Manifestacije i pojave uticaja alkohola kod vozača motornih vozila

Alkohol predstavlja poseban problem za sigurnost saobraćaja, jer smo česti svjedoci saobraćajnih nezgoda koje su uzrokovali učesnici u saobraćaju koji su konzumirali alkohol. Osobe koje su pod dejstvom alkohola obično krše saobraćajne propise i predstavljaju opasnost po sigurnost sebe i ostalih učesnika u saobraćaju. Pri razmatranju problema alkohola u saobraćaju, često se misli na vozače motornih vozila koji su pod dejstvom alkohola. Međutim, treba spomenuti i ostale učesnike u saobraćaju kao što su pješaci i biciklisti koji također predstavljaju potencijalnu opasnost po sigurnost saobraćaja. Kako moderni saobraćaj zahtjeva sve veće fizičke i psihičke sposobnosti vozača, upotreba alkohola u vožnji sve više ugrožava sigurnost na cestama, pri čemu su naručito ugroženi pješaci. Ako se navedenom pridoda činjenica da se sve veći broj, naručito mlađih osoba odaje opojnim sredstvima, kombinacija sa alkoholom drastično pogoršava stvar. Većina učesnika u saobraćaju povremeno konzumira alkohol da bi “prividno” postigli izvjesno smirenje, olakšanje, otklanjanje zamora i sl. Osnovni razlog za takvo stanje leži u činjenici što alkohol djeluje vrlo kompleksno na neke funkcije nervnog sistema i ima, kratkotrajno, naizgled umirujuće djelovanje, vraća dobro raspoloženje, ublažuje ili privremeno dovodi do zaborava ranijih neprijatnih osjećaja.

Uticaj alkohola na čovjeka

Najčešće korištena jedinica za izražavanje alkohola u krvi jeste 1 promil (‰). Kada se u krvi utvrdi 1 promil alkohola znači da u hiljadu mililitara, tj. u jednom litru krvi, ima jedan gram apsolutnog alkohola. Jedinica za mjerenje alkohola u krvi može i da bude mmol/l (milimol po litru). Izraz za preračunavanje milimol po litru u promile jeste:X (mmol / l)=C (‰ )⋅21 ,71 . Faktor za preračunavanje u SI jedinicama jeste F = 21.71. Primjer: U krvi vozača ima 40,30 (mmol/l) redukovanih tvari što podrazumjeva da ima 40.3/21.71=1.86 (‰), promila.

Jačina pića ovisi od količine alkohola u piću, a izražena je volumenim postocima (Vol. %). Međutim, kod analitičkog metoda određivanja alkohola u krvi, koncentracija se izražava u gramima apsolutnog alkohola. S toga Vol. % treba pretvoriti u grame. Pošto je specifična

težina alkohola oko 0.80, to pretvaranje vrši se tako, da Vol. % (u razmtranom piću) pomnožimo sa 0,80. Tako npr. u jednom decilitru 40% pića ima 40 x 0.8 = 32 grama apsolutnog alkohola. Nakon uzimanja alkoholnih pića u organizmu čovjeka pojavljuju se prvi simptomi trovanja. Razmak u kojem se simptomi još ne pojavljuju jeste vrijeme koje je potrebno da se alkohol resorbira. Pod uticajem djelovanja alkohola na centralni nervni sistem dolazi do ozbiljnih poremećaja njegovih funkcija, a prije svega do produživanja vremena psihomotorne reakcije. Alkohol značajno utiče na brzinu refleksa vozača, te bitno smanjuje mogućnost reakcije. Vrijeme reakcije ili “psihička sekunda” je ono vrijeme koje protekne od trenutka zapažanja neke opasnosti do trenutka poduzimanja radnji da bi se opasnost izbjegla. To vrijeme je individualno, od 0.5 (s) do 1.2 (s). Vozač sa reakcionim vremenom 0.75 (s) pri brzini vožnje od 60 ((km/h)) će proći 12 (m) od trenutka uočavanja opasnosti do trenutka djelovanja. Konzumira li vozač alkoholna pića, tako da koncentracija alkohola u krvi dostigne 0,8 promila, njegovo vrijeme reakcije će se udvostručiti, a time će i njegov put reakcije biti duplo veći. Osim navedenog, kod osobe koja je konzumirala alkohol slabi vidno polje i mogućnost procijene situacija što se povećava srazmjerno rastu koncentracije alkohola u krvi. Tako će se kod 1,0 promila alkohola u krvi javiti nemogućnost koordinacije pokreta. Pored toga smanjuje se sposobnost adaptacije na svijetlo i tamu. Upotrebom alkohola sudionik u saobraćaju oštećuje upravo one funkcije koje su mu najvažnije u iznenadnoj kritičnoj situaciji kada je potrebno da reagira brzo i pravilno. Na slici 2 prikazano je viđenje alkoholisane osobe u saobraćaju.

Viđenje alkoholisane osobe u saobraćaju

Pored toga uticaj alkohola, prvenstveno na vozače, zavisi i od njihove psihologije, tj. da li je riječ o mirnom ili agresivnom tipu osobe. Mirna osoba u alkoholiziranom stanju voziti će sporije nego inače, na taj način predstavlja opasnost u saobraćaju, dok agresivna osoba u alkoholiziranom stanju izraziti će svoju argesivnost i staviti je u prvi plan. Upravljanje vozilom zamućenog pogleda za alkoholiziranog vozača često završava tragično, ali žrtvama saobraćajnih nezgoda postaju i drugi, ni krivi – ni dužni, učesnici u saobraćaju. Ne postoji nikakva sumnja da je alkohol vrlo ozbiljan kriminogeni faktor. Posljedice su alkoholiziranog stanja mnoge: prijestupi, razbojništva, prekršaji i sl.

Klasifikacija alkoholiziranosti učesnika u saobraćaju se vrši prema sljedećim kategorijama:

A) Stanje polazne opijenosti (0,10 – 0,49 ‰): U ovom stepenu alkoholiziranosti većina ljudi još ne pokazuje posebne vanjske znakove, pa je pritom i najniža granica ugrožavanja saobraćaja. Isto tako, u manjoj se mjeri moža primjetiti nepotpuna koordinacija izvođenja

preciznih pokreta i radnji, premda reakcije mogu biti čak i ubrzane. U ovom stepenu može doći do opadanja pažnje, smanjenja opsega sluha i sl..

B) Stanje lakše pripitosti (0,50 – 0,99 ‰): Karakteristika ovog stepena jeste opšta uzbuđenost organizma. Učesnik u saobraćaju subjektivno osjeća toplinu, pojavljuje se povećano rumenilo lica, raste krvni pritisak, puls je ubrzan, promjenljivog ritma. U ovom stepenu alkoholiziranosti kontinuiranost misli se gubi, kao i pamćenje, osjeća se veća lična sposobnost za bilo kakve poduhvate. Pojavljuje se osjećaj povećane hrabrosti u želji za isticanjem. Rezultati toga su siloviti poduhvati u toku vožnje, nepoštovanje saobraćajnih znakova i propisa. Pojavljuje se nekoordiniranost pojedinih pokreta koje treba iznenadno izvesti, oštrina se vida smanjuje, prostorna orijentacija također, reakcija vida slabe i kasne za 30 %, a sluha za oko 40 %. Isto tako, dolazi do produženja sposobnosti adaptacije oka na mrak za odprilike 20 – 30 %. Prema tome, u ovom stepenu alkoholiziranosti smanjena je kontrola viših centara u mozgu, tako da se učesnici u saobraćaju kreću slobodnije i donose smijelije odluke. Kako se koncentracija alkohola u krvi vozača povećava, povećava se i postotak rizika relativno nesposobnih vozača za vožnju. U ovom stepenu alkoholiziranosti vozač vozi posebno brzo i zato će u tom slučaju, ako dođe do saobraćajne nezgode, posljedice biti teže nego u saobraćajnoj nezgodi koje su uzrokovali vozači pri koncentraciji preko 2 ‰ kada sporije voze.

C) Stanje teže pripitosti (1,00 – 1,49 ‰): U ovom su stanju simptomi pripitosti jasno uočljivi. Dolazi do pogoršanja intelektualnih funkcija i koordinacije pokreta. Jače su izražene greške pri hodanju i kretnjama, zatim slabo je primanje osjeta, moguće je i povraćanje. Postotak nesposobnosti vozača za upravljanje vozilom (a time i rizik) rapidno se povećavaju.

D) Pijano stanje (1,50 – 2,49 ‰): Ovo stanje alkoholiziranosti iskazuje jako smanjivanje intelektualnih potencijala. Raste samopouzdanje i dosata je izražena dremljivost. Takva je osoba nesposobna da se koncentrira, ne shvaća i ne može da rasuđuje, naglo slabi sposobnost održavanja ravnoteže. Vozač je nesposoban da upravlja vozilom, i zato brzo dolazi do nezgode. Kod osoba u ovom stepenu alkoholiziranosti moguće je povraćanje i vrtoglavica.

E) Teži oblik pijanstva (2,50 – 3,49 ‰): U ovom stepenu dolazi do teškog i nejasnog izgovaranja riječi, jačeg teturanja I posrtaja pri hodu. Objektivno procjenjivanje situacije je potpuno odsutno, predmeti se gotovo redovno vide dvostruko, pojavljuju se slušne halucinacije, te zbog toga dolazi vrlo brzo do nezgode. O nekom razumnom ponašanju učesnika u saobraćaju, u takvom stepenu alkoholiziranosti, ne može se govoriti. Moguća je koma usljed pijanstva, nesvjestica.

F) Komatozno stanje (3,50 – 5,00 ‰): Pri ovom stepenu alkoholiziranosti tjelesna je temperatura upadljivo niska, regulacija tjelesne temperature vrlo slaba, pa u ovom stepenu alkoholiziranosti nastaje smrzavanje osoba. Po tijelu se pojavljuje hladan znoj, osoba ne reagira na vanjeske podražaje, leži na zemlji. Zjenice su proširene, a na svijetlost veoma slabo reagiraju. Ako je koma duboka, iz nje se rijetko može povratiti u život.

Određivanje koncentracije alkohola u krvi učesnika u saobraćaju se može obaviti na više načina, najčešće pomoću alkotest uređaja, stručnim pregledom, analizom krvi, te analizom

urina. Postupak kontrole obavljaju ovlaštene osobe – policajci prilikom kontrole saobraćaja ili nakon saobraćajne nezgode ovlaštene institucije. Za ispitivanje alkohola u izdahnutom zraku koristi se alkotest, tzv. “ampule”. Ovom se metodom može utvrditi postoji li alkoholizirano stanje ili ima li u organizmu ispitivane osobe alkohola. Alkotest uređaji se sastoje od sterilnog usnika i staklene baždarene ampule sa reagensom, kroz koju ispitanik puše u plastičnu vrećicu. Promjene boje reagensa od žute u zelenu dokazuju da u izdahnutom zraku ima alkohola. To, međutim, još ne znači da taj alkohol potiče iz pluća, već može poticati iz usne šupljine ako je osoba, kratko prije pokusa, popila manju količinu alkohola. Stoga, u cilju pravilne interpretacije rezultata, ispitivanje alkotestom se izvodi tek petnaestak minuta nakon što je osoba konzumirala alkohol. I način puhanja u plastičnu vrećicu može uticati na ishod testiranja: puhanje na mahove, čime se ispuhuje zrak iz gornjeg dijela dušnih puteva, a ne iz pluća. Zbog toga ispitanika treba uputiti da prije probe duboko udahne zrak, kratko ispuhne jedan dio mimo cjevčice, a ostatak zraka iz pluća ispuše za 15 do 20 (s). Nepravilno je ponovo istiskivati zrak iz vrećice kroz cjevčicu. Alkotest je u području kristala označen prstenom koji, prema tvorničkom baždarenju, označuje granicu od približno 0.7 promila: ako promjena boje dosegne prsten, znači da ispitanik ima u krvi koncentraciju veću od zakonom dozvoljene. Ostaje li granica zelene boje ispod prstena, onda je koncentracija alkohola u krvi ispod 0.7 promila, a ako reagens u cijelosti pozeleni tada u krvi ima preko 0.8 promila alkohola. Alkotest ne mora reagirati ako je koncentracija ispod 0.3 promila. Na osnovu alkotesta se ne može odrediti tačna koncentracija alkohola u krvi, te se on pretežno koristi kao početno, uvodno ispitivanje o tome ima li uopšte razloga uzimati krvnu probu. Današnji digitalizirani alkotestovi su mnogo precizniji od “ampula”, te su oscilacije uporedbe rezultata sa rezultatima dobijenih analizom krvi neznatne. Uređaji za mjerenje količine alkohola u krvi moraju kontrolisati i kalibrisati svakih šest mjeseci, o čemu ovlaštena osoba dužna je pokazati na zahtijev građanina. Najčešći digitalizirani alkotestovi koje koriste policija u BiH su proizvodi njemačkog proizvođača Drager.

Ampule za testiranje količine Digitalizirani alkotester, Drager alkohola u krvi

Računanje alkohola u krvi moguće je pomoću Widmarkove metode (formule), koja uvažava nekoliko važnih elemenata, poput mase osobe i količine alkohola u piću koje se konzumira. Zbog jednostavnosti određivanja, brzine i preciznosti, Widmarkova se metoda mnogo upotrebljava u sudskoj medicini, osobito kod određivanja alkohola u krvi živih osoba. Primjer: Muškarac tjelesne mase 80 (kg) kada popije 0,3 (dl) žestokog pića (sa 40 % alkohola) poslije jednog sata od konzumacije, imaće koncentraciju alkohola u krvi od 0.2 promila.

C=30(ml )⋅40(% )⋅0. 79100⋅80(kg )⋅0 . 6

≈0 . 2(‰ )

gdje je:0.79 - relativna gustina alkohola,

0.6 faktor redukcije tjelesne težine (kod ženskih osoba 0.61 a kod muškaraca 0.68).

Postoji još ADH metodu (alkohol – hidrogeneza) i Plinska hromatografiju, kao dvije specifične metode određivanja količine alkohola u krvi koje se odlikuju velikom preciznošću, tačnošću i pouzdanostću. Usporedne laboratorijske analize krvi i urina daju najsigurnije rezultate. Opravdanost analize urina ogleda se u tome što se mnogi učesnici u saobraćaju odupiru vađenju krvi. Rezultati dobijeni analizom urina se ne mogu koristiti za vještaćenje, međutim količina alkohola u urinu ostaje indikacija stanja pod uticajem alkohola.

Kada se dogodi saobraćajna nezgoda, čest je slučaj da se krv učesnika uzeta na analizu uzme nekoliko sati nakon što se desila saobraćajna nezgoda. Dobijene vrijednosti analize često ne odgovaraju vrijednosti alkohola u krvi koja je bila u trenutku nastanka nezgode. Koncentracija alkohola u krvi u trenutku nastanka saobraćajne nezgode može se odrediti na osnovu sledeće formule:

C tn=C tu+ke⋅t (o/oo)gdije je:Ctn – koncentracija alkohola u krvi u trenutku nastanka nezgode (o/oo)Ctu – koncentracija alkohola u krvi u trenutku uzimanja krvi za analizu (o/oo)ke – koeficijent eliminacije (0,07 – 0,28 promila na sat)t – broj sati proteklih od trenutka nastanka nezgode do trenutka uzimanja krvi na analizu (h)

Uživanjem alkohola umanjuju se psihičke i fizičke sposobnosti vozača, kao i ostalih učesnika u saobraćaju, tako da više nisu sposobni za sigurno sudjelovanje u saobraćaju. Signale koje sudionik u saobraćaju prima preko osjetnih organa moraju se s trajnom pažnjom prihvatiti i samokritički prerađivati u svrhovite radnje koje moraju biti izvedene s dovoljno brzine i sigurnosti.

2.7. Uloga ishrane, pušenja i medikamenata (droga) na sigurnost u saobraćaju

Zdravlje čovjeka predstavlja sposobnost organizma da se adekvatno suprostavlja svim poticajima i “napadima” kojima je izložen čovjek u svom življenju. Neophodno je da konstataciju da “nije važno šta jedemo već da nam prija i da je stomak pun” promijenimo jer nije primjerena istraživanjima koja se odnose na uticaj ishrane na organizam. Danas se zna da uticaj hrane na zdravlje veoma veliki i zato je veoma važno znati šta i kako se konzumira hrana. Izabrati pravu hranu – “zdravo” se hraniti znači upoznati grupe namirnica i njihov uticaj na organizam. Nikada nije kasno naučiti o osobinama određenih grupa namirnica i imati koristi od svega toga. Što se više poznaju se namirnice i određena hrana u mnogome može doprinijeti našem cjelokupnom osjećaju organizma. Svakako pored poznavanja hrane i njenih sastojaka nepohodno je poznati reagovanje organizma na pojedinu vrstu hrane. Vožnja kao složena psiho-fizička radnja ima za posljedicu i uticaj na naš organizam. Vožnja predstavlja i fizički i menetalni napor koji je prisustan tokom cijele vožnje. Imajući u vidu znatne uticaje na vožnju nephodno je posvetiti i pažnju ishrani, odnosno hrani koju

konzumiramo ako se namjerava provesti više sati u vožnji. Opće je poznato da svako “prejedanje” koristiti našoj smanjenoj opreznosti u saobraćaju. Kako u toku vožnje udišemo različite supstance iz vlastitog motora ili motora drugih vozila u mnogome organizam čovjeka doživljava promejne koje mogu da utuču na njegovu pažnju i njegovo cjelokupno stanje u toku vožnje. Pored ovih elemenata koji su neminovnost pri vožnji neophodno je imati u vidu da i način i količina unesene hrane prije i u toku vožnje može pospješiti procese koji mogu pogodovati našem cjelokupnom stanju u toku vožnje. Uticaj na našu opreznosti i psiho-fizičke sposobnosti u toku vožnje je karakteristična i sa suviše gladan kao i suviše sit. Opće je poznato, da “prejedanje” u čovječijem ogranizmu pospješuje posmanost i umor, pa je isto neophodno imati u vidu prilikom kretanja na vožnju. “Lagana” hrana obogaćena vitaminima u mnogome može doprinijeti našeoj fizičkoj spremnosti na uslove vožnje. Uzimanje “svježeg” kisika omogućva pravovaljano rasuđivanje u saobraćaju, pa je stoga neophodno povremeno vršiti provjetravanje unutrašnjosti vozila. Isto tako, neophodno je konzimirati hranu koja u sebi sadrži lako provarljive konponente kao i uzimati više tečnosti od uobičajnih količina, pogotovo u ljetnim mjesecima.

Uticaj pušenja na učesnike u saobraćaju: Pomoću izgrađenih svojstvenih principa može se najlakše boriti protiv loših navika i uvjerenja u vezi sa saobraćajem bez obzira da li se radi o nepoštovanju normi ili o nemaru ili nepreduzimljivosti u vezi sa sačinjavanjem i dosljednom primjenom saobraćajnih propisa, ili o nezdravim navikama kao što su pušenje i korišćenje mobilnog telefona za vrijeme vožnje, vožnja motornog vozila poslije upotrebe alkohola, lijekova i droge, neprilagođivanje uslovima na putu, vožnja noću i velika brzina. Svjetska je znanost posljednjih desetljeća ustanovila da je pušenje duhana jedan od najvećih narušitelja zdravlja ljudi, uzročnik najraširenije bolesti ovisnosti i oko 25 organskih bolesti te ranije smrtnosti za oko 20-ak godina kod većine višegodišnjih pušača. Svaki pušač pa i vozač motornog vozila svakim udahom duhanskog dima unosi u svoj organizam oko 4000 raznih kemijskih tvari koje krv raznosi do svih ljudskih stanica. Prva reakcija organizma na svaki udah duhanskog dima je sužavanje krvožilnog sistema, povišenje krvnog pritiska i ubrzanje rada srca. Ovisnost o pušenju smanjuje pozornost pušača tijekom vožnje. Isto tako, paljenje cigarete tijekom vožnje, držanje među prstima i otresivanje pepela goruće cigarete također smanjuju opreznost na vožnju i ugrožavaju sigurnost u saobraćaju. U znanstvenim istraživanjima o saobraćajnim nesrećama se navodi da pušači vozači imaju oko 50 % više nesreća od vozača nepušača, pretežno tijekom noćnih vožnji. Vozaču pušaču duhanski dim smanjuje oštrinu vida, mišićne reflekse i izaziva brže umaranje. Samo se od dima jedne popušene cigarete u automobilu oštrina vida vozača smanjuje za 5,5 % nakon 20-ak minuta, a nakon jednog sata za 17,5 %. Vanjski dijelovi očiju reagiraju na duhanski dim učestalijim žmirkanjem i suzenjem. Ugljični monoksid duhanskog dima blokiranjem od 2 do 15 % crvenih krvnih zrnaca za prijenos kisika dovodi do postupnog trovanja organizma vozača izazivajući pospanost, umor, glavobolju i mučninu, što tijekom vožnje može također ugroziti sigurnost saobraćaja. Otrovi duhanskog dima uzrokuju usporenje prijenosa podržaja kroz živčane stanice. Posljedice su takvog djelovanja usporene refleksne mišićne radnje. Zbog fenomena usporenja refleksnih radnji u pušača vozača i drugih štetnih učinaka duhanskog dima na njihovo zdravlje, osiguravajući zavod u mnogim zapadnim zemljama naplaćuje od vozača pušača veću naplatu za osiguranje automobila i njihovih života. U Velikoj Britaniji primjerice plaća se oko 15 % viša osiguranja za vozače-pušače. Neka preduzeća u Evropi ne zapošljavaju pušače vozače iz razloga što oni imaju veći postotak saobraćajnih nesreća od

vozača nepušača, što su više na bolovanju, što više troše sredstava za zdravstvenu zaštitu, češće obolijevaju i ranije odlaze u invalidsku mirovinu.Uticaj droga na učesnike u saobraćaju: Problem uticaja droga na učesnike u saobraćaju je dio opšteg problema narkomanije i uticaja na čovjeka. Droga predstavlja globalni problem tako da se ne može posmatrati i izolovati samo našu zemlju u cilju borbe sa ovim problemom. U svijetu danas ima oko 250 miliona narkomana, pa je sasvim logično da su i oni aktivni učesnici u saobraćaju. Neka istraživanja pokazuju da je od ukupno ozlijeđenih vozača u saobraćajnim nesrećama, njih (8-10)% imalo u krvi jedno ili više psiho-aktivnih sredstava. Iako je alkohol još uvijek najzastupljeniji, uočava se porast broja vozača koji voze pod uticajem drugih psiho-aktivnih sredstava (tetrahidrokanabinol THC, kokain, marihuana i dr.). Neki istraživači su ustanovili da se alkohol u krvi najčešće nalazi kod vozača automobila, dok vozači motocikala znatno češće voze pod uticajem tetrahidrokanabinola, kokaina, fenilciklidina, nešto rjeđa je kombinacija tih sredstava sa alkoholom. Prema DSM IV1 klasifikaciji pod psiho-aktivnim sredstvom podrazumjeva se droga, lijek ili otrovna tvar, a svrstani su u slijedeće grupe: alkohol, amfetamin, simpatomimetici, sredstva jednakog djelovanja (kofein, kanabis, kokain), halucogeni, hlapljiva otapala, nikotin, opijati, fenciklidin (PCP), sedativi i hipnotici. Neka od ovih sredstava, iako svrstana u odvojene skupine imaju isti ili sličan uticaj na čovjeka (alkohol djeluje slično kao sedativi i hipnotici, kokain kao amfetamin). Pojedina navedena sredstva su lijekovi ili sastavni dio lijekova koje doktor propisuje, dakle koriste se u medicini i legalno se nabavljaju u apotekama. Njihovo osnovno djelovanje kao i nuspojave utiču na pojedine psihičke funkcije tako da njihovo i jednokratno uzimanje može izazvati određene promjene u ponašanju. Neka od tih sredstava su anestetici, antialergici, kardio-vaskularni lijekovi, antihipertenzivi itd. U stručnoj i publicističkoj literaturi ne postoji jedinstven termin niti jedinstveno usvojen stav o sadržaju ovog pojma. Opojnim ili narkotskim drogama nazivani su najprije morfin i kodein. Kasnije se taj naziv poistovjetio sa nazivom opijata. U početku je naziv opojne droge imao puno opravdanje, jer te supstanice zaista imaju opojni učinak. Tada se samo za njih znalo da mogu imati određeni negativni zdravstveni i socijalni efekat, pa su se internacionalne konvencije odnosile samo na opijum i opijate. Kasnije su pronađene nove sintetičke i polusintetičke supstance, koje su imale slično dejstvo kao i morfin pa je pojam opojnih (narkotskih) droga proširen i na njih.

Već ranije je zapaženo da i neke druge materije stvaraju, pri zloupotrebi, slično negativne zdravstvene i socijalne posljedice, kao i opojne droge, iako nemaju opojni učinak. Tako su, u konvencije o opojnim drogama ušle i supstance koje imaju efekat upravo suprotan opojnom, kao npr. lišće koke i kokain. Putem zakona mnogih zemalja proširio se naziv opojnih droga u svakodnevnu upotrebu iako se jedino zajedničko svojstvo, droga koje su na opisani način nazvane opojnim (narkotskim), sastoji u stvaranju ovisnosti uz negativne zdravstvene i socijalne posljedice, kao i tretiranja njihovog uticaja na učesnike u saobraćaju tim veći. Ponašanja za volanom su različita u zavisnosti od vrste konzumiranog narkotika, to su prije svega: brza vožnja, bezrazložno i naglo kočenje, prolaženje kroz crveno itd.

Postoje različiti testovi za brzo i lako ispitivanje prisustva droga u organizmu čovjeka (vozača), međutim loša strana ovih testova je što oni reaguju na drogu koja se zadržala u organizmu mnogo duže nego je bilo njeno djelovanje. Djelovanje marihuane je oko 24 sata ali se ona može otkriti u urinu i do sedam dana nakon konzumiranja. Ovi testeri djeluju na

1 DSM IV-Dijagnostičko statistički priručnik, Američko psihijatrijsko društvo 1996 g.

najmanju količinu droge u organizmu, ali nigdje se ne govori kolika je to minimalna količina droge koja bi vozača onesposobila za normalno upravljanje vozilom. Protiv narkomanije neophodno je boriti se na globalnom nivou, tj. suzbijati upotrebu droga u samom društvu, a time bi se smanjila upotreba i u saobraćaju. Ovo naglašava potrebu za daljnji istraživački rad na temu droga u saobraćaju što je potrebno obuhvatiti sa aspekta različitih struka (medicina, psihologija, sociologija, policija, pravo, saobraćaj itd.). Na području naše zemlje se još uvjek ne vrše testiranja vozača na prisustvo droga u organizmu i da mi trenutno ne poduzimamo ništa konkretno na suzbijanju upotrebe droga i učestvovanja u saobraćaju. Danas, postoji više vrsta droga koje različito utiču na čovjeka pa je i problem tretiranja njihovog uticaja na učesnike u saobraćaju tim veći. Ponašanja za volanom su različita u zavisnosti od vrste konzumiranog narkotika, to su prije svega: brza vožnja, bezrazložno i naglo kočenje, prolaženje kroz crveno itd. Postoje različiti testovi za brzo i lako ispitivanje prisustva droga u organizmu čovjeka (vozača), međutim loša strana ovih testova je što oni reaguju na drogu koja se zadržala u organizmu mnogo duže nego je bilo njeno djelovanje. Djelovanje marihuane je oko 24 sata ali se ona može otkriti u urinu i do sedam dana nakon konzumiranja. Ovi testeri djeluju na najmanju količinu droge u organizmu, ali nigdje se ne govori kolika je to minimalna količina droge koja bi vozača onesposobila za normalno upravljanje vozilom. Imamo različite vrste opijata i droga a među opšte poznatim su sljedeći: Opijum, Morfin, Heroin, Kanabis, Marihuana, Hašiš, Kokain, Amfetamini, LSD, Inhalansi

Metode utvrđivanja prisutnosti droge kod učesnika u saobraćaju: Upotrebu droga u saobraćaju je daleko teže kontrolisati nego alkohol. Vrlo je teško prilikom rutinske kontrole u saobraćaju prepoznati intoksiciranu osobu, a posebno je teško, gotovo nemoguće, posumnjati u neku posebnu psihoaktivnu tvar. Nije moguće, također, odrediti dopuštenu koncetraciju neke droge u krvi vozača, do koje bi on još bio sposoban za vožnju. Određivanje droge u pojedinim tekućinama ili općenito biološkom materijalu (npr. kosa) jest kompliciraniji i skuplji proces u odnosu na odredživanje alkohola u organizmu. Pojedini autori su iznosili svoja iskustva u određivanju droga u pojedinim biološkim materijalima (krv, urin, slina, znoj i kosa ) i navodili su moguće probleme koji mogu nastati prilikom uzimanja uzoraka kao što su mogućnosti manipulacije od strane osobe od koje se uzima uzorak, osjetljivost procjene o kojoj vrsti narkotika se radi itd.

Primjer testa na drogu putem pljuvačke

Postoje metode za utvrđivanje droga iz bioloških materija, ali u početku njihove primjene poseban problem je bio što su se ti uzorci morali slati na vjestačenje i čekati rezultati vjestačenja. Danas se radi na tome da se policiji olakša posao, što znači da se želi pronaći metoda i osposobiti ljudi koji će moći prepoznati osobu pod uticajem opojne droge na mjestu na kojem se zateknu, te se brzim preliminarnim testom može i potvrditi. Jedna od takvih metoda je, tzv. DRE 17 metoda i koristi se u pojedinim državama SAD- a. Ova metoda

uključuje 12 koraka za utvrđivanje je li osoba: nesposobna za vožnju; ako je nesposobna za vožnju, je li nesposobnost povezana sa zloupotrebom droge; ako je vezano uz zloupotrebu droge, koja je to kategorija droga ili koja kombinacija kategorija uzrokuje nesposobnost za vožnju. Dvanaest koraka čini DRE metode i to:

- koncetracija alkohola u dahu ili krvi,- intervju policijskog službenika,- preliminarno ispitivanje,- pregled očiju,- test podijeljene pažnje,- pregled vitalnih znakova,- pregled veličine zjenica u zatamnjenoj prostoriji,- mišićni tonus,- pregled mogućih tragova uboda iglom,- izjava, ispitivanje,- mišljenje i- toksikologija (analiza dobivenog uzorka).

Međutim, biološki materijal je pouzdaniji za određivanje prisutnosti droga, ali i bolji je dokazni materijal. Stoga, danas su razvijeni odgovarajući testovi za brzo i lako ispitivanje intoksiciranosti vozača. Upotreba psiho-aktivnih sredstava vezano uz sigurnost na cestama i saobraćajnu delikvenciju, može se sagledati kroz slijedeće probleme:- intoksikacija psiho-aktivnim sredstvom,- zloupotreba i ovisnost o psiho-aktivnom sredstvu i - uzimanje psiho-aktivnog sredstva u svrhu liječenja po preporuci doktora.

lntoksikacija psiho-aktivnim sredstvom je privremeni poremećaj koji nastaje kao posljedica neposrednog uzimanja (ili izloženosti) određenom psiho-aktivnom sredstvu. Intoksikacija je najčešće, ali ne i nužno povezana uz zloupotrebu ili ovisnost, o psihoaktivnim tvarima. Simptomi se razvijaju ubrzo po uzimanju sredstava i posljedica su fiziološkog djelovanja psiho-aktivne tvari na centralni nervni sistem. Osoba intoksicirana psiho-aktivnim sredstvom je prepoznatljiva po promjenjivom ponašanju i određenim fiziološkim potrebama u organizmu vezanim za uzeto sredstvo (širina zjenica, teturavi hod, miris iz usta, boja kože itd.). Ponašanje je promijenjeno na različite načine, pa često se manifestuje kao promijenjivo raspoloženje, poremećena percepcija, agresivnost, smanjena mogućnost procjene situacije itd. Na koji način će se pojedine osobe ponašati pod uticajem nekog psiho-aktivnog sredstva ovisi o nizu elemenata. U prvom redu od vrste uzetog sredstva, količine sredstva, tolerancije u tom sredstvu, o eventualnoj ovisnosti, kombinaciji različitih sredstava i dr. Na temelju promijenjenog, odnosno poremećenog ponašanja može se samo postaviti sumnja na intoksikaciju, koju je potrebno dokazati daljnjim postupcima, a to su:

ljekarski pregled i toksikološka analiza krvi i urina.

Prepoznavanje alkoholiziranog vozača je vrlo jednostavno u odnosu na mogućnost prepoznavanja osobe koja je pod uticajem nekog drugog psiho aktivnog sredstva. Istraživanja o identifikaciji intoksiciranih vozača od strane saobraćajne policije ustanovila su sljedeće:

policajci su u najvećem broju vozača tačno prepoznali osobe intoksicirane samo alkoholom,

vozači koji su bili intoksicirani kombinacijom alkohola i nekog drugog psiho-aktivnog sredstva najčešće su bili identificirani kao intoksicirani alkoholom dok su vozače koji su bili pod uticajem bilo kog drugog sredstva, osim alkohola navodili kao nepažljive i nemarne vozače.

Sljedeći problem je činjenica da nije moguće ustanoviti za svaku pojedinačnu drogu, koja bi koncentracija u krvi mogla biti još uvijek dozvoljena za vožnju. Pojedine droge već u niskim koncentracijama izrazitije remete ponašanje i mogućnost vožnje. Metamphetamin npr. u bilo kojoj koncentraciji uzrokuje nesposobnost za vožnju. Životna dob je također značajan faktor u konzumaciji psiho-aktivnih sredstava i reagiranja na njih. Znaci i simptomi trovanja nekim psiho-aktivnim sredstvima mogu biti prisutni satima i danima nakon uzimanja sredstava. Potrebno je napomenuti da i sredstva koja su u svakodnevnoj upotrebi i koja u suštini ne predstavljaju značajan problem kad su u pitanju sigurnost u saobraćaju, ipak mogu uzrokovati intoksikacije, to se odnosi na kofein i nikotin. Prepoznavanje osobe koja, intoksicirana nekim psiho-aktivnim sredstvom, upravlja motornim sredstvom izuzetno je težak zadatak i zahtjeva dodatnu obuku. Postavljenu sumnju neophodno je potvrditi ili otkloniti toksikološkom analizom.

Zloupotreba i ovisnost o psiho-aktivnom sredstvu. Prema DSM IV klasifikaciji zloupotreba psiho-aktivnih tvari je oblik neprilagođenog uzimanja psiho-aktivnih tvari izražen u ponavljanim nepovoljnim posljedicama povezanim uz višekratno uzimanje tvari. Pojavljuje se tolerancija sustezanja i prisile uzimanja droge, odnosno dolazi do ovisnosti. Simptomi ovisnosti slični su uglavnom kod svih psiho-aktivnih tvari, samo što su kod pojedinih psiho-aktivnih tvari neki od simptoma više ili manje izraženi. Kod nas je, zasad, još uvijek vodeće psiho-aktivno sredstvo alkohol, ali valja očekivati da će se s obzirom na porast konzumacije legalnih i ilegalnih psiho-aktivnih sredstava pojaviti i problem vozača koji voze pod uticajem tih sredstava ili samih ili u raznim kombinacijama.

Psiho-aktivno sredstvo uzeto u svrhu liječenja. Novija istraživanja ukazuju na povećan broj saobraćajnih nesreća koje izazivaju osobe koje po preporuci doktora uzimaju lijekove psiho-aktivnog djelovanja. Postavlja se pitanje kako će lijek, koji je potrebno uzimati da bi se poboljšalo zdravstveno stanje, uticati na vozačevu sposobnost. Istraživanja pokazuju da je reakcija pojedine osobe na takve lijekove vrlo individualna s obzirom na vrstu lijeka i primijenjenu dozu. Na doktoru je velika odgovornost prilikom propisivanja lijekova, s psiho-aktivnim učinkom ili nuspojavama, osobi koja će voziti motorna vozila za vrijeme uzimanja terapije.

Takođe je obaveza doktora da upozori bolesnika upravo na mogučnost promjenjene vozačke sposobnosti, te da sam prati javljaju li se smetnje koje ograničavaju vozačke sposobnosti. Činjenica je da svaka bolest djeluje na vozačke sposobnosti, tako da osobe koje boluju od hroničnih bolesti dobivaju vozačku dozvolu na ograničeno vrijeme uz preporuku redovnog liječenja, što omogućava doktoru i kontrolu djelovanja lijekova na bolesnikovu sposobnost za vožnju. Osobe koje samoinicijativno povremeno ili trajno uzimaju neka psiho-farmakološka sredstva bez dovoljne spoznaje o njihovom djelovanju i mogućim nuspojavama predstavljaju dodatni rizični faktor u saobraćaju.

Dosadašnja iskustva i znanstveni eksperimenti upozoravaju i ističu da sve veća količina droga i psiho-aktivnih tvari veoma negativno djeluju na psihofizičke sposobnosti koje su potrebne za sudjelovanje u javnom saobraćaju, posebno u ulozi vozača. Droga štetno djeluje posebno na brzinu uočavanja i prepoznavanja opasnosti. Bez obzira na dugogodišnja naučna istraživanja djelovanja droge na vozačke sposobnosti, raspoloživa saznanja su još uvijek ograničenog karaktera. Profesor Modly iznosi slijedeće konstatacije o negativnom djelovanju droga na osobe za upravljačem motornih vozila:

Narkotici osiromašuju vozačke sposobnosti, ali ne tako kao halucinogeni i hipnotici. Konzumiranje narkotika u većim količinama, ili u kombinaciji sa alkoholom, prouzrokuju perceptivne promjene tj. promjene opažanja koje se dalje odražavaju na dužinu vremena reakcije, te izrazitu degradaciju psihomotorne sposobnosti uz slabljenje pažnje. Ponekad dolazi čak i do pojave sumanutih ideja o veličini i moći, što u vožnji može biti kobno;

Psihostimulansi uzeti u većim količinama mogu prouzrokovati saobraćajnu nesreću ne samo za vrijeme nego i nakon svog djelovanja. Oni izazivaju konfuziju i paranoidna stanja, što vozača potiče na ponašanje kakvo ostali učesnici saobraćaja od njega ne očekuju, a to može biti opasno za sve učesnike u saobraćaju. Prividno otklanjaju osjećaja umora pa vozač ostaje za upravljačem i u stanju potpune iscrpljenosti, a kako im djelovanje naglo prestaje može se dogoditi da vozač zaspe u vožnji;

Hipnotici (barbiturati) već u umjerenim dozama degradiraju vozačke sposobnosti svojim štetnim djelovanjem na psihofizičke komponente bitne za sigurnu vožnju kao što su: pažnja, koncetracija, koordinacija, kontrola pokreta, opažanje, primanje informacija. Poslije toga slijedi otežano mišljenje, pomanjkanje emotivne kontrole, agresivno ponašanje i dremljivost što sve u kombinaciji s izrazito produženim vremenom reakcije čini vozača opasnim učesnikom u saobraćaju;

Halucinogeni izazivaju čulne obmane odnosno iskrivljuju percepciju tj. opažanje u obliku halucinacija i iluzija. Na taj način smanjuju sposobnost vozača da razlikuje stvarnu situaciju na cesti od fantazije. Vozač gubi osjećaj za smjer, razmak, dubinu i vrijeme, a javljaju se i iskrivljene predodžbe o veličini predmeta, rasporedu i bojama;

Hašiš i marihuana takođe uzrokuju bitne promjene opažanja, spoznajnih procesa i psihomotornih funkcija neophodnih za sigurnu vožnju (česte su okularne senzacije, grč vjeđa), zatim ograničenje akomodacijske širine, smanjen osjećaj za prostor uz pojavu klaustrofobije. Dolazi do halucinacija, iluzija, vizija, fenomena depersonalizacije, mentalne konfuzije što sve bitno smanjuje mogućnost donošenja pravilnih odluka za koje je potrebna dobra percepcija i rasuđivanje, što je u saobraćaju veoma bitno. Ovi efekti mogu trajati i do 24 sata nakon konzumiranja. Ispitivanja su pokazala da je vozač koji je nedavno konzumirao marihuanu ili neku supstancu na bazi amfetamina u istoj opasnosti od sudara kao i vozač kod kojeg je koncentracija alkohola u krvi iznad 0.5 (o/oo) promila.

Najčešće manifestacije ponašanja vezane uz vožnju pod uticajem bilo koje vrste droga su: o velika brzina, o prolaženje kroz crveno svjetlo, o često bezrazložno i naglo kočenje, o jurnjava, o euforično ponašanje,

o agresivna vožnja,o smetenost, o neobjašnjiv strah, o pogrešna procjena, o kolebanje i neodlučnost vozača.

Sve ovi gore navedeni uticaji na vozače i njihovo učešće u saobraćaju dovode do pojave velikog broja saobraćajnih nesreća.

Uticaj droge na pješaka: Veliki uticaj droge imaju i na ostale učesnike u saobraćaju. Pješaci su ti koji su u urbanim sredinama u većem broju učesnici u saobraćaju i kao takvi više su izloženi u odnosu na ostale učesnike. Svi prethodno navedeni uticaji droga i psiho-aktivnih tvari na vozača mogu se navesti i u slučaju pješaka. Naravno, opis djelovanja bio bi i mnogo detaljniji da postoje statistički podaci dobiveni testiranjem vozača i pješaka. Neke zemlje ih provode ali to je još uvijek u nekoj početnoj fazi, dok u našoj zemlji ne postoji niti jedan registrovani slučaj droge kao uzročnika krivičnog djela u saobraćaju.