politicka_misao_1_2013_155_179

155

Izvorni znanstveni radUDK 323.174(061.1EU:497)

327.39(061.1EU:497)332.14(061.1EU:497)

Primljeno: 1. lipnja 2012.

Regionalna politika Europske unije prema Zapadnom Balkanu dosezi i ogranienja

NATAA BEIREVI, IVANA CUJZEKFakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu

SaetakNa temelju analize sudjelovanja drava Zapadnog Balkana u regionalnim ini-cijativama od 1990. do 1999, njihovim uincima i utjecajima, te regionalne dimenzije unutar Procesa stabilizacije i pridruivanja od 1999. do danas ovaj rad argumentira da regionalne inicijative EU nisu presudno pomogle drava-ma Zapadnog Balkana da osiguraju integraciju u EU ili promijene politiku, ekonomsku ili socijalnu klimu u regiji, kao ni da razviju regionalnu suradnju, to je bio jedan od temeljnih ciljeva politike europskih integracija prema tom dijelu Europe. Stoga treba poboljati modalitete razvoja regionalne suradnje na Zapadnom Balkanu. To se moe postii razvijanjem euroregija kao zajed-nikog interesnog modela pristupanja europskim fondovima. No usporedbom financijskih sredstava namijenjenih regionalnoj suradnji pokazuje se kako se ukupna sredstva nisu poveala niti e biti poveana u srednjoronom raz-doblju. Stoga e regionalna suradnja na Zapadnom Balkanu i dalje pratiti do-sadanje obrasce politike. Kljune rijei: Regionalne inicijative EZ/EU, Regionalni pristup EU, Proces stabilizacije i pridruivanja, CARDS, IPA

Uvod

Regionalna suradnja drava Zapadnog Balkana1 spada u temelje politike uvjetova-nosti Europske unije prema tom dijelu Europe, to znai da se regionalna suradnja uvjetuje kao nuan kriterij za ulazak drava u EU. Kriterij regionalne suradnje in-

1 Regija u ovom radu obuhvaa drave Procesa stabilizacije i pridruivanja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo pod UN-ovom Deklaracijom 1244, Makedonija, Sr-bija), koje se nazivaju i dravama Zapadnog Balkana. Taj politiki pojam obuhvaao je drave

Politika misao, god. 50, br. 1, 2013, str. 155-179

156

korporiran je i u Sporazum o stabilizaciji i pridruivanju (SSP), koji se smatra te-meljnim formalnim poetkom odnosa izmeu EU i drava iz Procesa stabilizacije i pridruivanja (Psp). Taj proces zapoet 1999. godine kamen je temeljac svih bu-duih odnosa EU i drava Zapadnog Balkana. To nije uobiajeni bilateralni proces koji je usmjeren prema pojedinanim dravama regije, ve se zasniva i na regional-noj suradnji koja je nuan dio sporazumnog odnosa s EU. Cilj je poticanje drava u regiji da ostvare prostor slobodnog protoka ljudi, robe, usluga i kapitala na nain kako to funkcionira u EU. Psp je trebao nadvladati kontradiktornu politiku EU pre-ma tom dijelu Europe sadranu u Regionalnom pristupu prisutnom od 1996. godine koji je dravama regije uvjetovao zajedniki, a ne individualni ulazak u Uniju. To je trebao biti i nain poticanja drava Zapadnog Balkana da ponovno uspostave me-usobne politike i ekonomske odnose. Ali EU je u svom odnosu takoer zadrala naelo uvjetovanosti.2 Istaknuti su uvjeti za pristup za svaku dravu Zapadnog Bal-kana posebno. Time je EU zadrala bilateralne odnose sa svakom od tih drava, to je bilo u suprotnosti s objavljenom regionalnom politikom. Takva kontradiktorna politika EU do 1999. godine slala je poruku dravama regije da EU nije dosljedna u praenju svoje regionalne politike pristupa, to je znailo da nije nuno razvijati regionalnu suradnju. Politiki izvana nametnuta regionalna suradnja dovela je do nedovoljnog koritenja gospodarskog potencijala unutar regije. Time je dravama Zapadnog Balkana uskraena mogunost da poboljaju svoju gospodarsku situaci-ju, posebice ako se zna da sredstva iz fondova EU u pretpristupnom periodu, kao i jednom u punopravnom lanstvu, zasigurno nee biti tako izdana kao u prethod-nim proirenjima.

Ovaj rad stoga sugerira da bi se regionalni pristup EU Zapadnom Balkanu tre-bao inicirati na jedan od naina kako se to radi unutar regionalne politike EU; finan-cijskim poticanjem regionalne suradnje ne na razini nacionalnih drava, ve putem tzv. euroregija sukladno konkretnim interesima pograninih upanija/kotara/kan-

Jugoistone Europe koje do 2000. godine jo uvijek nisu imale nikakve institucionalne odnose s EU. Politiki pojam Jugoistone Europe sainjavaju jo Bugarska i Rumunjska, no te su drave Sporazum o pridruivanju kao prvi formalni korak prema EU potpisale jo 1993. godine. Ovaj e se rad koristiti tim pojmom i za period kada nije bio formaliziran (sluaj Zapadnog Balkana do 2000. godine). 2 Koncept politike uvjetovanosti, koji se najire moe definirati kao meunarodni pritisak koji ukljuuje odreene institucionalne preference, odnosno ispunjenje odreenih politikih obaveza (Borislavova Spendzharova, 2003: 145; Ltic i Ryb, 2003: 99). Pridham (2002: 205) klasifici-ra tri konstitutivna elementa politike uvjetovanosti: konkretne uvjete koje treba ispuniti, nagra-de za njihovo ispunjenje te mehanizme za nadgledanje i evaluaciju. Demokratska uvjetovanost dio je politike uvjetovanosti za pristupanje EU, s obzirom na to da zakljuci Europskog vijea iz Kopenhagena iz 1993. (poznati kao Kopenhaki kriteriji) kao politike kriterije definiraju sta-bilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudskih prava te potivanja i zatite manjina (European Council, 1993: 13).

Beirevi, N., Cujzek, I., Regionalna politika Europske unije prema Zapadnom Balkanu...

157

tona/opina, ime regionalna suradnja ne bi bila potaknuta odozgo, politikom uvjetovanou, nego odozdo, konkretnim ekonomskim motivima. Na taj bi nain i EU postala blia graanima drava Zapadnog Balkana.

Iako tema ovog rada nije regionalizam u Europskoj uniji i njegova implikacija na podruje Zapadnog Balkana, nuno je definirati pojmove koji se tiu same pro-blematike rada. U politikoj teoriji i praksi niti na razini Europske unije ne postoji vrsta definicija regija. Okvirno, prema Hettneu (1999) regija obuhvaa nekoliko znaenja; to je geografska i ekoloka jedinica ograniena prirodnim granicama, vie ili manje konfliktni sistem kulturne, politike i ekonomske interakcije, organizirana kooperacija nastala iz kulture, socijalne komunikacije i pribliavanja vrijednosti, po-vijesna formacija razliitog identiteta koji se ponaa kao politiki faktor kojem je dan odreeni stupanj legitimnosti (primjerice, Europska unija). Iako ovaj rad ne ulazi u tematiku regionalizma niti e zbog ogranienosti prostora ulaziti u razvoj regionalne politike u EU, zanimljivo je napomenuti da u Europskoj uniji postoji nekoliko vrsta regija: ekonomske (definirane ekonomskim aktivnostima: poljoprivredom, industri-jom, uslugama...), povijesne (obuhvaaju teritorij s populacijom povezanom povi-jeu, jezikom, religijom, nacijom), administrativne (definirane za potrebe admini-stracije ili statistike), politike (teritorij s regionalnim vladama odgovornim direktno izabranim regionalnim skuptinama ili vijeima), te NUTS regije (terminus techni-cus EU koji oznaava prilagoene regionalne jedinice drava lanica EU koje se ko-riste u statistike svrhe i temelj su strukturnih fondova EU). Uz regije se vee i pojam regionalizma koji se moe definirati kao socijalni zahtjev regija za veom autonomi-jom u odnosu na sredinje institucije njihovih drava te poveanje tendencija regija da identificiraju vlastite interese. U literaturi ne postoji jasno i neprijeporno odre-enje pojma regije, to je mogue objasniti injenicom da se neki autori eksplicitno izbjegavaju upustiti u odreivanje tog pojma te se radije bave pojmom regionaliza-cije, pokuavajui utvrditi njezine razliite oblike, dok drugi izbjegavaju upotrebu pojma regija i koriste se pojmom srednja (meso) razina kako bi time oznaili jednu ili vie razina upravljanja javnim poslovima koje se nalaze izmeu nacionalne i lokalne razine vlasti, kako istie ulabi (2007: 69). Primjerice, Marcou (2003: 1) istie da postoji oigledan kontrast izmeu popularnosti pojma regije i nejasnosti u odreiva-nju njegova sadraja, dok Keating (1998: 9) zakljuuje da je regija aluzivan koncept koji pokriva razliite teritorijalne razine i mnotvo drutvenih sadraja.

Na temelju tog kratkog definiranja pojmova postavlja se pitanje to je bila osnova regionalnog pristupa Europske unije teritoriju koji se od austrijskog predsje-danja Europskom unijom 1998. godine naziva Zapadnim Balkanom i koji je pred-met istraivanja ovog rada. Konkretnije, to je regija Zapadnog Balkana: geografska jedinica; vie ili manje konfliktni sistem kulturne, politike i ekonomske interakci-je; organizirana kooperacija nastala iz kulture, socijalne komunikacije i pribliava-


158

nja vrijednosti; povijesna formacija razliitog identiteta koji se ponaa kao politiki faktor kojem je dan odreeni stupanj legitimnosti; regija nastala iz vlastitog zahtje-va i zbog vlastitih interesa ili politika regija (i kome su tada odgovorne regional-ne vlade?). Kako tvrdi Bechev (2006: 3), politika geografija nije samo prostor, to je prvenstveno interpretacija i obiaj. Ne ulazei u povijesnu interpretaciju pojma Balkan, nuno je meutim napomenuti da je tijekom Hladnog rata prostor biv-e Jugoslavije percipiran kao dio Balkana otvoren prema Europi koji je ve 1980. potpisao sporazum o suradnji s EZ, no tijekom ratnih sukoba 1990-ih interpretacija pojma Balkan postaje dvojaka. Iako to nije tema ovog rada, zanimljivo je napome-nuti da je za unutarnje aktere (nacionalnu elitu i javnost) Balkan uglavnom interpre-tiran kao margina periferija koja nije Europa i gdje svakako ne zasluuju svi biti nazivani Balkanom, pri emu je Europa shvaana kao sinonim za Zapad instituci-onaliziran u tijelima Europske unije. Odluku o tome tko e postati Zapad donosi sama EU projektirajui socijalne norme kriterijima uvjetovanosti za ulazak u Uni-ju. Za politike aktere EU Balkan postaje zajedniki geopolitiki termin za grupu postkomunistikih zemalja na jugoistoku Europe, ije su zajednike karakteristike vjekovna nacionalna mrnja, konstantna prijetnja nacionalnim sukobima unutar i izmeu drava, povijesni animoziteti te ranjivost politikog i ekonomskog sustava obuhvaena pojmom slaba drava. Upravo su ti zajedniki problemi zahtijevali homogen, regionalni pristup, unato bilateralnim vezama sa svakom pojedinom dr-avom. Tretirajui te drave kao grupu bez jasnih granica, zapadni politiki akteri bili su suoeni s pitanjima identiteta, argumentira Bechev (2006: 19). Je li Balkan dio Zapada, Europe, Europske unije ili neto izmeu? Nejasnoa oko toga koje su doista istone granice Europske unije dovela je do nejasnog naziva Zapadni Balkan, pri emu i taj termin jasno oznaava simboliku mo tko zbilja definira pravila igre i odluuje ne samo o uvjetima ulaska na Zapad ve i o samom nazivu politi-ke regije. Nakon sukoba na Kosovu njemako Predsjednitvo ponudilo je u travnju 1999. prijedlog da se dravama na jugoistoku Europe koje do tada nisu imale insti-tucionalan odnos s EU d jasan status lanstva kako bi se njihova pozicija izjedna-ila s onim to su imale drave Istone i Srednje Europe, to bi potaknulo promjene i reforme. No tijekom pregovora u Vijeu ministara dolo se do kompromisnog rje-enja o perspektivi europskih integracija, perspektivi punopravnog lanstva i novim ugovornim odnosima, kako navodi Elbasani (2008: 299). U lipnju 1999. Europsko vijee u Santa Maria da Feiri3 usvojilo je Proces stabilizacije i pridruivanja (Psp) za Albaniju, BiH, Hrvatsku, Makedoniju i tadanju Saveznu Republiku Jugoslaviju, kao modifikaciju Regionalnog pristupa Europske unije iz travnja 1997. godine, na-kon to se on pokazao nedovoljno fleksibilnim i dinaminim za uinkovito artikuli-ranje politike Unije i dugoronije ureenje odnosa s dravama regije. Nakon dugog

3 Dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/summits/fei1_en.htm


159

perioda uglavnom negativne uvjetovanosti tijekom 1990-ih, koja se sastoji od ogra-nienih ugovornih odnosa, sankcija, izuzea iz potpisivanja Sporazuma o suradnji kao prve faze u pribliavanju EU itd., poetkom 2000. drave Zapadnog Balkana pokazale su pozitivnu inicijativu da s EU izgrade tjenje bilateralne ugovorno-pro-ceduralne odnose. Zakljuivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruivanju (SSP) prvi put su uspostavljeni ugovorni odnosi izmeu drava regije i Europske unije. Njima je predstavljen pravni temelj i sadrajni okvir odnosa, to se smatra prvim korakom prema institucionaliziranju odnosa s EU i omoguava postupne pripreme za punopravno lanstvo. Tzv. drave Procesa stabilizacije i pridruivanja dobile su status potencijalnih kandidatkinja, ime je ponuena perspektiva lanstva u EU, to je bitna inovacija u odnosu na prethodno implementirane instrumente koje je EZ/EU ponudila regiji. Proces stabilizacije i pridruivanja, kako i sam naziv istie, prvenstveno je bio okrenut politikoj stabilnosti, a tek onda prikljuenju, kombi-nirajui regionalni pristup naslijeen iz Regionalnog pristupa i bilateralnu kom-ponentu meritokracije. Politika uvjetovanost EU prema Zapadnom Balkanu time je od 1999. do daljnjega odreena sljedeim karakteristikama (Anastasakis i Boji-i-Delilovi, 2002; Anastasakis, 2008):

Kopenhaki kriteriji (politiki, ekonomski, zakonodavni); Regionalni pristup iz 1999. i Psp iz 1999; Individualni uvjeti koje pojedina drava treba ispuniti prije ulaska u fazu

pregovora o SSP-u; Individualni uvjeti koji se odnose na pojedine programe, projekte, financij-

sku pomo ili kredite; Uvjeti koji proizlaze iz mirovnih pregovora i ugovora (Rezolucija Vijea

sigurnosti UN-a 1244, Sporazumi iz Daytona, Ohrida i Beograda); Potivanje ljudskih prava, povratak izbjeglica, suradnja s Meunarodnim

kaznenim sudom za podruje bive Jugoslavije (Sud u Haagu), regionalna suradnja.

Politika uvjetovanost odnosila se i na humanitarnu pomo izbjeglicama i prog-nanicima, ekonomsku i financijsku pomo, politiki dijalog, otvaranje zone slo-bodne trgovine, odnosno asimetrinu industrijsku i poljoprivrednu trgovinu u korist drava regije, te suradnju na raznim podrujima politika EU. U studenom 2000. Eu-ropsko vijee se prvi put sastaje izvan drave lanice i u Zagrebu se organizira Za-grebaki summit koji okuplja efove drava lanica i svih drava ukljuenih u Psp. U Zakljunoj deklaraciji4 dravama regije ponuena je perspektiva prikljuenja EU temeljena na individualnim postignuima u ispunjavanju demokratskih, ekonom-

4 Dostupno na: http://ec.europa.eu/enlargement/enlargement_process/accession_process/how_does_a_country_join_the_eu/sap/zagreb_summit_en.htm


160

skih i institucionalnih reformi, prvenstveno implementacijom SSP-a i regionalnom suradnjom. Time je uvjetovanost na Zapadnom Balkanu postala multidimenzional-ni pozitivni i negativni vanjskopolitiki instrument EU, s ciljem pomirbe, obnove i reforme sigurnosnih, politikih, ekonomskih i socijalnih aspekata na regionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Na Europskom vijeu odranom u lipnju 2003. u So-lunu (Thessaloniki) usvojen je Solunski program za Zapadni Balkan: Kretanje pre-ma europskoj integraciji, tzv. Solunska agenda5 kojom je predvieno uvoenje i-tavog niza novih instrumenata i oblika suradnje izmeu drava Psp-a i EU.

1. Razvoj regionalnih inicijativa (1990-1999)

Nakon kolapsa realsocijalizma uvedene su brojne inicijative koje su poticale regi-onalnu suradnju izmeu bivih socijalistikih drava. Moemo ih podijeliti u dvije velike skupine. Prva skupina, uvedena tijekom razdoblja 1988-1992, bila je rezul-tat raspada socijalistikog bloka i bila je namijenjena ne samo dravama Srednje i Istone Europe ve iroj skupini drava. Meu najvanijima istiu se Inicijativa za Srednju Europu (engl. Central European Initiative CEI), Slobodna trgovaka zona Srednje Europe (engl. Central European Free Trade Agreement CEFTA) i Ekonomska suradnja crnomorskih drava (engl. Black Sea Economic Cooperation BSEC). Do 1995. odnos EZ/EU prema regiji Zapadnog Balkana bio je fokusiran uglavnom na upravljanje krizom, dostavu humanitarne pomoi, potporu mirovnom procesu i na razvoj bilateralnih odnosa s dravama regije. Druga skupina inicijativa, pokrenuta nakon Sporazuma iz Daytona 1995. bila je usmjerena direktno na regiju Istone i Srednje Europe. Meu najvanijima bile su Royaumont proces stabiliza-cije Jugoistone Europe (RP), Regionalni pristup EU, Inicijativa za suradnju u Ju-goistonoj Europi (engl. Southeast European Cooperative Initiative SECI) i Pakt o stabilnosti (SP).

Prvi konkretniji pokuaj predstavljanja regionalne politike namijenjen podruju budue regije Zapadnog Balkana doao je u prosincu 1995. godine, neposredno uoi potpisivanja Sporazuma iz Daytona, kada je pod francuskim predsjedanjem Europ-ska unija zapoela Royaumont proces stabilizacije Jugoistone Europe. Tada su pr-vi put nakon potpisivanja Sporazuma iz Daytona za isti stol, uz predstavnike EU, SAD-a, Rusije, NATO-a, OSCE-a i Vijea Europe, sjeli predstavnici etiriju bivih jugoslavenskih drava (BiH, Hrvatske, SR Jugoslavije i Makedonije) kako bi za-poeli s demokratizacijom regije putem projekata civilnog drutva, zatite ljudskih prava i kulture. Europska unija tada je predstavila i usvojila Deklaraciju o procesu stabilnosti i dobrog susjedstva. Njen cilj bio je osiguranje dugorone stabilnosti i do-

5 Dostupno na: http://ec.europa.eu/enlargement/enlargement_process/accession_process/how_does_a_country_join_the_eu/sap/thessaloniki_summit_en.htm


161

brosusjedskih odnosa u Jugoistonoj Europi te izgradnja nove Europe demokracije, mira, jedinstva, stabilnosti i dobrosusjedskih odnosa. Royaumont proces trebao je biti dugorona nadopuna Sporazuma iz Daytona koji je trebao pridonijeti progresiv-noj obnovi dijaloga, prevenciji sukoba, pomirenju, regionalnoj suradnji i ekonom-skom oporavku, emu bi EU doprinijela u skladu sa svojim eljama i kapacitetima. Namjera Royaumont procesa nije bila obnova infrastrukture ili davanje ekonomske pomoi, ve je to trebao biti politiki proces u sinergiji s ostalim regionalnim inici-jativama, temeljen na regionalnim okruglim stolovima gdje bi se na ravnopravnoj osnovi vodio multilateralni dijalog parlamentaraca, novinara i predstavnika civilnog sektora. Kao i mnoge inicijative prije i poslije, prije inkorporiranja u Pakt o stabilno-sti, Royaumont proces imao je potpuno marginalan uinak koji se sveo na organiza-ciju seminara i sastanaka, te ni na koji nain nije bio primijeen u javnosti.

Kao nadopunu Royaumont procesa EU je 1996. godine lansirala Regionalni pristup namijenjen razvoju i obnovi prvenstveno ekonomske suradnje slobodnim protokom roba, usluga i ljudi i razvojem projekata od zajednikog interesa. Budui da je na podruju Jugoistone Europe Albanija tada bila jedina drava izvan bive Jugoslavije bez institucionaliziranog odnosa s EU, uklopila se u regionalni pristup EU. Unutar Regionalnog pristupa Europska unija davala je financijsku potporu i unilateralne trgovinske preference uz obvezu potivanja politike uvjetovanosti, pr-venstveno Daytonskog i Parikog sporazuma, posebno vezane uz povratak raselje-nih osoba i punu suradnju s Meunarodnim kaznenim sudom za bivu Jugoslaviju. Regionalni pristup dobio je svoju legitimnu potvrdu u srpnju 1996. godine kada je Vijee EU prihvatilo odredbu o obnovi BiH, Hrvatske, SR Jugoslavije i Makedonije (tzv. OBNOVA) uz navedenu uvjetovanost potivanja demokratskih principa, vla-davine prava, ljudskih prava i sloboda kao nunih elemenata za primjenu programa i financijske pomoi. Kako navodi Elbasani (2008: 296), regionalni pristup razliko-vao je regionalni od bilateralnih uvjeta kako bi se time rijeila dvojbenost pristupa izmeu postignua svake od drava regije zasebno i opsenije strategije namije-njene itavoj regiji. Stoga je EU navela principe potivanja demokracije, ljudskih prava i prava manjina, te trine ekonomije kao kljune uvjete politike uvjetova-nosti koji bi doveli do navedenih nagrada. Iako se EU i prije koristila politikom uvjetovanou kao instrumentom odnosa s treim zemljama, pa i prema ovoj regiji, politika uvjetovanost Regionalnog pristupa razlikovala se utoliko to je bila razra-ena, konkretna i sadravala je listu uvjeta ije je ispunjenje dovodilo do odreenih rezultata. No, kako tvrdi Blockmans (2006), formulirani kriteriji uvjetovanosti bi-li su preopeniti i nejasni, to se pokualo rijeiti na Vijeu za ope poslove EU u travnju 1997. godine, kada su predstavljene smjernice o uvjetovanosti koje vrijede za sve drave regije, ali i za svaku dravu posebno. Politika uvjetovanost u tom je sluaju bila negativna, jer je neispunjavanje uvjeta znailo ograniene ugovorne od-


162

nose, iskljuivanje iz ugovora ili sankcije. Regionalni pristup ukljuivao je multila-teralni pristup dravama Zapadnog Balkana i bio je u skladu s vanjskom politikom razvoja unutarregionalnih odnosa na navedenom podruju, a ne s bilateralnim od-nosima s dravama nelanicama. To je takoer trebao biti i nain poticanja drava Zapadnog Balkana da ponovno uspostave meusobne politike i ekonomske odno-se. Ali EU je u svom odnosu s dravama Zapadnog Balkana takoer zadrala nae-lo uvjetovanosti. Istaknuti su uvjeti za pristup za svaku dravu Zapadnog Balkana posebno. To znai da je EU zadrala bilateralne odnose sa svakom od tih drava, to je bilo u suprotnosti s objavljenom regionalnom politikom (Wichmann, 2004: 29). Drave Zapadnog Balkana u tome su vidjele znak da EU nije predana praenju svoje regionalne politike pristupa. Regionalni pristup potvrdio je uvjetovanost kao temeljni princip i instrument vanjskopolitikih odnosa EU prema dravama Zapad-nog Balkana, pomou mjera financijske pomoi, unilateralnih trgovinskih preferen-cija i naprednih ugovora o suradnji. Kako navodi Elbasani (ibid.), perspektiva ni u kojem sluaju nije bilo punopravno lanstvo u EU, ve trgovinski odnosi, financij-ska pomo i ekonomska suradnja, ime je dravama Zapadnog Balkana jasno dano do znanja da se nalaze na niem stupnju odnosa prema EU u odnosu na tada aktual-ni pretpristupni proces s dravama Istone i Srednje Europe.

Inicijativa za suradnju u Jugoistonoj Europi (SECI) izvorno je amerika ini-cijativa utemeljena u travnju 1996. godine sa svrhom pacificiranja i stabiliziranja regije, a EU je prihvatila SECI usvojivi tzv. Toke zajednikog razumijevanja u listopadu 1996. godine. SECI se prvotno prezentirao kao forum, bez vrste struk-ture, bez financijskih sredstava i bez mijeanja u postojee regionalne inicijative. S vremenom je zakljueno da se cilj inicijative moe postii ulaganjem stranog kapi-tala koji bi potakao zemlje SECI podruja na suradnju po prioritetnim podrujima (olakavanje trgovine, energetika, malo i srednje poduzetnitvo, prometna infra-struktura, suzbijanje kriminala i korupcije i suradnja burzi), dok bi Svjetska banka osigurala financijska sredstva za odobravanje zajmova koji se realiziraju unutar pojedinih Projektnih skupina. SECI je postigao bolje rezultate od Royaumont pro-cesa budui je bio fokusiraniji i proizveo je neka praktina dostignua u podruji-ma prekogranine suradnje i borbe protiv prekograninog kriminala (Anastasakis i Bojii-Delilovi, 2002: 21).

Pakt o stabilnosti za Jugoistonu Europu stvoren je u lipnju 1999. kao inici-jativa EU i prvi ozbiljniji pokuaj meunarodne zajednice da zamijeni prethodnu, reaktivnu politiku spreavanja sukoba u regiji Jugoistone Europe sveobuhvatnom, dugoronom strategijom prevencije sukoba. Pakt o stabilnosti time je postao instru-ment preventivne diplomacije unutar okvira ZVSP-a. Vie od 40 partnerskih drava i organizacija odluilo je podrati drave regije u njihovim naporima da postignu mir, demokraciju, potivanje ljudskih prava i ekonomski prosperitet za svoje graa-


163

ne kako bi se postigla stabilnost itave regije, pri emu je Pakt o stabilnosti trebao biti jedan od instrumenata prevencije sukoba u regiji, kojem je mjera uvjetovanosti bila regionalna suradnja. Iako je EU politika regionalnog pristupa skrojena za Za-padni Balkan bila zastarjela, Pakt o stabilnosti razvio je vrlo ambiciozan projekt stvaranja slobodne trgovinske zone u Jugoistonoj Europi, lokalni regionalni trgo-vinski integracijski krug kako bi se te drave pripremile za zajedniko lanstvo u EU. Pakt je percipiran kao intergovernmentalno tijelo, odnosno forum za dijalog i suradnju koji je okupljen oko itavog niza ciljeva. Politiki, trebao je pokazivati du-goronu predanost meunarodnih aktera postizanju mira i stabilnosti, dok je na ope-rativnoj razini trebao uinkovitije povezati itav niz aktera koji su djelovali u regiji. No na praktinoj razini Pakt je bio tek jedna od niza inicijativa, ija je uinkovitost bila upitna zbog mijeanja razliitih inicijativa, procesa i procedura, pri emu je pi-tanje suradnje ukljuenih nacionalnih i meunarodnih aktera ostalo dvojbeno. Kao i niz dotadanjih inicijativa Pakt nije iniciran iznutra, i unato ciljevima o regi-onalnoj suradnji i regionalnom vlasnitvu nad tom inicijativom, vien je kao jo jedna meunarodna inicijativa i arena raznih nacionalnih interesa ukljuenih drava donatora, koji nisu nuno bili u skladu s nacionalnim interesima drava u regiji. Na-znaio je znaajan pomak od implementacije tradicionalnih instrumenata vanjsko-politike uvjetovanosti prema novim strategijama koje ukljuuju regiju u europske strukture, to je bila poetna ideja inicijatora Pakta o stabilnosti, njemakog mini-stra vanjskih poslova Joschkea Fischera (1998-2005), koji se zalagao za dugoronu strategiju ukljuivanja drava regije u strukture euroatlantske zajednice.

Inicijativa Pakta napravila je dosta na operativnom planu, dok je njegov poli-tiki utjecaj bio znatno manji. Pakt se pokazao kao uspjeno orue za razvoj regio-nalne suradnje. Blizu Zagreba postoji regionalni centar za kontrolu naoruanja koji je bitan za izgradnju povjerenja meu susjednim dravama. Sklopljen je 31 bilate-ralni ugovor o stvaranju zone slobodne trgovine Jugoistone Europe. U listopadu 2005. drave Jugoistone Europe potpisale su Ugovor o energetskoj zajednici. U Bukuretu je meugranini centar za borbu protiv kriminala zaduio nacionalne policije da se bave problemima organiziranog kriminala, koji je esto mnogo bo-lje organiziran od policije. Centar u Bukuretu povezan je s Interpolom. U Beo-gradu je Pakt o stabilnosti zajedno s UNDP-om stvorio Centar za kontrolu lakog naoruanja za Jugoistonu Europu kako bi se smanjio protok ilegalnog oruja. Na operativnoj razini Pakt je vrlo uspjeno provodio svoje projekte, neki od njih su se u potpunosti integrirali u regiju i postali ono to se definira kao regional-no vlasnitvo; regija je sama definirala projekte i uspjela ih ostvariti uz pomo Pakta, do te mjere da ih je djelomino i sama financirala (primjerice RACVIAC6,

6 Multinacionalno regionalno sredite za pomo u provedbi sporazuma o kontroli naoruanja svim zemljama Jugoistone Europe koje su ga potpisale ili e ga u skoroj budunosti potpisati.


164

Savska komisija7, MARRI8 itd.). S obzirom na promjene koje su zemlje regije po-stigle u odnosu na pribliavanje EU i NATO-u, taj regionalni forum izgubio je na vanosti, a ujedno je dolo do poveanja i preklapanja pojedinih regionalnih inici-jativa, te je zbog nemogunosti uinkovite koordinacije njegova transformacija bila nuna. Pakt o stabilnosti dio je aktivnosti prebacio na vie regionalno voene okvi-re Procesa suradnje u jugoistonoj Europi (engl. South-East European Cooperati-on Process SEECP) i njegova operativnog tijela Vijea za regionalnu suradnju (engl. Regional Cooperation Council RCC). Tajnitvo RCC-a formalno je zapo-elo s radom u travnju 2008. u Sarajevu.

Kako argumentiraju Anastasakis i Bojii-Delilovi (2002: 30), gledajui op-enito, pristup Europske unije Srednjoj i Istonoj Europi 1990-ih obiljeio je razli-it odnos EU u bilateralnim odnosima prema Balkanu s Bugarskom, Rumunjskom i Slovenijom u kontekstu pretpristupne strategije s jedne strane i prema dravama Zapadnog Balkana u kontekstu Regionalnog pristupa s druge.

1.1. Politiki uinci regionalnih inicijativa na podruju Zapadnog Balkana

Postojanje razliitih inicijativa u Srednjoj i Istonoj Europi, a posebice na jugoisto-ku Europe, nesumnjivo je pozitivno. One imaju utjecaja na nove naine ponaanja, na prevladavajui uskogrudni nacionalizam i na ideju samodovoljnosti drava. One ohrabruju suradnju izmeu administracija, ekonomija i ostalih dravnih grana; one omoguavaju komunikaciju u regiji i stvaraju mree kontakata. Samo njihovo postojanje i aktivnosti utjeu na javno mnijenje te na svijest o zajednikim ciljevi-ma svih drava u regiji. Kako smatraju odreeni autori, inicijative nisu presudno pomogle dravama regije da osiguraju integraciju u EU ili da u znaajnijoj mjeri promijene politiku, ekonomsku ili socijalnu klimu u regiji, to se moe objasniti s nekoliko imbenika.

Funkcionalistika meuovisnost europske suradnje ima nekoliko argumenata. EZ/EU istie se kao najuspjeniji sluaj regionalne integracije koji vodi do uspo-stave odrivog reima sigurnosti Zapadne Europe putem ekonomskih sredstava i, do odreene granice, politikih integracija. Njeno iskustvo pokazuje kako regional-na suradnja temeljena u poetku na ekonomskim snagama, materijalnim interesima

Nastalo je 2000. potpisivanjem ugovora izmeu SR Njemake i Republike Hrvatske, a djelomi-no ga financira hrvatsko Ministarstvo obrane.7 Meunarodna komisija za sliv rijeke Save Savska komisija, formirana na osnovi Okvirnog sporazuma o slivu rijeke Save koji su 2002. potpisale Republika Slovenija, Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Dravna zajednica Srbije i Crne Gore.8 The Migration, Asylum, Refugees Regional Initiative (MARRI) Regionalna inicijativa za migracije, azil i izbjeglice osnovana je 2003, a ine je Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Ma-kedonija i Srbija.


165

i konkretnim ciljevima moe pomoi u premoivanju ne samo ekonomskih, ve, to je najvanije, politikih i sigurnosnih razlika (Anastasakis i Boji-Delilovi, 2002: 23). Nadalje, u procesima globalizacije multilateralna suradnja temeljena na politiki neutralnijim temama postupno uvruje sigurnosno okruje susjednih dr-ava. Izazov je jedino pronai dovoljno atraktivne, a politiki neutralne zajednike interese. Viegradska skupina9 (eka, Slovaka, Poljska i Maarska) pokazala se dobrim primjerom takve suradnje, koja funkcionira kao diplomatski i interesno jak blok i nakon ulaska njenih lanica u EU. U svjetlu ekonomskog argumenta, stra-ni investitori voljniji su ui na nacionalno trite koje ima potencijala biti dijelom zajednikog trita koje funkcionira bez tarifnih i carinskih barijera. U svjetlu pri-bliavanja EU, postoji i argument vezan uz interne procedure Europske unije, koja je sklona, mada ne u potpunosti jasno i definirano, svaku veu regiju koja se pribli-ava Uniji grupirati u subregije koje imaju vlastitu logiku zajednikih povijesnih, politikih, ekonomskih i sigurnosnih karakteristika. To je ujedno i logika meu-narodne zajednice prema odreenim dijelovima svijeta. Taj se argument vee i uz percepciju meunarodne zajednice prema zajednikim karakteristikama, odnosno problemima odreene subregije. Osnovni naglasak regionalnog povezivanja na Za-padnom Balkanu jest taj da se problemi zajedniki itavoj subregiji ne mogu rjea-vati iskljuivo bilateralno ili samo na nacionalnoj razini. Regionalna suradnja kad je rije o pitanju infrastrukture, energije, telekomunikacija ili pak o sigurnosnim, odnosno pitanjima iz sfere kriminala, ilegalnih emigracija, ljudskih prava i zatite manjina kroz multilateralizam jaa i individualnu spremnost drava za ulazak u EU. Voene tim principima, regionalne inicijative pokazale su odreeni pomak prema zadanim ciljevima.

No, s druge strane, osim SEECP-ja niti jedna druga od est regionalnih inici-jativa nije bila autohtoni proizvod samih drava Balkana. Ostale su inicijative ili bile stvorene izvan regije te su se proirile na drave Srednje i Istone Europe ili je njihovo pojavljivanje bilo posljedica poticaja razvijenih drava (Lopandi, 2002: 354). Ta injenica potvruje da Zapadni Balkan ni do danas nije postao organizirani regionalni entitet. U usporedbi sa Zapadnom Europom niti jedna inicijativa (osim djelomino Pakta o stabilnosti) nije se usudila objaviti velike ili privlane projek-te integracija oko kojih bi se stvorila struktura inicijative. Veina regionalnih ini-cijativa od samog je poetka zamiljena kao nadopuna procesa integracija iji se glavni procesi odvijaju unutar Europske unije. One predstavljaju dodatak europskoj arhitekturi, a ne zamjenu za ukljuivanje drava regije u EU i ostale paneuropske organizacije (ibid.: 357-359). Zato mogue zaostajanje regije u procesu EU-inte-

9 Osnovana na summitu predsjednika vlada ehoslovake, Maarske i Poljske, koji je odran u maarskom gradu Viegradu 15. 2. 1991. godine, kako bi se ostvarila suradnja izmeu tih triju drava (poslije raspada ehoslovake etiriju) u procesu pribliavanja EU.


166

gracija takoer ima efekt bumeranga na ulogu i rezultate regionalnih inicijativa i njihov utjecaj na stanje poslova u regiji. Veina regionalnih inicijativa s izuzetkom SECI-ja bila je usmjerena k odravanju sastanaka, istie taj autor (ibid.). Adekvat-ni razvoj projekata multilateralne suradnje jo se nije dogodio izvan okvira poli-tiko-birokratskih poticaja, primjerice u ekonomiji, nevladinu sektoru itd., iako se u tom smislu postigao odreeni uspjeh kroz Pakt o stabilnosti koji je imao dobro razraenu hijerarhijsku strukturu, dobru povezanost s donatorima, mogunost di-rektnog kontakta s Europskom komisijom te ured u neposrednoj blizini Europskog parlamenta. Pakt o stabilnosti se kao varijabilno tijelo mijenjao i sustavno prilago-avao promjenama u regiji te ga je upravo ta fleksibilnost i prilagodljivost izdvojila od vrstih i krutih struktura europskih organizacija, no nije imao politiku snagu. Kritiku struktura regionalnih inicijativa najbolje je predstavio prvi specijalni koor-dinator Pakta o stabilnosti Bodo Hombach (Hombach, 2004).

Sloene birokratske strukture i vremenski zahtjevne procedure stvaraju potekoe u pravovremenom i uinkovitom troenju raspoloivih sredstava, te mogu uzro-kovati razoaranje meu dravama primateljicama. Neispunjena oekivanja pred-stavljaju snaan izvor gubitka iluzija i frustracije koje ine upitnim vjerodostoj-nost donatora.

Svaka od postojeih inicijativa imala je svoj autonomni razvojni put, iako su se njihove aktivnosti esto preklapale. Problem nije u broju regionalnih inicijativa, ve u nainu njihove koordinacije i podjele poslova (Lopandi, 2002). Prikaz obima i strukture trgovine i ekonomskih trendova na Zapadnom Balkanu samo potvruje opaanje koje se tie glavnog usmjerenja balkanskih drava prema EU i razvijenim zapadnoeuropskim dravama. Kako je Lopandi (ibid.) argumentirao: suradnja iz-meu susjednih drava u regiji bila je ograniena, to je tipina karakteristika re-gija s ekonomske periferije. Te inicijative nisu uspjele postii ak ni svoj osnovni cilj poboljati trgovaku suradnju izmeu samih drava Zapadnog Balkana, pa i ire regije. Zanimljivo je usporediti trgovaku suradnju na jugoistoku Europe 1995. godine, kad je pokrenuta regionalna inicijativa (tablica 1 na sljedeoj strani-ci), sa situacijom 2003, odnosno nekoliko godina nakon pokretanja regionalne su-radnje.

Prema Christie (2002), sa stanovita meunarodne trgovine Jugoistona Euro-pa 1999. godine nije bila regija, jer je trgovaki protok izmeu njezinih drava bio mnogo manji nego to bi se oekivalo od drava koje su geografski toliko blizu, uzimajui u obzir njihov relativno nizak BDP. Iako je bilo mogue razvijati je kao regiju, tj. poveati njezinu kohezivnost, inilo se da se drave Jugoistone Euro-pe ne ele meusobno ekonomski integrirati, ve radije ostaju pojedinane male periferne ekonomije s jakim vezama s pojedinanim dravama lanicama EU (pr-venstveno Njemakom, Austrijom, Italijom i Grkom). tovie, meuregionalna


167

trgovina u ukupnom udjelu trgovinskih odnosa regionalnih gospodarstava u po-sljednjem je desetljeu nezaustavljivo u padu, to nije dobar temelj za regionalnu integraciju, naroito u dugoronom periodu.

Kako argumentiraju Anastasakis i Boji-Delilovi (2002), jedan je od osnov-nih razloga niske razine trgovakog protoka izmeu drava Zapadnog Balkana struktura trgovine i nedostatak komplementarnosti. Naime, ekonomska struktura tih drava vrlo je slina; proizvode se slini proizvodi, to ostavlja malo moguno-sti za razvoj konkurentnosti i limitirani potencijal trgovinske razmjene na relativno malom tritu. No bez obzira na pokazatelje EU je u ovoj fazi odnosa prema Zapad-nom Balkanu, kao i u sljedeoj fazi insistirala na regionalnom trgovinskom pove-zivanju, iako ono ni u 10 godina nije dovelo do eljenih rezultata. Nekonzistentna politika EU prema regiji i u ovom se sluaju pokazuje kao konstanta razvijanja od-nosa prema tom dijelu Europe. Regionalna trgovinska razmjena i dalje e ostati od sekundarne vanosti za drave Zapadnog Balkana, jer im je svima upravo EU glav-ni trgovinski partner, uz poveanje trgovinske razmjene s ostalim velikim igrai-ma izvan EU, prvenstveno s Rusijom. Kreiranje regionalne slobodne trgovinske zone ono je to bi pospjeilo trgovinsku razmjenu, no budui da svaka drava ima svoje trgovinske reime s EU i s ostatkom svijeta, ne moe se oekivati poveanje udjela regionalne trgovine. Projekti suradnje na Zapadnom Balkanu iz kojih je Ju-goslavija bila izuzeta pokazali su se nerealistinima i od samog poetka bili su osu-eni na propast (Lopandi, 2002: 362). Nakon ukljuivanja Jugoslavije u projekte i inicijative obnove, suradnje i razvoja u regiji, otvaraju se nove mogunosti s ciljem obnove i integralnog razvoja (tablica 2 na sljedeoj stranici).

Tablica 1. Meuregionalna suradnja na podruju jugoistone Europe, u postotku totalnog izvoza

Drava 1995. 1998. 2000. 2003.Albanija 11 5 6 7BiH 45 30 21 32Bugarska 4 3 4 3Hrvatska 1 3 2 4Makedonija 29 22 19 21Rumunjska 1 1 1 1SiCG 8 8 18 13JI Europa 5 6 6 12

Izvor: prilagoeno iz Bjeli (2005)


168

Tablica 2. Udio drava Jugoistone Europe u regionalnim inicijativama (1990-1999)

Drava CEI1989.

CEFTA1992.

BSEC1992.

CSEE1996.

RP1995.

EU-RA1996.

SECI1996.

SP1999.

TOTAL

Albanija + + + + + + + 7BiH + P + + + + 5+PBugarska + + + + + + + 7Hrvatska + P + + P + 4+P+PMaked. + + + + + + 6Rumunj. + + + + + + + 7Jugoslav. + + + 3

Izvor: prilagoeno iz Lopandi (1999: 79)

Skraenice:+: sudjeluju; ne sudjeluju; P: promatrai CEI Inicijativa za Srednju Europu; CEFTA Slobodna trgovaka zona Srednje Europe; BSEC Ekonomska suradnja crnomorskih drava; CSEE Konferencija o dobrosusjedskim granicama, stabilnosti, sigurnosti i suradnji u Srednjoj i Istonoj Europi; RP Royaumont proces; EU-RA Regionalni pristup Europske unije; SECI Inicijativa za suradnju u Jugoistonoj Europi; SP Pakt o stabilnosti u Jugoistonoj Europi

Implementacija regionalne politike EZ/EU prema regiji Zapadnog Balkana do 1999. bila je podlona parcijalnim nacionalnim interesima, ime se EZ/EU poka-zala razjedinjenom u realizaciji jedinstvene politike i stavu prema dogaanjima u regiji. Provoenje odluka nije imalo oekivani utjecaj na problem, to znai da po-litika EZ/EU nije bila djelotvorna. Nedefinirani ciljevi, nedosljedna provedba, ne-djelotvornost i nedosljednost u smislu periodinih promjena politika oznaavaju politiku EZ prema regionalnoj suradnji na podruju bive Jugoslavije. EU se nala u drugorazrednoj poziciji donoenja odluka, jer je to ovisilo i o trima dravama koje nisu lanice EZ (Kini, Rusiji i SAD-u). to se tie odnosa unutar EU, Unija je trai-la konsenzus, a u odnosu na regiju, nametala je politiku. U odnosu na dogaanja u bivoj Jugoslaviji, EZ je reagirala na probleme, da bi u vlastitim strukturama polako anticipirala politiku. To upuuje na oprenu politiku koja je proizvodila kontrastne uinke s kontradiktornim porukama.

2. Razvoj regionalne suradnje u okviru Procesa stabilizacije i pridruivanja (od svibnja 1999. do danas)

Nakon kosovske krize 1999. Europska unija je zakljuila da je dugoroni i uin-kovitiji model integracije sidro za sve drave regije i, istodobno, osnovni pravac


169

kojim se trebaju kretati. Postalo je jasno da EU treba prebroditi svoju kontradik-ciju izmeu bilateralnog pristupa i regionalne potpore integracijom i razvijanjem elemenata i instrumenata multilateralne suradnje, da treba razviti elemente pretpri-stupne strategije za sve ukljuene drave, ukljuujui strategije inkluzije za sve dr-ave regije u svoje lanstvo. Zagrebaki summit u studenome 2000, kada su se prvi put nakon raspada SFRJ sastali elnici svih samostalnih drava nasljednica sa svim elnicima EU pod predsjedanjem Francuske, oznaava poetak novih odnosa EU prema ovom dijelu Europe.

Psp je dugoroni proces u politikom, financijskom i ljudskom pogledu i sa-stoji se od 3 faze:

1. Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruivanju (SSP) predstavlja kljuni moment Psp-a i osnovni je korak u njegovu finaliziranju. Potpisivanje SSP-a za drave regije znai ostvarivanje prvog formalnog ugovora s EU i praktino zapo-injanje ubrzanih promjena i prilagodbi europskim standardima, prvenstveno Ma-astrikim i Madridskim kriterijima,10 koje su morale ispuniti sve dosadanje drave kandidatkinje. Taj Sporazum jednak je Europskim sporazumima koje su potpisivale dananje nove drave lanice EU i oznaava slubeni poetak puta koji e zavriti punopravnim lanstvom u EU. Razlika je u sporazumnoj klauzuli koja istie kako potpisivanjem SSP-a drava regije postaje potencijalna kandidatkinja za lanstvo u EU, to je prvi korak na formalnom putu ulaska u EU. SSP omoguava (putem po-sebnih pododbora i Vijea za SSP) oblikovanje reformi u skladu sa standardima EU i nadzor nad provedbom ovog Sporazuma.

2. Financijska potpora CARDS (engl. Community Assistance for Reconstruc-tion, Development and Stabilisation) podcrtava ciljeve i mehanizme SSP-a u skla-du s nacionalnim godinjim programima i strategijama. Uz nacionalnu komponentu postoji i:

3. Regionalna dimenzija Psp nije uobiajeni bilateralni proces koji je usmjeren prema pojedinanim dravama regije, ve se zasniva i na regionalnoj suradnji koja je nuan dio sporazumnog odnosa s EU. Cilj je poticanje drava u regiji da ostvare pro-stor slobodnog protoka ljudi, robe, usluga i kapitala na nain kako to funkcionira u EU. Vaan je segment regionalne dimenzije i uspostava ugovornih odnosa suradnje, postupna reintegracija infrastrukturnih veza u svrhu ukljuivanja u transeuropske mree prometa i energije te zajedniki i efikasniji odgovor na zajednike probleme: organizirani kriminal, ilegalna imigracija, policijska suradnja, ekoloki problemi itd. Sva financijska alokacija za program CARDS (tablica 3 na slj. str.), ukljuujui i re-gionalnu komponentu u razdoblju 2000-2006, iznosila je 5,13 milijardi eura.

10 Madridski kriteriji predstavljaju dodatni uvjet sa sastanka Europskoga vijea odranog u Mad-ridu u prosincu 1995. godine i odnose se na mogunost prilagodbe javne uprave standardima i normama EU.


170

Tablica 3. Program CARDS za 2000-2006. (milijuni eura)

Drave/ godine 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. TOTAL

Albanija 33,4 37,5 44,9 46,5 63,5 44,2 45,5 315,5Bosna i Hercegovina 90,3 105,2 71,9 63,0 72,0 49,4 51,0 502,8Hrvatska (do otvaranja pret-pristupnih fondova 2005)

16,8 60,0 59,0 62,0 81,0 278,8

Makedonija 13,0 56,2 41,5 43,5 59,0 45,0 40,0 298,2Srbija i Crna Gora (ukljuivi i Kosovo)

650,5 385,5 351,6 324,3 307,9 282,5 257,5 2559,8

Regionalna komponenta 20,2 20,0 43,5 31,5 23,0 47,9 43,5 229,6

Izvor: Europska komisija11

2.1. Politiki uinci regionalne suradnje u sklopu Psp-a na podruju Zapadnog Balkana

EU je uputila drave Zapadnog Balkana da uspostave meusobne odnose sline od-nosima izmeu lanica EU, ukljuujui stvaranje trgovinskog bloka putem mree bilateralnih trgovinskih ugovora. Kako bi se potaknula trgovina unutar ire regije, predloena su dva ostvariva principa: uspostava zone slobodne trgovine potpisiva-njem multilateralnog ugovora uz sedam parlamentarnih ratifikacija ili potpisivanje 32 bilateralna sporazuma uz 42 ratifikacijske procedure. Drave regije odabrale su potonju mogunost. Ratifikacija sporazuma o slobodnoj trgovini trajala je do 2004. godine. Meutim, uz bilateralne trgovinske sporazume u sklopu Pakta o stabilnosti odlueno je da sve drave potpisnice postanu dijelom Srednjoeuropskog sporazu-ma o slobodnoj trgovini (engl. Central European Free Trade Agreement CEFTA), koji su nakon punopravnog lanstva napustile bive lanice (Bugarska, eka, Ma-arska, Poljska, Rumunjska, Slovaka i Slovenija). Dravama Zapadnog Balkana u CEFTA-i 2006. pridruila se i Moldavija. Iako je sporazum predviao uspostavu zone slobodne trgovine do kraja 2010, to se nije ostvarilo, pozitivna je injenica postupnog uklanjanja carinskih i necarinskih trgovinskih barijera na irem tritu. Upitno je to u kontekstu regije radi Moldavija, s kojom EU ima razvijenu Europ-sku politiku susjedstva (engl. European Neighbourhood Policy).

Osnovni princip uvjetovanosti EU prema tom dijelu Europe jest stvaranje jed-nakog okvira za sve drave regije, iako je to uslijed velike diferenciranosti Zapad-nog Balkana gotovo nemogue. Iako drave regije batine isti geografski prostor i

11 Dostupno na: http://ec.europa.eu/enlargement/how-does-it-work/financial-assistance/cards/statistics2000-2006_en.htm#1


171

veim dijelom svoje suvremene povijesti dijele zajednika geopolitika iskustva, status, problematika i gospodarski razvoj drava Zapadnog Balkana na razliitim su stupnjevima. Regija koja se danas oznaava pojmom Zapadnog Balkana na poetku Psp-a sastojala se od suverenih drava kao to su Albanija i Hrvatska, labave konfe-deracije Crne Gore i Srbije, dvaju meunarodnih protektorata (Bosna i Hercegovi-na i Kosovo) te jednog poluprotektorata (Makedonija). Samo taj aspekt dovoljno je govorio o razliitim stupnjevima problema u funkcioniranju drave. Heterogenost nacionalnih tranzicijskih procesa i stupanj bilateralnosti kreiraju asimetrinost od-nosa s EU i tenzije da se ugroava regionalna kohezija, a time i regionalna politika prema tom dijelu Europe. Na taj nain stabilizacija regije i njena integracija u EU, kao dio istog paketa, tvore kontradiktornu logiku: dok je za stabilizaciju regional-na dimenzija krucijalna, sama integracija uklopljena u regionalni okvir bazino je bilateralni odnos, koji drave regije razvijaju ovisno o svom vlastitom postignuu. Kredibilitet razvoja regionalne dimenzije Psp-a ovisi o predanosti EU da sve drave regije postanu punopravne lanice u realnom vremenu prolog proirenja, to u pro-sjeku iznosi 10 godina nakon apliciranja za lanstvo u EU. Odgaanje punopravnog lanstva ini regionalnu dimenziju alternativom punopravnog lanstva, ime se ona moe protumaiti kao zamka, posebice za one drave koje su u integracijskom procesu dalje odmakle. Sve to moe dovesti do regionalnih tenzija koje sputavaju regionalnu suradnju, koja je klju Psp-a.

Politiki problemi onemoguuju ispunjavanje jednog od bitnih elemenata pri-bliavanja EU trgovinsku regionalnu komponentu. Prema Bjeliu (2005: 10), ako i postoji stvaran ekonomski interes svih drava tog dijela Europe za ekonomsku re-gionalnu integraciju, proces te integracije vrlo je spor zbog:

1. Problema postizanja unutranjeg politikog konsenzusa ekonomskih odno-sa u Srbiji i Crnoj Gori;

2. Trgovine izmeu Srbije i Kosova koja, iako snanih ekonomskih potencija-la, ne moe dobiti odgovarajui zakonski okvir;

3. Nerijeenih politikih problema izmeu Srbije i Hrvatske koji ograniavaju trgovinske odnose;

4. Razliite razine trgovinskih odnosa izmeu Srbije i dvaju entiteta u Bosni i Hercegovini, Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, koje stvaraju proceduralne probleme;

5. Ovisnosti Bosne i Hercegovine o stranoj pomoi, s niskom stopom izvoza i ozbiljnim deficitom vanjske trgovine;

6. Nestabilnih pravnih uvjeta za trgovinu u Albaniji izazvanih slabou drav-nih institucija.


172

Bilateralni koncept porazio je regionalni pristup EU kada je Hrvatska iskljue-na iz grupe drava Zapadnog Balkana i prikljuena Rumunjskoj i Bugarskoj te Tur-skoj kao dravama kandidatkinjama za lanstvo u EU. Hrvatska je bila naprednija u svom ekonomskom razvoju i reformama, to ju je pribliilo Europskoj uniji, ali je taj postupak umanjio koncept politike regionalnog pristupa. I samim Instrumen-tom pretpristupne pomoi (IPA) naglaena je razlika izmeu drava kandidatkinja (Hrvatska, Makedonija, Turska) i potencijalnih kandidatkinja (Albanija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Srbija), tako to je prva grupa drava dobila mogunost sudjelova-nja u pet komponenti tog pretpristupnog instrumenta: Pomo u tranziciji i izgradnji institucija, Prekogranina suradnja, Regionalni razvoj, Razvoj ljudskih potencijala te Ruralni razvoj, dok druga grupa zemalja sudjeluje samo u prvim dvjema kom-ponentama. Time postaje upitna i mogunost jednake politike EU prema dravama te regije.

EU se u formiranju i reguliranju svojih odnosa prema tome dijelu Europe ko-ristila i bilateralnim i multilateralnim pristupom. Ta dva pristupa su se poklapala. Problem je u tome to je EU 1997. objavila da je jaanje meuregionalne suradnje u Jugoistonoj Europi uvjet za budue lanstvo u EU, a kasnije je u praksi nekoli-ko puta primijenila bilateralni pristup. Mnoge od drava Jugoistone Europe isko-ristile su tu situaciju da odbace regionalnu suradnju i usredotoe se na bilateralne odnose s EU, iako je jaanje suradnje u regiji jedan od uvjeta za lanstvo u EU. To je dovelo do nevjerodostojnosti i nepovjerenja prema politici EU u toj regiji. S jed-ne strane, Europa se smatra idealiziranom slikom demokratskih vrijednosti, mira i prosperiteta, a s druge strane ostaje sjeanje na kolebljivu i nekonzistentnu politiku EU, kako tijekom ratnih sukoba tako i nakon njih.

Problem se nalazi u sutinskom shvaanju regionalne suradnje na razini EU i na razini samog Zapadnog Balkana. Dok je za EU postignue zadovoljavajue re-gionalne suradnje glavni korak prema stabilizaciji i tek jedan od kriterija potpune integracije, za drave Zapadnog Balkana punopravno je lanstvo razlog zato uope ulaze u regionalnu suradnju. To, naravno, zamagljuje jasne kriterije o tome koliko je regionalna suradnja dio kriterija za ulazak u EU, a koliko doprinosi stabilizaciji politiko-trgovinskih odnosa. Iako Europska unija naglaava komplementarnost tih ciljeva, ostaje injenica da je regiji nametnuta izvana i da nije prepoznata kao dio nacionalnog vlasnitva. Stoga je i pitanje koliko e uope biti odriva nakon ulaska pojedinih zemalja u EU.

Instrument pretpristupne pomoi, tzv. IPA fond zamijenio je 2007, poetkom novog financijskog razdoblja u EU (2007-2013), dosadanje instrumente pomoi kojima su se koristile drave tog dijela Europe (ISPA, SAPARD, Phare, CARDS). Sredstva IPA fonda raspodijeljena su izmeu drava kandidatkinja (Turska, Hrvat-ska i Makedonija) i ostalih drava tog dijela Europe. Zanimljivo je napomenuti da


173

su sredstva od 2000. do 2006. godine za tadanje drave kandidatkinje (Hrvatska i Makedonija12) rasla, dok su se za drave potencijalne kandidatkinje smanjivala (graf 1), tako da su drave oznaene kao one s najveim institucionalnim problemi-ma u regiji, Bosna i Hercegovina te Srbija i Crna Gora s Kosovom, u procesu europ-skih integracija iz godine u godinu dobivala manja sredstva, to u svakom sluaju financijski ne podupire politiki deklariranu volju o nunosti ubrzane integracije tih dijelova Europe u europske standarde.

Graf 1. Godinja sredstva iz fondova EU u milijunima eura (2000-2006)


12 Hrvatska je stekla status drave kandidatkinje u lipnju 2004. godine, dok su u listopadu 2005. godine zapoeli pregovori o pristupanju EU. Makedonija je status drave kandidatkinje dobila u prosincu 2005. godine, ali jo nije poela pregovore o pristupanju. Uz Hrvatsku i Makedoniju dr-ava kandidatkinja za ulazak u EU je i Turska koja se za lanstvo u EU prijavila jo 1959. godine, dok je status kandidatkinje dobila u listopadu 2005, kada je zapoela i pretpristupne pregovore.13 Dostupno na: http://ec.europa.eu/enlargement/how-does-it-work/financial-assistance/cards/statistics2000-2006_en.htm#1


174

Iako je ukupni iznos regionalne komponente IPA fonda, koji je od 2007. zami-jenio dotadanje pretpristupne financijske instrumente dostupne za regiju, uvean i iznosi 887,4 milijuna eura naspram regionalne komponente iz programa CARDS koja je iznosila 229,6 milijuna eura, tablica 4. jasno pokazuje kako se udio po glavi stanovnika nije poveao. Dapae, kako pokazuje graf 2, niti 2012. godine nee biti nadmaen udio iz 2005. godine. Jedan od razloga svakako je prikljuivanje Turske sa 72,5 milijuna stanovnika kao drave kandidatkinje onim dravama koje se kori-ste IPA fondom (ukupno oko 23,3 milijuna stanovnika). Ukoliko se slijedi navedena logika uspjene implementacije odreene politike, pri emu jedan od uvjeta treba biti dostupnost dovoljnih resursa u odreenom vremenu, iz prikaza je vidljivo kako taj segment regionalne suradnje nee biti povean u srednjoronom periodu (barem 7 godina).

Tablica 4. Dostupnost regionalnih komponenti programa CARDS i IPA za 2000-2012. (milijuni eura) u udjelu po glavi stanovnika (u eurima)

Godine 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. TOTAL

Regionalna komponenta CARDS (Albanija, BiH, Hrvatska, Makedonija, Srbija i Crna Gora (ukljuivi i Kosovo))

20,2 20,0 43,5 31,5 23,0 47,9 42,0 228,1

Udio po glavi stanovnika 0,86 0,85 1,86 1,35 0,98 2,05 1,6 9,7

Godine 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. TOTAL

Regionalna komponenta IPA (Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Srbija i Turska)

109 135,7 160 157,7 160,8 164,2 887,4

Udio po glavi stanovnika 1,13 1,41 1,66 1,64 1,67 1,71


3. Mogui modeli regionalne suradnje Zapadnog Balkana

Regionalni pristup EU Zapadnom Balkanu trebao bi se inicirati na jedan od naina kako se to radi unutar regionalne politike EU; financijskim poticanjem regionalne suradnje ne na razini nacionalnih drava, ve putem tzv. euroregija sukladno kon-kretnim interesima pograninih upanija/kotara/kantona/opina, ime regionalna

14 Dostupno na: http://ec.europa.eu/enlargement/how-does-it-work/financial-assistance/cards/statistics2000-2006_en.htm#1


175

suradnja ne bi bila potaknuta odozgo, politikom uvjetovanou, nego odozdo, konkretnim ekonomskim motivima. Europska unija temeljena je na regionalnoj su-radnji. Meutim, ta regionalna suradnja nije nametnuta od Bruxellesa kao jedan od uvjeta i kriterija postajanja lanicom Europske unije, niti je definirano prema kome bi se regionalna suradnja trebala odvijati. Nametnuvi na Zapadnom Balkanu model pomirbe putem regionalnog pristupa, EU je ignorirala samu sr regionalne suradnje u Europskoj uniji. Regionalizam s kraja 20. stoljea povezan je s procesom globali-zacije. Naime, ogranieni kapacitet nacionalne drave pruio je veu mogunost re-gijama da participiraju u globalnoj ekonomiji samostalno se natjeui kako bi privu-kle kapital, tehnologiju, tvrtke i radnu snagu i uspostavile vlastitu razvojnu politiku u svrhu razvijanja ekonomskog potencijala. Meuregionalna suradnja najefikasnija je kada je utemeljena na pragmatinim i interesnim razlozima izvan nacionalne po-litike. Euroregije u EU nastaju upravo kao odraz suradnje motivirane identifikaci-jom zajednikih problema i interesa, predstavljajui kooperativne mree osnovane uglavnom za koritenje raznih europskih fondova. Upravo takva interesna umrea-vanja regija izvan nacionalnih granica primjenjiva su i na regionalnu suradnju na Zapadnom Balkanu. U tom bi smislu trebala ii i tehnika odnosno financijska po-mo Europske unije regionalnoj suradnji: omoguavajui regijama da se zajedni-kim projektima ukljuuju u fondove EU. Transnacionalne i transkulturalne regije svakako daju i odmak od nacionalnog obrasca Europe regija, koja je bila sastavlje-na od nacionalnih regija. Interesno povezivanje, odnosno down-top pristup stvara osjeaj regionalnog vlasnitva, ime se mogu postii barem dva uinka koja idu u prilog kako graanima same regije tako i Europskoj uniji. Prvi je uinak poveziva-nje po interesnoj, a ne nacionalnoj osnovi, ime se potie meuregionalna suradnja

Graf 2. Dostupnost regionalnih komponenti u eurima po glavi stanovnika od 2000. do 2012. godine


0

0,5

1

1,5

2

2,520

00

2001

2002

2003

2004

2005

2006

2007

2008

2009

2010

2011

2012

eura po glavistanovnika

176

i stanovita autonomnost u okviru EU naspram nacionalnih vlada. No da bi to bilo ostvarivo, nuno je da se stvaranje euroregija na podruju Zapadnog Balkana izda-no potie, kao to je to sluaj u EU. Drugi je uinak odreena decentralizacija koja dovodi do slabljenja nacionalizma, jo uvijek prisutnog u itavoj regiji. Upravo je definiranje unutar etnikih identiteta identificirano kao glavna prepreka suradnji drava Zapadnog Balkana. Poticanje interesnog povezivanja, a ne nametanje poli-tikih rjeenja dio je regionalne politike koju bi trebala podupirati EU. Regionalna suradnja ne bi trebala sluiti kao dio pritiska ili kriterija ulaska u EU, ve bi treba-la biti model zajednikog pristupa europskim fondovima. Tako bi se i regionalna komponenta mogla percipirati kroz mogunosti poboljanja standarda, posebno na lokalnom nivou, a ne kao prepreka na putu u EU. Isticanje regionalnih posebnosti, a ne nametanje regionalnog identiteta dio je politike koju bi trebali omoguiti re-gionalni instrumenti suradnje.

Zakljuak

Za politike aktere EU Zapadni Balkan postao je zajedniki geopolitiki termin za grupu postkomunistikih zemalja na jugoistoku Europe ije su zajednike karakte-ristike bile konstantna prijetnja nacionalnim sukobima unutar i izmeu drava, po-vijesni animoziteti i slabe drave. Zajedniki problemi zahtijevali su homogeni, regionalni pristup, unato bilateralnim vezama sa svakom pojedinom dravom, to se zadralo do dananjih dana. EU je 1996. godine lansirala Regionalni pristup unu-tar kojega je davala financijsku potporu i trgovinske preference uz obvezu potiva-nja politike uvjetovanosti, prvenstveno Daytonskog i Parikog sporazuma, poseb-no vezane uz povratak raseljenih osoba i punu suradnju s Meunarodnim kaznenim sudom za bivu Jugoslaviju. Regionalni pristup Europske unije ukljuivao je multi-lateralni pristup dravama Zapadnog Balkana i bio je u skladu s politikom razvoja unutarregionalnih odnosa na Zapadnom Balkanu, a ne s bilateralnim odnosima s dravama nelanicama. To je takoer trebao biti nain poticanja drava Zapadnog Balkana da ponovno uspostave meusobne politike i ekonomske odnose. Ali EU je u svom odnosu s dravama Zapadnog Balkana zadrala i naelo uvjetovanosti. Istaknuti su uvjeti pristupa za svaku pojedinu dravu Zapadnog Balkana. Drave Zapadnog Balkana u tome su vidjele znak da EU nije dosljedna u praenju svoje re-gionalne politike pristupa. Regionalne inicijative nisu presudno pomogle dravama Zapadnog Balkana da osiguraju integraciju u EU ili da u znaajnijoj mjeri promijene politiku, ekonomsku ili socijalnu klimu u regiji zbog nedovoljnog utjecaja drava korisnica na regionalni proces, skromnosti ciljeva, sloenih birokratskih struktura i vremenski zahtjevnih procedura, neuinkovitog troenja raspoloivih sredstava, na-ina koordinacije i podjele poslova, nedostatka komplementarnosti gospodarstava na Zapadnom Balkanu i nesudjelovanja Jugoslavije u veini regionalnih inicijativa. Pozitivni trendovi bili su stvaranje vrlo liberalnog trgovinskog reima izmeu EU


177

i drava Zapadnog Balkana, trgovinski sporazumi unutar Jugoistone Europe, pro-dubljivanje odnosa s EU i konkretiziranje regionalnih potreba. Konano definiranje odnosa EU i Zapadnog Balkana dogodilo se 2004, kada je dravama Zapadnog Bal-kana ponuena jasna perspektiva za lanstvo u EU ako ustraju na putu odreenom Psp-om, kamenom temeljcem svih buduih odnosa u toj regiji.

No heterogenost nacionalnih tranzicijskih procesa i stupanj bilateralnosti kre-ira asimetrinost odnosa s EU i tenzije kojima se ugroava regionalna kohezija, a time i regionalna politika prema tom dijelu Europe. Dok je za stabilizaciju regional-na dimenzija krucijalna, sama integracija uklopljena u regionalni okvir bazino je bilateralni odnos, koji drave regije razvijaju ovisno o svom postignuu. Za drave Zapadnog Balkana nisu jasni kriteriji o tome koliko je regionalna suradnja dio kri-terija za ulazak u EU, a koliko doprinosi stabilizaciji politiko-trgovinskih odnosa. Regionalna suradnja ne bi trebala sluiti kao dio pritiska ili kriterija ulaska u EU, ve bi trebala biti model zajednikog pristupa europskim fondovima. Da bi to bilo ostvarivo, nuno je da se stvaranje euroregija na podruju Zapadnog Balkana izda-no potie, kao to je to sluaj u EU. No usporedba financijskih sredstava namijenje-nih regionalnoj suradnji pokazuje kako se udio po glavi stanovnika nije poveao i nee biti nadmaen ni u srednjoronom periodu. Regionalna suradnja na Zapadnom Balkanu stoga e nastaviti istim obrascem politike, kako od strane EU tako i od re-gionalnih sudionika.

LITERATURA

Anastasakis, Othon. 2008. The EUs Political Conditionality in the Western Balkans: Towards a More Pragmatic Approach. Southeast European and Black Sea Studies, (8), 4: 365-377.

Anastasakis, Othon i Bojii-Delilovi, Vesna. 2002. Balkan Regional Cooperation and European Integration. Hellenic Observatory. European Institute of The London School of Economics and Political Science. London.

Avery, Graham. 2009. Uses of time in the EUs enlargement process. Journal of Europe-an Public Policy, (16) 2: 256-269.

Bechev, Dimitar. 2006. Constructing South East Europe: The politics of regional identi-ty in the Balkans. RAMSES Working paper 1/2006. March 2006. European Studies Centre. University of Oxford. Oxford.

Bjeli, Predrag. 2005. Trade Policy of the European Union as a Factor of Regional Trade Integration in Southeast Europe. Discussion Paper No. 36. London School of Economics and Political Science. Centre for the Study of Global Governance. London.


178

Blockmans, Steven i azowski, Adam. 2006. The European Union and its neighbours. A. TMC Asser Press. Haag.

Borislavova Spendzharova, Aneta. 2003. Bringing Europe In? The Impact of EU Con-ditionality on Bulgarian and Romanian Politics. Southeast European Politics, (4), 2-3: 141-156.

Christie, Edward. 2002. Trade Potential in Southeast Europe: a Gravity Model Ap-proach. The Vienna Institute for International Economic Studies Working Paper. March 2002, dostupno na: http://www.wiiw.ac.at/e/recent_publications.html 48k

Colebatch, Hal. 2004. Policy. Fakultet politikih znanosti. Zagreb.ulabi, Vedran. 2007. Regionalizam i regionalna politika. Biblioteka suvremena javna

uprava. Drutveno veleuilite u Zagrebu. Zagreb.Elbasani, Arolda. 2008. EU Enlargement in the Western Balkans: Strategies of Borrowing

and Inventing, Journal of Balkan and Near Eastern Studies, (10), 3: 293-307.European Council. 1993. European Council in Copenhagen: Presidency Conclusions,

21-22 June, dostupno na: http://www.europarl.europa.eu/summits/copenhagen/de-fault_en.htm

Gnesotto, Nicole. 1994. Lessons of Yugoslavia. Institute for Security Studies of WEU. Pariz.

Goetz, Klaus i Meyer-Sahling, Jan Hinrik. 2009. The EU timescape: from notion to re-search agenda, Journal of European Public Policy, (16), 2: 325-336.

Hayes-Renshaw, Fiona i Wallace, Hellen. 1997. The Council of Ministers. St. Martins Press. New York.

Hettne, Bjorn. 1999. Globalisation and the New Regionalism: The Second Great Trans-formation, u: Hettne, B., Inotai, A., and Sunkel, O. (ur.): Globalism and the New Regionalism. Macmillan. Basingstoke: 1-24.

Hombach, Bodo. 2004. Speech at the Stability Pact commemorative event, Portoroz. 8 June 2004, dostupno na: http://www.stabilitypact.org/specials/5years/hombach.pdf

Keating, Michael. 1998. The New Regionalism in Europe. An Elgar Reference Collecti-on. Cheltenham.

Ltic, Darina Malov i Marek Ryb. 2003. The European Unions policies towards Slo-vakia: carrots and sticks of political conditionality, u: Rupnik, J. i Zielonka, J. (ur.): The Road to the European Union Volume 1 The Czech and Slovak Republics. Manchester University Press. Manchester and New York: 98-113.

Lopandi, Duko. 1999. Multilateral Cooperation in South Eastern Europe, u: J. Mini (ur.): Jugoistona Europa 2000: pogled iz Srbije. Beograd. Stubovi kulture: 67-84.

Lopandi, Duko. 2002. Regional Cooperation in South Eastern Europe. Evropski po-kret. Beograd.

Marcou, Grard. 2003. Regionalisation in Europe Today: Models and Lessons, neobjav-ljena studija.


179

Pridham, Geoffrey. 2002. EU Enlargement and Consolidating Democracy in Post-Com-munist States Formality and Reality. Journal of Common Market Studies, (40), 5: 953-973.

Rode, Hague, Martin Harrop i Shaun Breslin. 2001. Komparativna vladavina i politika. Fakultet politikih znanosti. Zagreb.

Schneckener, Ulrich. 2002. Developing and Applying EU Crisis Management. Working Paper No. 14. European Centre for Minority Issues. Flensburg.

Wichmann, Nicole. 2004. EU and SEE A Clash of the Principle of Conditionality and the Regional Approach. Meunarodni problem, (56), 1: 29-39.

Nataa Beirevi, Ivana Cujzek

EU POLICY TOWARDS THE WESTERN BALKANS

SummaryThis paper argues that various EU policy initiatives towards the Western Bal-kans in the period of 1990-1999 did not in fact encourage the Western Balkans to move on and secure quicker integration into the European Union. They also failed to support reforms in the political, economic and social spheres. In ad-dition, EU initiatives were too ineffective in terms of development of regional cooperation among countries of the region. Thus, new models were and still are needed if the EU remains committed to further enlargement in the West-ern Balkans. The author proposes development of a euro-region in the West-ern Balkans. In this way, countries of the Western Balkans would be encour-aged to collaborate in applying for EU funding, which would support other forms of cooperation. However, since the funds are now restricted, it is more likely that even this approach would have only limited success. Keywords: European Union, EU Policy towards the Western Balkans, Stabili-sation and Association Process, CARDS, IPA

Kontakt: Nataa Beirevi, Fakultet politikih znanosti, Lepuieva 6, 10 000 Za-greb. E-mail: [email protected]

Ivana Cujzek, Fakultet politikih znanosti, Lepuieva 6, 10 000 Zagreb. E-mail: [email protected]


politicka_misao_1_2013_155_179

Documents