušnjavanja koje dodušemože biti regularno izrađeno, koje podliježe obračunu i podobno

“ Zbog toga se nalazi — to treba primijetiti — i znanost pod neo-bičnim pritiskom apstrakcije, koji se utoliko jače osjeća, ukoliko se zna-nost više trudi oko konkretnog relevantnog znanja, a da se ne odrekne kompleksnosti. Upravo praksi blisko orijentirani modeli odlučivanja na-uka o ekonomici poduzeća prinuđeni su primjenjivati oštroumne matema-tičke tehnike. Tako dolazi do prisilnog braka između upotrebljivosti i ap-strakcije koji tako rijetko razumiju empiričari i praktičari.

17» 259



je za pojašnjenje, ali koje se ne da logički objasniti iz premisani kauzalno iz <uzroka, nego inovacijski stvara red.

Na oba načina, na način apstrakcije i na način odgovornosti,udaljuje se proces odlučivanja u svom nastojanju oko rješenja

problema od izvorne problematike. Potrebna je stoga stalnakontrola koja ukazuje na promašivanje problematike sistem/okolina pomoću tehnika rješavanja problema. Ta je kontrola

bitni koreiktiv, neotklanivi strukturni element svršnog programi-ranja. Ona mora paziti na to da se sistem zbog rješivosti ne pri-klanja irelevantnim problemima ili da ostaje zatočen u pro-

blemima koji postaju irelevantni, jer ih valja riješiti. Samo ako je na svim stupnjevima smanjenja problema ugrađena takva suprotno usmjerena kontrola, koja drži svjesnom trajnu problema-tiku riješenih problema, može sistem riskirati da se koncen-trira u dnevnom ponašanju na odmotavanje rješenja rješivih pro-

blema.

7. Kontrola

S pitanjem o kontroli svršnih programa stupamo u okrug pojma o kojem se mnogo raspravljalo, ali koji je ostao nejasan.Stoga će biti korisno i nama će uštedjeti nepotrebno tapkanje

u zbrci definicija i distinkcija ako pokušamo najprije našu temuobjasniti u razračunavanju s osnovnim pozicijama klasičnognauka o organizaciji.

Ovaj naime vlada nad temom. Više no u drugim područjimaznanosti, o organizaciji rasprave o kontroli još su danas svjesnoili nesvjesno pod dojmom pretpostavki koje se u drugim svezamadavno napustilo. Ne nedostaje doduše kritičkih prodora,69 ali

jedna bolja, naprednija koncepcija, koja bi mogla zamijeniti kla

69 Kao primjer za nekadašnji pokret human relations vidi Mary Par-ker Follet, The Psychology of Control. U: Henry C. Metcalf/Lyndall Urwick (izdavač), Dynamic Admin istration. The Collected Papers of

M ary Parker Follet, LondonSouthampton, 1941, str. 183—209; i ista, The Process o f Control. U: Gulick/Urwick (vidi bibliografiju, str. 159— 169)

i kao sociološku kritiku jače neobazrive kontrole Gouldner (vidi biblio-grafiju, 1954).

260



sičnu teoriju kontrole, nije izrađena.70 Očito je da proces kon-trole kao prividno prilično tehnički, uz gotove odluke nadodani postupak ispitivanja nije mogao naći trajni, socijalnoznanstveniinteres, ako se apstrahira od otkrivanja nepredviđenih, disfunk

cionalnih sporednih učinaka koji ni klasicima nautka o organiza-ciji nisu bili nepoznati.

Uzmimo vladajuću teoriju kontrole najprije za riječ. Nje-zina teza glasi da su smisao i svrha kontrole utvrditi slaganje ilineslaganje djelovanja ili njegovih posljedica sa svrhama, norma-ma, instrukcijama, standardima, itd., ukratko s postavljenim

premisama odlučivanja i iz rezultata tog utvrđivanja u danomslučaju povući konzekvencije.71 Kontrola prema tome nije, ili pak nije u prvom redu kontrola programa odlučivanja negokontrola odluka. Programi se u kontrolnoj svezi pretpostavljajukao ispravni. Ne isključuje se, doduše, da pretpostavljeni samokritički razmišlja ako njegovi potčinjeni stalno ostaju ispodnorme; ipak, kontrolna utvrđivanja prema klasičnoj teoriji nisuusmjerena na to da pružaju podlogu za reviziju programa. Utome se pokazuje tipično i nepobitno način kako klasični način0 organizaciji tretira kompleksnost i smanjuje je na rješive pro-

bleme: ukupna se problematika parcelira, obrađuje u isječcima1 u svakom se sektoru onda pretpostavlja da se inače posvuda postižu optimalni rezultati. Samo se pod takvom pretpostavkom

optimalnosti72 može naći smisao u tome da se problemska rjeišenja optimiraju na način isječaka.

™Na osobitosti kibemetske koncepcije kontrole govoriti ćemo kasflije.

71 Iz mnoštva prikladnih dokaza trebalo bi izdvojiti samo neke samo-voljno. Henri Fayol, Allgemeine und industrielle Verwaltung, njemački

prijevod, MünchenBerlin, 1929, str. 82; D im ock (vidi bibliografiju, str. 217); Kurt Glaser, Verwaltungstechnik, Frankfurt/M., 1950, str. 153 i dalje; William H. Newman, Administrative Action. The Techniques of Organization and Management, Englewood Cliffs/N . J., 1951 13. tisak, 1961, str. 28, 408 i dalje; Günter Wöhe, Einführung in die Allgemeine

Betriebswirtschaftslehre, 6. izdanje, BerlinFrankfurt/M., 1964, str. 100 i dalje; Hermann C. Heiser, Budgetierung. Grundsätze und Praxis der betriebswirtschaftlichen Planung, njemački prijevod, Berlin, 1964, str. 127

i dalje; Gutenberg (vidi bibliografiju, str. 147).72 Usporedi uz to str. 225 i dalje.

261



I drugo, ograničavanje teme kontrole putem postavljenih pre-misa odlučivanja implicira da funkcija planiranja i funkcija kon-trole konvergiraju a da ne postavljaju proturječne zahtjeve, da,drugim riječima, upravo iste premise odlučivanja mogu opti-

malno fiksirati planiranje i optimalno voditi kontrolu.78 Ta pretpostavka konvergencije postaje ipak upitnom kada se počneozbiljno uzimati sistemu interne poteškoće, dakle prave organi-zacijske probleme, na primjer probleme motivacije74 ili pro-

bleme pomicanja svrhe/sredstva i time uvjetovanih konflikatacilja.75

Klasična teorija privredne racionalnosti izuzima ovdje kao

i inače organizaciju kao problemsko područje, jer racionalnostnastoji shvatiti kao racionalnost djelovanja prema shemi svrha/sredstvo, i zaobilazi važne probleme stvaranja sistema. Stoganeće biti čudno da se na osnovi teorije sistema dospijeva dodrugačijeg shvaćanja funkcije kontrole. Mi ne vezujemo kon-trolnu funkciju na izvođenje programa, nego na problem op-

stanka (odnosno, na problem kompleksnosti).76Teorija sistema radikalno prekida s pretpostavkom da suodređene vrijednosti ili svrhe invarijantno zadane kao polazištaza planirajuće i kontrolirajuće djelatnosti. Ona vidi sve premiseodlučivanja kao vlastite činidbe samog sistema kojima sistem

” Ta je teza npr. formulirana za budžet kao planska i kontrolna

shema. Vidi umjesto drugih McFarland (vidi bibliografiju, str. 418. i dalje); Klaus Agthe, M ethoden der Budgetkontrolle in amerikanischen Unter-nehmungen, Frankfurt/M., 1960, str. 7, i dalje; Heiser (vidi bibliografiju, str. 20. i dalje).

74 Vidi o tome Stedry (vidi bibliografiju) kojega su razmišljanja i eks-perimenti o utjecaju budžetskih očekivanih učinaka na razinu zahtjeva i na učinke naveli na to da odbaci spajanje planiranja i kontrole u starijoj teoriji budžeta. Usporedi također Chames/Cooper (vidi bibliografiju),

1961, str. 38. do 91. (39). Slabo je uvjerljivo što se ovdje regulacija razine zahtjeva promatra kao pitanje kontrole a ne kao elemenat planiranja, uspo-redi obratni stav kod Alexander Marettek, Typen der Budgetkostenrech-nung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 34. (1964), str. 408—414.

75 Usporedi uz to Ijiri (vidi bibliografiju).76 I u nauku o ekonomici poduzeća pojavljuju se takva razmišljanja

potaknuta teorijom održavanja supstancije (usporedi str. 153., bilješka 122), Vidi Günter Sieben, Prospektive Erfo lgserhaltung. E in Beitrag zur Lehre

von der Unternehmenserhaltung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 628—641. Usporedi također Coopera, (vidi bibliografiju).

262



tumači svoju okolinu. Ona stoga razdvaja stanovište sistemaod svršnog programa u kojemu ono samo nepotpuno dolazido izražaja.

Ta preorijentacija potkopava tradicionalno shvaćanje da se

kod kontrole radi samo o tome da se otkriju i iskorijene odstupanja od utvrđenih kriterija odlučivanja, premda valja, naravno, priznati i tu funkciju i zadržati njezino relativno pravo. U per-spektivi koju otvara teorija sistema, kontrola se mora isto kaoi planiranje protegnuti na samo svršno progamiranje. Onazahvaća i prati ukupni proces preoblikovanja problema opstan-

ka u programe odlučivanja, nadzire smanjivanje svrha i sred-stava do rješivih problema i ona nalazi razlog svog opstanka uopasnostima i nedostatnostima toga transformacijskog procesa.Budući da upravo taj proces smanjuje sistemske probleme doza odlučivanje podobnih surogatnih formula, on mora biti kon-troliran. Njegova funkcija iziskuje tu kompenzaciju. Kontrolasluži ujedno kao kritička savjest apsorpcije kompleksnosti. Raz-

dvajanje normalnih, programirajućih i programiranih procesaodlučivanja i njihove kontrole ima prema tome smisao taktičkidiferencirane reakcije na kompleksnost okoline: problematika senajprije pojednostavnjuje kako bi se uopće moglo smisleno od-lučivati i djelovati, a tada se i samo pojednostavnjivanje nad-zire s obzirom na to da li se ono provjerava ili vodi u kritičnesituacije. Postavljanje programa za ispravno odlučivanje je,

prema tome, doduše neizostavni preduvjet za svaku kontrolu.Ono strukturira polje ispitivanja. Ali ono ne može prejudiciratirezultate kontrole, ne može isključivati da odstupanja imajusvoje dobre razloge — možda bolje nego sam program.

Istu misao može se također formulirati s ugla problema ne-sigurnosti: stvaranje sistema znači da se izvanjske nesigurnosti

potiskuju dijelom internim nesigurnostima. To se zbiva pomoću posredujućih programa za »ispravno« odlučivanje. Sistemski in-terno ostaje doduše neizvjesno da li se »ispravno« odlučilo; no,tu internu neizvjesnost može se lakše odstraniti ili pak reduciratinego eksternu. Na to se odnosi funkcija kontrole.77

77 Tako također Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 53). Vidi o tomdalje pojam »unutarnje pogonskog rizika« kod Gutenberga (vidi bibliogra-fiju, 1965, str. 255).

263



Budući da kontrolirani proces redukcije kompleksnosti isäm pokazuje stupnjeviti red, mora i njegova kontrola na odgo-varajući način biti diferencirano udešena. Ona radi na različitimstupnjevima sa svagda različitim kriterijima i pri tom povratno

relativira kontroliranu odluku na svagda druge probleme. Uslučaju svršno strukturiranih organizacija dadu se razlikovati ovetri podfunkcije kontrole. Ona nadzire (1) pretumačenje proble-matike opstanka u svrhe, (2) transformaciju sistemskih svrha ukonačno operacionalne podsvrhe i, na kraju, (3) ostvarivanjeoperacionalno definiranih podsvrha kao rješenje rješivih pro-

blema.(1) Utvrđivanje sistemskih svrha može se, kada je spoznatnjezina specifična funkcija, kontrolirati na problemu opstanka.Pri tom se ono što je neodređenije, mora učiniti mjerilom onogašto je određenije. To shvaćanje stavlja na glavu tradicionalnuideju kontrole. Ona također nije neprovediva. Smisao toga naj-višeg oblika kontrole jest u korištenju jednoga drugog postupka

redukcije neodređenosti: problem opstanka je doduše teorijskineodređeniji nego sistemske svrhe, ali se on ojednoznačuje usituaciji u obliku kriza. I kontrola postavljanja svrhe služi setim pojašnjavajućim učinkom kriza.

Krize su osjetljive situacije u odnosima sistem/okolina, kojedovode u pitanje opstojnost sistema ili važnijih sistemskih struk-tura pod vremenskim pritiskom.78 Da bi se one spoznale, neiziskuje se, premda se pri tom radi o najvišoj kontrolnoj funkciji,dugoročno predviđanje ni pregled nad dalekosežnim, kompleks-no razgranatkn kauzalnim svezama. Ona je prije upućena na, sobzirom na program, slobodni smisao za ono neposredno, nanepristranost s obzirom na poznate i prokušane modele pona-šanja i na sposobnost da se uvide opasnosti koje se nagovije

štaju u neupadnim, ali simptomatičnim događajima svakidaš-njice ili u neprimjetnokumulativnim razvojima. Rano osviješćena pozornost osigurava vrijeme za korekturu; prag opasnostise odmah pomiče kada se krizni simptomi potanko definiraju.7®

71 Usporedi ovdje Charles F. Hermann, Some Consequences of Crisis which limit the Viability of Organizations, »Administrative Science Quar-

terly, br. 8 (1963), str. 61—82.” Uz to nekoliko primjedbi kod Vickersa (vidi bibliografiju, 1959, «tr. 94).

264



Najčešće će se kriza međutim moći spoznati tek relativno kasnoi s određenom drastičnošću i moći će se također s obzirom natroškove promjene programa zastupati da se pusti pritisak krizeda neko vrijeme nabuja dok određena evidencija ne olakša pla-

niranje i uvođenje promjena.80Dok programsko planiranje nastoji preraditi kompleksnost

na duži rok, ali stoga samo pomoću shematskih problemskihrješenja, programska se kontrola u tom najvišem stupnju ti- pično pouzdaje u za to komplementarni postupak redukcijekompleksnosti: pričekati i vidjeti. Ona računa s time da sämo

proticanje vremena apsorbira kompleksnost, reducira mnoštvomogućnosti i u situaciji daje naslutiti u čemu zapinje. Pod

pritiskom situacije mora se, naravno, tada moći, i na temeljudalekosežnih ovlaštenja, djelovati. Ritam rutine i krize pretpo-stavlja centraliziranje nadležnosti odlučivanja koje postaje patologijsko tamo gdje centralizacija ne postoji, npr. zbog načeladiobe vlasti.

(2) Ima li krizna kontrola postavljanja svrhe karakter jetkoga iznimnog djelovanja — svakako na temelju stalne bud-nosti — tada sa slijedećim stupnjem kontrole ulazimo već jačeu područje organizatorskih rutina koje se djelomično čak mogumatematizirati.81 Ovdje se kontrolira da li rezultati za podsvrhetakođer stvarno dovoljno promiču sistemske svrhe. Isto takokao i kod krizne kontrole ne radi se ovdje, ili pak ne u prvom

redu, o nekoj funkciji goniča, izazvanoj nedovoljnom motiva

" O alternativnom ritmu toka u skladu s programom i novosti uvje-tovane krizom vidi naročito Crozier (vidi bibliografiju), koji je naročito prikazuje kao francusku patologiju birokratskih organizacija. I američkim, britanskim i njemačkim promatračima je međutim upala u oči ta pojava. Vidi npr. Gore (vidi bibliografiju); Cyril Sofer, The Organization From Within. A Comparative Study of Social Institutions Based on a Sociothe rapeutic Approach, Chicago 1962 (Prvo izdanje London, 1961), str. 150 i dalje; Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, str. 62). Kao tipičnu studiju za pojedini slučaj vidi prikaz jedne krize US Civil Service Commision i njeno otklanjanje strategijom delegacije kod Bauma (vidi bibliografiju, str. 70 i dalje).

" Kao istraživanje koje se služi matematskim metodama (npr. linear-nim programiranjem), da bi kontroliralo ponašanje orijentirano na pod-svrhe i mjerljivo s obzirom na rezultat za svrhe sistema, vidi Ijiri (vidi bibliografiju).

265



čijom za rad. Razlog kontrole i ovdje je više u dilemi funkcijei strukture, zapravo, dakle, zato što se podsistemi s podsvrhamanikada ne mogu savršeno prilagoditi specifično s obzirom nafunkciju. Nadzire se riziko smanjivanja problema. Isto kao i

kod krizne kontrole radi se o tome da se određenija mjerila od-lučivanja, naime podsvrhe, kontroliraju s obzirom na ona neodređenija, nadređenija. Uzeto u cjelini, tema kontrole na tomstupnju već je preciznije omeđena, može se dakle i bolje organi-zirati i manje prepuštati intuiciji ili drastičnom poticaju, negokontrola pomoću kriza.

Ako treba kontrolirati samo pomicanje svrhe/sredstva, kon-trolna instancija ne može se zadovoljiti time da utvrdi da li suuistinu ispunjene podsvrhe. Tema kontrole jesu programiranaočekivanja rezultata — i time dovoljna podloga za kontrolu.Osim njih moraju se razviti naročiti indikatori82 koji, kada se us- porede s postignutim rezultatom i njegovim povratno dojavljenim posljedicama, obavještavaju o tome da li rezultati uopće zadovo-

ljavaju zahtjeve nadređenih svrha. Funkcija kontrole iziskujedruge vodiče nego što je funkcija programa. Tako se npr. možeregulirati gradnja škole operacionalnim ciljevima kao što je po-stizanje određenog prosječnog pohađanja razreda. Da li pak

pohađanje razreda, tamo gdje je ono postignuto, omogućuje dase ostvare manje točno određeni pedagogijski ciljevi, da li se kao

podcilj potvrđuje nasuprot razvojima pedagogije i metoda uče-

nja, odgojnih problema, općeg standarda i broja raspoloživihnastavnih kadrova, daleko je teže pitanje čiji odgovor, usko

povezan s općenitim planiranjem izobrazbe, iziskuje kompliciranskelekt indicirajućih kriterija kao i trajno opažanje s obziromna podcilj stečenih rezultata s različitih aspekata.

“ Uz taj pojam i uz odnos indikatora i podsvrha usporedi Ijiri (vidi bibliografiju, str. 65 i dalje). Vidi dalje McKean (vidi bibliografiju, naro-čito str. 32 i dalje) i skeptične primjedbe kod Dorfmanna (vidi bibliogra-fiju, str. 611 i dalje). Katkada se ta m isao izražava i u obliku da bi kod velike distancije između blizih svrha i dalekih svrha morale postojati forme skraćenog opravdanja djelovanja prema određenim pravilima ili standar-dima ispravnosti — tako npr. Parsons (vidi bibliografiju 1949, str. 407). Joel Dean, Profit Performance Measurement of Division Managers. U i Rubenstein/Haberstroh, (vidi bibliografiju, str. 337—344) nastoji riješiti isti

problem decentralizacijom »Profit Centers«.

266



(3) Najniži stupanj, operacionalna kontrola, odnosno kotrola računa, najviše odgovara tradicionalnim predodžbama okontroli. Ovdje se nadzire izvođenje programa na temelju nje-govih rezultata. Kontrola se provodi usporedbom rezultata s

programiranim očekivanjima, s podsvrhama.83 Na prvi se pogledčini da je to jednostavno. Problemi se ipak opet javljaju čim se pita o smislu takvog uspoređivanja i bez promišljanja ne pouzda je više u izvještaje klasične teorije.

Klasična koncepcija kontrole akceptira tipično programsku perspektivu, iako ne bezrezervno.84 Dovodi li uspoređivanje do

utvrđivanja nejednakosti, tada je rezultat, promatran sa stano-višta programa, pogreška, odnosno smetnja.8* To iziskuje ko-rekturu u smislu programa. S iniciranjem korekture i eventual-nim preventivnim osiguranjem da se pogreška neće više pono-viti (npr. kažnjavanjem krivca), prema tom shvaćanju učinakkontrole je postignut. Takvo korigiranje i kažnjavanje ipakzahtijeva određeno traganje za uzrocima odstupanja. Postavimo

li se na stanovište ovdje zastupanog shvaćanja kontrole i raz-dvoji li se oštro na odgovarajući način programska perspektivaod kontrolne perspektive, stupa to pitanje o uzrocima nejedna-

83 Vidi npr. naglašavanje postupka usporedbe kontrole kod Urwick (vidi bibliografiju, str. 149 i dalje). Usporedi također ono što iz toga proiz-lazi, Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 166 i dalje) i Dale (vidi bibliogra-

fiju 1952, str. 230).84 To shvaćanje za nuždu dobiva otprilike ovaj oblik: »Ustanovljivanje

odstupanja ne služi samo neposrednom korigirajućem zahvatu, nego i po-boljšanju budućih temelja planiranja« (Luhmann, vidi bibliografiju, str. 226). I američka teorija budžetiranja naglašava ispitivanje planova na osno-vi rezultata kontrole. Vidi npr. Heiser (vidi bibliografiju, str. 129 i dalje). U osnovi je već to mišljenje koje nastojimo ovdje razviti; ali puko redanje »također kao i«, naravno, slabo zadovoljava i praktički dovodi do domini-ranja neposredne korekture »pogreške« koja se lakše može provesti. Osim toga, treba se pitati, da li usporedba treba/je na osnovi nekog programa daje dovoljnu obradbu informacija koja treba služiti kritici programa. O pojedinostima analize odstupanja programa vidi Klaus Agthe, D ie A b -weichungen in der Plankostenrechnung. Ihre Ermittlung, Analyse und Verrechnung, Freiburg/Brsg., 1958.

85 O naročitim organizatorskim i programskim preduvjetima prikazi-

vanja razočaranja s obzirom na očekivanje kao »pogreška« usporedi Luh-mann (vidi bibliografiju, 1964, a, str. 256, i dalje) i isti, (vidi bibliografiju, 1966, c, str. 75. i dalje).

267



kosti u samo središte. Ono tada ne služi više samo pripremanjumjerä zaustavljanja, nego u prvom redu ispitivanju samog pro-grama.

Podsjećanje na smisao uspoređivanja može poduprijeti to

pretumačenje.86 Uspoređivati se može samo nešto što je različito.Svaka usporedba pretpostavlja stoga apstraktnu perspektivukoja utvrđuje aspekt s kojega se ono različito treba smatrati jed-nakim i čak tretirati kao jednako. Ta perspektiva neutralizira nejednakosti u jednakome; no uslijed svoje apstraktne jednostra-nosti, ta perspektiva ne može to neutraliziranje u krajnjoj Unijiutemeljiti kao što to ne može ni svrha. Usporedba ne može

stoga nikada, kako je mislila ontologijska logika vrste i roda,služiti utemeljenom utvrđivanju bitnoga. Ona samo modificirai preobražava pitanje o dovoljnom razlogu — a i to je mehani-zam smanjivanja problema. Jednakost uspoređenoga vrijedi kaodovoljan razlog. Taj razlog međutim nema isključivo važenje.On ne može isključiti da i ono što se u poredbenoj perspektivi

javlja kao nejednako, može predočiti razloge. No, slutnja goi

vori protiv toga. Ono nejednako mora se stoga posebno obra-zložiti. Uspoređuje li se djelovanje sa svojom normom, učinaksa svrhom prema kojoj se teži, tada je tvrdnja o slaganjudovoljan razlog da se prosude kao ispravni, tvrdnja o nesla-ganju, naprotiv, samo je informacija i shema za pitanje o raz-logu odstupanja. Princip usporedbe služi nejednakom raspodje

Ijivanju tereta obrazloženja i utoliko olakšavanju odlučivanjaukoliko je paušalno obrazloženje jednakoga pravilo, a posebnoobrazloženje nejednakoga (kada to obrazloženje uspije) iznimka.Odstupanja, utvrđena kod operacionalne kontrole, ne smijuse, prema tome, bez daljnjega žigosati i obustaviti.87 To bi bilo

primjereno u području važenja apsolutno postojećih normi akoone postoje, ali ne u području važenja varijabilnih programa

“ Usporedi dalje opširnija izlaganja kod Luhmanna (vidi bibliogra-fiju, 1965, b, str. 52. i dalje) i isti (vidi bibliografiju, 1965, a, str. 162. i dalje).

*’ Čak i pitanje o »odgovornosti za nastajanje odstupanja« (tako npr. Agthe, vidi bibliografiju, 1958, str. 100 i dalje) implicira već mogućnost odbacivanja i trebalo bi zbog toga biti nadomješteno neutralnijim pitanjemo razlozima odstupanja. To ne isključuje utvrđivanje krivnje odgovornoga

kao temelj odstupanja.

268



odlučivanja kakve poznaje teorija sistema. Od odstupanja se,dakle, mora najprije tražiti da navedu svoje posebne razloge.88Ti se razlozi moraju onda neovisno programu odlučivanja ispi-tivati bilo na temelju onih indikatora koji posreduju odnos

prema višim svrhama, bilo s obzirom na sumnju o krizi. Cilj togispitivanja je pojašnjenje pitanja da li se radi o za sistem rele-vantnim ili, promatrano sa stanovišta sistema, o »slučajnim« od-stupanjima. Tek na temelju takvog ispitivanja može se onda od-lučiti da li program treba i dalje provoditi i pogrešku otklonitiili pak treba modificirati program. I taj najniži stupanj kontrolesluži stoga u krajnjoj liniji, kao i svaka sistemteoretski koncipi-rana kontrola, povratnom povezivanju utvrđenih programa s

problemom opstanka.Ako sada sebi zajedno predočimo ta tri oblika kontrole koji

prema primijenjenim tehnikama pojednostavnjivanja možemokratko označiti kao kontrolu krize, kontrolu pokazatelja i po-redbenu kontrolu, tada se na njihovoj svezi pokazuju zajed-

ničke crte i razlike. Zajedničke crte rezultiraju iz jedinstvenefunkcije, razlike iz toga što se kontrola odnosi na diferenciranu programsku strukturu koja operira na različitim razinama sma-njivanja problema.

Zajednička je funkcija u tome što kontrola mjeri programi programirano djelovanje s obzirom na probleme koje oni mo-raju za sistem riješiti, što si ona, dakle, mora sačuvati širokusvijest za probleme, ikoja je za onoga koji neposredno odlučujezamijenjena jednostavnijom sviješću o programu. Kontrola za-država u isto vrijeme sociologijsku optiku, dok kontrolirano od-lučivanje traži racionalne modele rješenja problema, odnosnoorijentira se na postojeće modele, misli dakle npr. ekonomskiracionalno, ili kod kondicionalnih programa, juristički. Iz toga

se rađa zahtjev da se kontrola bar misaono, a po mogućnosti

" Isto vrijedi uostalom kad se usporedba ne odnosi na formalizirajuće programe odlučivanja, nego na prosječne učinke dobivene iskustvom ili koeficijentima. Takvi koeficijenti, npr. periodična dobit po iznosu kapi-tala, tipkane strane prema radnom satu — koji često kao precizni izrazi principa ekonomičnosti nalaze primjenu, daju također samo polazne točke za točniju analizu upadljivijih odstupanja, ali ne i dovoljan razlog za odba-civanje odstupajućih rezultata, a niti samu dostatnu funkciju optimiranja. Vidi o tome naročito Hitch/McKean, (vidi bibliografiju).

269



i institucionalno ako već ne diobeno radno drži odvojenom ođ prakse odlučivanja. Da li je taj načelni zahtjev jednako nužanu svim sistemima i na svim razinama kontrole, u to se možesumnjati. To bi pobliže moralo istražiti empirijsko istraživanje.8®

Zajednička je potom osnovna karakteristika kontrolnog po-stupka: princip povratne sprege. Program se ispituje s obziromna svoje učinke koji se u sistem povratno dojavljuju, a eventu-alno dogmatskoegzegetski, s obzirom na pretpostavljene idealeili vrijednosti.90 Tako je moguće neprestano paziti na kauzalnuisprepletenost sistema s njegovom okolinom, a sistem čuvati od

jednostranoga programskog fanatizma. Želi li se zadržati u vidu

cijelu širinu primjene kontrole, onda se zasigurno princip po-vratne sprege ne smije shvatiti u uskom, servomehaničkomsmislu koji se može primjenjivati samo na najnižoj razini uspo-redne kontrole gdje su podsvrhe operacionalno definirane.91 Navišim razinama nije više dovoljna jednostavna usporedba po-vratno dojavljenih rezultata s programiranim ciljevima, a čak ina najnižoj razini problemi postaju kompleksni za to kada ante-

ne kontrole javljaju smetnje, relevantne za sistem. Tada se in-formacije o rezultatima moraju analizirati u kompliciranimaspektima i neovisno o programu.

Već smo obrađivali razlike zadataka kontrole i tehnika kon-trole na pojedinim razinama. Na temelju tog prikaza mogu sezabilježiti neke zajedničke karakteristike te stupnjevitosti kon-trole.

Stupnjevi kontrole razlikuju se najprije sa stanovišta gustoćekontrole. Usporedna kontrola mora stalno teći i po mogućnosti

w Na naročito pitanje o odjeljivanju planiranja i kontrole odmab ćemo se vratiti.

90 Princip povratnog povezivanja ima, dakle, dalekosežnu valjanost, ali on nipošto nije jedini kontrolni mehanizam. On vrijedi za programe svrhe

koji stabiliziraju granicu outputa nekog sistema. Za kondicionalne pro-grame koji se nadovezuju na input vrijede potpuno druge forme kontrole. Kod njih se služimo prije svega shemom pravilo/iznimka, da bismo mogli ispitati prilagođenost pravila povodu i učestalosti potrebe za iznimke. Ovdje je također odnos prema problemu postojanja i instruktivnosti od-stupanja manje tijesan nego kod programa svrhe.

" Usporedi npr. Alan S. Goldman, Information Flow and Worker Pro-ductivity, »Management Science«, br. 5 (1959), str. 270—278. Kritički o to-

me Vickers (vidi bibliografiju, 1965, str. 72 i dalje).

270



s obzirom na vrijeme blizu kontroliranom djelovanju.92 Za kon-trolu pokazatelja to vrijedi u manjoj mjeri. Kontrola krize jestdoduše također permanentna funkcija, no ona se oslanja narezultate i predrezultate nižih stupnjeva kontrole. Ovi joj dostav-

ljaju informacije. Njezino zahvaćanje ima karakter iznimke.Daljnje stanovište jest mogućnost ukora na temelju kon-trolnog nalaza. Odstupanja koja otkriva poredbena kontrolamogu se redovito ukoriti, osim ako se mogu uračunati kao»smetnje« okoline. Vrlo rijetko im uspijeva da se tako opravdajuda se dotični programi prilagode prema njima. Kontrola poka-zatelja već računa s normalnom razlikom između nastojanjaoko podsvrha i ukupnog uspjeha. To je njezino polazište. Onastoga poznaje zonu tolerancije i podiže svoj opominjajući glassamo ako se prestupe oznake za opasnost, postavljene pokaza-teljima. Kontrola krize ne predbacuje — osim samoj sebi što je

prekasno zamijetila — budući da upravo ona iz temelja stav-lja u pitanje podlogu svih predbacivanja: postojeće programe

odlučivanja.Treće strukturno obilježje u čvrstoj je svezi s mogućnošću

predbacivanja. Što se više čini da će kontrola navijestiti moguć-nost predbacivanja, tim je vjerojatnije da će oni koje se kon-trolira, tražiti zaklon iza kriterija kontrole. Posljedica je tro-šenje programa putem kontrole.93 Na najnižem stupnju program

i kriteriji kontrole se poklapaju. Usprkos tome, kontrola uzro-kuje trošenja, jer se na radnim mjestima za slučaj otkrivenih

,2 Što se usprkos tome mogu birati forme kontrole koje opravdavaju protivljenje pokretu human relations protiv pritiska osobne kontrole koja sjedi na vratu, drugo je pitanje. Pomislimo npr. na neprimjetnu regulaciju proizvodnje pomoću statističke kontrole kvalitete.

53 Taj efekt deformacije često je bio opažen. Vidi npr. James C. Wor-thy, Organizational Structure and Employee Morale, »American Sociologi-cal Review«, br. 15 (1950), str. 169— 179 (176); Peter M. Blau, The Dynamics of Bureaucracy 2. izdanje, Chicago, 1963, naročito str. 36 i dalje; Francis/ Stone (vidi bibliografiju, str. 136); Ridgway (vidi bibliografiju), Janos Kor nai, Overcentralization in Economic Administration. A Critical Analysis

Based on Experience in Hungarian Lig ht Industry London, 1959, str. 117 i dalje; Dubin (vidi bibliografiju, 1962, str. 11—55 (42 i dalje); Etzioni (vidi bibliografiju, 1964, str. 8 i dalje); Fritz Morstein Marx, Interne Ver-waltungskontrolle. U: isti, (izdavač), Verwaltung. Eine einführende Darstel-lung. Berlin, 1965, str. 372—387 (373 i dalje).

271



odstupanja skupljaju spasonosni izgovori, dobri razlozi i provje-reni presedani, čiji se doseg uzima u obzir kod osjetljivog dje-lovanja. Glavna opasnost trošenja jest u području kontrole po-kazatelja gdje su pokazatelji po sebi odvojeni od programa, alina čije izvođenje oni vrše utjecaj — prvenstveno u smislu potpunog iskorištavanja mogućnosti za nemarnost, sebičnost ili lošučinak, koju je kontrola koncedirala podsistemu zapravo za prilagođavanje na konkretne situacije. Kontrola krize izbjegava taj problem tako da ne predbacuje.

Konačno, funkcionalno razdvajanje planiranja i kontrolevalja uvažiti kao varijablu koja na pojedinim razinama kontrole

može poprimiti različite vrijednosti. Poredbena se kontrola pro-vodi najčešće odijeljeno od programskog planiranja, iako onamora javiti planiranju što je uočila. Kontrola pokazateljamože, ali ne mora, biti povezana s funkcijom planiranja. Kontro-la krize mora se, naprotiv, kod svih hijerarhijski organiziranihsistema vršiti na vrhu, jer ona odgovara za sistem kao cjelinu;i stoga je nužno da se ta kontrola zajedno s najvišom funkcijom

planiranja stavi u jednu ruku, premda se misaono i u skladu sazadacima to razdvajanje može održati.

8. Organizacija

Naša razmišljanja o svršnom programiranju dala su se voditi pretpostavkom sveze odluka. Tu pretpostavku valja na kraju pojasniti i istražiti je s obzirom na uvjete njezine mogućnosti.

Takva sveza odluka javlja se u različitim oblicima. Možemorazlikovati tri glavna tipa. U jednom slučaju radi se o progra-miranim svezama, o diobeno radnom odlučivanju u programi-ranom procesu u kojem svaki doprinos mora pretpostavljati da

su i ostali doprinosi faktički postignuti, i, obratno gledano, dasvaki doprinos ne ispunjava samo svoju specifičnu svrhu (kaosredstvo za druge svrhe), nego da time ujedno odlučuje o pre-misama drugih doprinosa. To treba razlikovati od programi-ranja procesa odlučivanja. Ono utvrđuje svrhe i dodatne od-redbe programa odlučivanja. I ono dakle odlučuje o premisamadrugih odluka, ali ne o faktičkim, nego o normativnim premi-

sama. Napokon, kao što je pokazano u posljednjem odjeljku, i

272



kontrola pokazuje tu osebujnu strukturu odlučivanja o premi-sama odlučivanja: ona ispituje odnos već donesenih odluka prema njihovim premisama i probleme u toj relaciji u danomslučaju dovodi do toga da se o njima odlučuje tako što se po-

kušava korigirati bilo donesena odluka bilo njezine premise.Da je takav koordinirani red o premisama odlučivanja moguću socijalnom životu, nipošto nije razumljivo samo po sebi; dru-gim riječima, on nije moguć u svakoj vrsti socijalnog sistema. Unormalnom, elementarnom procesu odlučivanja odlučuje se odjelovanjima (a to odlučivanje o djelovanjima ima pred očimaklasičnu, etičku teoriju djelovanja). U slučaju programiranja pak,udešava se jedan zaobilazni red odlučivanja u kojem se mora od-lučivati ne samo neposredno o djelovanjima nego sa svakom od-lukom svagda suodlučivati i o drugim odlukama. Proces odluči-vanja se, dakle, neprestano primjenjuje na samoga sebe; u tomsmislu on postaje refleksivan.»* Njegova se racionalnost posre-duje prejudicirajućim efektima, dakle preko premisa odlučivanja

za drugo odlučivanje, i to se posredovanje mora u procesu odlu-čivanja neprestano uvažavati i držati pod kontrolom. Na taj senačin dade postići pojačanje selektivnosti procesa odlučivanja,tj. povišenje sposobnosti da se reducira kompleksnost. Socijalnisistem koji se naoruža refleksivnim procesima odlučivanja može

povećanjem vlastite kompleksnosti egzistirati u jednoj kompleksnijoj okolini. Prednost koja se time može steći ne može se višeshvaćati kao racionalnost djelovanja ili kao racionalnost svrhe,nego samo kao racionalnost sistema.

Opći društveni uvjeti stabiliziranja refleksivnih mehanizama jedva da su još istraženi, a oni su zacijelo sa svoje strane vrlokompleksni. Ova tema ne može biti ni približno adekvatno ovdjeobrađena. Sve više izraženo funkcionalnostrukturalno diferenci-

ranje sistema što zahvaća sva područja društva isto tako pripadak tome kao i prestrukturiranje mnogih drugih socijalnih procesau refleksivne mehanizme: uz odlučivanje refleksivnim mora po-stati i govorenje, razmjenjivanje, podučavanje i učenje, istraživa-nje, vrednovanje, povjerenje, moraju se, dakle, moći primijenitina same sebe. I instituđonaliziranje onih generaliziranih medija

' 94 O tome pojmu pobliže Niklas Luhmann, Reflexive Mechanismen, »Soziale Welt«, br. 17 (1966), str. 1—23.




rješavanja problema i prenošenja selektivnih rezultata pripadatakođer ovdje, o čemu smo već prije95 raspravljali. Jedan vrloopćeniti uvjet moramo ipak naročito istaknuti, jer on ima po-sebno značenje za refleksivnost procesa odlučivanja, a time i za

svršno programiranje, naime formalnu organizaciju socijalnih si-stema.

Kao što je to na drugom mjestu pobliže izvedeno,96 kao for-malno organizirane treba označiti one socijalne sisteme koji pri-znavanje određenih očekivanja u ponašanju čine uvjetom članstvau sistemu. Samo onaj1koji prihvaća određena, naročito istaknutaočekivanja može postati i ostati članom u formalno organizira-nim socijalnim sistemima. Takvo povezivanje članstva i (promjen-ljivih) očekivanja vrlo je elastični mehanizam koji može uteme-ljiti sisteme vrlo visoke kompleksnosti i varijabilnosti.97 Ukolikosistem uopće može motivirati da se postane njegovim članom,utoliko taj mehanizam proširuje pretpostavku uloge u sistemui povezuje je s priznavanjem svih očekivanja u ponašanju koja su

u sistemu prema priznatim pravilima formaliziranja ili se formaliziraju.

To je proširenje značajno prije svega u dva aspekta: ono se proteže i na očekivanja koja nisu adresirana izravno na samogadotičnog člana, nego na druge članove, kao i na apstraktne sim- bole, pravila i odnose koji uvelike ostavljaju otvorenim s kakvim ponašanjem se u pojedinačnom slučaju njih može zadovoljiti. Toomogućuje izgradnju visoko kompleksnih, funkcionalno diferen-ciranih struktura uloga u kojima svaki nosilac uloge prihvaćaukupni red i sve ono preuzima kao premise vlastitog ponašanja,što je u drugim ulogama odlučeno uz poštivanje fomalno važećihočekivanja.

S druge strane, priznavanje se odnosi ne samo na strukturu

očekivanja što je prisutna kod ulaska, što je povijesno zadana,nego i na buduće promjene ili ponovno utvrđivanje očekivanja,

” Usporedi str. 165 i dalje.

“ Usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1964. a).

97 »Društvo koje strogo sankcionira obvezu ’društvene uloge’, dozvo-ljavajući pri tom široku slobodu da se društvene uloge određuju i mije-

njaju, očito je razvilo novu i veliku fleksibilnost prilagođivanja«, kaže Vickers (vidi bibliografiju, 1965, str. 119).

274



a naročito na postupke i kompetencije s kojima se odlučuje o

takvim promjenama. Na taj način je moguće unaprijed stvoritisigurnost o tome da će se sistem moći prilagoditi budućim situa-cijama koje se u pojedinosti ne mogu predvidjeti. Za to potrebne

lojalnosti prisutne su u kapitaliziranom obliku i nisu vezane unaprijed na pristajanja uz specifične odluke.

Oba učinka generalizacije, povišenje stvarne kompleksnosti iosiguranje buduće sposobnosti sistema za prilagođivanje, morajuse zahtijevati tada kada treba doći u značajnijem opSegu do svršnih programiranja. Oni su pretpostavka za to da visoko kom-

pleksni socijalni sistemi interno mogu biti integrirani, ä eksternoda u prekomjerno kompleksnoj okolini budu sposobni ža prila-gođivanje. Oni osiguravaju da rezultati svakog mjesta ü sistemuna predvidiv način postanu faktičke ili normativne premise odlu-čivanja drugih mjesta, da se dakle reducirala kompleksnost u si-stemu može prenositi te ne zahvaća posvuda i svagda ukupnukompleksnost sistema i njegove relevantne okoline. Formalna or-

ganizacija je ono evolutivno dostignuće koje omogućuje procesi-ma odlučivanja da postanu refleksivni.

Za svršne programe mogu se tako uz te općenite ispuniti ispecijalnije pretpostavke njihovih specifičnih učinaka. Putem or-ganizacije moguće je da se paralelno i jedna kroz drugu primje-njuje veliki broj svršnih perspektiva a da se pri tom pretpostav-

ljeni vrijednosni sudovi ne integriraju: organizacija naime osigu-rava da u različitim svršnim perspektivama donesene odluke služe jedna drugoj kao premise tako da redukcija kompleksnosti uspijeva i onda kada se općenito ne može održati^zajednički, tranzitivni vrijednosni red. Organizacijom se stoga ne postiže jedinstvo,nego upravo mnogostrukost konkretno korištenih vrijednosnihorijentacija. Samo je tako moguće definirati problem opstanka»svrhom sistema« i tu svrhu u sistemu postupno postizavati. Stime je povezano i daljnje stanovište: organizacija omogućuje dase kompleksnost sistema tako povećava da se proturječje potre-

ba za identitetom i programatika na jednoj strani, a sposobnost prilagođivanja i oportunizam na drugoj strani mogu rješavati nanov način. Rješenje je u diferenciranom redu procesa odlučiva-

nja, kojim se može svaku svrhu već prema sklopu odlučivanjaobrađivati bilo kao konstantu bilo kao varijablu.

18' 275



Ovi uvidi ne smiju završavati u bezgraničnom hvalospjevuorganizaciji. Disfunkcionalne posljedice svih organizacija odvećsu poznate a da bi ih se moglo previdjeti. I ovdje se radi stogau prvom redu samo o odlaganju problema, o predefiniranju pro-

blema kompleksnosti svijeta, koje taj problem ne skida s dnev-nog reda, nego samo priprema sistemski okvir u kojem se mogunaći rješivi zamjenski problemi. Organizacija ne čini stoga soci-

jalne probleme neproblematičnima; ona povećava samo kompleksnost sistema, naime broj stanja koja se mogu povezati sasistemskom strukturom, a ona time omogućuje da se stvore siste-mi koji su primjereniji svijetu.

Svršno programiranje jest jedna od tehnika koje se mogu iz-graditi u okviru organiziranih sistema kako bi se shvatila i ob-radila vrlo kompleksna stanja stvari. Socijalni sistemi nisu sna-gom svoje prirode vezani uz neku svrhu (a pogotovo ne na jednu»dobru« svrhu). Oni nisu u svojoj biti definirani svrhom. Oni,međutim, mogu, uz pretpostavke koje se mogu naznačiti i s na

značivim posljedičnim opterećenjima, definirati svoj problem op-stanka pomoću svrhe. To je samo jedna mogućnost uz mnogedruge da se zahvati i reducira kompleksnost. Ona se dade racio-nalnije birati i racionalnije oblikovati ako se ta njezina funkcijaosvijesti, a svršno programiranje time izloži uspoređivanju s dru-gim, funkcionalno ekvivalentnim mogućnostima.

276



Zaključak

Prilog raspravi o razdvajanju empirijskog i normativnog istraživanja

Sada trebamo sažeti naša istraživanja i izložiti ih u njihovojglavnoj ideji. Umjesto da opet sažeto ponavljamo d onako već

jezgrovito formulirana izvođenja, izabiremo u ovu svrhu jednuna izgled specijalnu metodologijsku temu koja međutim zaistaima središnje značenje: odnos empirijskog (deskriptivnog ili kau-zalno objašnjavajućeg) i normativnog, naročito racionalnopre

skriptivnog istraživanja. Raskol tih dviju istraživačkih namjera injima pridruženih metodskih formi vlada sadašnjom situacijomu socijalnim znanostima.1 Bez iznimke se traži da se istraživačkoji želi metodski raditi svjesno odluči za jedan ili drugi načinrada. Mi tu odluku nismo donijeli, nego smo je svjesno izbjegli.Razlozi za to suzdržavanje povezani su s iznesenom teorijomsistem/okolina i treba ih na njoj osvijestiti.

Nasuprot tom raskolu postoji mogućnost opozicije u tome dase upozori na to kako razdvajanje tih perspektiva nije primjere-no predmetu znanosti o organizaciji, pa čak niti socijalnoj zna-nosti. Organizirano, odnosno socijalno djelovanje da je naimeuvijek normirano djelovanje i djelovanje koje prihvaća normetako da se njegov smisao ne bi mogao razumjeti a da znanost

ne usvaja te norme u njihovoj normativnosti; njezin predmet bise inače pod njezinim pogledima raspršio, rastvorio bi se u neštošto više nije djelovanje.

Taj argument je međutim slab. On u biti pledira za povratakaristoteličkom jedinstvu znanstvenog gledanja svijeta i djelova-

1 O ovome pobliže: Luhmann (vidi bibliografiju, 1966. b, str. 22

dalje, str. 112 i dalje):

277



nja i pri tom previđa funkciju diferenciranja znanstvenog i prak-tičnog načina promatranja.

Dok god se znanost i praksa mogu identificirati u svojoj tež-nji za smislom, dok god su one u krajnjem smislu mislile »isto«

i tražile zajedničku istinu, dok god su, konkretnije govoreći, bile predooive istinske svrhe, to je držanje bilo adekvatno. Zadatakznanosti je tada bio da onome koji djeluje predoči ispravno dje-lovanje, da mu ga približi, da mu objasni što treba činiti. Zna-nost je imala ujedno zadatak da spoznaje i da opominje. Ta je-dinstvena perspektiva znanja i ispravnog djelovanja omogućila

je napokon da se pojavi kao stvar dobre volje i vrline to da li je

onaj koji djeluje slijedio ili ne savjet onoga koji zna. Novijim razvojem uglavnom u socijalnim znanostima i u psi-

hologiji prevladana je ta tradicionalna, uz svu divergenciju teo-rije i prakse u krajnjoj liniji homogena ukupna orijentacija. Zna-nosti djelovanja traže danas u mnogim od svojih specijalističkih

pravaca razumijevanje djelovanja što ga sam onaj koji djeluje nedijeli, čak ne može niti treba dijeliti. One mjere djelovanje pre-ma inkongruentnim perspektivama. To je počelo s brojnim teori-

jama faktora u 19. stoljeću, koje su nastojale svesti djelovanjekauzalno na pojedine faktore, kao što su primjerice ekonomskiuvjeti, instinkti ili što drugo, te su vjerovale da na toj osnovimogu objasniti misaoni svijet onoga koji djeluje kao »ideologiju«ili kao »racionalizaciju«. Taj stadij znanstvenog razvoja očito je

iza nas. Danas se čini da teorije sistema statističke ili funkcio-nalne vrste smjenjuju teorije faktora te tako statistika, odnosnofunkcionalna analiza dolaze na mjesto kauzalnozakonomjernihobjašnjenja.

Da li je taj prijelaz od teleologijski utemeljenog jedinstva eti-čkog znanja i djelovanja prema jednostavnom ćijepanju svijeta uideologijske orijentacije s jedne strane i kauzalnim objašnjenjima

koja ih raskrinkavaju s druge strane, a otuda dalje prema plura-lizmu mnogostrukih sistemskih referencija, da li je, dakle, taj pri-

jelaz napredak u smislu približavanja istini, neka ostane po stra-ni * U svakom slučaju taj je razvojni proces postupno povećavao potencijal znanosti za kompleksnost. Gledajući čisto formalno,

2 O tome također Nildas Luhmann Soziologische Aufklärung, »So-ziale Welt«, br. 18 (1967), str. 97— 123.

278



znanost je kadra da mnogo kompliciranije stvarne sveze shvaćakao red. Povratak na uzroke koji djeluju izvan horizonta djelo-vanja, koji dakle ne motiviraju svjesno, pa čak možda nisu nisposobni da motiviraju, otvorio je već potpuno nove perspektive

i sve intencije osvijetlio drugim mogućnostima koje bi se aktuali-zirale kad bi konstelacija uzroka bila drugačija. Teorije sistemanaprotiv još jednom skokovito i ogromno proširuju moć shva-ćanja o kojoj zasad još nema dovoljno jasnoće. Kad se uzme uobzir da postoje sistemi djelovanja u izvanredno velikom broju,da se pojedina djelovanja mogu pripisati većem broju sistema,

da se zatim sami sistemi mogu na vrlo kompleksan način uklju-čivati jedni u druge i varirati se u mnogim pravcima, načelno sene može sagledati granica te moći shvaćanja i prikazivanja.

Pod pritiskom tog porasta kompleksnosti koju se može shva-titi i privesti do svijesti, koji donose tzv. empirijske znanosti, mijenjaju se tradicionalne iz etike proizašle preskriptivne znanostiu teorije odlučivanja i jasno je da je to odjek povećavanja kompleksnosti koju se može svjesno dostići, a koja traži redukciju.Teorije odlučivanja preuzimaju na sebe da uviđanja što su ihstekle znanosti o sistemima prerade u modele koji mogu instru-irati odlučivanje. One pronalaze selekcijske procese što se suk-cesivno uključuju, što se u učinku uzajamno pojačavaju, kako bina taj način apsorbirali što više kompleksnosti. One isprobavaju

dopuštena ili pak manje štetna pojednostavnjenja i traže sklop premisa odlučivanja (kao npr. principe tranzitivnosti) kojih semože pridržavati a da se dalje ne zapitkuje. One također prona-laze znatna olakšanja pri odlučivanju. Jedno od njih je mate-matički proračun.

Te teorije odlučivanja imaju još vrlo slabe veze s teorijama

sistema socijalnoznanstvenog podrijetla. Kontakti se ipak probijaju. Tobožnji nužni rascjep između empirijskih i normativnihznanosti ometa sporazumijevanje. Taj rascjep pak kao jednu je-dinu osnovu ima kako ispravnu tako i u svojem značenju neiz-mjerno precijenjenu činjenicu da se iz normativnih sudova (Sol-lsätze) ne mogu deducirati činjenični sudovi (Seinssätze) i ob-ratno. Postoje međutim drugi oblici znanstvene sveze, prvenst-

veno oni problemskofunkcionalni. Povijesno misaono, raskol

279



pripada u epohu teorija faktora.8 On je prevladan začetkom teo-rije sistema.4 Zajednički osnovni problem životu bliske a djelo-vanju potrebne redukcije kompleksnosti nudi obuhvatnu odno-snu točku i temelj kooperacije. Teorije sistema trebale bi prema

tome istraživati permanentne problemske sveze kakve se namećukada želimo dobiti sisteme određene vrste i određenog dometa.Teorije odlučivanja trebale bi transformirati probleme u pro-grame, učiniti ih takvima da se o njima može odlučivati. Tuvrstu suradnje predočili smo na primjeru smanjenja problema

putem postavljanja svrhe i operacionaliziranjem podsvrhä. Nainputgranici, gdje se problemi pretvaraju u rješive putem kondicionalnih programa, stvari su strukturalno analogne; no, teh-nike rješavanja su, naravno, druge.

Takva suradnja teorija sistema i teorija odlučivanja temeljila bi se na uvidu da su sistemi normalno odveć kompleksni kaoosnova djelovanja. Mora se poći od toga da potencijal za kom-

pleksnost, koji se rasvjetljava u znanstvenoj sistemskoj analizi,

tipično nadilazi snage onoga koji djeluje i praktički se mora svla-davati svagda u velikim kooperacijskim svezama, dakle organiza-cijom.5 Kao činjenicu tu će diskrepanciju danas jedva tko dovestiu sumnju. Njezina misaona proradba ipak još predstoji. Ona se javlja npr. kao mnogo željena apstraktnost i nerazumljivost zna-nosti, kao relativnost njezinih tvrdnji u odnosu prema metoda-

ma ili grupama aksioma ili također u odnosu prema postulatu vrijednosne neutralnosti znanstvenog istraživanja. Ni jedna od tihverzija ne daju točnu predodžbu problema. »Konkretne« redukcije prakse, kada se npr. praktičar zaklinje na svoj osjećaj ili nadugogodišnje iskustvo, jesu u pogledu mnogočega važnije i više

3 Dokaz za to je čudna naivnost s kojom inače jedan tako oštrouman, prominentan zastupnik raskola, naime Hans Albert, u svojim brojnim stu-dijama o toj temi pretpostavlja mogućnost kauzalnozakonskih utvrđivanja u socijalnim znanostima.

4 Usporedi također Luhmann (vidi bibliografiju, 1964. d, str. 21 i dalje).

5 Tako se, naime, nađe i danas znanstvenika koji primjećuju da prak-tičari ne mogu dovoljno naznačiti svoje ciljeve, zato što je i sama zna nost u pogledu toga u nejasnoćama i kontroverzama — tako Moxter (vidi bibliografiju, str. 8 i dalje).

280



ograničavaju pogled nego apstrakcije znanosti.6 Relativizam prakse izražava se mnogo oštrije odnošenjem na postavljanja vrijednosti ili postavljanja svrhe. A postulat vrijednosne neutralno-sti vodi posve u zabludu. Ako uopće postoji, onda nije u prvom

redu razlika u vrednovanjima koja razdvaja znanost i praksu.Koji bi smisao trebalo zapravo imati razdvajanje te vrste.7 Ras-cjep je uvjetovan više time što je znanost proširila svoj potencijalza kompleksnost na način da se to više ne može u odlukama na-

prosto uzimati u obzir, a kamoli iscrpsti.

Jedna od najvažnijih osnova toga novostečenog potencijalaza kompleksnost jest funkcionalna metoda. Do sada ona nije ni-

kada ocijenjena s tog stanovišta. Njezine osnovne karakteristikedadu se međutim lako shvatiti kao izraz te jedne misli i na tajnačin pojmiti u njezinoj smislenoj svezi. Namjera za povišenjemkompleksnosti pokazuje se jednom u svezi funkcionalne metodes teorijom sistema; dalje u tome što ona otvara pristup ne samomanifestnim, nego vrlo svjesno i prema latentnim funkcijama;

zatim u tome što uvažava ne samo funkcionalne nego upravo idisfunkcionalne posljedice (posljedične probleme) djelovanja; i,konačno, vrlo odlučno u tome što je ona jedna poredbena meto-da koja razara vezivanje usporedbe s obzirom na predloženusličnost i spoznaju traži upravo u tome da po mogućnosti hete-rogene stvari iskaže kao funkcionalno ekvivalentne time što sudo jednakosti premješta iz objekta u relacije, naime u funkciju.

4 Uopće se treba čuvati zablude da je djelovanje u bilo kojeih smisl»konkretnije« nego mišljenje. Jačanje svijesti o kompleksnosti rastvara uporište u konkretnom u svakom obliku i ostavlja samo surogate konkret-nosti, koji mogu ispunjavati svoju funkciju u području postavljanja svrhe, na primjer opijum koji se može tražiti društvenocentralizirano kao na Isto-ku, ali i decentralizirano kao na Zapadu. Uz problematiku konkretnost apstraktnost orijentacija u svezi sa sistemskim diferenciranjem (dakle kom pleksnošću) usporedi također O. J. Harvey/David E. Hunt/Harold M. Schroder, Conceptual Systems and Personality Organization, New York—

—London, 1961.

7 Time naravno nije dovedeno u pitanje što istraživač za svoju selek-tivnu orijentaciju svojih procesa traženja i odlučivanja primjenjuje druge vrijednosne kriterije nego praktičar. Ali i odvjetnici i skladatelj i, parla mentarci i bolničarke divergiraju u tom pogledu. Zabraniti istraživaču svaku vrijednosnu orijentaciju značilo bi osuditi ga na nesposobnost odlu-čivanja.

281



Sve to uzeto zajedno omogućuje da se spozna pravi smisao funk-cionalne metode. Ona nastoji transcendirati doživljajni horizontonoga koji djeluje i otvoriti više kompleksnosti nego što je onmože shvatiti i zatim mu tu kompleksnost dati u obliku izrađe-

nih i specifičnih stanovišta koja mu, ako ih može prihvatiti, stav-ljaju na izbor repertoar funkcionalno ekvivalentnih alternativa.Služi li funkcionalna metoda8 u tom smislu tome da se povisi

kapacitet ljudske svijesti za kompleksnost, tada nije čudno štoona u problemu kompleksnosti nalazi svoj posljednji odnosni

problem i svoju granicu. Njezin pojam svijeta jest onaj krajnjekompleksnog polja mogućnosti, njezin pojam bitka pojam siste-

mu primjerenoga individualiziranog opstanka koji valja održatiu posvema kompleksnom svijetu. Polazeći od tih premisa, čijifilozofijski smisao ostaje taman, dao se određivati tok naših istra-živanja. Stoga se ona nisu mogla isključivo čvrsto vezivati uzempirijske odnosno normativne oblike izričaja. Redukcija kom-

pleksnosti je proces koji se ne događa niti čisto kauzalno, kaodobivanje nekog učinka, niti se može shvatiti samo kao zadani

zadatak. To je proces određivanja neodređenoga, postajanja uvremenu u pogledu svijesti. Mi izbjegavamo da ga označimo nastari način kao oblikovanje materije. Dovršenje forme vrijedilo

je kao konačna svrha svakog gibanja. Svrhe su međutim danassamo još jedna od mnogih strategija redukcije kompleksnosti.

' Druga je, bez sumnje, statistika, naročito zbog njezinog fundiranjateorijom vjerojatnosti. Nećemo ulaziti u to pobliže jer bi nas to vodilo iz-

van tematskog kruga ovih istraživanja.

282



Bibliografija

Achenwall, Gottfried, Ius naturae, 7. izdanje, Göttingen, 1974.Acker, Heinrich B., Organisationsstruktur. U: Schnaufer/Agthe,

str. 119— 148. Die organisatorische Stellengliederung im Betrieb, Wiesbadeno. J.

Ackhoff, Russel L., Towards a Behavioral Theory of Commu-nication, »Management Science«, br. 4 (1958), str. 218—234.Systems, Organizations, and Interdiciplinary Research.

U: Eckmann (vidi bibliografiju, str. 26—41).Agthe, Klaus, Die Abweichungen in der Plankostenrechnung. Ihre Ermittlung, Analyse und Verrechnung. Frieburg/Br.,1958.

Methoden der Budgetkontrolle in amerikanischen Unterneh-mungen, Frankfurt, 1960.

Agthe, Klaus/Erich Schnaufer (izdavač), Unternehmungspla-nung. BadenBaden, 1963.

Albach, Herst, Zur Theorie der Unternehmensorganisation, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung«, br. 11(1959), str. 238—259. Entscheidungsprozess und Informationsfluss in der Unterneh-mensorganisation. U: Schnaufer/Agthe, (vidi bibliografiju,

str. 355—402). Investitionen und Liquidität, Wiesbaden, 1962.

Albert, Hans, Marktsoziologie und Entscheidungslogik. Objekt-bereich und Problemstellung der theoretischen Nationalöko-nomie, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br.114 (1958), str. 269—296.

Allport, Floyd H., Theories of Perception and the Concept of Structure, New YorkLondon, 1955.

283



Almond, Gabriel A., Introduction. A Functional Approach to Comparative Politics. U: Gabriel A. Almond/James S. Cole-mon (izdavač), The Politics of the Developing Areas, Princeton/N. J. 1960, str. 3—64.

Angermann, Adolf, Kybernetik und betriebliche Führungslehre, »Betriebswissenschaftliche Forschung und Praxis«, br. 11(1959), str. 257—267.

Apter, David E., The Political Kingdom in Uganda: A Study in Bureaucratic Nationalism, Princeton N. J., 1961.The Politics of Modernization, Chicago—London, 1965.

Argyris, Chris, Personality and Organization: The Conflict bet-ween System and the Individual, New York, 1957.Understanding Organizational Behavior, Homewood/III.,1960.The Integration of the Individual and the Organization. U:Argyris (vidi bibliografiju, str. 57—98).

Argyris, Chris, i drugi, Social Science Approaches to Business

Behavior , Homewood/Ill., 1962.Aristoteles, Methaphysik.

Nikomachische Ethik.Arrow, Kenneth J. Social Choice and Individual Values, New

York—London, 1951.Ashby, W. Ross, Design for a Brain, London, 1952, (2. tisak

1954). An Introduction to Cybernetics, London 1956, (4. tisak1961).

Bales, Robert F. Interaction Process Analysis: A Method for the Study of Small Groups, Cambridge/Mass., 1950.Task Status and Likeability as a Function of Talking and

Listening in DecisionMaking Groups: U: Leonard D. White(izdavač), The State of Social Sciences, Chicago, 1956, str.148—161.Task Roles and Social Roles in Problem Solving Groups. U:Eleanor E. Maccoby/Theodore M. Newcomb/Eugene L. Har-tley, Readings in Social Psychology, 3. izdanje, New York,

1958, str. 396—413.

284



Bales, Robert F./Philipp E. Slater, Role Differentiation in Small DecisionMaking Groups. U: Talcott Parsons/Robert F. Ba-les (izdavač), Family, Socialization and Interaction Process, Glencoe/Ill., 1955, str. 259—306.

Banfield, Edward C., Ends and Means in Planning, »Internatio-nal Social Science Journal«, br. 11 (1959), str. 361—368: na-novo tiskano s ispravcima u: Sidney Mailick/Edward H. Van

Ness (izdavač), Concepts and Issues in Administrative Beha-vior, Englewood Cliffs/N.J., 1962, str. 70—80.

Political Influence, New York, 1961.Barber, Bernard, StructuralFunctional Analysis: Some Problems

and Misunderstandings, »American Sociological Review«, br. 21 (1956), str. 129— 135.

Barnard, Chester I., The Function of the Executive, Cambridge/Mass., 1938.

Bauch, Bruno, Wahrheit, Wert und Wirklichkeit, Leipzig, 1923.Baum, Bernard H., Decentralization of Authority in a Bureau-

cracy, Englewood Cliffs/N.J., 1961.Baumgarten, Eduard, Die geistigen Grundlagen des amerikanischen Gemeinwesens, sv. 2: Der Pragmatismus: R. W. Emer-son, W. James, J. Dewey, Frankfurt, 1938.

Bavelas, Alex, Leadership: Man und Function, »AdministrativeScience Quarterly«, br. 4 (1960), str. 491—498.

Becker, Erich, Verwaltung und Verwaltungsrechtsprechung, »Ver-

öffentlichungen der Vereinigungen der deutschen Staatsrechtslehrer«, br. 14 (1956), str. 96—135.Verwaltungsaufgaben. U: Fritz Morstein Marx (izdavač),Verwaltung: Eine einführende Darstellung, Berlin, 1965, str.187—214.

Becker, Howard S./Blanche Geer, Latent Culture: A Note on

the Theory of Latent Social Roles, »Administrative ScienceQuarterly«, br. 5 (1960), str. 304— 313.Beer, Stafford, Below the Twilight Arch: A Mythology of Sy-

stems. U: Eckmann (vidi bibliografiju, str. 1—25). Kybernetik und Management, Frankfurt 1962 (njemački prijevod).

Bendixen, Peter, Die Komplexität von Entscheidungssituationen.

Kritik am Formalismus der betriebswirtschaflitchen Entschei-dungstheorie, »Kommunikation«, br. 3 (1967), str. 103— 114.

285



Bennis, Warren G. Towards a »Truly« Scientific Management: The Concept of Organization Health, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 269—282.

Bensman, Joseph/Israel Gerver, Crime and Punishment in the

Factory: The Function of Deviance in Maintaining the Social System, »American Sociological Review«, br. 28 (1963), str.588—593.

Bensman, Joseph/Bernard Rosenberg, The Meaning of Work in Bureaucratic Society. U: Maurice R. Stein/Athur J. Vidich/David Manning Hite (izdavač), Identity and Anxiety, Glen-coe/111., 1960, str. 181— 197.

Berger, Peter L./Hansfried Kellner, Die Ehe und die Konstruk-tion der Wirklichkeit, »Soziale Welt«, br. 16 (1965), str. 220do 235.

Bartalanffy, Ludwig von, Zu einer allgemeinen Systemlehre, »Biologia Generalis«, br. 19 (1949), str. 114— 129.

A n Outline of General Systems Theory, »The British Journal

for the Philosophy of Science«, br. 1 (1950), str. 134— 165.General System Theory. U: General Systems. »Yearbook ofthe Society for the Advancement of General Systems Theo-ry«, br. 1 (1956), str. 1—10.General System Theory: A Critical Review, »General Sys-tems«, br. 7 (1962) str. 1—20.

Biddle, Bruce J., Roles, Goals and Value Structures in Organiza-

tion. U: Cooper/Leavitt/Shelly II, (vidi bibliografiju, str.150— 172).

Bidlingmaier, Johannes, Unternehmerziele und Unternehmerstra-tegien, Wiesbaden, 1964.

Bion, W. R., Experience in Groups and other Papers, LondonNew York, 1961.

Bischofberger, Pius, Durchsetzung und Fortbildung betriebswirtschaftlicher Erkenntnisse in der öffentlichen Verwaltung. Ein Beitrag zur Verwaltungslehre, Zürich—St. Gallen, 1964.

Blau, Peter M. Bureaucracy in Modern Society, New York,1956.Structural Effects, »American Sociological Review«, br. 25(1960), str. 178—193.

The Dynamics of Bureaucracy, 2 izdanje, Chicago, 1963.

286



Exchange and Power in Social Life, New York—LondonSydney, 1964.

Bleicher, Knut, Organisation der Unternehmensplanung. U:Agthe/Schnaufer, (vidi bibliografiju, str. 121—161).

Grundsätze der Organisation: U: Schnauf er/Agthe, (vidi bibliografiju, str. 149— 164).

Böhrs, Hermann, Organisation und Gestaltung der Büroarbeit, München—Bern, 1960.a. Aufgabe und Funktion in der Organisation des Industriebe-triebs, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 30 (1960. a),str. 263—273.Organisation des Industriebetriebes, Wiesbaden, 1963.

Boulding, Kenneth E., A Reconstruction of Economics, NewYork, 1950. Implications for General Economics of More Realistic Theo-ries and Proceedings, str. 35—44.The Image: Knowledge in Life and Society, Ann/Arbor/Mic.,

1956. a.General Systems Theory: The Skeleton of Science, »Manage-ment Science«, br. 2 (1965. b), str. 197—208.The Present Position of the Theory of the Firm: U: BouldingSpivey (vidi bibliografiju, str. 1—17).

Boulding, Kenneth E./W. Allen Spivey (izdavač), Linear Program-ming and the Theory of the Firm, New York, 1960.

Bowen, Howard R., The Business Enterprise as a Subject for Research, New York, 1955.

Braybrooke, David/Charles E. Lindblom, A Strategy of Decisi-on: Policy Evaluation as a Social Process, New York—Lon-don, 1963.

Briggs, George E., Engineering Systems Approaches to Organi-

zations. U: Cooper/Leavitt/Shelly II, (vidi bibliografiju, str.479—492).

Brown, Robert, Explanation in Social Science, London, 1963.Bruner, Jerome S./Jaqueline J. Goodnow/George A. Austin, A

Study of Thinking, New YorkLondon, 1956.Buck, R. C., On the Logic of General Behavior Systems Theory.

U: Herbert Feigl/Michael Scriven (izdavač), The Foundati-ons of Science and the Concepts of Psychology and Psycho-

287



analysis. Minnesota Studies in the Philosophy of Science, sv.1, Minneapolis, 1956, str. 223—238.

Buck, Vernon E., A Model for Viewing an Organization as a System of Constraints. U: James D. Thompson (izdavač),

Approaches to Organizational Design, Pittsburg 1966, str.103—172.Buckley, Walter, Structural—Functional Analysis in Modern So-

ciology. U: Howard/Becker/Alvin Boskoff (izdavači), Mo-dern Sociological Theory in Continuity and Change, NewYork, 1957, str. 236—259.

Burckhardt, Walther, Methode und System des Rechts, Zürich,1936.

Burke, Kenneth, A Grammar of Motives, Cleveland—NewYork, 1962 (Izdanje Meridian Book).

Bums, Tom/G.M. Stalker, The Management of Innovation, Lon-don, 1961.

Busse von Colbe, Walther, Substanzerhaltung. Handwörterbuch

der Betriebswirtschaft, sv. III, Stuttgart, 1960, stupac 5309—5321.

Entwicklungstendenzer in der Theorie der Unternehmung, »Zeit-schrift für Betriebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 615—627.

Cannon, Walter, B., The Wisdom of the Body, New York, 1932.

Caplow, Theodore, Principles of Organization, New York—Chi-cago—Burliname 1965.Carlsson, Gösta, Reflection on Functionalism, »Acta Sociolo

gica«, br. 5 (1962), str. 201— 224; njemački prijevod. U:Ernst Topitsch (izdavač), Logik der Sozialwissenschaften, Köln, 1965, str. 236—261.

Cossio, Carlos, Intuition, Thought, and Knowledge in the Doma-in of Law, »Philosophy and Phenomenological Research«,

br. 14 (1953/54), str. 470—493.Catton, Jr., William R., Unstated Goals as a Source of Stress in

an Organization, »Pacific Sociological Review«, (1962), str.29—35.

Chapple, Eliot D./Leonard R. Sayles, The Measure of Manage-

ment, New York, 1961.

288



Chames, A./William W. Cooper, Management Models and In-dustrial Applications of Linear Programming, New York,1961.

Chames, A./William W. Cooper, Deterministic Equivalents for

Optimizing and Satisficing under Chance Constraints, »Ope-ration Research«, br. 11 (1963), str. 18—39.Child, Irving L., Morale: A Bibliographical Review, »Psycholo-

gical Bulletin«, br. 38 (1951), str. 393—420.Churchman, West C., Prediction and Optimal Decision: Philo-

sophical Issues of Science of Values, Englewood Cliffs/N.J.,1961.

Churchman, West C./Russel L. Ackoff, Purposive Behavior and Cybernetics, »Social Forces«, br. 29 (1950), str. 32—39.

Churchman, West C./Russel L. Ackoff/Leonard Arnoff, Ope-rations Research. Eine Einführung in die Unternehmensfor- schung, Wien—München, 1961 (njemački prijevod).

Churchman, West C./Herbert B. Eisenberg, Deliberation and

Judgement, U: Shelly/Bryan (vidi bibliografiju, str. 45—53).Claessens, Dieter, Rationalität revidiert, »Kölner Zeitschrift für

Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 17 (1965), str. 465—476. Nanovo tiskano u: isti, Angst, Furcht und gesellschaft-licher Druck, und andere Aufsätze, Dortmund, 1966, str.116—124.

Clark, Burton R., Organizational Adaption and Precarious Va-lues: A Case Study, »American Sociological Review«, br. 21(1956), str. 327—336. Adult Education in Transition: A Study of Institutional In- security, »University of California Publications in Sociologyan Social Institutions«, br. 1,2 (1956), str. 43—202.The Open Door College: A Case Study, New York—Toron-

to—London, 1960.Clark, Peter B./James Q. Wilson, Incentive Systems: A Theory

of Organization, »Administrative Science Quarterly«, br. 6(1961), str. 129— 166.

Cleland, Sherill, A Short Essay on a Managerial Theory of the Firm. U: Boulding/Spivey (vidi bibliografiju, str. 202—216).

Cohen, Albert K., On the Place of »Themes« and Kindred Concepts in Social Theory, »American Anthropologist«, br.50 (1948), str. 436—443.




The Sociology of the Deviant Act: Anomie Theory and Bey-ond, »American Sociological Review«, br. 30 (1965), str.5—14.

Collins, Barry E./Harold Guetzkow, A Social Psychology of

Group Processes for DecisionMaking. New York—London —Sydney, 1964.Cooper, William W., A Proposal for Extending the Theory of the

Firm, »The Quarterly Journal of Economics«, br. 65 (1951),str. 87—109.

Cooper, William W./Harold J. Leavitt/Maynard W. Shelly II(izdavač), New Perspectives in Organization Research, NewYork—London—Sydney, 1964.

Corail, JeanLouis de, La crise de la notion juridique de service public en droit administratif frangais, Paris, 1953.

Coser, Lewis A., The Functions of Social Conflict, Glencoe/Ill.,1956.

Couffignal, Louis, Kibernetische Grundbegriffe, Baden—Baden

—Paris o.J., (njemački prijevod). La gestion cybirnetique d’une entreprise, »Cybemetica«, br.5 (1962), str. 71—87.

Coyle, Grace, Social Process in Organized Groups, New York,1930.

Cressey, Donald R., Contradictory Directives in Complex Orga-

nizations: The Case of the Prison, »Administrative ScienceQuarterly«, br. 4 (1959), str. 1— 19 (izdavač), The Prison: Studies in Institutional Organization and Change, New York,1961.

Crozier, Michel, Le phenomene bureaucratique, Paris, 1963.Cyert, R.M./W.R. Dill/James G. March, The Role of Expecta-

tions in Business Decision Making, Administrative ScienceQuarterly«, br. 3 (1958), str. 307—340.

Cyert R.M./E.A. Feigenbaum/J. G. March, Models in a Behavior Theory of the Firm, »Behavioral Science«, br. 4 (1959), str.

81—85.Cyert, Richard M./James G. March, Organizational Structure

and Pricing Behavior, »The American Economic Review«, br. 45 (1955), str. 129— 139.

290



Cyert, Richard M./James G. March, Organizational Factors in the Theory of Oligopoly, »The Quarterly Journal of Econo-mics«, br. 70 (1956), str. 44—64.

Cyert, Richard M./James G. March, A Behavioral Theory of

Organizational Objectives. U. Mason Haier (izdavač), Mo-dern Organization Theory, New York—London 1959, str.76—90.

Cyert, Richard M./James G. March, A Behavioral Theory of the Firm, Englewood Cliffs/N. J., 1963.

Cyert, Richard M./Herbert A. Simon/Donald B. Trow, Obser-

vation of a Business Decision, »The Journal of Business«, br. 29 (1956), str. 237— 249.

Dahrendorf, Ralf, Sozialstruktur des BetriebsBetriebssoziologie, Wiesbaden, 1959.Gesellschaft und Freiheit. Zur soziologischen Analyse der Gegenwart, München, 1961.

Dale, Ernest, Planning and Developing the Company Organiza-tion Structure, New York, 1952 (6. tisak 1959).

Dale, Harold E., The Higher Civil Service of Great Britain, o. O.London, 1941.

Dalton, Melville, Men who Manage: Fusion of Feeling and The-ory in Administration, New York—London, 1959.

Davidson, Donald/Patrick Suppes. DecisionMaking: An Expe-rimental Approach, Stanfors/Cal., 1957.

Davis, John M., The Transitivity of Preferences, »BehavioralScience«, br. 3 (1958), str. 26—33.

Dean, Joel, Profit Performance Measurement of Division Mana- gers. U: Rubinstein/Haberstroh (vidi bibliografiju, str.

337—344.Dearbon, De Witt C./Herbert A. Simon, Selective Perception: A Note on the Departmental Identifications of Executives, »Sodometry«, br. 21 (1958), str. 140—144.

Descartes, Premieres Responses. U: Oeuvres et Lettres, Paris,1952 (izdanje Bibliotheque de la Pleiade).

Deutsch, Karl W., On Communication Models in the Social Scien-ces, »Public Opinion Quarterly«, br. 16 (1952), str. 356—380.

19* 291



The Nerves of Government: Models of Political Communi-cation and Control. New York—London, 1963.

Dewey, John, Democracy and Education, New York 1916 (24.tisak 1951).

Human Nature and Conduct, New York, 1922.The Public and Its Problems, New York, 1927.The Quest for Certainty: A Study of the Relation of Know-ledge and Action, New York, 1929. Logic: The Theory of Inquiry, New York, 1938.The Theory of Valuation: U: International Encyclopedia of Unified Science, sv. 2, br. 4, Chicago, 1939 (6. tisak 1950).

Dill, William R., Environment as an Influence on Managerial Autonomy, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1958),str. 409—443. Administrative DecisionMaking. U: Sydney Mailick/EdwardH. Van Ness (izdavač), Concepts and Issues in Administra-tive Behavior, Englewood Cliffs/N. J., 1962, str. 29—48.

Dimock, Marshall E., The Executive in Action, New York—London, 1945.Dinkelbach, Werner, Unternehmerische Entscheidungen bei

mehrfacher Zielsetzung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 739— 747.

Dombrowski, Harald, Missbrauch der Verwaltungsmacht. Zum Problem der Koppelung verschiedener Verwaltungszwecke,

Mainz, 1967.Dorfmann, Robert, Mathematical or » Linear « Programming: A

Nonmathematical Exposition, »The American Economic Re-view«, br. 43 (1953), str. 797—825.Operations Research, »The American Economic Review, br.50 (1960), str. 575—623.

Dorsey, John T., A Communication Model for Administration, »Administration Science Quarterly«, br. 2 (1957), str. 307—324.

Dreyer, Albert S., Aspiration Behavior as Influenced by Expec-tations and Group Comparison, »Human Relations«, br. 7(1954), str. 175—190.

Drucker, Peter F., Praxis des Managements. Ein Leitfaden für

die Führungsaufgaben in der modernen Wirtschaft, 4. izda-nje, Düsseldorf, 1964 (njemački prijevod).

292



Dubin, Robert, Industrial Worker’s World: A Study of the »Cen-tral Life Interest« of Industrial Workers, »Social Problems«,

br. 3 (1956), str. 313— 342. Nanovo tiskano u: Arnold M. Ro-se (izdavač), Human Behavior and Social Processes, Boston,

1962, str. 247—266. Business Behavior Behaviorally Viewed. U: Argyris (vidi bibliografiju), str. 11—55.

Duncan, Hugh Dalziel, Language and Literature in Society, Chi-cago, 1953.

Durkheim, Emile, Les regies de la mđthode sociologique, 8. iz-danje, Paris, 1927. De la division du travail social, 7. izdanje, Paris, 1960 (prvi put 1893).

Easton, David, An Approach to the Analysis o f Political Systems, »World Politics«, br. 9. (1957), str. 383— 400. A System Analysis of Political Life, New York—London—

Sydney, 1956. a. A Framework for Political Analysis, Englewood Cliffs/N. J.,1956. b.

Eckhoff, Torstein/Knut Dahl Jacobsen, Rationality and Respon- sibility in Administrative and Judical DecisionMaking, Ko- penhagen, 1960.

Eckman, Donald P. (izdavač), Systems: Research and Design. Proceedings of the First Systems Symposium at Case Institute of Technology, New York—London, 1961.

Edelman, Murray, The Symbolic Uses of Politics, Urbana/Ill.,1964.

Edwards, Ward, The Theory of DecisionMaking, »Psychologi-cal Bulletin«, br. 51 (1954), str. 380—417.

Ehmke, Horst, »Staat« und »Gesellschaft« als verfassungstheo-retisches Problem. Festgabe für Rudolf Smend, Tübingen,1962, str. 23—49.

Eisenstadt, Shmuel N., Bureaucracy and Bureaucratization, »Curent Sociology«, br. 7 (1958), str. 99— 164.The Political Systems of Empires, New York, 1963.

Eisler, Rudolf, Eislers Wörterbuch der Philosophie, 2. izdanje,Berlin, 1922.

293



Elias, Norbert, Problems of Involvement and Detachment, »TheBritish Journal of Sociology«, br. 7 (1956), str. 226—252.

Ellwein, Thomas, Einführung in die Regierungs und Verwal-tungslehre, Stuttgart—Berlin—Köln—Mainz, 1966.

Emerson, Harrington, The Twelve Principles of Efficiency, NewYork, 1919.Emery, F. E./E. L. Trist, The Causal Texture of Organizational

Environments, »Human Relations«, br. 18 (1965), str. 21—23.Eminent, Dorothy, Function, Purpose and Powers, »American

Sociological Review«, br. 28 (1963), str. 5— 13.Etzioni, Amitai, Two Approaches to Organizational Analysis: A

Critique and a Suggestion, »Administrative Science Quar-terly«, br. 5 (1960), str. 257—278. A Comparative Analysis of Complex Organization: On Po-wer, Involvement, and their Correlates, New York, 1961. Modern Organizations, Englewood Cliffs/N. J., 1964. Dual Leadership in Complex Organizations, »American So-ciological Review«, br. 30 (1956), str. 688—698.

Eulenburg, Frantz, Das Geheimnis der Organisation, Berlin,1952.

Falldung, Harold, Functional Analysis in Sociology »AmericanSociological Review«, br. 28 (1963), str. 5—13.

Fayol, Henri, Allgemeine und industrielle Verwaltung, Miinchen —Berlin, 1929 (njemački prijevod).

Festinger, Leon, A Theory of Social Comparison Processes, »Human Relations«, br. 7 (1954), str. 117— 140.

Fiedler, Herbert, Rechenautomaten als Hilfsmittel der Gesetzes-anwendung (Einige grundsätzliche Bemerkungen). DeutscheRentenversicherung, 1962, str. 149— 155.

Firth, Raymond, Function. U: William L. Thomas, Jr. (izdavač),

»Yearbook of Anthropology«, 1955, New York, 1955,str. 237—258.Fishbum, Peter, Decision and Value Theory, New York—Lon-

don—Sydney, 1964.Fleischman, Edwin A./Edwin F. Harris/Harold L. Burtt, Lea-

dership and Supervision in Industry, Columbus/Ohio, 1955.Follet, Mary Parker, Dynamic Administration (izdavač Henry

C. Metcalf i Lyndall Urwick), LondonSouthampton, 1941.

294



The Process of Control: U: Gulick/Urwick (vidi bibliografiju, str. 159— 169).

Forsthoff, Emst, Lehrbuch des Verwaltungsrechts, sv. I, 8. iz-danje, München—Berlin, 1961.

Francis, Roy G./Robert, C. Stone, Service and Procedure in Bu-reaucracy, Minneapolis, 1956.

Frank, Andrew G., Goal Ambiguity and Conflicting Standards. A n Approach to the Study of Organizations. »Human Orga-nization«, br. 17 (1958—59), str. 8—13.

Gäfgen, Gerard, Theorie der wirtschaftlichen Entscheidung. Untersuchungen zur Logik und ökonomischen Bedeutung des rationalen Handelns, Tübingen, 1963.

Gagne, Robert M. (izdavač), Psychological Principles in System Development, New York, 1962.

Gamson, William A., A Theory of Coalition Formation, »Ame-rican Sociological Review«, br. 26 (1961), str. 373—382.

Gardner, Burleigh B./David G. Moore, Praktische Menschen- führung im Bereich, Köln—Opladen, 1957 (njemački prije-vod).

Gaus, John M./Leon O. Wolcott, Public Administration and the US Department of Agriculture, Chicago, 1940.

Gehlen, Arnold, Probleme einer soziologischen Handlungslehre.

U: Brinkmann (izdavač), Soziologie und Leben. Die soziologische Dimension der Fachwissenschaften, Tübingen, 1952,str. 28—62.Urmensch und Spätkultur, Philosophische Ergebnisse und

Aussagen, Bonn, 1956, Der Mensch. Seine Natur und seine Stellung in der Welt, 6. izdanje, Bonn, 1958.

Georgopoulos, Basil S./Amold S. Tannenbaum, A Study of Or- ganizational Effectiveness, »American Sociological Review«, br. 22 (1967), str. 534—540.

Gerwin, Robert, Die moderne Grossprojektplanung, »Frankfur-ter Allgemeine Zeitung«, 8. juni 1965, st. 11.

Gibb, Cecil A., The Principles and Traits of Leadership, »The

Journal of Abnormal and Social Psychology«, br. 42 (1947),str. 267—284.

295



Leadership. U: Gardner Lindzey (izdavač), Handbook of So-cial Psychology, sv. II, Cambridge/Mass., 1954, str. 877—920.

Glaser, Kurt, Verwaltungstechnik, Frankfurt, 1950.Gönner, Nicolaus Thaddäus, Deutsches Staatsrecht, Landshut,

1804.Goffman, Erving, Alienation from Interaction, »Human Rela-

tion«, br. 10 (1957), str. 47—59.The Presentation of Self in Everyday Life, Edinburgh!, 1958.

Goldman, Alan S., Information Flow and Worker Productivity, »Management Science«, br. 5 (1959), str. 270—278.

Gompertz, Heinrich, Interpretation, »Erkenntnis«, br. 7 (1937/38), str. 225—232.Goode, William J., A Theory of Role Strain, »American Socio-

logical Review«, br. 25 (1960), str. 483—496.Gore, William, J. Administrative DecisionMaking. A Heuristic

Model, NewYork—London—Sydney, 1964.Gouldner, Alvin W. (izdavač), Studies in Leadership, New York,

1950. Red Tape as a Social Problem: U: Robert K. Meton/AilsaP. Grey/Barbara Hockey/Hanan C. Selvin (izdavač), Reader in Bureaucracy, Glencoe/Ill., 1952, str. 410—418.

Patterns of Industrial Bureaucracy, Glencoe/Ill., 1954.Cosmopolitan and Locals: Towards an Analysis of Latent Social Roles, »Administrative Science Quarterly«, broj 2(1957/58), str. 281—306, 444—480.Organizational Analysis: U: Merton/Broom/Cottrel, Jr. (vidi

bibliografiju, str. 400— 428).The Norm of Reciprocity: A Preliminary Statement, »Ameri-can Sociological Review«, br. 25 (1960), str. 161—178.

Grazia, Alfred de, The Science and Values of Administration,

»Administrative Science Quarterly«, br. 5 (1960), str. 362 do397, 556—582.Greniewski, Henryk, Intention and Performance: A Primer of

Cybernetics of Planning, »Management Science«, br. 11(1965) A, str. 763—782.

Grochla, Erwin, Zur Organisation des betrieblichen Planungs-ablaufs. »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 32 (1962),

str. 702715.

296



Gross, Bertram M., The Managing of Organizations: The Admi-nistrative Struggle, sv. II, New York—London, 1964.What are Your Organization’s Objectives? A General Systems

Approach to Planning, »Human Relations«, br. 18 (1965),

str. 195—216.Gross, Neal/Ward S. Mason/Alexander W. McEachem, Explo-rations in Role Analysis, New York, 1958.

Grusky, Oscar, Role Conflict in Organization: A Study of Prison Camp Officials, »Administrative Quarterly«, br. 3 (1959. a),str. 452—472.Organizational Goals and the Behavior of Informal Lea-ders, »The American Journal of Sociology«, br. 65 (1959. b),str. 59—67. Managerial Succession and Organizational Effectiveness. »TheAmerican Journal of Sociology«, br. 68 (1963), str. 21—31.

Giimbel, Rudolf, Nebenbedingungen und Varianten der Gewinn-maximierung, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche For-

schung«, br. 15 (1963), str. 12—21. Die Bedeutung der Gewinnmaximierung als betriebswirtschaftliche Zielsetzung. Betriebswirtschaftliche Zielsetzung, »Betriebswirtschaftliche Forschung und Praxis«, br. 16(1964), str. 71—81.

Günther, Gotthard, Das Bewusstsein der Maschinen. Eine Me-taphysik der Kybernetik, 2. izdanje, Krefeld—BadenBaden,1963.

Gulick, Luther/Lyndall Urwick (izdavač), Papers on the Science of Administration, New York, 1937.

Gurwitch, Georges, La vocation actuelle de la sociologie, 3. iz-danje, Paris, 1963.

Gurwitsch, Aron, Theorie du Champs de la Conscience, Paris,

1957.Gusfield, Joseph R., Social Strukture and Moral Reform. A Stu-

dy of the Woman’s Christian Temperance Union, »The Ame-rican Journal of Sociology«, br. 61 (1955), str. 221—232.Symbolic Crusade. Status and Politics and the American Temperance Movement, Urbana/Ill., 1963.

Gutenberg, Erich, Die Unternehmung als Gegenstand betriebs-wirtschaftlicher Theorie, Berlin—Wien, 1929.

297



Unternehmensführung. Organisation und Entscheidungen, Wiesbaden, 1962.Grundlagen der Betriebswirtschaftslehre, sv. I, 10. izdanje,Berlin—Heidelberg—New York, 1965.

Habermas, Jürgen, Analytische Wissenschaftstheorie und Dialek-tik. Ein Nachtrag zur Kontroverse zwischen Popper und Adorno. U: Zeugnisse, Theodor W. Adorno zum 60. Ge-burtstag, Frankfurt, 1961, str. 473—501.

Haberstroh Chadwick J., Control as an Organizational Process, »Management Science«, br. 6 (1960), str. 165—171. Nanovo

tiskano u: Rubinstein/Haberstroh (vidi bibliografiju, str.331—336).

Hagen, Everett E., Analytical Models in the Study of Social Sy- stems, »The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961),str. 144— 151.

Hall, Everett W., What is Value? An Essay in Philosophical

Analysis, London, 1952.Hartmann, Heinz, Bürokratische und woluntaristische Dimen-

sionen im organisierten Sozialgebilde, »Jahrbuch für Sozial-wissenschaft«, br. 15 (1964), str. 115— 127.

Hartmann, Nicolai, Zur Grundlegung der Ontologie, 3. izdanje,Meisenheim am Glan, 1948.Teleologisches Denken, Berlin, 1951.

Ethik, 4. izdanje, Berlin, 1962.Harvey, O. J. (izdavač), Motivation and Social Interaction: Cog-

nitive Determinants, New York, 1963.Harvey, O. J./David E. Hunt/Harold M. Schroder, Conceptual

Systems and Personality Organization, New York—London,1961.

Hax, Herbert, Die Koordination von Entscheidungen. Ein Bei-trag zur betriebswirtschaftlichen Organisationslehre, Köln—

—Berlin—Bonn—München, 1965.Hax, Karl, Die Substanzerhaltung der Betriebe, Köln—Opladen,

1957.Heckhausen, Heinz, Hoffnung und Furcht in der Leistungsmo-

tivation, Meisenheim am Glan, 1963.

298



Hegel, Georg Wilhelm Fridrich, Wissenschaft der Logik, sv. II,Sämtliche Werke (izdavač Lasson), sv. IV, Leipzig, 1948.

Heidegger, Martin, Ueber den Humanismus, Frankfurt, 1949.Heinen, Edmund, Die Zielfunktion der Unternehmung. U: Fest-

schrift Erich Gutenberg, Wiesbaden, 1962. m, str. 9—71. Das Zielsystem der Unternehmung, Wiesbaden, 1966.Heintz, Peter, Einführung in die soziologische Theorie, Stuttgart,

1962.Heiser, Herman C., Budgetierung. Grundsätze und Praxis der

betriebswirtschaftlichen Planung, Berlin, 1964 (njemački prijevod).

Hempel, Carl G., The Logic of Functional Analysis. U: Llewel-lyn Gross (izdavač), Symposium on Sociological Theory, Evanston/III—White Plains/N. J., 1959, str. 271—307.

Henderson, Lawrence J., Pareto’s General Sociology. A Physio-logist’s Interpretation, Cambridge/Mass., 1935.

Hennis, Wilhelm, Politik und Praktische Philosophie. Eine Stu-die zur Rekonstruktion der politischen Wissenschaft. Neu-wied—Berlin, 1963.

Herbst, P. G. A Theory of Simple Behaviour Systems, »HumanRelations«, br. 14 (1961), str. 71—94, 193—293.

Hermann, Charles F., Some Consequences of Crisis which Li-mit the Viability of Organizations, »Administrative ScienceQuarterly«, br. 8 (1963), str. 61—82.

Hespe, Klaus, Zur Entwicklung der Staatszwecklehre in der deutschen Staatsrechtswissenschaft des 19. Jahrhunderts. Köln—Berlin, 1964.

Hitch, Charles, Suboptimization in Operations Problems, »Jour-nal of the Operations Research Society«, br. 1 (1953), str.87—99.

Hitch, Charles/Roland McKean, Suboptimization in Operations Problems. U: Joseph F. McCloskey/Florence N. Trefethen(izdavač), Operations Research for Management, sv I, Bal-timore, 1954, str. 168—186.

Hobbes, Thomas, Leviathan, New York, 1953 (izdanje Everman’s Library).

Hoffmeister, Johannes, Wörterbuch der philosophischen Be-

griffe, 2. izdanje, Hamburg, 1955.Hofstätter, Peter R., Gruppendynamik, Reinbek, 1957.

299



Erfahrung und Erwartung. U: Aspekte sozialer Wirklichkeit. Izdala Hochschule für Sozialwissenschaften Wilhelshaven,

br. 7, Berlin, 1958, str. 155— 172.Holtzmann, Abraham, The Townsend Movement: A Political

Study, New York, 1963.Homans, George C., Theorie der sozialen Gruppe, Köln—Opp

laden, 1960 (njemački prijevod).Contemporary Theory in Sociology: U: Robert E. L. Faris(izdavač), Handbook of Modern Sociology. Chicago, 1964,str. 951—977.

Horowitz, Irving Louis, Consensus, Conflict and Cooperation:

A Sociological Inventory, »Social Forces«, br. 41 (1962), str.177—188.

Hug, Hans, Die Theorie vom Staatszweck, Winterthur, 1954.Husserl, Edmund, Logische Untersuchungen, sv. II, 3. izdanje,

Halle 1952. Erfahrung und Urteil, Hamburg, 1948. Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologi- schen Philosophie, sv. I, Husserliana, sv. III, Den Haag,1950, a.Cartesianische Mediationen und Pariser Vorträge. Husserlia-na, sv. I, Den Haag, 1950. b.

Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die trans zedentale Phänomenologie, Husserliana, sv. VI, Den Haag,

1954.Husson, Leon, Les transformations de la responsabilite. Etude sur la pensee juridique, Paris, 1947.

Ijiri, Yuji, Management Goals and Accounting for Control, Amsterdam, 1965.

Irle, Martin, Soziale Systeme. Eine Kritische Analysis der Theo-rie von formalen und informalen Organisationen, Göttingen,1963.

Jaeggi, Urs/Herbert Wiedemann, Der Angestellte im automatisierten Büro, betriebssoziologische Untersuchungen über die Auswirkungen elektronischer Datenverarbeitung auf die A n -

gestellten und ihre Funktionen, Stutgart, 1963.

300



Janne, Henri, Function et finalite en sociologie, »Cahiers internationaux de sociologie«, br. 16 (1954), str. 60—67.

Jacques, Elliot, The Changing Culture of a Factory, London,1951.

Measurement of Responsibility, London, 1956.Jellinek, Georg, Allgemeine Staatslehre, 6. novi tisak 3. izdanja,

Darmstadt, 1959.Jellinek, Walter, Gesetz, Gesetzanwendung und Zweckmässig

keitserwägung, Tübingen, 1913.Verwaltungsrecht, 3. izdanje, novi tisak, Offenbach, 1948.

Jhering, Rudolf von, Der Zweck im Recht, sv. I, 3. izdanje, Leip-zig, 1893.

Johnson, Harry M., Sociology, New York, 1960.Johnson, Richard A./Fremont E. Kast/James E. Rosenzweig,

The Theory and Management of Systems, New York—SanFrancisco—Toronto—London, 1963.

Johnson, Richard A./Fremont E. Kast/James E. Rosenzweig,

System Theory and Management, »Management Science«, br. 10 (1964), istr. 367—384.

Joksch, H. C., Constraints, Objectives, Efficient Solutions and Suboptimization in Mathematical Programming, »Zeitschriftfür die gesamte Staatswissenschaft«, br. 122 (1966), str. 5—13.

Jones, Maxwell, The Therapeutic Community, New York, 1953.

Kahn, Robert L./Donald M. Wolfe/Robert P. Quinn/J. Diedrick, Snoek, Organizational Stress: Studies in Role Conflict and Ambiguity, New York—London—Sydney, 1964.

Kant, Immanuel, Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, Sämt-liche Werke, sv. III (izdavač v. Kirchmann), Leipzig, 1897.

Katona, George, Rational Behavior and Economic Behavior. »Psychological Review«, br. 60 (1953), str. 307—318. Das Verhalten der Verbraucher und Unternehmen. Über die Beziehungen zwischen Nationalökonomie, Psychologie und Sozialpsychologie, Tübingen, 1960 (njemački prijevod).

Kaufmann, Herbert, Emerging Conflicts in the Doctrines of Pu-

blic Administration, »The American Political Science Re-view«, br. 50 (1956), str. 1057— 1073.

301



Kaufmann, Felix, Methodenlehre der Sozialwissenschaften, Wien,1936.

Katz, Daniel, Human Interrelationship and Organizational Beha-vior. U: Sidney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavač),

Concepts and Issues in Administrative Behavior, EnglewoodCliffs/N. J., 1962. m, str. 166—186.The Motivational Basis of Organizational Behavior, »Beha-vioral Science«, br. 9 (1964), str. 131—146.

Katz, Daniel/Robert L. Kahn, The Social Psychology of Organi- zations, New York—London—Sydney, 1966.

Katz, Fred E., Autonomy and Organization: The Limits of So-

cial Control, New Yoric, 1968.Kelsen, Hans, Allgemeine Staatslehre, Berlin, 1925.Kennedy, John L., Psychology and System Development. U:

Gagne (vidi bibliografiju), str. 517—546.The System Approach: Organizational Development, »Hu-man Factors«, br. 4 (1962), str. 25—52.

Kerr, Clark/Lloyd H. Fisher, Plant Sociology: The Elite and the Aborigines. U: Mirra Komarowsky (izdavač), Common Frontiers of the Social Science, Glencoe/Illinois, 1957, str.281—309.

Kidd, J. S., A New Look at System Research and Analysis, »Human Factors«, br. 4 (1962), str. 209—216.

Klaus, Georg, Das Verhältnis von Kausalität und Teleologie in

kybernetischer Sicht, »Deutsche Zeitschrift für Philosophie«, br. 8 (1960), str. 1266—1277. Kybernetik und Gesellschaft, Berlin, 1964.

Klein, Hans H., Zum Begriff der öffentlichen Aufgabe, »Dieöffentliche Verwaltung«, br. 18 (1965), str. 755—759.

Kluckhohn, Florence R./Fred L. Strodtbeck, Variations in Va-lue Orientations. Evanston/Ill.—Elmsford/N. Y., 1961.

Knight, Frank H., Risk, Uncertainty and Profit, Boston—NewYork, 1921 (7. tisak 1948).

Knox, John B., The Sociology of Industrial Relations, New York,1955.

Koch, Helmut, Die Theorie der Unternehmung als Globalana-lyse, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br. 120

(1964), str. 385434.

302



König, Rene, Die Informellen Gruppen im Industriebetrieb. U:Sohnaufer/Agtihe (vidi bibliografiju, str. 55— 118).

Koopmans, Tialling C., On Flexibility of Future Preference. U:Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju, str 243—254).

Komai, Jänos, Overcentralization in Economic Administration: A Critical Analysis Based on Experience in Hungarian Light Industry, London, 1959.

Kosiol, Erich, Grundlagen und Methoden der Organisationsfor- schung, Berlin, 1959. Modellanalyse als Grundlage unternehmerischer Entscheidu gen, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung«, br. 13 (1961), str. 318—334.Organisation der Unternehmung, Wiesbaden, 1962.

Kraft, Viktor, Die Grundlagen einer wissenschaftlichen Wertlehre,2. izdanje, Wien, 1951.

Kramer, Rolf, Information und Kommunikation. Betriebswirt- schaftliche Bedeutung und Einordnung in die Organisation

der Unternehmung, Berlin, 1965.Krauss, Ruprecht von, Der Grundsatz der Verhältnissmässigkeit,

Hamburg, 1955.Krüger, Herbert, Allgemeine Staatslehre, Stuttgart, 1964.Krüsselberg, HansGünter, Organisationstheorie, Theorie der

Unternehmung und Oligopol. Materialien zu einer sozial-

ökonomischen Theorie der Unternehmung, Berlin, 1965.Krupp, Shermann, Pattern in Organizational Analysis. A Criti-cal Examination, Philadelphia—New York, 1961.

Kuhn, Alfred, The Study of Society. A Unified Approach, Ho-mewood/Ill., 1963.

Kuhn, Helmut, The Phenomenological Concept of »Horizon«. U: Marvin Färber (izdavač), Philosophical Essays in Memory

of Edmund Husserl, Cambridge/Mass. 1940.

Landsberger, Henry A., The Horizontal Dimension in Bureau-cracy, »Administrative Science Quarterly«, br. 6 (1961), str.299—332.

Langen, Heinz, Bemerkungen zur betriebswirtschaftlichen Orga-

nisationslehre, »Betriebswirtschaftliche Forschung und Pra-xis«, br. 5 (1953), str. 455—464.

303



Langkjaer, Asger, Contribution to a General Normology or The-ory of PurposeSetting with Particular Reference to Impe-ratives and Definitions of Serviceability, Kopenhagen, 1961.

Lapide, Hippolythus a, Dissertatio de ratione status in imperio

nostro RomanoGermanico, Freistadt, 1647.Latane, Henry A., The Rationality Model in Organizational De cisionMaking. U: Harold J. Leavittt (izdavač), The Social Science of Organizations. Four Perspectives, EnglewoodCliffs/N. J., 1963.

Lauterbach, Albert, Perceptions of Management. Case Materials from Western and Northern Europe, »Administrative Science

Quarterly«, br. 2 (1957), str. 97— 109.Leavitt, Harold J., Management According to Task: Organiza-

tional Differentiation, »Managerial International, br. 1, 1962,str. 13—22. Managerial Psychology. A n Introduction to Individuals, Pairs, and Groups in Organization, Chicago, 1962.

Lee. D. Demetracopoulou. Primitive Systems of Values, »Philo-

sophy of Science«, br. 7 (1940), str. 355—378.Leibenstein, Harvey, Economic Theory and Organizational Ana-

lysis, New York, 1960.Lerche, Peter, Übermass und Verfassungrecht. Zur Bindung des

Gesetzgebers and die Grundsätze der Verhältnismässigkeit und der Erfolderlichkeit, Köln—Berlin—München—Bonn,

1961.LeVine, Robert A. (izdavač), The Anthropology of Conflict, »The Journal of Conflict Resolutions«, br. 5 (1961), str.3—108.

Levy, Marion J., The Strukture of Society, Princeton/N. J., 1952.Lewin, Kurt/Tamara, Dembo/Leon Festinger/Pauline S. Sears,

Level of Aspiration. U: J. McV. Hunt (izdavač), Personality

and the Behavior Disorders, sv. 1, New York, 1944, str. 333 —378.LietVau, Georges, La theorie du service public. Crise ou my the,

»Revue Administrative«, br. 14 (1961), str. 256—263.Likert, Rensis, New Patterns of Management, New York—To-

ronto—London, 1961.Lindblom, Charles E., Policy Analysis, »The American Econo-

mic Review«, br. 48 (298—312).

304



The Science of »Mudding Through«, »Public AdministrationReview«, br. 13 (1959), str. 79—88.The Intelligence of Democracy: DecisionMaking Through

Mutual Adjustment, New York—London, 1965.

Lindsay, A. D., The Modern Democratic State I, London—NewYork—Toronto, 1943.

Linhardt, Hans, Grundlagen der Betriebsorganisation, Essen,1954.

Lipset, Seymour M./Martin Trow/James S. Coleman, Union Democracy, Glencoe/Ill., 1956.

Litterer, Joseph A., The Analysis of Organizations, New York— —London—Sydney, 1965.Litwak, Eugene, Models of Bureaucracy which Permit Conflict,

»The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961), str.177—184.

Lehmann, Martin, Einführung in die Betriebswirtschaftslehre,

3. izdanje, Tübingen, 1959.Luce, R. Duncan, Individual Choice Behavior. A Theoretical Analysis, New York—London, 1959.

Luhmann, Niklas, Kann die Verwaltung wirtschaftlich handeln?, »Verwaltungsarchiiv«, br. 51 (1960), str. 97— 115. Funktion und Kausalität, »Kölner Zeitschrift für Soziologieund Sozialpsychologie«, br. 14 (1962. a), str. 617—644.Wahrheit und Ideologie, »Der Staat«, br. 1 (1962. b), str. 431

—448. Funktionen und Folgen formaler Organisation, Berlin,1964. a.

ZweckHerrschaftSy stem. Grundbegriffe und Prämissen Max Webers, »Der Staat«, br. 3 (1964. b), str. 129—158.

Lob der Routine, »Verwaltungsarchiv«, br. 55 (1964. c), str.1—33.

Funktionale Methode und Systemtheorie, »Soziale Welt«, br.15 (1964. d), str. 1—25.Grundrechte als Institution. Ein Beitrag zur politischen So- ziologie, Berlin, 1965. a.

öffentlichrechtliche Entschädigung rechtspolitisch betrach-tet, Berlin, 1965. b.i.t; ,f f'




Spontane Ordnungsbildung. U: Fritz Morstein Marx (izda-vač), Verwaltung. Eine einführende Darstelung, Berlin, 1965.c, str. 163— 183.

Reflexive Mechanismen, »Soziale Welt«, br. 17 (1966. a), str.

1—23.Theorie der Verwaltungswissenschaft, Bestandsaufnahme und Entwurf, Köln—Berlin 1966. b. Recht und Automation in der öffentlichen Verwaltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung 1966. c.

Politische Planung, »Jahrbuch für Sozialwissenschaft«, br. 17

(1966. d), str. 271—297.Soziologische Aufklärung, »Soziale Welt«, br. 18 (1967. a),str. 97— 123.

Positives Recht und Ideologie, »Archiv für Rechts und So-zialphilosophie«, br. 53 (1967. b), str. 531—571.Soziologie als Theorie sozialer Systeme, »Kölner Zeitschriftfür Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 19 (1967. c), str.

615—645. Die Knappheit der Zeit und die Vordringlichkeit des Befristeten,

»Die Verwaltung«, br. 1 (1968), str. 3—30.

Maass, Arthur, i drugi, Design of Water Resource Systems, Cam- bridge/Mass., 1962.

Maclver, R. M., Social Causation, Boston, 1942.Maier, Norman F. Frustration: The Study of Behavior without a Goal, New York, 1949.

Maniha, John/Charles Perrow, The Reluctant Organization and the Aggressive Environment, »Administrative Science Quar-terly«, br. 10 (1965), str. 238—251.

March, James G., The Business Firm as a Political Coalition, »The Journal of Politics«, br. 24 (1962. a), str. 662—678.Some Recent Substantive and Methodological Developments in the Theory of Organizational DecisionMaking: U: AustinRanney (izdavač), Essays on the Behavioral Study of Poli-tics, Urbana/Ill., 1962. b, str. 191—208.

March, James G./Herbert A. Simon, Organizations, New York

—London, 1958.

306



Marcus, Philip M., Expresive and Instrumental Groups: Toward a Theory of Group Structure, »The American Journal ofSociology«, br. 66 (1960), str. 54— 59.

Marcus, Robert L., The Nature of Instinct and the Physical

Basis of Libido, »General Systems«, br. 7 (1962), str.133—156.

Marettek, Alexander, Typen der Budgetkostenrechnung, »Zeit-schrift für Betriebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 408—414.

Margolis, Julius, The Analysis of the Firm: Rationalism, Con-ventionalism, and Behaviorism 31 (1958), str. 187— 199.

Marschak, Jacob, Towards an Economic Theory of Organization and Information. U: Thrall/Coombs/Davis, (vidi bibliogra-fiju, str. 187—220). Actual Versus Consistent Decision Behavior, »BehavioralScience«, br. 9 (1964), str. 103—110.

Martin, Norman H., Differential Decisions in the Management of an Industrial Plant, »The Journal of Business«, br, 29

(1956), str. 249—260.May, K. O., Transitivity, Utility, and Aggregation in Preference

Patterns, »Econometrica«, br. 22 (1954), str. 1—13.Mayer, Franz, Die Eigenständigkeit des Bayerischen Verwal,

tungsrechts, dargestellt an Bayerns Polizeirecht, München,1958.

Das Opportunitätsprinzip in der Verwaltung, Berlin, 1963.Mayer, Otto, Deutsches Verwaltungsrecht, sv. I, Leipzig, 1895.Mayntz, Renate, Die soziale Organisation des Industriebetriebes,

Stuttgart, 1958. Kritische Bemerkungen zur funktionalistischen Schichtungs-theorie. U: David V. Glass/Rene König, (izdavač), Soziale Schichtung und soziale Mobilität. Posebni broj 5 (»Kölner

Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, Köln—Opladen, 1961, str. 10—28.On the Use of the Equilibrium Concept in Social System

Analysis. Transaction of the Fifth Congress of Sociology, Washington D. C. 1962, sv. IV, str. 133— 153.Soziologie der Organisation, Reinbek, 1963.

Die Organisationssoziologie und ihre Bemühungen zur Orga-nisationslehre.U: Schnaufer/Agthe, (vidi bibliografiju, str. 29—54).

20* 307



McCall, George J./J. L. Simmons, Identities and Interactions, New York—London, 1966.

McFarland, Dalton E., Management: Principles and Practices,2. izdanje, New York—London, 1964.

McKean, Roland N., Efficiency in Government Through Systems Analysis with Emphasis on Water Resources Development, New York, 1958.

Mechanic, David, Sources of Power of Lower Participants in Complex Organizations, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 349—364.

Mehl, Lucien, La cybernetique et Vadministration, »La RevueAdministrative«, br. 10 (1957), str. 410—419; 11 (1958), str.539—545, 667—671; 12 (1959), str. 201—207, 531—544;13 (1960), str. 75—83, 323—327; 14 (1961), str. 311—319,671—679.

Meier, Albert, Rationelle Führung und Leitung in der Unterneh-mung. Aufgabengliederung und Aufgabenverteilung in neuer

Sicht, Stuttgart, 1957.Mellerowitz, Konrad, Allgemeine Betriebswirtschaftslehre, sv. I,

10. izdanje, Berlin, 1958.Mendieta y Nünez, Lucio, Sociologia de la Burocracia, Mexico,

1961.Menger, Christian Friedrich, Die Bestimmung der öffentlichen

Verwaltung nach den Zwecken, Mitteln und Formen des Verwaltungshandelns, »Deutsche Verwaltungsblatt«, br. 75(1960), str. 297—303.

Merk, Walter, Der Gedanke des gemeinen Besten in der deutschen Staats— und Rechtsentwicklung, Weimar, 1934.

Mertens, Peter, Netzwerktechnik als Instrument der Planung, »Zeitschrift für Betriebswirschaft«, br. 34 (1964), str.

382—407.Merton, Robert K., Bureaucratic Structure and Personality, »So-

cial Forces«, br. 18 (1940), str. 561—568, nanovo tiskano u:isti (vidi bibliografiju, 1957, str. 195—206).Social Structure and Anomie: U: isti (vidi bibliografiju, 1957,str. 131— 194).

Social Theory and Social Structure, 2. izdanje, Glencoe/Ill.1957.

308



Merton, Robert K./Leonard Broom/Leonard S. Cotrell, Jr. (izda-vači), Sociology Today, New York, 1959.

Mesarovič, M. D./J.L. Sanders/C. F. Sprague, A n Axiomatic A p- proach to Organizations from a General Systems Viewpoint. V:

Cooper/Leavitt/Shelly II (vidi bibliografiju, str. 493—512).Messinger, Sheldon L., Organizational Transformation. A Case Study of a Declining Social Movement, »American Sociologi-cal Review«, br. 20 (1955), str. 3— 10.

Michels, Robert, Zur Soziologie des Parteiwesens in der moder-nen Demokratie. Novi tisak 2. izdanja, Stuttgart, (1957).

Mill, John Stuart, System of Logic. Ratiocinative and Inductive, 9. izdanje, London 1875, sv. II.

Representative Government, London—New York 1954 (Eve-ryman’s Library).

Mises, Ludwig von, Grundprobleme der Nationalökonomie. Un-tersuchungen über Verfahren, Aufgaben und Inhalt der Wirt-

schafts und Gesellschaftslehre, Jena, 1933.

Mohl, Robert, System der Präventivjustiz und Rechtspolizei, Tü- bingen, 1834.

Mohl, Robert von, Encyclopädie der Staatswissenschaften, 2.izdanje, Freiburg/Brsg.—Tübingen, 1872.

Moore, Omar K/Donald J. Lewis, Purpose and Learning Theory, »The Psychological Review«, br. 60 (1953), str. 149— 156.

Moore, Wilbert E., Man, Time and Society, New York—Lon-don, 1963.Moore, WUbert E./Arnold S. Feldman, Spheres of Commitment.

U: isti (izdavač) Labor Commitment and Social Change in Developing Areas, New York, 1960, str. 1—77.

Morstein Marx, Fritz, Einführung in die Bürokratie, Neuwied,1959.

The Higher Civil Service as an Action Group in Western Po-litical Development, Princeton/N. J., 1963, str. 62—95.

Interne Verwaltungskontrolle. U: isti (izdavač), Verwaltung. Eine einführende Darstellung, Berlin, 1965. a, str. 372—387. Das Dilemma des Verwaltungsmannes, Berlin 1965. b.

Moxter, Adolf, Präferenzstruktur und Aktivitätsfunktion des Un-

ternehmers. »Zeitschrift für betriebswirtschaftliche For-schung«, br. 16 (1964), str. 6—35.

309



Myrdal, Gunnar, Das Zweck/Mittel, Denken in der Nationalö-konomie, »Zeitschrift für Nationalökonomie,« br. 4 (1933),str. 305—329. Nanovo tiskano u: isti, Das Wertproblem in der Sozialwissenschaft 1965.

Nadel, Siegfried F., The Foundation of Social Anthropology, Glencoe/Ill., 1951.The Theory of Social Structure, Glencoe/Ill., 1957.

Nagel, Emest, Teleological Explanation and Teleological Sy- stems. U: Sidney Ratner (izdavač), Vision and Action, NewBrunswick/N. J., 1953, str. 192—222.

On the Statement »The Whole is More than the Sum of its Parts. U: Paul F. Lazarsfeld/Morris Rosenberg (izdavač),The Langauge of Social Research, Lencoe/Ill., 1955, str.519—527. Logic without Metaphysics, Glencoe/Ill., 1956.The Structure of Science, New York, 1961.

Neumann, John von, Die Rechenmaschine und das Gehirn, München, 1960. (njemački prijevod). Newell, Allen/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, Elements of a The-

ory of Human Problem Solving, »Psychological Review«, br. 65 (1958), str. 151— 166.

Newell, AJlen/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, A General Pro-blem Solving Program for a Computer, »Computers and

Automation«, br. 8 (1959), str. 10— 17. Newell, Allen/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, The Processes of

Creative Thinking. U: Howard E. Gruber/Glenn Terrel/Mi-chael Wertheimer (izdavač), Contemporary Approaches to Creative Thinking, New York, 1962, str. 63—119.

Newell, Allen/Herbert A. Simon, Heuristic Problem Solving,

»Operations Research«, br. 6 (1958), str. 1—10, 499—500. Newman, William H., Administrative Action. The Techniques of Organizations and Management, Englewood Cliffs/N. J.,1951. (13. tisak 1961).

Nokes, Peter, Purpose and Efficiency in Humane Social Institu-tions, »Human Relations«, br. 13 (1960), str. 141—155.

Nordsieck, Fritz, Rationalisierung der Betriebsorganisationen,2. izdanje, Stuttgart 1955.

310



Betriebsorganisation. Lehre and Technik. Textband, Stutt-gart, 1961.

Oakeshott, Michael, Rational Conduct, »The Cambridge Jour-

nal«, br. 4 (1950/1), str. 3—27. Nanovo tiskano u: isti, Ra-tionalism and Politics and other Essays, London—Hertford—Harlow, 1962.

Optner, Stanford L., Systems Analysis for Business Management, Englewood Cliffs/N. J., 1960.

Orden, Alex, Man — Machine— Computer Systems. U: GeorgeP. Shultz/Thomas L. Whistler (izdavač), Management Organi-

zation and the Computer, Glencoe/Ill., 1960, str. 67—86.

Page, Charles H., Bureaucracy’s Other Face, »Social Forces«, br. 25 (1946), str. 88—94.

Papandreou, Andreas G., Some Basic Problems in the Theory of the Firm. U: Bernard F. Haley (izdavač), A Survey of Contemporary Economics, sv. II, Homewood/Ill., 1952, str.183—219.

Parsons, Talcott, The Place of Ultimate Values in Sociological Theory, »The International Journal of Ethics«, br. 45 (1935),str. 282—316.The Structure of Social Action, 2. izdanje Glencoe/Ill., 1949.The Social System, Glencoe/Ill., 1951.

Suggestions for a Sociological Approach to the Theory of Or- ganisations, »Administrative Science Quarterly« br. 1 (1956)str. 63—85, 225—239; nanovo tiskano u: Parsons (vidi bi-

bliografiju, 1960. a).Some Ingredients of a General Theory of Formal Organiza-tion. U: Andrew W. Halpin (izdavač), Administrative Theory in Education, Chicago, 1958. a, str. 40—72; nanovo tiskanou: Parsons, (vidi bibliografiju, 1960. a).Social Structure and the Development of Personality: Freud’s Contribution to the Integration of Psychology and Sociology, »Psychiatry«, br. 21 (1958. b), str. 321—340; nanovo tiskanou: Parsons, (vidi bibliografiju), 1964. a, str. 78—111. An Aproach to Psychological Theory in Terms of the Theory

of Action. U: Sigmund Koch (izdavač), Psychology. A Study

311



of a Science, sv. I ll, New York—Toronto—London, 1959,str. 612—711.General Theory in Sociology: U: Merton/Broom/Cotrell Jr.(vidi bibliografiju, str. 3—38).

Structure and Process inModernSociety, Glencoe/Ill., 1960. a. Durkheim’s Contribution to the Theory of Integration of So-cial Systems. U: Kurt H. Wolff, Emile Durkheim 1858 —1917, Columbus/Ohio, 1960. b, str. 118—153.

Patern Variables Revisited, »American Sociological Review«, br. 25 (1960. c), str. 4 67 4 83 .

The Point of View of the Author. U: Max Black (izdavač),The Social Theories of Talcott Parsons, Englewood Cliffs/N.J., 1971. a, str. 311—363.Some Considerations on the Theory of Social Change, »Ru-ral Sociology«, br. 26 (1961. b), str. 219—239.On the Concept of Influence, »Public Opinion Quarterly«,

br. 27 (1963), str. 37— 62.

Social Structure and Personality, New York—London, 1964.a. Beiträge zur soziologischen Theorie. Neuwied—Berlin, 1964. b (njemački prijevod). Evolutionary Universals in Society, »American Sociological Review«, br. 29 (1964. c), str. 339—357. Die Motivierung des wirtschaftlichen Handelns. U: isti (vidi

bibliografiju, 1964. b). Die jüngsten Entwicklungen in der strukturellfunktionalen Theorie, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsy-chologie«, br. 16 (1964. d), str. 30—49.

Parsons, Talcott/Robert F. Bales/Edward A. Shils, Working Pa- pers in the Theory of Action, Glencoe/Ill., 1953.

Parsons, Talcott/Edward A. Shils (izdavači), Toward a General Theory of Action, Cambridge/Mass., 1951.Parsons, Talcott/NeU J. Smelser, Economy and Society, Glen-

coe/Ill., 1956.Paulsen, Andreas, Liquidität und Risiko in der wirtschaftlichen

Entwicklung, Frankfurt—Berlin, 1950.

Penrose, Edith T., The Theory of the Growth of the Firm, NewYork, 1959.

312



Perrow, Charles, The Analysis of Goals in Complex Organiza-tions, »American Sociological Review«, br. 26 (1961. a), str.854—866.Organizational Prestige. Some Functions and Dysfunctions,

»The American Journal of Sociology«, br. 66 (1961. b), str.335—341.Pfiffner, John M./Frank P. Sherwood, Administrative Organiza-

tion, Eglewood Cliffs/N. J., 1960.Phelan, John Leddy, Authority and Flexibility in the Spanish

Imperial Bureaucracy, »Administrative Science Quarterly«, br. 5 (1960), str. 47— 65.

Pierce, Albert, Durkheim and Functionalism. U: Kurt H. Wolff(izdavač), Emile Durkheim, 1858 — 1917, Columbus/Ohio,1960, str. 154—169.

Pietzsch, Jürgen, Die Information in der industriellen Unterneh-mung. Grundzüge einer Organisationstheorie für elektronische Datenverarbeitung, Köln—Opladen, 1964.

Presthus, Robert V., The Organizational Society, New York,1962.Pringle, J. W. S., On the Parallel between Learning and Evolu-

tion, »Behavior«, br. 3 (1961), str. 174— 215.Pütter, Johann Stephan, Institutions iuris publici Germanici,

3. izdanje, Göttingen, 1782.Pufendorf, Samuel, Elementorum Iurisprudentiae Universalis,

Oxford—London, 1931 (Carnegie Classics of InternationalLaw).

Pugh, D. S. i drugi, A Conceptual Scheme for Organizational Analysis, »Administrative Science Quarterly«, br. 8 (1963),str. 289—315.

Radner, Roy, Mathematical Specification of Goals for Decision Problems. U: Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju, str. 178 do216).

Radnitzky, Ernst, Dispositives und mittelbar geltendes Recht, »Archiv für öffentliches Recht«, br. 21 (1907), str. 380—409.

Rapoport, Anatol, An Essay on Mind, »General Systems«, br. 7(1962), str. 85— 101.

313



Rasch, E., Die Behörde, Begriff, Rechtsnatur, Errichtung, Ein-richtung, »Verwaltungsarchiv«, br. 50 (1959), str. 1—41.

Raven, Bertram H./Jan Rietsema, The Effects of Varied Clarity of Group Goal and Group Path upon the Individual and

his Relations to his Group, »Human Relations«, br. 10(1957), str, 29— 45.

Redfield, Robert, Societies and Cultures as Natural Systems, »The Journal of the Royal Anthropological Institute«, br. 85(1955), str. 19—32.

Reitman, Walter, Heuristic Decision Procedures, Open Constra-ints, and the Structure of Illdefined Problems, U: ShellyII/Bryan (vidi bibliografiju, str. 282—315).

Rhenman, Eric, Organizational Goals, »Acta Sociologica«, br.10 (1967), str. 275—287.

Rice, A. K., The Enterprise and its Environment. A System Theo-ry of Management Organization, London, 1963.

Ridgway, V. F. Dysfunctional Consequences of Performance

Measurement, »Administrative Science Quarterly«, br. 1(1956), str. 240—247. Nanovo tiskano u: Rubinstein/Haber-stroh (vidi bibliografiju, str. 371—377).

Riesman, David, Constraints and Variety in American Education Lincoln/Nebr., 1956.

Riggs, Fred W., Agraria and Industria. U: William J. Siffin (iz-

davač), Toward the Comparative Study of Public Admini- stration, Bloomington/Ind., 1957, str. 23— 116.The Ecology of Public Administration, London, 1961.

Administration in Developing Countries. The Theory of Pri- smatic Society, Boston, 1964.Thailand: The Modernization of a Bureaucratic Polity, Hono-lulu, 1966.

Riggs, Fred W./Weidner, Edward W., Models and Priorities in the Comparative Study of Public Administration, »Papers inComparative Public Administration, Special Series«, br. 1,Chicago, 1963.

Rittig, Gisbert, Prinzip des offenen Systems. Bemerkungen zum Werturteilsproblem. Festschrift Gerhard Weisser, Berlin,

1963, str. 79—102.

314



Rivero, Jean, Existeil un entire du droit administratif? »Revuedu Droit et de la Science Politique«, br. 59 (1953), str. 279 — 296.

Roby, Thornton B., Sub task Phasing in Small Groups. U: Joan

H. Criswell/Herbert Solomon/Patrick Suppes (izdavači), Ma-thematical Methods in Small Group Processes, Stanford/Cal.,1962, str. 261—281.

Roethlisberger, Fritz J./William J. Dickson, Management and the Worker, Cambridge/Mass., 1939.

Rohde, Johann Jürgen, Soziologie des Krankenhauses. Zur Ein-

führung in die Soziologie der Medizin, Stuttgart, 1962.Romano, Santi, L ’ordinamento giuridico. Studi sul concetto, le fond e i caratteri del diritto, I, Pisa, 1918.

Rombach, Heinrich, Substanz, System, Struktur, 2. svezak,Freiburg—München, 1965/66.

Rosenblueth, Arthuro/Norbert Wiener/Julian Bigelow, Beha-

vior, Purpose, and Teleology, »Philosophy of Science«, br.10 (1943), str. 18—24.

Rosenblueth, Arthuro/Norbert Wiener, Purposeful and Nonpur- poseful Behavior, »Philosophy of Science«, br. 17 (1950),str. 318—326.

Rosengren, William R., Communication, Organization, and Con-duct in the »Therapeutic Millieu«, »Administrative ScienceQuarterly«, br. 9 (1964), str. 70—90.

Ross, Alf, Kritik der sogenannten praktischen Erkenntnis. Zu- gleich Prolegomena zu einer Kritik der Rechtswissenschaft, Kopenhagen—Leipzig, 1933.

Rubenstein, Albert H./Chadwick J. Haberstroh (izdavač), Some Theories of Organization, Homewood/Ill., 1960.

Rubington, Earl, Organizational Strains and Key Roles, »Admi-nistrative Science Quarterly«, br. 9 (1965), str. 350—369.

Sauermann, Heinz/Reinhard Selten, Anspruchanpassungstheo rie der Unternehmung, »Zeitschrift für die gesamte Staatswis-senschaft«, br. 118 (1962), str. 577—597.

Scheler, Max. Der Formalismus in der Ethik und die materiale Wertethik, 4. izdanje, Berlin, 1954.

315



Scheff, Thomas J., Differential Displacement of Treatment Goals in a Mental Hospital, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 208—217.

Schelsky, Helmut, Aufgaben und Grenzen der Betriebssoziologie.

U: Hermann Böhrs/Helmut Schelsky, Die Aufgaben der Be-triebssoziologie und die Arbeitswissenschaften, Stuttgart— —Düsseldorf, 1954.

Scheuner, Ulrich, Begriff und Entwicklung des Rechtsstaates. U: Hans Dombois/Erwin Wilkens, Macht und Recht. Bei-träge zur lutherischen Staatslehre der Gegenwart, Berlin,1956, str. 76—88.

Die Aufgabe der Gesetzgebung in unserer Zeit, »Die öffent-liche Verwaltung«, br. 16 (1960. a), str. 601—611. Die neuere Entwicklung des Rechtstaates in Deutschland. U: Hundert Jahre deutsches Rechtsleben. Festschrift deutscher Juristen, Karlsruhe, 1960. b, sv. II, str. 229—262.

Schmalenbach, Eugen, Ueber Dienstleistungen im Grossbetriebe, Köln—Opladen, 1959.

Schmölders, Günter, J. M. Keynes’ Beitrag zur ökonomischen Verhaltensforschung. U: G. Schmölder/H. St. Seidenfus,

John Maynard Keynes als »Psychologe«, Berlin, 1956, str.7—24.The Liquidity Theory of Money, »Kyklos«, br. 13 (I960),str. 346—360.

Schanufer, Erich/Klaus Agthe (izdavači), Organisation, Berlin

—BadenBaden, 1961.Schneider, Erich, Bemerkungen zu einigen neueren Entwicklun-

gen der Theorie der Unternehmung, »WeltwirtschaftlichesArchiv«, br. 83 (1959 II), str. 93—97.

Schneider, Louis/Sverre Lysgaard, The Deferred Gratification Pattern: A Preliminary Study, »American Sociological Re-view«, br. 18 (1953), str. 142— 149.

Schnur, Roman, Die Krise des Begriffs der services publics im französischen Verwaltungsrecht, »Archiv des öffentlichenRechts«, br. 79 (1954), str. 418— 430.

Schramm, Walter, Die betrieblichen Funktionen und ihre Orga-nisation, Berlin—Lepzig, 1936.

Schütz, Alfred, Der sinnhafte Aufbau der sozialen Welt. Eine

Einleitung in die verstehende Soziologie, Beč, 1932.

316



Schutz, Alfred, The Problem of Rationality in the Social World, »Economica«, br. 10 (1943), str. 130—149. Nanovo tiskanou: Collected Papers, sv. II, Den Haag, 1964.On Multiple Realities, »Philosophy and Phenomenological

Research«, br. 5 (1944/45), str. 533—576. Nanovo tiskanou: isti Collected Papers, sv. I, Den Haag, 1962. Equality and the Meaning Structure of the Social World. U:Lyman Bryson i drugi (izdavač), Aspects of Human Equality, New York, 1956, str. 33—78. Nanovo tiskano u: isti, Collected Papers, sv. II, Den Haag,1964, str. 226—273.

Collected Papers, 3. svezak, Den Haag, 1962/66.Schweitzer Marcell, Probleme der Ablauforganisation in Unter-

nehmungen, Berlin, 1964.Scott, W. Richard, Theory of Organisations: U: Robert E. L. Fa

ris (izdavač), Handbook of Modern Sociology, Chicago, 1964,str. 485—529.

Seashore, Stanley E. /Bernard P. Indik/Basil S. Georgopoulos, Relationship Among Criteria of Job Performance, »Journalof Applied Psychology«, br. 44 (I960), str. 195—202.

Selznick, Philip, A n Approach to a Theory of Bureaucracy, »American Sociological Review«, br. 8 (1943), str. 47—54.

Foundations of the Theory of Organization, »American So-ciological Review«, br. 12 (1948), str. 25—35.

TV A and the Grass Roots, BerkeleyLos Angeles, 1949. Leadership in Administration: A Sociological Interpretation, Evanston/III.—White Plains/N. Y., 1957.

Shackle, G. L. S., Time, Nature, and Decision. U: Money, Growth, and Methodology and other Essays in Economics in Honor of Johan Ackermann, Lund, 1961, str. 299—310.

Shelly II, Maynard W./Glenn L. Bryan (izdavač), Human Jud- gement and Optimiality, New York—London—Sydney,1964.

Shepard, Roger N., On Subjectively Optimum Selection Among Multiattribute Alternatives. U: Shelly II/Bryan (vidi biblio-grafiju, str. 257—281).

Siebei, Wigand, Rationalität und Normorientierung in der Orga-

nisation, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br. 120 (1964), str. 678—685.

317



Sieben, Günter, Prospektive Erfolgserhaltung. Ein Beitrag zur Lehre von der Unternehmeneserhaltung, »Zeitschrift für Bet-riebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 628—641.

Siegel, S., Level of Aspiration and DecisionMaking, »Psyholo

gical Review«, br. 64 (1957), str. 253—262.Sigwart, Christoph, Der Kampf gegen den Zweck. U: isti, Kleine

Schriften II, 2. izdanje, Freiburg/Brsg., 1889. Logik, sv. II, Freiburg/Brsg., 1893.

Sills, David J., The Volunteers, Glencoe/Ill., 1957.

Simon, Herbert, A., The Proverbs of Administration, »Public Ad-

ministration Review«, br. 6 (1946), str. 53—67.Comments on the Theory of Organizations, »American Poli-tical Science Review«, br. 46 (1952), str. 157—167.

A Comparison of Organization Theories, »Review of Econo-mic Studies«, br. 20 (1952/1953). Nanovo tiskano u: isti (vidi

bibliografiju, 1957, str. 170— 183). Birth of an Organization. The Economic Cooperation Admi-

nistration, »Public Administration Review«, br. 13 (1953),str. 227—236. Das Verwaltungshandlen. Eine Untersuchung der Entschei-dungsvorgänge in Behörden und privaten Unternehmungen, Stuttgart, 1955. a (njemački prijevod).

Recent Advances in Organization Theory. U: Research Fron-tiers in Politics and Government, Washington; 1955. b, str.

23 do 44. Models of Man, Social and Rational: Mathematical Essays on Rational Human Behavior in a Social Setting, New York

—London, 1957.The Role of Expectations in an Adaptive or Behavioristic

Model. U: Mary Jean Bowman (izdavač), Expectations, Un-certainty, and Business Behavior, New York, 1958, str. 49 do58.Theories of DecisionMaking in Economics and Behavioral Science, »The American Economic Review«, br. 49 (1959),str. 253—283.The New Science of Management Decision, New York, 1960.The Architecture of Complexity, »Proceedings of the Ameri-

can Philosophical Society«, br. 106 (1962), str. 467—482.

318



On the Concept of Organizational Goal, »AdministrativeScience Quarterly«, br. 9 (1964), str. 1—22.The Logic of Rational Decision, »The Britisch Journal forthe Philosophy of Science«, br. 16 (1965), str. 169—186.

Simon, Herbert A./Allen Newell, Simulation and Human Thin-king. U: Martin Greenberger (izdavač), Management and the Computer of the Future, New York, 1962, str. 95—114.

Simon, Herbert A./Donald W. Smithburg/Victor A. Thompson, Public Administration, New York, 1950.

Simpsus, Richard L./William H. Gulley, Goals, Environmental Pressures, and Organizational Characteristics, »American So-ciological Review«, br. 27 (1962), str. 344— 351.

Singer, E. A. Jr., Experience and Reflection, Philadelphia, 1959.Sjoberg, Gideon, Contradictory Functional Requirements and

Social Systems, »The Journal of Conflict Resolution«, br. 4(1960), str. 198—208.

Slater, Philipp, E., Role Differentiation in Small Groups, »Ame-

rican Sociological Review«, br. 20 (1955), str. 300— 310.Smelser, Neil J., Theory of Collective Behavior, New York,

1963.Sofer, Cyril, The Organization from Within. A Comparative

Study of Social Institutions Based on a Sociotherapeutic Ap- proach, Chicago, 1962 (prvo izdanje London, 1961).

Sombart, Werner, Die drei Nationalökonomien, München—Leip-zig, 1930.Sonderegger, Fritz, Das Prinzip der Erhaltung der Unterneh-

mung als Grundproblem der modernen Betriebswirtschaft, Berlin, 1950.

Sorokin, Pitirim A./Robert K. Merton, Social Time: A Methodo-logical and Functional Analysis, »The American Journal of

Sociology«, br. 42 (1937), str. 615—629.Spann, R. N., The Study of Organizations, »Public Administra-

tion«, br. 50 (1962), str. 387— 405.Spinoza, Ethik.Stahlmann, Jürgen, Organisation, Entscheidung und Kommuni-

kation, Göttingen, 1960 (Diss.).

Stammler, Rudolf, Lehrbuch der Rechtsphilosophie, 3. izdanje,Berlin—Leipzig, 1928.

319



Starbuck, William H., Level of Aspiration Theory and Economic Behavior, »Behavioral Science«, br. 8 (1963), str. 128—136.

Stedry, Andrew C., Budget Control and Cost Behavior, Engle-wood Cliffs/N. Y., 1960.

Steinbeck, Brigitte, Einige Aspekte des Funktionsbegriffs in der positiven Soziologie und in der kritischen Theorie der Gesell- schaft, »Soziale Welt«, br. 15 (1964), str. 97— 129.

Stern, Klaus, Zur Grundlegung einer Lehre des öffentlichrecht-lichen Vertrages, »Verwaltungsarchiv«, br. 49 (1959), str.106—157.

Stern, William, Person und Sache. System des kritischen Perso-nalismus, sv. I, 2. izdanje, Leipzig, 1923.

Stevenson, Charles L., Ethics and Language, New Haven, 1944.

Stoedter, Rolf, Oeffentlichrechtliche Entschädigung, Hamburg,1933.

Stogdill, Ralph M., Individual Behavior and Group Achievement,

New York, 1959.Storing, Herbert J., The Science of Administration: Herbert A. Simon. U: Herbert J. Storing (izdavač), Essays on the Scien-tific Study of Politics, New York, 1962, str. 63—150.

Strauss, Murray A., Deffered Gratification, Social Class, and the Achievement Syndrome, »American Sociological Review«, br. 27 (1962), str. 326—335.

Strauss, George, Tactics of Lateral Relationships: The Purcha- sing Agent, »Administrative Science Quarterly«, br. 7(1962), str. 161—186.

Some Notes on Power Equalization: U: Harold J. Leavitt (iz-davač), The Social Science of Organizations: Four Perspec-tives, Englewood Cliffs/N. J., 1963, str. 38—84.

Strother, George B., Problems in the Development of a Social Science of Organization. U: Harold J. Leavitt (izdavač), The Social Science of Organisation: Four Perspectives, Engle-wood Cliffs/N. J. 1963, str. 3—37.

Suppes, Patrick, The Philosophical Relevance of Decision The-ory, »The Journal of Philosophy«, br. 58 (1961), str. 605—

614.

320



Tannenbaum, Arnold S., Control and Effectiveness in a Volun-tary Organization, »The American Journal of Sociology«,

br. 67 (1961), str. 33—46.Tannenbaum, Robert/Irving Weschler/Fred Massarik, Leader-

ship and Organization, New York—Toronto—London,1961.

Tenbruck, Friedrich H., Zur deutschen Rezeption der Rollen-theorie, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsycho-logie«, br. 13 (1961), str. 1— 40.

Thayer, Lee O., Administrative Communication. Homewood/Ill.,1961.

Theisinger, Karl, Grundsätze der Betriebsorganisation. U: Fest- schrift Wilhelm Kalveram, Berlin—Beč, 1942, str. 141— 151.

Thibaut, John W./Harold H. Kelley, The Social Psychology of Groups, New York, 1959.

Thomas von Aquino, Summa contra Gentiles.Thompson, James D., DecisionMaking, the Firm and the Mar-

ket. U: Cooper/Leavitt/Shelly II (vidi bibliografiju, str. 334do 348).Thompson, James D./Frederick L. Bates, Technology, Organi-

zation and Administration, »Administrative Science Quarte-rly«, br. 2 (1957), str. 325—343.

Thompson, James D./William J. McEwen, Organizational Goals and Environoment. Goal Setting as an Interaction Process,

»American Sociological Review«, br. 23 (1958), str. 23—31. Nanovo tiskano u: Dorwin Cartwright/Alvin Zander, Group Dynamics, 2. izdanje, Evanston/Ill. — London, 1960, str.472—484.

Thompson, James D./Arthur Tuden, Strategies, Structures, and Processes of Organizational Decision. U: James D. Thomp-

son i drugi, Comparative Studies in Administration, Pitt-sburgh, 1959, str. 195—206.Thompson, Victor A., The Regulatory Process in OPARatio

ning New York, 1950. Modern Organization, New York, 1961. Bureaucracy and Innovation, »Administrative Science Quar-terly«, br. 10 (1965), str. 1—20.

Thrall, Robert M./Clyde H. Coombs/Robert L. Davis (izdava-či), Decision Processes, New York—London, 1954.




Tönnies, Ferdinand, Zweck und Mittel im sozialen Leben. U: Erin-nerungsgabe für Max Weber, sv. I, München—Leipzig, 1923,str. 235—270.Gemeinschaft und Geselschaft. Naknadni tisak 8. izdanja

(1935), Darmstadt, 1963.Trow, Martin, The Democratization of Higher Education in America, »Europäisches Archiv für Soziologie«, br. 3 (1962),str. 231—262.

Truman, David B., The Governmental Process. Political Interests and Public Opinion, New York, 1951 (8. tisak 1962).

Turner, Ralph H., The Navy Disbursing Officier as a Bureaucrat,

»American Sociological Review«, br. 12 (1947), str. 342—348.

Udy, Stanley H., Technical and Institutional Factors in Produc-tion Organization: A Preliminary Model, »The AmericanJournal of Sociology«, br. 67 (1961), str. 247—254.

Urwick, Lyndall F., Grundlagen und Methoden der Unterneh-mensführung, Essen, 1961 (njemački prijevod).

Vallier, Ivan, Structural Differentiation, Production Imperatives and Communal Norms: The Kibutz in Crisis, »Social For-ces«, br. 40 (1962), str. 223—242.

Vickers, Geoffrey, The Undirected Society: Essays on the Hu-

man Implications of Industrialization in Canada, Toronto,1959.The Art of Judgement: A Study of Policy Making, London,1965.

Visalberghi, Aldo, Remarks on Dewey’s Conception of Ends and Means, »The Journal of Philosophy«, br. 50 (1953), str.737—753.

Viteles, Morris S., Motivation and Morale in Industry, NewYork, 1953.Vokuhl, Peter, Die Anwendung der linearen Plannungsabrech

nung in Industriebetrieben, Berlin, 1965.

Waldo, Dwight, Comparative Public Administration: Prologue, Problems, and Promise, »Papers in Comparative Public Ad-

ministration. Special Series«, br. 2, Chicago, 1964.

322



Walter, Benjamin, Internal Control Relations in Administrative Hierarchies, »Administrative Science Quarterly«, br. 11(1966), str. 179—206.

Warner, W. Keith/A. Eugene Havens, Goal Displacement and the Intangibility of Organizational Goals, »Administrative Scien-ce Quarterly«, br.12 (1968), str.539—555.

Weber, Karl, Planung mit der »Critical Path Method« (CPM).

»Industrielle Organisation«, br. 32 (1963. a), str. 1— 14. Planung mit der »Program Evaluation and Review Techni-que« (PERT), »Industrielle Organisation«, br. 32 (1963. b),

str. 35—50.Weber, Max, Gesammelte Aufsätze zu Wissenschaftslehre, 2. iz-

danje, Tübingen, 1951.

Knies und das Irrationalitätsproblem. Nanovo tiskano u: MaxWeber (vidi bibliografiju, 1951).

Weiner, Milton G., Observations on the Growth of Information

Processing Centres, U: Ruberstein Haberstroh (v. bibli., str.147— 156).

Weller, Th., Einordnung der Finanzierung in der Rahmen Betriebswirtschaftslehre, »Zeitschrift für Betriebswertschaft«, br. 32 (1962), str. 142— 164.

Weltz, Friedrich, Vorgesetzte zwischen Management und Arbe-

itern, Stuttgart, 1964.White, C. Michael, Multiple Goals in the Theory of the Firm.

U: Boulding/Spivey (vidi bibliografiju, str. 181—201).

Whyte, William F., Human Relations in the Restaurant Industry, New York, 1948. Men at Work, Homewood/Ill. 1961.

Whyte, William F. i drugi, Lohn und Leistung, Köln—Opladen,1958 (njemački prijevod).

Wiener, Norbert, Cybernetics, or Control and Communication in the Animal and the Machine. Paris, 1948 (njemački prijevod2. izdanja): Kybernetik, Düsseldorf—Beč, 1963).

Wieser, Wolfgang, Organismen, Strukturen, Maschinen. Zu einer Lehre von Organismus, Frankfurt, 1959.

Wildavsky, Aaron. The Polilitics of the Budgetary Process, Bo-ston—Toronto, 1964.

2!* 323



Wilensky Harold, Human Relations in the Workplace. Appraisal of Some Recent Research. U: Conrad Arensberg i drugi (iz-davač), Research in Industrial Human Relations, NewYork, 1957, str. 25—54.

Willems, Emilio, Innere Widersprüche im Gefüge primitiver Kul-turen, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsycho-logie«, br. 8 (1956), str. 206—223.

Williamson, Oliver E., The Economics of Discretionary Beha-vior: Managerial Objectives in a Theory of the Firm, Engle-wood Cliffs/N. J., 1964.

Wilson, James Q., Innovation in Organization: Notes Toward a Theory. U: James D. Thompson (izdavač), Approaches to Organizational Design, Pittsburgh, 1966, str. 193—223.

Wittmann, Waldemar, Lineare Programmierung und traditionel-le Produktionstheorie, »Zeitschrift für handelswissenschaft-liche Forschung«, br. 12 (1960), str .l— 17.

Wöhe, Günter, Einführung in die allgemeine Betriebswirtschafts-

lehre, 6. izdanje, Berlin—Frankfurt, 1964.Wolff, Hans J., Verwaltungsrecht II, München—Berlin, 1962.Verwaltungsrecht I, 6. izdanje, München—Berlin, 1965.

Wolff, Christian, lus Gentium Methodo Scientifica Petractatum. Oxford—London, 1934 (Carnegie Classics of InternationalLaw).

Wolin, Sheldon S., Politics and Vision: Continuity and Innova-

tion in Western Political Thought, Boston—Toronto, 1960.Worthy, James C., Organizational Structure and Employee Mo-

rale, »American Sociological Review«, br. 15 (1950), str.169— 179.

Wright, Georg H. von, Deontic Logic, »Mind«, br. 60 (1951),str. 1— 15.On the Logic of Negotiation. Societas scientiarum Finnica, Commentationes physicomathematicae XXII, 4, Helsinki,1959.

Practical Inference, Philosophical Review«, br. 72 (1963),str. 159—179.

Wundt, Wilhelm, Ethik. Eine Untersuchung der Tatsachen und Gesetze des sittlichen Lebens, sv. I 3. izdanje, Stuttgart, 1903.

Logik, sv. II, 4. izdanje, Stuttgart, 1920. Logik, sv. I, 5. izdanje, Stuttgart, 1924.

324



Yuchtman, Aphraim/Stanley E. Seashore, A System Resource Approach to Organizational Effectiveness, »American Socio-logical Review«, br. 32 (1967), str. 891—903.

Zald, Mayer N., Power Balance and Staff Conflict in Correcti-onal Institutions, »Administrative Science Quarterly«, br. 7(1962), str. 22—49.

Zald, Mayer N./Patricia Denton, From Evangelism to General Service: The Transformation of the YMCA, »AdministrativeScience Quarterly«, br. 8 (1963), str. 214— 234.

Zaleznik, Abraham/C. Ronald Christensen/Fritz J. Roethlisber

ger, The Motivation, Productivity and Satisfaction of Wor-kers: A Prediction Study, Boston, 1958.

325



Pogovor

Jedna od bitnih karakteristika razvoja moderne socijalne zbi-lje jest progresivno unutrašnje diferenciranje u pojedine segmente

socijalnog života s ujedno jakom tendencijom prema autonomi

zaciji i totalizaciji sve do ’apsorpcije’ drugih segmenata. Popratna pojava toga je da se gubi smisao za globalnu društvenu povezanost, a u isti mah javlja se prijetnja da jedan ’podsistem’ na-metne svoj ’smisao' i svoju ’svrhu’ cijelom socijalnom sistemu, ’patologizirajući’ ga na taj način iznutra, ’sistemski’.

Gotovo je simetrična karakteristika razvoja suvremene socio-logije koja je u progresivnu grananju uskom specijalizacijom na-

stojala, ne svagda s jednoznačnom motivacijom, pratiti osebujnu dinamiku pojedinih socijalnih segmenata. Pri tom joj je prijetila opasnost međusobna otuđivanja pojedinih specijalnih područja uz zanemarivanje zajedničkoga teorijskog utemeljenja što je zna-čilo samolišavanje teorijskog instrumenta za ovladavanje global-nom socijalnom zbiljom. Nije, dakako, nedostajalo vazda novih

pokušaja globalnih sociologijskih teorija koje su svoj ’univerza-

lizam’ redovito izvodile iz jednog aspekta ili segmenta socijalne zbilje, za koji se dotični autor, uz svagda određenu motivaciju, posebice zanimao.

<Jedan od najnovijih pokušaja utemeljenja univerzalne teorije sociologije, i to kao ’teorije socijalnih sistema’, jest neofunkcio nalizam koji nastoji razotkriti ne samo jednostranost funkciona lizma Parsonsova tipa nego ’principa’ jednostranosti te nepo-

sredne antiteze kao i svih dosadašnjih globalnih sociologijskih teorija. Najuspješnije reprezentira i prezentira danas taj pokušaj

Niklas Luhmann.U usporedbi s drugim njegovim radovima, ova Luhmannova

knjiga, za sada prva i jedina u nas prevedena, osebujna je po metodi i sadržaju. U njoj se ne opisuje i ne analizira s autorova

327



neofunkcionalističkog stanovišta neki od konkretnih socijalnih ’sistema’ i ’podsistema’ (pravni, ekonomski, politički, ili iz pod-ručja kulture, religiß, znanosti) što je sadržaj Luhmannovih stu-dija pisanih prije i poslije ove knjige. Ovdje je tematiziran pro-blem (nefunkcioniranja teleologijskog principa unutar sistema,

problem, dakle, koji je zajednički svim sistemima i podsistemima. Utoliko je to ’čisto’ teorijska rasprava, odnosno pripada u red ’fundamentalnih’ a ne ’primijenjenih’ istraživanja.

Razmatranja u ovoj knjizi kreću se u okviru autorove opće sociologijske teorije pa će kratak prikaz ishodišta i osnovnog pojmovlja, što je u temelju Luhmannove teorije socijalnih siste-

ma, pridonijeti lakšem razumijevanju po sebi možda prilično apstraktne problematike (ne)primjenjivosti teleologijske sheme svrha/sredstvo u opisivanju i analizi sistema socijalne zbilje.

Na stvaranje univerzalne sociologijske teorije Luhmanna je potaknula situacija u kojoj se, prema njegovu mišljenju, našla sociologija krajem 60tih godina. On je procjenjuje prilično ne- povoljno mada bi se po vanjskim znacima moglo činiti da je od

svih humanističkih disciplina upravo sociologija tada najživot nija. No, usprkos gotovo spektakularnom, vanjskom uspjehu struke — studentski pokreti širom svijeta, od kojih doduše ni je-dan nije ’revolucionirao’ određeno društvo, ali koji su, kako to eksperti kažu, ’senzibilizirali’ svjetsko javno mnijenje za mnoge do tada potiskivane lokalnonacionalne i međunarodne probleme,

izravni su učinak sociologijskog prosvjećivanja — Luhmann ostaje skeptičan. On opominje da sociologija stoji pred vrlo neiz-vjesnom budućnošću u pogledu praktične primjene i teorijske utemeljenosti: svim njezinim granama i svakom od njihovih pri-loga nedostaje sigurnost da će ostati trajnom spoznajom.

Od opasnosti međusobna otuđivanja specijalnih istraživanja što se javlja i raste usporedno s progresivnim grananjem i uskom

specijalizacijom, Luhmann smatra da se može i mora sociologija braniti na jedino efikasan način: jačanjem svijesti i intenzivira-njem brige o teorijskom utemeljenju, zajedničkom svim granama i područjima sociologije. Izostane li to, teorijska ’nedisciplinira nost’ inače propulzivnih specijalističkih istraživanja mogla bi so-ciologiju odvratiti od njezina mladenačkog ideala da postigne rang ’znanstvene discipline’. Na tu izazovnu situaciju Luhmann odgovara pokušajem vlastite univerzalne teorije sociologije.

328



Luhmann ne konstruira svoju novu teoriju iz čiste ambicije da bude poštopoto originalan, što nije rijedak slučaj u današ-njem bujanju mogli bismo reći larpurlartističkog metodologizi ranja i teoretiziranja, odsječena od realnoga spoznajnog procesa vezanog uz konkretne probleme što ih nameće socijalna praksa ili određena socijalna teorija. Na stvaranje nove teorije Luhmanna neposredno nagone poteškoće s kojima se susrela strukturalisti čkofunkcionalistička metoda što se zbog svoje analitičke efika-

snosti i teorijske koherentnosti nametnula u jednom trenutku kao jedna od dominirajućih tendencija u suvremenoj sociologiji.

Osnovnu karakteristiku strukturalnofunkcionalne teorije što

je zastupa Parsons vidi Luhmann u ovome: »Ona pretpostavlja socijalne sisteme s određenim strukturama i pita za funkcionalne uspjehe koji moraju uslijediti da bi se održali sistemi. Pri tom se

pojam funkcije najčešće ograničuje na unutarnje uspjehe, naro-čito na doprinose podsistema; pojam funkcije postaje tako siste-mu internom kategorijom koja se odnosi na odnos ’dijelova’ pre-ma ’cjelini’.«

Takvim utemeljenjem te teorije onemogućuje se postavljanje nekih bitnih pitanja socijalne zbilje, a osim toga i problemati

ziranje osnovnih pojmova kojima se ta teorija u svojoj analizi služi.

Nastavljajući na kritiku koja je s raznih strana upućena strukturalnofunkcionalnoj teoriji socijalnih sistema i Luhmann

pita: »Kako se može ograničiti ono što se u određeno vrijeme pretpostavlja kao struktura? Ne postupa li se pod tom pretpostavkom s ’ustrojstvom’ socijalnih sistema s nepravom kao ne- promjenjivim? Ne služi li ta teorija opravdanju statusa quo? Smije li se svaka socijalna zbilja smatrati kao već svagda struk-turalno integrirana, dakle u osnovi kao harmonijska?« Svi ti pri-

govori imaju »određenu opravdanost«, ali za Luhmanna ostaje

otvoreno pitanje u čemu je opravdanost tih prigovora. Primjenom opće teorije sistema i strukturalnofunkcionalna

teorija je mogla, na primjer, izgraditi tehniku varijacije sistemskih referencija i već prema potrebi i namjeri tematiziranja uteći se koncepciji strukture jednog stupnja apstrakcije koji jedva da još što isključuje, upozorava Luhmann. S druge pak strane, kri-

tika nije mogla na toj razini rasprave izboriti »uvjerljivu protu poziciju« jer, precizira Luhmann: »Ne vodi ničemu da se spo-

329



znate praznine i jednostranosti teorije sistema prekuju u protu teoriju: da se tako nadomjesti integracija konfliktom, poredak

promjenom.« Kritika strukturalnofunkcionalne metode treba stoga polaziti ne od nedostataka nego od »temelja tih nedosta-taka.«

Ishodište i perspektiva Luhmannove neofunkcionalističke so-ciologijske teorije jasno se naziru već i u samom razotkrivanju ne dakle nedostataka nego temelja nedostataka strukturalno funkcionalne teorije. Shematizirano to izgleda ovako: »Temelj nedostataka strukturalnofunkcionalne teorije sistema je u sa-mom njezinu principu, naime u tome da pojam strukture pret-

postavlja pojmu funkcije. Time strukturalnofunkcionalna teorija oduzima sebi mogućnost da problematizira strukture i da pita za smisao stvaranja strukture, za smisao stvaranja sistema uopće. Takva mogućnost ipak postoji ako se okrene odnos tih temeljnih

pojmova, ako se pojam funkcije pretpostavi pojmu strukture. Funkcionalna strukturalna teorija može pitati o funkciji struktu-ra sistema a da pri tom ne mora pretpostaviti sveobuhvatnu

strukturu sistema kao odnosnu točku pitanja.« Te apstraktne formulacije postaju razumljivije u praksi neofunkcionalističke analize u kojoj se radikaliziranje problema sistema socijalne zbi-lje pokazuje u konkretnoj primjeni u istraživanju pojedinih so-cijalnih sistema i podsistema. Tako funkcionalnostrukturalna teorija, na primjer, može problematizirati funkciju ’sistemskog diferenciranja’ ili ’hijerarhijskog poretka’ u jednom društvu a da pri tom ne uzima problem održavanja tog sistema diferenciranja ili hijerarhijskog poretka kao referentnu točku u odnosu prema kojoj se problem funkcije postavlja, kako je to slučaj u struk turalnofunkcionalnoj teoriji.

Znači li to da »funkcionalna analiza« u duhu funkcionalno strukturalne teorije ne pretpostavlja više nikakvu »odnosnu

točku« u odnosu prema kojoj se funkcija vrši i u odnosu prema kojoj se može ili ne može smisleno problematizirati funkcija? Na to temeljno pitanje, na koje na samom početku nailazi nova

funkcionalnostrukturalna teorija, Luhmann odgovara katego-rički: »Svaka funkcionalna analiza pretpostavlja odnosnu točku

spram koje se funkcija ispunjava.« Sadržajno određuje Luhmann tu posljednju odnosnu točku kao »redukciju kompleksnosti svi-

jeta«. To je ujedno kategorija koja se dalje ne može smisleno

330



problematizirati zato što u njoj dolazi pojam svijeta koji nema više nikakvih »van« i »unutar« spram kojih bi se mogao ogra-ničavati i poimati kao sistem. »Kad bi se htjelo misliti svijet kao

sistem, moralo bi se ujedno pomišljati na okolni svijet svijeta i pojam svijeta koji vodi mišljenje potisnuo bi se na taj okolni svijet«, objašnjava Luhmann središnju kategoriju svoje teorije.

To razdvajanje pojma svijeta i pojma sistema nije bilo mo- guće sve dotle dok se sistem nije prestao definirati na klasičan način, tj. kao ’cjelina’ što se sastoji iz ’dijelova’ a svijet analogno tome kao »cjelina bića«. Ono je omogućeno tek poimanjem si-

stema, odnosno njegova konstituiranja u odnosu prema »okol-

nom svijetu«. Ili, kako to sam Luhmann kaže, u kritičkom osvr-tu na ontologijski status što su ga pojmovi imali prije neofunk-cionalističkog predefiniranja: »Radikaliziranje funkcionalnog postavljanja pitanja pretpostavlja slamanje te ontologijske poj movnosti; ono mora rastaviti pojmove svijeta i sistema da bi ih moglo staviti u međusobni odnos.« Drugim riječima, supstanci jalističkom poimanju osnovnih pojmova ’svijeta’, ’sistema’,

’strukture’, što ga nalazimo u raznim ontologijama funkcionali zma (klasičan primjer takvog shvaćanja Luhmann vidi u djelu Heinricha Rombacha: Substanz, System, Struktur. Die Ontologie des Funktionalismus und der philosophische Hintergrund der modernen Wissenschaft, sv. 1 — 2, Freiburg 1965 — 1966), valja

suprotstaviti funkcionalističko shvaćanje osnovnih kategorija.

Prema Luhmannu, radikaliziranje funkcionalističkog poimanja temeljnih pojmova sistemske teorije omogućeno je i pripremljeno Husserlovom fenomenologijom, naročito, ističe on, razlikovanjem »smisaonog identiteta koji se može intendirati i horizonta sveg doživljavanja«. To je razlikovanje omogućilo da se »svijet« defi-nira kao »univerzalni horizont«, odnosno s aspekta problema-tičnosti, kao otvorena i zbog nepredvidljivosti i neiscrpivosti

kompleksna mogućnost događanja.Svijet koji se zbog svoje otvorenosti ne može pojmiti kao

sistem, a zbog svojih nepreglednih i neiscrpivih mogućnosti mora shvatiti kao kompleksan, izaziva strukturirane socijalne sisteme funkcija kojih je da reduciraju kompleksnosti svijeta. To donosi pragmatičku korist koja se mjeri time da li sistem predstavlja

uspješnu tehniku u ophođenju s nepoznatim. Uspješan učinak so-cijalnog sistema sastoji se, dakle, u tome da u povezivanju Ijud

331



skih djelovanja, koja međusobno utječu jedna na druga, izborom određenih mogućnosti reducira kompleksnost svijeta i na taj ga način čini nastanjivim.

Problem koji se pri tom javlja i u dnevnom djelovanju i u teoretskom radu nije u kompleksnosti svijeta, nego u progresiv-

noj kompleksifikaciji socijalnih sistema, koja može dovesti do toga da socijalni sistem postane prekompleksan i zato ne ispu-njava više svoju funkciju, tj. ne reducira kompleksnost svijeta da bi ga tako učinio transparentnijim, nego ga još više zamračuje.

Kad socijalni sistem postane prekompleksan, stane se diferenci-rati u podsisteme, koji za svoja područja, na primjer politiku,

privredu, znanost, vrše funkciju cjelokupna sistema, tj. da ih osiguravaju u njihovoj funkcionalnosti: da se politička vlast može pozvati na odgovornost, da se može osigurati da novac čuva svoju vrijednost, da se istina može utvrditi, da se djeca rađaju u Ijubavi i odgajaju.

To diferenciranje socijalnog sistema na podsisteme nije jed-noznačno za evoluciju cjelokupna sistema. Ono krije u sebi opas-

nost koja dolazi do izražaja kada se podsistemi odviše osamostale u danoj funkciji i kad proširuju svoje funkcije. Da nave-demo opet Luhmannove primjere: što li se sve ne može tražiti u ime političke demokracije, ekonomskog maksimiranja profita, u interesu higijeniziranja života, očuvanja kulturnog naslijeđa, voj-ne sigurnosti, itd.

Kako se društva osiguravaju od tih i takvih sistemskih pore-

mećaja, jedno je od specijalnih pitanja sociologije shvaćene kao teorije socijalnih sistema. No, to je pitanje aktualno kao ’sistem-

sko pitanje’ i u svim društvima danas bez obzira na unutrašnje uređenje i ideologijsku opredijeljenost. Luhmannova teorija po-budila je znatno zanimanje među sociolozima i filozofima upravo

zbog toga što je otvorila perspektivu u kojoj se tematiziraju bitni problemi socijalne zbilje na prilično visokoj razini apstrakcije gdje može dolaziti i dolazi do konsenzusa između teoretičara raznih ideologijskih orijentacija.

Jedan od najpoznatijih nastavljača »kritičke teorije« frank- furtske filozofskosociološke škole Jürgen Habermas prihvaća čak osnovnu Luhmannovu ideju o kompleksnosti svijeta u ko-

jem nastaju društva i društveni sistemi da bi reducirali tu komp-

leksnost i stabilizirali razliku između ’unutrašnjosti’ (društva) i

332



’vanjskosti’ (svijeta). Premda smatra da tu snažnu ideju treba uključiti u marksističku analizu, Habermas ipak prigovara Luh mannu da u svojoj sistemskoj teoriji ne uzima u obzir unutrašnje strukturne elemente sistema koji objašnjavaju njegov razvitak te

stoga ne vodi računa ni o tome da se uspješno reduciranje vanjske kompleksnosti svijeta u određenom sistemu s određenim raz-vitkom proizvodnih snaga dovodi u pitanje i da u tom slučaju valja poticati na promjene sistema a ne izučavati mehanizme koji osiguravaju njegovu stabilnost.

Taj prigovor, koji Luhmann može kao neprimjeren otkloniti

jer je njegova dogradnja sistemske teorije toliko formalizirana i univerzalizirana da je u njoj ugrađena i teorija mijenjanja siste-ma, usmjeruje čitavu raspravu na problem vrijednosti. Haber-mas, kao i neki drugi marksisti, priznaje da se Luhmannova teo-rija ne može interpretirati kao jedna od pozitivističkoscientisti čkih verzija sociologijske teorije, koje po uzoru na fizikalno

znanstvenu objektivnost programatski žele biti ’neutralne’ s obzirom na vrijednosti. Luhmann, naprotiv, nastoji i vrijednosni aspekt integrirati u svoju neofunkcionalističku sistemsku teoriju.0 tome posebno svjedoči i ova njegova knjiga u kojoj se tema tizira problem mjesta i funkcije pojma svrhe u teoriji socijalnih

sistema. A pojam svrhe je naročito opterećen vrijednosnim aspektom, dapače je u neku ruku kao granični pojam ontologije i

etike jedan od nosećih pojmova čitavoga vrijednosnog aspekta. Kako, dakle, taj pojam ugraditi u sistemsku teoriju i koju mu ’funkciju’ dodijeliti u ’racionaliziranju’ sistema?

Osnovni problem o kojem Luhmann raspravlja u ovoj knjizi jest: može li se teleologijskom, dakle klasičnofilozofijskom she-mom svrha!sredstvo adekvatno opisivati i analizirati ’ponašanje’

1 ’funkcioniranje’ socijalnih sistema? Njegova je teza da ne mogu, jer je pojam svrhe iskovan u teoriji o individualnom djelovanju, a tek naknadno, uglavnom nekritički, preuzimao se u tumačenju i opisivanju socijalnih tvorevina (grupa, organizacija itd.). Po-

jam svrhe prenosio se međutim ne samo na socijalne tvorevine nego i na prirodne predmete i pojave. Dakle, na sve »sisteme«, kako bi Luhmann rekao sa svog stajališta globalne sistemske te-orije koja svemu što jest, što se zbiva ili djeluje pristupa kao ’sistemu’.

333



Prema naslovu moglo bi se, doduše, pomisliti da se u knjizi raspravlja o odnosu pojma svrhe i racionalnosti sistema općenito, dakle bilo kojeg sistema. No, Luhmann se kao sociolog ograni-čuje na kritičko razmatranje funkcioniranja teleologijskog prin-

cipa samo u ’sistemima djelovanja’. To znači onim sistemima, koji su »stvoreni iz konkretnih djelovanja jednog čovjeka ili više ljudi, a koji sistemi se smislenim svezama tih djelovanja ograni-čavaju od neke okoline«.

Prvi problem u sistemteoretskom pristupu djelovanju jest može li se uopće djelovanje pojmiti kao sistem. Nisu li to dva suprotna pojma, jedan dinamički a drugi statički čiji se sadržaji isključuju. Odredi li se međutim djelovanje kao svako smisleno orijentirano, prema van učinkovito ljudsko ponašanje, onda se već u pojmovima kao što je ’orijentiranje’, ’vanjska učinkovitost’ i ’ljudsko ponašanje’ pretpostavlja sistemski pojam razlike ’unu trašnjost/vanjskost’. S druge pak strane, odredi li se sistem kao

svako zbiljsko biče koje se djelomično svojim ustrojstvom a dje-

lomično na temelju vanjskih uvjeta održava identičnim u posve-ma kompleksnoj i promjenljivoj okolini kojom se ne može posve ovladati, onda je očito da pojam sistema pretpostavlja ’aktivnost

samoodržanja’, ’razmjenu s okolinom’, odnosno kod ljudi njiho-vo ’djelovanje’.

U pozadini suprotstavljanja sistema i djelovanja Luhmann vidi prastari ontologijski problem supstancije i kretanja. U ne-

uspjehu da se riješi problem postojanosti i promjenljivosti bića, pribjeglo se pojmu svrhe kojim se nije riješio problem nego samo prikrio neuspjeh, upozorava Luhmann kritički na iskonsku pro-blematičnost pojma svrhe: »Pojam svrhe imao je smisao da pri krije taj neuspjeh time što je prolaznosti jednog djelovanja koje

jest a ipak nije utisnuo stalnost svrhe kao njegovu vlastitu bit. U svrsi se djelovanje, kretanje moglo predočiti kao supstancija.

A li to je bio uvjet da se djelovanje pod onim misaonim pretpostavkama moglo pojmiti kao racionalno.« U tom se smislu i ra- zvio i danas prisutan u znanostima o djelovanju što su se razvile iz etike klasični nauk u kojem je svrha shvaćena kao dio struk-ture djelovanja koji podaruje cjelini djelovanja smisao i oprav-danje u kulminacijskoj točki ili ’kraju’, ’telosu’ djelovanja ili u

modernijoj verziji, u učinku koji je trebalo polučiti. U svrsi i po svrsi bit djelovanja postaje opstojnosno postojanom i istinosnom,

334



odnosno modernije, po vrijednosti svoga učinka ona biva oprav-danom.

Budući da su prema Luhmannu misaone pretpostavke takvog shvaćanja davno nestale, on sebi postavlja cilj ne da »opovrgne«

tu klasičnu filozofiju djelovanja nego da je »premetne na jednu drugu osnovu razumijevanja« U tome se ujedno očituje i speci-

fičan Luhmannov odnos prema zapadnoevropskoj filozofijskoj tradiciji koju mnogi znanstvenici a limine odbijaju kao »okove« koje je nekada morao novovjekovni znanstveni duh slomiti a koji i danas mora odbaciti da bi se slobodno mogao razvijati.

Današnje je znanstveno istraživanje u sebi osigurano da nadove zivanje na izvore zapadnoevropskog mišljenja ne može značiti »okov« nego, upozorava Luhmann, »okovom« postaje danas »osiguravanje« protiv tradicije. Primijenjeno ne samo na raspra-vu o pojmu svrhe nego o svim temeljnim pojmovima s kojima operira znanost, Luhmann izjavljuje: »Tako se danas nalazimo u obratnoj situaciji: da orijentiranje na ontologijsku tradiciju, ako

proizlazi iz distancije i u smislu dijaloga a ne pukog preuzimanja često citiranoga misaonog dobra, može značiti oslobađanje.«

U dijalogu s ontologijskom tradicijom Luhmann najprije os-lobađa pojam svrhe od objektivističke naturalističkoteleologij ske konotacije s kojom su se onda uz svrhu vezivali predikati ’prirodno dana’, ’istinita’, ’općeobvezujuća’, ’konstantna’. Shva-ćena kao objektivno zbiljsko biće, svrha se pojavljuje u zbivanju i djelovanju kao jedan od posljednjih uzroka (causa finalis) i ujedno kao kriterij u izboru primjerenih sredstava, jednom ri-

ječju ona prirodnom nužnošću osigurava racionalnost pojedi-načnog kao i zajedničkog djelovanja više pojedinaca, tj. raznih

sistema djelovanja. Rezimirajući rezultate kritike kako klasičnog shvaćanja teleologijske kauzalnosti tako i novovjekovne mu an-

titeze, tj. koncepcije mehaničke kauzalnosti, Luhmann pronalazi promijenjeni i modernom subjektivističkom duhu vremena pri-mjereni pojam svrhe: ona nije više »istinito konačno stanje pro-cesa djelovanja« nego »subjektivni angažman«.

Tim se subjektiviranjem čitava problematika komplicira jer ja mogu birati svoje svrhe, ali mogu to također i drugi. Otvara se »nova dimenzija kompleksnosti«: gubitkom istine zajedničke

svrhe zbog »subjektiviranja postavljanja svrhe« drugi čovjek se svjesno postavlja kao »slobodan alter ego«. Svi se pojmovi mije-

335



njaju pa i sam pojam racionalnosti: »S tom novom komplek snošću mijenja se smisao racionalnosti na način koji jedva da se još sagledava. Racionalnost se ne može više poimati kao uviđa juće razvijanje i poštivanje zadanog smisla. Ona je ponajprije

redukcija kompleksnosti.«U odnosu prema redukciji kompleksnosti, tu vrhovnu kategoriju u Luhmannovoj globalnoj teoriji socijalnih sistema, raz-matra se onda i svrha, ali ne sa sadriajnovrijednosnog aspekta, nego s funkcionalnog stanovišta. Tako postavljanje svrhe (koje izaziva specijalne probleme kao što su, primjerice, poturječja između svrha sistema i svrha podsistema, neuporabivost preopće

nitih formulacija svrha za stvaranje konkretnih programa djelo-vanja, što osobito kao problem dolazi do izražaja kod političkih

partija) figurira kao funkcionalna strategija sistema u reducira-nju kompleksnosti uz razne druge subordinirane ili ekvivalentne strategije (subjektiviranje, institucionaliziranie, diferenciranje okoline, unutrašnje diferenciranje sistema, neodređenost sistemske strukture) što ih Luhmann detaljno opisuje.

Odakle izvire ova nužda da se napušta vrijednosno sadržajno određenje svrhe kao principa sistema odnosno njegove racional-nosti i zamijeni funkcionalnim određenjem svrhe ilustrira Luh-mann primjerom iz klasičnog nauka o ekonomici kapitalističkog poduzeća. Prema tom nauku za privatno privredno poduzeće promatrano kao sistem u sebi dovoljno je da u krajnje diferen-

ciranoj okolini specificira svoju sistemsku svrhu na primjer kao proizvodnju određenih dobara takve kvalitete da ih može pro-dati. Ta sistemska svrha mora biti doduše od cijele okoline ’dozvoljena’ i utoliko institucionalizirana, ali ne treba joj aktivna

podrška sviju nego samo specijalnog tržišta koje će kupnjom fi-nancijski omogućivati obnavljanje proizvodnog procesa i na taj način održavanje sistema. Od vanjskih institucija ne treba mu

drugo nego pravni poredak i mehanizam novca. Sve ostalo regu-lira i racionalizira princip maksimiranja dobiti.Takva uska formula međutim nije po Luhmannu dovoljna

kao interna osnova racionalizacije sistema jer se nisu uzele u obzir »druge okoline«, kao što je npr. financijski kapital, koji iziskuje »dodatne obzire« u kreditnoj sposobnosti, ni radnici koji ne daju ’podršku’ sistemu uz bilo koju plaću. Budući da je mak

simiranje profita dobiti ne samo princip racionalizacije sistema

336



nego i »pravilo raspodjele« prema kojemu sav višak pntjeČe »vlasniku«, Luhmann pita »da li je i sdmo to pravilo raspodjele racionalno i da li je njegovo stapanje s principom racionalizacije

sistema racionalno«. Sva se ta pitanja ne mogu riješiti unutar sadržajno određene svrhe sistema nego iziskuju premodeliranje sistema. To su uvidjeli mnogi teoretičari neoliberalizma među koje pripada zacijelo i Luhmann koji to na sebi svojstven način ovako kaže: »Prema tome je nauk o ekonomici poduzeća morao korigirati čistu svršnu racionalnost modelima optimiranije racio-nalnosti, (...) potisnuti je modelima upotrebljivije sistemske ra-cionalnosti.«

Do koje mjere se sistemskom teorijom programiranje svrhe kao jedne od strategija u racionaliziranju sistema relativira, od-nosno funkcionalno formalizira racionalnost sistema sa stano-višta njegove svrhe bit će nakon svega što je rečeno jasno iz ovog

Luhmannovog zaključka: »Socijalni sistemi nisu snagom svoje prirode vezani uz neku svrhu (a pogotovu ne uz jednu »dobru« svrhu). Oni nisu u svojoj biti definirani svrhom. Oni međutim mogu, uz pretpostavke koje se mogu naznačiti i s naznačivim

posljedičnim opterećenjima, definirati svoj problem opstanka po-moću svrhe. To je samo jedna mogućnost uz mnoge druge da se

zahvati i reducira kompleksnost. Ona se dade racionalnije birati i racionalnije oblikovati ako se ta njezina funkcija osvijesti, a

svršno programiranje time izloži uspoređivanju s drugim, funk-

cionalno ekvivalentnim mogućnostima.«Taj Luhmannov zaključak navodi nas i naše zaključno pita-

nje o globalnom smislu i funkciji njegove teorije s obzirom na ’novi svijet', kako je simbolički nazvana ova biblioteka u čijem nizu se pojavljuje, kako rekoh već na početku, prva u nas pre-vedena knjiga ovog danas vjerojatno najistaknutijeg predstav-nika neofunkcionalizma. Pođimo najprije od toga da i za Luh manna postoji ’stari’ i ’novi’ svijet. Najjasnije je to njegovo raz-likovanje došlo do izražaja u odgovoru na prigovore da se on u današnoj situaciji kada se u socijalnim znanostima odvaja ili pak stapa idealni, konkretnije rečeno, ideologijski, vrijednosnonor mativni i znanstvenoempirijski aspekt, susteže od odluke za je-dan ili drugi aspekt ili njihovo stapanje. »Mi tu odluku nismo

donijeli, štoviše mi smo je svjesno izbjegli«, kaže Luhmann. Za- što? Prvo, zato što je nestao stari svijet u kojemu je bilo na snazi




aristotelovsko jedinstvo »znanosti i djelovanja« jer su se »zna-nost i praksa u svom nastojanju oko smisla« identificirale, u krajnjoj liniji mislile »isto«, tražile »zajedničku istinu« i imale

zajedničke »istinite svrhe«. Danas je drugačije stanje, konstatira Luhmann. Znanosti o djelovanju koje su se kao posebne discipline razvile iz etike, traže i nalaze »razumijevanje djelovanja« što ga sam onaj koji djeluje ne dijeli, čak ne može niti treba dijeliti. Već su znanosti, koje su, vođene teorijama faktora 19. sto-ljeća, objašnjavale ’djelovanje’ kauzalno, npr. ekonomskim inte-resima, instinktima i drugim, a ’svijet misli’ onoga koji djeluje tumačile kao »ideologiju« ili»racionalizaciju« — taj stadij znan-

stvenog razvoja je »iza nas« i čini se da su teorije faktora s nji-hovim kauzalnozakonitosnim objašnjenjima zamijenjene sistemskim teorijama, statistikom i funkcionalnom analizom — bile otkrile »posve nove perspektive« i sve intencije stavile u svjetlo »drugih mogućnosti« koje bi se bile aktualizirale da je »kon-

stelacija uzroka bila drugačija«. Sistemske teorije su zatim polu-čile daljnje »skokovito i golemo proširivanje moći shvaćanja« tako da treba poći od toga da »potencijal kompleksnosti« što se osvjetljava sistemskom analizom nadilazi snage onoga koji djeluje te se mora »praktički« svladavati u velikim »kooperacijskim

strukturama«, »organizacijom«. Ta diskrepancija je nepobitna, ali jednako tako »misaono« još ne savladana činjenica koja se očituje, na primjer, optuživanju znanosti zbog apstraktnosti i ne-

razumljivosti, »relativnosti« njezinih tvrdnji u pogledu metodä i aksioma ili pak u postulatu vrijednosne neutralnosti znanstvenog istraživanja koji postulat vodi u bludnju suprotstavljajući s jedne

strane tobože neutralne znanosti a s druge strane praksu rukovo-đenu tobože prvenstveno vrijednosnim i svrhovitosnim akspekti ma. Za Luhmanna je »jaz«, a time i problem, karakerizirani uvjetovan, naprotiv, time što je znanost svoj »potencijal za kompleksnost« proširila do te mjere da se u praktičnom odluči-vanju ne može naprosto uzimati u obzir a komoli da bi se mogao iscrpsti.

Univerzalni smisao funkcionalne metode, koja je prema Luh mannu osnova stjecanja tog potencijala za kompleksnost, je u ovome: »Ona nastoji transcendirati doživljajni horizont onoga

koji djeluje i otvoriti više kompleksnosti nego što je on može shvatiti i zatim mu tu kompleksnost dati u obliku izrađenih i

338



specifičnih stanovišta koja mu, ukoliko ih može prihvatiti, stav-ljaju na izbor repertoar funkcionalno ekvivalentnih alternativa.«

Drugim riječima, bit i zadatak funkcionalne analize jesu da ras-vjetljava i pronalazi vazda ’nove’ mogućnosti socijalnih sistema.

Gdje su onda granice te tako koncipirane teorije? Valja odgovoriti da se one očito kriju u onome što priznaje i sam Luh-mann: u »tmini« filozofijskog smisla na kojem se zasniva osnov-na premisa teorije: da je, naime, vrhovni odnosni problem čovje-kove egzistencije kompleksnost svijeta koju mora reducirati kako bi svijet za njega bio nastanjiv.

Franjo Ženko

22' 339



Indeks imena i pojmova

Acker, H. 47, 52 Ackoff, C. 232 Adorno, Th. W. 17

Agthe, K. 250, 268 Agregacija individualnih vrijed-

nosti, 30Albach, H. 44, 52, 99, 169, 216, 254Albert, H. 280Algoritam,

— v. kalkuliranje Akvinski, T. 15 Alter ego, 11 Alternative, 21, 162Analiza podobnosti/analiza vrijed-

nosti, 163 Apstrakcija vrijednosti,

— v. generalizacija Apter, D. E. 27

Aristotel, 6, 7, 8, 15, 32, 41 Arrow, K. J. 30Ashby, W. R. 134,151,152,157,199 Asimetrija uzročnog odnosa, 24 Austin, G. A. 24 Automacija, 208 Autonomija, 85, 117, 145, 172

Bales, R. 68, 120 Banfield, E. C. 61, 177, 191 Barber, B. 125Barnard, C.I. 8, 44, 59, 111, 132,

176, 221 Bauch, B. 30 Baumgarten, E. 17 Becker, E. 81

Beer, S. 24, 135 Bensman, J. 216

Bertalanffy, L. von, 140, 160 Beskonačnost uzročnog konteksta,

19, 25, 158

Biddle, B. J. 45 Bidlingmaier, J. 50, 89, 233 Bion, W.R. 119 Block, M. 121 Blau, P.M. 27, 100, 114 Bleicher, K. 250 Böhrs, H. 46, 47 Boulding, K. E. 49, 52, 90, 95, 149

Bowman, M. J. 93 Brand, G. 23Braybrook, D. 28, 31, 36, 147, 157,

190Briggs, E. 45Bryan, G. L. 33Bryson, L. 40Buck, V. E. 95

Budućnost, 15Burke, K. 12, 122, 147Bumer, J. S. 24Burns, T. 122, 124, 152, 196

Cannon, W. B. 129Ceteris paribus, 161, 197Chames, A. 93, 209

Chappie, E. D. 54Churchman, C. W. 55, 90Cjelina/dio, 45, 140Clark, P.B. 113, 180, 201Cliffs, E. 44, 52, 55Coombs, Cl. H. 34Cooper, W. W. 33, 45, 52, 93, 209Caplow, Th. 44

Couffignal, L. 130Coyle, G. 114

341



Crozier, M. 66, 97, 108, 265 Cyert, R. M. 100, 112, 163, 187 Cyertl, R. M. 32

Clanovi/nečlanovi, 116, 117

Dale, E. 50 Dalton, M. 55, 152 Darwin, Ch. 123 Davidson, D. 31 Davis, J. M. 30 Davis, R. L. 30, 34 Dembo, T. 96

Descart, R. 15 Deutsch, K. W. 8, 202 Dewey, J. 17, 36, 38, 42, 76, 177,

245Diferenciranje,

— sistema, 151, 200, 219 — okolina, 134, 151, 154, 165, 199, 204

Dill, R. 59 Dill, W. 154 Dinkelbach, W. 49 D io

— v. cjelina/dio Djelovanje, 5

— kao sredstvo, 12 Dorfman, R. 94, 233 Doživljavanje, svakodnevno, 17 Drucker, P. E. 49Društvo, 179 Dürkheim, E. 124, 166 Dvostruko vodstvo, 68 Državni razlog, 51, 73

Easton, D. 202 Edelman, M. 109 Eisenstadt, S. N. 73 Eisler, R. 45Ekonomske teorije, 44, 57 Ekonomske znanosti, 16, 72, 86 Ekspresivna/instrumentalna vari-

jabla, 120

Ekvivalenti sigurnosti, 167 Ekvivalentnost funkcionalna, 98,

138, 162, 192 id.

Elastičnost sistemske strukture, 98Emerson, R. W. 17Emery, F. E. 150Esser, J. 157Etika, 72, 87

Etzioni, A. 44, 59, 103, 114, 126 Eulenburg, F. 44, 50

Faber, M. 23 Faris, R. L. 44 Fayol, H. 261 Fishbum, P. 34 Fisher, H. 97, 102

Fleishman, E. A. 68 Follet, M.P. 260 Frank, A. G. 190 Freud, S. 123 Funkcija poduzeća, 47 Funkcija proizvodnje, 22, 205 Funkcije, latentne, 101, 201 Funkcije rukovođenja, 67, 68

Funkcija stupnjeva, 100 Funkcionalna metoda, 98, 127, 137,

138, 282 — odnosna jedinica, 137

Grazia, A. de, 12Gäfgen, G. 22, 23, 25, 31, 34, 233

Gehleu, A. 204Generalizacija, kordinirajuća, 155 — vrijednosti, 29 — svrha, 155, 164, 173 id.

Gerwin, R. 242Glaser, K. 261 Goldman, A. S. 270 Gouldner, A. W. 101, 118, 150,195,

249, 260 Grochla, E. 52Gross, B. M. 17, 38, 44, 51, 59, 95,

136Gruber, E. 40 Grusky, O. 189 Gulick, L. 61 Giimbel, R. 94

GüntherKrüsselberg, H. 52 Gurwitsch, A. 23 Gurwitch, G. 124

342



Gutenberg, E. 22, 52, 62, 64, 97, 153, 195, 204, 205, 226, 242, 263

Habermas, J. 17 Haberstroh, C. 49

Hagen, E. E. 51 Hall, E. W. 188 Hartmann, N. 17, 28, 31, 142 Hax, H. 220 Hegel, G. W. F. 19 Heidegger, M. 17 Heinen, E. 49 Hellers, H. 75

Hempel, C. G. 98 Hermann, Ch. F. 264 Heiser, H. C. 267 Hespe, K. 75 Heterogenija svrha, 33 Hijerarhija, 57, 243 Hijerarhija vrijednosti, 30 Hitch, Ch. 94, 269

Hockey, B. 249 Hofstätter, P. R. 194 Hoffmeister, J. 45 Horizontalni odnosi, 53, 66, 243 Horowitz, I. L. 109 Husserl, E. 23, 37, 39, 123, 144,

149, 246 Husson, L. 81

Humes, D. 159Ideologija službe, 115, 180 Identitet, 122

— v. jedinstvo Ijiri, Y. 266Indiferentnost, 98, 108, 155, 162,

163, 168, 220, 227, 238 Indikatori, kao pomoć kontroli, 266 Inovacije, 65Input/output — model, 202, 210 Institucija, kao temelj opstojnosti

119Institucionaliziranje redukcija, 150,

198Instrumentalna/ekspresivna varijab-

la, 120

— v. dvostruko vodstvo

Intersubjektivnost, 14 Irle, M. 45, 183 Ispunjenje smisla, 27 Istina, 171

— svrhe, 9, 14, 87, 278

Ius eminens, 51, 74 Izgradnja, odvijanje 52 Izmijeniti, 82

Jaeggi, U. 54 James, W. 17 Jaques, E. 108 Javnost, uprava 179

Jedinstvo, — vođenja, 66, — uzročnih faktora, 27

Jednakost, 159 — v. usporedba

Jellinek, G. 76, 77 Jhring, R., von 12 Johnson, H. M. 8, 242

Jones, M. 184

Kahn, R.L. 60, 65, 85 Kalkuliranje, 256 Katon, G. 16, 96 Katz, D. 85 Katz, F. E. 99 Kaufman, F. 9, 30, 188

Kelsen, H. 75 Keer, Cl. 102 Keynes, M. 167 Kibemetika, 129 Kierkegaard, S. 10, 103 Klaus, G. 210 Knight, F .H . 53 Koch, H. 58

Koalicija, 111Kompleksnost, 15, 127, 282 Kondicionalni programi, 82, 197,

256Konflikti, 187

— unutarorganizacijski, 55, 190,277

Konkurencija, savršena 146

— v. tržište

343



Konsensus, 108, — kao funkcionalni ekvivalent za svršne programe, 192 id.

Kontrola, 260 i d.Koopmans, T. C. 33

Koordinacija, 61, 221 Korupcija, 179Kosiol, E. 44, 45, 46, 52, 94, 257 Kraft, V. 31 Krauss, R. von 72 Krüger, H. 78Kriteriji, sekundarni (uz neku svr-

hu), 185 201

Krize, 157, 238, 263 Krüsselberg, H. G. 126, 127, 263 Kuhn, H. 23Kvantifikacija, posljedica djelova-

nja 90

Langkjaer, A. 35 Latanć, H.A. 50 Lauterbach, A. 112

Lazarsfeld, F. 45 Leavitt, H. J. 45, 50 Legitimnost uprave, 82 Leibenstein, H. 62 Leibniz, G. W. 142 Lerche, P. 72 Lewin, K. 96, 107 Lewis, D. J. 20

Likvidnost, 167, 169, 175 Lindblom, Ch. E. 28, 31, 36, 61,221 Lindsay, A .D . 109 Linhardt, H. 217, 237 Lipset, S. M. 184 Litterer, J. A. 237 Litwak, E. 65 Lohman, M. 52, 205, 267

Luhmann, N. 32, 39, 40, 51, 53, 60, 66, 67, 77, 82, 83, 89, 93, 98, 101, 113, 123, 128, 138, 151, 153, 159, 169, 178, 192, 206, 213, 216, 229, 243, 253, 257, 265, 268, 273, 274, 277, 278, 280

Ljudski odnosi, 108, 119

Maas, A. 50, Mailick, S. 59 Maksimiranje dobiti, 89, 176

— v. motiv profita Manheim, K. 123March, G. 32, 55, 71, 93, 100, 109,

111, 112, 133, 163, 183, 187 Marshall, A. 58, 146

Maier, N. F. 56 Martin, H. N. 64 Marx, M. F. 50, 123 Marschak, J. 30 May, K. O. 31 Mayer, F. 78 Mayer, O. 77 Maynard, W. 24

Mayntz, R. 59, 126 McFarlaud, D .E . 262 Mead, H. 122Mediji, generalizirani 165 id. Mehanizmi refleksni, 273 Merk, W. 74Merton, R. K. 27, 118, 214, 223,

247, 249

Mesarović, M. D. 50, 243 Michels, R. 223 Mill, S. J. 30, 35, 50 Mises, L. von 87 Moć, 85, 169 Mohl, R. von 50 Moor, O. K. 20 Moore, W. E. 248

Motiv profita, 60 — v. maksimiranje dobiti

Motivacija, 55, 105 Moxter, A. 57Mrežno planiranje, 242, 250 Multifunkcionalnost, 193 Myrdal, G. 31, 32, 37, 91, 96

Nagel, E. 45, 129 Nauk o organizaciji, klasični 44,

227, 261Nekongruentne perspektive, 123,

278Neodređenost strukture sistema,

152, 200

Nepredvidivost varijacije okoline, 133

344



Nesigurnost, vanjska/unutrašnja, 263, 264

Neumann, J. von 148 Newell, A. 40, 257 Nietzsche, F. 123

Nokes, P. 115, 181 Nordsieck, F. 45, 46, 52 Norme kompetencije, 80 Norme zadataka, 80 Novae, 168

Oakeshott, M. 17 Odgovornost, 259, 260

Odgovornost, za podčinjene 63, 64 Odluka, 28

— zadovoljavajuća, 93 — jedina ispravna, 30, 40, 41, 55, 88, 93, 97, 132

— v. optimiranje — programirajuća i programi-rana, 239

— suboptimalna, 94 — o odlukama, 273 — o programima, v. pozitivnost

Odnosna jedinica, — v. funkcionalna metoda

Određenost, svrha 173 i d. — v. operacionaliziranje specifi-kacija

Odstupanja, 267 Ontologija, 6 Opće dobro, 51, 73, 177 Operacionaliziranje, 92, 255

— v. određenost Oportunizam, 32, 38, 164, 166, 190,

214 — v. neutraliziranje

Opstojnost sistema, 51, 101, 117 Oprimiranje, 86, 226Optner, L. 83, 203 Orden, A. 54 Organizacija, 214, 272

— formalna/neformalna, 118 Organizacije, terapeutske 184, 189 Osjećaj, 170Oskudica, 156, 172

— vremena, 247

Paulsen, A. 167 Papandreu, A. G. 145 Parker, M. 63Parsons, T. 8, 11, 12, 16, 26, 27,

30, 53, 87, 120, 121, 124, 129,

138, 143, 150, 155, 158, 166, 167, 170, 194, 203, 221, 245, 266 Penrose, E. T. 52 Parrow, Ch. 50 Pfiffner, J. M. 36, 49, 59 Pietzsch, J. 251 Planiranje,

— i izvođenje, 239

— i kontrola, 262, 272 Planiranje rokova, 250

— v. vrijeme Platon, 30Podjela rada, 67, 99, 227

— v. diferenciranje sistema Podjela vlasti, 76, 77 Pojačanje selektivnosti, 152, 274

Pojam prava, neodređeni 82 Pojam vrijednosti, 28 Policijska država, 72 i d.Politički sistem, 72, 86, 177 Politika/uprava, 179Poticaji, financijski i nefinancijski,

107Povratna sprega, 129, 270

Pozitivnost programiranja, 85, 218 Pravila zaustavljanja u traženju

alternativa, 233 Pravna argumentacija, 200 Pravna država, 51, 72, 75, 178 Pravna znanost, 72 Predodžba,

— kao svrha, 9, 14 Predviđanje, nedostatak 167 Premise odlučivanja

— kao struktura, 54, 211, 273 Prevelika specifikacija svrhe, 178

— premala specifikacija svrhe, 178

Prikazivanje, 122 Primjerenost sredstava, 72 Pringle, J.W. 250 Princip ekonomičnosti, 88, 89

345



Privredno poduzeće, 175, 176, 205 Problemi,

— permanentni i rješivi, 252 — programiranje problema, 212,215

Proces odlučivanja, 163, 241 — v. višestupnjevitost Programi odlučivanja,

— v. programiranje Programiranje, 207

— v. kondicionalni programi, svršni programi

— linearno, 232

Proizvoljnost u postavljanju svrhe,87 — v. subjektivnost

Projekt okoline, subjektivni, 149,150, 198

Promjena, — v. promjena svrhe

Piitters, J. S. 74, 76

Racionalnost, 11 Radnitzky, E. 79 Razlika — unutra/van, 105 Reitman, W. 212Relativnost svrhe i sredstva, 216,

239Rhenman, E. 221 Rice, A. K. 32, 51

Ridgway, V. E. 49 Riesman, D. 181 Riggs, F. W. 73, 85, 183 Rittig, G. 36 Rivero, J. 81 Romano, S. 164 Rosenberg, M. 45 Ross, A. 9

Rubenstein, A. H. 49

Samosvrha, 12, 26, 74 Sanders, J. L. 50 Scheler, M. 31 Schelsky, H. 118 Schnaufer, E. 44, 52 Schramm, B. 46

Schramm, W. 45

Schütz, A. 10, 11, 17, 40, 158Schweitzer, A. 52Scientific management, 99Scott, W. R. 44Seashore, S. E. 50

Selznick, Ph. 120, 132, 179, 180Servise public, 81Shackl, G. L. S. 11Shaw, J. C. 40Shelly, M. W. 33, 45, 88Shepard, R. N. 24Sherwood, F. P. 36Shils, E. A. 26, 30, 150

Siebei, W. 37Siffin, W. J. 73Sigwart, Ch. 9, 197Sigwrt, C. 46Simbolična implikacija, 122 Simon, H. A. 37, 40, 50, 53, 55,

58, 59, 71, 80, 93, 103, 111, 133, 146, 149, 151, 157, 177, 183, 187, 207, 225, 227, 230, 237, 241, 254,257

Simpson, R. L. 183 Singer, E. A. 253 Sistem,

— v. opstojnost — pojam, 5 — uzročno objašnjenje, 159 — granica, 160, 214

— referencije, mnoštvo 221 — teorija, 140 — teorija/teorija odlučivanja, 253, 279

— svrha, 5 Sjoberg, G. 182Sličnost dijelova cjeline, 141, 142 Smends, R. 75

Smisao, 144 Smithburg, W. 37, 93 Socijalna dimenzija, 11 Socijalna država, 85 Sombart, W. 33 Sorokin, P. A. 247 Specifikacija, vrijednosti 29

— i beskonačnosti, 27

— svrha, 154, 165, 172

346



Spinoza, B. 74Spivey, W. A. 49Spontanost, 122Sporedne odredbe, 231Sporedni uvjeti, 94, 235

Sprague, C. F. 50Stalker, 196Stammler, R. 19Stanovište poduzetnika, 57Stedry, A. C. 52, 262Steinbeck, B. 47Stogodill, R. M. 29Storing, H. J. 34

Stranke, političke 181Strojni model organizacije, 48, 63Struktura/funkcija, 211

— proces, 52Struktura mjesta/struktura progra-

ma, 153Struktura ponavljanja procesa odlu-

čivanja, 163

Struktura programa/struktura rad-nih mjesta, 153

Sttahlmann, J. 46 Subjektivnost svrhe, 9, 14, 149 Suppes, P. 31 Suverenitet, 177 Svijet, 144, 160, 161

Svrha, — kao osnovni pojam i predmet istraživanja, 102, 203

— kao predodžba, 9, 14 — kompliciranje svrhe, 231 — lanac svrha/sredstvo, 217, 237 — shema svrha/sredstvo 34, 216 — obrtanje svrhe/sredstvo, 222

— zamjena svrha/sredstva, 166, 182 — pravna legitimnost, 77 — mnoštvo, 49 — izbor, 177 — ponovljivi, 95 — mijenjanje, 173 — motivacija svrha, 113

— svršni programi, 82, 104, 194 — višeslojevitost, 230 — prikazivanje, 122

— proturječje svrha, — v. proturječnost

Svrha djelovanja, 136

Školski sistem, 180

Tannenbaum, R. 59 Teleologija, 14 Telos, 6, 14Teorija konsensusa, 48, 55 Teorija odlučivanja/teorije sistema,

253, 279 Theisinger, K. 59

Thompson, J. D. 33, 93, 103, 174, 187, 207 Thompson, V. A. 37, 65 Thrral, R. M. 30, 34 Tönnies, F. 17, 26 Tranzitivnost, 25, 30 Trist, L. 150 Troeltsch, E. 123

Trow, B. 93 Truman, D. B. 180 Tržište, 88, 146, 151

Ubrzanje prilagođivanja, 238 Udruženja, 183 Uprava, 177, 178 Upravljanje,

— v. kibemetika Urwick, L. F. 44, 61, 267 Usporedba, 39, 138

— kao pom oć kontroli, 267 Ustanove, 179Uvjeti upotrebljivosti, 96, 104 Uzročna orijentacija, 23, 158

— vrijednosti, 28 i d. 163

— strukture, 201 Uzročni zakoni, 21, 138, 161 Uzročno objašnjenje sistema, 158,

159Uzročnost, 15, 18, 138, 159

— i imput/output model, 203 Uživanje, 170

Van/unutra — razlika, 105 Vickers, G. 131, 156, 191, 264, 270,

274

347



Visalbergh, A. 17 Višestupnjevitost procesa odlučiva-

nja, 97, 104, 264 — v. pozitivnost

Viteles, M. S. 107

Volja, 10Vremenski razmak između svrhe i sredstva, 42, 155, 207, 245

Vrijednosna neutralnost, 280 Vrijednosti, 19, 26 Vrijeme, 41, 42, 148, 207, 245 Vrijeme prilagođivanja, skraćivanje,

238

Ward, E. 30Weber, M. 9, 12, 17, 26, 37, 58, 75,

123, 138, 172, 242 Weinert, M. G. 152 Weisser, G. 36, 131 Weltz, F. 196 Wertheimer, M. 40 West, C. 20 White, C. M. 49

Whyte, F. 99 Wiener, N. 129, 130 Wieser, W. 135 Wilensky, H. 108 Williamson, O. E. 57, 112

Wilson, J. Q. 65, 113 Wolff, H. J. 79, 179 Wright, G. H. von 79, 188 Wundt, W. 9, 19, 33, 124

Zadaci, 46, 81 Zadovoljnost, 119

— v. zadovoljenje

Zaklada, 179Zakonodavstvo, povećanje 80 Zalaganje, osobno 170 Zapovijed, 67Zapovijedni model organizacije, 48,

62Zatvori, 189 Zemlje u razvoju, 178 Zloupotreba, 81 Znanosti, 16, 87, 253, 277

348



Sadržaj

UVOD: Dje lovanje i s i s tem .................................................................. 5

PR VO PO G LAV LJE: D jelovan je i specifikacija njegovih svrha 14

1. Te leologijsko tum ačenje djelovanja i njegova kritika . . 142. Tum ačenje djelovanja kao uzrokovanje učinaka . . . 193. Reguliranje vrednotam a i svrhama: T ranzitivnost ili

o p o r tu n iz a m .....................................................................................26

D R U G O PO GLA VL JE: Pojam sistema i teorija svrhe klasičnognauka o o r g a n iz a c iji.........................................................................44

TR EĆ E PO GL AV LJE : Kritička strujanja i nov e pozicije . . 71

1. Od policijske države do pravne države .............................. 722. Princip optimiranja i njegova kritika .................................... 86

3. Teorije motivacije d o p r in o sa ................................................ 1044 . F orm ula o p s ta n k a ........................................................................ 1175. Kibernetsko r e g u lir a n je ............................................................ 129

ČE TV RT O PO GLAVL JE: Funkcija postavljanja svrhe . . . 136

1. Teorija s istem /o k o lin a .................................................................. 1402. Funkcija s v r h e ...............................................................................146

3. Specifikacija svrhe, diferenciranje oko line i generalizirani m ediji rješenja p ro b lem a ............................................................ 1654. Stupanj određenosti postavljanja s v r h e .............................. 1735. Proturječnost postavljanja s v r h e .......................................... 185

6. Funkcionalni ekvivalenti ............................................................ 192

PETO POGLAVLJE: Svršno programiranje .................................... 209

1. Dilema funkcije i strukture ...................................................... 2112. Relativnost karakteriziranja svrhe/sredstva ........................ 2163. Programska struktura: viiestupnjevitost .............................. 2304. Programska struktura: višečlanost .......................................... 236

5. Programska struktura: vremenski r e d .............................. 245

349



6. Problemi i rješavanje problema7. K o n t r o l a ...............................8. Organizacija ..........................

252260272

ZAKLJUČAK: Prilog raspravi o razdvajanju empirijskog i

norm ativnog is tr a ž iv a n ja .................................................................. 277

B ib l io g r a f i j a ................................................................................................ 283P o g o v o r ............................................................................................................ 327Indeks im ena i p o j m o v a ........................................................................ 341

niklas luhmann teorija sistema

Documents