Stara književnost II – materijali iz prezentacija za ispit/kolokvij

1. Hrvatska književnost 17. stoljeća

- barok je razdoblje u književnosti i umjetnosti koje je započelo nastupom reformacije

sredinom 16. st. i završilo smrću Luja XIV. poslije 1700. godine; to je pokret katoličke

obnove (protureformacija);

- periodizacijsko nazivlje: hrvatska književnost 17. stoljeća (F.Švelec), sedamnaesto stoljeće

(M.Kombol), reformacija i protivureformacija (B.Vodnik), književnost katoličke obnove i baroka (17.

stoljeće) (S.Ježić), katolički barok (S.Ježić), reformacija, protureformacija, barok (I.Frangeš), barok

(D.Jelčić), rano novovjekovlje (S.P.Novak), barok, klasicizam, sentimentalizam (I.Slamnig)

- pojam barok < port. Barocco= golem biser nepravilna oblika, tvorevina bolesne školjke;

nepravilnost kao oznaka baroknosti;

- razumijevanje pojma barok:

1. historijska koncepcija baroka

◦ razdoblje u književnosti i umjetnosti◦ javlja se, uglavnom, nakon renesanse◦ na dezintegraciju renesanse utječe pokret katoličke obnove (protureformacije),

odnosno reakcija na reformaciju◦ barok započinje dezintegracijom renesanse nastupom reformacije sredinom 16.

stoljeća i završava smrću Luja XIV. (nakon 1700. godine)

Luj XIV - Kralj Sunca (francuski kralj od 1643.-1715. godine). Sin Luja XIII. i Ane Austrijske. Luj XIV. bio je kraljem Francuske i Navarre pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do svoje smrti 1715. godine. Krunu je naslijedio kao petogodišnjak, no vlast je zapravo preuzeo tek nakon smrti svojeg glavnog ministra kardinala Mazarina 1661. godine. Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.

◦ reformacija - opći naziv za socijalno-političke pokrete 16. st. i borbe između seljaštva i vladajućih (protiv feudalizma)

◦ reformacija – protest protiv pritiska katoličke crkve koja je imala velike posjede i dobivala ogromne prihode od seljaka i obrtnika

◦ protestantizam – Martin Luther (1483.-1546.) osnivač protestantske crkve koja se odijelila od katolicizma u doba reformacije u 16. st.

◦ reakcija na reformaciju - pojačana nakon Tridentinskog koncila ◦ Koncil se održavao u Italiji, u Tridentumu (danas grad Trento); trajao je 18

godina, s prekidima (1545.-1563.); Crkva brine o umjetnosti - isusovci

2. tipološka koncepcija baroka

◦ pod pojmom barok misli se na karakterističan stil koji nastaje, uglavnom, u 17. stoljeću

◦ seičenteskni figuralni stil – stil 17. stoljeća (“obilje figura”)◦ europska književnost 17. stoljeća nije jedinstvena (ideološki, poetički,...)◦ oko godine 1600. – zajednička osobina baroknih pisaca je jedan stil◦ Zoran Kravar barokni stil još naziva:

stile acuto stile attrattivo culto

- hrvatski književni barok je nejedinstvena književnopovijesna pojava; razlog je tomu postojanje

različitih regionalnih književnosti na hrvatskom etničkom prostoru u 17. i 18. st. tj. ne postoji

jedinstvena nacionalna književnost;

- postojeće regionalne književnosti razlikuju se po dijalektalnoj osnovi, po metričkim i izražajnim

karakteristikama, po vrsnom sastavu, te stoga razlikujemo 3, odnosno 4 kulturne zone: a)

dubrovačko-dalmatinsku

b) kajkavsku

c) slavonsku

d) ozaljsku (dodaje se zbog specifičnog dijalekta: mješavina štokavskog, kajkavskog i čakavskog

dijalekta);

- barok kao razdoblje u hrvatskoj književnosti određuje raznovremenost njegova pojavljivanja, i to izgleda ovako:

a) dubrovačko-dalmatinska kulturna sredina: dominacija baroka traje od prvih desetljeća seičenta

(17. st.) do konca prve trećine setečenta (18. st.); početak se vezuje uz stvaralaštvo J.Barakovića,

S.Đurđevića i O.Mažibradića, a završetak obilježava smrt I.Đurđevića;

b) ozaljski krug: barokni se rad vezuje ovdje uz književni rad P.Zrinskog i F.K.Frankopana, a obojica su

smaknuta 1671. godine;

c) kajkavski krug: tipične su se crte književnosti baroka počele jače osjećati tek u drugoj polovici 17.

st., u pisaca poput J.Habdelića, B.Milovca, M.Magdalenića, ali su se zadržale vrlo dugo, sve do kraja

18. st.

d) slavonska kulturna sredina: barok je zakašnjela pojava i javlja se nakon sredine 18. st. u djelu

A.Kanižlića;

- našem baroku nedostaje i jednolik vrsni sastav, što potvrđuje sljedeće:

a) dubrovačko-dalmatinska sredina: prevladavaju artističke vrste preuzete iz antičke književnosti i iz

novijih lirskih tradicija, posebice iz petrarkističke (kraća lirska pjesma, idila, pastorala, ekloga, ep,

poema, melodrama)

b) ozaljska: sklonost popularnim i folklornim vrstama, kao što su romanca (diijačka junačka),

zagonetka (zganka), poslovica (sentencija); djela s religijskim temama bliža su pučkoj vjerskoj

književnosti;

c) kajkavska: tekstovi s praktičnom vjerskom funkcijom, namijenjeni moralnoj pouci, crkvenom

pjevanju, molitvi; to su prozne vjerske knjižice, zbirke propovijedi, florilegiji (zbirke raznovrsnog

štiva);

d) slavonska: verzificirani molitvenici i Kanižlićeva Sv. Rožalija;

- dakle, književne su vrste različita podrijetla, što znači da se četiri regionalne književnosti u

17. i u 18. st. nisu nalazile na istom razvojnom stupnju, te je stoga uputnije govoriti o baroku kao

stilu, a ne kao o razdoblju (Z.Kravar)

- ako se barok razumije kao stil, kako kaže Kravar, onda se mora odgovoriti na pitanje po čemu se on

razlikuje u odnosu na druge stilove; barokni stil karakterizira:

- oslon na retoriku, jer je osnovna jedinica njegova sastava retorička figura; na pitanje - koje

su figure posebice karakteristične za barok – odgovara D.Fališevac u knjizi-monografiji Ivan Bunić

Vučić (1987, str. 98 – pročitati na nastavi); dakle, riječ je o sljedećim figurama: antiteza, ponavljanje,

nabrajanje, paralelizam, hiperbola, usporedba, razne figurae per adjectionem kao što su

paregmenon, poliptoton, paronomazija, zatim metafora, metonimija (tj. tropi, - figure koje se temelje

na zamjeni značenja riječi), concetto;

- mobilnost – sposobnost da se pojavi u kombinaciji s različitim temama, da se proširi na

tekstove različitih vrsnih obilježja (svjetovna i religiozna tematika)

- rado se nadređuje inače primarnijim slojevima tekstualnih struktura; u stanju je podrediti si

temu i kompoziciju cjeline, i to posebice u kraćim tekstovima naglašenih artističkih obilježja (epigram,

madrigal, sonet);

- o pjesničkim figurama koje su posebice svojstvene baroku:

1. metafora – figura koja se temelji na zamjeni značenja riječi (spada stoga u trope ili figure riječi);

o «Pod metaforom razumiemo polaganje imena A za ime B, kad se među predmeti A i

B nekakva sličnost m (tertius comparationis) nalazi; tako npr. tvrdo srce (B) imali

bismo nazvati pravim imenom (B), ali ga nazivamo kamenom (A, na pr. lakomac ima u

prsih kamen) zbog sličnosti, koju nalazimo medju njim i kamenom (A).» (Zima, Luka,

1880, pretisak 1988, Figure u našem narodnom pjesništvu, str. 23);

o Užarević, Josip, 1995, Tropi i jezik. Zapažanja o metafori, metonimiji i sinegdohi, u:

Tropi i figure, Zagreb - Užarević kaže da metaforu omogućuje mnoštvo semantičkih

polja u jeziku i njihova isprepletenost (pročitati str. 105, 106-107); iz pročitanog

proizlazi da svaka riječ ima svoje semantičko polje, a ono se sastoji od:

A) jezgrenih (središnjih, osnovnih) značenja

B) periferijskih (drugotnih, dopunskih) značenja, a aktualna i potencijalna

značenja se zovu semovi ili semantemi; navedeno potkrijepiti grafičkim

prikazom;

Metafora se razlikuje od poredbe, jer je kod metafore riječ o semantičko-

strukturnom sažimanju, što znači da se tročlana struktura poredbe pretvara u

dvočlanu strukturu metafore:

Ivan je snažan kao lav. (poredba) – Ivan je lav. (metafora)

- metonimija – značenje se prenosi na drugu riječ po sličnosti („čitam Gundulića“)

- sinegdoha – značenje se prenosi na drugu riječ tako da se dio uzme za cjelinu („Oči plove

ulicama...“, a misli se na „ljude“)

2. antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti, a često je

oblikovana dosljedno kao paralelizam članaka:

o Prsi ima od leda vil moja gizdava

A sred nje pogleda živa je žerava. (Ivan Bunić Vučić)

3. figurae per adjectionem (različite figure ponavljanja i nabrajanja) – to su poliptoton,

paregmenon, paronomazija, asonancija, aliteracija, igre homonima; «(...) te figure izražavaju

sklonost baroka efektnom, kićenom stilu, pokazuju sklonost baroknog teksta igri, verbalnoj ali i

smislenoj igri, a upućuju i na težnju baroknoga teksta da se približi muzici.» (Fališevac, Dunja,

1987, Ivan Bunić Vučić, str. 117);

- poliptoton – «kad se ista rieč uz različne oblike, osobito padeže a i brojeve itd. sklanjana

ponavlja.» (Zima, 1880: 282)

Drugoga išti ti pastira,

Drugi oganj mene prli,

I drugoga sebi izbira,

Pokli druga mene grli. (Ivan Bunić Vučić)

U te i tebi vjerovati

da 'e sve tobom i sve uza te,

tebe od tebe samo ufati

i ljubiti tebe, a za te,

za uživat pak na nebi

s tobom, tobom, tebe u tebi,

lasno 'e, bože, i ovo je

sam put koji vodi gori; (I.Đurđević, Uzdasi Mandalijene pokornice, VIII, 357. str.)

- paregmenon – «ponavljanje rieči razne vrste ali iste osnove, takođe ponavljanje istih rieči

različno sastavljenih i sastavljenih pored prostih.» (Zima, 1880: 284)

tvâ je ljepos lijepa o zori,

a k večeru ljepša zene. (Ivan Bunić Vučić)

- paronomazija – «Ta se figura sastoji u tom, da se prema jednoj rieči stavlja druga, koja s

prvom slično glasi, razlikujući se od nje samo po kojim slovom u osnovi, a značenje im je

različito, često i protivno.» (Zima, 1880: 287)

Na putu ružica, a kod kuće tužica. (Narodna)

Divjačnom Divjaku divje su i želje,

neće piću on svaku, divjačno neg zelje.

Ivan Bunić Vučić

4. apostrofa – «govornik govoreći o odsutnih osobah ili neživih stvarih svoj govor na takve osobe

upravlja, kao da su prisutne, a na stvari, kao da su žive.» (Zima, 1880: 133); D.Fališevac apostrofi

pridaje dramske značajke (pročitati iz Ivan Bunić Vučić, 1987, str. 134.)

Ah, jesi li ti, o slavna

Grčka zemljo, ona mati

Plod čestiti ka odavna

Od razuma dat ne krati?

(Ivan Gundulić, Osman)

Ubiraj, diklice, dočim je proljetje

tej lijepe ružice i rano toj cvijetje,

i drži spomene u bran'ju od cvita

da kako cvijet vene, svenuće tva lita.

(I.Bunić Vučić, Plandovanja, [11])

5. paralelizam – „vrlo često dielovi dviju i više izreka ili članova izreke istim redom jedan za drugim

sliede taako, da jednaki dielovi jedne i druge izreke uporedo (paralelno) idu.“ (Zima, 1880: 195)

B'jelu ću mu kulu poharati,

Vjernu ću mu ljubu zarobiti. (narodna)

Gdie ga zove stavna viera,

Gdie ga vodi posluh sveti. (P.Kanavelić, Sveti Ivan biskup trogirski, str. 255)

Prije oblaka grom me opsine,

prije groma trijes me udara,

prije trijeska me smrt prikine,

prije smrti me pako shara,

kad između plača i cvila

spomenem se što sam bila. (I.Đurđević, 1971. Uzdasi Mandalijene pokornice, I., str. 270)

6. hijazam – «Paralelizmu protivan je hiasam (isprekrštan red rieči), koji tim postaje, da dielovi

jedne izreke ili člana prema dielovima druge izreke ili člana u prevrnutom redu sliede.» (Zima,

1880: 198);

Kumim nebo, nad tobom koje je;

Zemlju kumim, pod tobom koja je:

X = = = =

(hijazam) (paralelizam)

----------------------------------------------------

Suzno more, vjetre plahe (Ivan Gundulić, Osman)

----------------------------------------------------

Sva se tresem, tresem sva se

Od njekoga straha i truda .... (Miho Bunić Babulinov,1880, Jokasta, 62)

7. antimetabola – «U toj figuri druži se često anadiploza (ponavljanje na početku stiha – op. Z.Š.) s

okruživanjem. Ona postaje tim, da se po dvie rieči jedne ili dviju izreka u sliedećoj izreci jednoj ili

dvjema prevrnutim redom povraćaju. Tu je dakle red onih rieči, koje se podudaraju, hiastičan.»

(Zima, 1880: 305) – ovdje je, dakle, riječ o kombinaciji sintaktičkog paralelizma i hijazma;

Stoji bleka ovac' za janjcima,

Stoji meka janjac' za ovcama;

Veka stoji koza za jarići,

A jarića dreka za kozama; (Narodna)

--------------------------------------------------------

plačuć jeca, jecajući plače (Ivan Gundulić)

---------------------------------------------------------

u svako se doba vrteć' prominjiva,

kralja robom roba kraljem izminjiva (Antun Kanižlić, Sveta Rožalija)

---------------------------------------------------------------------

Grozno suzim gork plač sada,

Gorko plačem grozne suze (Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga)

----------------------------------------------------------------------

mrz'jah, ljubjah, kušah svuda

trud iz slasti, slas iz truda. (I.Đurđević, 1971. Uzdasi Mandalijene pokornice, II., str. 282)

8. concetto - u književnosti seicenta (17. st.) zauzima značajno mjesto, ali nije uvijek imao isto

značenje;

- u početku je sinonim za misao, a novo značenje dobiva na prijelazu16. u 17. st.; u

novom smislu upotrijebio ga je Camillio Pellegrini (ili Peregrini) i on znači oštroumno formuliran

iskaz, ali i metaforu, hiperbolu, oksimoron;

- u baroknoj poetici to je značajan pojam, što potvrđuju i sljedeća djela:

Baltasare Gracian, Oštroumlje i umijeće ingenija.... (1649) – concetto je oštrouman i

dovitljiv način izražavanja;

Emanuele Tesauro, Aristotelovski dalekozor (1655) – najznačajnije djelo barokne

poetike, po kojemu je concetto u svezi s poentom, odnosi se na verbalnu i motivsko-

tematsku igru, izaziva čuđenje, nije povezan s kategorijom mimezisa, ne obazire se na

istinitost i zbilju, temelji se na paradoksu, lucidnoj dosjetki;

- concetto je usko povezan s nekim drugim poetičkim terminima seicenta, i to:

- AGUDEZA – oštroumnost, oštroumlje;

- ARGUTEZZA (ili ACUMEN ili ACUTEZZA) – oštroumna duhovitost,

začudnost;

- INGENIUM ili INGEGNO – kreativna inteligencija, stvaralačko

(pročitati iz D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić Vučuć, str. 176 – objašnjenje ovih

kategorija);

→ ovo su bitni pojmovi za razumijevanje barokne teorije concetta;

oni su povezani i proizlaze jedan iz drugog;

- concetto se može ostvariti uz pomoć svake retoričke figure, ali najčešće s jakom

metaforom (ab animali ad inanimali), tj. spoj živo-neživo: npr. draga je moja gora

ledena; ostale figure mogu biti: hiperbola, antiteza, oksimoron, aluzije, igra dvoznačnosti

ili zvukovne sličnosti nekih riječi;

- concetto se koristi analogijom disparatnoga (oprečnog, nespojivog), i to kao CONCORDIA

DISCORS (sjedinjavanje udaljenoga: draga je moja gora ledena) ili dovodi u začuđujuću i

iznenađujuću vezu otprije poznato, tako da udaljava ono što je blisko, a to je postupak

DISCORDIA CONCORS (udaljavanje bliskoga: gledam očima → gledam ljubavlju);

-concetto se koristi aluzivnošću (često sve ostaje na razini verbalne mehaničke

kombinatorike), zatim koristi sofizam (= lažni zaključak, a temelji se na dokazivanju s pomoću

nepotpunih pretpostavki), paralogizam;

- po Tesauru je temeljno pravilo končetozne tehnike: jednostavnu, banalnu temu učiniti

što kompliciranijom; pri tome laž dobiva apsolutnu vrijednost, jer lažni, varljivi završeci u

djelu omogućuju šalu, dosjetku, djeluju oštroumno, poentirano, začuđujuće i zapanjujuće na

čitatelja;

- PRIMJER: Ivan Bunić Vučić, Pjesma br. 5 (Prema: D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić Vučić, Zagreb, str.

184-185)

- tema su grudi drage, a opisane su tako da se nižu inkongruentne metafore (metafore

koje se ne podudaraju, koje se ne slažu);

- svaka je strofa nova metaforička slika grudi, te se one metaforiziraju kao snijeg, rijeka,

kao gore, snježni put u raj, kao perivoj, kao ono što se nalazi između gora (doline);

- to su jake metafore i koristi se postupak concordia discors (ujedinjavanje udaljenoga,

logički nespojivoga);

- dosjetka, poenta, concetto: grudi su prikazane kao pojedini dijelovi zemaljske površine,

odnosno kao globus – pročitati iz D.Fališevac, 1987, Ivan Bunić Vučić, Zagreb, str. 184-185.

Dživo Bunić Vučić, Plandovanja, [5]

O snježane prsi izbraneobljubljene mê gospoje, prsi mile, prsi bile,ljubko dobro svako moje.

Vi ste meni drag medenipokoj i sva slatka rados, od vašega bijela snijegasmamljena je moja mlados.

Vi ste pravi stan ljubaviu kom carstvo svoje drži, gdje s dragoće od bjeloćestrijelja srca, duše prži.

Vi ste rijeka bijela od mlijeka,po koj žudim sveđ broditi, i vesela gdje bi uzelamâ se duša utopiti.

Vi zdržite, vilovite,one od snijega lijepe gore, ke su od stijene prem ledenea sva srca željno gore.

U primilu vašem krilusnježani se put nahodi u ljuveni

raj žuđenismionu miso ki dovodi.

O veseli lijeri bijeli,moje lijepe mile prsi, perivoji drazi mojiu kijeh mlados mâ se smrsi.

Oči, hvala

vaša 'e mala

prema prsim razbludnima;

svakolika

slava i dika

prsima se dati ima.

Vi ste, oči,

od istoči

dvije zvijezde samo u sebi,

a u prsijeh

tijeh ljuvenijeh

sva ljepota jes od nebi.

O rumene,

o ljubljene

usti, i vi se ne dičite!

One mile

vas dobile

jesu prsi plemenite.

Ruže, cvijetja

od proljetja

samo imate sred dragoće;

prsi tvoje,

dušo, goje

s dzornijem cvijetjem rano voće.

Nu, Ljubice,

mâ diklice,

čijem ja hvalim, ti si skrila –

prsi mile

i pribile ...

Što mi si se zasramila?

- značajke baroka u odnosu na četiri hrvatske regionalne književnosti:

a) dubrovačko-dalmatinska varijanta hrvatskog književnog baroka

- ima izgled moderne književnosti 17. st., sastavljena isključivo od vrsta afirmiranih u vrijeme

rensanse ili od njihovih kombinacija; ona više nema doticaja sa srednjovjekovnim tipom književne

kulture;

- barokni su elementi preuzeti od talijanskih suvremenika, pa prevlast imaju estetički interesi, a ne

partikularni pragmatički;

- barok se proširio vrlo brzo i neograničeno, pa se javlja u kombinaciji sa svim tematskim

kompleksima: s temom ljubavi i tjelesne ljepote (Bunićeva i Đorđićeva lirika), s povijesno-političkom

epskom tematikom (Gundulićevo, Osman, Suze sina razmetnoga, Palmotić-Dionorićevo, Dubrovnik

ponovljen, Kanavelićevo, Sveti Ivan biskup trogirski, Kavanjinovo /Povijest vanđelska/ epsko

pjesništvo) i s vjerskim temama (religiozne poeme Bunića, Gundulića, Đorđića)

-barokni se stil potvrđuje kroz gomilanje, nizanje, ponavljanje riječi, figura, tropa ili slika

- javlja se i apsolutizacija stila i to na taj način da jedan tekst može biti izgrađen ekspanzijom jedne

jedine figure ili nizanjem srodnih figura; to je apsolutizacija stila na štetu razvoja teme i kompozicije;

neki dijelovi u Osmanu (U Sedmom pjevanju – Kazlar-aga traži Osmanu lijepu djevojku plemenita roda

za ženu, prolazi i grčkom zemljom, apostrofira je kao nekad slavnu i jaku zemlju, ali i kao sadašnju

jadnu i potčinjenu) izgrađeni su npr. ekspanzijom apostrofe:

Ivan Gundulić, Osman

Ah, jesi li ti, o slavna

grčka zemljo, ona mati

plod čestiti ka odavna

od razuma dat ne krati?

Porodi li njegda one

ti mudrace glasovite

ki nauke i zakone

ostaviše plemenite?

Sinovi li tvi se glase

vitezi oni i junaci

ki Istok stavit vas poda se

s malijem vojskam biše jaci?

Ti li si ona puna hvale

koja cića znanja tvoga

zvaše puke sve ostale

bez razbora i razloga?

Ah, obrati sad se na te

i nevoljno bitje pazi:

nevjerstvu su starom plate

sadanji ovi tvi porazi.

Eto veće nigdje u tebi

osobita nije vladanja;

samo ostaješ ti pod nebi

bez oružja i bez znanja.

Porušena u crnilu

veći dio ležiš pusta,

izgubila buduć silu

i od ruku i od usta.

Sloboda se tva ponizi,

dobro ti je svako oteto;

za vrat drži te u verizi

samosilje tursko kleto.

Ali sva zla ova huda

koja trpiš sužna tako

od višnje su pravde osuda

na živjenje tve opako.

Nevjerstvom se tvojijem boli

i nariči s njega jade,

jer pedepsa s neba koli

lakše ide, teže pada!

- izrazitija zgusnuća stilizacije moguća su i u epskim i u dramskim djelima: u epu se javljaju u opisnim

digresijama, u proemijima (uvodima), a u drami u monolozima i u zborskim pjesmama;

- to je reprodukcija europskih prilika u ''smanjenu mjerilu'';

b) ozaljska varijanta hrvatskog književnog baroka

- dosta minijaturna pojava, jer se svodi na književnu djelatnost dvojice velikaša: Petra Zrinskog i Frana

Krste Frankopana

- među njima ne postoji neka čvršća sinteza, pa bi se moglo reći da je ova književnost skup književnih

djela s različitim vrsnim i stilskim obilježjima;

-dva se ozaljska pisca različito odnose prema ostalim književnostima hrvatskih regija 17.st. :

- P.Zrinski – prevodeći s mađarskog Opsidu sigetsku (koja je glavni dio spjeva Adrianskog

mora sirena, 1660) svoga brata Nikole približio se stihom i strofom (12-terački katreni s

četverostrukom rimom na kraju stihova) kajkavskim piscima (M.Magdalenić, Zvončac), koji su također

bili pod mađarskim utjecajem;

- Zrinski dodaje i unutarnju četverostruku rimu (utjecaj dubrovačko-dalmatinski)

- Zrinski želi u prvom redu informirati, te je stoga Opsida dobrim dijelom ostala astilistična, pa

onda i lišena baroka;

- F.K.Frankopan – u odnosu na tematska i stilska obilježja bio je bliži južnim utjecajima, i to u

obliku metričkog eksperimentiranja (među talijanskim pjesnicima to je zastupao Gabriele Chiabrere);

- u njegovoj se lirici elementi baroka javljaju na marginama dviju njezinih vrlo čestih tema: uz

temu ljubavi i ženske ljepote, ali i uz temu prolaznosti (vidljivo u prvom dijelu Frankopanova

stvaralaštva);

- u drugom dijelu Frankopanova stvaralaštva (pjesme na narodnu) javlja se otpor prema

baroknoj stilizaciji, te je stoga Frankopanova lirika nehomogena;

- elementi baroknoga stila u ovom književnom krugu upozorava da je on barem marginalno

sudjelovao u aktualnim književnim baroknim modama;

c) kajkavska varijanta hrvatskog književnog baroka

- odnosi se na prostor sjeverno od Kupe, i to je tzv. Banska Hrvatska, koja je zbog stoljetnih navala

tuđih vojska dugo bila odvojena od južnih krajeva; zbog toga se na ovim prostorima i u 17. i u 18. st.

mogu pronaći elementi srednjovjekovnoga života;

- ostaci srednjega vijeka vidljivi su i u književnosti, i to u odnosu na podrijetlo njezinih vrsta, ali i u

odnosu na tematske preokupacije;

- književne vrste ovoga kruga su: florilegij (crkvene pjesme s priloženim notama), molitvenici, druge

vjerske knjižice, propovijedi

- u odnosu na tematiku ova je književnost vrlo bliska sa srednjovjekovnom književnom kulturom, jer

se javljaju teme: prepirka između osuđene duše i tijela (Noćno viđenje svetoga Bernarda), tema

posljednje četiri stvari čovjeku (smrt, sud, pakao, raj – u Magdalenićevu Zvončacu)

- religiozno-moralnu prozu pisali su J.Habdelić (Zrcalo Marijansko, Prvi oca našega Adama greh),

J.Mulih (Duhovna hrana, Duhovni posel, Duhovno zrcalo), Juraj Malevac (Nebeski pastir pogubljenu

ovcu išče)

- utjecaji su uglavnom njemački, manje mađarski, a nimalo talijanski ili dubrovačko-dalmatinski

- barok je ovdje marginalna pojava, jer tekstovi nisu u stanju stilu žrtvovati svoju informativnu

vrijednost; ovdje se još nisu njegovale artističke književne vrste kao u razvijenim europskim

književnostima onoga vremena;

- barok se ovdje kombinira s crkvenim pjesništvom srednjovjekovnoga podrijetla, odnosno uopće s

nabožnom literaturom;

d) slavonska varijanta hrvatskog književnog baroka

- u slavonskoj književnosti barok si je uspio izboriti najmanje prostora, jer mu je bio odan jedino

Antun Kanižlić; on je u svom slavonskom ambijentu posve osamljena pojava, jer u 18. st. dominiraju

prosvjetiteljske tendencije koje su znatno kompaktnije

- slavonski model prosvjetiteljske književnosti karakterizira: obraćanje istoj publici, služi se istim ili

srodnim metričkim oblicima (10-terački ili 8-erački kupleti folklorne provenijencije), na karakterističan

način kombinira prosvjetiteljske ideje, vjerske interese, realističku opservaciju i folklornu govornu

kulturu

- ovakvoj se poetici Kanižlić u cijelosti suprotstavlja, jer racionalnoj opservaciji suprotstavlja

legendarnu fikciju, popularnom tonu suprotstavlja komplicirani književni stil, folklornoj metrici

suprotstavlja kompleksne metričke i strofičke forme (8-eračku sestinu, dvostruko rimovani 12-erac)

- Kanižlićev izbor baroka je čin estetički obrazovana pisca koji odbija standarde afirmirane u

matičnoj književnoj kulturi kao primitivne i nastoji se od njih što vidljivije distancirati;

- ovdje se barok javlja i u žanrovima nabožno-utilitarna usmjerenja, npr. u molitvenicima,

propovijedima ..., i funkcionira kao „barok kao potonulo kulturno dobro“ (Z.Kravar), što znači da su se

s vremenom „barokni oblici proširili i na pučku umjetnost te prilagodili ukusu širokih seljačkih slojeva

(seljački barok).“ (Ježić, Slavko, 1993. Hrvatska književnost od početka do danas 1100-1941, Zagreb,

str. 126)

- Kanižlić je poznavao dubrovačko-dalmatinsku književnost, čitao njezine pisce (Gundulića,

Đorđića) i štošta od njih preuzimao, što je vidljivo u njegovim pjesmama iz molitvenika, u kojima se

ponekad stil nadređuje temi ili kompoziciji; u pjesmama iz molitvenika javlja se visok stupanj

stilizacije, koji u Rožaliji opada, a razlog tomu su česte alegorije, posebice u 3. i 4. dijelu poeme;

alegorija se opire stilizaciji, jer je već i sama figura; 3. i 4. dio Rožalije (s čestim alegorijama) su na

tragu srednjovjekovnih utjecaja, jer u njima nalazimo alegorijske teme, kao što su: peregrinatio (3.

dio – motiv raskršća i pravog i nepravog puta, koji na kraju završava u ''cvitnjaku'' nebeskom'') i forma

psihomahije (4. dio – borba duše s personificiranim porocima)

- zaključak: hrvatska književnost 17. i 18. st. ne tvori koherentnu cjelinu, jer je čini nekoliko

regionalnih književnosti koje su nejednako razvijene, koje su okrenute različitim izvorima

utjecaja;

2. Žanrovi hrvatske barokne književnosti

- u 17. st. se javlja novo shvaćanje književnosti, i to stoga što je ona pod utjecajem katoličke obnove i

kao takva poprima izrazito utilitarne crte; to je utjecalo na promjenu žanrovske situacije (u odnosu na

njihov broj i ulogu);

- hrvatska barokna književnost nudi četiri osnovna žanra:

a) dva su naslijeđena iz renesanse i modificirana (lirika, ep)

b) dva su stvorena u baroku (melodrama, poema)

1. lirika

- prije baroka lirika je bila gotovo isključivo ljubavna (petrarkistička), a u vremenu baroka i

protureformacije ljubav se kao tema smatra poetički neprihvatljivom; stoga dolazi do potrebe njezina

ponovnog žanrovskog konstituiranja, i to na sljedeći način:

- proširuje se pojam lirike – pod pojmom lirike ne misli se više samo na ljubavnu tematiku,

nego se u nju uključuju i drugi sadržaji (npr. duhovna lirika ulazi u pjesničke kanconijere, što

potvrđuju Plandovanja I.B.Vučića, Pjesni razlike I.Đorđića)

- revidira se pojam ljubavi, pa ljubav prema božanstvu neobično nalikuje zemaljskoj ljubavi;

zato je duhovna ljubav opisana opisana onim sredstvima kojima i zemaljska, a to je najčešće

petrarkističi način;

2. ep

- u protureformacijskoj poetičkoj koncepciji ep je jedan od najprihvatljivijih žanrova, jer je narativan i

pogodan za postizanje određenih utilitarnih ciljeva;

- na planu sadržaja za ep je bitno: prikazivati borbu za kršćanstvo (tendencioznost), uzdizati naciju,

njezinu silu i povijesnu ulogu, prikazati na djelu najistaknutije predstavnike te nacije, s uvidom u

njihov emocionalni život, informirati čitatelja o raspoloženju božanskih sila prema akcijama junaka

(sve je to zajedničko Tassu, Gunduliću, braći Zrinski, Menčetiću, Vitezoviću)

- većina baroknih epova zasniva se na istinitom povijesnom događaju

- barokni je ep skloniji interferencijama s drugim žanrovima nego što je to bio ep u renesansi

- u domeni strukture baroknoga epa bitno je da su dijelovi epa ravnopravni, što rezultira velikim

brojem epizoda, čestim i opširnim digresijama, zbog čega se glavna linija pripovijedanja povremeno

napušta

- zato je struktura epa labava (broj pjevanja i epizoda varira)

3. melodrama

- reazličiti se pojmovi koriste: melodrama (dramma per musica), tragikomedija, libretistička drama

(Leo Rafolt)

- melodrama je nastala potkraj 16. st. i proizvod je renesansnog načina mišljenja; služi kao zamjena

klasičnoj tragediji, koju hrvatska renesansa nema;

- dakle, melodrama nastaje iz književnih potreba, a svojim nazivom upućuje na činjenicu da je riječ o

(dramskom) tekstu koji je namijenjen glazbenom uprizorenju

- za temu se bira događaj koji je presudan za opisanu zajednicu, a sudbina zajednice vezana je za

sudbinu protagonista;

- u početku se za temu uzimaju antički sadržaji, a kasnije se prelazi na teme iz nacionalne povijesti;

rješavajući svoje intimne, ljubavne probleme, junaci rješavaju i sudbinu zajednice kojoj pripadaju;

- melodrama je nadomjestak za tragediju, a kako se za grčku tragediju misli da je ona barem

djelomice bila i pjevana (tekst se prilagođava glazbi), to se i u melodrami dešava nešto slično: - javlja

se spoj teksta i glazbe

- pojavljuju se dramaturški nefunkcionalni prizori, koji ističu glazbu, zbor ili neku novu ariju

- pojavljuje se simetrija među prizorima

- javlja se polimetričnost

- tragikomedija (L.Rafolt) – određena trima kriterijima i strukturno je uvjetovana (za razliku od

melodrame ili dramma per musica koja označava dramski tekst koji služi kao podloga za naknadnu

glazbeno–scensku obradu i ponajprije upućuje na vlastitu “glazbenu komponentu”)

1. likovi su pripadnici i niskih i visokih društvenih slojeva, čime se staleška klauzula iz

klasično–antičke tragedije u potpunosti narušava.

2. radnja nikada ne smije završiti smrću, ubojstvom, nesrećom protagonista, dakle

tragično, već se najrazličitijim fabularno–zapletnim mehanizmima, primjerice

uvođenjem dvostruke intrige, nekim komediografskim postupkom, takav ishod

redovito izbjegava

3. stilsko–retorički promatrano, tragikomedija je osobiti amalgam retoričnosti i pathosa

tragedije i svakodnevne komunikativnosti komedije; tragikomedija uvodi cijelu paletu

različitih diskurza, primjerice pastoralni, mitološki i povijesni diskurz

4. likovi su često tipizirani, bez dubljeg psihologiziranja ili nerijetko ogoljeni do vlastite

aktantske funkcije — na primjer, funkcije protivnika, zaljubljenika, roditelja itd.

- libretistička drama - prvi se put pojavljuje u našoj književnoj znanosti, doduše u ponešto proširenu

obliku libretistički zasnovane tragikomedije ili drame, u knjizi Vučistrah i dubrovačka tragikomedija

Slobodana Prosperova Novaka

- važan dio stare hrvatske barokne dramatike – to je korpus dubrovačkih dramskih tekstova

libretističkog podrijetla, odnosno misli se na književne tekstove: Paskoja Primovića, Ivana Gundulića,

Junija Palmotića, Vice Pucića Soltanića, Šiška Gundulića, Petra Kanavelića, Antuna Gleđevića ili Ivana

Šiška Gundulića

- stariji dubrovački dramatičari prerađuju ili prevode libretističke tekstove talijanskoga

seicenta, ali dokidaju njihovu glazbenu sastavnicu — ne preuzimaju ih kao libreta, odnosno

dramme per musica, nego kao dramske predloške govornoga kazališta

- dubrovački dramatičari nerijetko proširuju svoje predloške, ponajprije retardacijsko–

digresivnim epizodama — koje kompenziraju izostanak glazbeno funkcionalnih mjesta u

talijanskom izvorniku (upravo ondje gdje se u talijanskim glazbenim dramama nalazi mjesto

za ariju, odnosno pjevanu dionicu protagonista, u dubrovačkim se »libretistički zasnovanim

dramama« nalazi oveća lirska digresija jednog od dramskih likova)

4. poema

- ne zna se točno vrijeme nastanka poeme, ali se zan da je ona nastala iz potrebe da se uobliče neki

novi sadržaji, koji nisu dovoljno opsežni da bi se obradili epom, a na način koji je bliži lirskome izričaju

- normirana je primarno na razini sadržaja – opisuje događaj koji unutar sebe nema gotovo nikakva

razvoja, jer početna situacija nalikuje završnoj, često samo sa suprotnim predznakom;

- broj likova je malen, a i broj situacija i ambijenata je malen, bez obzira na dužinu djela;

- način izlaganja je najčešće monološki, a piščevi su komentari svedeni na minimum;

- prema sadržajnom kriteriju se dijele na:

a) religiozne poeme (Suze sina razmetnoga, Mandalijena pokornica, Uzdasi Mandalijene

pokornice, Sveta Rožalija)

- obično je trodijelno komponirana: uvod (s piščevim komentarima), centralni i najduži dio,

završni dio u kojemu grješnik zadobiva oprost

b) komične poeme (Gorštak, Derviš, Suze Marunkove), a u 19. st. Antun Kaznačić (1784.-

1874.) piše Suze prdonjine

- tema je ljubav nekog komičnog lika prema osobi koja je ili sama komična, ili pripada

konvencionalnom konvencionalnom svijetu koji je junaku nedostižan;

- humor se zasniva na sukobu konvencionalnog i nekonvencionalnog svijeta

- najčešće se suprotstavlja seosko i gradsko, duhovno i materijalno, doslovno i simbolično;

junaci se nalaze na osami, u divljini ili na mjestu neprimjerenu njihovu raspoloženju;

- prevladava monolog, i to lika kojega nitko ne sluša;

- poema ima tri faze: uvodni dio (introduktivni opis – informativno predstavljanje lika);

središnji, najduži dio (ekskurzivni opis – linearno oblikovan, ljubavne izjave), preokret (konkluzivni

opis – junak se iznenada osvijesti i vraća se svojim svakodnevnim problemima)

- zajedničko religioznim i komičnim poemama: određuju se prema istoj petrarkističkoj tradiciji:

- religiozne poeme opisuju duhovnu ljubav istim sredstvima kojima se opisuje zemaljska

ljubav;

- komićne poeme humorne efekte zasnivaju na iskrivljavanju petrarkističkog načina

izražavanja i metaforike

- najčešća je strofa tih poema sestina rime ababcc, pa se ona uzima i kao signal pripadnosti

žanru;

3. Dubrovačko-dalmatinska inačica hrvatskog književnog baroka

a) LIRIKA (Ivan Bunić Vučić, Ignjat Đurđević)

IVAN BUNIĆ VUČIĆ

(Dubrovnik, 1592. – Dubrovnik, 1658.)

- životopis: brojne su studije napisane na temu Bunićeva života (npr. Stijepo Gradić, Sebastijan Slade

Dolci, Serafin Cerva-Crijević, F.Marija Appendini, Dragoljub Pavlović, Mihajlo Pantić, Milan

Rešetar, ....);

- ukratko bi se o njegovu životu moglo reći ovo: sin je Sara i Deše, potomak stare dubrovačke

aristokratske obitelji; bio je najstariji sin, a imao je još 3 brata (Marina, Domjana i Andriju) i 4 sestre

(Anica, Nika, Slava, Marija); školovao se u dubrovačkim školama, a od poznatijih nastavnika predavali

su mu: Pavao Andrijin, Petar Palikuća, Camillio Camilli; 1611. godine ulazi u Malo vijeće i otada

obavlja razne državne dužnosti u Gradu; 1624. godine ženi se Marom i iste godine s braćom dijeli

obiteljsko imanje, od kojega je on dobio posjede na Pelješcu, Šipanu, Gružu i drugdje, te dvije kuće u

Dubrovniku;

- živi mirnim obiteljskim životom i sudjeluje u brojnim državnim poslovima; pet puta je bio

biran za kneza Republike; često i uspješno bavio se i trgovačkim poslovima;

- imao je dva sina (Saro, Nikolica) i 7 kćeri (Deša, Anka, Pera, Nika, Slava, Mara, Marija);

- 1651. godine napisao je oporuku, koja o njemu govori kao o poštenu, marljivu, vrijednu i

mudru čovjeku;

- bibliografija: napisao je Plandovanja (zbirka pjesma nastala najvjerojatnije u pjesnikovoj mladosti,

ali je djelomice tiskana tek u 19. stoljeću, a u cijelosti tek u 20. st);

Mandalijena pokornica (religiozna poema, objavljena za autorova života, ali i

kasnije, i to: 1630. (Venecija ili Ancona), 1638. (Ancona), 1659. (Venecija), 1705. (Venecija), 1849.

(Dubrovnik);

Plandovanja

- općenito o zbirci: zbirka je ostala u rukopisu nakon pjesnikove smrti; dio pjesma objavljen je tek

1849. godine kada je Orsat Počić (pravo ime Medo Pucić) objavio 86 pjesama iz zbirke; potpuno

izdanje izašlo je tek 1971. godine, u ediciji Stari pisci hrvatski, Knj. 35, JAZU, Zagreb, kritičko izdanje

priredio Milan Ratković;

- naziv zbirke / kanconijera ne treba shvatiti u motivsko-tematskom smislu, nego kao oznaku

stanja, atmosfere u kojoj su pjesme nastale / nastajale; zbog toga naslov treba razumjeti kao dokolicu

u kojoj pjesnik slobodno kreće u prostore pjesničke fantazije, ali i obrnuto – pjesnik poziva i čitatelja

da te pjesme primi u istome ozračju slobode, dokolice;

- zbirka sadrži 75 ljubavnih pjesama, 5 razgovora pastirskih, jednu pjesmu u Gundulićeve

Arijadne, 8 nadgrobnica, 18 duhovnih pjesama, 3 prepjeva psalama, jednu pjesmu u pohvalu grada

Dubrovnika; dakle, zbirka broji ukupno 111 pjesama;

- vrsni sastav:

a) ljubavna lirika – najbrojnija je (75 pjesama); slave se ženske draži, uživanje u ljubavi uz

naglašenu senzualnost; ova lirika se naslanja i nastavlja renesansnu ljubavnu liriku uz stanovite

modifikacije; podvrste ove lirike su sljedeće:

a.1) ljubavna lirska pjesma koja hvali ljubav i ljepotu i podrijetlo ima u Pjesmi nad pjesmama;

ovaj tip lirike je živ u srednjem vijeku, u trubadurskoj poeziji;

- ideal ljepote je hiperbolički ocrtan

- ljubav kao ćudoredna snaga koja oplemenjuje duh (to je sastavnica i petrakine

poezije);

a.2) ljubavna lirska pjesma u kojoj se ljubav slavi kao vesela i senzualna igra; podrijetlo ima u poeziji

Anakreonta, ali i u poeziji rimskih pjesnika Horacija, Ovidija i Katula;

a.3) ljubavna lirska pjesma u kojoj se ljubav optužuje kao uzrok bolesti i opisuje se kao slatko-gorko

stanje zaljubljenika (začetnica ovakve poezije je pjesnikinja Sapfo);

a.4) ljubavna lirska pjesma u kojoj se javlja motiv služenja gospođi – trubadursko nasljeđe;

a.5) ljubavna lirska pjesma koja svoje podrijetlo vuče iz Petrarkina Kanconijera (to je najbrojnija

povrsta u Plandovanjima); Petrarkinu poeziju modificira (intenzivira stil, udaljava se od

tradicionalne ljubavne lirike i to tako da petrarkizam pretvara u antipetrarkizam (uzvišenost

ljubavnog osjećaja destruira humorom i ironijom; spiritualnost ljubavi zamjenjuje senzualnošću;

ozbiljan i tragičan zaljubljenik zamijenjen je veselim i površnim ljubavnikom; ljubav je kao

najuzvišeniji osjećaj u stanovitoj mjeri parodoran);

- Bunićev antipetrarkizam je umjeren, ne prelazi u grotesku i karikaturu; kod njega

koegzistiraju petrarkizam i antipetrarkizam;

- sve podvrste ljubavne lirike, pa i ova, vrlo se često povezuju s nekim drugim temama

(najčešće s temom prolaznosti – jedna od dominantnih tema 17. st.); ovakvom se kombinacijom

kod Bunića ne dobiva refleksivnost, nego persuazivnost (nagovor na ljubav, jer ljubav treba

prihvatiti stoga što je život kratkotrajan; primjer – Prelijepa Elena (75):

Prilijepa Elena, ka bi cvijet ljeposti,

videć se satrena od teške starosti,

uze se gledati u ogled ter kliče

zrcala pitati: „Rec' mi, moj svjetniče,

jesam li ovo ja, kaži mi istinu,

s ke zgorje sva Troja, s ke Prijam poginu,

s ke tisuću odveze drijeva se s Grčije

i s koje smače se sve carstvo Azije?

Ako sam ista ja, gdi mi je iz oči

veselo ke mi sja sunačce s istoči?

Gdje li pram zlaćeni, snježno gdje lice,

gdi koralj rumeni i usti ružice?

Oživi, Paride, sred tvoga života

da oči tve vide što 'e naša ljepota!

Taka da sam bila kad me si vidio,

ni Troja zgorila ni bi ti zgorio.

Udunu plam se i sam lud i mlad kijem gori,

nu nije moć zdunut plam kijem Troja dogori.

- svim podvrstama, pa i ovoj, Bunić mijenja donekle smisao i značenje – ljubavna

jadikovaka poprima karakteristike ironije i parodije u odnosu na lirski subjekt i lirski objekt;

primjer pjesma br. 6:

Ah, Rakle, ne bježi, ah, Rakle, čekaj me,

mê cvile utješi, ili umrijet gledaj me;

nijesam lav, bijesna zvir, ognjeni nijesam zmaj,

neg vjeran tvoj Ljubmir, vaj meni, uvik vaj!

- ljepota drage ne slavi se u cjelini, nego određeni lijepi detalji; primjer pjesma br. 3:

Nemoj se čuditi, izbrani cvijete moj,

jer želim viditi veseli pogled tvoj;

er sunce s istoči ne svijeti vik meni,

neg drazijeh od oči pogledi ljuveni.

Zamani proljetje donosi za mene

pridrago toj cvijetje, ružice rumene,

er me su ružice mlađahna zanile

ke zdrži tve lice i usti primile.

Tijem, dušo ljubljena, svrni mi pogled tvoj

ki je dzora rumena i bijeli danak moj.

a.6) ljubana lirska pjesma koja se ne može svrstati niti u jednu prethodnu skupinu, jer opisuje

konkretni ljubavni događaj; primjer pjesma br. 55:

Razbludna mâ vila celiva i mili

sred draga nje krila djetečce ke cvili,

a za mê, jaoh, vaje i za mê sve boli

ništa se ne haje, ništa se ne boli.

Neće on da pristane čijem mâ ga tješi vil,

a tijem bi mê rane sama ona ozdravil'.

Suze mu otire nje celov medeni,

mâ mlados umire čim branjen jes meni.

Cvilimo, eto, oba s vesele nje dike,

on rana u doba, ja tužan u vike.

Nu iste darove ne primam jer uze

on sebi celove, a meni da suze.

a.7) ljubavna lirska pjesma u kojoj je lirsko ja ili draga uspoređeno s nečim, npr. draga je

uspoređena s ružom (2, 29), sa zmijom (primjer pjesma br. 15), pjesnik je uspoređem s

borom; za sve je primjere bitno da su teme paralelno izložene;

a.8) ljubavna lirska pjesma u kojoj je ljubavna tematika spojena s pastoralnim motivima, pa se

kao lirski subjekt javlja pastir, odnosno pastirice; primjer pjesma br. 70

a.9) lirska pjesma koja zbog svoje kratkoće nalikuje epigramu; primjer pjesma br. 10

a.10) epistolarne pjesme – podvrsta lirske ljubavne pjesme pisane u obliku pisma, a podrijetlo imaju u

Ovidijevim Heroidama; pjesme br. 34, 35.

a.11) počasnice (zdravica = napijalica) – podvrsta lirske poezije, koja po svojim motivsko-tematskim

elementima pripada anakreontskoj ljubavnoj poeziji; primjer pjesma br. 71

b) ekloga ili ''razgovor pastirski'' – u Plandovanjima se nalazi pet razgovora pastirskih; riječ je

o tradicionalnijem epsko-lirskom pastoralnom žanru u obliku dijaloga ili monologa; tradicionalne

bukoličke teme su ljubav, ljepota;

- po žanrovskom određenju ovi su razgovori najbliži antičkoj eklogi (npr. Vergilijevim Bukolikama), jer

se radi o tome da obično dva pastira razgovaraju ili se spore o nekom problemu, ideji, životnom

stavu; u navedeno se ne uklapa jedino Gorštak, koji je oblikovan monološki i ima neke karakteristike

parodije petrarkističke poezije (nastavlja tradiciju Đurđevićeva Derviša);

- zamjetne i inovacije žanra – završetci ovih razgovara svjedoče o svojoj pripadnosti razdoblju

manirizma, jer se javlja efektna poenta, kojom se bukolički i idilični svijet destruira, a u eklogu se

uvodi realitet seljačkog svijeta;

c) prigodnica – Gospodin Dživo Sara Bunića pjesniku (81), pjesma napisana u pohvalu

Gundulića; pohvalnice su bile naročito proširene u renesansi, ali i kasnije u 17. stoljeću;

- to je jedini tekst iz Plandovanja objavljen za Bunićeva života i to kao dodatak Gundulićevoj Arijadni

1633. godine

d) nadgobnice (nadgroblja) – udomaćena lirska vrsta u dubrovačkoj književnosti već u

vremenu renesanse; tematizira smrt, i to: voljene žene (podrijetlo je petrarkističko) ili prijatelja i

znanca (podrijetlo je humanističko);

- U smrt gospođe Slave Raski – javlja se žanrovska inovacija, jer je riječ o pastirskoj elegiji, tj.

nadgrobnica se vezuje s pastoralnim kompleksom, što do tada u dubrovačkoj književnosti nije bilo

poznato;

e) refleksivna i religiozno-refleksivna lirika – u Plandovanjima imaju zajednički naslov Pjesni

duhovne; ova je lirika i u prijašnjim vremenima bila poznata, a sada pod utjecajem obnovljenog

katolicizma još je više prisutna;

f) prepjevi psalama – Bunić je preveo tri psalma i tako nastavio tradiciju poznatu u

dubrovačkoj književnosti;

g) pohvalnica Dubrovniku – jedina pjesma tematski vezana za Dubrovnik i njegovu slobodu;

nalazi se na znakovitu mjestu u zborniku (posljednja je) i tako izražava Bunićevu rodoljubnu svijest;

- uzori i utjecaji – u Plandovanjima se mogu prepoznati dva književna vrela iz kojih je Bunić crpio

inspiraciju:

a) domaća književna tradicija

b) talijanska sečentistička lirika (G.B.Marino i marinisti, Chiabrere)

- motivi – gotovo svi motivi opjevani u Plandovanjima već su otprije poznati i opjevani u

poeziji hrvatskih petrarkista; ipak, uočljivi su i neki novi motivi, kao npr.:

- ljubav prema dvjema dragama (primjer pjesma br. 14)

- motiv ''crničice'' (37)

- motiv lakome drage (42)

- motiv svađe među ljubavnicima (45)

- motiv djeteta u rukama drage (55, 56, 57)

- motiv prskanja lirskog subjekta i drage (65)

- motiv prelijepe Helene (75)

- motiv uspoređivanja djevojke i zmije (15)

- motiv uspoređivanja pjesnika i bora (50)

- motiv uspoređivanja pjesnika i snijega s planine (67)

- Bunićeve su pjesme većinom izgrađene ekspanzijom jedne jedine figure, nizanjem srodnih figura;

teme su tradicionalne, a originalnost i inovativnost se ostvaruje na razini stila; teme su prolaznost u

kombinaciji s temom ljubavi ili ljepote, mladosti i oholosti, kao i odnos čovjeka prema Bogu;

- stihovi i strofe – u Plandovanjima je najveći broj stihova ispjevan u simetričnim osmercima (sastoji

se od dva člana po četiri sloga; najčešći je osmerački katren) i dvostruko rimovanom 12-ercu; ova dva

stiha imaju u 17. stoljeću podjednaku vrijednost i proširenost, ali u Plandovanjima osmerac ima

neznatnu prednost;

- Bunić koristi i drugačije stihove (od 4, 5, 6, 7, 10 slogova), kombinira ih u strofe nepoznate u

dotadašnjoj hrvatskoj poeziji; uzor je vjerojatno našao u suvremenoj talijanskoj poeziji, i to posebice

kod G. Chiabrerea (Kjabrerea);

- stil – Bunićeva Plandovanja potvrđuju sve figure karakteristične za barok (antiteza, metafora,

nabrajanje, figurae per adjectionem, antimetabola, hijazam, sintaktikči paralelizam, poredba,

apostrofa, concetto – npr. pjesma br. 5 – grudi kao globus)

4. Ignjat Đurđević

IGNAZIO GIORGI BERNARDO / INJACIO GJORGI / ĐORĐIĆ

(Dubrovnik, 1675. – Dubrovnik, 1737.)

- posljednji značajniji pjesnik staroga Dubrovnika

- ugledan pučanin koji je nakon velike trešnje 1667. u Dubrovniku, zajedno s još desetoricom pučana,

dobio plemstvo

- životopisna bilješka: školovao se u Dubrovniku (završio humanističku školu), bio zapovjednik

tvrđave Lovrijenac, zatim knez na otoku Šipanu; njegova nekonvencionalnost i samovolja razotkriva

se iz korespondencije s učenim Đurom Matijaševićem – iz pisama se razabire da Đurđevića u Gradu

prati loš glas kako je na Šipanu pokvario sve žene, udate i neudate;

- u isto vrijeme dok ga prati takav glas, on prevodi psalme Davidove, piše Uzdahe

Mandalijene pokornice (prva verzija imala samo dva pjevanja), počinje pisati tragediju Judita (dovršio

samo prvi čin), počeo je prevoditi Vergilijevu Eneidu (završio samo prvo pjevanje);

- svoju bogatu književnu djelatnost i relativno bezbrižan život na Šipanu Đurđević naglo

prekida i 1697. godine na čuđenje svih koji su ga poznavali odlazi u Rim i stupa u isusovački red

- intimni razlozi tom njegovu koraku nisu poznati, ali se pretpostavlja da ga je na to nagnala

neuzvraćena ljubav prema Mari Boždarevoj, kojoj je napisao dvije pjesme (u jednoj izjavljuje ljubav, a

u drugoj se opravdava):

GOSPOĐI MARI BOŽDAREVOM,

KÂ POSLIJE BÎ UDATA ZA GOSP. BRNJU ŠPALETIĆA, U KÔM PJESNI IGRA S ONOM RIJEČIM BOŽDARI

   Lijepa vilo tkôj zapisomoj se život, duša moja,da robuje ma ti misosred ufanja, sred pokoja;tvo'i su uresi božji dari,ah, mâ lijepa, za me mari!   Tve su oči nebu slika,kô tvâ ljepos nebeska je,gdje sunčana vedra dikastanovati ne pristaje;tve su oči božji dari,ah, mâ draga, za me mari!   Čelo srednje, gdje primilazora prosu sve nje urese,gdje od ruka hitra silas tvôm ljeposti natječe se;tve je čelo božji dari,mâ ljubjena, za me mari!   Nos malahan licu tvomunemalahan ures činimomu srcu stravljenomu,o životu moj jedini;nos je u tebe božji dari,mâ jedina, za me mari!   U obrazu tvomu stavnaružica se sveđ rumeni,ali silna al' naravna,od istine draža meni;obraz tvoj je božji dari,mâ žuđena, za me mari!   Usti male, tkoje valjarijet da se u njim ljubav krije,otkle iz suda od koraljaneizrečeni med se pije;tve su usti božji dari,

moj životu, za me mari!   Ah da mi je pčelom biti,da iz prilijepa usna tvogabožanstvenu slas ispitimogu od meda ljuvenoga!tve su usni božji dari,dušo moja, za me mari!   Usti, ke su me požude,grob ljuveni, smrtne rane,ah da mi u nje dano budeukopati usti us'jane;tve su usni božji dari,srce moje, za me mari!   Kosi plave kako i liceu oblaku zlatnu stoje,s kijem se duše ljubovnicezapljenjuju, trave i svoje;tve su kosi božji dari,mâ razbludo, za me mari!   U licu se tvomu pazidrag perivoj, slatko stanje,gdje su vjetric moji uzdasi,plač kladenac, trave ufanje;tve je lice božji dari,moj pokoju, za me mari!   Drag perivoj gdje vidi seljubav stati za stražnika,gdje na cvijeću rumeni sekrv ranjena ljubovnika;tve je cvijeće božji dari,mâ gospoje, za me mari!   U licu ti primaljećelijepijem darim lijepo cavti,po kom stere rajsko cvijećesila, ljepos i narav ti;tve 'e proljeće božji dari,mâ kraljice, za me mari!   U prsijeh ti jesen hranivoće i diku neprošastu,gdje se uživa plod snježani,gdje prislatke dunje rastu;tve su prsi božji dari,mâ božice, za me mari!   Sred srca ti neharnogazima gorki led prostire,pokli bježiš vjerna od tvoga,koji za te željno umire;tve je srce božji dari,sunce moje, za me mari!   Ljeto očima tvijem čin ište,

prid kijem život moj izgara,kijem ti činim svetilišteod ljubavi vrh otara;tvo'i su plami božji dari,zoro moja, za me mari!   Od tve dike božanstveneovo vidjeh, hvalih ovo,dušo od duše me stravljene,kôj se život moj darovo;tve su dike božji dari,mâ Danice, za me mari!   Ako žudiš bit hvaljena,da tvôj hvali slike nije,otkri' mjesta tvâ ljuvena,kâ zavidno ruho krije;sve su u tebi božji dari,nebo moje, za me mari!   Svaku stranu tve livadeukazat mi, ah, ne krati,er me čut ćeš željno tadeu ove glase zapjevati:kî su ovo božji dari,o moj raju, za me mari!   Ako mi si ugrabiladuh i život, dušo draga,evo t' moga mrtva tila:gdje ti hoćeš, ukopa' ga;gdje su pravi božji dari,ah nemila, za me mari!

 

PITA SE PROŠTENJE U ISTE GOSPOĐE RASRČENE CIJEĆ PREDNJE PJESNI

   O gospođe lijepa, kojazanosiš me slatko odviše,u kôj žive, po kôj mojauzdišući duša izdiše,u kojoj je mâ najvećarados, pokoj, mir i sreća.   Tvoja osveta zatočnicasa mnom tužnijem mira neće,neg iz neba tvoga licana me smrtnu munju izmeće,da me shara, sprži, umoritrijes od trijeska vrl'ji i gori.   Čijem me strijelja, čijem me ranjapogled, glasnik tvoga gnjiva,kî za smesti moja ufanjašlješ pogledu mom protiva,

čijem iz čela tvoga izlijetana moj poraz teška osveta.   Evo t' padam na koljenai prid tobom sklanjam lice:uzmi osvetu, mâ ljubjena,mâ gospođe, mâ kraljice,kâ od mene harač uze -srce njekad, sada suze.   Uzmi osvetu, moj pokoju,tvoju ispunit želju ustani:momu u srcu sliku tvojusmionom rukom željno rani.Evo t' srca, evo t' prsi,mojom krvi moj grijeh smrsi!   Eto u gorkoj krivac smećiištem milos, mâ jedina,ako milos može stećineizmjerna mâ krivina;ištem milos, mâ pridraga,pokli 'e ljepos sveđer blaga.   Ištem milos, da odolimâ smrt srećna tvôj osveti,kad s uzroka lijepa tolibudem život moj dospjeti,kad tve osvete momu uzbudugrijehu plata, lijeci trudu.   Nu ako ti si, mâ gizdava,kojom živem duša samo,duša vik nam smrt ne dava,od ke život svi primamo;mrtvu tijelu ona živavlas živuću udahnjiva.   Ako od sunca svijetlu dikutvoje rajsko lice hrani,smrtnu tamnos znaj da viku ne porađa zrak sunčani;pače on svjetlos svijetu odiu dohodu svom dovodi.   Ah životu moj ljubjeni,moja dušo, sunce moje,nemoj jače plačnu meniprilagati nepokoje,ako krivcu kî se kaje,krivina ista pedepsa je.   Pedepsa mi grijeh isti jeod pedepse teži sada;er pedepsa proć umije,nu krivina ne nikada,koja vajmeh po sve vrijemesvôm spomenom ranjat će me.

   A nada sve smrtne vaje,ke dostojim s grijeha moga,meni boles najveća jes tvoga lica osvetnoga,videć poraz u njem sada,gdje mâ rados bî njekada.   Pokli, vajmeh, kî se začegnjiv pravedan srcu u tvomu,strijela 'e huda, trijes je pače,pače smrt je srcu ovomu,da sred gorka nepokojamre ne umiruć duša moja.   Ako ti si, mâ gospoje,nebeskomu slična uresu,ako nebu vedrom tvojeoči lijepe prilike su,ako ishodi zora bijelaiz istoka tvoga čela,   oblak srdžbe tve mi uzročigroznijeh suza daž smućeni;gnjivan pogled iz tvijeh očivedra iz neba trijes je meni,a iz čela se tvoga otvorameni tamnos, druzijem zora.   Ah što velim? zora i meni,lijepa moja, tve je čelo,nu mi otole dan žuđenine sja i sunce me veselo;a i da sine, plač mi branimoć uživat zrak sunčani.   Zora 'e meni, nu ne zorakâ slavicim zvana ustaje,kâ iz rajskijeh hodeć dvoranavjesnica sunčana jeprosipljući svoga iz krilaplodne ruse, cvijetja mila;   zora 'e kâ se često glasikroz cviljenje moje ljuto,kôj su vjetric moji uzdasi,cvijetje ufanje, nu svenuto,rosa trudi kî me u vajugrozne u suze rastapljaju.   Oblak, kî mi sunce krije,sunce, u plač me ke raščina,plač, kojemu slike nije,slika od smrti, smrtna tminatvoj je pogled rasrčeni,mâ prilijepa, tužnu meni!   Prije oblaka grom me opsine,prije groma trijes me udara,

prije me trijeska smrt ukine,prije smrti me boles shara,suze utope, jadi ustrilekroz poglede tve nemile.   Prosti i naprijed srdžbi ne da',prosti onomu, vajmeh, prostikî sve zloće sam spovijedaprid pristoljem tve ljeposti,prosti i na moj grijeh prihudiveća od grijeha milos budi!   Vidim da je sve zamani!nije milosti, vajmeh, nije;tve prilijepo cvijetje hraniza me u sebi ljute zmije,pokli, vajmeh, moj dalečesvaku milos grijeh pritječe.   Ah nebesa, ah namjeronenavidne hude sreće,ah nestavno moje pero,ah me pjesni tašte odveće,zaplatiti sad vi ćetemoje zloće, nje osvete!   Raskidene na sto dila,hude knjige, jur pođite,ke vašega sred crnilame bolesti bilježite,neka i vami mira nije,čijem vas vihar silni uzvije;   poplesane, razmetnute,po svijem stranam raznesenesvjedočite tuge ljute,ke raznose gorko mene,da se u vami vidjet budesmrtni biljeg me osude!

- završio školu za isusovačke pitomce, zaredio se, predavao po isusovačkim školama u Italiji;

- 1705. godine istupa iz isusovačkog reda, vraća se u Dubrovnik i 1706. prelazi u red

benediktinaca i odlazi u samostan Sv. Jakova u Višnjici nedaleko od Dubrovnika;

- 1710. godine zbog nekih akcija koje nije odobravala dubrovačka vlada bio je protjeran iz

Dubrovnika, ponovo se našao u Italiji i ponovo bio učitelj;

- kasnije se vratio u Dubrovnik, obavljao visoke funkcije u svom redu; znatno se angažirao u

akademiji „Ispraznih“, bila mu je ponuđena i biskupska čast, ali je ponudu odbio i prihvatio funkciju

službenoga teologa Republike;

- Đurđevićem završava razdoblje baroka u dubrovačkoj književnosti, nakon njega sve više jača

latinizam i molijerovska komedija;

- bibliografijska bilješka: književnim se radom počeo baviti vrlo rano pišući ljubavne i „razlike“ pjesni,

na hrvatskom i latinskom jeziku;

- napisao je: Poetici lusus varii (Latinske pjesni razlike, sakupljene 1708.), Pjesni razlike (sakupljene

1716.), Uzdasi Mandalijene pokornice (1728.), Psaltijer slovinski (1729.), Vitae et carmina (Životi i

djela – zabilježio stotinjak biografija dubrovačkih i ponešto nedubrovačkih pisaca)

Pjesni razlike

- rukopisna zbirka u kojoj se nalaze Đurđevićeve pjesme na hrvatskom, bez Mandalijene i Psaltijera

slovinskoga

- pjesme se dijele u nekoliko zasebnih skupina: ljubavna lirika, nabožne pjesme, idilsko pjesništvo,

dulje pripovjedne pjesme, prijevodi basana, pjesme u folklornom tonu, fragment tragedije o Juditi,

nekoliko prepjeva (Vergilije, Ariosto, Ovidije)

- zbirka započinje pjesmom Razumnom štiocu pjesan

- ima 20 stihova (dvostruko rimovanih 12-eraca)

- obraća se čitatelju (štiocu) i objašnjava mu zašto se u ovoj zbirci nalaze baš te pjesme, a ne i

neke druge: zbirku čine pjesme koje su „ostaci pjesni onih“ koje je spalio kada je odlazio u Rim (svojih

spaljenih pjesama sjeća se i predgovoru Uzdaha Mandalijene pokornice)

- sve pjesme nije mogao uništiti, jer su neke bile prepisivane i tako raširene među

čitateljstvom

- F.Švelec o Đurđevićevim spaljenim pjesmama: „S pravom se smatra da njegove izjave o

spaljivanju mladenačkih pjesama ne treba shvatiti ozbiljno. Jer zašto bi ih tada, u zreloj dobi, skupljao

i sređivao ako ih se htio odreći?“ (Švelec, Franjo, 1974. Povijest hrvatske književnosti, 3, Zagreb, str.

285)

a) ljubavne pjesme – potvrđuju tradiciju dubrovačko-dalmatinskog književnog baroka (uz nešto

manje metaforike i antiteza); češće tematske dvosmislice (vezane uz npr. cvijet – Cvijet na dar poslan

od gospođe; pismo – Prijatelju u Dalmaciju odgovor; sliku – Posila sliku svoju gospođi, Slici svojoj u

ruci gospođe)

Posila sliku svoju gospođi – iznenađujuća ponata, dosjetka: njegova je duša kod gospođe, sad joj šalje

i svoju sliku; neka spoji njegovu dušu sa slikom, slika će oživjeti i postati on, a on sam postat će svoja

slika

- uz temu ljubavi vezuje ironičnost, senzualnost (žena nije stvorena za drugo nego za uživanje i

zabavu, nema neosvojivih tvrđava, samo treba znati – i „dikla je vaša“ , komentira F.Švelec

Đurđevićevu ljubavnu poeziju)

- ni u zrelijim godinama nisu mu bili strani podsmješljivi stihovi protiv žena, npr. Grda vila:

- pjesma ima dva katrena (ABAB) – u prvoj se podsjeća na mitskoga Narcisa koji je, pošto je

ugledao u vodi sebe, zaljubio se u sebe i ginuo zaljubljen u vlastitu ljepotu; u drugoj strofi pjesnik

upozorava vilu da bježi od zrcala, jer ako se ugleda u ogledalu, izdahnut će od straha pred vlastitom

ružnoćom

- i on je pisao o crnookoj vili, ali ne na način Bunićeve „crničice“:

LJUBAV CRNOČICE I VESELKA

   Crnočicom za diklicomu svoj prvi cvijet mladostiza mlađahnom djevojčicommlad uzdiše željno dosti   i u ljubavi za njom goritako, da sveđ bez pristankao ljeposti nje govorii od nemira nejma sanka.   I diklicu ranom istomza njim ljubav jes ranila,ter u sebi mislim istomovako je promislila:   "Prem istinu kad bih znalada ljubjeni moj me žudi,njemu bih se zapisala,er mi 'e draži od svijeh ljudi;   i gledala ja druzijehne bih vrijednos ni dobrotu,neg bih njemu svrhu svijehdarovala mu ljepotu,   neka on je sam uživaa bole se svi ostali,kijeh požuda pridobiva

da bi mene moć imali." -   Ljubav, koja lasno veomabez ingvasta knjige piše,miso objavi ovu objemai istomači vele više.   Među njima tere tvrdeljubežljive uzle svezai zakletvom da potvrdečini oba od nebesa.   Sama ih može ah nemilasmrtna strijela rastaviti,nu ne n'jedna druga silanjih zakletve raščiniti.   I za biljeg vjekovitomeđu njima od ljubavihtje da mladac cjelovitoime slavno njoj objavi;   koji reče da Veselkostavila mu je ime mati i da hoće da ga takoCrnočica bude zvati.   Rastjeli su mladi obau ljubavi pravoj vazda;ma u njeko kad sta doba,u potaji ljubav nasta.

b) nabožne pjesme – nalaze se u cjelini naslovljenoj Pjesni bogoljubne i sadrže prepjeve latinskih

crkvenih pjesama (Pjeva' otajstvo, moj jeziče – prijevod crkvene himne Pange, lingua) ili obrađuju

određena mjesta iz Biblije (Vrhu porođenja Gospodinova)

c) idilsko pjesništvo – nalaze se u cjelini naslovljenoj Egloge iliti razgovori pastijerski; pojavljuju se

tipični likovi pastoralne književnosti (zaljubljeni pastiri, divlji satiri, pitome pastirice ili vjerolomne

nimfe); pastoralni krajolik (travnate livade, sjenoviti gajevi, bistri potoci)

d) dulje pripovjedne pjesme – iskorak prema pripovjednim pjesničkim vrstama; riječ je o 9 većih

pjesničkih sastavaka sa zajedničkim naslovom Razlike zgode nesrećne ljubavi – obrađuju se različite

priče s nesretnim završetkom; teme su preuzete iz različitih izvora, pa i iz Boccacciovih novela; mjesto

radnje su „slovinski“ krajevi, a likovi imaju domaća imena (Ljubdrag, Dubravka, Zorka, Lovorko, ....)

e) prijevodi basana – nalaze se u cjelini naslovljenoj Pričice u slovinski jezik iz Gabrije, grčkoga

spjevaoca prinesene – najavljuju klasicistički interes za basnu kao književnu vrstu

- npr.: [111.] Pjesan XV. (o kuni i zrelom grožđu), [114.] Pjesan XVIII. (o zečevima i njihovoj nesreći

koja nije najveća na svijetu)

f) pjesme u folklornom tonu – nalaze se u cjelini naslovljenoj Začinke pirne, Za gudku – njima

Đurđević pokazuje svoj interes za narodnu popijevku, njezin stih i dikciju

- gudac – koji gudi ili pjeva, pjevač

g) prijevodi – Pjesni razlike sadrže prijevod prvog pjevanja Vergilijeve Eneide, parafrazu jedne epizode

iz Ariostova Bijesnoga Orlanda, prijevod prvog pjevanja Ovidijevih Metamorfoza; vrhunac je

Đurđevićev prepjev biblijskog psaltira Psaltijer slovinski (druga po redu cjelovita hrvatska zbirka

psalama, svih 150, nakon zbirke Andrije Vitaljića Istumačenja pisnih Davidovih)

- stih zbirke Pjesni razlike – prevladavaju osmeračke strofe različito rimovane, dvostruko rimovani 12-

erac manje je prisutan (u Eglogama, u jednoj od Zgoda nesrećne ljubavi, prijevodi basna), a javljaju se

i metri narodne pjesme (deseterac 4+6, trinaesterac, osmerac 5+3,...)

- pjesništvo na latinskom jeziku (epigrami, satire, elegije, religiozne pjesme) sakupljeno je, uglavnom,

u zbirci Poetici lusus varii (Latinske pjesni razlike, 162 pjesme, oko 5800 stihova; prvo izdanje 1956.)

- na naslovnom listu pjesnik je zapisao das u pjesme nastale između 1703. i 1705. godine, ali

Veljko Gortan, priređivač i prevoditelj zbirke u Hrvatskim latinistima, knj. 4 (Zagreb 1956.) kaaže da

su nastale u vremnu od 1700. do 1711./12.

- San o Gospoji (Somnium de Domina) – antologijska elegija neočekivano slobodne erotičnosti

- hrvatska prozna djela – Život sv. Benedikta (Dubrovnik 1984.) – najopširniji primjer hrvatske

barokne proze, a na latinskom je napisao Brodolom sv. Pavla (proza)

Uzdasi Mandalijene pokornice (1728.)

- religiozna poema (duhovni plač) ispjevana u osmeračkoj sestini (ABABCC) kao i Suze

- dugo je nastajala – u prvoj verziji je imala samo dva dijela, a u konačnoj ima 8 pjevanja (uzdisanja)

- prikazan pustinjački i isposnički život sv. Magdalene, sjećanja na mladenačke grijehe

- govori uglavnom samo Mandalijena (pripovjedaču pripadaju uvodne i zaključne strofe pojedinih

„uzdisanja“)

5. Tipologija epike u doba baroka

(prema: Fališevac, Dunja, 1991. Hrvatska epika u doba baroka, u: Hrvatski književni barok, Zagreb, ili u: Fališevac, Dunja, 1997. Kaliopin vrt, Split)

I. – mimetičnost (bitno za ep) i nemimetičnost (nije tipično za ep)

- razdoblje baroka u hrvatskoj književnosti (od kraja 16. do kraja 17. stoljeća)

- u tom razdoblju nastaju u hrvatskim zemljama stilski i generički raznorodni narativni tekstovi u

stihu, zaokupljeni raznovrsnim temama i sadržajima, opremljeni različitim stilovima, raznoliko

impostirani prema povijesnoj stvarnosti kao i prema vlastitoj suvremenosti

- što je baroknost epskog djela? – barok se manifestira kao odustajanje od mimetičkoga određenja

prema svijetu prirode, a s druge strane karakterizira ga ovladavanje retoričkim sredstvima; s druge

strane ep, epilij, spjev, narativni tekst u stihu odlikuje se visokim stupnjem mimetičnosti, zbog čega

sintagma „barokna epika“ sadrži svojevrsnu kontradikciju, koja dovodi do toga da je teže dokazati

baroknost većoj epskoj cjelini negoli manjoj lirskoj pjesmi;

II. – tematska analiza epike u stihu

- tematska analiza, analiza fabula i sadržaja hrvatske epike 17. i 18. st. dovodi do podjele tekstova u

nekoliko tematskih grupa:

1. skupina tekstova: tekstovi zaokupljeni povijesnim temama, temama koje obrađuju neki važan i za

užu zajednicu relevantan povijesni događaj

- ovoj skupini pripada Osman – najvažniji ep 17. st.; toj tradiciji pripadaju još:

- Jaketa Palmotić Dionorić, Dubrovnik ponovljen

- Petar Kanavelić, Sveti Ivan biskup trogirski

- Petar Zrinski, Opsida sigetska

- Jerolim Kavanjin, Povijest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a

čestita Lazara

- Joso Krmpotić, Katarine II i Jose II put u Krim

- zajedničko:

- tematska razina (povijesna tematika)

- cjelovitost u prikazivanju povijesnoga svijeta; povijesni se svijet želi prikazati jasno,

pregledno, s jasnim idejnim stavovima o smislu i svrhovitosti povijesti

- prevladava kršćanski pogled na svijet, svijest o odnosu dobra i zla iskazuje se s pozicije

kršćanskog pripovjedača

- ali i pored kršćanske slike povijesti, javlja se i tendencija sekularizacije povijesne stvarnosti

(prikazati događaje kao relativno samostalne u odnosu na božanske principe)

- ispreplitanje povijesne i individualne tematike (u renesansi se ne doznaje gotovo ništa o

privatnim sudbinama junaka i junakinja, a u baroku dobivamo puno podataka o privatnim svjetovima

junaka; - razlog tomu: velik utjecaj Tassa i njegovog epskog modela u kojemu puno prostora pripada

romantično-viteškim epizodama

- javlja se svijest o politici kao području autonomnoga čovjekova djelovanja

2. skupina tekstova: manja epska djela u kojima se ne obrađuju kompleksni povijesni svjetovi, nego

su po obliku prigodnice koje opjevavaju neku aktualnu povijesnu temu, neki manji rat, manji događaj

važan za užu zajednicu (npr. potres, kuga) ili se obraća nekom slavnom ratniku i vojskovođi

- Nikolica Bunić, Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji, Feniče

- Petar Kanavelić, Ivanu Sobieski kralju poljačkomu osloboditelju Beča (slavi se poljski kralj kao

osloboditelj Beča)

- Petar Kanavelić, Trešnja u Dubrovniku; Trstenko pastijer (o obnovi Dubrovnika nakon

potresa)

- Vladislav Menčetić, Trublja slovinska (prigodnica-panegirik u kojoj se slavi književno djelo

Odiljenje sigetsko Pavla Rittera Vitezovića)

3. skupina tekstova: razni religiozni epovi s biblijskom, svetačkom, hagiografskom tematikom

- zajednička im je osobina: tradicionalni po tematici i formalnim epski osobinama (smještenost epa u

mitsku, nepovijesnu stvarnost; kršćanski angažiran pripovjedač, odsutnost romaneske, viteško-

romantične građe; oslanjanje na srednjovjekovnu tematiku, često na djela zborničkoga tipa, a manje

na renesansnu književnost, nepostojanje karakterno oblikovanih junaka), slijede kronološki tip

izlaganja i povezivanja građe, motivacije su podređene religiozno-kršćanskoj svijesti, kao npr.:

- Matija Magdalenić, Zvončac

- Andrija Vitaljić, Ostan božje ljubavi

- Junije Palmotić, Kristijada (prerada Vidina epa Christias; djelo tradicionalno po temi –

Kristov život i smrt, ali moderno po kompoziciji, izgrađenim likovima)

- Paskoje Primović, Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda djevičkoga (ep je prerada

Sanazzarova epa De partu Virginis)

- Antun Kanižlić, Sveta Rožalija (pripada religioznim poemama, ali i odstupa od njih: zadržava

se na pojedinostima, voli opisivanje, digresije; priča o Rožaliji i njezinu životu, ispričana u prvom i

četvrtom dijelu spjeva u stvari je narativni okvir za alegoriju putovanja i alegoriju čišćenja duše u

drugom i trećem dijelu spjeva; time Sveta Rožalija po kompoziciji sliči Zoranićevim Planinama i

Barakovićevoj Vili Slovinki)

- Jerolim Kavanjin, Povijest vanđelska (neki dijelovi - biblijska tema obrađena u prvom i

trećem pjevanju)

- Ivan Dražić, Proslavljenje S. Dujma parvoga arhibiskupa solinskoga

- Josip Knezović, Život sv. Ivana Nepomuka, Život sv. Genuveve rodite hercegovice od Brabant

4. skupina tekstova: epska djela koja pripovijedaju o privatnom, intimnom svijetu malobrojnih junaka

i junakinja

- ljubavna tematika (podrijetlo iz Ovidijevih Metamorfoza), elementi pastoralne tematike

- napetost fabule, neobičnost i čudesnost, bizarnost, dinamična izmjena motiva, sretan završetak

- ova su djela otvorila prostor priče za privatne i neobične junake, za intimne svjetove tih junaka,

bitno su posvjetovila hrvatsku književnost

- ispunjavaju generički prostor tadašnjih europskih pripovjedaka i novela kojih u prozi u

hrvatskoj književnosti toga vremena nema;

- iz 16. st. poznate su Zlatrićeva i Karnarutićeva obrada Ovidijeve Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, a u 17.

st. najčitaniji je Skvadrovićev epilij Mačuš i Čavalica i Đurđevićeve Razlike zgode nesrećne ljubavi –

specifična stihovana novelistika koja je bila nadomjestak noveli u prozi (koje kod nas toga vremena

nije bilo)

III. – fikcionalnost i tema pakla

- u 17. i 18. st. manja su epska djela osvojila prostor fikcionalnog za svoje fabule

- funkcija avanturističkih i bizarnih epizoda u baroknom djelu je da kod čitatelja proizvede čuđenje,

funkcija je meraviglia;

- u baroknom epu ima fikcionalnih epizoda (neistinitih i nevjerojatnij sadržaja), ali ih nema u

religioznom epu, jer su njegove poetičke norme strože, teže su se kršile (npr. Palmotićeva Kristijada);

- jedna od fikcionalnih tema hrvatske epike 17. i 18. st. je i tema pakla – utjecaj paklenih sila na

vanjski, zemaljski svijet; utjecaj pakla i paklenih sila je generički signal epa kao žanra još od Homera,

Vergilija pa do Dantea (pakao je kao epski topos)

- posebnost hrvatskih „paklova“ je – pakao i njegove sile su u našim epovima nedjelatni, ostaju slijepe

fabule, bez značenja i smisla za cjelinu epskih svjetova koja ta djela izgrađuju; - motiv pakla u našim

epovima je: generički signal epskog i kroz njega se eksponira barokni stil (jake metafore u opisu pakla,

hiperbole, antiteze, oksimoroni, nabrajanja) i težnja za neobičnošću

IV.- o kompoziciji narativnih djela u 17. i 18. st.

- u odnosu na komponiranje građe razvidno je:

a) tradicionalno komponirane fabule – na tragu srednjovjekovlja (jednodimenzinalna i pravolinijska

kompozicija, bez čvrste fabule, bez epizodnih fabularnih linija, s nemotiviranim prelascima s teme na

temu: I.Ivanišević, Kita cvitja razlikova; religiozni epovi – imaju cjelovitu priču, a ostalo je

tradicionalno)

b) inovatorski kompozicijski postupci – Osman (tj. povijesni epovi): fabule nisu pravolinijske, nego se

račvaju u niz fabularnih linija, događaji se pričaju u raznim vremenskim tokovima, često se uvode

interne ili eksterne analepse, ali i proročanstvo o budućnosti – to kod čitatelja stvara napetost i užitak

zbog odugovlačenja raspleta

- sve ispričane priče su važne i značajne (kao priče o ljudskoj sudbini i ljudskoj povijesti)

- napušta se renesansno pravocrtno, kronološko iznošenje događaja

- istotobno se povezuju različite vremenske perspektive, različiti prostori, različite perspektive

(Ali-paša u Osmanu iznosi tursku perspektivu priče o hoćimskoj bitci)

- pripovjedač nije samo objektivni, distancirani pripovjedač, nego često i protagonisti priče

postaju pripovjedači;

- ponekad su ispričane priče vremenski vrlo blizu pripovjedačeva vremena, pa pripovjedač

priča vrlo angažirano, pripovijedanje prelazi u izvješćivanje o onome što se događa (zbivanja u

Carigradu u Osmanu: pobuna janjičara, Osmanovo smaknuće)

- unose se dramski i lirski elementi – objašnjava se sklonošću baroknih djela da budu što više

ukrašeni

- unose se i drugačiji generički određeni tekstovi: propovijedi, polemike, opisi, česti monolozi,

molitva,

- koristi se i izrazito barokni stil

6. Ivan Gundulić, Osman (primjer epa)

(DŽIVO, GIOVANNI GONDOLA, PLAVČIĆ1, NADIMAK ''MAČICA'')

(Dubrovnik, 9.1. 1589. - Dubrovnik, 8.12. 1638.)

- životopis: potomak ugledne vlasteoske, plemičke dubrovačke obitelji, čiji su članovi stoljećima imali

važne funkcije u životu Grada; čini se da je životni vijek Gundulićev prošao bez većih uzbuđenja i

značajnijih preokreta; živio je mirno i povučeno, zbog čega je, najvjerojatnije, i dobio nadimak

''Mačica''; školovao se u rodnom gradu (učitelji su mu bili Camilio Camili i Petar Palikuća), nije

pohađao isusovačku školu, ali su isusovci ostavili traga u njegovu stvaralaštvu, i to posredno preko

Pažanina isusovca Bartula Kašića, autora prve hrvatske gramatike iz 1604. godine, čije je propovijedi i

predavanja rado slušao; umro s nepunih 50 godina ne postavši knezom Grada i nedovršivši Osmana;

- bibliografija: već za života Gundulić je bio književni autoritet i slavan već u mladim danima; o tome

doznajemo i iz predgovora Pjesnima pokornim kralja Davida (napisane 1620, a objavljene 1621),

gdje piše da su se od 1606. do 1616. godine izvodila ''prid Dvorom 's velicijem slavam' '' njegova rana

dramska djela; riječ je o 10 melodrama (uglavnom preradbe talijanskih predložaka s mitološkim

pričama), od kojih nam je danas poznato samo četiri: u cijelosti su sačuvane Prozerpina ugrabljena i

Arijadna, a fragmentarno Dijana i Armida;

- prijevod sedam pokorničkih psalama (6, 31, 37, 50, 101, 129, 142), što je inače bilo vrlo

popularno u vrijeme katoličke obnove;

- predgovor objašnjava dvostrukost u stvaralaštvu Gundulića: do 1621. g. pisao je izrazito

svjetovne dramske i ljubavne tekstove (Ljubovnik sramežljiv), a od 1621. g. postaje ''krstjanin

spjevalac'', odriče se svog ''poroda od tmine'' i s prepjevom pokorničkih psalama okreće se novim

temama;

1 Oracio Mažibradić je napisao 1623. pjesmu „Oracio Mažibradić Plavkoviću“ (Plavković = Ivan Gundulić, jer je plav – gondola)

- Suze sina razmetnoga – izlaze u Mlecima 1622.

- Dubravka – pastoralno-idilična drama izvedena 1628.

- U slavu visine Ferdinanda drugoga velikoga kneza od Toskane – pjesma nastala 1637.

godine

- u predgovoru Pjesnima pokornim kralja Davida Gundulić je nagovijestio kako se sprema

prevesti na hrvatski jezik Oslobođeni Jeruzalem, ep T.Tassa, i posvetiti ga poljskom kralju Sigismundu

III. (spominjanje poljskoga kralja svojevrsna je najava Osmana, na kojemu je Gundulić radio do kraja

života, ali koje je do nas došlo nedovršeno – od ukupno 20 pjevanja nedostaju 14. i 15., kao

najuspješnija dopuna uzima se ona Ivana Mažuranića)

OSMAN

- polemika u 19. st. – vodila se u svezi problema (ne)jedinstvenosti Osmana; najdugotrajnija je bila

ona polemika koja se vodila između Franje Markovića i Armina Pavića (1879.), a problem je bio je li

Osman jedinstveno djelo ili se sastoji od dva dijela, hipotetičke Vladislavijade i Osmanijade; danas se

Osman tretira kao zaokruženo djelo;

- sadržaj – na planu organizacije građe u siže Osman se razlikuje u odnosu na epska djela 16. st., jer

ne uobličuje jednu temu, već najmanje tri:

1. tema hoćimske bitke (1621.) (Hoćim / Hotim / Chocim – tvrđava na Dnjestru) – epska tema rata

ozakonjena Homerovom Ilijadom;

2. tema putovanja koja su poduzeta nakon hoćimske bitke, a razvedena je u tri fabularne linije: a)

Ali-pašino putovanje od Carigrada do Varšave da sklopi mir s Poljacima

b) Kazlar-agino putovanje od Carigrada do Smedereva da se pronađe lijepa nevjesta

plemenita roda za Osmana

c) Krunoslavino i Sokoličino putovanje s poljskog područja u Carigrad;

3. tema pobune janjičara i paklenih sila protiv Osmana i Osmanova pogibija, a zbiva se u Carigradu i

vrlo kratko u paklu;

- analiza koncepcije vremena i prostora – početak epa smješten je, prema svim pravilima epske

kompozicije, u pravu sadašnjost, i zaprema dio I. i dio II. pjevanja (Osmanov monolog o turskoj vojsci

nekda i sada, te savjetovanje sa savjetnicima o tome što da se ppoduzme zbog teške situacije u

turskoj vojsci); u odnosu na na tu početnu točku, koja je smještena u pravu epsku sadašnjost, radnja

se odvija na dva vremenska plana:

a) radnja je usmjerena u budućnost (put Ali-paše, put Kazlar-age, Osmanov boravak u

Carigradu kako bi sakupio novu vojsku) i oblikuje temu pogibije sultana Osmana;

b) radnja se vraća u prošlost i eksponira sadržaj teme o bitci kod Chocima (rujan 1621.)

- dakle, u navedenu pravu sadašnjost uključuje se prošlost postupcima retardacija (priča se o

hoćimskoj bitci, ali o daljoj prošlosti, o prošlosti poljskih vladara, o grčkoj i srpskoj prošlosti), ali se

najvaljuje i budućnost (Osmanova pogibija); prošlost, sadašnjost i budućnost podrazumijevaju tri

teme (hoćimska bitka, tema putovanja, pobuna janjičara), koje se odvijaju na širokom prostranstvu

(Carigrad, grčki otoci i Grčka, Bugarska, Srbija, Poljska, Varšava);

- toliko fabularnih linija i toliko prostranstvo zahtijevalo je složenu epsku kompoziciju i

složene pripovjedačke strategije kako bi se dobila jedna cjelina; najveći dio epa pripada prošlosti (II-

XVI pjevanja), manji dio budućnosti (II, XVI-XX pjevanja), a o pravoj sadašnjosti se govori u I. pjevanju;

zbog navedenog potrebno je nešto reći o uključivanju jedne teme koja opisuje prošlost (hoćimska

bitka) u sadašnjost; tema hoćimske bitke pripada pretpovijesti epske radnje (eksterna analepsa), koja

se različitim postupcima uključuje u sadašnjost; postupci uključivanja teme hoćimske bitke su

inovacijski, i to na sljedeći način:

1. kategorija prostora – motivira priču o prošlom u VI. pjevanju: Ali-paša putuje u sadašnjosti

u Poljsku kako bi sklopio mir s Poljacima; on jaše preko prošlogodišnjeg bojišta u pratnji bogdanskoga

vojvode, kojemu priča o vojsci na ratištu i o bitci koja se ovdje odigrala; Ali-paša je ovdje i pripovjedač

i sudionik prošlog i sadašnjeg događanja, pa je ovdje i kategorija lika u funkciji uključivanja prošloga u

sadašnje;

2. preko umjetničkih medija koji tematiziraju prošlo – prvi puta se javlja u IX. pjevanju, u

kojemu je radnja smještena u Poljskoj, na godišnjicu hoćimske bitke (1622.); to se ostvaruje

postupkom barokne intertekstualnosti (jedan tekst komunicira s nekim drugim tekstom), i to u

situaciji kada varšavske gospođe na godišnjicu hoćimske bitke, izvan grada, slave Vladislava, njegovu

prošlogodišnju pobjedu; one mu pjevaju pjesmu pohvalnicu, a pripovjedač je citira u Osmanu, i tako

prošlo unosi u sadašnjost;

- drugi puta se javlja intertekstualnost kada Vladislav oslobodi varšavske gospođe od

Sokolice; pri povratku u grad ''mlad gospodičić'' pjeva pjesmu o prošlogodišnjoj pobjedi Vladislava

nad Osmanom; tako se opet tema hoćimske bitke premiješta u sadašnjost, i to putem

intertekstualnosti, jer pripovjedač ponovo citira pjesmu ''mladoga gospodičića'', koja oponaša

narodnu pjesmu (motiv sive ptice – čest rekvizit);

- prošlo se uključuje u sadašnje i postupkom barokne intermedijalnosti (komuniciraju različiti

umjetnički mediji): u X. pjevanju Ali-paša je u Varšavi, u kraljevskom dvorcu, u kojemu promatra

mramorne stupove ''leškijeh kralja''; opisivanje kipova (tj. poljske povijesti) znači unošenje prošlog u

sadašnje;

- baroknu intermedijalnost potvrđuju i tapiserije (arazze) koje promatra Ali-paša na zidu

vijećnice kraljeva dvora u Varšavi; tapiserija prikazuje prizore iz hoćimske bitke; tapiseriju Ali-paši

opisuje knez Zborovski i tako je ponovo prošlost uključena u sadašnjost; opisivanje tapiserije prekida

paralogički argumet, jer Ali-paša više ne može gledati tapiseriju od srama, jer među onima koji bježe s

bojnoga polja prepoznaje i sebe;

- o prirodi povijesnosti – načelno se može reći da je svijet Osmana povijesni svijet (javljaju se

povijesni junaci, realni povijesni događaji, konkretne vremenske granice, konkretan zemljopisni

prostor); u odnosu na tri tematske cjeline s aspekta povijesnosti moglo bi se reći:

a) tema putovanja – nije povijesno dokumentirana, ali je bitna za uobličavanje privatnog

svijeta likova;

b) tema hoćimske bitke, kao i tema pobune janjičara – ima status historiografski istinite priče

- o funkciji pojedinih likova – u povijesni svijet Osmana utkane su i sudbine nepovijesnih junakinja, i

to na kršćanskoj strani Sunčanica i Krunoslava, a na muslimaskoj Sokolica i Begum Slavojka; ove su

fikcionalne junakinje vezane za mnoge fabularne linije i prepliću se s visokomimetičkim likovima, i to

u:

VIII. pjevanju – nalazi se Krunoslavina povijest vezana s njezinim mužem Korevskim; također se i

sudbina Sunčanice vezuje uz srpske velikaše i Kazlar-agu;

IX. pjevanju – Sokolica se javlja u epizodi s kraljevićem Vladislavom;

XIX-XX. pjevanja – sudbina lijepe Begum Slavojke ovisi o Dilaverovoj sudbini;

- u navedenim se epizodama u kojima se visokomimetički likovi pojavljuju s fikcionalnim

junakinjama ti se likovi ponašaju nepovijesno: Vladislav postaje vitez koji Sokolici poklanja slobodu;

Kazlar-aga se ne ponaša kao turski političar nego kao otmičar; Dilaver postaje zaljubljeni vitez;

- fikcionalni svijet hrabrih junakinja ne utječe na povijesno događanje, ali zato povijesni junaci

utječu na sudbinu fikcionalnih junakinja (sudbina Sokolice ovisi o Vladislavu)

- značajke Osmana kao baroknoga epa – o tome piše Pavao Pavličić u tekstu ''Judita'' i ''Osman'' kao

tipovi epa (u: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, Split, 1979) i navodi 5 renesansno-baroknih

pojmovnih parova, koje preuzima od Heinricha Wölfflina (Osnovni pojmovi povijesti umjetnosti,

1915.) i više u metaforičkome smislu prenosi na književna djela; Wöllflinovi pojmovni parovi su:

(R=renesansa; B=barok)

a) linearno (R - jasno opisan lik u svom izvanjskom izgledu; opis vojske) – slikarsko (B – istaći

tek pojedinačne naznake)

b) površinsko (R – tiče se prostora i vremena; sve prikazano kako slijedi u prostoru i

vremenu) – dubinsko (B – istodobno teče nekoliko paralelnih narativnih linija, koje se međusobno

isprepliću)

c) zatvorena forma (R – tiče se kompozicije; pravilnost, tektoničnost, simetrija; pjevanja

podjednake duljine) – otvorena forma (B - odsutnost simetrije)

d) mnoštvenost (R – tiče se epizoda i motiva; svako je pjevanje zaokružena cjelina,

informacijski jedinstveno i razumljivo bez dodatnih podataka – jedno se djelo sastoji od više manjih

zaokruženih cjelina) – jedinstvenost (B – pjevanja nisu razumljiva jedno bez drugoga – cijeloje djelo

jedna cjelina)

e) jasnoća (R – tiče se prikaza događaja; prikazani događaji predstavljaju autorovo viđenje

stvari) – nejasnost (B – događaje prikazati kao viđenje nekog lika, događaje prati iz njegove

perspektive)

7. Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga (primjer religiozne poeme)

- djelo tiskano 1622. godine (posveta ima nadnevak 8. džunja (lipnja) 1622.)

- predložak – kao predložak ovoj religioznoj poemi poslužila je biblijska parabola o razmetnom sinu i

dobrom ocu iz Evanđelja po Luki;

- objašnjenje pojma parabola – znači uspoređivanje ili usporedbu; pojmovno je prilično

neodređen pojam, koji je u početku značio pjesničku figuru (Ciceron, Kvintilijan, Aristotel), a kasnije

se razvio u značenje književne vrste, koja pomoću kratke, izmišljene i alegorijske priče donosi,

uglavnom, moralno-didaktički sadržaj; postoje sličnosti, ali i razlike, između basne i parabole:

BASNA

Sadržajno vezana za svakidašnji život

PARABOLA

Vezana za uzvišenije moralne sfere

Kao likovi pojavljuju se biljke i životinje Nastupaju ljudi

Računa s razumom Okreće se osjećaju

Glavna misao je jasna sama po sebi Glavna misao često traži objašnjenje

Stil ne odaje uzvišenost Stil je uzvišen, ozbiljan, pun retoričkih sredstava

Zajedničko: i basna i parabola polaze od izmišljenoga i kreću prema poučnosti.

- biblijska je parabola o razmetnomu sinu, kao jedna od poznatijih parabola, u Gundulićevu

tekstu obrađena kroz tri pjevanja, tj. plača: Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje, a na početku svakog

pjevanja nalazi se motto, preuzet iz Evanđelja po Luki;

- razina žanra – Suze potvrđuju jedan od primarnih žanrova hrvatske barokne književnosti, ato je

religiozna poema, koja se u literaturi još naziva i plač, jer: ''Kod plačeva nije riječ samo o vjerskim

osjećajima i njihovu opjevavanju nego se uvijek radi o nekom grešniku ili vjerskom preobraćeniku koji

se – plačući – kaje, pa i spjev biva podijeljen ne na pjevanja, nego na plakanja, cvilenja ili uzdisanja.''

(P.Pavličić, 1979, Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, Zagreb; str. 105);

- u pitanju je, dakle, ona književna struja koju je pokrenuo talijanski pjesnik Luigi Tansillo da

Nola (1510.-1568.) svojim spjevom Le lagrime di San Pietro (Suze svetoga Petra), koji ima 15 pjevanja;

- Tansillo je 1534. godine u Mlecima tiskao djelo Il Vendemiatore (Pudar / Trgač grožđa), koje

se nije svidjelo crkvenim krugovima zbog svoje raspusnosti; riječ je o spjevu koji je ispjevan u

oktavama s opscenim aluzijama, jer berač koji se nalazi na stablu poziva žene da ne izbjegavaju

ljubavne užitke ni obrađivanje vrtova;

- riječ pudar (i to u značenju čuvar) javlja se i u drugim djelima u staroj hrvatskoj književnosti,

kao npr. u Marulićevoj Juditi, odnosno u Držićevu Dundu Maroju (Drugi čin, Deseti prizor, izdao

CEKADE, 1987, str. 336), i to u Pometovu monologu u kojemu on izriče hvalospjev vlastitu trbuhu:

PRIMJER IZ JUDITE:

Kad vinograd gust, kad je već zrilo,

Koga ne bude bljust pudar ni pudilo, (čuvati) (čuvar) (strašilo)

jato ga pokrilo čvarljak, grozd ne ojde, (čvorak) (ne ostavi)

kad se je najilo, s punom gvačom pojde (podvoljak)

(M.Marulić, Judita, VI, 113-116)

Ko vinograd gusti kad je sve sazrilo,

ako ga ne čuva pudar i strašilo,

jato bi pokrilo čvoraka i tade,

kad se nasitilo, bez grozda ostade:

(M.Marulić, 2001, Judita, prepjevao i komentirao

N.Kolumbić)

PRIMJER IZ DUNDA MAROJA:

A sinjor Marin mi prijeti! Ah, hoću danaska da zna što je Pomet, što je čovjek virtuoz, čovjek virtutibus

praedutus! Odpravih Dunda Maroja s onjezijema trijema vlasteličići, spačah se od njega najbrže, - znam mu ćud:

držao bi me s sobom tri dni i tri noći u postu i u penitenciji. Odkinuh se rekoh: ''Imam posala, velicijeh posala,

dostojnijeh Pometa baše.'' Pomete, da, Pomete, pače plemeniti kralju i gospodine, Pometov trbuše sofriktani,

veseli se, hrani se na delicije, na zalogaje, na manu nebesku, na vareno, na pečeno, na prigano, na podprigano,

na tortice drage, na sapuriće incukarade i s vodicom rusatom, na jetrice slatke od kapunića, na guske, na patke,

na paune, na galine od Indijana, blaženstvo vječno! Za tebe Pomet sve stenta, za tebe se sve ovo spravlja, kralju

i gospodine! Ti si moj, ja sam tvoj; ti meni gospodar, a ja tvoj sluga i pudar, - pudar, bogme, pudar, er ja tebe

čuvam od zla čovjeka – od octa i blute, od goveđega mesa i od tjezijeh poltronarija; a ti me ne pretiliš inijem

neg bratkovinom i smokvami. (Dundo Maroje, 1987: 336)

- zbog nedoličnog sadržaja papa Pavao VI. stavio je Tansillovo djelo na indeks zabranjenih knjiga; da

bi se iskupio za počinjeni grijeh, Tansillo piše spomenutu poemu Suze svetoga Petra, čiji su dijelovi

izašli 1560. godine, a cijelo su djelo dovršili drugi (npr. Attendola) i tiskali nakon autorove smrti 1585.

godine; poema ima 13 plačeva (pianti; a Mate Zorić tvrdi u Leksikonu stranih pisaca, 2001, da ima 15

pjevanja!!), u kojima se opisuje tuga i kajanje svetoga Petra pošto je zatajio Isusa;

- poema je doživjela veliki uspjeh i ponovljena izdanja;

- na tragu Tansillove poeme nastaje i poema Erasma da Valvasonea (1523.-1593.; talijanski

pjesnik) Lagrime di Santa Maddalena (1586.), koja također utječe na smjer Gundulićevih Suza;

- slični su se ''plačevi'' uskoro pojavili i u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Engleskoj;

- u hrvatskoj književnosti imamo 3, odnosno 4 takva djela:

Ivan Bunić Vučić, Mandalijena pokornica

Ivan Gundulić, Suze sina razmetnoga

Ignjat Đurđević, Uzdasi Mandaljene pokornice

Antun Kanižlić, Sveta Rožalija panormitanska divica

- sve navedene religozne poeme / plačevi imaju zajedničke karakteristike na razini idejnih elemenata,

a u to ubrajamo sljedeće:

1. obično na početku, a nekada i kasnije tijekom spjeva, pjesnik izjavljuje kako suzama pokajnika o

kojemu je riječ zapravo oplakuje vlastite grijehe, pa se nada da će mu djelo moći poslužiti umjesto

suza kao znak pokajanja, ili mu pomoći da stekne Božju milost i uđe u raj; potrđuju to sljedeći stihovi:

Grozno suzim gork plač sada,

gorko plačem grozne suze

ke razmetni sin njekada

kajan z grijeha lijevat uze;

jeda i moje grijehe oplaču

suze u suzah, plač u plaču. (I, 1-6)

2. pjesnik također na početku spjeva ili kasnije, upozorava da kajanje grješnika o kojemu pjeva treba

biti primjer čitateljima kako bi se na vrijeme vratili na pravi put i stekli oprost, što potvrđuju stihovi:

O grešniče, u zlu tvomu

k vječnomu se dobru uteci,

u izgledu viđ ovomu

sebe istoga, kaj se i reci

veće božje da je smiljenje

neg sve ljucko sagrješenje. (I, 37-42)

3. spjev uvijek započinje stanjem nakon grijeha, kada se grješnik već kaje, obično negdje na

osamljenu mjestu, šzo potvrđuju stihovi:

Pod česvinom grm prignuti

gdi u spletenu gaju raste,

a o klisurah strme ljuti

gledaš visjet divje hraste,

ter pod snijegom vrsi bijeli

planinam su posijedjeli... (I, 49-54)

4. to je mjesto redovito spilja; pjesnik obično opisuje pojave iz prirode koje grješnika okružuju;

grješnik uspoređuje sebe i svoje osjećaje s biljem, životinjama i atmosferskim pojavama; konstatira

kako je priroda stvorena radi čovjeka, jer je ona zapravo slika Božja, a čovjek prirodu zlorabi; grješnik

zaziva prirodne nedaće na svoju glavu, što potvrđuju sljedeći stihovi:

Svojom vječnom zapovijedi

da me vriježi, nebu reče;

a zviezdami svijem naredi

da mi svaka blaga isteče;

čini oganj da me zagriva,

a povjetarce oživljiva. (III, 271-276)

Skot nesvijesni u vrlini

ki u gorskoj stoji dubravi

spozna tko mu dobro čini

i haran mu je po naravi;

a ja biću z grijeha zloga

dobročinca zlotvor moga? (III, 319-324)

I još živem? još me zdrži

zemlja? još mi sunce siva?

Treskovima nebo prži

dubja ka mu nijesu kriva

a u krivinah tko se ustara

ne poraža i ne izgara, (III, 253-258)

5. grješnik se sjeća svojega grijeha, rekonstruira ga do u tančine, čudi se kako se usudio počiniti nešto

tako strašno; o tome svjedoče sljedeći stihovi, kojima treba dodati i cijelo Sagrješenje, koje

predstavlja opširnu rekonstrukciju počinjena grijeha:

Što ne učinih, što ne skrivih,

u ku zlobu š nje ne upadoh?

Tlačih zakon, neprav živih,

tlapih, mamih, grabih, kradoh;

na vrlja se djela spravih;

sram poplesah, Boga ostavih! (I, 289-294)

6. grješnik se sjeća kako je došlo do preobraćenja: prostrijelio ga je Isusov pogled ili zraka Božje

milosti, i to do u samo srce, poput ''ljuvene strijele'':

Tako u tminah svijeta ovoga

zametena svega u sebi

kad čovjeka umrloga

vlas pritvara višnja s nebi,

prosvetli ga blago dosti

najprije zrakom sve milosti.

Netom ovi zrak udari

u stražnika žirnijeh stada,

vidje i pozna sve privari

ke mu uzrok bijehu od jada,

i da staše za zatrti

svoj zli život gorom smrti. (II, 7-18)

7. pokajnik osjeća da mu suze što ih prolijeva nisu dovoljne da bi oprao vlastiti grijeh, pa se moli Bogu

da mu ih podari još punu više:

Plačem, ali plačom žudi

nadić sitne zvijezde očima,

kroz kih lijevat odasvudi

rijeke od suza dotle ima,

dokle u gorku vodu onu

svoje zloće sve potonu. (III, 73-78)

Ah, jaoh, plačne oči moje,

gdi su od groznijeh suza mora?

Plač'te, plač'te sve dni svoje,

plač'te, plač'te bez umora;

ah, i da se grijeh moj skrati,

život se u plač vas obrati! (III, 217-222)

8. kada se griješnik naplače, pada noć, a on je moli da ga sakrije i proguta; ponekad slijedi i opis zore:

Noći slijepa, gluha noći,

gluhu i slijepu slična meni,

ah, da mi je ufat moći

da smrknute tvoje sjeni

neće izgnat dzora bijela

meni plačna, svijem vesela! (III, 157-162)

Nu ako inim u tamnosti

noć me i puste kriju gore,

gora i noć s kom kriposti

mene meni skriti more? (III, 235-238)

9. noću, a ponekad i danju, pokajnik ima vizije Isusove muke (ili se sjeća da je toj muci prisustvovao),

sjeća se Božjih čuda, pa dolazi do zaključka da je od svih čuda na svijetu najveće čudo milost Božja:

promjena je ova odviše

vrh svijeh čuda čudna u sebi,

i nije stvari slavom više

ni na zemlji ni na nebi, -

Božje ruke svemoguće

djelo najviše i najvruće! (III, 37-42)

10. grješnika tješi pomisao da je milost Božja veća od svakog grijeha:

Milosrđe je Božje veće

neg sve hude me krivine,

zašto Višnji dobri neće

kajan grešnik da pogine;

tijem što čekam tužan odi?

Dušo moja, k njemu hodi! (III, 385-390)

[11.] pjesnik moli nekadašnjeg griješnika i pokajnika, a sada sveca, da ga zagovara kod Boga na nebu,

kako bi i on stekao istu milost Božju; neki plačevi, kao npr. Bunićeva i Đurđevićeva Mandalijena imaju

jasno izraženu i ovu 11. karakteristiku, koja u Suzama nije tako očita, što potvrđuju i stihovi:

Vrgoh stare prijatelje,

A za novu mu družinu

Uzeh onih s iste želje

U bludnosti koji ginu;

Vodih za mu stražu ovih,

Gozbe obilne njim gotovih. (I, 331-336)

- Đurđević Mandalijenu završava stihovima:

Nu ako nebo srca gleda,

Ter je želja s dostojnosti,

Daj mi, ah daj mi da unaprijeda

Moj grijeh žalim tvôm žalosti,

Pak da ljubim gori u slavi

Tvoga draga tvôm ljubavi!

(I.Đurđević, Uzdasi Mandalijene pokornice, Uzdisanje osmo, PSHK, knj. 18, Zagreb 1971, str.369.)

- sve navedene odrednice ne moraju i nisu uvijek zastupljene u svim našim religioznim poemama; naš najveći izuzetak je Kanižlićeva Sveta Rožalija;

8.

Stijepo Đurđević, Derviš (primjer komične poeme)

(Dubrovnik, 1579. – Dubrovnik,1632.)

- kontekst: u vremenu u kojemu je živio i stvarao Ivan Gundulić (1589.-1638.) postojali su i neki drugi

pisci, o kojima naše povijesti govore kao o piscima koji su stvarali u sjeni Ivana Gundulića (M.Kombol);

u ovu skupinu pisaca Mihovil Kombol ubraja Horacija Mažibradića, Paskoja Primovića, Stijepu

Đurđevića;

- Horacije Mažibradić (Venecija, 1565. – Cavtat, 1641.) – rodio se u Veneciji kao nezakoniti

sin dubrovačkog trgovca i pjesnika Maroja Mažibradića i njegove sluškinje (Marije?); školovao se u

Dubrovniku, dosta vremena provodio na imanju svog oca u Konavlima; bio nagle i naprasite ćudi,

zbog čega je često bio saslušavan i kažnjavan; obnašao niže službe u Republici, iskusio bijedu i

neimaštinu (osim o ženi i punici brine se i o 13 djece!);

- pisao 12-eračke ljubavne pjesme na tragu lirike 16. stoljeća, ali i 8-eračke stihove na tragu

Bunićevih Plandovanja senzualno-idilične intonacije; zanimljiva je i njegova moralno-didaktična i

satirična poezija, te poslanice; povijesti često ističu njegovu poslanicu naslovljenu Oracio Mažibradić

Plavkoviću (1623.), dakle riječ je o poslanici upućenoj Ivanu Gunduliću;

- Paskoje Primović (Dubrovnik, 1565. – Dubrovnik, 1619.) – pripadnik skromne i vrijedne

pučanske obitelji, koja se upravo njime i ugasila; bio je, uglavnom, pisar u različitim kancelarijama

uprave u Dubrovniku; oprobao se i u novčarskim i privrednim poslovima, ali bez veće materijalne

sigurnosti;

- knjiženi rad obuhvaća, uglavnom, prevođenje; preveo je:

- Dies irae (Ukopna pjesma)

- Rinuccinijevu melodramu Euridice

- Sannazzarov ep De partu Virginis (Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda

djevičkoga)

- crkvene himne i molitve

- njegovim originalnim djelom se uzima zbirka šaljivo-podrugljivih pjesama Fioka (naslov je

zbirka dobila prema akrostihu FIOKA, koji se javlja u pjesmama, ali se još ni danas ne zna što ta riječ

točno znači); riječ je o parodiranju petrarkističkoga izraza i tema – miješa petrarkističke uobičajene

teme i konvencije s bizarnim zgodama; u tome prethodi Stijepi Đurđeviću, pravom majstoru parodije;

- životopis Stjepa Đurđevića: mlađi suvremenik Mažibradićev i Primovićev; pripadnik stare i ugledne

plemićke obitelji, kojoj će on biti posljednji muški potomak; u mladosti mu mač nije služio samo kao

ukras; često ga je koristio u tučnjavama u ulicama u kojima su stanovale i djelovale ''zle žene''; zbog

toga je kažnjavan na sudovima (o čemu svjedoče sudski zapisnici), često je plaćao globu ali i ležao u

zatvoru; jednom je bio osumnjičen i za ubojstvo, koje nije bilo dokazano; jedanputa su njegove akcije

bile protumačene kao opasnost za Grad – naime vojvoda od Savoje i Mantove organizirao je

podizanje ustanka protiv Turaka, u čemu je sudjelovao i sam Đurđević; dubrovačka je vlada u tome

vidjela opasnost za sam Grad, te je 1612. prognala Đurđevića na četiri godine iz grada; Đurđević je

otišao u Napulj; kada se vratio u Dubrovnik, stari su grijesi bili oprošteni; sve do smrti obnašao je

različite državne službe u Dubrovniku;

- njegovu smrt (1632.) opjevao je i Ivan Bunić Vučić u Plandovanjima ([89] VIII Nadgrobje gospodinu

Stijepu Giorgi, Stoljeća hrvatske književnosti, 1995, str. 119; u pjesmi se kaže da je s Đurđevićem

ugasila se njihova loza, tj. „Jaković sva kuća“, što znači da se Đurđevićeva loza prema njegovu djedu

Jakobu /Jako/ zvala Jaković);

- bibliografija: njegov književni opus je relativno malen, jer u mladosti piše ljubavnu liriku (do nas su

stigle samo četiri takve pjesme); ona svjedoči o njegovu udaljavanju od duha petrarkizma, jer se javlja

senzualnost kojoj je sklona lirika 17. stoljeća (npr. u pjesmi Ljuveno uživanje – lirski subjekt želi imati

dvije voljene drage: jedna mu usti cjeliva, a druga ga ''usrjed krila razbludnoga svoga ima''); razbluda

=naslada, uživanje;

- slavu mu je ipak donio Derviš, koji je već bio hvaljen i u starom Dubrovniku; Dubrovčani su

Derviša nazivali i Dervišijata, a oko postanka samoga spjeva isprepleli su čitavu legendu (objašnjenje

pogledati u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 10, Zagreb 1967, str. 85.) – po njoj je djelo nastalo

kao posljedica čudnog susreta u dubrovačkom Kneževom dvoru između zapuštenog zatvorenika i

kneževe kćerke, koja je, ugledavši kako kažnjenika sprovode, uskliknula: ''Gle, kakav je, kao neki

derviš!''; taj je derviš bio, navodno, sam Đurđević, koji se na djevojčin usklik okrenuo, ugledao lijepu

djevojku i na prvi pogled se zaljubio u nju; nakon toga odlučio je svoje misli i osjećaje prenijeti na

pravoga derviša, i tako je nastao Derviš;

- preveo je i Sedam psalama pokornijeh kralja Davida (Padova 1686.); ovim se poslom

pozabavio već prije Ivan Gundulić (1621.); postavlja se pitanje – zašto se ovaj podrugljivac, nemiran i

raspojasan stvor prihvatio takva posla? – možda zbog starosti, nemoći, približavanja smrti??

DERVIŠ

- komična poema koja ima 50 osmeračkih sestina rime ababcc; to je monolog bosanskog Derviša, što

ga ovaj izgovara lijepoj Dubrovkinji; on je zaklinje da mu pokloni ljubav (stihovi na str. 94; Pet stoljeća

hrvatske književnosti, knj. 10, Zagreb 1967):

Nijesam čoban ni kopile (...) / Plemenit sam Dedo derviš! (str. 94)

- derviš – pripadnik derviškog reda (sekte) u muslimana, koji se isticao u vršenju pobožnosti;

derviš se u religioznom zanosu ubada nožem i odatle se u Đurđevićevu tekstu spominje da je on

izranjen, krvav; derviš je skroman, povučen čovjek

- ozbiljne i šaljive teme u staroj hrvatskoj književnosti: hrvatska epska književnost starijih razdoblja

obrađivala je prvenstveno ozbiljne teme (ratove s Turcima, religozne priče o životima svetaca i

svetica, život Kristov, hrabre podvige kršćanskih junaka i junakinja; o ovim se temama pjeva

uzvišenim tonom, visokim stilom i patetikom; pripovjedač neizostavno ističe hrabrost, rodoljublje ili

svetost kao najviše životne vrijednosti);

- no, tu i tamo i pored ovakvih ozbiljnih tema, pojavit će se i poneko šaljivo, komično djelo,

pokoja rugalica ili peckava zgoda, neka dosjetljiva parodija;

- za ovakvo veselije viđenje stvari kao pogodnom se temom pokazala tema ljubavi; ljubav je

najuzvišenija emocionalna vrijednost, ali se o njoj može govoriti i s veselije strane; u hrvatskoj

baroknoj književnosti ovu drugu mogućnost potvrđuju komične poeme, u koje svrstavamo:

Đurđevićeva Derviša, Bunićeva Gorštaka, Suze Marunkove Ignjata Đurđevića, a u 19. st. nastaju Suze

Prdonjine (1879.) Antuna Kaznačića;

- barok vrlo često piscima propisuje što i kako imaju pisati (puno je izvanliterarnih zahtjeva);

ali, barok je i vrijeme kada se najviše krše ta ista pravila u obliku parodije; potvrđuju to upravo

komične poeme, jer u njima prepoznajemo sljedeće:

- ozbiljnom se književnošću želi baviti lik koji je tomu nevješt – Derviš, Gorštak, Marunko su

nevješti metaforama i ljubavnom pjesništvu;

- likovi u tim poemama dolaze iz krajeva izvan Dubrovnika, pa se u tome može vidjeti

šegačenje sa stanovnicima koji nisu Dubrovčani – Derviš dolazi iz Bosne, Gorštak živi u pustoši,

Marunko je Mljećanin;

- u središtu pozornosti je lik koji se u dužem monologu i na način koji mu ne pristaje obraća

drugoj ženskoj osobi sličnoga ili višega imovinskoga stanja, udvara joj se na način koji on sam smatra

uglađenim i učenim;

- zajedničke osobine hrvatskih komičnih poema:

1. junak, kojemu to ne pristaje, počinje se udvarati na neki smiješan način; to je točka na

kojoj svi naši autori grade smiješnost svoga lika: Derviš, Gorštak, Marunko uporno žele dokazati da su

i oni vrijedni ljubavi i poštovanja; kao glavnu pretpostavku za ostvarenje ljubavi i otmjenog udvaranja

uzimaju bogatstvo, koje je u odnosu na njih puko siromaštvo (odabranici srca svoga nude kožu,

tikvicu, remen, kašiku, misleći da će je tako sigurno pridobiti za sebe);

2. najveći broj komičnih efekata proizlazi iz junakove pohvale ljepoti drage i iz njegova opisa

gospojine okrutnosti; pohvala ljepote želi bili lirska, ali usporedbe su nespretne, neprimjerene, pa

onda i smiješne:

Od repate ljepša s’ zvizde

i od sunca i od zore,

punija si dike i gizde

negli čičak posred gore,

a sva u licu ružom captiš –

ja sam Dedo smamljen derviš!

Pobjelja si nego gruda

prem ožeta mlijeka vlaška,

ali vajmeh gnjeva i huda

moje od mene srce baška

bez milosti svakčas držiš –

uvrijeđen sam Dedo derviš!

(Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 93)

- Dervišev govor je mješavina usporedbi iz njegova svakodnevna života i naučenih pa krivo

upotrijebljenih metafora (sva u licu ružom captiš (=cvjetaš) – to je literarna metafora ali u kontekstu

čička i repate zvijezde, pa je konačni učinak – smijeh);

- nadalje, ''pogled ljuveni'' je u petrarkističkoj poeziji obično uspoređen sa strijelom; ovdje

strijela nije precizirana, ali je ''pogled ljuveni'' zadržao sposobnost da bode, pa se Dedo derviš sjeća

da mu je uz srce ranila i jetru (džiger);

Nu od mene ti ne bježi,

ljubav er te, moja lijepa,

u mom srcu zabilježi

zlatnom strijelom kom ga cijepa

kojom džiger sveđ moj raniš –

ustrijeljen sam Dedo derviš! (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 94)

3. okoliš u kojemu se junaci nalaze također je zajedničko našim komičnim poemama – riječ je

o sredini koju likovi smatraju bliskom i svojom, te u nju pozivaju svoju draganu; okoliš je uvijek jedan

od elemenata na kojima pjesnici grade komičnost situacije i komičnost junaka; okoliš je neprikladan,

u kontrastu s lirskim ugođajem što ga zaljubljenici (Derviš, Marunko, Gorštak) žele postići, i to kako

slijedi:

Derviš-Dubrovkinja: mjesto je prid dvorom (bez idiličnih, lirskih konotacija)

Gorštak-Zorka: mjesto je pusta planina

Marunko-Pavica: mjesto je planina

(Prdonja-Marava: mjesto je ribranica u gradu)

- Derviš se nalazi na nekom neodređenom mjestu, ali se može naslutiti da se nalazi pred dvorom

svoje ljubljene, dakle na mjestu koje je literarno obilježeno (raniji su pjesnici puno govorili o prozoru

svoje drage i njezinu dvoru); ono što on izgovara neprimjereno je tom mjestu, jer Derviš kaže:

Eto uhiljen ja se skitam

i ucviljen ja se tučem,

prid dvorom ti ter mahnitam,

skačem, plačem i jaučem

vikajući: što me moriš? –

umoren sam Dedo derviš! (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 95)

- mjesto na kojemu Dedo čeka i plače, i jauče, neznatne je idiličnosti, čega je i sam lik svjestan:

Plačan Dedo već ne ruča

niti veće kafu srka,

neg gologlav, bez papuča

po najvećem snijegu trka

cić plamena kim ga goriš –

urušen sam dedo derviš!

(Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 96)

- parodija: navedena tri elementa (udvara se lik kojemu to ne pristaje, neprimjerene pohvale ljepoti i

okrutnosti drage, neprikladnost okoliša) zajedničke su osobine hrvatskim komičnim poemama, jer su

oni dovedeni u svezu s parodijom;

- parodiji je podvrgnut jedan tip literature, koji bismo mogli odrediti kao pastoralni i kao

petrarkistički, pa bismo mogli reći:

a) parodiranje pastoralnih elemenata je prisutnije u opisu okoliša i onoga čime zaljubljenik

raspolaže

b) parodiranje petrarkističkih elemenata očituje se u načinu udvaranja komičnih junaka;

- nadalje, parodira se jezik i to uz pomoć

b.1) makaronskog govora (mješavina hrvatskog jezika i nekih drugih inojezičnih elemenata,

obično turcizama)

- u makaronskom govoru komični se efekti svode na zamjenu petrarkističkog izraza

turcizmima:

Svaka rados BENDEN ĐITI (= sveđ mi bježi/ pobježe od mene)

Ter mi slatke nijesu slasti,

Er sveđ imam na pameti

Gorkos od tve oholasti;

BENUM RAHUM (= moja dušo/ma srdačce), što se oholiš? –

ČEMERAN (= ucviljen/jadovan) sam Dedo derviš!

(Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 96)

- ako turcizme, dakle, zamijenimo izrazima konvencionalnog petrarkizma u domaćoj tradiciji,

dobit ćemo tipičnu strofu renesansne ljubavne lirike;

b.2) metaforom se parodira jezik – komični se efekti ostvaruju uz pomoć metafore koju

konstituira makaronski govor i niski stil:

Ti si rajski melek (= anđeo) lijepi ← makaronski govor

Koji sletje zgara s nebi,

Ki me opoji i zaslijepi,

Da već ne znam ništa o sebi

Er mi u srcu sveđ ti sjediš ← niski stil

Zanesen sam Dedo derviš! (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 93)

- druga mogućnost stvaranja komike jest tzv. realizirana metafora – preneseno, metaforičko

značenje se doslovce i ostvaruje, realizira; npr. petrarkistički zaljubljenik će reći da ''u plamenu svak

čas gori'', ali neće reći da je od tog plamena i ''pečeno srce'' a on ''izgoren'':

Ne, zvjerenja od nijednoga

Neg ti malo kurban (= žrtvu) tvorim

Od pečena srca moga

Ki u plamen svakčas gorim

Er pogledom sveđ me prliš (= pržiti, paliti)

Izgorjen sam Dedo derviš! (Đurđević, PSHK, knj. 10, str. 96)

b.3) antiteza – antitečinost se ostvaruje u odnosu na lik (najčešće), jer je zaljubljenik u

komičnoj poemi oprečan izgledom, izrazom i podrijetlom renesansnom galantnom udvaraču;

- u liku smiješnoga kavalira Derviša miješa se:

- ljubav prema Bogu i ženi (derviš se u religioznom zanosu ranjava, a rane mu nanosi i

ljubav prema ženi);

- profanira se visoki stil; u funkciji profanacije visokoga stila jesu i usporedbe u kojima

se direktno vezuje uzvišena ljepota gospoje uz svakodnevicu i uz gastronomski inventar ruralno

vrednovanih pojmova, kao na primjer:

Od repate ljepša s' zvizde

(...)

punija si dike i gizde

negli čičak posred gore

(...)

Pobjelja si nego gruda

Prem ožeta mlijeka vlaška

(...)

Od pilava (= tursko jelo od riže) draža s' meni,

I od masla i od meda.

9.

ODAVDE JE ZA 2. KOLOKVIJ

II. Ozaljska inačica hrvatskog književnog baroka

- ozaljski književni krug: književnici se tako nazivaju prema središtu njihova djelovanja (Ozalj), jer su

se oko Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i leksikografa Ivana Belostenca (1594./5.-1675.; pavlin

čiji je rječnik Gazophylacium tiskan tek 1740. pod imenom pavlina Orlovića) okupili i neki drugi pisci

(Ana Katarina Frankopan Zrinska, Juraj Rattkay Velikotaborski – 1612.-1666; najprije bio isusovac a

kasnije svjetovni svećenik; borio se s P.Zrinskim protiv Turaka; zbog ležernijeg dnosa prema moralu

/posebice se misli na žene/ bile mu uskraćene sve crkvene časti; napisao je djelo Memoria

regum... /Uspomena na kraljeve.../ u kojemu piše protiv Mađara i Nijemaca);

-jezik kojim pišu potvrđuje dodirivanje triju dijalekata (čakavskog, kajkavskog i štokavskog), pa se u

odnosu na ovaj kriterij u ozaljski barokni književni krug svrstava i Pavao Ritter Vitezović, iako životom

i radom nije vezan uz Ozalj (rođen je u Senju);

PETAR ZRINSKI

(Vrbovec, 1621. – Bečko Novo Mjesto, 30. 4. 1671.)

- životopis: pripada obitelji vodećih hrvatskih velikaša (obitelj Zrinskih dala je 4 bana: Nikolu

Sigetskog, Jurja /djeda Nikole i Petra/, te braću Nikolu i Petra Zrinskog), koja je svoju prvu zadaću

vidjela u organizaciji otpora protiv Turaka, ali koja se brinula i o razvoju privrede i kulture; na

feudalnim dvorcima Zrinskih (Ozalj, Čakovec) razvija se književna djelatnost;

- rođen je 1621. godine, a njegov stariji brat Nikola 1620. godine (autor mađarske Sirene);

nakon očeve pogibije 1626. godine o njihovu odgoju brine ostrogonski biskup Petar Pazmany, što im

osigurava prvorazredno obrazovanje (Gradac, Trnava), putuju Italijom, upoznaju sečentiste, posebice

Marina; poznaju nekoliko jezika (latinski, talijanski, njemački, mađarski); nakon povratka iz Italije

Petar živi u Ozlju a Nikola u Čakovcu; Petar se oženio Anom Katarinom, kćerkom karlovačkog

generala Vuka Frankopana Tržačkog (1641.);

- sudjeluje u uroti protiv bečkoga dvora (protuhabsburška urota), koji se sve manje angažira

oko ratovanja s Turcima i sve manje brine o ovim našim prostorima; na čelu urote je bio Nikola, koji

nesretno stradava u lovu (1664.), a banska čast pripada Petru; pomoć od Francuza nije stigla, savez s

Turcima nije sklopljen, te su vođe urote uhapšeni (Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan)

i nakon jednogodišnjeg tamnovanja smaknuti odsijecanjem glave 30.4. 1671. u Bečkom Novom

Mjestu;

- bibliografija Petra Zrinskog:

- Adrijanskoga mora Sirena (1660.)

- rukopis Sibila (ili Knjiga gatalica), služila Petrovoj ženi Ani Katarini za razbibrigu; rukopis ima

47 listova, tj. 12 poglavlja, a svako ima 37 strofa (12-erački katreni jednostavnih rima); rukopis je

objavljen 2007. godine nastojanjam J.Bartolića

- riječ je o prijevodu s mađarskoga i predstavlja knjigu gatalicu, tj. žanr koji je bio omiljen u

srednjem vijeku, a na jugu Hrvatske bliske su joj Jeđupke (npr. Pelegrinovićeva);

- tematika – pronaći put prema lagodnome životu, analizira se bračni život (i uz lascivne

izraze), teži se šali i razonodi;

- Petrova se bibliografija dovodi u svezu s književnim stvaralaštvom godinu dana starijeg

brata Nikole, koji je 1651. u Beču objavio na mađarskom jeziku spjev Adriai Tengernek Syrenaia

(Adrijanskog mora sirena)

- kontekst nastanka Petrove Adrijanskog mora sirene – bitan je njegov brat Nikola i njegova mađarska

Sirena

- Nikola Zrinski (1620.-1664.), Adriai Tengernek Syrenaia (Adrijanskog mora sirena, Beč 1651.)

- mađarska i hrvatska Sirena: Nikolin je tekst u mađarskoj književnosti najvažnije djelo svoga doba

(baroka), dok Petrov tekst (prerada) u hrvatskoj književnosti nije, jer postoje i bolji barokni epovi; u

interpretacijama Sirene se, uglavnom, govorilo o temi teksta i o podrijetlu teme

- na nastanak ovoga spjeva na mađarskom jeziku potaknula je Nikolu Zrinskoga činjenica da je njegov

pradjed, Nikola Zrinski Sigetski (ili Nikola Šubić Zrinski), bio hvaljen kao branitelj Sigeta (1566.), da se

o njemu pisalo i da ga se slavilo

- u odnosu na obradu sigetske bitke u hrvatskoj književnosti situacije je sljedeća:

- Ferenc Črnko opisuje sigetsku bitku u obliku kronike pod nazivom Podsjedanje i osvojenje Sigeta

- Črnkovi rukopisi nisu sačuvani u originalu nego u brojnim prijepisima i prijevodima, a obično

se donose prema obradi dr. Stjepana Ivšića iz 1918.

- bio komornik Nikole Šubića Zrinskoga i jedan od preživjelih u sukobu s Turcima - Ferenc

Črnko2, opisao je u obliku kronike, glagoljicom, posljednje trenutke svoga gospodara Miklouša

Zrinskog i samoga grada

- kronika Podsjedanje i osvojenje Sigeta započinje ''Na 15. dan unija'' (unije=lipanj), opisuje

dolazak turske vojske pod Siget, izgradnju mosta na Dravi kod Osijek koji bi zgotovljen za deset dana,

2 O Ferencu Črnku u literaturi je zapisano i to da je on ''jedan od petorice ili šestorice branilaca Sigeta koji su uspjeli preživjeti završnu bitku i kasnije tursko zarobljeništvo.'' (Ratković, 1971a: VIII)

navalu Turaka, požar u gradu, a završava s ''Dne 9. rujna''3 godine 1566, odnosno završava opisom

banova neposredna sukoba s brojčano nadmoćnijom turskom vojskom, opisom njegove smrti i

naknadnog odrubljivanja glave, njezina naticanja na kolac i promatranje od strane Turaka

- nakon što je preživio sukob, Črnko je proveo neko vrijeme u turskom zarobljeništvu, odakle

ga je otkupio Juraj Zrinski, sin Nikole Zrinskog: ''Opis o podsjedanju i padu Sigeta napisao je

vjerojatno na poticaj svoga novoga gospodara, Jurja, poznatog mecene, kojemu neki hrvatski

književnici, na primjer Zadranin Brne Karnarutić i Dubrovčanin Dinko Zlatarić, posvećuju svoja

književna djela.'' (Ratković, 1971b: 27)

- kronika je ubrzo bila prevedena na latinski i njemački.

- Ivan Pergošić (?-1592.) svoj Decretumu (1574.; zbirka propisa iz srednjovjekovnog građanskog i

javnog prava) posvećuje Jurju Zrinskome, sinu Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a pradjedu

Nikole i Petra Zrinskog

- Brne Karnarutić (1515/20.-1573?), Vazetje Sigeta grada, koje je sačuvano u izdanju iz 1584. godine i

u kojemu se Karnarutić drži upravo teksta Črnkove kronike

- govori se o borbi protiv istočnih vukova, tj. Turaka (I.Frangeš) u koju se uključio i Nikola

Zrinski; opisana je herojska borba i junačka smrt hrvatskoga bana pod Sigetom 1566. godine (mađ.

Sziget – otok4; Szigetvár – gradić u jugozapadnoj Mađarskoj) koja je tako postala temom brojnih

hrvatskih, mađarskih pa i njemačkih književnih i povijesnih djela.

- zrinski motiv (motiv pogibije Nikole Zrinskog Sigetskog) u našu književnost unio Karnarutić

čije Vazetje Sigeta grada ima proznu posvetu upućenu sinu sigetskoga junaka Miklouša Zrinskoga -

Prisvitlomu i uzvišenomu gospodinu Jurju Zrinskomu, momu gospodinu, nakon čega slijede četiri Dila

3 Ovaj dan kroničar opisuje ovako: ''Dne 9. rujna, u ponedjeljak rano ujutru, pošalje Mehmed-paša Sokolović, sultanov zet i veliki vezir, glavu gospodina kneza Zrinjskoga u Budim svomu bratu Mustafi Sokoloviću, budimskomu paši, a ovaj je, kad je dobije, zamota odmah u svilu i pokrije tankim platnom pa je po dva seljaka otpravi u Đur u cesarov oko.'' (Črnko, 1971: 24)

4 U literaturi je to objašnjeno ovako: ''Od malog viteškog dvorca iz XV stoljeća, sagrađenog usred močvare kojom je protjecao potok Almaš, nastao je do sredine XVI stoljeća izvanredno utvrđen kraljevski castrum, koji je ugrožavao Turcima prijelaz preko Drave kod Osijeka i osiguravao put prema Budimu. Sastojao se od vanjskog i unutrašnjeg grada te stare i nove varoši, smještenih u pravcu sjever-jug i odijeljenih gotovo sa svih strana močvarom ili jarkom. Bile su to, u stvari, četiri utvrde spojene mostovima.'' (Šidak, 1971: 205)

- Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.), Odiljenje sigetsko (Linz, 1684.)

- Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.), Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.)

- narodne pjesme

- Hugo Badalić (1851.-1900.) napisao libreto za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski (1876.)

- Marijan Matković (1915.-1985.) napisao povijesnu dramu General i njegov lakrdijaš (1969.)

→ Šrepel, Milivoj, 1902. Sigetski junak u povjesti hrvatskoga pjesništva, Rad JA, knj. 148,

Zagreb, str. 81.-173. – pregled književnih obrada sigetske bitke kod nas

- izvori za mađarsku Sirenu: da bi napisao svoj spjev o povijesnim događajima (sigetska bitka), Nikola

je marljivo istraživao stare dokumente i rijetke kronike o sigetskom događaju (Črnko, Karnarutić,

mađarske zapise o tim događajima, ali i hrvatsku narodnu poeziju);

- Nikola je imao veće ambicije od Zadranina Karnarutića, jer je htio stvoriti pravu epopeju po

uzoru na Homera i Vergilija, a slijedio je, uglavnom, Tassov Oslobođeni Jeruzalem; najvidljivije je to u:

- likovima dvaju turskih poslanika koji su došli u Siget da Zrinskom ponude kraljevsku

krunu ako im preda Siget;

- u bijegu Delimana s bojišta u Stolni Biograd kako bi se susreo s carskom kćerkom Kumilom;

- u dvoboju između Deli Vida i Demirhana što se zbog nastale noći imao nastaviti sutradan;

- mađarski jezik: postavlja se pitanje zašto Nikola, Hrvat i hrvatski ban piše djelo na mađarskom

jeziku? - zbog mađarske Sirene Nikola se i ispričao svojim čitateljima, rekavši da se tim činom nije

odrodio i da je svjestan da je Hrvat; izabirući mađarski jezik kao sredstvo izražavanja svoje pjesničke

poruke Nikola je stavio na znanje Mađarima da se njegov predak borio i žrtvovao za obranu njihove,

hrvatske zemlje; iz te tvrdnje proizlazi i usporedba da je i on, Nikola, potomak sigetskog junaka,

spreman na isto;

- rodoljublje: temeljna funkcija spjeva je rodoljubno-obrambena, jer on treba nadahnjivati čitatelje

herojskim primjerima u obrani domovine i u obrani vjere;

Petar Zrinski, Adrijanskog mora sirena, 1660.

- to je hrvatska inačica bratovljeve mađarske Sirene; i dok je brat Nikola svoju mađarsku Sirenu

zgotovio samo za jednu zimu, brat Petar je na hrvatskom prijevodu/preradbi radio vrlo sporo i teško,

jer je od prvih pokušaja prevođenja neposredno nakon objavljivanja mađarske Sirene 1651. pa do

objavljivanja hrvatske inačice 1660. godine prošao dobar niz godina; Petar je dva puta počimao

prevoditi Sirenu iz početka: prvi puta je od 15 poglavlja preveo prvih 8, a drugi je puta krenuo iz

početka i sve preveo i objavio u Mlecima 1660.;

- Petar je bratovljevo djelo pohrvatio gdje god je mogao, iskazujući pri tome neprikriveno

mržnju prema Nijemcima

- kompozicija: hrvatska Sirena se sastoji od posvete/predgovora, nekoliko samostalnih pjesama, koje

prethode ili slijede iza središnjega dijela, koji ima naslov Obsida sigecka (15 pjevanja); knjiga ima

dakle lirski okvir (pjesme prethode i slijede nakon središnjeg dijela Obside), a posveta nije

neposredno prije Obside, nego prije lirskih pjesam, šzo znači da Sirenu treba čitati kao cjelinu;

navedene sastavnice imaju sljedeće naslove:

- Junakom vse hrvacke i primorske krajine pozdravljenje – predgovor u kojemu Petar uljudno uzdiže

djelo brata Nikole (Miklouša), a omalovažava sebe kao pjesnika;

-objašnjava smisao svoga prijevoda i kaže da: svijet treba vidjeti kakve unuke ima ova zemlja,

koja je od mnogih zapuštena; da se čitatelj ugleda u ove junake i njihova djela; da se potomci

sigetskih junaka ponose svojim junačkim podrijetlom;

- objašnjava sadržaj Sirene i kaže da se pored priče o sigetskoj bitci ovdje nalaze i neke

ljubavne pjesme, i to stoga što ništa ''tako ne veseli junaka kao ljuba, konj i oružje'';

- Pisma I. u kojoj se spočita okornost Viole – 56 tercina s trostrukom rimom na kraju stiha i na kraju

prvog polustiha (aaa); tužni zvirar (lovac) cijeli dan slijedi ranjenu košutu zbog okrutne Viole; opisuje

se okrutnost

- Pisma II., u kojoj se spoznaje tužba zvirara – jedanaesterački katreni s četverostrukom rimom na

kraju stiha u kojima se i dalje govori o zviraru i hladnoj Violi;

- Obside sigecke

- Plač Arijane (govori o Arijadni i Tezeju)

- [Eho] (standardna igrarija s ponavljanjem zadnjih slogova riječi)

- Žalost Orfeuša za Euridice

- Orfeuš k Plutonu za Euridice

- Epigramata

- Vzdihavanje k Odkupitelju na križu raspetomu

- Ispivanje

- navedeni dijelovi Adrijanskog mora Sirene pokazuju da nisu slučajno tako komponirani: djelo

započinje ljubavnim pjesmama (Viola, zvirar) koje se nadovezuju na završne stihove iz posvete u

kojima se ljubav povezuje s ratom, jer u mirno doba muškarac, zvirar (lovac), krati vrijeme lovom i

govori o svojim osjećajima (Venera – Mars):

V šišaku Marčenomu učiniše gnjezdo golubi,

Da se zna, načinom kim Venus Marča ljubi.

(P.Zrinski, Adrijanskog mora sirena, SPH, 18, Zagreb 1957, str. 20)

šišak – šljem, kaciga; Marč/Mars – bog rata; Venus/Venera – starorimska božica ljubavi i ljepote

- na kraju kada je priča o Sigetu gotova, pjeva se drukčije, elegično, jer u svim pjesmama s kraja

Sirene govori se o nekom gubitku (Arijadna je izgubila Tezeja, Orfej Euridiku, odnosno svaki je

zaljubljenik osuđen na patnju); u to se uklapaju i nadgrobnice, jer ratnici koji su nekada ratovali i

ljubili, sada su u vječnosti, a sve je bilo pisano za vojnike i časnike, Nikola je pisao za mađarske, a

Petar za hrvatske vojnike

- Obside sigecke Del prvi – središnji dio Adrijanskog mora Sirene, koji je u cijelosti ispjevan u složenoj

shemi rimovanja, u 12-eračkim katrenima s četverostrukom rimom na kraju stiha i unutar stiha

(dvostruka rima; unutarnju rimu nema mađarski izvornik); to se loše odrazilo na jezik spjeva; ima 15

pjevanja (Del prvi – Del petnajsti), kojima prethodi Hištorija;

- govori se protiv Turaka - opisuje se tijek sigetske bitke, od odluke sultana Sulimana da,

potaknut paklenim silama, pokrene vojsku do pogibije Nikole Šubića Zrinskog i njegovih junaka; njih

je pjesnik prikazao kao one koji su pali kao žrtve za otkupljenje grijeha što su ih počinili Ugri, oglušivši

se o Božje zapovijedi

- preradba – u prevođenju bratovljeve Obside Petar Zrinski je znatno odstupio od originala,

zbog čega i govorimo o preradbi; to potvrđuje i metrički oblik koji je složeniji u odnosu na izvornik

(koji nema unutarnju rimu); Petar je hrvatskoj verziji dodao vlastitih 137 hrvatskih strofa, ispustio 41

mađarsku, a preradio 21 strofu; svoju preradbu Petar prilagođava domaćim prilikama (inzistira na

hrvatstvu sigetskih junaka, izraženija mržnja prema Nijemcima)

- na koji se način tradicija pojavljuje u Obsidi (P.Pavličić) – na tri načina:

a) klasično književno nasljeđe, i to eksplicitno i imlicitno

- eksplicitno – kada se izravno poziva na tradiciju, spominje antička božanstva i

legendarne osobe (od Orfeja, Ikara do Hektora – bana Zrinskog naziva sigetskim Hektorom); takvim

postupkom Zrinski daje do znanja da računa s čitateljstvom kojemu su antičke reminiscencije poznate

(jer se nalaze u svakom pjevanju, u dosta velikom broju, a čitateljstvo je najvjerojatnije njegova

vojska, koja dolazi i iz plemenitaških obitelji koje drže i do obrazovanja)

- implicitno (tehnički) – odnosi se na način gradnje teksta, obradu pojedinih motiva

najčešće po uzoru na Vergilija (Eneida): uobičajeno je u ratnom sukobu individualizirati junake

(imenuje se pobjednik i poražen, tko je koga ubio, koliko), pjevanja započimati nekim općim

razmatranjem (Zrinski lamentira o promjenljivosti ljudske sreće, o dosegu Božje pravde, o nekoj

ljudskoj osobini, pa i onda kada to nije radnjom motivirano; uostalom, i početak epa je vezan uz Božju

odluku da se kazne Ugri napadom Turaka, što nije zbiljska motivacija, nego antička motivacijska

dosjetka - Zrinski uvodi Boga, koji šalje arhanđela da odriješi furiju Alekti, kako bi ona nagovorila

sultana na rat protiv Mađara; pred kraj djela uvode se opet demoni kao ratnici na strani Turaka, što

je nefunkcionalno, jer je jasno da su branitelji potpuno iscrpljeni i na kraju snaga, te da Turcima više

nisu potrebni nikakvi demoni da bi pobijedili; - ono što je nefunkcionalno je zabavno i svodi se

uglavnom na ljubavne prizore i angažiranje nadnaravnih sila

b) renesansna tradicija – u odnosu na fabularne linije i pojedinačne motive

- u odnosu na fabulu – misli se na priču o Kumili i Delimanu i njihovoj velikoj ljubavi

(11. i 12. pjevanje) i tragičnom kraju: Deliman ubije Rustana, careva zeta, zamjeri se caru, bježi iz

tabora, susreće se s Kumilom u Stolnom Biogradu, priznaju si ljubav, kratko su sretni, jer ona pije

vodu iz „somaka“ (=drška mača) u kojoj je ostala kaplja krvi nekakva zmaja (pozoj=zmaj) što ga je

Deliman prije ubio; o tome zmaju i Delimanovu vitešku životu nema podataka u priči;

- svrha ove umetnute epizode – učiniti fabulu zanimljivijom

- u odnosu na pojedinačne motive – ima ih podosta: Alderanovo čaranje korespondira

s čarobnjacima u Ariosta i Tassa, motiv žene-ratnice koja u viteškoj odjeći kreće u pomoć mužu

(Julijanka ide pomoći Deli Vidu), višekratni dvoboj (s odgodama) Deli Vida i Demirhana

c) tradicija starije hrvatske književnosti – prisutna je kao opći i posebni signali: prvi se odnosi

na stih dvostruko rimovani 12-erac s četverostrukom rimom (na kraju prvog polustiha i na kraju

stiha), koja je vrlo teška i podsjeća na Marulića; drugi se, pojedinačni signali odnose posebice na

Karnarutićevo Vazetje (simultano opisivanje zbivanja na bojnom polju), koje opet podsjeća na Juditu;

- kako se zbilja javlja u Obsidi, koliko se pripovjedač pridržava i koliko odstupa od historijskih činjenica

(P.Pavličić)

- Obsida se naslanja na Vazetje, a Vazetje na Črnkovu kroniku, iz čega proizlazi velika

oslonjenost na povijesne činjenice

- povijesna se zbilje u epu pojavljuje na tri načina: u opisu događaja, u nabrajanju njihovih

sudionika, u prikazu krajnjega ishoda

- Zrinski opisuje, uglavnom, samo one događaje koji su se i u zbilji dogodili, uz dodatak

vlastitih interpretacija, npr. Siget je pao ali sigetski su junaci ipak junaci, jer su ih anđeli odnijeli u raj,

pa je to i odstupanje od zbilje (car Sulejman je u zbilji umro za vrijeme opsjedanja Sigeta, ali su Turci

prešutjeli carevu smrt i mrtvo carevo tijelo izložili u svečanoj odori na naslonjaču kako bi sačuvali

moral vojnika; Petar Zrinski to drugačije opisuje- Sulejman je umro od posljedica paničnoga bijega

pred Zrinskim i to u vrijeme završnoga juriša, a ne u toku opsade, kako je bilo u zbilji)

- odnos zbilje i tradicije – proizlazi da se zbilja uvijek tumači uz pomoć tradicije i u odnosu na

glavne i u odnosu na sporedne motive;

- glavni motiv – boj za Siget: opisi ratnih operacija donijeti su prema proceduri koju je ozakonio

Vergilije (nasljedujući Homera), a to znači – u odnosu na vojničke postrojbe spominje se njihovo

podrijetlo, odjeća i oružje, u odnosu na pojedince navode se njihova imena i imena onih koje su

pogubili i na koji način (iako to pripovjedač nije mogao znati)

- uz pomoć tradicije opisani su i osjećaji: ljubav (Delimana i Kumile opisan je petrarkistički), čast (i

kršćanski i turski vojnici opisani su na viteški način kao u tradiciji; potvrđuje to više puta odgađani

dvoboj Deli Vida i Demirhana – Demirhan je silno nesretan što se turska vojska umiješala u dvoboj i

tako dovela u pitanje regularnost dvoboja, ali i problematizirala njegovu čast) – zaključak: i turski

pojam dužnosti, hrabrosti i viteštva isti je kao u kršćana, samo što se Turci bore za islam

- stilizacija zbilje je prisutnija u opisu turske strane, dok se u opisu kršćanske strane pripovjedač više

drži povijesnih činjenica; na turskoj strani je prikazano Alderanovo čaranje, Kumilina smrt, što su

konvencije ovoga žanra, ali takvih izleta na kršćanskoj strani nema, jer čitatelj tu stranu bolje poznaje

ivjerojatno bi teže podnio takvo udaljavanje od zbilje

- anakronizam Obside (anakronizam – zastarjelost, nesuvremenost, podržavanje zastarjelih nazora i

postupaka) - Bog je dao početni impuls za otpočinjanje rata (radi to i Tasso), jer su Ugri griješni, a kad

vidi da su se Ugri popravili, odlučuje da bitka završi; takvo razmišljanje više nije svojstveno 17. st. (da

se Bog izravno miješa u svjetska zbivanja; potvrđuje to i Osman koji započinje razmišljanjem o

promjenljivosti ljudske sreće, o važnosti politike, a toga u Obsidi nema; Obsida svojim uvažavanjem

viših, nebeskih sila i ovisnost zemaljskog života o njihovim odlukama više pripada renesansnom

vremenu)

- u Obsidi nema demonstracije baroknoga ingenija (zadiviti čitatelja bogatom i neobičnom

metaforikom, pjesničkim vještinama, baroknim slikama) zbog čega djeluje pomalo konzervativno, ali

to je dobrim dijelom određeno i čitateljima kojima je namijenio svoju Obsidu, a to su vojnici i časnici

Petra Zrinskog;

- izbor iz literature u kojoj se obrađuje tema urote (i sigetski junak) u književnim tekstovima:

Tomo Matić, Urota P. Zrinskoga i F. K. Frankopana u prigodnim hrvatskim pjesmama njihova doba, Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, knjiga 28, Zagreb, 1962.;

Divna Zečević, Odjek pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u pučkim pjesmama njihova doba, "Narodna umjetnost", IX, Zagreb, 1972.;

Milivoj Šrepel, Sigetski junak u povijesti hrvatskoga pjesništva, Rad 148, Zagreb, 1902., str. 81-173.; Vidjeti: Literatura u pretisku knjige Ferde Šišića, Zavjera Zrinsko-Frankopanska, prvotisak, Zagreb 1926., pretisak Zagreb s.a.1991.

10.

Fran Krsto Frankopan i Katarina Frankopan Zrinska

FRAN KRSTO FRANKOPAN

(Bosiljevo, oko 1643. – Bečko Novo Mjesto, 1671.)

- životopisna bilješka: nije sigurno kada se i gdje se rodio hrvatski velikaš i pjesnik, urotnik protiv

habsburške samovolje (vjerojatno u Bosiljevu, između 1641. i 1643. g.); potekao je iz jedne (i to

posljednje) loze knezova Krčkih; prva zapisana vijest o njemu je iz godine 1648. – rano je izgubio

majku (''u kolipci''), potom oca (1652.), pa starijeg brata Gašpara (1653.), te brata Jurja (1661.);

nekoliko je godina boravio u Italiji, zatim na isusovačkom sveučilištu u Grazu;

- u Italiji je, u Macerati (1656.) objavio svoje prvo pjesničko djelo, latinsku Elegiju; u Italiji se

oženio kardinalovom nećakinjom Julijom di Naro (1658.), a u nasljeđe je primio grad Nemi kraj Rima;

vraća se u Hrvatsku, pomaže svom svaku/šogoru Petru Zrinskom poraziti Turke kod Jurjevih stijena u

Lici (1663.); o uroti protiv Habsburgovaca (a nakon sramotnog mira u Vasvaru 1664. godine), koju su

skovali hrvatski i ugarski velikaši, Frankopan je doznao kasno, tek 1669., i to slučajno, prilikom

prevođenja pisma za Petra Zrinskog (bio je zamoljen od šurjaka Petra Zrinskog da prevede na

talijanski jezik pismo za poljskoga kralja i tom se prilikom upoznao s pojedinostima urote); odmah se

pridružio uroti, kojoj je nakon smrti Nikole Zrinskog na čelo stao brat mu Petar Zrinski; austrijska je

vlada doznala za urotu, njihova je vojska zaposjela imanja urotnika; dana 12. IV 1670. Petar i Fran

putuju u Beč, ne bi li od Leopolda I. dobili oprost; desilo se suprotno – po dolasku su ih uhitili i

utamničili, pa ih nakon godinu dana osudili na smrt; smaknuti su 30. IV 1671. u Bečkom Novom

Mjestu (odrubljene su im glave); dvije godine potom, 1673., umrla je i sestra jednoga a supruga

drugoga urotnika – Ana Katarina Frankopan Zrinski;

- sudbina Frankopanovih djela: prije smaknuća Frankopan je morao svojim tamničarima predati sve

svoje papire; tako je njegova ostavština dospjela u carski arhiv i u njemu, javnosti posve nepoznati,

ostali dva stoljeća – kada je pred proslavu 200. godišnjice urote Franjo Rački u bečkome Državnom

arhivu tragao za pisanim svjedočanstvima o njoj, njegov se pomagač Ivan Kostrenčić slučajno

namjerio na rukopise dotada javnosti nepoznate; tako se tek 1871. godine o Frankopanu počinje

govoriti i kao o književniku, a ne samo kao o urotniku;

- bibliografija - u Frankopanov opus ulazi: Elegija (na latinskom), Gartlic za čas kratit, Dijačke junačke,

Zganke za vrime skratiti, Sentencije vsakojaške, Po svem svitu razglašena, prečudna i strašna trumbita

sudnjega dneva (pobožna pjesma), Jarne bogati (prijevod Moliereovoga George Dandine, nedovršeno

djelo), talijanske pjesme i rasprave;

- problem kronologije nastanka Frankopanovih djela: nema jedinstvenog mišljenja o vremenu i

mjestu postanka Gartlica, kao na primjer:

- Mihovil Kombol: ''Glavno njegovo djelo nastalo je u zatočeništvu, gdje je prisilna dokolica u

mladom urotniku probudila sklonosti, koje su možda već i prije živjele u njegovoj duši.''

- prigovor J.Vočine: to znači da je Frankopan kroz godinu dana prošao

kroz nekoliko različitih književnih faza, što je upitno;

- Ivan Kostrenčić: Frankopan se književnim radom bavio i prije zatočenja;

- Krešimir Georgijević: zbirka je u tamnici priređena samo za tisak;

- Josip Vončina: za utvrđivanje moguće kronologije pjesama bitno je uočiti (a to nije činjeno

do Vončininih razmišljanja) da Gartlic ima dva predgovora, što je neobično;

- prvi predgovor – ima naslov Gartlic za čas kratiti, a potpisuje ga Ditelina; u njemu dominira

potištenost (oblačni dani, ure nesrečne, srce turobno); → ovakva su raspoloženja više svojstvena

tamnovanju i pisanju tužaljki;

- napisan je, vjerojatno, u tamnici, a s njim po raspoloženju korespondira tek manji broj

pjesama u Gartlicu, u kojima tuguje nad nesretnom sudbinom (npr: elegija Srce žaluje da vilu ne vidi,

Od sriće nestalnosti; Tituluša nima, ime vimdar ima – ima akrostih posvećen sestri Ani, i on glasi:

FRANKOPAN ZERJNJ KATTARJNA); dakle, ako je Gartlic prvotno bio ljubavni kanconijer, za vrijeme

tamnovanja u njega su uključene i pobožne pjesme, pa je Gartlic postao vrt ''v kojem cvitja

vsakojačkih popivak nahode se'';

- drugi predgovor – ima naslov Dragi prijatejl, poklon i pozdravlenje, ne potpisuje ga neko

ime, ali se iz teksta vidi da je opet riječ o Ditelini, jer čitamo: ''Prosim, naj se čudit da priprosta

Ditelina od tako plemenita cvita lipote i ljubavi spominak činiti podstupujem.''

- iz ovog se predgovora doznaje nešto i o prvotnoj tematici kanconijera: ''naj i meni prez

zamire bude od lipote i ljubavi konči spominati''; u zbirci je, dakle, prvotno prednost pripala ljubavnoj

poeziji, ali pjesnik je svjestan da on nije dorastao ovoj tematici, pa se čitatelju unaprijed ispričava

zbog toga; isprika je izrečena uz pomoć metafore: nema tog vrta u kojemu ne raste uz cvijeće i

nekorisna trava, pa se tako i u njegovu vrtu može naći kopriva; kopriva nije opasna, jer kad opeče,

kožica samo ''malo začrleniva''; ovakav metaforički govor, prema Vončini treba razumjeti na sljedeći

način – čitatelj će se zacrvenjeti, tj. postidjeti zbog nekih pjesama koje o ljubavi govore slobodnije,

čak i nepristojno;

- ovom vremenu pripadaju one Frankopanove pjesme koje nisu inspirirane njegovom

osobnom tragedijom, jer u njima dominira optimizam, bezbrižnost;

- proizlazi: Gartlic je nastao tako što je Frankopan prije zatočenja imao manje-više gotov kanconijer

ljubavnih pjesama, koji je u zatvoru dopunio tužaljkama o vlastitoj nesreći, ne pridržavajući se pri

tome kronologije; posljedica toga je to da iza vedre pjesme slijedi pesimistička, zatim ljubavna,

odnosno pjesme nastale u potpuno operečnim raspoloženjima;

- književne faze u stvaralaštvu Frankopanovu: na temelju životopisnih podataka Josip Vončina je

književno stvaralaštvo ovog pisca podijelio u četiri faze:

1. – mladićka dob, kada pobožni 13-godišnjak, Fran, plače zbog seobe Bogorodičine crkvice s Trsata u

Loreto; dvije godine kasnije će se oženiti u Italiji;

- ovdje nastaje Elegija (1656.);

2. – 1656.-1663.: faza bezbrižnog života koja traje do bitke kod Jurjevih stijena (1663.); to su galantne

pjesme iz Gartlica, u kojima se osjeća utjecaj njegovog najvećeg uzora, austrijskog nadvojvode

Leopolda Wilhelma, koji je sastavio i pod pjesničkim imenom Crescente objavio u Bruxellesu 1656.

zbirku Diporti; na ovaj je način upoznao Frankopan talijanske manirističke pjesnike, ali ne izravno,

nego preko nedarovita posrednika Crescentea;

- tematika: ljubavna, konvencionalna, oslobođena putenosti, senzualnosti (''ljubovnik

sramežljiv'' je sretan ako može vili zaželjeti laku noć);

3. – 1663.-1669. (ili 1670.): nakon bitke kod Jurjevih stijena 1663. godine Frankopan uviđa da među

krajiškim junacima njegova galantna lirika nema publiku; odnos ovih junaka prema ženi je drugačiji –

grub, kontaktira se usmeno a ne pismeno, prepričavaju se dogodovštine, dvosmislene doskočice,

psuje se i prostači; ovdje se Frankopan susreće s narodom poezijom, kojoj su pravi ideali: dobar konj,

oštra sablja i ''friška divojčica''; Frankopan shvaća da ljubav prema ženi nije u uzdasima i mirisu ruža,

nego u putenu užitku;

- u ovu fazu ulaze: šaljive i lascivne pjesme u Gartlicu, drugi predgovor Gartlicu, Dijačke

junačke, Zganke za vrime skratiti, Sentencije vsakojaške, Ttrumbita sudnjega dneva, Jarne bogati;

4. – 1670.-1671.: vrijeme provedeno u tamnici, koje karakterizira tuženje nad vlastitom sudbinom u

bečkom zatvoru; u tom vremenu nastaju tužaljke u Gartlicu, prvi predgovor, pobožne pjesme;

- jezik: u Frankopanovim je tekstovima nazočna misao o razumljivosti jezika kao preduvjetu za jezično

sporazumijevanje; on ne želi pisati cifrasto, nego prirodno i jednostavno, pa se u sklopu toga mogu

naći i neke riječi koje mi danas razumijemo kao nepristojne; Josip Vončina to pravda ovako: ''Većina

onih Frankopanovih riječi koje danas osjećamo nepristojnima nije u njegovoj sredini imala takvu

semantičku obojenost, o čemu svjedoči i to što ih je u svoj rječnik mogao unositi pobožni pavlinski

prior Ivan Belostenec.'' (Vončina, 1976: 197)

Buhe nevojlno skončajnje

- pjesma pripada Gartlicu, i to onoj skupini šaljivih, lascivnih pjesama

- naslov – izaziva smijeh supstitucijom na relaciji bitno – nebitno, vječno – prolazno, ozbiljno –

neozbiljno, jer se u ozbiljnoj nabožnoj literaturi govori o nesretnom skončanju duše (tijela / čovjek), a

ne buhe;

- komunicira li tekst s određenom književnom tradicijom – moguće je uočiti najmanje dva tradicijska

sloja:

a) nabožna književnost – na nju upućuju prve dvije strofe, u kojima se sve do pojave leksema

buha osjeća ozbiljnost, tragičnost, jer oko ponoći netko umire, a tome svjedoče popovi, fratri i ostali

svjedoci;

b) ratnička poezija – karakterizira je opjevavanje bojeva; karakterističnu topiku boja nalazimo

u 3, 4, 5. strofi (=polje ravno, mjesto slavno, granica, umor zbog borbe – želi se počinuti, lumbarda –

starinski top, razmrvljeno meso); u ovakvu se ratničkom okolišu trebao pojaviti ratnik/bojovnik, a ne

buha; dakle, ovdje je izvršena ozbiljno-neozbiljna supstitucija, javlja se smijeh jer se u ozbiljnu okolišu

našao neprimjereni lik (buha);

- još jedan detalj u odnosu na ratničku književnost rezultira nešto grubljim smijehom, a to je

prikaz ljudskog tijela kao bojnog polja;

- kompozicija – razina tematsko-motivska upućuje na zaključak da je riječ o uokvirenoj kompoziciji, jer

početna i završna strofa podrazumijevaju aktualizaciju ozbiljne, nabožne literature (I. strofa: smrt,

suđenje, griješnost; VI. strofa: smrt je zagospodarila prije zore i traži se pjevanje hora, tj. molitava;

osam je molitvenih ura prema brevijaru: matutinum (jutarnja), laudes (hvale prije zore), prima (6

sati), tretia (9 sati), sexta (12 sati), nona (15 sati) vesperae (večernja – sumrak), completorium

(povečerje – prije spavanja);

- unutar takvog ozbiljno-nabožnog okvira smješteno je nešto beznačajno, bezvrijedno i

nebitno, a to je smrt buhe;

- jezik – ostaje otvoreno pitanje kako shvatiti Frankopanove slobodnije izraze (npr. g----a)?

KATARINA FRANKOPAN ZRINSKI

(Bosiljevo, oko 1625. – Graz, 1673.)

1.

U posljednje se vrijeme, kako u našoj tako i u zapadnoeuropskoj znanosti o književnosti dosta

prostora posvećivalo tzv. ženskom pismu. Kako ovdje nemamo namjeru uz taj pojam vezivati

određene estetske ili poetološke kriterije, želimo samo pripomenuti da pod pojmom ženski rukopis

mislimo na onaj tekst koji je napisala žena.

Cjelovitu povijest hrvatske ženske književnosti hrvatska historiografija još uvijek nema, jer

povijesti novije hrvatske ženske književnosti (Dunja Detoni-Dujmić, 1998, Ljepša polovica

književnosti) treba još dopisati i povijest starije hrvatske ženske književnosti. Iako takve cjelovite

povijesti još uvijek nemamo, ipak se u literaturi može pročitati da su žene, mada i usputno, ipak

prisutne u hrvatskoj književnosti: "Žene su stoljećima, najčešće iz sjene, pripravljale sreću i nesreću

narodima: biblijska Judita velikodušno je ponudila žrtvu nacionalna spasa, srednjovjekovne, gotovo

demonizirane žene navodno su nudile sam pakao, renesansna su anđeoska bića bila predmetom

ljubavnih opjevavanja, a moderne su žene svoj nesigurni habitus gradile upravo na oprimjeravanju

sretnih i nesretnih okolnosti." (Detoni-Dujmić, 1998: 11)

O ovakvoj prisutnosti žene "iz sjene" u hrvatskom kulturnom prostoru 17. stoljeća svjedoči i

Katarina Frankopan Zrinski (Bosiljevo, oko 1625 – Graz, 16. XI 1673), inače jedna, odnosno jedina

žena-pisac u okviru ozaljskoga kulturnoga kruga u 17. stoljeću. U povijestima hrvatske književnosti o

njoj se najčešće govori usputno: ili kao o supruzi bana Petra Zrinskog, za kojega se udala kao

šesnaestogodišnjakinja, ili kao o polusestri Frana Krste Frankopana (otac Vuk Krsto Frankopan ženio

se tri puta, a iz drugog braka s Uršulom Inhofer rodila se Katarina, a iz trećega s Njemicom Dorom

udovicom Paradeiser, rođena Haller de Hallerstein, rodio se Fran /Vodnik, 1913: 277-290/). Mihovil

Kombol to sažima u jednu rečenicu: "Književnim se radom bavila i Petrova žena Katarina, sestra Krste

Frankopana, izdavši liep, bakrorezima ukrašen molitvenik Putni tovaruš (Mletci, 1661.)." (Kombol,

1943: 283)

Na ovakav usputni prikaz Katarinina rada naići ćemo kako u starijim, tako i u nekim novijim

povijestima hrvatske književnosti (na primjer: Vodnik, 1913; Kombol, 1943; Ježić, 1993; Švelec, 1974;

Frangeš, 1987; Jelčić, 1997). Kada je u pitanju književnokulturni rad banove supruge, onda se, s jedne

strane, o njoj govori kao o mecenatkinji, odnosno kao o pjesničkoj inspiraciji. Na primjer, njezinom je

potporom Međimurac Baltazar Milovec (1612-1678) tiskao molitvenik Dvojdušni kinč (1661) u Beču,

te joj ga stoga i posvetio; odnosno brat Fran Krsto je, najvjerojatnije, u tamnici ispjevao elegičnoga

Tituluša nima i posvetio ga akrostihom - FRANKOPAN ZERJNJ KATTARJNA - svojoj sestri, a ban Petar

Zrinski napisao je 29. travnja 1671. godine, i to samo nekoliko sati prije smaknuća u Bečkom Novom

Mestu, najljepše privatno, zapravo ljubavno pismo banici Katarini, koje je uskoro obišlo Europu, ali

nikada nije stiglo i do banove supruge.

Postoji, međutim, i drugačije viđenje njezina lika, jer su je neki smatrali i uzrokom urote - suvremenici

su je, naime, doživljavali oholom, koristoljubivom, častohlepom i nepristupačnom osobom, pa čak i

začetnicom zrinsko-frankopanske katastrofe (Zvonar, 1998: 106). To posebice dolazi do izražaja u

vremenu nakon travanjskog smaknuća 1671. godine, kada su mnoge pjesme oplakale smrt hrvatskih

velikaša, a na nesretnu se Katarinu sručile brojne onodobne pučke kletve (npr. da je bogatstvo stekla

otimanjem od udovica i sirotinje). Ispjevane su prigodnice i poeme u kojima se ovom tragičnom

ženskom liku iz hrvatske povijesti pripisuju najružnije značajke (o tome se, na primjer, doznaje iz

pjesme Cantio mixta, koja govori o uroti, a motto joj je – Summum malum mulier mala /Najveće je zlo

zla žena/, kao i iz pjesme-pamfleta Alia vero de rebellione comitis Petri Zrini /Druga istinita o buni

Petra Zrinskog/). Slobodan Prosperov Novak kaže da je Katarina "prikazivana kao pokretačica urote,

kao neka ozaljska Lady Macbeth" (Prosperov Novak, 1999: 458)5.

Pod teretom optužbi i proklinjanja banova je supruga poživjela još samo dvije godine u

samostanu-tamnici u Grazu, u kojoj će stotinu godina kasnije tamnovati još jedan Hrvat – Mateša

Antun Kuhačević.

2.

Kada je riječ o književnu stvaralaštvu Katarininu, onda se u literaturi ističe njezin izvorni i

prevoditeljski rad, a bibliografija je svedena tek na jedan naslov – Putni tovaruš (Benetke, 1661.;

5 Ovdje treba pripomenuti da upravo treća knjiga Novakove Povijesti hrvatske književnosti (1999.) predstavlja hvalevrijedan izuzetak u odnosu na dosadašnji prikaz Katarinina kulturnoknjiževnog rada. U ovoj Povijesti, naime, književni rad ove spisateljice nije tek usputno spomenut, nego mu se poklanja ozbiljna pozornost na oko pet stranica teksta, što do sada nije bio slučaj.

zatim objavljen još i 1687. i 1715. godine kao prerađeno i skraćeno izdanje). U novije je vrijeme

pronađen oveći Frankopankin rukopis, poznatiji u literaturi kao Ledićeva pjesmarica (pronašao ju je i

otkupio novinar i publicist, poznati lutajući reporter, Gerhard Ledić /Zvonar, 1998: 109/). Riječ je o

debljoj bilježnici koja broji 160 ispisanih listova (320 stranica); riječ je o kanconijeru koji je završen

prije Katarinine smrti; u njega su uključene i neke pjesme brata Frana Krste, a neke su dopisali i oni u

čijem se posjedu pjesmarica kasnije nalazila (npr. grofica Barbara Sidonija Peranski od Perne /kod

Topuskog/, Ferenc Delišimunović-Jelačić, Baltazar Patačić). Ipak, sa sigurnošću se može trideset i

jedna pjesma pripisati samoj Katarini (Zvonar, 1998: 110). Na ovaj je način pjesnički opus ove

spisateljice znatno proširen u odnosu na onu jedinu pjesmu, tj. verzificirani predgovor (osmerački

katreni, rime abab) iz Putnoga tovaruša (Vsakomu onomu ki štal bude ove knjižicee), koja se –

jedinstveni je stav njezinih proučavatelja – pripisuje Katarini, dok se za sve ostalo iz ovoga

molitvenika kaže - opet jedinstveno – da je preuzeto iz njemačkih predložaka: "Inače, tekst Putnoga

tovaruša ni po čemu nije izvoran nego je u njemu sve, osim uvodne i vrlo ganutljivo intonirane

pjesme Vsakomu onomu, ki štal bude ove knjižice, autorica preuzela iz njemačkih predložaka: (...)."

(Prosperov Novak, 1999: 459)

U ovom predavanju bavimo se više upravo navedenom tvrdnjom, koja se poput leit-motiva

provlači kroz literaturu koja se bavi Putnim tovarušem. Može li se, naime, bezrezervno tvrditi da su

samo uvod (posveta i predgovor) izvorni, originalni tekstovi Katarinini, a sve ostalo da je - prijevod?

Na ovakvo pitanje čitatelja navode dvije činjenice: prvo – tekst predgovora, i drugo – pozicija

molitelja (onoga tko se moli Bogu) u molitveniku.

Tekst predgovora. Poduljim naslovom predgovora Katarina je Zrinska jasno odredila široku čitateljsku

publiku, kojoj je knjiga upućena, jer je riječ o dobrim hrvatskim i slovinskim kršćanima i kršćankama:

"Vsega hrvatckoga i slovinskoga gospodi i poglavitim ljudem obojega spola, vsake vrste i fele dobrim krščenikom od mene službu i poklon, a od Gos. Boga zdravje, sriču, i veselje; na ovomu svitu dug žitak, a po smrti vsakomu kraljestvo nebesko." (Frankopan Zrinski, 1661: nepag l. *4)

Na deset stranica teksta Katarina ozbiljno razmišlja, pa čak i kritizira određene pojave.

Izdvajamo nebrigu za hrvatsku knjigu, jer se i ono malo napisanih knjiga, kaže ona, ne čuva. Ovakvu

tešku situaciju u kojoj se našla domaća knjiga, Katarina želi poboljšati vlastitim trudom – pisanjem

knjige, iako je svjesna da će to izazvati brojne prigovore, i to ne zbog knjige same, nego zbog onoga

tko ju je napisao, a to je žena, i k tomu još iz obitelji Zrinskih. Zatim autorica objašnjava naslov knjige,

čiju topiku puta možemo čitati nemetaforički (molitvenik je knjiga koja nas može pratiti na bilo kojem

putu) i metaforički (tovaruš je naš životni prijatelj ili bračni drug). Ono što je bitno za našu temu, jest

onaj dio u kojemu Katarina govori o izvorima svoje knjige, odnosno gdje govori o predlošcima kojima

se služila u pisanju molitvenika. Riječ je o njemačkim djelima, koja je, vjerojatno, sama prevela, ali

neke su molitve i njezina originalna ostvarenja:

"Knjižice ove iz čuda nimških kripostnih pismih i štampi, kakono pčela z vnogih rožic slast vzamši, zibranijmi pobožnostami napunih i popisah, da iz njh, komu dopadu, jur pripravnu i gotovu, tim laglje slaju od meda slatkoču občuti.

Vnoge u njh vridne prošnje i molitve spravih, da š njimi ki je molil bude, ne dugom niti grustnom, nego hitrom i kratkom vrimenu nebo proletivši, pred prestolje Božje postavi se." (Frankopan Zrinski, 1661: nepag. l. *5 – l. *5v; potcrt. Z.Š.)

Iz navedenoga je jasno da je molitvenik prijevod nekih njemačkih predložaka, ali je isto tako

jasno da je neke molitve spravila i sama Katarina. Kako nam autorica nigdje ne govori o tome koje bi

to bile njezine spravljene molitve, to u njihovu odgonetavanju može poslužiti pozicija

molitelja/recipijenta.

Pozicija molitelja. Kao što je već rečeno, Katarina je Zrinska u prozno oblikovanu predgovoru jasno

odredila čitateljstvo kojemu je namijenila svoju knjigu - Gospodi i poglavitim ljudem obojega spola.

Recipijenta obaju spolova naznačuju molitve ovoga tipa:

"Za mrtve.

Vernih, Bože, vsih Stvoritel i Odkupitel, dušam slug i službenic tvojih odpuščenje vsih podaj grihov, da proščenje ko su vsagdar želili pobožnimi molbami dostignu." (Frankopan Zrinski, 1661: 323; potcrt. Z.Š.)

Samo je ženskomu čitateljstvu namijenjena, na primjer, sljedeća molitva:

"Molitva. Nad rodečim ditetom.

Sveta Marija rodila je Gospodina našega Ježuša Križtuša prez bolezni i prez tuge, Elizabeta rodi Ivana Krstitela: tako i ova službenica Božja NN. mozi roditi prez tuge, bolezni, i prez straha. Izajdi dite van krst te zove, izlizi živo ali mrtvo. Ki Lazara iz groba zvaše: Lazare hodi van, (...).

I neka se trikrat reče na rodečom ženom." (Frankopan Zrinski, 1661: 283-284: potcrt. Z.Š.)

A muško čitateljstvo naznačuju molitve ovoga tipa:

"Molitva. V žalosti u turobnosti.

O slatki Gospodine Ježuš Križtuš, pravi Bog, koji si iz naručja tvojega nebeskoga Otca na ov svit poslan grihe osloboditi, onih koji su u nevoljah osloboditi, koji su u sužanjstvu odkupiti, koji su rastirani i razagnani skupa spraviti, koji su putniki u domovinu zapeljati; smiluj se i zvrh onih koji su skrušenoga i turobnoga srca, obatrivi žalostne, ojači mlahave. I vkripi plačuče. Gospodine Ježuš Križtuš, oslobodi i občuvaj mene slugu tvoga od vse nevolje i turobnosti u koje sam sada postavljen." (Frankopan Zrinski, 1661: 359-360; potcrt. Z.Š.)

Pored ovakvih tekstova koji jasno određuju recipijenta njegovom spolnom

pripadnošću, nailazimo i na molitve u kojima govornik jedanputa govori u ženskome, a drugi

puta u muškome rodu, kao na primjer:

"Molitva četrta. K angelu čuvaru.

Iz glubine skrušenoga srca moga poniznim te zakonom prosečega pristupljam k tebi presvitli preslavni i prečisti Duh angelski, vojvoda i herceg paradižomski, koji od početka začeća žitka moga od obilnoga zdenca milosrdnosti Božje odlučen jesi na čuvarstvo i providjenje moje nevridne persone i nedostojne službenice tvoje: dostojaj se sada prigljedati i braniti mene od himbe i vkanjivanja, od hudobnosti i prevare vraga paklenskoga; i da kriposti svetoga križa † budem mogal obladati vsaku nasladnost telovnu, gizdost žitka, i vsaku drugu nespodobnu propast stare zmije neverne." /Frankopan Zrinski, 1661: 194-195; potcrt. Z.Š.)6

Sličnu smo "nespretnost" susreli i u najstarijem tiskanom Hrvatskom molitveniku (15. st.), ali i

u Dešićevu Raju duše (1560), u kojima se navedena ''nespretnost'' dogodila, vjerojatno, stoga što je

autor-muškarac prilagođavao tekst ženskome čitateljstvu (Hrvatski je molitvenik bio namijenjen

6 Dogodilo se to i u nekima od petnaest molitava svete Brigite (točnije u petoj, sedmoj, devetoj i četrnaestoj!) – u naslovu se, naime, naglašava da su molitve Brigitine (Petnajst pobožnih molitvi svete Brigite. Hasnovite vsakomu človiku moliti navlastito pri maše. /372/), a u nekima se od njih javljaju oblici za muški rod, kao na primjer:

"Molim ti se pokaži milošču zvrh mene nedostojnoga grišnika, (...)." (381-382)"A sada me od ovih suprotivnosti u kojih kruto skrban prebivam, oslobodi." (385)"(...) molim te, dobri Bože, daj mi milost, da budem mogal vraga, svit i tilo moje obladati, sustegnuti, i za nje ništar ne hajati, (...)." (387)"Prosim te takiše, da mi zadovolnu pomoč posudiš, da u vseh mojeh čineh, vazda tvojoj zmožnosti prijetan budem; (...)." (395)

jednom ženskom samostanu, a Raj duše "drugoj" Katarini, kćerci Ferdinanda Frankopana Ozaljskog,

rođenoj oko 1525. godine7). Rezultat su ovakovih postupka bile i molitve svetaca koji se mole u

ženskome rodu. U slučaju nekih Katarininih molitava situacija je obrnuta - autor-žena prilagođava

tekst muškom čitateljstvu (sveta se Brigita moli u muškom rodu!), i to vjerojatno stoga što se oblici za

muški rod osjećaju kao zajednički skupini koju čine muške i ženske osobe, a kojoj je Katarina svoj

molitvenik i namijenila.

U literaturi je već konstatirano da je Frankopankin molitvenik prijevod s njemačkog

predloška/predložaka, s napomenom da je predgovor izvorno njezin. Mi bismo ovdje, ipak, na

temelju analize pozicije govornika/iskazivača/molitelja (tj. autorice) i recipijenta pokušali proširiti

autoričinu izvornost i na prvih četrdesetak kartica molitveničkoga teksta.

U Katarininu molitveniku, kao što je već i bilo rečeno, prevladavaju tekstovi pisani u muškom

rodu i za muški rod, malobrojne su molitve pisane za "sluge i službenice", a vrlo su rijetke one pisane

u ženskom rodu i za ženski rod. Izuzetak u odnosu na ovako opisano stanje jest prvih četrdesetak

stranica teksta Putnoga tovaruša (točnije od 1. do 43. stranice!), gdje se nalazi molitva za svaku

potrebu i one za sretnu smrt. Posebnost ovih molitava čini dvoje:

prvo – upravo dosljedna upotreba oblika za ženski rod (npr. sbantovala, reči mogla,

službenicu tvoju N., meni N. grišnici, meni N. službenici tvojoj, spasena budem, meni grišnici, budem

mogla, ova službenica tvoja, službenica tvoja N. koju si odkupil, osloboditi mene grišnicu, vdili meni

grišnici, ja nedostojna službenica tvoja8);

i drugo – moliteljičino uporno spominjanje neprijatelja (od 1. do 43. stranice riječ neprijatelj

javlja se – 30 puta!9), kojih se, Božjom pomoći, želi osloboditi, pa čak im se i osvetiti, i to ne smo

jedanputa. Naime, samo je izrazito energičan karakter mogao napisati sljedeće retke:

"Vsliši Gos: molitvu moju da se pomožem od straha neprijatela, otmi dušu moju, koga vusta puna proklestva jesu, čemera i himbe, pod jazikom njegovim trud i bolizan. Da ja progonim neprijatele moje, i vhitim nje i ne ogledam se doklam ne pomanjkaju, zatarem je i ne budu mogli dalje obstati, opasti hote pod noge moje, i razmrvim je kako prah pred obrazom vitra, i kako blato na vulici potapčem je. " (Frankopan Zrinski, 1661: 37-38; potcrt. Z.Š.)

7 V. Olga Šojat, "Molitvene knjižice" i Raj duše (Forum, 7-8, 1974.).8 Vidi Prilog 1, u kojemu su potcrtani navedeni oblici.9 Vidi Prilog 1, u kojemu su masnim slovima istaknuti neprijatelji, odnosno suprotivniki i protivniki.

Po prirodi je upravo Katarina Zrinska, kažu njezini životopisci, bila slična karaktera: "Po

prirodi pronicava i oštroumna, jake volje, samosvjesna i odrješita, rodoljubiva i neprijateljski

raspoložena prema Nijemcima, a po istaknutom položaju Petrovu moćna i častohlepna, Katarina je

bila i veoma poštovana." (Šojat, 1974: 8) Spomenuti "osvetoljubivi" navod korespondira – slučajno ili

ne – s nekim karakternim osobinama banove supruge Katarine.

Oblici za ženski rod, naime, pretpostavljaju čitateljicu, ali čini nam se, ne samo kao

recipijenta, nego i kao autora, jer bi velika učestalost riječi neprijatelji mogla upućivati upravo na

Katarinin životopis, odnosno na samu autoricu kao recipijenta. Na takav nas zaključak navodi i tekst

predgovora, koji se pripisuje Katarini, a u kojemu je ona sama predvidjela da će biti onih koji će za zlo

uzeti njezin posao, odnosno oglasit će se neprijatelji obitelji Zrinskih. Inače, molitvenim tekstovima

17., pa ni 18. stoljeća nije svojstveno tako često i opširno, odnosno tako emocionalno snažno

obojeno izgovaranje riječi neprijatelj, nego upravo suprotno – obično se moli za neprijatelja (usp.

Šundalić, 2001: 234). Ako spomenuta čitateljica nije neka neodređena "službenica N." (koja se često

spominje u tekstu i što se moža razumjeti i kao dio molitveničkih manira), nego sama banova supruga

(na što upućuje poveći ornament na početku svake veće cjeline u kojoj su jasno upisani inicijali K

/Katarina/ i C /Chatarina/), koja u Boga traži spas od svojih neprijatelja, onda bi i prve 43 stranice (a

ne samo predgovor!) mogle biti njezine – i to i autorski, i čitateljski (Katarina ih je kao spisateljica

pisala najprije za sebe kao čitateljicu)10.

Već se na idućoj 44. stranici nalazi molitva pisana samo u muškome rodu – "(...) oglej se na

me ničemurnoga grišnika od tebe proščenja prosečega, (...)." (Frankopan Zrinski, 1661: 44; potcrt.

Z.Š.), a o Katarininim neprijateljima više nema ni traga.

3.

Ako bi se navedeno razmišljanje (predgovor koji upućuje na to da je neke molitve napisala i

sama Katarina, kao i pozicija onoga tko se na prve 43 stranice pojavljuje kako u ulozi pisca tako i u

ulozi recipijenta, tj. osoba ženskoga spola!) prihvatilo kao održivo, onda bi se mogli reći da je i prvih

četrdesetak stranica molitava (točnije od 1. do 43. stranice) Katarina pisala najprije kao žena-autor i

to najprije iz vlastite pozicije i za sebe, dok je sve ostalo bilo "spravljeno" i prevedeno za "Vsake vrste

dobrim i pobožnim ljudem".

10 Usporedi Prilog. Riječ je o molitvama koje se nalaze na početku molitvenika, a to su: Kripostna molitva. V vsakoj

potribščini hasnovita moliti, i Molitve za dobru i sričnu smrt i protiva vsakoj pogibeli telovnoj. One su se u literaturi do sada tretirale jednako kao i ostatak knjige, a to znači kao prijevod s njemačkoga predloška. Navedene molitve, ipak, pokazuju kako u odnosu na onoga tko se moli (a to je osoba ženskoga spola), tako i u odnosu na način kako se odnosi/moli protiv neprijatelja, da je njihov autor vrlo eksplozivna ženska osoba, odnosno osoba karakterno slična Katarini Frankopan Zrinski, odnosno ona sama.

Literatura i izvori

Detoni Dujmić, Dunja, 1998, Ljepša polovica književnosti, Matica hrvatska, Zagreb.

Frangeš, Ivo, 1987, Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske – Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana.

Jelčić, Dubravko, 1997, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb.

Ježić, Slavko, 1993, Hrvatska književnost od početka do danas (1100-1941.), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.

Kombol, Mihovil, 1943, Hrvatska književnost do narodnog preporoda. Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola. Drugi dio, Izdanje nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare, Zagreb.

Prosperov Novak, Slobodan, 1999, Povijest hrvatske književnosti. Od Gundulićeva poroda od tmine do Kačićeva Razgovora ugodnog naroda slovinskoga iz 1756., III. knjiga, Izdanja Antibarbarus, Zagreb.

Šojat, Olga, 1974, "Molitvene knjižice" i Raj duše, Forum, br. 7-8., Zagreb.

Šundalić, Zlata, 2001, Molitvenici u Slavoniji u 18. stoljeću, u: Fra Luka Ibrišimović i njegovo doba. Zbornik radova sa znanstvenog skupa, urednik Filip Potrebica, Naklada Slap, Jastrebarsko.

Švelec, Franjo, 1974, Hrvatska književnost sedamnaestog stoljeća, u: Povijest hrvatske književnosti, Knjiga 3, Liber – Mladost, Zagreb.

Vodnik, Branko, 1913, Povijest hrvatske književnosti. Knjiga I. Od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća. S uvodom V.Jagića o hrvatskoj glagolskoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb.

Zvonar, Ivan, 1998, Poetska ostavština Ane Katarine Frankopan-Zrinski, Radovi Hrvatskog društva folklorista, vol. 7, Zagreb.

Frankopan Zrinski, Katarina, 1661, Putni tovaruš, Benetke

- molitve iz Putnog tovaruša (1661.) za koje se pretpostavlja da ih Katarina nije prevela iz njemačkog predloška, nego da ih je sama sastavila (Kripostna molitva, Molitva za dobru i srečnu smrt, str. 1.-44.) objavljene su i u zborniku „Zavičajnik. Zbornik Stanislava Marijanovića“, Osijek 2005, str. 453.-464.

Prilog - Molitve iz Putnog tovaruša (1661.) za koje se pretpostavlja da ih Katarina nije prevela iz njemačkog predloška, nego da ih je sama sastavila (str. 1-44)

[1]

Kripostna

molitva

V vsakoj potribščini hasnovita moliti.

Ježuš Marija budi s manom od jutra do noči u imenu Otca Boga † Sina † i Duha † Svetoga. On

blagoslov koji je iz neba došal kada se je Ježuš Križtuš narodil, ta budi svrh mene N. On blagoslov,

koga je Gos. Bog vrhu prvoga | 11

[2]

človika včinil kada ga je stvoril, budi vrhu mene N. On blagoslov koga je Gos. Bog vstanjem svojim

včinil, na vas dan on, budi vrhu mene N. On blagoslov, koga divica Marija včini nad svojim dragim

Sinom Gospodinom našim Ježušem Križtušem kada ga vidi vmirajuči na križnom drivu, on budi vrhu

mene N. On blagoslov, koga Gospodin Bog včini na svetom križu, kada je svoj duh spustil, budi vrhu

mene N. On blagoslov koga je Jožef včinil kada biše prodan u Egiptom, budi vrhu mene N. On

blagoslov koga je Tobias včinil, kada je sina svoga u tuje orsage poslal, budi vrhu mene N. On blagos-

|

[3]

lov koga je Ježuš Križtuš včinil vrhu svoje drage matere odičene Marije kada je u nebo vzeta, budi

vrhu mene N. On blagoslov, koga vsak redovnik reče nad s. hostijom našega odkupitelja Ježuša

Križtuša Nazarenskoga, budi vrhu mene N. On blagoslov, koga s. Ivan včini svrhu Ježuša Nazarenskoga

u Jordanu, budi vrhu mene N. Ježuš Nazarenski krajl židovski, smiluj se meni N. Blagoslovi me i

občuvaj oda vsih mojih neprijateljov vijenih i nevijenih. O Gospodine Ježuš Križtuški u tvojoj najvekšoj

muki i strahu na križnom drivu prikovan jesi sedam riči zgovoril, ponizno te prosim: daj da one svete

riči vsig- |

[4]

dar u mojem srcu prebivale budu. Prvu rič koju, Bože, ti reče: Otac, prosti im jer ne znaju što čine.

Drugu rič reče k razbojniku na križu visečemu: Danas s manom hočeš biti u paradižomu. Tretu rič

reče: Žena, vzmi zaisto, ovo sin tvoj Ivane, ovo mati tvoja. Četrta rič koju Bog reče: Moj Bog, moj Bog,

zašto si me ostavil. Petu rič ku Bog reče: Žedan sam. Šestu rič reče Bog: Svršeno jest. Sedmu rič reče

Bog ovako: Bog Otac nebeski, u Tvoje ruke prepuščam duh moj. O Gospodine Ježuš Križtuš, ovako

prosim i ja tebe z poniznošćom iz dubine srca moga, da mi oprostiš vse teške grihe |

[5]

11 Okomitom je crtom naznačen kraj stranice u molitveniku, a u uglatoj je zagradi naznačen broj stranice u molitveniku.

moje, s kimi sam ja tebe od mojega ditinstva kada zbantovala i daj mi milošču da i ja budem reči

mogla k tebi: Oh moj predragi Ježuš, u tvoje s. milosrdne ruke preporučam dušu i tilo moje Križtuškoj

oposrid med neprijateli svojimi. Z onim strahom, z onom ljubavjom, s onom poniznošćom svoje

ljubljene matere divice Marije, z onom tugom nje, z onom ztrpljivošćom s. Ivana Krstitela, z onom

miloščom Ježuša Križtuša, z onom pravicom Davidovom, silnom mogučostćom Petrovom, s velikim

vfanjem s. Matije, s krstnom kupeljom s. Ivana (dalje redak nečitak zbog oštećenosti lista – op. Z.Š.),

svitlosćon sunčenom (dalje redak nečitak zbog oštećenosti lista) zapovidjom danom Mo- (dalje redak

nečitak zbog oštećenosti lista) |

[6]

ža, z istinom Šimunovom, z glubinom morskom, z jakošćom zemaljskom, S. † obladanjem. Tim i tako

grem i ja oposrid neprijateljov mojih viđenih i neviđenih. Mir Gos. naš. Ježuša Križtuša, kripost i

jakost njegove s. muke, zlamenja S. † milošča i jedinost njegove ljubljene Matere, občuvanje vsih

korov angelskih, molitve vsih izabranih svetcev Božjih i vzvišenje našega Zveličitelja na križno drivo.

Ježuš Nazarenski, kralj židovski, budi moj obranitel, vporišče i predobitel vsih mojih neprijateljov

(početak retka nečitak zbog oštećenosti lista) vsakoj supro (početak retka nečitak zbog oštećenosti

lista) i nepravici, i obču (početak retka nečitak zbog oštećenosti lista) na duši i na tilu i (početak retka

nečitak zbog oštećenosti lista) u svetih pet |

[7]

ran našega Gos. Ježuša Križtuša i preporučam sebe i vse grišnike u milošču S. Trojstva, i u jakost žitka

njegovoga, i s. smrti njegove, ja se blagoslavljam na vse dobro koje se čini na nebu i na zemli, ja se

preporučam u istinu i mudrost, tulikojer u tilo i u krv našega Gospodina Ježuša Križtuša, ja se

preporučam u občinu vsih Svet. Božjih † Križtušev vzmi od mene N. vse trapljenje i očituj mi vsa

dobra. † Križtušev vzmi od mene vsu suprotivnost i žalost. † Križtušev budi z manom, oberh mene,

okolu mene i pod manom, blagoslovi mene, Vsemoguči Bog u Svetoj Trojici od vsake nagle žalosti i

još |

[8]

me blagoslovi njegova s. krv, koju je s. Marija majka Božja u svojem svetom srcu nosila. Ježuš i Marija,

ja idem danas van u miru Božjem, občuvaj mene sveta vira oda vsih zlih očiju, občuvaj mene sveta

vira oda vsih zlih pogub, očuvaj me S. Trojica oda vse srčene žalosti, neka me očuva Tvojih svetih pet

ran oda vsakoga zla jazika. Ja vtiskam tri rože u moje srce. Prva je našega ljubljenoga Ježuša Križtuša.

Druga je njegove drage majke Marije. Treta je njegove s. krvi, ta mi neka bude za veliki beteg, kugu i

naglu smrt. Z Gos. Bogom hoču vstati gori, u miru Božjem hoču se ganuti i molim Gos- |

[9]

podina Boga ponizno da pušča svoga s.angela pred manom koji včini da vsi moji neprijatelji zamuknu

pred manom, kako i mrtvih ljudi jaziki. Sada jur hoču hoditi blagoslovivši se imenom Boga † Otca

nebeskoga, Boga Sina † i Boga † Duha Svetoga. Amen.

Blagos † lovi me Bog Stvoritelj neba i zemlje od sada doklam god opet jutro bude, k tomu mi

pomozi Otac † Bog nebeski, Bog † Sin i Bog S. † Duh, koji me oslobodi oda vsih zlih ljudi i jadovitih

stvari. Amen. |

[10]

MOLITVE

Za dobru i sričnu smrt i protiva vsakoj pogibeli telovnoj

Naslidovanje S. Evangelioma po S. Ivanu. Slava tebi Gospodine.

V početku biše rič i rič biše pri Bogu, i Bog biše rič, to biše v začetku pri Bogu. Vsa po njem včinjena

jesu i prez njega ništar ni včinjeno, što včinjeno jest. V njem biše žitak, i žitak biše svitlost ljudi, i

svitlost u tminah sviti, i tmine nisu nje objele. Bi človek poslan od Boga, komu ime biše Ivan, on |

[11]

pride na svidočanstvo, da svidočanstvo včini od svitlosti, da bi vsi virovali po njem, ne biše on svitlost,

nego da svidočanstvo skaže od svitlosti. Biše svitlost istina, koja prosvičuje vsakoga človika pridučega

na ov svit; na svitu biše i svit po njemu stvoren jest i svit njega ne pozna, u svoje pride i svoji njega ne

priješe, kuliko godir ga priješe, da im oblast sine Božje biti, onim ki viruju u Ime njegovo, koji ni od

krvi, niti hotinja tilovna, niti hotinja muškoga, nego od Boga rođeni jesu. I Rič Tilom včinjena jest i

prebivaše u nas. I vidismo slavu njegovu, slavu kako Jedinorođenoga od Otca |

[12]

puna milosti i istine. Bogu hvala.

Slava i hvala Sinu Davidovu, blažen ki dojde u Ime Gospodinovo. Spasi nas Gospodine u visini

nebeskoj.

†

Po kojem, Gospodine, vsa ova dobra vazdar stvaraš, posvečuješ, oživ † ljaš, blagoslav † ljaš i poda †

ješ nam. Po njem, i s njim, i u njem jest Tebi Ocu Bo † gu Vsemogučemu u jedinosti Duha † Svetoga

vsako poštenje, slava, kripost i oblast, va vse vike vikov. Amen. |

[13]

Pomolimo se.

Zapovidmi, spasenjimi spomenjeni i Božjim napravljenjem naučeni smimo govoriti:

Oslobodi mene, Gospodine, molim te službenicu tvoju N. oda vsega zla prošastna, sadašnja i

prišastna u duši i tilu, za me stoječi preslavna vazdar diva Marija majka tvoja, z blaženimi apostoli

tvojim Petrom, Pavlom i Andrijem, sa vsimi sveci tvojimi. Daj milostivno mir meni službenici tvojoj.

(kraj retka nečitak) zdravje po vse dni moje, da s pomočom milošče tvoje budem oslobođena od

grihov mojih po Križtušu Go- |

[14]

spodinu našem. Amen. Mir Gospodinov budi vazdar s nami. Amen.

Mir on tvoj Gospod. Nebeski Bože, koga si vučenikom tvojim ostavil, neka vazdar prebiva

vsađen u srcu mojem, i da bude vazdar med manom i mojimi neprijateli viđenimi i neviđenimi.

Amen.

Mir Gospodinov, lice Gospodinovo, tilo Gospodinovo, krv Gospodinova, budi meni N. grišnici

moč i pomoč, kripost, zaslon, obramba i vtišenje duše i tila moga. Amen.

Janče Božji, ki od dive Marije dostojal se jesi roditi odauzimljuči na križu grihe svita, smiluj se

duši i tilu momu. Amen. |

[15]

Janče Božji, ti Ježuš Križtuš, ki prikazan jesi na spasenje svitu, smiluj se duši i tilu momu.

Janče Božji, po kom spaseni bivaju vsi virni, podaj meni na ovom i pridučem svitu vikovični

mir.

O Adonaj, po kom vsa oslobođena jesu, oslobodi mene oda vsega zla. O Adonaj, po kom vsa

oslob. jesu, vtiši mene, vkripi mene, pomozi mene u vsih nesričah, nevoljah, i suprotivščinah mojih, i

od sih zasidov neprijatelov mojih viđenih i neviđenih, oslobodi mene.

† V ime Otca Boga, koji je vas svit stvoril.

† V ime Sina, koji je vas svit odkupil. |

[16]

† V ime Duha Svetoga, ki je vas Zakon ispunil, preporučam mene vsu. Amen.

† Blagoslov Otca Boga Vsemogučega, i Sina, i Duha S. budi vazdar s manom. Amen.

† Blagoslov Otca Boga Vsemogučega, ki je vsa samom ričjom včinil, budi vazdar s manom.

Amen.

† Blagoslov Gospodina našega Ježuša Križtuša budi vazdar s manom. Amen.

† Blagoslov Duha Svetoga i z sedmimi darmi svojimi, budi vazdar s manom. Amen.

† Blagoslov blažene divice Marije s Sinom svojim, budi vazdar s manom.

† Blagoslov i posveče- |

[17]

nje kruha i vina, ko je Gos. naš Ježuš Križtuš včinil, kada je podal včenikom svojim govoreči: Vzmite,

ijte i pijte, ovo je tilo i krv moja ko se na križu propet i prolit hoče. To činite na moje spominanje i na

odpuščenje vsih grihov. Budi vazdar s manom. Amen.

† Blagoslov angelov, arhangelov kriposti, poglavnikov prestolja, gospodstvi kerubinov i

serafinov budi vazdar s manom. Amen.

† Blagoslov patriarkov i prorokov, apostolov, mučenikov, spovidnikov, divic i vsih svetih

Božjih, budi vazdar s manom. Amen.

† Blagoslov vsih nebes |

[18]

Božjih, budi vsagdi i vazdar s manom, kraljestvo, veličanstvo zaščiti mene, vična dobrota vladaj mene,

neugašena ljubav vžgi mene, neizmireno Božanstvo opravi mene, moč Otčina občuvaj mene, mudrost

Sinovljeva oživi mene, kripost Duha Svetoga vazdar prebivaj med manom i med vsimi mojimi

neprijateli viđenimi i neviđenimi. Amen. Oblast Otčina vtvrdi mene, mudrost Sinovljeva prosvitli

mene, vtišenje Duha S. vtiši mene. Amen.

† Otac mir, Sin žitak, Duh S. likarstvo spasenja, blagoslovi mene. Amen. Božanstvo i milosrđe

Božje, sahranjenje ljuba- |

[19]

vi njegove zdrži mene. Človičanstvo njegovo vkripi mene. Amen.

O Ježuš Križtuš, Sin Boga živoga, smiluj se meni griš.

O Emanuel od suprotivnikov duhovnih i od vsih neprijatelov viđenih i neviđenih, i od vsega

zla obrani me. Ježuš Križtuš Kralj dojde u miru, Bog človikom posta, ki za nas milosrdno i pokorno

muku strpi. Ježuš Križtuš Kralj mirovni, budi vazdar s manom, i med manom i neprijateli mojimi.

Križtuš zmaže, Križtuš kraljuje, Križtuš zapovida, Križtuš neka obrani mene oda vsega zla. Ježuš Križtuš

dostojaj se meni moč dati, da izmoči budem mogla vse mo- |

[20]

je neprijatele. Amen.

Ovo križa † Gospodina našega Ježuša Križtuša, razbižite se strani suprotivne, zmogal je lav od

roda Judova, koren Davidov. Aleluja, aleluja. Zveličitel svita zveliči nas, ki si po križu i krvi tvojoj

odkupil mene, pomozi meni, tebe molim, Bože moj. O Agios † O Theos † Agios Iskiros † Agios

Athanatos † Eleison imas. † Sveti Bože † Sveti jaki † Sveti nemrtelni, smiluj se meni N. službenici

tvojoj, pomočnik budi moj, Gospodine ne ostavi mene, ne oduri me, Bože zveličitel moj, na pomoč

moju prigledaj, Gos. Bože spasenja moga.

Prosvitli oči moje da |

[21]

nigdar ne zausnem u smrti, da kada ne reče neprijatel moj, premogoh suprotiva njemu. Gospodin

bude moj pomočnik i ne uzbojim se da mi što včini človik.

Oslobodi mene milostivi Ježuš Križtuš, občuvaj mene, pomozi meni i spasi me u ime Ježuša,

vsako kolino pokliče, nebeski, zemaljski i paklenski, i vsaki jazik hvali Gosppodina, ar je Ježuš Križtuš u

diki Otca Boga. Znam milosrdni Ježuš, da koji godir dan, vru zazovem tebe, spasena budem.

Milostivni Gospodine Ježuš Križtuš, Sin živoga Boga, ki u kriposti tvoga predragoga imena, tulika si

čuda včinil i tvoju obilnu likariju vbogim dal. |

[22]

Bože, u tvojoj jakosti i imenu vragi se tirahu, slipi viđahu, gluhi slišahu, hromi hodijahu, nimi

govorahu, gubavi očiščavahu se, betežni ozdravljahu se i mrtvi gori vstajahu. I kad se tvoga slatkoga

Sina ime imenuje, pisam u vuhu čuje se, med u vustih kuša se. Vrag izganja se, vsako kolino klanja se,

nebesa raduju se, hudobne napasti odganjaju se, vnoga proščenja dobivaju se, nazlobi koji su od

svita, tila i vraga, odnimlju se i vsaka dobra na misto dobivaju se. Ar koji godir zazove Ime ovo,

spasen bude, koje je rečeno prvo i nazvano nego se je u vtrobi majke začel.

O Ime slatko, Ime vkri- |

[23]

pljujuče srce človičje, Ime žitka, zveličenja i radosti, Ime predrago, veselo, slavno i milostivno, Ime

vtišujuče grišnika, Ime zpuzujuče, vladajuče, zdržeče vsake stvari stvorene. Zato milostivi Ježuš,

vgodno budi tebi, da u ovoj predragoga Imena tvoga kriposti, odbiješ vraga od mene; prosviti me

slipu, oslavi me gluhu, očitovaj me hromu, otvori mi jezik nimoj, očisti me gubavu, objači me

nemočnu i mlahavu, vzdigni me mrtvu, obstri me miloščom tvojom nagu, i prosvitli me Imenom

tvojim ležeču u tamnosti, da prosvičena iznutra i izvana tvojim presvetim Imenom, i vtvrđena milo- |

[24]

ščom budem mogla va tebi živiti, zastri mene milostivi Ježuše, petimi ranami tvojimi, i sigurna budem

oda vsih napasti, tebe hvaleči, tebe poštujuči koji si toga dostojan, ar si ti on odičeni Sin Božji, u kom

se, nad kim se i po kom se vsa ravnaju i vladaju. Tebi hvala i poštenje, tebi slave, tebi dike, na vsih

vikov, vike. Amen.

Neka bude Gospodin Bog Ježuš Križtiš pri meni da me nasiti, pri meni da bude da me zdrži, s

manom da bude da me očuva, pred manom da bude nek me vodi, s manom neka bude da me brani,

da me blagoslovi, u meni neka bude da me ožive, po- |

[25]

lag mene neka bude da s manom neka vlada, vrhu mene neka bude da me vkripi, vazdar s manom

neka bude da odauzame od mene vsu muku vične smrti, ki z Otcem i S. Duhom žive i kraljuje po vse

vike vikov. Amen.

Ježuš, Marije Sin, svicko spasenje i Gospodin, budi vazdar meni milostiv i milosrdan. Pamet

svetu, dobrovoljnu čast Bogu, domovini oslobojenje. I nitkor ne njega ne poseže rukom; ar jošče ne

biše došla vra njegova, ki jest, ki biše i ki bude vazdar. alfa i omega, Bog i človik, početak i svršetak,

budi meni ta zazivanje na vično zaščičenje. Amen. |

[26]

Ježuš Nazarenski, kralj židovski, pismo hvale vzmožne, Sin Marije divice, smiluj se meni

grišnici i naputi me po tvojoj milošči na stazu vičnoga zveličenja. Amen.

A Ježuš znadijuči vsa prišastna vrhu sebe, izajde i reče njim: Koga iščete? Odgovoriše njemu:

Ježuša Nazarenskoga. Reče njim Ježuš: Ja sam. A staše i Judaš ki prodavaše njega s njim. Da kako reče

Ježuš: Ja sam, odajdoše nazad i opadoše na zemlju i opet opita nje: Koga iščete? A oni rekoše: Ježuša

Nazarenskoga. Odgovori im Ježuš: Rekal sam vam, da Ja jesam, da ako mene iščete, pustite ove odit.

† Lance, križ i čav- |

[27]

li, trnje, smrt, ku podnesoh, kažu kako sam nevoljnih grihe odnimal, od ran vsih mene mentuj i

pogibeli.

Petere ran Božje, neka budu vazdar likarija moja. Ježuš jest put † Ježuš jest žitak † Ježuš jest

istina † Ježuš jest istino mučen † Ježuš jest razpet † Ježuš Sin Božji, smiluj se meni † Ježuš iđaše

oposrid njih i nitkor silnom rukom ne poseže na Ježuša, ar jošče ne bi došla vura njegova.

Pomolimo se.

Slatki Gospodine Ježuš Križtuš, Sin Boga živoga, ki si odgovoril Židovom hotijučim tebe vhititi: Ja sam.

I: Ako mene iščete, pustite |

[28]

ove otiti. Tad oni Židovi odstupiše nazad i opadoše na zemblju, tako da onu vuru tebi škoditi nisu

mogli. Kako je to istina i istinu biti verujem i tvrdim, tako milosrdni Gospodine Ježuš Križtuš, mene

sada i vazdar dostojaj se čuvati oda vsih mojih neprijatelov meni škoditi hotijučih, i nje od mene oditi

včini, da mi nikakor, ni u ničem škoditi ne budu mogli, nego da srično izajdem izpred ruk njihovih na

put mira i batrivosti, na diku i hvalu tvoga S.Imena, koje je blagoslovljeno na vike. Amen. |

[29]

Pomolimo se.

Gospodine vsemoguči Bože, Otac nebeski, ki si rasul tolnač i jazike neprijatelov tvojih, koji su se bili

zaprisegli suprotiva Božanstvenoga tvoga veličanstva jakosti. Ti Gospodine po Imenu Sina tvoga

ljubljenoga Gospodina našega Ježuša Križtuša, razvrzi vse hudobne tolnače i nenavidna mišljenja i

zmišljenja vsih mojih neprijatelov i razhiti po Imenu tvojem svetem, desnice tvoje oblaščom

nenavidnost njihovu nakanjenu meni na zlo, i včini onimiti jazike njihove, što bi govorili suprot meni i

zadr- |

[30]

ži njih moč izvršiti i početi, koja godir protiva meni želiju, vsa jim zakrati, za dostojnost roditeljice Sina

Tvoga Marije i svetih apostolov tvojih i vsih svetih, prigledaj i brani mene pod sinicom kreljuti tvojih

blaženih i od vsih protivnikov mojih, himbenih zasidov, milosrdno oslobodi, otmi i obrani mene, da

ne budu mogli po nenavidnosti i čalarnoj hudobnosti oblast svoju protiva meni ispuniti. Po Križtušu

Gospodinu našem. Amen.

Gospodine Otac vsemoguči, koji si iz ništar vsa stvoril, i prvo nego bi včinjena bila vsa

progledal, i vsa koja su na nebu i na zemli vsa su ti podložna, |

[31]

ponizno ti se molim, da oda vsih pogibeli i suprotivščin mene obraniš, i od oblasti i zasidov vsih mojih

neprijatelov vijenih i nevijenih oslobodiš. Potvrdi Gospod. Što vdelal jesi u meni, prostri desnicu tvoju

obrh mene i pošali angela tvoga svetoga iz nebes, koji me občuva, obrani, zaščiti, pomore, pohodi i

obatrivi, dostojaj se Gospodine blagos † loviti mene, koji si na odkupljenje došal na zemlju. Amen.

Zdrav križu † predragi, koji si se telu Križtuševu vdal, i njegovimi predragimi vudami nakičen

jesi bil, na poštovanje Imena tvoga, Sveti † križe neka se za- |

[32]

sramiju vsi koji me oduraju i proganjaju, a ja se neka ne sramim, neka se prestraše oni, a ja se ne

prestrašim, pripeljaj nadanje, dan ponevoljenja i z dvojim skušavanjem stati nje, Bože moj, velike

milosti. Amen.

Pomolimo se.

Gospodine Ježuš Križtuš, Sin Boga živoga, ki si rekal Židovom: Vsaki dan bil sam pri vas i niste me

vhitili, oslobodi mene mili Bože i Gospodine, po toj svetoj riči tvojoj, oda vsih neprijatelov mojih

viđenih i neviđenih, telovnih i duhovnih. Ar ako Gospodine ti moj pomočnik jesi, neču |

[33]

se bojati da mi što godir včini človik, u kapicanu i vuzdi čeljusti njihove zustegni da se ne približaju k

meni, nego da poginu kako prah pred obrazom vetrenim, i kako rose pred vručinom sunčenom. Tebe

molim milostivni Gospodine Ježuš Križtuš, da kako si ti za me na tvojem presvetom križu krv tvoju

prolijal iz presvetoga tila tvoga, tako pazi na mene, čuvaj, ravnaj, brani danas i vsako vrime od

nepravadna suda, od jalna i himbena človika i oda vsakoga, koji bi mene progonil.

Premilosrdni Gospodine Ježuš Križtuš, po tom presvetom križu † tvojem, i po ono odičeno tilo

tvoje, |

[34]

koje je na križu visilo, i za one rane ke su svicke grihe odaprale, odnesi od mene sadašnju žalost i

neprestanju tugu, i ne prepusti meni na pošpotanje neprijatele moje, ne učini njim veselje vrhu

mene. Gospodine Bože moj, včini s manom zna † menje na dobro, da vide vsi koji me oduruju, ar ti

Gospodine pomogal jesi mene i vtišil jesi mene. Ovdi s manom je Ježuš Križtuš Nazarenski kralj

židovski i vsih narodov, ki na križu reče: Svršeno jest. On svojom dobrotom i milosrđem da svrši meni

vse potribščine dajuči svoju milost, odnašajuči nevolju, odganjajuči žalost, vtišujuči neprijatelsku |

[35]

srdu, njih na pravdu goneč i njihovu naglost razbijajuči, mene vazdar zdržujuči i ravnimi puti vodeči na

vičnu slavu. Ki je još rekal na križu: Otac u tvoje ruke preporučam duh moj. A prvo je rekal: Ako mene

iščete, pustite ove oditi. Ne prepusti meni, Gospodine Bože milostivi, poginuti, u koga S. ruke

preporučam danas i vsako vrime dušu moju, tilo moje, činjenje, govorenje i mišlenje moje, žitak moj, i

konac žitka moga, dan i vuru preminuća moga, dan smrti i od mrtvih vstajanje moje, da me čuva,

ohrani, pomore, pohodi, i obrani, oda vsih mojih neprijatelov viđenih i neviđenih. O Adonaj, sudi |

[36]

Gospodine, što škodi meni, i izreni iz mene što se bori suprot meni, podri oružje i popadi ščit, ter

vstani na pomoč meni, istegni meč tvoj i zdvigni protiva onim koji proganjaju mene. Reci Gospodine,

duši mojoj: Ja sam, da se posramuju i vzboje vsi ki išču dušu moju i da stupe nazad i da se posramuju

vsi koji meni misle zlo. Neka budu puti njihovi tmine i bluđenje, i angel Gospodinov neka stiska nje,

da budu kot prah pred obrazom vitrenim, i angel Gospodinov neka je progoni, ar ti Gospodine,

pošpota se š njimi i na ništar peljaš tugu dajuče meni, razgubi je, Gospodine, u kriposti tvojoj, vkroti

je, Gospo- |

[37]

dine, obranitelju moj, i kako pomanjkiva dim, tako da pomanjkaju oni spred obraza moga. Neka

vpade vrhu vsih neprijatelov mojih strah i bojazan iz zmožnosti tvoje, Gospodine. Da budu kako

kamen negibljuči se doklam mimo projde ova službenica tvoja, koju si odkupil v te vfajuči se, prostri

ruku tvoju i požriti hoče nje zemlja. Desnica tvoja, Gospodine, povekšana jest u jakosti. Desnica tvoja,

Gospodine, zatrla je neprijatele moje i v slavi tvojoj vkrotil si vse suprotivnike moje.

Vsliši, Gos., molitvu moju, da se pomožem od straha neprijatela, otmi dušu moju, koga vusta

puna prokle- |

[38]

stva jesu, čemera i himbe, pod jazikom njegovim trud i bolizan. Da ja progonim neprijatele moje i

vhitim nje i ne ogledam se doklam ne pomanjkaju, zatarem je i ne budu mogli dalje obstati, opasti

hote pod noge moje i razmrvim je kako prah pred obrazom vitra i kako blato na vulici potapčem je.

Oslobodi mene od izdanja občine, koji stave mene za glavu narodov. Smiluj se meni, Bože, smiluj se

meni, ar se v te vfa duša moja, i u sinici kreljuti tvojih vfati ču se doklam mimo projde nazlobnost.

Otmi mene, Gospodine, od človika himbenoga, i od muža nepravedna oslobodi mene. † Oslobodi

mene |

[39]

od onih ki nepravicu čine i od ljudi krvnih spasi me. Otmi me od neprijatelov mojih, Bože moj, i od

borečih se suprot meni oslobodi me.

Gospodin pomočnik moj, i hoču pomrsiti neprijatele moje, ar desnica Gospodinova včini

kripost, desnica Gospodinova izvisi mene, desnica Gospodinova včini kripost, da tebi Gospodine,

posvoji dušu moju. Bože, v te se vfam i ne posramujem se, včini da se s manom ne špotaju neprijateli

moji, nego da budu negibljuči se kako kamen, doklam mimo njih projde službenica tvoja N., koju si

odkupil tvojom predragom krvjom. Ne spomeni se od nepravic starih |

[40]

nego da nadajde mene milošča tvoja, po kojoj vsliši molitvu moju i ne oduri molenje, da vsliši me,

Gospodine, ar dobrovoljna jest milošča tvoja, i po vnožanstvu milosrđa tvoga pogledaj na me, i ne

obrni obraza tvoga od mene, ar se tugujem, brzo vsliši mene, priglej k duši mojoj i oslobodi ju od

neprijateljov mojih, otmi mene, a vrhu njih proli srdu tvoju i naglost srditosti tvoje da stigne nje, Bože

spasenja moga. I za slavu imena tvoga oslobodi mene i milostiv budi grihom mojim za ime tvoje.

Probudi Gospod. jakost tvoju, i dojdi osloboditi mene grišnicu od progona neprijateljov

mojih. Vdili meni |

[41]

grišnici milost tvoju i od vsih neprijatelov mojih oslobodi mene. Ar u te, Gospodine, vfah se i u te

samoga prez vsakih mojih dostojnosti vfam se, ar je veča milost tvoja od vsih mojih grihov. Zato

dostojaj se, Gospodine, mene milostivno osloboditi, kako si oslobodil Davida od ruke Šaula i Golijata,

Jakoba od ruke Ezava brata njegova, Danijela od jame lavov, i Suzanu od kriva svidočanstva, ar ti jesi

jakost moja u nevolji, ka je obastrla mene, ti osloboditelj moj od neprijateljov mojih. Zato rastrgni

vuze moje i oslobodi me od vstajajučih protiva meni, da prikazan tebi za vsima budem, jer ime tvoje

nazvano jest |

[42]

vrhu mene, ar ono zazivam i zazivati hoču, ar si ti rekal, vustmi tvojimi presvetimi, da vsaki koji tebe

zazival bude, spasen biti hoče, i sada ja nedostojna službenica tvoja, tebe zazivam da oslobodiš mene

i dušu moju i tilo moje oda vsih tug i nevolj mojih. Smiluj se meni i oprosti grihom mojim, ki si prostil

Mariji Magdaleni, i ženi grišnici, i razbojniku s tobom na križu visečemu, i mene privesti dostojaj se

kamo si i njega dopeljal, u slavu rajsku, gdi si ti z svetim tvojim svitlost, istina, nasičenje puno i veselje

vikovično, koji živeš i kraljuješ z Otcem Bogom u jedinstvu Duha Svetoga, Bog |

[43]

na vse vike vikov. Amen.

† Blagoslovi mene Bog Otac ki je vsa stvoril iz ništar † Blagoslovi mene Božji Sin Ježuš Križtuš,

ki je lasnom krvjom človika odkupil † Blagoslovi mene Duh Sveti ki mene vazdar spasi milosrdna

vtišenja nadahnjenjem. Amen.

Mir Gospod. našega Ježuša Križtuša, kripost muke njegove, znamenje S. † križa, čistoča

blažene divice Marije † Blago † slov vsih svetih, obranba † angelska i pomoč vsih obranih Božjih, neka

bude vazdar med manom i med vsimi mojimi neprijateli viđenimi i neviđenimi sada i vsako vrime, i

na vru smrti moje. Amen. Otac naš. Zdrava Marija. |

[44]

MOLITVA

Od imena Ježuševa.

O dobri Ježuš, o milostivni Ježuš, o preslatki Ježuš, divice Marije predragi Sin, pun milosti i

milosrdnosti, o mili Ježuš, smiluj se ti meni polag velike milosrdnosti tvoje, o milostivni Ježuš, prosim

te i molim za onu predragu krv tvoju, koju si ti za grišnike prolijal, oprosti mi grihe moje, oglej se na

me ničemurnoga grišnika od tebe proščenja prosečega, i tvoje presveto ime zazivajučega Ježuševo,

ime slatko, o ime Ježuš ime naslad- |

[45]

no, ime Ježuš ime nam na zveličenje dano. (...)

11.

III. Kajkavska inačica hrvatskog književnog baroka

- u Liberovoj „plavoj“ Povijesti hrvatske kniževnosti u odnosu na baroknu književnost postoji i

poglavlje Književnost u sjevernoj Hrvatskoj (Franičević, Marin – Švelec, Franjo – Bogišić, Rafo, 1974.

Povijest hrvatske književnosti, Knjiga 3, Liber, Zagreb, str. 235-261) u kojemu su obrađeni sljedeći

pisci: pisci nabožne struje (Nikola Krajačević Sartorius, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec, Baltazar

Milovec), nekonvencionalni Rattkay, Matija Magdalenić, Gabrijel Jurjević, Zrinski i Frankopan, Pavao

Ritter Vitezović, i to sve u okviru velikog poglavlja Hrvatska književnost sedamnaestog stoljeća u

kojemu Franjo Švelec piše o baroknoj književnosti;

- danas se u odnosu na navedene pisce iz sjeverne Hrvatske kao zasebna regionalna

književnost uzima ona poznata pod nazivom ozaljska (Zrinski, Frankopan); vidljivo je to u tekstu

Zorana Kravara (Varijante hrvatskoga književnog baroka, Umjetnost riječi XXV (1981), 2, Zagreb) koji

o baroku u hrvatskoj književnosti govori kao o nejedinstvenoj književnopovijesnoj pojavi koja se

raspada na samostalne varijante (četiri), a među njima je i kajkavska;

- prostorno određenje: kajkavska književnost u 17. st. obuhvaća hrvatske krajeve sjeverno od Kupe ili

tzv. Bansku Hrvatsku

- zbog društvenopolitičke situacije (napadi neprijateljskih vojski) ovi su krajevi odvojeni od

kulturnih zbivanja na jugu, pa i tada modernog baroka

- predstavnici: Juraj Habdelić (Zrcalo Marijansko, Prvi oca našega Adama greh), Juraj Mulih

(Bogoljubne pisme), Matija Magdalenić (Zvončac), Juraj Malevac (Nebeski pastir pogubljenu ovcu

išče), Gabrijel Jurjević (Listi heroov)

- barokni utjecaji: kajkavska književnost 17. st. nema formu zatvorenog, jedinstvenog vrsnog sistema

zbog čega barokni utjecaji dolaze iz različitih izvora: na religijsko-moralnu prozu (kakvu pišu isusovci

J.Habdelić i J.Mulih) utjecala je njemačka književnost; njemački utjecaji mogli su biti posredovani i

mađarskom književnošću (Magdalenićev Zvončac, na Nebeskog pastira Jurja Malevca utjecao je

Fridrich von Spee)

- nema izravnih utjecaja iz talijanske i dubrovačko-dalmatinske književnosti

- barok je marginalna vrijednost, jer su tekstovi opterećeni izvanknjiževnim angažmanom

- ovdje se još uvijek ne njeguju artističke vrste

- velike koncentracije baroknih stilskih postupaka ipak su rijetke, jer tekstovi ne mogu žrtvovati stilu

svoju informativnu vrijednost; potvrđuju to npr. Hištorije (1735.) Štefana Fučeka ili Dušni vrt (1664.)

Baltazara Milovca, djela koja imaju značajno mjesto u prozi kajkavske književnosti 17. i 18. st. ali u

njima nema izrazitijih tragova baroka; posljedica je to činjenice da se ti tekstovi još uvijek čvrsto drže

svojih srednjovjekovnih uzora

- barokni stil potvrđuju tipične barokne figure:

- paregmenon: „Videl je negda međ svojemi Rimljani sveti Pavel Apoštol neke mudre

mudrostjum ovoga sveta, zato ovak je od takove mudrosti odvračal: Ne budete pri sebe sameh mudri.

Ta muder je bil Martin Luther...“ (Habdelić, Zrcalo Marijansko)

- usporedba: u Magdalenićevu Premišljanju česte su raščlanjene usporedbe

Kot mehur vodeni, ovi poginuše,

Kako poljsko cvetje, tako povenuše,

Kako dim p zraku, vsi se razidoše.

Poznat je da nema svet stalne varoše.

- srednjovjekovlje: još uvijek su zamjetni oblici srednjovjekovnog života, ali i tematika (prepirka

između osuđene duše i tijela) i književne vrste (florilegiji s priloženim notama, molitvenici,

propovijedi)

Noćno viđenje svetoga Bernarda

- rukopis, kajkavska alegorija, nastala vjerojatno u drugoj polovici 17. st.

- u podtekstu je latinski tekst iz 13. st. Visio Philiberti

Matija Magdalenić, Zvončac (1670.) – Premišljanja zvrhu četirih poslednjih človeka

- i ovaj se tekst neizravno oslanja na srednjovjekovni predložak, na popularnu knjigu Dionizija

Kartuzijanca (1402.-1471.) o četrima posljednjim stvarima

Juraj Habdelić

(Staro Čiče, u Turopolju, 17. IV 1609. - Zagreb, 27. XI 1678.)

- životopisna bilješka: nabožni pisac, isusovac, propovjednik, leksikograf

- školovanje započeo najvjerojatnije kod zagrebačkih isusovaca. Nakon završene gimanzije odlazi u

Beč, a godine 1630. primljen je u Leobenu u isusovački red. Tri godine sluša filozofiju u Grazu (1632.-

1635.), uspješno završava studij i naredne tri školske godine predaje na isusovačkim gimnazijama u

Rijeci, Varaždinu i Zagrebu. Na Sveučilištu u slovačkoj Trnavi studira teologiju (1639.-1642), gdje je

najvjerojatnije primio i svećenički red (1642.). Vraća se u domovinu, radi dvije godine kao profesor u

Varaždinu, a zatim ponovo u Trnavi, gdje će i doktorirati iz filozofije. Dosta krhka zdravlja (bolovao od

tuberkuloze) boravi godinu dana u Zagrebu, a nakon toga tri i pol godine obnaša dužnost rektora

Isusovačkog kolegija u Varaždinu (1649.-1652.).

- iz Varaždina se vraća u Zagreb, gdje će postavši propovjednikom u župnoj crkvi sv. Marka, ostati sve

do smrti, uz jedan prekid (1671./1672.), kada se nalazi u Varaždinu. U Zagrebu je u dva navrata bio

rektor Isusovačkog kolegija, ali i upravitelj Marijinih kongregacija i đačke Bratovštine Muke i Smrti

Kristove, vodio je Seminar, bio ispovjednik, ali povrh svega vješt propovjednik

- bibliografija: Habdelić je od jezika znao hrvatski (kajkavski), latinski i ponešto njemački; svoja je

djela, kako ona sačuvana tako i ona o kojima danas govorimo samo na temelju posrednih izvora,

pisao latinskim i hrvatskim (kajkavskim) jezikom. Među njegova izgubljena djela svrstava se danas

latinsko djelo, vjerojatno nabožna pjesma Fasciculus Palmarum, seu Elogia Neomartyrum

Cocincinensium (1668.), koju spominje tek I.Kukuljević. Na temelju sekundarnih izvora Habdeliću se

pripisuju još tri naslova, a za neka se ne zna ni jesu li bila tiskana. Prema Kukuljevićevim podatcima

Habdelić je objavio Krščanski navuk z događaji Sv. Pisma (1674.), a za preostala se dva pretpostavlja

da je riječ o rukopisima (Duše verne, Nasledovanje žitka Kristuševog).

- napisao je i latinsko-kajkavski priručni rječnik za škole Sillabus Vocabulorum grammaticae

Emmanuelis Alvari e Societate Jesu in Illyricam, sive Croatis & Sclavonibus vernaculam conversorum.

Cum Appendice generum, declinationum (1726.). Sillabus je prijevod djela Manuela Alvareza, koji je

tiskao Andrija Jambrešić pola stoljeća nakon Habdelićeve smrti.

Habdelićevu bibliografiju pouzdano čine tri djela: Dictionar, ili Reči slovenske zvečega ukup zbrane, u

red posatuljene, i diačkemi zlahkotene (1670.), Zrcalo Marijansko (1662.) i Prvi otca našega Adama

greh (1674.).

Dictionar je rječnik od oko dvanaest tisuća kajkavskih riječi, koje je autor protumačio latinskim

izrazima. Namijenjen je školskim potrebama ''mladencev horvatskoga i slovenskoga naroda,'' kako

stoji napisano na naslovnici. Iako rječnik ima stanovite nedostatke, ipak je prvi rad ovakve vrste u

kajkavskoj Hrvatskoj, a zbog autorovog dobrog poznavanja jezičnih finesa hrvatskog i latinskog jezika

koristio ga je i I.Belostenec za svoj Gazophylacium.

- preostala dva Habdelićeva hrvatskim (kajkavskim) jezikom pisana djela pripadaju nabožnoj prozi s

prevladavajućom moralno-poučnom tendencijom.

Zrcalo Marijansko

- nabožno djelo objavljeno 1662. godine. Riječ je o zbirci moralno-nabožne proze u kojoj se kao

provodna tema pojavljuje štovanje Djevice Marije, što je razvidno iz drugog dijela naslova knjige

(Zerczalo Marianzko, To je to poniznozt Devicze MARIE, kaje Boga rodila...). Ova je mariološka

knjiga, napisana na 587 stranica središnjega dijela prvoga izdanja u 16°, strukturirana na sljedeći

način: posveta, opomenek, predgovor i sedam većih tematskih cjelina u kojima se govori o: svetosti,

razumu i pameti, svjetskom bogatstvu, tjelesnom zdravlju, ljepoti, jakosti, dobroti i poštenju. U

prozno oblikovanu tekstu zamjetni su i verzificirani osmerački parno rimovani umetci i parafraze

himana (posebice u paragrafu koji ima naslov Od vnogoga pozdravljenja i popevki, kemi pobožni

krščeniki D.Mariju slave).

Na početku se nalazi latinska posveta Nikoli Erdödyju, protivniku obitelji Zrinskih (Illustrissimo

comiti domino domino NICOLAO SENIORI ERDEÖDI, DE MONYOROKEREK...). Slijedi Opomenek k oveh

knjižic ogovorniku u kojemu Habdelić ogorčeno progovara o stanju kajkavske knjige 17. stoljeća –

malo je knjiga pisanih sloveskem jezikom, a i njih čitatelji kritiziraju; kritike vjerojatno neće biti

pošteđena ni njegova knjiga, zbog čega on u šest osmerca zaključuje: S fundamenta ispeljana / Hiža

ova i zidana, / Ako komu ne po volje / Nego mu se hoče bolje, / Naj nam ovu tak ostavi, / Svoju sebe

naj popravi. Nakon Opomenka čitamo Predgovor. Da se nigdor nema dičiti zvrhu toga da je vnoge od

Boga dare prijel u kojemu pisac otkriva da je čovjek sklon gizdati se i oholiti zbog stvari prirodnih i

zamoljenih od Boga i da u tome griješi, jer navedenih darova bez Božje darežljivosti niti ne bi bilo.

Stoga se prema darovima dobivenima od Boga, trebamo ponašati onako kako nam pokazuje pelda

Device Marie.

Središnji je dio Zrcala Marijanskoga komponiran sedmerodijelno (Prva stran. Od svetosti;

Druga stran. Od razuma i pameti; Treča stran. Od sveckoga bogactva; Četvrta stran. Od telovnoga

zdravja; Peta stran. Od lepote; Šesta stran. Od jakosti; Sedma stran. Od dobroga i poštenoga glasa ), a

svaki se dio sastoji od različitog broja zasebno naslovljenih paragrafa. Svima je njima svojstveno

slavljenje kulta Bogorodice s mnogobrojnim potvrdama (navodima) iz Biblije, iz srednjovjekovnih

skolastičkih djela i drugih izvora, o čemu svjedoče brojne bilješke na donjoj margini teksta. Zamjetno

je i Habdelićevo angažirano promatranje svakodnevnog života, jer se nasuprot čovjeku grješniku,

njegovu nekrjeposnu životu i manama nalazi Djevica Marija i njezin život, ispunjen vrlinama i

krjepostima. Tako se, na primjer, u četvrtom, inače najkraćem dijelu Zrcala (Četvrta stran. Od

telovnoga zdravja) najprije govori u okviru četiri zasebna paragrafa o čovjekovu tjelesnom zdravlju

(zbog njega se čovjek ne smije gizdati i oholiti, odnosno bolest ne smije biti prepreka činjenju dobrih

djela), da bi u petom progovorio o zdravlju Djevice Marije (koja nikada nije bila bolesna, koja je uvijek

bila lijepa a ljepota i bolest ne idu zajedno, ali koja je zato živjela umjereno i na hvalu Boga, ne

oholeći se kao što to čine objesne ''gospice, gospodične, pače i muške glave vsakoga skoro stališa'').

Zrcalo Marijansko svojim proznim poukama, životim primjerima (pelde), umetnutim

verzificiranim tekstovima potvrđuje svog autora kao onoga koji piše na tragu srednjovjekovnog

pogleda na svijet ali i kao onoga koji je otvoren suvremenim književnim tendencijama (barokna

rječitost i stil).

Prvi oca našega Adama greh Habdelićevo je također hrvatskim (kajkavskim) jezikom pisano djelo,

koje je trebalo imati i svoj nastavak, ali je autora u tome spriječila smrt. Knjiga broji blizu tisuću i

dvjesto stranica teksta, a sastoji se od: latinske posvete (iz koje se doznaje da je djelo posvećeno

zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću); predgovora (u kojemu objašnjava da je prvotno htio

opisati Kristov život, ali da je od toga odustao i knjigu posvetio temi ''porušenja nature človečanske'',

odnosno raznim ljudskim porocima, kao što su: gizdost, nestalnost, skupost, lakomost, srditost,

lijenost, ..., a koji su posljedica prvog Adamova grijeha) i tri glavna poglavlja (Prva stran, Druga stran,

Tretja stran), od kojih se svako dijeli na manje cjeline i paragrafe (dele i kotrige), a kojih je u konačnici

preko osam stotina (K.Georgijević). Za svoja promišljanja ljudskih slabosti i ovozemaljskih strasti

Habdelić vrlo često traži uporište u latinskih teoloških pisaca, preuzima od njih brojne primjere

(pelde), zatim citate na latinskom koje gotovo redovito prevodi na kajkavski. Veliku vrijednost imaju

oni primjeri koje preuzima iz svakodnevlja ili ih opisuje prema vlastitu sjećanju. Habdelić se kritički, a

ponekad i uz stanovitu dozu humora i satire osvrće na loše osobine i pokvarenost različitih društvenih

slojeva, od gospode, plemića, građana, seljaka, mladeži, intelektualaca do svećenika koji više brinu o

zemaljskim dobrima nego o duhovnom životu svojih vjernika (npr. Gizdost velike gospode, Gizdost

mladeh ljudi, Gizdost vučeneh ljudi). U odnosu na društveno-politička zbivanja svoga vremena

Habdelić je bio vrlo oprezan i rijetko ih je unosio u svoju nabožnu knjigu. Razlog je bio jednostavan –

nakon smaknuća urotnika 1671. godine svaka simpatija iskazana prema njima mogla je uroditi

neugodnim posljedicama, kako za samog Habdelića tako i za isusovački red kojemu je pripadao. U

odnosu na tematiku zanimljivo je napomenuti da je ovaj isusovac znatan prostor dodijelio i

promišljanju svjetovne poezije, i to posebice one ljubavne tematike (npr. Pesme od ljubavi). Njegovo

se razmišljanje naslanjalo na ono što je već zapisao jedan drugi isusovac, Nikola Krajačević Sartorius u

Svetim evangeliomima, čije ime i djelo i sam Habdelić navodi u svojoj knjizi. ''Pesme od ljubavi'' su

sramotne i nečiste te se protiv njih treba boriti crkvenim duhovnim pjesmama, koje treba pjevati ne

samo u crkvi nego i u prostoru i vremenu izvan nje. To se posebice odnosi na žene i djevojke koje se

njima rado naslađuju.

- u Habdelićevoj su nabožnoj knjizi prepoznatljivi latinski izvori, koje on mijenja proširujući ih ili

krateći ih, zatim srednjovjekovna pripovjedna građa, domaća predaja, ali i razvedena barokna

tematika s prepoznatljivom retorikom. Upravo mu stoga pripada među kajkavskim piscima

baroknoga razdoblja značajno mjesto, a njegov je utjecaj vidljiv i u stvaralaštvu kasnijih pisaca

(Š.Fuček, Š.Zagrebec, H.Gašparoti, J.Mulih) ove hrvatske dopreporodne regionalne književnosti.

Matijaš Magdalenić

(oko 1625. - ?)

- životopisna bilješka: Magdalenić je jedan od najzanimljivijih pjesnika/prevoditelja 17. st. u

kajkavskoj književnosti, ali u literaturi se o njemu i njegovu djelu zna vrlo malo

- istraživanje njegova stvaralaštva započeo je Šafařik (1865.), doradio Kukuljević (1868.), Fancev

(1923.) i L.Hadrovics (1939.)

- Magdalenići su turopoljski plemići (suvlasnici Male Mlake, nekih zemalja kraj Jastrebarskog

/=Jaska/) koji nose naslov „de Mlaka“; pisao je na kajkavskom jeziku, ali budući da ga je služba odvela

u Jastrebarsko (jezik je kajkavsko-čakavsko-štokavski), prema novim jezičnim elementima trebalo bi

ga se svrstavati u „ozaljski krug“ (J.Vončina)

- bila mu je poznata mađarska književnost, pravila verzifikacije, latinski jezik

- bibliografija: Zvončac (Graz, 1670.), jedini do danas poznati primjerak pronađen je u knjižnici

Ljudevita Gaja

Zvončac

- nedostaje naslovni list pa se samo pretpostavlja da je naslov Zvončac, jer u posveti (predgovoru)

pisac opširno govori o zvoncu što su ga Rimljani vezali na kola u kojima su kroz grad vozili ili nekoga

zločinca ili nekoga zaslužnog čovjeka

- kompozicija: ima tri stihovana dijela nabožno-poučnoga karaktera s posvetom:

- Presvitlomu gospodinu grofu, gospodinu Erdeodi Mikloušu – djelo je posvećeno Nikoli

Erdodyju, neprijatelju obitelji Zrinski, koji je od 1670. do 1693. bio hrvatski ban

- Premišljanja zvrhu četiri poslednjih človeka – prema istraživanjima L.Hadrovicsa taj je dio

prijevod djela mađarskog pisca Matije Nyéki Vőrős Tintinnabulum tripudiantium (mađ. Csengetyü);

prepjevano u aleksandrinskim 12-ercima

- Plač smrtelnosti – kao predložak mu poslužilo drugo djelo pisca Matije Nyéki Vőrős Siralom

halandóságról; katreni neobične rime ovoga modela (1. i 4. stih ima leoninski srok):

- - -a, - - - a

- - - - - - b

- - - c, - - - c

- - - - - - b.

- Rasipnoga sina hištorija – kao predložak mu poslužilo djelo mađarskog pisca Johanna

Sentmártoni Bodó čiji naslov glasi Az tékozló fiúnak históriája; prepjevano u aleksandrinskim 12-

ercima; obrađena tema iz Gundulićevih Suza;

← L.Hadrovics utvrdio: predlošci su mađarski, njih je Magdalenić preveo

(podudarnost je vidljiva na sadržajnom planu, u odnosu na pjesnički oblik, raspored građe, rječnik);

neke mađarske riječi Magdalenić nije dobro razumio, pa se za razumijevanje mora koristiti i mađarski

izvornik

← Zvončac nije originalno djelo, ali se njime Magdalenić potvrdio kao kvalitetan

prevoditelj (mađarski su predlošci bili vrlo zahtjevni za prevođenje)

Gabrijel Jurjević

(oko 1620? – 1704?)

- životopisna bilješka: životopisni su podatci vrlo oskudni; rodio se u Varaždinu, imao stanovito

pravničko obrazovanje, bio bilježnik i nadzornik u Varaždinu; ostao je vjerojatno bez potomstva

- bibliografija: napisao je djelo u stihovima Listi heroov (Beč, 1675.)

Listi heroov

– djelo je posvetio Adamu grofu Zrinskom (1662.-1691.), sinu bana Nikole Zrinskoga, u 12-eračkim

rimovanim distisima

- sam naslov kaže da se djelo sastoji od „listova“ (pisama), odnosno od pjesničkih poslanica što ih

neke poznate ili manje poznate ličnosti iz svjetovne ili crkvene povijesti upućuju drugim takvim

osobama

- djelo je podijeljeno na tri zaokružene cjeline:

- Od četireh poslednjih

- Od osebujnih nekojeh nevolj

- Od zmesnih (razne teme)

- u poslanicama se govori o: prolaznosti života, nestalnosti sreće, o strahotama sudnjega dana,

paklenih muka, o nebeskoj radosti, o tegobama koje donosi sljepoća, o pokajanju rasipnoga sina,

- djelo je prijevod latinskog djela Heroum epistolae, libri tres (1630) čiji je autor njemački isusovac

Jakob Bidermann

- Jurjević misli da se njegove poslanice mogu i pjevati pa navodi pjesme poznatih melodija koje se

mogu primijeniti i na njegove stihove

12.

IV. Slavonska inačica hrvatskog književnog baroka

ANTUN KANIŽLIĆ

Požega, 20. XI 1699. – Požega, 24. VIII 1777.

- životopisna bilješka: rođen u obitelji koja se bavila krznarstvom. Školovao se u Požegi, gdje je

završio isusovačku gimnaziju, zatim u Zagrebu gdje je pohađao više razrede i potom stupio u

isusovački red. Studij teologije i filozofije slušao je u Grazu i na isusovačkom sveučilištu u slovačkoj

Trnavi. Kao profesor predavao je, i to samo pet godina, u varaždinskoj i zagrebačkoj gimnaziji. Godine

1728. zaređen je za svećenika te postaje propovjednikom u Požegi i Zagrebu. U rodni se grad vraća

1752. godine i u njemu ostaje do smrti.

Za života je bio poznat samo kao pisac nabožnopoučnih djela, i to stoga što su tek tri godine

nakon smrti bila tiskana njegova dva glavna, i u književnopovijesnim bibliografijama neizostavna djela

– Sveta Rožalija i Kamen pravi smutnje velike. Spisateljskim radom Kanižlić se počeo baviti u

šezdesetim godinama života. Riječ je o nabožnim djelima s prevladavajućom utilitarnom funkcijom

jezika (katekizmi i molitvenici). Danas poznata bibliografija piščevih nabožnih knjiga broji šest naslova.

Neki mu povjesničari (J.Bratulić) pripisuju i neka druga djela i druga područja bavljenja (npr.

pretpostavlja se da je s učenicima pripremao i kazališne predstave na latinskom i hrvatskom jeziku,

zatim da je napisao, danas izgubljenu gramatiku ili abecevicu, odnosno rječnik).

Kronologijski gledano na prvom se mjestu u piščevoj bibliografiji nalazi katekizam Obilato

duhovno mliko (1754.), namijenjen ''iliričkoj iliti slovinskoj dičici.'' Kako je knjigu naručio, predgovor

napisao i potpisao zagrebački biskup Franjo Tauszy, dugo se vremena vjerovalo da je isti biskup i

autor knjige. Tek je 1982. godine Miljenko Belić dokazao da je autor ipak Kanižlić. Riječ je o prozno

oblikovanu razgovru između Meštra i Učenika o temeljnim vjerskim istinama, pri čemu se Meštar

trudi djeci i slikovito (u prilikama) približiti složenije teme (npr. Trojedinoga Boga, bezgrješno začeće

blažene Djevice). Pet godina kasnije tiskane su dvije Kanižlićeve knjige: Bogoljubstvo na poštenje

svetoga Franceška Saverije, družbe Isusove (1759.) i Utočište Blaženoj Divici Mariji ugodno i prijetno

(1759.). Prvim molitvenikom, trodijelno komponiranim, Kanižlić nastavlja širiti pobožnosti u čast

indijskoga apostola Saverije na području Slavonije. U prozne liturgijske i privatne oblike molitava

unosi i liturgijske pjesničke tekstove, koji svojom stilskom uobličenošću potvrđuju Kanižlića kao

baroknoga pisca, te su često citirani u povijestima stare hrvatske književnosti. Drugi je molitvenik

Kanižlić namijenio ''marioljubnome štiocu'', i to zbog mnogobrojnosti Marijinih štovatelja i

malobrojnosti knjiga o njoj na hrvatskome jeziku. Prevladavaju prozni molitveni obrasci. Pjesmarički

se dio nalazi u posljednjem, sedamnaestom poglavlju, a neke su pjesme uključene i u druge cjeline.

Tematski su određene obrednom radnjom (procesijom) i Marijinim likom. Četvrto Kanižlićevo djelo

ima naslov Primogući i sardce nadvladavajući uzroci (1760.). Riječ je o proznom dvodijelno

komponiranu molitveniku s umetnutim versificiranim tekstovima, uglavnom, bez naslova. Iako je

danas već znanstveno prihvaćeno govoriti o ovim pjesmama kao o tekstovima koji su nastali na tragu

barokne poetike, tomu je potrebno dodati da su i prevladavajuće prozne dionice molitvenika pisane u

istome duhu (na tematskoj je razini uočljiv motiv: prolaznosti, pravog i nepravog puta, četiri

posljednje stvari čovjeku /smrt, sud, pakao, raj/, unio mystica, ljubav, a na stilskoj se razini javlja

karakterističan barokni retorički repertoar: poliptoton, paregmenon, asindeton, oksimoron,

antimetabola, sumacijska shema).

Navedena Kanižlićeva djela potvrđuju ''barok kao potonulo kulturno dobro'' (Z.Kravar), koje u

vremenu dominirajućega prosvjetiteljstva u slavonskoj književnosti i nije imalo znatnijega čitateljstva.

Potvrđuje to i činjenica da navedena djela nisu doživjela ponovljena izdanja, kao što je to slučaj s

preostale dvije Kanižlićeve nabožne knjige pisane više u duhu vremena 18. stoljeća. Riječ je o Maloj i

svakomu potribnoj bogoslovici, koja je za autorova života imala pet izdanja (1760, 1761, 1764, 1766,

1773.) i o Bogoljubnosti molitvenoj (1766.), koja je nakon piščeve smrti doživjela još sedam izdanja. U

predgovoru Bogoslovice (iz 1773.) dolaze do izražaja prosvjetiteljske ideje (prosvjećivati puk,

pohađati škole iako to ''stari panji'' tj. roditelji brane, u učenju koristiti knjige ali i meštra Batinu).

Knjiga je trodijelno komponirana (kršćanski nauk, molitve, pjesme). Liturgijska lirika pjesmaričkoga

dijela inspirirana je svetom misom, katekizamskim temama, Isusovom mukom, Gospom i ostalim

svecima te četirima posljednjim stvarima čovjeku. Neke pjesme o Gospi preuzete su ili preoblikovane

iz Utočišta, a one o četirima posljednjim stvarima čovjeku uvrstio je već prije Juraj Mulih u

Bogoljubne pisme (1736.). U molitveniku Bogoljubnost molitvena nalaze se molitve, prozne i

verzificirane, posvećene Trojedinome Bogu, djevici Mariji i svetima. U predgovoru autor priznaje da je

neke dijelove preuzeo iz drugih knjiga kako ga čitatelji ne bi optužili da se ''tuđim perjem kitio''.

Nakon Kanižlićeve smrti u Osijeku je tiskan Kamen pravi smutnje velike (1780.), veliko

polemičko prozno djelo o problemu crkvenoga raskola. Iste je godine u Beču izašla i Sveta Rožalija

panormitanska divica (1780.)

SVETA ROŽALIJA

- barokna religiozna poema slavonskog pisca Antuna Kanižlića što je vidljivo i iz njezina cjelovita

naslova (Sveta Rožalija panormitanska divica nakićena i izpivana po Antunu Kanižliću Požežaninu).

- tiskana je posmrtno 1780. godine u Beču

- priča o svetici Rozaliji, zaštitnici od kuge, koja na dan zaruka doživljava preobraćenje i odlazi živjeti

pustinjačkim životom u spilji; ona ne potvrđuje sve strukturne sastavnice dubrovačkih religioznih

poema (I.Gundulića, I.Bunića Vučića, I.Đurđevića), a posebice ne težinu počinjena grijeha glavnoga

lika, jer se on svodi samo na Rožalijino kićenje i uljepšavanje za skoru udaju. Rožalija, naime, na dan

zaruka doživljava preobraćenje, napušta zaručnika, roditelje i svjetovni život, odlazi u divljinu i

prihvaća pustinjački način života. Nakon šest godina boravka u spilji piše pismo (knjigu) roditeljima o

svom životu prije i poslije preobraćenja, te o svojoj potpunoj predanosti nebeskoj Ljubavi.

- pisanju Svete Rožalije prethodila su piščeva nabožno-poučna djela (dva katekizma i četiri

molitvenika) s umetnutim pjesničkim tekstovima oblikovanih na tragu barokne poetike, što posebice

potvrđuje pjesmotvor o mladiću Urbanu (objavljen u molitveniku Primogući i sardce nadvladajući

uzroci ..., Zagreb 1760.), u kojemu su prepoznatljive neke od karakteristika svojstvenih baroknim

poemama/plačevima, kao i tipičan barokni ornatus.

- religiozna poema podijeljena na četiri dijela, a svaki dio na nekoliko paragrafa; iako se religiozne

poeme obično ne sastoje od pjevanja nego od plačeva, cvilenja ili uzdisanja, Sveta Rožalija to ipak ne

potvrđuje, jer se jednostavno sastoji od četiri dijela (Dio prvi, Dio drugi, Dio treći, Dio četvrti), a svaki

od nejednakog broja manjih naslovljenih cjelina. Od jedanaest zajedničkih crta hrvatskih religioznih

poema (P.Pavličić) četverodijelno komponirana Sveta Rožalija potvrđuje šest (1. poema započinje

stanjem nakon grijeha, kada se Rožalija već kaje zbog svog jedinog grijeha, a to je kićenje i

uljepšavanje; 2. mjesto kajanja je spilja gdje se opisuju različite pojave iz prirode koja je stvorena radi

čovjeka; 3. Rožalija se prisjeća svojih grijeha – Grih moj ispovidam, i čudi se kako ih je mogla počiniti;

4. sjeća se kako je došlo do preobraćenja kada joj se u ogledalu ukazala Ljubav Nebeska i pogodila je

strijelom; 5. preobraćena grješnica osjeća da njezine suze nisu dovoljne da bi oprale sve njezine

grijehe pa ih priželjkuje više, da teku kao ''poplavne rike''; 6. i na kraju i Rožalija ima vizije Isusovih

muka kada osjeća da je milost Božja najveće čudo, jer niti jedan grijeh ne može biti tako velik a da ne

bi mogao biti oprošten).

- ispjevana je u dvostruko rimovanim dvanaestercima, koje narušavaju samo četiri metrički drugačije

oblikovane pjesme (prva je ispjevana u desetercu i govori o lađi na moru, a preostale tri su ispjevane

u osmercima: jedna govori o svjetovnim veseljima – Šali, Mladosti, Sladosti, ...; u drugoj Ufanje krijepi

mučenike; u trećoj David opisuje žeđ duše za Bogom).

- religiozne poeme na razini strukture karakterizira monološko ustrojstvo teksta, što potvrđuje i Sveta

Rožalija, uz napomenu da se ona sastoji od svetičinih pisama i umetnutih pjesama (I.Slamnig).

Epistolarnom formom Rožalija se odvaja od već spomenutih baroknih plačeva u hrvatskoj

književnosti. Njome se Rožalijina sadašnjost povezuje s budućnošću (predviđa se ono što će se

dogoditi nakon dolaska knjige u palermanski dom – Rožalija govori knjigi, da u dvor uniđe, i što će se

dogoditi, kaže), ali i s prošlošću (jer je za poemu vrlo bitna rekonstrukcija jednog segmenta prošlosti u

kojemu je počinjen grijeh – Kako se je Rožalija od svita otrgla i u pustinji živila). Na taj način forma

pisma (knjige) omogućuje paralelizam dvaju prostora (spilje i doma u Palermu) i dvaju vremena

(sadašnjosti i budućnosti, sadašnjosti i prošlosti).

- analiza motiva, kompozicije, stiha navodi na zaključak da je Kanižlić poznavao i bio pod utjecajem

Ivana Gundulića, Ignjata Đurđevića, Friedricha Speea i latinskog spjeva Pia desideria anima sanctae.

Iako je objelodanjena krajem 18. stoljeća, književni je povjesničari bezrezervno svrstavaju u slavonsku

inačicu hrvatskog književnog baroka, koja se u odnosu na dubrovačko-dalmatinsku, ozaljsku i

kajkavsku inačicu pojavila najkasnije i koja si je izborila najmanje prostora, jer se, uglavnom,

podudara s Kanižlićevim književnim stvaralaštvom.

- tematsko-motivska i stilska uobličenost nije ujednačena, pa se istovremeno govori i o tragovima

predrenesansnog književnog nasljeđa (srednji vijek), zatim o baroknim i rokokoovskim elemntima u

Rožaliji.

- prvu, predrenesansnu, srednjovjekovnu sastavnicu potvrđuju motivi pravoga i nepravoga

puta te motiv psihomahije (Z.Kravar).

- drugu znatno zastupljeniju baroknu sastavnicu potvrđuje gledanje unutarnjim okom (kao da

se duša odijeli od tijela i umjesto okom, to je gledanje dušom; duša ne vidi prirodu, nego barokne

vizije, halucinacije; ne prikazuje se tjelesno, nego apstraktno, zbog čega je u baroku nemoguća

opservacija, opisivanje); pesimizam (prezir tijela, zemlje, života i afirmacija nebeskog života;

odbacivanje svih boja, osim crne, zbog čega se noć i tama javljaju kao simboli barokne pesimističke

doktrine), crna boja (dominira), motiv smrti (smrt donosi sreću, jer se konačno napušta zemaljski

život koji je prolazan i bezvrijedan), unio mystica (sjedinjenje s nebeskim ljubavnikom/zaručnikom,

Kreatorom, što podrazumijeva rastanak s ovim svijetom i prelazak u neki drugi, nebeski svijet) ,

alegorija (dio književne mode 17. I 18. stoljeća pa je česta i u Rožaliji), barokni bestijarij (životinjski

svijet čine nakaze, monstrumi, zmajevi, a česte su i metamorfoze: gavran se pretvori u bijeloga

goluba, feniks se pretvori u mladu pticu), herbarij (biljni svijet čini u cvijeće preobražene vrline) i

lapidarij (svijet minerala i dragoga kamenja u kojemu oni simboliziraju vrline i grijehe, npr. rubin je

simbol mučeništva), barokni pejzaž („Barokist odabire „vanjskim okom“ elemente realne prirode i

onda ih „unutarnjim okom“ slaže, kako kaže Kanižlić, u svoj novi alegorijski ansambl.“ – kaže M.Peić;

u njemu glavnu ulogu ima spilja), zatim barokni opisi (s vremenskim podatkom o fazama dnevnog ili

godišnjeg vremena, locus amoenus, locus horridus, descriptiones urbium, lirski i epski opisi

/Z.Kravar/), kao i barokni figuralni stil (metafora, perifraza, emblematska metonimija, antiteza,

oksimoron, antimetabola, poliptoton, paregmenon).

- rokokoovsku sastavnicu određuje gledanje vanjskim okom (svijet se spoznaje putem

osjetila, posebice okom i uhom, zbog čega se javlja opservacija i rasterećenost od alegorija:

rokokoovski jeu slavuju vidjeti slavuja, a neki simbol), optimizam (afirmacija prirode, života, čovjeka,

životinje, biljke, tijela i osjetila, jer zemlja više nije „dolina suza“, već prostor stvoren za anakreontska

uživanja, za „mih“, šalu, veselje), vivifikacija fiziologije i osjetila (vivifikacija tj. oživljavanje osjetila jer

Kanižlić piše „Prikazanje pet ćućenja varajućih“, a ne mortifikacija kao u baroku, tj. umrtvljivanje),

rokoko vid i svjetlo (obasjava i ono što je na nebu, i ono što je na čovjeku, i ono što je na zemlji, dok je

barokno svjetlo alegorijsko svjetlo; rokokoovski motiv svjetla i zore je izraz optimističkog odnosa

prema svijetu), crvena boja (to je boja rokoko-Kanižlića, nasuprot crnoj boji baroknoga Kanižlića;

Rožalija je crvena i u samom naslovu), rokoko portret ljudi, stvari, haljine (nastaje kao posljedica

rokoko opservacije, promatranja konkretnih ljudi, zbog čega u Rožaliji nalazimo cijelu galeriju

portreta ljudi; u portretiranju haljine dominira crvena boja, a njen portret dopunjuje metoda

friziranja, za koju Peić kaže da je najrokokovskija karakteristika u Kanižlićevu djelu; tome treba dodati

i toaletu: ruž, puder, mirisnu vodu, portretiranje stvari kao što su: škrinjica, češalj, naušnica, prsten,

broš); rokoko bestijarij (poznato je da je 18. stoljeće stoljeće životinja, a u rokoko-bestijariju životinja

predstavlja samu sebe; ističu se portreti ptica: pupavac, slavuj, sova, bravenjak, ..., a to dovodi do

toga da je u rokoko bestijariju katoličkih pisaca sve manje anđela,a sve više ptica, kaže Peić), herbarij

(u rokokou je oslobođen alegorizma, ispunjen je brojnim vrstama cvijeća, među kojima se ruža

pojavljuje kao emblem rokokoa) i lapidarij (funkcionira kao Rožalijin nakit), rokoko stil (karakterizira

ga: deskripcija, vizualnost, ''medaljonsko pisanje'' (deminutivi), ubrzan ritam), moda samoće (riječ je

o modi 18. Stoljeća, o modi samoće, i to samoće hedonista koji u svemu uživa, pa tako i u samoći,

koja je vezana uz spilju i koja funkcionira kao sinonim za budoir dame, kaže Peić), rokoko kompozicija

(temelj joj je pizoda), humor (prisutan u Rožaliji i to iz jednostavnog razloga što je u njezinu autoru

sjedinjen Kanižlić-intelektualac i Kanižlić-seljak)

Iako se o Svetoj Rožaliji govori kao o zakašnjelom plodu baroka (I.Frangeš), koje nastaje u

vremenu dominacije poetike prosvjetiteljstva, ipak se njezinu autoru mora priznati pjesničko umijeće,

informiranost i načitanost, jer u vremenu nakon stoljetnog turskog mraka piše djelo koje svojim

tematskim, kompozicijskim i stilskim značajkama participira u književnoj modi ne tako daleke

prošlosti.

-rekapitulacija: velika većina tekstova napisana o Svetoj Rožaliji govore o njoj kao o zakašnjeloj

potvrdi baroka u Slavoniji, tj. u sjevernoj Hrvatskoj; analiza motiva, kompozicije, stiha zaključuje se da

je Kanižlić pozavao i bio pod utjecajem Gundulića, Đurđevića i Friedricha Speea i latinskog spjeva Pia

desideria animae sanctae; kao Kanižlićeva se originalnost izdvaja njegova ponesenost prirodom,

zaljubljenost u pejzaž iz koje su se izvlačili i daljnji zaključci; tako M.Peić u navedenoj Kanižlićevoj

ponesenosti pronalazi elemente Kanižlićevog rokokoa

-međutim, ono što se tumači kao rokoko, moglo bi se dovesti u vezu s činjenicom da je Slavonija i

jedan fenomen regionalizma u kojemu žive stanovite konstante, kao npr. specifičan locus (tip

pokrajine, pejzaža i organizacije života), primitivni/naivni/spontani realizam (koji je duboko

proživljen, a konkretnije ga određuje sintagma „poezija činjenica“ /Ivo Bogner/) i posebna slavonska

anakreontea i humor

- napomena:

- o baroknom opisu vidjeti u knjizi Zorana Kravara, Barokni opis. Funkcija i struktura opisa u hrvatskom baroknom pjesništvu, Zagreb, 1980.

- o baroknim i rokokoovskim elementima u Svetoj Rožaliji više u radu Matka Peića,

Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića (1699.-1777.), Rad JAZU, knj. 365, Zagreb, 1972.

13. Antun Ivanošić

IVANNISSICH, IVANNOSSICH

(Osijek, 1748. – Križevci, 1800.)

- životopisna bilješka: rođen u Osijeku, a s deset godina (1758.) odlazi u isusovačku gimnaziju u

Požegu, gdje ostaje pet godina (do 1763.); kao učenik bio je i darovit, i marljiv, ali ponašanje mu je

otpočetka bilo problematično; ocjene iz vladanja su mu bile neobično loše, pa se pretpostavlja da je

upravo zbog lošeg vladanja morao napustiti požešku gimnaziju i završiti je u Zagrebu; visoku

naobrazbu stječe u inozemstvu (filozofiju završio u Beču, spekulativnu teologiju u Bologni i Zagrebu);

- 1770. zaređen je za subđakona i đakona; 1772. zaređen je za svećenika, a neko vrijeme radi

i kao vojni svećenik;

- kao kapelan radio je u slavonskoj Granici, Novoj Gradiški, Kopanici; bio je imenovan prvim

župnikom u župi u Čađavici (valpovački spahiluk) 1778. godine i tu ostao sedam godina; čađavačku

župu Ivanošić samovoljno napušta, ali ne zbog bolesti; pretpostavlja se da je iz Čađavice morao

pobjeći, jer je u tekstu Sličnorični natpis groba Zvekanovoga toliko uvrijedio franjevce da je spas

morao potražiti u Zagrebu; riječ je o osobnoj rugalici franjevcu našičkoga samostana Antunu Zvekanu,

za kojega se od suvremnika zna da je bio u slavonskoj Podravini poznat kao veseljak, koji je

rugalicama znao zadirkivati u druge, koji su mu onda istom mjerom znali vratiti

- do 1788. radi u župi sv. Marije u Zagrebu, a od 1789. je župnik u župi Štefanje;

- posljednje godine života prati ga bolest i gospodarske brige (jer je bio naročito gostoljubiv,

što je dosta koštalo);

- u svojoj župi organizira tečajeve čitanja i pisanja pod utjecajem požeških isusovaca, što je

tada bila velika novina;

- književno stvaralaštvo: Ivanošić je svoja djela tiskao osamdesetih godina 18. st., kada je već bila

poznata Kanižlićeva Rožalija, koja je na njima ostavila vidljiv trag (u odnosu na dotjeranost forme,

stil); Ivanošić je kao pisac pošao stazama utrtim od starijih slavonskih pisaca; u 18. st. u Slavoniji je

književni rad bio namijenjen vjerskom i moralnom poučavanju od strane franjevaca, isusovaca i

svjetovnih svećenika; misao o vjerskoj i moralnoj prosvjeti i odgoju proširio je posebice Relkovićev

Satir (1762.); paralelno s ovom tematikom javlja se i druga – slavonska ratnička književnost (riječ je o

ratovima za vrijeme Marije Terezije i Josipa II., a u kojima su sudjelovali i naši graničari; ovu ratničku

književnost pisali su npr. Josip Pavišević (pseudonim Don Ivan Zaničić), Emerik Pavić, pa i Antun

Ivanošić;

- Ivanošićeva ratnička književnost – govori o pobjedama nad Turcima, a pod vodstvom Josipa II. i

Katarine II.; krasi je svježina i lakoća narodne pjesme i barokna kićenost (Matić, 1940: XLVII); ovamo

spadaju pjesme:

- Pisma od junaštva viteza Peharnika (1788) – prigodna pjesma, nastala u vrijeme kada je

Ivanošić bio vojni svećenik za vrijeme ratovanja Josipa II. s Turcima; podsjeća na deseteračke narodne

pjesme; prožeta humorom;

- Pisma koju piva Slavonac uz tamburu a Ličanin odpiva (1789) ili Pisma od uzetja Turske

Gradiške iliti Berbir grada – ispjevana u desetercu; neki su motivi preuzeti iz Kačićeva Razgovora, neki

iz Vitezovićeva Odiljenja;

- pisao je i prigodnice:

- Plač zaručnice (1786) – štokavski tekst

- Pobožnomu zdihavanju (1788) – kajkavski tekst

- za ove dvije prigodnice Matić je zapisao da su izgubljene, ali Antun Djamić (Dvije

pjesme Antuna Ivanošića, Croatica, 11-12/1978) ih pronalazi dva stoljeća kasnije;

- Pedesetogodištnomu misniku P. Ivanu Pavloviću, našičkoga manastira poglavaru (1788;

ispjevana u čast zlatne mise Pavlovićeve);

- Opivanje sličnorično groba Josipa Antuna Čolnića od Čolke (1786)

- Svemogući neba i zemlje Stvoritelj (1788) – jedino djelo koje je potpisano Ivanošićevim imenom; sva

ostala djela objavio je anonimno, zbog čega su povjesničari imali dosta posla oko utvrđivanja

autorstva;

- ovdje je riječ o stvaranju svijeta, o postanku i sagrješenju prvih ljudi, njihovo istjerivanje iz

raja i odlazak u dolinu suza; nekonvencionalnim se doimaju stihovi u kojima se Eva oprašta od raja;

dikcija je barokana;

- ima dodatak – prijevod sedam pokorničkih psalama Davidovih;

- Sličnorični natpis groba Zvekanovoga (1812. i 1880.) – ubraja se u ponajbolje humorističke tekstove

stare hrvatske književnosti, a po vremenu pojavljivanja Zvekana Ivanošić je prvi slavonski humoristički

pisac; tekst je rado čitan i u vrijeme hrvatskog preporoda; ''preveden'' je i na ćirilicu i ekavicu 1828.

godine, a postoje i dva rukopisa prošarana kajkavizmima;

- riječ je o Zvekanu i njegovoj viziji vlastita grobnog natpisa, a sve mu se to dešava u snu, koji

je usnuo u Klokočevcu 20. VII 1784. godine, poslije podne, ispod kruške;

- zanimljivost: Ivanošić u svojim djelima često poseže za motivom grobnoga natpisa: u Opivanju

sličnoričnom groba Josipa Antuna Čolnića javlja se natpis na vratima Čolnićeva groba, zatim u

Zvekanu (Sličnorični natpis groba Zvekanovoga) i u Svemogućem neba i zemlje stvoritelju, gdje se

javlja natpis na Adamovu grobu;

- zaključak: Ivanošić je bio protiv prosvijećenoga doba; povijesti ga svrstavaju u krug baroknih

pjesnika oko Kanižlića, a kao ''prigodničar u doba austrijsko-turskog ratovanja znatno nadvisuje sve

koji su opijevali uspjehe ili neuspjehe tih ratnih događaja'' (Georgijević, 1969: 264)

OPIVANJE SLIČNORIČNO GROBA JOSIPA ANTUNA ĆOLNIĆA OD ĆOLKE (Zagreb 1786)

- žanr: uz djelo se vezuju različita žanrovska određenja kod različitih autora, npr.:

- Vodnik, Branko, 1913. Povijest hrvatske književnosti, Zagreb – riječ je o prigodnici; isto tvrdi i

Tomo Matić – riječ je o prigodnici (posmrtnici) u čijem se drugom dijelu osjeća veliki utjecaj

Kanižlićeve Rožalije, što je i opravdano činjenicom da je Ivanošić u vremenu od 1758. do 1763. bio

učenik požeške gimnazije u kojoj je u to vrijeme boravio i Kanižlić; u navedenu vremenu Kanižlić

počinje objavljivati svoje molitvenike ''koji su već puni izrazitih crta baroka, osobito Primogući i srdce

nadvladajući uzroci'' (Matić, 1940: XLVII); na Ivanošićevo stvaralaštvo utječu i druge Kanižlićeve

knjige, jer Ivanošić svoje tekstove objavljuje nakon što je bila objavljena Rožalija (1780);

- Drechsler, Branko, 1907. Slavonska književnost u 18. vijeku, Zagreb – tekst sadrži

melodramski stilski kompleks;

- Kravar, Zoran, 1992. Barok u staroj slavonskoj književnosti, Revija - tekst sadrži elemente

alegorijske školske drame;

- navedene tvrdnje imaju sljedeće potvrde u tekstu:

a) elementi prigodnice – najzastupljeniji u drugom i trećem dijelu Opivanja;

- prigodnica podrazumijava određenu situaciju/prigodu (obred, ceremonija, proslava, rođenje,

svadba, smrt, pobjeda, rat,...) koja motivira sadržaj teksta;

- prema Hegelovoj Estetici pojam prigodna pjesma treba se primjenjivati samo na ona djela

koja su nastala u svezi s nekim suvremenim događajem, a imaju dužnost veličati ga, slaviti kako bi se

usijeklo u pamćenje; → drugi i treći dio Opivanja potvrđuju navedene elemente: tekst je motiviran

konkretnom prigodom (smrt Ćolnićeva), prigoda određuje sadržaj (o mrtvu se čovjeku govori samo

pohvalno)

- prema Ernst Robert Curtius, 1971. Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Zagreb,

proizlazi da je hvaljenje česta pojava u poeziji srednjovjekovlja (poezija toga vremena može se

jednostavno odrediti kao panegirik); za panegirike u čast ljudima bila je propisana tehnika koja je

podrazumijevala: isticanje predaka, mladenačkih djela i razdoblja zrelosti; uzimaju se u obzir tri

vremenska stupnja – hvalimo nekoga po onome što je ispred njega samoga, što je u njemu i poslije

njega; → u Opivanju nedostaje prva satavnica (slavljenje predaka), spominje se zatim mladenačko

doba (kada je Ćolnić bio kanonik), a naglasak je stavljen na zrelo doba (lektor u Zagrebu, o njegovoj

slavi govori se i u Beču, đakovački biskup, preuređenje đakovačke crkve, izgradnja novih crkava, ...); u

pripovjedačevu hvaljenju Ćolnića dolazi do izražaja topos neizrecivosti (naglašava se nesposobnost,

nemogućnost savladavanja gradiva), jer se prikazuje samo dio Ćolnićeve osobnosti; ono što slijedi

nakon Ćolnićeve smrti (''poslije njega'') pokazuje preobraćeni mladić na kraju teksta;

b) elementi alegorijske školske drame – nalaze se u trećem i četvrtom dijelu Opivanja, u kojemu se

pojavljuju antropomorfizirane dive krjeposti (Ufanje, Vičnost) i vila Smrt; → ovakve su alegorije česte

u Rožaliji, a njihovo se podrijetlo nalazi u školskim dramama koje je Kanižlić, kao profesor u Varaždinu

i Zagrebu pripremao u isusovačkim školama; riječ je dvjema Kanižlićevim kazališnim predstavama na

latinskom jeziku (koje su danas izgubljene): Za Boga i Kralja ... i Utočište Melanholije iz Utopije;

c) elementi molitve kao utkana, sekundarna žanra – i Kanižlić je unosio molitvu u svoju Rožaliju, a

Ivanošić to čini na sljedeći način:

- liturgijski oblik molitve – riječ je o Očenašu, što potvrđuju stihovi:

Nek dićica ista vaša

na dan barem Otčenaša

za dušicu pokojnoga

izgovore otca svoga,

jer njegovo dobroćinstvo

njihovo je sad očinstvo. (Opivanje, 377-382)

- pripovjedač navodi samo liturgijsku gestu (određen položaj tijela za vrijeme molitve:

klečanje, uzdisanje, dizanje očiju), ali ne i molitvu koja bi iza nje slijedila;

- streljata molitva – kratke molitve, uglavnom veličine jedne rečenice: Bog moj dragi! Izustio.

- u odnosu na Rožaliju nedostaje razvijeni oblik privatne, individualne molitve;

- kompozicija: u tekstu su razvidna 4 dijela naznačena odnosom proza-stih ili posebnim grafičkim

znakom (zvjezdica); navedene su sastavnice sljedeće:

1. Pridgovor – oblikovan je prozno, a podrazumijeva apostrofiranje razborita čitatelja i to zbog:

a) jezičnog izraza – ispričava se zbog nekorištenja isključivo iliričkih riječi, jer ih čitatelj osjeća

kao tuđe, kao neobične; tako su mu bliže neiliričke riječi intereš (a ne kamate), orgulje (a ne civnik),

grof (a ne knez), tarac (a ne kaldrma), majstor (a ne rukotvornik);

b) isprika zbog prekasnog objavljivanja knjige u čast biskupa Čolnića (jer je već prošlo 12

godina biskupove smrti);

c) predviđa moguće prigovore svojoj knjizi, pa se ispričava unprijed ako nešto nekome neće

biti po volji; on želi preduhitriti moguće prigovore;

2. stihovano oblikovan, ispripovijedan život biskupa Čolnića; priča je ispričana retrospektivno

(eksterna analepsa), a naglasak je stavljen na tri biskupove krjeposti za vrijeme života: blagodarnost

(pomaže sirotinju i prognanike iz Bajine Bašte zbog prodora ''nekrsta''), bogoljubnost (svakodnevno

služenje svete mise i po nekoliko puta), milosrdnost (ova krjepost nema neko konkretnije

obješnjenjem jer je više riječ o tautološkom argumetiranju:

Želiš znati, blagodaran

Kako biše, milosrdan?

Pitaj majku Milosrdnost,

Koja rađa Blagodarnost,

Ona će ti stanovito

Svaka kazat istinito. /Ivanošić, 1940: 123-128/)

- ovaj dio završava opisom Čolnićeve smrti;

3. stihovana apoteoza (=obožavanje) pokojnika – tako ovaj dio naziva Ivan Kovačević (1915: 449),

koja je sastavljena od samih alegorija;

- u prethodnom je dijelu rečeno da je Čolnić ''dušicu je izpustio'' (stih 800), a u ovome se govori o

''umirajućem'' Čolniću, što se može shvatiti kao put od tjelesne konačnosti (smrt tijela) ka duhovnoj

vječnosti (jer ovaj dio završava pjesmom koju pjeva diva Vičnost);

- spomenuti je put prikazan kao Čolnićevo pogibeljno putovanje morem; iako je more uzburkano,

Čolnićeva lađa sretno stigne do brijega na suprotnoj obali, jer joj pomažu dive Vičnost i Ufanje, a

posebice Zvizda morska (tj. Marija), koja stišava vjetrove i valove;

4. stihovani dio u čijem se središtu nalazi vila Smrt, koja svojom kosom urezuje natpis na kamenim

vratima pokojnoga biskupa te slavi svoju veliku moć – pred njom su doista svi jednaki; na ovaj način

Ivanošić u književnom mediju aktualizira poznati motiv plesa smrti iz srednjega vijeka:

Pak ni samo da zločince,

već i ljude dobroćince

oblast vična zapovida

kosa moja nek ukida,

i da nikom ne oprosti,

već da kosi brez milosti,

da i kralja i vojnika,

slugu, kmeta i misnika,

i trgovca i težaka,

gospodina i junaka,

ter sve ljude brez razbora

umoriti ona mora. (Ivanošić, 1940: 1210-1221)

- motiv mrtvačkog plesa najzornije prikazuju freske u unutrašnjosti crkve Sv. Trojstva u Hrastovju, a

koje je načinio majstor Ivan iz Kastva; na freskama je upisana godina 1490;

- monolog vile Smrti sluša neimenovani mladić, koji nakon toga ostavlja raskoši ovozemaljskoga

svijeta i odlazi u samoću;

- (ne)korespondentnost u odnosu na Kanižlića – u povijestima stare hrvatske književnosti čitamo da je

Kanižlić izvršio velik utjecaj na Ivanošićevo stvaralaštvo; o mogućnosti utjecaja Kanižlićeva djela na

nekog drugog pisca predvidio je već sam autor u Rožaliji – na početnim stranicama Rožalija

apostrofira knjigu/pismo ovim riječima:

Nejmaš slova, koje bi moglo uvridit.

Tko zna, jošt će tvoje riči tkogod slidit. (Kanižlić, 1940: 129-130)

- Kanižlić za života nije znao tko će biti taj ''tkogod'' ni hoće li ih uopće biti; danas se zna da je

riječ o Ivanošiću, a djelomice i o Došenu;

- o utjecaju Kanižlića na Ivanošićevo stvaralaštvo potvrđuju sljedeći primjeri:

1. formula skromnosti – dolazi do izražaja posebice u Pridgovoru u kojemu Ivanošić čestita štiocu

sretan početak nove godine ''za koju darak ovaj maleni svesrdno prikazujem'' → deminutiv upućuje

na skromnost kao i Kanižlićev trudak, kojim on naziva svoj molitvenik od petstotinjak stranica

(Bogoljubnost molitvenu);

- Ivanošić sebe naziva slugom kao i Kanižlić (''ostajem u istom Gospodinu nevridan i ponizni sluga

tvoj''), a skromnost potvrđuje i njihova sklonost nepotpisivanju vlastitih djela; Ivanošić kaže ''ime

moje nisam hotio očitovati'';

2. manira preduhitriti prigovore – formulu skromnosti upotpunjuje i manira predviđanja mogućih

prigovora; ovu maniru poznaju Kanižlićevi molitvenici (''Da me pako tko ne okrivi govoreći da sam se

tuđim perjem kitio, velim sam da sam uzeo nikoje molitve koje se u drugih knjigah nahode i u naš

jezik prenio.'' /Bogoljubnost molitvena 1813: XI/), ali i Rožalija u kojoj je jedan cijeli paragraf

posvećen mogućim prigovorima (Rožalija daje knjigi nauk od držanja, ako joj navlastito tko

prigovarat počne, Dio prvi, II);

- i Ivanošić želi preduhitriti moguće prigovore, ali to čini u odnosu na Kanižlića puno skromnije:

''Najposli i ovo molim, da ako ista stvar tebi ne bi se dopala, barem trud i dobra volja moja neka ti se

dopadu.'' (Ivanošić, 1940: 146)

3. motiv pravog i nepravog puta – ovaj motiv poznaje Kanižlićeva Rožalija, kao i njegovi molitvenici; u

Rožaliji (Dio treći, II – Prikaza na livoj strani dvojputja, kako mami i vara Svit i Dika) se jasno govori o

raskršću (dvojputju), o lijevom putu koji je određen zlatom, blagom i novcem (kao i kod Ivanošića);

Kanižlićevi stihovi glase:

Došli jesmo bili, gdi na glasovita

dva se puta dili dvojputje od svita.

Put na livu koji zahodeći hodi,

svit slidi i svojih roba mnoštvo vodi:

skovani robi zlatom kažu, s koga

itko ne pridobi u zlo robstva toga.

Svit zlatom i blagom koga ne zaslipi?

Za njegovim tragom ljudi vrve slipi.

Prid nje novce hita, i jer lakomosti

nikda želja sita ne zna reći dosti, (Rožalija, stih 2243-2252)

- u Ivanošićevu se tekstu ovaj motiv može implicite iščitati iz motta, čiji početak glasi:

Blažen ćovik, koga najde

Bog da s puta on ne zajde;

blažen, komu novci, zlato

izpećeno istom blato

komu nije svita blago

u životu bilo drago,

tako da je sve ufanje

u njem imao i uzdanje. (Opivanje) → iz navedenih se stihova može iščitati sljedeće:

čovjek koji je našao Boga (ili čovjek kojega je našao Bog) korača pravim putem, jer se jedino s takvoga

puta ne smije ili nije poželjno – skrenuti (da s puta on ne zajde); karakteristike pravoga puta

određene su per negationem (navedeno je sve ono što pravi put nije – njega ne određuje novac,

zlato, svjetovno blago); ono što ne određuje pravi put, pripisuje se nepravom putu;

4. problematizacija formule skromnosti i pobožnosti – priču o biskupu Ćolniću pripovjedač započinje

njezinim krajem (smrt); Ćolnićeva smrt budi u pripovjedaču obična čovjeka koji osjeća bijes; ova

zemaljska ponesenost rađa u njemu želju za osvetom i zaboravljanje da o ovakvim stvarima odlučuje

Bog a ne čovjek:

Evo bi ju (=smrt; op. Z.Š.) pogubio

makar glavu izgubio,

koja nije svrh takvoga

Gospodina ljubljenoga

milosrdje imat htila,

nego ga je pogubila. (Opivanje, 9-14) → ova je zemaljska ponesenost kratkotrajna, čega je svjestan i sam pripovjedač, koji kaže:

Ali što ja u naglosti

sad izusti, Bože prosti! (Opivanje, 15-16)

- ovakvu kratkotrajnu zemaljsku ponesenost poznaje i Rožalija, koja svoju knjigu (pismo) najprije

posvećuje sreći, a tek nakon toga i Bogu:

Rožalija kamo tebe šalje tvoja,

uzdisana, tamo putuj, knjigo moja.

Kud mi imaš ići, ne znam te ja učit,

nego ću te srići u ruke izručit.

Ali što ja sada zađuć s puta reko,

akoprem nerada, jerbo se zareko!

Što ja reko srići? Izručam te Bogu;

da ćeš srićno ići š njim, uzdat se mogu. (Rožalija, 1-8)

→ dakle, u oba slučaja zemaljska ponesenost (tuga zbog Ćolnića, sreća kod Rožalije) problematizira

pobožnost i skromnost;

5. barokni opis – dok se u Rožaliji nalazi više potvrda za barokne opise, u Ivanošićevu tekstu ih je

manje, pa govorimo o:

- descriptiones urbium – tj. opis s tematskom jezgrom u funkciji priložne oznake mjesta;

pripovjedač govori o građevini-crkvi, koju je dao sagraditi u Đakovu biskup Ćolnić; crkva u tekstu

poprima i antropomorfne značajke te postaje Ćolnićevom zaručnicom:

Biskup dakle u Djakovu

brigu prvu nosi ovu,

da nakiti kuću Božju,

zaručnicu crkvu svoju. (Opivanje, 179-182)

- locus amoenus – riječ je o opisu krajolika koji je nevelik i ugodan; opis je u funkciji priče o

Ćolniću – pripovjedač najprije govori o prostoru koji je preraslo trnje a koje je kasnije biskup počistio,

zasadio vinovu lozu i voće; gdje je nekada bilo trnje, sada rodi ''krasna, rujna vinuština'';

- opis s tematskom jezgrom u funkciji predikata (prirodna nepogoda) - motiv lađe na

uzburkanome moru; u trećem dijelu Opivanja o pokojniku se progovara u obliku apoteoze, koriste se

alegorije i barokna slika ljudskog života (lađa na uzburkanome moru);

- za sretnu plovidbu Ćolnićeve lađe brinu se dive Vičnost i Ufanje, te zvizda morska

(Djevica Marija);

- ovaj dio korespondira s Rožalijom (Dio treći, I – Ljubav Rožaliju zabavlja s prikazom

mora kano prilike od svita. Vidi svoju lađu), u kojoj je navedeni motiv obbrađen opširnije, i možda

suptilnije, jer:

a) Kanižlić daje objašnjenje barokne slike ljudskog života (more = svijet; lađa = čovjek, ljudi;

potopljena lađa = čovjek koji ne čini pokoru; lađa koja sigurno brodi = čovjek koji čini pokoru, tj.

Rožalija);

b) Rožalijinu lađu vode diva Ufanje i Sigurnost, a Ćolnićevu Ufanje i Vičnost; obje lađe sretno stižu do

svog cilja na suprotnoj obali, ali s jednom razlikom: Ćolnićevo je putovanje konačno, posljednje, dok o

svojoj lađi Rožalija govori iz perspektive života i zabavlja se njome kao s kazališnom predstavom;

c) naročitu pomoć Ćolnićevoj lađi pruža ''zvizda morska'', koju pripovjedač i imenuje (Diva Marija

imenom);

- i u Rožaliji se spominje ''zvizda morska'', ali se ne inzistira na imenovanju pa se na taj način

izbjegava stroga denotativnost, koja je više zamjetna u Kanižlićevim molitvenicima;

- motiv lađe koristio je Ivanošić i u prigodnici Pedestogodištnomu misniku ... Ivanu Pavloviću (1788), u

kojoj se govori o zlatnoj misi kao o svetoj želji koja je sretno doživljena (g željnom brigu lađu tvoju /

pribrodila u pokoju);

6. korespondentnost stihova – Ivanošić je dobro poznavao Rožaliju, što potvrđuju i citati:

KANIŽLIĆ, Sveta Rožalija... IVANOŠIĆ, Opivanje sličnorično...

Nut morske zvizde, puna je gizde! (2233) Svitla divakano zvizda.Čudno sivapak se gizda.

Pušite, hitri, u jadra, vitri,vitri mirni, lađi virni!Pade siver, prista jug. (2221-2223)

Budite mirni,vitri nemirni!Ti, siver silni,jur s mirom stojte,puhat nemojte.

Vitrići male rugaju vale,Valja brodit, lađu vodit, (2227-2228)

Punuše milom u jadra silom (2230)

Već koji maleRugate vale,Vitrići mirniLađi virni,Puhnite milomU jadra silom,Nek sritno hodiKoji nju brodi.

- stil – i u Opivanju se mogu pronaći figure karakteristične za barok, i to:

oksimoron: on je svoju kroz kratkoću

šuteć karao ljudsku zloću; (Opivanje, 694-695)

asindeton: hrvaju se

biju, tuku,

drpaju se,

dižu buku. (Opivanje, 856-860)

antiteza: Evo sam ti nut otkrila,

da mu vidiš lica mila,

koja su se crvenila,

a sada su potavnila. (Opivanje, 1106-1109)

polisindeton: A kad bi se zabrinuo

ili sveto srdit bio,

il se nad kim žalostio,

il se smijo, veselio,

il drugo što radio,

lice bi si pogladio. (Opivanje, 637-641)

DODATNA LITERATURA!

1. PAVLIČIĆ, PAVAO: Petar Zrinski i Obsida sigecka; Pavao Ritter Vitezović i Odiljenje Sigetsko. (2007.)

Petar Zrinski, Obsida Sigetska

Obsida zapravo prijevod s mađarskog, odnosno preradba brata Nikole. Budući da je riječ o preradbi pojavit će se problem orginalnosti. Nikolin je tekst u mađarskoj književnosti najvažnije djelo svojega doba,a u Hrvatskoj nije nego postoje i bolji barokni epovi.dok pjeva o bitci zna da postoji još jedno epsko djelo o toj bitci- Karnarutićevo Vazetje sigeta grada.ni nikola, ni petar nisu mogli računati da će naići na čitatelje koji očekuju isključivo literarni užitak, jer se književnost za koje stvaraju još nije osamostalila. Oni su zbog toga udovoljila zahtijevima publike povezujujući svoje tekstove sa zbiljom. A sada se javlja problem ako su obojica željela polučiti izvanliterarne učinke, kako oni onda gledaju na odnos književnosti i zbilje. zapravo pitanje o zbilji i pitanje o tradiciji dva su ključna pitanja.

POJAVA TRADICIJE u spjevu:tri su orijentacijske točke prema kojima zrinski usmjerava svoje djelo:1.klasična baština2.renesansni epski tekstovi3.stara hrvatska književnost 1) klasično naslijeđe razabire se na 2 načina: eksplicitno i implicitno, tj. poetički i tehnički: a)poetički:) spominju se antička božanstva i legendarne osobe, voli usporedbe iz mitologije, svoj posao, za njega nalazi usporedbu u klasičnoj mitologiji: svoje spisateljsko pero Zrinski uspoređuje s perjem Ikarovih krila, koje se nije dokazalo dovoljno jakim da izdrži sve ono što mu Ikarova ambicija nameće. b) tehnički: Zrinski nasljeduje način gradnje teksta, način obrade motiva kakav je čest u klasičnih epskih pjesnika, a osobito vergilija. osim toga Zrinski preuzima od od klasičnih pisaca način na koji pjevanje započinje. antička motivacijaska dosjetka-činjenica da se sam početak rata motiviran božjom odlukom.2)  renesansna tradicijska komponenta: priča o ljubavi, uvedena da fabula postane zanimljiva: u ovome slučaju to je Delimanova i Kumilina ljubav. Također priča o zmaju, pojavljuju se u šesnaeststoljetnim junačkim epovima, čarobnjaci i čarobnice te žene ratnice.3) veza s tradicijom starije hrvatske književnosti: veza vidljiva u stihu: on poseže za

dvostruko rimovanim dvanaestercem, četverostruke rime podsjećaju na Marulića s kojim je i Karnarutić povezan. POVIJESNA ZBILJA: DOLAZI NA 3 NAČINA U DJELU 1)opis događaja 2)nabrajanju njihovih sudionika 3) prikaz krajnjeg ishoda. U njegovom su spjevu opisani samo oni događaji koji su se uistinu i zbili,a ne izmišljani kako bi pridonosili razvoju epske fabule. LIKOVI: njihova je funkcija u radnji povezana s nihovim zbiljskim statusom u doba bitke. oni koji su u povijesti bili istaknutiji dobili su i više mjesta u fabuli epa. ISHOD RADNJE: opisan u dvoznačnosti, jer on je ujedno i poraz i pobjeda: poraz- Siget pao u turske ruke, a pobjeda- turci nakon pada sigeta prekinuli kampanju i vratili se kući, te je tako država obranjena. NO POSTOJI I ODSTUPANJE OD ZBILJE JER JE IPAK TO SVOJEVRSNA INTERPRETACIJA, IDEOLOGIZIRANA PRIPOVIJEST O JEDNOM SLAVNOM DOGAĐAJU. Ono što nije znao , to je izmislio, odnosno preuzeo iz tradicije i pri tome imao slobodne ruke jer njegov čitatelj nije znao ništa više od njega. O ZRINSKOM se govori jako malo, jer kada bi se govorilo više, on bi postao nalik na literarne junake, što znači prilično nestvaran, da bi mogao ostati povijesni lik. Kraj bitke asketskom deskripcijom iznesen, poručuje da taj događaj i nije pravi kraj priče. Nije iz 2 razloga: prvi što se povijesna zbivanja nastavljaju i nakon završetka epa,a drugi zato što je radnja odnosno sve što je u njoj bitno završilo već kada je Bog anđelima da sigetske junake, nakon smrti unesu u raj. ZBILJA I TRADICIJA SU U MEĐUSOBNOM ODNOSU. SLIKOVITO NJIHOV ODNOS OPISAN KAO ODNOS KRAJOLIKA I SLIKARSKE TEHNIKE. Pri čemu je povijesna zbilja krajolik, a tradicija slikarska tehnika.Tumači se uz pomoć književne tradicije vidi se i po načinu na koji su u djelu prikazivani osjećaji. Osobito ljubav i čast.jasno se prikazuje da je vrijeme epa na izmaku.   ODILJENJE SIGETSKO: NIJE BILO VELIKOGA SPORA KNJIŽEVNOG OKO TOGA DJEA... dva su razloga:  estetski se sudovi nisu izricali, jer nije imalo neku posebnu važnost, a drugi je razlog kada su pokušavali filolozi kritizirati uvijek se isticala ona povijsna komponenta,  a ne literarna.

 ono je jedinstve djelo, jer ima naraciju u stihu koja ga razlikuje od djela toga razdoblja.Ustrojeno ja na sljedeći način, ima 4 dijela: od kojih 3 slična, a jedan različit. Prva tri sastavljena od dijaloga i monologa, a 4. dio od epitafa, same nadgrobnice. Monolozi su fikativni, imaju estetsku funkciju, u kojima nežive stvari imaju dar govora. Djelo zavrašava kada se nanižu svi epitafi i ne daje nikakvu pouku.

Od epskih osobina ima samo to što je pisano u stihu, a ono po čemu ga razlikujemo od epa je to što nema fabulu niti pripovjedača. Bez pripovjedača tekst ne može opstati, jer je glavna osobina epa da pripovjedač tumači sudbinu zajednici. Budući da ga nema, čitatelj ne sluša priču, nego gleda dramu. Pisac se ne brine hoće li recipijent shvatiti fabulu. Da bi mogao čitati ovo djelo mora poznavati faktografiju(kada se sig bitka odigrala, gdje se sig nalazi.. među likovima nema hijerarhije.

tretman vremena u u spjevu i tretman medija.1) vrijeme fluidno, nema postupnosti ni kontinuiteta, neki dijelovi podrazumijevaju jedno, a neki drugo vrijeme...2)tretman medija: ima 3 vida, a) realistički(ban se sinu obraća i sin banu) b) apostofa (ban Orsagu obraća)c) obraćanje konvencionalno motivirano iako nije funkcionalno (obraćanje grada Sigeta gospojama) Kombol-odredio utjecaj Obside na odiljenje , Vitezović prosto sljedbenik Zrinskoga, sljedbenik slabijeg dara i nešto manjim ambicijama. no njegov je osjećaj da je vitezović literarno bio istaknut dok se zrinski mučio na razini izraza, Vitezovićevi su stihovi  gipki, glatkiji i ritmičniji.Ovo nije neuspjeli ep nego pripada nekoj drugoj vrsti žanra, da bi Odiljenje postojalo mora postojati Obsida, odnosno Adrijanskoga mora sirena, kojeg je Obsida glavno djelo. Odiljenje nije primarni književni tekst nego sekundarni, vitezović nešto skromno dodaje Sireni, proširuje ga i razrađuje.  Odiljenje je zapravo zbirka lirskih pjesama objedinjenih temom sigetske bitke i vezan za sirenu kao svoj matični tekst.

Nikica Kolumbić za odiljenje: " vitezovićev lirski doživljaj sigetske tragedije"Odiljenje nije samo lirski komentar nego i skup filozofskih poruka što iz starijeg spjeva slijede.

RASTANAK-ODILJENJE...u lirskoj interpretaciji najvažniji. Svi su monolozi oproštajni monolozi. Vitezović je upravo cijeli  sigetski slučaj protiumačio kao jedan veliki rastanak.

2 vrste čitatelja: neuki i učenidvostruko rimovanim dvanaestercima pisano.

2. TATARIN, MILOVAN: Mačuš i Čavalica Vlaha Skvadrovića, spjev pun mora, u Zavičajnik: zbornik Stanislava Marijanovića. (2005.)

Skvadrovićevo djelo nije ni burleskno ni satirično, u njemu se ne oštri ostan i ne bockaju

junaci koji pokušavaju biti elegantni u izrazu, ne mogu pobjeći od svog primitivizma, nema

parodiranja petrarkizma, nema makaronskoga govora.

Skvadrović neće ismijavati stanovnike otoka ili se pak žestoko okomiti na pojedince (kao

Palmotić na Sorkočevića)

Šime Ljubić - Skvadrović je po naravi šaljivac! ; kasnije ovo mišljenje dijeli i Đuro Šurmin u

svojoj povijesti književnosti iz 1898.

Fran Kurelac - djelo Runje i pahuljice – negira šaljivost

Altesti – Skvadrovićeva pjesan ne ide u humoristično, nego u idilično.

Ljubić u Ogledalu književne povijesti jugoslavjanske navodi 3 Skvadrovićeva djela, konstatira

da to nije njegov cijeli opus, ali samo ovo je pronađeno: 1. Mačuš i Čavalica, 2. Primaljeća

cvijeće i 3. Koločepa nevjestice

Koločepa nevjestice – epilog Mačušu i Čavalici; pjesma je pisana unakrsno rimovanima

katrenama; pozivaju se koločepski mladići i djevojke na pirno veselje.

Leksik karakterističan za pastoralnu poeziju (pastirice, stada, paše, perivoji)

Pjesma završava ljubavnom apoteozom čiste ljubavi nagovarajući na nasljedovanje Mačušiva

i Čavalicina „časnog djela“.

Primaljeća cvijeća – pjesma kompozicijski i stilski jednostavna

Pisana je katrenom (aabb), tema prepiranje cvijeća koje se natječe za mjesto najljepšega.

Personificiranje proljeća, 28 vrsta cvijeća, trudi se oko pobliže specifikacije svakoga cvijeta,

uglavnom mediteranske vrste.

U posljednoj strofi pjesnik se poslužio metaforičkim obratom i poliptotonskom igrom.

Mačuša i Čavalicu teško je teško je prispodobiti s nečim sličnim nastalim u 17.st.

Vlaho Skvadrović, 1643. – 1691.

Vlaho je neobičan primjer pjesnika koji je proveo kratki životni vijek između Koločepa i

Dubrovnika, na neki način ne osjetljiv na barokne književne inovacije.

Nije bio neobrazovan i ne upućen u tadašnju književnost, ali se povodio za osobnim literarnim

impulsom koji se u mnogome razlikovao od ostalih baroknih književnika.

Životni poziv vidio je u svećenstvu i u slovinskoj liri, čak bi se moglo reći ograničenih,

lokalpatriotskih želja, ljubavi prema rodnome Koločepu u slavu kojega je i ispjevao svoje

znatnije djelo Mačuš i Čavalica.

Nikome se od hrvatskih baroknih majstora nije priklanjao. Zašto? Teško je tomu dokučiti

razloge .

6.4.1667. potres uništio Dubrovnik, Vlaho imao 24 godine, a u tom rasulu obavljao je veoma

važne dužnosti.

Šalje pismo ujaku Pavlu Ruskiju u Napulj, a iz pisma vidimo da je je izrevoltiran ljudima koji

su odlučili „sramno napustiti grad“ u tako teškim vremenima. – iščitavamo da je bio ozbiljan

čovjek, nimalo šaljivac kako Ljubić veli.

Mačuš i Č. su mogli biti lijepo ispjevani i u prozi, no hrvatski se tada koristio za komunikaciju

ili za književno izražavanje isključivo u stihovima.

Ovidije – Metamorfoze – Piram i Tizba – nije direktno inspiriran ali govori se o ljubavi dvoje

mladih koji će gotovo glavu izgubiti zbog neuzvraćenih osjećaja.

Skvadrivićeva varijacija – ne sadrži preobrazbu, ne utječe se mitskom tumačenju podrijetla

lokaliteta na Koločepu, on ne kaže da su mjesta koje opjevava božanskom milošću postala od

zaljubljene djece, nego svodi na lokalne okvire, neodređeno vrijeme, ali nikako mitsko nego

domaće. Veliča vlastiti kraj.

Podrijetlo:

Kolendić – Ongarov Alceo je predložak. (Vlaho je po sjećanju talijanske ribarske drame

napisao ovo)

Pavlović – narodna legenda

Eta Rehak – gruba fabula preuzeta iz Alcea.

Mačuš i Čavalica

Po vrsti - Epsko, najednostavnije rečeno kratki spjev.

Stilska sredstva karakteristična za rod epskoga.

Početak – klasičan – invokacija

Dvostruka invokacija – Bog i Koločep ( i boga i koločep moli da mu pomognu djelo sretno

privesti kraju) + njome naglašava pripadnost epskomu

5 je uvodnih strofa.

Obraća se „morskim slavnim vilama“ Nereidama. – referira se na vlastitu slabost.

U trećoj strofi se obraća „morskim ptičicama“ – topos poznat iz antike kojemu će kršćanstvo

dati dodatni smisao.

Skvadrovićev topos bliži je klasičnoj, a u renesansi obnovljenoj slici o čovjekovoj

unjedrenosti u prirodu u kojoj se traži mir, nadahuće i spokoj.

Četvrta strofa – ponovno zazivanje Boga – traži stvaralački užitak

Spjev je zasigurno proizišao iz lokalpatriotskih osjećaja, ali isto tako da se svakodnevna ne

vesela slika malo razvedri.

Vlahino pisanje predstavljalo mu je bijeg od zbilje, trenutačni zaborav i pokoj od onoga što

naziva „put kužni“.

Postoji pripovjedač u djelu – cijela radnja mu je poznata, upućen je u sve – sveprisutan

Imamo prelaske s ekstradijegetičke pripovjedne razine na intradijegetičku i to na onim

mjestima gdje riječ preuzimaju glavni junaci, upravo u tom dijelu Vlaho će prijeći i na najnižu

govornu razinu hipodijegetičku. – funkcionalno odrađeno

Skvadrović u početnih 5 strofa nameće sam sebe kao naratora čime se gubi potrebna

neutralnost i pripovjedačka impersonalnost.

U 23 strofe koje ne ulaze u priču o zaljubljenoj djeci Vlaho opisuje pejzaž, blag karakter

njegovih stanovnika i lijepotu njegovih žena, ugodna klima, jednostavno je dio Skvadrovieva

iskustva i on se tu može pojaviti kao narator, međudim kad se priča prebaci na Mačuša i

Čavalicu – napušta autobiografsku naraciju

+ i po poziciji pripovjedača djelo participira u epskoj tradiciji

Spjev je trodijelno strukturiran : 1. uvodne invokacije, 2. opis Koločepa i 3. priča o

Mačušu i Čavalici.

Ljubavna priča o Mačušu i Č. ispripovijedana kronološki, linearno.

- narativno djelo, nema sporednih fabularnih linija , nema prepletanja drugih

vremenskih planova

- za epska djela karakteristična dugresivnost i epizodičnost zamijenjena je drugom

vrstom retardacije glavnoa događaja

Budući da ne pjeva o presudnom događaju, Vlaho si može dopustiti pisanju stihova koji su po

intonaciji izrazito lirski, pomažu u stvaranju idilične atmosfere.

Šokantne scene se ovdje ne dogode, nego ih kasnije prepriča pastir. (da se ublaži strašnost

događaja)

Pavao Pavličić:

Radnja se odvija na način na koji se odvija i u pastoralama.

Držao se pastoralnog predloška pa tako i same strukture.

Siromaštvo događaja – posljedica predloška – Alceo dosadan, samo se priča, radnja 0 bodova.

Mačuša ugrizao rak za usnicu. – preuzeo od Tassa iz Aminte

Motiv jeke: Eho je veoma mudro uklopljen, naime Mačuš razgovara sa spiljom što ima

smisla (akustika, jeka u spilji), iako se radi o epici motiv jeke dobro je uklopljen u značenjski

sklop priče.

Asocijeacije koje priziva jeka: neizmjerna ljubav koja nije uspjepla biti konzumirana – posve

su identične asocijacijama koje prizivaju koločepski rtovi.

Nema pokušaja intertekstualnoga referiranja na mit ni naglašavanja dramatičnosti i sojećaja

uzaludnosti što je uskraćivanje ljubavi izazvalo u Mačuša.

Svaki odgovor jeke vrsta je ironičnog komentara na subjektove upite

Sugerira nam uzaludnost zaljubljenikovih očekivanja.

Eho situaciju čini pomalo neozbiljnom, ali jednu u osnovi lirsku situaciju nemoguće je očitati

kao smiješnu.

*Zapravo je ovo djelo stastavljeno od konvencionalnih pjesničkih slika čije je podrijetlo vrlo

staro.

Ljupko mjesto – Koločep ( prije je bilo neodređeno mjesto)

Nije prikazana zbiljska slika Koločepa – toposi pastoralne poezije (savršen pejzaž u kojem se

priča o savršenoj ljubavi)

Priča o Mačušu i Č. nije smještena u pastirski ambijent, ona se događa pored mora!

U pastorali livada, cvijeće – ovdje ribe, more (ovo je važno jer je na tom aspektu napravio

odmak od klasične pastorale)

„Milijun“ vrsta riba na Koločepu, more je sveprisutno, darežljivo – „voda curi na sve strane“

(Novak) – sve je to prisutno da bi se što snažnije profilirali likovi M. i Č. – oni su prava djeca,

ne znaju za podlosti, lukavštine, love ribu…

DJEČIJA PROSTODUŠNOST IZ KOJE ĆE PROIZIĆI FATALNA LJUBAV.

Najlirskiji dijelovi djela: Monolog Mačuša (traži smrt neka ga tama odnese) i Čavalicina

jadikovka kad sazna da se M. bacio u more ( ona traži sirene za pomoć, a ne smrt)

- ti dijelovi oslanjaju se na apostrofu

osmeračka sesta rima – povezuje se s GUNDULIĆEM

Oboje utjehu pronalaze u krajoliku i moru.

Figurativnost:

Složenih figura nema.

Ne znači da nije koristio figure, ali je bio skroman u tome

- tradicionalne pjesničke slike

- konvencionalna metaforika ( floralna i leksikalizirana metafora)

- personifikacija (oči)

- apostrofe

- u jednoj strofi mreža metafora : usta su more, a poljubac odnosno razmjenjivanje

poljubaca ribarenje – opis ljubljena konvencionalan – želio sačuvati nevinost priče

- asindetsko nabrajanje za inteziviranje osjećaja

- antiteza rijetka, samo na 2 mjesta u djelu

- malo usporedbi

- puno deminutiva ( djetinja igra Mačuša i Čavalice) rakić - nakon što Čavalica

odbije M. deminutivi se više ne pojavljuju, kasnije spozna greške opet nema

deminutiva jer su odrasli

Na prvi pogled izgleda kao da ovo nije barokno djelo.

Ima baroka tu je on, samo što ne natkriljuje fabulu, ipak mu je važniji sam sadržaj od

figuralnosti.

Pavličić – skromno figurama – naglasak na radnji – čitatelju poželjno – PUČKI BAROK

Barokno je djelo zato što je žanrovski složeno: a) razvoj priče – melodrama , b) M. i Č.

tužaljaka – barokna religiozna poema, c) prikaz krajolika – pastoralna poezija, d)

početak spjeva - klasična epika

Za Vlaha se kaže da je bio minorni pjesnik, zbog njegova minimalnog opusa od jednog

spjeva i jedne pjesme.

Mačuš i Čavalica zauzima posebno mjesto u književnosti seičenta upravo zato što je sve u

njemu prepoznatljivo, a opet izloženo na jedninstven način.

3. NOVAK, SLOBODAN: Ači i Galatea Džore Palmotića, u: Književni barok. (1988.)

Životopis:

Džore Palmotić rođen je 1606. Imao je mlađeg brata Junija, a bio je drugobratučed Ivana Gundulića. U povijesti hrvatske književnosti zapamćen je po dramskom tekstu Ači i Galatea. O njemu su pisali dubrovački biografi Sebastijan Slade-Dolocij i Franjo Marijo Appendini. Šime Ljubić piše da je Palmotić pjevao vrlo jednostavno, uz dramu Ači i Galatea koju naziva „poemetto“, napisao je i pjesan Ero vila plačući nad Leandrom mrtvijem, a za života mu je tiskana posveta u izdanju bratove Kristijade. (Novak 1988: 293) Nije bio poznat kao njegov brat, ostao je pjesnik malahnijeh stvari. Ipak u njegovim djelima osjetimo poetički ukus toga vremena, opjevavanje mitoloških tema, končetozna dikcija, stihovno-strofični izbor (osmerački katren), uzori (Gian Battista Marino), izbor žanra. Umro je 1675. u svome rodnom gradu, a za života je obavljao pravne dužnosti. (Tatarin, 2004: 46)

Petar Kolendić 1929. u Skopju tiska dramu Ači i Galatea iz do tada nepoznatog rukopisa. Tada Džore Palmotić ulazi u povijest književnih tekstova. U uvodu je Kolendić pokušao istražiti talijanski izvor palmotićeve drame. Pronašao je samo talijanske drame u kojima se spominje tema o ljubavi Akisa i Galateje, zato se pozabavio izgledom školjke iz koje je izašla Galatea. (Novak 1988: 294)

Kasnije se Mihovil Kombol ozbiljnije pozabavlja Palmotićevom dramom smještajući je na pripadajuće mjesto i karakterizirajući je. Taj njegov rad svi kasniji povjesničari samo ponavljaju. Kombol Džoreta Palmotića smješta na početak linije hrvatskih dramatičara koji slijede Ivana Gundulića, a bili su suvremenici Junija Palmotića. Uz njega su to bili još i Jaketa

Palmotić, Marin Gazarović, Vice Pucić, Ivan Gučetić, i Šiško Gundulić. (Novak 1988: 295)Kombol dramu žanrovski određuje kao „tipičnu melodramatsku favola marittima“. Za Rafu Bogišića ona je mitološka dramska scena, a za Šveleca dramatizirana favola marittima na melodramatski način. Kombol navodi da se u prizoru u kojem se Ači i nimfa Galatea ljube izmjenjuju barokne retorične strofe o poljupcima, one su sasvim u duhu tadašnje lirike, u pojedinim stihovima podsjećaju na kanconu Baci G. B. Marina. (Novak 1988: 295)

Kao što smo naveli, Dž. Palmotić naslijedovao je peotiku Ivana Gundulića. Miljenko u Dubravci izgovara svoj monolog u kojem tuguje jer su suci Dubravku dodijelili nakaznom Grdanu. Istu retoričku figuru koju je koristio Gundulić koristi i Dž. Palmotić u monologu jednookog Polifema Kiklopa koji je ljubomoran jer je najljepša vila s najljepšim. Za razliku od Miljenka, Polifem je pravi barokni zaljubljenik koji zna da fizička nakaznost ne smije biti zapreka ljubavi. Upravo u stoljeću u kojem Palmotić stvara Ači i Galateu javljaju se mnoge priče o ljubavi između ljepotica i zvijeri. I Miljenko i Kiklop Polifem zatvaraju oči pred ljubavnim prizorom njihove vile i protivnika. Miljenko i Kiklop počinju djelovati drugačije u trenutku u kojem se trebaju izboriti za ljubav drage. Kiklop Polifem samostalniji je i odlučniji, djeluje logičnije od Miljenka koji očekuje pomoć od nekoga izvan teatra. Polifemov je najbolji argument, kojim odlučuje da treba pridobiti vilu Galateu, to da on umije „razbirati“ za razliku od feminiziranog mladog Ačia. Miljenko se za razliku od Kiklopa poziva na svoje feudalno pravo na Dubravku, tako je i Gunduliću i Miljenku samorazumljivo da najljepša vila pripada najljepšemu pastiru, a nikako ružnome Grdanu. Upravo zato Gundulić cenzurira Grdana ne stavljajući ga na scenu. Grdan koji simbolizira zlo nikako ne može ući na scenu u kojoj je prikazan idealni Dubrovnik. Zato se Miljenko i ne može sukobiti s Grdanom, nego to prepušta nebeskim vlastima. Kada bi bilo sukoba Dubravka bi postala ep, a ona je lirska pjesma. (Novak 1988: 298)Sasvim obrnutu težnju pokazuje Dž. Palmotić u svome djelu. Ova drama također ima Marinovu lirsku podlogu, ali uz pomoć lika Kiklopa Polifema odlazi u epsko. Upravo je zato Polifemo odlučan lik koji ne dvoji oko svojih odluka. On je epski osvetnik koji brani svoje stavove da je lijepo ružno, a ružno lijepo. (Novak 1988: 299) U drami ne citira samo Kiklop pojedine Marinove stihove nego i ljubavnici.

U vrijeme kada Palmotić pušta Polifema na scenu i samo društvo u svojoj okolini shvaća da ništa nije regularno, pravilno, harmonično, spremni su relativizirati ljepotu. Palmotićev Kiklop prvi je mitološki lik koji na pozornici traži svoje pravo da se psihološki predstavi. Palmotićeva je drama scenski concetto u kojem je ljubav dovedena u odnos s nakaznim jer lijepo postaje ružno, a ružno dobija priliku biti lijepo, taj se proces kasnije naziva relativizacija. (Novak 1999: 335)

4. NOVAK, SLOBODAN: Petar Kanavelić, pogovor u knjizi Petar Kanavelić, Vučistrah. (2004.)

1. rođen 1637.

2. svijest o dvojezičnosti i važnosti hrvatskog jezika u to vrijeme na Korčuli razvijeni su

zahvaljujući blagotvornom utjecaju bliskog i nezavisnog Dubrovnika-odluke gradskog

vijeća na trgu se čitaju na talijanskom i hrvatskom

3. stvaralački najzrelije doba proveo u Dubrovniku: u Dubrovniku se uključio u kazališni

život, sudjelovao na pjesničkim skupovima, ženio se, stekao prijatelje, razvio poslove

i našao čitatelje

4. mladost proveo na Korčuli – sudjelovao u noćnim ophodnjama s glazbom koje su bile

zabranjene – to pouzdano znamo po 2 stvari: spominjanju njegovog imena u

dokumentima i po tome što njegove pjesme iz toga razdoblja imaju oznake za pjevanje

u 3 glasa

* prilikom dolaska providura Cornara 1660. ispjevao neke pjesme i pritom zaradio 12

lira: prvi izričiti dokaz moderne isplate književnog honorara nekom hrvatskom

književniku -> klima u Dalmaciji se promijenila -< moguće je javno iskazati činjenicu da

pisac nije tek u funkciji slušatelja, nego i naručitelja

5. građansko zanimanje: odvjetnik -> pjesništvo samo usputna djelatnost, piše ugl. u

kazališnoj sezoni:: kad je pisao pjesme, pisao je u osmeračkim katrenama

6. pjesnišvo onog vremena: prazan hod, stilovi zamorni i dosadni, ispisani kao zamjena

za prozu, kao zamjena za nedostatak ushita i točnih riječi

Pear Kanavelić ima relevantan talent kojim se izdvaja iz pjesništva toga razdoblja -> vrlo

osjetljiv kad je riječ o kompoziciji djela većeg opsega, dobro organizira građu što je

vidljivo i u Vučistrahu, Sužanjstvu srećnom i Sveti Ivan biskup trogirski koji imaju

geometrico modo

7. 1667.zajedno s providurom proputovao Dalmaciju od Kotora do sjevernih

venecijanskih prostora – jedne večeri u Splitu pridružio se kazališnoj družbi iz

Firence, igrao se teks La moglie di quatro mariti koju je napisao Cicognini (kojega je

kasnije u Vučistrahu prerađivao i prevodio)

8. dvostruki špijun: špijunirao dubrovačku vladu za Veneciju, a onda je iz solidarnosti

slične izvještaje slao i dubrovačkim senatorima

* njegovu stvarnu političku ulogu ne treba uveličavati jer je bila posvema sitna, pa može

biti da su obje strane, i dubrovačka i mletačka, znale za njegovu „tajnu“ službu te su pisca

obostrano koristile da im potvrđuje već poznate informacije

9. supruzi Pavli Stay posvetio kanconijer erotskih stihova

10. prva izravnija pjesnikova književna veza s Dubrovnikom: 1667. veliki potres u

Dubrovniku – napisao poemu Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji o tome (uvrštena u

pjesnički simpozij zajedno s Nikolicom Bunićem i Barom Betterom

11. dramski prvijenac: Muka i smrt Gospodina našega Isukrsta- izveden na Korčuli usred

ljeta 1667., o prazniku Gospe od Karmela

potaknut Palmotićevom Kristijadom, posvećena braći Saru i Nikolici Buniću

drama se bavi Pilatovom mukom barem onoliko koliko i Kristovm

12. krajem 17.stoljeća u Dubrovniku počinje prevladavati arkadijski stil koji nasljeduje i

Petar Kanavelić –> arkadijski stil umiruje slike, idealizira okoliš, stišava povišen i

uzbuđen ton pjesama

13. Stojka pokojna: najljepša Kanavelićeva lirska pjesma, napisana kad je pjesnik imao

70-ak godina

14. starije lirske cjeline (dakle, one napisane u pjesnikovoj mladosti) Boj od celova npr.–

nasljednik Marina

15. Vučistrah – prikazala ga družina „Nedobitni“ 5.2.1682. prilikom otvaranja Orsana

na predstavi je jedan dio bagaijih pučana ogradio svoj dio u kazalištu (iako su do tada

samo plemići sjedili u ograđenom dijelu) i time sugerirali novo društveno raslojavanje

i deprivatizaciju kazališta: neredi

16. izvori: Kanavelić se u Vučistrahu poslužio dvama venecijanskim dramskim

predlošcima; prvi je bio libreo Oronea Giacina Andree Cicogninija izveden u Veneciji

1649., u kojemu se dramatizirala ljubav zaljubljenog slikara i hirovite kraljice, a drugi

predložak koji hrvatski pisac prerađuje i sparuje s Oronteom bila je venecijanska,

također Cicogninijeva, preradba Calderonove drame La via ė sogno iz 1664.

17. Vučistrah je idealna mehanička igračka onovremenog kazališta, konstrukcija koja

samo na površini otkriva dosluh s uobičajenim slikama i retorikom tadašnje

književnosti, koja samo na površini izravno citira prethodnike i kontekstualizira

iskustva suvremene komedije ili epike: uz pomoć vještine i kombinatorike Kanavelić

trenuku divljinu pretvara u skladan dvorac, silovanje u ljubavno šaputanje, udvornost

u brutalnost, laž u istinu, moral u nemoral i konačno život u san – teatar je idealno

mjesto gdje se vladanje i san mogu susresti u jednom tijelu, ali Vučistrah ima poruku:

nema sna koji bi trajao vječno –> Vučistrah je ritmizirana poruka o nestabilnosti

sudbine

18. najkoncentriranija drama svoga vremena – dvostruka ljubavna priča o ugarskoj kraljici

Krunoslavi koja odbija ljubav, ali se na kraju i sama zaljubi u Miroslava. Miroslav

izaziva osvetu Danice, koja je uvrijeđena jer ju je ubio i želi je ubiti. na kraju djela se

saznaje da su Danica i Miroslav brat i sestra, te se, kao pripadnici visokog plemstva,

zaručuju s damama i vitezovima s ugarskog dvora

dvorski dio zapleta preuzet iz Cicogninijeve Orontee, usporedni fabulativni rukavac iz

Calderonove drame La vida es sueño:

19. kombinirajući dvostruke talijanske poticaje i vodeći ih prema općoj

matrimonijalizaciji, Kanavelić je osjetio izostanak Vučistrahove ženske partnerice, pa

je u liku bojnice Danice spojio Giacintu iz librea Orontea s bojnicom Rosaurim iz

drame la vida es sueño. Tako je Kanavelić dobio hibrid i idealnu spojnicu dva svijeta i

dva predloška

20. u pseudohistorijskim dramama Vice Pucića i Šiška Gundulića te u Vučistrahu zauvijek

nestaju istočni dvorovi – nema tu više Gundulićeva i Palmotićeva orijentalizma.

Dvorovi koji se spominju, oni na kojima se radnja odvija ili s kojih stižu vitezovi i

bojnice, sve su odreda zapadni i ono što je određivalo njihov izbor bilo je da su imali

veze s krunom sv. Stjepana (*kruna sv.Stjepana je ugarska kruna – dakle, sve zemlje

koje imaju veze s Hrvatsko-Ugarskom*) i da im Bosna nije Zapad.

21. Vučistrah je bujan dramski tekst i na razini svojih socijalnih emisija. Uz njegovu

pomoć teatar u Dubrovniku prvi je put postao iskaz ne samo vladalačke, nego i ostale

populacije grada. Na premijeri, pred tim tekstom stajalo je gledališe koje je počelo

učiti da scena pripada svima

*U mraku Orsana svatko je vidio kralja na sceni, ali je vidio i burlu koja se s tim

kraljem izvodila – nove kazališne okolnosti – u Palmotićevim i starijim du

tragikomedijama nitko se nije usudio buditi scenske kraljeve

*Aluzivnost Vučistraha vrlo izravna. Sudbina kralja mogla se povezati s biografijom

Marojice Kaboge: čovjeka koji je zbog ubojstva osuđen i zatvoren, a izišivši u vrijeme

potresa iz tamnice stao na čelo grada i postao njegovim spasiteljem

22. suvremenici su voljeli Vučistraha što se vidi i po brojnim prepisima: prepisivači

uočavaju dvojnost strukture tako da postoje 2 imena: Krunoslava i Vučistrah

23. Sužanjstvo srećno napisano nakon velikog uspjeha Vučistraha: trudi se racionalizirati

svijet svojih tragikomedija. Osima toga, u V. i S.S. uvodio je Kanavelić

pseudohistorijske radnje i komične prizore kakvih njegovi prethodnici u tom žanru

nisu poznavali. I po tomu Petar je Kanavelić navjestitelj novoga u dramskom teatru,

pisac aluzivnih kazališnih svjetova, ali ne uvijek namrgođenih i patetičnih.

24. najvjerojatnija autor komedije Andro Štitikeca (smješnica)

25. nazavršena drama Zorislava, Pastorfidko naški – prijevod Guarinijeva djela Pastor

fido koji se toliko svidio čitateljima da su ga ovako zvali: 7 000 Guarinijevih stihova

prenosi u 12 000 hrvatskih osmeraca

26. za razliku od Gundulića (koji se bavi promjenom pojedinca), Kanavelić se bavi

političkim promjenama

27. prigodnica Pjesan slavnmu kralju poljačkomu Ivanu Sobieski Turaka predobitniku i

Beča obranitelju s latinskom posvetom Sacrae Majestatis – posvećena poljskom kralju

Janu Sobieskom, koji je 1683.pobijedio Turke pod Bečom – nakon 4 godine kralj

osobno odgovorio i zahvalio na pjesmi

28. Dubrovnik slobođen harača, Trstenko pastijer u veselju, nezavršen ep Kara-Mustafa

vezijer Azem

29. ep Sveti Ivan biskup trogirski – 20 pjevanja – govori o trogirskom biskupu koji miri

narod i kralja Kolomana nakon što ovaj preuzme hrvatsko kraljevstvo i dalmatinske

gradove: pisac ne priča priču iz davnina, nego na aluzivnosti gradi aktualnost epa:

pokazuje usporednost dvaju vremena – ep je posvećen austrijskom caru Josipu, ne

tajeći u epu, a ni u posveti, osjećaj da će se skoroj budućnosti suvereniteti u cijeloj

regiji redefinirati i da će pri tome i Dalmacija, zajedno s drugim dijelovima hrvatskog

kraljevstva, ući u interesnu sferu Habsburga, da će se dakle još jednom, kao u

Kolomanovo vrijeme, ona naći pred odlučnim izborom.

*jedan veliki ep o paradoksu hrvatske povijesti i prema tome Osmanov zakoniti

blizanac

30. ideja hrvatske Ilirije, osjećaj da se društvo i političke promjene događaju / da će se

dogoditi

31. poput Gundulića ponavlja da „ništor nije vjekovito“, ali pri tom vjeruje u vlastite

snage, ne zanosi se dalekim spasiteljima

5. ČALE, FRANE: Komedija dell Arte i hrvatska komedija sedamnaestog stoljeća u Dubrovniku, u: Dani hvarskog kazališta. (1986.)

1.Granice utjecaja

-povezanost hrv. komedije. 17. st. i tal. komedije dell'arte svodi se na dosta ograničene

korelacije

- ne može se reći da je kod nas bilo kazališnih pojava koje bi se izrazito podudarale s

prekomorskom improviziranom komedijom (kom. dell'arte), o sukladnosti našeg žanra s njom

ne može se govoriti ako predmetom proučavanja nisu scenariji (canovaccio), profesionalne

družine,, kontinuitet narudžbi i s tim u vezi visoka tehnička i artistička razina izvedbi, maske,

lazzi, specifični društveno-povijesni preduvjeti postanka i razvoja i sve ono zbog čega je

komedija dell'arte dosezala savršenost i slavu

- od svega ovoga razmjerno je malo apsorbirala naša komedija , ali i dovoljno da se ne može

objasniti kao posebna

- naša kultura za sobom ima vlastitu kazališnu prošlost, izgrađen jezik, stil glume, način

organizacije družina i predstava, specifičnu strukturu i usmjerenost publike te je poput drugih

poznavala kazališne vrednote, ne samo klasične i talijanske, nego u to doba i veliku

Molierovu komediju, prilagođenu dubrovačkom govoru i kadšto temeljito ponašenu(primljena

je , ali je oživljena jezikom i duhom kulture koja ga je prihvatila)

-znamenite talijanske družine su mimoilazile naša marginalna područja na svome

trijumfalnom putu(Francuska, Engleska, Austrija, Češka, poljska, Rusija…), profesionalci su

odlazili tamo gdje su ih htjeli i mogli plaćati

-naše su društveno povijesne-specifičnosti uvjetovale oblike i težnje umjetnosti kod nas , u

kojima se zrcali i stupanj naše marginalnosti , ali i stupanj naše izvornosti, na razmeđu

svjetova i civilizacija ni u to području nismo zaostali za strujama suvremenosti, nego smo ih

integrirali prema vlastitom položaju

- iz našeg petrarkizma (i antipetrarkizma) komedija 17. st. crpila je izvorne modele u

oblikovanju ljubovnika, končetoznoga govora, pa i burlanja s ljuvenim izvještačenostima, to

je sve bilo karakteristično za komediju dell'arte

- s našim petrarkzmom i našim smješnicama europski književni i kazališni korpu se nije

obogatio za razliku od pastoralne vrste u Držića, Zoranića, Gundulića

2.Između eruditne i improvizirane komedije

- anonimnost komedija potkrepljuje njihovu specifičnu strukturu namijenjenu kolektivno

ostvarenom spektaklu, a ne književnom vrednovanju

- Švelec- komedije 17.st. su kolektivan rad, sastavljači su amateri, napisane su i nisu ih

izvodili profesionalci, dopušta da su i oni mogli neku svoju dosjetku unositi kao

improvizaciju, prihvaća naziv „artistička komedija“, navodi podrijetlo likova iz komedije

dell'arte

-te komedije su prvenstveno tekstovi za predstavu, a ne književno djelo, ali budući da su

napisane podliježu i književnoj ocjeni, uglavnom negativnoj

- konačna je verzija vjerojatno nastala iz izvedbenih rezultata, odnosno nakon scenskih

provjera i dogradnje glumaca

-tekstovi su kao i u komediji dell'arte često imali korijene i u eruditnoj komediji , ali po

mnogim crtama djeluju kao da su nastajali najprije kao povod, a zatim kao ishod izvedbe

- u 17.st. dominiraju individualne autorske drame Gundulića i Palmotića u znaku literarnih, a

ne samo izvedbenih ambicija

-za hrv. se baroknu komediju može reći da sa svojim specifičnostima pokazuje vezanost i za

neke obrasce Držićeve komedije i za određene značajke improvizirane komedije

- termin „Arte“-umjetnost, vještina, talent, artizam

-„arte“-zanat(stari talijanski)- komedija dell'arte prvobitno nije umjetnički ili estetski, nego

profesionalni pojam, označava komediju kojom se bave profesionalci i ljudi od zanata-Croce

Zbog toga se i nije mogla u cijelosti preslikati kod nas, jer se nije osjećala potreba za

redovitim odvijanjem takve zanatske djelatnosti- to govori da s ekomedija dell' arte i nije

mogla kod nas drugačije interpretirati – geografska blizina i uzajamni dodiri dviju obala

pomogli su da je dobro upoznamo, ali njene grane su nakalamljene na našu stabljiku-

specifičan plod

3.Digresije o našim odjecima u talijanskoj Komediji dell'Arte

- prisutni su i odjeci našeg svijeta u talijanskoj improviziranoj komediji,, o tome govore

dokumenti -> šest Pandolfijevih svezaka posvećenih komediji dell'arte, 3 razine

reminiscencija s našeg područja:

1. JEZIČNA- jezik „schiavia“

2. ZEMLJOPISNA- balkanske zemlje

3. KULINARSKA- spomonji se jela Slavonije , pečeni škopljeni janjci

4.Pitanje improvizacije

- najteže s e dokazivalo da je i kod nas tekst služio za improvizaciju

- Petar Kolendić pišući o liku Pulcinele našu komediju nazvao improvizatorska naša

Komedija dell'Arte

- Tragovi improvizacije vidljivi su u sudskim ispravama ( pozivanje glumaca na

odgovornost jer su ubacivali stihove i pogrdnim tekstom vrijeđali ili karikirali

pojedine prisutne gledatelje )-> Anton Kolendić

- Krleža- Komedija dell'arte

- Artistička komedija

- Naslućivalo se da su se nosile i maske i tvrdilo se da je to improvizirana komedija-

pisani tekst je osnovica po kojoj ide linija radnje, a sve je prepušteno slobodnoj i

nevezanoj improvizaciji izvođača

- Iza znaka „&“ nalaze se improvizirane riječi, geste i situacije

- Ostaje nepoznato na koji način i u kojoj mjeri se naša komedija improvizirala i jesu li

neki poznati likovi nosili karakteristične maske i kostime

- Komedija Lukrecija ili Trojo- tekst napisan do kraja, nema improvizacije

- Improvizacija je bila vrlo relativna, više ili manje slobodna

- Prizori tih komedija , narav njihovih tekstova, između tradicije i inovacije – naslućuje

neku našu mjeru interpretacije

5.Lazzi

- jezik komedije 17. st. sadrži slabo poznate izraze staroga govora, dijalektalne

elemente, romanizme i talijanizme, makaronske primjese i druge značajke koje

likove ocrtavaju uglavnom površno i stereotipno

- talijanizmi ili talijanski jezik i dijalekti (mletački, napuljski, puljiški) našim su

komedijašima poslužili u izgrađivanju komičnosti pojedinih likova

- ti načini karakteristike lika karakteristično su za komediju dell'arte i dijelom su

naslijeđeni iz eruditne komedije, u naš se teatar nisu prenosili iz Italije, nego su

izvorna kreacija

- strani idiomi- smiješan učinak, cilj je naglasiti podrugljiv ili komičan kontrast

između narodnoga govora i hipertrofiranoga tuđim jezikom

- najveći učinak verbalne komike nastaje kad se Talijanov jezik karikira

- takve scene su slične s komedijom dell'arte, ali kod nas nije riječ o scenariju ni

onakvim elementima koji se improvizacijom iz njega oslobađaju

- teško je utvrditi da je kod nas bilo identičnih, osebujnih harlekinskih položaja

tijela, pokretnosti i drugih scenskih sredstava koja tvore virtuoznost komedije

dell'arte

- znamo da je manjkalo l'arte s prtljagom svoje konsolidirane povijesti i

autentičnosti

- lazziji se javljaju kao posljedica ili odrednica specifičnih struktura jednog i drugog

teatra

- lazzo s eu prizorima oblikuje kao komički fragment koji je u improviziranim

komedijama prekidao ili odgađao radnju i tako se sam u sebi iscrpljivao

- ne treba ga poistovjećivati s našom srodnom burlom(najčešći i najjednostavniji

lazziji, sastoje se od kraćih akcija koje obično naznačava kratka uputa)

- lazzo može biti lakrdijaška radnja,ili duhovita izreka koja se osamostaljuje u

strukturi komičkih fragmenata te predstavlja varijaciju, mimsku igru, umetnutu

bufonsku scenu

- kod nas je nešto vezaniji za prekinuti tijek sadržaja, često ishodi iz situacije i i na

neki se način opet u nju uključuje, iako se i kod nas uglavnom doima kao

samostalna komička digresija

- naš se lazzo s talijanskim donekle mogao mjeriti u prostoti i opscenosti, osobito

verbalnoj

- lazzo (još jednog tipa) sastoji se od verbalne komike nastale na temelju

dvosmislenosti, igre riječi, tobožnjeg pogrešnog shvaćanja značenja na koje se

nadovezuje replika, to je naša komedija preuzela iz komedije dell'arte, tu je veza

najočitija jer su dobile poticaj iz prethodne komedije, „lazzo dijalog preko

trećeosobe“

- motivi jela, hranjenja, gladi česti su u komediji dell'arte, motiv gladi se razlikuje

od Držića (značajne idejne i društvene implikacije)

- u našim komedijama znatan br. Lazzija ne ispunjavaju prizor kao komički

fragmenti, nego mu kao kratka radnja daju komičnu boju ili lakrdijaški završetak,

naznačuju ih posve kratke didaskalije

7. PEIĆ, MATKO: Barok i rokoko u djelima Antuna Kanižlića

(1699-1777). (1972.) fali još ta literatura!