Antonia Došen, dipl. pov. umj.KustosicaMuzej za umjetnost i obrtZbirka grafikeTrg Maršala Tita 1010000 Zagreb

Javna skulptura i spomenici1 grada Gospića tijekom 19. i 20. stoljeća (1870. — 1989.)

SAŽETAK

U tekstu se po prvi put na jednom mjestu objedinjuju svi dosad dostupni podaci o javnoj

skulpturi i spomenicima grada Gospića kojima je prethodilo dugotrajno istraživanje

djelomično objavljeno u stručnoj literaturi. Kao genius loci grada Paradeplatz je još

postavljanjem prvog javnog spomenika Gedeona Zastavnikovića 1870. godine postavio

temelje za sve buduće javne skulpture, koje će se, ovisno o političkim okolnostima,

izmjenjivati na ovom trgu. Unutar kronološke podjele izrade i postavljanja gospićke skulpture

pozornost se posvetila njenoj tipologiji uvjetovanoj načinom izrade i funkcijom.

KLJUČNE RIJEČI: Gospić, javna skulptura, spomenici, fontane, biste, reljefi, miljokazi, 19.

stoljeće, 20. stoljeće

1 Pod terminima skulptura i spomenik unutar ovog teksta obuhvatit će se i fontane, biste, reljefi i miljokazi.

1

Uvod

Dosadašnjim istraživanjem pojedinačnih primjeraka gospićke javne skulpture2 stvoren je uvid

u opseg i vrijednost građe za proučavanje i valorizaciju kiparske spomeničke baštine grada

Gospića. Kako bi se detaljnoj analizi i kritičkom pristupu svih dosad podignutih, uklonjenih i

trenutno postavljenih skulptura i spomenika s obzirom na obujam građe mogla posvetiti jedna

zasebna publikacija, odlučilo se gospićku javnu skulpturu svesti na vremensko razdoblje

između 1870. i 1989. godine. Razlog ovakvom omeđivanju pregleda gospićke spomeničke

baštine je u godinama postavljanja njene prve skulpture u 19. stoljeću kao i u predzadnjem

desetljeću 20. stoljeća kada su postavljene zadnje skulpture. Kao i svako urbano središte i

Gospić je s vremenom stvorio potrebu za urbanom dekoracijom. Polovinom 19. stoljeća već je

bio prepoznatljivo sjedište Ličke pukovnije koja se naziva imenom cara Franje Josipa I. –

Lička krajiška pješačka pukovnija cara Franje Josipa br. 1. (Kaiser Franz Josef Likaner 1

grenz Regiment). Krajem 19. stoljeća (1892.) Gospić postaje bolje povezan s unutrašnjošću

zahvaljujući započetom prometu diližansom na putu od Gospića do Ogulina (dužine 126 km).

Ova prometna povezanost osigurava i redovno održavanje sajmova čime Gospić potvrđuje

karakter trgovačkog mjesta. 3 Kako bi zadržao urbani status i karakter ponajprije vojnog, ali i

trgovačkog mjesta u Gospiću se može pratiti arhitektonski i urbanistički razvoj koji ide u

korak sa zbivanjima u arhitekturi ostalih vojnokrajiških gradova. Grad se postepeno oblikuje u

jasno definirano sajmišno mjesto koje za potrebe svojih građana osim skulptura utilitarnog

karaktera (fontana) promišlja i postavlja skulpture estetske naravi kako bi se zadržala

ravnoteža između funkcionalne i umjetničke strane uređenja javnog prostora. Ovakav način

oblikovanja javnog prostora u drugoj polovini 20. stoljeća postao je uvjetovan političkim

zbivanjima, te se razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata posvećuje podizanju

spomenika koji će veličati ratne junake i naglasiti ratna stradanja kako bi se stvorila jasna

distinkcija između prošlih – „loših“ i sadašnjih – „dobrih“ vremena. Krivo tumačenje ovih

karakternih prefiksa dovelo je do serijskog uništavanja gospićkih javnih skulptura devedesetih

godina. Osim političkih, razlozi uklanjanja pojedinih skulptura su bile i vremenske mijene

kojima neke skulpture naprosto nisu više odgovarale. Tako se, na primjer, prilikom uređenja

2 Vidi Došen, A. (2011) Prilog poznavanju rada Roberta Frangeša-Mihanovića u Gospiću. Senjski zbornik, 2011., Senj: Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, str. 131-144.; Došen, A. (2012) "Prva lička klesaona za gradnju i umjetnost" i rad Stjepana Vukelića u Gospiću. Senjski zbornik, 2012., Senj: Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, str. 113-132. ; izlaganje na Simpoziju Problem spomenika : spomenik danas u organizaciji Muzeja Hrvatskog zagorja – Galerija Antuna Augustinčića u Klanjcu, 24. i 25. listopada 2013. s temom istraživanja „Spomenici s rokom trajanja – tri devastirana spomenika u gradu Gospiću devedesetih godina“.3 Od 1830. se u Gospiću redovno održavaju tjedni sajmovi, a svoj status trgovačkog mjesta počeo je sve više isticati nakon kratkog perioda u kojemu je proglašen vojnim komunitetom (1764.-1787.).

2

nekada Sajmišnog trga4 zamjenjuje fontana sa skulpturom Marte za novu fontanu koja svojim

oblikovanjem odgovara novom imenu trga – Trg Nikole Tesle. U ovom slučaju se i sajmišna

funkcija trga preinačuje u reprezentativnu gdje se ljudi okupljaju s ciljem zabave a ne

trgovanja i razmjene dobara. Kako bi se ispravila nepravda u kulturno ogoljenom gradu,

ulaskom u novo tisućljeće sve se više pozornosti posvećuje očuvanju preostalih i podizanju

novih skulptura.

Tijekom istraživanja uočeno je kako se osim skulptura i spomenika podizanih na javnoj

površini, u gradu ističu i radovi odnosno reljefi vezani uz arhitekturu. Razmatrajući podjelu

kojom bi se najbolje predstavila gospićka skulptura zaključeno je da se kod pune skulpture

bila utilitarnog ili umjetničkog karaktera poželjno pridržavati kronološkog vremena izrade i

postavljanja dok se kod bisti i reljefa pozornost usmjerila njihovom situacijskom smještaju

unutar gradske cjeline. U tekst nisu uvrštene skulpture / spomenici u vlasništvu škola,

privatnih tvrtki, crkava ili gospićkih dvaju groblja. Ne želeći eventualno ispustiti ili propustiti

spomenuti neke kiparske radove u pregledu na kraju rada će se navesti svi dosadašnjim

istraživanjem zabilježeni kiparski radovi.

Najraniji primjeri gospićke javne skulpture: Spomenik Gedeonu Zastavnikoviću i

Vodarica „Marta“

Na karti grada Gospića iz 1822. godine5 vidljivo je kako su u gradu u to doba postojala dva

trga: Paradeplatz6 i Marktplatz. Ovo su bili jedini javni prostori oblikovani u svrhu okupljanja

i fluktuacije stanovništva. Polovinom i krajem 19. stoljeća na ova dva trga postavile su se prve

urbane plastike koje su im dale odgovarajući karakterni profil. Paradeplatz je dobio spomenik

Gedeonu Zastavnikoviću7 koji je dodatno naglašavao njegovu reprezentativnu stranu, dok je

Marktplatz sa fontanom sa skulpturom Marte omogućavao stanovništvu kvalitetniji prostor za

korištenje. Paradeplatz je bio okružen vojno-upravnim zgradama, te katoličkom crkvom i

školom, on je bio mjesto postrojavanja vojnika na kojemu su se vršile njihove vježbe i

prezentacije prilikom različitih događanja i svečanosti. Trg je bio okružen drvoredom koji je u

doba Austro-Ugarske Monarhije posađen po svim glavnim ulicama i šetalištima grada. Prve

4 Sajmišni trg je u 19. stoljeću nosio njemački naziv Marktplatz, osamdesetih godina 20. stoljeća je bio poznat kao Trg Nikole Tesle, dok danas nosi naziv Trg Stjepana Radića. 5 PLAN vom Stabs Orte GOSPICH des löbl:K:K:Liccaner Grenz Inf:Regements. 1822. (Kartografska zbirka NSK, inv. br. XISKJ-12). 6 Paradeplatz je danas poznat kao Trg dr. Franje Tuđmana. 7 Gedeon vitez Zastavniković (r. 1824. u Širokoj Kuli – u. 1869. u Beču) je bivši pukovnik slunjske pukovnije, podupirao je reforme u Vojnoj krajini, te je u Lici podigao i osnovao 22 pučke škole.

3

spomene o javnoj skulpturi na ovom trgu nalazimo u lokalnim gospićkim novinama od kojih

je najiscrpniji izašao u „Ličkom glasu“ (Gospić, 1935.) gdje se navodi: „U najljepšem parku u

centru Gospića, pred zgradom okružnog suda podignut je još god 1870 od prijatelja i

štovatelja veliki spomenik generalu Gedeonu vitezu Zastavnikoviću, rodjenom 1824 a

umrlom 1869. radi njegovih zasluga za Krajinu.“8 (Sl. 1. Paradeplatz sa spomenikom

Gedeona Zastavnikovića (1870.). Razglednica u privatnom vlasništvu autorice teksta). U

tekstu se još navodi kako se na spomeniku nalaze napisi na latinici, ćirilici te na njemačkom i

latinskom jeziku. Uz opis spomenika je i opaska kako je spomenik zapušten te: „Kako o ovom

spomeniku ne vodi nitko računa postao je više nakaza negoli ures ovoga liepoga parka“.9

Vizualno svjedočanstvo o postojanju ovog spomenika kao i njegova analiza mogući su

zahvaljujući sačuvanim starim razglednicama Gospića. Prema njima vidljivo je kako je

spomenik bio kameni te se nalazio u središnjem dijelu trga između dvaju drvoreda. Podnožje

spomenika se sastojalo od dviju stepenica na kojima je bio postavljen postament kvadratnog

oblika s uleknućima na sebi u kojima su se nalazili napisi.10 Iznad kvadratnog postamenta

uzdizalo se tijelo spomenika u formi obeliska koje je na svojim bočnim stranama sadržavalo

isklesane dekoracije u vidu pravokutnog okvira i medaljona povrh njega. O tome kada i kako

je uklonjen Zastavnikovićev spomenik ostavila je vrijedan zapis Marija –Vica Balen u svojoj

knjizi „Bili smo idealisti...“. Naime, Gedeon Zastavniković se, iako srpske nacionalnosti, za

života izjasnio kao Hrvat što je netom nakon završetka Drugog svjetskog rata izazvalo

animozitet kod lokalnih Srba. Kako autorica knjiga piše: „grupa gospićkih Srba – partizana

tražila je odlučno da se taj spomenik sruši ne samo zato što je Zastavniković bio austrijski

general, nego i zato što je, po njihovu mišljenju, bio „izdajica srpstva“.11 (Sl. 2. Gedeon

Zastavniković. Ilustracija preuzeta iz Cuvaj, A. Građa za povijest školstva..., 1910.).

U razdoblje devetnaestog stoljeća pripada i skulptura Vodarice „Marte“ koja je niz godina

krivo atribuirana poznatom hrvatskom kiparu Robertu Frangešu-Mihanoviću.12 Fontana

rađena u kamenu sa figurom žene na vrhu nazvana je „Marta“ prema prvoj ženi koja je došla

natočiti vodu iz fontane13, odnosno prema “popularnoj kućnoj pomoćnici Marti”14. Ona

8 Lički glas (1935) Spomenik Generala Zastavnikovića u Gospiću. Štamparija Basarić i Ilić, 13.6.1935., str. 3.9 Ibid. 10 Na napisima je stajalo: „Generalu Gedeonu vitezu Zastavnikoviću, mužu o vojničkoj Krajini vele zaslužnu. Harni štovatelji i prijatelji.“ Cuvaj, A. (1910) Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas. Sv. V. Zagreb: Trošak i naklada Kr. hrv.-slav.dalm. zem. vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu, str. 413. 11 Balen, M.-V. (2009) Bili smo idealisti…: uspomene jedne revolucionarke. Zagreb: Disput, 2009., str. 24. 12 Više u: Došen, A. (2011) Prilog poznavanju rada Roberta Frangeša-Mihanovića u Gospiću. Senjski zbornik, 2011., Senj: Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, str. 131-144.13 Nadilo, B. (2004) Poboljšanje vodoopskrbe i odvodnje u Gospiću. Građevinar 56(6), str. 375-376.14 Bićanić, N. (1970) Marta ponovo među Gospićanima. Novi list, 29. 12. 1970., str. 6.

4

simbolizira postavljanje i uvođenje vodovoda krajem 19. stoljeća. Skulptura je postavljena na

visokom kamenom postamentu15 dekoriranom metalnim posudama u obliku školjke u koje

voda dotječe kroz metalne vodorige lavljeg oblika. „Marta“ nad glavom uzdignutim rukama

pridržava vjedro vode. Skulptura je izrađena u lijevanom željezu kao i podest na kojemu stoji.

Ovakav tip skulpture proizlazi iz serijske proizvodnje kakva je bila popularna u manjim

upravnim mjestima u doba Monarhije čime se obilježavalo postavljanje vodovoda.

Neizostavno je spomenuti kako je skulptura unatoč tome vrlo profinjena i vješto oblikovana

sa svim karakteristikama akademskog rada. Skulptura je čitav niz godina stajala kao glavni

ures fontane na Marktplatz-u, kasnije poznatom sajmišnom trgu, a danas Trgu Stjepana

Radića. (Sl. 3. Vodarica Marta, nepoznati autor (1896.). Foto A. Došen). Nakon što je

gospićka „Marta“ bila „izgubljena“ pedesetih godina dvadesetog stoljeća, nakon pronalaska

obavljena je sanacija te joj je dodano vjedro koje joj je nedostajalo ranije, što je vidljivo s

fotografija skulpture prije pedesetih godina, ali i iz svjedočenja starijih Gospićana.16 Njeno

postavljanje krajem 19. stoljeća obogatilo je vedutu Gospića te je do danas ostalo neizostavan

detalj vizualne slike grada.

Skulptura grada Gospića u 20. stoljeću – od Pila Krista Spasitelja do Teslinog

spomenika

Na samom početku 20. stoljeća Gospić dobiva i prvu javnu devocionalnu punu plastiku

domaćeg kipara i klesara Stjepana Vukelića.17 Riječ je o Pilu Krista Spasitelja postavljenom

1908. godine u Kaniškoj ulici na mjestu gdje se skreće u današnju ulicu bana Josipa Jelačića.

Lokacija pila bila je uvjetovana ranijim drvenim raspelom koje je srušeno18, te se kao logičan

izbor odlučilo podignuti „umjetno izgradjeni stup – obelisk – sa kipom Spasiteljevim.“19

Stjepan Vukelić je morao izraditi skulpturu s dovoljno visokim postamentom u kamenu kako

15 Izvorno je fontana u donjem dijelu imala bazen kvadratnog tlocrta s kamenim stranicama. U središtu bazena je bio kameni stup, također kvadratnog presjeka, na kojemu je stajala ženska figura. Muzej Like (2001) Izvješće o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na fontani „Marta“ i miljokazu u Gospiću. Gospić: Muzej Like, str. 1. 16 Ličke novine (1953) Bivša gospićka fontana. Novinsko izdavačko poduzeće „Ličke novine“, 1.5.1953., str. 4.; Podatak o novo izrađenom vjedru u bronci dao je i Josip Majerović koji je skulpturu i našao nakon desetljeća što je bila izgubljena. 17 Više u: Došen, A. (2012) "Prva lička klesaona za gradnju i umjetnost" i rad Stjepana Vukelića u Gospiću. Senjski zbornik, 2012., Senj: Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, str. 127-130. 18 „Gdje sada stoji spomenik, na tom je mjestu bio prije jednostavni križ Spasiteljev, pred kojim su pobožne duše slale svoje uzdisaje k prijestolju Božjemu. To je bilo zazorno nekim moralnim propalicama i u gluho doba noći prije dvije godine maknuše križ odatle i baciše ga na cestu.“ Marušić, J. (1908) Blagoslov kipa Spasiteljeva. Vrhbosna, 20.10.1908., str. 348.19 Hrvat (1908) Križ u kanižkoj ulici. Tisak M. Župan, 19.9.1908., str. 3.

5

bi se izbjegla mogućnost ponovnog rušenja.20 Postament na kojemu se nalazi Krist izrađen je

od crnog mramora s vidljivim entazisom i kompozitnim kapitelom. Povrh kapitela smještena

je figura Krista Spasitelja isklesana u bijelom mramoru kako stoji na polukugli. (Sl. 4. Pil

Krista Spasitelja, S. Vukelić (1908.). Foto A. Došen). Izrada pila se revno pratila u lokalnim

novinama i pred samo postavljanje odlučeno je kako će se napraviti velika proslava s

procesijom od crkve Navještenja Blažene Djevice Marije do raskrižja Kaniške ulice i ulice

bana Josipa Jelačića na dan otkrivanja spomenika.21 Specifičnost ove skulpture je činjenica

kako je, unatoč poteškoćama,22 ostala in situ i nakon tri rata. Također ovaj rad ima veliki

značaj za Gospić s obzirom na to, da je među svim javnim skulpturama ovo jedini rad

lokalnog umjetnika Stjepana Vukelića, poznatog po mnogobrojnim nadgrobnim spomenicima

na gospićkim grobljima. Unatoč onodobnim komentarima u tisku: „…opisanim je

spomenikom ime svoje u analima Gospića ovjekovječio.“ Vukelićev rad je pao u zaborav.23

Nevjerojatna je činjenica kako nakon postavljanja Vukelićeve skulpture gotovo tri desetljeća

nema potrebe za dodavanjem novih urbanih dekoracija u gospićku jezgru. Zahvaljujući

istraživanju u Fototeci Uprave za zaštitu kulturne baštine pri Ministarstvu kulture otkrila se

dosad nepoznata i neistražena skulptura koja je uz spomenik Gedeona Zastavnikovića krasila

nekadašnji Paradeplatz. Na zapadnu stranu Trga dr. Franje Tuđmana postavljena je u prvoj

polovini 20. stoljeća fontana s figurom Rode. Kako je još od 18. stoljeća Paradeplatz

sačinjavao središte grada te predstavljao glavno mjesto okupljanja lokalnog stanovništva, tako

se na njemu odražava jedan poseban povijesni kontinuitet koji daje reprezentativan značaj

svojoj urbanoj opremi. Animalistička skulptura u obliku ptice rode24 sačinjavala je dio

fontanskog sklopa oblikovanog od kamena i betona. (Sl. 5. Fontana s Rodom, nepoznat autor.

Fototeka Uprave za zaštitu kulturne baštine MK). Roda je stajala na jednoj nozi s blago

podignutim krilima, dok je ptičji kljun služio kao izljev za vodu. Datacija ove skulpture može

se okvirno odrediti između 1920-ih i druge polovine četrdesetih godina.25 Fontana je bila u

20 Zbog onodobnih polemika u novinama između stanovnika katoličke i pravoslavne konfesije u Gospiću početkom 20. stoljeća bila je opravdana bojazan kako bi se skulptura mogla namjerno oštetiti. 21 Na dan blagoslova kipa Isusa Krista uredila se čitava Kaniška ulica kuda je imala procesija proći, podignuta su tri slavoluka, postavljene zastave, a na blagoslov su pristigli svećenici iz Bilaja, Trnovca, Novog i Ribnika. U procesiji su sudjelovali i članovi gospićkog glazbenog društva, te učenice djevojačke škole. Hrvat (1908) U slavu Isusa Krista! Tisak M. Župan, 10.10.1908., str. 2. 22 U sklopu popisivanja spomeničke baštine i njenog snimanja u okviru nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za obrazovanje i kulturu pedesetih godina zabilježeno je prazno postolje sa stupom. Prema kazivanju Ivice Mataije skulptura Krista se svojedobno uklonila s postolja kako bi izbjegla posljedice bivše represivne vlasti u gradu. 23 Marušić, J. (1908) Blagoslov kipa Spasiteljeva. Vrhbosna, 20.10.1908., str. 349. 24 Prema sačuvanim fotografijama skulptura ptice bi mogla predstavljati i purana, no prema usmenom kazivanju prof. Nede Čačić skulptura je poznata kao Roda. (Razgovor s prof. Nedom Čačić vođen 27.2.2014.) 25 Na razglednicama iz dvadesetih godina 20. stoljeća se uz skulpturu Gedeona Zastavnikovića nazire i rub fontane, no ne i sama skulptura na njoj, dok se uskoro nakon Drugog svjetskog rata Roda uklanja, ali je do devedesetih godina zadržano podnožje fontane od prirodnog kamena.

6

upotrebi do Drugog svjetskog rata dok je nakon rata bila izvan funkcije.26 O fontani u

sentimentalnom tonu piše Marija -Vica Balen: „U parku Kolakovac nalazila se dražesna

statua rode. Stajala je na jednoj nozi, raširenih krila, i onako vitka i lepršava širila oko sebe

neki neobični ugođaj vedrine i blagosti…Nažalost, i tog je ukrasa Gospića nestalo poslije rata.

Kako? To nitko ne zna. Možda imaju pravo oni koji misle da je završila u privatnoj zbirci

nekog tadašnjeg moćnika.“27

Poslijeratno razdoblje

Nakon Drugog svjetskog rata planiraju se velika ulaganja u gospićku infrastrukturu i uređenje

krajolika. Grad se ubrzano širi i transformira u najjači školski, kulturno-prosvjetni, trgovački i

komunikacijski centar. U jeku stalne obnove i novogradnji kao podsjetnik na antifašističku

borbu Gospić dobiva svoje prve spomenike posvećene Narodnooslobodilačkoj borbi. Krajem

pedesetih i početkom šezdesetih podignuta su dva spomenika u znak sjećanja na žrtve

fašizma: spomen skulptura koju je izradio Vanja Radauš za park Jasikovac, te skulptura Pavle

Perića ispred zgrade Okružnog suda28 (Trg dr. Franje Tuđmana). Cilj podizanja spomenika

posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi imao je prosvjetiteljski karakter za nadolazeće

generacije, te je bio podsjetnik svim sudionicima na proživljeni rat. Iz ovog razloga je osobna

interpretacija u oblikovanju figura podređena ideološkom rješenju.29

Zagrebački kipar Pavle Perić30 izradio je nacrte za Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma

koji se može okarakterizirati kao tipičan predstavnik tada popularne revolucionarne tematike.

Perićeva skulptura je zauzela mjesto spomenika posvećenog Gedeonu vitezu Zastavnikoviću

na kamenom platou ispred zgrade Suda. Osim spomenika planirana je i izgradnja kosturnice,

unutar koje su se prenijele kosti mnogobrojnih boraca i žrtava fašizma.31 O podizanju

26 Podaci preuzeti iz kazivanja Đure Džodana, nekadašnjeg zaposlenika Muzeja Like u Gospiću. (Razgovor vođen 04.3.2014.). 27 Balen, V-M. (2009), Bili smo idealisti…: uspomene jedne revolucionarke. Zagreb: Disput, 2009., str. 23. 28 „Organizacije u Gospiću pripremaju u svom mjestu skoro otkrivanje dva velika spomenika, koja su izradili zagrebački umjetnici Vanja Radauš i Pavle Perić: jednog u znak sjećanja na preko 12.000 žrtava nastradalih u poznatom ustaškom koncentracionom logoru u Jadovnom na Velebitu (iznad Gospića), i drugog – za uspomenu na borce iz ove Općine poginule u Narodnoj revoluciji.“ Ličke novine (1956) Dva velika spomenika poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora. Novinsko izdavačko poduzeće „Ličke novine“, 1.5.1956., str. 4.29 Detaljne podatke o gospićkim spomenicima NOB-e autorica teksta je predstavila na Simpoziju Problem spomenika : spomenik danas u organizaciji Muzeja Hrvatskog zagorja – Galerija Antuna Augustinčića u Klanjcu, 24. i 25. listopada 2013. Rezultati predstavljenog istraživanja bit će objavljeni u Analima GAA tijekom 2014. godine pod naslovom „Spomenici s rokom trajanja – tri devastirana spomenika u gradu Gospiću devedesetih godina“.30 Pavle Perić (1907. - 1978.), radio skulpture u kamenu, glini, bronci i drvu. Reljefe i skulpture u drvu svodi gotovo na znak, uz gospićki izradio je i memorijalni spomenik u Divoselu 1949. godine. 31 Na tom mjestu su i Ivan Došen-Sokol, sekretar Okružnog komiteta SKOJ za Okrug Liku i Đuro Čalić, član Okružnog Komiteta KPH za Liku, koji su ubijeni u šestom mjesecu 1945. godine. Prema podacima dobivenim od Sofije Pejnović u Arhivu Srba u Republici Hrvatskoj (SKD Prosvjeta) posmrtni ostaci dvojice spomenutih

7

spomenika pisalo se u lokalnim „Ličkim novinama“ (Gospić, 1953.) već 1955. godine kada je

objavljena i fotografija makete spomenika koji će biti postavljen tek dvije godine kasnije.32

Nad kosturnicom je bilo 2,5 m visoko postolje isklesano iz plavog ličkog kamena vapnenca sa

spomen-pločom.33 Na bočnim stranama postolja, kao i na njegovu vrhu, bile su postavljene

figure boraca izrađene u bronci. Središnje figure su predstavljale Ličanina i Ličanke koje

simboliziraju partizane u stavu poziva na ustanak, dok je kod bočnih figura na nižim

postamentima prepoznatljiv seljački sloj društva s obzirom na oruđa (poput vila i sjekira) u

rukama s kojima kreću u borbu. Ovaj spomenik je zaživio do ranih devedesetih godina kada je

devastiran u jeku Domovinskog rata. (Sl. 6. Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, P.

Perić, 1958.)

Na godišnjicu ustanka i revolucije u organizaciji Saveza boraca NOR održana je 1961. u

Gospiću proslava prilikom koje je otkriven u obližnjem Jasikovcu spomenik stradalim

žrtvama u Jadovnu na Velebitu. Model arhitektonske kompozicije od triju kamenih dijelova

izradio je Vanja Radauš.34 Postavljanjem spomenika sa spomen-pločom35 baš na ovom mjestu

revitalizira se park područje uništeno tijekom Drugog svjetskog rata. Kameni stupovi kao i

bazen, te ženska figura koji su sačinjavali ovu kompoziciju bili su nabijeni izrazitim

simbolizmom. U znak sjećanja na uhićenike iz gospićke kaznionice koji su bili vješani po

gospićkim ulicama podignuta su osam metara visoka kamena „vješala“. Između vješala

nalazio se bazen i brončana skulptura žene, čime je autor simboličnom gestom ovjekovječio

jezero suza proliveno za ubijenima te u ženskoj figuri prikazao majku koja oplakuje svoje

najmilije. Ženska skulptura je predstavljala Ličanku, preciznije revolucionarku Katu

Pejnović36 obučenu u tradicionalno skromno seosko odijelo s maramom na glavi. Radaušev

Spomenik žrtvama fašizma podijelio je sudbinu Perićevog spomenika te je na isti način

uklonjen tijekom devedesetih godina. (Sl. 7. Spomenik žrtvama Jadovnog, V. Radauš, 1961.)

boraca nikada nisu ekshumirani, nego se i danas tamo nalaze, ispod novog spomenika.32 O razlozima odgode podizanja spomenika čije se postavljanje najavljivalo za 1955. godinu nema detaljnijih informacija.33 Tekst sa spomen-ploče: U narodnooslobodilačkoj borbi padoše s teritorija općine Gospić 892 borca i 3074 žrtava fašizma / Borcima palim za slobodu / i žrtvama fašističkog terora / 1941-1945. / Narod općine Gospić (na središnjem postamentu); Bolje grob nego rob (postament lijevo); Bez žrtava nema slobode (postament desno)34 Vanja Raduš (1906. - 1975.) bio je hrvatski kipar i slikar, te se bavio i pisanjem. Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od  1945. do 1969. godine u okviru koje je vodio i Majstorske radionice. 35 Tekst napisa sa spomen-ploče: „Ovaj spomenik podignut je hiljadama nevinih žrtava fašističkog terora iz Like i drugih krajeva naše domovine koji od ruku ustaša, pod okriljem okupatora, 1941. godine nađoše smrt u bezdanima Jadovna i Velebita. Njihova smrt i krv ulivala je još više snage i odlučnosti narodu ovog kraja da pod rukovodstvom Komunističke partije i druga Tita ustraje u borbi za slobodu, bratstvo i jedinstvo i pobjedu revolucije. 27. VII 1961.“36Radauš je Katu Pejnović upoznao u ratnim godinama u Lici te se s njom sprijateljio. O njihovom odnosu više u: Milinović, M. (1973) Čovek i spomenik : sjećanje na Katu Pejnović. 4. jul, 24.4. 1973., str. 24.

8

Vanja Radauš je autor još jedne javne skulpture koja je s malim oštećenjima očuvana do

danas. Skulptura „Dvije žene“ ili „Vodonoša“ kako ju se nazivalo po različitim medijima,

izrađena 1964., a podignuta 1974. godine ispred današnje Osnovne škole Dr. Jure Turića

pripada Radauševom ciklusu skulptura „Čovjek i kras“ posvećen ljudima na kršu.37 Među

lokalnim stanovništvom ova skulptura je bila (pre)poznata kao skulptura dviju žena Ličanki –

Kate i Nade, odnosno Kate Pejnović i Nade Dimić po kojima je škola nekada i nosila ime. (Sl.

8. Skulptura Dvije žene, V. Radauš (1974.). Foto A. Došen). Ovaj prikaz dviju žena

monolitne forme poput dvaju spojenih stožaca, podsjeća na vrhove planina, na kršne

velebitske obronke, povezane vodoravnom formom na vrhu. Govoreći o Radaušu kao o rijeci

povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin njegove skulpture je opisao kao ljude uraštene u kamen

planine i izjednačene s njima.38

Osamdesete godine u javnoj skulpturi Gospića obilježilo je postavljanje dvaju skulptura i

jedne fontane. Uz Vodaricu Martu koja je već odavno izgubila svoj utilitaran karakter, te

također neaktivnu fontanu u parku Kolakovac39 gospićki glavni trg dobiva funkcionalnu

skulpturu u vidu fontane. Njeno postavljanje je tematski vezano uz obilježavanje 125

godišnjice rođenja Nikole Tesle. Kipar Jure Žaja40 sa suradnicima Petrom Barišićem i Matom

Šarićem izveo je terasastu fontanu za koju je sam naveo kako simbolično ističe ličke

znamenitosti. Prema riječima autora: „Terasasto rješenje kaskada odražava Plitvička jezera. Iz

gornje zdjele voda izvire iz četiri maske, koje su zapravo četiri godišnja doba. Prelijevanje

vode u nižu zdjelu podsjeća na ličku kapu. Sve završava na brončanoj plastici koja je zapravo

simbolika Tesline turbine. Na prstenovima tih zdjela su izvorne skulpture starih Japoda što su

živjeli na ovom području.“41 Postavljanjem fontane stvorila se izvrsna komunikacija između

njenog tehničkog koncepta koji je demonstrirao znanstvene zasluge Nikole Tesle i

umjetničkog koji je sadržan u oblikovanju maski simboličnog značenja.

Kao finale u uređenju nekadašnjeg Sajmišnog trga koji se krajem sedamdesetih a početkom

osamdesetih transformira u novu urbanu jezgru i dobiva novo urbano ruho postavlja se i

37 Ciklus je predstavljen na izložbi u Umjetničkom paviljonu 1964. godine a Jure Kaštelan ga je u predgovoru kataloga nazvao „Spletovi kamena i čovjeka.“. Horvatić, D. (1964) Kipar i njegova radionica. Telegram, 3.4. 1964. 38 Gamulin, G. (1999) Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb: Naprijed, 364. 39 Fontana u parku Kolakovac sačinjena od sigastog stupa prenešenog iz špilje Samograd pokraj Perušića nije uvrštena u ovaj pregled s obzirom na to da je, iako dekorativnog karaktera, ipak prirodna tvorevina, a ne djelo ljudskih ruku. 40 Jure Žaja (r. 1944.) u Aržanu kraj Imotskog, hrvatski kipar i slikar je završio ALU u Zagrebu te kasnije još pohađao Majstorsku radionicu prof. Vanje Radauša. 41 Rosandić, K. (1981) Gradska ljepotica – fontana : na novouređenom Trgu N. Tesla u Gospiću. Večernji list, 8. 7. 1981.

9

skulptura Nikole Tesle.42 Teslin brončani spomenik izradio je kipar Frano Kršinić43 a

postavljen je preko puta nekadašnjega Hotela Lika 1981. godine. Kršiniću je ovaj spomenik

bio jedan od posljednjih postavljenih na nekoj javnoj površini prije njegove smrti (1982.) a

napravljen je prema istovjetnom modelu iz Beograda.44 Spomenik se svojim postamentom

visoko izdizao na pravokutnom trgu okružen najstarijom gradskom jezgrom. Tesla je bio

portretiran u sjedećem stavu na stiliziranoj klupi, pogledom zadubljen u knjigu koju drži u

krilu. Teslin spomenik privlačio je mnogobrojne stanovnike i posjetitelje kao turistička

atrakcija no nažalost, devedesetih godina tijekom Domovinskog rata zadobio je negativne

konotacije te je nasilno uklonjen. Danas se novi odljev skulpture Nikole Tesle nalazi u

skladištu Ljevaonice umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. (Sl. 9. Nikola

Tesla, F. Kršinić (1981.). Foto A. Došen).

Jure Žaja, sedamdesetih i osamdesetih godina u medijima poznat i kao sculptor graphiensis u

Gospiću je, uz navedenu fontanu, realizirao još jedno djelo. Riječ je o djelu puno manjih

dimenzija od spomenute fontane uvjetno nazvanom „Frulaš“. Brončana skulptura dječaka s

frulom postavljena je uz tadašnji Centar za kulturu Gospić odnosno Pučko otvoreno učilište

„Dr. Ante Starčević“. Dječak s frulom je vrlo jednostavno oblikovan i zaustavljen u momentu

dok svira frulu prislonjenu na usta. Skulptura je postavljena 1981. godine također povodom

proslave 125 godišnjice rođenja Nikole Tesle. (Sl.10. Frulaš, J. Žaja (1981.). Foto A. Došen).

Gospićke uklonjene biste

Ne uzevši u obzir dosadašnju kronologiju izrade i postavljanja spomenika u tekstu se obrađuju

biste kao zasebna cjelina i oblik pune skulpture. Sva četiri poprsja uključena u ovaj pregled

imala su takvu nesreću da su zbog ratnih okolnosti nestala ili su uklonjena sa svog mjesta.

Nemogućnost detaljne interpretacije ovog tipa skulpture s obzirom na njihovu tematsku širinu

sužava opseg njihove analize. Najranije postavljena bista djelo je Ivana Meštrovića45 koji je

portretirao Nikolu Teslu. Zahvaljujući Teslinom ličkom podrijetlu, ali i školovanju u Gospiću

42 Tesla je postavljen na južnu stranu Trga gdje je do šezdesetih stajala fontana koju je krasila figura djevojke, popularno zvana Vodarica „Marta“. 43 Frano Kršinić (1897. - 1982.), školovao se osim u Hrvatskoj i na Akademiji u Pragu. Bio je jedan od osnivača grupe „Zemlja“, a od 1947. je vodio Majstorsku radionicu na ALU u Zagrebu. 44 Kada se navršilo sto godina od rođenja velikog znanstvenika (1856. – 1956.) Savezno izvršno vijeće je Kršiniću povjerilo izradu Spomenika Nikoli Tesli predviđenog za Studentski trg u Beogradu. Spomenik je postavljen tek 1963. i to ispred Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, a njegov brončani odljev napravljen je desetak godina kasnije i postavljen je na slapovima Nijagare.45 Ivan Meštrović (r. 1883.  – u. 1962.), bio je hrvatski kipar i arhitekt. Izlagao je kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu.

10

zgrada gospićke Gimnazije osim što je nosila njegovo ime, imala je i bistu Tesle kod glavnog

pročelja. Godine 1952. Meštrović je izradio Teslino poprsje46 prema samoj želji znanstvenika.

Tijekom Domovinskog rata bista je zbog sigurnosti uklonjena i spremljena u depo Muzeja

Like u Gospiću.

Ispred novoizgrađene osnovne škole je 1972. godine postavljena i bista Kate Pejnović47 autora

Vanje Radauša. Ovo je bio treći rad ovog umjetnika u Gospiću za čiju izradu se sam Radauš

ponudio te je čak predlagao i način njenog postavljanja u parku oko škole.48 Ista brončana

bista je napravljena 1973. i za Dječji vrtić Kata Pejnović u zagrebačkom Zapruđu (Vankina

12) koja se danas čuva u Gliptoteci HAZU u Zagrebu.49 Sudbina gospićke biste Kate Pejnović

je ostala nepoznata do danas nakon što je uklonjena u ratnim godinama devedesetih. (Sl. 11.

Bista Kate Pejnović u dvorištu Gliptoteke HAZU, Zagreb, V. Radauš, 1972., Foto D. Vujčić).

Odmah uz ovu bistu postavljeno je i poprsje još jedne žene, narodnog heroja Nade Dimić50.

Bista je postavljena u osamdesetima kada je i škola preimenovana u Osnovnu školu Kate

Pejnović i Nade Dimić. Detaljniji podaci o bisti Nade Dimić i njenom autoru nisu pronađeni,

a također je uništena u Domovinskom ratu.

Malo dalje od gradskog središta nalazi se park Čardak koji je u 19. stoljeću služio kao šetnica

na putu do obližnje park-šume Jasikovac. Čardak je od 1989. godine uz stabla divljih kestena

resila i brončana bista narodnog heroja Mile Počuče51. Postavljanjem ove biste Čardak je

promijenio ime u Trg Mile Počuče, a poprsje se zadržalo tek par godina kada je također kao i

prethodne dvije biste nestalo u ratnim događanjima.52 O autoru ove biste nisu dosada

pronađeni ikakvi zabilježeni podaci.

Spomen reljef i miljokazi vezani uz arhitekturu

Razmatrajući tipologiju pristupa izradi javne skulpture u Gospiću neizostavno je istaknuti

reljefe koji su očuvani do danas u samom gradskom središtu. Umjetnički izvrsne kakvoće i

spomeničkog značaja je reljef Frangeša Mihanovića na gospićkoj Katedrali Navještenja

Blažene Djevice Marije. U ovu kategoriju reljefne plastike mogu se uvrstiti i dva miljokaza

46 Original Teslinog poprsja čuva se u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu dok su brončani odljevi napravljeni za Gospić te Tehnički muzej u Beču.47 Kata Pejnović (r. 1899. u Smiljanu – u. 1966.), proglašena narodnim herojem 1968. godine. 48 Milinović, M. (1973) Čovek i spomenik : sjećanje na Katu Pejnović. 4. jul, 24.4. 1973., str. 24. 49 Istraživanje o Radauševoj bisti Kate Pejnović preuzeto od Davorina Vujčića (viši kustos Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu). 50 Nada Dimić (r. 1923. u Divoselu – u. 1942. u Staroj Gradišci), proglašena narodnim herojem 1951. godine. 51 Mile Počuča (r. 1899. u Divoselu – u. 1980.), proglašen narodnim herojem 1953. godine. 52 Postament biste M. Počuče stajao je na svome mjestu sve do 2007. godine kada se preuredio park Čardak.

11

sačuvana na zgradama javne namjene koji su prvotno postavljeni kao pomoćna prometna

sredstva no čija se uloga tijekom niza godina promijenila te su danas prepoznati i zaštićeni

kao spomenici od povijesnog značaja. Kakvo god bilo podrijetlo navedenih reljefa, bilo da su

naknadno dodani ili su postavljeni istovremeno s građevinom na kojoj se nalaze, oni su

neminovno srasli s datom arhitekturom i priskrbili joj dodatnu vrijednost.

Na stotu obljetnicu borbe (1809.) protiv Napoleonove vojske kod Bilaja pokraj Gospića

naručio se i postavio spomenik koji je za tu priliku izradio Robert Frangeš Mihanović.53

Brončani reljef palim graničarima postavljen je na pročelje Katedrale Navještenja Blažene

Djevice Marije kako bi svjedočio o hrabroj borbi Ličana protiv francuske vojske.54 Dubokim

reljefom je prikazan graničar u momentu uhvaćenom pred sam kraj ratnog sukoba kako

spuštene glave stoji iznad lubanja i tijela mrtvih suboraca. Graničar se ispruženim rukama

oslanja na barjak ispred sebe. Reljef je izrađen od starih topova koji su se koristili u Bilajskoj

bitci, a lijevan je u ljevaonici zagrebačke Umjetničke škole.55 Podno reljefa je postavljena

spomen-ploča s natpisom na hrvatskom i njemačkom jeziku.56 Secesijsko oblikovanje ovoga

rada dekorativno ali i stilski je obogatilo glavno pročelje katoličke crkve57 koja je u prvoj

polovini 20. stoljeća konzervatorski uglavnom bila prepuštena samoj sebi. (Sl. 12. Reljef u

spomen palim borcima kod Bilaja 1809., R. Frangeš Mihanović (1908.). Foto A. Došen).

Miljokazi smješteni na dvjema glavnim i najstarijim gradskim prometnicama (Kaniškoj i

Budačkoj ulici) upućuju naznačenim brojkama u austrijskim miljama na udaljenosti od

Gospića do okolnih mjesta. Oba miljokaza su isklesana od sive vapnenačke breče i obrađeni

su finom gradinom. Također oba miljokaza sadrže iznad natpisa isklesane ruke koje upućuju u

navedenom pravcu. Miljokazi su vjerojatno postavljeni prilikom rekonstrukcija tih dvaju cesta

u 19. stoljeću.58 Miljokaz na zgradi Župnog ureda59 (Kaniška ulica) na lijevoj plohi ima natpis:

53 Robert Frangeš Mihanović (1872. - 1940.), hrvatski kipar, jedan od utemeljitelja hrvatskog modernog kiparstva. Za rad u Gospiću umjetnik je bio nagrađen, o čemu i sam svjedoči u tekstu iz 1922. godine: "Što se tiče austrijskoga ordena, dobio sam isti davno prije rata za spomenik palim Hrvatima kraj Gospića, a u borbi protiv Napoleona”. Ovo je fragment Frangešove izjave koju je pisao uredništvu političkog dnevnika Radikal u svoju obranu na krive navode o njegovim zaslugama koje je naveo dr. Lazar Car u časopisu Hrvat. Frangešova izjava je izašla pod naslovom "Ispravak*, 1922, 3.54 Više u : Došen, A. (2011) Prilog poznavanju rada Roberta Frangeša Mihanovića u Gospiću. Senjski zbornik, 2011., Senj: Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, str. 134-144. 55 Marković, Z. (1954), Frangeš Mihanović : biografija kao kulturno-historijska slika jedne epohe hrvatske likovne umjetnosti. Zagreb : JAZU, str. 189. 56 "NA SPOMEN HRABRIM PRADJEDOVIMA / KOJI SU KOD GOSPIĆA I BILAJA NA 21 / I 22. SVIBNJA 1809. KAO BRANITELJI / DOMOVINE KRV I ŽIVOT ŽRTVOVALI" 57 Uz ovaj reljef Katedralu krase i dvije skulpture Sv. Petra i Sv. Pavla u nišama koje kao dio opreme katoličke crkve nisu uvrštene u ovaj pregled. 58 Muzej Like (2001) Izvješće o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na fontani „Marta“ i miljokazu u Gospiću. Gospić: Muzej Like, str. 3. 59 Jedna strana miljokaza nalazi se na lijevom uglu pročelja župnog dvora, a druga prelazi na pročelje lijeve susjedne kuće.

12

MEDAK / 2 MEILEN, a na desnoj: OSTARIA / 2 ½ MEILEN. Miljokaz na zgradi Hrvatskog

zavoda za zapošljavanje (ugao Budačke ulice) sadrži na lijevoj plohi natpis: MEDAK / 2

MEILEN / SMILIAN / 1 MEILE, dok je na desnoj plohi upisano: PERUSHICH / 1 ¾ MEILEN.

Površina ruku koje usmjeravaju putnika u kojem pravcu služe upute je polirana.

Popis gospićke javne skulpture

19. stoljeće

1. Spomenik Gedeonu Zastavnikoviću, nepoznati autor (1870.)

2. Vodarica Marta, nepoznati autor (1896.)

3. Miljokazi (18??)

20. stoljeće

1. Pil Krista Spasitelja, Stjepan Vukelić (1908.)

2. Reljef u spomen palim borcima kod Bilaja 1809., Robert Frangeš Mihanović (1909.)

3. Roda, nepoznati autor (1920-ih, 1930-ih)

4. Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, Pavle Perić (1958.)

5. Spomenik žrtvama Jadovnog u Jasikovcu, Vanja Radauš (1961.)

6. Dvije žene, Vanja Radauš (1964.)

7. Fontana s terasama, Jure Žaja, Petar Barišić, Mato Šarić (1980.)

8. Spomenik Nikole Tesle, Frano Kršinić (1981.)

9. Frulaš, Jure Žaja (1981.)

10. Bista Nikole Tesle, Ivan Meštrović, (1952.)

11. Bista Kate Pejnović, Vanja Radauš (1972.)

12. Bista Nade Dimić, nepoznat autor (1980-ih)

13. Bista Mile Počuče, nepoznat autor (1989.)

LITERATURA

Balen, V-M. (2009), Bili smo idealisti…: uspomene jedne revolucionarke. Zagreb: Disput, 2009

Bićanić, N. (1970) Marta ponovo među Gospićanima. Novi list, 29. 12. 1970., str. 6.

13

Cuvaj, A. (1910) Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas. Sv. V. Zagreb: Trošak i naklada Kr. hrv.-slav.dalm. zem. vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu

Došen, A. (2011) Prilog poznavanju rada Roberta Frangeša-Mihanovića u Gospiću. Senjski zbornik, 2011., Senj: Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, str. 131-144.

Došen, A. (2012) "Prva lička klesaona za gradnju i umjetnost" i rad Stjepana Vukelića u Gospiću. Senjski zbornik, 2012., Senj: Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, str. 113-132.

Došen, A. (2013) Spomenici s rokom trajanja – tri devastirana spomenika u gradu Gospiću devedesetih godina. Anali Galerije Antuna Augustinčića, 2013., Klanjec: Galerija Antuna Augustinčića (u tisku)

Frangeš Mihanović, R. (1922) Ispravak. Hrvat, 1922, str. 3

Gamulin, G. (1999) Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb: Naprijed.

Rosandić, K. (1981) Gradska ljepotica – fontana : na novouređenom Trgu N. Tesla u Gospiću. Večernji list, 8. 7. 1981.

Horvatić, D. (1964) Kipar i njegova radionica. Telegram, 3.4. 1964.

Hrvat (1908) U slavu Isusa Krista! Tisak M. Župan, 10.10.1908., str. 2.

Hrvat (1908) Križ u kanižkoj ulici. Tisak M. Župan, 19.9.1908., str. 3

Ličke novine (1953) Bivša gospićka fontana. Novinsko izdavačko poduzeće „Ličke novine“, 1.5.1953., str. 4.

Ličke novine (1956) Dva velika spomenika poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora. Novinsko izdavačko poduzeće „Ličke novine“, 1.5.1956., str. 4.

Lički glas (1935) Spomenik Generala Zastavnikovića u Gospiću. Štamparija Basarić i Ilić, 13.6.1935., str. 3.

Marković, Z. (1954), Frangeš Mihanović : biografija kao kulturno-historijska slika jedne epohe hrvatske likovne umjetnosti. Zagreb : JAZU

Marušić, J. (1908) Blagoslov kipa Spasiteljeva. Vrhbosna, 20.10.1908., str. 348. -349.

Milinović, M. (1973) Čovek i spomenik : sjećanje na Katu Pejnović. 4. jul, 24.4. 1973., str. 24.

Muzej Like (2001) Izvješće o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na fontani „Marta“ i miljokazu u Gospiću. Gospić: Muzej Like

Nadilo, B. (2004) Poboljšanje vodoopskrbe i odvodnje u Gospiću. Građevinar 56(6), str. 375-376.

14

KORIŠTENI IZVORI

Arhiv za likovne umjetnosti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU)

Arhiv Srba u Republici Hrvatskoj, SKD Prosvjeta

Državni arhiv u Gospiću (DAGS)

Muzej Like Gospić

Uprava za zaštitu kulturne baštine, Ministarstvo kulture

ZAHVALA

* Zahvaljujem gospodinu Nikoli Bićaniću, gospodinu Đuri Džodanu, Vladi Šulentiću,

gospodinu Marku Čuljatu, prof. Nedi Čačić te Davorinu Vujčiću, višem kustosu Galerije

Antuna Augustinčića na svesrdnoj pomoći u savjetima i pruženim informacijama pri izradi

ovoga rada.

15