M e d i j s k a p i s m e n o s t i r o d n a r a v n o p r a v n o s t

IzdavačNVO NOVACentar za feminističku kulturu

Za izdavačaNataša Nelević

UrednicaNataša Nelević

Dizajn i pripremaAna Matić

ŠtampaGrafo Zeta d.o.o.

Tiraž500 primjeraka

ISBN: 978-9940-9151-0-0

Medijska pismenost i rodna ravnopravnostŽena u medijskom ogledaluZbornik radovaPodgorica, 2008.

Priprema i objavljivanje ove publikacije

finansijski su podržani od strane Fondacije Institut

za otvoreno društvo - Predstavništvo Crna Gora.

Stavovi imišljenja izneseni u tekstu predstavljaju

stavove autora/ki i ne moraju se obavezno poklapati

sa stavovima i mišljenjima Fondacije Instituta

za otvoreno društvo - Predstavništvo Crna Gora.

Žena u medijskom ogledalu Zbornik radova

M e d i j s k a p i s m e n o s t i r o d n a r a v n o p r a v n o s t

4

Medi jsk a pismenost i rodna ravnopravnost

5Medijskim opismenjavanjem stiče se sposobnost za kritički odnos prema medijima. Samo medijski opismenjen čovjek zna da medijska predstava nije neutralni “odraz” stvarnosti i “istina”, već da je to iskonstruisana slika kojom nam se sugeriše i neki stav o onome što je predstavljeno. On zna kako da svaku medijsku konstrukciju dekonstruiše, sagleda kao uslovnu istinu, to jest istinu nekog subjekta, nekog konteksta, nekog pogleda na svijet, neke ideologije.

Mediji masovne komunikacije imaju moć da simuliraju realno i da proizvedu utisak da nemaju ideološke pretenzije i interese. Anketirani ljudi često tvrde da su mediji za njih “samo zabava” i odbacuju mogućnost da mediji (izuzev informativnih emisija) vrše na njih ideološki uticaj. Ipak, stav Mec Juana - “Medij je poruka” sve se češće citira što pokazuje da narasta svijest o tome da mediji masovne komunikacije danas imaju veliki uticaj na formiranje naših modela ponašanja, identiteta, vrednosnih sistema, i da je zato neophodno kritički reagovati na te uticaje.

Medijska re-prezentacija, kao temelj medijskog procesa, u stvari je kulturna praksa kojom se proizvode značenja. Terminom medijska re-prezentacija, koji je danas široko prihvaćen u teorijskom promišljanju medija masovne komunikacije, potenciramo da medijske

predstave nisu odrazi svijeta, već da mediji za određenu publiku re-kreiraju predstavu, re-prezentuju objekat ili proces u njegovom odsustvu. To znači da mediji stvarnost prepoznaju, imenuju, simbolički fiksiraju i daju joj značenje. Na taj način, svaka medijska re-konstrukcija mora biti shvaćena kao politički događaj jer ona reprezentuje neki interes koji se tiče kontrole i moći.

Sposobnost da u medijskim predstavama o ženi prepoznamo re-prezentaciju, ideološku konstrukciju ili poruku o tome šta žena treba da bude - važan je segment procesa medijskog opismenjavanja. Usljed svoje integrisanosti u kulturu, seksizam (diskriminacija po osnovu pola) je najrasprostranjeniji ali istovremeno i najnevidljiviji oblik diskriminacije. Mi “ne vidimo” različite vidove diskriminacije žene zato što smo kroz proces obrazovanja i socijalizacije naučeni da su predstave o ženi koje naša kultura generiše i reprodukuje istinite, to jest utemeljene u “prirodi”. Naučeni smo da mislimo da su ženskom polu “prirođena” svojstva poput požrtvovanosti, vezanosti za porodicu, neodlučnosti itd, ali nismo naučeni da preispitujemo te predstave i da razmišljamo o njima kao socijalnim i ideološkim konstruktima.

6

Patrijarhalna rodna politika ostvaruje se kroz generisanje i reporodukovanje rodnih stereotipa ili “uvriježenih predstava” o ženi kojima obiluje naša kultura. Stereotipi su nekritički preuzete, iskustveno neutemeljene predstave o pripadnicima pojedinih grupa koje se (ukoliko su stereotipi negativni) koriste za diskriminaciju te grupe. Stereotipi o ženama su integrisani u patrijarhalnu kulturu. Njima se ženama pripisuje niz osobina koje se sve stiču u jedan, temeljni stereotip o ženi koja svoje “prirodno utočište” nalazi u ulozi majke koja se brine o potomstvu i žene koja želi da udovolji seksualnoj želji muškarca.

Mediji masovne komunikacije i masovna kultura eksploatišu te stereotipe o ženi kao objektu, “prirodno” inferiornom, privatnom i ne-političkom biću. Ipak, s obzirom na veliku šarolikost medijskih reprezentacija žene, izgleda nam da je teško doći do preciznog odgovora na pitanje – kakvu predstavu o ženi mediji masovne komunikacije konstruišu i nameću kao društveno poželjnu? Savremene medijske prakse reprezentacije žene su tako šarolike da nas to može zbuniti i navesti da posumnjamo u stav da mediji promovišu tradicionalno-patrijarhalnu predstavu o ženi. Stereotipi o ženi se istorijski mijenjaju i transformišu. U medijima masovne komunikacije pojavljuju se reprezentacija žene koje se, barem na prvi pogled, ne uklapaju u tradicionalne stereotipe o ženi. Tako, na primjer, mediji masovne komunikacije ne mogu da ignorišu sve veći broj žena u javnoj sferi, u politici, biznisu, umjetnosti. Novi stereotip

o ženi koja uspijeva da bude savršena majka, profesionalka i ljubavnica djeluje, barem na prvi pogled, kao narušavanje patrijarhalnog stereotipa o ženi. Takođe, može nam se učiniti da se vrlo izražena seksualizacija žene u medijima ne uklapa u predstavu o ženi koju prepoznajemo kao tradicionalno-patrijarhalnu. Ipak, analize rodne politike medija masovne komunikacije pokazuju da sve ove reprezentacije nisu u osnovi promijenile patrijarhalnu suštinu medijske re-prezentacije žene: iako se stereotipi o ženi redizajniraju, mediji masovne komunikacije i dalje ostaju moćan instrument održanja politike patrijarhata i očuvanja njegovih interesa. Mediji masovne komunikacije i danas imaju važnu ulogu u nastojanjima da se žena i dalje zadrži u prostoru privatnosti i doma, to jest u sprečavanju ili usporavanju njenog pristupa javnom prostoru, gdje se osvaja i dijeli društvena moć. Na taj način, oni vrše ideološki uticaj štiteći političke interese patrijarhata.

Zbog svog planetarnog uticaja, mediji masovne komunikacije već odavno su u žiži interesovanja feminističkih teoretičarki. U svijetu se vrše monitorinzi medija kako bi se ocijenio njihov uticaj na društveni položaj žene. Analizira se način na koji mediji masovne komunikacije predstavljaju žene i način na koji je medijski sistem konstruisan u okvirima patrijarhalnog sistema proizvodnje i reprodukcije.Ta istraživanja imaju četiri glavna cilja: da analiziraju sadržaj u smislu postojanja seksizma i stereotipne ženskosti; da dovedu u pitanje mehanizme kojima se konstruišu značenja ženskosti; da opišu odnose između medija i konzumenata i načina

7

kulturnog razumijevanja, i da analiziraju medije u pogledu zaposlenosti žena u njima.

Medijsko opismenjavanja treba da nas osposobi da razumijemo da medijske predstave o ženi nisu “polno zadate”, već da je riječ o re-prezentacijama žena koje su nastale u okviru ideologije patrijarhata. Dekonstrukcija rodnih medijskih predstava podrazumijeva prepoznavanje medijske slike kao konstrukcije, dakle njenu de-konstrukciju - razotkrivanje te slike kao socijalnog konstrukta ideologije patrijarhata.

Distinkcija pol/rod je temeljno polazište kritike medijske re-prezentacije žene. Polazi se od stava da osobine koje se pripisuju ženama (inferiornost, emotivnost, neodlučnost, nesamostalnost, plašljivost itd.) nisu “prirodne osobine”, već da su to “poželjne” osobine žena koje društvo kroz proces socijalizacije i kroz svoje institucije (obrazovanje, kultura, mediji itd.) nastoji na nametne ženama i društvu. Dok je pol biološka datost, anatomska karakteristika iz koje ne proističu bilo kakva svojstva žene, rod je društveno konstruisana predstava o ženi, koja nema nikakvo uporište u polnim karakteristikama već nastaje u društvu kao rezultat interesa i htjenja da se žena zadrži u potčinjenom položaju. Suština dekonstrukcije medijskih rodnih stereotipa jeste upravo prepoznavanje toga konteksta i razumijevanje interesa koji utiču na medijsku proizvodnju takvih stereotipa.

Sve ove napore pokreće želja da se afimiše emancipatorski potencijal medija masovne

komunikacije. U demokratskom društvu bi muška i ženska stvarnost morale da budu jednako važne i vidljive, a iz perspektive politike jednakih prava važno je da i muškarci i žene pod istim uslovima okupiraju medijski prostor. Na rodno korektnu medijsku politiku mediji su obavezani mnogim međunarodnim i nacionalnim dokumentima mnogih zemalja. Politička korektnost uključuje i brigu o načinu medijskog predstavljanja žena, njihovog lika i tijela, bioloških i društvenih razlika. Takođe, od medija se zahtijeva da suzbijaju diskriminaciju i seksizam i da ohrabruju žene za veće učešće u javnom životu i ostvarivanje ženskih ljudskih prava. Zakon o rodnoj ravnoravnosti u Crnoj Gori takođe prepoznaje značaj medija masovne komunikacije za postizanje rodne ravnopravnosti. U članu 13 ovog Zakona od medija se očekuje da »promovišu rodnu ravnopravnost kroz programsku koncepciju«. Takođe, članom 23 Zakona o medijima zabranjuje se »objavljivanje informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv osobe ili grupe osoba zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenom polu«. Postojanje ovakvih zakona pokazuje da u Crnoj Gori postoji politički konsezus oko značaja rodno korektne politike medija za razvoj demokratije i politike poštovanja ljudskih prava.

Ipak, promjene u medijskoj rodnoj politici su vrlo spore. Seksizam je inkorporiran u kulturu, kao njen sastavni dio, što otežava da diskriminacija žene bude prepoznata kao diskriminacija. Budući da seksističke poruke nisu uvijek očigledne, da one čak znaju da budu

8

suptilne, takoreći projektovane za podsvijest - potreban je veliki napor da bi se prepoznao njihov diskriminatorski karakter.

Proces postizanja rodne ravnopravnosti može biti ubrzan i kroz proces medijskog opismenjavanja koji će nas osposobiti da razumijemo ideološki kontekst medijskih reprezentacija žene i da prema njima zauzmemo kreativan i kritički stav. Napor uložen u dekonstrukciju medijskih reprezentacija žene se višestruko isplati: onaj ko postane senzibilan za prepoznavanje medijske diskriminacije žene biće istovremeno senzibilisan i za prepoznavanje svih drugih vidova medijskih diskriminacija i medijskih i društvenih manipulativnih strategija.

Ovaj zbornik je planiran kao podrška učenicima/cama i predavačima/cama koji se u okviru nastave medijskog vaspitanja budi upustili i u analizu medijskih predstava o ženi, bez koje je teško zamisliv proces medijskog opismenjavanja. Cilj ovog zbornika je da pomogne u formiranju kritičkog odnosa prema medijima, ali istovremeno i kritičkog odnosa prema patrijarhalnim vrijednostima i svim oblicima institucionalnog mišljenja koji vode ukidanju individualnih sloboda i ljudskih prava.

Nataša Nelević, urednica

9

10

Žensko tijelo u medijima

Jelena Martinović

11Uz ovaj tekst, u kojem ćemo analizirati status ženskog tijela u medijima masovne komunikacije i masovnoj kulturi, objavljene su dvije fotografije žena: prva od njih (prilog 1) je naslovna strana popularnog magazina za žene »Cosmopolitan«, a druga (prilog 2) je fotografija žene izbjeglice sa Kosova koja je u više navrata objavljivana u štampi u vrijeme rata na teritoriji Kosova. Obije fotografije predstavljaju medijske re-prezentacije ženskog tijela. Moglo bi se reći i da one predstavljaju dva osnovna tipa medijske re-prezentacije žene: tip seksualizirane žene i tip «žene iz naroda«. Analiza razlika između ova dva tipa medijske re-prezentacije žene može nam pomoći da dođemo do odgovora na pitanje - Kakva je žena koju mediji masovne komunikacije re-prezentuju kao društveno poželjnu?

Žensko tijelo se nalazi u samom središtu ideologije patrijarhata, a time i u središtu kritike te ideologije. Ključna primjedba koja se upućuje patrijarhatu tiče se objektifikacije ženskog tijela preko koje se vrši diskriminacija žene. Patrijarhalna kultura žensko tijelo re-prezentuje kao objekat zato što u ideologiji patrijarhata žena ima status objekta. Da bi žena stekla pravo na subjektivitet, objektifikacija žene, kao osnovna strategija diskriminacije žene u patrijarhatu, mora se izložiti kritici.

prilog 1

prilog 2

12

Nju vidimo, njega čujemo

Mediji masovne komunikacije podržavaju ideologiju patrijarhata re-prezentujući ženu i žensko tijelo kao objekat. Objektifikujući je, mediji opravdavaju diskriminaciju žene i patrijarhalnu podjelu polnih uloga. U ovom tekstu analiziraćemo medijsku strategiju objektifikacije žene i ideološko značenje te strategije. Kroz poređenje dvije re-prezentacije ženskog tijela (prilog 1/prilog 2) pokušaćemo da utvrdimo na koji način se žensko tijelo objektifikuje u mas-medijskoj kulturi i kakvi se interesi ostvaruju kroz takvu objektifikaciju.U medijima masovne komunikacije žensko tijelo je mnogo vidljivije od muškog. Monitorinzi medija koji su fokusirani na rodnu politiku medija vidljivost ženskog tijela u medijima uzimaju kao polaznu tačku za analizu medijskog tretmana žene. U medijima masovne komunikacije Nju – najčešće vidimo, a Njega – najčešće čujemo. Mediji ženi dodjeljuju tijelo, a muškarcu glas. U medijima žena najčešće ćuti i samo «izgleda», dok muškarac najčešće govori, misli, ocjenjuje, predviđa i artikuliše smisao.

Da bismo zaključili da mediji masovne komunikacije imaju tendenciju da ženu vizibiliziraju, učine je tjelesno vidljivom, dostupnom čulima, da je prezentuju kao tijelo - dovoljno je da sa bilo kojeg kioska za štampu pokupimo pregršt časopisa, od onih «šarenih», modnih i luksuznih, do dnevnih listova koji čine stub «ozbiljne» štampe. Ženska tijela zaposjedaju stranice «šarene» štampe: ona su na naslovnim stranama, na unutrašnjim stranama, a često su

rasprostrta preko tzv. duplerica. Ponekad se ženska tijela u medijima pojavljuju «sa povodom» (npr. fotografija uz intervju); često se javljaju kao instrument oglašivačke industrije (njihova tijela «prodaju» sve, od kozmetičkih preparata do automobilskih guma), a ponekad su ona samo «ilustracije» koje se ne mogu opravdati nijednim kontekstom (osim, naravnom, ideološkim - patrijarhalnim). U tzv. ozbiljnoj štampi, u dnevnim listovima na primjer, ženska tijela se rjeđe pojavljuju na prvim stranicama koje su rezervisane za «ozbiljne teme», ali se zato na stranicama koje su namijenjene opuštanju, zabavi, temama koje spadaju u privatnu sferu života, njihova tijela ponovo javljaju u velikom broju.

Ženska tijela koja dominiraju medijskim prostorom uglavnom nisu «realna ženska tijela», već su to ekstremno seksualizirana, besprekorna ženska tijela kakva se rijetko mogu sresti u «stvarnom životu». Takva tijela gospodare onim «privatnim», ne-političkim, ne-ozbiljnim prostorom koji se u medijima omeđava različitim rubrikama i specijalizovanim magazinima posvećenim zdravlju i ljepoti, tračevima i skandalima, stilu života, porodici, uređenju doma.

Za razliku od žena, muškarci se u medijima češće čuju. Oni su ti koji u «ozbiljnim medijima» iznose stavove, daju ocjene, govore o stvarima koje se tiču opštih društvenih interesa (biznis, ekonomija, politika). Njihova tijela se takođe pojavljuju u medijima, ali ona nisu re-prezentovana kao seksualizirana tijela, već kao «ozbiljna» tijela subjekata koji misle, odlučuju i kreiraju društveni život.

13

Žensko tijelo sa naslovnice «Cosmopolitana» je jedno od mnogih savršenih ženskih tijela koja zaposijedaju medije, koja ćute i koja sigurno nikada neće reći ništa o korupciji, pravosuđu, ekologiji, kršenju ljudskih prava. Ova žena je nijema jer je ona ovdje samo zato da bi izgledala onako kako izgleda. Budi lijepa i ćuti! – ovaj stari imperativ patrijarhata mediji masovne komunikcije neprestano obnavljaju predstavljajući nam žene koje su lijepe i koje ćute.Ova ocjena može djelovati kao pretjerivanje: u medijima se ipak mogu čuti i ženski glasovi, a sve češće u medijskom prostoru nailazimo i na seksualizirana muška tijela. Da bismo testirali objektivnost ovog zaključka, pokušajmo da zamislimo neki dnevni list u kojem bi se na prvim, «ozbiljnim» stranama javljale samo predstave «ozbiljnih» ženskih tijela, u odijelima i uglavnom lica-portreta, a na ostalim, «zabavnim» stranama – tijela polunagih muškaraca koja «ukrašavaju» stranice na kojima se govori o njezi i ljepoti, zdravlju, automobilima ili novim tehnologijama. Da li nam tako nešto izgleda moguće? Naravno da ne. A ako nam se već takva situacija čini nemoguća, moramo zaključiti da živimo u svijetu u kojem muškarci i žene nisu ravnopravni, ni u životu ni u medijima, i moramo se zapitati - Zašto je tako?

Društveno poželjno tijelo

Već samu činjenicu da je žena daleko češće od muškarca u medijima re-prezentovana kao tijelo treba shvatiti kao ozbiljan simptom. Tendencija »utjelovljenja« žene je sama po sebi diskriminirajuća budući da je u patrijarhalnoj

kulturi tjelesno označeno kao inferiorno u odnosu na ne-tjelesno.

Patrijarhalni, androcentrični pogled na svijet temelji se na ideji suprotnosti. Ta ideologija postulira normu (simboličke »muške vrijednosti«), a ostalo se definiše kao »ono drugo«, kao suprotno toj normi, kao odsustvo norme, i u tom smislu kao nešto ne-vrijedno. Patrijarhalni, androcentrični pogled na svijet ne poznaje pojam različitog: ono što nije normativno-muško u patrijarhalnoj kulturi može biti shvaćeno samo kao puko odsustvo te normativne vrijednosti, a nikako ne kao nešto različito i kao takvo samosvojno i vrijedno.

Patrijarhalni pogled na svijet raslojava i subjekat: budući da je svijest, intelekt ono što je normativno (muška vrijednost), tijelo se mora shvatiti kao odsustvo intelekta, dakle nešto suprotno intelektu, ne-intelekt, a samim tim i ne-vrijednost. Vrednosne konotacije tijela su one iste konotacije koje se kulturološki pripisuju ženskosti. Patrijarhalna kultura počiva na moćnom simboličkom poretku u kojem se sve što je normativno i superiorno izjednačava sa muškim, a svako odstupanje od norme, sve što je inferiorno sa ženskim. Tijelo, kao odsustvo muškog-intelektualnog, simbolički se izjednačava sa ženom. Tako se samim potenciranjem ženske tjelesnosti u medijima žensko diskvalifikuje: ono se ne prepoznaje kao različito od muškog, što ono jeste, već jedino kao ne-kao-muško, suprotno muškom i inferiorno u odnosu na muško, što ono svakako nije.

14

Ali, problem tek tu počinje. Ako bi mediji bili zatrpani slikama žena nalik slici žene izbjegle sa Kosova (prilog 2), slikama žena iz fabrika, iz ambulanti, sa ulice, žena izloženih nasilju – samim tim imali bismo razloga da budemo zabrinuti zbog takve dominacije ženske tjelesnosti. Ali, takva, »stvarna« ženska tijela u medijima nisu dominantna. Naprotiv, medijskim prostorom vladaju ženska tijela koja prepoznajemo kao »krivotvorena« i ne-stvarna. Razlozi tog krivotvorenja ženskog tijela više zabrinjavaju i uznemiravaju od tendencije vizibilizacije i »utjelovljenja« žene u medijima.

Žena i muškarac su generički pojmovi za subjekat i objekat u patrijarhalnoj kulturi. Subjekatska pozicija podrazumijeva volju, akciju, promjenu, kreativnost, energiju, a objekatska - pasivnost, pokornost, odsustvo volje, nepokretnost. U patrijarhalnoj kulturi se muško izjednačava sa onim što je kreativno, aktivno, voljno, svjesno, a žensko sa onim što je pasivno, nesvjesno, nekreativno. Na taj način patrijarhalni diskurs obezbjeđuje subjektu-muškarcu suvereno pravo da kontroliše tijelo žene i da zahtijeva od njega da obezbjeđuje potomstvo i da služi zadovoljenju njegove seksualne želje. Patrijarhalna kultura, uključujući i masovnu medijsku kulturu, žensko tijelo re-prezentuje kao objekat kako bi se osiguralo da patrijarhalna podjela polnih uloga ostane nepromijenjena. Žensko tijelo samo po sebi nije objekat, ali ga patrijarhalna kultura kroz svoje re-prezentacije žene nastoji realno i politički »svesti na objekat«.

Nema »realne žene«

Nijedna medijska predstava žene nije neutralna, to jest nije i ne može biti puki odraz neke »stvarne žene«. Neutralni prikaz ženskog tijela u medijima nije moguć jer »medij je poruka«, kako je rekao Mec Juan. I »najrealističkija« medijska reprezentacija neke radnice za mašinom, u kojoj ne prepoznajemo ništa »namješteno«, predstavlja (re)konstrukciju »realne žene« kao i fotografija seksualizirane ljepotice, s tim što se u prvom slučaju koristi konvencija kojom se realno re-konstruiše kao realno. Ideološka značenja koja se uspostavljaju različitim re-konstrukcijama ženskog tijela mogu biti različita, ali je izvjesno da je svaki »lik« žene u medijima iskonstruisan sa određenom (voljnom, svjesnom ili neosviješćenom) namjerom da se kaže nešto o tome šta žena jeste i šta bi morala biti u zajednici.

Oba ženska tijela koja su re-prezentovana u prilozima 1 i 2 su, dakle, rezultati medijske i kulturološke proizvodnje značenja. Na slici u »Cosmopolitanu« žena je re-prezentovana kao idealni seksualni objekat. Ona je model, dakle žena čije tijelo može biti dizajnirano i re-konstruisano na različite načine, u zavisnosti od interesa medija. Ali, i »realistička« slika žene izbjegle sa Kosova (prilog 2) ideološki je konstrukt. Izraz lica ove žene i kompozicija fotografije upućuju da ovaj ženski lik čitamo kao još jedan u nizu likova »svete majke«. Lik »majke mučenice« jedan je od osnovnih stereotipa kojim patrijarhat šalje »tradicionalističku« poruku zajednici da je takva majka »stub društva«. Time se odgovornost za sve društvene

15

nedaće sa političkih institucija prebacuje na nejaka pleća »svetih majki« i falsifikuje istina o tome ko je zaista odgovoran za društvene anomalije. O ovoj fotografiji, dakle, takođe možemo razmišljati kao o rodnom stereotipu kojim se naša pažnja fokusira na sentimentalni prikaz »svete majke mučenice« kako ne bismo postavljali neprijatna pitanja o odgovornosti kreatora »muške« politika za nastanak rata, za formiranje izbjegličkih kolona i patnje žena i djece koja su se u tim kolonama našla.

Feminističke teoretičarke tvrde da patrijahat neprestano svodi ženu na njene anatomske funkcije: funkciju majke koja obezbjeđuje reprodukciju i funkciju seksualnog objekta. Dvije re-prezentacije žene koje su objavljene u prilogu ovog teksta (prilog 1/prilog 2) zapravo rerodukuju ta dva osnovna patrijarhalna stereotipa o ženi.

Dvije re-konstrukcije

Ipak, između ove dvije re-prezentacije ženskog tijela (prilog 1/prilog 2) postoji razlika koja nas vodi ka razumijevanju politike strategije objektifikovanja žene i ženskog tijela u patrijarhalnoj mas-medijskoj kulturi. Za početak, preispitajmo svoje spontane, neposredne reakcije na ove dvije medijske re-prezentacije žene. Za ženu sa naslovnice »Cosmopolitana« reći ćemo automatski – ona je »objekat«. Konstatacija da je ova žena vrlo lijepa praćena je sviješću da je njena ljepota od one vrste koja »ženu svodi na objekat«.

Žena sa naslovne strane »Cosmopolitana« je za nas objekat zato što izgleda tačno onako kako se u popularnoj kulturi očekuje da izgleda lijepa žena. Ova plavokosa mlada žena senzualnog pogleda je, dakle, samo medijska realizacija stereotipa lijepe žene. Kada kažemo da je ona objekat, to znači da je ona objekat u odnosu na neki subjekat koji njome manipuliše, čijoj se volji pasivno pokorava. Ovu ženu percipiramo kao objekat koji postoji samo kao predmet, objekat muške volje kojoj se ne opire i koju ne iznevjerava, jer ona nije projektovana da bude subjekat i da ima svoju volju. Projektovana da bude »samo slika«, prednjeplanska i plošna, ona nema »dubinu«: na njoj nema znaka koji bi nam davao za pravo da je doživljavamo drugačije do kao »tijelo koje želi da se dopadne«. Njoj nedostaje ekspresija, emocija, stav, volja, misao, bilo šta što bi moglo da ukaže na njenu cjelovitu ličnost i subjektivnost. Dok gledamo ovu sliku, konstatujemo da ova žena jeste lijepa, da nema odstupanja od stereotipa lijepe žene i dalje od toga nas ona i ne zanima.

Za re-prezentaciju žene izbjeglice (prilog 2) nećemo u prvi mah pomisliti da je objekat. Iako smo svjesni moguće manipulativnosti ove re-prezentacije »realne žene« i razloga koji nam daju za pravo da govorimo i o njenoj objektifikaciji - svakako ćemo za ovu ženu reći da je u odnosu na ženu sa naslovne strane »Cosmopolitana« subjekt, to jest da je ona re-konstruisana tako da bude percipirana kao subjekat, a ne kao objekat. Dakle, re-prezentacija žene na fotografiji (prilog 2) takođe je re-konstrukcija kojom se uspostavljaju

16

značenja i odašilju određene poruke, ali su to drugačija značenja i poruke. I ova žena je lijepa, ali je to sasvim drugi tip ljepote, koji ne izlazi u susret stereotipu poželjne žene. Njena ljepota je »karakterna«: ona je povezana sa njenim iskustvom, voljom, emocijama, njenim unutrašnjim životom. Premda je i ovaj utisak ideološki iskonstruisan (ljepota »svete majke«), u odnosu na tijelo žene sa naslovnice »Cosmopolitana« ova žene svakako polaže pravo na status subjekta. Dok gledamo lice ove žene, mi pokušavamo da rekonstruišemo njene emocije, životno iskustvo, njene misli i strahove, da »prodremo« u njen »unutrašnji život« i tako »zaokružimo« predstavu o njenoj ličnosti. Politika tijela

Ženska ljepota je istorijska kategorija jer su se kriterijumi ljepote ženskog tijela mijenjali tokom istorije. Žene sa Rubensovih slika su nekada odgovarale standardima koje su ženska tijela morala ispunjavati da bi bila smatrana lijepim. Danas, međutim, takva tijela nisu lijepa. Ako su ti kriterijumi istorijski, to znači da je naš sud o tijelu stvar društvenog dogovaranja, to jest da je on posredovan kulturom. To znači da naša tijela nisu »objektivno« lijepa ili ružna, privlačna ili odbojna, zadovoljavajuća ili nezadovoljavajuća. Iako smo skloni da vjerujemo da su kriterijumi na osnovu kojih sudimo o tuđim i svojim tijelima objektivni, istina je da naši sudovi o tijelu zavise isključivo od toga kakva značenja kultura upisuje u naša tijela. Nema ničega »objektivno« ružnog ili odbojnog u pojedinim djelovima ljudskog tijela, a za to što

ih se mi ipak gnušamo možemo da zahvalimo isključivo kulturi koja te djelove tijela označava kao odbojne ili ih čak tabuizira. Tek kroz proces socijalizacije, mi učimo kako da posmatramo tuđe tijelo i svoje sopstveno, da li da ga volimo ili ne, da li da ga se stidimo ili da mu se divimo.

Ako kriterijumi ljepote ženskog tijela nisu »objektivni«, ako su ti kriterijumi društveno dogovoreni, onda se moramo zapitati - na čemu se ti kriterijumi temelje? Feministički odgovor na ovo pitanje glasi - ti kriterijumi su diktirani isključivo političkim interesima patrijarhata, to jest interesima očuvanja muške kontrole nad ženskim tijelom.

Svaka ideologija povezana je sa interesima koji se tiču (pre) raspodjele moći i supremacije. Za feminističke teoretičarke nema sumnje da je patrijarhalna ideologija utemeljena na političkom interesu očuvanja muške kontrole nad ženom i da re-prezentacije žene u medijskoj kulturi moraju biti analizirane kao instrument ostvarivanja tih političkih interesa, to jest kao proces upisivanja u tijelo žene onih značenja koja opravdavaju tu supremaciju. Sve je političko! – ovim feminističkim sloganom iskazan je stav da se u svakom društvenom odnosu i svim sferama života vodi politička borba oko raspodjele moći. Ta borba se ne vodi samo u sferi koju tradicionalno prepoznajemo kao političku: ljubavni odnos, bračni odnos, odnosi u porodici takođe su politički odnosi jer svim tim odnosima rukovodi volja za supremacijom i za osvajanjem moći. Sa feminističkog stanovišta, patrijarhat je, dakle, politički sistem koji je napravljen tako

17

da osigurava kontrolu nad ženama i ti politički interesi patrijarhata prožimaju svaki, i najličniji odnos muškarca i žene.

Shodno tome, ideal ženske ljepote ili ženstvenosti tumačimo kao instrument očuvanja muške kontrole nad ženom. »Tijelo – ono što jedemo, način na koji se oblačimo, drevni rituali kojima se o njemu brinemo – središte je kulture«, kaže Susan Bordo1. Kulturološka značenja podržana su jezikom ženskog tijela koje tako postaje metafora ili tekst kulture. Ono je, takođe, i praktični, direktni centar društvene kontrole. Ženski »sitan hod« u mnogi kulturama se smatra vrlo ženstvenim. Budući da nema objektivnih razloga zbog kojih bi se krupan korak smatrao neženstvenim, to znači da je u tijelo žene »sitan korak« upisan kao znak ženstvenosti. Ali, taj znak ženstvenosti ima političko značenje: žena tim hodom simbolički potvrđuje svoju zavisnost od muškarca, svoju dostupnost i »pripitomljenost«.

Lijepa žena je, dakle, politički gledano »pripitomljena« žena na čijem su tijelu upisani znakovi njenog ne-opiranja materinstvu i seksualnoj želji muškarca pod uslovima koje on sam odredi, dakle - znakovi pristajanja na mušku kontrolu i na ispunjavanje anatomskih funkcija. Žena sa naslovnice »Cosmopolitana« je jedna u nizu politički »pripitomljenih žena« koja se povinuje muškoj želji i pristaje da bude objekat njegove volje. U njeno tijelo upisani su znakovi njene »pripitomljenosti«.

1 Susan Bordo: Unbearable Weight: Feminism, Western Culture the Body, peruzeto iz Vincent B. Leitch (gen.ed.) (2001). The Norton Anthology of Theory and Criticism, New York & London: W.W. Northon Company, 2362. – 2376)

Samo-zavođenje žena

Žena sa naslovnice »Comopolitana« je lijepa zato što njeno tijelo ispunjava standarde koje ženskom tijelu postavlja kultura patrijarhata. O nekoj drugoj, mogućoj ljepoti ženskog tijela, koja bi bila procjenjivana kriterijumima koji nisu patrijarhalni – mi ne znamo ništa jer je naš cjelokupan pogled na svijet androcentričan – konstruisan isključivo iz muške, patrijarhalne vizure.

Budući da se socijalizuju u patrijarhalnoj kulturi i da su naučene da posmatraju svijet iz androcentrične vizure – žene ne mogu imati drugačiji, sopstveni pogled na svoje, žensko tijelo. Dijeleći isti patrijarhalni diskurs, žena i muškarac moraju dijeliti i isti, zajednički odnos prema tijelu žene. I žene i muškarci žensko tijelo percipiraju kao objekat jer patrijarhalna kultura i njen simbolički poredak žensko tijelo pozicioniraju jedino kao objekat. Zato je teško očekivati od žena da se pobune protiv stereotipa kakav je žena sa naslovnice »Cosmopolitana«. Naučena da svoje sopstveno, žensko tijelo gleda muškim pogledom, iz androgine vizure (jer drugu vizuru nema u svom iskustvu i u svojoj kulturi), žena svoje tijelo takođe smatra lijepim ukoliko ono odgovara patrijarhalnom stereotipu. Zato i nema ničega začuđujućeg u tome što su časopisi poput »Cosmopolitana« namijenjeni prvenstveno ženama.

Postajući sama sebi objekat, žena se otuđuje od svoga tijela koja posmatra i kritikuje kao tuđe tijelo, kao objekat. „Sve u nastanku ženskog habitusa i u društvenim uslovima njegovog

18

ostvarivanja doprinosi da se od ženskog iskustva o tijelu stvori okvir za univerzalno iskustvo tijela-za-drugog, koje je neprestano izloženo primjedbama koje vrši pogled i diskurs drugih“.2

Žena sa naslovnice ovog magazina očito zavodi i žene, a ne samo muškarce. Ona ih zavodi kao savršeni stereotip kome one žele da se približe. Tokom posljednjih decenija ta volja za usaglašavanjem ženskog tijela sa stereotipima ženstvenosti postaje sve izraženija. Više nego ikada ranije, savremena žena svoje vrijeme, trud i novac posvećuje brizi oko tijela nastojeći da ga pripitomi, učini ženstvenim i usaglasi sa stereotipom. Savremena žena je obuzeta potragom za idealom ženstvenosti koji postaje sve promjenljiviji, neuhvatljiviji, koji se mijenja iz časa u čas, zahvaljujući modnoj industriji i medijima koji stalno plasiraju nove uzore ženstvenosti. Obuzete željom da postignu taj ideal, da se polno samoidentifikuju kroz tijelo, žene pribjegavaju izgladnjivanju, iznurivanju, napornim treninzima, plastičnoj hirurgiji, različitim sredstvima koja njihova tijela mogu makar za jedan korak približiti stereotipu.

Pradoksalno je da se to događa u vrijeme kada su žene već uveliko zakorčile u javni prostor i kada izgleda da su mnoge bitke za ravnopravnost polova dobijene. »U samom našem dobu teško je izbjeći priznanje da savremena preokupacija izgledom, još uvijek daleko prisutnija kod žena nego kod muškaraca, čak i u našoj narcističkoj i vizuelno orjentiranoj kulturi, može funkcionirati kao

2 Pjer Burdje, „Vladavina muškaraca“, CID, Unoverzitet Crne Gore, Podgorica 2001, str 89.

backflash fenomen, to jest vraćanje unazad, ponovno pozivanje na postojeću konfiguraciju spolova, a protiv bilo kakvih pokušaja da se izbjegnu ili transformiraju odnosi moći. Svaki dan se susrećemo sa novinama i magazinima koji promoviraju tradicionalne odnose među spolovima, koji su ohrabrivani zbog straha od promjena: priče o djeci bez nadzora (oba roditelja zaposlena), zlostavljanju u vrtićima, problemima »nove žene« sa muškarcima, njenom nedostatku sposobnosti za brak, i tako dalje. Dominantna vizualna tema u tinejdžerskim magazinima prikazuje žene koje se kriju u sjenci muškaraca, tražeći utjehu u njihovom naručju, dobrovoljno smanjujući prostor koji zauzimaju. Ovo posljednje, naravno, takođe opisuje naš savremeni estetski ideal za ženu, ideal čija su opsesivna nastojanja postala glavna mora u životima mnogih žena. U ovakvoj eri očajnički trebamo efektivan politički diskurz o ženskom tijelu, kaže Susan Bordo3.

Povratak u svoje tijelo

Mnoge se savremene žene osjećaju nelagodno u svom ženskom tijelu. Pokušavajući da objasnimo razloge tog ženskog osjećaja nelagode mi zapravo govorimo o mogućim načinima transformacije opresivnog patrijarhalnog društva u humanu zajednicu slobodnih individua.

3 Susan Bordo: Unbearable Weight: Feminism, Western Culture, the Body, peruzeto iz Vincent B. Leitch (gen.ed.) (2001). The Norton Anthology of Theory and Criticism, New York & London: W.W.

Northon Company, 2362. – 2376)

19

Savremena žena osjeća nelagodu zbog svog tijela zato što je ono »osuđuje« da bude objektifikovana i lišena subjektiviteta. Budući da patrijarhalni diskurs tijelo žene definiše kao objekat, da je na toj ideji zasnovana cjelokupna patrijarhalna kultura, tijelo ženu dovodi u situaciju da konstantno bude objektifikovana, što znači - posmatrana i procjenjivana kao objekat koji zadovoljava ili ne zadovoljava želju subjekta - muškarca. Žensko tijelo zaglušuje glas žene i njen subjektivitet. Da bi ostvarila pravo na status subjekta, žena je primorana da neutralizuje svoje polne tjelesne specifičnosti, da se odrekne ženskosti svoga tijela jer - dokle god je u ženskom tijelu, subjekat ne može biti subjekat, već isključivo - objekat. Samo ukoliko ženskost toga tijela ostane skrivena, ukoliko se njegove polne specifičnosti do kraja neutralizuju, žena u patrijarhatu može računati da će postati subjekat.

Diskvalifikovanje tijela, lociranje subjektiviteta u intelektu, to jest u »gornjim sferama« - karakteristično je za patrijarhalni diskurs koji subjektivitet cijepa i polarizuje na (muški) intelekt, kao vrijednost i normu, i (žensko) tijelo kao ne-intelekt i ne-vrijednost. Feminističke teoretičarke kritikuju patrijarhalni diskurs zbog toga što je on zasnovan na ideji suprotnosti: one smatraju da na ideji različitosti, a ne suprotnosti, treba utemeljiti novi pogled na svijet. Takođe, one se protive patrijarhalnom konceptu subjekta: za njih tijelo i intelekt nisu dva suprotstavljena pola subjektiviteta već su to samo različiti aspekti koji tek u svom spoju tvore istinski i potpuni subjektivitet. »Rane feministkinje su imale tendenciju da ignorišu

tijelo ili da ga stavljaju u položaj podređenosti i zavisnosti od psihičkih i društvenih značenja. One su nekritički usvojile mnoge filozofske pretpostavke u pogledu uloge tela u društvenom, kulturnom, psihičkom i seksualnom životu i u tom smislu su postale nesvesne učesnice mizoginije. Feministička teorija je do skora imala tendenciju (sem u nekoliko izuzetaka) da ostane nezainteresovana za telo ili bar neubeđena u njegovu relevantnost i samim tim nevoljna da preusmeri svoj interes sa subjektivnosti na telesnost. Međutim, neke savremene autorke, a pre svega Elizabet Gros, preformulisale su i redefinisale pojam tela sa namerom da ga presele sa periferije u centar analize, tako da žensko telo može da postane deo suštine subjektiviteta. Subjekat, priznat kao telesno biće, ne mora više da se potčinjava neutralizaciji i neutralizmu sopstvenih specifičnosti koje se dešavaju kod žena kao deo ženskog utapanja u mušku definiciju. Telo je saveznik polnih razlika, suštinski pojam za razlikovanje centriranosti brojnih, očigledno benignih, ali ipak falocentričnih pretpostavki koje skrivaju kulturno i intelektualno iščezavanje žena. Telo se opire tendenciji da se kao autentična i jedino vredna ljudska priroda smatra samo ljudska unutrašnjost. Ono se protivi tendencijama dualizma koje dele subjekat na telesno i intelektualno ili telesno i osećajno kao dva isključujuća domena«4

Živeći u patrijarhatu, žena pravo da bude tretirana kao subjekat, a ne kao objekat, mora da plati odricanjem od svoje ženskosti, od svoje polne specifičnosti, time što će se izjednačiti sa muškarcem i »utopiti se u definiciju muškosti«.

4 Dr Zorica Mršević: Rečnik osnovnih feminističkih poj-mova; IP «Žarko Albulj», Beograd, 1999

20

Samo žena koja »nije žena« u patrijarhalnoj kulturi može računati da će neko čuti njen glas i tretirati je kao subjekat. Teoretičarke poput Elizabet Gros, međutim, tvrde da žene ne smiju dopustiti da na taj način «iščeznu« u muškom, to jest da ne smiju pristati da svoj subjektivitet plaćaju odricanjem od ženskosti jer se upravo u njihovom ženskom tijelu, u različitosti toga tijela, nalazi centar novog ženskog subjektiviteta. One smatraju da će žena u budućnosti morati da nađe novi, sopstveni put do svoga tijela, da će u polnoj različitosti svog tijela ona naći izvorište nove ženske subjektivnosti. Žensko tijelo se tada više neće svoditi na objekat već će upravo ono biti osnova njenog subjektiviteta. Na taj način će biti dokinut dualizam tijela i duha, ne samo ženskog, već i muškog subjekta, i tako će biti stvoreni temelji za novi humanizam koji će počivati na ideji različitosti, a ne suprotnosti, i na ideji jedinstva polova.

Naravno, ovakve projekcije danas nam djeluju utopistički. Iz naše sadašnje perspektive, teško je zamisliti kakvo će biti to žensko tijelo koje će biti polno određeno, ali pri tom ne samo da neće biti zarobljeno stereotipima i tretirano kao objekat već će, naprotiv, ono postati centar ženskog subjektiviteta i polazište za nastanak nove humanije zajednice. Teško je zamisliti kakvu će to novu kreativnost i energiju osloboditi žensko tijelo onda kada žena prestane da ga se stidi zašto što je objektifikuje ili zato što nije dovoljno savršeno, kada prestane da ga muči i progoni da bi dostiglo savršenstvo stereotipa, kada ga spozna i usvoji kao svoje tijelo, a ne tijelo za drugoga, kada počne da ga gleda svojim očima,

a ne očima patrijarhata. Svakako, takve projekcije su dragocjene jer se više ne tiču samo žena već i svakog ljudskog bića i čovječanstva.

Savremeni mediji masovne komunikacije, međutim, ne daju nikakvu podršku takvim projektima. Sudeći po medijskim re-prezentacijama žene koje su objavljene uz ovaj tekst, žensko tijelo se u našoj kulturi još uvijek, nema sumnje, tretira isključivo kao objekat, a mediji čine sve da tako i ostane.

21

22

Veliko B

i malo bNataša Nelević

23

ŽENE NEĆE BEBU

Podgorica - Dvije NVO - Crnogorski ženski lobi i Ženska grupa “Stela” sa Cetinja zatražile su sinoć “hitnu, neodložnu i neopozivu smjenu” predsjednice parlamen-tarnog Odbora za rodnu ravnopravnost dr Ljubice - Bebe Džaković i za danas u 11 sati najavile demonstracije u centru Podgorice. - Smatramo da situacija ne trpi odlaganje i zato pozivamo sve koje/koji dijele naše mišljenje i zalažu se istinski za ravno-pravnost polova da se pridruže u protestu “SEKSIZAM NA BEBIN NAČIN” - navodi se u proglasu izdatom nakon sastanke dvije NVO. Pozivajući se na Antenu, u saopštenju se citiraju prve izjave dr Džaković, poslije izbora za predsjednicu Odbora, koje su di-gle na noge ove dvije ženske organizacije: “...Što se tiče svih njihovih predloga ja neću praviti od žena nešto što nijesu jer žena je ljudsko biće kao muškarac i nema nikakve posebne potrebe za izdvajanjem, da više ne znamo što smo. Mene što se tiče, neću senzitivne jezike, ta izmišljanja sek-sualnog uznemiravanja, i razne druge stvari, pretjerivati u nečemu i praviti od žena bauk uopšte. Uplašile su se što su žene...“...Jedino one žene izgleda koje to ne ra-zumiju koje hoće da budu manje majke zato što traže više... onih prava nego prava da budu majke, a ja sam najviše za to da žene moraju tražiti da budu majke ... A svakako imaju prava kao svi muškarci...”

Džaković: Ne razumijem šta hoće

Svako ima pravo da protestuje. Neka me smi-jene, ništa me posebno ne pogađa, to mi je veliko opterećenje, kazala je sinoć Ljubica Beba Džaković “Vijestima”.Ona je rekla da su je novinari Antene M pi-tali da li će podržati 10 zahtjeva ženskih organizacija kako bi postali dio novog ustava, ali da je saopštila da mora prvo da sasluša o čemu se radi.- Neće valjda u ustav ulaziti što će žena raditi, a što muškarac. Mogu da traže moju smjenu, kao da je to vrlo važno. Smiješno mi je da prave protest protiv jedne Bebe koja nikakvog značaja nema u svemu tome. Ja ne mogu nikako da podržim ništa dok ne pročitam i vidim, dok budem sigurna što to traže. Svaki put traže nešto novo. Mi smo ljudska bića, kakva su to izdvaja-nja žena, ja ne mogu da shvatim što hoće. Ne vidim neku nepravdu nad ženama i gru-bosti. Mislim da je žena poštovana u Crnoj Gori - bila je sinoć prva.

«Vijesti», 28.novembar 2006.

DVA UDRUŽENJA PROTIV PREDSJEDNICE SKUPŠTINSKOG ODBORA ZA RODNU RAVNOPRAVNOST

prilog 1

24

Predstavnice nevladinih organizacija Crno-gorski ženski lobi i Stela hitno, neopozivo i neodložno traže smjenu predsjednice par-lamentarnog Odbora za ravnopravnost polova dr Ljubice-Bebe Džaković, zbog, kako tvr-

de, njenog seksističkog istupa u javnosti. Tim povodom, predstavnice ženskih NVO juče su u Podgorici prolaznicima dijelile pro-pagandni materijal sa natpisom »Seksizam na Bebin način«.

Aida Petrović je ispred CŽL izjavila da je cilj ove akcije da se javnost upozna sa seksističkom izjavom Džakovićeve, koja je, kažu, samo jedna u nizu sa kojima je istu-pala u javnost svih proteklih godina.- Ona nije apsolutno senzibilisana za mje-sto na koje je postavljena. Naš zahtjev je vrlo jasan - tražimo da je ona, ili oni koji su je postavili na to mjesto smijene neodložno i bez odlaganja - istakla je Pe-trovićeva.Ona je dodala da izjava Džakovićeve, naj-blaže rečeno, odiše netrpeljivošću prema ženama, potenciranjem da žene treba da budu majke, čime je uvrijedila i povrijedila ve-liki broj žena.- Konačno, nije naša profesija da budemo majke. To je nečija intima, u što Džako-vićeva kao humanista i ljekar, prije svega, ne bi trebalo da ulazi - naglasila je Pe-trovićeva, navodeći da, na drugoj strani, imamo Crnu Goru kao jedinu u regionu koja nema zakone o rodnoj ravnopravnosti i pla-niranju porodice i ne sprovodi zakone koji su dobri.- Za CŽL izjava Džakovićeve nije iznenađu-juća, ali je iznenađujuće da je ona dove-dena na to važno mjesto u momentu kada se o rodnoj ravnopravnosti toliko priča - kaza-la je koordinatorka CŽL, uz opasku da imamo

“Dan”, 29. novembar 2006.

CŽL I „STELA” TRAŽE NEOPOZIVU SMJENU PREDSJEDNICE SKUPŠTINSKOG ODBORA ZA RAVNOPRAVNOST POLOVA

BEBA NEPOŽELJNA ZBOG „SEKSIZMA”

prilog 1

25

vrlo, vrlo muški parlament, u kojem zakone donose muškarci, a koji »najbolje znaju« kakve su potrebe žena.

Akciju CŽL i Stele podržala je kotorska Anima. Koordinatorka te NVO Ljubomirka Ko-vačević je kazala da je mjesto predsjednice Odbora i te kako važno.- Nemamo ništa lično protiv Džakovićeve, ali tražimo da na toj funkciji bude žena koja razumije o čemu se radi i koja će za-stupati ženska prava u Crnoj Gori. I ništa drugo. Gospođa Džaković očigledno sa sta-vovima koje ima i izlaže ne razumije i ne zna šta znači demokratija. Oni ljudi koji mogu da se mijenjaju i da uče nešto od dru-gih koji žive u demokratiji, trebalo bi da vode i idu dalje. Nijesam sigurna i ne znam koliko u Demokratskoj partiji socijalista ima žena i muškaraca koji su spremni da vode taj Odbor na odgovarajući način - sma-tra Kovačevićeva.Džakovićeva, inače poslanik DPS-a, je, podsjetimo, povodom deset zahtjeva ženskih NVO za rodnom senzitivnošću Ustava, iz-javila da »neće te senzitivne jezike, ta izmišljanja seksualnog uznemiraanja, i ra-zne druge stvari pretjerivati u nečemu i praviti od žena bauk uopšte. Uplašile su se što su žene...«. Takođe potencirala je da »žene moraju tražiti da budu majke, da iznad svega ta njina profesija, to njiho-vo životno opredjeljenje, to nešto što ne znam je njima u životu na uštrb djeteta i na uštrb projekata..« Iz Mreže ženskih nevladinih organizacija Crne Gore saopšteno je juče da podržavaju akciju dijeljenja letaka CŽL i Stele, te da je tim povodom u prostorijama UNDP organi-zovan sastanak.

S.N.

Džaković: Djevojke koje otkrivaju pupak više napadaju muškarce nego obrnuto

Dr Ljubica Džaković izjavila je juče, povo-dom inicijative dijela ženskog nevladinog sektora za njenom smjenom, da neće dati ostavku na mjesto predsjednika Odbora za ravnopravnost polova. Ona je u izjavi za »Dan« istakla da će to rado učiniti jedi-no u slučaju ako to zatraži njena partija (DPS) i Skupština Crne Gore, koja je ime-novala.- Neću dati ostavku zbog pet žena koje dije-le nekakve letke. A ako bi, pak, to tražile prave žene, koje mukotrpno rade svoj posao, kao što su čistačice, novinarke, sudije... razmislila bih - kazala je Džakovićeva, uz napomenu da je sporna izjava njen lični stav, a ne stav Odbora.- Nije mi apsolutno stalo hoću li ostati na čelu Odbora, mada smatram da bih na toj funkciji mogla mnogo pomoći drugim ženama. Kada sam rekla da mi to predstavlja opte-rećenje, mislila sam na put i troškove od Pljevalja do Podgorice, a ne na samo mjesto - pojasnila je Džakovićeva.Poslanik DPS-a odbacuje optužbe ženskih NVO da je seksista, uz tvrdnju da je upra-vo ona uvijek bila na strani žena i da ima njihovu podršku.Obrazlažući izjavu koja je toliko uzdrma-la javnost, Džakovićeva je rekla da su je sa televizije »probudili« da im komentari-še deset NVO zahtjeva koji treba da uđu u Ustav, uključujući i stavku o seksualnom uznemiravanju.- Ustav je najveći akt jedne države i za-mislite da se bavimo detaljima kao što je da li neko nekoga seksualno uznemirava. Smatram da svaka žena mora imati stav prema tome i da je niko na silu ne može uzne-miravati. Bila sam i ja mlada i nijesam bila neko čudovište, pa me niko nikada nije uznemiravao u tom smislu - kazala je ona, navodeći da treba pogledati današnje dje-vojke na ulicama, koje puše, psuju i otkri-vaju pupak i koje više napadaju muškarce nego što je to obratno.Ponovila je i da žene treba da budu prvenstveno i iznad sve-ga majke, a materinstvo i porodica osnove društva.

26

SNP: Pod hitno smjena

Iz Socijalističke narodne partije (SNP) je ocijenjeno da izjava Ljubice Džaković po-tvrđuje da se najveći kočničari na putu Crne Gore prema evropskim integracijama nalaze u redovima DPS-a.- Očekujemo da DPS hitno pokrene postupak za smjenu Džakovićeve sa mjesta predsjednice Odbora, jer je poslije ovakvog istupa po-tpuno jasno da ona tu funkciju ne može da obavlja - navodi se u izjavi člana Glavnog odbora Snežane Jonice.U toj stranci smatraju neprimjerenom izja-vu Džakovićeve, a izostanak reakcije DPS-a definišu kao »izuzetno neodgovoran odnos« prema ovom pitanju.

Zaštitili je od Šoća

Petrovićeva je podsjetila da su ženske NVO reagovale i stavile se u zaštitu Bebe Dža-ković, u avgustu 2001. godine, pred miz-oginijskim istupom poslanika Dragana Šoća.Drobnjak: Kritika svemu što radimo

Šef Kancelarije za ravnopravnost polova u Vladi Crne Gore Nada Drobnjak je izjavila da se i ovoga puta pokazalo da je u Cr-noj Gori duboko ukorijenjena rodna nerav-nopravnost, kao stereotip, te da možemo da govorimo čak i o rodnom sljepilu. - Izjavu Bebe Džaković doživjeli smo sa velikim iznenađenjem, jer sve ono što Kan-celarija radi tom izjavom je kritikovano. Vjerujemo da je to njena lična izjava i da ne predstavlja stav Odbora - rekla je Drob-njakova »Danu«.Ona nije željela da komentariše inicijati-ve ženskih NVO za smjenom Džakovićeve, sma-trajući da predsjednika Odbora postavlja i imenuje Skupština, te da je to u njihvoj nadležnosti.Drobnjakova je podsjetila da se Kancelari-ja zalaže za jednakost žena i muškaraca, sve u cilju demokratizacije društva, kao i da insistira da se Ustavom reguliše puna ravnopravnost muškaraca i žena, sa istim korpusom ljudskih prava.

27

VELIKO B i MALO b

Tekst pod naslovom “Žene neće Bebu”, koji je objavljen u dnevnom listu “Vijesti” 28. novembra 2006. godine (prilog 1) informiše o za taj dan najavljenom protestu aktivistkinja ženskih nevladinih organizacija ispred Skupštine Crne Gore. Bilo je to vrijeme javnih debata o budućem Ustavu Crne Gore nakon proglašenja njene nezavisnosti. Želeći da iskoriste ovu priliku, aktivistkinje nekih ženskih NVO iznijele su svoje predloge odredbi novog Ustava, kojima bi se osigurao veći stepen poštovanja ženskih prava. Na njihove zahtjeve reagovala je predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore Ljubica Beba Džaković na način koji su aktivistkinje NVO osudile kao “skandalozan”. To je iniciralo i organizovanje protesta na platou ispred Skupštine Crne Gore 28. novembra. Aktivistkinje tih NVO željele su javnim protestom da javno izraze negodovanje zbog, kako su ocijenile, “skandaloznih”, seksističkih izjava predsjednice Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore Ljubice Bebe Džaković, i da zatraže njenu ostavku.

Treći akter

Nije cilj ovog teksta da ocjenjuje postupke i stavove učesnica ovog događaja. Ono što nas zanima nisu stavovi i ponašanje akterki koje vidimo na sceni, već uloga trećeg, nevidljivog, ali najvažnijeg aktera u ovom događaju – medija masovne komunikacije.

Budući da se ne nalazi na sceni, koja zaokuplja našu pažnju, ovaj akter lako promiče neopažen. Toliko smo skloni da ga zanemarimo da nam se čini da se događaj o kojem čitamo u štampi ili koji gledamo na TV-u dešava sada i ovdje, pred našim očima. Zato nas je uvijek iznova potrebno podsjećati da je ono što gledamo na TV-u ili ono o čemu čitamo u štampi u stvari re-konstrukcija ili re-prezentacija događaja, dakle - priča koju nam neko priča. Onoga koji re-konstruiše nikako ne bismo smjeli zanemarivati jer on ima moć da formira naš stav o događaju koji re-prezentuje. Medij nije neutralni posmatrač koji, poput stakla, propušta sliku onoga što se realno zbiva. Čak i kada ne primjećujemo da nas nagovora, kada nam se čini da je iščezao iza događaja, da mu je svejedno šta ćemo misliti o onome što nam predočava - ovaj akter je uvijek prisutan. Ovo što gledamo ili čitamo kao objektivnu informaciju i percipiramo kao realan događaj kome neposredno i lično prisustvujemo zapravo je njegova re-konstrukcija, njegova predstava događaja i njegova istina o događaju.

Namjerno zbunjivanje

Kakva je uloga trećeg aktera-medija u tekstu koji je pod naslovom “Žene neće Bebu” objavljen u “Vijestima” 28. novembra 2006?

Ako dlanom prekrijemo naslov i usmjerimo pažnju samo na tekst, možemo pomisliti da je riječ o nepristrasnom posmatraču koji objektivno i bezlično informiše o događaju – pripremama za protest ispred Skupštine Crne Gore 28. novembra

28

2006. Ali, kada sklonimo dlan, utisak se mijenja - ovaj naslov ne djeluje više tako nepristrasno i bezlično. Sada već jasno vidimo autora teksta, onoga ko re-konstruiše događaj, priča priču, usmjeravajući nas u pravcu koji je on zacrtao. A ako već tako stoje stvari sa naslovom - koji je sažetak za one koji neće čitati tekst ili će ga samo pretrčati uzduž i poprijeko - onda svakako moramo revidirati i utisak o neutralnosti ovog teksta.

Ovaj naslov je, to nam je odmah jasno, “više od informacije”. Da se njime samo željela prenijeti informacija, on ne bi bio dvosmislen budući da dvosmislenost ometa informaciju. A ako nije informacija, ili nije “samo informacija”, koji je onda interes ovog naslova?

Zamislimo da ovaj naslov ne možemo da vidimo, ali da možemo da ga čujemo (a da pri tom nismo upoznati sa sadržinom teksta). Naslov “Žene neće Bebu” shvatili bismo, nema sumnje, kao “Žene neće bebu”, to jest pomislili bismo da ovaj članak izvještava o nekim ženama koje ne žele da rađaju djecu. Jedino nas veliko slovo B upozorava da smo na pogrešnom putu, da je ovdje, u stvari, riječ o nekim ženama koje ne žele neku osobu koja se zove Beba. Ali, ni u to ne možemo biti sasvim sigurni. Jer, da je autor/ka naslova želio/ljela da nas u tom pravcu usmjeri, bila bi nam data barem neka odrednica koja bi nam pomogla da odmah shvatimo da su “žene” zapravo - aktivistkinje NVO, a da je Beba - predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore Ljubica Beba Džaković. Nema sumnje da je autor/ka teksta/naslova želio/ljela da nas dovede u zabunu. Dvoznačnost

imenice Beba/beba omogućava autoru/uredniku/mediju da ovim naslovom, s jedne strane, ispuni profesionalni zadatak - obezbijedi informaciju koja koliko-toliko odgovara činjenicama (“žene” mogu biti i aktivistkinje NVO, a “Beba” je zaista nadimak predsjednice Odbora), ali i da, s druge strane, pošalje poruku o tome kako treba razumjeti ovaj događaj.

Ženska lomača

Autor/urednik/medij želio je, dakle, da nam na samom početku, prije nego počnemo da čitamo tekst, naslovom saopšti da “ove žene ne žele djecu” i da nas upozori da to moramo imati u vidu dok ovaj tekst budemo čitali.

Ova žena mrzi djecu! – pod tom su optužbom mnoge žene u prošlosti spaljivane na lomači. Naravno, “lomača” bi mogla biti prejaka metafora za naslov teksta u “Vijestima” s obzirom da “žene” koje su se toga dana okupile ispred Skupštine od ovog teksta nisu pretrpjele nikakve fizičke posljedice. Ali, ako i nije pravi poziv, simbolički poziv na lomaču ovaj naslov svakako jeste.

Plamen lomače nikada nije prijetio “smjernim majkama”: na lomači su završavale neposlušne žene, koje su na bilo koji način odbijale da se “uklope” u žensku polnu ulogu koju im je namijenio patrijarhat. Bilo zbog toga što su htjele da znaju više nego što je ženama bilo dozvoljeno da znaju, ili zbog bilo kakvog ugrožavanja muške supremacije, takve žene su morale biti izložene ekskomunikaciji da ne bi dalje ugrožavale

29

patrijarhalni poredak. Kakvi god bili realni razlozi za njihovu ekskomunikaciju, u svakoj od tih lažnih “optužnica” postojala je uvijek jedna zajednička, takođe lažna, tačka optužnice – one neće da budu majke! Mržnja prema djeci im je pripisivana jer je to bila optužba koja je oduvijek imala najviše kapaciteta da izazove javno zgražavanje, mobiliše masu i pokrene njen bijes protiv ovih žena koje, budući da “ne vole bebe”, sigurno moraju biti nešto ne-ljudsko, neka vrsta monstruma koji moraju biti ekskomunicirani. Ova optužbi na račun žena mogla je uvijek da opravda svaku, pa i najbrutalniju ekskomunikaciju i egzekuciju.

Ni danas, u 21. vijeku, kada smo manje-više pogasili prave lomače, ne možemo čuti osudu kojom se neka žena proglašava “mrziteljkom djece”, a da ne osjetimo “iskonski“ animozitet prema toj ženi. To je, u stvari, ona ista stara zgroženost koja je nekada uspijevala da okupi masu, razjari je i obezbijedi konsenzus oko odluke da takvu ženu treba poslati na lomaču. Mnoge stvari su se promijenile, ali i dalje nas naša kultura zastrašuje pričama o ženama-monstrumima koje odbijaju da budu majke,a to znači da i dalje živimo u patrijarhatu koji ženu želi da vidi jedino u ulozi one koja se brine o potomstvu.

“Prirodno”i “neprirodno”

Šta se krije iz ove još uvijek vitalne priče o ženama-monstrumima koje “neće bebu”? Feministkinje tvrde da je riječ o političkim interesima patrijarhata. U patrijarhalnom

svijetu, moć je podijeljena između muškaraca i žena, a oni koji imaju moć – muškarci nastoje da tu moć i dalje zadrže. Da bi odnos moći između muškaraca i žena ostao nepromijenjen, patrijarhat je ustanovio podjelu polnih uloga koja je, navodno, utemeljena u “prirodnim”, polnim razlikama između žene i muškarca. Tako je za ženu “prirodno” da bude majka, da se stara o djeci i porodici zato što je ona “emotivna”, “brižna”, “požrtvovana” itd.

Za feministkinje, međutim, ta “ženska svojstva” nisu “prirođena” ženskom polu, već su to samo društveni rodni konstrukti, dakle predstave o ženi koje je konstruisao patrijarhat kako bi žene i dalje ostale vezane za ulogu majke. Politički interes muškarca jeste da preko žene obezbijedi brigu o potomstvu, da ženu isključi iz javnog prostora, a time sebi osigura slobodu za djelovanje u javnom prostoru i osvajanje društvene moći koja se jedino u tom prostoru može steći. Žigošući svaku ženu koja dovodi u pitanje tradicionalnu ulogu majke, glorifikujući “sveti lik žene-majke-mučenice”, generišući stereotip o ženi koja u materinstvu nalazi jedini smisao svoga života, dovodeći materinstvo u vezu sa “ženskom prirodom” - patrijarhat je stvorio uslove za očuvanje muške supremacije, a ženu trajno sveo na ulogu majke koja obezbjeđuje produženje “njegove loze”.

U takvom ambijentu, glasovi žena koje govore o tome da ne žele da budu svedene na ulogu majke, da žele da budu ravnopravne sa muškarcima u svim situacijama, uključujući i odnos prema roditeljstvu - i dalje se prepoznaju

30

kao glasovi žena-monstruma koje “neće da rađaju”. Mediji nam pomažu da ih upravo tako i čujemo. Žene koje su planirale da se okupe ispred Skupštine 28. novembra 2006. nikada nisu davale izjave o tome da li žele ili ne žele djecu. Ali, sudeći po tome što se javno deklarišu kao feministkinje, može se pretpostaviti da bi, kada bi bile upitane, izjavile da smatraju da je to da li će biti majke i kakve će majke biti - njihov slobodan izbor. Zato mediji neće o tome ni da ih pitaju i da time rizikuju da takvi stavovi dopru do javnosti. Mediji ne žele da se prepiru sa ženama: oni za njih imaju samo jednu ponudu - materintsvo kao “sveta dužnost” ili javna osuda. Dakle - sve ili ništa. A ako ta ponuda bude odbijena, oni će uraditi ono što su uradile “Vijesti”: prevešće ono što ove žene govore svojim čitaocima na jezik patrijarhata – One neće Bebu (bebu)!

Gdje je okidač

Šta je to u događaju o kojem izvještavaju “Vijesti” 28. novembra 2006. toliko isprvociralo medije da stave znak jednakosti između žena koje legitimno traže poštovanje ženskih prava i “žena-monstruma koje neće da budu majke”?

Grupa nezadovoljnih aktivistkinja nekih NVO planirala je da se okupi ispred zgrade Parlamenta da bi javnosti, poslanicima i vladajućim elitama stavila do znanja da želi više poštovanja ženskih ljudskih prava u novom Ustavu i da želi ostavku predsjednice Odbora zbog izjava koje je dala povodom njihovih zahtjeva. Reklo bi se da nema ničega posebnog u ovom događaju: i prije i

nakon toga događaja neke druge žene su isto tako izlazile na ulicu da javno protestuju. Ili, možda ipak postoji razlika. U drugim prilikama žene su se pojavljivale zajedno sa muškarcima, ili su, čak i kada su bile same, izlazile pred javnost sa nekim “normalnim”, “opšteljudskim” (ne samo ženskim) zahtjevima: da im se isplate dugovanja, da se vrate na radno mjesto, da im se poveže radni staž. Aktivistkinje ženskih NVO su, međutim, planirale da se okupe ispred Skupštine toga 28. novembra 2006. radi zaštite prava koja su specifično i isključivo ženska. U toj razlici možemo tražiti razlog za ovakvu reakciju medija, za njihovu ljutnju koja se izlila kroz naslov teksta. Nastojanja ovih žena da pitanja ženske ravnopravnosti izdignu na ravan javnog interesa i političkog pitanja – to je ono što je naljutilo novinara/urednika/medij i navelo ga da poželi da potpali simboličku žensku lomaču.

Žene u politici i žensko u politici

Stav da su “žene isključene iz politike” nailazi često na neodobravanje onih koji kažu da ”ženama niko ne brani da se bave politikom”, da njih u politici ima, a ako ih je i dalje manje nego muškaraca – da je to njihov izbor. Mnogo čega spornog ima u ovakvim komentarima, uključujući i primjedbu da “im niko ne brani”, ali to je još jedna nova tema, ili nova podtema o kojoj ovdje neće biti govora (glavni tok ovog teksta ionako vodi odgovoru na pitanja koja ona postavlja). U svakom slučaju, tačno je da žena, koliko-toliko, ima u vrhovima političkih partija, u Parlametnu i na pozicijama odlučivanja. Međutim, tema

31

kojom se bavimo u ovom tekstu nisu žene u politici već žensko u politici. Priču o ženama i politici uglavnom svodimo na politiku kvota i pitanje zastupljenosti osoba ženskog pola na različitim nivoima političkog odlučivanja. To je, naravno, od velike važnosti za politiku postizanja rodne ravnopravnosti. Ali, čini se da je čak lakše obezbijediti veće prisustvo žena u politici nego uvesti u politiku temu ženskih prava. Naime, patrijarhat toleriše žene u politici (isključivo zato što su se feministkinje u prošlosti za to izborile) sve dok one govore o “opšteljudskim” političkim, ekonomskim i drugim temama, dakle o onim istim temama o kojima govore i muškarci. Uznemirenje počinje onda kada neka žena počne javno, na politički način, da govori o onim posebnim ženskim pravima koja prevazilaze korpus opštih ljudskih i političkih prava, to jest o onim “ekstra pravima” koja su data ženama s obzirom na činjenicu da su one i dalje diskriminisane. To su ona prava koja se i dalje guraju pod tepih i koja se uporno pokušavaju predstaviti kao “privatne stvari”, koje se tiču tradicije, kulture, običaja, porodice, ličnog odnosa između muškarca i žene, psihologije, lične kulture, dakle – svega, osim politike. O tim stvarima se na javnom mjestu ne smije govoriti i za njih nema mjesta u politici. Mnoge žene koje decenijama trpe nasilje zaista vjeruju da je sramno o tome javno govoriti, da je to njihov “privatni problem”, ne znajući da na taj način i same podržavaju nasilje koje ne može biti zaustavljeno sve dok se ne artikuliše kao poltički problem, dakle kao problem cijele zajednice.

Žene koje su planirale da se okupe 28. novembra ispred Parlamenta ličile su na žene koje su spremne da govore glasno o takvim stvarima. Zato ih je i stigla kazna u vidu naslova “Žene neće Bebu (bebu)”.

De-politizovanje kao podrška

Ipak, postoji mogućnost da će neko osjetiti nelagodu dok čita ovakav naslov; da će se “dosjetiti” da ove žene imaju pravo da govore ono što govore; da su to isto radili i svi drugi u vrijeme rasprave o Ustavu; da ono što su govorile i radile nema nikakve veze sa ljubavlju prema djeci, i da je, uostalom, dobro da u jednom društvu što više pojedinca i grupa na takav, legitiman način traži više sloboda i prava. U slučaju da neko počne da razmišlja na takav način, cijela medijska re-konstrukcija koju su nam ponudile “Vijesti” mogla bi se raspasti u paramparčad, a mi bismo mogli poželjeti da upotrijebimo sopstveni razum, napravimo sopstvenu re-konstrukciju događaja, koja bi mogla biti sasvim različita od one koju nam nude “Vijesti”.

Ovaj naslov, međutim, sadrži i sredstvo koje će spriječiti takav neželjeni preokret, lijek koji smanjuje mogućnost odbacivanja poruke - žene su u politici jer mrze djecu! Da bi osigurao efekte strategije satanizovanja anti-majki, ovaj naslov koristi još jednu strategiju - strategiju depolitizovanja (privatizovanja) ženskih političkih inicijativa. Ova druga strategija podržava prvu, obezbjeđuje joj logističku podršku, sprečavajući mogućnost da dođe do de-konstrukcije one re-

32

konstrukcije događaja koje nam nude “Vijesti”. Pomoću “strategije depolitizovanja“ jedan politički događaj, čije su akterke žene, re-prezentuje se kao “u suštini privatan”, kako bi se on predstavio kao politički irelevantan, to jest nedostojan javnog interesa.

Nazad u privatnost

Patrijarhat je ustanovio čvrstu podjelu prostora na javni-muški i privatni-ženski. Feministkinje su postavile pitanje – šta se time željelo postići? I dale su odgovor: podjelom prostora na javni – muški i privatni – ženski, patrijarhat je zapravo izvršio podjelu moći između muškaraca i žena. Sva moć je, naravno, skoncentrisana u javnom – muškom, političkom prostoru, gdje se artikluliše ideologija, legitmišu društvene vrijednosti i osvaja političko-ekonomska moć. Ovaj prostor kontrolišu muškarci vodeći računa o tome da žena ostane unutar privatnog prostora, kako bi se brinula o porodici i potomstvu.

Da bi takva podjela opstala, linija razdvajanja ta dva prostora mora biti nepropusna. Ono što se događa unutar privatnog prostora mora biti izolovano, to jest ne smije postati tema o kojoj se raspravlja u javnom prostoru. Budući da je u privatnom prostoru žena izložena diskriminaciji kao ne-ravnopravna, mogućnost da se o toj opresiji govori javno, da se ona artikuliše kao političko pitanje mogla bi biti opasna po patrijarhat, to jest po opstanak polne podjele uloga koju je on ustanovio i ozakonio kao “prirodnu”. Da se to ne bi dogodilo, patrijarhat

je odnose unutar porodice definisao kao “privatni problem”, koji se navodno može riješiti “dogovorom između četiri zida”, dakle ne-političkim sredstvima.

Parolom “Lično je političko” feministkinje su izrazile svoje nepristajanje na patrijarhalnu podjelu prostora na javni i privatni. One su tom parolom saopštile svoj stav da nema ničega ličnog što nije i političko, to jest da sve, i “najprivatnije” odnose žene i muškarca pokreću interesi koji se tiču moći, dakle – politički interesi. Takođe, to znači da nijedna “privatna diskriminacija” žene ne može biti riješena dok se iz privatne ne progura u javnu sferu, to jest dok se ne politizuje.

Re-konstruišući jedan politički događaj kao “u suštini” privatni ili “kobajagi politički”, naslov “Žene neće Bebu” poziva javnost da ignoriše poziv da se pitanja ženskih prava rješavaju javno, politički. Umjesto da nam pomogne da razumijemo šta se to u stvari događa i zbog čega aktivistkinje planiraju da se okupe ispred Skupštine, ovaj tekst dovodi u pitanje ozbiljnost ovog događaja sugerišući da su zahtjevi žena neosnovani i besmisleni.

Kobajagi politika

Strategija depolitizacije/privatizovanja dovodi do promjene vrednosnih konotacija svih elementa ove priče koji se “snižavaju”. Te konotacije su vezane za opoziciju javni/privatni prostor. Svaki od ova dva prostora je različito vrednosno konotiran: dok je javni prostor ozbiljan, važan, prostor ideja,

33

stavova, politike, opšteg interesa, privatni prostor je neozbiljan, nevažan, marginalan, prostor u kojem se rješavaju pojedinačni, porodični, “mali” problemi koji nemaju opšti značaj. Patrijarhat je definisao ove razlike i napravio razgraničenje: javni prostor pripada muškarcima, a privatni ženama. Takođe je objasnio da to tako mora biti zato što je ta podjela “prirodna”: muškarac se bavi politikom jer je on “po prirodi” odvažno, odlučno, odgovorno, misleće biće, dok je žena kao “prirodno” neodlučna, strašljiva, nježna, usmjerena na brigu o bližnjima, povučena - “biološki predodređena” za privatni prostor doma i porodice.

Javni-muški prostor je važan, a ženski-privatni je nevažan. Javni prostor je gore-iznad, a ženski je dolje-ispod. Tako jedan te isti događaj može imati različite vrednosne konotacije u zavisnosti od toga u kom se od ta dva prostora događa. Dovoljno je da jedan događaj iz javnog premjestimo u privatni prostor, na primjer iz skupštine u kuhinju, i on samim tim dobija drugačije konotacije. Ono što je u javnom prostoru percipirano kao ozbiljno, važno, univerzalno, u privatnom postoru postaje neozbiljno, zabavno, pojedinačno i nebitno. Ono što je u vrednosnoj hijerarhiji bilo gore-iznad, u privatnom prostoru postaje dolje-ispod.

Samo nekoliko «skraćenja»

Budući da je naša svijest «naseljena» stereotipima o ženama koje su «prirodno» predodređene za privatnu sferu, lako nas je navesti da se «upecamo» i da na najdiskretniju aluziju

aktiviramo taj stereotip. U naslovu u “Vijestima” se takav efekat postiže sa samo nekoliko “skraćenja”. Dovoljno je bilo «štrihovati» imenice kojima se označava javna funkcija akterki i ovaj događaj je odmah izgubio javni karakter i postao privatni događaj. Od aktivistikinje NVO ostale su samo “žene”, a od predsjednice Odbora za rodnu ravnopravnost Ljubice Bebe Džaković ostala je samo Beba. Takođe, predikatom “neće” (umjesto “traže ostavku”, “zahtijevaju razrješenje”) sugeriše se infantilno, iracionalno, hirovito ponašanje (neću i neću!) koje je takođe karakteristično za privatno, ne-oficijelno ponašanje. Sa samo par “sitnih intervencija” ovaj događaj je, dakle, sa platoa ispred Skupštine, gdje treba da se dogodi, izmješten u neki sasvim novi prostor. I sve sada kao da vidimo drugim očima. Do maločas nam se činilo da u pozadini vidimo zgradu Parlamenta Crne Gore, a sada nam se već čini da vidimo pijačne tezge sa voćem i povrćem. Ni ove žene kao da više nisu one koje su bile: do maločas su to bile žene koje se bore za svoje političke stavove, a sada je to samo grupa žena koja se svađa oko toga koja je na redu da kupi kore za pitu ili koja će dobiti najbolji komad mesa u mesari.

Dva glavna toposa ženske privatnosti koja je patrijarhat markirao su kuhinja i bračna postelja. Svaka analiza strategije privatizovanja pokazuje da se kontekst privatnosti uvijek uspostavlja ili aluzijama na kuhinju – «predodređenost” žena da radi beznačajne poslove, ili na bračnu postelju – žensku seksualnu pasivnost. Kada mediji žele da nas podsjete na to da su žene “po svojoj prirodi” privatna, a ne politička bića, oni posežu za aluzijama ili na kuhinju ili na žensku seksualnost.

34

Dakle – pijaca!

U naslovu “Žene neće Bebu” nema aluzija na seksualnost (njih ima u drugom tekstu o kojem će kasnije biti riječi). Nema čak ni aluzija na kuhinju. U naslovu “Žene neće Bebu” se “samo” aludira na privatnost ovih žena (“žene”, a ne - aktivistkinje; “Beba”, a ne - predsjednica Odbora). Međutim, to je dovoljno da sami uspostavimo aluzivni kontekst. Ovdje na sceni vidimo grupu žena koja o nečemu raspravlja. Ta scena automatski asocira na jednu drugu, sličnu situaciju ženske kolektivne rasprave, ali u privatnoj varijanti. Naravno, u pitanju je - pijaca. Pijaca je ženski pandan muškom parlamentu, ženska verzija muškog trga, s tom razlikom što muškarci na trgu debatuju o važnim pitanjima od opšteg interesa, a žene se na pijaci svađaju, cenjkaju, prepiru, brbljaju, vode beznačajne ženske razgovore, to jest „debatuju” onoliko koliko to mogu s obzirom na “ograničenja svoga pola”. Kada se muškarci u parlamentu prepiru bez ikakvog smisla, kažemo da se ponašaju “kao žene na pijaci”. Patrijarahat je ženama namijenio pijacu kao prostor na kojem mogu „debatovati„ do mile volje, to jest na kojem se mogu svađati, budući da su žene, koje su po definiciji privatna bića, sposobne samo za tu vrstu “lične polemike”. Pijaca je prostor u koji ovaj naslov uvodi akterke i nas kao posmatrače. Mi koji smo do maločas bili posmatrači koji s pravom i otvoreno posmatraju jedan javni događaj sada postajemo grupa ljudi koja na pijaci posmatra radoznalo i prezrivo svađu nekih beznačajnih žena oko nekih beznačajnih stvari, osjećajući se nelagodno u njihovo ime jer je ovo čemu prisustvujemo u stvari privatan događaj

koji je, samo zahvaljujući nepristojnosti ovih žena, postao javan i dostupan pogledu.

Lako do prečice

Autoru naslova u “Vijestima” bilo je lako da sa samo nekoliko skraćenja napravi prečicu kojom smo očas posla sa platoa ispred Skupštine Crne Gore stigli na pijacu samo zato što mi već “znamo”, zato što smo naučeni da žene nemaju kapacitet za političku debatu, da je njihov debatni plafon - privatna pijačna prepirka. Naime, ako bi se u ovom naslovu umjesto žena kao akteri pojavili muškarci, naše asocijacije bi promijenile smjer. Ako bi se u ovom naslovu pojavio nadimak ili lično ime nekog muškarca, bez funkcije, privatizovanje bi imalo suprotan efekat: umjesto da mu se time oduzme politička moć, kao što se to dešava u “ženskom slučaju”, njegova bi se politička moć time upravo potencirala. Ako bi se ministar Petar Petrović, na primjer, u naslovu pojavio samo kao Petar, sigurno ne bismo pomislili da je on beznačajna, privatna persona, već bismo, naprotiv, na osnovu toga shvatili da je on ličnost koja nezavisno od javne funkcije ima ogromnu moć, tako da mu ta funkcija nije ni potrebna. Ako bismo čak i pomislili da se time sugeriše da on svoju javnu moć zloupotrebljava i privatizuje, time opet ne bi bila dovedena u pitanje njegova objektivna moć. Poruka je jasna: žene “po definiciji” nemaju javnu moć, a muškarci je “po definiciji” imaju. Da nema ovog naslova, ili da je naslov drugačiji, možda bi postojala mogućnost da će neko ko čita ovaj tekst početi ozbiljno da razmišlja o

35

zahtjevima ovih žena i da će im dati za pravo; da će shvatiti da one imaju pravo da traže ono što traže; da će se pobuniti protiv onih koji im to pravo uskraćuju; jednom riječju – moglo bi se dogoditi da će o ovom događaju početi da razmišlja “svojom glavom” kao o političkom događaju, na politički način. Ali, sa ovakvim naslovom koji kao svjetleća reklama stoji iznad teksta i obasjava ga, ovaj događaj može biti percipiran samo kao pijačna anegdota o kojoj ne vredi razmišljati. Ovaj naslov nas nagovara da ovaj tekst čitamo ne kao izvještaj o nekom političkom, javnom, ozbiljnom događaju, što on jeste, već kao bilješku sa margina, to jest tekst o nekom privatnom događaju koji je mogao i da se ne nađe u medijima. Sve o čemu se govori u ovom tekstu tako postaje privatno, neozbiljno, nebitno i zabavno, dakle – ne-političko. Na kraju, ne uspijevamo da umaknemo utisku da je ovaj događaj “kobajagi” politički, da je sve ovo, u stvari, nekakva farsa koja treba da nas zabavi i relaksira.

Iznad – ispod

Privatizovanjem se značenja događaja “snižavaju”, a snižavanje je komička strategija. Ovaj naslov sugeriše da ovaj tekst treba čitati kao komediju, kao travestiju u kojoj se komički efekat postiže time što se ono uzvišeno, važno, značajno prerušava u prosto, nisko, beznačajno. Travestije ismijavaju heroje i junake, ono što je iznad. Ali, u ovom tekstu se ne ismijavaju “pravi političari” time što se ženama dopušta da se pojave u njihovoj ulozi, već se ismijavaju žene koje su “naumile” da se bave politikom. Ovo je komedija

koja ismijava cijeli jedan pol koji neće da se pomiri sa mjestom koje mu “po prirodi” pripada.Budući da živimo u epohi političke korektnosti, malo ko bi se usudio da javno objavi humoresku kojom bi se neposredno ismijavala ženska “politička pretencioznost”. Zato se mediji zadovoljavaju aluzijama i naslovima tipa ”Žene neće Bebu”. Ali, i to je dovoljno da se zaokruži komička situacija: sve ostalo će uraditi patrijarhalna svijest koja tačno zna u koji degradirajući kontekst da smjesti ženu koja sebe politički ozbiljno shvata i koja je naumila da uzme dio političke moći. Dovoljan je samo jedan mig da shvatamo da su ove žene, u stvari, samo domaćice koje se svim silama upinju da liče na poltičare. Kakva smijurija! Naravno, to je zabavno, ali i upozoravajuće: svaka žena koja naumi da se javno bavi ženskom politikom znaće, zahvaljujući ovakvim naslovima, šta je čeka “na terenu”. U svakom trenutku neko može da spomene bilo šta iz njene privatnosti, da je podsjeti da je odlično napravila pitu nekom prilikom, ili da je viđena kako kupuje sir, i ona će odmah biti prepoznata kao “u suštini” ili “po svojoj prirodi” domaćica. Biće ismijana, imaće malo ljudi na svojoj strani, mnogo ljudi protiv sebe. Sve što bude rekla, ako se to nekome ne bude dopalo, biće tretirano kao da je rečeno u kuhinji ili na pijaci, među komšinicama koje prepisuju recepte za turšiju.

Zamisli - seksizam!

Aludiranje na “bračnu postelju” takođe je popularna strategija privatizovanja, kojom se diskredituje ženska politička inicijativa.

36

Dovoljna je najmanja aluzija na seksualnost žene, na njeno tijelo, koju će novinar udjenuti u izvještaj o nekoj ženskoj politikoj aktivnosti, pa da ta aktivnost bude diskreditovana.

U tekstu u “Vijestima” nema aluzija na seks, ali ih ima u listu “Dan” od 29. novembra 2006. Toga dana se u “Danu” pojavio tekst o ovom događaju koji je u naslovu imao riječ seksizam pod navodnicima - Beba nepoželjna zbog “seksizma” (prilog 2). Budući da svako iole obrazovan zna da “seksizam” znači - diskriminacija po osnovu pola, i da ova riječ nema drugo značenje, pitamo se - kome su i zašto bili potrebni navodnici?

Navodnici ovdje imaju zadatak da ukažu na to da riječ seksizam ne treba čitati onako kako se jedino može čitati – kao polna diskriminacija, već da treba uzeti u obzir samo aluzivni potencijal te riječi, koji je sadržan u korijenu riječi - imenici seks. Navodnicima se čitaocu sugeriše da ovaj tekst izvještava o nečemu što “ima neke veze seksom” i preporučuje mu se da ga čita u tom ključu, a nikako kao izvještaj o političkom događaju. Budući da ovaj događaj nije imao nikakve veze sa seksom, kao uostalom ni sa bebama, ostaje nam da rastumačimo šta se ovim aluzijama na seks željelo poručiti ženama i o ženama.

Svojevremeno se jedna crnogorska političarka spotakla dok se pela na neku uzdignutu govornicu. Tada je jedan političar, njen politički oponent, rekao nešto o njenim visokim potpeticama. Žena nije ustuknula, ali je cijela javnost odmah shvatila šta je on želio da joj kaže. Uostalom, slične situcije se stalno ponavljaju:

čim se žene nađu u politici, tim prije ukoliko izgleda tako da je muškarci percipiraju kao seksualno poželjnu, neko se sjeti da ”uzgred” spomene njene noge, dubinu dekoltea, frizuru. Tako se žena politički degradira time što se svodi na ulogu seksualnog objekta, ulogu koju joj je dodijelio patrijarhat želeći, naravno, da ona i dalje u toj ulozi ostane. Spominjući njene potpetice, političar je želio da “podsjeti”, i nju i cijelu javnost, na njenu, žensku seksualnu zavisnost od muškarca. Njene visoke potpetice on je interpretirao javnosti kao znak njene (ženske) “prirodne” predodređenost da zavodi, privlači, da bude ona koja uvijek i jedino želi da bude poželjna kao seksualni objekat. Podsjećajući na njenu “primarnu”, “prirodnu” seksualnu podređenost muškarcu unutar privatnog prostora, on poručuje, njoj i javnosti, da žena koja je seksualno podređena muškarcu u privatnoj sferi ne može ni u politici biti njegov ravnopravan partner. Svaki nastup žena u politici uvijek može biti degradiran podsjećanjem na “činjenicu” da je ona u “bračnoj” ili nekoj drugoj postelji ta koja pristaje da udovoljava muškoj želji. Kakav onda ozbiljan oponent u politici može muškarcu biti žena, to jest kako žena koja je u seksu objekat može u politici biti subjekat?

Spominjući “seksizam”, autor teksta u “Danu” radi ono isto što je uradio dotični političar. Tekst u “Danu” publici je poslao poruku da je sve ovo što se zbivalo ispred Skupštine “imalo nekakve veze sa seksom” i to je bilo dovoljno da shvatimo “o čemu se ovdje zapravo radi”.

37

Ženska (ne)ispunjenost

Patrijarhat ne vidi ženu kao biće koje može da bude nad-lično, koje može, poput muškarca, da misli o pitanjima koja prevazilaze interese njene porodice i privatnosti. Polna uloga žene je u patrijarhatu precizno određena i tačno je propisana mjera ženskog zadovoljstva: svaka žena postaje srećna onda kada može da ispuni polnu ulogu koja joj je dodijeljena. Ukoliko je “ispunjena kao žena”, to jest ukoliko ima djecu, dom i muža, ona ne može više imati nikakvih interesa jer nju “po prirodi” ništa drugo ne zanima. Patrijarhat je odredio da muškarac “po svojoj prirodi” razmišlja o pravdi i nepravdi među ljudima, o tome kako bi se moglo urediti bolje društvo, o tome na koji način spriječiti globalno zagrijevanje, a da žena nema potrebe da o tome misli. Ako se pojavi žena koja ipak želi da se bavi takvim temama, to onda može značiti samo to da ona nije srećna i “ispunjena kao žena”, to jest da je “kao žena frustirana” i da na ovaj način, gurajući se među muškarce, pokušava da “izliječi komplekse” i da svoje “ženske nauspjehe” nadomjesti potvrđujući se tamo gdje joj nije mjesto. Budući da ženu “po prirodi” zanima samo ono što je privatno, sve što žena uradi u politici uvijek se mora dovesti u neku vezu sa njenim privatnim životom u kojem ona jedino može biti srećna ili nesrećna, sa njenim nezadovoljstvom, to jest “ženskom (ne)ispunjenošću”. U slučaju junakinja događaja o kojem izvještava “Dan” od 29. novembra 2006, aluzijama na seks se ukazuje i koja je to vrsta “neispunjenosti”. Dovoljna je i najmanja aluzija na seks, navodnici ispred i iza riječi seksizam i mi odmah shvatimo

poruku: ove žene su nezadovoljne zato što su odbačene kao seksualni objekti, zato što su stare, ružne, muškobanjaste, nepoželjne, i to je u stvari ono što njih ljuti, a ne nepoštovanje ljudskih prava ili neodgovarajuća politika rodne ravnopravnosti koju vodi Skupština Crne Gore. Čitaocima je namignuto i oni sada znaju o čemu se ovdje zapravo radi: njihovo političko nezadovoljstvo je maska koja ne može da skrije njihov ženski bijes zato što muškarci u njima više ne prepoznaju interesantne seksualne objekte. Nisu nas, dakle, prevarile.

Visok stepen saglasnosti

Sudeći prema ovim tekstovima, kao i prema nekim drugim medijskim prilozima koji su se povodom ovog istog događaja tih dana pojavili, mediji su ovom prilikom pokazali neočekivano visok stepen saglasnosti oko toga u kom pravcu treba usmjeriti re-konstrukciju ovog događaja. Saglasnost je bila neočekivana s obzirom na to da crnogorski mediji dugo vremena nisu mogli da postignu saglasnost ni oko tako važnih pitanja kakva su pitanja poštovanja etičkog novinarskog kodeksa, to jest prihvatanja ingerencija Novinarskog samoregulatornog tijela da izriče ocjene o poštovanju novinarskih standarda u crnogorskim medijima. Razlike u pogledima na određena politička pitanja koja inače dezintegrišu crnogorsku medijski zajednicu u slučaju izvještavanja o ovom događaju kao da su nestale. Po čemu god da se ovi mediji razlikovali, ono u čemu se sigurno ne razlikuju jeste zajedničko nasljeđe - ideologija patrijarhata.

38

Prije svega, uočljivo je da su oba medija, i “Vijesti” i “Dan”, procijenila da ovaj događaj zaslužuje dosta medijske pažnje. U listu “Dan” se vijest o ovom događaju našla i na naslovnoj strani, a tokom nekoliko dana ovaj medij je bio medijator između Ljubice Bebe Džaković i aktivistkinja NVO. Šta znači ova medijska pažnja? Svakako, ne radi se o tome da su mediji procijenili da je ovaj događaj značajan, to jest da je on takav da može imati posljedice po veliki broj ljudi i da ima javni interes. Da je događaj ocijenjen kao značajan, on bi bio ozbiljno re-konstruisan, bez dvosmislenosti i aluzija kojima se očito želi uspostaviti ne-ozbiljan, komički kontekst čitanja. Takođe, događaj nije ni senzacionalan, to jest nije ni po čemu vanredan i zapanjujući.

Budući da ovaj događaj nije bio procijenjen ni kao značajan ni kao senzacionalan, ostaje pitanje – zašto su ga mediji senzacionalizovali i poklonili mu toliko pažnje? Očito je da je riječ o jednom od onih događaja koji uznemiravaju patrijarhat i koji, iako naizgled bezopasni, suštinski dovode u pitanje njegove osnovne postavke. Moguće je da su mediji “spontano” prepoznali tu provokaciju i “spontano” odreagovali na nju želeći da ovaj događaj odmah diskredituju i da automatski neutrališu njegove moguće efekte. Računajući na podršku patrijarhalne zajednice koja dijeli zajedničke stavove o tome gdje je mjesto ženi, a gdje muškarcu, mediji su ovaj događaj iskoristili da još jednom mobilišu i okupe zajednicu kako bi svi skupa kroz smijeh na račun žena političarki potvrdili da je mišljenje o tome gdje je kome mjesto ispravno i da ga ne treba mijenjati.

Tekstovi koji su objavljeni u “Vijestima” i u “Danu”, a koji su ovdje analizirani, nisu izuzetni po svom načinu predstavljanja ženske političke akcije. Svaki medijski prilog koji izvještava o bilo kojoj ženskoj političkoj aktivnosti manje ili više u strateškom pogledu liči na analizirane tekstove. Ta sličnost je očekivana i logična: novinari i mediji koji izvještavaju o ovakvim događajima pripadaju istoj - patrijarhalnoj kulturi, što znači da dijele zajedničke ideje o podjeli polnih uloga i baštine iste stereotipe o ženama i muškarcima. Iz te zajedničke patrijarhalne vizure, oni stvari moraju vidjeti i re-konstruisati na sličan način. Zato i govorimo o mas-medijskoj rodnoj politici i, u okviru te politike, o određenim strategijama predstvaljanja žena u medijima koje služe ostvarivanju ciljeva te politike.

Dalje od politike!

Oslanjajući se na zajedničke patrijarhalne medijske strategije reprezentacije žene, tekstovi u “Vijestima” i “Danu” šalju istu poruku: žena mora i dalje da podnosi sve ono što joj je dodijeljeno patrijarhalnom podjelom polnih uloga i neka se ne usudi da te svoje “privatne probleme” iznosi na javnom mjestu pokušavajući da dobije političku podršku za bilo kakvu promjenu! Još kraće bi se ta poruka mogla sažeti kao upozorenje upućeno ženama - Dalje od politike!

Ali, to je upravo ono upozorenje koje feministkinje odbacuju. Krilatica “Lično je političko!” jezgrovito sažima feministički stav da nema ničega ličnog što nije i političko, i da zato sve lično mora

39

biti rješavano kao političko pitanje. Takođe, feministkinje su upozorile da se iza svakog odvraćanja žena od nastojanja da svoja iskustva “privatne”, porodične diskriminacije iznesu pred javnost i postave kao političko pitanje – kriju interesi patrijarhata koji ne želi da dođe do nove raspodjele muške i ženske moći. Sve dok se lično tretira kao ne-političko, dok se diskriminacija žena unutar porodice posmatra kao njen privatni problem koji treba da rješava “između četiri zida”, dokle god se bude žena pozivala da te probleme rješava koristeći “ženska oruđa” – žene će i dalje biti diskriminisane u društvu.

Parijarhat ne želi politizaciju ženskog pitanja. Žena koja traži pravdu samo “u svoje ime”, bez pretenzija da svoje zahtjeve univerzalizuje i politizuje kao „žensko pitanje” – možda će naići na razumijevanje zajednice. Ako žena nastupa sa pozicije žrtve i traži sažaljenje i mušku-vitešku zaštitu, ako je riječ o pretučenoj ženi koja je istjerana na ulicu sa djecom – tada ona može računati na podršku patrijarhalnog društva. Ali, žena “kojoj ništa ne fali”, koja se bori za svoje pravo kao političko pravo, za prava svih žena, za ravnopravnost kao politički stav, za slobodu i ravnopravan položaj u porodici i izvan nje – takva žena nailazi na neodobravanje, satanizaciju, ismijavanje i degradaciju, i na onaj medijski tretman na koji su naišle aktivistkinje NVO koje su se 28. novembra 2006. okupile ispred Skupštine Crne Gore.

Naravno, mediji masovne komunikacije mogu da diskriminišu ženu i diskredituju njen politički angažman zato što medijske strategije diskriminacije žena imaju čvrsto uporište i

sigurnu podršku u patrijarhalnoj kulturi. O tome kakav je u crnogorskoj javnosti stav prema ženskoj politici svjedoče možda najupečatljivije stavovi prema feministkinjama, dakle onim ženama koje su javno prepoznate kao žene koje žele da o problemima žena govore politički. Predrasude prema feminstkinjama jednako su ukorijenjene i među ženama i među muškarcima jer polna pripadnost nikoga ne čini imunim na uticaj kulture i socijalizacije. Mnogi ljudi svoj animozitet prema feministkinjama objašnjavaju time što su feministkinje iskompleksirane, agresivne, ružne, stare, neprijateljski raspoložene prema djeci i porodici, dakle - žene koje imaju neki svoj “privatni razlog” da budu ljute na cijeli svijet. Naravno, mnogi ne shvataju da prihvatajući taj negativni stereotip o feministkinjama zapravo prihvataju stav da različiti vidovi diskriminacije žena širom svijeta nisu tema za diskusiju i da je opresija nad ženama “prirodna” i dopuštena.

Istine, a ne Istina

Ali, ako javnost to ne shvata, da li i mediji imaju pravo da ne shvataju posljedice diskvalifikovanja ženskih političkih inicijativa? Od medija masovne komunikacije očekujemo da preuzmu emancipatorsku ulogu, to jest da postanu glasnogovornici svih pojedinaca i grupa koje traže poštovanje svojih ljudskih prava u skladu sa međunarodnim standardima. Od njih se očekuje da podrže razvoj pluralnog društva u kojem više niko nema monopol nad istinom, uključujući i muškarce. Razvoj demokratije podrazumijeva upravo odbijanje gratis povjerenja u takve istine,

40

odbacivanje ideje da postoje apsolutne istine koje važe za sve ljude bez obzira na razlike u njihovoj klasnoj, rasnoj, polnoj pripadnosti. Razvoj demokratije podrazumijeva našu sposobnost da pitamo – nisu li to, možda, samo istine jedne, povlaštene grupe, to jest istine koje su kreirane shodno interesima te grupe, ali koji nisu i naši interesi? Istine patrijarhata više nisu jedine i nisu dovoljne. Moramo čuti i istine svih onih drugih koji ne pripadaju toj grupi, čije je istorijsko i društveno iskustvo različito, koji nisu imali priliku da kažu svoje istine. Osim istine bijelog bogatog muškarca, postoje i istine crnih, istine siromašnih, istine invalida, istine homoseksualaca i naravno – postoji i istina žena koju moramo čuti, koju je patrijarhat vjekovima odbijao da čuje gurajući je u “privatni prostor”. Od medija u savremenom svijetu očekujemo da omoguće da se sve te istine čuju i da ravnopravno stanu jedna pored druge.

Tekstovi koji su objavljeni u “Vijestima” i “Danu”, kao i mnogi druge slične medijske re-prezentacije feminističkih akivnosti, nemaju taj emancipatorki potencijal. Ovi mediji plediraju za ućutkivanje žena. To istovremeno znači da se zalažu za ne-poštovanje ženskih ljudskih prava i sprečavanje svih pokušaja koji vode ka njihovom ostvarivanju. Snažeći predrasudu da žene nisu sposobne da misle politički, da su one “po prirodi” domaćice i majke, da iza njihovih političkih zahtjeva stoji njihova seksualna frustracija ili “ženska neispunjenost”, ovi mediji šalju poruku da ženama treba uskratiti njihova prava koja su im zagarantovana međunarodnim i nacionalnim dokumentima.

Patrijarhalno korektno

Zato što postoji široki ideološki konsenzus patrijarhata oko polne podjele uloga, zato što su u manjini oni koji misle drugačije - teško je izvršiti uticaj na medije kako bi oni odustali od medijskih strategija rodne diskriminacije. Činjenica je da najveći broj ljudi u ovim tekstovima neće vidjeti elemente diskriminacije. Da bismo diskriminaciju prepoznali, morali bismo biti sposobni da napustimo mušku, androcentričnu, patrijarhalnu vizuru iz koje smo svi, i muškarci i žene, naučeni da posmatramo svijet oko sebe. Morali bismo, dakle, biti spremni da čujemo i “drugu stranu priče” i da isti taj svijet pogledamo iz ženske vizure. Kada govorimo o rodnoj senzitivnosti, mi govorimo upravo o tom pomjeranju tačke gledišta, o novom rakursu iz kojeg stvari vidimo drugačije. Da bismo znali da prepoznamo ulogu medija u generisanju patrijarhalnih stereotipa, moramo biti ne samo medijski opismenjeni, već i rodno senzibilisani, kao što moramo biti senzibilisani i za prepoznavanje svih drugih stereotipa o pripadnicima drugih grupa kojima je krcat naš jezik, visoka kultura, popularna kultura, anegdote i vicevi koje prepričavamo, pa čak i obrazovni sadržaji koje usvajamo.

Ali, u patrijarhalnom društvu koje ima sve odgovore na pitanja o muškarcima i ženama nije nimalo jednostavno pomjeriti ugao posmatranja. To je nešto što se mora učiti. Aktivistkinje NVO obratile su se Novinarskom samoregulatornom tijelu povodom teksta “Žene neće Bebu” sa prigovorom da se u ovom tekstu krši Kodeks novinara Crne Gore i vrši diskriminacija.

41

Iz Novinarskog samoregulatornog tijela je stigao odgovor – sve je bilo u redu, slovo B je veliko, a ne malo. Neko ko nije rodno senzitivan ovaj naslov zaista može doživjeti kao korektan. Ali, neko ko poznaje patrijarhalne stereotipe o ženama i zna razloge zbog kojih se oni generišu i reprodukuju, ko je, dakle, spreman da svijet posmatra iz drugog rakursa – u velikom B će nepogrešivo prepoznati malo b, a u ovom “korektnom” naslovu poziv na obnavljanje najagresivnijeg stereotipa o ženama koje žele da uđu u politiku i uzmu dio moći – ove žene neće da rađaju!

42

Medijski hitac iz javne zasjede

Ervina Dabižinović

43

Kolašin - Odluka Z.B. (51) da prekine ljubavnu vezu sa šest godina mlađim Ž.Š. bila je tragična za oboje. Juče oko 14.40 časova on je u bibliote-ci kolašinskog Centra za kulturu hicima iz pišto-lja usmrtio nju, a potom presudio sebi.Krv na parketu između drvenih polica sa knji-gama i rikošeti na zidu i vratima biblioteke svjedočili su o tragičnoj drami.Prema priči očevidaca, Ž.Š. je juče, sa pišto-ljem u ruci, ušao u biblioteku, koja se nalazi u zgradi u strogom centru Kolašina, tražeći Z.B. koja je tu radila. U biblioteci su tada bile i dvije djevojke, koje su na kratko zaustavile Ž.Š, pokušavajući da ga odvrate od tragičnog nauma.Izlazite, sve ću vas pobiti, povikao je Ž.Š. djevojkama, koje su u strahu istrčale iz Centra za kulturu tražeći pomoć.Niko ne zna šta se dalje dešavalo između pra-šnjavih polica sa knjigama, gdje je policija nekoliko minuta kasnije pronašla dva tijela u lokvi krvi. Pretpostavlja se da je Ž.Š. ušao u prvu prosto-riju biblioteke i odmah pucao na Z.B, a potom nekoliko minuta kasnije u drugoj sobi, pucao sebi u glavu.Policija je stigla prije nego što je Ž.Š. pre-sudio sebi, međutim, nijesu uspjeli da ga ubi-jede da se preda.Iz Uprave policije sinoć je potvrđeno da su policajci pokušali da pregovaraju sa Ž.Š.- On to nije uradio, već je prijetio da će pu-cati u njih ako pokušaju da uđu, nakon čega se iz biblioteke začuo još jedan pucanj - navodi se u saopštenju.Kada je odjeknuo posljednji pucanj, policajci su ušli u biblioteku i pronašli tijelo Z.B, dok je Ž.Š još davao znake života.

Sa teškim povredama glave i bez svijesti, Z.Š. su policajci unijeli u kola i prevezli ga do Doma zdravlja. Ljekari su odlučili da ga hitno bolnič-kim kolima trasportuju do podgoričkog Kliničkog centra, ali je Ž.Š. izdahnuo već na Crkvinama.Policija je prilikom uviđaja pronašla i pi-štolj M 57 cal. 7,62 mm iz kojeg je Z.Š. pucao u Z.B, a potom i sebi u glavu. Istražni sudija Višeg suda u Bijelom Polju M.J.S, koji je zajedno sa policijom obavio uviđaj, Vijestima sinoć nije mogao da saopšti motiv ubistva.On nije kazao ni koliko je metaka ispaljeno iz pištolja Ž.Š, već je naveo da će se to znati na-kon što se obavi obdukcija tijela poginulih.Nakon jučerašnje tragedije u Kolašinu se pre-pričavalo da su, navodno, Z.B. i Ž.Š u prote-klih nekoliko mjeseci bili u emotivnoj vezi.Navodno, Ž.Š. je ljetos prodao veliko imanje u Kolašinu, a novac je potom trošio u gradskim diskotekama i kafanama. Imao je suprugu i troje djece.Z.B. godinama je radila u biblioteci, a nakon što je prije petnaest godina ostala bez supru-ga, koji je stradao u vatrenom obračunu, sama je podizala dvoje djece.

Sin Z.B. stajao ispred zgrade U trenutku dok se u Centru za kulturu odvija-la drama, ispred zgrade se okupio veliki broj Kolašinaca, koji nijesu slutili da će policija nedugo potom iznijeti dva tijela.Ubrzo se u masi našao i sin Z.B., koji je htio da uđe unutra, ali su ga policajci spriječili.Ne znajući da je Ž.Š. prethodno izvršio samo-ubistvo, sin Z.B. je govorio da hoće da uđe unutra. - Pustite me, hoću da ga ubijem, vikao je mla-dić, prije nego što su mu policajci saopštili šta se dogodilo - ispričao je Vijestima jedan od očevidaca.

Vijesti, 02.04. 2008.

TRAGIČNI EPILOG LJUBAVNE DRAME U KOLAŠINU: Ž.Š.(45) ISPALIO SMRTONOSNE HICE U Z.B. (51) UBIO BIBILIOTEKARKU PA PRESUDIO SEBI

prilog 1

44

U Domu kulture u Kolašinu Ž. Š. (35) ubio Z. M, rođenu Z.B. (51), a onda sebi pucao u glavu.

Kolašin, 1. aprila – Ž.Š. (35) iz Kolašina danas je oko 14, 40 sati ubio Z.M, rođenu B. (51), a nakon izvršio samoubistvo, pu-cajući sebi u glavu. Do sada nezabilježe-na drama odigrala se u centru Kolašina, u zgradi Doma kulture i imala je pravi filmski scenario. Kada je javljeno da su se oko 14,40 časova čuli pucnji u zgradi Doma kul-ture operativci kriminalističke policije ispostave Kolašin došli su na lice mjesta i počeli pregovore sa Ž.Š, koji se nalazio u zgradi Doma kulture. Pet minuta su trajali neuspješni razgovori, a čule su se čak i prijetnje od strane Ž.Š. Nakon toga začuli su se i pucnji. Kada su pripadnici polici-je ušli u zgradu Doma kulture i prostorije Gradske biblioteke na vratima su naišli na beživotno tijelo Z.M, da bi u trećoj pro-storiji od čitaonice našli i tijelo Ž.Š, koji je u tom trenutku davao znake života. Ekipe kolašinskog Doma zdravlja su krenule sa njim ka Podgorici, ali je na Crkvinama konstatovana njegova smrt.

Očevici pričaju da su se poslije 14 sati i 40 minuta začuli pucnji u gradskoj čitaoni-ci koja je, inače, poznata kao miran kutak kolašinskog gradskog centra. Nezvanično se saznaje da je Ž.Š. udaljio iz biblioteke dvije radnice koje su radile sa stradalom Z.M.. Ona je ostala sama u biblioteci. U njenom tijelu, kako nezvanično saznajemo, nađeno je više metaka. Z.M, rođena B, ima punoljetnog sina i kćer-ku. Ž.Š, koji je inače bio zaposlen u EPCG i radio u HE »Rijeka Mušovića«, za sobom je ostavio suprugu i tri sina.

Pobjeda, 02.04. 2008

DVOJE MRTVIH U CENTRU KOLAŠINA

UBIO - PA PRESUDIO SEBI

prilog 2

45

U kolašinskoj biblioteci u centru grada juče oko 14 sati došlo je do pucnjave, u kojoj su smrtno stradali Ž.Š. (34) i Z.M. (50). Prema riječima istražnog sudije Vi-šeg suda iz Bijelog Polja M.J. S, unutar biblioteke pronađena su beživotna tijela ovo dvoje Kolašinaca.- Oboje su preminuli od posljedica ispalji-vanja nekoliko hitaca iz pištolja. Uviđaju su prisustvovali i zamjenik višeg državnog tužioca M.V. i radnici policije. Naložio sam da se obavi obdukcija oba tijela - is-takao je sudija M.J.S.Kako nezvanično saznajemo, prvo je Ž.Š. pu-cao u Z.M, a onda ubio sebe. Pronađeni su jedno blizu drugoga pored polica za knjige. Inače, Ž.Š. je radio u Elektrodistribuci-ji, a Z.M.je bila bilbliotekar i, nakon što joj je prije nekoliko godina ubijen suprug u hotelu „Bjelasica”, sama je živjela sa dvoje djece. Saznali smo da su njih dvoje bili u emotivnoj vezi i da je Ž.Š. juče, još se ne zna iz kojih razloga, ušao u bi-blioteku gdje je pored Z.M. vidno ljut za-tekao još dvije bibliotekarke. Nakon što im je naredio da napuste prostoriju, zaključao je vrata i, nakon kratkog razgovora, prema kazivanju onih koji su se nalazili ispred zgrade, začulo se pet-šest hitaca.

Pred vijećem Višeg suda u Bijelom Polju ko-jim predsjedava D.K, da podsjetimo, u toku je bilo suđenje Ž.Š. zbog pokušaja ubistva. Zamjenik višeg državnog tužioca u Bijelom Polju L.M. podigla je optužnicu protiv Ž.Š, u kojoj se navodi da je on 12. maja prošle godine, u 2 sata i 45 minuta iza ponoći, u diskoteci „Selekt”, na Trgu boraca u Kola-šinu, s umišljajem pokušao da liši života sugrađanina N.V. Iz pištolja marke „INIK”, kalibra 7,65 mm, koji je neovlašćeno držao, ispalio je tri hica, od kojih je jedan po-godilo N.V. u predjelu prepona i nanijeo mu lake tjelesne povrede.U svojoj izjavi, Ž.Š. je naveo da je pu-cao iz straha, bojeći se napadača koji su bili fizički jači od njega. Nasilnički su se ponašali i pucao sam u pravcu nogu, ne namjeravajući nikoga da ubijem, istakao je tom prilikom Ž.Š. Suđenje je trebalo da se nastavi 27. maja. M.N.

Dan, 02.04. 2008.

U KOLAŠINU Ž.Š. (34) UBIO Z.M. (50), PA SEBE

DVOJE MRTVIH U BIBLIOTECI

prilog 3

46

Medijski hitac iz javne zasjede

Tri crnogorska dnevna lista su 2. aprila 2008. osvanula sa informacijom o istom zločinu koji se dogodio prethodnog dana u Kolašinu - ubistvu koje je nad Z.B. izvršio Ž.Š.

Tekstovi su imali više-manje slične naslove i podnaslove, koji će i biti u fokusu analize u ovom tekstu (iako ne samo oni). Naslovi imaju cilj da nas privuku da pročitamo određenu informaciju, ali i da nas odmah pozicioniraju u odnosu na događaj, to jest da nam sugerišu na koji način ćemo vrednovati taj događaj i suditi o njemu. U sva tri navedena slučaja naslovi fiksiraju stereotipe o ženskoj inferiornosti i sva tri medija koriste iste medijske strategije depolitizovanja nasilja nad ženama, čime de fakto opravdavaju nasilje.

Analizom ova tri priloga od 2. aprila 2008. otkrivamo kakve su posljedice ovakvog medijskog predstavljanja jednog zločina, to jest kakav uticaj na naš sud o tom događaju ima način njegove medijske reprezentacije.

Slučaj „Vijesti“: Ljubavna drama

Nadnaslov: Tragični epilog ljubavne drame u Kolašinu: Ž.Š. (45) ispalio smrtonosne hice u Z.B. (51)“ Naslov: Ubio bibliotekarku, pa presudio sebi

Oni/one koji su čitali “Vijesti” 2. aprila 2008. mogli su na osnovu nadnaslova i naslova dobiti

sljedeću informaciju o događaju: žena koja radi u biblioteci, stara 51 godinu, stradala je na svom radnom mjestu od sadašnjeg, ili bivšeg partnera, starog 45 godina.

Međutim, već nadnaslovom “Tragični epilog ljubavne drame u Kolašinu: Ž.Š. (45) ispalio smrtonosne hice u Z.B. (51)» naše razumijevanje ovog događaja se usmjerava u (ne)željenom pravcu. Naime, takav nadnaslov nas «nagovara» da ovaj događaj smjestimo u sferu privatnosti, intime i ličnog. Mi na to pristajemo po automatizmu jer smo naučeni da je ljubav lična, intimna stvar, a ovdje je zločin reprezentovan kao fragment jedne ljubavne priče, to jest kao «epilog» te priče. Takođe, ovim nadnaslovom nam se sugeriše da izvještaj o zločinu treba da čitamo kao «herc roman», dakle ne samo kao nešto što je privatno, već i kao nešto što je fikcionalno, dakle ne-stvarno.

U patrijarhatu koji definiše šta je javno, a šta privatno, ljubav između muškarca žene se tretira kao privatna stvar u koju zajednica ne treba da se miješa. Shodno tome, ono što se između žene i muškarca događa «iza zatvorenih vrata» ne smije biti od javnog interesa i ne smije nikada postati društveno-politički problem. Na taj način, patrijarhalno društvo se oslobađa odgovornosti da politički rješava različite oblike diskriminacije žena u privatnoj sferi i da suzbija nasilje nad ženama i zločine poput ovog koji se dogodio u Kolašinu.

Autor/ka teksta u «Vijestima» slijedi takva «uputstva» patrijarhata dovodeći zločin u vezu sa ljubavlju i rekonstruišući ga kao privatni događaj.

47

Nadnaslov koji govori o «ljubavnoj drami» u Kolašinu “savršeno“ se uklapa u patrijarhalni obrazac definisane muškosti i ženskosti, javnosti i privatnosti. Iako se zločin dogodio u biblioteci, dakle na javnom mjestu, nama se sugeriše da ga posmatramo kao nešto što se dogodilo iza zatvorenih vrata, u sferi privatnosti. Kako smo naučeni da nije lijepo da virimo kroz ključaonicu, mi zaključujemo da nije pristojno i da nema smisla suditi o nečemu što se tiče samo toga muškarca i te žene, jer je to njihova privatna stvar. Na taj način se blokira naše kritičko mišljenje i racionalna reakcija, što utiče i na našu procjenu događaja: to što se dogodilo je samo «lična stvar» o kojoj ne treba razmišljati. Izvlačenjem iz priče djelova koji su prepoznatljivi kao lični i njihovim plasiranjem na naslovnici, postupcima koji dramatizuju događaj i sugerišu njegovu fikcionalnost – vrši se depolitizacija nasilja nad ženama. Depolitizacija je postupak kojim se jedna pojava koja objektivno ima „širi“ i opštiji značaj od «lične priče» ili «pojedinačnog slučaja» predstavlja kao lični čin ili događaj, čime joj se oduzima politički značaj. Da bi medijsko “ribarenje ljudskim dušama” (autor termina Đ. Šušnjić) bilo uspješno, važno je postaviti dobre udice: ponekad je dovojno samo da novinar/ka naglasi i učini vidljivim neki podatak, na štetu nekog drugog. U tekstu objavljenom u “Vijestima” povodom ovog događaja novinar/ka naglašava, osim ljubavnog motiva zločina, i godine starosti aktera, takođe sa ciljem da prizove određene patrijarhalne stereotipe o muško - ženskim odnosima i da tako usmjeri naš stav o događaju.

Starost aktera je važna u sva tri medijska primjera koja analiziramo. Zanimljivo je da su podaci o godinama starosti aktera u sva tri slučaja naglašeni već u nadnaslovu ili naslovu teksta, što nije bilo nužno (ovakvi podaci se mogu naći i u tekstu, što se najčešće i događa). Takođe je zanimljivo da se u ova tri medijska izvještaja navode različite godine sudionika događaja. Tako u “Vijestima” žena ima 51 godinu, a muškarac 45; u “Pobjedi” žena ima 50 godina, a muškarac 35, dok u “Danu” žena ima 51 godinu, a muškarac 34. Ovakvi, biografski podaci svakako spadaju u objektivne činjenice kojima je teško manipulisati. Ipak, u ovom slučaju kao da niko od novinara/ki nije bio/la zainteresovan da ispoštuje objektivnost činjenica koje se tiču godina starosti. Taj nemar prema ovim činjenicama pokazuje da su novinari/ke koji su pripremali/le ovu informaciju u ovim biografskim činjenicama prepoznali prije svega priliku za medijsku manipulaciju, to jest za prizivanje patrijarhalnih stereotipa, tako da su, nošeni tom željom, jednostavno “zaboravili” da provjere informacije.

U tekstu u “Vijestima” ove činjenice su uključene u opis događaja na sljedeći način:

Odluka Z.B. (51) da prekine ljubavnu vezu sa šest godina mlađim Ž.Š. bila je tragična za oboje. Juče oko 14.40 časova on je u biblioteci kolašinskog Centra za kulturu hicima iz pištolja usmrtio nju, a potom presudio sebi.

Patrijarhalna ravnoteža podrazumijeva da se heteroseksualne veze zasnivaju na malom broju odstupanja. Međutim, različiti su “aršini”

48

za muškarce i žene u onome što je dozvoljeno ili zabranjeno. Tako je opravdana veza između starijeg muškarca i mlađe žene, ali je neopravdana i zabranjena veza između starije žene i mlađeg muškarca. U ovakvim izvještajima teško je odrediti gdje se činjenica navodi radi činjenice, a gdje se njome manupuliše da bi se prizvali patijarhalni stereotipi. U posljednjem pasusu teksta u “Vijestima” navodi se da je Z.B. “nakon što je prije petnaest godina ostala bez supruga, koji je stradao u vatrenom obračunu, sama (je) podizala dvoje djece». Iako je riječ o objektivnoj činjenici, za koju ovdje ima mjesta, taj podatak u ovakvoj rekonstrukciji događaja kao da takođe služi osnaživanju stereotipa o «ženi bez muža» koja razara tuđe porodice, čime se, naravno, dodatno ojačava negativan stav prema ženi koja je «zavela mlađeg muškarca».

Autor/ka teksta u «Vijestima» sugeriše da je žena koja je žrtva zločina prekršila patrijarhalna prava i traži našu saglasnost da se složimo sa osudom. Budući da su ove patrijarhalne zabrane dio naše kulture, autor/ka lako postiže cilj: kao i on/a, i mi smo protiv «takve žene». Sljedeće što bismo trebali da zaključimo jeste da je ona (barem djelimično) sama odgovorna za zločin budući da se ogriješila o «nepisane», ili “prirodne” zakone, kako patrijarhat definiše svoje sopstvene socijalne norme.

Na taj način, naša percepcija događaja se preusmjerava u drugom pravcu, koji nas udaljava od onog, jedino prihvatljivog, etičkog i humanog odnosa prema zločinu. Ovakav kontekst, u koji se smješta ovaj zločin, u cjelini blokira našu humanu

reakciju: mi prestajemo da razmišljamo o ovom zločinu kao o aktu nasilja, koje je samo po sebi mišljenje, ponašanje i akt protiv ljudskosti i koje zato mora doživjeti osudu pojedinca i javnosti. Umjesto toga, mi razmišljamo o ponašanju ove žene i bavimo se ocjenama njene «moralnosti». Pravila dobrog novinarstva podrazumijevaju da nema brkanja činjenica i pretpostavki. Ali, u ovom tekstu činjenice i pretpostavke se stalno miješaju:

Pretpostavlja se da je Ž.Š. ušao u prvu prostoriju biblioteke i odmah pucao na Z.B., a potom, nekoliko minuta kasnije, u drugoj sobi, pucao sebi u glavu. Policija je stigla prije nego što je Ž.Š. presudio sebi, međutim, nijesu uspjeli da ga ubijede da se preda.Istražni sudija Višeg suda u Bijelom Polju M.J.P, koji je zajedno sa policijom obavio uviđaj, Vijestima sinoć nije mogao da saopšti motiv ubistva. On nije kazao ni koliko je metaka ispaljeno iz pištolja Ž.Š, već je naveo da će se to znati nakon što se obavi obdukcija tijela poginulih... Nakon jučerašnje tragedije u Kolašinu se prepričavalo da su, navodno, Z.B. i Ž.Š. u proteklih nekoliko mjeseci bili u emotivnoj vezi.

Budući da iz ovoga teksta saznajemo da je uzeta izjava istražnog sudije i svjedočenje policajaca, to jest da postoje «zvanični podaci», postavlja se pitanje – otkud potreba za spekulacijama? I slijedi odgovor – da bismo ovaj događaj percipirali kao fikciju - ljubavnu dramu, što nas oslobađa obaveze da o njemu donosimo sud. Da je to zaista cilj ovakvo prikaza događaja u «Vijestima» pokazuje i to što novinar/ka otvoreno dramatizuje detalje:

49

Prema priči očevidaca, Z.Š. je juče, sa pištoljem u ruci, ušao u biblioteku, koja se nalazi u zgradi u strogom centru Kolašina, tražeći Z.B. koja je tu radila. U biblioteci su tada bile i dvije djevojke, koje su na kratko zaustavile Z.Š, pokušavajući da ga odvrate od tragičnog nauma. Izlazite, sve ću vas pobiti - povikao je Z.Š. djevojkama, koje su u strahu istrčale iz Centra za kulturu tražeći pomoć. Niko ne zna šta se dalje dešavalo između prašnjavih polica sa knjigama, gdje je policija nekoliko minuta kasnije pronašla dva tijela u lokvi krvi.

Novinar/ka koristi podatke koje navode očevici da bi na osnovu njih cijeli događaj rekonstruisao/la kao senzacionalističku, kriminalističko-ljubavnu filmsku priču, u stilu “krv i strast”. Tako se stereotipni triler-motivi, kakvi su “prašnjave police sa knjigama” i “lokve krvi”, koriste da bi se događaj “dramatizovao” u željenom pravcu. Ovakvi motivi provociraju naše emocije, ali u pravcu u kojem to želi ovaj medij. Ovakav način rekonstrukcije događaja onemogućava ne samo da razumijemo šta se dogodilo i da o tome etički sudimo, već on onemogućava i našu humanu emotivnu reakciju. Bilo bi logično da u ovom slučaju osjetimo autentičnu empatiju (sposobnost da se emocionalno “uživimo” ili, uslovno rečeno, osjetimo emotivno stanje druge osobe), ali mi, umjesto toga, doživljavamo samo površnu pseudo-empatiju kojom dominira osjećaj samozadovoljstva i u kojoj nema ničeg autentično humanog. Naše emocije su izmanipulisane po želji ovog medija: mi smo “šokirani” i “zgroženi”, “žao nam ih je” itd.

Ono što nikako nećemo moći da osjetimo je - istinsko saosjećanje sa žrtvom.

U patrijarhalnom društvu sve što se dešava između žene i muškarca mora ostati njihova lična stvar. Čak i zločin. Mediji pomažu da to tako i ostane: oni nas spečavaju da o ovom zločinu mislimo etički, kao o zločinu, i da istinski saosjećamo sa žrtvom zločina.

Slučaj «Pobjeda»: Filmski scenario

Nadnaslov: Dvoje mrtvih u centru Kolašina Naslov: Ubio - pa presudio sebi

Nadnaslov i naslov teksta u «Pobjedi» su korektniji i objektiviziraniji nego u “Vijestima”. Novinar/ka se bavi činjenicama nastojeći da što potpunije rekonstruše događaj. Doduše, ovdje izostaju činjenice i podaci istražnog sudije, tako da se stiče utisak da novinar/ka nije razgovarao/la sa predstavnicima/cama suda i istrage. Međutim, moguće je da je razgovor i obavljen ali da su predstavnici institucija razgovarali neslužbeno i bez potvrđenih informacija. Ovaj profesionalni stav se, međutim, napušta onoga časa kada nam novinar/kа saopštava svoju ličnu percepciju ovog događaja:

Do sada nezabilježena drama odigrala se u centru Kolašina, u zgradi Doma kulture i imala je pravi filmski scenario.

50

Na ovaj način, poređenjem jednog zločina sa filmskim scenarijem, dovodi se u pitanje objektivnost i realnost događaja. I ovdje se, kao i u «Vijestima», događaj dramatizuje, fikcionalizuje i smješta u kontekst privatne ljubavne drame, koja provocira našu pseudo-emotivnu reakciju. Budući da je sve što se dogodilo nalik filmskom scenariju, mi ovaj događaj prestajemo da posmatramo kao događaj koji ima opšte značenje, koje se tiče svih ljudi i svakog ljudskog bića, i koji stoga zahtijeva da donesemo određi etički sud o njemu. Drugim riječima, događaj se depolitizuje, to jest privatizuje se i smješta u domen fikcionalnog i privatnog, o kojem se ne pita, koje se ne istražuje i o kojem možemo samo da nagađamo.

Time nam se oduzima pravo da postavimo mnoga pitanja koja ovaj događaj realno postavlja: da li je ovaj događaj usamljen ili ima mnogo sličnih događaja u Crnoj Gori; zašto su žrtve najčešće žene; postoji li strategija suzbijanja nasilja nad ženama; kako rade službe koje se bore protiv takvog oblika nasilja; da li je moguće da i druge žene trpe nasilje, iako o tome ne govore? Sva ta pitanja gube smisao ako je ovo samo «lična ljubavna drama».

Mogli bismo, dakle, postaviti mnoga pitanja kada bi nas mediji provocirali da ih postavljamo i kada nas ne bi nagovarali da, umjesto toga, prolivamo lažne suze i optužujemo žene da su same krive jer neće da budu poslušne. Mediji nas nagovaraju da razmišljamo o ponašanju ove žene u kontekstu patrijarhalnih predrasuda i da je u tom svijetlu procjenjujemo. Oni nam podmeće lažne dileme koje nemaju nikakve veze sa zločinom i našim

stavom o njemu. Sve to treba da nas navede da odgovornost za zločin pripišemo žrtvi, a ne počiniocu i društvu.

Biografski podaci o godinama aktera se i u «Pobjedi» potenciraju: žrtva je ovdje starija od svog progonitelja cijelih 16 godina. Svi oni efekti koji se u «Vijestima» postižu razlikom od «samo» šest godina u korist (ili na štetu) žene sada se višestruko pojačavaju. Žena koja je žrtva zločina sada više nije samo žena koja je prekršila patrijarhalne zabrane zavođenja mlađeg muškarca, već ona, sa razlikom od 16 godina, postaje oličenje ženskog mitskog zla poput antičke heroine Fedre. Time iščezava i posljednja nada da će biti kakve – takve empatije prema žrtvi zločina jer žena koja je starija od muškarca «cijelih» šesnaest godina može biti samo dodatno viktimizirana i optužena da je «sama kriva». Takođe, u “Pobjedi” novinar/ka ukazuje na ne/bračni status moguće veze između aktera, kao i na njihove bračne statuse. U “Pobjedi” je Z.B predstavljana kao – Z.M, rođena B, da bi na kraju teksta čitaoci saznali da je i samohrana majka:

Z.M, rođena B, ima punoljetnog sina i kćerku. Ž.Š, koji je inače bio zaposlen u EPCG i radio u HE „Rijeka Mušovića”, za sobom je ostavio suprugu i tri sina.

Možemo pretpostaviti da su se ovi podaci našli na samom kraju teksta da bi se njima poentirao izvještaj. To bi svakako bilo u skladu sa patrijarhalnim normama o polnoj i/ili rodnoj ulozi žene i njenim prioritetima. Mogli bismo pretpostaviti da nam se na ovaj način sugeriše da su ovi ljudi zanemarili svoje roditeljske obaveze

51

povedeni svojom strašću. I naravno, ta osuda prije svega važi za ženu koja ni u ime čega ne smije zanemariti svoju materinsku dužnost. Muškarcu se to može progledati kroz prste, ali ne i ženi. Bilo da je to bila «svjesna» ili «nesvjesna» namjera autora/ke, ovakva završnica teksta je zaista efektna: sada na ovaj zločin gledamo iz ugla djece koja su ostala bez roditelja. To je human i opravdan način razmišljanja jer djeca zaista jesu žrtve ovog događaja. Ali, medij nam opet postavlja zamku nagovarajući nas da za to što su djeca ostala bez roditelja optužimo ne počinioca zločina ili društvo, već ponovo ženu koja je prekršila patijarhalne zabrane i tako «sama» izazvala nesreću ne samo svoju, već i petoro djece.

Naslovi i tekstovi poput onih koji su objavljeni u listovima «Dan», «Vijesti» i «Pobjeda» mogu da isprovociraju sve reakcije, osim onu koja bi morala da uslijedi – osudu zločina i saosjećanje sa žrtvom.

Slučaj «Dan»: Nevažan sudski podatak

Nadnaslov: U Kolašinu Ž.Š (34) ubio Z.M. (50) pa sebe Naslov:Dvoje mrtvih u biblioteci

U izvještaju o ovom događaju koji je objavljen u listu «Dan» novinar/ka takođe navodi činjenice o dobi aktera kao i informacije o prirodi odnosa dvoje aktera, koje su dobijene od očevidaca ili izvora. U ovom tekstu prenijeta je i izjava sudije koji je radio na slučaju:

Oboje su preminuli od posljedica ispaljivanja nekoliko hitaca iz pištolja. Uviđaju su prisustvovali i zamjenik višeg državnog tužioca M.V. i radnici policije. Naložio sam da se obavi obdukcija oba tijela - istakao je sudija S.

U “Danu”, međutim, nailazimo na izuzetno važnu činjenicu da je Ž.Š. izvšio ovaj zločin braneći se sa slobode za pokušaj ubistva nad drugim licem. Zaista je čudno da je ovaj tako važan podatak propušten u izvještajima koji su objavljeni u “Vijestima” i “Pobjedi”. Čak i u “Danu” je on samo ovlaš naveden. Iako od izuzetne važnosti, taj podatak nije ponukao novinara/ku da ovaj zločin osvijetli u kontekstu debate o kvalitetu rada sudova i sudija, tužilaštva i svih onih koji bi morali da nam jasno pokažu prisutnost države i njenih institucija u zaštiti naših prava. Posebno je neshvatljivo da nije došlo do takve kontekstualizacije s obzirom da je neefikasnost sudstva naša goruća tema i da su mediji prepuni informacija o kršenju ljudskih prava; o neprofesionalizmu i nekvalitetnom radu sudova; o kašnjenjima i otaljavanju sudskih slučajeva; o selektivnoj pravdi; o oslobađajućim presudama sudova za djela koja ugrožavaju druge ili za koje postoji procjena da mogu biti ponovljena. Podatak da je lice koje se branilo sa slobode izvršilo drugi zločin zaista bi morao biti vrijedan posebne pažnje novinara, tako da bi bilo logično da je upravo taj podatak uzet kao rakurs iz koga će ovaj događaj biti rekonstruisan.

Međutim, nijedan od medija, uključujući i “Dan”, nije želio da osvijetli taj ugao, to jest da ovaj događaj sagleda kao problem odgovornosti

52

sudstva i onih koji su obavezni da štite prava građana. To je i očekivano jer se u tom slučaju ne bi mogao postići osnovni cilj - afirmacija patrijarhalnog stava da žene u privatnoj (ljubavnoj) sferi mogu da trpe nasilje i da to nikada ne smije postati javno, društveno pitanje.

U prilog ovim zaključcima može se navesti mnogo sličnih primjera. O jednom srodnom slučaju informišu “Vijesti” 12.marta 2008, dakle nedugo prije zločina u Kolašinu. Toga dana su “Vijesti”, naime, obavijestile javnost da je Apelacioni sud ukinuo prethodnu presudu i donio oslobađajuću presudu u korist mladića zbog pokušaja ubistva bivše djevojke. U tekstu se kaže:

Ovo je takozvani zločin iz strasti. Prilikom odmjeravanja kazne, sud je kao olakšavajuću okolnost imao u vidu da P. nije ranije osuđivan i da se iskreno pokajao... Tokom suđenja P. je pokazao da je voli, čak joj je ponudio i brak. Nakon svega što se desilo, obećao je da će je zaobilaziti, obuzdavati ljubav i ljubomoru, te da je neće više uznemiravati - kazao je sudija V. u obrazloženju presude.”

Kada čitamo ovaj tekst, u iskušenju smo da se toliko “zanesemo ljubavlju” da zanemarimo neke druge činjenice kao nebitne. A te “nebitne činjenice” kažu da je počinilac, koji je tokom suđenja “pokazao da voli” svoju žrtvu, tu istu “voljenu ženu-žrtvu” šest puta izbo nožem kada je ona pokušala da prekine vezu sa njim. U ovom tekstu nalazimo istu strategiju depoliti-zovanja nasilja nad ženama. Iako novinar/ka stavlja navodnike ispred i iza sintagme zločin iz strasti stavljajući nam time do znanja da zna da je

zločin iz strasti samo - zločin, cijeli ovaj tekst (kao uostalom, i što je još gore, i odluka Apelacionog suda) utemeljen je na stavu da nasilje nad ženom koje se dešava u sferi privatnosti nije nasilje i da se može tolerisati jer je počinjeno “iz ljubavi”.

Slučaj odluke Apelacionog suda i zločina u Kolašinu se sa puno razloga mogu dovesti u vezu. Njihova vremenska i suštinska povezanost mogla je biti iskorištena kao sjajna prilika da se u medijima nađu dvije izuzetno važne teme: nasilje nad ženama u Crnoj Gori i izostanak institucionalnog odgovora na ovu pojavu, to jest neprofesionalizam i neažurnost sudstva(i zastarjelost pravne regulative u Crnoj Gori) koje selektivno primjenjuje pravdu, najčešće na štetu onih kojima je neophodno da pravda ne bude slijepa. Ali, ova prilika da se nasilje nad ženama u Crnoj Gori problematizuje u svjetlosti zakona (njihove zastarjelosti i neprepoznavanja pojava o kojima je riječ) i međunarodnih akata koje je država ratifikovala, a tiču se diskriminacije koja se sprovodi nad ženama – nije iskorištena. Naprotiv, mediji su iskoristili sve svoje potencijale kako bi nas uvjerili da zločin iz ljubavi nije zločin, da je svaki vid nasilja nas ženom, uključujući i ubistvo, koji se dešava u privatnoj sferi - dopušten.

Čemu se nadamo, a šta dobijamo Država Crna Gora je potpisnica svih međunarodnih dokumenata o sprečavanju diskriminacije na osnovu pola, uključujući i Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije

53

žena. U članu 8. Ustava Crne Gore zabranjuje se neposredna i posredna diskriminacija, a u članu 159. Krivičnog zakonika povreda ravnopravnosti se smatra krivičnim djelom. Politika medija u Crnoj Gori morala bi da se temelji na međunarodnim preporukama o rodno osjetljivom medijskom izvještavanju koje treba da dovede do uspostvaljanja rodne ravnopravnosti kroz izmijenjenu medijsku reprezentaciju žene.

Kada je medijsko predstavljanje žena u pitanju, obaveza novinarke/a bila bi da izbjegava stereotipe i predrasude, promoviše vrijednosti i principe tolerancije, nediskriminacije uz upotrebu rodno- senzitivnog jezika. Poseban pristup i obaveze novinari bi morali imati kada je u pitanju porodično nasilje, trgovine ljudima, seks trafiking, čije su žrtve najčešće žene...

(Iz «Kodeksa rodno osjetljivog medijskog izvješta-vanja» - «Lokalni štampani mediji i ravnopravnost polova«, Peščanik, Kruševac, 2006, 60-61)

I u crnogorskom Zakonu o medijima zabranjuje se, između ostalog, polna diskriminacija i nasilje, i kaže se da programski medijski sadržaji ne bi smjeli propagirati diskriminaciju i nasilje. Dakle, na rodno senzitivno informisanje medije obavezuju ne samo Zakon o medijima i medijski profesionalni standardi, već i Ustav Crne Gore, Krivični zakonik i niz međunarodnih dokumenata koje je Crna Gora ratifikovala. Takođe, na to medije obavezuje i sam proces prodruživanja EU, politika poštovanja ljudskih prava, prihvatanje temeljnih vrijednosti na kojima počiva razvoj savremenih

demokratija i civilnog društva. Sve to, dakle, zahtijeva od medija da o nasilju nad ženama izvještavaju na način suštinski različit od načina kojemu pribjegavaju listovi «Vijesti», «Pobjeda» i «Dan» izvještavajući o zločinu u Kolašinu.

Dakle, mi s punim pravom očekujemo od medija da budu rodno senzitivni, profesionalni, politički korektni, emancipatorski, to jest da se stave u službu ukidanja patrijarhalnih predrasuda koje onemogućavaju poštovanje ženskih ljudskih prava i sprovođenje politike rodne ravnopravnosti. U slučaju nasilja nad ženama, to znači da od njih očekujemo da nasilje nad ženama rekonstruišu i predstave javnosti kao nasilje, da objasne javnosti da žena ne može biti odgovorna za nasilje koje se nad njom vrši, da je za to nasilje odgovoran onaj ko zločin vrši, ali i društvo i njegove institucije jer je država obavezna da ima sistemsko rješenje za takav problem. Jednom riječju, očekujemo od medija da nasilje nad ženama postave kao politički, a ne privatni problem.

Tekstovi koji su objavljeni u «Vijestima», «Danu» i «Pobjedi» nas upozoravaju da smo daleko od onoga što želimo i na šta smo se kao zajednica obavezali. Generalno, može se zaključiti da sva tri analizirana teksta rade upravo ono što se od njih ne očekuje. Oni «idu uz dlaku» patrijarhalnim predrasudama koristeći strategije depolitizavanja nasilja nad ženama kako bi to nasilje «prebacili» u privatnu sferu, a društvo oslobodili odgovornosti.Analiza sva tri slučaja izvještavanja o zločinu koji se dogodio u Kolašinu pokazuje kakvi su efekti te strategije. Sva tri lista, i «Vijesti» i «Pobjeda»

54

i «Dan», rekonstrušu ovaj događaj tako da na kraju počnemo da razmišljamo o tome koliko je sama Z.B. odgovorna za zločin koji je nad njome izvršen. Umjesto da nas navedu da Z.B. sagledamo kao žrtvu, što ona jeste, i da se zapitamo o tome ko je za to odgovoran, ovi mediji nas navode da se pitamo da li je ona prekoračila patrijarhalne «prirodne» zabrane koje se tiču razlike u godinama između partnera; da li je bila dobra majka budući da je imala partnera; da li je kao udovica «imala pravo» da stupa u vezu sa oženjenim čovjekom itd.Tako nas mediji «diskretno» navode da prestanemo da razmišljamo o njoj kao žrtvi i da počnemo da razmišljamo o njenoj odgovornosti za ono što se dogodilo. Time mediji oslobađaju odgovornosti ne samo počinioca zločina nego i društvo. Jer – ona je sama kriva!

Na ovaj način mediji nasilnicima daju podršku da vrše nasilje, a žene obeshrabruju stavljajući im do znanja da ne postoji niko ko ženi koja trpi nasilje želi da pomogne. Ova usamljenost je obeshrabrujuća za mnoge žene koje trpe nasilje, za koje često niko ne zna. Mediji poput «Vijesti», «Dana» i «Pobjede» šalju im poruku da je bolje da ćute jer će, ukoliko se oglase, biti proglašene krivim za sve što im se događa. Da su se u listovima «Vijesti», «Pobjeda» i «Dan» umjesto naslova tipa „Ubio bibliotekarku pa sebe“ pojavili naslovi tipa «Porast nasilja nad ženama», «Ohrabrila se da prekine nasilje», «Braneći se sa slobode počinio zločin» ili «I dalje bez nacionalne strategije zaštite žena od nasilja» - sigurno je da bi ovim ženama bila poslata drugačija poruka. Time bi im se stavilo do znanja da društvo

želi da im pomogne i da prihvati to kao svoju, političku odgovornost. Ovako, nasilje i dalje ostaje samo njihov lični problem, za koji same moraju da nalaze rješenje, uglavnom tako što se neće opirati patrijarahalnim normama, što će ćutati i pristati da umjesto političkog subjekta budu samo suvereno privatne siluete i čuvarica domaćeg ognjišta koje svako može da ubije kada god poželi. Cilj ovakvog predstavljanja nasilja nad ženama jeste - održavanje patrijarhalne ravnoteže po cijenu nečijeg života.

Anestezija kritičke misli

Odlučila sam u jednom trenutku da se više ne opirem. Podijeliću sudbinu zle kraljice i stati pred ogledalo da provjerim da li sam visoka, lijepa i plava. Ili sam izgladnjela manekenka kojoj sve dobro stoji osima gladi. Ili sam «polovnjača» koja u zavisnosti od nečega što je doživjela i uradila u trenutku raspomamljenosti dospijeva u novine kao informacija koja privlači samo bjedu, kao što pčele privlači med. Ili sam žrtva domaćeg nasilja, koju zlostavlja muž, partner, porodica, koja je nerijetko broj i smrtovnica - senzacionalna vijest. Ili sam instrumentalizovano mlado bijelo tijelo, razgolićeno, koje ćuti. Ili sam ona koje nema, kojoj se niko ne obraća u novinama, što je posebno važan podatak jer se i na osnovu te „ praznine“ može razumijeti ko je i kako značajna tema u novinama.

Gornji pasus sažima feministički pogled na medijsko predstavljene žene kao žrtve domaćeg (muškog) nasilja i kritički pogled na medije koji zarađuju na senzacionalističkim izvještajima o

55

ženama koje su žrtve nasilja ili trafkinga. Tiraž i profit – to je ono što uglavnom zanima medije kada je o ovim temama riječ, a ne pozivanje na odgovornost onih koji su odgovorni.

Posredstvom slika i jezika, mediji značajno utiču na naš doživljaj stvarnosti. Slike kojima se u medijima predstavljaju žene su različite, ali se u jednoj stvari ne razlikuju: žena se u medijima uvijek predstavlja na selektivan, prilagodljivo-primjenljiv i željen način, kao instrument i kao objekat. Slika žene u medijima je često jednodimenzionalna: potencira se samo jedna ženska karakteristika kojom se manipuliše. Cilj je da vidimo ženu onakvom kakvu nam je mediji žele predstaviti. A nerijetko je baš posredstvom takvog predstavljanja vidimo kao mlado, bijelo, golo tijelo koje ćuti, ili kao žrtvu crnih hronika, kao junakinju priče natopljenu senzacionalizmom. Time se namjerno čini nevidljivom realna slika žena i ignorišu sva važna društvena pitanja u čijem središtu je žena.

Nasilje nad ženama je ozbiljan društveni problem. O njemu se piše u medijima, ali nerijetko i ocjenjuje kvalitet medijskog predstavljanja i mjeri „bilo“ uticaja koji se takvim informacijama vrši na nas. Na osnovu monitoringa zastupljenosti i predstavljanja tema o ženama u dnevnoj štampi u Crnoj Gori, koji je od 2000. radila Anima - Centar za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora, može se zaključiti da ima puno informacija o postojanju domaćeg nasilja, kao i drugih vidova nasilja i ženama žrtvama nasilja. Te analize pokazuju da se žene u crnoj hronici u preko 90 odsto slučajeva javljaju kao žrtve. Postavlja se pitanje -

na koji način mediji te informacije predstavljaju javnom mjenju i koliko se ono takvim načinom predstavljanja senzibiliše za kritički odnos prema nasilju nad ženama. Najčešće se to radi onako kako su to uradili listovi «Vijesti», «Dan» i «Pobjeda» povodom zločina u Kolašinu. Taj način, međutim, ne razotkriva problem već ga, naprotiv, maskira gurajući ga nazad u privatnu sferu, gdje on ne podliježe javnoj kontroli i političkom tretmanu.

Strategije koje mediji koriste su neadekvatne i kontraproduktivne. Informacije o slučajevima nasilja nad ženama često su prezentovane kao priče sa socijalnog dna, kao prilozi za crnu hroniku, dakle kao slučajevi koji su ekstremni, a to znači – nedovoljno univerzalni da bi se nasilje problematizovalo. Često se prilikom izvještavanja o ovakvim slučajevima potencira brutalnost, čime nas medij šokira, a time i distancira. Ovi događaji se senzacionalizuju, a tema nasilja nad ženama postaje samo roba, koja obezbjeđuje veći tiraž i bolji komercijalni efekat. Nasilje nad ženama se takođe melodramatizuje i patetizuje, to jest ono se «utapa» u priču o ljubavi i smrti. U tom tihom ratu koji se permanentno vodi protiv žena, medijski hitac u vidu ovakvog senzacionalizma dođe kao javna zasjeda, a žene kao - kolateralna šteta.

Ono što je zajedničko za sve te postupke jeste depolitizacija nasilja nad ženama, koje mediji re-prezentuju kao privatni problem. Na taj način mediji marginalizuju ovu pojavu i anesteziraju kritičku oštricu javnog mnjenja prema ovom pitanju. Sve to u interesu produženja patrijarhata. To i jeste ključ problema. Ključ koji mediji moraju okrenuti.

56

Žena-junakinja ili scenografski element u muzičkoj industriji

Janko Ljumović

57

Tokom nedavnog gostovanja u Švajcarskoj, Jelena Karleuša je iznenadila goste diskoteke “Modus”, koji su očekivali da će se pevačica u poodmakloj trudnoći ipak štedeti na nastupu. Ispostavilo se da su pogrešili, jer je „mala od skandala” ostala dosledna sebi, pa je publiku i više nego pri-jatno iznenadila, kako temperamentnim scenskim pokretima i koreografijom tako i autfitom, koji je više otkrivao nego skrivao.

Kad su se reflektori upalili, bujno poprsje je prosto sevnulo ispod providnog haljinčeta.

Ni sada, kada je u blagoslovenom stanju, popu-larna pevačica nikog ne ostavlja ravnodušnim. Čak ni prateći polugoli dens ansambl nije uspeo da odvuče pažnju prisutnih s raskošnih šestica seksi trudnice.

“Svet”, 18.maj 2008.

JELENA KARLEUŠA CRNO PA SE PROVIDE!

prilog 1

58

ŽENA – JUNAKINJA ILI SCENOGRAFSKI ELEMENT U MUZIČKOJ INDUSTRIJI

Slučaj Jelene Karleuše, tj. proizvodnja estradne zvijezde predstavlja primjer totalne produkcije “sex simbola”, u kojoj je zvijezda sveprisutna u našim životima. Dakle, veza između zvijezde i njene publike je dio zajedničkog života u kojem relacija privatno/javno ne postoji. Njena muzika i muzički video spotovi imaju prošireni kanal komunikacije porukama unutar pisanja medija.

“Ko je ona slatka mala, koja živi od skandala,Svakog drugog, trećeg dana njena naslovna je strana.Ona više od kolača voli ukus slatkog trača.Svake noći gradom kruži, samo s facama se druži,Mrzi ceo svet, spava do pet, slatka mala.”

Gore citirani stihovi pjesme Slatka mala upravo se poklapaju sa primjerom odabranog medijskog teksta koji prati njen život u medijima.

Mnoštvo JK

Na naslovnici Sveta čitamo: Karleuša na nastupu pokazala grudi!!!! A u tekstu čitamo sljedeće:“Tokom nedavnog gostovanja u Švajcarskoj, Jelena Karleuša je iznenadila goste diskoteke Modus, koji su očekivali da će se pevačica u poodmakloj trudnoći ipak štedeti na nastupu. Ispostavilo se da su pogrešili, jer je mala od skandala ostala dosledna sebi, pa je publiku i više nego prijatno iznenadila, kako temperamentnim scenskim pokretima i koreografijom, tako i

autfitom, koji je više otkrivao nego skrivao. Kad su se reflektori upalili, bujno poprsje je prosto sevnulo ispod providnog haljinčeta. Ni sada, kada je u blagoslovenom stanju, popularna pevačica nikog ne ostavlja ravnodušnim. Čak ni prateći polugoli dens ansambl nije uspeo da odvuče pažnju prisutnih s raskošnih šestica seksi trudnice.” 1

Postavljeno pitanje može da glasi: Da li je moguće tržišno realizovanje u svijetu proizvodnje i potrošnje javnih ličnosti bez medijskog posredovanja? Odgovor, naravno, glasi: Ne. Drugo postavljeno pitanje glasi: Da li primjer Jelene Karleuše (jedan/jedne od mnogih) bogati naše živote? Odgovor, naravno, ponovo glasi: Ne. Ali, postoji problem, kako u postavljenom pitanju, tako i u odgovoru na njega. Naime, svjedočimo da taj odgovor, zapravo, glasi: Da.Pitanja je bezbroj, ali vratimo se dilemi iz naslova rada: Žena – junakinja ili scenografski element u muzičkoj industriji – slučaj Jelene Karleuše. Muzička industrija nije moguća bez reklamne industrije. Jedna i druga su nemoguće bez medija. Mediji traže svoje zvijezde. A svi oni zajedno kažu da sve rade zbog publike, koja u ovom slučaju predstavlja masu, tj. masovnu publiku u kojoj nestaje svaka individualnost, koja i sama postaje konstrukt stila i ponašanja koji se preklapa sa samom medijskog porukom, tj. sa akterima te poruke. Na taj način dolazimo do situacije da ne postoji jedna JK, već da je njihov broj ogroman. Dakle, mnoštvo je JK u našem okruženju.

1 http://www.svet.co.yu/?state=3&izdanje=2&broj=569&cl

anak=12677 (18. maj 2008.)

59

Veliki konstruktori

Navedeni primjer govori da muzička i reklamna industrija, putem djelovanja medija, njih same koristi kao oznaku za različite svjetove predmeta, čime ih istovremeno i konstituiše. Njihov identitet se transferiše u tržišnu vrijednost. Kvalitet “proizvoda” je takav da govorimo o velikom problemu današnjice, a to je problem seksualizacije svakodnevnog života i stvarnog položaja žene u javnom prostoru. Da li je žena junakinja ili scenografski element? Da li je u pitanju simbolička iluzija ili stvaran život?Važno je znati da je jedna od najvažnijih karakteristika masovnih medija njihova uloga aktivnih proizvođača simbola i značenja. Mediji konstrušu realnost, stvarajući značenjsku cjelinu. “Realnost je onakva kakvo joj značenje mi damo. Masovne komunikacije jesu veliki konstruktori percepcije korisnika i na osnovu informacija koje nose, i na osnovu interpretacije istih.”2

Iz navednog citata fokusirajmo sada riječ interpretacija. Ona je ključna, jer bez prihvatanja poruka, stavova, mišljenja koje nam mediji i njegove zvijezde nude cijeli slučaj ne bi bio ni otvoren. Interpretacija može biti i drugačija. Povodom ukupnog djelovanja odabrane zvijezde Jelene Karleuše možemo navesti medijski citat koji ne podržava postavljeni okvir priče, već svojom objavom daje drugačiju interpretaciju. Na taj način svjedočimo da istina nikada ne smije biti jedna. I jedna i druga interpretacija treba da daju osnovu da cijeloj temi u nastavku rada

2 Brings, Adam; Kobli, Pol: UVOD U STUDIJE MEDIJA, Clio, Beograd, 2005, str. 83

damo okvir čitanja koji treba da problematizuje fenomen seksualizacije svakodnevnog života ili, još dalje da odemo, praksu u kojoj se žensko tijelo postavlja u kontekst tzv. striptiz kulture.Druga interpretacija takođe se naslanja na skandal koji je izazvao spot Jelene Karleuše za pjesmu Tihi ubica, sa albuma JK revolution. Povod za polemiku je jedna od lokacija za snimanje spota - svečana sala najstarije gimnazije u Srbiji - Karlovačke gimnazije! Desila se pobuna školskog odbora, a profesori i đaci su potpisivali peticiju za zabranu emitovanja spota.

Završni komentar novinara nedjeljnika Vreme glasi: “Opšte je mesto da se devojčice u Srbiji ugledaju na oskudno odevene i još oskudnije obrazovane pevačice, a dečaci na kriminalce. Da je drugačije, Karleuša ne bi bila popularna onoliko koliko jeste. Ali, teško da lažni moral može nadoknaditi odsustvo bilo kakvog morala, ako je u tome problem.”3

Navadeni komentar, tj. interpretacija ne podržava prvi primjer, koji zapravo ne problematizuje, već afirmiše priču o zvijezdi, tj. afirmiše porno-šik (termin je unutar studija kulture i teorije medija).

Porno šik

Šta je porno-šik? Porno-šik nije pornografija, nego prikaz pornografije u nepornografskoj umjetnosti i kulturi i postmodernističko pretvaranje pornografije u kulturnu tvorevinu

3 http://www.vreme.com/cms/view.php?id=574488 (18.

maj 2008.)

60

u oglašavanju, umjetnosti, komediji i obrazovanju. Novinar Jonathan Freedland iz britanskog Guardiana tvrdi da kada u novinama pročitamo “Jebiga!” možemo govoriti o pornografiji, i dodaje da je najveći zločin novih pornografa - krađa. Oni kradu ono što bi trebalo biti privatno i duhovno iskustvo čovjeka i pretvaraju ga u potrošnu robu.4

Ako se vratimo komentaru o Karleušinim grudima u novinama Svet, možemo postaviti pitanje: Zbog čega mediji prate i bilježe takve priče? Da li je u pitanju nehajno iskazani egocentrizam, tipičan za narcistički individualizam medijske zvijezde, ili je u pitanju eksponiranje primarnih vrijednosti na kojima počiva sam sistem medijske produkcije?

I dok su porno-zvijezde obično anonimne, zvijezde porno-šika su, zapravo, slavne osobe. Mediji objavljuju materijale utemeljene na različitim oblicima seksualnog samorazotkrivanja i tjelesnog izlaganja. Konzumenti tih sadržaja postaju voajeri. Shodno tome, mediji samo vrše svoj posao - zadovoljavaju potrebe tzv. seksualnog senzacionalizma. Privatnom intimom se zaslužuje publicitet na kome se gradi slava.

Važno je istaći da demokratizacija medija, seksualne slobode i rodna ravnopravnost ne osuđuju i ne uskraćuju golo tijelo kao takvo. Problem je u tome što pornografsko golo tijelo nije isto što i obično (antropološko) tijelo koje hrabro može prikazati svoju nagost, koja

4 McNair, Brian: STRIPTIZ KULTURA, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004, str. 70

u tom slučaju nije izmanipulisana i podređena kozmetičkim intervencijama.

Kritiku navedenog fenomena potrebno je čitati i u svijetlu pripadnosti muzičkom pravcu kome pripada Jelena Karleuša, a to je turbo-folk muzika koja od kraja osamdesetih godina XX vijeka počinje svoj pohod u bivšoj SFRJ i do danas dominira ne samo prostorom bivše Jugoslavije, već postaje u balkanskim okvirima vodeći muzički pravac.

Rambo Amadeus, čiji se prvi album iz 1988. godine zvao O tugo jesenja (turbo-folk) na svom posljednjem albumu Oprem dobro iz 2005. godine potpisuje numeru čiji tekst glasi:“Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo-folk je gorenje naroda. Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo-folk – razbutkavanje strasti kod homo sapiensa.”

Dodatna opasnost ili čitanje koje navedeni primjer Jelene Kareluše stavlja u centar pažnje jeste “bježanje” od stvarnosti tranzicije i svih efekata koje je ona proizvela od raspada SFRJ. Osim koristi za producente, korist imaju i idelogija i politika koja neregulisanjem tržišta i standarda obezbjeđuje ružičastu sliku stvarnosti, u kojoj ružičasta slika ima hiljadu lica, veselih i nasmijanih.

Na taj način publika i njene zvijezde, ili obrnuto - zvijezde i njihova publika, postaju ujedinjeni u životnom stilu koji karakteriše oblačenje, izgled,

61

govor, tj. izgled (image) sa svojim značenjima, koji nosi veliki broj poruka o sebi. Ponovimo stih Jelene Karleuše:

“Ko je ona slatka mala, koja živi od skandala,Svakog drugog, trećeg dana njena naslovna je strana.Ona više od kolača voli ukus slatkog trača.Svake noći gradom kruži, samo s facama se druži,Mrzi ceo svet, spava do pet, slatka mala.”

Pitanje individualnog identiteta ne postoji: identitet koji se stvara jeste identitet medijske zvijezde, nestajanje originala, koga/koju zamjenjuju replike u beskonačnom tehnološko-medijskom poretku kretanja. S jedne strane, to je image, a sa druge strane - tržišno integrisana i strateški osmišljena pojavnost, tj. brend. U tom modelu čiste pojavnosti individualizacija postoji samo onoliko koliko to tržišno medijski mehanizmi dopuštaju.

JK je: ______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________(upišite sami)

Žena u funkciji tržišta

Slučaj Jelene Karleuše kroz navedene aspekte čitanja predstavlja primjer rodne diskriminacije koja se i u ovom slučaju pokazuje ključnom za razumijevanje samog problema rodne diskriminacije.

Ključni problem rodne diskriminacije jeste žensko tijelo, tj. žena u funkciji tržišta. Slučaj Jelene Karleuše jasno pokazuje da njena produkcija jeste prije svega roba, a ne muzika. Kao takva, njena upotrebna vrijednost jeste model, kod, simulakrum i spektakl. Potrošnja svih tih elemenata jeste osnovni vid komunikacije. Ona je danas u velikoj mjeri animistička i fetišistička. Možemo reći da se zapravo dešava fascinacija sadržajem. Važno je istaći razliku između sličnih proizvoda na globalnoj sceni, poput Madone, recimo, koja pripada drugačijoj vrsti medijske industrije zabave.

Govoreći o balkanskim zvijezdama, kritičarka Ivana Kronja zapaža sljedeće: “Nije čudo da turbo-folk ne omogućava kreativno oslobađanje putem stila, već samo dosadnu i siromašnu repetitivnost koja žene pretvara u objekte: fascinacija bogatstvom i statusnim stilom života, glamurozna odeća i automobili, medijski uticaj i izlazak iz anonimnosti.”5

Konkretan primjer medijskog teksta posvećenog Karleušinim grudima u tabloidu Svet govori,

5 Ivana Kronja: NAKNADNA RAZMATRANJA O TURBO-FOLKU, Kultura, br. 102, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2002, str. 17

62

s jedne strane, o prirodi samog medija (tzv. žute štampe), a sa druge strane o rodnim stereotipima. Ti aspekti su povezani: oni su, zapravo, jedno. Slike ženskog tijela su praćene rodno stereotipnim komentarima, dalje se kombinuju sa logikom prodaje i tržišta, predstavljajući ženu kao dostupnu robu. Vrlo jasno, na primjeru Jelene Karleuše javnost (čitaoci) treba da se uzbudi i šokira. To se postiže naslovnim stranicama, adekvatnom upotrebom jezika i dizajnom naslova. Trivijalne vijesti, nizak nivo kulturnih potreba, kič koji dominira,mizoginija6, fascinacija estradom

6 Doslovce preveden, termin mizoginija označava mržnju prema ženi. Kao sociološku pojavu, mizoginiju je prva definisala Adri-jen Rič 1961. nazivajući je „organizovanim, normalizovanim i institu-

i ženskim tijelom - samo su neki od aspekata ili tema koje možemo posebno otvoriti unutar datog primjera.

Mizogonija na djelu zapravo je ukupan dizajn takvih medija jer osnovna matrica tog dizajna jeste dovođenje žene u pornografski kontekst, a tekstovi koji prate naslove i fotografije samo pojačavaju mizogini efekat.Odabrani primjer samo je jedan od mnogih koji govori o kulturnom i moralnom padu koji kada se na organizovan način dešava mora imati svoje zvijezde. Jedna od tih zvijezda jeste i Jelena Karleuša.

cionalizovanim nasiljem nad ženskim polom”.

http

://w

ww

.leks

ikon

-yu-

mito

logi

je.n

et/fi

les/

11_0

1%5B

1%5D

.jpg

63

Čitanje izvan teorijskog mišljenja, koje može biti primjer radikalnog stava koji isključuje model kome Jelena Karleuša pripada, nalazimo na sajtu Leksikona Yu mitologije, a na temu JK. Ovdje piše: Društvo koje je degradirano, gde je sistem vrednosti poremećen i gde svako može da postane estradna zvezda, idealna je prilika za razmaženu beogradsku uličarku Jelenu Karleušu.7

Primjer Jelene Karleuše nije težak primjer za analizu i cilj koji možemo sebi postaviti u istraživanju šire teme mediji i rod, ili pak uže teme strategije stvaranja sex simbola.

Važno je razumjevanje mehanizama koji postavljaju ženu u ekonomiji medija i njihovoj ekspanziji, koja u efektima postiže sve negativnosti o kojima svjedočimo u našoj stvarnosti. Sa druge strane, postavlja se pitanje - koliko u samoj kritici, kao u primjeru citata iz Leksikona Yu mitologije možemo biti uvredljivi i nazvati bilo koga uličarkom?

Na koji način se boriti protiv fenomena masovne kulture? Na koji način senzibilisati i edukovati publiku koja može isključiti iz svojih potreba zvijezde - sex simbole? Da li je moguća prevaga drugačijeg sistema vrijednosti u kojem manjinski sadržaj tabloidne i striptiz kulture neće predstavljati ospasnost?

Ova i druga pitanja samo su izbor koji podržava stav da su pitanja koja postavljamo zapravo važnija od samih odgovora. Jer, ključni problem

7 http://www.leksikon-yu-mitologije.net/read.php?id=3010 (18. maj 2008.)

o kome govorimo jeste mogućnost i glasnost samog pitanja. U ovom slučaju: Žena – junakinja ili scenografski element?

Riječ junakinja može da bude: Agata Kristi, Marija Kalas, Ana Manjani, Brižit Bardo, Frida Kalo, Margarit Diras, Virdžinija Vulf, Žilijet Greko i sve junakinje koje sami/same možete upisati. Vi, zapravo, tim činom dajete zaključak i završavate tekst.______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________.

64

Požar u “Palestini”

Sanja Marjanović

65

BUDVA - U velikom požaru koji je juče oko se-dam časova ujutru izbio u naselju »Palesti-na« nedaleko od Lastve Grbaljske do temelja je izgorjelo šest improvizovanih baraka, a oko 30 Egipćana i Roma, među kojima većina djece, ostalo je bez krova nad glavom. Porodice egipćanske nacionalnosti Ahmetovski, Rifata i Tefika, Fatmira Edimi, Jašara Memeti, i Afrima i Adema Krasnići, sa 30 članova od čega su njih trećina djeca, među kojima i dvije bebe, juče su pozvale opštinske i državne vla-sti da im obezbijede krov nad glavom, jer su u požaru izgubili sve što su godinama stvarali.Naselje »Palestina«, koje je prije više od 20 godina izgrađeno za socijalne slučajeve op-štine Budva, posebno u proteklih pet godina poslužilo je kao smještaj velikom broju rom-skih i egipćanskih porodica, koje su nakon NATO bombardovanja izbjegle sa Kosova. Imajući u vidu da je većina baraka izgrađena od drveta i drugih lako zapaljivih materijala, požar se u roku od četiri sata usljed jakog vjetra iz kuće porodice Ahmetovski proširio i zahvatio susjedne barake.Vatragosci, koji su odmah stigli na lice mje-sta, uspjeli su da lokalizuju požar, a pre-ma riječima komandira Vatrogasne jedinice Sava Kljajevića, niko od žitelja kampa nije povri-jeđen.- Jak vjetar doprinosio je brzom širenju vatre, ali smo uspjeli i to da spriječimo. Osim jedi-nice iz Budve, pozvali smo i kolege iz Petrov-ca, tako da smo požar ugasili. Pošto je riječ o montažnim kućicama, koje nijesu građene od čvrstih materijala, vatra je uništila sve do temelja. Pretpostavljamo da su vatru izazvale

šterike u jednoj od baraka, jer taj dio kampa nema struju - kazao je Kljajević.Navodeći da su ostali bez igdje ičega, jer im je u požaru sve uništeno, Jašar Memeti je kazao da nema više ni novca da ishrani porodicu.- Sve nam je izgorjelo, nemam više ni žute banke za hljeb da kupimo večeras. Od čega ćemo živjeti ne znam, sve sam kupio novo, nov na-mještaj, taman smo se sredili i evo šta se do-godilo - kazao je Memeti.

“Vijesti”, 7. septembra 2004.

U NASELJU NEDALEKO OD LASTVE GRBALJSKE JUČE IZBIO VELIKI POŽAR, 30 ROMA I EGIPĆANA OSTALO BEZ KROVA NAD GLAVOM

MAJKA U PANICI ZABORAVILA BEBU

Gradonačelnik i premijer da pomognu

Istraživač kršenja ljudskih prava u Cr-noj Gori Saša Zeković uputio je juče pisma premijeru Milu Đukanoviću i gradonačelniku Budve Radu Jovanoviću sa molbom da što hi-tnije učine sve što je u njihovoj moći da se posljedice požara otklone i stvore ele-mentarni uslovi za normalan život ugroženih porodica. - Vjerujem da državne i lokalne vlasti pre-ma ovom slučaju neće zauzeti odnos dru-gačiji od onog koji je iskazan u brojnim sličnim primjerima kada je pružena adekva-tna materijalna pomoć i podrška, bez obzira na nacionalnost i rasu. Sve osobe žive u teškim materijalnim i životnim prilikama, a neke od njih su zaposlene u Komunalnom, ali nijesu u stanju da samostalno obezbi-jede sebi alternativni smještaj i otklone posljedice požara koji im je nanio veliku štetu - kazao je Zeković.

prilog 1

66

Kako navodi jedan od stanovnika kampa, takozva-ni Gzim, pojedincima je u barakama izgorjela ušteđevina od 1.500 eura, koju su tokom sezone zaradili na plažama ili gradskim toaletima.U naselju živi 15 porodica socijalnih sluča-jeva i 25 izbjegličkih romskih i egipćanskih porodica, koje ukupno broje više od 170 čla-nova.Slučaj požara juče je preuzela budvanska poli-cija, koja je obavila uviđaj kako bi utvrdila razloge izbijanja vatre. Kako su potvrdili u budvanskom OB, postoji mo-gućnost da je požar podmetnut.

Majka u panici zaboravila bebu

Prema riječima Paljuke Ahmetovskog, većina mu-škaraca je juče ujutru krenula na posao u Ko-munalno preduzeće.- Kada sam se udaljio od kampa sa brda na To-plišu primijetio sam da se iz »Palestine« širi gust crni dim. Odmah sam znao da nešto nije u redu, zamolio sam kolegu da se vratimo. Žena i dijete su mi bili u baraci. Kada je žena pri-mijetila žar i da se vatra širi, od panike je izletjela iz kuće i u tom trenutku zaboravila na dijete. Srećom, komšija je ušao u kuću i spasio bebu - kazao je Ahmetovski.On je rekao da “misli da je neko podmetnuo požar, jer su se te porodice dobro sredile, imale nov namještaj, radile i stekle imovinu i kupile kola”.- To je nekom smetalo ko želi da nas otjera. Ovdje živimo 17 godina, a prije 15 godina je ista ovakva baraka na ovom mjestu izgorjela. Sada nemamo gdje da živimo i zato ćemo da idemo i spavamo ispred Opštine - kazao je Ahmetovski. Njemu je u toku intervencije vatragosaca poz-lilo, tako da mu je bila neophodna i ljekarska pomoć.

POŽAR U “PALESTINI“

Tekst u prilogu 1 pod naslovom “Majka u panici zaboravila bebu”, koji izvještava o požaru koji se 6. septembra 2004. dogodio u naselju “Palestina” u blizini Lastve Grbaljske, u kojem žive Romi i Egipćani - objavljen je u dnevnom listu “Vijesti” 7. septembra 2004. Najava ovog teksta našla se toga dana i na naslovnoj strani ovog dnevnog lista, što znači da je uredništvo procijenilo da ova informacija može privući pažnju čitalaca. Pitanje je, međutim, na koju vrstu interesovanja javnosti je uredništvo računalo kada je zaključilo da je vijest o ovom događaju „udarna vijest“?

Nadnaslov i naslov

Nadnaslov teksta „U naselju nedaleko od Lastve Grbaljske juče izbio veliki požar, 30 Roma i Egipćana ostalo bez krova nad glavom» objektivno i (za jedan nadnaslov) neuobičajno iscrpno informiše o događaju, potencirajući posljedice koje je on izazvao.

Već iz nadnaslova saznajemo da je nesreća zadesila pripadnike manjinskih grupa – Rome i Egipćane, čime se oni čine medijski vidljivim. To nije, nažalost, uobičajna medijska praksa kod nas: istraživanja pokazuju da su oni koji imaju manje moći i uticaja u društvu najčešće manje vidljivi u medijima. Pripadnici manjinskih, marginalizovanih grupa su socijalno nevidljivi, a mediji koji ne čine ništa da ih učine vidljivijima zapravo podržavaju njihovu marginalizaciju.

67

Kada bismo, dakle, o tekstu u „Vijestima“ sudili samo na osnovu nadnaslova, mogli bismo zaključiti da je ovdje riječ o tekstu koji narušava tu negativnu „medijsku tradiciju“ time što skreće pažnju na probleme manjinskih grupa i čini ih vidljivim. Takođe, u ovom nadnaslovu nema ni traga stereotipima koji se često vežu uz pripadnike ove grupe, ne samo u svakodnevnom iskustvu već, nažalost, i u medijima.

Nadnaslov je, dakle, profesionalan, objektivan i korektan. Ali, da li je to slučaj i sa naslovom? Kao što na prvi pogled uočavamo korektnost nadnaslova, isto tako već na prvi pogled možemo uočiti da sa naslovom „Majka u panici zaboravila bebu“ nešto nije u redu.

Od naslova očekujemo da poentira događaj, da nam pomogne da odredimo fokus našeg interesovanja i trasiramo pravac svoga razumijevanja. Očekujemo od medija da nas objektivno informišu o nekom događaju, da nam pomognu da donesemo nepristrasan i kritički sud o nekoj društvenoj pojavi i da afirmišu sudove utemeljene na vrijednostima zajednice.

Kada je o požaru u naselju „Palestina“ riječ, od medija bismo s pravom mogli očekivati da u naše ime postavi sljedeća pitanja: Kakvo je to društvo u kojem 170 ljudskih bića živi u trošnim barakama bez struje? Ko je odgovoran za uslove u kojima ti ljudi žive? Ako postoji pretpostavka da je požar podmetnut, kome bi odgovaralo da se to naselje izmjesti? Naslov teksta bi morao biti artikulisan u skladu sa tim pitanjima koja se povodom ovog događaja logično nameću

kao najopštija i politički najbitnija. Međutim, autor/ka ovog naslova kao da želi da nas udalji od tih pitanja preusmjeravajući našu pažnju u sasvim drugom pravcu. Naslovom se potencira činjenica da je prilikom požara jedna uspaničena majka istračala iz barake zaboravivši na dijete. Time se naša pažnja neočekivano preusmjerava na postupak ove žene, a mi tako stižemo u jedan sasvim novi značenjski prostor koji moramo pokušati da razumijemo da bismo shvatili šta se ovim ”preusmjeravanjem” zapravo željelo postići.

Naličje sažaljenja

Zašto je taj detalj o ženi koja je zaboravila dijete važan toliko da je procijenjeno da on zaslužuje da se nađe u naslovu teksta?

Mogli bismo pomisliti da je ovakav naslov izabran bez nekog naročitog plana i jasne namjere, naprosto zato što je senzacionalistički i emotivan, a mediji, nažalost, više vole da proizvode takve efekte nego da navode javnost da razmišlja i sudi. Ali, čak i kada bi taj odgovor bio prihvatljiv, još uvijek nemamo odgovor na pitanje koje iz njega proizilazi – šta je to što je toliko potresno u ovom naslovu?

Slika napuštenog djeteta je svakako slika koja nas uvijek uznemirava i duboko potresa, i to s pravom jer napuštanje djece je nehumano i neodgovorno ponašanje koje se ne može opravdati. Ali, svaka situacija saželjenja prema ostavljenom djetetu je neraskidivo povezana sa osjećanjem gnjeva

68

prema onome ko je za tu situaciju odgovoran. Ne možemo da razmišljamo o napuštenom djetetu, a da ne pitamo – kako je neko mogao da uradi tako nešto?!

Naravno, taj „neko“ ko izaziva naš gnjev i zgražavanje uvijek je, i isključivo, žena – majka. Jedan od temeljnih stereotipa patrijarhalne kulture jeste onaj koji kaže da je ženi „prirođeno“ da više voli djecu od muškarca, iz čega proizilazi i da je ona „prirodno“ požrtvovanija kao roditelj, to jest da ona nikada i ni po koju cijenu, bez obzira na ponašanje muškarca-oca, ne napušta svoje dijete. Kažemo da je ovo rodni stereotip zato što ne postoji veza između biološkog pola žene i roditeljske požrtovanosti koja se ženi pripisuje. Bespogovorna posvećenost majke djeci nije, dakle, „prirodna činjenica“ već je to socijalni konstrukt - jedno od mnogih ubjeđenje koje dijelimo kao pripadnici iste zajednice i kulture, koje je utemeljeno u ideologiji i politici, a ne u prirodi. To ubjeđenje je generisala naša kultura da bi zaštitila interese patrijarhata koji želi da ženu zadrži u okviru porodice i obaveže je na brigu o potomstvu kako bi se muškarcu ostavila sloboda za učešće u javnom prostoru, gdje se osvaja politička i ekonomska moć.

Svakodnevno se vrši pritisak na žene da prihvate taj stereotip. Za mališane koji su smješteni u domovima za djecu bez roditeljskog staranja kažemo da su ih „majke ostavile“. Niko se ne usuđuje da javno postavi pitanje - Da li su za to, barem malo, odgovorni i oni drugi koji te žene gone na takav čin: očevi djece, koji ih napuštaju; njihove porodice koje ih anatemišu

i istjeruju iz kuće; država koja samohranim majkama ne nudi ozbiljnu podršku? Često suviše mlade, bez kvalifikacija, zaposlenja, ekonomske samostalnosti i samopouzdanja koje im je potrebno da bi se odvažile da postanu samohrane majke, uplašene i zatečene odbijanjem na koje nailaze - ove žene često ostavljaju djecu jer ne mogu da nađu drugo rješenje. Dokumentacije sigurnih ženskih kuća pune su priča o dramama kroz koje prolaze ove žene kojima patrijarhalno društvo nudi izbor između dvije mogućnosti: ili da odbace dijete i budu ekskomunicirane, ili da samostalno odgajaju dijete i da opet budu ekskomunicirane.

Žena je, dakle, odgovorna za dijete, ali su odgovorni i drugi. Međutim, o odgovornosti očeva se najčešće ćuti, kao da očevi nisu roditelji. Ćuti se i o odgovornosti države. Naravno da ima žena, kao što ima i muškaraca, koji ni pod kakvim uslovima ne bi bili sposobni za odgovorno roditeljstvo, ali je činjenica da bi mnoge od ovih žena zadržale djecu ukoliko bi imale ekonomsku i psihološku potporu države kroz programe podrške samohranim majkama.

Sva ta pitanja se, međutim, ne smiju postavljati u patrijarhatu koji je odavno i precizno podijelio polne uloge dodijelivši ženi obavezu da brine o potomstvu ne tražeći nikakvu i ničiju podršku, uvjeravajući i nju i cijelu zajednicu da je ta požrtvovanost svojstvena njenoj prirodi, to jest njenom biloškom polu i tjerajući ženu da se dokazuje pred zajednicom upravo time što će odgajati djecu u najtežim i nemogućim uslovima i uživati u tome.

69

Izazivanje osjećanja sažaljenja prema napuštenom djetetu često je samo maska koja skriva osudu na račun onih žena koje nisu spremne da olako prihvate taj stereotip. Ovdje, dakle, nije riječ o istinskom saželjenju prema djetetu koliko o želji da se promovišu interesi patrijarhata, koji koristi svaku situaciju da preko svojih instrumenata - od kojih su mediji masovne komunikacije i masovna kultura najmoćniji - obnovi i potvrdi stereotip da je „sveta dužnost“ žene da brine o potomstvu, sa muškarcem ili bez njega. Svaku priliku, čak i jedan požar, mediji mogu iskoristiti da reprodukuju taj stereotip i potvrde patrijarhalni konsenzus o „idealnoj majci“.

Nema ničega bezazlenog u naslovu u „Vijestima“. Naprotiv, on je duboko optužujući.

Ako preispitamo svoje neposredne reakcije na ovaj naslov, uvjerićemo se da je zaista tako. Dok čiamo ovaj naslov, pitamo se – kako je ta žena mogla da ostavi svoje dijete? Mi koji živimo u patrijarhatu znamo da će žena koja i za trenutak zaboravi na svoje dijete biti javno optužena jer patrijarhat nema milosti prema ženi koja nije spremna da uvijek, u svakoj prilici i po svaku cijenu bude besprekorna Majka.

Naslov „Majka u panici zaboravila bebu“ je duboko manipulativan. On nas navodi da odustanemo od razmišljanja o tome ko je odgovoran za požar koji se dogodio i za bijedu u kojoj ovi ljudi žive i da svu svoju pažnju preusmjerimo na ponašanje ove žene i na preispitivanje njene moralne, majčinske požrtvovanosti, što nije tema ovog teksta.

Šta je trebalo reći

U mnogim naseljima u kojima živi RAE populacija u Crnoj Gori caruju bijeda, bolest, prljavština, glad, neiskorjenjivo sromaštvo, porodično nasilje, neprosvećenost, beznađe. U tekstu koje je objavljen u «Vijestima» takođe se govori o tome da ovi ljudi žive u bijednim kućicama koje su podložne požaru, da s mukom zarađuju novac radeći na plažama ili u gradskim toaletima, da jedva preživljavaju:

Sve nam je izgorjelo, nemam više ni žute banke za hljeb da kupimo večeras. Od čega ćemo živjeti ne znam, sve sam kupio novo, nov namještaj, taman smo se sredili i evo šta se dogodilo”, kaže jedan od sagovornika.

Ovaj požar mogao je isprovocirati medije da osvijetle uslove u kojima ovi ljudi žive. Požar koji je izbio u neposrednoj je vezi sa tim okolnostima: da imaju električnu energiju ne bi morali da koriste šterike, a da im kuće nisu od lako zapaljivog materijala, ovaj požar se možda ne bi rasplamsao. Naslovom teksta svakako se mogla potencirati ta veza između uslova u kojima žive i visokog rizika od požara, bolesti i drugih nedaća, koji je realan i zabrinjavajući. Takav bi naslov bio očekivan i opravdan.

Međutim, ovaj naslov iznevjerava to očekivanje i ne uspostavlja tu vezu. Autora/ku naslova daleko je više zanimalo da obnovi, još jednom, stereotip o “dobroj majci” nego da se pozabavi uzročno-posljedičnom vezom između bijede

70

i nesreće, da potraži one koji su odgovorni za uslove u kojima žive ovi ljudi i poziva društvo i institucije na human i odgovoran odnos prema njima. Zahvaljujući ovom naslovu jedna “nedovoljno požrtvovana” majka izbila je u prvi plan i potisnula u pozadinu sva pitanje koje su morala biti postavljena opštinskim čelnicima, socijalnim službama i sličnim institucijama koje su dopustile da izbjegla populacija RAE (Romi, Aškalije i Egipćani) živi u nedostojnim uslovima. Umjesto da potencira pitanje odgovornosti zajednice, ovaj naslov svu odgovornost svaljuje na leđa jedne žene koju je u jednom trenutku toliko obuzela panika da je zaboravila na svoje dijete.

Dobre i loše majke

Ideologija patrijarhata ima samozaštitne mehanizme kojima sebe abolira od političke odgovornosti. Jedan od tih samozaštitnih mehanizama sastoji se u prebacivanju političke odgovornosti sa institucija sistema na „rušitelje tradicije“. Iako je nekada teško naći logičnu vezu između „poštovanja tradicije“ i društvenih problema koji se na taj način opravdavaju, činjenica je da je ova strategija i dalje vrlo efikasna. Za sve društvene probleme, od narkomanije i kriminala, preko korupcije, do siromaštva i nezaposlenosti - optužuju se oni koji “ne poštuju tradiciju” i „tradicionalne ijednosti“ i tako se sa političkih institucija odgovornost prebacuje na “izdajnike starog poretka” koji prizivaju nevolju i guraju zajednicu u propast. Naravno, meta optužbi su prije svega

savremene žene koje su odlučile da izađu iz porodičnog okrilja, da se obrazuju, rade, prave karijeru i da same modeliraju svoju ulogu majke rukovodeći se sopstvenim osjećanjem odgovornosti i shvatanjem roditeljstva. Porućujući ženama da cijeli poredak zavisi isključivo od toga kakve su one majke, lamentirajući nad “starom dobrom tradicijom” – patrijarhat pokušava da nas uvjeri da bi svako društveno zlo automatski nestalo kada bi žene pristale da rađaju i da neprestano bdiju nad djecom, kada djecu ne bi davale u obdaništa, kada bi odbile da i najmanji dio brige o potomstvu podijele sa drugima i kada ne bi tako uporno zahtijevale od očeva da sa njima dijele roditeljstvo. Tako se ispostavlja da od toga koliko je žena požrtvovana kao majka zavisi stabilnost zajednice, to jest da je njeno višestruko i “požrtvoano” materinstvo stub na koji se naslanja cijelo društvo. Na ovaj način se vrši konstantna diskriminacija žene kojoj se ne daje “moralno pravo” da zatraži pomoć u roditeljstvu od muža, da potraži pomoć od zajednice, da sama odredi način na koji će voljeti djecu i brinuti se o njima. Takođe, na taj se način stalno vrši pritisak na žene da „ne budu toliko sebične“, da se vrate u privatni prostor i time osiguraju stabilnost zajednice tj. stabilnost patrijarhata. U tekstu koji izvještava o požaru u “Palestini”, ova strategija svaljivanja odgovornosti na leđa “neposlušnih žena” primjenjuje se na jednu Romkinju. Zahvaljujući naslovu ovog teksta, pitanje odgovornosti za nepodnošljive uslove u kojima živi ova zajednica jednostavno je „preformulisano“ u pitanje (ne)dovoljne požrtvovanosti jedne majke.

71

Dakle – Romkinja!

Ovim naslovom se diskriminišu sve žene time što se „svode“ na ulogu roditelja – majke. Dok se od muškarca očekuje da osim roditeljske ima i druge društvene uloge, od žene se zahtijeva da sve svoje ostale uloge ili eliminiše ili u cjelini podredi ulozi majke. Romkinja iz naslova ovog teksta je, međutim, dvostruko diskriminisana. Ona je diskriminisana kao žena time što je „svedena“ na majčinsku ulogu, što je indirektna poruka naslova „Majka u panici zaboravila bebu“. Ona je, međutim, diskriminisana i kao pripadnica RAE populacije, koja se u ovom tekstu reprezentuje kao inferiorna. Zapravo, ovdje se ova žena koristi kao instrument za diskriminaciju grupe kojoj pripada: to što je ona „loša majka“ (što neka druga žena ne bi bila) ima veze sa činjenicom da je ona Romkinja, da pripada zajednici koja je „civilizacijski inferiorna“.

Iznoseći na vidjelo manjinski primjer „loše majke“, ovaj naslov okuplja većinsku zajednicu oko patrijarhalnog ideala „uzvišene majke“ kao najviše društvene i civilizacijske vrijednosti. Taj „ideal“, koji je u stvari samo rodni stereotip koji ugrožava ženu i njena ljudska prava, potvrđuje se kroz omalovažavenje druge zajednice koja taj „ideal“, navodno, ne poznaje. Putem patrijarhalnog stereotipa dobra/loša majka većinska populacija se tako obračunava sa RAE populacijom, to jest ona koristi taj stereotip da bi RAE populaciju mogla dalje da diskriminiše i proglašava inferiornom, a da sebi, istovremeno,

pribavi argument za pozitivnu samoidentifikaciju. Junakinja ovog naslova, žena kojoj se dogodilo da slijedeći instinkt samoodržanja zaboravi svoje dijete, nije kao „naša“ žena. „Našoj“ ženi se „to“ ne bi moglo dogoditi jer je „naša žena“ dobra majka. Zato što naše majke ne ostavljaju svoju djecu, a njihove ostavljaju – „mi“ smo civilizacijski superiorni u odnosu na „njih“.

Svi naši steroetipi o romskoj zajednici kao inferiornoj i većinskoj zajedici kao superiornoj se tako kristališu oko osnovnog stereotipa - „Romkinje su loše majke“. Ovaj patrijarhalni stereotip postaje kriterijum razlikovanja između „nas“, čije žene poštuju patrijarhalnu podjelu polnih uloga i „njih“, čije žene tu podjelu ne prihvataju. Negativni stereotip o Romkinjama nam je potreban da bismo „njihovu“ zajednicu mogli da proglašavamo „ne-ljudskom“, da bismo dali sebi pravo da je i dalje diskriminišemo, omalovažavamo, da bismo imali pravo da o njoj ne razmišljamo uprkos tome što smo na političkom nivou usvojili odluku da ćemo obezbijediti integraciju pripadnika ove zajednice i da ćemo raditi sve suprotno onome što realno radimo.

Kada govorimo o manipulativnosti ovog naslova, to ne mora podrazumijevati osmišljenu, planiranu akciju diskriminacije. Moguće je da je novinar/ka po inerciji preuzeo/la dominantne stereotipe svoje kulture. Ali, to ne može biti opravdanje. Ljudi koji rade u medijima moraju biti svjesni stereotipa i imati kritički stav prema njima. Teško je povjerovati da postoji neko u većinskoj zajednici ko nije čuo „priče“ o Romkinjama koje prodaju svoju djecu,

72

koje svoju djecu iskorištavaju ili tjeraju da prose, ko nije upoznat sa tim “folklorom” kojim jedan dio zajednice satanizuje i diskriminiše drugi dio da bi potvrdio svoju nadmoć. Ako sve to znamo, nije moguće ne zapitati se: Kako to da novinar/ka nije ustukno/la i odustao/la od ovakvog naslova, koji u stopu prati stereotip o „zlim Romkinjama“? Nije moguće ne zapitati se i: Kako to da niko iz uredništva nije shvatio o čemu se ovdje radi? Svakako, nije moguće naći opravdanje za ovakav naslov koji je izrazito i prepoznatljivo diskriminirajući i koji je stoga nedopustiv u zajednici koja se temelji na politici poštovanja ljudskih prava.

Žena koja ćuti

„Vijesti“ manipulišu ovom ženom, ali i njenim mužem i cijelom ovom zajednicom. Drugi građani, koji nisu pripadnici RAE populacije, ne bi mogli biti medijski izmanipulisani na ovakav način. Da pripadnici RAE populacije nisu tako marginalizovani, novinar/ka se ne bi usudio/la da tako olako „anatemiše ovu ženu“ samo zato da bi potvrdila stereotip o „primitivnim Romima“ čije žene nisu odgovorne prema svojoj djeci.

Ako su „Vijesti“ tačno prenijele izjavu P.A, onda nas pažljivo čitanje njegove izjave navodi na zaključak da on nije želio da optuži svoju ženu, da je on, u stvari, samo želio da potencira snagu stihije koja je njegovu ženu, koje je ipak - samo žena, toliko uplašila da je pobjegla zaboravivši dijete.

Kada sam se udaljio od kampa, sa brda na Toplišu primijetio sam da se iz Palestine širi gust crni dim. Odmah sam znao da nešto nije u redu, zamolio sam kolegu da se vratimo. Žena i dijete su mi bili u baraci. Kada je žena primijetila žar i da se vatra širi, od panike je izletjela iz kuće i u tom trenutku zaboravila na dijete. Srećom, komšija je ušao u kuću i spasio bebu - kazao je P.A.

P.A. svakako nije pomišljao da će se taj detalj naći u vrhu strane i na naslovnoj strani „Vijesti“. Vjerovatno se to ne bi ni dogodilo da je ovu izjavu dao ne-Rom, čovjek koji nije marginalizovan, za koga postoji pretpostavka da će prepoznati „kontekst“ u koji se smješta podatak o ponašanju njegove žene i da će naći način da spriječi „Vijesti“ da njegovu žena javno „brukaju“. Manipulacija izjavama P.A. u svrhu diskriminacije populacije kojoj pripada moguća je jer je on čovjek sa margine, izvan centra društvene moći, za koga se opravdano pretpostavlja da neće imati dovoljno samopouzdanja i podrške da se usprotivi.

Ipak, P.A. je u ovom tekstu kako-tako vidljiv, za razliku od njegove žene koja je potpuno nevidljiva. Nemamo nijednu izjavu ove žene koja se našla na naslovnoj strani „Vijesti“ kao oličenje „loše majke“, niti išta saznajemo o njoj. Novinar/ka se zadovoljava onim činjenicama koje je o njoj saopštio njen muž. Naravno, novinar/ka uvijek može opravdati ćutanje ove žene time što će ustvrditi da „Romkinje nerado govore za medije“. Ali, možda je i to samo još jedan u nizu stereotipa o RAE populaciji. Sudeći po tome što se pripadnici RAE populacije često žale da mediji izvještavaju o njima i njihovim problemima, a

73

da se pri tom ne interesuju za njihovo mišljenje – moglo bi se zaključiti da je u pitanju stereotip. U svakom slučaju, bilo bi lijepo znati koliko je novinar/ka insistirao/la da dobije njenu izjavu, na koji način je insistirao/la, i da li je uopšte bilo takvog insistiranja.

Teško je zamisliti da bi se bilo koji medij odvažio da nekoj drugoj ženi, koja nije Romkinja i koja ne živi na marginama društva, javno spočitava njeno „loše materinstvo“, i da podatak o njenom materinskim „kukavičluku“ smjesti na naslovnu stranu. Ne-Romkinja, ne-marginalizovana žena to ne bi dopustila jer bi ona znala šta joj se se time želi pripisati; jer bi bila upoznata sa svojim pravima; jer ne bi bila uplašena; jer bi imala moć da spriječi da se podatak o tome nađe na naslovnoj strani „Vijesti“ 7. septembra.

Simbol naše superiornosti

Požar u „Palestini“ mogao je da osvijetli mnoge stvari. Ali požar je ugašen i od svega je ostala samo sjenka jedne Romkinje koja, bježeći od plamena, istrčava iz kuće zaboravivši na dijete. Obnavljajući taj stari stereotip o Romkinji kao lošoj majci, stereotip koji cijelu ovu zajednicu prikazuje kao inferiornu, mi se oslobađamo obaveze da reagujemo humano i politički: kada su „oni takvi kakvi jesu“, zašto bismo ulagali napor da ih razumijemo i osnažujemo?

Naslov teksta koji je objavljen u „Vijestima“ 7. septembra dezavuiše sve političke odluke o osnaživanju i integraciji ovih ljudi u širu zajednicu.

Požar se dogodio u vrijeme kada se u Crnoj Gori već govorilo o Dekadi inkluzije Roma 2005 – 2015, regionalnom projektu koji je usmjeren na smanjenje siromaštva RAE zajednice i njihovo uključivanje u sve sfere društva kako bismo na kraju imali humano društvo, društvo jednakih šansi, koje se temelji na politici poštovanja ljudskih prava i različitosti. To je svakako bio odličan politički okvir u koji su mediji mogli smjestiti ovaj događaj budući da je takav okvir omogućavao postavljanje pitanja konkretne političke odgovornosti za uslove u kojima ovi ljudi žive.

Ali, ovom mediji sve to nije bilo toliko važno. „Vijestima“ je bilo daleko važnije da „ocrne“ ovu Romkinju i da tako, jednim udarcem, postignu dva cilja: da diskriminišušući RAE zajednicu pozovu većinsku zajednicu na pozitivnu patrijarhalnu samoidentifikaciju („Mi nismo kao oni“) i da, istovremeno, diskriminiše ženu pozivajući zajednicu da se još jednom okupi oko stava da je za društvo najvažnije da je žena poslušna i da sjedi uz svoju djecu („Nećete, valjda, biti kao Romkinje!“). I sve se to obavilo preko leđa jedne Romkinje koju ne vidimo, ne čujemo, koja za nas i za naše medije uopšte ne postoji kao ljudsko biće. Najvažnije od svega za ovaj medij bilo je, sudeći po ovom naslovu, da patrijarhat ostane sačuvan kao simbol naše superiornosti u odnosu na sve druge zajednice, ali i kao praksa koja štiti interese ne svih pripadnika većinske zajednice, kako nam se sugeriše, već isključivo njenih muških članova.

74

Čemu služe stereotipi

U naslovu teksta koji je objavljen u „Vijestima“ prepoznajemo neke od ključnih karakteristika medijskog reprezentovanja pripadnika manjinskih grupa: površan i senzacionalistički pristup; stereotipizirano prikazivanje, uključujući i predrasude o ženama, posebno Romkinjama; prikazivanje Roma (naročito Romkinja) u pretežno negativnim kontekstima, bilo kao ranjive i bespomoćne, bilo kao problematične i opasne.

Zašto posežemo za stereotipima i zašto su stereotipi tako moćni? Stereotip (grčki: stereos – postojanost, tipos – oblik ili vrsta) definišemo kao skup generalizovanih i široko prihvaćenih vjerovanja o karakteristikama članova druge grupe. Suština stereotipa je u shvatanju da je svaka osoba koja pripada grupi „drugih“ u stvari primjer „tipa“, a ne jedinstveni pojedinac. Steretipe koristimo kada tvrdimo da su «svi Romi prljavi» ili da «žene lošije voze od muškaraca». Stereotip svode cijelu lepezu različitih individualnih pojava na jednu, izabranu osobinu – «svi Crnogorci su lijeni».

Zašto su nam potrebni stereotipi? Da li zato što smo dehumanizovani i otuđeni do te mjere da nismo sposobni da drugog čovjeka sagledamo kao ljudsko biće? Ili možda pribjegavamo stereotipima zato što nemamo dovoljno neposrednog iskustva sa nekim grupama? Ovo drugo obrazloženje je teško prihvatljivo: mi pribjegavamo stereotipima o ženama iako je polovina našeg socijalnog iskustva vezana za žene. Stereotipi su utkani u našu kulturu, njih smo

usvojili kroz proces socijalizacije i izgleda teško izboriti se sa njima.

Mediji se često oslanjaju na stereotine reprezentacije. Ono što je jedinstveno, pojedinačno, novo, drugačije, oni reprezentuju kao tipsko, poznato, blisko i - stereotipno. Oni tako „podilaze“ masovnoj kulturi i javnosti koja zahtijeva od medija masovne komunikacije da joj objasni svijet na jednostavan i prihvatljiv način, u skladu sa već formiranim predstavama i predubjeđenjima.

Međutim, mediji ne bi smjeli da podilaze javnosti. Jedna od osnovnih funkcija medija je njihova društvena odgovornost, djelovanje u interesu javnosti i potreba pojedinca, društva, a posebno manjinskih grupa. Mediji utiču na društvenu socijalizaciju, socijalnu orijentaciju i oblikovanje različitih identiteta, kako kod odraslih, tako i kod djece ili tinejdžera. U demokratskim društvima se od medija očekuje da informišu javnost o svim važnim temama, kako bi se ispravno formiralo mišljenje građana, pri čemu moramo uzeti u obzir njihovu ideologiziranost, koja je svojstvena svakom društvenom diskursu, pa i medijskom.

U tom kontekstu, medijska pismenost koju definišemo kao sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija - podrazumijeva upravo sticanje sposobnosti za prepoznavanje stereotipa i kritičko reagovanje na njih. U slučaju teksta koji je objavljen u «Vijestima» 7. septembra 2004. to bi značilo da smo spremni i voljni da dekonstruišemo stereotip sadržan u naslovu,

75

odbijajući da politička pitanja koja ovaj tekst nameće «gurnemo pod tepih» da bismo, umjesto toga, dali svoj pristanak na konsenzus da žena mora biti požrtvovana majka i da je to ključno društveno pitanje, i da bismo sa drugim čitaocima podijelili osjećaj samozadovoljstva zato što smo «mi» bolji od «njih».

Nije lako prokrčiti put kroz šumu stereotipa o Romima jer je naša kultura naseljena negativnim predrasudama o pripadnicima ove zajednice. Dominantni „pozitivni stereotip“ o Romima je onaj romantičarski, koji Rome predstavlja kao nesputane, slobodne ljudi koji žive po „zakonima srca“ odbijajući da prihvate stege „naše“ civilizacije. Ovaj „pozitivan stereotip“ je u bliskoj vezi sa jednim drugim „nagativnim stereotipom“ o Romima koji zaposjeda našu kulturu. Taj stereotip predstavlja Rome kao ljude koji su načelno saglasni i pomireni sa svojim životom i koji ne žele nikakvu promjenu nabolje. Ovaj stereotip abolira društvo od bilo kakve odgovornosti za život pripadnika RAE zajednice: ako „oni“ vole tako da žive, onda nema razloga ni da ih „mi“ pokušavamo promijeniti. Iako je ovakav stereotip u direktnoj koliziji sa politikom poštovanja ljudskih prava i nacionalnom politikom inkluzije Roma u Crnoj Gori, on ipak uspijeva da se nametne kao „istina“ koju „svi dobro znamo“, bez obzira na to šta se odlučuje na političkom nivou i pod pritiscima međunarodne zajednice. Umjesto da daju podršku sprovođenju te politike, mediji nam zapravo sugerišu da se i dalje držimo svojih stereotipa, jer su oni jedini „prava istina“. Upravo to su uradile „Vijesti“ 7. septembra 2004.

Pitanja za razmišljanje

Prisjeti se nekih životnih situacija (to može biti i dokono pričanje viceva) i pokušaj da iskreno odgovoriš na sljedeća pitanja:

· Da li misliš da bi mogao/mogla da u svojoj sredini prepoznaš većinsko stereotipno mišljenje o nekoj manjinskoj grupi?

· Da li kod sebe, kada nešto radiš ili s nekim razgovaraš, ikada prepoznaješ stereotipe?

· Da li se nekada ponašaš - stereotipno? Jesi li svjestan/svjesna svojih stereotipa?

76

LICE I NALIČJE SUPER-ŽENE

Aleksandra Kovačević

77Tekst u prilogu 1 pod naslovom «Biramo Montenegrinu godine», kojim se najavljuje istoimena akcija, objavljen je u dnevnom listu «Pobjeda» dva puta, prvi put 2006, a drugi put 2007. Ova akcija, koju organizuje Agencija za intelektualnu i vizuelnu komunikaciju “Prozor” iz Podgorice u saradnji sa «Pobjedinim» izdanjem “Dom i porodica”, propagira diskriminaciju žene promovišući stereotip „super-žene“. Vodeći ovakvu medijsku kampanju, «Pobjeda» ne samo da eksplicitno podržava ideologiju patrijarhata, već i pokušava da tu ideologiju medijski progura kao nacionalnu rodnu politiku uprkos činjenici da se država Crna Gora Zakonom o rodnoj ravnopravnosti i drugim dokumentima obavezala da će podupirati politiku rodne ravnopravnosti.

Patrijarhat i dalje živ i zdrav!

Ovom medijskom kampanjom se u crnogorsko društvo na velika vrata uvodi stereotip «super-žene», koji se u feminističkim krugovima popularno naziva i stereotip «3 u 1», to jest stereotip o ženi koja uspijeva da «pomiri ulogu majke, supruge i profesionalke». Samo takve žene, koje nalaze «srećan sklad» između svih tih uloga - dolaze u obzir za takmičenje za Montenegrinu godine, ženu koja javnosti treba da pokaže kakva mora biti savremena Crnogorka.

Sigurno je bilo mnogo onih koji/e su pratili ovu akciju bez podozrenja jer ovdje nisu vidjeli/e ništa što ženu diskriminiše i čini je neravnopravnom. Naprotiv, mnogima se vjerovatno učinilo da je takva predstava o ženi upravo vrhunac rodne ravnopravnosti i konačno ispunjenje svih istorijskih težnji onih žena koje su se u prošlosti borile za rodnu ravnopravnost. Jer, ovdje ženi ne samo da se ne brani da bude profesionalno angažovana i uspješna, nego se to od nje izričito zahtijeva. Diskriminatorske poruke ove akcije nisu, dakle, vidljive onima koji/e nisu rodno senzitivni/e i koji/e nisu spremni/e za dekonstrukciju i kritiku rodnih stereotipa. Pravo žene na profesionalni angažman je osvojeno tokom duge istorije borbe za ženska prava i, ma koliko se to patrijarhatu dopadalo

„Agencija za intelektualnu i vizuelnu komunikaciju “Prozor” iz Podgorice u saradnji sa “Dom i porodica” počinje akciju – “Biramo MONTENEGRINU godine”. U svakom narednom broju predstavićemo ženu koja uspijeva da profesionalno i predano obavlja svoj posao, bude primjerena majka i uzorna supruga - Crnogorku koja uspješno nalazi sklad između privatnog života i profesije.

Vaše predloge uputite na adresu: POBJEDA a.d., Bulevar Revolucije 11, (akcija “Biramo MONTENEGRINU godine”), Podgorica. Ili na e-mail adresu: porodica pobjeda.cg.yu“

BIRAMO MONTENEGRINU GODINE

prilog 1

78

ili ne dopadalo, danas mnoge žene ne žele da se odreknu tog dijela svog života. Što se naše sredine tiče, naročito je socijalizam u prošlom vijeku izmijenio društveni položaj žene. Promjene koje su dovele do poboljšanja položaja žene bile su integrisane u ideologiju „besklasnog društva», u okviru koje je rješavano i tzv. „žensko pitanje“. Socijalizam je ženama dao pravo glasa i mogućnost obrazovanja i zapošljavanja. Ali, tradicionalni, patrijarhalni model organizovanja porodičnog i društvenog života nije se promijenio: sve obaveze koje proističu iz porodičnog života i dalje su isključivo pipadale i pripadaju ženama. Podijeljeno i odgovorno roditeljstvo i danas je rijetkost, a kućni poslovi i obaveze oko održavanja domaćinstva su i dalje gotovo isključivo obaveza žene. Onih osam sati slobodnog vremena, za koje su se ljudi davno izborili na ulicama, osvojeno je za polovinu svjetske populacije, onu mušku, ali ne i za drugu, žensku polovinu koja je još uvijek zatočena, jer kada je o kućnim poslovima riječ – tu konsenzus nije moguć. Patrijarhat je, dakle, živ i zdrav i danas kada je socijalizam uveliko iza nas i kada prolazimo kroz tranziciju čiji kraj još ne naziremo. U životu ga održavaju žene koje „sve mogu“, to jest „super-žene“ i muškarci koji im se dive i hvale ih zbog njihove „svemoći“ dok i dalje drže svoje bolje plaćene i daleko moćnije pozicije. I naravno, u životu ga održavaju i mediji masovne komunikacije koji organizuju akcije poput »Biramo Montenegrinu godine».

Medijske strategije koje afirmišu stereotip «super-žene» mogu biti različite, manje ili više

posredne i skrivene. Budući da je patrijarhat globalna ideologija koja prevazilazi nacionalne granice, a da su mediji masovne komunikacije takođe globalni fenomen, jasno je da i stereotip «super-žene» mora biti globalan. Pa ipak, teško je zamisliti da u nekoj demokratskoj zemlji, u kojoj se poštuju ljudska prava, mediji propagiraju jedan ovako diskriminirajući rodni stereotip na tako direktan način kako je to učinila «Pobjeda» organizujući akciju «Biramo Montenegrinu godine». Dajući ovoj akciji naziv «Montenegrina», «Pobjeda» je javnosti stavila do znanja da daje sebi pravo da normira «ženski nacionalni ideal». Činjenica da akcija «Biramo Montenegrinu godine» nije produkt klasičnog „ženskog“ magazina već državnog glasila takođe ukazuje da je ovdje riječ o pokušaju paralelnog definisanja nacionalne strategije rodne politike, koja se ne obazire na usvojena međunarodna dokumenta i zakone koji afirmišu politiku rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori. Takođe, ne treba zanemariti činjenicu da je prva ovakva akcija organizovana ubrzo nakon referenduma za nezavisnost Crne Gore. Tako se ispostavilo da su sa državom, žene u Crnoj Gori dobile i mogućnost da učestvuju u medijskoj trci za ženskog idola – «super-ženu», kojoj trebaju da liče sve ostale.

Ako ovu akciju posmatramo u kontekstu svih tih činjenica, onda ne možemo prihvatiti stav da je ova akcija samo «bezazlena igrarija» u slavu žena kao posebnih bića bez čije svestranosti ovakav život na našoj maloj planeti ne bi bio moguć, to jest da nemamo razloga da povodom ove akcije budemo zabrinuti.

79

Nad-bića ženskog pola

«Pobjeda» (dodatak «Dom i porodica») afirmiše stereotip «super-žene» koja više nije „samo“ domaćica, majka, supruga, ili «samo» uspješna zaposlena žena, modernog „look“-a i seksepila, već je ona - sve to ujedno.

Ko je zapravo Montenegrina i kakva je ona? Ona je uspješna, emancipovana žena, ekonomski nezavisna i predana poslu, ali najvažnije od svega je to da karijera ne može da ugrozi njenu posvećenost porodici jer ona sve obaveze ispunjava bez problema, sa neiscrpnom motivacijom i nadahnućem. U ovoj priči o poslovnoj karijeri koja ne ugrožava posvećenost porodici spominju se, doduše, i neke žrtve koje ovakav život podrazumijeva, ali se one predstavljaju kao lagane, dobrovoljne, to jest - kao da i nisu žrtve. Iako je lako pretpostaviti koliko je energije potrebno da bi se «sklad» o kojem ove žene govore postigao, ovdje se o tome govori tek u naznakama i između redova:

-Pošto imam mnogo obaveza, nastojim da dobrom organizacijom života završim ono što je neophodno. Nekada se to odvija bez većih problema, ali se dešava da noću, na uštrb sna, završavam ono što ne stignem danju. To me čini umornom, ali zadovoljnom. Zato se desi da ponekad kažem: Kako sam lijepo umorna« – kaže jedna od kandidatkinja za Montenegrinu 2007.

Ako ono što ovdje piše čitamo pažljivo, ne dopuštajući da nas ponese utisak lakoće koji nam se sugeriše, zaključićemo da kandidatkinje

zapravo govore o visokom stepenu svakodnevne frustriranosti, koja se kompenzuje na razne načine: kandidatkinje su primorane da pribjegavaju ekstremno dobroj organizovanosti i racionalnosti, skraćenju dnevne rutine ili odvajanju od sna. Međutim, sve su to ovdje samo «slatke žrtve». Ovdje, uostalom, nije vrijeme i mjesto da se o žrtvama i teškoćama govori jer je ovo priča o «sretnoj ženi», koja mora imati jasnu poruku: žena može sve, a da ipak bude posvećena porodici i da niko i ništa ne trpi. Gotovo u svakom medijskom prilogu ovoga tipa može se naći i ta poenta: kada profesionalno uspješna žena kaže da je porodica njen prioritet tada cijelom društvu pada kamen sa srca i sve kao da se vraća u ravnotežu – ništa se, u stvari, nije promijenilo jer žene, koliko god bile obrazovane i ekonomski samostalne, koliko god voljele svoj posao i napredovale u karijeri - i dalje prihvataju da su kućni poslovi i briga o djeci isključivo njihova briga.

- Kako usklađujete privatni život i profesionalne obaveze?- pita novinar/ka jednu od kandidatkinja za Montenegrinu godine 2007.- Dobra organizacija suštinska je za usklađivanje te dvije vrste obaveza i svaki moj dan do detalja je isplaniran (nekada sam dosadno predvidljiva, kažu moji ukućani). Postoje dnevni, mjesečni i godišnji planeri i takav »goli racionalizam» pomaže mi da se snađem i da vješto balansiram među sve većim obavezama. Ipak, mislim da se za sve može naći vremena. »Žrtve» postoje i podrazumijevaju se ukoliko u svemu što radite želite da budete uspješni, ali vjerujem da na ovaj način dajem dobar primjer svojoj djeci – odgovara kandidatkinja za izbor Montenegrine 2007.

80

Ili:

-Kako izgleda Vaš dan? - pita novinar/ka. -Budim se jako rano, kuvam kafu, koju pijem potpuno hladnu (ili je ohladim u frizu, ako imam malo vremena da je pijem). Provjeravam da li sam sve obaveze zapisala i pozivam bolnicu, odjeljenje ili druga odjeljenja gdje su smješteni pacijenti koje vodim. Do šest i po sam na odjeljenju, a uglavnom između 18 i 19 sati se vraćam kući. Zavisno od obaveza nastavljam rad kući – odgovara kandidatkinja.

Da li su «super-žene» tako srećne i da li su njima njihove žrtve tako «slatke» kao što nastoje da nas u to uvjere mediji? Sigurno je da nisu, ali ovdje nije riječ o istini već o medijskoj konstrukciji jednog rodnog stereotipa koji nam je potreban da bi odnosi moći u patrijarhatu ostali nepromijenjeni i da bi žena i muškarac ostali i dalje unutar rodnih uloga koje im je patrijarhat namijenio. Zaposlenim, uglavnom visokoobrazovanim, udatim ženama i majkama šalje se jasna poruka - ako hoćeš, možeš sve i svaka tvoja žrtva mora ti biti «slatka»!

Ali, kakva se tek poruka šalje ostalim ženama koje su nezaposlene, preopterećene, često na minimalcima, nezadovoljne, u braku ili van njega, sa djecom ili bez djece, sa fakultetskom diplomom ili bez nje, dakle onoj većini žena koje ne bi mogle nikada da se nađu u konkurenciji za «super-ženu»? Poruka koja im se šalje je zaista deprimirajuća: «super-žena» se javlja kao još jedan ego-ideal koji kao teret pade na njihova pleća i dodatno ih frustrira «pomažući» im da

shvate da su male i neuspješne, da su za to same krive jer bi i one, samo da hoće, mogle biti višestruke majke, uspješne profesionalke, dobre supruge, dotjerane žene i dobre domaćice, dakle – stopostotno srećne žene.

Isključene iz takmičenja

Akcija «Montenegrina» je elitističkog karaktera, a odabir žena je stereotipan i svojstven patrijarhalno/socijalističkoj matrici. Pogledajmo samo kojih i kakvih sve žena ne smije biti na spisku za »Montenegrinu godine». Među takmičarkama nema: neudatih žena bez djece, samohranih majki, razvedenih žena bez djece, razvedenih žena sa djecom, udatih žena bez djece, udatih žena sa manje od troje djece. U trci ne mogu da učestvuju ni žene iz Crne Gore koje su druge nacionalnosti (ne-Crnogorke). Nema ni žena invalidkinja. Akcijom »Montenegrina« se, dakle, degradiraju sve žene koje nisu istovremeno Crnogorke, sa fakultetskom diplomom, poslovno uspješne, materijalno i stambeno situirane, udate, višestruke majke. Isključuju se i sve one žene koje su kritički nastrojene, koje su spremne da priznaju da im je teško, da nemaju pomoć muža ili države u obliku servise za čuvanje djece, da su nezadovoljne, iscrpljene, da im treba odmor ili slobodno vrijeme.

Zaista je ogromna grupacija žena iz koje nije moguće selektirati takmičarku za «Montenegrinu godine». Tako dobijamo veliki broj žena u Crnoj Gori koje ova medijska kampanja degradira i marginalizuje. Zamislimo da postoji neka žena u

81

Crnoj Gori koja je tokom protekle godine došla do nekog jako značajnog otkrića na području bio-inženjeringa, na primjer, a koja pri tom nije udata, ili nema djecu, ili nije crnogorske nacionalnosti. Ona bi možda imala šanse da se kandiduje za Nobelovu nagradu, ali ne i za Montenegrinu godine. A ako bi bila udata i pri tom imala najmanje troje djece, ona bi morala biti spremna da javno izjavi da joj je porodica na prvom mjestu, da najviše od svega voli da svakog dana skuva ručak svojoj djeci, da joj ništa ne pada teško, da ima vremena za sve, i da svaka žena može da postigne ono što je ona postigla uz malo truda i volje.

Ova akcija ima elemente fašizma jer glorifikuje samo određene žene, žene određene nacije i statusnog položaja, određenih atributa i kvalifikacija, a isključuje bilo koju različitost. Zaista, imamo mnogo razloga da osjetimo nelagodu kada se udubimo u ovu «neozbiljnu» priču o Montenegrini. Prebrojavamo razne žene koje su isključene i pitamo se – zašto ne i one? Pitamo se i - šta to znači biti «uzorna supruga«, to jest zar to ne zvuči kao poslušna, trpeljiva, povučena, raspoloživa mužu, žena-robot koja nema slabosti i osjećanja? Pitamo se i - šta znači «primjerena» majka? Ko je tu «primjerenost» i «uzornost» ovih žena posmatrao i ocjenjivao? Koji su kriterijumi za utvrđivanje «primjerenosti» i «uzornosti»? Ko je postavio te kriterijume?

Na ovo posljednje pitanja svakako imamo odgovor. Kriterijume je postavio patrijarhat koji je jasno podijelio rodne uloge: ženi je u toj podjeli pripala uloga one koja se kreće u privatnoj sferi,

koja se stara o porodici i potomstvu, da bi muškarac imao slobodu da se kreće u javnom, muškom prostoru, u kojem se osvaja moć. Ako je žena, zahvaljujući drugim ženama koje su se u istoriji borile za njena prava, uspjela da osvoji pravo na obrazovanje, da prodre u javnu sferu, sve to ne smije da poremeti rodne uloge i dovede ih u pitanje. Ako je već u profesiji i ako joj je do toga stalo – neka tamo i ostane, ali da se zna - njena osnovna polna uloga unutar doma i porodice nikada ne smije biti dovedena u pitanje.

Država može da spava

Ova akcija je možda bila dobra prilika da se javno govori o tome u kojoj mjeri i na koji način država pomaže ženama da ispune sve obaveze i postanu «super-žene». Međutim, to ovdje nije tema. Žena koja sve može, može sama i da se postara da pronađe osobu iz okoline i porodice, naravno takođe žensku, koje će preuzeti ulogu žrtve i servisirati potrebe njene porodice da bi ona napredovala i imala bar neke satisfakcije, bar neki trenutak zadovoljstva.

-Sa žalošću mogu reći da imam malo vremena za pozorište, neke lijepe događaje, za prijatelje, i da su naše veze uglavnom telefonske, i svaka kafa koju nekako isplaniram povezana je sa pričom o poslu. Ali, ne žalim. Satisfakciju nalazim na putovanjima koja su uvijek povezana sa poslom, ali pružaju mogućnost da u Parizu pogledate Pikasa, u Nju Jorku Sezana, u Jerevanu Sergeja Paradžanova. Naravno, bez pomoći mojih

82

roditelja, svekrve i moje Mile ne bih sve postigla – izjavila je jedne od žena koje su konkurisale za «Montenegrinu».

Problematično je i što se neke od ovih žena osjećaju zaista različitim, kao da ih je mimoišao patrijarhat, i sa tugom i razumjevanjem posmatraju druge koje nisu prošle tako dobro kao one.

-Teško je pričati o ženama u Crnog Gori, teško je izraziti jedan generalni stav, jer imate Podgoricu koja emancipovanošću, energičnošću i senzibilitetom podsjeća na Menhetn, i one krajeve u kojima je abortus još uvijek tabu tema, u kojima se rođenje ženskog djeteta ne slavi, gdje ne postoji razvijena svijest o zdravstvenim kontrolama. Upravo na te djelove Crne Gore u organizovanom smislu treba obratiti pažnju, jer Crna Gora nijesu Podgorica ili Nikšić, već i sela oko Žabljaka, blizu Rožaja. To su problemi kojima sistemski treba prilaziti razvijajući svijest stručno, savjesno i sa puno ljubavi- izjavila je jedna od kandidatkinja.

Kandidatkinja lijepo primjećuje da postoje razlike između žena sa sela i žena iz grada, kao i da sistemski treba raditi na razvijanju svijesti. Ne bih da procjenjujem emancipovanost i senzibilitet žena sa crnogorskog Menhetna, ali bi bilo dobro da svoje preporuke o razvijanju svijesti kandidatkinja dopunila i zahtjevom da se putem državnih inicijativa marginalizovanim ženama olakša dostupnost obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Ova situacija je bila dobra prilika da se govori o tome i mnogim drugim problemima koji

opterećuju ženu. Ili, možda i nije bila tako dobra jer - jedan od uslova za izbor Montenegrine je upravo ćutanje i aboliranje države od obaveze da se na ozbiljan način bavi «ženskim pitanjem» i da omogući ženama drugačije uslove od onih u kojima žive.

Pogled kroz ružičaste naočare

-Smatram da su danas žene u Crnoj Gori prilično ravnopravne sa muškarcima. Da bi poboljšala svoju poziciju u društvu, svaka žena treba da bude ambiciozna. Treba da zna svoje ciljeve u životu i pravi način za njihovo ostvarenje. Svaka žena treba da nastoji da bude samostalna u svakom pogledu. I da bude fizički i psihički jaka, mnogo jaka - kaže kandidatkinja koja je osvojila titulu Montenegrine za 2007.

Dakle, pošto je ravnopravnost „prilično” uspostavljena u Crnoj Gori, sada je sve na ženi i sve zavisi od njene ambicije i snage, fizičke i psihičke – zaključuje kandidakinja. Ali, da li je baš tako? Ambicija je svakako važna stvar i od nje umnogome zavise naši životi. O ambiciji se, međutim, može govoriti tek onda kada imamo ispunjene sve uslove da bismo bili ambiciozni. To bi značilo da živimo u državi koja savršeno funkcioniše; da imamo novca da sa ambicijom studiramo; da nas naša država stipendira i zapošljava na dobro plaćeno mjesto na kojem možemo napredovati ako smo dobri; da možemo od plate iznajmiti stan ili podići kredit koji ćemo otplaćivati bez ičije pomoći. Da bismo imali fizičku snagu, potrebno je da imamo novca i

83

vremena za tjelesni trening i ljekarske kontrole. Da bismo bile psihički jake, morale bismo biti vaspitavane u idealnim uslovima, imati roditelje koji su stekli dovoljno samopouzdanja i samopoštovanja živeći i radeći u državi koja poštuje ljudska prava i slobode i nagrađuje ljudski rad, tako da su svoje zadovoljstvo i ljubav prema životu i vjeru u budućnost prenijeli na nas. Da bismo bile psihički snažne, morale bismo biti u kontaktu sa svojim osjećanjima, a to podrazumijeva da smo tokom obrazovanja imale psihološke radionice i seksualno i partnersko obrazovanje koje nas je uputilo na zrelog, zdravog partnera sa kojim ćemo odlučiti da živimo u ravnopravnoj zajednici i da kroz podjelu kućnih i roditeljskih obaveza nastavimo da gradimo zajednički život u ljubavi i toleranciji, imajući i dalje svoju imovinu (onaj stan koji smo sami otplatili) koja nam daje ekonomsku sigurnost, bez koje ne možemo biti ravnopravne.

Da li žene u Crnoj Gori imaju te uslove? Ako nemaju, a nemaju, zašto bismo ih dodatno opterećivali pričom o ambiciji kao jedinom uslovu za (ne)uspjeh? Kako izgleda poslati takvu poruku ženi koja nije imala uslova da se školuje, koja je morala da radi još kao dijete, koja je rasla u socijalnoj bijedi, možda brinući o bolesnim članovima domaćinstva, i koja se udala zato što drugog izbora nije bilo? Porukom o ambiciji kao jedinom uslovu u stvari se sva odgovornost svaljuje na ženu, a zajednici se daje prilika da opere ruke od bilo kakve odgovornosti za njen život: žena je sama kriva za sve što joj se dešava zato što nema određene crte i atribute ličnosti koji su preduslov ženinog uspjeha!

- Položaj žene u Crnoj Gori ni u čemu nije slabiji od položaja muškaraca. One koje su imale volju, a ona je stvar jakih žena, došle su do svog cilja i na tom putu nijesu bile ometane ni od koga. One koje su imale samo želju, nijesu daleko otišle jer, želja je stvar slabih – kaže državna tužiteljka Vesne Medenice odgovarajući na zahtjev novinara/ke da prokomentariše položaj žena u Crnoj Gori povodom kandidature za izbor »Montenegrine« 2006. godine („Dan”, 10.3.2007)

U Crnoj Gori postoji, nažalost, praksa negiranja stvarnih problema. Gledajući svijet kroz svoje ružičaste naočare, isključivo iz svojih pozicija, mjereći ga svojim aršinima, ljudi su skloni poricanju stvarnosti. Tako se dešava da se žene koje bi morale biti svjesne okolnosti u kojima žive i druge žene, odgovornosti zajednice za njihove živote i patrijarhalnih normi koje ometaju promjene, od kojih se s pravom očekuje da o tome javno govore – zatvaraju u svoju kulu od slonovače i odbijaju da vide i razumiju život drugih žena. Samo iz takve pozicije moguće je ubjeđivati druge žene koje nisu tako “usješne”, “snalažljive i “ambiciozne” da sve zavisi od toga imaju li ili nemaju ambiciju i volju. Time se negira odgovornost države za promovisanje društva jednakih šansi za sve, to jest obaveza države da kroz afirmativne akcije olakša život onima koji/e su različiti/te. Jednom riječju, „akcije” poput „Montenegrine” ne bi smjele da postoji u društvu koje teži demokratskim vrijednostima, jer u sebi sadrži diskriminativne elemente koje neosviješćeni ljudi „čitaju” kao pohvalu, veličanje i divljenje ženama.

84

«Ispunjene» i «neispunjene» žene

Analize medija pokazuju da mediji masovne komunikacije u patrijarhalnom društvu pribjegavaju, između ostalog, strategiji porodične identifikaciji žena kako bi potvrdili i afirmisali patrijarhalnu podjelu polnih uloga. Podstičući žene da se u medijima izjašnjavaju o svom porodičnom statusu, o tome da li imaju ili nemaju djecu, o tome koliko im je porodica važna - mediji masovne komunikacije ohrabruju patrijarhalni stereotip koji kaže da je žena prije svega privatno biće, vezano za dom i porodicu, da javni prostor nju suštinski ne zanima i da, čak i kada tamo zaluta, ona jedva čeka da se vrati mužu i djeci kao svom «prirodnom okruženju». Mediji uporno nastoje da ženu pred javnošću identifikuju prema njenom porodičnom statusu (udata-neudata, majka-ne-majka) kako bi se time svaki njen javni angažman relativizao kao drugorazredan u odnosu na njenu ulogu majke i supruge.

Što se tiče akcije «Montenegrina», ovdje je riječ o otvorenoj podršci ideji da žena bez porodice, to jest žena kojoj porodica nije sve - nije prava žena. U nekim drugim prilikama, mediji koriste neke diskretnije postupke kako bi svoje sagovornice porodično identifikovali i tako ih smjestili u patrijarhalni kontekst. Nakon što se žena koja učestvuje u «ozbiljnoj emisiji» dovede u situaciju da se mora izjasniti o svom bračnom statusu (gospođa ili gospođica? – pita novinar/ka ili sagovornik/ca), više ništa što ona kaže ne može biti shvaćeno kao slobodna i politički odgovorna riječ, dakle na onaj način na koji prihvatamo javno izgovorene riječi muškarca. Jedna mala opaska o

njenom porodičnom statusu dovoljna je da se javnost podsjeti na ono što svi koji živimo u patrijarhatu znamo – ovoj ženi je njena porodica najvažnija, a sve ovo što ovdje govori je za nju od drugorazrednog značaja. Ni «gospođa» ni «gospođica» neće proći sjajno u ovoj situaciji. Pa ipak, razlika između «gospođice» i «gospođe» je u patrijarhalnom društvu ogromna. Ono što kaže «gospođa» biće relativizovano već samim tim što smo u razgovor uveli podatak o njenoj porodičnoj situaciji, čime smo javnosti stavili do znanja koji su njeni prioriteti. Ono što kaže gospođica, ukoliko se to nekome ne dopadne, biće objašnjeno njenim „usjedjeličkim kompleksima» i nedostatkom «lične ženske sreće».

Dok za ženu uvijek postoji taj vrlo jednostavan način da se javnosti ukaže na njen porodični status, kod muškarca, koji je uvijek «gospodin», to nije moguće. Ne postoji takva lingvistička situacija kada su u pitanju muškarci naprosto zato što bračni status muškarca javnosti nije bitan jer je on po definiciji «javna ličnost». Budući da je on u javnom i medijskom prostoru na svom terenu, nema razloga da se govori o njegovom porodičnom statusu. Ali žena je u tom istom prostoru gošća, i to često nepoželjna. Kada je pitamo da li je «gospođa» ili «gospođica», mi je u stvari podsjećamo, nju i javnost, na to da je porodica njen prioritet i poručujemo joj da bi joj možda bilo pametnije da sjedi kući. Karikaturalno je ženu u poznim godinama oslovljavati sa «gospođice» i time minimizirati njenu vrijednost kroz bračni status. To znaju i oni koji ženu dovode u takvu poziciju. Ali, oni to i žele. U razvijenim zemljama zapadne civilizacije, sve žene se nakon

85

punoljetstva oslovljavaju sa „gospođo“ i na taj način se podrazumjeva da bračni status ne može biti određujući za ženu, kao što to nije ni za muškarca.

Medijski sadržaji se uglavnom dijele na ozbiljne, u koje spadaju politika i biznis i na zabavu, ili neozbiljne sadržaje, koji se tiču uređenja doma, uljepšavanja, zdravlja, njegovanja tijela, vaspitanja i tračeva. Ozbiljni sadržaji su namijenjeni uglavnom muškarcima, a neozbiljni dominantno ženama. Ova podjela jasno ukazuje na nastojanje medija da ženu zadrži u privatnoj sferi i da ozakone njene «prioritete»: briga o tijelu i ponašanju sa ciljem zavođenja i zadržavanja muškaraca, moda, uređenje doma, kuvanje, ljubav, briga o djeci i tračevi su prostor interesovanja žena sudeći prema uređivačkoj politici ženskih i drugih medija koji imaju rubrike i nedeljne dodatke tipa «Dom i porodica». Dakle, porodica i privatnost su namijenjeni ženama kao područje njihovog interesovanja. Tako često uočavamo različit novinarski pristup u zavisnosti od pola intervuisanog/e. U zavisnosti od toga da li je sagovornik/ca žena ili muškarac mijenja se koncept intervjua, članka ili reportaže. Pitanja o modi, šopingu ili receptima, porodici i djeci, usklađivanju porodičnih i drugih obaveza su ekskluzivitet za žene, dok su politika, sport, automobili i vrhunska vina područje gdje muškarci suvereno vladaju. U medijskim prilozima žene se obavezno pitaju o njihovom emotivnom životu (stereotip - žene osjećaju više, dublje i češće), bračnom statusu, planovima za isti, ako su neudate (stereotip - brak je ostvarenje svih ženinih snova, još od djetinjstva), majčinstvu

(stereotip – ženi je urođen materinski instinkt), odnosu prema djeci i vrijednostima koje im prenose jer je podrazumjevajuće da su žene najodgovornije za vaspitanje djece. Ovi mehanizmi potpomažu viševjekovnu „kontrolu“ žena jer je duboko uvriježeno mišljenje da su žene iracionalna bića, koja su više od muškaraca u kontaktu sa prirododnim ciklusima, bića koja treba kontrolisati, preinačiti im prirodu koja je demonska, razuzdana i afektivna (paradoksalno je da muškarci, uprkos tome, vaspitanje «svoje» djece prepuštaju ženama!).

Strategija porodične identifikacije žene u medijima može djelovati «bezazleno». Ipak, ona to nije. Čak i ako novinar/ka ne vrši diskriminaciju žene sa osviješćenom namjerom, ako to iz nje/njega progovaraju rodni stereotipi patrijarhata koje je usvojio/la po automatizmu (što novinar/ka, naravno, ne bi smio/jela sebi da dopusti), to ne znači da preko toga treba preći ćutke. Strategija porodične identifikacije ima jasnu poruku: angažman žene u javnoj sferi je irelevantan u odnosu na njenu porodičnu ulogu, jer je žena u javnom prostoru samo slučajno i efemerno, dok je njena prva i prava, najvažnija uloga, koja je određuje kao biće, ona koju ima kao majka svoje djece i žena svoga muža. Posljedica medijskog reprodukovanja ovakvih stereotipa je sistemsko potčinjavanje žena, koje se, izložene stalnom društvenom pritisku da uđu u brak i budu majke, osjećaju nedovršeno, neispunjeno i usamljeno ako te zadatke ne ispune.

86

Društvo jednakih šansi

«Pobjeda» se akcijom «Montenegrina» pojavljuje kao medij koji samouvjerno preuzima na sebe ulogu dizajnera lika i djela nove »idealne Crnogorke», nastojeći da kroz ideal super-žene spoji tradicionalno i savremeno. Ali, cijela ova medijska kampanja se svodi na glorifikaciju patrijarhalne majčinske i porodične uloge žene: ma koliko bila uspješna, žene u ovoj akciji prije svega treba da obećaju da neće nikada i ni po koju cijenu odbaciti ulogu majke koja se stara o djeci i porodici i da od muškarca neće tražiti da te obaveze podijele sa njima. Zašto bi ako već mogu sve? Zbog toga su ove kandidatkinje tu gdje jesu, što one, sudeći po njihovim izjavama, razumiju.

«Pobjeda», kao i mnogi drugi mediji, nudi romantičarski ideal majčinstva. Sa zahtjevom da kandidatkinje za «Montenegrinu godine» ne smiju imati manje od troje djece, «Pobjeda» afimiše neprihvatljiv stav o materinstvu. Majčinstvo nije određeno jednom za svagda ni biološki (jeste predodređena mogućnost rađanja i dojenja kroz biološku datost), ni društveno. Majčinstvo je istovremeno i društvena i istorijska konstrukcija. To znači da mi kroz kulturu, socijalizaciju i obrazovanje usvajamo određene stavove o materinstvu, to jest učimo šta to znači biti majka, kakvo ponašanje je prikladno za majku, a svi ti stavovi su podložni istorijskoj promjeni. Činjenica da žene imaju sposobnost da rađaju dovela je do povezivanja žena sa prirodom i prirodnim ciklusima. Ta fiziološka specifičnost žena korišćena je kroz cjelu istoriju čovječanstva da bi se objasnile i opravdale različite pozicije

polova. Jedna od osnovnih pretpostavki patrijarhata bila je da muškarac raspolaže ženskim tjelom i svim njegovim proizvodima, dok je funkcija žene da sprovede ono za što je biološki determinisana i da svoje proizvode svojevoljno podari muškarcu. Patrijarhalna ideologija majčinstva negira identitet žene izvan majčinstva (Glenn,1994) i nastoji svoj pogled na materinstvo prikazati kao utemeljen u prirodi, dakle zadat jednom za svagda i nepromjenljiv. Da majka mora biti požrtvovana, posvećena prije svega i na prvom mjestu svojoj djeci, da ona više voli djecu od oca, da je za nju materinstvo neprikosnoveno – sve su to stereotipi patrijarhata. Mediji masovne komunikacije podržavaju ideologiju patrijarhata, projektujući takve predstave o majčinstvu.

«Pobjeda» ide još dalje nagrađujući višestruke majke. Jer, Montenegrina nije nagrađena zbog svojih profesionalnih uspjeha. Ona je prije svega nagrađena zbog toga što je njen profesionani angažman nije spriječio da postane ne samo majka, već - višestruka majka. Takođe, u ovoj kampanji se potencira da su kandidatkinje «uzorne majke», što znači majke u bračnoj zajednici. Na ovaj način se želi sakriti činjenica da u crnogorskoj realnosti postoji sve više majki koje izlaze iz tog kluba „dobrog majčinstva“, da su sve vidljivije samohrane majke - žene koje se odlučuju da rode djecu van braka, razvedene žene majke, mlade majke (tinejdžerke), starije majke, majke sa invaliditetom, a možda ima i lezbejskih majki koje nisu vidljive u javnosti. Sve te žene su majke, a o njihovoj (ne)vidljivosti i (ne)prihvaćenosti u društvu najčešće govore ženske nevladine oranizacije koje pokušavaju

87

da dekonstruišu negativnu konotaciju i stigmu koja prati ove žene.

Analizom sadržaja medija razotkrivamo kulturalna značenja (Thomas,1994) rodnih stereotipa. Društvene ideologije i mitovi, koje mediji masovne komunikacije generišu i reprodukuju, široko su prihvaćeni, često nesvjesno, izuzetno cijenjeni i žestoko branjeni. U medijima su pohranjeni stereotipi i predrasude koje najveći broj ljudi, nažalost, ne problematizuje i prihvata kao istinu. Potrebno je mnogo znanja i uvida u sopstvena osjećanja da bi se dugo sticane predrasude dekonstruisale, podvrgle provjeri i da bi došlo do promjene ubjeđenja. Ali, ako znamo da upravo predrasude i stereotipi o grupama koje su različite otvaraju vrata nacionalizmu, fašizmu, rasizmu, ejdžizmu, seksizmu, onda svakako vredi upustiti se u kritičko mišljenje o ideološkim porukama medija, u dekonstrukciju njihovih sadržaja i u preispitvanje naših sopstvenih ubjeđenja na koja se mediji pozivaju i oslanjaju.

Nikada ne smijemo zanemariti činjenicu da mediji imaju „politiku prezentacije“ koja je, nažalost, uvijek ili skoro uvijek i svuda stereotipna. Mediji imaju moć da na određen način predstave stvarnost. Pojedincima i pojedinkama se nude modeli šta znači biti muško, a šta žensko. Mediji nas uče kako da se ponašamo, u šta da vjerujemo, koje vrijednosti da usvojimo. Ukratko, mediji nam nude moguće identitete. Medijske predstave o određenim društvenim grupama nikada nisu samo nevine refleksije stvarnosti, oslobođene predrasuda i ideologije. Kao što mediji nisu

neutralni kanali za prenošenje poruka, tako je i reprezentacija društvenih identiteta uvijek društvena konstrukcija. Mnoga svjetska istraživanja, pa i ona koja je vršila NVO Anima iz Kotora (press kliping i monitoring medija) , potvrđuju da mediji potpomažu diskriminacijske prakse, strereotipiziranje i objektivizaciju žena, što ima za posljedicu održavanje patrijarhalnih vrijednosti i potčinjenost žena u „muškom“ svijetu.

Ideal savremene žene je žena u bračnoj zajednici, naravno sa djecom, koja ima karijeru, koja je uvijek našminkana, obučena u skladu sa modom, dotjerana i koja, uz sve to, uspijeva da bude dobra domaćica. Takva slika žene predstavlja stub društva. Mediji na svim nivoima instrumentalizuju i eksploatišu upravo takav ženski lik (ljepota, harmonija, kohezija) jer takav lik potvrđuje poredak i predstavlja argument za samozadovoljnu i neupitnu sliku društva.

Bez obzira na logiku emancipacije i masovno odbijanje objektifikacije, žene ostaju instrumenti, a ne subjekti u medijskom kreiranju i testiranju društvene stvarnosti.

Na kraju, pitanje je kako je moguće da mediji poput «Pobjede» daju sebi pravo da artikulišu «nacionalne ideale ženskosti» koji su u suprotnosti sa vrijednostima proklamovane politike rodne ravnopravnosti. U Crnoj Gori od 2007. postoji Zakon o rodnoj ravnopravnosti koji, u članu 13, propisuje obavezu za medije da »promovišu rodnu ravnopravnost kroz programsku koncepciju«. U Zakonu o medijima

88

je članom 23 zabranjeno »objavljivanje informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv osobe ili grupe osoba zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja određenom polu«. Ipak, uprkos svemu tome u «Pobjedi» se pojavljuje akcija «Montenegrina» koja podstiče diskriminaciju. Kako je to moguće?

Možda bismo mogli pomisliti da je problem u tome što definicija diskriminacije u ovim zakonima nije dovoljno precizna. Ali, da li je moguće naći dovoljno preciznu definiciju ukoliko na drugoj, medijskoj strani ne postoji volja da se diskriminacija iskorijeni? Jer, nijedan zakonski član ne može predvidjeti da će određeni broj žena biti diskriminisan tako što će se neke druge žene proglašavati boljim i srećnijim od njih, a to se upravo dogodilo u medijskoj kampanji »Biramo Montenegrinu godine«.

89

90

SAMO DA NIJE FEMINISTIČKI

Paula Petričević

91

Po iskazima žena lidera, one se često ko-riste intuicijom i po njihovoj procjeni to im ponekad olakšava da donesu odluku kojoj ne prethode metodične analize, kojima su sklone u procesu donošenja odluka. U tom procesu koriste se i kreativnošću, što je u menadžementu veoma bitna karakteristika

Kako se to u našem narodu kaže – žensko dijete se oplakuje najmanje dva puta. Kada se rodi i kada umire. Dobiti sina znači neizmjernu radost. I neobjašnjivu čast za roditelje. Nesebično je dijele sa drugima. Osim što rođenje sina vide kao nastavak loze, uvriježeno je mišljenje da će se si-novi bolje starati o njima u starosti. Je-dna od potreba roditelja jeste da računaju na to da će im djeca obezbijediti dovoljno sredastava za mirnu starost. Izuzmemo li ostale motive za veće radovanje pri rođenju dječaka, u odnosu na rođenje djevojčice, treba staviti znak pitanja na procjenu da će se sinovi o njima bolje brinuti. Žene obećavaju, ukratko. Praćenjem razvoja žene i i uloga koje prihvata uočava se veliki pomak u smislu njenog profesionalnog na-pretka. One postaju sve važnije na svjet-skom tržištu. Ne samo kao radnice, već i kao potrošači, menadžeri, preduzetnici i investitori. U isto vrijeme, veliki pro-cenat njih je i dalje nezaposlen. Najčešće objašnjenje jeste u vezi sa ulogom supruge i majke, koje otežavaju izgrađivanje ka-rijere i usporavaju profesionalni razvoj žene. No, podaci koji govore o nezaposle-nosti i natalitetu u pojedinim državama ne idu u prilog takvom objašnjenju. Čini se da

još nije prepoznato koliko i kako žena do-prinosi kvalitetu obavljanja posla. O tome se govori samo kao o nalazima pojedinih is-traživanja u kojima su dobijene međupolne razlike, a na osnovu kojih se utvrđuje da žene prednjače u pojedinim karakteristi-kama koje su u vezi sa njenom efikasnošću u poslu kojim se bavila. O razlici među polovima se govori još tokom školovanja gdje se pokazuje da djevojčice imaju bolje ocjene, a više njih upisuje i završava fa-kultet. Ono što žene čini dobrim, a prema nekim istraživanjima, u odnosu na muškarce boljim vođama jeste sposobnost da svoja znanja i vještine iskoriste i na adekvatan način primijene u praksi. Pokazuje se da su uspješnije u komunikaciji, što je u vezi sa značajem koji im pridaju. Otuda se ne ustežu da zatraže informaciju od poslov-nih savjetnika i saradnika, niti da njima upute istu. Veoma su svjesne interakcija koja nastaju i koje su prilika za razmje-nu mišljenja i znanja. Ono što ih, prema istraživanjima, razlikuje od muškaraca u procesu rukovođenja jeste balansiranje op-cija i rezultata prije preduzimanja akci-je. Muškarci će biti spremniji na rizik. Lakše će se upustiti u neizvjesnost bez pretjeranog ispitivanja terena. To naravno nije pravilo niti se može uzeti kao takvo, ali su istraživanja, čiji su ispitanici bili rukovodioci većih i manjih kompanija, a pri tom bili različitog pola, ukazali na tendencije koje karakterišu poslovanje jednih, odnosno drugih. Po iskazima žena lidera, one se često koriste intuicijom i po njihovoj procjeni to im nekada olakšava da donesu odluku kojoj ne prethode meto-

«Vijesti», 14. maj 2008.

RAVNOPRAVNOST POLOVA U CRNOJ GORI SVE VIŠE DOBIJA NA ZNAČAJUŽENE SU MNOGO BOLJI LIDERI

prilog 1

92

dične analize, kojima su skloni u procesu donošenja odluka. U tom procesu se koriste i kreativnošću, što je u menadžmentu veo-ma bitna karakteristika. Ukoliko posjeduju fleksibilnost, žene je znaju iskoristiti na pravi način – multifunkcionalnost u spro-vođenju zadataka. Žene koje se posvete iz-gradnji karijere shvataju da njihovo opšte životno zadovoljstvo većim dijelom dolaze od zadovoljstva onim čime se bave i koliko u tome uspijevaju. Stoga biraju posao koji će biti u skladu sa njihovim ostalim vri-jednostima i kreiraju način života koji je u skladu sa onim čime se bave.

Redovi koji su iza vas ne treba da znače bilo kakvo feminističko zalaganje. Prosto su u pitanju nalazi koji vam mogu biti smjernice za dalji rad. Podjednako - mu-škarcima i ženama. I možda će poslužiti kao sugestija da u potrazi za dobrim menadžerom ne zanemarite kvalitet koji nosi ljepši pol sa sobom.

SAMO DA NIJE FEMINISTIČKI

Za nekoga ko želi da razvija sposobnost kritičkog mišljenja o medijima i ko je zainteresovan/a za analizu načina na koji mediji masovne komunikacije stvaraju, distribuiraju i obnavljaju tradicionalnu predstavu o ženi - članak pod naslovom „Žene su mnogo bolji lideri“ i nadnaslovom „Ravnopravnost polova u Crnoj Gori sve više dobija na značaju“, objavljen u dnevnom listu „Vijesti“ 14. maja 2008, može zaista poslužiti kao dobar primjer za razvijanje tih sposobnosti.

Osnovnu namjeru ovog svog teksta razumijevam kao pokušaj senzibilizacije naše percepcije i rasuđivanja o skrivenim strategijama permanentnog normiranja naše društvene stvarnosti putem medija. Razumijevam je, zatim, i kao pokušaj promjene položaja i stava koji u razumijevanju svakodnevice najčešće zauzimamo, i kao nastojanje da se održimo budnima i pomalo nepovjerljivima prema samorazumljivosti i spontanosti kojom nam se ovi položaji nameću. To što nam je u njima udobno ne znači i da su oni najbolji za nas, jer – da li to što od kada znamo za sebe imamo isto držanje tijela znači i da su nam kičme prave? Dakle, otresimo se, na trenutak, beskrajnog povjerenja koje poklanjamo poznatom, i odvažimo se na jednu malu avanturu odgonetanja prećutnih i prećutanih, promišljeno podrazumijevanih, a na prvi pogled neuočljivih strategija kojima operišu mediji u re-prezentaciji naše stvarnosti.

93

Politika medijske reprezentacije

„Reprezentovanje je glavni medijski posao“1 - ističe jedno uistinu opšte mjesto poznata teoretičarka kulture i medija Snježana Milivojević2. Šta se podrazumijeva pod „glavnim medijskim poslom“, i šta uopšte znači reprezentacija? Da li to znači da mediji doslovno prenose objektivnu stvarnost, onakvom kakva jeste? I da li je to sve što oni čine?

Politika medijske reprezentacije nije, niti se ikada svodila na opisivanje i prenošenje daleke, nedostupne ili odsutne stvarnosti. Mediji stvarnost artikulišu, formulišu je po određenim principima i pojednostavljuju je, čineći je jednostavnom za razumijevanje i spremnom za korištenje. Oni stvarnost čine čitljivom, preglednom i, ma koliko to zvučalo paradoksalno (osobito u nekim turbulentnim vremenima), oni je čine stabilnom u značenjskom smislu, omogućavajući da se ona „jednako čita“ sa svih strana. Time mediji istovremeno i propisuju, normiraju stvarnost koju, navodno, prenose, to jest oni je zastupaju i predstavljaju na utvrđen način. Mediji učvršćuju koordinate našeg značenjskog i simboličkog referentnog sistema unutar kojeg vršimo svakodnevne procese razmjene informacija, smisla

1 Milivojević , Snježana (2004). „Žene i mediji: Strategije isključivanja“ u Genero, Časopis za feminističku teoriju, posebno izdanje (ur. Snježana Milivojević), članak dostupan na: http://www.zenskestudie.edu.yu/index.php?option=com_content&task=view&id=35&Itemid=37, stranica posjećena 12.06.2008.2 To svakako ne znači da se iz ovog opšteg mjesta ne može iščitati puno, što ona i čini, kao uostalom i iz drugih ovakvih raskršća razumijevanja i smisla, čija čar možda i leži upravo u tim sedimentira-nim, a katakad i neprevidivim nanosima višestrukih značenja koja su se uhvatila na njima.

i značenja, gradeći mrežu unutar zadatog okvira. Ova nivelacija raznorodne stvarnosti koju mediji premanentno sprovode sažima razgranatu konstelaciju nesvodivih razlika na stereotipizirane predstave koje bi trebalo da ih zastupaju. Ne dopustimo da nas zavara ova “nepodnošljiva lakoća postojanja stereotipa”3. Stereotipi nisu bezazlene igračke, iako im se često od srca smijemo. Pogledamo li malo bolje, vidjećemo da korištenjem stereotipa mi u stvari zabadamo igle u vudu lutkicu jer preferirane putanje našeg razumijevanja stvarnosti i našeg načina na koji operišemo njome (a koje proizvode, distribuiraju i perpetuiraju mediji) negdje proizvode stvarnu povredu i štetu. O ovoj nejednakosti između postojeće različitosti i njenih (stereo)tipiziranih zastupnika, Snježana Milivojević kaže sljedeće: „Mediji grade i utvrđuju ovu nejednakost mnogim simboličkim postupcima, od ignorisanja do raznih vrsta neodgovarajućeg predstavljanja. Te strategije otkrivaju se tek kada se medijske poruke analiziraju kao sistemi reprezentacije, kada se ispod slučajnosti svakodnevnog pokaže zajednička matrica. Medijski tekstovi utoliko su i svojevrsni govor jedne kulture.”4 Prateći njenu misao, lako možemo zaključiti da pripadnici određene kulture dijele i zajedničke “sisteme reprezentacije”, ili zajedničke značenjske okvire u kojima njihova komunikacija funkcioniše, u kojima je ona sigurna i predvidljiva, u kojima su značenja

3 Nirman Moranjak Bamburać u „Stereotyping: Represen-tation of women in print media in Sourh East Europe“ (ur. Nirman Moranjak Bamburać, Tarik Jusić i Adla Isanović) Mediacentar Sarajevo4 Milivojević, ibid

94

koja se pripisuju objektima nedvosmislena i garantovana snagom impozantne konstrukcije velikih sistema u kojima se vrši njihova razmjena. Opet se javlja isto pitanje – šta raditi u slučaju kada ove mentalne i piktografske prečice idu na nečiju štetu? I naravno, u okviru naše temeto pitanje se javlja u sljedećem obliku – šta raditi kada one idu na štetu žena?

Snježana Milivojević ističe da je „medijsko nipodaštavanje žena (je) pažljivo negovano kulturno postignuće.“5 Negativna stereotipizacija žena, njihova stereotipizirana inferiornost je prećutni imperativ koji upravlja svakim govorom o „ženskom“. Neko se može zapitati – da li medijska reprezentacija žena zaista ide na njihovu štetu? Za “nevjerne Tome” taksativno navodim relevantna regionalna istraživanja6 iz kojih se dalje mogu informisati, a ovdje nabacujem samo kroki prikaz zastupljenosti (kvantitet predstavljenosti) i načina predstavljanja (kvalitet predstavljenosti) žena u medijima u našem regionu. U tzv. ozbiljnim časopisima i dnevnim novinama žene nisu adekvatno predstavljene ni kada je u pitanju kvantum njihove zastupljenosti, niti kada su u pitanju mjesto na kojem se nalaze ili teme koje su im posvećene. One su podzastupljene: prema analizama dnevnih novina “Politika” i “Danas”, koje je u svojim istraživanjima sprovodila Milivojević, nešto više od 10 odsto fotografija u ovim

5 Milivojević, ibid6 Grupa autorki/a (2006.) „Stereotyping: Representation of women in print media in Sourh East Europe“ (ur. Nirman Moranjak Bamburać, Tarik Jusić i Adla Isanović) Mediacentar Sarajevo, kom-pletna publikacija dostupna na: http://www.media.ba/mediacentar/documents/stereotyping%2Epdf , stranica posjećena 12.06.2008; zatim već pominjani temat časopisa Genero

novinama pripada ženama. Uz to, one se najčešće ne pojavljuju prije 4. strane, a nakon toga se njihov broj i šarenilo povećava. Sa opadanjem ozbiljnosti tema, raste i učestalost zastupljenosti žena, da bi pred kraj lista dominirale na stranama rubrika tipa “dom i porodica”, TV program, zabava, itd. “Lice ozbiljne štampe je muško, telo revijalne štampe je žensko (...) Najznačajniji ženski javni angažman je zabavljački.”7 “Ženske” strane tretiraju “lake” teme: uljepšavanje, kulinarstvo, psiho-testove, horoskop8, čaršijska i bjelosvjetska ogovaranja, djecu, zdravlje. Čak i kada se nađu zastupljene u većoj mjeri, to je redovno na društveno prihvatljiv način koji ne ugrožava dominantni patrijarhalni poredak. Ako je, pak, riječ o ljekarkama, advokatkinjama, ekonomistkinjama itd, one moraju opravdati svoje prisustvo u ozbiljnim, “muškim” temama, te se moraju legitimisati preko uloge majke, supruge, uspješne ili simpatično neuspješne domaćice “koja ni jaje ne umije da isprži”. Kontekst, međutim, mora biti u skladu sa tradicionalnom distribucijom rodnih uloga u kojoj se tačno zna “šta je čije”, koji su to “muški” a koji “ženski” poslovi, kome pripada jedan, a kome ostala tri ćoška kuće9, kome pripada privatna, a kome javna sfera, ko je “glava”, a ko “srce” porodice itd.

7 Milivojević, ibid8 Ne mogu da odolim a da na ovom mjestu ne uputim čitao-ce/teljke koji to do sad još možda nisu primjetili, na dnevni horoskop kojeg emituje televizija Elmag. Horoskop „za njega“ daje isključivo poslovne, a „za nju“ isključivo emotivne predikcije. Ovo rječito govo-ri o tome šta se razumijeva kao čija sfera interesovanja i djelovanja. Ona nema šta da traži u poslu, a on nema šta da traži u emocijama. Brutalna simplifikacija, svakako, ali istovremeno jako ilustrativna i in-struktivna.9 Drugo je, ali ne i nepovezano za ovim, pitanje na koga se tako zanimljivo oslonjena kuća vodi

95

Ta fiksiranost rodnih uloga ne smije biti dovedena u pitanje karijerom i javnim angažmanom žene. Ako hoće da bude inženjerka ili političarka – može, ali ne po cijenu da bude loša majka ili supruga, ili još gore, da to uopšte i ne bude, dakle – ne po cijenu odbijanja ovog (pred)društvenog ugovora koji se mora bezupitno aminovati.

Od kada postoje, mediji na sličan način opisuju i propisuju stvarnost. Prenoseći je, oni je i oblikuju i stvaraju. Vrijedi primjetiti da oni, najčešće, nemaju izoštren sluh i vid, tako da katkad ne čuju kako prazno zveče značenja kojima oni barataju, niti vide kako su šuplje i konačno izlizane i neubjedljive slike kojima simuliraju stvarnost. Mediji ponekad kao da ne vide da je svijet koji oni (pr)opisuju već potonuo, ili da se nazire njegov izvjestan kraj. “Nije problem što medijska slika ne odgovara statističkoj slici, što broj žena u TV svetu ne odgovara udelu žena u radnoj snazi ili ukupnoj populaciji. Mnogo je važnije što pojavljivanje žena uglavnom koincidira sa tradicionalnim odnosima i čuva patrijarhalnu osnovu rodne podele uloga u društvu. Utoliko značaj medijskih poruka nije u odbrani kvantiteta, već u odbrani sveta koji više ne postoji.”10 Konstantno insistiranje na potenciranju tradicionalne distribucije rodnih uloga i nerijetko agresivnost spram svakog odstupanja od njih - mogu se čitati i kao lament nad “institucijama ljušturama”11, kao žal za retuširanom i idealizovanom slikom

10 Milivojević, ibid11 Kako društvene institucije, a tradicionalna porodica je svakako jedna od njih, koje su se iznutra znatno izmijenile i koje više nisu primjerene zadacima koje bi trebale ispunjavati definiše Gidens u: Anthony Giddens (2005). Odbjegli svijet, Zagreb: Klub studenata sociologije Diskrepancija i Naklada Jasenski i Turk, str. 38.

“onoga kako je nekad bilo”, “zlatnog doba” koje je, kao i sva ostala istorijska zlatna doba, bilo zlatno uvijek samo za one koji su od njega kasnije stvorili mit, koji je distribuiran svima. Potomcima meteka i robova i potomkinjama hetera zlatni vijek Atine može izgledati zlatno samo iz te mitologizirane perspektive, ali takvim se sigurno nije doimao njihovim pretkinjama i precima koji su živjeli u njemu. Ovim želim podvući da mizoginični diskurs koji u većoj ili manjoj mjeri karakteriše većinu, ako ne i sve regionalne medije - možemo razumjeti i kao panični apel da sačuvamo ono malo “zdravorazumske”, tradicionalne, narodske mudrosti, poziv da se “dozovemo u pamet” pred promjenama koje prijete ovom sistemu reprezentacije, a koje emancipacija žene svakako donosi.

Ograđivanje od feminizma

Tekst „Žene su mnogo bolji lideri“ koji je objavljen u «Vijestima» problematičan je na više načina. Iskoristiću ga, vrlo smišljeno i vrlo otvoreno, kao povod, da ne kažem izgovor, za skiciranje osnovnih obrisa istorijskih i teorijskih osnova feminizma ili feminizama kao ideje i kao društvenog pokreta čije poznavanje očito nije odlika naše opšte informisanosti i društvene osviješćenosti.

Objavljen u rubrici „Posao“ pod naslovom koji „obećava“ - „Žene su mnogo bolji lideri“, i podnaslovom koji bi trebalo da ga kontekstualizuje - „Ravnopravnost polova

96

u Crnoj Gori sve više dobija na značaju“, ovaj članak osobu elementarno zainteresovanu za rodna pitanja sasvim sigurno ne može ostaviti ravnodušnom (kao što nije ni mene, uostalom). Najblaže rečeno, ovaj tekst je vrlo mutan, neargumentovan i konfuzan. Prepun je okoštalih rodnih stereotipa, mizoginih narodnih poslovica, esencijalističkih neobrazloženih tvrdnji, neprovjerenih podataka, kontradikcija, pozivanja na istraživanja koja se ne navode, to jest u kojima se ne navodi nijedno ime niti institucija i u kojima nema pomena situacije u Crnoj Gori, iako je to tema ovog teksta. I sve se to završava jednim spektakularnim završetkom koji jako dobro ilustruje našu temu – strategiju stigmatizacije feminizma, tvrdoglavu nezainteresovanost za istoriju i učinke jednog od najvećih društvenih pokreta prethodnog stoljeća, kao i strategiju zastrašivanja feminizmom „dobrih djevojaka“ i „pravih žena“ (pretpostavlja se da muški dio populacije nije potrebno dalje uvjeravati u izlišnost i propalost jednog koncepta kakav je feministički).

Naime, u posljednjem poglavlju teksta iz „Vijesti“ nailazimo na, za našu analizu, najznačajniji dio teksta u kojem je strategija zastrašivanja feminizmom ili, radije, strategija legitimizacije iznijetih stavova preko ograđivanja od feminizma, veoma transparentna. Ovdje se autor/ka eksplicitno ograđuje od feminizma: “Redovi koji su iza vas ne treba da znače bilo kakvo feminističko zalaganje“12, kaže autor/ka i nastavlja: „Prosto su u pitanju nalazi koji vam mogu biti smjernice za dalji rad. Podjednako - muškarcima i ženama.

12 Kurziv P. P.

I možda će poslužiti kao sugestija da u potrazi za dobrim menadžerom ne zanemarite kvalitet koji nosi ljepši pol sa sobom“13.

Šta autor/ka čini? On/a kaže sljedeće: ja vam u ovom članku dajem činjenice, a u slučaju da one asociraju na neke proskribovane ideje, poput emancipacije žena ili feminizma, uvjeravam vas da to nije slučaj, jer ja i dalje o kandidatkinjama za odgovorne poslove razmišljam kao o „pripadnicama ljepšeg pola“, zato što se, pobogu, „zna“ koji pol kojim kvalitetima prvenstveno raspolaže. Ovdje se lako čita pomenuta strategija legitimizacije iznijetih stavova preko ograđivanja od feminizma. To što autor/ka nema pojma o feminizmu i što pretpostavlja da i čitateljstvo dijeli njegov/njen nivo neinformisanosti o temi o kojoj govori - samo je podsticaj više za pisanje na ovu temu.

Zbog čega čitamo određeni tekst u dnevnim novinama? Šta tražimo, ili šta mislimo da ćemo naći u njemu? Na osnovu čega mu vjerujemo? Da li mu vjerujemo na osnovu provjerenih i/ili provjerljivih podataka, pouzdanih referenci, obrazloženih stavova, argumentovanih tvrdnji, ili mu, pak, vjerujemo na osnovu ličnih preferencija prema samom mediju, autoru/ki, korišćenom stilu, ili čak na osnovu odomaćenih stereotipa koji nam „podilaze“ oslanjajući se na svoju opštu društvenu prihvaćenost, koji hrane naše bezupitne predrasude ili “idu niz dlaku“ našim nekritičkim i nepreispitanim vjerovanjima i mnjenjima. Kada se pitanje ovako postavi, malo ko bi

13 Kurziv P. P.

97

odgovorio da je ova druga grupa razloga presudna, iako se upravo novinskim tekstovima ovog tipa najčešće prepuštamo bez prevelikog razmišljanja i bez svijesti o tome da oni ipak „nešto čine“.

A šta to zaista čine tekstovi poput teksta koji je objavljen u «Vijestima»? Da li nas ovaj tekst informiše o nečemu? Da li opisuje postojeće stanje ili postavlja neka relevantna pitanja? Ako pod informacijom možemo podrazumijevati stihijsko serviranje ohlađenih opštih mjesta, onda u njemu možemo naći „informacije“ o tome da je, prema rezultatima nekih istraživanja - kojima je, izgleda, bio obuhvaćen izvjestan broj žena na upravljačkim pozicijama, a čija je svrha, izgleda, bila da se uporede upravljačke sposobnosti žena i muškaraca i ustanove specifične razlike među njima - utvrđeno da žene imaju bolje upravljačke sposobnosti. U čemu se sastoji ova komparativna prednost liderki14 u odnosu na lidere?Iako se „čini [...] da još nije prepoznato koliko i kako žena doprinosi kvalitetu obavljanja posla“, ipak se iz ovih sumiranih rezultata „pojedinih istraživanja“ kristališu tri razloga zbog kojih su «žene bolji lideri»: one su uspješnije u komunikaciji, kreativnije su i koriste se intuicijom. Ovdje imamo na djelu tri stara stereotipa o ženskim sposobnostima: komunikativnost, kreativnost/multifunkcionalnost15 i intuicija, koji su vjerovatno jedini mogući rezultat

14 Uzgred, ova se imenica u ženskom rodu ne pojavljuje nigdje u tekstu, već na njenom mjestu stoji sintagma „žena lider“

15 Sjetimo se na primjer i nešto starije reklame za Always uloške koja takođe počiva, između ostalog, i na ovom stereotipu ženske „multifunkcionalnosti“ (uz onaj o darežljivosti, takođe korišćen u istoj reklami)

„evolutivnog“ razvoja ženske pozicije, uloga i čuvenih „ženskih“ poslova. Intuicija, koja ženama „po njihovoj procjeni [...] nekada olakšava da donesu odluku kojoj ne prethode metodične analize, kojima su sklone u procesu donošenja odluke“ - trebalo bi da razlikuje žene od njihovih kolega lidera jer će se muškarci „lakše [...] upustiti u neizvjesnost bez pretjeranog ispitivanja terena“. Po čemu se ono bješe razlikuju? One su nepromišljene jer, navodno, „intuitivno znaju“, a oni jer su „spremniji na rizik“. Ovo su savršeni primjeri dva krajnje esencijalistička dobro poznata „mita“ o ženama i muškarcima. Jedan je onaj o „testosteronskoj nepromišljenosti“ – muškoj spremnosti na rizik (često sinonimno korištenoj za srčanost, hrabrost, i samo u tom smislu shvaćenoj kao «nepromišljenost»). Inače, muškarci su aktivni nosioci kreativnog principa, principa agona, svjetlosti, ali i razuma i reda, dok se, na ženskoj strani, nalazi druga strana ovog niza binarnih opozicija – „ženska intuicija“, neko nejasno, nerazumsko „znanje“, pasivni, receptivni i prokreativni princip, princip mira, ali i mraka, neuređenosti, haosa. Rezonujući na ovaj, krajnje pojednostavljen i „nategnut“ način, o tipično „ženskom znanju“, ili ženskoj specifičnoj komparativnoj prednosti u odnosu na muškarca možemo govoriti samo kao o neprovjerljivoj i neopravdivoj intuiciji. Proizilazi da žene primjenjuju „metodične analize“16,

16 I tada, za pretpostaviti je, ne toliko uspješno poput kole-ga. Iako stavovi ovog tipa nekima od nas mogu izgledati neuteme-ljenima i smiješnima, do prije nepunog vijeka oni su bili začuđujuće prisutni i uživali praktično nepodijeljenu podršku oba pola. Ne vjerujem da niste bili u prilici da kao opravdanje „prirodne“ podjele uloga i sposobnosti na rodnoj osnovi, čujete pitanje: „Kako drugačije objašnjavaš praktično zanemarljiv broj naučnica, istraživačica, teore-tičarki, spisateljica, slikarki, pjesnikinja, itd, u odnosu na muškarce?“

98

odnosno da su im, kako autorka navodi, „sklone“ samo onda kada im se ne javlja «unutrašnji glas», kad iz njih ne progovara mistična ženska intuicija. Jedino ih to može učiniti, kako se u tekstu navodi, „mnogo boljim liderima“. Ko dakle kakvom vrstom saznanja raspolaže? Gdje su moć rasuđivanja, obrazovanje, organizacione i upravljačke sposobnosti? I zašto i na njima insistirju one zloglasne žene koje se praktično pežorativno nazivaju feministkinjama?

Ovaj tekst poziva nas koji čitamo da aktiviramo negativni stereotip o feminizmu i feministkinjama. Riječ feminizam/feministkinja“ se, naime, najčešće koristi i razumijeva kao pežorativna kvalifikacija, diskvalifikacija, praktično psovka, ili se ona, pak, koristi kao negativna odrednica u odnosu na koju se uspostavlja pozitivan sadržaj, kao koncept ograđivanja koji iznijetim stavovima daje legitimitet i mogućnost da budu prepoznati kao „ispravni“, „konstruktivni“, društveno prihvatljivi i poželjni. Šta je to što skoro kompulzivno primorava najčešće ženske osobe da kada god govore o ženama, ili o sebi kao ženama, o rodnoj ravnopravnosti ili diskriminaciji - obavezno podvuku kako one ni slučajno nisu feministkinje, i kako njihove stavove ne treba brkati niti dovoditi u vezu sa tamo nekim feministkinjama, „goropadnim ženama“, „dokonim ženama“, „šetačicama“, kako ih sve karakterišu naši mediji? Šta to one podrazumijevaju pod feminizmom, od čega se to tačno distanciraju, i šta je to što u njima budi nelagodnost i želju da se ograde od „te priče“? Kod većine „uspješnih žena“, bilo da pripadaju

naučnim, političkim ili poslovnim krugovima, upadljivo je prisutno eksplicitno ograđivanje od feminizma, uz insistiranje na ličnom i profesionalnom postignuću koje se ni na koji način ne smije dovoditi u vezu sa jednom tako kontingentnom činjenicom da su žene. Pa šta ako su? Uspjele su u „muškom svijetu“, a da pri tom nisu žrtvovale svoju ženstvenost ili ženskost, ma šta to značilo. Nisu se odrodile u paranoidne feministkinje. Sve što su postigle, postigle su individualnim naporom, sposobnošću i zalaganjem, same, bez ičije podrške i pomoći, ne dugujući ništa nikome i ne namjeravajući da se odužuju bilo kome, ili bilo čemu. One govore o sebi najčešće u muškom – „neutralnom“ rodu, podsmijevajući se izrazima poput „stručnjakinja“, „filozofkinja“, „docentkinja“, smatrajući to „silovanjem jezika“, kojemu treba omogućiti da „prirodno“ živi i razvija se, a da nove oblike usvoji kad za to dođe vrijeme i ako ikad bude postojala realna potreba za tim. A do tada, zašto ne bismo govorile, kao što su i naše majke govorile, jezikom koji ne poznaje „sutkinje“, „dramaturškinje“ i ostale pretenciozne „-kinje“, ali pri tom nema problema sa „sluškinjama“, „prostitutkama“, „sekretaricama“ i „domaćicama“?

Šta je, zapravo, feminizam

Zahvaljujući intenzivnom ambivalentnom naboju kojim je ovaj koncept „natovaren“, pominjanje feminizma, makar prema mom ličnom iskustvu, uvijek dodatno dinamizira razgovor. Ovo ni u kom slučaju ne svjedoči o stvarnom razumijevanju

99

kako problemskog (teorijskog), tako i istorijskog i aktivističkog (praktičnog) aspekta feminizma, već o jednom nereflektiranom mnjenju, moćnom stereotipu lišenom tendencije preispitivanja. Sasvim je izvjesno da autor/ka teksta u «Vijestima» o feminizmu ne zna ništa, to jest da on/ona jedino zna da se poziva na stereotip o feminizmu i feministkinjama i da, ponavljajući ga, obnavlja njegovu normirajuću snagu. Promišljeno ili ne, manje je bitno. Zato, evo nekoliko osnovnih informacija o istorijskim i teorijskim momentima razvoja ove ideje koje bi autoru/ki teksta, ali i onima koji ne pristaju na to da budu tretirani kao ignorantska masa koja nekritički konzumira servirano, mogle pomoći u boljem razumijevanju teme o kojoj je riječ.

Znamo li, dakle, „o čemu govorimo kad govorimo o feminizmu“, i na koje to strahove računa široko medijski distribuiran „bauk feminizma“?

Želim podvući da je danas feminizam u onome što inače nazivamo „svijetom“ - misleći pri tom na zemlje liberalne demokratije koje baštine „cvijet“ zapadnjačkih pravnih, teorijskih, političkih, naučnih, kulturnih itd. tradicija - uglavnom prepoznat kao jedan od najvećih kako društvenih pokreta, tako i teorijskih pravaca XX vijeka (osobito njegove druge polovine), tako da je zastrašivanje „baukom feminizma“ već postalo pomalo passé. Ovo ne znači da je riječ o jedinstvenom, u sebi nediferenciranom pokretu,ili unisonom teorijskom pravcu lišenom neuralgičnih tačaka i mučnih problema.Naprotiv. Međutim, da bismo mogli suditi o feminizmu, kao i o bilo čemu drugom,

uostalom, neophodno je makar osnovno poznavanje stvari o kojoj govorimo.

Prvom modernom feministkinjom mnogi autori smatraju Pulen de la Bare17 (Poulain de la Barre). Njeno djelo „O jednakosti polova“ iz 1673. primjenjuje kartezijanski racionalizam (jedan od njegovih osnovnih principa - da nijedna ideja, ma koliko stara i opšteprihvaćena bila, ne može biti oslobođena kritičke ocjene razuma) na žensko pitanje. Njena je teza da je žena potčinjena silom, na osnovu prava jačeg, zbog svoje fizičke nemoći i ranjivosti tokom trudnoće, a sila je, kako ona ističe, u istoriji uvijek pobjeđivala razum.

Industrijska revolucija je, kao što znamo,donijela promjene u načinu proizvodnje i u društvenom uređenju, koje se radikalno mijenja stvaranjem i usponom nove klase koja će podići buržoasku revoluciju i izmjeniti sliku svijeta pokušavši da ga „sa neba“ i „iz pakla“ dovede na zemlju. Novi zamah feminističkim idejama daje prosvetiteljstvo sa svojom vjerom u razum, progres i obrazovanje. Borba protiv predrasuda i privilegija morala je obuhvatiti i borbu protiv potčinjenosti žena i polnih privilegija. Pa opet, bilo je u tom periodu mnogo krajnje antifeminističkih pisaca, poput Rusoa

17 U ovom kratkom pregledu istorije feminizma najviše ću se oslanjati na predavanja Daše Duhaček održana u okviru Alternativ-nog programa Centra za ženske studije i istraživanja roda u Beogradu 2005/06; Zaharijević, Adriana ur. (2008.) Neko je rekao feminizam?Kako je feminizam uticao na žene XXI veka, Beograd: Žene u cenom, Centar za ženske studije i istraživanja roda, Rekonstrukcija Ženski fond; kao i na: Nedović, Slobodanka (2005). “Savremeni feminizam - Položaj i uloga žene u porodici i društvu”, Cesid, Beograd, dostupno na: http://www.cesid.org/pdf/savremeni_feminizam.pdf, stranica posjecena 15.06.2008

100

(Jean-Jacques Rousseau), a samo nevelik broj onih koji su dosljedno željeli osvojiti slobodu za cijeli ljudski rod, bez obzira na pol, kao što je to bio Kondorse (Marie Jean Antoine Nicolas Condorcet), autor članka „O priznanju građanskog prava ženama“. Najznačajnija tekovina prosvetiteljske misli za feminizam bila je nova teza da se uzrok neravnopravnosti polova ne traži više u prirodnim (kao što autor/ka analiziranog teksta iz „Vijesti“ čini više od dvjesta godina kasnije), nego u društveno-istorijskim uslovima. Sa buržoaskom revolucijom rađa se jedan novi kvalitet – feministička akcija. Pune povjerenja u revoluciju, žene su se uključivale u pokret muškaraca zavaravajući se da će revolucionarna frazeologija postati stvarnost, a da će kraj privilegija uopšte predstavljati i kraj muških privilegija18. To se, naravno, nije desilo: Narodna skupština lišila je pola svog stanovništva političkih i građanskih prava. Olemp de Guž (Olympe de Gouges) objavila je 1791. „Deklaraciju o pravima žene i građanke“ zahtijevajući da se koncepti „Deklaracije o pravima čovjeka i građanina“ iz 1789. primijene i na žene. Ona takođe primjenjuje Rusoovu teoriju društvenog ugovora na žensko pitanje, tvrdeći da se i žena rađa slobodna i jednaka muškarcu, i da posjeduje, kao i on, ista neotuđiva prava – slobode, vlasništva, otpora tiraniji. Nedugo po objavljivanju brošure „Prava žene i građanke“, 1793. Olemp je giljotinirana, navodno zbog toga što je napisala apel protiv pogubljenja kralja, a najviše stoga što je dosljedna primjena

18 Nedović, Slobodanka (2005). „Savremeni feminizam - Položaj i uloga žene u porodici i društvu”, Cesid, Beograd, dostupno na: http://www.cesid.org/pdf/savremeni_feminizam.pdf, stranica posjecena 15.06.2008, str. 24.

revolucionarnih ideja u postrevolucionarnom periodu bila savršeno strana ondašnjim vlastimai javnosti uopšte. U njenoj presudi je stajalo i sljedeće: „Želeći da bude državnik, zaboravila je vrline koje odlikuju njen pol.“ Iste godine Konvent odbija da ženama da glasačko pravo, a naredne godine ukida ženske klubove i zabranjuje njihovo ponovno osnivanje. Nastupa doba snažne antifeminističke aktivnosti u postrevolucionarnom periodu koja traje, manje-više, do pojave socijalista-utopista.19

Kao što možemo primjetiti, pojavu feminizma omogućila je pojava novog kategorijalnog aparata koji je stvoren u okviru racionalizma i prosvetiteljstva, pa usamljene lamente nad „prirodno“ potčinjenim položajem žena smjenjuju strategije njegove promjene. Prva predstavnica borkinja za promjenu položaja žene bila je Meri Vulstonkraft (Mary Woolstonecraft), ali ona još uvijek, za razliku od Herijete Tejlor Mil (Harriet Taylor Mill), ne zahtijeva i građanska i politička prava za žene, već samo pravo na jednako obrazovanje u kojem vidi mogućnost promjene ženskog položaja. Ideje o ravnopravnosti, slobodi i pravima žena iz Francuske su se, poput plamena, prenijele na Englesku, gdje su doživjele buran razvoj i procvat tokom XIX vijeka. Sa izrazito racionalističko-prosvjetiteljskih pozicija 1791. Meri Vulstonkraft piše čuvenu „Odbranu prava žene“, jedno od najznačajnijih djela u istoriji feminizma.

19 U prvoj polovini XIX vijeka - Sen Simon, Anfanten, Furije koji brak definiše kao dvostruku prostituciju, izvor hipokrizije i deka-dencije, nasilje nad prirodom

101

Interesantno je da je „otac sociologije“ i tvorac pozitivizma Ogist Kont (Auguste Comte) o ženi mislio bitno drugačije. Bio je zagovornik tradicionalne patrijarhalne porodice i dominacije muškarca. U prilog tezi o inferiornosti žene, Kont iznosi argumente iz fiziologije i biologije, tvrdeći da je žena fiziološki i umno manje vrijedna, da je „muškarac (je) stvoren da misli, žena da voli.“ On ženama odriče sva prava zato što one „uvijek moraju dužnost pretpostaviti pravima“. Svoje stavove obrazlagao je u polemičkoj prepisci sa jednim od najnaprednijih i najliberalnijih duhova toga doba - Dž. S. Milom (John Stuart Mill), borcem za žensko pravo glasa, čije je djelo „Potčinjavanje žena“ jedno od najvažnijih djela klasičnog feminizma XIX vijeka. U njemu on kaže: „Princip koji reguliše postojeće društvene odnose između polova – pravnu subordinaciju jednog pola drugim – pogrešan je sam po sebi i sada jedna od glavnih prepreka ljudskom progresu, i treba biti zamijenjen principom savršene jednakosti.“ U istoriji feminističke teorije misao Dž. S. Mila najčešće se razmatra i analizira zajedno sa tekstovima njegove prijateljice, a kasnije i supruge Herijete Tejlor (kasnije Tejlor Mil), sa kojom je napisao takođe feministički klasik - „Raspravu o jednakosti polova“.

Prvi organizovani pokušaji borbe za ženska ljudska prava javljaju se krajem XIX vijeka sa sifražetskim20 pokretom u Velikoj Britaniji i SAD-u – pokretom za dobijanje prava glasa za žene. U Americi u prvoj polovini XIX vijeka izrasta snažan abolicionistički pokret, koji se u istoriji feminizma ističe kao politički korijen

20 lat. suffragium – glas, pravo glasa, biračko pravo.

američkog pokreta za ženska prava. Pitanja oslobođenja robova i oslobođenja žene postaju neraskidivo povezana21. Po jednoj svojoj osobini američki se feminizam znatno razlikuje od evropskog – ovdje borci za ženska prava nisu visoki/ke intelektualci/ke koji na osnovama racionalističko-prosvjetiteljskih ideja vode svoju borbu na analitičko-teorijskom nivou. Američki je feminizam politički aktivan. U Londonu, na Svjetskom kongresu za ukidanje ropstva 1840, članice američke delegacije Lukrecija Mot (Lucretia Mott) i Elizabet Kejdi Stenton (Elizabeth Cady Stanton) bivaju otjerane na galeriju, a dalje učešće u radu kongresa nije im bilo dozvoljeno samo zato što su bile žene. Osam godina kasnije (1848) organizuju čisto ženski kongres/konvenciju posvećen ženskim pravima u Seneka Folsu (Seneca Falls), na kojoj je oko trista prisutnih izglasalo „Deklaraciju o slobodama i pravima žena“, poznatu kao „Deklaracija iz Seneka Folsa“, uobličenu prema „Deklaraciji o nezavisnosti“ iz 1776. Interesovanja žena koje su izglasale pomenutu deklaraciju bila su koncentrisana na pitanja kontrole nad sopstvenim posjedom i zaradom, staranja o svojoj djeci, razvoda, jednakog obrazovanja, zapošljavanja, a ne toliko na poštovanje prava glasa. Rezolucija o ženskom izbornom pravu jedina je od nekoliko rezolucija izglasanih u Seneka Folsu koja je usvojena tijesnom

21 Međutim, svakako treba istaći da «Iako se razvijao uporedo sa abolicionističkim pokretom, rani američki feminizam ni u jednom trenutku nije težio univerzalnom ženskom pravu glasa, niti je u svom napadu na ropstvo učinio dovoljno da se rasizam u američkom društvu smekša ili sasvim poništi» (Zaharijević, Adriana (2007). «Kratka istorija sporova: Šta je feminizam?» u Neko je rekao feminizam?, Žene u cenom, Centar za ženske studije i istraživanja roda, Rekonstrukcija Ženski fond, Beograd, str. 396.)

102

većinom, a ne jednoglasno. Nakon usvajanja 15. amandmana, kojim je zabranjena rasna diskriminacija, svi pokušaji da se sličnim amandmanom zabrani i diskriminacija na osnovu pola su propali. Jedino u državi Vajoming (Wyoming) 1869. žene dobijaju pravo glasa. Osvajanje izbornog prava za žene na nivou SAD postignuto je tek 1920, usvajanjem 19. amandmana (Anthony Amandman), čime je označen i kraj klasičnog feminističkog pokreta u SAD.

„Rat iz 1914. godine bio je 1789. godina za žene“22 jer se tada „nedvosmisleno pokazao da je stoletna podela rodnih uloga na temelju fizičkih i intelektualnih sposobnosti bila pogrešna i nametnuta bezupitnim i društveno poželjnim odnosima.“23 Nakon Prvog svjetskog rata, dvadesetih godina XX vijeka, počinje priznanje izbornog prava ženama (1918. u Engleskoj, 1919. u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Čehoslovačkoj, 1920. u SAD, 1922. u Mađarskoj, 1923. u Holandiji itd), što označava i kraj sifražetskog pokreta u ovim zemljama. Međutim, ove godine uspjeha feminističkog pokreta okončane su svjetskimekonomskim krahom, koji donosi novi talas antifeminizma i mizoginije, jer ekonomska kriza u nekim zemljama podstiče ideje o „reintegraciji“ i „normalizaciji“ porodice, što podrazumijeva definitivnu i kompletnu posvećenost žene kući i porodici. Fašistički režimi u Italiji i Njemačkoj sistematski i progresivno lišavaju žene svih njihovih dotadašnjih postignuća.

22 Legrave, Rose-Marie (1993). „A Supervised Emancipa-tion“, navedeno prema Zaharijević, Adriana (2007). „Kratka istorija sporova: Šta je feminizam?“ u Neko je rekao feminizam, str. 337.23 Zaharijević, str. 379.

Ponižavane, izolovane, potisnute na margine društva, one su tretirane kao mašine za proizvodnju vojnika. Čuvena krilatica 3K (Kirche-crkva, Küche-kuhinja i Kinder - djeca) postaje definicija „idealne žene“, pa borba protiv feminizma u doba nacizma predstavlja demonstraciju moralnosti i patriotizma. Produbljivanjem velike ekonomske depresije tridesetih godina XX vijeka smanjen je broj radnih mjesta tako da se za njih valjalo žestoko boriti. Žene su bile optuživane da „kradu“ muškarcima posao, te su među prvima dobijale otkaze ili bivale uskraćivane za zaposlenje.

One su predstavljale ono što je Marks (Karl Marx) nazvao „industrijskom rezervnom armijom“ - onaj dio stanovništva koji se može uključivati u pojedine sektore proizvodnje ukoliko se proširi tržište i obrnuto - koji se može isključiti iz procesa kada za njim više ne postoji potreba. Ipak, pravila su se ponovo promijenila za vrijeme Drugog svjetskog rata. U SAD sedam miliona žena po prvi put se zaposlilo kada su muškarci otišli u rat. One su počele da rade poslove koje ranije nisu „mogle da rade“, a država je preko noći pronašla novac za obdaništa i jaslice.

Nakon Drugog svjetskog rata izborna prava bivaju priznata konačno i u Francuskoj – 1944, u Italiji – 1945, u Jugoslaviji – 1946 itd24, čime je i u ovim

24 Ni u kom slučaju ne treba misliti da se ovaj „domino efe-kat“ priznavanja prava glasa za žene, brzo, lako i globalno proširio. Recimo, u Švajcarskoj je ovo pravo izboreno tek 1971. Detaljan pre-gled redoslijeda ostvarivanja prava glasa žena za sve države svijeta pogledati u Dodatku 1 zbornika radova Neko je rekao feminizam? Kako je feminizam uticao na žene XXI veka, ili: http://www.reference.com/browse/wiki/Women’s_suffrage, stranica posjećena 12.06.2008.

103

zemljama uspostavljana formalna ravnopravnost muškaraca i žena, bar kada je izborno pravo u pitanju. Ovim se ispunjavaju sifražetski ciljevi političke i građanske ravnopravnosti žena i time se završava tzv. prvi val feminizma.

Po završetku rata, četiri od pet žena željele su da zadrže poslove i u mirnodopskom vremenu. Muškarci su, međutim, mislili drugačije. Poratne periode po pravilu obilježava državna politika koncentrisana na imperativ povratka žene u kuću, na „normalizaciju“ stanja i odnosa. Opet je nastupila segregacija u oblasti zapošljavanja. Ženama je stalno «ispiran mozak» agresivnim reklamama, filmovima i časopisima koji su promovisali konzumerističku kulturu i reafirmisali tradicionalni, doduše „nasmijani i našminkani“ status žene u domaćinstvu, koje je njena „prirodna“ okolina, prostor njene slobode, izbora, moći i vrijednosti. Domaćinstvo nove, „moderne žene“ sada je, zahvaljujući tehnološkom napretku, omogućavalo lagodniji, čistiji i kratkotrajniji rad, a posljednji model frižidera, miksera ili mašine za veš postali su predmet strateški projektovane potrošačke gladi. Ovaj retradicionalistički imperativ „normalizacije“ poratnog života rezultirao je tzv. trankvilizatorskim pedesetim godinama.

Međutim, objavljivanje knjige „Drugi pol“ Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) otvara novo poglavlje istorije feminizma, osobito feminističke teorije kojoj daje tri ključna koncepta na kojima se gradi feminizam drugog vala:

polna razlika (kao osnova svakog drugog razlikovanja25), rod (gender, društveni konstrukt koji se gradi „nad“ polom ili polnom razlikom kao biološkom strukturom) i patrijarhat (hijerarhijski sistem vrijednosti i društvenih odnosa kojim vlada muškarac). Žena je vrhovni „Drugi“: u odnosu na nju muškarac definiše sebe kao subjekt, ali to čini u aktu psihičke opresije, dakle ne i recipročno, što bi značilo da je i on objekt ženinog subjektiviteta. Žena je arhetip opresovane svijesti: Drugi pol. Ona se određuje tek u odnosu sa drugim subjektom i prema njemu, što nije činjenica „prirode“ i prirodnog poretka koji implicira ili makar zaziva nužnost i nepromjenljivost, već društvena konstrukcija, koju smo obavezni dovesti u pitanje, pa je u tom kontekstu nastala čuvena teza Simon de Bovoar: “Žena se ne rađa, ženom se postaje!“. (Pod)razumijevanje sebe kao „drugog“, manje vrijednog pola vodi interiorizaciji ropstva, što je tragična posljedica istorijskog potčinjavanja žene.

U politizaciji američkih žena ponovo je rasni sukob odigrao odlučujuću ulogu. Crnački pokret za građanska prava započeo je 1955. kada je jedna hrabra žena Roza Parks sjela u autobus predviđen „samo za bijelce“ u Montgomeriju, Alabama (Montgomery, Alabama). Njen protest prerastao je u socijalni bunt protiv „bijelih“ struktura moći. Studentski protesti, protesti

25 Prva ili osnovna razlika u odnosu na koju se dalje uspostavlja svako razlikovanje. Bitno je istaći da se najčešće različiti polovi ovih binarnih opozicija vrednuju različito, odnosno da se ovim razlikovanjem koje nije vrijednosno neutralno kako na prvi pogled može izgledati, uspostavlja hijerarhijska struktura različitosti pomjerenih u krajnosti – polove.

104

protiv segragacije, nova ljevica – to je konstelacija u okviru koje djeluje i američki feministički pokret. Jedna od prvih knjiga drugog vala feminizma bila je Mistika ženstvenosti ili Ženska mistika (1963) Beti Friden (Betty Friedan), u kojoj je autorka progovorila o tzv. „problemu bez imena“ - problemu prosječne američke domaćice koja nije više nepismena buržujka ili pionirka XX vijeka, već obrazovana mlada žena, često sa diplomom nekog od najboljih koledža, čije nezadovoljstvo predstavlja nov fenomen koji se ne može objasniti „klasičnim“ tegobama – siromaštvom, bolešću, glađu. „Ove žene osjećaju glad koju hrana ne može zadovoljiti“, piše autorka. To više nije „problem bez imena“, već se on zove - kućna tiranija.

Šezdesetih godina dolazi do eksplozije protesta na globalnom nivou. U SAD se javljaju studentski protesti, protesti protiv segragacije, antiratni protesti i hipi pokret; u Evropi - studentski protesti; u Latinskoj Americi - gerilski pokreti; u Africi - oslobodilačka borba u portugalskim kolonijama; u Kini - kulturna revolucija. U svim tim borbama žene igraju važnu ulogu. Ali, da li su one i istinski ravnopravne? Čak i unutar protesnih pokreta gurnute su u „ženske“ uloge – kuvaju kafe, prekucavaju letke, na njih se polaže pravo kao na seksualne objekte. Čuven je u tom smislu i protest protiv održavanja takmičenja za mis Amerike 1968: ispred sale u kojoj se takmičenje održavalo ogranizovana je gerilska predstava u kojoj je krunisana ovca, i bačena u smeće i spaljena gomila predmeta koji simbolišu žensku potčinjenost: steznici, vještačke trepavice, grudnjaci sa žicom, krpe za sudove itd.

Ono što je omogućavalo kakvu-takvu ujedinjenost drugog vala feminizma bila je esencijalistička politika identiteta, bazirana na uvjerenju da postoji jedinstveni «identitet žene» jer su sve žene žrtve patrijarhata na isti način. Pri tom su sva njihova ostala svojstva ili pripadnosti (klasne, rasne, seksualne, rezidencijalne) smatrane sekundarnim, te stoga izvan osnovnog fokusa i bez odlučujućeg uticaja na njihovo „žensko iskustvo“ i jedinstveni „identitet žene“. Takvo uvjerenje se vremenom pokazalo upitnim. Tako treći val feminizma nastaje kao posljedica kritičkog odnosa prema drugom valu, za koji se misli da je - inkorporirajući svoje promoterke (bijele, hetero intelektualke srednje klase) u postojeći establišment - iznevjerio svoje osnove principe i bio nedovoljno senzibilan i inkluzivan u odnosu na druge „druge“ – crnkinje, lezbejke i transrodne osobe, žene sa invaliditetom, žene tzv. Trećeg svijeta itd. Treći val feminizma karakteriše odbacivanje esencijalizma i esencijalističkih kategorija, te odustajanje od „jakih“ politika identiteta zasnovanih na esencijalističkim pretpostavkama. Osnovni pravci unutar trećeg vala su queer teorija, teorija postkolonijalizma, crnačke studije i studije etniciteta, feminizam trećeg svijeta, transnacionalni feminizam, sajberfeminizam, itd.

Može li feministkinja biti „good guy“

Sada kada smo ukratko razjasnili osnovne idejne i društveno-istorijske osnove feminizma, pogledajmo još jednom članak koji je objavljen u «Vijestima» 14. maja 2008. Zašto je potrebno

105

da se i najgora vrsta novinskih tekstova - koja niti pruža ikakvu relevantnu informaciju niti daje ikakav progresivan ili prevratnički predlog - legitimiše preko ograđivanja od feminizma? Zašto autorima/kama ovog i sličnih tekstova izgleda da je stigmatizacija feminizma „stvar bontona“, znak prepoznavanja i pripadanja istom sistemu reprezentacije koji garantuje uspješnu komunikaciju i potpunu legitimizaciju iznijetih stavova?

Politika medijske reprezentacije žena u regionalnim medijima još uvijek je, kako smo pokazali, određena predominantnom patrijarhalnom matricom koja reprodukuje u detaljima modifikovan, ali u osnovni isti obrazac ženske subjektivnosti kao drugosti, objekta koji biva formiran prema zahtjevu i ukusu konzumenta, korisnika, subjekta u punom i pravom smislu te riječi. Tekstovi poput analiziranog „idu niz dlaku“ mizoginičnom diskursu koji ne dozvoljava odstupanje od modela na kojima patrijarhat počiva. Ovakav način mišljenja i pisanja „rutinski verifikuje pravila koja takav svet čine normalnim i prhvatljivim. U tom poduhvatu najčešće se prećutno utvrđuje gradivo iz rodne nejednakosti.”26 On, kako autorka navodi, “socijalizuje za nejednakost”, normira je kao društveno prihvatljiv i poželjan model, kojeg bi nadasve žene trebalo da usvoje. One su te koje na prvom mjestu moraju internalizovati imperativ svoje inferiornosti. Nema patrijarhata bez žene: ona je njegova centralna, iako „drugorazredna“ kategorija, a moć nad njenim

26 Milivojevic, ibid

tijelom i njenom željom osnovna je poluga funkcionisanja patrijarhata. Zato i jeste od prvorazrednog značaja okrenuti ženu od njenog oslobođenja, načiniti od nje najjači bastion odbrane patrijarhata. Tekstovi poput analiziranog to i čine. Oni petronifikuju „sveto trojstvo“ stereotipnih skriptova na kojima počiva velika većina medijskog prostora, koji se više odnosi na žene nego što im uistinu i pripada, to jest skript hipererotizovane žene/ljubavnice/kurve, skript deseksualizovane žene majke/svetice, i u novije doba - skript savremene „3 u 1“ super-žene, koji navodno predstavlja sintezu, a zapravo predstavlja novi okov našminkane kvaziemancipacije, smišljeno nedostižan ideal žene sa autodestruktivnim posljedicama, koji skicira super-ženu podjednako uspješnu na svim poljima: ona je poslovna žena od karijere sa aktovkom i naočarima, požrtvovana majka koja zna da odabere najbolju supu iz kesice, najbolju kreditnu liniju i najbolji deterdžent, ali i raspoložena seksi mačkica, puna elana poslije napornog radnog dana da ispuni fantazije svog muškarca, razloga i svrhe postojanja svake „prave žene“. Sve one koje bitnije odstupaju od ova tri scenarija ne mogu očekivati benevolentan medijski tretman ili slobodan i dostupan medijski prostor. Može li bilo ko od nas da se sjeti jednog pozitivnog stereotipa feministkinje koji su proizveli i održali mediji?

106

S A K R I V E N E U JEZIKU

Sanja Mijušković

107

Podgorica - Danas je Tužilački savjet Crne Gore predložio zamjenika višeg državnog tužioca Stojanku Radović za prvog specijalnog tužioca za organizovani kriminal.

Na današnjoj konstitutivnoj sjednici Tužilački savjet je usvojio poslovnik o radu i izabrao zamjenika predsjednika savjeta i sekretara tog tijela, saopštila je crnogorski državni tužilac i predsjednik ovog savjeta Vesna Medenica.

Za zamjenika predsjednika savjeta izabrana je Ranka Čarapić, a za sekretara Radmila Ćuković.

Vesna Medenica je najavila da će specijalni tu-žilac biti imenovan 30. juna ukoliko procedura njegovog imenovanja bude tehnički ispoštovana.

Pobjeda, 30. jun 2004.

JUČE ODRŽANA KONSTITUTIVNA SJEDNICA TUŽILAČKOG SAVJETAStojanka Radović predložena za specijalnog tužioca

Podgorica - Vlada je uvela privremenu mjeru za-štite za prekomjerni uvoz pšeničnog brašna, sa-opštila je ministar za ekonomske odnose sa ino-stranstvom i evropske integracije dr Gordana Đurović. Ova mjera će važiti 200 dana, a carina za uvoz brašna u tom periodu biće 30 odsto.

Ovu mjeru smo uveli zbog zaštite domaće proi-zvodnje što je u skladu sa standardima Svjet-

ske trgovinske organizacije. Nakon što trži-šte bude stabilizovano mjera će biti ukinuta. Ministar Đurović je kazala da je i mliječna industrija najavila takav zahtjev kao i aso-cijacija proizvođača mesne industrije. Nakon analize podataka, odnosno stanja, vidjećemo da li je neophodno uvođenje privremene mjere i u ovim oblastima, kazala je ministar.

Pobjeda, 29. oktobar 2004.

MINISTAR ZA EKONOMSKE ODNOSE SA INOSTRANSTVOM

I EVROPSKE INTEGRACIJE DR GORDANA ĐUROVIĆStop za prekomjerni uvoz brašna

Beograd - Bivša republička ministarka saobraćaja Marija Rašeta - Vukosavljević nije u pritvoru, pošto je istražni sudija ocijenio da nema osnova za izricanje te mjere, rekao je večeras njen ad-vokat Dragan Subašić.

„Očekujemo da tužilaštvo odustane od daljih go-njenja Rašete, jer je evidentno da ona nema veze sa cijelom pričom, i nadamo se da ovakvih postu-paka policije i suda više neće biti”, rekao je Subašić.

Pobjeda, 25.novembar, 2004.

ISTRAŽNI SUDIJA ISPITAO OSUMNJIČENE ZA ZLOUPOTREBU

SLUŽBENOG POLOŽAJAMarija Rašeta puštena kući

108

SAKRIVENE U JEZIKU

Prilozi 1, 2 i 3 objavljeni su u istim novinama – dnevniku „Pobjeda“, u istom vremenskom periodu - drugoj polovini 2004. godine. Sva tri govore o ženama na visokim državnim funkcijama: prva dva o tada aktuelnim tužiteljkama, predsjednicama i ministarkama, a treći o jednoj bivšoj ministarki. U prva dva priloga u označavanju zanimanja i titula žena nemamo nijedan primjer upotrebe forme ženskog roda, u trećem je ona dosljedno sprovedena. Ovi prilozi će nam poslužiti da na njihovim marginama ispričamo dio priče o jeziku i rodu, onaj koji se odnosi na rodno senzitivni, odnosno rodno osjetljivi jezik. Da podsjetimo, govorimo o onom domenu našeg jezika u kojem se afirmišu ljudska prava, prije svega ženska ljudska prava. Termin za njihovo nesprovođenje jeste seksizam u jeziku koji predstavlja oblik diskriminacije. Seksizam koji počinje jezikom, prenosi se stereotipima, a čuva u “zdravorazumskoj pameti”, toj tvrđavi isključivosti od koje se, kadgod ustreba, može pomalo odlomiti kako bi se spriječio prodor raznih Drugosti u naš svijet. Otpori rodno senzitivnom jeziku potiču iz istog izvora. Njihove je motive važno razumjeti, jer se time čini vidljivim odnos prema Drugosti. Posebno je to važno za nas koji živimo u kulturama u kojima je ta Drugost, na prvom mjestu, ženskog roda.

Izbor je stav

Izbor tekstova rezultat je istraživanja čiji se metod može odrediti kao „namjerno nasumičan“.

Namjeravajući da pišem o strategijama reprezentacije žena u jeziku naših medija, željela sam da dođem do nekog uzorka koji bi bio slučajan, a time i donekle reprezentativan. Zato sam krenula u jedno malo ad hoc istraživanje, bolje reći Google pretragu. Posjetila sam sajt „Pobjede“, naših najstarijih dnevnih novina, i na pretraživaču, gotovo ne razmišljajući, ukucala riječ ministarka. Ministarke imamo otpoodavno, razmišljala sam, pa sam poželjela da utvrdim kako su one prikazane u ovom mediju. Bila sam ne malo iznenađena: najstariji na „Pobjedinom“ sajtu dostupan tekst koji svjedoči o postojanju ministarki na ovim prostorima kratka je vijest tek skraja 2004. godine, i pri tom je riječ o bivšoj srbijanskoj ministarki saobraćaja Mariji Rašeti, osumnjičenoj za zloupotrebu službenog položaja! U nevjerici, tražila sam dalje, uvjerena da ću nešto pronaći, jer, koliko sam se sjećala, te su godine u Vladi Crne Gore bile dvije ministarke. Međutim, ni u jednom nadnaslovu niti naslovu teksta nisam naišla na ove tada veoma uticajne i moćne žene. Je li moguće, pitala sam se, da sam se prevarila, da te godine nije bilo žena na ovim pozicijama? Ubrzo sam, međutim, otkrila obilje tekstova iz istog perioda koji prenose informacije o ministru Gordani Đurović, ministru Vesni Kilibardi, državnom tužiocu i predsjedniku Tužilačkog savjeta Vesni Medenici, njenom zamjeniku Ranki Čarapić ... i – odgovor se sam nametnuo: bilo ih je, samo je njihov pol sakriven jezikom medija. Odabrani tekstovi ne sadrže komentare niti problematične stavove prema pitanjima roda: to su kratke suvoparne vijesti koje se, kao

109

primjeri medijske reprezentacije žene, mogu analizirati samo na nivou izbora jezičkog znaka. No, kao i svaki drugi, i ovaj izbor je stav.

Granice jezika su granice svijeta

Prije više od pola vijeka, filozof Ludvig Vitgenštajn sažeto je izrazio duboku misao o odnosu jezika i svijeta: Granice nečijeg jezika su granice njegovog svijeta. A šta to u stvari znači? Često vjerujemo da jezik samo označava unaprijed date sadržaje, koji i bez njega jednako postoje. Uvjereni smo da su različiti jezici samo različiti inventari etiketa za iste stvari, to jest da bez obzira da li prozor nazivamo prozor, ili window, ili finestra – svi mi u stvari vidimo istu stvar i mislimo na istu stvar. Međutim, da li je baš tako? Kao argument koji dovodi u pitanje takvo uvjerenje navode se često nazivi za boje. Opažanje boja svima nam je jednako dato, a njihova paleta nije unaprijed izdijeljena na oštre, jasne cjeline, već nas zapravo postojanje riječi kao što su zeleno, plavo, žuto „prisiljava“ da te tri boje vidimo kao tri odvojene jedinice. Postoje, međutim, jezici koji imaju samo jednu riječ za plavo i zeleno, što znači da se u njihovom svijetu te dvije boje opažaju kao jedna. Ako za neku pojavu naš jezik nema poseban naziv, mi o njoj ne možemo lako govoriti, štaviše, teško da je uopšte uočavamo kao posebnu. Sapiro i Vorf, klasici američke antropološke lingvistike i najpoznatiji zagovornici tzv. hipoteze jezičke relativnosti, tvrde da specifična struktura maternjeg jezika svakog čovjeka bar u nekim tačkama utiče na

njegovo viđenje svijeta, pa već iz tog razloga Rus, Kinez i Indijanac ne žive u sasvim istom svijetu. Granice jezika jesu granice svijeta. Ili - što se ne imenuje, toga nema.

Imenovanje je čin kojim se nešto nepovratno priznaje. Strah koji ponekad svi osjećamo da nešto izgovorimo, još više pismeno uobličimo, potiče iz naše svijesti o tome. Kad neku pojavu jednom imenujemo, povratka nema: ne možemo nastaviti da živimo kao da ona ne postoji, ignorišući je. I obrnuto, dogod je ne imenujemo, nismo je priznali. Jezik je ogledalo društva, slažu se lingvisti, pa promjene u društvu nužno dovode do promjena u jeziku.

Ali, jezik ne samo da odražava stvarnost već je on i ovjerava. Zato ćemo upravo u svjetlu ove velike naracije o odnosu jezika i svijeta potražiti odgovor na pitanje: šta znači odbijanje da neka novonastala situacija u društvu dobije svoj jezički izraz? To se može reći i ovako: otkud toliko upornosti u protivljenju da se u označavanju zanimanja i titula žena koriste forme ženskog roda?

U prilog ovim protivljenjima navode se najrazličitiji razlozi, od onih koji se oslanjaju na stručne argumente, do onih koji ne idu dalje od najličnijeg doživljaja. Njihovi zastupnici, međutim, polažu pravo na istu kategoričnost, jer ma koliko stavovi bili raznorodni, svi crpu legitimitet iz istog izvora - svi nastupaju u ime Jezika sa velikim J – pa bilo da to čine u ime njegove Ljepote, ili u ime njegove Norme.

110

Podrazumijevanje roda

Iz priloga br.1 saznajemo da je 30. juna 2004. godine crnogorski državni tužilac, ujedno i predsjednik Tužilačkog savjeta, izdao saopštenje da je tog dana izabran zamjenik i sekretar predsjednika Tužilačkog savjeta. Državni tužilac, predsjednik, zamjenik i sekretar Tužilačkog savjeta su bile žene. Zašto se onda pojavljuju u muškom rodu? – pitanje je koje bismo vrlo vjerovatno čuli od svakog stranca koji iole poznaje naš jezik pa, dakle, zna i to da u njemu svaka imenica ima rod. To je samo djelimično tačno - uslijedio bi vjerovatni odgovor iz nekih lingvističkih krugova, uz obrazloženje da muški gramatički rod imenica u našem jeziku podrazumijeva i ženski rod. Razlog je, kako objašnjavaju ovi lingvisti, generička priroda muškog gramatičkog roda, što znači da gramatički oblik imenice muškog roda ne označava obavezno mušku osobu. Drugi, među kojima i poznata lingvistkinja Svenka Savić, upućuju na osnovno psiholingvističko pitanje o odnosu mišljenog i izgovorenog, i pitaju: Kako možemo znati da ono što je izgovoreno nije ono što je mišljeno, budući da imamo samo jezički materijal na osnovu čega sudimo o mišljenom?

Posežemo li za generičkom prirodom muškog gramatičkog roda kada nekoga određujemo kao glumicu, pjevačicu, šnajderku, frizerku, čistačicu, balerinu...? Naravno da ne, ali to je zato, kazaće oni koji se protive uvođenju rodno senzitivnog jezika, što takve riječi odvajkada postoje u našem jeziku, tako da ih mi ne izmišljamo

već samo koristimo one koje već postoje. Ali, zašto te riječi odavno postoje u našem jeziku? Odogovor je očigledan: samo zato što odavno ima žena koje glume, pjevaju, ili čiste, pa je njihovo postojanje jezički izraženo, a standardnojezička norma ga je potvrdila. Tek relativno odskoro žene se masovnije bave naukama kakve su sociologija, energetika, biologija i relativno odskoro imamo pravnice, ekonomistkinje, doktorke, akademkinje, pa i državne tužiteljke. Ipak, danas ih imamo, a kako su lingvisti saglasni da promjene u društvu nužno dovode do promjena u jeziku, valja se zapitati – zašto ih onda u jeziku iz 2004. nema? Govorimo li dakle, o jeziku koji iz nekih razloga odbija da prihvati stvarnost?

Ništa lično

Oni koji odbijaju upotrebu rodno senzitivnog jezika odbacuju seksizam kao mogući razlog. Tužiteljka... to jednostavno ružno zvuči, kažu. Zaista, koliko puta smo čuli ovu ili neku sličnu rečenicu?

No, da li smo baš uvijek svjesni pravih razloga našeg otpora nekoj jezičkoj pojavi? Kada za neku riječ kažemo da je ne prihvatamo zato što je ružna, naši motivi mogu biti najrazličitiji, no po pravilu su najmanje jezički. Na nivou riječi, u jeziku se teško može govoriti o lijepom i ružnom. Postoje, naravno, milozvučniji i manje milozvučni glasovni sklopovi, ali to nije kriterijum po kojem neke riječi koristimo, a druge ne. Ko će reći da su npr. imenice smrt, čekrk, prst,

111

transparentan, ombudsman milozvučne, da su pridjevi snabdjeven, ili npr. konfučijanistički, lijepi i lagani za izgovor? Pa ipak, nikome ne pada na pamet da ih zbog toga ne koristi, jer priznaje svijet značenja koje ove riječi nose.

Ali, ako smo kojim slučajem zakleti, ili makar pritajeni protivnik konfučijanizma, polomićemo jezik dok ne izgovorimo pridjev konfučijanistički, a vrlo je vjerovatno da će nam izraz biti toliko ružan da ga, s tim obrazloženjem, nećemo ni upotrebljavati. To što nam je ružna imenica psihološkinja, ali ne i pridjev psihološki, iako te dvije riječi imaju gotovo isti glasovni sklop - jasno govori da je ono što označavamo kao ružno u stvari nešto novo, a ta se novina ne tiče toliko jezičke, koliko društvene promjene. Govoreći o ljepoti ili ružnoći riječi i jezika, mi se zapravo određujemo, pozitivno ili negativno, prema društvenoj promjeni.

Rođenje farse iz duha Jezika

Ljubitelje lijepe riječi, međutim, nije lako nagovoriti da preispitaju sopstvene motive budući da njihova inertnost nerijetko ima gorljivu podršku stručne jezičke javnosti. Još će mnogo vode proteći dok naš jezik ne prihvati državnu tužiteljku, kategorični su oni, jer je u pitanju duh jezika, a naš jezik je trom i sporo reaguje na promjene. Žestinu njihovog otpora ovim jezičkim promjenama bilo bi teško razumjeti kada ne bismo imali na umu da je to zapravo protivljenje društvenim promjenama, koje jezik legitimiše.

Bez toga, bilo bi takođe teško objasniti kako se, na primjer, društvo u cjelini relativno brzo prestrojilo sa druga na gospodina. Ova promjena u oslovljavanju je bila brza i lagana samo zato što je stvorena klima blagonaklonog odnosa prema onim društvenim prestrojavanjima koje su dovele do ove promjene u oslovljavanju. Drugim riječima, kada sa simpatijama gledamo na određenu društvenu promjenu, lako prihvatamo i jezičku promjenu koja je prati. Kad pak neku promjenu ne želimo (pri tom, toga ne moramo uvijek biti svjesni), teško prihvatamo i njenu potvrdu u jeziku. Da li je Vesna Medenica, dakle, i dalje tužilac zato što je jezik trom, ili zato što jezikoslovci imaju neke druge vanjezičke motive zbog kojih ne žele da ona bude tužiteljka?

No, ako ikada nekome uputite ovo retoričko pitanje, gotovo sigurno ćete dobiti odgovor koji bi trebalo da unaprijed obesmisli svaki pomen rodno korektnog jezika, da ga diskredituje kao nedopustiv atak ideologije na živo jezičko tkivo: „To jednostavno nije u duhu našeg jezika!“ Često se u susretu sa ovakvim komentarom sjetim razgovora s jednim poznanikom, za koga se teško može reći da je na bilo koji način rodno senzibilisan. Govoreći o svom poslu, nekoliko puta ponovio je riječ koju bi rijetko ko izgovorio bez makar male stanke: vodičkinja. Ovim primjerom želim da ilustrujem zapažanje mnogih savremenih lingvista: kod nas postoji veoma živa tendencija predstavnika jezičke zajednice da u razgovornom jeziku spontano dosljedno koriste žensku formu u obilježavanju zanimanja

112

koja obavljaju žene. Time se samo koristi jezički potencijal koji nam je svima na raspolaganju.

Naš jezik, kao i neki drugi slovenski jezici, ima dosljedno utkanu rodnu perspektivu i dosljedna upotreba ženskog gramatičkog roda za zanimanja žene upravo jeste u duhu našeg jezika. Problemi nastaju kada ovu rodno korektnu upotrebu treba normirati i time jezički ovjeriti društvenu novinu. I, opet, ti se problemi lako prevazilaze dok je zanimanje na nižim nivoima društvene ljestvice, ili u sferama gdje ne postoji moć. Oni, međutim, postaju nerješivi kod titula i zanimanja koja su visoko na ljestvici moći u društvu, gdje nije poželjno da žene budu vidljive u jezičkoj formi. Kada, na primjer, sudijsku funkciju obavlja žena, onda ona nikako ne može biti sutkinja – jer to nije u duhu našeg jezika.

Nije u duhu našeg jezika, drugačije se kaže: »to je hrvatski». Postoje, međutim, mnoge riječi koje su zajedničke našem i hrvatskom jeziku, pa one izvedene sufiksima za titule i zanimanja žena predstavljaju dio takvog inventara.

Dakle, sutkinja ne može jer je, navodno, »to hrvatski». Kod nas se kaže sudija, u Hrvatskoj sudac, otuda kod njih sutkinja. Isto kao što je i tužiteljka hrvatski jer je izvedeno od tužitelja, koji je hrvatski. Naše je tužilac, pa bi dosljedno bilo tužilica, što čak ima i svoju potporu u rječniku, što je malo poznato. Ali, naše je i čitalac, pa ipak nemamo čitalicu već upravo „hrvatsku“ čitateljku, a naspram slušaoca nemamo slušalicu već opet „hrvatsku“ slušateljku.

Ovo su primjeri za razmišljanje i preispitivanje: je li nešto nedopustivo zato što je, kako se često čuje, neprirodno, ili što je hrvatski, ili je zabran negdje drugo. Oni koji su se bavili monitoringom štampanih medija primijetili su da se najdosljednija upotreba formi ženskog roda javlja – u sportskim rubrikama. Nisu primijećeni nikakvi veliki „lomovi“ niti jezičke nedoumice čak ni kada su žene počele da upražnjavaju jedan tradicionalno muški sport kakav je fudbal. Povodom fudbalerki nisu se oglasili ni lingvisti, ni laici zabrinuti za prirodu Jezika, čak ni oni koji misle da fudbal nekako ne leži ženama. Ne leži, ali nije zazorno, kao što i osvajanje sportova od strane žena ponekad možda izmami blagi podsmijeh, ali nije zazorno. Superiorna muška pozicija time nije stvarno ugrožena - fudbal je fudbal, ali moć je ipak negdje drugdje. Zato je fudbalerka prirodno, ali je premijerka neprirodno. Može i nogometašica, iako je nogomet “hrvatski”, ali tužiteljka ne može jer je tužitelj “hrvatski” i zato – neka tužiteljka i dalje ostane tužilac.

Prevrtljiva norma

Nikome nije ni palo na pamet da se pozove na tzv. neutralnost koju posjeduje muška forma i vjerovatno bismo, pročitavši da je npr. “fudbaler V. P. dala dva gola”, svi pomislili: šta je ovo, ovo je neprirodno, a i nepravilno. I bili bismo u pravu. Treba se samo sjetiti da je i rečenica tipa: “Predsjednik Skupštine V.P. zakazala vanrednu sjednicu...”, jednako neprirodna i nepravilna. No, naše osjećanje

113

prirodnog izražavanja i imenovanja nekako se povlači pred našim osjećanjem društveno prihvatljivog. Zato mirno čitamo rečenice iz “Pobjedinih” tekstova, iz kojih saznajemo šta je “državni tužilac saopštila” i šta je “ministar kazala”. A u ovom slučaju društveno prihvatljivo jeste da žena na visokoj funkciji bude nevidljiva, pa će mnogi “branitelji Jezika” zarad toga progutati čak i očigledno kršenje jedne od osnovnih zakonitosti našeg gramatičkog sistema, pravila da se glagol slaže s imenicom u rodu i broju.

Neće, međutim, nikako dozvoliti da Stojanka Radović bude zamjenica državnog tužioca, niti bilo čija zamjenica, jer je značenje zamjenice već „semantički zauzeto“, kako se to često čuje iz nekih lingvističkih krugova. Treba li podsjećati na pojavu koja se u nauci o jeziku naziva semantička polisemija, a djeca se već u ranim razredima osnovne škole podučavaju da postoje homonimi, riječi istog glasovnog sklopa a različitog značenja, npr. kosa, grad, vrsta itd.

Slično je i sa tzv. „rezervisanim oblicima“ u ženskom rodu, na primjer ministarka. Danas je mnogo žena na ministarskim funkcijama, pa zaista treba zaboraviti na istorijsku perspektivu jezika i Nušićevu Ministarku. Iako je mjenjač već bio „rezervisan“ za dio u automobilu, ipak danas upravo tako nazivamo osobu koja radi u bančinom odjeljenju za promjenu novca. Kosilica je nekada bila djevojka, žena koja kosi, ali danas ipak tako nazivamo jedan predmet, spravu. I to nikome ne smeta.

Gdje to piše

„Semantički je zauzeto“ i značenje poslanice, pa naše poslanice žele da budu poslanici. Već pomenuti branitelji Jezika ih u tome hrabre, pozivajući se na rječnike. I stvarno, u našim rječnicima nema riječi poslanica u značenju parlamentarke, izabrane predstavnice naroda u parlamentu, zastupnice. Šta iz toga možemo zaključiti – da poslanice ne postoje? Ako je vjerovati našim rječnicima, u svijetu u kojem živimo nema poslanica, tužiteljki, taksistkinja, pravnica. Ali, ako je vjerovati našim rječnicima, u tom svijetu nema ni kompjutera, ni zamrzivača, ni side. Znači li to da sida ne postoji?

Dug je niz riječi kojih u referentnim rječnicima nema, a ima ih u našem savremenom standardnom jeziku. Na primjer, mnogi deminutivi, kao i mnoge izvedenice, kakve su na primjer one kojima se označavaju zanimanja koja obavljaju žene. Uostalom, rječnik je „uhvatio“ naš jezik u jednom trenutku, i to ne iscrpno, pa u njemu imamo popisan leksički fond od prije pedesetak godina. Ništa što se poslije njegovog izdavanja u jeziku pojavilo u njemu se nije moglo naći.

Pa ipak, ako se slučajno drznete da ženu sociologa nazovete sociološkinjom, stručna javnost će vas dočekati na nož: to već nikako ne može, tu nema čak ni uobičajenog, regularnog tvorbenog rješenja. Tačno je, kod nas se imenice ženskog roda koje se tvore izvođenjem, po pravilu izvode iz imenica muškog roda, a ne iz pridjeva, kao u ovom

114

slučaju. S druge strane, u našem jeziku postoji na hiljade izuzetaka, na svim nivoima jezičke strukture. Zašto bi onda smetalo da se prihvate oblici koji su već sada frekventni u upotrebi, pogotovo ako pokažu svoju vitalnost? Važno je da norma ne sapinje život, već da ga opisuje i verifikuje. Da se na najproduktivniji način iskoriste jezički potencijali. Ili, kako je to rekao naš poznati lingvista Ranko Bugarski: „Na našim prostorima dosta se mahalo jezikom kao zastavom; vrijeme je da se potpunije sagledaju, i iskoriste, i druge mogućnosti koje on pruža.“

Tamne dubine jezika

Ponekad se čini da je spisak razloga da se načela rodno senzitivnog jezika ne poštuju neiscrpan. Ide se čak toliko daleko da se okrivljuje sama priroda jezika. Sama struktura našeg jezika, tvrde, odražava diskriminaciju prema polu. Ovakvi argumenti su toliko uronjeni u defetistički patos da to gotovo obezoružava. Šta se tu može? Tako se čitava priča o jeziku i rodu iz sfere ljudskih prava gotovo neprimjetno seli u neke tamne dubine fatuma.

O diskriminaciji prema polu u jeziku zaista se može govoriti na više nivoa. Može se govoriti i o diskriminativnosti samih gramatičkih sistema. Na primjer, u dravidskim jezicima Indije gramatički rod odnosi se na kaste, pa u jeziku postoje samo dvije kategorije: ona koja se odnosi na Viša, i ona koja se odnosi na Niža bića. Sve žene, uključujući i boginje, spadaju u ovu drugu gramatičku kategoriju.

Dakle, vrednovanje polne pripadnosti određuje osnovnu jezičku strukturu na nivou dubljem nego što to čini sama religija, koja, kao što znamo, u ovoj zemlji ima primat nad svim drugim kategorijama, kada su strukturne podjele u pitanju.

I u našem jeziku se, na nivou same gramatičke strukture, mogu naći primjeri neravnopravnog tretmana žena. Tako se npr. može reći samo Oženiti se nekim, gdje je fokus na muškarcu koji se ženi (nekim, a ne sa nekim ili za nekoga). Žena se, međutim, udaje za nekoga – fokus je opet na muškarcu, jer se udaje za njega. Nije moguće reći Udati se nekim, znamo da je tu nekim u instrumentalu, pa bi se taj neko, u ovom slučaju mladoženja, mogao – instrumentalizovati. Ovo je igra riječi, no nije bezosnovna: gramatika kao da ovjerava jednu stvarnost koja ženi dodjeljuje ulogu instrumenta u procesu sklapanja braka, a ne ravnopravnog učesnika. Kada je riječ o padežima i predlozima, pomenimo da standardnojezička norma i dalje ocjenjuje kao substandardnu i, dakle, nepreporučljivu, u govoru čestu alternativu Oženiti se s nekim – iako neki lingvisti naglašavaju da ova struktura upravo „demokratizuje“ čin koji označava time što mu pridaje komponentu uzajamnosti. Recimo i to da je kod nas u najširoj upotrebi najgora varijanta – Oženiti nekoga, gdje je neko, tj. žena, u funkciji pravog gramatičkog objekta. Naravno, zalaganje za upotrebu rodno korektnog jezika ne znači zahtjev da se interveniše na nivou najdublje jezičke strukture, jer bi to bilo van pameti. No, kada se i na nivou tvorbe riječi uz argumentaciju iste vrste onemogućavaju

115

promjene, taj stav najčešće nema naučno, jezičko, već vanjezičko utemeljenje.

Pravila, pravila...

Znamo da je na području Hrvatske mnogo dosljednija nego kod nas upotreba ženskih oblika za zanimanja i titule žena. Da li je riječ o drugačijoj strukturi jezika ili o nečem drugom? Ni kod nas nikada nećete čuti da neko u razgovoru kaže, npr.: „Doktor Nada je upravo ušla“, ili da neku ženu oslovi sa „Doktore“, i slično. Ali ćete zato u pisanom tekstu najčešće naići na muški oblik. Zato što je to ozbiljnije – to je muškije? Mnogi će vam na to pitanje bez mnogo razmišljanja odgovoriti da ženski oblici prosto nisu u skladu sa normom, sa našim jezičkim standardom.

Pri tom često ističu sveto načelo autonomnosti jezika, koji, baš kao živ organizam, ima svoje zakonitosti i razvoj, pa se u to ime protive „nasilnim“ intervencijama, kakva bi po njima bila uvođenje ženskih oblika za određena zanimanja. Ipak, nigdje nije propisano šta ćemo od raspoloživih jezičkih mogućnosti iskoristiti.

To zavisi od nas. Uz to, sama jezička norma nije pala s neba, niti je, kao kakav živi organizam, prirodno rođena. Ona se uvijek „rađa“ u sasvim konkretnom ambijentu i vremenu pa, s jedne strane, predstavlja jezički izraz stvarnosti tog ambijenta i vremena, a s druge strane rezultat jezičke politike koju provode – ne božanstva, već živi ljudi, gramatičari.

„Gramatičari propišu pravilo koje posle izvesnog vremena daje (očekivane) rezultate u upotrebi, a onda se ti rezultati pripišu prirodi jezika, a ne delovanju njihove jezičke politike”, navodi Svenka Savić u studiji “Žena sakrivena jezikom medija: kodeks neseksističke upotrebe jezika“. Prije više od 20 godina, hrvatski lingvista Kalođera zaključuje da je dosljednija upotreba ženskog roda za zanimanja i titule žena u Zagrebu rezultat organizovane jezičke politike. On pri tom ističe da je zastupaju upravo jezičari puristi, povodeći se samo jezičkim razlozima, kako bi se izbjegle – ne rodne nekorektnosti u jeziku, već gramatičke nepravilnosti tipa: „Predsjednik je izjavila...“ Tako se dogodilo da se gramatičari i borci za ženska prava, možda slučajno, nađu na istom poslu. Jezička politika, dakle, uvijek postoji, i, kao i svaka politika, djeluje, daje rezultate. I opet, kao i svaka politika, može biti napredna i emancipatorska, ili nazadna. Ona napredna uvažava stvarnost, jezički pozdravlja pozitivna društvena kretanja, a pravilima jezičke upotrebe legitimiše ravnopravnost polova i vidljivost žene u jeziku i svijetu.

Dosljednoj upotrebi rodno korektnog jezika često se upućuje jedan, za mnoge najprihvatljiviji prigovor. Zašto se primoravati na uvođenje tolikih promjena u jezik zarad rodne, odnosno političke korektnosti, kada je već toliko stvari u životu koje moramo kontrolisati, planirati, na koje moramo paziti, i zar ni u jeziku u kome se rađamo, koji je naša zvučna domovina, ne možemo biti potpuno prirodni, oslobođeni stalne brige i računa? Mnogi i mnoge od nas

116

osjećaju upravo tu vrstu otpora. Ipak, ona se mora preispitati. Mi u svakodnevnom životu zapravo koristimo mnoge jezike: nećemo, na primjer, na isti način razgovarati sa prijateljem, šefom, djetetom, invalidom... Gotovo nesvjesno, mijenjaćemo ton, leksiku, čak i strukturu rečenice – mi biramo, postajemo oprezni. To radimo stalno. Zato što sa sigurnošću osjećamo, znamo, da je jezik oblik ponašanja i da govoriti, ili pisati, znači stalno praviti izbore između više mogućnosti. Prema onome do koga nam je stalo – pažljivi smo. A svaki jezički izbor pretpostavlja određeni, ne samo jezički, stav.

Naša zvučna domovina

Tekstovi objavljeni u „Pobjedi“ poslužili su nam da se prisjetimo najčešćih prigovora na račun upotrebe rodno senzitivnog jezika, i da pokušamo da ih preispitamo. Sa istim problemima susreću se novinarke, lektorke, inženjerke, žene u mnogim sredinama. Potrebno je, ipak, skrenuti pažnju na nešto što predstavlja ako ne specifičnost pomenutog problema u ovoj sredini, a ono svakako njegovu specifičnu težinu.

U našoj sredini, koja je i dalje suštinski patrijarhalna, ženama nije najteže da se izbore sa argumentima branitelja jezika sa velikim J. Tim prije što su ovi argumenti malo uvjerljivi s obzirom na to da njihovi zagovornici, navodni jezički čistunci, najčešće ćutke prelaze preko očiglednog kršenja jedne od osnovnih zakonitosti našeg gramatičkog sistema

- pravila da se glagol slaže s imenicom u rodu i broju. Dalje, građenje ženskih oblika odvija se u okviru legitimnih gramatičkih pravila o tvorbi riječi, što je takođe argument koji nije teško „potegnuti“ i učiniti uvjerljivim. Ženama je ovdje najteže da se izbore sa sopstvenim osjećanjem nelagode, manje vrijednosti, „neudobnosti“ i neizvjesnosti u toj ženskoj formi, u toj, rekla bih, javnoj ženskosti. Nije uopšte čudno što su najžešći zagovornici muškog imeničkog oblika za zanimanja upravo žene. One ne žele da budu urednice, nego urednici, često ni novinarke, ni direktorke. Jezik jeste naša zvučna domovina, kako je prije više od jednog vijeka napisao Franc Kafka. A domovina je mjesto gdje se osjećamo najsigurnije, sebi najbliže, kao svoji na svome. Međutim, u našoj zvučnoj domovini, kapitalni Rečnik Matice srpske i Matice hrvatske, na ovim prostorima i dalje jedini potpuno priznati i referentni izvor te vrste, pod odrednicom muškarac navodi dva osnovna značenja: osoba muškog pola i muška glava. Pod odrednicom žena čitamo:

Lice po polu suprotno muškarcuBračni drug ženskog pola, suprugaMuškarac koji nema muške odvažnosti, plašljivac, kukavica, slabić.

Među izrazima koji se navode uz odrednicu žena, jedini izraz sa afirmativnim značenjem jeste čovjek-žena, u značenju vrlo odlučne i istrajne žene. Ostali primjeri imaju krajnje negativno značenje: javna žena, laka žena, ili pak gramatički odražavaju ponižavajući odnos – uzeti za ženu.

117

Kako zaslužiti žensku formu

Zato, i pored zalaganja za dosljednu upotrebu rodno senzitivnog jezika, nije teško razumjeti čest otpor upravo žena tom angažmanu. Nije privlačno osjećati se neudobno u sopstvenoj zvučnoj domovini. Žene se često boje da će im oblik ženskog roda na neki način oduzeti značaj i ozbiljnost. Na taj način one, nažalost, potvrđuju da je rodno diskriminatorski sistem vrijednosti realnost, koju i žene ovakvim svojim jezičkim stavom svjesno ili nesvjesno podržavaju.

Mediji ovo stanje održavaju i snaže: rodno nekorektno oslovljavanje i tituliranje u muškom rodu gotovo da je proporcionalno zanimanjima koja podrazumijevaju veću društvenu moć. Kada se neka predsjednica ili akademkinja „pojavi u ženskoj formi“, možemo biti skoro sigurni da nije u milosti autora teksta. Iz priloga br.3 saznajemo da je Marija Rašeta, ili jedina žena na ministarskoj funkciji koju je uredništvo „Pobjede“ te 2004. godine «častilo» ženskom jezičkom formom, upravo puštena iz pritvora u kome je bila zbog optužbe da je zloupotrijebila službeni položaj. Uz to, i ne manje važno, ona je već izgubila društveno važnu funkciju i moć, tako da sada nema ni jezičkih prepreka da postane ministarka. Bivša.

Koliko je odnos prema ženskom ili muškom obliku imenice za označavanje zanimanja zapravo vrednosni sud, govori tragikomičan primjer iz jednih banjalučkih novina. Elem, iako su pjevačice među rijetkim

ženama čije se navođenje u formi ženskog roda ne mora obrazlagati i braniti, autor teksta, u prevelikoj želji da obezbijedi poštovanje prema jednoj od nijh, poseže za sigurnom formulom – formom muškog roda, pa se ona u naslovu pojavljuje kao „pjevač izvorne muzike“.

«Pravi muški čin» i «javne žene»

Prije nekoliko godina, jedna ovdašnja novinarka, vatreno deklarišući nacionalno i političko opredjeljenje, uzviknula je: „Ja nisam Srpkinja, ja sam Srbin!“, odredivši tako, više nego jasno, svoj stav prema vrijednosti sopstvenog pola.

Negdje u isto vrijeme, na zasjedanju crnogorske skupštine, ostavka jednog ministra izazvala je opšte odobravanje. Pet poslanika, od kojih tri iz redova tada opozicione stranke (inače, najglasnije promoterke rodne ravnopravnosti) jedan za drugim su uzeli riječ. Osjećajući potrebu da, uprkos političkom neslaganju s ministrom, pozdrave moralnost njegovog gesta, sva petorica su to učinila na isti način – naglašavajuči da je u pitanju „pravi muški čin“.

Par godina kasnije, prvi put u istoriji crnogorskog parlamentarizma, na čelo iste skupštine došla je žena, funkcionerka tada od vlasti i velikog dijela medija satanizovane opozicione stranke. Jedini medij koji u to vrijeme potpuno dosljedno koristi formu ženskog roda za označavanje žene – predsjednice parlamenta, jeste list koji predstavlja našu čitanku mizoginije - „Crnogorski književni list“.

118

Istovremeno, isti je list koristio mušku formu da njome označi svaku žensku osobu koju je prikazivao u pozitivnom svjetlu, pa su tako novinarke, urednice, poslanice i predsjednice postajale hrabri novinari, ugledni urednici, pravi poslanici i predsjednici kad god im je trebalo pridati važnost ili odati priznanje. Autori tekstova ovog lista dobro su znali da je na ovim prostorima mizogini diskurs najdjelotvorniji i najlakši način za pribavljanje opšte saglasnosti, bilo koje vrste. U ovom slučaju, radilo se o potrebi da se osoba politički diskvalifikuje, pa je to učinjeno prethodnim ustanovljavanjem njene rodne bezvrijednosti, koja je već u prvom nivou sugerisana ženskom jezičkom formom. U cijeloj „kampanji“, kao moćan potencijal korišćen je jezik, a duboka i drevna rodna neravnopravnost, ugrađena u njegovu idiomatsku ravan, pokazala je svoju vitalnost: moralne osude života i lika političke protivnice „krunisane“ su upravo kroz cinično jezičko poigravanje, pa je predsjednica parlamenta nazvana „javnom ženom“.

Navedeni primjeri predočavaju direktnu vezu našeg jezika i našeg sistema vrijednosti i govore o tome koliko je ovdje neophodno da se borba za rodno korektan jezik vodi paralelno, možda čak u istom toku, sa borbom protiv mizoginije. U tome ne bi smjeli da nas obeshrabre pomenuti i brojni slični primjeri zloupotrebe ženske jezičke forme. Naprotiv – jedino dosljednom upotrebom ženskih oblika isključiće se mogućnost manipulacije.

Ovo nas prirodno vraća priči o jeziku kao zvučnoj domovini, i o domovini kao prijateljskoj oazi sigurnosti. Na cijelom društvu je da se izbori da taj osjećaj sigurnosti ženama ne mora obezbjeđivati muška jezička forma, da se one ne moraju osjećati vrijedne jedino uz uslov da se pojavljuju pod tim okriljem. Zato je važno stalno imati na umu da borba za žensku jezičku formu, za vidljivost žena u sopstvenoj zvučnoj domovini, jeste borba ne samo protiv seksizma i diskriminacije žena već i protiv svih oblika isključivanja Drugosti. Ma koliko nam se argumenti protiv upotrebe rodno senzitivnog jezika predstavljali kao “zdravorazumski”, to nas ne smije zavarati: ta «zdrava pamet» je upravo najteže osvojiva tvrđava isključivosti i diskriminacije koja nije dopustiva u savremenom društvu.

119Androcentrizam Androcentrizam je 1903. američki sociolog Lester Vard definisao kao muško-centrični pogled na svijet, koji muško postavlja u centar i propisuje kao normu, pri čemu se žensko svodi na odstupanje od te norme, na ono što «nije kao muško», što je različito od njega, to jest na nešto periferno u odnosu na centar – muško. U djelu «Man Made World: Our Androcentric Culture», kao i u nekim drugim radovima, američka feministička teoretičarka Šarlot Parkins Gilman koristila je termin «androcentrizam» da bi označila karakter patrijarhalnog društva i njegovih institucija. Feministkinje smatraju da je neophodno negiranje muškog principa kao normativnog. One ocjenjuju da bi ta promjena, koja bi izmijenila sva naša znanja o svijetu, po svom značaju bila slična Kopernikovom dovođenju u pitanje geocentričnosti svemira. Sinionimi za androcentrizam su falocentrizam i maskulinizam.

Drugost U svom djelu «Drugi pol» (1953) Simon de Bovoar je pisala o tome kako je u patrijarhalnoj kulturi žena predstavljena kao «ono drugo», to jest kao negativitet, kao nesuštinsko odstupanje i devijacija u odnosu na muško, kao poricanje ili odsustvo muških vrijednosti i samim tim kao nešto inferiorno. Žena kao inferiorno Drugo je, kako je pisala Simon de Bovoar, metafizička ideja, mit na kojem je izgrađeno patrijarhalno društvo. Tako je francuski filozof Lakan smatrao da bez te ženske Drugosti i pristanka žena na tu poziciju ne bi bilo moguće potvrditi muškost muškaraca.

Feminističke teoretičarke poput Elen Siksu i Liz Irigarej, međutim, smatrale su da je ta ženska Drugost i različitost izvor ženske kreativnosti i prednosti.

Emancipacija Pojam potiče iz rimskog prava, gdje je «emancipacija» označavala instituciju oslobođenja roba od strane gospodara.Teorija emancipacije žena polazi od uvjerenja da se položaj žena može popraviti i bez strukturalnih promjena društva i pod rukovođenjem muškaraca, uz minimalno učešće žena. Ideja emancipacije žena, koja je karakteristična za rani feminizam 19. vijeka i za prvi talas feminizma početkom 20. vijeka, bila je povezana sa feminističkim zahtjevima za izjednačavanjem pravnog statusa muškaraca i žena. Određena postignuća emancipacije žena u socijalističkim zemljama upotrebljavana su kao argument protiv feminizma, koji je smatran «zapadnjačkim pomodarstvom». Ideja emancipacije napuštena je od strane savremenih feministkinja koje smatraju da bez strukturalnih promjena društva nije moguće promijeniti položaj žene.

«Lično je političko» Slogan koji je kreirala Kerol Henis u djelu «Notes from the Second Year» (1970) i koji je uskoro postao glavni slogan drugog talasa feminizma. Feministkinje koriste ovaj slogan da bi istakle neodvojivost privatne od javne sfere. One smatraju da su svi segmenti ličnog iskustva žena, uključujući i seksualnost, prožeti politikom, to jest obilje\eni odnosom moći

Mal i feminist ičk i pojmovnik

120

i patrijarhalnom podjelom polnih uloga. Stoga, savremeni feminizam preispituje najličnija iskustva žena kako bi na osnovu tih saznanja definisao nove strategije borbe protiv diskriminacije žena.

Mizoginija Adrijen Rič je formulisala «mizoginiju» kao organizovanu, institucionalizovanu mržnju prema ženama. Postoje različita objašnjenja porijekla i uzroka mizoginije. Neke feminističke psihoanalitičarke smatraju da mržnja prema ženama ima korijene u dječjoj ljutnji prema majci jer je društveno vaspitavanje u ranom djetinjstvu, po pravilu, zadatak koji obavljaju majke - žene. Sjuzan Braunmiler i Andrea Dvorkin analizirale su vezu između mizoginije i muškog seksualnog nasilja, a Sjuzan Grifin je tragala za vezom između mizoginije i militarizma.

Patrijarhat Feminizam definiše patrijarhat kao sistem društvenih odnosa u kome klasa muškaraca ima vlast nad klasom žena i u kojem su žene kao pol potčinjene muškarcima. Meri Dejli smatra da je patrijarhat «planetarna religija» na koju ne utiču razlike u društveno-ekonomskim sistemima, to jest da je diskriminacije žene prisutna u svim sistemima. Neke feminističke teoretičarke patrijarhat dovode u vezu sa klasnom podjelom i sa proizvodnim odnosima. Radikalne feministkinje, koje se u analizi patrijarhata više oslanjaju na psihoanalitičke radove nego na marksističke teorije klasne podjele, preuzimaju stavove Doroti Direnstin koja tvrdi da je patrijarhalno isključivanje žena pojava koja proizilazi iz načina formiranja ženskog i muškog rodnog identiteta, a ne iz proizvodnih odnosa. Takođe, neke feministkinje tvrde da je patrijarhat suštinski zasnovan na predstavi o svijetu koja se temelji na dihotomijama i da

prevazilaženje patrijarhata podrazumijeva novu sliku svijeta koja bi se temeljila na ideji jedinstva.

Polne uloge Tradicionalna sociologija polne uloge definiše kao društvene uloge koje pripadaju muškarcima, odnosno ženama na osnovu njihove biološke polne pripadnosti, to jest različitosti. Feminističke teretičarke su, međutim, osporile postojanje «prirodne veze» između biološkog pola i polne uloge. One smatraju da društvene polne uloge, to jest društveno ponašanja žena i muškaraca, nisu determinisane polnim razlikama, već da su one naučene u procesu vaspitanja i socijalizacije. U knjizi »Drugi pol» Simon de Bovoar je rekla da se niko ne rađa kao žena, već da se ženom postaje, što znači da polna uloga žene, koja podrazumijeva požrtvovanost, emotivnost, odsustvo odlučnosti, inferiornost itd, nema nikakvog utemeljenja u biološkom polu žene, već da je to uloga ženi nametnuta obrazovanjem, kulturom i procesom socijalizacije.

Rod – pol Savremena feministička teorija pravi razliku između roda (gender) i pola (sex) i ta razlika je jedan od najvećih doprinosa savremenoj društvenoj misli uopšte. Razlikovanje pola i roda zasniva se na radovima Margaret Mid, a posebno se to odnosi na njeno djelo «Pol i transparentnost u tri primitivna društva» (1935). Dok je pol biološka kategorija, to jest anatomska karakteristika žene i muškarca, rod je isključivo društvena konstrukcija. Feminsitičke teoretičarke demantuju tezu da postoji bilo kakva prirodna veza između polne pripadnosti i naših predstava o ženskosti ili muškosti, to jest načina ponašanja koje se očekuje od žene ili muškarca (rod). Budući da polna pripadnost ni na jedan način ne uzrokuje modele ponašanja žene i muškarca,

121

njihove rodne uloge moramo shvatiti kao društvene konstrukcije. En Oukli tvrdi da polne razlike mogu da izgledaju prirodne u biološkim terminima, ali da rodne razlike imaju svoju osnovu u kulturi, a ne u prirodi.

Rodna diskriminacija Rodna diskriminacija je društvena diskriminacija koja je zasnovana na društveno konstruisanim predstvama o ženama i muškarcima. Diskriminacija žena temelji se na steroetipima o ženama, to jest na nekritičkim predstavama koje žene predstavljaju kao inferiorne u odnosu na muškarca, čime se opravdava njihova diskriminacija.

Rodno korektan jezik Feminističke teoretičarke smatraju jezik produktom patrijarhalne podjele rodnih uloga. One su analizarale jezik sa stanovišta njegove zloupotrebe i načina ostvarivanja društvene moći kroz jezik. Šila Roubotam smatra da je jezik u tolikoj mjeri integrisan u društvenu, politčku i ideološku društvenu strukturu moći da on mora da bude promijenjen. Feminističke analize su otkrile razne vidova seksizma u svakodnevmom govoru, koji uključuju upotrebu muškog roda u generičkom smislu, načine obraćanja, navođenje pojmova u muškom rodu, kao i idiome svakodnevnog jezika. Za radikalne feministkinje jezik je oružje patrijarhata, kojim se umanjuje značaj ženske misli i zato one tvrde da borba za oslobđenje žena počinje borbom za drugačiji – rodno korektan jezik, koji uključuje i upotrebu ženskog roda imenica koje označavaju profesiju (psihološkinja, sutkinja itd) jer na taj način se u jeziku čini vidljivim prisustvo žena u javnoj sferi.

Seksizam Pojam «seksizam» koji se javio 1965 (po analogiji s riječju rasizam) označava različite oblike diskriminacije

žena od strane muškaraca. Seksistički su oni društveni odnosi u kojima muško osporava vrijednost ženskog. Patrijarhat je poredak koji se zasniva na seksizmu, to jest dominaciji muškog nad ženskim i otvoreno ili neupadljivo koristi sve institucionalne i ideološke mehanizme (pravo, nauku, kulturu, obrazovanje, medije) da bi reprodukovao i održao patrijarhalne odnose moći. Seksizam se manifestuje kroz svaki vid potenciranja razlika između muškaraca i žena i kroz isticanje stereotipne polne uloge žena (majka, domaćica, seksualni objekat).

Stereotipi Stereotipi su nekritičke predrasude o pojedincima i grupama, pojmovima ili predmetima, koje se prihvataju mehanički i bez neposrednog iskustva o njima. Feministička teorija je orjentisana protiv rodnih stereotipa ili predrasuda o ženama, koji služe da bi se održala muška dominacija i kontrola nad ženama. Stereotipi o ženama se predstavljaju kao «istine» o ženama koje su utemeljene u «ženskoj prirodi», iako je riječ o društveno iskontruisanim predstavama koje treba da opravdaju njihovu diskriminaciju. Ovakvi rodni stereotipi se nameću kroz kulturu, obrazovni sistem, nauku, medije, umjetnost, javnu političku i privrednu sferu.

Ženska prava Ljudska prava su neotuđiva prava koja imaju sva ljudska bića na osnovu činjenice da su ljudi. Ta prava, međutim, nisu uvijek dostupna ženama. Osim što su izložene raznim vidovima nasilja kojima su izloženi i muškarci, žene trpe i rodno zasnovano nasilje koje kao «tradicionalno» i «privatno» ostaje skriveno, neinkriminisano i neobuhvaćeno definicijom ljudskih prava. Upravo zato se vremenom iskristalisala ideja o postojanju specifičnih ženskih ljudskih prava, čije su

122

poštovanje zahtijevale žene koje su odbile da prihvate neminovnost rodno zasnovanog nasilja. Zahtjev za boljom zaštitom ženskih ljudskih prava sadržan je u sloganu «Ženska prava su ljudska prava». Najvažniji međunarodni dokumenti koji regulišu ženska ljudska prava su Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žene (1979), Deklaracija o eliminaciji svih oblika nasilja prema ženama (1993) i Pekinška deklaracija i platforma djelovanja (1995).

Vidljivost žena Feminističke teoretičarke koriste pojam «skrivenosti žena» ili «nevidljivosti žena» kada govore o namjernom isključivanju žena iz javne sfere kako bi se one i dalje zadržale u privatnoj sferi, izvan prostora javnog uticaja i raspodjele moći. Aktivnosti žena, njihovi uspjesi i postignuća se, naime, javno ne reigistruju, čime se njihova uključenost minimalizuje i omogućava produžetak patrijarhata. Feministkinje tvrde da su nam zbog toga ostala nepoznata mnoga djela i imena žena u istoriji. Upravo zato feministkinje ulažu napor da žene učine vidljivim, da njihovo prisustvo u javnoj i društvenoj sferi otkriju javnosti, bilo da je riječ o ženama iz prošlosti ili sadašnjosti.

Ženske studije Ženske studije su nastale iz kritike tradicionalne nauke koja je ignorisala žensku istoriju, iskustvo i perspektivu. Osporavajući objektivnosti postojećih naučnih znanja, dokazujući da su ona prožeta stavovima patrijarhata, ženske studije nastoje da revidiraju postojeća znanja i reformišu sve oblasti znanja i tako pripreme žene za promijenjeno društvo. Cilj ženskih studija je suštinska promjena prirode dosadašnjih znanja pomjeranjem žiže interesovanja: ženska iskustva, potrebe i interesi su sada pozicija iz koje se posmatra svijet i strukturišu znanja.

Ženske studije su nastale u Americi i Zapadnoj Evropi tokom šezdesetih godina 20. vijeka unutar pokreta Nove ljevice. Prvi kurs ženskih studija u Britaniji držala je Džulijet Mičel 1968/69 godine na Anti univerzitetu. Prvi put je službeno priznat program ženskih studija 1979. na Univerzitetu u San Dijegu. Postoje dvije vrste ženskih studija: one koje potiču iz akademske ženske zajednice i one koje su osnovane unutar feminističkog pokreta i koje se, za razliku od prvih, odlikuju neformalnošću, različitim predavačkim stilovima i upotrebom obrazovnih tehnika kooperacije i podizanja svijesti žena.

123Pojam feminizam počeo je da se koristi u francuskom jeziku počev od 1837. godine. Taj pojam označava teoriju, društveni pokret i lični stav, koji se temelje na načelu jednakovrijednosti muškaraca i žena i koji se zalažu za društvene promjene koje će ukinuti društvenu, ekonomsku i političku diskriminaciju žena. Feminizam polazi od činjenice da žene u društvu imaju nepovoljan položaj i da takvo stanje treba promijeniti ukazivanjem na diskriminaciju i zalaganjem za promjene koje će nas uvesti u društvo jednakih mogućnosti za muškarce i žene.

“Prvi talas feminizma” obuhvata sredinu i kraj 19. vijeka i početak 20. vijeka. Smatra se da knjiga “Drugi pol” Simon de Bovoar (1949) označava zavšetak te prve faze. U ovom periodu, u raznim djelovima svijeta, žene su vodile borbu za sticanje građanskih prava koja su im do tada bila uskraćena i za različite vidove društvene jednakosti. One su se borile za pravo glasa, pravo ulaska u profesionalni život, pravo sticanja visokoškolskog obrazovanja i eliminisanje braka kao pravne smetnje za javne aktivnosti udatih žena. Nastojeći sa spriječe ekonomsko ugnjetavanje žena, feministkinje su u ovom periodu bile povezane sa radničkim organizacijama zaposlenih žena, kao i sa antikolonijalističkim ženskim grupama. Najznačajnije ličnosti prvog talasa feminizma u

19. vijeku su bile Flora Tristan, Lujza Mišel, Ema Goldman, Volterina de Klegen, kao i članice ruske grupe “Zemlja i volja” Vera Fingen, Sofija Perovskaja, Vera Zasulič, dok su najznačajnije ličnosti 20. vijeka bile Olivija Šrajner, Virdžinija Vulf, Rebeka Vest, Vera Briten i Simon de Bovoar.

“Drugi talas feminizma” označava aktivnosti ženskih grupa za oslobođenje žena u Americi, Britaniji i Njemačkoj tokom poznih šezdesetih godina. Gubitak povjerenja u politiku ljudskih prava i gašenje entuzijazma antiratnog pokreta i studentskog pokreta za demokratizaciju - inspirisali su feministkinje da počnu da formiraju sopstvene “grupe za podizanje svijesti”. Novi slogan je glasio: “Lično je političko”. Dok su feministkinje prvog talasa svoju borbu vezale za probleme koji su tradicionalno shvatani kao politički (pravo glasa, jednake plate, ista zakonska prava), feministkinje drugog talasa su se okrenule analizi vidljivih i nevidljivih odnosa i neravnoteže društvene moći u privatnom životu. Detaljno analizirajući različite vidove ugnjetavanja baziranog na rodnoj podjeli uloga u svim sferama života (“nevidljivi patrijarhat”), feministkinje drugog talasa su zapravo radikalno proširile pojam rodne nejednakosti. One su redefinisale pojam političkog šireći njegovo značenja na “lična” iskustva i odnose jer su smatrale da se svi odnosi između žene i muškarca mogu sagledavati kao

K ratk a istor i ja feminizma

124

odnosi koji se tiču društvene moći i ne-jednakosti, dakle kao političko pitanje.

Takođe, u ovom periodu desila se još jedna bitna promjena u feminističkoj teoriji. Naime, dok su rane feministkinje nastojale da minimiziraju razlike između mukarca i žene želeći da na toj ideji utemelje zahtjev za jednakošću polova, od sedamdesetih godina prošlog vijeka sve više se insistira na različitosti između muškarca i žena, pri čemu se ženske osobine glorifikuju. Ovo insistiranje na različitosti žene (pojam jednakosti zamijenjen je pojmom ravnopravnost ili jednakovrijednost) bilo je vrlo inspirativno za nastanak feminističke kulture i umjetnosti koja je u toj različitosti tražila nove inspiracije. Najznačajnije predstavnice drugog talasa feminizma su Kejt Milet, Šulamit Fajerston, Sjuzan Braunmiler, Sjuzan Grifin, Andrea Dvorkin, Džulijet Mičel, Šila Roubotam, Hajdi Martman, Ketrin Mekinon.

Za drugi talas feminizma karakteristično je uvjerenje da sve žene, s obzirom na zajedničko iskustvo života u patrijarhatu, imaju i zajednički «ženski identitet». Treći talas feminizma, međutim, potencira razlike koje postoje među ženama s obzirom na njihovu različitu rasnu pripadnost, socijalni i klasni položaj, seksualnu orjentaciju, i time dovodi u pitanje povjerenje u jedinstveni esencijalistički shvaćen identitet žene. Unutar trećeg talasa razvijaju se queer teorija, teorija postkolonijalizma, crnačke studije i studije etniciteta, feminizam trećeg svijeta, transnacionalni feminizam, sajberfeminizam itd.

125

Simon de Bovoar Flora Tristan Ema Goldman Olemp de Guz

Virginia Wolf Meri Vulstonkraft Kejt Milet Dzudit Batler

126

1696 Meri Astel napisala «Ozbiljan predlog damama o unapređenju njihovog istinskog i najvećeg interesa” ( “A Serious Proposal to the Ladies for the Advancement of Their True and Gratest Interest” )

1698U Berlinu je osnovana prva ženska realka.

1784U Rusiji se osnivaju osnovne i srednje škole za žensku djecu.

1792Meri Vulstonkraft piše “Odbranu prava žene” ( “A Vinidication of the Rights of Woman”).

1823Utamničen Džon Stjuart Mil zbog toga što je dijelio pamflete o kontroli rađanja.

1825 Ana Viler/Vilijem Tompson: “Obraćanje jedne polovine ljudskog roda” (“Appeal of One Half of the Human Race”).

1833 Oberlin Koledž postaje prvi fakultet u Sjedinjenim Američkim Državama na kojem studiraju muškarci i žene. Godine 1841. na ovom koledžu su dodijeljenje prve diplome trima ženama.

1837Anđelina Grimke, borkinja za ukidanje ropstva i pravo glasa: “Pisma o jednakosti polova i stanju u kojem se nalaze žene ( “Letters on the Equality of the Sexes and the Condition of Women” ).

1840 Održana Svjetska konferecija protiv ropsta u Londonu na kojoj ženama nije bio dozvoljen pristup.

1843U djelu “Radnička unija” Flora Tristan piše da najugnjeteniji muškarac ugnjetava svoju ženu koja je tako “proleter proletera”.

1848Prva konvencija o ženskim pravima u Seneka Folsu gdje je, po uzoru na Deklaraciju o nezavisnosti, donijeta prva Deklaracija o ženskim pravima. Astronomka Marija Mičel postaje prva članica Američke akademije nauka i umjetnosti.

1851Herijeta Tejlor Mil: “Žensko pravo glasa” (“The Enfranchisement of Women”).

1857U Njujorku 8. marta održan veliki protest tekstilnih radnica koje su zahtijevale bolje radne uslove.

K ratak pregled važni j ih datuma iz istorije feminizma

127

1859Pouzdana kontracepcija se prvi put nudi ženama.

1863 Ciriški univerzitet postaje prvi evropski univerzitet koji omogućava ženama da studiraju.

1865 Luize Oto (učiteljica Klare Cetkin) osniva Opštenjemački ženski savez.

1866Barbara (Li Smit) Bodišon: “Razlozi za žensko pravo glasa” ( “Reasons fot the Enfranchisement of Women”).

1868 U Italiji počinje da izlazi prvi feminsitički časopis “La Donna”.

1869Osnovan prvi ženski koledž u Kembridžu. U Engleskoj odobreno pravo glasa na opštinskom nuivou za žene, pod uslovom da su poreske obveznice. Džon Stjuart Mil: “O potčinjenosti žena” ( “On the Subjection of Women”). Ustnovljena Američka asocijacija za žensko pravo glasa. U Vajomingu (SAD) žene stiču pravo glasa.

1870 U Engleskoj žene stiču status pravnog lica. Do tada su supruzi bili odgovorni za zločine koje počine žene.

1899 Prve međunarodne demonstracije pacifistkinja, u organizaciji Berte fon Sutner, održane su u Hagu.

1906 Berta fon Sutner je prva žena koja dobija Nobelovu nagradu za mir.

1908 15 000 žena protestuje u Njujorku tražeći pavo glasa, kraće radno vrijeme i bolje plate.

1909 Socijalistička partija Amerike prvi put predlaže da se ustanovi Međunarodni dan žena.

1910 Klara Cetkin predlaže da 8. mart bude Međunarodni dan žena u znak sjećanje na protest tekstilnih radnica u Njujorku 1857.

1914Manifest žena protiv Prvog svjetskog rata potpisalo je 12 miliona žena u Evropi.

1915 Šarlota Perkins Gilman objavljuje “Herlend” ( “Njena zemlja” ), utopistički roman o svijetu bez muškaraca.

1917 Štrajk za hleb i mir žena Rusije, kojim počinje prva faza Ruske revolucije. Sovjetska vlast zakonom reguliše sklapanje i razvod braka; izjednačava status bračne i vanbračne djece; materistvo proglašava društvenom funkcijom žena i stavlja ga pod zaštitu države; donosi propise o porodiljskom odsustvu i zaštiti zdravlja žene, i dozvoljava prekid trudnoće u zdravstvenim ustanovama.

128

1932 Amelija Irhart je prva žena koje prelijeće Atlantski okean.

1939Na Kongresu Međunarodne alijanse za pravo glasa u Kopenhagenu usvojena je Deklaracija načela, kojom se ističe da se borba za pravo glasa mora dovesti u vezu sa demokratskim pokretima.

1941 Plakat “Zakivačica Rozi” ( “Rosie the Riveter” ) pjavljuje se širom SAD kao poziv ženama da zamijene mškarce u fabrikama. Ovaj će poster kasnije postati simbol feminizma i slogana “Žene to mogu” ( “We can do it” ).

1945 Prvi međunarodni kongres žena u Parizu kojem prisustvuje 850 delegatkinja iz četrdeste zemalja, od toga šest žena iz FNRJ.

1946 Ujedninjene nacije osnivaju Komisiju o statusu žena da bi zaštitile ženska prava i pratile njihov status širom svijeta.

1948 Donijeta Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

1949Objavljen “Drugi pol” Simon de Bovoar.

1952 Donijeta Konvencija o političkim pravima žena.

1966 Osnovana Nacionalna organizacija za žene NOW, kojom predsjedava Beti Fridan.

1967 Osnovana Čikaška grupa za oslobođenje žena, gdje se riječ “oslobođenje” prvi put koristi u kontekstu ženske emancipacije.

1968 Osnivaju se “grupe za podizanje svijesti”. Masovni studentski protesti i štrajkovi radnika utiču na feministički pokret. Feministkinje prvi put koriste slogan “Sestrinstvo je moćno” (“Sisterhood is powerful”)

1970 Ujedinjene nacije proglašavaju sedmdesete “Decenijom žena”. Objavljena knjiga “Seksualna poltika” ( “Sexual Politics” ) Kejt Milet koja udara temelje radikalnom feminizmu.

1971. U Francuskoj objavljen Manifest 343 ,kojim se zatijeva slobodan pristup abortusu.

1975Ujedinjene nacije održale Prvu međunarodnu konferenciju o ženama u Meksiko Sitiju. Ujedinjene nacije proglašavaju 1975. međunarodnom godinom žena, a 8. mart postaje Medjunarodni dan žena.

1976 U državi Nabraska (SAD) usvaja se prvi zakon o silovanju u braku.

129

1979 Donijeta Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDOW), koja stupa na snagu 1981. godine.

1980 Ujedinjene nacije organizuju Drugu međunarodnu konferenciju o ženama u Kopenhagenu.

1985 Ujedinjene nacije organizujuTreću međunarodnu konferenciju o ženama u Najrobiju.

1989 Demonstracije u Vašingtonu za ženska reproduktivna prava okupljaju više od 600 000 žena i muškaraca.

1990Formiranje globalne Organizacije ženskih studija. Objavljena knjiga “Nevolje sa rodom” Džudit Batler.

1995Ujedinjene nacije organizuju četvrtu Međunarodnu konferenciju o ženama u Pekingu. Donijeta Pekinška akciona platforma.

2000Savjet bezbjednosti OUN usvojio Rezoluciju 1325 o ženama, miru i bezbjednosti.

(Izbor na osnovu teksta koji je priredila Adrijana Zaharijević: “Neko je rekao feminizam”; Žena u Crnom, Centar za ženske studije i istraživanje roda - Beograd i Rekonstrukcija Ženski fond – Beograd, 2007.)

130

131

sadržaj

Medijska pismenost i rodna ravnopravnost

Jelena Martinović Žensko tijelo u medijima

Nataša NelevićVeliko B i malo b

Ervina DabižinovićMedijski hitac iz javne zasjede

Janko LjumovićŽena-junakinja ili scenografski element u muzičkoj industriji

Sanja MarjanovićPožar u “Palestini”

Aleksandra KovačevićLice i naličje “super-žene”

Paula PetričevićSamo da nije feministički

Sanja MijuškovićSkrivene u jeziku

Mali feministički pojmovnikKratka istorija feminizma Kratak pregled važnijih datuma iz istorije feminizma

4

10

22

42

56

64

76

90

106

119123126

132

CIP - Каталогизација у пубиликацији Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње

371: 004-055 .2(082)342.722-055 .1 /.3(082)821.163. 4-92

Žena u medijskom ogledalu : medijska pismenost i rodna ravnopravnost : zbornik radova / (urednica Nataša Nelević) . - Podgorica : Centar za feminističku kulturu, 2008 (Podgorica : Grafo Zeta). - 132 str. ; ilustr. ; 24 cm

Tiraž 500. - Mali feministički pojmovnik: str. 119-122.

ISBN 978-9940-9151-0-0

a) Медијско образовање – Жене – Зборници б) Родна равноправност – Жене – Зборници.COBISS.CG-ID 12967696