RENESANSNA SKULPTURA U HRVATSKOJ

1.UVOD

Fenomen renesanse određuje činjenica da glavni protagonisti nisu bili crkvene osobe , već

stvaratelji , pojedinci s vjerom u vlastiti potencijal . Zajednički nazivnik umjetnika renesanse bilo je

zrelo promišljanje antike . Renesansa je jedno od najznačajnijih razdoblja povijesti umjetnosti , a svoj

je vrhunac doživjela u 15. i 16. stoljeću u Italiji . Renesansna se umjetnost temeljila na promatranju i

vjernom prikazivanju svijeta u kojem dominira čovjek i priroda . Renesansni je naturalizam postupno

zamijenio srednjovjekovne stilove , stiliziranih , svečanih , krutih , plošno tretiranih prizora . Ono što

je tijekom srednjeg vijeka bilo okrenuto Bogu i religiji , nebeskom svijetu , u razdoblju renesanse bilo

je okrenuto čovjeku i zemaljskom životu . Renesansa je razdoblje buđenja i nadvladavanje krutih

mentalnih normi srednjeg vijeka , isto tako , i oživljavanje vrijednosti klasične antike . Prožeta je

idejom humanizma .

Renesansa je bila više svjetovna , ali ne u toj mjeri da je bila indiferentna prema religiji i

vjerskom osjećaju pojedinca . Prevladavale su biblijske teme , koje su prikazivane kao drame ljudske

sudbine , istovremeno svjesna ljepote koju stvara Bog , s naglaskom na fizičkoj ljepoti i ljepoti

krajolika prožetim emocionalnim intenzitetom .

Umjetnost renesanse uvodi oblikovanje volumena pomoću svjetla i sjene , usavršava

perspektivu , stvara uvjerljive trodimenzionalne prikaze smještene u stvaran prostor. Pomiruje

klasične forme i kršćanski sadržaj , predstavlja sintezu naturalizma i idealnih proporcija , do izražaja

dolazi individualizam , samosvijest i vjera u sebe . Naturalistička neposrednost , prirodnost pokreta ,

ekspresije lica , realistični prikazi ljudskih tijela , narativna kompozicija , čvrsta i jasna , uravnotežena i

harmonična , logičnost rasporeda elemenata u prostoru i inzistiranje na matematičkoj simetriji i

zakonima geometrije , unose živost i snagu u renesansni umjetnički izraz.

Umjetnik renesanse težio je prikazati prirodan pokret tijela , izraziti osjećaj duše .

Prikazuje objektivnu stvarnost sa svoga subjektivnog stajališta . Toliko su se približili stvarnosti , zbog

čega su crte lica postale toliko nalik na ljude , da se može prepoznati po kome su crteži likova bili

rađeni.

Red i razboritost renesanse , na prijelazu i početkom 16-og stoljeća , ulazi u novi stilski

izričaj u kojem se očituje blago oblikovanje pomoću sjene i svjetlosti . Dematerijalizacija likova

pomoću svijetla , tonalna atmosfera , likovi obuhvaćeni prostorom , pejzaži u pozadini koji u

optičkom smislu čine cjelinu s prikazanim likovima , raspršeno svijetlo koje uvijek dolazi iz jednog

mjesta , unosi u prikaze mistični mir . Istovremeno se , promjenom svjetlosnog i kolorističnog

intenziteta , naglašenim skokom iz prvog plana prema drugom , pojedini prostorni elementi ponekad

kao da bježe iz polja slike , agresivnijim odnosom prema iluziji prostornosti , postiže i stvara potrebna

dinamičnost .

U Hrvatskoj je također, unutar europskog prostorno-povijesnog konteksta, renesansa prisutna kao

razdoblje odmaka od srednjevjekovne tradicije i zaokreta prema individualizmu. Počeci renesansnog

oblikovanja javljaju se sredinom 15. stoljeća ali ne samostalno, već u sklopu kasne gotike . „U 16.

stoljeću započinje razdoblje manirizma, koji se često definira kao razdoblje kasne renesanse,

odnosno, razdoblje prelaska iz renesanse u barok“. 1 Kiparstvo se u Hrvatskoj nije samostalno

značajnije razvilo, već je najvećim djelom vezano za arhitekturu. Crkva naručuje najviše skulptura

stoga je dominantna sakralna tematika u kiparstvu.

Za razliku od prilika u svijetu, u Hrvatskoj su profani sadržaji rijetkost zbog opće neimaštine kako

običnog naroda tako i plemstva. Skulpture nastaju zahvaljujući javnim narudžbama. Pri opisu

renesansnih skulptura u razdoblju od sto pedeset godina vrši se podjela na ostvarenja rustikalne i

elitne izvedbe. Rustikalna su ona ostvarenja lokalnih majstora, dok su elitna djela istaknutijih

umjetnika. Najistaknutiji renesansni kipari na Hrvatskom prostoru su Jurij Dalmatinac,Nikola

Firentinac, Ivan Duknović, Andrija Aleši, Petar Martinov, Nikola Lazanić, Petar Trogiranin, radionica

obitelji Andrijić i dr.

1 Pelc, Milan, Renesansa, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007, str. 18

2. POVIJESNI OKVIR

Politička integracija, gospodarski i kulturni napredak te razvoj trgovine, povezan sa razvojem

predrenesansnog grada, obilježile su i odredile sređivanje unutrašnjih prilika na prostoru hrvatskih

zemalja pod kraljevskom krunom Ludovika I. Anžuvinca (1340-1382). Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije,

i Kraljevstvo Slavonije, bile su zajedno sa Ugarskom i Transilvanijom, zemlje krune sv. Stjepana.

Porazivši Veneciju 1358.g., Ludovik je ujedinio Dalmaciju i Slavoniju, pa je čitav prostor između Drave

i Jadrana predstavljao jedinstvenu političku cjelinu. Jedino se Dubrovnik, na krajnjem jugu Dalmacije,

od 1358.g. razvijao kao samostalna republika, priznavajući suverenitet ugarskoga i hrvatskoga kralja.

„Pritisak Anžuvinaca na hrvatsko plemstvo, osobito rod Šubića-Zrinskih, rezultiralo je stvaranjem

hrvatske nacionalne ideologije“.2

1382.g., nakon Ludovikove smrti, situacija se bitno mijenja. Nezadovoljni vladavinom njegove

kćeri Marije, velikaši i plemići dižu pobune. Pobjednik u borbi za vlast izašao je Sigismund

Luksenburški. Političke trzavice duboko su uzdrmale integritet zemlje, te je Venecija 1420.g., na

prostoru istočnog Jadrana s izuzetkom Dubrovnika, obnovila svoju vlast. Katastrofalni teritorijalni

gubici i gospodarsko propadanje, uz Osmanlijske pljačkaške pohode, teško se odrazilo na život

srednjovjekovnog stanovnika ovih prostora. Razdoblje Sigismundove vladavine na Hrvatsku je

ostavilo vrlo loše posljedice. Nakon njegove smrti na vlast dolaze Habzburgovci, dinastija koja će u

narednih pet stoljeća na hrvatskom tlu odigrati vrlo važnu političku ulogu. To vrijeme obilježava

jačanje hrvatskog plemstva i napredovanje Osmanlija na Balkanu. U razdoblju od sedamdeset godina

na hrvatskom i ugarskom prijestolju izmijenilo se pet vladarskih obitelji; Anžuvinci, Luksemburžani,

Habsburgovci, Jagelovići i Hunjadi . Sukobi između obitelji ugrožavaju stabilnost kraljevstva. U

najtežem položaju nalazi se Istra, ona se nalazi na granici Svetog Rimskog Carstva i Venecije i na tom

se području izmjenjuju sukobi započinju migracije. „ Hrvatska i Slavonija, nakon pada Bosne 1463.g.,

našle su se na prvoj crti obrane“ .3 Glavni smjerovi napada vodili su prema centralnoj Hrvatskoj i

prostoru Hrvatske sjeverno od Velebita jer je preko nje prolazio puta za Italiju i habsburške zemlje.

Značajne pothvate protiv Osmanlija poduzeo je hrvatski kralj Matija Korvin koji je osvojio veći dio

Bosne i na njenom teritoriju uspostavio Jajačku i Srebreničku banovinu koje su trebale organizirati

obranu Slavonije i Hrvatske. Korvin uvodi nove poreze, ukida imunitete plemićima, osniva stajaću

vojsku i dr. ali te reforme se poništavaju nakon njegove smrti. Nakon njega na prijestolje dolazi

Vladislav II. Jagelović koji oslabljuje kraljevstvo. Velika bitka koja se dogodila u tom razdoblju je bitka

na Krbavskom polju koja se dogodila 1493., u toj bitci Osmanlije su porazile Hrvatsku vojsku. U

razdoblju od 1522.-1527.g. osvojena je čitava Hrvatska južno od Velebita. Nakon smrti Vladislava na

2 Hrvatska renesansa, Katalog izložbe, Zagreb, 2004, str. 233 Hrvatska renesansa, Katalog izložbe, Zagreb, 2004, str. 26

hrvatsko prijestolje dolazi Ferdinad Habsburški. On obranu uz granicu organizira tako da ga dijeli na

tri dijela u Hrvatskoj Slavoniji. Kršćani koji su živjeli u Osmanlijskim zemljama doseljavaju se na

prostor Hrvatske i Slavonije stvarajući pravoslavnu manjinu. To je razdoblje pojave protestantizma u

svijetu i u Hrvatskoj. Počinje podizanje grada Karlovca kao novog središta hrvatskog dijela Krajine.

„ Simbolički, gradnja Karlovca može se smatrati zadnjim reresansnim graditeljskim pothvatom u

Hrvatskoj“ .4 U Dalmaciji od velike je važnosti Zadarski mir iz 1358.g. koji je Dalmatincima i

Dubrovčanima donio promjenu suverena. Mletački knez ustupio je vlast Ludoviku. Ludovikova vlast u

Dalmaciji je imala utjecaja ali u Dubrovniku ona je bila samo formalna. Od početka 15.stoljeća

Dubrovnik službeno postaje Republikom. Nakon smrti kralja Ludovika Dubrovčani prihvaćaju zaštitu

Osmanlija. U 16.stoljeću Dubrovčani postaju sve jača sila na moru, njihova flota nadmašuje mlatačku.

U 15. i 16. stoljeću Dubrovnik doživljava svoj vrhunac u svakom pogledu i smatramo ga najvažnijim

središtem renesansnoga života u Hrvatskoj. U Dalmaciji razvoj nije bio toliko povoljan kao u

Dubrovniku. Oko 1500.g. Osmanlije postaju sve veća prijetnja dalmatinskim gradovima. Polagana

obnova gospodarstva započinje u 16. stoljeću nakon što se smiruje situacija u zaleđu i na granicama.

3. RENESANSNA SKULPTURA U DALMACIJI4 Hrvatska renesansna, Katalog izložbe, Zagreb, 2004, str. 38

3.1. DUBROVNIK

Kiparstvo se u Dubrovniku razvija početkom 15. stoljeća i odražava tadašnju situaciju bogatog

primorskog grada. Umjetnička je djelatnost zbog želje za prestižem i ugledom bila poticana u velikoj

mjeri. Kiparstvo je bilo podređeno kritičkom sudu oligarhijske uprave, time je kiparstvo dobilo

političku, a potom i profanu komponentu. Potican je dolazak stranih, priznatih kipara, koji su tretirani

kao javni službenici, dok su domaći, neafirmirani kipari bili u nemogućnosti preživljavati samo od svog

umjetničkog rada te su se kiparstvom bavili u sklopu kamenarskog poduzetništva. Ostvarenje

tadašnjeg perioda vrlo su bliska gotici, te je taj gotičko-renesansni izraz glavno obilježje dubrovačkog

kiparstva sve do kraja 15.stoljeća. Odmicanjem 16. stoljeća slabjela je potražnja za kiparskim djelima,

najvećim djelom zbog toga što je većina potreba već bila namirena, a djelom zbog toga što nije bilo

zanimanja za najnovije stilske promjene onoga doba. Kiparstvo je bilo usko povezano s arhitekturom,

tako da nije zaživjelo kao samostalna umjetnička disciplina. Razvijala se figuralna plastika od drva koja

uz arhitektonsku plastiku pridonosi sve potpunijem ostvarenju zakonitosti cvjetne gotike, renesanse i

manirizma. Stilska umjetnička usmjerenja bila su uvjetovana lokalnom tradicijom i zanatskim

pristupom. Iz tog je razloga umjetnička produkcija do sredine 15. stoljeća vrsnoćom zaostajala za

istodobnim dostignućima drugih središta Hrvatskog primorja i Dalmacije. Za Dubrovnik je od velike

važnosti skulptura Orlanda (prilog 1.), osloboditelja grada, djelo kipara Bonina di Jacopa iz Milana. Uz

Orlanda Di Jacopovom opusu pripada kor crkve sv. Vlaha, vanjski okvir južnog ulaza s kipom

Stvoritelja na Dominikanskoj crkvi. Teži se modernizaciji čitavog grada, patricijska vlada teži

osmišljavanju urbanog središta, upošljava vanjske stvaraoce te se poduzima niz građevinsko-

tehničkih i skulpturalnih radova. O njihovoj važnosti najbolje svjedoči figuralni dekor Kneževa dvora

(prilog 2.) na kojem se isprepleću gotika i renesansa s prikazima Dubrovačke povijesti, reljefi

simboličke i alegorijske naravi. U obnovi Kneževa dvora nakon eksplozije baruta 1435.g. sudjeluje

kipar Pietro di Martino iz Milana koji je zaposlen kod glavnog graditelja Onofrija della Cave. Di

Martinu se pripisuju konzole svodova trijema, kapiteli masivnih stupova s prikazima Eskulapa i

Salomona., konzole svodova s raznolikim figuralnim prikazima. Godine 1449. radio je na Velikoj

česmi, a Mala česma (prilog 3.) njegovo je izravno djelo, oblikovao je skulpturu sv. Vlaha. Pietro di

Martino najistaknutiji je sljedbenik gotičko-renesansnog stila u Dubrovniku. U gradu je djelovao velik

broj drvorezbara koji su svoju djelatnost zadržavali u okvirima obrta. Najznačajnija drvorezbarska

ostvarenja su dva raspela, djela istaknutog kipara Jurja Petrovića iz Splita. Odmicanjem 15. stoljeća u

kiparskim radionicama počinju se pojavljivati toskanski majstori koji su u Dubrovnik donijeli nove

renesansne ideale i saznanja. Lokalni majstori se s vremenom osamostaljuju poput Mihoča Radića,

Ratka Brajkovića i drugih. Velik doprinos afirmaciji lokalnih umjetnika dao je jedan od najistaknutijih

renesansnih kipara i arhitekata na hrvatskom prostoru, Juraj Matijev Dalmatinac koji je pomogao pri

povezivanju dubrovačkih majstora s ostalim gradovima hrvatskog primorja. U stilskom pogledu

poznavao je kasnu gotiku i ranu renesansu. Premda se u arhitekturi i skulpturi pretežno opredjeljivao

za kasnogotičko oblikovanje. Rođen je u Zadru poč. 15. st., a umro je u Šibeniku između 1473. i 1475.

god. Vremenski raspon njegova stvaranja obuhvaća oko trideset godina. U tom razdoblju Juraj radi na

šibenskoj katedrali ali i ostalim dalmatinskim i talijanskim gradovima.Neka od mnogih Jurjevih

ostvarenja su grobnica sv.Staša, grobniva bl.Arnira, Lođa trgovaca u Anconi, San Francisco alle Scale u

Anconi, sv.Vlaho… U Dubrovniku je boravio 1452.g. gdje se bavio popravcima Kneževa dvora,

projektiranjem kule sv. Katarine, nadzirao gradnju utvrde Minčete, njegov jedini vlastoručni kip sv.

Vlaho, prepoznat kao jedno od najznačajnijih kiparskih ostvarenja u lokalnoj kulturnoj baštini.

Najbolja ostvarenja druge polovice 15. stoljheća nastaju pod utjecajem Toskanskih majstora,

možemo izdvojiti brončane kipove koji otkucavaju vrijeme na zvoniku gradskog sata. Prisutna je

težnja Dubrovčana za ponavljanjem već stvorenih oblika i djela, stoga se ponovno pojavljuju arhaični

motivi zmajeva i anđela. Početkom 16. stoljeća kiparstvo je suočeno sa stagnacijom, prednost nad

umjetničkim ostvarenjima ima gradnja fortifikacijskih utvrđenja zbog stalne opasnosti od Turaka. U

rijetkim kiparskim ostvarenjima osjeti se jak tradicionalistički utjecaj, primjerice Naviještenje u luneti

s Lokruma, zbog utjecaja protureformacije koja je tada bila u punom jeku. U to doba utvrđena su

stilska posezanja na koja su velikim djelom utjecali Paskoje Miličević i korčulanska obitelj Andrijića.

Andrijići su zaslužni za dekor crkve sv. Spasa. Specijalizacijom rada u gradu se sve više cijene

talentirani kipari nego obiteljske radionice. Povijesne prilike utječu na shvaćanje estetike onoga

doba, teži se monumentalizaciji skulpturalnih razmjera, primjeri koji to potkrjepljuju su kip sv.Vlaha,

kip na kuli sv. Ivana, kip sv. Marije na ulazu u istoimeni samostan i dr. „ U svojim uvriježenim

putanjama sakralne tematike i svjetovne svrhe održavalo je tadašnje dubrovačko kiparstvo smirenost

svojeg morfološkog hoda“ . 5

3.2. ŠIBENIK

5 Zlatno doba Dubrovnika XV. i XVI. stoljeće,Dubrovački muzej, Knežev dvor, Dubrovnik, 1987. , str.136

Povijesni grad Šibenik, vezan uz prostorno širenje i razvitak ranohrvatske države, bogat je

kulturnim i povijesnim spomenicima. Među njima je, nesumnjivo, najpoznatija čuvena šibenska

katedrala (prilog 4.), jedna od najoriginalnijih građevina europske renesanse vezana uz čuvenoga

domaćeg majstora Jurja Matejeva Dalmatinca. O značaju šibenske katedrale dovoljno govori činjenica

da je 2000. g. uvrštena na popis svjetske baštine UNESCO-a. Šibenska katedrala jedina je građevina u

Europi izgrađena isključivo od kamena i to metodom montaže. Možemo reći da su gradnjom

katedrale uvedene neke nove ikonografske inovacije poput reljefa Boga Oca sa golubicom Duha i

anđelima na svodu krstionice umjesto dotada uobičajenog motiva Kristova krštenja. Gradnja

katedrale započela je 1431. g. na mjestu nekadašnje romaničke crkve sv. Jakova. U razdoblju

nastanka katedrale razlikujemo tri stilsko-razvojne faze; prvu koja je dobila ime po biskupu Bogdanu

Pulšiću, druga i treća nose imena arhitekata i kipara koji su sudjelovali u njezinoj izgradnji, Jurju

Matijevom Dalmatincu i Nikoli Firentincu. Tijekom godina gradnje razlikujemo tri različita stila

gotički, gotičko-renesansni i renesansni. Prvo razdoblje gradnje, tzv. Pulšićeva katedrala obuhvaća

vremenski period od 1431.-1441. g. U tom vremenu na katedrali su radili mletački gotički graditelji i

šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Budiša Statčić. Dominira veći udio dekorativne

arhitektonske skulpture nego kasnijih godina ali je kvaliteta skromnija, dekorativna skulptura tvrdo je

oblikovana bez naglašavanja voluminoznosti i pokreta, dok figuralne skulpture karakterizira

ukočenost i beživotnost. Na katedrali je počeo surađivati i milanski kipar Bonino kojem pripisujemo

skulpture Adama i Eve (prilozi 5. i 6.) na bočnom portalu i šest od dvanaest skulptura apostola na

glavnom portalu Od 1441. g. započinje drugo razdoblje gradnje u kojem djeluje Juraj Matijev

Dalmatinac koji je uveo mnogo noviteta i izmjena ali je i katedralu obogatio mnogim skulpturama.

Gradi u gotičko-renesansnom stilu vidljivom i prema tome što njegov kip Davida u katedrali nosi traku

ispisanu gotičkim pismom, a kip šimuna nosi traku ispisanu renesansnim majuskulom. On među

prvima uvodi motiv putta (prilog 7.) koje u šibensku katedralu smješta na apsidu i u krstionicu u kojoj

su nosači krsnog zdenca, autor je grobnice biskupa Jurja Šišgorića, „ u nisko postavljenu zidnu nišu

umetnut je sarkofag s koso položenom pločom na kojoj je u reljefu isklesano tijelo pokojnika u

cvjetnogotičkom baldahinu“ ,6 izrađuje friz koji uokviruje svetište katedrale, vijenac individualiziranih

glava u prirodnoj veličini, taj slijed od sedamdeset glava prikazuje ljude različite dobi i narodnosti

(prilozi 8. i 9.), postavlja reljef sv. Jerolima, likove sv. Petra i Jakova postavljene u baldahine. Juraj

Dalmatinac umire 1473.g. i njega u radu na katedrali zamjenjuje Nikola Firentinac koji u trećem

6Pelc, Milan, Renesansa, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007 ,str 306

razdoblju gradnje nastavlja u stilu renesanse. Za razliku od Jurja njegovo djelovanje karakterizira

suzdržavanje i odsutnost ukrasa. On u interijer postavlja samo jednu skulpturu poprsje Boga Oca.

Firentinac preferira primjenjivanje skulpture na vanjštini ; iznad zabata sjevernog transepta smješta

kip sv. Mihovila, iznad zabata južnog transepta smješta kip sv. Marka,iznad zabata kupole smješta kip

sv. Jakova. Na vrhu kupole postavljen je brončani kip anđela koji stoji na kugli. Na vrhu zabata

sjevernog transepta prikazuje Naviještenje, Mariju i arhanđela Gabrijela. Osim skulptura na šibenskoj

katedrali velik značaj imaju i sljedeće; kipovi sv. Bernardina i sv. Stjepana, djelo Nikole Firentinca u

samostanu sv. Frane, reljef sv. Ivana Krstitelja s bratimima, djelo Ivana Pribislavljevića u crkvi sv.

Ivana, reljef polaganja u grob,djelo Jurja Dalmatinca u atriju bratovštinske kuće i dr.

3.3. TROGIR

Šibenska katedrala inspirirala je Nikolu Firentinca za radove na kapeli blaženog Ivana

Trogirskog (Ursinija) u sklopu istoimene katedrale. Ta se kapela smatra najznačajnijim renesansnim

ostvarenjem u Trogiru. Uz Firentinca u radu na kapeli sudjelovao je još jedan istaknuti kipar i arhitekt,

Andrija Aleši, ali možemo reći da je pogledu kiparskih ostvarenja kapela prvenstveno Firentinčevo

djelo. Kapela je nadsvođena bačvastim svodom, reljefno oblikovanih zidova i pravokutnog je tlocrta.

Dužinom zidova reljefi su kvadratnog formata, oni koji se nalaze iznad niske kamene klupe prikazuju

putte bakljonoše (spiritelle) (prilozi 10. i 11.) koji izlaze iz zagrobnog svijeta. Iznad tih reljefa nalaze se

vijenci iznad kojih su niše u kojima se nalaze kipovi apostola oblikovanih u prirodnoj veličini među

kojima se nalaze putti. Bogatstvo dekoracije proveo je Firentinac i na svodovima koji su kasetirani i

ukrašeni glavama devedeset i šest kerubina i serafina s likom Boga Oca u sredini (prilog 12.).

Kipovi su uglavnom radovi Nikole Firentinca, od kojih kao najljepše možemo izdvojiti kip sv.

Ivana Evanđelista i sv. Pavla te Krunjenje Marijino u luneti pod svodom za koje su uz Firentinca

zaslužni pripadnici njegove radionice. Uz Firentinca i Alešija u radu na kapeli sudjelovali su Ivan

Duknović, Alessandro Vittorija, Giuseppe Torretti. U sredini kapele postavljen je sarkofag blaženog

Ivana Trogirskog sa kipom od crvenog mramora izrađenog u gotičkom stilu. (prilog 12.). Također u

sredini se nalaze grobnice još nekolicine trogirskih biskupa. U galeriji kipova nalazi se Duknovićevo

remek-djelo, kip sv. Ivana Evanđelista koji zapravo prikazuje lik Alviza Cipika. Duknović volumen kipa

postiže prvenstveno pomoću svjetlosti i sjene. „ U kipu sv. Ivana zrcali se trenutak ravnoteže koju je

postigao između formalističkog idealiziranja (koje se očituje u stavu lika i modelaciji draperija) i

realizma u izrazu fizionomije „7. Od Duknovićevih djela u kapeli se nalazi kip sv. Tome, koje je jedno

od posljednjih Duknovićevih ostvarenja. Zbog velikog broja umjetnika koji su surađivali u gradnji

kapele teško je odrediti autorstvo pojedinih djela. U predvorju katedrale nalazi se krstionica u

gotičko-renesansnom stilu čiji je graditelj Andrija Aleši. (prilog 13.). Na vratima krstionice nalazi se

njegov reljef Kristova krštenja, na oltaru se nalazi kip sv. Ivana Krstitelja i sv. Jerolima. Gradnja

katedrale trajala je od 1200.-1598. Osim kapele blaženog Ivana Trogirskog ostala važnija renesansna

ostvarenja u Trogiru su kameni triptih u dominikanskoj krstionice nalazi se njegov reljef Kristova

krštenja, na oltaru se nalazi kip sv. Ivana Krstitelja i sv. Jerolima. Gradnja katedrale trajala je od 1200.-

1598. Osim kapele blaženog Ivana Trogirskog ostala važnija renesansna ostvarenja u Trogiru su

kameni triptih u dominikanskoj crkvi, djelo Nikole Firentinca, grobnica Ivana Sobote, također

7 Hrvatska renesansa, Katalog izložbe, Zagreb, 2004, str. 143

Firentinčevo djelo, reljef oplakivanje Krista, kip sv. Sebastijana, portret pjesnika (Avise Cipico?),

Bogorodica s djetetom, djelo Ivana Duknovića i dr.

3.4. ZADAR

O Zadru se iz vremena renesanse najviše doznaje zahvaljujući spisima ondašnjih bilježnika.

Tako znamo da je u Zadru u vrijeme renesanse djelovao Juraj Matejev Dalmatinac koji se je

ugovorom iz 1444. g. obavezao u franjevačkoj crkvi napraviti podij s tri kapele. Podij s kapelama

stajao je u središtu crkve, a ispred njega bio je smješten drveni kor. Drugi rad koji pripisujemo

Dalmatincu jest nadgrobna ploča biskupa Lovre Veniera. Ploča prikazuje pokojnika s knjigama pod

nogama dok su na posebnim pločama prikazana dva putta koji drže platno s epitafom. S obzirom da

nedostaje dio ploče ne može se utvrditi godina njenog nastanka niti njezin autor ali kako je ploča vrlo

slična onoj biskupa Šišgorića i kako je modelacija lišća na volutama slična Dalmatinčevom stilu

autorstvo se pripisuje njemu. Grobnica se nalazi ispred kapele sv. Anastazije. U Zadru također djeluju

Dalmatinčevi učenici, primjerice Petar Brčić koji između ostalog izrađuje kipove sv. Anastazije i sv.

Zoila. Djela za koja se sumnja da su proizašla iz radionice Jurja Dalmatinca su portal na mjestu palače

Suda, portal s polukružnim lukom koji se nalazio u ulici Hrvoja Vukšića i mali umivaonik nepoznata

porijekla. Sva navedena djela ukrašena su ornamentima kakve je i sam Juraj koristio. Najstariji podaci

o renesansnim majstorima koji su djelovali na području Zadra odnose se na rad u samostanu sv.

Krševana. Opat Venier sklapa ugovor s klesarom Tomom o klesanju šest kamenih okvira za prozore . S

Tomom je u gradnji sudjelovao i kipar Bonino iz Milana. Opat Venier također želi izgraditi zvonik

pored samostanske crkve i za to angažira trojicu kipara Petra Manzina, Ivana Ciklića i Danijela pok.

Ivana koji su trebali isklesati kamene blokove za podnožje zvonika. Nakon Venierove smrti gradnju

nastavlja Bernard de Rossis koji započinje suradnju s majstorom Alegretom. „ Za razdoblje renesanse

u Zadru značajna je i Mala palača Nassis sa svojim gotičko-renesansnim balkonom s karakterističnim

sedlastim lukom i podnožjem kojeg drže dva simetrično postavljena gola dječaka“ 8. Kapiteli imaju

oblik delfina koji piju iz kaleža, zbog toga se autorstvo tog djela pripisuje Marku Andrijiću za kojeg su

karakteristični takvi motivi. U Zadru je djelovao kipar Petar Meštrićević kojem pripisujemo nadgrobni

spomenik nadbiskupa Mateja Vallaresa. 1489 Meštričevića je za izgradnju ukrasnih prozora na

obiteljskoj palači angažirao plemić Saladin Soppe. Nažalost nisu ostali očuvani do danas jer su 1943. i

1944. g. uništeni u bombardiranju. Maštričević je u suradnji s Nikolom Španićem trebao napraviti

8 Petricioli, Ivo, Umjetnička baština zadra, Matica Hrvatska, Zagreb, 2005, str. 168

nadgrobni spomenik nadbiskupu Vallaresu u crkvi sv. Anastazije, i taj je spomenik uništen 1782. g. Na

periferiji Zadra nalazi se crkva Gospe Malinske u kojoj je nadgrobni spomenik koji pripisan Nikoli

Firentincu na temelju prikaza ruke pokojnika. Ostala Firentinčeva djela u Zadru su luneta na palači De

Ponte, grb obitelji Detrikom u crkvi sv. Frane i pragovi balkona s girlandama i puttima na palačama

Pasini i Ghirardini.

3.5. SPLIT

U splitu u razdoblju renesanse dominira ličnost Jurja Dalmatinca. On u razdoblju od 1446.-1448.g.

gradi kapelu s oltarom bl. Arnira (prilog 14.), splitskog nadbiskupa koji je 1180. g. ubijen na Mosoru.

On na prekrasan način prikazuje kamenovanje sveca imajući u vidu antičke uzore. U stolnoj crkvi on

gradi kapelu i oltar sv.Staša (prilog 15.)s reljefom bičevanja na kojem je Krist prikazan kao snažan i

izdržljiv čovjek kojeg bičuju dva krvnika. U Splitu su uz samog Jurja djelovali i njegovi učenici,

primjerice Andrija Aleši koji je radio na gradskim utvrdama, zvoniku katedrale i raznim zgradama.

Tvorac je oltara sv. Katarine u crkvi dominikanaca. 1480. g. potpisuje se na djelu skupine reljefa sv.

Jerolima u crkvi na Marjanu i izrađuje kameni oltar u kapeli Betlehem, također na Marjanu. Mnogo je

svjetovnih i sakralnih arhitektonskih ostvarenja na kojima se jasno razabiru renesansni skulpturalni

motivi. Do danas su ostala vidljiva djela radionice Nikole Firentinca iz 1503. g. na gradskim zidinama

gdje je prikazan reljef Gospe s djetetom. Najstariji kameni oltar nalazi se na južnim padinama

Marjana u crkvici Gospe od sedam žalosti s reljefom Bogorodice sućutne. U Splitu još ima mnogo

skulpturalnih ostvarenja kojima se ne zna autor, primjerice klesarski djelovi na trgu sv. Lovre, na

crkvama, palačama, nadgrobnim pločama poput one Tome Nigrisa i Katarine Žuvić, Žarka Dražojevića,

Nikole Albertija, pa i Marka Marulića. Na tim nadgrobnim pločama pojavljuju se kasnogotički motivi,

primjerice motiv baldahina s čipkastim gotičkim lukom, ali sama se ploča uokviruje ukrasima po

antičkom uzoru.“ Takav tip nadgrobne ploče koji se pojavljuje početkom 16. st. naziva se poljudskom

kiparskom školom“ 9 Skulpture su pretežno bile rađene od kamena ali u Splitu se razvilo i

drvorezbarstvo. Među rezbarima koji su se posebno isticali možemo navesti Jurja Petrovića koji je

djelovao na čitavom prostoru Južne Hrvatske. Juraj se bavio rezbarenjem raspeća i poliptiha. Njegova

se raspela ističu i poznata su po svojoj ljepoti i impresivnosti.

3.6. OTOCI

9 Pelc, Milan, Renesansa, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007, str. 311

Renesansa je također bila prisutna i na otocima. Otoci na kojima su postignuta značajnija

skulpturalna ostvarenja su Pag, Korčula, Hvar, Brač, Rab. Na Korčuli su uz neke nepoznate umjetnike

djelovali Nikola Firentinac i korčulanska obitelj Andrijići, koji su bili istaknuti kipari i klesari. Marko

Andrijić na Korčuli gradi zvonik korčulanske katedrale(prilog 16.) i ciborij oltara (prilog 17.). Od ostalih

renesansnih skulptura na Korčuli možemo izdvojiti škropionicu i trostranu propovijedaonicu, koja

podsjeća na neke radove Marka Andrijića u crkvi sv. Mihovila, krstionicu korčulanske katedrale koja je

bogato ukrašena manirističkim stilskim obilježjima, grobnica biskupa Tome Malumbre koja je

vjerojatno djelo Marka Andrijića i dr. Na otoku Braču dominiraju kameni oltari na prijelazi iz 15. u 16.

st. Najveći doprinos njihovoj izradi daje kipar Nikola Lazanić. Oltari su nastajali u radionicama bračkih

kamenoloma, bili su malih dimenzija i obično su prikazivali motive Bogorodice sa svecima ilisv. Jurja.

Istaknuti brački klesari bili su Luka Radojević, Ivan Pribislavljević, Antun Vukoslavić i dr. Neki od

kamenih oltara djelo su Nikole Firentinca ili njegove radionice, najraniji je oltar iz crkvice sv. Ciprijana

na kojem su prikazani Isus, sv. Ciprijan, sv. Ivan i Bogorodica s djetetom, uz taj oltar možemo izdvojiti

još dva, kameni oltar sv. Jurja i kameni oltar iz crkvice u Pražnicama. Dva oltara koja datiraju iz 16. st.

djela su elitnije izvedbe. Za jednog znamo da je djelo Nikole Lazanića, a drugi je djelo nepoznatog

majstora. Lazanićevo djelo je oltar u crkvici sv. Petra na kojem je prikazana Bogorodica sa sv. Petrom i

Pavlom. Obilje kamenih oltara smještenih na malom prostoru otoka Brača zasigurno zauzima važno

mjesto u povijesti renesansnoga kiparstva jadranske Hrvatske. Od zančajnijih kiparskih ostvarenja na

Hvaru možemo izdvojiti Firentinčevu lunetu na franjevačkoj crkvi, kip sv. Petra iz Vrboske, skulptura

glave Ivana Krstitelja, škropionicu u franjevačkoj crkvi… Na Pagu Juraj Dalmatinac izrađuje reljef

nadvratnika na Kneževu dvoru, a na Rabu Andrija Aleši gradi nadgrobnu ploču u crkvi na Komrčaru.

4. RENESANSNA SKULPTURA U ISTRI I HRVATSKOM

PRIMORJU

Srednjovjekovni je povijesni tijek u Istri prožet razlikama etničkih i društvenih struktura. U srednjoj

Istri dominirali su germanski feudalci, obalom su se protezali romanski gradovi, dok su širom zemlje

obitavali, brojčano nadmoćni, zemljoradnici slavenskog podrijetla. Lokalna je djelatnost kod skulpture

ojačala tijekom 15.stoljeća, koja je bila prožeta tradicijom i regionalnim stilskim obilježjem. Period od

1450. do 1600. godine odražava uspon humanizma u Europi i želju za obnovu estetskog ideala

antike. Moderni kriteriji stvaralaštva uzrokuju napuštanje strogih mentalnih normi srednjeg vijeka i

uzimaju u obzir ljudsko dostojanstvo, intelektualni i duhovni razvoj. U tom kontekstu izraz lokalnih

majstora teži, i u većoj ili manjoj mjeri uspijeva pratiti ovakve zahtjeve. Stilske, tipološke i

ikonografske karakteristike svjedoče o osjećaju pripadnosti zapadnoj kulturi Srednjovjekovna

plastika predstavlja dio slabo istraženog cjelokupnog umjetničkog fonda u Istri. Ovakva umjetnička

građa samo je djelomično zapažena i isto tako vrednovana.

Tek su nakon drugog svjetskog rata poduzeta ozbiljnija istraživanja, te se prema ovom materijalu

pristupilo s većom pažnjom.

Već su prve analize i rezultati istraživanja pokazali kako se radi o dijelu umjetničke građe koji po

svom kontinuitetu nastajanja, stilskom i kvalitativnom rasponu predstavlja osebujan dio umjetničke

produkcije u Istri. Ova grupa umjetničkog inventara u velikoj je mjeri utjecala i na kasniju umjetničku

produkciju. Isto tako, na osobinama se ove srednjovjekovne ostavštine odražavaju društveno-

socijalni uvjeti vremena u kojem su nastale.

Spomenike srednjovjekovne plastike nalazimo na prostoru cijele Istre, kako na obalnom pojasu,

tako i u unutrašnjosti, u profanim objektima, crkvenim prostorima ili malim rustičnim kapelama na

zapuštenim grobljima. Prevladava drvena plastika, podložna propadanju od crvotočine, vlage ili lošeg

smještaja. Postoji znatan broj drvene skulpture , s obzirom na običaje tog vremena u kojem se u

crkvenu arhitekturu u obliku zavjetnih darova ovakav umjetnički izraz uključivao.

Glavna stilska obilježja i bitne komponente skulpture u Istri i na Primorju u velikoj su mjeri

uvjetovane činjenicom da na ovim prostorima nije postojao jaki umjetnički centar, kao niti jaka

ličnost oko koje bi se produkcija okupljala i formirala prepoznatljiv karakter. Umjetnička djelatnost

bila je razdijeljena i manifestirala se je unutar različitih ambijenata i radionica čiji je zajednički

nazivnik kombinacija mediteranskog i srednjoeuropskog stila. Import kojeg nalazimo u Istri

predstavljao je predložak za lokalne majstore, koji su bili više obrtnici nego umjetnici. Naime, velika

potražnja odrazila se je na masovnost produkcije na račun kvalitete.

Naručioci gotovih importa školovanih majstora, financijski jači su crkveni centri ili gradski feudalci. Za

ruralne sredine i lokalne potrebe angažirani su lokalni meštri. Na ovakvoj se vrsti plastike opažaju jaki

utjecaji pučkih elemenata na stilski izraz. Naglašena je rustična

ekspresivnost, kojoj su pridodane crte grube izražajnosti i konzervativni oblici prožeti

konvencionalnom ikonografijom i tipologijom. Po zajedničkim osobinama povezani su svetački likovi

u Bujama, Kršetama i Poreču. Prevladavaju madone s djetetom ili dominiraju motivi sjedećih muških

svetaca i madona u adoraciji. Lokalne osobitosti drvene plastike očituju se u zbijenosti volumena,

čvrstoj, kompaktno artikuliranoj masi, čija ukočenost sugerira dostojanstvo i nadljudske sposobnosti

prikazanih likova. Draperija je živa, gornji dio tijela je kompaktan te dolazi do kontrasta. Nije prisutna

sklonost raskošnoj mekoći stila, već mediteranskoj koncepciji krutog i čvrstog volumena.

Prikazani likovi sjede u svečanoj frontalnosti, ukočenih pogleda, individualizirani su atributima

koji odaju o kojem se zaštitniku radi. Drvorezbari ove plastike skromni su majstori iz istarskih malih

mjesta. Povezuje ih opća koncepcija i tehnika obrade. Nerijetko su to anonimni pojedinci koji

zadovoljavaju prohtjeve naručitelja. Od poznatijih majstora mogu se izdvojiti Benko iz Sočerge,

meštar Paškval, Franjo iz Zarečja i Dominiko iz Raklja, Vincent i Ivan iz Kastva i Matej iz Pule. Svima je

svojstven konzervativni regionalni umjetnički izraz.

Srednjovjekovna plastika u Istri i Primorju pokazuje kako je ovo područje imalo potrebu za

umjetničkim vrijednostima. Isto tako, favoriziran je import kvalitetnih umjetnika i dolazak majstora

izvana. Kontinuirana tradicija umjetničke produktivnosti svjedoči da to nije bio kreativno pasivan kraj.

. Na primjerima koji dolaze sa ovih prostora materijal je uglavnom drvo, a kvaliteta obrade varira od

zrelih do rustičnih interpretacija. Među uzore koji su vidljivo utjecali na rad lokalnih majstora svakako

je tip „Madone u adoraciji“, centralne figure poliptiha iz Pule.

Skulpturalni prikazi najčešće su dijelovi oltarnih kompozicija:

-Madona iz Krka,drvena skulptura,visina lika je 90cm.,recentno premazan bojom,dijete sjedi na

desnom koljenu majke.Glava Madone je blago nagnuta,ima sitno lice,visoko čelo,izduljen nos i

naglašene vjeđe.Mala usta i šiljastu bradu.Oba su lika odjenuta u tuniku.Koljena se ističu ispod

naborane odjeće.

-Madona iz Vrbnika,pripada domaćoj skulptorskoj radionici,mediteranskog je tipa,ponavlja se visoko

pripasana tunika i plašt oko lica.Lice je nešto punije,s istaknutim oblinama lica,očima,ispupčenih usta

i brade.Dijete je golo i punašno,sa,za rustičnije majstore,tipičnim staračkim licem.Premaz je recentan.

-Madona iz Cresa,smještena u franjevačkom samostanu u gradu Cresu,obrađen kao polovica pune

plastike,visine 75 cm,drži dijete na desnom koljenu.Tip punog lica i nabori draperije podudaraju se sa

Vrbničkom Madonom.Obrada je nezgrapnija,naročito kod golih djelova.Na postolju je istaknut

natpis“OPUS ANDREAE DE MURANO“,koji ne mora biti autentičan.Reljef je premazan uljanom bojom.

Grupa madonskih likova na južnoistarskom prostoru,koja potječe iz kasnog XV i početka XVI

stoljeća, pripada posebnom stilu koji proizlazi iz „Labinske škole“,tzv.LIJEPIH MADONA. Labinska

radionica pripada tzv.“kasnogotičkom baroku“:

-Madona s djetetom iz Labina,u izradi primjećujemo dinamiku svojstvenu kasnoj gotici,naglasak je

više dramatski nego lirski,obris koji zatvara figuru je nemiran.Izraz lica je nemiran,a gestikulacija

živa.Nabori draperije nisu ritmizirani,već su nepravilni u slobodnoj igri.Madona je tretirana kao puna

plastika,visine 127cm.

-Madona iz Šišana,također spada u skupinu koja podliježe istoj skulptorskoj koncepciji.Vidljiva je

dramatska pokrenutost,lomljivost nabora,dijagonalno prebacivanje plašta preko koljena.Fizionomija i

izraz lica istovjetni su Labinskoj madoni.Lice i nos su izduljeni,oči izrazito obrubljene,visine 103

cm.Visoka je 115 cm.

-Madona iz Plomina,istog je stilskog i ikonografskog pristupa kao Madone iz Šišana i Labina.Draperija

i nabori slično su tretirani,premaz boje je recentan,jednaki su efekti dinamičnog pokreta i nemirna

lika,identična je i fizionomija koja nosi sve karakteristike labinske produkcije.

U skupinu madonskih likova XV stoljeća imamo nekoliko primjera lokalne produkcije, povezanih

zajedničkim lokalnim osobinama:

-Madona iz Oprtlja,sjedeći tip Bogorodice,nabori draperije nemirni i neritmizirani,dijete sjedi na

desnom koljenu,lokalna produkcija.

ZAKLJUČAK

U ovom sam radu pokušala uspostaviti kratku sintezu umjetničkih pojava u razdoblju renesanse na

području Hrvatske. U ovako ograničenom pregledu uočavaju se neke osnovne odrednice koje

karakteriziraju građu i stvaralaštvo umjetnika tog razdoblja; jedna od njih tiče se privrednog i općeg

društvenog zaostajanja hrvatskih regija, a posebno sjevera i unutrašnjosti, za okolnim europskim

zemljama – zaostajanja koje je u prvom redu posljedica burnih i svakom kulturnom razvoju

suprotstavljenih političkih i općehistorijskih okolnosti (sukobi s Turcima, teritorijalna i politička

posezanja Venecije za teritorijem hrvatskih gradova i krajeva, te unutrašnja rascjepkanost domaćih

političkih subjekata). Ova se situacija snažno očituje u zakašnjelosti prihvaćanja suvremenih stilskih

obrazaca umjetničkog stvaralaštva koji se razvijaju u relativno bliskom području, kao i u, općenito

uzevši, stvaralačkim reakcijama na inozemne poticaje koji kvalitativno rijetko dostižu razinu uzora.

Druga odrednica koja karakterizira hrvatsku renesansnu umjetnost (osobito na području koje,

nalazeći se pod izravnom političkom i gospodarskom vlasti Venecije, prima suvremene umjetničke

utjecaje na mnogo neposredniji način) jest pojava ostvarenja izvanredne originalnosti i visoke

umjetničke vrijednosti. U takva prvenstveno spadaju arhitektonska i dekorativna rješenja Jurja

Dalmatinca u Šibeniku i Nikole Firentinca u Trogiru. Ona demonstriraju razinu ukusa i uopće

sposobnost lokalne sredine da se estetski i praktično orijentira u pogledu novih umjetničkih

tendencija. Uopće, neizmjeran je utjecaj ovih autora, kao i drugih, pridošlih iz Mletačke Republike na

lokalne radionice i pojedince, te na razinu svijesti o važnosti nove humanističke umjetnosti u lokalnim

okvirima dalmatinske sredine. Funkciju medijatora novih shvaćanja i stvaralačkih obrazaca

ispunjavala je i sve veća intensifikacija importa iz talijanskih pokrajina.

Iz svega rečenog proizlazi kompleksan i veoma heterogen karakter fenomena hrvatske

renesanse u likovnim umjetnostima, gdje se kao osnovni faktori njegove formacije mogu promatrati u

smislu stvaralačkih izvedenica iz uzora koji, iako praktički neposredno dostupni, bivaju apsolvirani

kroz prizmu raznovrsnih ograničenja i poteškoća koje u pogledu biti umjetničkog nemaju primarno

značenje, ali koji kroz sociološka i opća kulturno-civilizacijska uvjetovanja sudbinski uvjetuju

stvaralačke mogućnosti koje može razviti individualni stvaratelj u određenom društvenom i

historijskom kontekstu.

LITERATURA:

- Belamarić, Joško, Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjetnosti na Jadranu, Književni

krug, Split, 2001.

- Petricioli, Ivo, Umjetnička baština Zadra, Matica Hrvatska, Zagreb, 2005.

- Likovna kultura Dubrovnika 15.i 16. stoljeća, MGC, Zagreb, 1991.

- Hrvatska renesansa, Katalog izložbe, Zagreb, 2004.

- Sjaj zadarskih riznica- sakralna umjetnost na području Zadarske nadbiskupije od IV. do XVII. stoljeća, MGC, Zagreb, 1990.

- Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske, zbornik dana Cvita Fiskovića, Zagreb, 2008.

- Zlatno doba Dubrovnika XV. i XVI.stoljeće, Dubrovački muzej, Knežev dvor, Dubrovnik, 1987.

- Prijateljev zbornik, Zbornik radova, Tisak, Slobodna Dalmacija, Split, 1992.

- Pelc, Milan, Renesansa, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.

- Ivančević, Radovan, Šibenska katedrala, Gradska knjižnica „Juraj Šišgorić“, Šibenik, 1998.

- http://hr.wikipedia.org/wiki/Marko_Andriji%C4%87M (10.04.2009.)

- www.hart.hr/hr/izdanja/ripu/R31/pdf/kapela-blazenog.pdf (14.04.2009.)

- http://www.trogir.hr/stranica.aspx?id=17 (15.04.2009.)

- http://hr.wikipedia.org/wiki/Likovna_umjetnost_u_Hrvatskoj (14.04.2009)