1

Pravednost kao korist jačega

Platon (oko 429-347 pr. Kr.)

– Čuj dakle: ja [Trasimah] tvrdim, da pravedno nije ništa drugo nego korist jačega. Ali zašto ne hvališ? Nego nećeš!

– Moram prije pojmiti – rekoh – što govoriš, jer sad još ne znam. Veliš, da je pravedno korist jačega; što pod time misliš, Trasimaše? Ta jamačno ne ovo: ako je hrvač Polidamant od nas jači i ako njegovu tijelu koristi govedina, zar je ta hrana i nama, koji smo od njega slabiji, ujedno korisna i pravedna?

– Užasan si, Sokrate; shvaćaš govor onako, kako bi mu najviše naudio.

– Nipošto, izvrsniče, nego reci jasnije, što misliš.– Zar onda ne znaš, da jedne države imaju vladu pojedinaca (tiranija),

druge puka (demokracija), treće plemića (aristokracija)?– Ta kako ne?– Nije li u svakoj državi najjači vladajući sloj?– Svakako.– Svaka vlast postavlja zakone za svoju korist, pučka puku korisne,

pojedinac sebi, a tako i ostale, postavivši zakone proglase, da je to, tj. njihova korist, pravedno za podložnike, i koji to prestupa, kazne ga, što krši zakone i krivo čini. To je dakle ono, mudračino, što velim, da se u svim tim državama isto smatra pravednim, naime: korist vlasti, koja postoji. Ona je jamačno jača u državi; zato je za onoga, koji pravo misli, svuda ono, što rekoh, pravedno: korist jačega.

– Sad sam shvatio, što misliš – rekoh ja – a je li istina ili nije, nastojat ću spoznati. Dakle, Trasimaše, i ti si odgovorio, da je korist – pravedno, a ipak si meni branio, da to ne odgovorim; dakako, tu je dodan izraz: jačega.

– Možda je neznatan dodatak!– Tko zna, nije li vrlo znatan? Ali znamo, da ga na svaki način treba

razmotriti, da li je istinit. Jer i ja se slažem, da je pravednost nešto korisno; ali budući da ti dodaješ i veliš, da je to korist jačega, a to mi nije jasno, treba doista razmotriti.

– Razmatraj.

Izvornik: Platon, Država (338c-342e). Tekst hrvatskog prijevoda Martina Kuzmića preuzet je

iz Platon, Država, Naklada Jurčić, Zagreb 1997, str. 56-62.

2

– Tako će biti – rekoh ja. Reci mi, ne veliš li, da je pravedno pokoravati se i vladarima?

– Velim.– Jesu li vladari u svakoj državi bez pogrješke ili mogu nešto i

pogriješiti?– Jamačno da mogu nešto i pogriješiti.– Što ne, kad određuju zakone, neki mogu biti pravi, a neki ne?– Mislim tako.– Da li prave davati znači davati sebi korisne, a ne davati prave – sebi

štetne? Ili kako misliš?– Da tako.– Što odrede, to treba da podložnici čine i to je pravedno?– Ta kako ne?– Nije dakle po tvome govoru pravedno činiti samo ono, što koristi

jačemu, nego i protivno, što šteti?– Što veliš?, reče.– Čini mi se ono, što ti veliš; ali razmislimo bolje. Nismo li se složili,

da vladari kadšto promašuju svoju dobrobit u zapovijedima, koje izdaju podložnicima, a da je pravedno podložnicima činiti, što vladari nalažu?

Nismo se u tome složili?– Mislim, da jesmo.– Misli dakle – rekoh ja – da si se i u tome složio, da je pravedno štetu

činiti vladarima i jačima, naime onda, kad vladari nehotice nalažu svoju štetu, a podložnicima veliš da je pravedno činiti ono, što oni nalože. Zar tada, premudri Trasimaše, ne biva nužno, da je pravedno upravo protivno od onoga, što ti govoriš? Ta nalaže se jamačno slabijima, da čine štetu jačemu!

– Zaista, Sokrate, to je posve jasno – reče Polemarh.– Da, ako mu ti posvjedočiš – prihvati Klitofon.– Što treba svjedoka? Ta sam Trasimah priznaje, da vladari kadšto

nalažu ono, što je njima na štetu, a podložnici pravedno rade, kad izvršuju te zapovijedi.

– Trasimah, Polemarše, reče, da je pravedno vršiti zapovijedi vladara.– Reče i to, Klitofone, da je pravedno korist jačega. A kad je to oboje

rekao, priznao je opet, da jači kadšto nalažu slabijima i podložnicima, da čine njima štetu; a prema tome priznaju pravedno je jednako tako šteta jačega kao i korist jačega.

– Ali pod korišću jačega mišljaše ono, što jači drži sebi korisnim – reče Klitofon – to mišljaše da treba slabiji, činiti i to nazivaše pravednim.

– Ali nije se tako govorilo – reče Polemarh.

3

– Ništa zato, Polemarše – rekoh ja – nego ako Trasimah sada tako govori, neka bude tako.

Reci mi, Trasimaše, jesi li tako htio okrstiti pravednost, da je naime korist jačega ono, što se jačemu čini, bila ona korisna ili ne bila? Hoćemo li reći, da tako govoriš?

– Nipošto; nego misliš, da onoga, koji griješi, zovem jačim onda, kad griješi?

– Da, mišljah, da to misliš, kad si dopuštao, da vladari nisu bez pogrješke, nego da nešto i griješe.

– Sokrate, ti izvraćaš riječi. Npr. zoveš li ti onoga, koji griješi kod bolesnika, liječnikom upravo po tome, što griješi? Ili račundžijom onoga, koji u računu griješi, onda kad griješi, i s obzirom na tu pogrješku? Nego, mislim, mi se tako izrazujemo, da je pogriješio liječnik i račundžija i učitelj čitanja; ali nijedan, mislim, od njih zapravo nikada ne griješi, dok je ono, čime ga nazivamo. Zato da točno rečemo, kad već i ti paziš na točnost u govoru, nijedan obrtnik ne griješi. Jer koji griješi, griješi onda, kad ga ostavi znanje, ali tada nije obrtnik. Zato obrtnik ili mudrac ili vladar, nijedan ne griješi u svome poslu, iako se kaže da je pogriješio liječnik ili vladar. Takvim dakle drži moj odgovor; ali najtočnije je, da vladar ne griješi, ukoliko je vladar, da on, budući bez pogrješke, određuje najbolje za one za se, a da ih se podložnici treba da drže; zato velim kao u početku, da je pravedno: raditi na korist jačega.

– Dobro, Trasimaše – rekoh ja – tebi se čini, da izvraćam tvoje riječi.– Svakako.– Misliš, da sam ti htio postaviti stupicu i da sam sa zlom namjerom

onako pitao?– Znam dobro, da jesi; ali ti neće ništa pomoći. Jer niti može tvoja zla

namjera meni tajnom ostati, niti bi me mogao iz zasjede silom govora svladati.

– Blaženiče, ne bih ni pokušao – rekoh ja. Ali da nam se opet tako ne dogodi, reci, u kome smislu shvaćaš vladara i jačega: kako se obično veli ili strogo rečeno onako, kako si upravo sada govorio, pa će pravedno biti da slabiji radi za njegovu korist kao jačega.

– Mislim na vladara u ovom najtočnijem smislu. Okreći i izvraćaj to, ako možeš; ništa te ne molim – ali zaista nećeš moći.

– Misliš, da bih bio tako lud, te bih išao strići lava i izvraćati riječi Trasimahove?

– Sad si ipak pokušao, premda si i u tome nitko i ništa!– Dosta je toga – rekoh ja. Nego mi reci, je li liječnik, u najtočnijem

smislu riječi, o kome si upravo govorio, tecikuća ili vidar bolesnika? Misli samo na pravoga liječnika.

4

– Vidar bolesnika.– Što je s kormilarom? Je li pravi kormilar vođa broda ili mornar?– Vođa broda.– Ništa, mislim, ne treba na to paziti, što se nalazi na brodu; zbog

toga još ga ne treba nazivati brodarom. Jer se ne zove kormilar po tome, što plovi morem, nego po svom umijeću i što vodi brodove.

– Istina.– Što ne, svatko od njih imade kakve koristi?– Svakako.– Nije li umijeće zato stvoreno, da svakome potraži i pribavi korist?– Jest, za to.– Zar onda i svakome umijeću drugo nešto koristi, a ne to, da bude

što savršenije?– Kako to misliš?– Tako – rekoh ja – kad bi me zapitao, je li tijelu dosta biti tijelo ili mu

treba još nečega, rekao bih, da mu svakako još treba. Zato i postoji umijeće liječničko, koje smo sada spomenuli, budući da je tijelo manjkavo i nije mu dosta, da je takvo; zato jer stvoreno umijeće liječničko, da tijelu namiče, što mu koristi. Zar ti se čini, da je to pravo, što rekoh ili nije?

– Pravo je.– Dalje: da li samo liječničko umijeće ili koje drugo umijeće treba

nekakve posebne vrline, kao oči vid i uši sluh, te zato treba pokraj njih još nekakvo umijeće, koje će se brinuti i namicati, što njima koristi? Zar i u samom umijeću ima i neki nedostatak i zar svakome umijeću treba drugo umijeće, koje će se brinuti za ono, što prvome koristi, i zar tom umijeću, koje će se o tome brinuti, treba opet drugo slično umijeće, i tako do beskrajnosti? Ili će umijeće samo za se spoznati, što mu koristi? Ili ne treba ni sebe ni drugoga umijeća, da se brine o tome, što koristi protiv njegovih nedostataka, jer ono nema nikakve ni nevolje ni pogrješke niti mu pripada, da traži korist za drugo osim za ono, za što postoji; ono je kao pravo umijeće neoštećeno i čitavo, bez potrebe za ičim drugim, dakako dotle, dok je upravo ono, što jest. Pomisli samo na najtočniji smisao umijeća; je li tako ili nije?

– Čini se da jest.– Ne brine se, dakle, umijeće liječničko za svoju vlastitu korist, nego

za korist tijela.– Da.– Ni umijeće odgajanja konja za sebe nego za konje, ni ijedno drugo

umijeće za sebe, jer mu i ne treba, nego za ono, za što postoji.– Tako se čini.

5

– Ali, Trasimaše, umijeća vladaju i jača su od onoga, za što postoje. –pristade na to ali jedva jedvice. – Dakle nijedno se znanje ne brine i ne nalaže korist jačega, nego korist slabijega i podložnika svojega. Pristade napokon i na to, makar se je htio o tome prepirati. A kad je pristao, rekoh ja:

– Što ne, i nijedan liječnik kao liječnik nema pred očima korist svoju liječnikovu, nego bolesnikovu? Jer mi smo se složili, da je liječnik u pravom smislu riječi nadziratelj bolesnika a nije tecikuća; ili se nismo složili? – Reče, da jesmo. – Što ne, da je i pravi kormilar nadziratelj brodara, a nije mornar? – I to je priznao. – Neće dakle takav kormilar i nadziratelj imati na umu i nalagati korist za sebe, kormilara, nego za brodare i podložnike.

Jedva pristade.– Dakle, Trasimaše – rekoh ja – nijedan drugi vladar kao vladar nema

na pameti i ne nalaže svoju korist, nego korist onih, nad kojima vlada i za koje radi; i sve, što govori i čini, govori i čini tako, da pazi na njih, na njihovu korist i na to, što njima pripada.