Rudolf Steiner

DINAMIČKO-BIOLOSKA

PREHRANA

Duhovna znanost o prehrani

Prevela i pripremila

Mr. sc. Ivanka Tanja Franjević Petrović

ZAGREB 2008

Mom Iliji s kojim je život ljepši!

S A D R Ž A J

ZAŠTO JE VAŽNA OVA KNJIGA 13

POSTAJE LI ČOVJEK ONO ŠTO JEDE? 17

1. SLOBODA IZBORA 18 2. ČETVEROČLANOST ČOVJEKOVOG BIĆA 20

2.1. Fizičko cijelo 20 2.2. Životno ili etersko (tekuće) tijelo 20 2.3. Osjetilno-duševno ili astralno (zračno) tijelo 20 2.4. Ja (toplinska organizacija) 20

3. DVOČLANO BIĆE BILJKE (fizičko i životno tijelo) 21 3.1. Dinamička povezanost životnog tijela biljke i

osjetilno-duševnog tijela čovjeka 22

4. TROČLANO BIĆE ŽIVOTINJE (fizičko, životno i osjetilno-duševno tijelo) 23 4.1. Dinamička povezanost osjetilno-duševnog tijela životinje i

osjetilno-duševnog tijela čovjelia 23 5. HRANA BILJNOG PODRIJETLA

- HRANA ŽIVOTINJSKOG PODRIJETLA 24 5.1. Čovjek i biljni svijet 24 5.2. Čovjek i životinjski svijet 25 5.3. Djelovanje mlijeka - proizvod životinjskog podrijetla 26 5.4. Djelovanje alkohola - proizvod biljnog podrijetla 27

PREHRANA KAO NAČIN LIJEČENJA 29

1. POVEZANOST PROBAVE S DJELATNOŠĆU MIŠLJENJA 32 /. 1. Djelovanje kave na probavu i djelatnost mišljenja 33 1.2. Djelovanje čaja na probavu i djelatnost mišljenja 33 1.3. Djelovanje šećera na probavu i djelatnost mišljenja 34 1.4. Djelovanje bjelančevina na probavu i djelatnost mišljenja 35

2. POVEZANOST DJELATNOSTI SRCA I KRVI SA ŽIVOTOM VOLJE I POŽUDE 36

3. POVEZANOST PROCESA DISANJA SA ŽIVOTOM OSJEĆAJA I OSJETILA 38

4. POVEZANOST SPOSOBNOSTI REPRODUKCIJE S IMAGINATIVNOM DJELATNOSTI DUŠE 38

PROBAVA S FIZIČKO-MATERIJALNOG I DUŠEVNO-DUHOVNOG STANOVIŠTA 41

1. FIZ1ČKO-MATERIJALNI PROCESI PROBAVE 41 2. PRIJELAZ FIZIČKO-MATERIJALNIH PROCESA

U DUŠEVNO-DUHOVNE 43 2.1. Jetru osjeća - bubrezi misle 43 2.2. Snaga gravitacije i snaga Jevitacije 48 2.2.1. Soli: mišljenje - migrena 49 2.2.2. Fosior: volja - hiperaktivnost 51

DUŠEVNO-DUHOVNO HRANE 55

1. STRAH: DUŠEVNOST U MATERIJI 55 2. POVEZANOST GOMOLJA I KORIJENA

S MIŠLJENJEM - DUHOVNIM 62 2.1. Djelovanje gomolja 64 2.2. Djelovanje korijena 64

HRANA ZA DUH I TIJELO 67

1. SNAGE HRANJIVIH TVARI 67 /. /. Soli: umnost 68 1.2. Ugljikohidra ti: oblik i go vor 68 1.3. Masnoće: ispunjenje oblika i podmazivanje 69 1.4. Bjelančevine: razvoj i život 71

2. SRODNOST S DUHOVNIM: gomolj, cvijet, plod 71

KADA HRANJIVE TVARI POSTAJU OTROV? 77

1. HRANJIVE TVARI I POJEDINI ČLANOVI ČOVJEKOVOG BIĆA 77 1.1. Bjelančevine i životno (etersko ili tekuće) tijelo 77 1.2. Masnoće i osjetilno-duševno (astralno ili zračno) tijelo 79 1.3- Ugljikohidrati i Ja (toplinska organizacija) 82 /. 3.1. Djelovanje alkohola i Ja snage 83

2. MATERIJALIZAM KAO POSLJEDICA PREHRAMBENE NAVIKE 84

3. PROCESI U ČOVJEKU 1 PROCESI U PRIRODI - OBRNUTI PROCESI 86

TAJNA ČOVJ FKOVE PREHRANE 91

1. JAČANJE SNAGA GLAVE - TUPOST 93 2. UNUTARNJA I VANJSKA SNAGA 95 3. SIROVA I KUHANA HRANA 96 4. MASNOĆE: BILJNE I ŽIVOTINJSKE 97 5. BJELANČEVINE: BILJNE I ŽIVOTINJSKE 100

5. /. Pitanje vegetarijanstva 101

LIJENOST I SNAGA TIJELA 105

1. NEDOSTATAK HRANJIVIH TVARI 105 2. UTJECAJ ŽITARICA NA SRCE I PLUĆA 108 3. UTJECAJ POMODARSTVA I OTPORNOST 109 4. UTJECAJ KRUMPIRA NA ČOVJEKOVO PONAŠANJE 109

ZDRAVA BILJKA - ZDRAV ČOVJEK 111

1. OTPORNOST BILJKE - OTPORNOST ČOVJEKA 111 1.1. Sok drveta - stanična plazma 111 1.2. Sok života - krv 112 1.3. Kambij - mozak 113

2. T L O - H R A N A - BOLEST 115

ZDRAVA ŽIVOTINJA - ZDRAV ČOVJEK 119

1. ODNOS PREMA ŽIVOTINJSKOM SVIJETU ODREĐUJE KAKVOĆU 119 1.1. Sirova hrana i vegetarijanstvo 130

2. DJELOVANJE SOLI, RAJČICE, KRUMPIRA 132

Kako izgleda komad kruha

ovisi jeste li gladni ili siti

Jerome Brunner

Z A Š T O J E V A Ž N A O V A K N J I G A ?

Knjiga koju imate pred sobom sadrži predavanja dr. Rudolfa Steinera,

održana početkom 20. stoljeća u razdoblju od osamnaest godina (od

1906. do 1924.) koja su izdvojena iz tematski potpuno različitih ciklusa.

Dr. Rudolf Steiner je već od samog početka svog djelovanja isticao

važnost prehrane. Iako je prehrana bila nezaobilazna tema mnogih

njegovih ciklusa predavanja i seminara iz aajrazlicitijih područja, prijelaz

u duhovni svijet ga je spriječio da okupi znanstvenike iz područja

prehrane, koji bi istodobno bili i duhovno-znanstveno školovani da bi

mogli postaviti temelje za proučavanje prehrane s duhovno-znanstvenog

stajališta. Naravno, bilo bi mnogo jednostavnije i manje zahtjevno za

našu stvarnost da je bio osnovan i studij prehrane, kao što je to bilo

učinjeno za danas već renomirane studije, primjerice, pedagogije,

medicine, poljoprivrede, glume, plesa, slikarstva, itd. No, za njegovog

života znanost o prehrani nije postojala. Usprkos našem, potpuno

drukčijem duhu vremena, njegova mnogobrojna predavanja još i danas

inspiriraju mnoge stručnjake, ali i laike, na proučavanje prehrane s

duhovno-znanstvenog stajališta i na njezinu praktičnu primjenu.

Zašto čovjeku treba duhovno-znanstveni uvid u vlastitu prehra­

nu? Odabrana predavanja, kao uostalom i ukupno djelo dr. Rudolfa

Steinera, ukazuju na vrlo važnu činjenicu a to je da se do takvog uvida

dolazi sagledavanjem cjeline u njezinom razvoju, uvažavajući jednako

materijalni (osjetilni) svijet kao i duševno-duhovni (nadosjetilni). Za

to je potrebno, osim sustavnoga strpljivog školovanja, osnažiti mišlje­

nje pomnim promatranjem života. Iako svaki pojedinac ima mnoga

nadosjetilna iskustva, iako svatko od nas prepoznaje radost u duši i snagu

duha, gotovo cjelokupni svjesni dio života okrenut je materijalnom,

osjetilno-vidljivom svijetu. No, čovjek pokazuje i sve veću spremnost

da upozna sebe kao biće koje istodobno živi u oba svijeta. Možemo reći

da je sagledavanje prehrane s duhovno-znanstvenog stajališta na samom

početku, iako su u proteklih gotovo sto godina napisane brojne knjige

iz tog područja. "Iza" hrane kao i iza svega materijalnog jest duhovno,

ono duhovno koje je stvaralo i oblikovalo njezin materijalni dio. Tako

različitom hranom primamo različito, njoj pripadajuće duhovno pa je

bez uvida u to duhovno, skriveno, naše znanje o prehrani nepotpuno.

Takvo sagledavanje prehrane unosi potpuno novi element u dosadašnja

znanja; njime prehrana postaje znatno važnija i pojedincu i društvu.

Stoga će se knjigom okoristiti ponajprije oni čitatelji koji ne traže gotova

rješenja, već žele graditi osobni dinamički odnos prema prehrani.

Bilo je prilično zahtjevno odabrati predavanja i složiti ih u što

je moguće više povezanu cjelinu koja bi bila prvi korak u stjecanju

duhovno-znanstvenog uvida o prehrani, kao i čvrsti temelj bez kojega

nije moguća njezina praktična primjena u svakodnevnom životu.

Poteškoća oko prijevoda bilo je od prve pa do zadnje stranice, od

samog početka rada na knjizi do slanja u tisak, u razdoblju od gotovo

pet godina. Budući da je ovo prvi prijevod na hrvatski jezik o prehrani

s duhovno-znanstvenog stajališta, bilo je potrebno prehrambenu ter­

minologiju i opće prihvaćene pojmove iz tog područja učiniti što

razumljivijim današnjem čovjeku, a da se, istodobno, ne odstupi od

duhovno-znanstvenih istina. Nakon prijevoda s njemačkog jezika onog

vremena, "steinerovskih" dugih, složenih antropozofskih govorenih

rečenica, bilo je nužno "prevesti prijevod", učiniti rečenice razumlji­

vima te ih, koliko je moguće, povezati u cjelinu. S ovom je namjerom

prevoditeljica predavanjima sama dala naslove i podnaslove.

Od prvih predavanja do danas zaživjele su mnoge grane znanosti,

otkriveni su mnogobrojni esencijalni sastojci hrane, nepoznati u ono

doba, a bez kojih je vrlo teško čovjeku današnjice govoriti o prehrani.

Mnogo toga se promijenilo, moglo bi se reći zastarjelo. Mnogo toga

spomenutog iznenađujuće podsjeća na našu današnjicu, primjerice,

gledište tadašnjeg vremena prema materijalnom, uvažavanje i oslanja­

nje isključivo na fizička osjetila, pomodarstvo u prehrani, pitanje ve­

getarijanstva, što je to prirodno, a što zdravo. No, još više toga čeka

da bude otkriveno. Čovjek mora tek otkriti snage koje mu prilaze iz

duhovnog svijeta te kakvo značenje za život na Zemlji one mogu imati.

Stoga sagledavanje prehrane s duhovno-znanstvenog stajališta zapravo

pripada budućnosti.

Čitajući knjigu potrebno je učiniti napor da se izađe iz uobiča­

jenoga materijalističkog načina mišljenja, prihvaćajući sebe i svijet u

skladu s duhovno-znanstvenim svjetonazorom, pouzdaj ući se u sebe,

svoja osjetila, iskustvo i nadasve u zdrav razum. Onaj tko to uspije,

skinut će koprenu ispred vlastitih očiju, zaviriti u realnost nadosjetil-

nog svijeta i u duševno-duhovni dio svog bića.

Treba imati na umu činjenicu da je knjiga složena od predavanja

namijenjenih slušateljima, a ne čitateljima, da predavač nije predavanja

ni pregledao, niti ih prilagodio za tisak. Budući da između izgovorene

i napisane riječi postoji znatna razlika bilo je potrebno predavanja

pretočiti u čitljiv tekst.

Ova je knjiga dugo čekala svoj trenutak. Zahvaljujem svima koji

su me bodrili i bili uz mene. Zahvaljujem znanstvenicima iz mnogih

područja znanosti na darovanom vremenu i korisnim sugestijama.

Mr. sc. Ivanka Tanja Franjević Petrović

P O S T A J E L I Č O V J E K O N O Š T O J E D E ?

Istinskom praktičaru nije stalo do toga što netko misli,

Nego kako njegove misli djeluju.

Nekim će ljudima izgledati neobično što duhovna znanost govori o

prehrani koju mnogi, dijelom i s pravom, smatraju nečim najmate-

rijalnijim, najneduhovnijim. Postoje ljudi koji, da bi posebno istaknu­

li svoj idealizam, svoju duhovnost, govore: Ah, meni je stalo samo do

onoga što nadvisuje pitanja vezana uz materijalni život. Takvi ljudi

također vjeruju, a donekle mogu imati i pravo, da je za razvoj ideala

i duhovnosti svejedno kako čovjek zadovoljava svoje tjelesne potrebe.

Materijalistički način mišljenja prosuđuje drukčije. Mnogi ljudi skloni

idealiziranju duhovnog užasavaju se i naježe kad čuju često ponavlja­

ni izrijek velikog filozofa 19. stoljeća Feuerbacha1: "Čovjek je ono što

jede". Većina, u skladu s materijalističkim mišljenjem, ovaj izrijek poi­

ma kao da je čovjek sažet od materije koju on unosi u svoje tijelo i tako

ne nastaje samo izmjena tvari u njegovom organizmu već i ono što se

pokazuje u njegovom duhu.

Kad neupućena osoba čuje nešto, manje-više površno, o antro-

pozofiji ili duhovnoj znanosti, misli da se njezini pristaše previše bave

hranom i prehranom. Ne može shvatiti zašto se antropozofi toliko mnogo

bave onime što jedu. Ne treba poricati da u nekim antropozofskim

krugovima, u kojima se na lak način hoće duboko ući u duhovni život,

vladaju mnoge nejasnoće. Neki vjeruju da trebaju nešto izbjegavati,

nešto ne jesti ili ne piti i da će samim tim steći više stupnjeve spoznaje.

To je zabluda kao i upravo navedeno shvaćanje Feuerbachova izrijeka

"Čovjek je ono što jede", koje je, najblaže rečeno, jednostrano.

No, upravo duhovna znanost može ovu rečenicu okrenuti u svoju

korist, ali drukčije od onoga što smatraju materijalisti, i to dvostru­

ko drukčije. Ponajprije, već smo više puta naglasili da je za duhovnu

znanost sve ono što nas okružuje izraz duhovnog. Mineral, biljka ili bilo

što drugo u našoj okolini samo su vanjska materijalna strana duhovnog,

kao što su i čovjekovi udovi izraz duhovnog. Iza svega materijalnog je

duhovno, tako i iza hrane, te njom ne primamo samo materijalno očima

vidljivo, već i ono duhovno, što se nalazi iza nje. Hranom, dakle, ovisno

o materiji, susrećemo ono duhovno, koje se kroz nju objavljuje. Ovo je

rečeno pojednostavljeno, ali onaj tko je shvatio može materijalističku

rečenicu "Čovjek je ono što jede" prihvatiti na određen način, samo

istodobno moramo znati da uz materijalni proces postoji i duhovni.

To je, međutim, samo jedan od načina kako se, glede ovakvih

pitanja, možemo orijentirati u skladu s duhovno-znanstvenim svjeto­

nazorom. Kada duhovna znanost smatra važnim istražiti prirodu hrane,

to je zbog toga jer se tako stječe svojevrstan pregled odnosa čovjeka i

prirode. Čovjekov odnos prema prirodi izgrađuje se, prije svega, na

taj način što se čovjek, primajući prirodu koja ga okružuje, povezuje s

onim što je u njoj. S tim u vezi postavlja se pitanje: Nije li čovjek, zato

što prisvaja ono što je vani, ovisan o snagama koje vani djeluju i može

li se osloboditi tih snaga? Može li se čovjek s pomoću hrane osloboditi

svoje okoline tako da nad okolinom zadrži određenu moć i određeni

utjecaj? Može li čovjek jednim načinom prehrane doista biti ono što

jede, a da se nekim drugim načinom oslobodi prisile nastale prehranom?

Duhovna si znanost postavlja pitanje: Kakva mora biti prehrana da se

čovjek oslobodi njezine prisile, da bi pomalo zagospodario i ovladao

onime što se u njemu zbiva?

1 . S L O B O D A I Z B O R A

Budući da si postavljamo pitanja o prehrani s duhovnog stajališta,

moramo nešto reći o općenitom stajalištu duhovne znanosti o tome.

Pitanja vezana uz prehranu i zdravlje treba shvatiti tako da se duhovnoj

znanosti ni na koji način ne pripisuje nametanje nekog smjera. Ako ne­

tko misli da će se danas agitirati za ili protiv neke hrane ili uživala posve

je u krivu. Nitko ne bi trebao odavde otići misleći da mi zagovaramo

ili da se protivimo apstinenciji, vegetarijanstvu ili mesnoj hrani. Sva

pitanja o dogmama, o nečemu jedino zadovoljavajućem, nemaju ništa

zajedničkog s najunutarnijim osjećajem za duhovnu znanost. Nipošto

neću agitirati i ni na koji način išta nametati, samo hoću reći kako doista

jest te da bi svatko mogao svoj život uskladiti sa zakonima postojanja

onako kako sam hoće. U današnjem će se predavanju, dakle, iznijeti

činjenice o tom području. S druge vas strane lijepo molim da uzmete u

obzir da ne govorim za uži antropozofski2 krug slušatelja koji žele postići

određeni napredak i držati se posebnih uvjeta. Danas (17. 12. 1908.)

18

ćemo se prehranom baviti u općeljudjkom smislu. Zbog velikog opsega

teme moći će se iznijeti samo ponešto, a ispustit će se ono što je vezano

uz zdravi život. O tome će biti riječi u sljedećem predavanju.

Budući da ćemo se baviti prehranom u užem smislu nećemo se

obazirati na proces disanja. Da bi održao životne procese svojeg orga­

nizma, čovjek unosi bjelančevine, ugljikohidrate, masnoće i soli3.4 Pozna­

to vam je da čovjek potrebe vlastitog organizma zadovoljava takozvanom

raznovrsnom hranom. Ovi glavni sastojci, koje čovjek prima hranom,

djelomice su životinjskog podrijetla, djelomice biljnog. Medu našim

suvremenicima više je pobornika raznovrsne nego jednostrane prehrane;

onih koji jedu hranu samo životinjskog ili samo biljnog podrijetla.

Moramo se zapitati: Kako se zakoni naše okoline, iz koje uzima­

mo hranu, odnose prema istinskim snagama i potrebama ljudskog orga­

nizma? Stoga ćemo govoriti samo o ljudima, a ne o životinjama5.

Čovjek je olako sklon, prema takozvanim znanstvenim rezultatima

svoga vremena, vlastiti organizam shvaćati isključivo materijalistički.

Duhovna znanost to mora promijeniti ukazujući i na duševno-duhovni

dio čovjekovog bića. Iako ne uvijek teoretski, u praksi je ipak uvriježen

pristup koji se temelji na, manje-više nesvjesnom, mišljenju da je čovjek

uglavnom fizičko tijelo, sastavljeno od kemijskih tvari u njihovom uza­

jamnom djelovanju. Ove se tvari analiziraju do kemijskih elemenata

a zatim se prema istraživanjima njihovog djelovanja pokušava stvoriti

slika o tome kako bi one djelovale u velikoj retorti s kojom se čovjeka

uspoređuje. No, nisu upitne teorije, nego načini mišljenja. Istinskom

praktičaru nije stalo do toga što netko misli, nego kako njegove misli

djeluju. Nije riječ o tome je li čovjek idealist ili nije, nego je za život

važno ima li on plodonosne misli koje pospješuju i unapređuju život.

Ne smije se smetnuti s uma da upravo duhovna znanost nema ništa

s dogmom, s bilo kojom vjerom. Onaj tko želi može o duhovnom

teoretizirati koliko hoće, ali nije stvar u teoretiziranju već u tome jesu li

te misli plodonosne kad ih se provodi u život. Govori li netko, dakle, da

nije materijalist, da vjeruje u životnu snagu, štoviše u duh, ali se prema

sebi, glede prehrane, nastavlja ponašati kao da je on-čovjek jedna velika

retorta, onda njegov svjetonazor ne može biti plodonosan. Duhovna

znanost o ovim konkretnim pitanjima, vezano uz prehranu ili, pak,

uza zdravlje, može iznijeti vlastiti sud samo onda ako ih je sama kadra

pomno rasvijetliti.

1')

2 . Č E T V E R O Č L A N O S T Č O V J E K O V O G B I Ć A

2.1. Fizičko tijelo

Potrebno je ponovno razjasniti četveročlanost6 čovjekova bića. Za

duhovnog istraživača čovjek nije samo fizičko tijelo koje se vidi očima,

koje se može dodirnuti rukama već je ono samo jedan član čovjeko­

vog bića. Fizičko tijelo se, dakako, sastoji od istih kemijskih tvari koje

nalazimo i u prirodi. No, u prirodi čovjeka su i viši članovi.

2.2. Životno ili etersko (tekuće) tijelo

Već sljedeći član čovjekova bića je nadosjetilni, njegova je realnost iznad

fizičkog tijela. On je osnova fizičkom tijelu i tijekom cijeloga čovjekovog

života neprestano se bori protiv raspadanja fizičkog tijela. U trenutku

kada čovjek prolazi kroz vrata smrti, fizičko tijelo podliježe zakoni­

ma raspadanja koji vladaju u materijalno-osjetilnom svijetu, jer ga je

napustilo životno tijelo koje se je tijekom života borilo protiv njegovog

raspadanja. Ono tvarima i snagama daje obrnuti smjer, dovodi ih u

obrnute odnose od onih u kojima bi bili da slijede same sebe. Vidovitoj

je svijesti životno tijelo isto tako vidljivo kao što je fizičko tijelo vidljivo

očima. Životno ili etersko tijelo čovjeku je zajedničko s biljkama.

2.3 . Osjetilno-duševno ili astralno (zračno) tijelo

Iz ostalih predavanja znamo da čovjek ima i trećeg člana svojeg bića,

astralno tijelo. Kakvo je ono? Astralno tijelo je nositelj radosti i žalosti,

požude, nagona i strasti, prije svega onoga što nazivamo našim unutar­

njim duševnim životom. Sve ovo prebiva u astralnom tijelu. Ono je,

također, duhovno vidljivo, kao i fizičko tijelo za fizičku svijest. Astralno

tijelo je čovjeku zajedničko sa životinjama.

2.4. Ja (toplinska organizacija)

Četvrti član je nositelj Ja-samosvijesti. Zbog njega je čovjek kruna

stvaranja i time nadvisuje zemaljske stvari koje ga okružuju.

Tako je čovjek četveročlano biće s tri nevidljiva i jednim vidlji­

vim članom. Oni uvijek djeluju jedan kroz drugog i jedan s drugim.

Svi rade na svakome pojedinom i svaki pojedini radi na svim ostalima.

Stoga proizlazi da je čovjekovo fizičko tijelo, kakvoga vidimo u svim

svojim dijelovima, izraz nevidljivih članova čovjekove prirode; ovo

vrijedi samo za čovjeka. Fizičko tijelo, koje vidimo, ne bi moglo služiti

samom životu, održavanju i razmnožavanju, kad ne bi imalo etersko

tijelo. Svi organi za hranjenje i razmnožavanje, žlijezde itd., vanjski su

izraz eterskoga tijela. Oni su ono što etersko tijelo gradi na fizičkom

tijelu. Ono što astralno tijelo gradi na fizičkom tijelu, između ostalog, je

živčani sustav, ono je graditelj, akter, živčanog sustava. Upravo kao što

je urar izradio sat, strojar stroj, tako si možemo predočiti da je astralno

tijelo izradilo živce. Svojstvenost čovjekova krvotoka, djelovanje krvi,

jest vanjski, fizički izraz Ja-nositelja, nositelja samosvijesti. I čovjekovo

fizičko tijelo je četveročlano na određeni način. Ono je izraz svojega

fizičkog člana, dakle sebe samog i tri viša, nevidljiva člana. U potpunosti

fizički su osjetilni organi, žlijezde su izraz eterskog tijela, živčani sustav

astralnog tijela, a krv je izraz Ja.

3. D V O Č L A N O B I Ć E B I L J K E (fizičko i ž ivotno tijelo)

Za razliku od čovjeka koji je četveročlano biće, biljke su, naprotiv,

dvočlana bića. Biljke imaju fizičko i etersko tijelo. Čovjeka može­

mo uspoređivati s biljkom samo ako polazimo od sveobuhvatnog,

i uvažavamo unutarnje, duhovno. Naime, trebamo znati da tada

četveročlano čovjekovo biće uspoređujemo s dvočlanim bićem biljke.

Da bismo si pomogli, možemo poći od Fizičkih, poznatih činjenica

- možemo ukazati na to kako biljka izgrađuje svoj organizam, kako

anorganske tvari spaja u potrebne sastojke. Biljka ima snagu pojedine

nežive sastojke na najčudesniji način učlaniti u svoje tijelo. Dovoljno

je samo navesti primjer procesa disanja koji pokazuje kako su procesi

u čovjekovom tijelu i u biljke čudesno povezani. Čovjek udiše kisik, a

otpušta ugljičnu kiselinu7. Ona je čovjeku neupotrebljiva, ali je većina

biljaka može koristiti. Od nje biljke dobivaju potreban ugljik da bi

obnovile svoj organizam, dok najveći dio kisika otpuštaju. Većina

biljaka, uz to, treba još i sunčevu svjetlost. Bez nje ne bi mogle izgraditi

svoj organizam. Sunčeva svjetlost koja, na naše zadovoljstvo, struji

prema nama i može nas duševno oživjeti, istodobno veličanstveno

pomaže izgraditi organizam biljke. Pritom se događa čudo, ona pomaže

biću biljke izgraditi organske tvari. O n o isto svjetlo koje našim očima

omogućuje da budu djelatne, pomaže biljci da se izgradi.

Astralno tijelo, koje čovjek ima, biljke nemaju. Biljke imaju

etersko tijelo koje, pomoću sunčeve svjetlosti, izgrađuje fizičko tijelo.

Etersko je tijelo jednom svojom stranom okrenuto prema tvarnom.

Čovjek ne može razviti svoj fizički organizam ako na određeni način

ne čini nešto što se odvija suprotno onome što čine biljke. Primje­

rice, proces disanja u čovjeku suprotan je procesu disanja u biljkama.

Samim time čovjek proživljava suprotan proces. Isto to možemo kazati

za cjelokupno hranjenje čovjeka - ono se mora odvijati tako da se sve

što se u biljci izgradi, u čovjeku ponovno razgradi.

Proces razgradnje u čovjeku je vrlo značajan. Kad bi samo etersko

tijelo izgrađivalo fizičko tijelo, nikad se ne bi pojavila svijest, duševni

osjećaj. Unutarnje se mora uvijek ponovo razgraditi, ono što etersko tijelo

izgradi. Unatoč tome što je etersko tijelo istinski borac protiv razgrad­

nje, uvijek se dio po dio razgrađuje, a ono što uzrokuje ovu razgradnju,

što sprječava čovjeka da postane biljkom, jest astralno tijelo.

3.1. Dinamička povezanost životnog tijela biljke

i osjetilno-duševnog tijela čovjeka

Sunčeva svjetlost i čovjekovo astralno tijelo su, na neki način, dvije

suprotnosti. Za onoga tko vidovitom sviješću upoznaje čovjekovo

astralno tijelo, ono je unutarnja svjetlost duhovne vrste, nevidljiva

vanjskim očima. Ovo astralno tijelo je duhovno svjetlosno tijelo.

Ono je suprotnost vanjskoj svjetlosti. Zamislite si da sunčeva svjetlost

slabi dok se ne ugasi, pa joj dopustite da prodre na drugu stranu dok

ne postane negativ: tako ćete imati unutarnji izvor svjetlosti. A ta

unutarnja svjetlost ima obrnutu zadaću od vanjske svjetlosti koja iz

anorganskog materijala treba izgraditi tijelo biljke. Unutarnja svjetlost,

koja postupno razgrađuje, može samom sviješću dovesti čovjeka do

višeg stupnja negoli ga postižu biljke, s tim da biljne procese okrene

u suprotan smjer. Zapravo, čovjek je zbog svoje unutarnje svjetlosti

u svojevrsnoj suprotnosti prema biljci. To je duhovno poimanje,

i daljnjim bismo promatranjima vidjeli da se razgradnja pokrenuta

astralnim tijelom nastavlja pomoću Ja. No, danas se nije potrebno više

time baviti.

Razmotrimo sada odnos čovjeka i biljke koji postoji samim time

što si čovjek, jedući biljnu hranu, uzima od biljke potrebne tvari. Čovjek

u samom sebi za cijeli svjetski proces nastavlja ono što je biljka gradila.

Ono što etersko tijelo biljke izgrađuje s pomoću sunčeve svjetlosti,

to astralno tijelo čovjeka neprestano razgrađuje, ali ono time čovjeku

učlanjuje živčani sustav, te ga na taj način uzdiže svjesnom životu. Stoga

je astralno tijelo, zato što je negativno svjetlosno tijelo, drugi pol, pol

suprotan biljnom. U osnovi procesa izgradnje biljnog organizma jest

duhovno. Tako duhovnom znanošću sve više stječemo uvid da je svjetlost

koja nas obasjava također samo vanjski izraz duhovnog. Sa svjetlosti nam

neprekidno pritječe duhovno, pritječe nam svjetlost duhovnog. Ono što

se skriva iza ove fizičke svjetlosti je ono što se, razdijeljeno u dijelove,

pojavljuje i u astralnom tijelu čovjeka. U svjetlosti sunca duhovno se

pojavljuje prema van u svojemu fizičkom obliku, a u astralnom tijelu na

astralni način. Duhovno, koje je u svjetlosti, radi u nama na izgradnji

našega živčanog sustava i to preko biljke. Tako čudesno zajednički

djeluju život biljke i ljudski život.

4 . T R O Č L A N O B I Ć E Ž I V O T I N J E

(fizičko, ž ivotno i os jet i lno-đuševno tijelo)

4.1. Dinamička povezanost osjetilno-duševnog tijela

životinje i osjetilno-duševnog tijela čovjeka

Čovjek hranom uspostavlja odnos i sa životinjskim svijetom, koji je

različit od odnosa s biljnim svijetom. U biću životinje, od koje čovjek

priprema hranu, na izvjestan su se način već dogodile promjene.

Tvari iz hrane, koje čovjek inače djevičanske i svježe prima od biljke,

u hrani životinjskog podrijetla već su djelomice promijenjene, već su

pripremljene. Jer, životinji su učlanjeni astralno tijelo i živčani sustav tako

da čovjek prima nešto što mu ne dolazi djevičansko, nego je već prošlo

proces, već je primilo astralne snage. Ono što živi u životinji, u sebi već

sadrži razvijene astralne snage. Čovjek bi, dakle, mogao povjerovati da

će mu astralne snage u hrani životinjskog podrijetla prištedjeti trud. No,

takvo mišljenje nije posve točno. Pokušajte zamisliti sljedeće: Gradim

kuću prema svojem nacrtu od određenog materijala i s odgovarajućim

strojevima. Pretpostavimo, međutim, da su tri ili četiri druge osobe već

nešto radile na kući i da nakon toga ja trebam završiti izgradnju te kuće

prema svome nacrtu. Hoće li mi to olakšati posao? Zasigurno neće.

Postoji mišljenje da je čovjeku olakšan rad upravo time što prima nešto

na čemu se već prije radilo. No, čovjek će postati okretnije i samostalnije

biće upravo primanjem onoga što je izvorno.

Još jedna slika: Netko ima vagu s dvije plitice. Jednaki utezi drže

ravnotežu. Na obje strane može biti po 50 kg. To, međutim, uvijek nije

tako. Mogu uzeti vagu na kojoj preteže jedan uteg. Tada za dvostruko

veću udaljenost treba samo pola težine utega. U ovom će se slučaju te­

žina odrediti prema udaljenosti. Dakle nije riječ samo o snazi, o količini

snage, već posebice o finoći tvari. Životinja ne prerađuje tvari, moglo bi

se reći, u potpunosti, jer ono što je čovjek hranom životinjskog podrijetla

primio - ono što se događalo u astralnom tijelu životinje - to djelovanje

čovjek mora prvo svladati. No, zato što je astralno tijelo djelovalo tako

da se u svjesnom biću proces već odigrao, čovjek unosi u svoj organizam

nešto što djeluje na njegov živčani sustav. To je osnovna razlika između

hrane biljnog i hrane životinjskog podrijetla.

5 . H R A N A B I L J N O G P O D R I J E T L A

- H R A N A Ž I V O T I N J S K O G P O D R I J E T L A

5. /. Čovjek i biljni svijet

Hrana životinjskog carstva djeluje posve specifično na živčani sustav, a

time i na astralno tijelo. No, biljnom hranom živčani sustav ostaje netak­

nut nečim vanjskim. U tom slučaju živčani sustav ovisi isključivo o samom

čovjeku. Stoga njegovim živcima ne struje strani produkti, već samo

ono iskonsko u njemu samome. Onaj tko zna koliko mnogo čovjekov

organizam ovisi o živčanom sustavu, razumjet će što to znači. Kad čovjek

sam izgrađuje svoj živčani sustav, on je potpuno osjetljiv za ono što čovjek

od njega treba zahtijevati u odnosu na duhovni svijet. Biljnoj hrani čovjek

zahvaljuje da može podići pogled prema velikim povezanostima (svijeta)8,

što ga uzdiže iznad predrasuda koje izviru iz uskih granica osobnog

sebsrva. Mogućnost da slobodno i bezbrižno, širokih pogleda upravlja

životom i mišljenjem, ima čovjek upravo zahvaljujući svom odnosu prema

hrani biljnog podrijetla. Dade li se čovjek zavesti ljutnjom, antipatijom,

predrasudama, to zahvaljuje hrani životinjskog podrijetla.

5.2. Čovjek i životinjski svijet

Ovdje se, međutim, ne agitira za hranu biljnog podrijetla. Naprotiv:

hrana životinjskog podrijetla bila je ljudima nužna a i danas je

mnogostruko važna jer čovjek treba čvrsto stajati na zemlji, treba biti

umrežen u svojoj osobnosti. Sve što je čovjeku trebalo da bi namirio

svoje interese, povezano je s hranom životinjskog podrijetla. To što

ljudi mogu ratovati, što jedni prema drugima mogu osjećati simpatiju

i antipatiju, osjetilnu strast, potječe od hrane životinjskog podrijetla.

No, to što čovjek ne upada u ograničene interese, što može shvatiti

opće interese, zahvaljuje svojim odnosima prema biljnom svijetu iz

kojeg uzima hranu. Tako određeni narodi, koji se prvenstveno hrane

hranom biljnog podrijetla, pokazuju više sklonosti prema duhovnom,

dok su narodi koji se prvenstveno hrane hranom životinjskog podrijetla

više razvili hrabrost, neustrašivost i smjelost, što je također važno za

život. Ove karakteristike su nezamislive bez vlastite osobnosti, a ona

nije moguća bez hrane životinjskog podrijetla.

Danas govorimo o pitanjima s općeljuđskog stajališta. Jasno nam

je da se čovjek može prikloniti jednoj ili drugoj strani, ali hranom

životinjskog podrijetla može više utonuti u svoje osobne interese.

Ona će mu, međutim, zamagliti osjetila za veliki pregled postojanja.

Čovjek uglavnom nije svjestan koliko hrana može djelovati na način

razmišljanja, primjerice ako netko govori: "Opet ne znam zašto sam ja

tako postupio, azaŠto je on to tako učinio?" Ova čovjekova nemogućnost

da uoči povezanosti potječe od hrane. To usporedite s nekim tko može

sagledati velike povezanosti. Potom se osvrnite na hranu toga čovjeka,

a možda i na hranu njegovih predaka. Posve je drukčiji čovjek koji

je još od svojih predaka naslijedio djevičanski živčani sustav. Takav

čovjek ima drukčiji smisao za velike povezanosti. Najčešće se u jednom

životu ne može razoriti ono što su utemeljili preci. Ako je čovjek koji

je, primjerice, podrijetlom seljak iritiran onim što nosi naslijeđem,

onda je njegovu osjetljivost uzrokovalo upravo meso.

Napredak je u tome da se čovjek, ako potrebe za bjelančevinama

nisu nastale u njemu, u samoj njegovoj prirodi, ograniči na onu hranu

životinjskog podrijetla koja još nije pobuđena strastima, kao što je to

mlijeko. Hrana biljnog podrijetla zauzimati će sve značajnije mjesto u

prehrani ljudi.

S obzirom na pojedine hranjive tvari možemo istaknuti neke pred­

nosti hrane biljnog podrijetla. Kad čovjek svoje potrebe za bjelančevinama

zadovoljava hranom biljnog podrijetla, pri čemu je svakako potreban veći

napor, tada on razvija snage koje njegovživčani sustav čine svježijim. Mnogo

bi se toga, čemu čovječanstvo ide u susret dok prevladava mesna hrana,

izbjeglo lead bi se davala prednost hrani biljnog podrijetla. Možemo uočiti

da hrana biljnog i životinjskog podrijetla suprotno djeluju. Za ilustraciju

si možemo predočiti fizikalne procese pod utjecajem mesne hrane. Crvena

krvna tjelešca postaju teža, tamnija, krv je više sklona zgrušavanju. Lakše

nastaju naslage soli, naslage fosfata.

Prevladava li hrana biljnog podrijetla, moć taloženja krvnih

tjelešaca je znatno manja. Čovjeku je moguće postići da krv ne poprimi

posve tamnu boju. Upravo je zato čovjek sposoban da iz Ja ovlada

povezanošću svojih misli, dok je teška krv izraz ropske predanosti

onome što se životinjskom hranom učlanjuje u njegovo astralno tijelo.

Ova nam je slika potpuno vanjski pokazatelj istine o kojoj govorimo.

Odnos s biljnim svijetom čovjeka jača iznutra.

Mesnom si hranom čovjek učlanjuje nešto što mu postupno postaje

potpuno strano, što u njemu nalazi vlastiti put. To će se izbjeći ako

je hrana pretežno biljnog podrijetla. Kad tvari u nama krenu vlastitim

putem, prorade snage koje uzrokuju stanja histerije i epilepsije. Budući

da živčani sustav ove impregnacije prima izvana, čovjek podliježe

raznovrsnim živčanim bolestima.

lako vidimo da u određenom smislu "čovjek jest ono što jede".

53. Djelovanje mlijeka - proizvod životinjskog podrijetla

Ulaženjem u detalje još bi se moglo mnogo toga dokazati, ali iz dva

spomenuta primjera proizlazi da čovjek ne bi smio biti jednostran,

niti generalizirati. Jednostrani bi vegetarijanac mogao reći: "Ne bismo

smjeli uživali mlijeko, maslac i sir". No, mlijeko je produkt u čijoj

proizvodnji u životinji prije svega sudjeluje etersko tijelo, dok astralno

tijelo sudjeluje u najmanjoj mjeri. Čovjek kao sisavac može u svojim

prvim danima živjeti samo od mlijeka. Ono sadrži sve što čovjeku u

prvim danima života treba a uz to, kao što sam već rekao, astralno tijelo

na nastajanje mlijeka djeluje samo ograničeno. Kad čovjek u dubokoj

starosti isključivo uživa mlijeko, i pije ga kada god je to moguće, postiže

posve osobitu mogućnost djelovanja. Naime, on, s jedne strane, ne

uzima nešto što je već prerađeno izvan njega i što bi moglo utjecati na

njegovo astralno tijelo te, s druge strane, mlijekom dobiva nešto što je već

pripremljeno, što ga osposobljava da u sebi razvije posebne snage svog

eterskog tijela s kojima može ozdravljujuće djelovati na svoje bližnje.

Iscjelitelju koji hoće ozdravljujuće djelovati na svoje bližnje, posebno će

pomoći isključivo uživanje mlijeka.

5.4. Djelovanje alkohola - proizvod biljnog podrijetlu

S jedne strane smo opisali utjecaj mlijeka, proizvoda životinjskog

podrijetla, te je, s druge strane, potrebno opisati utjecaj alkohola9 -

sredstva za uživanje - koji se dobiva iz biljnog svijeta. On ima posebno

značenje. Alkohol prije svega nastaje onda kad prestaju istinski biljni

procesi, oni što se zbivaju čudesnim djelovanjem svjetla kojemu je

astralno tijelo suprotnost. On nastaje kad započne proces koji se odig­

rava na nižem1 0 stupnju, a čovjeku može naškoditi više od životinjske

hrane. Čovjek dovodi tvari u astralno tijelo, a djelatnošću astralnog

tijela one poprimaju poseban ustroj. No, razgradi li se ono što treba biti

dovedeno u astralno tijelo, na način kao što je to s alkoholom, tada se

djelovanje na Ja i na krv, koje se inače treba dogodiri s pomoću astralnog

tijela, događa bez astralnog tijela. Djelovanje alkohola je karakteristi­

čno po tome da se ono što se inače treba dogoditi slobodnom odlukom

Ja, događa pod utjecajem alkohola.

U izvjesnom je smislu točno da čovjeku koji uživa alkohol treba

manje hrane. On pušta da njegovu krv prožimaju snage alkohola; on

predaje strancu ono što bi trebao učiniti sam. Na neki se način može reći

da u takvom čovjeku alkohol mijenja misli, osjećaje i osjete. Time što

čovjek svoje misli, osjećaje i osjete, koji bi se trebali pokoriti njegovom

Ja, predaje alkoholu, stavlja ih pod stegu nečeg vanjskog. Priskrbljuje si

materijalno Ja. Čovjek si može reći: Upravo pijući alkohol osjećam da

oživljujem svoje Ja. To, međutim, sigurno nije čovjekovo Ja već nešto

drugo, uz što je svoje Ja vezao.

Tako bismo mogli još mnogočim pokazati da čovjek može postajati

sve više ono što jede. No, duhovna nam znanost također pokazuje na

koji se način čovjek može osloboditi utjecaja snaga u hrani.

Danas sam vam htio samo u grubim crtama prikazati čovjekov

odnos prema vlastitoj okolini, te kakav je, s obzirom na hranu, njegov

odnos prema carstvima koja ga okružuju". Tko će ubuduće posjetiti

neko od predavanja, vidjet će da će se u pojedina pitanja moći udubiti

pod drukčijim okolnostima. Ovo vam je ujedno pokazalo da duhovna

znanost također zadire i u najmaterijalnije životne potrebe, da može biti

idealom čovjekove budućnosti. Danas (17. 12. 1908.) se smatra da su

procesi izgradnje i razgradnje u čovjeku isti kao u retorti i vjeruje se da

se proučavajući procese u retorti može otkriti što čovjeka liječi. No, doći

će vrijeme kad će ono što sam govorio o svjetlosti i astralnom tijelu biti

očito čak i onima koji istražuju u laboratoriju. Jer, može li netko tko

si govori da unutra u najmanjem djeluje najveće koje prožima vanjsko

fizičko svjetlo i koje svijetli do u duhovno u čovjekovoj svijesti, raditi

obična kemijska promatranja? Stoga će se istraživanja nastaviti u svjetlu

koje nam daje pregled nad cjelinom.

Sve što se nalazi u našoj okolini rođeno je iz duha. Duh je

praosnova svega. Hoćemo li spoznati istinu, iza nas mora, za vrijeme

istraživanja stajati duh. Tako ćemo spoznati istinu, a ona je ljudima

itekako potrebna.

P R E H R A N A K A O N A Č I N L I J E Č E N J A

U okusu čaja ima tanane čari

Koja ga čini neodoljivim i podobnim za idealizaciju.

U njemu nema nadmenosti vina,

Ni samosvijesti kave,

Ni glupavo nasmiješene neduinosti koke.

Kakuzo Okakura "Knjiga o čaju"

Danas ćemo govoriti o prehrani kao načinu liječenja s duhovno-znan­

stvenog stajališta, a što postaje silno važno ako ju se shvati na ispravan

način. Za to je potrebno navesti nekoliko gledišta o prehrani i o načinu

liječenja. Mnogo više nego kod bilo kojega drugog tumačenja morate

svakako uzeti u obzir da se odabiru posve aforistične pojedinosti iz

beskrajno širokog područja te da je već danas (22. 10. 1906.) vrlo teško

govoriti opće razumljivim jezikom. Stoga se s duhovno-znanstvenog

stajališta može samo približno govoriti, jer u današnjem proširenom

krugu nisu prisutni samo oni koji bi bili u stanju zaista osjetiti istinsko

značenje svake riječi.

U okultnim školama1 \ čiji se pripadnici već nalaze na višem stupnju,

moguće je sporazumijevanje točno ustanovljenim načinom izražavanja,

tako da određena riječ izražava odgovarajući impuls osjećaja. Riječi s

kojima se može samo nagovijestiti duhovno-znanstveno u svakidašnjem

govoru imaju često drukčije značenje. No, već danas treba pokušati

govoriti o pitanjima koja istodobno imaju i praktičnu vrijednost. Neće,

naravno, imati mnogo od toga oni koji ne vjeruju da su djelovanja

proizišla iz uzroka u duhovnom svijetu mnogo jača od djelovanja

vanjskog, fizičkog svijeta. Poneki će teoretizirati da su u onom što se

mora označiti kao duh, a što snažno djeluje u svijetu, sadržane snage

nalik elektricitetu, magnetizmu, itd. No, stvarno će se značenje postići

tek onda kad svatko o tome stekne dublji osjećaj i razumijevanje.

Prema današnjoj kulturi života, duhovna je znanost u različitim

položajima. Ponajprije će je pogrešno razumjeti oni koji žele nastaviti

konzervativno živjeti u starim kolotečinama, kao i oni koji žele

reformirati najrazličitija područja života. Različite grupe ljudi susreću

se s duhovnom znanosti i, zapravo, smatraju posve prirodnim da

duhovna znanost treba doći k njima, a ne oni k njoj. Lako je razumjeti

da, primjerice, radikalan borac za zaštitu životinja neće svoje snage i

iskustva ponuditi duhovno-znanstvenom pokretu, već se ljuti što svi

antropozofi neće odmah pristupiti pokretu za zaštitu životinja. Takvo

što se može doživjeti na svim mogućim područjima i to je posve

prirodno. Budući da je antropozofski pokret univerzalan, on se prema

različitim pokretima odnosi kao što se plan građevinskog poduzetnika

odnosi prema radovima koje na kući trebaju izvršiti drvodjelci, zidari i

ostali radnici. Onaj, dakako, tko vodi cijelu izgradnju, mora od radnika

zahtijevati da potrebne upute primaju od njega. Zbog toga, također, ni

duhovna znanost ne može prihvatiti da se ona pridruži pokretima poput

društva homeopata, antialkoholičara i ostalih kada to zahtijevaju od nje,

već se sva specijalizirana područja trebaju učlaniti u duhovno-znanstveni

pokret koji bi morao težiti, dakako iznutra, temeljitoj promjeni na svim

područjima života.

Osobito je lako pogrešno shvatiti položaj antropozofije prema

znanosti. Ne samo da znanstvenici vjeruju da im je antropozofija

neprijateljica koja ne želi ništa znati o znanosti, nego tako misle i

poneki njezini prijatelji. Naime, znanstveno obrazovani liječnik koji

djeluje u skladu sa zahtjevima struke može lako stvoriti predrasudu da

se antropozofija ne služi znanstvenim metodama, te da zato ne ide ruku

pod ruku sa znanošću. To, međutim, nije točno.

Danas od mnogih ljudi čujete samo parolu za parolom. Na

neki je način posve opravdano to što postoje specijalisti. Oni u svojoj

struci ne koriste fraze, već to čine oni koji se povode za njima. Upravo

želim istaknuti jednu takvu frazu. S mnogih se strana čuje da se ljude

može lako obmanuti ako se govori o otrovu. Izgleda vrlo razumljivo

kad se kaže: "Otrov ne smije doći u tijelo!" - Istodobno se ističe

važnost prirodnog načina liječenja. Sto se uopće podrazumijeva pod

prirodnim, a što pod otrovnim? Prirodno je također i djelovanje koje

ima otrov beladone1 3 na čovjekov organizam, jer i ono je potpuno

prirodno. Doista je razumljivo da su sva djelovanja podvrgnuta

prirodnim zakonima, prirodna. A, što je to otrov? Voda je jak otrov

kad se iskapi cijeli kablić, jer tada djeluje prilično razarajuće, a arsen je

veoma djelotvoran ako se upotrijebi u odgovarajućim kombinacijama.

Zato je uistinu potrebno proučavati prisan odnos između čovjekovog

organizma i prirode izvan njega.

Još je Paracelsus14 svojim uvjerljivim govorom ukazivao da su

određeni procesi u čovjekovom tijelu povezani s istovrsnim procesima

u vanjskoj prirodi, primjerice kolera s arsenom. Koleru je također

nazvao arsenicus zato jer je znao da kod kolere i kod arsena djeluju

isti čimbenici i zato što je istodobno prepoznao način na koji se tvari

međusobno harmoniziraju. Dakle, najprije moramo proniknuti u proces

koji se odvija u prirodi.

Nešto drugo priječi sporazumijevanje sa znanošću, a to je ma­

terijalistički način mišljenja koji sva pitanja, koja se ovdje iznose,

iskrivljava. Podsjetimo se na djelovanje određenih metala1 5 na čovjekov

organizam. Netko bi, međutim, mogao tvrditi da je duhovna znanost

čisti materijalizam kad objašnjava da snage u mineralima i metalima

stvarno djeluju materijalno na čovjekov organizam. No, ona ujedno zna

da je materija u određenom odnosu prema duhu. Tko zaista zastupa

duhovni pogled na svijet, spoznaje da upravo kod spomenutih tvari nije

riječ o pukoj materiji, nego da u njoj, isto kao i u biću unutar njegovog

fizičkog tijela žive duh i duša. U tom smislu duhovna znanost govori

o duhu koji je utjelovljen u zlatu, kvarcu, arsenu ili otrovu beladone

(pšenici, grahu, zelju, itd.). Za duhovno-znanstvenog istraživača svijet

je pun duhovnih bića. Duhovnost utjelovljena u olovu15 ima onakav

odnos prema čovjekovom organizmu o kakvom je jučer (21. 10. 1906.)

bilo govora. Duhovna znanost ne proučava duhovna bića koja nemaju

ništa zajedničkog s našim svijetom, već ona duhovna bića koja su u

svakom djeliću metala, kao, uostalom, i u svemu što nas okružuje. Zbog

toga su tvari za duhovno-znanstveni svjetonazor oduhovljene. Duhovne

analogije počivaju na stvarnim duhovno-znanstvenim istraživanjima.

Antropozofija ne govori protiv znanstvenih disciplina. Specijali­

zacija mora postojati i čovjek ne treba prelaziti preko vanjskih činjenica.

Nemoguće je, međutim, prema stanovitome specijaliziranom znanju

steći cjelovit uvid o svijetu. Liječnik bi, također, trebao nešto znati o

višim svjetovima. Tada bi se on drukčije odnosio prema svom poslu

negoli liječnik koji ništa ne zna o velikim povezanostima. I simptome bi

drukčije procjenjivao. Jedno promatranje ili jedan doživljaj vjerojatno

bi se smatrao samo djelićem kada bi se sagledavao kao dio cjeline.

Kao Što se od svakoga tko radi u kulturi traži da zadovoljava stanovite

uvjete, tako će se u budućnosti i od liječnika tražiti duhovno-znanstveno

obrazovanje. Nije riječ samo o iskustvu i sposobnostima već o nečemu

posve drugom. Uzmimo primjer Hahnemanna 1 6, osnivača homeopatije.

Paracelsus i Hahnemann se uvelike razlikuju. Liječnik 16. stoljeća još1 7

je do određenog stupnja bio vidovit. Tada je to svojstvo bilo naširoko

rasprostranjeno. Hahnemann više nije bio vidovit. On je djelovanje

ljekovitog sredstva mogao odrediti samo ispitivanjem pomoću osjetila.

Odnos čovjeka s bićima prirode i prirodom samom, kao što mi ovdje

razmišljamo, jest analogan odnosu spolova kojega prvenstveno određuje

simpatija. Ova tajanstvena nit koja međusobno privlači spolove jest snaga

koja djeluje unutar živućeg. To što nekog čovjeka privlači neka žena ne bi

trebalo shvatiti kao nešto loše u mističnom smislu riječi. Tko se školuje za

nadosjetilnog promatrača svijeta ima prema svemu živom oko sebe sličan

odnos - on se može nazvati univerzalnim. Kao što postoji specifičan odnos

između žene i muškarca, tako postoji i specifičan odnos između čovjeka

i fenomena u njegovoj okolini. Tko u sebi izgrađuje snage koje djeluju

unutar živućeg, stječe sposobnost da može spoznati taj specifičan odnos

koji postoji između čovjeka i neke tvari (hrane, drugog bića). Istim tim

snagama se stječe spoznaja i o djelovanju ozdravljujućih snaga.

Paracelsus nije najprije trebao provjeravati kao što se ne treba

provjeravati privlači li magnet željezo. Znao je koju ljekovitu snagu ima

crvena pustikara18. Takvo će se znanje ponovno steći tek onda kad liječ­

nik spozna da znanje ne ovisi samo o intelektualnom razumijevanju već,

također, o njegovom unutarnjem životnom stavu; kad spozna da on sam

mora postati posve drukčijim čovjekom. Kad promijenisvoj temperament,

karakter i cjelokupni ustroj vlastite duše, tek će tada moći razviti snage

razumijevanja i snage spoznaje o snagama svijeta koje harmoniziraju

čovjeka. No, to neće biti moguće u skoroj budućnosti. Duhovno-

-znanstveni svjetonazor postavio je, prije svega, određena načela od kojih

bi se poneka trebala uključiti u ova opća razmatranja. Onome tko hoće,

ona mogu koristiti. Pritom dolaze u obzir četiri važne okolnosti.

1 . P O V E Z A N O S T P R O B A V E

S D J E L A T N O Š Ć U M I Š L J E N J A

Prva važna okolnost je da postoji određena povezanost između onoga što

nazivamo probavom i onoga što zovemo djelatnost mišljenja. Drugim

riječima: ono što je probava u nižem području, to je djelatnost mišljenja

u višem području. Oboje je unutar čovjekovog organizma i kao što se

čovjek izražava na fizičkom planu, probava i djelatnost mišljenja to

čine unutarnjom povezanošću. Sada trebamo reći nešto konkretnije

o toj povezanosti. U djelatnost mišljenja spada mogućnost logičkog

zaključivanja, pravilno izvođenje jednog pojma iz nekoga drugog.

Zaključivanje unutar djelatnosti mišljenja je nešto posve izvjesno.

Izvođenjem određenih vježbi djelatnost mišljenja može se odvijati točno

određenim smjerom.

1.1. Djelovanje kave na probavu i djelatnost mišljenja

Kao što sam čovjek kada radi logičke vježbe djeluje duševnim na

djelatnost mišljenja19, tako i jedno specifično sredstvo, zapravo kava20,

djeluje putem probave. To nije nikakva fantastična pretpostavka nego

se ova činjenica može dokazati: kao što kava djeluje na želudac, tako

praktične logične vježbe djeluju na čovjekovo mišljenje. Pijenje kave

na određen način pospješuje logičnu dosljednost mišljenja, pa je posve

točno da njeno uživanje poticajno djeluje na jačanje mišljenja. No, kava

potiče nesamostalan način mišljenja. Djeluje kao prisila. U sebi čovjek

osjeća određenu ovisnost, nešto poput djelovanja izvana. Hoće li čovjek

dosljedno misliti, a pritom ostati ovisan, neka pije mnogo kave. Hoće

li, međutim, samostalno misliti, mora se osloboditi upravo onoga što

djeluje iz donje sfere, te u sebi izgraditi snage koje proistječu iz duše.

Onda će, također, iskusiti da je određenim vježbama19 svoj želudac

ponovno doveo u red i da ga može sačuvati zdravim.

1.2. Djelovanje čaja na probavu i djelatnost mišljenja

Nasuprot uređenoj, dosljednoj djelatnosti mišljenja jest mišljenje koje se

ne može zaustaviti na jednoj misli. To je nestalno, nedosljedno mišljenje.

Ono djeluje rastreseno na karakterističan način, misli se ne mogu među­

sobno povezivati. Takvo mišljenje ima, također, svoj korelat u određenoj

tvari koja djeluje na probavu, a sadržana je u čaju. Čaj, zapravo, u donjoj

sferi djeluje kao sve ono što u gornjoj sferi uzrokuje da misli bježe. Iz toga

možete zaključiti da djelovanje čaja u nekim prilikama može biti prilično

štetno. Nemojte, međutim, pomisliti da netko tko cijeli život stalno pije

čaj, mora iznutra biti posve rastrojen. Ne djeluje li čaj na njega štetno, to

samo pokazuje da je njegov organizam dovoljno otporan.

Upravo se na području povezanosti probave s djelatnošću mišljenja

treba još mnogo toga otkriti. Trebalo bi biti jasno da čovječanstvo mora

sve više pribjegavati svjesnom načinu prehrane. Onaj tko danas spoznaje

to područje često čini još jednu pogrešku. Ona je u sljedećem: Čovjek

previše želi učiti od onoga što zove priroda; želi posve slijediti samo

prirodu. Paracelsus je rekao nešto suprotno: Čovjek ne treba biti sluga

prirode. Liječnik, doduše, treba stalno ispitivati prirodu, ali pritom

mora biti umjetnik, mora slijediti prirodu. No, pravo ljekovito sredstvo

Paracelsus nije vidio u neposrednom uzimanju iz prirode već u novim

proizvodima koji su stvoreni iz duha prirode. I ako je Paracelsus u medicini

očekivao epohu koja bi primjenjivala takvu vrstu novih proizvoda21 koji

bi bili istinska djelotvorna ljekovita sredstva. Dakle, riječ je o tome da bi

se trebalo prirodu samo proširiti na područje proizvodnje lijekova.

Kada se, međutim, danas hoće obrazložiti zbog čega bi raznovrsna

hrana trebala biti najbolja za čovjeka, tada se obično služi argumentima:

biljojedi su preživači, imaju posebno prilagođen želudac, odnosno, za to

odgovarajući probavili trakt. Mesojedi su grabežljiva, njihov probavni

trakt i zubalo prilagođeni su jedenju mesa. Zubi ljudi i probavni trakt

neka su sredina između onih u preživača i onih u grabežljivaca. Zato

sama priroda upućuje ljude na raznovrsnu hranu. No, sve u svijetu je

upravo u tijeku, u nastajanju i rastu. Nije riječ o tome kako čovjek

danas izgleda, nego kako on može postati drukčiji. Prijeđe li čovjek na

hranu biljnog podrijetla, organi koji su više prilagođeni mesnoj hrani

će kržljati, a razvijat će se organi potrebni za probavu hrane biljnog

podrijetla. Čovjek treba voditi računa o tome kako je bilo, a kako može

biti u budućnosti. Ne daje se čovjeku odgovarajuća hrana ako ga se

udaljava od trenutnog stanja, već prije svega onda kad se uzima u obzir

njegov unutarnji razvoj. Statistikama i vanjskim činjenicama obuhvaća

se samo vanjsko stanje, ali ne i smjer u kojem čovjek treba ići. Čovjek

mora svijet ipak promatrati sveobuhvatno.

1.3. Djelovanje šećera na probavu i djelatnost mišljenja

Obratimo pozornost na nacionalni karakter današnjeg ruskog seljaka,

a potom na onaj Engleza. Ruski će seljak, koliko je moguće, manje

naglasiti Ja. U Engleza je obrnut slučaj. Izvanjski se to uočava u načinu

pisanja. Englez piše ja velikim slovom. Nastavimo li slijediti stvarno

stanje, nalazimo da se u Engleskoj konzumira pet puta više šećera nego

u Rusiji. Ponovno, dakle, nailazimo na povezanost, u ovom primjeru na

povezanost procesa probave i procesa mišljenja. Odnosno, probava (u

čovjekovome donjem dijelu), uzrokovana povećanom količinom šećera,

i pojačana samostalnost mišljenja, u čovjekovome gornjem dijelu,

međusobno su povezani.

Posve je moguće da čovjek, ustreba li, može korigirati spomenute

odnose. Čovjek može svoju prehranu osmisliti tako da mu je za probav­

ljanje hrane potrebno samo malo vremena dok će, možda, netko drugi

trebati mnogo više vremena. Ova spoznaja nam, također, omogućuje da

se duboko zagledamo u ljudski organizam. Naime, jede li netko rižu te

je brzo probavi, tada mu preostaje višak raspoloživih snaga za djelatnost

mišljenja. Dok neki čovjek koji, primjerice, jede divlju patku i treba više

vremena da je probavi, može biti posve mudar, ali pri stvaranju misli

zapravo misli njegov trbuh. Dakle, netko može biti slab mislilac, ali

može samostalno misliti, dok netko drugi može biti jak mislilac, ali ne

misli samostalno. Iz ovoga ponovno možete izvući pouku.

1.4. Djelovanje bjelančevina na probavu i djelatnost mišljenja

Još ćemo se dotaknuti bjelančevina: Mora se biti krajnje oprezan

da se tijelo ne bi opskrbilo ni s previše, ni s premalo bjelančevina.

Bezuvjetno se mora pronaći prava mjera. Zapravo, unutar probave

bjelančevine odgovaraju onome što se u djelatnosti mišljenja samo po

sebi odvija pri nastajanju predodžbi. Onu istu djelatnost, koju potaknu

plodonosne misli, izazovu bjelančevine u donjem dijelu organizma. Ne

opskrbljuje li se organizam bjelančevinama u umjerenoj količini, one

počnu proizvoditi višak takvih snaga koje u djelatnosti donjeg dijela

tijela odgovaraju onome što stvara predodžbe u gornjem djelu tijela. No

budući da čovjek treba sve više postajati gospodarom svojih predodžaba,

unošenje bjelančevina treba ostati unutar određenih granica jer će

čovjeka inače svladati djelovanje predodžbi kojih bi se, zapravo, trebao

osloboditi. Pitagora22 je ovo imao na umu, kada je podučavao svoje

učenike: Suzdržavajte se od graha!

Ljudi svašta zaključuju i govore mi, primjerice: Pogledajte ga,

on jede rižu! Mišljenje mu je slaba strana! - Pa, može biti! Međutim,

nije riječ o tome da se znaju pravila i da se u njih vjeruje, već ih se

treba pridržavati. Naštetiti se može i onda kad se donji dio tijela ne

podudara s gornjim. Primjerice, kod čovjeka koji se prije kratkog

vremena priklonio vegetarijanstvu, rad donjeg dijela odvija se na posve

određen način. Izvjesne materijalne snage preobražavaju se u duhovne.

No, ne preobraze li se u duhovne snage djeluju štetno te mogu naškoditi

radu mozga. Za nekoga tko se ne bavi ničim drugim doli bankarstvom,

ili samo znanošću, može biti vrlo štetno ako snagama koje je prištedio

vegetarijanskim načinom života ne prima duhovne predodžbe. Zato se

vegetarijanac istodobno mora prikloniti duhovnom životu. Ne prikloni li

se, za njega je bolje da ostane mesojed. Mogu nastati smetnje u sjećanju,

određeni dijelovi mozga mogu se oštetiti, itd. Nije dovoljno hraniti se

plodovima da bi se otvorila najviša područja duhovnog života19.

2 . P O V E Z A N O S T D J E L A T N O S T I S R C A I KRVI

S A Ž I V O T O M V O L J E I P O Ž U D E

Kao što probava odgovara djelatnosti mišljenja, tako djelatnost srca

i krvi odgovara životu volje i požude. Dakle, sve što putem određene

tvari, određenih živežnih namirnica djeluje na krv, izaziva odgovara­

juće djelovanje na aktivnost volje. To se osobito može opaziti ako se

gleda obrnuto.

S raznih strana se čuje da je stajalište da se netko može izliječiti

pomoću misli već odavno zastarjelo; da se, primjerice, osoba koja je

zaluđena religijom ili koja pati od manije proganjanja, ne može izliječiti

odgovarajućim suprotnim mislima. Ono što se, naime, izvana uočava

jest samo vanjski simptom. Ako bi se vanjski simptom uklonio, bolest

bi se pojavila u nekom drugom organu, ali tada u novom obliku. Ono

u što je proniknula materijalistička medicina, duhovna znanost zna već

odavno. Jednom istraživaču duhovne znanosti nikad ne bi palo na pamet

da predodžbu ludila liječi protupredodžbom.

No, posve je nešto drugo kad se duhovno-znanstvenim načinom

dopre dublje u čovjeka, kad se dosegne pravi uzrok. Pretpostavimo

da se neki čovjek razbolio u području volje i požude te su se zbog

toga pojavile određene smetnje na određenom organu. Nije riječ samo

o srcu nego i o svemu ostalom što je povezano s područjem volje i

požude. Materijalistički će liječnik pomisliti: To što se objavljuje ne

mogu liječiti tako da bolesniku dam prave predodžbe. No, mora se

pridržavati jednoga, u organizmu ne razlikujemo samo dvije stvari:

materijalnu osnovu i ono što njome iživljujemo. Postoji i treći

element poznat duhovno-znanstvenom istraživaču. On je, doduše,

neposredno iza duševne aktivnosti na fizičkom planu, dakle, iza onoga

što se očituje voljnim impulsom, zapravo, iza onoga što se očituje u

djelatnosti organa. No, iza djelatnosti organa postoji treće: duh koji je

izgradio organ. Budući da je organ nastao iz duhovnog, na duhovno

koje postoji iza organa mora se gledati kao na njegovog stvaratelja.

Želite li, primjerice, nekome religioznom fanatiku pomoći pružajući

mu pravilnu predodžbu, nećete time baš ništa postići. No, djeluje li na

njega predodžba tako da on susretne stvaratelja djelatnosti organa - a

to je etersko tijelo - tada će mu ona moći pomoći, ali ne predodžba

sama po sebi već ono što čovjek čini, a što prividno nema nikakve veze

s načinom na koji se on u tu predodžbu uživio.

Da bi se to shvatilo, izađimo iz religijskog poimanja istine.

Predodžbi religijske istine čovjek se može suprotstaviti tako daje upozna.

Time je učinjeno potrebno da bi se je razumjelo. Pogledate li, međutim,

još mnoge druge predodžbe, one su potpuno nedjelotvorne za život

čovjekovih organa - za život eterskog tijela kao i za život fizičkog tijela.

Stoga je također beskorisno kad se nekom bolesniku hoće uvjeravanjem

nametnuti pravilne predodžbe, jer to na njegovu voljnu aktivnost uopće

ne utječe. Nemojte misliti da će sama istina djelovati na razum, pa

zato treba ukazati da nije riječ o tome da se predodžba samo jedanput

pojmi, nego se mora dopustiti da ona svaki dan iznova djeluje; to se

mora ritmički ponavljati dan za danom, predodžba mora biti popraćena

posve određenim osjećajima i slikama. Učini li se to jednom, neće biti

učinkovito. No, zbiva li se ritmički tijekom duljeg vremena, djeluje

u samu konstituciju organa. To je ono što nazivamo koncentracija i

meditacija19. Radi li čovjek jedan sat, to ne može na njega djelovati. Ima

li on, međutim, upute i prema njima svakodnevno radi više tjedana, tada

one već pomalo na njega djeluju, jer time se doseže ono što se kao graditelj

nalazi iza organa. Duhovna znanost nije na nikakvome drukčijem tlu od

službenog medicinskoga načina liječenja, ali mnogo više zna. Danas se

ove predodžbe, dakako, još ne mogu otvoreno objaviti.

3 . P O V E Z A N O S T P R O C E S A D I S A N J A

SA Ž I V O T O M O S J E Ć A J A I O S J E T I L A

Proces disanja povezan je sa životom osjećaja kao i životom osjetila

u najrazličitijem smislu. Ako si čovjek razjasni što je sve povezano s

procesom disanja, na koji način proces disanja može utjecati na život

osjećaja i život osjetila, može si mnogo štošta objasniti. Unese li se pro­

cesom disanja dovoljno kisika u krv, primit će ga tvari u organizmu.

Čovjek koji se raduje duhovnim stvarima, koji posjeduje duhovni

sadržaj, čovjek kojeg duhovni sadržaj veseli i na njega trajno djeluje, iz

duha djeluje ozdravljujuće na svoje organe.

4 . P O V E Z A N O S T S P O S O B N O S T I R E P R O D U K C I J E

S I M A G I N A T I V N O M 2 3 D J E L A T N O S T I D U Š E

Iznijet ću još jedan sličan primjer povezanosti u organizmu. Sposobnost

reprodukcije, u donjem dijelu, odgovara takozvanom vizionarstvu u

gornjem dijelu organizma, što na neki način podrazumijeva imagina-

tivnu djelatnost duše. Zato se u mnogim bratstvima zahtijeva odre­

đena askeza, no istodobno u tome leži izvor golemih opasnosti. One se

mogu otkloniti samo čistim unutarnjim životom, čvrstim pouzdanjem

u vlastitu osobnost, te da se ostane sabran u svim životnim situacijama.

Ne predaje li se čovjek ni jakim uzbuđenjima ni vanjskim utjecajima,

postiže sigurnost na području duhovnog života pa može otkloniti

štetne utjecaje.

Bijela magija nije samo pitanje čistog, nego također snažnog i

sigurnog života, čvrstog vladanja unutarnjim životom, sposobnost

da se u svim situacijama sačuva prisebnost. Posjeduje li čovjek toliko

veliku moć samosavladavanja da ga se ne može pokolebati, da je čvr­

stog unutarnjeg stava, moći će lakše prebroditi životne neuspjehe.

Nova će era moći započeti onda kad ljudi odluče da se na sve to

primijeni mudrost antropozohje. U budućnosti će se morati, primjerice,

proučavati kako se snage kojima se koristi organizam mogu planski

preobraziti u snage koje se mogu iskoristiti za duhovne spoznaje.

Jednom će se u laboratoriju proizvoditi tvar koja će biti visokovrijedna

poput mlijeka24. Već bi danas bilo posve moguće napraviti laboratorij

za istraživanje hrane i tako utjecati na prehranu naroda. No, doći će

vrijeme kad će kemijski postupci učenika duhovne znanosti biti u skladu

s prirodom u nastajanju, a ne s prirodom koja je već nastala.

U tom je smislu Goethe rekao:

Promatrajte je kako nastaje,

Kako se malo po malo,

Biljka,

Postupno vodena, izgradnje u cvijet i plod

Ovih nekoliko spomenutih načina promatranja, iz nama dalekog

područja, prihvatite kao nešto što si čovjek mora izgraditi. Već samim

time ćete primijetiti da iz njih možete primati duhovnu hranu i koje

praktično značenje oni za vas mogu zadobiti.

4

i

P R O B A V A S F I Z I Č K O - M A T E R I J A L N O G I

D U Š E V N O - D U H O V N O G S T A N O V I Š T A

Nije riječ o tome kako čovjek danas izgleda,

Nego kako on može postati drukčiji.

Da biste dobili što potpuniju sliku, potanko ću pojasniti što se,

zapravo, određenim procesima, svakodnevno, samo od sebe, događa u

čovjekovom tijelu. Više10 procese moguće je razumjeti tek onda kad se

istinski upoznaju određeni niži procesi. Zato ću još jednom cijeli proces

hranjenja razmotriti s fizičko-materijalnoga stajališta, ali i s duševno-

-duhovnog. Krutu i tekuću hranu unosimo kroz usta, dok, hranu u

plinovitom stanju unosimo disanjem, kroz pluća.

1 . F I Z I Č K O - M A T E R I J A L N I P R O C E S I P R O B A V E

Čovjek jede i krutu i tekuću hranu, no naše tijelo može upotrijebiti samo

hranu u tekućem stanju pa zbog toga kruta hrana mora već u ustima

djelomice prelaziti u tekuće stanje. Dakle, prelazak hrane u tekuće sta­

nje počinje u ustima. To je moguće samo zato što se po cijelom nepcu,

u usnoj šupljini, nalaze žlijezde slinovnice, mali organi koji neprekidno

izlučuju slinu. Zamislite si te male žlijezde koje izlučuju slinu, koje, kad

ih se pogleda pod mikroskopom, izgledaju kao male bobe grožđa. Slina

prožima hranu te ona tako prelazi u tekuće stanje. Hrana se mora u

ustima prožeti slinom inače nije od koristi organizmu.

U ustima se obavlja djelatnost - proslinjavanje, prožimanje hrane

slinom jest djelatnost - a mi je opažamo, prepoznajemo u okusu.

Hrana za vrijeme proslinjavanja dobiva ukus koji zapažamo osjetilom

okusa. Kao što okom opažamo boje, tako osjetilom okusa opažamo

okus hrane.

Možemo, dakle, reći: u ustima se hrana prožima slinom te tako

zamjećujemo njezin okus. Pomoću osjetila okusa se, dakle, postaje svjestan

jela, a samim proslinjavanjem hrana je upravo toliko promijenjena da

je može prihvatiti ostali dio tijela. No, slina mora sadržavati određeni

enzim, inače hrana ne bi bila tako pripremljena da bi je se moglo

iskoristiti u želucu. A enzim koji sadrži slina koji izlučuju žlijezde

slinovnice u ustima, zovemo ptijalin25 (amilaza). Amilaza iz sline je prvi

enzim koji razgrađuje škrob i time je olakšana daljnja razgradnja.

Hrana prožeta slinom i prerađena enzimima iz sline prolazi

ždrijelom i jednjakom u želudac. U želucu se mora nastaviti probava,

a za nju i u želucu moraju postojati enzimi. Kao što žlijezde slinovnice

u ustima proizvode slinu u kojoj je amilaza, tako se svojevrsna slina

proizvodi u želucu samo što se u toj slini, koju zovemo želučani sok,

nalazi enzim drukčijeg djelovanja, pepsin. U želucu se, dalde, hrana

prožima želučanim sokom u kojem nije više amilaza već pepsin25.

U želucu odraslih ljudi, a isto tako i kod sedmogodišnje djece, više

se ne razvija nikakav okus. Dojenčetu, međutim, prija hrana u želucu

kao što odraslom čovjeku prija hrana u ustima. No, ako se želi upoznati

čovjeka, potrebno je razumjeti duševnost dojenčeta. Odrastao čovjek

najbolje će osjetiti okus u želucu kad mu je želudac već pomalo osjetljiv,

a hrana u njemu, umjesto da odlazi nadolje, diže se nagore. Tek će se

tada steći predodžba o postojanju okusa u želucu. Pretpostavljam da se

barem nekolicini od vas dogodilo da im se u usta ponovno vratilo ono

što je već bilo u želucu, pa će oni znati da to nimalo nije ukusno. Kad

bi sva hrana imala okus kao sadržaj iz želuca, zasigurno je ne bi smatrali

ukusnom. No, upravo je okus kakav ima kaša od hrane koja se vraća nat­

rag, morao nekako nastati. On nastaje u želucu. Posljedica djelovanja

amilaze u ustima i pepsina u želucu jest da je hrana, kakva je u želucu,

posve promijenila ukus. Tako vam je to s ukusima!

Pretpostavimo da ste istančanog ukusa, da imate barem malo izoš­

treno osjetilo okusa, te da možete prepoznati vodu koja nema loš okus. No,

naviknete li jezik na veće količine šećera, može vam se učiniti da je voda

poprimila kiselkasti okus. Ukus je osobna stvar. Ukus hrane koji prepo­

znaje odrasla osoba nije se izgradio u ustima, već u želucu. Dijete osjeća,

naravno ono još ne misli; stoga još ne prepoznaje u ustima ukus hrane iz

želuca kao što ga prepoznaje odrasla osoba. Zato dijete mora dobivati takvu

hranu koja godi želucu. Takvo je upravo majčino mlijeko ili bilo koje dru­

go mlijeko budući da ono u želucu neće djetetu biti lošeg ukusa, jer je di­

jete srodno mlijeku. Ono je rođeno iz tijela koje može proizvesti mlijeko

i osjeća se srodnim mlijeku. Zbog toga za njega mlijeko uopće nije lošeg

ukusa. No, počne li prerano dobivati ostalu hranu, ona će mu se gaditi. Kod

odrasle osobe je ukus već ogrubio. Djetetu će se, međutim, gaditi ostala

hrana, hrana koja dolazi izvana, jer mu nije srodna bio mlijeko.

[2

Hrana iz želuca, nakon što je ondj e <<proslinjena» pepsinom, odlazi

u crijeva, širi se crijevima. Međutim, ako se ona samo širi i ništa se više

s njom ne događa, postat će tvrda, kruta masa koja razbolijeva ljude. U

crijevima se s njom događa nešto drugo.

Hrana se u crijevima razgrađuje, također, prvenstveno djelovanjem

izlučevina žlijezde. U ustima su žlijezde, u želucu su žlijezde, i nešto

ispod želuca je još jedna prilično velika žlijezda, gušterača. Ona također

izlučuje svojevrsnu slinu - gušteračin sok - koja finim kanalima odlazi

u crijeva. U crijevima se hrana "proslinjavanjem" treći put mijenja.

Mijenja se zato jer se promijenila žlijezda te samim time i djelovanje

njezinog soka. Sok gušterače, naime, sadrži nove, drukčije enzime. Dio

tih enzima se mijenja i oni tek u crijevima postaju djelotvorni. Sastojci

hrane moraju ovdje biti snažnije razgrađeni nego prije. Vrlo važan enzim

koji izlučuje gušterača je tripsin25. Gušterača, dakle, izlučuje enzim koji

u crijevima prelazi u aktivan oblik. Djelovanjem gušteračinog soka

nastavlja se razgradnja i ponovno nastaje nešto novo.

2 . P R I J E L A Z F I Z I Č K O - M A T E R I J A L N I H P R O C E S A

U D U Š E V N O - D U H O V N E

2.1. Jetra osjeća - bubrezi misle

Te nove promjene, koje se događaju s hranom, ne može, kao što sam

vam prošli put rekao26, više opažati svijest glave, već to što nastaje od

hrane opazit će, okusiti ili osjetiti jetra, a bubrezi će misliti26. O svemu,

dakle, što se samo po sebi događa u crijevima mislit će bubrezi, a opažati

jetra. U bubrezima i jetri usađeno je, također, nešto duševno koje opaža,

kao što čovjek opaža glavom, samo što čovjek toga nije svjestan. Prošli

put sam rekao da snovi koje čovjek sanja najčešće do svijesti dolaze u

obliku slika. Kaša od hrane zmijoliko se proteže crijevima, miješa se s

tripsinom te izaziva podražaje koje čovjek u snu opaža kao zmije. To što

čovjek opaža, pretvori se, dakle, u mutnu, nejasnu duševnost.

Jetra opaža zbivanja s ptijalinom, pepsinom i tripsinom. Moram

ih tako zvati, budući da su već, nažalost, prihvaćena ova odbojna i

nesimpatična imena koja im je dala znanost. Kad bi se, međutim,

htjelo pojasniti djelovanje enzima dajući im primjerenija imena,

znanost bi se postavila naglavačke. Mogla bi im se dati nova imena,

43

tako da se znanost nepotrebno ne postavlja naglavačke, ali to se ne čini

pa se i dalje koriste stara imena ptijalin, pepsin, tripsin. Riječ je, dakle,

o tome da je hrana treći put prožeta "slinom", sokom gušterače, a u

osnovi toga je osjet jetre.

Usta: Okus Ptijalin (amilaza iz sline)

Želudac: Dječji okus Pepsin

Gušterača: Osjet jetre Tripsin

Jetra: Žuč

Kakav je osjet jetre, moja gospodo, pojasnit ćete si na taj način da

se podsjetite - na nešto što ste možda već jednom učinili - kako je to

kad si pod nos stavite ljuti luk. Zar ne, pojaviti će se suze. Stavite li hren

pod nos, također će se pojaviti suze. Zašto se to događa? Zato što hren

ili luk djeluju na suzne žlijezde, pa iz njih teku suze. Kao što oči suze

zbog luka ili hrena, tako po prilici jetra luči žuč zbog kaše od hrane koja

prolazi crijevima. Želite li izazvati suze morate opažati luk, morate ga

osjetiti. Na sličan način će i jetra osjetiti kašu od hrane te će lučiti žuč.

U crijevima se, nakon što su djelovali amilaza u ustima, pepsin

u želucu i tripsin iz gušterače, kaši od hrane primiješa žuč iz jetre. Tek

nakon toga se javlja mišljenje bubrega.

Kaša od hrane, četiri puta prerađena probavnim sokovima,

prolazi kroz stjenke crijeva u limfne kanale i u krv. Možemo, dakle,

reći: U čovjekovom se tijelu odvija iznimno složen životni proces.

Od usta, pa dok ne dođe u krv, hrana se neprestano mijenja tako

da je na ispravan način može probaviti ne samo želudac, već cijelo

čovjekovo tijelo2 7.

Pogledajmo ponovno ovaj proces, ali na nešto drukčiji način.

Zamislite da u kemijskom laboratoriju morate izvoditi te iste procese.

Ma koliko bili pametni ne biste znali na koji način postići ono što

postižu probaviti sokovi u probavnom traktu. Sve se ovo događa u

vama, svaki dan to neprestano činite. Kad biste, međutim, to trebali

učiniti u laboratoriju, ne biste mogli. Čovjek je, istina, pametan, ali

ono što on smatra da se u probavnom traktu odvija samo po sebi

odvija se mnogo inteligentnije negoli su to uopće ljudi na Zemlji.

Proces koji se ovdje odvija vođen je jako mudro, veoma pametno. To

se jednostavno ne da ponoviti.

Prema cijelom procesu probave steći ćete još više poštovanja

nakon što vam ukazem neke pojedinosti. Čime se čovjek hrani? Čov­

jek jede hranu biljnog i životinjskog podrijetla, te mineralnu i time u

svoja usta, u svoje probavne organe, unosi posve različite tvari, tvari

koje se moraju promijeniti, preraditi djelovanjem probavnih sokova.

Zamislite da jedete krumpir. Od čega se sastoji krumpir? Krumpir

se uglavnom sastoji od onoga što nazivamo škrob, pa se zato od krum­

pira može dobiti takozvani krumpirov škrob. Dakle, kad jedete krum­

pir, prvenstveno jedete škrob. Postoji mnogo vrsta škrobova. Škrob

od kojeg se gotovo posve sastoji krumpir potpuno je prožet jednom

jedinom tekućinom, naime vodom. Zbog toga - jer je, između, ostalog

živ, a ne mrtav - krumpir izgleda upravo takav kakav jest. Krumpir je

zapravo živi škrob ali zbog toga se, kao što sam vam već rekao, mora

umrtviti. Tada je on obični škrob. U biljkama posvuda ima škroba, pa

ga stoga ima i u svim biljnim proizvodima.

Sto još čovjek unosi hranom? Bilo da jede hranu podrijetlom iz

biljnog, bilo iz životinjskog carstva, unosi bjelančevine. Bjelančevine

su, dakle, sastojak i mesa i biljaka. Bjelančevine, primjerice, unosimo

i običnim jajetom; moglo bi se reći da su u njemu bjelančevine "samo

malo umrtvljene". Zapravo, stalno jedemo bjelančevine. Drugo su,

dakle, bjelančevine i bjelančevinaste tvari.

Treća hranjiva tvar koju unosimo hranom, a što je potpuno

različito i od škroba i od bjelančevina, jesu masnoće. Razlikujemo biljne

i životinjske masnoće. Hoće li se čovjek pravilno hraniti, potrebne su

mu ili biljne ili životinjske masnoće.

Četvrti sastojak hrane, važan za čovjeka, su soli. Čovjekov

organizam uvijek mora imati na raspolaganju odgovarajuću količinu i

vrstu soli koje prima ili iz hrane koja po svojoj prirodi sadrži više ili

manje soli, ili je dodaje jelima u obliku kuhinjske soli.

Svi sastojci hrane prolaze probavnim traktom, dolaze u crijeva te

se i u crijevima mijenjaju.

Pa što nastaje iz svih tih sastojaka? Time što je hrana dobro

pomiješana sa slinom u ustima i želučanim sokom u želucu, moguća je

daljnja razgradnja u crijevima. Sadržaj u crijevima se ne stvrdnjava, već

se mijenja, pretvara se u nešto drugo:

Škrob: šećer28 - glukoza

Bjelančevine: aminokiseline2 9

Masnoće: glicerol, masne kiseline

Soli: soli

U što se razgradi škrob? U glukozu. Dakle, jedući škrob, organizam

opskrbljujemo glukozom. Želimo li zadovoljiti potrebe za šećerom

(glukozom) ne trebamo jesti šećer jer se njime možemo opskrbiti

razgradnjom škroba. No, unatoč tomu što sam čovjek po svojoj prirodi

može učiniti mnogo toga, ipak ne može baš sve. Kod nekih ljudi nastaje

premalo šećera, a kod nekih čak toliko malo da ga moraju posebno

dodavati jelima. Dodavanjem šećera jelima organizam dolazi do

glukoze28 koja bi inače prirodno nastala u crijevima razgradnjom škroba

iz hrane. To je veliko umijeće organizma.

Još nešto: Poznato vam je da ljudima slaboga želuca bolje odgo­

vara da jedu meko kuhano jaje negoli tvrdo kuhano. Bjelančevine su

uistinu važna hranjiva tvar, ali udu li u probavni trakt u životnom

stanju, postaju, također, neugodnog mirisa i neupotrebljive su. U cri­

jevima se ne mogu iskoristiti bjelančevine u svome prirodnom obliku,

one se, također, moraju promijeniti, ali prije svega moraju se razgraditi

do tekućeg stanja. Budući da se bjelančevine ne otapaju u vodi, u

tekuće stanje mogu prijeći samo uz pomoć enzima koji ih razgrađuju.

Razgradnja bjelančevina odvija se pretežito u crijevima. Osobito snažno

ih razgrađuje tripsin, a nastali produkti, uglavnom aminokiseline, u

tekućem su stanju.

Istodobno, dok nastaju razgradni produkti bjelančevina29, u čov­

jekovom organizmu nastaje još nešto: naime, djelovanjem soka gušterače

u crijevima nastaje, izgleda neobično, alkohol! Čovjek u sebi proizvodi

alkohol. Alkohol se uopće ne treba piti jer čovjek u sebi ima izvor

alkohola. On nastaje u crijevima. No, postane li čovjek pijanac, to je

samo zato što je njegova jetra pohlepna. Ona se ne zadovoljava time što

•K.

opaža alkohol koji se stvara u crijevim i u malim količinama, ona traži

više alkohola i tako čovjek postaje pijanac.

Ljudi kojima je to bilo poznato, u tome su pronalazili izgovor da

bi pili vino i pivo. Govorili su: Kakav antialkoholičar? Pa čovjek uopće

ne može biti čisti antialkoholičar jer on sam stvara alkohol u svojim

crijevima. No, to naravno nije opravdanje da se postane pijanac i da se

pije previše alkohola. Jer, pije li se previše znači da jetra popušta svojoj

požudi za alkoholom, zbog toga degenerira, otekne. Budući da i dalje

mora raditi povećava se. Kad jetra u takvom stanju mora proizvoditi

žuč, ne proizvodi žuč koja bi mogla preraditi sadržaj u crijevima kako

treba, te u limfne kanale i krvne žile ne ulaze odgovarajuće tvari.

Alkohol dolazi do srca pa i njega oštećuje. Zato je svim ljudima koji

piju previše piva jetra boležljiva i posve je drukčijeg izgleda od jetre

onih ljudi koji piju malo ili im je dovoljna ona mala količina alkohola u

crijevima. Ta bi količina trebala biti posve dovoljna. Degenerirana jetra i

oštećeno srce posljedica su prekomjernog uživanja alkohola. Stoga velik

broj stanovnika Munchena ima "pivsko srce", naravno, i bolesnu jetru.

Degeneracije i razne bolesti možemo razumjeti ako na opisan način

proniknemo u različite putove kolanja hrane u organizmu.

Spomenuo sam što se događa s bjelančevinama kad prijeđu u

tekuće stanje29. Prožimaju se alkoholom koji sprječava njihovu daljnju

razgradnju i pojavu neugodnog mirisa. Poznato vam je da se ono što se

želi čuvati, kao što su razni organizmi, čuva u alkoholu, jer je alkohol

konzervans. Na isti se način bjelančevine u tekućem stanju29 mogu održati

u organizmu - sam se organizam pobrine da su u alkoholu. To je osobito

mudro. No, svi postupci koji se pritom odvijaju tako su profinjeni da

ih čovjek sam ne bi mogao provesti. Na mnogo finiji, duhovno bogatiji

način to u crijevima čini tripsin, razgrađuje bjelančevine, a nastali

alkohol ih čuva.

Što se događa s masnoćama? One se, također, razgrađuju uglavnom

u crijevima djelovanjem soka gušterače i žuči. Ovdje od masnoća nastaju

dvije vrste spojeva. Jedno je glicerol. Glicerol poznajete iz života po

imenu glicerin i u sebi ga svakodnevno proizvodite. Druga vrsta su

kiseline. Iz masnoća, dakle, nastaje glicerol i razne masne kiseline.

Jedino soli ostaju gotovo uvijek iste, samo se neznatno promijene,

a najveća je promjena ta da se otope kako bi lakše prošle cijelim

47

probavnim traktom. Zapravo, ostaju takve kao što su bile unesene.

Soli ostaju soli.

Dakle, ovisno o vrsti hrane unosimo škrob, različite bjelanče­

vine, masne tvari i soli. No, nakon procesa probave, umjesto škroba,

bjelančevina i masnoća imamo jednostavne šećere311, aminokiseline29,

glicerol, masne kiseline - sve u tekućem stanju.

Sto se događa s hranom koju jedemo? Sve što smo pojeli, posta­

lo je posve drukčije, sve se promijenilo.

Prije nekoliko stoljeća, ovdje u Švicarskoj, živio je liječnik kojeg

znanost danas prilično podcjenjuje iako je bio daleko napredniji jer su

mu ovi procesi, o kojima mi danas govorimo, bili još'7 poznati. Bio je

to Paracelsus, profesor u Baselu, kojeg su kolege odbacile jer je znao

više od njih. Dogodilo mu se da je pao s hridi i razbio glavu. Kraj

života proveo je u Salzburgu. Budući da je bio liječnik a po onome što

znamo bio je i štovan građanin, bio je gradski vijećnik u Salzburgu,

pa su se o njemu trebale sačuvati najbolje uspomene. No, zato jer

je bio čovjek koji je znao mnogo više od ostalih, ogovarali su ga da

je pijanac. Govorkalo se, također, da je upravo zbog pijanstva pao s

hridi. Tako je to već u svijetu. Paracelsus je odista još nešto znao o

svijetu, te je uvijek odlučno ukazivao na to da čovjek u svojoj nutrini

posjeduje snagu pretvorbe. Njegove su spoznaje, međutim, stoljećima

bile zaboravljene.

2.2. Snaga gravitacije i snaga levitacije31

Sto se događa u nama sa svim tim promijenjenim sastojcima hrane?

Znanost se ponovno prepustila velikoj iluziji. Ona uči da sve što u

nama nastane poput jednostavnih šećera30, razgradnih produkata bje­

lančevina29, alkohola, glicerola, masnih kiselina i od soli, odlazi u krvne

žile, odatle u srce, i istom iz srca krvnim žilama u preostali dio orga­

nizma. Svakako bih htio reći što se zbiva s onim najgušćim dijelom. Sve

je tekuće, ali i unutar tekućeg postoje, također, gušći dijelovi tekućine.

Taj najgušći dio prelazi u žile te se njima opskrbljuje tijelo. No, vjerojatno

ste već primijetili da kad pijete vodu u kojoj je otopljeni šećer da ona

nije slatka samo na dnu gdje se nalazio šećer! Nije li slatka sva voda u

čaši! Kad šećer, postane tekuć, on je, naravno, otopljen u čitavoj čaši

vode. Isto tako je i sa soli. U čaši vode nema žila kojima bi šećer ili sol

mogli kolati u sve dijelove, već se oni nalaze posvuda u vodi.

Nedavno sam spomenuo da se čovjekov organizam zapravo sas­

toji od 90% vode, odnosno tekućine. To je životna voda, no ipak voda.

Trebaju li tvari, koje su u vodi, nužno žile da bi prolazile svim dijelovima

tijela? Kad se u crijevima stvara šećer, jesu li potrebne žile da bi on

mogao kolati cijelim tijelom? Čovjekov se organizam sastoji od vode, pa

tako šećer može kolati njime.

Govori se: Kod alkoholičara, sva količina alkohola koju popije,

prolazi kroz stjenke crijeva, odlazi u srce, te zatim po cijelom tijelu.

Gospodo, jamčim vam, kad bi sav alkohol koji alkoholičar popije

najprije prošao kroz srce, on ne bi propadao godinama, propao bi za

nekoliko dana. Može se, naime, dokazati da ono sve što se uzima u

tekućem stanju, ne prelazi u cijelo tijelo putem žila, nego se tijelom

širi kao što se šećer u čaši vode širi po čitavoj čaši. Kad netko tko ima

prilično zdrav organizam popije čašu vode jer je žedan, prva čaša vode

bit će iskorištena u crijevima, pomiješat će se s kašom od hrane, te će

potom zaista odlaziti žilama do srca i širiti se tijelom. No, kada žile i

srce zadovolje svoju potrebu za vodom, možete piti vode koliko hoćete;

ona se više neće širiti žilama jer više nije potrebna. Popijete li jednu ili

jednu i pol čašu vode, onoliko koliko je potrebno da biste utažili žed,

ne opterećujete tijelo. Popijete li, međutim, previše vode, već će treća,

četvrta čaša, brzo izići s urinom. Ne ostaje joj dovoljno vremena da

prođe kroz srce, obično odlazi s urinom. I sami znate što se događa

ljudima koji sjede za stolom za "stalne goste" poslije druge, treće čaše

piva; jedan za drugim počinju trčati! Pivo nije moglo prvo doći do srca,

ono može proći puno kraćim putem upravo zbog toga jer je i čovjekovo

tijelo tekuće.

2.2.1. Soli: mišljenje - migrena

Produkti razgradnje sastojaka hrane poput glukoze28, aminokiselina29,

glicerola, masnih kiselina, kao i soli, prolaze cijelim tijelom; samo

najgušći dio prolazi žilama s krvi po tijelu. Zato se u glavi, kao i u

organima, ne pohranjuju one soli koje kolaju s krvi već one koje izravno

odlaze u glavu i u organe.

No, kad bi čovjek uvijek osjećao sve ove nakupljene soli u glavi,

imao bi neprestanu glavobolju. Previše soli u glavi donosi glavobolju.

Najvjerojatnije ste već nešto čuli o migreni. Ja sam, također, govorio

o migreni. Na različitim stupnjevima spoznaje mogu se dati različita

objašnjenja. Sto je, zapravo, migrena? Migrena nastaje zato jer cijela

rasporedenost nije kako treba pa se zbog toga u glavi nakupilo previše

soli, točnije soli mokraćne kiseline. Umjesto da se soli mokraćne kiseline

izluče s mokraćom, one, kod migrene, zaostaju u glavi, budući da ostali

sastojci hrane nisu bili pravilno prerađeni te su zadržali soli. Migrena,

naime, uopće nije tako "nobl" bolest, unatoč tomu što je većinom imaju

nobl ljudi. Ono što bi trebalo biti odstranjeno urinom zaostaje na desnoj

strani glave - jer već u želucu probava nije bila pravilna - budući da sve

što u organizmu djeluje na lijevoj strani, u glavi djeluje na desnoj strani.

Uskoro ću pokazati zašto je tomu tako. No, sada možemo zaključiti

da se ovo što bi trebalo biti odstranjeno urinom, pohranjuje na desnoj

strani glave.

Koliko soli može čovjek uopće podnijeti? Podsjetimo se: U

glavi je moždana tekućina. Samo zato što je u glavi moždana teku­

ćina, mozak postaje tako lagan da može djelovati u čovjeku. Svako

tijelo koje podliježe sili teži ima određenu težinu, međutim, kad ga

uronimo u vodu, ono postaje lakše. Da nije tako, čovjek ne bi mogao

plivati. Vidite, kad mozak ne bi bio uronjen u tekućinu, bio bi težak

približno 1500 grama. Već sam spomenuo da je mozak, time što pliva

u tekućini, težak samo 20 grama. Sto se više soli nataloži, to je on teži,

jer upravo soli povećavaju težinu mozga. Zbog nakupljenih soli mozak

jednostavno postaje pretežak.

Dakle: Pohranjuje li čovjek soli u mozak, one postaju lakše - iz

istog razloga iz kojeg i cijeli mozak postaje lakši. I sami znadete da

je glava čovjeka drukčije položena nego glava životinje. Zamislite si

sada na koji se način glava naslanja na tijelo. Tijelo je čovjekovoj glavi

pravi podupirući oslonac. Kod životinja je drukčije. Budući da glava

životinje nema takav oslonac, usmjerena je ravno prema naprijed. Sto

proizlazi iz toga? Kod ljudi će, dakle, tijelo primiti pritisak koji stvara

glava, iako je on vrlo lagan. Kod životinja tijelo ne prima pritisak.

Vidite, u tome se sastoji bitna razlika između čovjeka i životinje.

Prirodoslovac uvijek razmišlja da se čovjek razvio od životinje.

Moguće je tako razmišljati, ali tako se ne može promatrati čovjeka. Ne

može se reći: Životinja, primjerice majmun, ima toliko i toliko kostiju,

a čovjek ima toliko i toliko. To je jednostrano razmišljanje, to ništa

ne govori. Majmunu glava preteže prema naprijed kad ide uspravno,

uvijek je tako, bez obzira je li riječ o orangutanu ili gorili. Čovjek je tako

sazdan da mu se glava naslanja na tijelo te sav pritisak prima tijelo. Sto

se pritom događa? Događa se nešto posve osobito.

2.2.2. Fosfor: volja - hiperaktivnost

U čovjekovom organizmu se nalaze šećeri28, razgradni produkti

bjelančevina29, glicerol, masne kiseline, soli, itd. Soli odlaze iz donjeg

dijela tijela u glavu, gdje se pohranjuju, međutim, ako ih je previše,

moraju se odstraniti iz tijela. No, s obzirom na ostale spomenute tvari

u tijelu se mora dogoditi još nešto: dok tvari putuju nagore, doga­

đa se nova pretvorba. Do nje dolazi zato što tijelo podliježe sili teži.

Dio tvari postaje sve lakši; drugi, gušći dio, se taloži. Kao što se pri

otapanju jedan dio istaloži, tako se, također, posvuda na putu od trbuha

do glave na određen način stvara talog; najfiniji dijelovi odlaze prema

gore te podliježu pretvorbi budući da se smanjilo djelovanje sile teže.

Sto se događa kada se najlakši sastojci hrane, oni koji odlaze u glavu,

preobraze? Iz njih nastaje jedna vrsta fosfora. Naime, sastojci hrane ne

prodiru tako jednostavno nagore u glavu. Mnogo toga prodire odozdo

nagore: šećer, glicerol, itd., ali se jedan dio sastojaka, prije negoli stigne

do glave, pretvara u fosfor.

U glavi su soli koje su gotovo nepromijenjene uzete iz vanjskog

svijeta. Medu njima se nalazi i fosfor koji je poput zraka u finome

raspršenom stanju, zapravo još mnogo finijem od zraka. Najvažnije tvari

u ljudskoj glavi su: soli i fosfor. Ostale tvari u glavi su zato da bi se ljudi

održali kao živa bića, ali najvažniji su soli i fosfor.

Na neki se način može dokazati, a to ću i učiniti, da čovjek ne može

pravilno misliti ako u glavi nema potrebnu količinu soli. Da bi čovjek,

dakle, mogao pravilno misliti, mora imati u glavi potrebnu količinu

soli, odnosno čovjek mora moći opskrbiti glavu solima. Ljudski je orga­

nizam zaista izuzetno zamršen.

Kad u sebi imamo previše fosfora, to jednostavno znači da

uzimamo previše "vatrene hrane" pa postajemo nemogući hiperaktivac

(Zappelfritz) koji se u sve želi miješati i uvijek nešto hoće. Zato što u

sebi imamo fosfor, prisutna je volja. A kad imamo previše fosfora, tada

volja postaje preaktivna. Ako je, međutim, organizam općenito takav da

zbog svojega cijelog ustroja šalje u glavu previše fosfora, tada čovjek nije

samo hiperaktivan nego i nervozan - što nema nikakve veze sa živcima,

nego s fosforom - pa on počinje bjesnjeti, pomahnita, ludi. Moramo u

sebi imati barem malo fosfora da bismo uopće mogli htjeti. No, ako u

sebi stvaramo previše fosfora, tada poludimo.

Razmislite o tome na koji način soli dovodite do mišljenja. Mogao

bih vam savjetovati da uzmete sol te da je pokušate dovesti do mišljenja!

Vi to neprekidno radite; u svojoj glavi neprekidno upotrebljavate sol

za mišljenje. Zar ne? A sada pokušajte istrugati malo fosfora sa šibice,

posve ga usitnite, zapalite s donje strane i pustite da izgori. No, taj fosfor

ne može htjeti! Spaliti znači rasplinuti, ali ne i htjeti! To vi, međutim,

neprestano radite u sebi. Sada si morate priznati da je u nama nešto što

je uistinu pametnije od naše glupe glave koja može vrlo malo, koja ne

može iz soli proizvesti način mišljenja, a iz fosfora biće volje? To je ono

u nama što možemo zvati duševno-duhovnim. To je ono što živi, što

tka. Duševno-duhovno je usađeno u nama; soli u glavi služe da bismo

mislili, a da bismo htjeli služi fosfor koji se diže kao posve fini dim.

SOLI: MIŠLJENJE

GLAVA

FOSFOR: VOLJA

Tako, promatramo li pravilno, iz tjelesnosti ulazimo u duševnost

i u duhovnost. No, što čini današnja znanost? Njeno proučavanje

usredotočeno je na organizam. Zna da u organizmu nastaju: šećer, i

druge tvari. Zatim im gubi trag: o tome kako se dalje odvija razgradnja,

što se nakon toga događa, znanost nema odgovora. Stoga takva znanost

ne može ništa reći o duševnom i duhovnom. Takvu se znanost mora

nadopuniti, proširiti. Čovjeka se ne smije ograničiti na trup, a o glavi

razmišljati kao o nečemu što je postavljeno gore na tijelu. Ne zna se,

međutim, način na koji soli i fosfor dolaze u glavu. Vjeruje se da u glavu

dolaze na isti način kao u donji dio tijela.

Nije riječ samo o tome što današnja znanost nedostatno zna o

organizmu i o tome da u njemu nešto nastaje nego ona ne zna da jetra

opaža, a da bubrezi misle26. To znanost još ne zna jer ne zna ništa ni o

glavi. Naravno da ona to ni ne istražuje te smatra da je jetra samo ono

što se nalazi na stolu za seciranje. No, to nije cijela jetra. Nedostaje joj

duševnost, nije u onakvom stanju u kojemu je bila prije nego je odvojena

od tijela. Dokle god je u njoj duševnost, ne može ju se promatrati

odvojeno od tijela. Očito je da (duhovna) znanost koja sveobuhvatno

razmišlja mora nastaviti tamo gdje današnja znanost mora odustati.

U takvoj je znanosti budućnost. Zato smo izgradili Goetheanum 3 2 da

znanost ne bi samo nešto nedostatno znala o trupu nego da može jasno

sagledati čitavog čovjeka. Tek tada će to biti prava znanost.

D U Š E V N O - D U H O V N O H R A N E

Preostala su još neka, nedavno postavljena pitanja33. Mogao bih, sada,

nastaviti nadovezujući na zapažanje jednog znanstvenika u vezi sa

snom, koje sam nedavno spomenuo. Našim razmatranjem, također,

ćemo dokučiti koliko mozganja, čini se, zadaje rep guštera današnjem

znanstveniku. Poznato vam je da kad ugledamo guštera te ga hoćemo

uloviti za rep, on se otkine. Kaže se: Gušterov rep je lomljiv. Zaista

će se teško doći do guštera kada ga se lovi za rep, napose ako je veći,

jer je rep lomljiv, otkida se, te on veselo nastavlja dalje trčati bez repa.

Znanstvenici nastoje ustanoviti je li rep guštera doista bio otkinut ili

ga je gušter otpustio. Današnja znanost, jer proizlazi iz materijalizma,

smatra da je muskulatura životinje koja drži dio repa za trup preslaba,

pa kad se guštera primi za rep, mišići ga ne mogu više zadržati uz tijelo.

1 . S T R A H : D U Š E V N O S T U M A T E R I J I

Postoji, međutim, važna činjenica na koju se ljudi vrlo malo obaziru, a

to je da ulovljeni gušteri, nakon što su živjeli dulje vremena u kavezu,

ipak izgube to osobito svojstvo da im se rep može lako otkinuti. Rep

ojača te se tada ne može tako lako otkinuti; čvrsto se drži. Neobična

je to pojava da gušteri kad su vani lako gube rep, a kad su u zatoče­

ništvu, rep je čvrsto povezan s tijelom. Što je tomu razlog?

Ljudi već dugo promišljaju na koji se to način preko malih mišića

može djelovati na rep. No, činjenice kazuju da rep životinje u za­

točeništvu nije lako lomljiv. To proizlazi otuda što se životinja uplaši

kad je se vani lovi. Njoj nije uobičajeno da je se lovi, to ipak proživljava

prvi put. Prvi put u njezinu blizinu dolazi čovjek, uplašena je, i zato

što je uplašena, postaje tako krhka da gubi rep. Kad se u zatočeništvu

navikne na čovjeka, kad ljudi svaki čas dolaze u njezinu blizinu, više se

ne boji te ne gubi rep.

Već samim površnim promatranjem možemo uočiti da strah u

gušteru igra bitnu ulogu. No, moramo poći dalje i kazati: Ovaj strah koji

ima gušter kad se čovjek pojavi u njegovoj blizini i hoće ga uloviti jest ono

što se u životinji javlja samo kad je čovjek lovi. No, strah je uvijek prisu­

tan u životinji; on drži tvari u životinji na okupu i čini je snažnom.

Za ovo ću vam navesti jednu posve osobitu pojavu u čovjekovom

životu. Već ste čuli da ljudi koji su jako ovisni o svojemu duševnom

životu, kad osjete strah, dobivaju proljev. Strahovanje uzrokuje proljev.

A, što to znači? Znači da se sadržaj u crijevima više ne može držati

zajedno. A što je sadržaj u crijevima držalo zajedno? Kad se strah uvuče

u dušu, u crijevima se tvari više ne drže zajedno: no, kad je strah dolje u

crijevima, on tada drži tvari zajedno.

Tako je i u gušteru. Kad se ugleda guštera, on je tada kao, i naš vlastiti

donji dio tijela, u cijelosti ispunjen strahom, dakle nečim duševnim. A,

osobito je strahom ispunjen rep. Kad gušter iz sebe izražava svoj strah

prema van, otkida se rep, ali strah ipak ostaje u životinji. Životinja ne

osjeća strah kad je u zatočeništvu jer se naviknula na ljude, a poslje­

dica toga je da strah tada može zadržati rep. To je posve određena

duševna osobina koja ima posebno značenje za stanje tijela.

U ljude je također usađen strah. U naše nožne palce, u noge, u

trbuh, posvuda se uvukao strah. Gore, iznad ošita se ne odvaži uzdići,

uzdiže se samo kad imamo snove ispunjene strahom. No, ipak, strah

koji se uvukao u nas, ima važnu svrhu: drži naš organizam na okupu.

Najviše se uvlači u kosti - u njih se uvukao užasan strah te su one zato

tako čvrste. Strah je, dakle, taj koji čini kosti čvrstima. U trenutku

kad čovjek prejako osjeća svoje kosti, one omekšaju. To potvrđuju

plašljivi ljudi, a plašljivi su oni koji su bili plašljivi još u mladosti dok

kosti još nisu bile očvrsnule, dok su bile još jako mekane. Stoga se

rahitičnu djecu može liječiti na taj način da se nekako oslobode straha,

osobito liječeći dušu. Bilo bi, međutim, posve pogrešno reći: "Strah

u nama je nešto duševno. Trebamo ga, dakle, samo povući nešto više

nagore i tada možemo primiti više spoznaje". To ne bi bilo dobro jer

bi se istodobno razboljeli i duševno i tjelesno. Mnogo više moramo

nastojati nešto drugo.

Hoćemo li steći spoznaju duhovnog svijeta19 - već sam vam

spominjao različite načine - moramo se pravilno uživjeti u vanjski

svijet, doista uživjeti. No, na koji način se ljudi uživljuju u vanjski

svijet? To ste, pak, mogli odlično vidjeti prošli tjedan kada smo se prvo

silno smrzavali, a zatim smo se isto tako silno znojili. Na taj se način

većina ljudi uživljuje u vanjski svijet: Silno se znoji i silno se smrzava.

To, međutim, nije jedini način na koji se može uživjeti u vanjski svijet.

Čovjek treba u sebi izgraditi određenu sposobnost kojom će se znati

nositi s hladnoćom, treba znati da se na hladnoći neće samo smrzavati,

nego da ga osjećaj studeni upozorava na hladnoću i stvaranje svojevrsnog

straha, te da će taj strah proći kad bude toplo. Kad čovjek u sebi izgradi

sposobnost da kad od snijega ima izvjestan strah, da od ljetnih toplih

sunčevih zraka ima izvjesno zadovoljstvo, tada ga to vodi do više

spoznaje, a što se nadovezuje na ono što sam već opisivao19. Jednostavno

je tako: onaj tko hoće steći više spoznaje, mora nešto osjećati kad prilazi

gorućem komadu željeza, mora nešto osjećati kad prilazi kremenu. Kad

prilazi gorućem komadu željeza mora imati unutarnji osjećaj: to je nešto

srodno vlastitoj toplini, čini mi dobro. No, kad se u ruke uzme kremen,

mora se osjetiti jeza, mora se osjetiti strah pri duši.

Dakle, po tome vidimo da onaj tko hoće steći više spoznaje ne

smije biti nervozan, kako se to danas kaže, inače bi mu kremen, ako bi

ga držao u ruci, odmah ispao od pretrpljenog straha. Čovjek mora biti

odvažan i otrpjeti strah. No, ne smije biti ni kao kukac koji toliko žudi

za svjetlom te ulijeće u njega sve dok u njemu ne pronađe smrt. Upravo

na primjeru kukca koji ulijeće u plamen vidite kako je plamen srodan s

duhovno-duševnim.

Iako možemo reći: moramo steći unutarnji osjećaj, unutarnji osjet

za ono što se zbiva u vanjskoj prirodi. - Sto iz toga proizlazi? Zemlja se

prije svega sastoji od čvrstog kamena. Materijalisti vjeruju u čvrsti kamen

zemlje jer se po njemu može hodati; da je kamen tvrd osjećamo kad

ga dodirujemo. No, upravo pred čvrstim kamenom zadobiva izvjestan

strah onaj koji hoće steći više spoznaje.

Strah se ne javlja kad je zrak zagrijan. Strah ne postoji kad čovjek

promatra zagrijani zrak jer ga on tada ne plaši. Moguće je, međutim, da

čovjek postane takav da mu i zagrijani zrak izaziva strah. To se događa

upravo onda kada čovjek sve više pokušava svladati strah koji osjeća

prema zagrijanom zraku tako što nastoji da ga zagrijani zrak privuče.

Tada se u njemu sve bolje osjeća. No, zagrijani ga zrak počinje plašiti!

- Sto se čovjek bolje osjeća, to ga zagrijani zrak više plaši.

Navikava li se čovjek, dakle, osjećati zaista dobro u zagrijanom

zraku, navikava li se sve više na toplinu - takve stvari su nužne, čovjek se

mora snalaziti po cijelom svijetu hoće li steći duhovnu spoznaju - stvari

počinju bivati znakovite. Pojasnit ću vam to. Većina se ljudi nastoji

rashladiti ako im je vruće. Oni, naravno, ne znaju ništa drugo nego da se

trebaju rashladiti. No, kad se izdrži vrućina, kad se ostane u toplom, kad se

toplina osjeća kao zadovoljstvo, započinje posve čudnovato ispunjavanje

mnogim raznolikim slikama, započinje pojavljivanje duhovnog svijeta

- duhovnog svijeta kojeg inače ima u zraku ali ga čovjek ne osjeća, ne

primjećuje ga u zraku jer ne želi izdržati toplinu zraka.

Navikava li se čovjek postupno gledati bića duhovnog svijeta,

može si kazati: Primim li kamen osjetit ću da je tvrd ali što više zapažam

duhovno, što više ulazim u duhovno, i što se više usredotočujem na

duhovno a manje na osjetilno, svojim se fizičkim tijelom od krvi i mesa,

doduše, ne mogu uvući u tlo Zemlje, ali se u njega mogu započeti uvlačiti

svojim astralnim tijelom. Uistinu je zanimljivo da se u trenutku kad se

u zraku započinje opažati duhovno - svim sredstvima o kojima sam vam

govorio - sam čovjek toliko daleko izvuče iz svojega tijela da se kamen

više ne osjeća kao prepreka, već čovjek uranja u čvrsto tlo Zemlje kao

plivač u vodu. On tada ulazi osobno. Uistinu zanimljivo. U zrak čovjek

ne može ući kao duh jer se tu pojavljuju drugi duhovi. U Zemljino tlo,

koje je zapravo prazno od duha, može se lagano ući, u njega se može

uroniti kao plivač.

Srednje je stanje povezano s vodom. Voda se nagore isparava, a

nadolje se vraća kao kiša. Gore u atmosferi, a to ste mnogo puta vidje­

li, često nastaju munje. Voda je između čvrstog tla i zraka. Rjeđa je od

čvrstog tla, a gušća od zraka. Sto to, zapravo, znači? Značenje takvog

stanja vode najbolje se uočava kad se zagleda u munju. Kod munje se,

tako govore učeni ljudi, pojavljuje električna iskra. Zašto je to prema

njima električna iskra? Vjerojatno znate, a to već uče i djeca u školi,

da pečatni vosak postaje naelektriziran kad se trlja komadom kože, te

ako mu se primakne komadić tankoga papira, on će ga privući. Tako se

najrazličitija tijela mogu trljanjem ili na drugi način naelektrizirati.

Nužno je, međutim, nešto potpuno drugo. Naime, ni jedan

pečatni vosak neće djelovati naelektrizirano u nekoj vlažnoj školskoj

sobi - niti bilo koji vlažni predmet neće se moći naelektrizirati - jer

vodeno ne proizvodi elektricitet, pa se najprije mora suhom krpom sve

dobro obrisati. Nakon toga se može proizvesti elektricitet. Proizlazi da

se gore oblaci trljaju jedan o drugoga i stvaraju električnu iskru, bljesak.

No, tomu može prigovoriti svako dijete: Pa, moraš spriječiti da se voda

ne pojavi, jer kad je na aparatu imalo vode, elektricitet neće nastati!

Takve se, dakle, besmislice govore. Naravno da nipošto nema govora o

tomu da se pri nastanku munje oblaci trljaju!

Kad se voda isparava i diže uvis, ona sve više ulazi u područje

duhovnosti, udaljava se od tvari bez duha koje su dolje i prodire gore u

duhovnost, a duh je taj koji proizvodi električnu iskru, munju. Naime,

uspinjemo li se sve više, ulazimo u područje duhovnog. Materijalno

Zemlje je samo zemlja. Gore u visinama Zemlju okružuje duhovno i tu

zaista ulazimo u duhovno. Dakle, u trenutku kad se vodena para uzdiže

i dolazi u područje duhovnog, iz duha može nastati munja. Voda se gore

oduhovi, zgusne se te se vraća ponovno dolje. Kad se, dakle, čovjek bavi

promatranjem prirode, mora promatrati i duh prirode. Kad se čovjek

uopće ne želi obazirati na duhovno, nastaju svakojake apsurdne situacije

o kojima sam vam govorio - san o letenju, gušterov rep ili primjer

munje. Posvuda oko nas ima primjera da se priroda ne može razumjeti

ako se prije ne prodre u duhovno.

Sada postaje jasnije da je čovjek, koji stoji na zemlji, gledamo li ga

odozdo prema gore, srodan s onim duhovnim koje je dolje, u njega može

uroniti kao plivač, a kad noću izlazi sa svojim astralnim tijelom, zapravo

ulazi posvuda u čvrste oblike. Povezuje se s onim što je čvrsto jer u oblike

od zraka čovjek ne može ući, pa se zaista uvlači u čvrste oblike.

Ovo ulaženje u čvrste oblike silno je značajno. Kad se, kako sam

vam već prije rekao, na pravilan način odnosimo prema toplini, u sta­

nju smo vidjeti duhovna bića zraka. Kad, međutim, noću izlazimo iz

našega tijela te se sa zemaljskim povezujemo kao duhovno biće, može se

dogoditi da poslije buđenja još uvijek u sebi imamo nešto od onoga što

smo doživjeli u čvrstoj zemaljskoj tvari Zemlje. U sebi nosimo još nešto

od toga; u našoj je duševnosti ostalo još nešto.

No, nešto je tu posebno zanimljivo. Već ste primijetili da odmah

pri buđenju lako čujete zvukove. Pripazite li tada uistinu, doživjet ćete

nešto neobično te ćete si reći: Netko je upravo pokucao na moja vrata!

- Baš je to posve neobično: Uživi li se čovjek dušom u zrak može neš­

to vidjeti; može vidjeti slike koje nastaju. Uživi li se, međutim, dušom

u nešto čvrsto, u tvarno, kao plivač koji uranja u vodu, tada doživljava

zvukove. Baš je to iznimno važno, da svaka čvrsta tvar ima u sebi tonove

koji se mogu čuti upravo pri buđenju, jer je onda čovjek još napola u

nju uronjen.

Ovi zvukovi mogu svakako nešto značiti i posve je točno kad,

primjerice, negdje daleko netko umre, a čovjek pri buđenju čuje nešto

kao kucanje na vrata, da je to povezano s čovjekom koji je umro. Čovjek,

naravno, nije sposoban te pojave pravilno protumačiti. Zamislite si: Ne

biste uopće mogli čitati da niste naučili slova. Isto toliko malo možete

čitati taj čudnovat događaj kad pri buđenju čujete zvukove. - Nije

potrebno zamišljati da je upravo umrli tamo na vratima i da on kuca.

No, umrli koji je prvih dana poslije smrti još prisutan na Zemlji, živi u

čvrstim tijelima. Da, upravo u vezi s čvrstim nastaju zvukovi. No, to je

nešto, što vam se nikako ne treba činiti neobičnim jer u vremenima kad

se obraćala pozornost na takve stvari bilo je uobičajeno govoriti o tome.

To što su ljudi slutili da je netko daleko od njih umro, ima svoje duboko

značenje. Jedan je čovjek umro. Svojom je dušom još povezan, prije

svega, s čvrstim zemaljskim carstvom. Tada nastaju tonovi koji potječu

od njega. Čovjek zvučeći napušta zemaljski život. Te zvukove iz daljine,

naravno, možete čuti jednako tako dobro kao što možete u Americi čitati

ono što je netko poslao iz daljine. Telegram se može čitati u Americi.

Ovakva djelovanja na daljinu posredovanjem zemaljskih tvari su tu, ona

su na Zemlji, uvijek su prisutna. A u vremenima kad se na to obraćala

pozornost, itekako se dobro znalo za njihovu povezanost sa zemaljskim.

Ovo nije prazna priča, to je nešto što se u prijašnjim vremenima zaista

opažalo. Može se ulaziti u posve određene pojave koje se danas smatraju

praznovjerjem, a koje se također mogu znanstveno dokazati kao što se

znanstveno dokazuju i ostale stvari.

Takve se pojave moraju posve točno poznavati. Kad bi čovjek

došao do toga da u zraku opaža duhovni svijet, kad ljudi ne bi bili

toliko pretjerano osjetljivi kao što su danas - jer, znate, što su ljudi

civiliziraniji to su i osjetljiviji, a oni koji, primjerice, zbog svojeg posla

moraju "brzo" živjeti, nemaju vremena opažati duhovni svijet - onda

im duhovni svijet koji živi u zraku ne bi izmicao. No, ako bi se u zraku

vidjela duhovna bića, to bi bilo posve bezopasno. Svaki bi ih čovjek,

zasigurno, mogao opažati bez opasnosti.

Zapadne li čovjek, međutim, u stanje u kojem svašta čuje, obuzme

li ga to slušanje previše, ono za njega postaje opasno. Postoje ljudi koji

dolaze u stanje u kojem čuju svakakve moguće riječi. Svašta im se govori.

Takvi su ljudi na putu prema ludilu. Opasnost zapravo nikada ne prijeti

ako čovjek vidi duhovna bića koja su u zraku. Zašto? To vam moram

pojasniti usporedbom: Ako se vozite u čamcu i padnete u vodu, možete

se utopiti. Ako nekog vučete prema gore, možete svašta doživjeti, ali se

ne možete utopiti. Isto je tako kad se ljudska duša uzdiže prema gore i

štošta vidi. Tada joj se ne može ništa dogoditi. Kad ulazite u čvrstu tvar,

tada se možete, recimo, duhovno utopiti. A ovo se duhovno utapanje

javlja upravo onda kad ljudi toliko izgube svijest da im se unutarnje

svašta govori, a to je ono loše. Kad čovjek vidi duhovno izvan sebe,

ne boji ga se kao što se ne boji ni stolice koju vidi. Dakle, kao što se

čovjek ne boji predmeta kojega gleda kada se kreće, tako se jednako,

postupno, prestaje bojati vanjskoga duhovnog, te ga, štoviše, zavoli. No,

sve što čovjek unutarnje čuje, obuzima ga potpuno drukčije jer u tvrdu

zemlju uranja cijelim duhovnim i cijelim duševnim dijelom svog bića. U

zemlji se čovjek utapa, u njoj prestaje biti čovjek. Stoga se uvijek mora

s određenim oprezom gledati na ljude koji pričaju da im se unutarnje

svašta govori. U tome je uvijek nešto opasno. Samo onaj tko je već

zaista čvrsto u duhovnom svijetu i snalazi se u njemu, zna što se zapravo

govori, zna da ljudima tada nikada ne govore osobito visoka duhovna

bića, već su to zapravo uvijek bića znatno niže vrste.

O ovome sam govorio posve nepristrano da biste uvidjeli slijede­

će: hoće li čovjek ući u duhovni svijet, zaista mora steći potpuno

drukčije shvaćanje vanjskog svijeta.

Postoje, naravno, ljudi koji govore: Zašto nam je tako teško upoz­

nati bića duhovnog svijeta? No, razmislite samo, kakvo bi biće bio čovjek

kad se uopće ne bi morao naprezati pri ulasku u duhovni svijet, kad bi

stalno bio u njemu. Bio bi tada čisti duhovni automat. Upravo time što

se mora naprezati, dolazi u istinski odnos s duhovnim bićima. Da bi se

mogao istraživati duhovni svijet, potreban je najveći unutarnji napor.

Lako je, naravno, proširiti se po laboratorijskom stolu, proučavati

i obavljati razne pokuse, lako je secirati leševe, ali je potreban istinski

snažan unutarnji rad da bi se uistinu ušlo u duhovni svijet. Današnji je

obrazovani svijet previše lijen za takav rad. Upravo zbog te lijenosti se

događa da ljudi govore da su radili vježbe prema knjizi: "Kako se stječu

spoznaje viših svjetova", ali da ništa nisu postigli. Mnogi vjeruju da bi

sposobnost uvida u duhovni svijet trebala čovjeku biti unutarnje dana, a

ne da se mora postići unutarnjim radom. Da, danas je tako da ljudi hoće

da ih sve čeka gotovo! Današnji čovjek (1923.) hoće o svemu snimiti

film da bi film na njega djelovao izvana.

Hoće li čovjek pravilno duhovno napredovati, mora nastojati da

ono što primi od svijeta svakako i preradi. Pritom će više u duhovno ući

oni koji će, što je moguće više, nastojati da se ne prepuštaju svemu što

primaju putem filmova, već oni koji stvarno hoće pratiti u mislima ono

što im netko govori. Vidite, ja vam nisam prikazao nikakav film. Sada

za to, naravno, nije ni vrijeme, ali kad bi i bilo, ja ne bih pokušavao

stvari prikazivati s pomoću filma. Naprotiv, radio sam crteže koji su

nastajali u trenutku kad ste mogli vidjeti što želim sa svakim potezom

te ste mogli misliti zajedno sa mnom. To - što je moguće manje gotovih

slika a što više crteža koji nastaju u trenutku - bi se moralo danas uvesti

već pri podučavanju djece. Na taj način djeca, kao i odrasli, unutarnje

surađuju, potiče im se nutrina na djelatnost te je uživljavanje u duhovni

svijet toliko snažno da se stječe razumijevanje za njega. No, djeci se ne

trebaju iznositi ni posve gotove teorije, jer tada postaju dogmatična.

Treba ih se navesti na to da samostalno djeluju. Time će i njihovo cijelo

tijelo postati slobodnije.

2 . P O V E Z A N O S T G O M O L J A I K O R I J E N A

S M I Š L J E N J E M - D U H O V N I M

Spomenut ću vam još nešto jer ste me to već pitali34. Vjerojatno ste već čuli

da je krumpir donesen u Europu. Europljani nisu oduvijek jeli krumpir.

Uz to je vezana zaista neobična priča. Postoji leksikon35, na kojem

sam i sam surađivao, ali ne na članku o kojem ću sada pričati. U njemu

je nešto doista smiješno, naime, spominje se da je određeni Drake donio

krumpir u Europu i tako stekao veliko priznanje. U OfFenburgu, koji

su sada zaposjeli Francuzi, postoji spomenik Drakeu. Doista je smiješno

kad se pogleda u leksikon gdje stoji: Spomenik Drakeu podignut je

u OfFenburgu, jer je pogreškom došao na glas da je donio krumpir u

Europu. Govori li se o čovjeku nešto tobožnje, u Europi će mu se podići

spomenik! No, o tome ne želim govoriti, već o tome da je svojevremeno

krumpir donesen u Europu.

Predočite si krumpir. Od njega ne jedemo korijene. Oni su, naime,

tanke niti, a ti mali korjenčići koji vise, koji se odstranjuju s ljuskom nisu

krumpir. Krumpir koji jedemo, zapravo, je nešto zadebljala stabljika.

Kad stabljika zadeblja kao što je to kod krumpira, nastaje takozvani

gomolj, stabljični gomolj. Kod krumpira, dakle, nije riječ o korijenu,

nego o zadebljaloj stabljici. Dobro je znati i zapamtiti: Kad se jede

krumpir, jede se zadebljala stabljika. Hranimo se ponajprije zadebljalom

stabljikom. - Moramo se zapitati: Koje značenje ima za čovjeka činjenica

da se, jedući krumpir, otkada je donesen u Europu, zapravo navikava

jesti zadebljalu stabljiku?

Predočite si cijelu biljku: korijen, stabljiku, listove, cvijet. Kod

nje vrlo lako raspoznajemo: korijen koji je dolje srodan je tlu i sadr­

ži osobito mnogo soli, cvijet koji je gore sličan je toplom zraku. To je

tako kao da se cvijet neprestano kuha u sunčevoj toplini. Zato cvijet

sadrži ulja i masti, ponajviše ulja. Promatrajući biljku zapaža se da su

u njezinome donjem dijelu nakupljene soli. Korijen je bogat solima, a

cvijet je bogat uljima36.

Posljedica toga jest da jedući korijen u probavni trakt, u crijeva,

unosimo mnogo soli. Soli koje su u korijenu nalaze put do mozga,

te ga potiču. Soli, dakle, potiču mozak. Pati li netko, primjerice, od

glavobolje, ne kao kod migrene, već od bolova u cijeloj glavi, dobro je

da jede korjenasto povrće. Mogli ste primijetiti da mnogi korijeni imaju

određenu slanost. To možete ustanoviti kušanjem. Kad, međutim, jedete

cvijet, u tom je dijelu biljka zapravo već napola skuhana. U njenim

vanjskim dijelovima su ulja35; ovaj dio osobito zamašćuje, podmazuje

želudac i crijeva, ima svoje djelovanje na donji dio tijela. Liječnik to

mora uzeti u obzir kad preporuča čaj. Čaj od cvjetova neće snažno

djelovati na glavu, naprotiv, pije li bolesnik čaj od korijena, on će

djelovati. Promatramo li čovjeka od donjeg dijela tijela do glave, odozdo

nagore, onda biljku moramo promatrati obrnutim putem, od cvijeta do

korijena. Korijen biljke srodan je glavi.

2.1. Djelovanje gomolja

Razmislimo li o svemu ovome postaje nam jasniji značaj krumpira.

Krumpir koji jedemo je gomolj, nešto što se nije posve razvilo u

korijen. Stoga, jedući krumpir, čovjek prvenstveno jede biljku koja nije

postala korijen. Dakle, jede li čovjek previše krumpira, ne opskrbljuje

se dovoljno glava. Sve, pa i soli, ostaje u probavnom traktu, sve ostaje

dolje. Jedući krumpire, ljudi zanemaruju svoju glavu, svoj mozak. Ova

se povezanost uočava tek kad se čovjek bavi duhovnom znanošću, jer si

tada može kazati: Otkad je prevladala prehrana krumpirom, ljudske su

glave postale nesposobnije.

Krumpir osobito pobuđuje jezik i jednjak. Promatrajući biljku

krumpira odozgo prema dolje u zemlji nećemo naći njen korijen. Tako

je i kod čovjeka: krumpir pobuđuje čovjekov jezik i jednjak, ne djeluje u

glavi. On, dalde, posebno pobuđuje ono što je ispod glave, dok glava ostaje

nedostupna. To je, također, razlog da je on vrlo omiljen prilog jelima.

2.2. Djelovanje korijena

Jedući ciklu čovjek dobiva neodoljivu težnju da puno misli. To čini

nesvjesno. Nakon što je pojeo krumpir čovjek će zapravo vrlo brzo

osjetiti potrebu za jelom. Od njega se brzo ogladni jer snage krumpira ne

dolaze u potpunosti do glave. No, cikla zato brzo zasićuje jer njene snage

doista, što je važno, odlaze ravno u glavu, odnosno odlaze prema gore

do glave, a najvažnije za glavu jest da je potpuno prožeta djelatnošću.

Većini ljudi je vrlo teško kad trebaju misliti, a budući da krumpir ne

potiče misli oni, uglavnom, više vole jesti krumpir nego ciklu. Prema

tome, zato što krumpir ne potiče misli, čovjek se ulijeni misliti. Cikla,

naprotiv, vrlo snažno potiče misli jer je ona pravi korijen. Ona potiče

mišljenje, ali tako da čovjek hoće mislili, ako on to neće, znači, najčešće,

da ne voli ciklu. Treba li čovjeku poticaj da misli, tada ga se treba, prije

svega, potaknut solima, primjerice iz rotkvice. Međutim, ako netko

nema posve bistru glavu, za njega je dobro da svome jelovniku doda

rotkvicu jer će ona donekle pokrenuti misli.

Kakve se čudnovate povezanosti javljaju - rotkvica potiče misli!

Nije potrebno da se sam čovjek trudi misliti; misli dolaze kad se jede

rotkvica, tako jake misli da one, štoviše, stvaraju i potpuno moćne

snove. Onom tko jede puno krumpira, ne dolaze snažne misli već,

naprotiv, snovi koji ga čine tromim. Svatko, dakle, tko svakodnevno

mora jesti krumpire, bit će umoran te će neprestano htjeti spavati i

sanjati. Proizlazi da veliko kulturno povijesno značenje ima upravo ona

hrana koju čovječanstvo prihvaća.

Na to biste mogli reći: "Da, no naša je realnost da živimo samo

od materije!" To, međutim, ipak nije istina. Već sam više puta govorio

da mi, ljudi, otprilike svake sedme godine imamo novo tijelo. Ono se

neprekidno obnavlja. Sve tvari koje smo u svome tijelu imali prije osam

ili deset godina više nisu u njemu. One su odstranjene. Izrezali smo ih s

noktima, ošišali s kosom, izlučili znojem. Nešto se odstranjuje vrlo brzo,

nešto polako ali, ipak se odstranjuje.

Na koji se način predočava što se događa s čovjekom? Zamišlja se

da čovjek neprestano izlučuje tvari i uvijek nanovo unosi nove, odnosno,

da tvari ulaze kroz usta, potom stolicom i mokrenjem izlaze van - čovjek

je kao neko crijevo, jedenjem unosi tvari, neko vrijeme ih zadržava, a

zatim ih izbacuje van. Tako se otprilike misli da se čovjek izgrađuje.

No, u čovjeku nije izgrađeno baš ništa od tvari zemlje, baš ništa.

Puka je obmana da smo izgrađeni od tvari zemlje. Naime, kad jedemo,

primjerice, krumpir, tada nipošto nije riječ o tome da nešto primamo

od krumpira, već je krumpir samo nešto što nas potiče, potiče čeljust,

jednjak, itd. - on tu posvuda djeluje. U nama se, dalde, stvara snaga da

taj krumpir izbacimo van, a dok ga izbacujemo, dolazi nam iz etera, a

ne iz čvrste tvari, ono što nas izgrađuje tijekom sedam godina. Mi se,

zapravo, uopće ne izgrađujemo od tvari zemlje. Ono što jedemo, jedemo

samo zato da bismo imali poticaj. Izgrađujemo se, uistinu, iz onoga što

je "gore" (u duhovnom, što dolazi iz etera); hrana samo stvara poticaj.

Uopće nije tako, kao što si ljudi zamišljaju da u nama ostaje nešto od

hrane; tako se samo stvara poticaj. Iz etera dolazi suprotna snaga, a mi

cijelo naše tijelo izgrađujemo iz etera. Ništa od čega smo sazdani nije

izgrađeno od tvari zemlje. Kad nešto odgurnemo, a to nam se potom

vrati, ne smijemo povrat pobrkati s udarcem. Tako se ne smije pobrkati

ni činjenica da hranu trebamo da se ne bismo ulijenili u obnavljanju

našeg tijela, s činjenicom da tu hranu unosimo u tijelo.

Dakako da pritom mogu nastupiti nepravilnosti. Uzimamo li,

naime, previše hrane, ona će svakako predugo ostati u nama. Tada

u sebi nakupljamo nepotrebne tvari, postajemo krupniji, debeli itd.

Uzmemo li premalo hrane, nedovoljno smo pobuđeni te primamo

premalo onoga što trebamo iz duhovnog svijeta, iz eterskog svijeta.

No, iznimno je važno da se mi uopće ne izgrađujemo od zemlje

i njezinih tvari, već od onoga što je izvan nje. Ako je točno da se ci­

jelo tijelo obnovi za sedam godina, onda će se i srce obnoviti. Ono

srce koje smo nosili u sebi prije osam godina, više ne nosimo. Ono je

obnovljeno, ali nije obnovljeno tvarima zemlje već onime što je u svje­

tlosti koja okružuje Zemlju. Vaše je srce zbijena svjetlost! Vi doista

imate srce od zbijene Sunčeve svjetlosti. A ono što ste primili hranom,

samo je potaknulo da tako čvrsto zbijete Sunčevu svjetlost. Sve svoje

organe izgrađujete od onoga što je svjetlom prožeta okolina, a ono što

jedete, što primate hranom, to je samo poticaj.

Jedino što nam hrana daje jest to da u sebi imamo nešto nalik

unutarnjem sjedalu. Time što u sebi imamo fizičku materiju, fizičku

tvar, osjećamo sebe, te u svakidašnjem životu dolazimo do Ja-osjećaja.

Osjećamo sebe upravo tako kao što osjećamo da nas pritišće sjedalo kad

sjednemo na njega. Tako osjećamo, također, svoje tijelo koje neprestano

pritišće ono što smo načinili s primljenim iz svemira. Dok spavate, ne

osjećate tijelo, jer ste izvan njega. Dok ste budni osjećate svoje tijelo,

ono je svojevrsna počivaljka, kod nekog je tvrđa, tko je koščat, a kod

nekoga mekša. Ono je svojevrsna počivaljka u koju se čovjek legne

pa osjeća, kao i kod kreveta, razliku između mekog madraca i drvene

klupe. Tako čovjek razlikuje ono što je u njemu tvrdo, od onoga što

je meko. To, međutim, nije pravi čovjek, već je pravi čovjek ono što u

čovjeku "sjedi".

Sljedeći put 3 7 ću vam ovo što sam upravo izložio pojasniti još s

gledišta više spoznaje. Naime, ljudi koji danas hoće spoznavati ne bave

se uopće djelovanjem ljudi već se samo bave onim što im nudi sjedalo.

H R A N A Z A D U H I T I J E L O

No, moja gospodo, ima li kakvih pitanja?

Pitanje: Želio bih nešto pitati o prehrani. Da li zbog uživanja

krumpira i na ostalim kontinentima postoji neki odnos, dakle veza u

drukčijem smislu nego li između krumpira, i, recimo, Europljana?

Dr. Steiner. Danas ćemo još jednom cjelovito raspraviti pitanje

prehrane, počevši od odnosa: prehrana - duhovni svijet. Poznato

je da se krumpir počeo koristi kao hrana tek u novije vrijeme. Već

sam govorio da krumpir prije nije postojao u Europi, nego su se tada

narodi hranili na drukčiji način, bitno drukčijim namirnicama. Ovo

pitanje, naravno, ne možemo riješiti a da ne razmotrimo odnos između

duhovnog svijeta i prehrane.

Spomenuo sam da su za život čovjeka zapravo najvažnije četiri

vrste hranjivih tvari38. Prvo ću navesti bjelančevine. Njih čovjek prima

različitom hranom. No, nemaju sve bjelančevine jednaku vrijednost

za čovjeka, primjerice, bjelančevine u kokošjem jajetu imaju, moglo

bi se reći, posebnu vrijednost, posebno su značajnog, karakterističnog

oblika. Drugo su masnoće. Njih čovjek uzima izravno, kao masti i

ulja, i neizravno, kao prirodni sastojak gotovo svake hrane. Treću vrstu

hranjivih tvari nazivamo ugljikohidratima, a njih primamo, gotovo

isključivo, iz biljnog carstva. Glavni izvor ugljikohidrata su, uglavnom,

pšenica, raž, leća, grah, te krumpir u kojem posve prevladavaju, ali ih

ima i u ostalim namirnica. Na kraju o nečemu što je čovjeku potrebno

za život, što smatra samo dodatkom, a što je, međutim, za život osobito

važno - o solima. Soli uzimamo izravno u obliku kuhinjske soli, i

hranom. Soli, također, sadrži svaka hrana.

Možemo reći da je za život čovjeka neophodno da se hrana sastoji

od bjelančevina, masnoća, ugljikohidrata i soli4.

1 . S N A G E H R A N J I V I H TVARI

Govorit ću vam o važnosti koju za čovjeka imaju raznovrsni oblici

ovih hranjivih tvari, a koje on prima kada se hrani hranom različitog

podrijetla.

1.1. Soli3: umnost

Pozabavimo se najprije solima. Soli nisu samo puko sredstvo za uživanje,

pa iako ih uzimamo u posve malim količinama, one su čovjeku iznim­

no važne. Hranu solimo zato da bismo uopće mogli misliti. Soli moraju

moći doći u mozak da bismo mogli misliti; one su najviše povezane s

onim što su naše misli. Ako je netko, primjerice, tako bolestan da soli

iz hrane zaostaju u želucu ili crijevima, pa ih zbog toga ne može slati

krvotokom do mozga, postaje slabouman, glup. Upravo se na to treba

obratiti pozornost.

Čovjeku bi moralo biti razumljivo da je duh prisutan u materiji,

jer da bi mogao djelovati na Zemlji, mora djelovati u materiji. Stoga

proučavajući duhovnu znanost, čovjek treba poznavati djelovanje duha

u materiji39. Sve suprotno tomu bila bi besmislica, primjerice, kao

kad bi netko rekao: "Proizvodnja strojeva iz čelika, željeza i si. čisto

je materijalne prirode, a ja sam duhovni čovjek, ne želim ništa materi­

jalno, hoću stvoriti strojeve iz duha". Kao što su za proizvodnju strojeva

potrebni čelik, željezo i si., tako i stvaralački duh posvuda u prirodi treba

materiju. No ako je duhovno spriječeno da koristi materiju, odnosno

odlaze li soli kroz želudac i crijeva, umjesto da s krvlju prodiru u mozak,

čovjek postaje glup.

No, ta pretvorba i nije tako jednostavna. Čovjek ne može

neposredno koristiti, primjerice, sol kakva je izvan njega, u prirodi.

Ništa ne bi koristilo kad bi se moglo, recimo, preko rupice u glavi, iz­

ravno nakapati sol u mozak. Naime, sol mora proći proces otapanja

u ustima, želucu i crijevima, jer se na taj način sve više otapa, postaje

sve bolje otopljena, sve finija. Zbog toga što sam čovjek djeluje na sol

mijenjajući je, ona dolazi u mozak već u oduhovljenom stanju. Nipošto

nije riječ o tome da se sol jednostavno dovede izravno u mozak. Onaj

tko nije u stanju postići djelovanje soli u mozgu, postaje glup.

1.2. Ugljikohidrati: oblik i govor

Sada nešto o ugljikohidratima. Već sam spomenuo da ih u našim kraje­

vima najviše primamo pšenicom, raži, graškom, grahom ili krumpirom.

Upravo su ugljikohidrati zaslužni za karakterističan ljudski oblik. Kad

ne bismo primali ugljikohidrate, bili bismo posve izobličeni, primjerice,

nos se ne bi pravilno oblikovao, uši se ne bi pravilno oblikovale, bez

ugljikohidrata ne bismo imali ovakav oblik čovjeka kakav imamo.

Dakle, oni posvuda u čovjeku djeluju tako da svi dijelovi imaju oblik

čovjeka. Ako je, međutim, čovjekova organizacija takva da ne može

ugljikohidrate voditi nagore u mozak, nego oni ostaju u probavnom

traktu, čovjek propada, počinje mršavjeti, urušava se, postaje slab te ne

može više zadržati pravilan ljudski oblik. Za to da uopće imamo pravi­

lan ljudski oblik zaslužni su ugljikohidrati.

Svi dijelovi moraju biti opskrbljeni odgovarajućim hranjivim

tvarima. Soli, koje su prošle kroz tijelo, ponajprije djeluju na prednji

dio mozga. Ugljikohidrati djeluju na sloj mozga koji je nešto više otraga.

Osobito će se kod ljudi koji slabo probavljaju ugljikohidrate, i ne dovode

ih u odgovarajući dio mozga, ubrzo pojaviti neprestana promuklost,

neće moći čisto i jasno govoriti. Stoga se za čovjeka koji je prije mogao

posve normalno govoriti, a odjednom je promukao, može reći da kod

njega nešto nije u redu s probavom ugljikohidrata. On ih ne može

dobro probaviti, te se spomenuti sloj mozga nema čime opskrbiti. Zato

ni njegovo disanje ni govor nisu više u redu. Tako možemo kazati: Soli

prvenstveno djeluju na mišljenje, a ugljikohidrati na govor i na sve što je

s tim povezano. Dalde, nužno je da se opskrbljujemo ugljikohidratima.

1.3. Masnoće: ispunjenje oblika i podmazivanje

Ugljikohidrati djeluju na naš izgled, ali pravi im je zadatak stvaranje

samog oblika. Oni nas ne ispunjavaju. No, moramo se ispuniti, i to

masnoćama.

Masnoće su materijal za ispunjavanje oblika, a ugljikohidrati

izgrađuju oblik kao neki plan ucrtan u zrak. Masnoće, dakle, služe da

je oblik koji ima čovjek ispunjen materijalom na ispravan način, samo

što to s masnoćama dolazi do izražaja na poseban način.

Prije sam rekao da čovjek ima Ja, astralno, etersko i fizičko tijelo.

Masnoće se, naravno, pohranjuju u fizičkom tijelu, ali je od najveće

važnosti da se masnoće mogu pohraniti i, usto, ostati životne jer u sebi

moramo imati životne masnoće a za što je najznačajnije etersko tijelo.

Ono je najznačajnije za pohranjivanje masnoća.

Astralno je tijelo, međutim, najznačajnije za osjet. Kad je čovjek

budan, njegovo je astralno tijelo u njemu, kad spava, astralno je tijelo

vani. Kad je čovjek budan te kad astralno tijelo radi u eterskom tijelu,

masnoće se neprestano prerađuju, sve u tijelu mora biti podmazano

masnoćama. Kad čovjek spava, dakle, kad su astralno tijelo i etersko

odvojeni, masnoće se ne prerađuju nego se pohranjuju. U budnom se

stanju masnoće neprekidno troše, za vrijeme spavanja se pohranjuju.

Trebamo obje vrste masnoća, masnoće koje podmazuju tijelo i one koje

se pohranjuju.

Spava li netko, međutim, neprekidno - primjerice, ako živi samo

od rente i gotovo ništa ne radi - masnoće se pohranjuju i po danu, pri

takozvanome budnom stanju koje je, zapravo, u takvim slučajevima,

stanje spavanja: dobiva trbušinu i posvuda nastaju poveće naslage sala!

Pohranjivanje masnoća na pravilan način ovisi o tome da li čovjek vlastite

masnoće zaista potroši za život, jer njih stalno proizvodi. Kod onoga tko

pojede upravo onoliko koliko potroši, pohranjivanje se odvija pravilno.

No, ako netko neprestano jede a ne troši, također nastaju naslage sala. Na

koji način nastaje salo, instinktivno jako dobro znaju poljoprivrednici,

jer oni to čine pri uzgoju svinja za tov. Oni moraju postići da tijelo

svinje ne troši masnoće, nego da sve što se unese bude pohranjeno kao

salo. Zato takve životinje moraju živjeti posebnim načinom.

Moguće je da čovjek nije u stanju pravilno pohranjivati masnoće

zbog bolesti. Rentijeri su u tom smislu zdravi; oni pohranjuju masnoće.

No, moguć je i takav nedostatak da se ugljikohidrati ne pohranjuju, a

tada glas postaje promukao. Kad je nedostatak takav da se masnoće ne

mogu pravilno pohraniti, one se odstranjuju izmetom, pa tada imamo

premalo masnoća i podmazivanje je preslabo. Unosimo li premalo hrane

ili moramo gladovati, podmazivanje je također nedostatno. Masnoće

se gotovo jedine pohranjuju u tijelu. Sto se događa s čovjekom koji

mora gladovati pa ni ne može pohraniti masnoće, nego one odlaze s

izmetom? Takav čovjek postaje sve duhovniji. No, čovjek ne podnosi

stjecanje duhovnosti na ovaj način. Time izgara duh. Ne samo da će

biti sve mršaviji i mršaviji, već će u njemu nastati plinovi koji uzrokuju

razna priviđenja i slično, a glad će prouzročiti posebno stanje takozvanu

sumanutost od gladi. Kad je čovjek bolestan uvijek se tijelo oštećuje.

Stoga, ako prima premalo masnoća mogu nastupiti bolesna stanja kao

što je sušica, možemo reći da čovjek nestaje.

1.4. Bjelančevine: razvoj i život

Bjelančevine moraju biti prisutne, takoreći, od samoga početka.

One postoje još u jajašcu prije negoli ono postane biće, ljudsko ili

životinjsko. Tako možemo reći: Bjelančevine zapravo izgrađuju, one

su neophodne za čovjekov razvoj; one su ono izvorno, temeljno. Sve

ostalo u tijelu mora se razviti iz njih. Može se, dakle, reći sljedeće: Da

bi mogao nastati čovjek, od samog početka moraju postojati upravo

bjelančevine. U maternici žene bjelančevine se oblikuju u zametak.

Jajašce se oplođuje i oplodnjom ove bjelančevine postaju sposobne,

tvarima koje sam vam opisao, zadobiti ljudski oblik.

No, čovjek, naravno, tijekom života treba bjelančevine. Zato

njegova hrana mora uvijek sadržavati bjelančevine. Unosi li čovjek

premalo bjelančevina ili ako ih ne može probavljati kako treba, onda

ne samo da će iscrpili količinu bjelančevina, što ga postupno ubija, već

će, ne bude li u jednom trenutku svojega života imao na raspolaganju

ikakvih bjelančevina, odmah umrijeti. Kao što su bjelančevine nužne

za nastanak čovjeka, isto su tako nužne da bi čovjek uopće živio.

Stoga možemo reći: Onaj tko nikako ne može probaviti bjelančevine

- umire.

2 . S R O D N O S T S D U H O V N I M : gomolj , cvijet, plod

Promotrimo sada pojedine sastojke hrane. Kod soli smo ponajprije

upućeni na prednji dio glave, jer se soli pohranjuju u tome dijelu.

Nešto dalje, otraga, pohranjuju se ugljikohidrati koji for­

miraju naš, ljudski oblik. Masnoće se pohranjuju još dalje otraga

te iz glave ispunjavaju organizam. N a i m e , masnoće koje une-

semo ne kolaju izravno po tijelu, nego se toliko razgrade da mogu

s krvi doći u glavu i tek se u glavi raspodjeljuju za potrebe tijela.

Sve Što se u čovjeku događa s masnoćama i bjelančevinama mora

proći kroz glavu.

No, među ugljikohidratima postoji velika razlika. Plodovi

namirnica poput leće, graha, graška, raži, kukuruza sadrže ugljiko-

hidrate, a plodovima je svojstveno da se prerade već u želucu i crijevima,

a u glavu šalju samo snage. Da se grah i leća razgrađuju u crijevima

znademo po karakterističnim simptomima.

Plodove krumpira (nadzemne), međutim, ne možemo jesti bez štet­

nih posljedica. Kad bismo pojeli ono što kod krumpira zovemo plodom, s

njim bismo uzeli otrovnu tvar, poguban otrov. Kod biljke krumpira, dakle,

nije moguće jesti plodove kao što je to kod žitarica i mahunarki. Sto jedemo

kod krumpira? Ne jedemo plod, nešto što je gore, već gomolj, koji je dolje.

Gomolj krumpira koji jedemo nije pravi korijen nego zadebljala stab­

ljika. Gomolj se, međutim, od svih dijelova biljke - izdanka, korijena

itd. - najslabije prerađuje u crijevima. Pojede li se krumpir, on, također,

odlazi u želudac i u crijeva, ali ne može odmah biti prerađen, već

neprerađen s krvlju odlazi nagore. 1 umjesto da u odgovarajućem dijelu

mozga bude već tako fin kao raž ili pšenica te da odmah može biti poslan

dolje u tijelo, najprije se mora "preraditi u mozgu"4 0. Dakle, raženi ili

pšenični kruh probave se već u probavnom traktu, ne zahtijeva se više

od glave da se prvo ona brine za probavu, pa ona može odmah djelovati

na njihovom kolanju po tijelu. Jedemo li, naprotiv, kruh od krumpira ili

krumpire, očito je da se prvo glava mora pobrinuti za probavu.

No, mora li se prvo glava pobrinuti za probavu krumpira čovjek ne

može više misliti, jer se za mišljenje moraju imati slobodne snage. Dakle,

donji dio tijela mora oduzeti glavi snage da bi mogao probaviti krumpir.

Uživa li čovjek previše krumpira - što je sve češća pojava - glava se sve

više isključuje za same misli, jer srednji dio glave gubi sposobnost da

misli. Gubeći snage da misli srednjim dijelom glave, čovjek počinje više

misliti prednjim dijelom. No, zbog toga što čovjek sve više misli prednjim

dijelom - što je povezano sa solima - sve više postaje čovjek razuma,

materijalist. Prednji dio glave uopće ne može misliti istinski duhovno, a

upravo se s prednjim dijelom glave postaje istinskim čovjekom razuma.

Otkada je krumpir prihvaćen kao namirnica, unutarnje'1' se mišljenje u

Europi uistinu unazadilo.

No, s tim u vezi mora nam biti jasno da se čovjek ne izgrađuje samo

od snaga Zemlje. Uvijek napominjem da se čovjek izgrađuje iz cijele

okoline, da je stvorenje Sunca, Mjeseca i zvijezda. Kad, dakle, čovjek

jede krumpir, snage srednjeg dijela glave koriste se samo za probavu

krumpira. Takav se čovjek, budući da okolinu sve manje razumije,

povlači u osamu. Tada tumači: Sve što vi ovdje govorite o svijetu, da

čovjeku prilazi duhovnost svijeta, sve je to blebetanje. Može se reći:

Zapravo je prekomjerno uživanje krumpira, koje se pojavilo u novije

vrijeme, uvelike doprinijelo materijalizmu.

Razumljivo je i logično da su prvenstveno siromašni bili primorani

jesti krumpir, jer je on jeftinija hrana, dok imućni mogu kupovati sve

što djeluje na prednji dio glave, dalde mogu jela više začinjati42 i soliti.

Začini kao i soli djeluju na prednji dio glave. Posljedica toga jest da

su jedni postali samo ljudi razuma, a drugi se lako prepuštaju ljudima

razuma da im sve pokazuju jer svoju glavu više ne mogu koristiti za

mišljenje. Tako krumpir ima posve poseban odnos prema duhu. Zapravo

je krumpir učinio čovjekov duh materijalističkim.

Promatramo li članove čovjekovog bića, moramo reći: Fizičko

tijelo svoje podrijetlo vuče ponajprije od bjelančevina. One su poveza­

ne s čovjekovim rođenjem i smrću. Najvažnije polje djelovanja eter-

skog tijela je u masnoćama, astralnog tijela u ugljikohidratima, a polje

djelovanja Ja je prvenstveno u solima.

Možemo reći: Čovjekova osjetilna sposobnost je u astralnom tijelu.

Fizičko tijelo prima udarac, ali ono ne osjeća, jer bi inače ono moralo

osjetiti sve što je fizičko. Pritisnem li mišić, guram ga iz astralnog tijela

i to ono osjeća. Sve što je unutarnji osjet nalazi se u astralnom tijelu.

Astralnom je tijelu, međutim, neophodno potrebno da pravilno radi.

Spava li ono i preko dana te ne može pravilno raditi, čovjek dobiva

trbušinu, nataloži se sloj masti. - Ili, koristi li čovjek glavu samo za

intelektualni rad te postaje čovjek razuma, također se talože masnoće.

No, astralno tijelo koje je, primjerice, djelatno i pri govoru, ne treba

snage ugljikohidrata samo u glavi, ono ih treba u cijelom tijelu. Astralno

tijelo mora pokretati noge, mora pokretati ruke. Kad raži ili pše­

nicom primamo ugljikohidrate, cijelo tijelo dobiva snage. Kad jedemo

krumpir, snage zaostanu gore u glavi, čovjek postaje iscrpljen, slabi, a

astralno tijelo ne može raditi kako treba. Stoga, kad čovjek nije u stanju

prožeti se ugljikohidratima, upravo duhovno u njemu postaje sve slabije

i sve više uspavano. Jedu li se sami krumpiri, nije moguće prožimanje

ugljikohidratima jer oni toliko mnogo zaposle glavu da više ništa ne

preostaje tijelu.

Postavlja se pitanje: Sto čini znanost? - Znanost istražuje koliko

kisika, dušika, vodika, sumpora i sličnih tvari sadrže bjelančevine i to joj

je najvažnije. Iz tog zaključuje: u bjelančevinama ima toliko posto ugljika,

toliko vodika, u masnoćama su drugi postoci, u ugljikohidratima drugi.

Ona, međutim, uopće nema nikakvu ideju o tome kakvo značenje imaju

ove tvari kao takve. Vrlo dobro zna njihove postotke. S tim se baš ništa

ne može učiniti. Jer su sastojci posve drukčiji u krumpiru negoli u raži

i pšenici te se mora znati da će sastojci cvijeta ili ploda biti prerađeni snaga­

ma u crijevima, dok će sastojci korijena biti prerađeni snagama glave.

Ni u medicini se stvari ne mogu drukčije sagledavati. Zbog toga

čaj od cvjetova, sjemenki ili plodova može ponajprije djelovati u

crijevima, no čaj od korijena ozdravljujuće djeluje na glavu. Korjenasta

hrana će, također, djelovati na glavu i to tako što će djelovati materijalno.

Upravo je to osobito važno.

Možemo nastaviti te reći: Jedući krumpir čovjek se, međutim,

može iscrpiti ne samo da ne može više pokretati ruke i noge, već mu

se stanje može toliko pogoršati da se ni organi za razmnožavanje više

ne mogu gibati. Čovjek je tada u još gorem stanju. Pretpostavimo da

u prehrani prevladavaju krumpiri koji na ženske organe za razmnoža­

vanje djeluju tako da oni postaju slabi i onemoćali. Čovjek se ne rađa

samo tako od svojih predaka, već iz duhovnog svijeta dolazi s duhovno-

-duševnim dijelom svojega bića, koje se povezuje s onim što nasljeduje

od predaka.

Približimo si duhovno-duševni dio čovjekovog bića. Možemo

reći: Čovjek nastaje od ženske jajne stanice u koju prodire muško

sjeme. Potom počinju nastajati raznovrsni zvjezdoliki oblici. Stanice

se cijepaju te postupno nastaje čovjekovo tijelo. No, čovjekovo tijelo

ne može nastati ako se ne poveže s duhovno-duševnim koje u čovjekov

razvoj ulazi iz duhovnog svijeta.

Ako su se majka ili otac hranili previše krumpirima, već se je

kod embrija njihovog djeteta oblikovala glava sklona radu. Kod tak­

vog se embrija osobito ističe oblik glave, dok je ostali dio vrlo malo

izgrađen. Glava embrija, čiji su se majka i otac pravilno hranili, izgleda

potpuno drukčije. Kod embrija je najvažnije kako se razvija glava,

budući da duhovno-duševno mora još u majčinoj utrobi ući u glavu.

Kad duhovno-duševno ude u glavu, ono mora raditi s glavom, ono,

prvenstveno, radi na glavi.

Kad duhovno-duševno nalazi u glavi embrija ono što prehranom

majke potječe od raži, pšenice, itd., tada ono može pravilno raditi. Bu­

dući da u cvjetove od kojih nastaju plodovi ulazi duhovno, da duhovno

već tada ulazi u biljku, plodovi su srodni s duhovnim. Stoga kad

duhovno-duševno u majčinoj utrobi nalazi ono što dolazi od plodova,

može lako raditi. Krumpir nije srodan s duhovnim, on raste u tami

- moramo ga iskopati iz zemlje. Naiđe li duhovno u majčinoj utrobi

na glavu djeteta koja se izgrađivala hranom u kojoj je prevladavao

krumpir, ono tada ne može u nju ući jer čovjekovo duhovno-duševno,

spuštajući se iz duhovnog svijeta, nalazi glavu koja se zapravo razvijala

u tami. Duh ne može ući u takvu glavu, a posljedica toga je da se rada

embrio s golemom vodenom glavom. Jer, kad fizičko raste, a duh nije

ušao, fizičko nastavlja rasti i nastaje vodena glava. Može li duh prići, on

obuzdava vodu, djeluje u materiji, a glava se pravilno izgrađuje. Stoga

možemo reći: Golema vodena glava koja se može uočiti već kod embrija,

nastaje zbog oskudne prehrane, prvenstveno zbog prehrane krumpirom.

Time ne samo da će sam čovjek biti oslabljen, već je i rođen s duhovno-

-duševnim koje je nepravilno ušlo u fizičko tijelo.

Zašto je tako? Članovi čovjekovog bića su fizičko, etersko, astral­

no tijelo i Ja. No, oni se međusobno ne prožimaju jednako u svakoj

životnoj dobi. U djece do sedme godine, etersko tijelo, astralno tijelo

i Ja su tako postavljeni da najprije moraju pravilno uroniti, moraju

posve ući u fizičko tijelo. Kad etersko tijelo potpuno uđe u fizičko

tijelo, javljaju se drugi zubi. Kad astralno tijelo potpuno uđe u fizičko

tijelo, dozrijeva spolnost. Nastaje li, još u majčinoj utrobi, glava u koju

duševno-duhovno, zbog hranjenja krumpirom, nije moglo pravilno ući

u čovjekovo fizičko tijelo, bit će narušen čovjekov razvoj u četrnaestoj,

petnaestoj godini života. Tada čovjek tijekom cijeloga života prolazi kao

da uopće nema tijelo, kao da ono na njemu mlohavo visi. Tako se zbog

utjecaja hranjenja krumpirom rađaju ljudi nedovoljno snažni za život.

To su neizmjerno važne stvari. Moramo si priznati da društveni

odnosi doista ovise još o mnogim drugim stvarima, osim o onima o

kojima danas najčešće govorimo. Društveni odnosi ovise i o tome ko­

riste li se polja pravilno ili ne, a krumpir bi se trebao uzgajati samo u

onoj mjeri u kojoj ljudi neće zbog njega gubiti snagu. Kad se čovjek

bavi društvenim znanostima, mora biti sposoban istodobno se baviti

pravom prirodnom znanošću. To je nužno potrebno, ali je nepotrebno

govoriti da višak vrijednosti, kapital i tako dalje, sami za sebe ne služe

ničemu. Da je komunizam uspio iskorijeniti sav kapital, sam bi svime

zagospodario. Ništa ne pomaže ako se od mogućnosti koje pruža grad­

ska sredina prihvaća samo znanost koja ne zna na pravi način iskoristiti

polja i ne zna da je štetnije želudac hraniti krumpirom negoli raži i

pšenicom. O tomu se mora razmisliti. Kad budemo o tome razmislili

tada nećemo više morati upozoravati na ono što nam uistinu treba, a to

je prava znanost koja može sagledati kako duh djeluje u materiji.

Zbog toga se događa da antropozofija mora, gotovo neprestano,

voditi rat na dvije fronte. Zašto? Današnji se znanstvenici bave samo

materijom i to samo postocima. Na taj se način uopće ništa ne može

naučiti o materiji. Upravo materijalistička znanost ne poznaje materiju,

jer materija se upoznaje tek ako se zna kako u njoj djeluje duh.

Pomaže li ako netko želi znati sve o satu i želi si pokušati objasniti

mehanizam sata, te razmišlja; sat je od srebra, a srebro koje je u mojem

satu, iskopano je u rudniku srebra, to je srebro dopremljeno u određeni

grad, može se kupiti kod određenih prodavača, itd. Nadalje, u satu

je postolje za kazaljke od porculana, porculan je negdje proizveden,

dopremljen je u neki grad, itd. Ta osoba ama baš ništa ne zna o satu!

O satu se može nešto znati tek onda kad se zna kako je urar složio sat.

Da bi se razumjelo zašto neki sat radi, uopće nije važno znati kako se

dobiva srebro u rudniku, već je važno znati kako on radi, kako ga je urar

izradio, kako se trebaju složiti kotačići, itd.

U osnovi uzevši, za čovjekovo zdravlje i bolest posve je svejed­

no apstraktno znanje o tome koliko u namirnicama ima masnoća ili

bjelančevina, ugljikohidrata, itd. ili ugljika, kisika, dušika, već je, u

biti, važno znati u čemu je posebnost (određene namirnice, primjerice)

krumpira. Krumpir hrani čovjeka duhovno isto toliko malo koliko ga

hrani fizički.

K A D A H R A N J I V E T V A R I P O S T A J U O T R O V ?

Rado bih nešto dodao onome o čemu sam vam prošli put 4 3 govorio. Bilo

je riječi o otrovima i njihovom djelovanju na čovjeka te smo upravo na

otrovima vidjeli da se mora - da bi se razumjela prava znanost - vinuti

do nadosjetilnih, duhovnih članova čovjekova bića.

Da biste imali potpunu sliku o tome što uzrokuje otrovno djelo­

vanje, mogu još dodati i to što se prehranom čini manje-više zdravom

tijelu. Ja sam, doduše, već nekoliko puta govorio o hrani i to ću ponovno

učiniti, uvažavajući pri tom ono o čemu je već bilo riječi.

1 . H R A N J I V E T V A R I I P O J E D I N I Č L A N O V I

Č O V J E K O V O G B I Ć A

1.1. Bjelančevine i životno (etersko ili tekuće) tijelo

Hraneći se čovjek se opskrbljuje, uglavnom, s tri do četiri vrste hranjivih

tvari. Bjelančevine osim biljke proizvodi i životinjski i ljudski organizam.

No, organizam ljudi i životinja za izgradnju bjelančevina ne koristi samo

snage koje ima u sebi - a baš svaki živi organizam gradi bjelančevine

- već također snage bjelančevina iz biljaka; njih biljke samostalno grade.

Čovjekov organizam, naravno, koristi i životinjske bjelančevine. Upravo

se znanost, vezano uz bjelančevine, u najnovije vrijeme osramotila, jer

se još prije dvadesetak godina posvuda učilo da bi čovjek, kako bi ostao

zdrav, morao dnevno uzimati najmanje 120 grama bjelančevina. Po

tome se planirala prehrana, pa su se preporučala jela koja treba jesti

da bi organizam primio potrebnu količinu bjelančevina. Vjerovalo se,

dakle, da je dnevna potreba 120 grama bjelančevina.

Današnja44 je znanost potpuno napustila takvo gledište. Sada je

poznato da unos tolikih količina bjelančevina ne samo da ne služi zdrav­

lju, već izravno služi bolesti jer će suvišni dio bjelančevina u čovjekovim

crijevima gnjiliti45. Tako organizam čovjeka koji unese u sebe 120 grama

bjelančevina u crijevima stalno sadrži nešto poput pokvarenih jaja, a što

uvelike onečišćuje sadržaj crijeva. Otrovi koji se ovdje izlučuju, šire se

organizmom, pa ne samo da organizam proizvodi tvari koje u kasnijim

godinama dovode do tzv. ovapnjenja arterija - naime, ovapnjenje

arterija najčešće uzrokuje prekomjerno uživanje bjelančevina - nego

se čovjek iznimno lako zarazi svakakvim bolestima. Sto čovjek manje

unosi suvišnih bjelančevina to je manje izložen opasnostima od zaraznih

bolesti. Nužnu količinu, naravno, mora imati. Onaj tko prima mnogo

bjelančevina lakše se razboli od zaraznih bolesti, primjerice, difterije,

ospica, kozica, od onoga tko ih uzima umjereno.

Vrlo je neobično učenje današnje znanosti da čovjeku nije potrebno

120 grama bjelančevina, već samo 20-50 grama. Govori se da je čovjeku

zapravo ova dnevna količina nužno potrebna. Tako je u posljednja dva

desetljeća znanost brzo promijenila vlastita gledišta. Vidite, dakle, koliko

se doista možemo pouzdati u nešto što je, da tako kažemo, znanstveno

utvrđeno. Moglo bi se dogoditi da se netko, tko želi biti upućen u ovo

znanstveno područje, slučajno posluži leksikonom starim dvadesetak

godina te da u određenom poglavlju pročita da bi morao primati 120

grama bjelančevina. Uzmete li u ruke kasnije izdanje, naći ćete: morate

primati 20-50 grama, te da ćete se, štoviše, razboljeti, budete li ih

primali više. To nam, zapravo, govori kakve su znanstvene istine. Sto

bismo trebali smatrati točnim, a što pogrešnim, ovisi o tomu koje nam

izdanje leksikona dođe pod ruku.

Dakle, ovo nam istodobno ukazuje na to da se sve ono što zadire u

duhovno nikako ne može razjasniti na ovakav način. To i jest razlogom

da se mora ući upravo u duhovno ako se istinski razmisli o stvarima te

ako se hoće razumjeti što se događa s bjelančevinama u čovjeku. No,

one su takav sastojak hrane, koji se bezuvjetno mora razgraditi baš u

crijevima, u donjem dijelu tijela, pa sam donji dio tijela mora imati

snagu za njihovu probavu.

Poznato vam je da su bjelančevine, barem što se tiče svježih

bjelančevina, u polutekućem stanju, a čovjekovom eterskom tijelu je

dostupno sve što je polutekuće. Ono ne može ništa učiniti s čvrstim

tvarima, već samo s tekućim. Tako, dakle, sva hrana koju čovjek pojede,

mora prijeći u tekuće stanje.

No, primijetit ćete da su sol, šećer i slično što čovjek uzima u

čvrstom stanju. Oni se, međutim, odmah otapaju! Za to imamo tjelesne

sokove. Čvrste tvari koje čine fizičko tijelo, nikako ne bi smjele ući iz

vanjskoga svijeta u čovjekovo tijelo. Tomu možete prigovoriti da vam je

dobro znano da u sebi imate čvrste tvari; kosti su čvrste. Činjenica je,

međutim, da samo čovjekovo tijelo iz tekućih tvari gradi čvrste kosti.

Ništa se čvrstog izvana uopće ne može ugraditi u čovjekovo tijelo.

Čovjekovo tijelo mora pustiti da sve čvrsto samo nastane iz tekućeg.

Zbog toga možete reći: čvrsto nosimo u sebi i ono izgrađuje fizičko

tijelo. No, fizičko je tijelo posvuda izgrađeno od tekućeg, a za tekuće

postoji etersko ili tekuće tijelo, fino tijelo, koje se ne može vidjeti, ali

ono prožima cijeloga čovjeka. Etersko tijelo, međutim, također mora

posve preraditi bjelančevine i to u donjem dijelu tijela. Naravno da u

donjem dijelu tijela djeluju i ostali nadosjetilni članovi čovjekova bića,

ali preraditi bjelančevine mora etersko tijelo. Tekući medij je, dalde, za

čovjekovo etersko tijelo. Možete zaključiti da bjelančevine moraju biti

prerađene u donjem dijelu tijela. Očito je da one ne zahtijevaju najveći

angažman u čovjeku, ne trebaju se preraditi u prsnom košu, a prije svega

ne trebaju se preraditi u glavi. Iz toga vidite da bjelančevine nisu one

hranjive tvari koje su posvuda u organizmu najznačajnije. Može se reći:

Čovjek može jesti nevjerojatno malo bjelančevina, jer ono što pojede,

odmah je u donjem dijelu tijela; za to nije potreban neki veliki rad.

Štoviše, kada čovjek uzima namirnice siromašne bjelančevinama, tada

će sve bjelančevine odmah biti prerađene.

Iz toga je očito da čovjeku može biti dovoljna i mala količina

bjelančevina. Danas to već priznaje i znanost, ali su ljudi godinama,

osobito djeca, unosili previše bjelančevina. Oni, koje su još kao djecu

sedamdesetih i osamdesetih godina (19. stoljeća) hranili s previše

bjelančevina, danas pate od ovapnjenja arterija. Štetnost se ne pokazuje,

naime, odmah, istoga trena, nego tek mnogo kasnije.

1.2. Masnoće i osjetilno-duševno (astralno ili zračno) tijelo

Druga vrsta hranjivih tvari su masnoće. One se dakako, također, prerade

u donjem dijelu tijela, prolaze crijevima, no vrlo snažno djeluju na srednji

dio čovjekova tijela, na prsa. Stoga čovjek za srednji dio svojega tijela, za

područje prsa, za prehranu srca, itd., mora nužno unositi masne tvari.

Iz ovoga proizlazi da čovjek u području prsa ponajprije treba masnoće

jer se u području prsa odvija disanje. Sto to znači? To znači da se ugljik,

koji se oslobađa u čovjekovom organizmu, veže s kisikom. Pri spajanju

ugljika s kisikom, potrebna je toplina, a pri reakciji masnoća s kisikom,

oslobađa se toplina. Na taj način, dakle, masnoće iznimno mnogo doprinose

potrebama čovjekovog organizma upravo u području prsa.

Može se reći: Bjelančevine koje nije preradio organizam i ro

donji dio, sklone su gnjiljenju i miljenju'15. Zapravo, od zaostalih

nerazgrađenih bjelančevina imamo u crijevima nešto slično trulim

jajima. Zar ne, gospodo, dobro poznajete miris trulih jaja, no stvar

je u tome da, jede li čovjek previše bjelančevina, tada on izlučuje u

sebi, u svoje tijelo, stanje trulih jaja. Sebe prožima stanjem trulih

jaja. Poznato je da se jaja koja dulje vremena stoje usmrde; u njima je

započeo proces truljenja. Tako će se i dio bjelančevina, koje organizam

nije preradio, usmrdjeti, dok će dio koji je organizam preradio biti

iskorišten - prijeći će u ostali dio organizma. No, to je već djelatnost

eterskoga tijela. O n o je ovdje da bi svladalo i uklonilo sav smrad

nastao procesima gnjiljenja i truljenja, zapravo, ono ih sprečava. Zato

je čovjekovo fizičko tijelo nakon što čovjek umre i više nema svoje

etersko tijelo prepušteno procesima gnjiljenja i truljenja. Posve je

očito da čovjekovo Fizičko tijelo ne podliježe gnjiljenju i truljenju za

života, nego čim čovjek umre. Zašto je tomu tako? Kao što sam rekao:

kad čovjek umre, on više nema etersko tijelo koje sprečava procese

gnjiljenja i truljenja bjelančevina, a koje se tijekom života neprestano

borilo protiv toga.

Mislim da onaj tko sve ovo ima pred očima može s najvećom

jasnoćom već pukim vanjskim promatranjem zaključiti da etersko tije­

lo mora postojati, da etersko tijelo, zapravo, mora biti svugdje jer bi se

inače bjelančevine, koje nastaju posvuda na Zemlji, raspadale. Kad ne

bi bilo eterskog tijela, da uvijek iznova otklanja gnjilež i trulež, Zemlja

bi smrdjela do neba. Unutar i izvan čovjekovog organizma nalazi se eter

koji se neprestano bori protiv gnjiljenja i truljenja bjelančevina. To se

svakako mora uzeti u obzir.

Govoreći o masnoćama moramo kazati da one ne gnjile niti trule

nego se mogu užeći - to ste mogli iskusiti ako ste ih ostavili stajati na

zraku - i sam maslac se užegne. Svojstvo masnoća je, dakle, da se mogu

užeći. Ostavite li, međutim, maslac da odstoji, nećete moći reći je li

užegnut ili svjež ako to niste naučili prepoznati. No, stavite li maslac na

jezik te ga kušate, odmah ćete znati da li je užegao. Užeglost je, dakle,

na neki način povezana sa sviješću, s osjetom. Gnjiljenje i truljenje ima

nešto zajedničko s mirisanjem, s vanjskim, mogu se namirisan. Naravno

da trula jaja mirišu drukčije od ruža, ali ćete u oba slučaja osjetiti miris.

No, užeglost se ne može namirisati. užeglost se prima kušanjem i

obilježje je nečeg više unutarnjeg nego što je miris.

Užeglost, dakle, ukazuje na već mnogo veću povezanost s unu­

tarnjim osjetom nego što na to ukazuje trulost jaja. Sve ono što je

osjet u svijesti, gledajući fizičko tijelo, odvija se u srednjem dijelu,

području prsa, ali gledajući duhovnu stranu čovjekovog bića, odvija se

u astralnom tijelu. Poznato vam je da prsni koš prima zrak i u njemu

je on na pravome mjestu ali u ostalim dijelovima čovjekova tijela,

zrak, plinovi bi smjeli biti samo u malim količinama. Ako u crijevima

nastaje previše plinova, javlja se napuhnutost, što nije zdravo. Za pravi

optok plinova postoji čovjekov srednji dio tijela. Viši nadosjetilni,

duhovni dio koji zahvaća plinovito jest čovjekovo astralno tijelo. Ovo

čovjekovo astralno tijelo bori se u sebi protiv užeglosti masnoća, kao

što se etersko tijelo bori protiv gnjiljenja i truljenja bjelančevina. Kada

Čovjekovo astralno tijelo ne bi neprestano suzbijalo užeglost, čovjek

bi se stalno podrigivao zbog užeglosti vlastitih masnoća, unutarnje bi

osjećao vlastitu užeglost. Stoga za borbu protiv užeglosti masnoća u

sebi imamo astralno tijelo.

Čudnovato je kako se izvan nas u svakidašnjem, fizičko-materi-

jalnom svijetu stvari odvijaju na posve drukčiji način nego u samome

čovjeku. U vanjskome fizičkom svijetu masnoće će se bezuvjetno

užeći. Nasreću čovjek nije uvijek užegnut, nego samo kad se unutarnje

razboli. Riječ je o tomu da čovjek u zdravom stanju ima takvo astralno

tijelo koje sprječava da se ne užeže. Užeći se može samo onda kad se

jede previše masnoća te ih astralno tijelo ne može savladati, ili kad iz

bilo kojeg razloga nastaje previše masnoća. No, čovjek ipak unutarnje

opaža svoju užeglost. Može se reći: Pojavi li se u nekom čovjeku jaka

užeglost, što znači da njegovo astralno tijelo preslabo djeluje, on će

stalno imati neugodan okus u ustima. Ovaj neugodan okus u ustima

djeluje ponovno natrag na želudac. Tako će se na ovome zaobilaznom

putu užeglih masnoća u čovjeku, pojaviti prvenstveno želučane i

crijevne bolesti.

Primijeti li se na nekom čovjeku da iznutra postaje užegnut zbog

masnoća koje organizam nije razgradio arsen će biti dobro ljekovito

sredstvo. Arsen se bori protiv debljanja tako što jača astralno tijelo.

Posljedica toga jest da čovjek može preraditi masnoće. Ovo su iznimno

važne stvari. Kada čovjek nema sposobnost svojim eterskim tijelom

pobijediti gnjiljenje i truljenje bjelančevina u sebi, tada obično, kao

iznimno snažno ljekovito sredstvo djeluje bilo koji bakreni spoj. Bakar

će, dakle, biti djelotvoran kad su bjelančevine izravni uzročnici boles­

ti donjeg dijela tijela, bolesti crijeva. Uočite li, međutim, da se nešto

vidljivo događa u ustima ili s okusom, neće pomoći bakar već arsen, jer

čovjek najprije mora ojačati svoje astralno tijelo. Ništa se neće postići

time da se jednostavno utvrdi da se neki organ razbolio od određene

bolesti, već se mora znati odakle bolest dolazi: dolazi li od gnjilih i trulih

bjelančevina u crijevima ili od užeglih masnoća koje zaobilazno, preko

okusa u ustima, ponovno djeluju na crijeva i želudac.

Vidite, dakle, da se procesi u nama odvijaju obrnuto nego u

vanjskom svijetu. Mi imamo astralno tijelo koje sprečava užeglost

masnoća, dok se u običnome fizičko-materijalnom svijetu masnoće

jednostavno užegnu.

1.3. Ugljikohidrati i Ja (toplinska organizacija)

O trećoj hranjivoj tvari, ugljikohidratima, već sam govorio u ranijim

predavanjima. Njih ima osobito u krumpiru, leći, grahu te, dakako,

u svim vrstama žitarica. U ugljikohidrate ubrajamo i sam šećer kojega

kupujemo kao konzumni šećer (saharozu), i šećer (glukozu-511) koji u

organizmu nastaje razgradnjom škroba, primjerice, razgradnjom škroba

iz krumpira. Krumpir ima mnogo škroba, takozvanoga škrobnog ljepila,

koji najprije prelazi u dekstrin, a potom u glukozu. Tako se, zapravo,

jedući krumpir, hranimo šećerom (glukozom), jer krumpirovo ljepilo,

škrobno ljepilo u čovjekovom tijelu prelazi u šećer (glukozu). Je li tako

da vrlo mnogo šećera (glukoze) sadrži, primjerice, grožđe? Od glukoze

se dobiva alkohol. Zapravo, značenje alkohola, za čovjeka, nije samo u

njegovom karakterističnom djelovanju kao alkoholu, već i u utjecaju

na sadržaj šećera30 u čovjekovom organizmu. Naime, u čovjekovom

organizmu iz alkohola ponovno nastaju jednostavni šećeri30.

Dakle, određenu će količinu bjelančevina, ako ne gnjile i trule,

preraditi etersko tijelo; masnoće će, ako se ne užegnu, preraditi as­

tralno tijelo. Preostaju još ugljikohidrati: škrob i glukoza! Promatra

li se etersko tijelo, mora se reći da ono prvenstveno djeluje u donjem

dijelu tijela. Astralno tijelo, pak, u području prsa. Sada dolazimo do

nečega drugog.

1.3.1. Djelovanje alkohola i Ja snage

Poznato vam je da alkohol dovodi do posebnog stanja - neću reći da

njegovo djelovanje znate iz osobnog iskustva nego po tome što ste vidjeli

na drugim ljudima - do opijenosti. No, o tomu nećemo sada govoriti.

Također znate da se sljedeći dan javlja mamurluk, glavobolja, glava boli.

Zašto glava boli?

Zadaća glave je ponajprije spriječiti ono što hoće šećer. Sto

on hoće? To nam može približiti proces vrenja grožđanog šećera pri

proizvodnji vina. Samim time što je vino prošlo proces vrenja, ono

je svladalo vrenje. Međutim, pijete li vino u organizmu će od njega

nastati nešto što ponovno ubrajamo u hranu. Naime, alkohol prolazi

povratni proces. Budući da šećeri i u čovjekovom organizmu imaju

sklonost vrenju, alkohol koji čovjek popije, oduzima glavi snage koje

sprečavaju njihovo vrenje.

Pojasnimo to na drugi način: recimo da ste jučer jeli krumpir i

grah, te pritom pili alkohol, da niste uopće pili alkohol, glava bi ostala

trijezna, imala bi snagu spriječiti vrenje glukoze nastale razgradnjom

škroba iz krumpira i iz graha. Unošenjem alkohola glava gubi sposob­

nost sprečavanja vrenja šećera i zato ona podliježe procesu vrenja.

Tako, umjesto da je vrenje u čovjeku spriječeno, ono sada nastaje.

Nastalo je zbog nesposobnosti glave čemu je uzrok alkohol koji je

čovjek popio, te je on tada pun snaga vrenja. U srednjoj Njemačkoj,

u Thiiringenu, postoji znakovita narodna usporedba. Govori li netko

besmislice, tada za njega kažu da vrije i zovu ga uzavrela luda (Giirluder).

Riječ je zapravo o tomu da oni vrenje povezuju sa zbrkom u glavi, s

izvođenjem besmislica. To je vrlo dobar primjer narodnog instinkta.

Zna se da je u čovjeku odviše jako vrenje govori li previše besmislica.

No, ako je netko pio alkohol te mu poslije toga zuji u glavi, on se umiri i

ne govori besmislice, ali one su u njemu, one zuje u njemu. Ono, dalde,

što se pritom događa, da bi se spriječilo vrenje, jest neposredno i očito

djelovanje alkohola. Može se reći: Nešto u čovjekovoj glavi neprestano

sprečava vrenje šećera u čovjekovom tijelu.

Nitko ne može poreći - kao što se u donjem dijelu tijela ustoličilo

etersko tijelo, a u srednjem astralno tijelo - da se u čovjekovoj glavi nije

ustoličilo Ja, istinsko Ja. Ovo istinsko Ja povezano je s toplotnim isto

kao što je fizičko tijelo povezano s čvrstim, etersko tijelo s tekućim, a

astralno tijelo s plinovitim. U čovjeku kola toplina u svemu onom što

ovisi o njegovom istinskom Ja. Ovo se u tijelu može slijediti do najsitnijih

pojedinosti. Istinsko Ja je, također, povezano s krvlju, stoga krv provodi

toplinu. No, istinsko Ja, koje čovjek doživljava u svijesti, povezano je,

primjerice, i s lučenjem žlijezda, pa je stoga i lučenje žlijezda povezano

s toplinom. Istinsko Ja iz nadosjetilnog preko snaga glave također spre­

čava vrenje. Tako se može reći: Etersko tijelo suzbija gnjiljenje i truljenje

bjelančevina, astralno tijelo suzbija užeglost masnoća, a Ja suzbija vre­

nje šećera.

2 . M A T E R I J A L I Z A M K A O P O S L J E D I C A

P R E H R A M B E N E N A V I K E

To (mogućnost vrenja šećera) je, također, razlog zbog kojeg sam morao

govoriti da je prekomjerno jedenje krumpira štetno za glavu. No, jede li

čovjek uz ostalu hranu umjereno krumpira, tada je krumpir, zato što sadrži

malo bjelančevina, dobra hrana. Krumpir, međutim, sadrži iznimno

mnogo škroba koji u čovjeku prelazi u dekstrin, a zatim u glukozu. Već

sam vam prije spomenuo da ako čovjek jede previše krumpira, njegova

glava mora znatno više raditi - naravno zato jer glava mora spriječiti

vrenje. Stoga će ljudi koji jedu previše krumpira te moraju jako napre­

zati glavu da bi ga preradili, biti slabi u glavi46. Osobito će oslabiti srednji

dio mozga; preostaju slojevi prednjeg dijela mozga, koji se slabo zalažu

na sprečavanju vrenja glukoze nastale razgradnjom škroba iz krumpira.

A upravo stoga što se u novije vrijeme upotreba krumpira rasprostra-

nila, pojavio se materijalizam koji se rada u prednjem dijelu mozga.

Uistinu je čudno vjerovanje da je pojava materijalizma logična

stvar. U određenom smislu materijalizam novijeg vremena nije ništa

drugo nego posljedica uživanja krumpira! Zar ne da ljudima nije drago

kada moraju živjeti samo od krumpira, ali onda im materijalizam postaje

drag. Nije li to proturječno!? Hoće li čovjek biti pravi materijalist,

tada bi morao savjetovati da se krumpir posvuda rasprostrani, jer bi

se tako materijalizam najbolje potvrdio. Pa, kad bi se savez monista

htio istinski djelotvorno boriti, morao bi se doista pobrinuti da se

što više hrane zamijeni krumpirom. Tada bi zabilježio golem uspjeh.

Premda ne bi uspio odmah, ipak bi tijekom nekoliko desetljeća mogao

najbolje djelovati, ako je htio djelovati s pomoću krumpira. No, već

bi ga ljudi, na koje je htio utjecati, dobrano isprašili: a to i ne bi bio

baš neki uspjeh!

Iz navedenog, međutim, možete uočiti da upravo duhovna znanost,

kojom se mi ovdje bavimo, prepoznaje pravu važnost materijalizma.

Materijalizam uopće ništa ne zna o materijalnom; duhovna je znanost

ta koja poznaje materijalizam kakav on uistinu jest. Krumpir je pravi

"proizvođač" materijalizma. On je strahovito podmukao, lukav, pre­

preden do ekscesa. Jer, vidite, čovjek od krumpira može jesti samo

gomolj, čak i okca na gomolju krumpira djeluju štetno; naročito otrovni

su cvjetovi budući da krumpir raste u sjeni noći. A, što je to otrov? Već

sam spominjao da otrov u većim količinama ubija, a u malim količinama,

fino raspoređen, postaje ljekovit. Krumpir sam po sebi sadrži vrlo mnogo

škroba, a njegov škrob ima svojstvo ljepila te ga možemo zvati škrobno

ljepilo. Krumpir se uopće ne bi mogao održati na životu jer bi škrobno

ljepilo djelovalo na njega iznimno štetno da on, istodobno, iz okoline

ne privlači otrov kojim uništava štetno djelovanje škrobnog ljepila u

sebi. Stoga ga zovem lukavim i prepredenim. Tako sam krumpir ima

otrov kojim otklanja štetnost za sebe. Za čovjeka je krumpirov otrov

osobito štetan, ali krumpir ljudima ne daje otrov, on im daje samo ono

što suzbije u sebi svojim otrovom. Ovo je doista nešto što se može ovako

izraziti: krumpir je prepredeno, lukavo biće! Čovjeku mora biti jasno da

jede li prekomjerno krumpira njegov srednji mozak kržlja te, čak, mogu

trpjeti i osjetila.

Jede li netko kao dijete ili kao posve mlada osoba previše krumpira,

njegov će srednji mozak biti iznimno slab. No, u srednjemu mozgu su

centri najvažnijih osjetilnih organa. U njemu (najgornja etaža) su četiri

kvržice, kvržica vida, itd., te će prekomjernim uživanjem krumpira

oslabjeti vid, jer se njegovi centri nalaze upravo u srednjem dijelu mozga.

Mnoge bolesti očiju koje se javljaju u čovjekovoj starosti, nastaju upravo

zbog toga što je, kao dijete, bio othranjen na krumpiru. On postaje

slabog vida, slabih očiju. Europljani nekoć nisu u starosti imali tako slab

vid kao danas. Uzrok tomu je ponovno, uza sve ostalo što obično djeluje

štetno na oči - kao, primjerice, električno svjetlo47 koje, međutim, ne

djeluje odmah jer ne djeluje iznutra - upravo iznimno štetno djelovanje

prekomjernog uživanja krumpira na oči, na vid, kao i na istančanost

okusa. Otuda, naime, proizlazi sljedeće: Pretpostavimo da je čovjek još

u djetinjstvu jeo previše krumpira. Kod takvog ćete čovjeka vrlo često,

u kasnijoj životnoj dobi, moći primijetiti da on nikada ne zna kada je

dosta jeo jer mu je okus otupio uživanjem krumpira, dok čovjek koji

nije jeo previše krumpira, instinktivno zna kada mu je dosta. Dakle,

instinkt, koji je više povezan sa srednjim mozgom, slabe prevelike

količine krumpira. To se osobito uočava u novije vrijeme.

3. P R O C E S I U Č O V J E K U I P R O C E S I U P R I R O D I

- O B R N U T I P R O C E S I

Iz svega što sam rekao uviđate da čovjek mora posve drukčije razmiš­

ljati hoće li postati dovoljno snažan da svlada prvo: gnjiljenje i tru­

ljenje45 bjelančevina, drugo: užeglost masnoća, treće: vrenje šećera.

Prošli put sam vam rekao da čovjek ne može biti potpuni

antialkoholičar, jer iako uopće ne pije alkohol, on u njemu nastaje. No,

alkohol koji u njemu nastaje, ostaje u donjem dijelu tijela, ne odlazi

u glavu, jer glava mora biti slobodna od alkohola, inače bi čovjek kao

nositelj Ja bio onesposobljen na ispravan način suzbiti vrenje u tijelu.

Već po ovome si možete stvoriti sliku o tome u kojem je položaju čov­

jek prema prirodi koja ga okružuje. Kad, primjerice, posvuda oko sebe

vidite raspadnute bjelančevine - raspadnute životinje i biljke - morate

reći: No, posvuda se, također, nalazi eter koji postupno sve ponovno

uravnotežuje.

Za masnoće koje su posvuda, međutim, morat ćete reći: Ove bi

masnoće, sve živo, životinjsko i ljudsko, postupno učinile nesposobnim

za život kad astralno tijelo ne bi suzbijalo užeglost. Čovjek se, dakle,

zapravo bori protiv onoga što je vani u prirodi. Kada čovjek umre, od

fizičkog se tijela odvajaju etersko tijelo, astralno tijelo i Ja. Čovjek tada

prelazi u duhovni svijet, a leš se odmah počinje raspadati, podliježe

gnjiljenju i truljenju ali, istodobno, i užeglosti i vrenju samo što će se

upravo gnjiljenje i truljenje bolje uočiti, točnije bolje namirisati, jer,

naravno, ne hodamo uokolo začepljena nosa. Gnjilež i trulež je, dakle,

lako namirisati. No, pokušate li mirisanjem ustvrditi jesu li masnoće

užegle, vjerojatno nećete uspjeti. Ni vrenje nećete moći omirisati.

Dakle, zato što odlazi Ja, čovjekovo tijelo podliježe vrenju, zato što

odlazi astralno tijelo ono podliježe užeglosti, a zato što odlazi etersko

tijelo, čovjekovo tijelo podliježe gnjiljenju i truljenju'15. Ovi se procesi

neprestano odvijaju u čovjeku, ali za vrijeme života na Zemlji čovjek

se stalno bori protiv njih. Upravo onaj koji poriče da etersko tijelo,

astralno tijelo i Ja, nadosjetilni članovi čovjekovog bića, nisu duhovni,

nisu stvarna duhovna bića, morao bi se upitati: Pa, kako ja to sebi

zamišljam, zašto živo biće ne sagnjije ili ne istruli? Zašto ne vrije? Zašto

ne užegne? Sve ovo bi se, naime, moralo dogoditi kada bi čovjek bio

samo fizičko tijelo!

Sto, međutim, čini znanost? Znanost čeka s proučavanjem dok

čovjek ne umre. Jer, ono što zna o živom čovjeku zaista je smiješno malo

prema onom što zna o mrtvom čovjeku, proučavajući anatomiju lesa.

Uistinu, sve što se od znanosti može naučiti odnosi se na leš. Znanost

čeka na leš. Zato takva znanost uopće ništa ne može znati o stvarnom

čovjeku, čovjeku koji živi jer život uopće ne uzima u obzir. A baš joj šteti

to - zapravo je tako tek od 17. stoljeća - da se cijela njezina spoznaja

temelji samo na lešu. Leš, međutim, više nije čovjek, pa se moramo

zapitati: Sto taj leš radi tijekom života, jer njega, također, čovjek za

života nosi na sebi, on se ne ponaša kao leš, ne gnjili niti truli, ne vrije,

niti se ne užegne.

No, kada se uistinu promatra živog čovjeka može se neposredno

vinuti do duhovnih, nadosjetilnih dijelova njegove prirode. Tada će se

također primijetiti da Ja djeluje prvenstveno u glavi, astralno tijelo u

grudima, a etersko tijelo u donjem dijelu tijela. Znanost jednostavno ne

može ništa znati o procesima u donjem dijelu tijela jer vjeruje da se i tu

odvijaju isti procesi kao i u vanjskoj prirodi. Upravo tomu nije tako.

Bilo bi veoma zanimljivo proučiti ova djelovanja u čovjeku, ali

ne u kabinetu za proučavanje, zatvoren, već vani, proučavajući živoga

čovjeka. Poznato vam je da postoje kupališta koja sadrže sumporovodik

koji ima miris po trulim jajima, primjerice, Marienbad4 8. Doista, ljudi

koji su inače sladokusci, profinjena nosa, moraju tražiti baš takva

kupališta. Zašto oni ljeti, ponekad i više mjeseci, proborave u mjestima

gdje je posvuda miris po trulim jajima? Oni su, naime, primili previše

bjelančevina hranom, pa kad bi ih se moglo pomirisati iznutra, zaudarali

bi poput trulih jaja, te zbog toga traže pomoć u kupalištima. Oni ne

zaudaraju po trulim jajima samo zato što su zaštićeni vlastitom kožom

ali, budući da imaju taj neugodan miris u sebi, odlaze u kupališta u

kojima je isti takav miris. Sto se zapravo događa? Jednom je miris trulih

jaja unutra, u čovjeku, a drugi put vani, u kupalištu. Kad je miris u

čovjeku, nos ga ne osjeti, a kad je vani, nos ga osjeti, dakle glava i trbuh

su u suprotnosti. Ono što je nastalo u čovjekovom "trbuhu", a što ima

miris po trulim jajima, suzbija miris iz kupališta koji u trbuh dolazi iz

smjera glave. Dakle, miris po trulim jajima iz kupališta suzbija miris po

trulim jajima u samom čovjeku.

To će osobito jasno uočiti onaj tko ima smisla za takva promatranja.

Slučajno sam, kao mladić, bio u jednome takvom kupalištu. Svakoga

drugog dana morao sam ići u kupalište Marienquelle koje je imalo miris

po trulim jajima. Dok je vani neugodno jer tako užasno zaudara, čovjek

iznenada počinje osjećati ugodu u utrobi. Ako čovjek nije bolestan te

nema miris po trulim jajima, u njemu će se pojaviti osjećaj poveća­

ne životne radosti. Onaj kojega ne spriječi odvratnost prema mirisu

trulih jaja, može to doživjeti. Svatko tko, naravno, začepi nos, neće

osjetiti suprotnost, neće imati osjećaj djelovanja proljeća u utrobi, koji

se postiže kad se posve prepusti mirisu po trulim jajima. Čak i onda

kada je miris po trulim jajima umjetno proizveden, iznimno je dobro

ljekovito sredstvo. On, primjerice, daje snagu tijelu, ponovno očvršćuje

i jača oslabljene mišiće. No, ljudi ne vole takve kupke, iako su one u

određenim okolnostima iznimno korisne. Kad miris po trulim jajima

ulazi u čovjeka izvana, unutra, u utrobi, bit će ponovno proljeće. A u

proljeće sve klija i niče, te ako čovjek iznutra u utrobi postigne proljeće

može ponovno postati snažan.

Događa se da ljudi prejedanjem za vrijeme zime razbole utrobu.

Ako si čovjek prejedanjem zimi nije razbolio utrobu, on tada djeluje

usklađeno s proljećem koje je vani. Upravo donji dio tijela iznimno

snažno doživljava proljeće. Hoće li se, međutim, istinski unutarnje

sudoživjeti proljeće koje je vani u prirodi, moraju se, koliko je moguće,

manje jesti namirnice, kao što je guščja jetrena pašteta i si. Jede li se

mnogo guščje jetrene paštete u čovjekovu trbuhu neće biti proljeća,

nego će u njemu biti toplo kao zimi pod zemljom. Nakupi li se toplina

u trbuhu, u čovjeku će sve gnjiliti i truliti; u njemu neće biti proljeća.

Zato će morati potražiti umjetno proljeće u mirisu po trulim jajima.

Takva je suprotnost između Ja i eterskoga tijela, no, Ja i etersko

tijelo moraju se u čovjeku međusobno uskladiti. Prema tome, kad se

uistinu studira u prirodi, kad se otvorenih osjetila odlazi u kupalište

koje ima miris po trulim jajima, na sumporovodik, stječe se osjećaj

proljeća u utrobi. On se javlja kad u čovjeku prevladaju procesi

suprotni onima gnjiljenju i truljenju45 bjelančevina.

Htio sam nadopuniti ono što sam vam zadnji put rekao a to je da

ako netko uzme određeni otrov, mora kao protuotrov uzeti bjelančevine

u teklićem stanju. Upravo tvari koje su inače zdrave postaju otrovne,

ako ih tijelo zbog prevelike količine ne može pravilno preraditi. Štoviše,

bjelančevine koje mogu odstraniti otrov iz čovjeka i same će postati

otrovne podlegnu li procesima gnjiljenja i truljenja u tijelu kada ih tijelo

prima previše. Tako blizu mogu biti prehrana i trovanje. Zacijelo ste

već čuli da čovjek prehranom može trovati organizam. Mnoge bolesti

su bolesti uzrokovane prehranom stoga što se ne vodi računa o tome da

se sastojci hrane koje čovjekov organizam treba preraditi smiju uzimati

samo u određenim količinama.

čvrsto: fizičko tijelo

tekuće: etersko tijelo

plinovito: astralno tijelo

toplinsko: Ja

bjelančevine: etersko tijelo, donji dio tijela masnoće: astralno, prsa

škrob, šećer: Ja

Etersko tijelo suzbija truljenje i gnjiljenje - nepoželjna razgradnja bjelančevina.

Astralno tijelo suzbija užeglost - nepoželjna razgradnja masnoća.

Ja suzbija vrenje - nepoželjna razgradnja šećera.

T A J N A Č O V J E K O V E P R E H R A N E

Dr. Steiner. Dobro jutro, gospodo. Je li netko tijekom proteklog

razdoblja pripremio koje pitanje?

Pitanje: Gospodine doktore, pitao bih nešto o hrani - o grahu,

mrkvi, itd. Kakav utjecaj oni imaju na tijelo? O krumpiru ste već

govorili. Možda bismo mogli još nešto čuti o ostalim namirnicama.

Neki vegetarijanci ne jedu plodove koji vise poput graha, graška. Gleda

li se polje žita, naviru različite misli o krušaricama koje, vrlo vjerojatno,

raznih sorata, uzgajaju svi narodi na Zemlji.

Dr. Steiner. Hoćete, dakle, da se nešto kaže o značaju hrane za

čovjeka. Zato je prije svega nužno razjasniti na čemu se, zapravo, temelji

prehrana. Zamišlja se da se čovjekova prehrana prije svega temelji

na unošenju hrane, njezinoj razgradnji u probavnom traktu, opskrbi

tijela i na kraju čovjek sve izbaci iz sebe - pa se mora ponovno hraniti.

Samo, prehrana nije tako jednostavna, dapače, vrlo je složena. Hoćete li

razumjeti način na koji je čovjek stvarno povezan s hranom najprije se

treba pojasniti koje sastojke hrane čovjek neophodno treba.

Osnovno što čovjek treba, te nužno mora primati hranom, jesu

bjelančevine. One su, dakle, neophodno potrebne. Drugo što je čovjeku

potrebno su masnoće. Masnoće su, također, zastupljene u svakoj hrani.

Treće, nazivom možda manje poznato - ali je nužno znati - jesu

ugljikohidrati. Medu ugljikohidratima ističe se škrob koji se u čovjeku,

djelovanjem sline u ustima i ostalih probavnih sokova, postupno

razgrađuje i nastaje glukoza30. Čovjeku je potrebna glukoza, a škrob je

čovjeku njen glavni izvor.

No, još je nešto nužno potrebno: to su soli. Čovjek ih djelomice

uzima kao dodatak jelima, a djelomice iz hrane koja po svojoj prirodi

već sadrži soli.

Kad proučavamo bjelančevine, moramo imati na umu veliku

razliku između čovjekovih i životinjskih bjelančevina prema biljnima.

Biljke također sadrže bjelančevine, ali one se ne hrane nikakvim

bjelančevinama. Budući da biljke unatoč tomu sadrže bjelančevine,

postavlja se pitanje - odakle im? Biljke grade bjelančevine iz tla, iz zraka,

iz neživog, iz mineralnog; one, naime, mogu iz neživog, iz mineralnog

graditi vlastite bjelančevine. To ne može ni životinja, ni čovjek. Čovjek

ne može iz neživog graditi bjelančevine - on bi tada mogao biti samo

biljka - već ih mora unositi hranom ili u izvornom obliku kakve su u

biljkama ili onakve kakve su u životinjama.

Čovjek, zapravo, za svoj život na Zemlji treba biljke. A biljke - ovo

je sada zanimljivo - ne bi opet mogle uspijevati, kad ne bi bilo čovjeka.

Došli smo do zanimljive činjenice koju trebate imati na umu: za život je

značajan zeleni biljni sok u zelenim listovima koji sadrži klorofil, te krv.

Promatrate li čovjeka, uočavate da diše - disanje je također jedan oblik

hranjenja - čovjek udiše zrak i njime prima kisik ali posvuda u cijelome

čovjekovom tijelu nalazimo spojeve ugljika. I ugljen pod zemljom i

grafit u olovci također su ugljik. Cijelo se tijelo svakoga od vas sastoji,

uz ostale elemente, od ugljika; on je građa za čovjekovo tijelo.

Može se, dakle, reći da je čovjek, gledajući na ugljik, zapravo pravi

crni Rapuzzel! No, može se reći još nešto: najskuplji predmet na svijetu,

dijamant, također se sastoji od ugljika, samo u drukčijem obliku! Pa, ako

vam je draže, možete, također, reći: s obzirom na ugljik čovjek se sastoji

iz čistih dijamanata. Tamni ugljen, grafit olovke i dijamant građeni su od

iste tvari, ugljika. Ako bi se moglo ugljik u ugljenu nekakvim umijećem

učiniti prozirnim kristalom, ugljen bi postao dijamantom. Takve

"dijamante", dakle, imamo pohranjene posvuda u sebi. Mi smo pravo

"skladište ugljika". Veže li se kisik s ugljikom nastaje ugljična kiselina7.

Nju također vrlo dobro poznajete, samo trebate uzeti Selterwasser49; u

njoj su mjehurići ugljične kiseline u plinovitom stanju. Čovjek se, dakle,

uđišući zrak opskrbljuje kisikom a krv ga prenosi u sve dijelove tijela.

Kisik se veže s ugljikom a u krv se izlučuje ugljična kiselina. Čovjek

udiše kisik, izdiše ugljičnu kiselinu.

Tijekom razvoja Zemlje, u razdoblju o kojem sam vam govorio,

sve bi već odavno bilo otrovano ugljičnom kiselinom od ljudi i životinja.

Naime, prošlo je mnogo vremena otkada se sve što je na Zemlji razvilo.

Na Zemlji odavno ne bi mogle živjeti ni životinje, ni ljudi, kad biljke

ne bi imale posve drukčije svojstvo: Biljke ne udišu kisik, već ugljičnu

kiselinu koju čovjek i životinja izdišu. Biljke, naime, jednako žude za

ugljičnom kiselinom, kao što čovjek žudi za kisikom.

Pogledamo li biljku, njen korijen, stabljiku, list, cvijet, cijela biljka

upija ugljičnu kiselinu koja ulazi u biljku. Dok ugljik iz ugljične kiseline

kola biljkom, ona izlučuje kisik. Tako ga ponovno dobivaju ljudi i

životinje. Čovjek izdiše ugljičnu kiselinu i time sve ubija (osim biljke);

biljka zadržava ugljik, oslobađa kisik i time sve oživljava. Kad biljka ne

bi imala zeleni biljni sok, u kojem je klorofil, ništa ne bi mogla učiniti

s ugljičnom kiselinom. Taj je zeleni biljni sok čarobnjak, on zadržava

ugljik u biljci i oslobađa kisik, a krv povezuje kisik i ugljik.

Zamislite samo koliko je priroda savršena, kad se na takav način

nadopunjavaju biljke, ljudi i životinje! 1 to u potpunosti.

No, čovjek od biljke ne treba samo kisik koji mu ona daje, već

treba cijelu biljku, sve njezine dijelove, za hranu - osim otrovne biljke

pa makar ona sadržavala i male količine otrovnih tvari. Veza biljka-

-hrana i čovjek također je posebna. Biljka se sastoji od korijena, stabljike

s listovima, cvijeta i ploda, ako je jednogodišnja biljka - na stabla50 se

zasad nećemo osvrtati. Sada na trenutak pogledajmo korijen. On raste

u zemlji i sadrži mnoge soli; korijen sadrži soli jer se one već nalaze u

zemlji. On svojim finim korjenčićima prianja uz zemlju te ih neprestano

vuče iz zemlje. Upravo zato je korijen u posebnoj vezi s mineralnim

carstvom Zemlje.

1 . J A Č A N J E S N A G A GLAVE - T U P O S T

Čovjekova glava srodna je sa cijelom Zemljom - to nisu noge, već je

upravo glava srodna sa Zemljom. Kad čovjek u majčinoj utrobi počinje

biti stanovnik Zemlje, gotovo da ima samo glavu, dakle, razvoj započinje

s glavom. Ona je načinjena po uzoru na cijeli svemir, ali, također, po

uzoru na Zemlju. A glava ponajprije treba soli jer, snage koje proizlaze

iz nje prožimaju čovjekovo tijelo, primjerice, kosti51. Sve što čovjeka

čini čvrstim, ovisi o tome na koji je način oblikovana glava. Dokle

god je glava embrija u majčinoj utrobi još mekana, ona nema snagu

pravilno izgraditi kosti. Onoliko koliko sama glava postaje čvršća, toliko

ona predaje snage tijelu da bi ono - tijelo čovjeka i životinje - moglo

izgraditi čvrste dijelove, ponajprije kosti. Očito je da čovjek treba

korjenastu hranu koja je srodna zemlji i sadrži soli, poput kalcijevog

karbonata i kalcijevog fosfata, potrebne za izgradnju kostiju. No, čovjek

soli iz korijena treba i za opskrbu glave.

Po čemu se može zamijetiti da djetetu slabe snage u glavi40. Ponekad

se to može zamijetiti po određenim stanjima, primjerice, takvo dijete

se lako zarazi crijevnim glistama. Gliste se pojavljuju u crijevima kad

su snage glave preslabe, budući da tada glava ne djeluje dovoljno jako

nadolje, na preostali dio tijela. No, gliste ne nalaze stanište u čovjeku ako

snage glave dovoljno jako djeluju u crijevima. Iz toga možete najbolje

vidjeti kako je čovjekovo tijelo savršeno usklađeno. Sve je međusobno

povezano! Ima li dijete, međutim, gliste, treba si priznati da su djetetu

snage u glavi slabe. Ovo bi naročito trebali znati pedagozi. Također

se i za odraslu osobu kojoj su snage u glavi slabe46 može reći da je,

nedvojbeno, u mladosti imala gliste. Sto je potrebno učiniti kad se to

primijeti kod djeteta? Najjednostavnije je uzeti mrkvu i njome neko

vrijeme hraniti dijete, naravno uz ostalu hranu, jer je posve razumljivo

da se dijete mrkvom može hraniti samo neko vrijeme. Mrkva, koju

jedemo, ponajprije je korijen, a on je u zemlji. Zato ne samo da ona

sadrži mnogo soli već te soli imaju snage zemlje te mogu - putem krvi

- djelovati u glavi. Samo snage namirnica bogatih solima sposobne su

prodrijeti u glavu, zato korjenasto povrće bogato solima snaži čovjeka

djelujući na njegovu glavu. To je iznimno važno. Dakle, mrkva snaži

najgornje dijelove glave a to je ono što čovjeku treba da bi unutarnje bio

snažan i čvrst, da nije slabunjavi.

Na biljci mrkve prepoznajemo posve jasno njen korijen, izrasla je

gotovo u sam korijen, pa nas kod takvih biljaka kao što je mrkva zanima

samo korijen. Usto njen zeljasti, nadzemni dio nema veliko značenje u

prehrani, dok je korijen mrkve najviše povoljan za opskrbu ljudske glave.

Stoga, osjećate li ponekad tupost u glavi, prazninu, da ne možete dobro

misliti, tada je dobro da se neko vrijeme hranite mrkvom. Naravno da

to najviše pomaže djeci.

Usporedimo li krumpir s mrkvom, očigledno je da je on već

svojim izgledom posve drukčiji od mrkve. Krumpir, također, ima zelja­

sti nadzemni dio, ali ima i ono što jedemo - to je gomolj u zemlji.

Površnim promatranjem može se reći da je gomolj krumpira korijen,

međutim, to nije točno, gomolj nije korijen. Promatrate li, naime,

pažljivo krumpir u zemlji, tada ćete vidjeti da pravi korijeni zapravo

vise posvuda po gomolju. Oni lako otpadaju već pri vađenju krumpira.

S gomoljem, zapravo, jedemo nešto kao stabljiku, odnosno zeljasti dio

stabljike kojoj su listovi preobraženi te nam se samo čini da je korijen.

Budući da je krumpir nešto između korijena i stabljike, on nema toliko

mnogo soli kao primjerice mrkva, nije toliko zemljan, nije toliko srodan

sa zemljanim iako raste u zemlji. To je razlog da krumpir ne sadrži toliko

mnogo soli, nego uglavnom ugljikohidrate.

2 . U N U T A R N J A I VANJSKA S N A G A

Stoga biste mogli zaključiti da vam tijelo jedući mrkvu može postati

prava lijenčina jer da bi je iskoristilo, mora je omekšati slinom, želučanim

sokom, itd., i snage mrkve odmah odlaze u glavu. No, čovjek treba soli,

a njih dobiva svakim biljnim korijenom - u naročitoj količini korijenom

kao što je mrkva.

A kad čovjek pojede krumpir najprije se naprezanjem tijela iz

krumpira izdvaja škrob. Da bi se daljnjom probavom od škroba dobila

glukoza te da ona može prijeći u krv, tijelo mora učiniti dodatni napor

i tek tada može glukoza putovati u glavu. Za to se mora upotrijebiti

još veća snaga. Vidite, gospodo, ako se snaga treba upotrijebiti prema

van, postaje se slab. To je tajna čovjeka: kad siječem drvo, dakle kad

snagu upotrijebim prema van, postajem slab. Izgradim li, međutim,

unutarnju snagu za razgradnju škroba do glukoze, postajem jak. Uspijem

li postići da jedući krumpir sam sebe prožmem glukozom, postajem

jak. Upotrijebim li snagu prema van, postajem slab, upotrijebim li je

prema unutra, postajem jak. Nije, dakle, riječ o tomu da se jednostavno

napunimo hranom, već da ona u tijelu razvije snage.

Tako se može reći: korjenasta hrana - a zajedničko je svim kori­

jenima da djeluju ponajprije na glavu, samo ne u istoj mjeri kao korijen

mrkve - daje tijelu snagu koju ono treba za sebe, dok dio biljke koji već

pomalo prelazi u zeljastu stabljiku, a bogat je ugljikohidratima, daje

tijelu snagu koju ono treba za rad, za kretanje.

O krumpiru sam već govorio: budući da on utroši mnogo snage

(Kraftaufwand), ne samo da oslabljuje čovjeka već, što je značajnije,

čovjek ne dobiva snage koje mu trajno ostaju (Dauer Krafte). No, načelo

koje sam vam sada izložio, vrijedi upravo za krumpir.

U jednakoj mjeri koliko je krumpir loš kao hrana za čovjeka,

toliko su žitarice - pšenica ili raž, itd. - dobra hrana, budući da

ugljikohidrati iz žitarica mogu ojačati čovjeka toliko koliko je to uopće

moguće. Zamislite samo, koliko su seljaci jaki, zahvaljujući kruhu kojeg

pripremaju od svojih žitarica! Samim time imaju već zdravo tijelo.

Naime, najzdravija hrana jest "grubi kruh", ako ga čovjek podnosi.

Trebamo imati zdravo tijelo; tijelo će posebno osnažiti škrob, odnosno

glukoza nastala njegovom razgradnjom.

3. S I R O V A I K U H A N A H R A N A

Nameće se pitanje zašto su ljudi instinktivno tijekom razvoja počeli

plodove poljoprivrednih usjeva jesti na drukčiji način od životinja?

Konj jede zob gotovo onakvu kakva je kad dozre. Životinje jedu plodove

onakve kakvi jesu, sirove i nepripremljene. Ptice se moraju znati hraniti

svakakvim zrnjem, jer bi inače ovisile da im ih netko pripremi. Ljudi su

instinktivno počeli kuhati plodove. Sto dobivamo kuhanjem plodova?

Jedemo ih tople, a ne hladne. Za probavu hrane mora se trošiti toplina

u samom čovjeku. Bez topline, primjerice, ugljikohidrati se ne mogu

razgraditi; za razgradnju škroba u glukozu potrebno je "unutarnje

zagrijavanje". Već samim time što vani zagrijavamo hranu, što je

jedemo toplu, pomažemo tijelu - ono treba trošiti manje svoje vlastite

topline. Kuhanjem hrane započeli su procesi obrade toplinom. Hrana

se potpuno promijenila! Zamislite samo što se događa s brašnom kad se

ispeče u kruh. Postaje nešto posve drugo! Sve što činimo s plodovima

prije, to što ih meljemo, usitnjavamo, morali bismo poslije sami činiti

u svojemu vlastitom tijelu! Time što to činimo prije, olakšavamo tijelu.

Sve što činimo obrađujući hranu na povišenoj temperaturi, kuhanjem,

pečenjem, također olakšavamo tijelu; hrana se tako lakše probavlja.

Zamislite si samo kakva bi bila razlika za čovjeka kad bi jeo sirovi

krumpir umjesto kuhanoga! Za preradu sirovog krumpira, koji je gotovo

sami škrob, najprije bi želudac morao potrošiti golemu količinu topline.

Onoliko koliko bi se pritom preradio, ne bi bilo dostatno. Crijeva

bi, također, morala upotrijebiti mnogo snage. No, takvom preradom

bi krumpir ostao zaglavljen u crijevima; snage koje dolaze nisu više

sposobne voditi ga dalje u ostatak tijela. Jede li se, dakle, sirovi krumpir,

napuni se ili sam želudac - i crijeva ne mogu ništa više s tim zapodjenuti

- ili se napune crijeva; ali dalje ne odlazi. Pripremi li se, pak, krumpir

kuhanjem ili na neki drugi način, ni želudac, niti crijeva neće više morati

toliko mnogo raditi: on će se krvlju prenositi do glave.

Dakle, kuhanjem hrane, osobito one bogate ugljikohidratima,

olakšana je opskrba tijela.

Poznato vam je da su se u novije vrijeme pojavile svakakve ludos­

ti, naročito vezane uz prehranu. Ludosti su, zapravo, danas u modi.

Postoje pobornici sirove hrane koji uopće više ništa ne kuhaju, nego sve

jedu potpuno sirovo. Zašto je tomu tako? Naime, ljudi, jer žive u duhu

materijalističke znanosti više ništa ne znaju o duhovnom, a duhovnu

znanost ne žele upoznati - zbog toga svašta izmišljaju. Ideja da se može

živjeti na sirovoj hrani je poput fantaziranja. Neko vrijeme tijelo može

izdržati, međutim, hraneći se isključivo sirovom hranom ono se mora jako

naprezati, iscrpljuje se; nastavi li se i dalje tako tijelo će se pobuniti.

4 . M A S N O Ć E : B I L J N E I Ž I V O T I N J S K E

Sada, gospođo, dolazimo do masnoća u širem smislu. Njih biljke - a

gotovo ih sve biljke sadrže - izgrađuju od anorganskih tvari. Masnoće se

ne "ugrađuju" u čovjekov organizam tako jednostavno kao ugljikohidrati

i soli. Soli se, zapravo, uopće ne mijenjaju. Kad solite juhu, sol, gotovo

nepromijenjena, odlazi prema gore, te u glavu dolazi kao sol. Jedete

li, međutim, krumpir, u glavu ne dolazi krumpir, već glukoza28. No,

kao što sam već rekao, pretvorba se odvija sama po sebi, samo što se

pretvorba masnoća, svejedno jedete li biljne ili životinjske, ne odvija

tako jednostavno. S njima je drukčije. Masnoće se probavnim sokovima

gotovo potpuno razgrade, pa u krv ulazi nešto što je drukčije, tako

da ljudi, a i životinje, moraju sami graditi vlastite masnoće snagama

oslobođenim razgradnjom masnoća iz hrane.

To je razlika između masnoća, i šećera ili soli. Sol i šećere čovjek

prima, zapravo, onakve kakvi su prirodni, samo što potreban šećer sam

pripravlja razgradnjom škroba iz krumpira, raži, itd. U nastaloj glukozi

čovjek još uvijek dobiva nešto prirode. U masnoćama koje čovjek ili

životinja imaju u sebi nema više prirode; njih oni sami sebi grade.

Čovjek, međutim, ne bi imao snage kada se ne bi hranio. I crijeva i krv

(Blutansatz52) trebaju masnoće.

Možemo zaključiti: Čovjek ne može sam stvarati soli. Kad čovjek

ne bi primao soli, njegovo tijelo ne bi nikad samo od sebe stvorilo soli.

Kad čovjek ne bi primao ugljikohidrate, kad ne bi jeo kruh ili nešto

slično iz čega može primiti škrob, ne bi imao iz čega dobiti glukozu.

Ali, kad sam sebe ne bi mogao opskrbljivati glukozom, zauvijek bi ostao

Schwachmatikus53. Samo zahvaljujući glukozi - posve smo prožeti

slatkim - imamo snagu. U trenutku u kojem čovjek ne bi više bio prožet

slatkim, ostao bi bez snage, srušio bi se od iznemoglosti.

To, zapravo, vrijedi i za narode. Postoje narodi koji troše malo

šećera, ali i malo hrane od koje mogu dobiti glukozu. To su, s obzirom

na fizičke snage, slabi narodi. Postoje narodi koji jedu mnogo šećera; to

su fizički jaki narodi.

No, s masnoćama nije čovjeku tako lako. Masnoće koje imaju

čovjek ili životinja u svome tijelu njihova su osobna zasluga, zasluga

njihovih tijela. One su potpuno čovjekov vlastiti proizvod. Masnoće

koje čovjek prima hranom, dakle izvana, bile one biljne ili životinjske,

on uništava54 a pri tom svladavanju (uništavanju) masnoća razvija snagu.

Jedući krumpir, raž, pšenicu čovjek oslobađa snage za sebe time što tvari

u njima (ugljikohidrate) prerađuje; masnoćama koje unosi razvija snage

time što ih uništi. Uništim li (potrošim li snagu na) nešto što je izvan

mene, postajem umoran i iznemogao. Time što u sebi probavljam mastan

goveđi odrezak, postajem slab, ali razgradnja masnoća goveđeg odreska

kao i biljnih masnoća dat će mi ponovno snagu da mogu izgraditi vlastite

masnoće; ako je tijelo tomu sklono. Iz toga vidite da masna hrana djeluje

posve drukčije u čovjekovom organizmu od ugljikohidratne hrane.

Čovjekovo je tijelo iznimno složeno i mora se reći da ono jako puno

radi; u njemu se mora mnogo toga dogoditi da bi se mogle razgraditi

biljne masnoće. Pretpostavimo da čovjek jede zeljasti dio biljke pa u

tom slučaju, zapravo, on od nje prima masnoće. Kako to da je stabljika

žitarice tako čvrste građe? To je zato što žitarica preobrazi zelene listove

u stabljiku bogatu ugljikohidratima (celulozom). No, što više listovi

ostanu zeleni, to više daju upravo masnih tvari. Stoga ako čovjek jede

kruh, od njega neće primiti mnogo masnoća. Od biljaka kao što je,

primjerice, potočarka5 5 - mala biljka s posve malim listovima - primit

će više masnoća, negoli kad jede kruh. Iz toga je proizišla potreba da se

kruh jede s maslacem, s nečim masnim, a ne sam ili, kako jedu ljudi na

selu, sa slaninom ili nečim masnim; tako su dvostruko zadovoljeni.

Jede li se kruh, njegove snage odlaze u glavu budući da se u samoj

žitarici uzdiže svojstvo korijena biljke - naime, zrno žitarice, usprkos

tomu što je zrno koje raste iznad zemlje, uzdignuto je u zrak i u sebi nosi

snage korijena. Nije presudno je li nešto uzdignuto, gore u zraku, već

je li ono svojstveno korijenu. Tako, primjerice, zeleni list nema svojstvo

korijena - unutra u zemlji ne nastaje nikakav zeleni list. U kasno ljeto

i ujesen, kad sunčeve snage ne djeluju više tako snažno, tada žitarica

može dozreti. List, međutim, treba najjače pokretačke snage sunca da bi

se mogao razviti; on raste prema suncu. Stoga zeljasti dio biljke djeluje

uglavnom na pluća i srce, korijen jača glavu, čak i krumpir prodire u

glavu. Kad jedemo zeljasti dio biljke, koji nam prvenstveno daje biljne

masnoće, jačamo si srce i pluća, srednji, prsni, dio.

To je, mogao bih reći, tajna čovjekove prehrane. Hoću li djelovati

na glavu, pripremam si korjenastu hranu ili žitarice, i tome slično; hoću li

djelovati na pluća i srce, pripremam si salatu, itd. Budući da se hrana kao

što je salata uništi još u crijevima, te djeluju samo snage, ne treba je previše

kuhati. Stoga se listovi mogu jesti kao salata. Sve ono što treba djelovati

u glavi, ne možemo jesti kao salatu, mora biti kuhano, jer je svojstvo

kuhane hrane da može djelovati do glave ali hrana poput salate djeluje

izgrađujuće, osobito na pluća i srce, itd., doduše, hraneći ih masnoćama.

Nije dovoljno što čovjek mora sam raditi na izgradnji glave i

srednjeg dijela, na prsnom košu, nego mora sam izgrađivati i organe za

probavu: želudac, crijeva, bubrege, jetra, itd. Sada je zanimljivo ovo: za

izgradnju probavnih organa čovjek treba upravo bjelančevine, a od biljnih

bjelančevina treba one u cvijetu, posebno one u samom plodu. Stoga

možemo reći: korijen ponajprije hrani glavu (pogledati crtež na 63. str.),

srednji, zeljasti dio biljke hrani prsa, a plod hrani donji dio tijela.

Promatrajući polja žitarica možemo reći: dobro da su tu, ona

nam hrane glavu. Pogledajmo posađenu salatu - sve ono što jedemo

kao listove, ono što ne trebamo kuhati jer crijeva to mogu probaviti

- od nje nam pristižu snage, njome dobivamo sve što hrani naš srednji,

prsni, dio tijela. No, promatrajući šljive, jabuke, plodove koji rastu na

drveću možemo reći: njih ne trebamo puno kuhati jer su se već sami

cijelo ljeto kuhali na suncu! Oni su unutra, u sebi, dozreli; njihovo

dozrijevanje je različito od dozrijevanja korijena ili primjerice, plodova

žitarica koji ne dozrijevaju nego se suše na suncu. Plodove ne trebamo

mnogo kuhati, osim ako imamo slab organizam, pa ih crijeva ne mogu

razgraditi te ih moramo kuhati - kao kompote i si. Zato, kad netko ima

bolesna crijevna, mora se pobrinuti da plodove jede u obliku kompota,

voćne kaše, pekmeza, itd. Ima li netko, međutim, posve zdrav probavili

sustav, posve zdrava crijeva, onda su upravo (sirovi) plodovi, zapravo

bjelančevine iz plodova, prava hrana za izgradnju donjeg dijela tijela.

Bjelančevine iz biljnih plodova izgrađuju želudac, izgrađuju sve organe

probavnog trakta u donjem dijelu tijela.

Pogledajte samo kako su ljudi, zapravo, uvijek instinktivno znali

kako koristiti biljke. Ovo što sam vam upravo objasnio, naravno ljudi

nisu znali rastumačiti nego su to znali instinktivno. Zato su uvijek

pripremali hranu miješanu od korijena, nadzemnih zeljastih dijelova

i plodova, sve su dijelove jeli, čak su i do njihovih količina dolazili

instinktivno.

Kao što znate, ljudi ne jedu samo hranu biljnog podrijetla, nego i

hranu životinjskog podrijetla - meso, mast itd. Antropozofija nikad nije

bila ni za fanatičan ni za sektaški pristup, nego samo da se kažu stvarne

činjenice. Ne može se biti isključiv i reći: čovjek treba jesti samo hranu

biljnog podrijetla ili treba jesti i životinjskog podrijetla, i tome slično,

već treba reći: jednostavno postoje ljudi koji svim naslijeđenim snagama

koje nose u sebi ne mogu tazviti toliko mnogo snage da bi mogli obaviti

sav rad potreban za takvu razgradnju biljnih masnoća, da bi se u tijelu

oslobodile snage za izgradnju vlastitih masnoća. Onaj tko jede samo

biljne masnoće je čovjek koji se, ili mora odricati da ne postane debeo,

jer se razgradnjom biljnih masnoća oslobađa snaga (energija), ili mu

je probavni trakt iznimno zdrav pa može uništiti biljne masnoće; time

stječe potrebnu snagu za izgradnju vlastitih masnoća. No, većina ljudi

jednostavno ne može izgraditi dovoljno vlastitih masnoća uništavanjem

samo biljnih masnoća. Životinjske masnoće se, međutim, ne unište

do kraja. Dakle, biljne masnoće se unište u crijevima, ne prelaze u

organizam, za razliku od njih, životinjske masnoće prelaze u organizam.

Čovjek tako može postati slabiji (ima manje snage a može biti deblji)

- slabiji negoli da se hranio samo s biljnim masnoćama.

Glede masnoća raspoznajemo tijela koja ne vole masnoće, ne

primaju rado slaninu, jednostavno ne vole jesti masnu hranu. Takav tip

tijela razmjerno lako uništava masnoće i time u sebi izgrađuje vlastite

masnoće. Tijelo govori: To što nosim na sebi kao salo, to ja hoću sam

sebi učiniti, hoću imati svoje vlastito salo. - Drugi si, međutim, sjedajući

za stol pun jako masnih jela, ne govore da hoće sami izgraditi svoje salo,

već kažu: Svijet mi treba dati moje salo - jer životinjske masnoće prelaze

u tijelo. Na taj se način, dakako, tijelo lakše opskrbljuje.

5 . B J E L A N Č E V I N E : B I L J N E I Ž I V O T I N J S K E

Kad dijete liže šećer, ono to ne radi da bi se hranilo. Naravno da je šećer

hranjiv za dijete koje ga liže, ali ga ono ne liže zbog hranjivosti, nego

zbog slatkog okusa. U trenutku kada dijete liže šećer, ono postaje svjesno

slatkoće. No, unosi li čovjek meso koje sadrži masnoće, one prelaze u

tijelo. On time zadovoljava svoju požudu, kao što dijete lizanjem šećera

zadovoljava svoju požudu; samo što ta požuda nije posve ista, ali čovjek

osjeća da ona u njemu postoji. Čovjeku je, naravno, za njegovo unutarnje

postojanje potrebna ova unutarnja požuda. Zato on voli meso. Meso

čovjek, dalde, jede osobito onda kad njegovo tijelo voli meso.

5.1. Pitanje vegetarijanstva

No, čovjek u spomenutom smislu ne smije biti fanatičan. Postoje ljudi

koji ne mogu opstati ako uopće ne jedu meso. Stoga morate pomno

ispitati možete li doista živjeti bez mesa. No, može li netko biti bez

mesa te s mesne hrane prijeđe na vegetarijansku, osjećat će se jačim

negoli prije. Upravo je u tome teškoća što neki ne mogu podnijeti

da žive posve bez mesa. No, tko to može, osjećat će se mnogo snaž­

nijim kad postane vegetarijanac jer nije više primoran pohranjivati

strane masnoće u sebi, već dobiva samo vlastite masnoće; zbog toga

se osjeća jačim.

Iz vlastitog iskustva mogu reći da znam da inače ne bih izdržao

napore proteklih dvadeset i četiri godine! Ne bih se mogao, primjerice,

cijele noći voziti, a sljedeći dan držati predavanje. Nekome može biti

napor, kad si mora sam graditi masnoće, ako je vegetarijanac, dok su za

nevegetarijanca to već učinile životinje. U tome je razlika. No, ne biste

smjeli pomisliti da ja na bilo koji način agitiram za vegetarijanstvo jer

čovjek sam mora najprije iskušati može li uopće biti vegetarijanac ili ne,

ovisno o njegovom ustroju.

Za vegetarijanca je osobito važan unos bjelančevina. Čovjek

može koristeći biljne bjelančevine graditi vlastite bjelančevine, ako je

sposoban da ih razgradi u crijevima. Tada dobiva snagu. No, sve dok

su crijeva slaba, moraju se izvana primati odgovarajuće bjelančevine,

odnosno životinjske bjelančevine. Bjelančevine čovjek uistinu posve

krivo procjenjuje, osim ako ih ne procjenjuje duhovno-znanstveno.

Jedem li korjenastu hranu, soli iz njih odlaze u glavu. Jedem li

salatu, prsa, pluća i srce primaju snage - ne primaju same masnoće,

nego snage masnoća koje se nalaze u biljci5'. Jedem li plodove,

bjelančevine iz njih ne dolaze do prsa (do pluća i srca - ritmičkog

dijela tijela) već ostaju u crijevima. Kad čovjek, međutim, prima

životinjske bjelančevine, one odlaze dalje iz crijeva, šire se po tijelu

i opskrbljuju ga. Zato bi se moglo pomisliti: jede li čovjek iznimno

mnogo bjelančevina, postati će uhranjen.

Takva je misao u eri materijalizma navela liječnike da preporučuju

pretjerano uživanje bjelančevina; tvrdilo se da je dnevno potrebno od

120 do 150 grama bjelančevina. To je bila glupost! U današnje vrijeme

(1924.) se zna da je čovjeku dovoljna samo četvrtina od navedene

količine. I stvarno, jede li čovjek tako velike količine bjelančevina, što je

nepotrebno, može mu se dogoditi ono što se dogodilo jednom profesoru

i njegovom asistentu: Htjeli su čovjeka koji je patio od pothranjenosti

opskrbiti potrebnim bjelančevinama. Pretpostavljali su da će se višak

bjelančevina, nakon razgradnje, pokazati u mokraći. No, u mokraći tog

čovjeka nije bilo tragova bjelančevinama. A, što se dogodilo? Čovjeka

su pretrpavali bjelančevinama koje mu, međutim, nisu koristile, jer

su se izlučile kroz crijeva. Baš ništa nije otišlo u tijelo. Pretrpava li se

čovjek bjelančevinama, njihovim viškom se ne opskrbljuje tijelo, nego

ih odstranjujemo izmetom. No, ovaj višak bjelančevina ipak ostavlja

trag - jer prije nego li se izluči zaostane u crijevima - od njih nastaju

otrovi koji inroksiciraju cijelo tijelo, truju tijelo. Zbog trovanja uslijed

pretrpavanja bjelančevinama često dolazi do zakrečenja arterija i to se

kod mnogih ljudi javlja već veoma rano.

Važno je upoznati se s pitanjima prehrane na način koji sam upravo

izložio. Zapravo, mnogi ljudi često smatraju da su to bolje uhranjeni što

više jedu. To nije točno jer se čovjek ponekad mnogo bolje hrani ako

manje jede, budući da se tada ne truje.

Stoga je važno znati kako pojedine tvari djeluju. Mora se, također,

znati da soli uglavnom djeluju na glavu. Ugljikohidrati, koji su u našim

osnovnim namirnicama - u kruhu i krumpiru, djeluju više na sustav

disanja i predio vrata - pluća, vrat, nepce, itd. Masnoće uglavnom djeluju

na srce i krvne žile - arterije i vene - a bjelančevine na organe donjeg

dijela tijela. Glava uopće nema nikakvu posebnu korist od bjelančevina.

Naravno da si čovjek sam mora izgraditi i bjelančevine potrebne za

funkcioniranje glave jer su i glavi, također, neophodno potrebne životno

važne tvari. No, unosi li ih se previše, ne smije se vjerovati da će mozak

biti zdraviji, upravo obrnuto, trovati će se.

Vjerojatno ću još jedan sat morad govoriti o ovome pitanju. To bi

bilo vrlo dobro jer su ovakva pitanja izuzetno korisna. Dakle, do slje­

deće subote u devet sati.

Bjelančevine: Organi donjeg dijela tijela

Masti: Srce i krvne žile

Ugljikohidrati: Pluća, vrat, nepce

Soli: Glava

L I J E N O S T I S N A G A T I J E L A

Danas bih mogao još nešto dodati mome odgovoru na pitanje koje je

prošloga četvrtka postavio gospodin Burle. Izložio sam koliko su četiri

vrste hranjivih tvari potrebne u prehrani svakog čovjeka: soli (mineralne

tvari), ugljikohidrati, masnoće i bjelančevine. Također sam izložio da je

potpuno različito za čovjeka opskrbljuje li se, primjerice, bjelančevinama

ili recimo solima. Soli ostaju soli u cijelom tijelu, također u glavi, dakle,

i u glavi zadržavaju svoje snage kao soli. Zapravo jedina promjena jest

ta što se one otapaju.

1 . N E D O S T A T A K H R A N J I V I H T V A R I

Naprotiv, bjelančevine, bile one životinjskog ili biljnog podrijetla, čim

se nađu u čovjekovom tijelu, već u probavnom traktu, se toliko unište5 4

(razgrade) da više nisu bjelančevine. Da bi se bjelančevine potpuno

razgradile, čovjek mora trošiti snagu, a posljedica toga jest da je, pak,

dobio snagu za obnavljanje bjelančevina: tako si čovjek izgrađuje svoje

vlastite bjelančevine. On, međutim, ne bi mogao izgraditi svoje vlastite

bjelančevine ako prije toga ne bi razgradio neke druge bjelančevine.

Sto se događa s bjelančevinama? Zamislite da ste iznimno

pametan čovjek te ste uvjereni u svoju sposobnost da možete napraviti

sat. Niste, međutim, vidjeli ništa drugo doli kako sat izgleda izvana, a

po tome ne možete napraviti isti takav sat. No, riskirate li, te potpuno

rastavite sat na njegove pojedine dijelove, i pritom zapamtite na koji su

način oni međusobno složeni, tada ste, rastavljajući sat, naučili kako

te dijelove možete ponovno međusobno složiti. Isto čini i čovjekovo

tijelo s bjelančevinama. Ono mora primiti bjelančevine u sebe i posve

ih rastaviti.

Bjelančevine29 se sastoje od ugljika, dušika, kisika, vodika i

sumpora: zapravo, to su najvažniji sastojci bjelančevina. Razgrade li se

bjelančevine iz hrane potpuno, čovjek u sebi nema više bjelančevine - već

je u crijevima promijenjena njihova struktura - nego, kao što sam rekao,

ugljik, dušik, kisik, vodik, i sumpor.5 6 Čovjek rastavlja bjelančevine, kao

što rastavlja sat. Reći ćete: Da, ali kad čovjek jednom rastavi sat, može

zapamtiti kako načiniti nove satove te u skladu s tim i bjelančevine se

trebaju jesti samo jednom, a poslije toga ih Čovjek uvijek ponovno zna

sam izgraditi. To, međutim, nije istina jer čovjek ima pamćenje kao

cijelo biće; no, tijelo samo po sebi nema takvo pamćenje da može nešto

zamijetiti, nego ono za izgradnju upotrebljava snage. Da bismo, dakle,

mogli graditi vlastite bjelančevine, moramo se uvijek iznova opskrbljivati

novim bjelančevinama.

No, činjenica je da čovjek obavlja iznimno složen posao kad sam

gradi vlastite bjelančevine. On, naime, najprije razgradi bjelančevine

koje je primio hranom i time tijelo posvuda dobiva ugljik; potreban

ugljik nalazi, osim u bjelančevinama, i u nekim drugim hranjivim

tvarima. No, veći dio izdišemo u obliku ugljične kiseline, a samo manji

dio zadržavamo. Kisik, međutim, čovjek prima iz zraka i on se spaja s

ugljikom koji imamo u sebi. Dakle, čovjekov organizam za izgradnju

tvari koje sadrže ugljik i kisik ne zadržava kisik primljen s hranom, nego

zadržava kisik primljen disanjem koji se spaja s ugljikom primljenim s

hranom. Prema tome, vlastite bjelančevine ne gradimo onako kao što

misle materijalisti a to je da će, primjerice, tvari iz jaja biti raspodijeljene57

po čitavom tijelu. To nije istina. Već samom organizacijom našeg tijela

zaštićeni smo da ne postanemo, primjerice, glupa kokoš jedući kokošja

jaja, jer će se bjelančevine razgraditi već u crijevima. Spomenuo sam,

također, da će organizam umjesto kisika iz bjelančevina koristiti kisik iz

zraka i tako doći do kisika. Udišući zrak, osim kisika, udišemo i dušik

koji je također sastavni dio zraka. Ni dušik koji smo primili hranom

nećemo koristiti, već dušik koji smo udahnuli sa zrakom. Ni vodik koji

smo primili hranom nećemo koristiti, već onaj koji smo primili putem

osjetila, kroz nos i uši - njime gradimo svoje vlastite bjelančevine.

Sumpor također dobivamo iz zraka. Dakle, od bjelančevina koje

primamo hranom zadržavamo samo ugljik, a ostale potrebne elemente

primamo iz zraka - sumpor također.

Masnoće gradimo gotovo na sličan način kao i bjelančevine. Vlas­

tite bjelančevine gradimo sami, koristeći iz stranih bjelančevina samo

ugljik. Koristimo, također, i posve malo dušika primljenog hranom.

Vlastite masnoće također gradimo sami. Značajno je, dalde, da vlastite

bjelančevine i masnoće gradi svatko na svoj način. Samo ono što

primamo s krumpirom, mahunarkama, žitaricama (s ugljikohidratima)

prelazi u tijelo, doduše, ne posve, može se reći do donjih dijelova glave,

ne u cijelu glavu. Ono što uzimamo sa solima odlazi u cijelu glavu i od

toga koristimo ono što nam je potrebno za izgradnju kostiju.

Da bismo mogli graditi vlastite bjelančevine, moramo uvijek iz­

nova unositi nove bjelančevine i to je razlog58 zbog kojeg se moramo

pobrinuti da u svoje tijelo unosimo zdrave biljne bjelančevine od kojih

naše tijelo ima vrlo mnogo koristi.

Unosimo li u tijelo pileće bjelančevine, tijelo se može prilično

ulijeniti, one mogu biti uzročnici lijenosti tijela; one su lako razgradive,

pa ih i tijelo može lako razgraditi.

Biljne bjelančevine, naročito one koje dobivamo iz plodova, za

čovjeka su posebno dragocjene. Zato je za čovjeka koji hoće ostati zdrav,

zaista nužno da mu se hrana sastoji od plodova u kuhanom ili sirovom

stanju. Plodove čovjek mora jesti. Izbjegava li čovjek jesti plodove,

njegova se unutarnja tjelesna probava postupno potpuno ulijeni.

Za čovjeka je, također, nužno da se i biljke prehranjuju na ispravan

način. Želi li se to uistinu postići mora se imati na umu da su biljke živa

bića. One nisu minerali, one su živa bića. One rastu iz zemlje i ne mogu

valjano uspijevati ako se samu zemlju ne oživljuje. A, kako se oživljuje

zemlju? Zemlju oživljuje odgovarajuća gnojidba, a odgovarajuća gnojidba

je ona koja nam daje zaista dobre biljne bjelančevine.

Moramo svakako razmišljati i o gnojivima. Tijekom prošlosti ljudi

su znali da je pravo gnojivo ono iz staja, iz staja s kravama, itd.; pravo

gnojivo nastaje na samom gospodarstvu. No, u novije vrijeme, otkako

je zavladalo materijalističko shvaćanje, govori se da se može napraviti

tzv. mineralno gnojivo, odnosno gnojivo koje bi sadržavalo jednake

mineralne tvari kao prirodno gnojivo.

Upotrebom mineralnih gnojiva činimo isto kao da smo u zemlju

stavili čiste soli; s njima jačamo samo korijen. Mineralnim gnojivima

od biljke dobivamo samo ono što odlazi u kosti, ali nećemo dobiti

odgovarajuće bjelančevine. Osim što se s njima ne dobivaju odgovarajuće

bjelančevine, biljke, posebice žitarice, već neko vrijeme imaju smanjen

prinos na bjelančevinama. Ne budu li ljudi ponovno pravilno gnojili,

količine bjelančevina će se sve više smanjivati.

Na nedavnom sastanku zemljoradnika govorilo se da će plodovi

postajati sve lošiji, a da se nije uopće znalo zbog čega. 1 to je istina.

Stariji znaju da su još u vrijeme njihove mladosti usjevi bili bolji. Upravo

je zato teško pretpostaviti da se u laboratoriju može napraviti gnojivo

od istih sastojaka od kojih se sastoji kravlje gnojivo: tim više što kravlje

gnojivo ne nastaje u kemijskom laboratoriju, već u neusporedivo više

znanstvenom, onom u samoj kravi! Može se zaključiti da upravo kravlje

gnojivo ne samo što jača korijen biljke, već je djelotvorno i za plod, te

od bjelančevina iz takvih plodova ljudi postaju snažni.

Gnojenjem uvijek samo s mineralnim gnojivima, kao što se u no­

vije vrijeme rado čini, ili čak s dušikom dobivenim iz zraka vaša bi djeca,

a djeca vaše djece još više, bila posve blijeda. Lica im više ne biste mogli

razlikovati od njihovih bijelih ruku. Živa, zdrava boja lica ovisi o tomu

jesu li oranice pravilno pognojene.

Kad se govori o prehrani, mora se voditi računa o tome koje su

čovjekove potrebe za određenim hranjivim tvarima. To je iznimno važno.

No, da samo čovjekovo tijelo nužno traži ono što mu je potrebno, može

se zapaziti u različitim okolnostima. Uzmite samo za primjer stanje

zatvorenika osuđenog na dugogodišnju kaznu, koji svakodnevno prima

hranu s nedovoljno masnoća. Počinje žudjeti za masnim. Dogodi li se zbog

nečega, a na njegovu sreću, da na pod sa svijeće lojanice, koju je zatvorski

čuvar nosio u tamnicu, kapne, zatvorenik će se sagnuti i polizati s poda

masnoću. Tijelo tako silno osjeća nedostatak bilo kojeg sastojka hrane koji

mu je potreban, a ne prima ga. Ta se potreba ne javlja ako čovjek može

dan za danom pravilno jesti, ako tijelo ne oskudijeva u onome što mu

treba. No, nema li u hrani nečega trajno, tjednima, tijelo postaje iznimno

pohlepno za tim. Na to se još moram posebno osvrnuli.

2 . U T J E C A J Ž I T A R I C A N A S R C E I P L U Ć A 5 9

Žitarice posebno jačaju pluća i srce. Od njih će čovjekov prsni koš biti

zdrav, a sam će se čovjek osjećati dobro. Možda neće, primjerice, biti

toliko sklon da misli, koliko da diše punim plućima: takvim se disanjem

može mnogo toga podnijeti. Nemojte misliti da punim plućima diše

onaj tko mora uvijek imati otvoreni prozor i stalno zanovijeta: Ah,

svježeg zraka! Punim plućima diše, zapravo, onaj čiji je ustroj toliko jak

da podnosi svakakvi zrak. Kako se uopće počelo smatrati snažnim onoga

koji ne može ništa podnijeti, a ne onoga tko može podnijeti svašta?

3 . U T J E C A J P O M O D A R S T V A I O T P O R N O S T

U naše se vrijeme mnogo govori o otpornosti. Razmislite samo kako

jačaju djecu. Mi smo u mladosti kao djeca nosili duge čarape i bili

dobro pokriveni. Najviše što se moglo dogoditi jest bilo to da smo išli

bosih nogu.

Danas djecu oblače tako - uglavnom bogati ljudi ali ih već svi osta­

li oponašaju - da im najduža odjeća doseže do koljena ili je još kraća.

Kad bi ljudi znali da to predstavlja veliku opasnost za upalu slijepog

crijeva, zamislili bi se. No, moda djeluje tako tiranski te nitko i ne misli

na posljedice. Sada se djecu oblači tako da je njihova odjeća kratka, i još

će se netko sjetiti da se hoda i golih trbuha. 1 to će postati moda! Tiko,

dakle, moda ima iznimno snažan utjecaj.

Posljedice pomodarstva ljudi uopće ne primjećuju. Zapravo je

riječ samo o tome da li je čovjek u cijeloj svojoj organizaciji sposoban u

sebi uistinu preraditi svu onu hranu koju pojede. S tim u vezi iznimno

je važno znati: čovjek postaje jak ako pravilno preradi sve što je pojeo.

Djeca neće biti otporna ako se s njima postupa kao što sam naveo.

Pokušajte si zamisliti kakva će biti otpornost te djece na vrućini - cijedit

će im se znoj i neće se moći kretati. Nije otporan onaj tko ništa ne može

podnijeti, već onaj tko može podnijeti sve. Istina je, međutim, da ljudi

prije nisu bili toliko otporni; no, unatoč tomu imali su zdrava pluća,

zdravo srce, itd.

4 . U T J E C A J K R U M P I R A

N A Č O V J E K O V O P O N A Š A N J E

Već sam govorio da je sa samim čovjekom i njegovim ponašanjem još

mnogo toga povezano. Naši su se preci u Europi u 12. i 13. stoljeću, ili

još ranije, po mnogo čemu razlikovali od nas. Najčešće se to uopće ne

uzima u obzir! Ono po čemu su se od nas razlikovali, između ostalog, bilo

je i to što se nisu hranili krumpirom. Naime, on je u Europu donesen

kasnije. No, njegov je utjecaj na ljude snažan.

Što donosi krumpir? On opskrbljuje samo donji dio glave, ali ne

i gornji - već sam govorio da krumpir manje opskrbljuje srce i pluća -

međutim, donji dio glave naročito potiče mišljenje sklono kritiziranju.

Zamislite samo kakva sve mišljenja svakodnevno nastaju u svijetu samo

da bi novine imale o čemu pisari. Ova mnogobrojna mišljenja uopće

nisu potrebna - ima ih uistinu previše - mnogobrojnost mišljenja

zahvaljujemo krumpiru kojeg jedemo! Jer, čovjek koji jede krumpir

osjeća se neprestano potaknutim na mišljenje te ne može ništa drugo

nego misliti. Time pluća i srce slabe, a tuberkuloza pluća je češća otkako

se krumpir udomaćio. Najslabiji su oni ljudi u čijoj se okolini gotovo

ništa više ne sadi osim krumpira, oni koji žive od krumpira.

Upravo duhovna znanost - to sam često govorio - može spoznati

materijalno. Materijalistička znanost ništa ne zna o prehrani, ne zna što

je zdravo za čovjeka. Materijalizmu je, zapravo, svojstveno da uvijek

samo misli, misli i misli, a ništa ne zna! Riječ je o sljedećem: Hoće li se

čovjek pravilno postaviti u životu on svakako mora mnogo toga znati.

Toliko o stvarima koje sam vam htio reći u vezi s prehranom.

Z D R A V A B I L J K A - Z D R A V Č O V J E K

1 . O T P O R N O S T BILJKE - O T P O R N O S T Č O V J E K A

Stanje čovjekovog zdravlja potpuno ovisi o rastu biljaka pa se zbog toga

mora znati što sve uistinu sudjeluje pri njihovom rastu.

Neizmjerno snažno su me zaokupili događaji u vezi s dječjom

paralizom60. I upravo se pri njezinom liječenju pokazalo da se mora

liječiti cijelog čovjeka. Bilo je očito da je, ujedno, neophodno potrebno

pronaći i polazišta za različite lijekove. Lijekovi za liječenje dječje paralize

silno su važni jer bi ona u budućnosti, vjerojatno, mogla prouzročiti

mnogo patnje. To je, razumljivo, problem koji zahtijeva da mu se

potpuno posveti, pa sam mu se i ja posvetio. Vjerojatno će se morati

pripraviti lijek čiji će sastojci biti Sodabadern6 1, željezni arsenat te još

jedna posebna tvar koja je sastojak malog mozga. Baš kod bolesti kao

što je dječja paraliza morat će se pripraviti neobično složeno ljekovito

sredstvo, jer je uzrok dječje paralize itekako skriven, pa će i liječenje biti

izuzetno složeno.

1.1. Sok drveta - stanična plazma

Upravo zbog toga što su biljke vrlo važne za prehranu ljudi, kao i za

proizvodnju ljekovitih pripravaka, potrebno je objasniti kako se odvija

cjelokupan rast biljaka.

Današnje izlaganje je zapravo odgovor na postavljeno pitanje:

"Kakva bi trebala biti prehrana za zdravlje pučanstva62?"

Uzmimo najprije za primjer stablo, a poslije toga možemo prijeći

na običnu biljku. Već je sam rast debla nekog stabla, nešto iznimno

čudnovato. Deblo je nastalo samo zato da omogući da se sok iz zemlje

diže prema gore. On sa sobom povlači soli i sve ostale sastojke zemlje.

Zapravo, zato je samo drvo čvrsto. Sok koji sa sobom povlači čvrste

prašinaste djeliće zemlje, svakovrsne soli - primjerice, natrijev karbonat,

željezne soli - diže se po drvenastom dijelu debla stabla. Dalde, sok iz

zemlje povlači sa sobom soli i zato je samo drvo čvrsto, pa tako i deblo.

No, bitno je da se sok uzdiže.

Sto se, zapravo, događa? Čvrsto, zemljano, postaje tekuće, postaje

zemljano-tekuće, gusti zemljano-tekući sok koji se diže. Potom tekuće

ispari, a zemljano zaostane. Ovo zaostalo zemljano jest drvo. Sok koji

se diže u drvetu možemo nazvati sok drveta. Toga soka ima posvuda

u zemlji, tako da je zemlja, imajući u vidu taj sok, jedno jedinstveno

veliko živo biće, samo što je on u njoj nešto posve posebno. Sok tek u

drvetu postaje sok važan za drvo. U zemlji je on, naime, pravi oživljujući

sok zemlje. Zemlja je stvarno živo biće, a ono što se diže u stablu nalazi

se posvuda u zemlji - sok kojim se održava život zemlje. U stablu ovaj

sok gubi svoju životnu sposobnost, postaje kemičar, u njemu on ima još

samo kemijske snage.

1.2. Sok životu - krv

Kada gledamo stablo, moramo reći: zemljano-tekuće u stablu postalo je

kemijsko, a unutra, u samoj zemlji, još je bilo živo. Sok drveta, dakle,

time što se diže u stablu, djelomice umire.

Kad bi bilo drukčije, tada uopće nikad ne bi nastala biljka, nastao

bi samo panj, koji bi prema gore odumro i odražavao bi se u kemijskim

procesima. No, iz soka drveta oblikuje se deblo, uzdiže se u zrak, a budući

da je zrak uvijek prožet i vlagom, ono ulazi u vlažni zrak, u vodeno-

-zračno. Sok drveta - s onim što on proizvodi - prelazi iz zemljano-

-tekućeg u tekuće-zračno. U tekuće-zračnom se razvija novi život, pa se

tako deblo okružuje onim što živi u zelenom listu, u cvijetu i u svemu što

je izvanjsko. Sve ponovno oživi. U listu, u pupoljku, u cvijetu, posvuda

struji sok života; sok drveta je odumrli sok života. U deblu odumire

život, a u listovima nastaje novi. Zato moramo kazati: postoji sok drveta

i sok života. Sto čini sok života? Sok života se širi uokolo i posvuda

nastaju listovi. On potječe iz tekuće-zračnog, u koje uranja biljka kad

izrasta iz zemljano-tekućeg.

Da je, naime, drveni dio debla mrtav te da živi samo onaj dio

biljke koji je okružuje sa svih strana, možete dokazati na vrlo jednostavan

način: zamislite koru stabla i unutra u kori listove koji iz nje rastu. Tamo

gdje ste odstranili koru, odstranili ste i listove. Na mjestima gdje je ostala

kora, ostali su i listovi. Sto nam to kazuje? Tamo gdje je ostala kora,

ostali su listovi, stablo ostaje živo, svježe, tamo gdje je kora odstranjena,

stablo počinje odumirati. Samo drvo, zajedno sa svojim sokom drveta,

ne može održati stablo na životu. Izvana se mora uliti ono što sadrži

život, što stablo prima kroz listove. Postaje očigledno da iz zemlje,

doduše, može izniknuti stablo, ali bi pno moralo odumrijeti kad ne bi

izvana, iz vlažnog zraka, primalo život; jer unutra, u stablu, sok drveta je

samo kemičar, ne pobuđuje život. Život koji okružuje stablo omogućuje

mu život. Može se reći: kad se u proljeće sok drveta uzdiže, stablo se

obnavlja. Svake godine, u proljeće, kad novi sok života proteče, drvo

ponovno oživi. Zemlja, zemljano-tekuće djeluje na sok drveta, tekuće-

-zračno djeluje na sok života.

1.3. Kambij - mozak

Ovo, međutim, nije sve jer, istodobno, između kore koja je još prožeta

sokom života i drveta nastaje novi sloj biljke. No, nikako se više ne

može reći da u tom sloju nastaje sok. Govorio sam o soku drveta i o

soku života, ali to što nastaje, između kore i drvenog dijela, ne mogu

više zvati sokom jer je potpuno gusto. To zovemo kambij. On nastaje

između onog dijela kore iz kojeg listovi mogu prolistati, i drveta. Ako

se oguli kora, kambij neće nastati. No, biljke trebaju kambij. Sok drveta

nastaje u zemljano-tekućem, sok života u tekuće-zračnom, a kambij u

toplom zraku, odnosno u toplinsko-tekućem ili u zračno-toplinskom.

Biljka razvija toplinu ako izvana prima život. Tu toplinu šalje u vlastitu

unutrašnjost te se, zahvaljujući njoj, u unutrašnjosti razvija kambij. Ili,

ako se još nije razvio kambij - a odmah ćemo i čuti za što biljke trebaju

kambij - dakle, prije nego se razvije kambij, razvije se nešto zgusnuto,

gumašta tvar.

Biljke, u vlastitoj toplini prema unutra razvijaju i gumastu tvar

koja je u određenim okolnostima važno ljekovito sredstvo. Sok drveta,

dakle, tjera biljku prema gore, a listovi je oživljuju; no, listovi će ponovno

izrasti pokrenu li toplinu, pokrenu li gumastu tvar koja, pak, djeluje na

razvoj kambija. Gumasta tvar prastarih biljaka, koja se izlila u zemlju

- dok još zemlja nije bila u tako čvrstom stanju63, nego vlažno-tekuća

- postala je prozirna i nastao je jantar. Dalde, jantar je nastao od svega

onog što je prastara biljka Zemlje stekla preko lista i onoga što je pustila

iz sebe u zemlju; katran, smolu. Sve što teče prema dolje biljka vraća

natrag zemlji: katran, smolu. Ono što biljka zadržava za sebe, postaje

kambij. Sok drveta je onaj preko kojeg je biljka u vezi sa zemljom; sok

života povezuje biljku s onim što okružuje zemlju, sa zračno-vlažnom

okolinom zemlje. Kambij, međutim, povezuje biljku sa zvijezdama, s

onim šro je gore. Već u njemu nastaje oblik sljedeće biljke koji prelazi

u sjeme i rada se nova biljka. Tako zvijezde, posredno preko kambija,

rađaju novu biljku. Biljke, dakle, ne nastaju samo tako iz sjemena

- naravno da nastaju iz sjemena, ali na sjeme mora najprije djelovati

kambij, moraju djelovati zvijezde.

Kako je to čarobno: kad se uzme u ruku sjeme biljke, nezahtjevno,

skromno sjeme, malo poput zrna prašine, ono može nastati samo ako

kambij primi nacrt cijele biljke6'1. To se ne odvija više u tekućem već u

nešto gušćem mediju. Oblik nove biljke koji nastaje u kambiju prenosi

snagu na sjeme, pa otuda sjeme ima snagu koja novoj biljci, djelatnošću

Zemlje, omogućuje da izraste u okolinu.

Pukim nagađanjem, promatrajući samo zrno sjemena pod mikro­

skopom, ništa se ne može otkriti. Naime, mora se točno znati cijelu

povezanost soka drveta, soka života i kambija. Pritom je sok drveta

razmjerno rjeđi sok; zapravo je prilagođen da se u njemu mogu lako

odvijati kemijski procesi. Biljni sok života već je mnogo gušći, on tako­

đer izlučuje gumastu tvar. Kad se malo zgusne, od nje možete praviti

prekrasne figure. Dalde, taj sok života sadrži nešto što zgušnjava, nasuprot

soku drveta koji je više prilagodljiv obliku biljke. I potom on cijeli oblik

predaje kambiju. Postao je gušći, posve židak, no još dovoljno mekan da

može primiti oblike koje mu daju zvijezde.

Tako je kod stabla, ali i kod obične biljke. Iz korijena, koji je u

zemlji, prema gore izrasta izdanak. No, kako u običnoj biljci ne nastaje

toliko mnogo čvrstih tvari kao u stablu, ona ne postaje drvo - dapače

stabljika ostaje zeljasta - ne razvije se toliko. Kod nje se također, prema

van, posvuda uokolo razvijaju listovi, a prema unutra oblikuje se kambij.

On vraća sve natrag u zemlju. Tako se kod jednogodišnje biljke proces,

čitav postupak, odvija znatno brže. Kod stabla se, međutim, izlučuju samo

čvrste tvari, ali se one neće sve odmah upotrijebiti. Isti se proces odvija i

kod posve obične biljke, samo ne u tolikoj mjeri. Kod stabla je to prilično

složen proces. Pogledate li presjek debla odozgo, unutra najprije vidite

srčiku - ona označuje smjer, a oko nje se grade drvene naslage. Približava

li se jesen, gumasta se tvar izlučuje prema unutra te povezuje drvo. Tako

ona jednom godišnje povezuje drvo. Iduće godine, s onim što je izraslo

događa se isto, samo na drugome mjestu, te će ujesen ponovno biti zajedno

gumirano, a upravo se tim gumiranjem oblikuju godovi.

Sve ovo postaje jasnije ako se pravilno razumiju unutarnji procesi

i ako se znade da postoje trovrsne tvari: sok drveta, sok života i kambij.

Sok drveta je najviše tekuć - on je, zapravo, kemičar. Sok života oživljava

- on je, mogu li se tako izraziti, oživljač. A to što se zbiva u kambiju,

to zvijezde ucrtavaju cijelu biljku. Doista je tomu tako. Sok drveta teče

prema gore i odumire, no, život ponovno nastaje i počinju zvijezde

djelovati. Ono što nastaje iz kambija, već je postalo žitko, gusto, pod

utjecajem zvijezda obilježava se nova biljka. Tako je u kambiju pravi

crtež, kiparski rad nove biljke; on će joj dati vanjski oblik. Tu će se od

zvijezda iz cijelog svemira modelirati budući oblik cjelokupne biljke.

Tako proučavajući život ulazimo u duhovnost. Jer, biljka koja se oblikuje,

oblikuje se iz duha svijeta. To je iznimno zanimljivo. Najprije zemlja

predaje svoj život biljci, biljka umire, zračno okružje zajedno sa svojim

svjetlom biljci ponovno daje život, a duh svijeta daje oblik novoj biljci.

Oblik nove biljke čuva se u sjemenu, pa zato iz njega može izrasti nova

biljka na isti način. Tako se u biljci koja raste vidi put kojim se iz zemlje,

kroz smrt s pomoću živoga duha, izgrađuje cijeli biljni svijet.

2 . T L O - H R A N A - B O L E S T

U Stuttgartu će se obavljati daljnja istraživanja. Ovo o čemu govorimo,

iznimno je poučno. Umjesto da se istražuje puki rast biljaka - što je

naravno važno i postaje vrlo zanimljivo osobito za istraživanja ako se

koriste viša razrjeđenja, od jedan do jednog trilijuna - može se istražiti

djelovanje posve razrijeđenih otopina metala ili metalnih spojeva,

primjerice, posve razrijeđene otopine nekoga bakrenog spoja, na način

koji sam već opisao. Otopinu bakrenog spoja stavi se, kao neku vrstu

gnojiva, u zemlju, u posudi za cvijeće. Uz nju se stavi druga posuda

napunjena čistom zemljom, istom zemljom kao i prva posuda samo

što u nju nije dodana otopina bakra. Uzmu se dvije iste biljke koje bi

morale biti, koliko je moguće, istoga rasta. Jedna se stavi u zemlju s

bakrom, dalde, na određeni način u pognojenu zemlju, a druga biljka

se stavi u zemlju koja nije pognojena bakrom. Pojavljuje se nešto

znakovito: upravo kad je bakrena otopina bila jako razrijeđena, listovi

su se na rubovima smežurali65 - listovi druge biljke ostali su glatki, nisu

se smežurali. Da bi se moglo točno usporediti djelovanje gnojiva moraju

se uzeti iste biljke i ista zemlja.

Uzmimo sada treću biljku. Ponovno koristimo istu zemlju, ali

umjesto bakra stavimo olovo. Kad se u zemlju doda olovo, listovi ne

pokazuju ikakve znakove smežuranosti, nego se pri vrhu posuše, uvenu

i otpadnu. Kada su se posude poredale jedna do druge, rezultati su se

mogli vrlo dobro uspoređivati, bili su očiti i jasno su pokazivali kako tva­

ri u zemlji djeluju na biljke. Istraživanja su bila provedena u Stuttgartu.

Ubuduće se više nećete iznenaditi ako negdje ugledate biljku

smežuranih listova. Otkopate li na tome mjestu zemlju, naći ćete tra­

gove bakra. No, kad su listovi biljaka na rubovima lagano smežurani i

suhi, u zemlji ćete naći tragove olova. Pogledajte neku poznatu biljku,

primjerice, preslicu, kojom se čisti posude, ona raste na mjestima gdje

tla sadrže silicij; zato ima tako krutu kremenastu stabljiku. Po sastavu tla

možemo, dakle, proniknuti u oblik biljke.

Iz toga možete, također, pojmiti što znači kada se posve male

količine tvari dodaju poljoprivrednom zemljištu. Tko je ikad istraživao

djelovanje malih količina tvari zna da sve što se u malim količinama

unese u tlo, pojedemo hranom! Male količine su toliko snažne da žive u

obliku same biljke. Budući da je zemlja posvuda prožeta sokom drveta,

male količine tvari koje prolaze tlom naći će se i u soku drveta.

Sto se događa s biljkom posađenom na tlu blizu groblja66? - I

tvari s groblja prelazit će u tlo, ona postoje posvuda. - Biljka dobiva

oblik koji nastaje iz tla s olovom. Govori se da olovo ne nastaje. Olovo,

međutim, nastaje upravo u tlu u kojem se raspadaju mrtvi organizmi.6 6

U tlu jednostavno nastaje olovo, pa stoga možemo reći: iz takvoga tla

rastu biljke koje sadrže olovo. Jedemo li biljke koje sadrže olovo, one će

djelovati posve drukčije od onih biljaka koje ga ne sadrže. Naime, one

djeluju na naš mali mozak zbog čega se on počinje sušiti.

Ovo ukazuje na vezu između tla i malog mozga. Biljke, dalde, mogu

zbog karakteristika tla, zbog olova koje se odnekud pojavilo i posvuda

proširilo u zemlji uzrokovati sušenje malog mozga. Kad mali mozak nije

u punoj snazi, čovjek postaje nespretan. Dogode li se promjene na malom

mozgu, postaje se toliko nespretan da se noge i ruke više ne mogu pravilno

pokretati, a ako se stanje još pogorša, javlja se oduzetost udova.

To je put od tla do čovjekove oduzetosti. Primijetite li, među­

tim, na rubovima listova biljke koju jedete nešto odumiruće, nastat će

posljedice koje sam opisao - mali mozak će se početi sušiti. To se u

svakodnevnom životu ne primjećuje odmah, međutim, čovjek postupno

gubi orijentaciju ali pojača li se djelovanje, javlja se oduzetost. Sva ova

stanja nastaju postupno. Dođe li do takvih promjena u glavi i čovjek se

ne može orijentirati - zbog sušenja malog mozga - oduzetost zahvaća

sve mišiće za čiji je rad odgovorna jedna mala žlijezda u glavi, takozvana

epifiza, a ponajviše zahvaća centre za vid. Uz oduzetost obično se javlja i

gripa. Potraje li oduzetost, gripa obuzme cijeloga čovjeka. Sve su pojave

oduzetosti blisko povezane s tlom Zemlje. Ovaj primjer pokazuje da

čovjek zaista mora uvažavati znanja sa svih strana da bi se moglo pronaći

ono što je ozdravljujuće za čovjeka. Pustim savjetima o tome na koji bi

se način trebalo čovjeku pomoći, ništa se ne postiže. Naime, ako se ne

zna od čega čovjek, prvenstveno njegov organizam, propada, neće se

moći pronaći ono što je dobro za čovjeka, neće mu se moći pomoći. Jer,

sve što djeluje u biljci te iz nje prelazi u čovjeka, za njega je presudno.

Sok drveta zapravo odgovara čovjekovom posve običnome bezboj­

nome staničnom soku, citoplazmi67. Sto je sok drveta biljci, to je plazma67

života čovjeku. Sok života u biljci odgovara krvi u čovjeku. Kambij biljke

odgovara ljudskome mlijeku i mliječnom soku. Dok žena doji, u prsnim

žlijezdama pojačano nastaje mliječni sok. I na njega, kao i na kambij biljke,

najjače utječu zvijezde. Mliječni je sok, međutim, osobito važan za iz­

gradnju mozga. Zapravo je ljudski mozak, takoreći, stvrdnuti mliječni sok.

Listovi koji odumiru ne proizvode odgovarajući kambij jer više

nemaju snagu djelovati odgovarajućom toplinom. Oni puštaju toplinu

da kroz odumiruće dijelove djeluje na van pa stoga ne mogu više biti

učinkoviti. Od biljaka s nepravilno izgrađenim kambijem ne nastaje

odgovarajući mliječni sok, odnosno, odgovarajuće majčino mlijeko.

Na njega zvijezde nisu dovoljno snažno djelovale, te se djeca iako piju

majčino mlijeko ne mogu dobro razviti.

Zato se takva vrsta oduzetosti češće javlja u djece. No, može se

javiti i u odraslih, jer zvijezde na čovjeka utječu cijeli život.

Prirodna znanost i metode liječenja moraju surađivati. Zajednički

rad na svim područjima je neophodan. Čovjek se ne bi smio povući samo

u jednu granu znanosti i postati, primjerice, stručnjak koji se bavi samo

životinjama ili antropolog koji proučava samo čovjeka. Neki se specijalisti

bave samo s jednim čovjekovim dijelom; bolesnim osjetilom, bolesnom

jetrom, bolesnim srcem. Liječnici se, dakle, specijaliziraju za jedan organ.

A botaničari, pak, studiraju samo biljke, metalurzi metale, rudari rude, itd.

lako znanost postaje komotna, a znanje krnje. Da bi se, primjerice, postalo

geolog, treba se učiti samo o kamenju. Takva nam znanost, međutim, ne

koristi! Ona nema nikakvu svrhu; hoće li se pomoći bolesnom čovjeku,

mora se obuhvatiti cijela priroda. Nema nikakve koristi razumjeti samo

geologiju, samo botaniku ili samo kemiju.

Kemiju se mora moći razumjeti, mora se znati kemizam do samih

sokova drveta. To je zaista tako. Studenti su izmislili uzrečicu o profesorima:

Redovni profesori ne znaju ništa izvanredno, a izvanredni profesori ne

znaju ništa redovno. No, danas je još manja sposobnost povezivanja

različitih znanja: geolozi ne znaju ništa o biljci, životinji i čovjeku, a

antropolozi ne znaju ništa o životinji, biljci i zemlji. Znanstvenik, zapravo,

ne umije ostale znanstvene discipline povezati s onim čime se on sam bavi.

Ne samo da se sam čovjek specijalizira za određeni posao, nego je i njegovo

znanje podspecijalizirano, a što je još štetnije. Užasno je da se postaje

samo geolog, samo botaničar, itd., jer se time rascjepkalo sve znanje te ono

nije ni od kakve istinske koristi. Tomu je razlog ljudska komocija. Ljudi

već sada govore: Nije moguće biti čovjek koji sve zna. No, ako čovjek ne

može povezati sve znanje, tada si, također, mora jednostavno reći: Moram

se odreći korisnog znanja. To je isto kao kad bi netko tko želi postati

urar učio samo o metalima od kojih se sat sastoji ili samo o jednom alatu

potrebnom u proizvodnji sata. Mi već živimo u vremenu u kojem stvari

ne idu onako kao što bi trebale.

Na području prehrane, ili medicine, neće se baš ništa postići ne

objedine li se sva znanja, uključujući i znanje o životu tla. Jer, u deblu

drveta živi nešto od tla, dakle predmeta geologije, što se prenosi sve do u

sok drveta. Ondje odumire. Mora se, također, poznavati meteorologija,

mora se znati o zraku jer listovi iz okoline primaju ono što potiče život.

Hoće li se razumjeti oblikovanje kambija, mora se također poznavati

astrologija, astronomija. Isto se tako mora znati da se s kambijem kojeg

čovjek pojede prima mliječni sok koji se preobražava u mozak, te će, ako

se dijete opskrbljuje lošim kambijem, posljedice na mozak bit uočljive

kad ono odraste; loš kambij - "loš" mozak. Na taj način iz onoga što se

nalazi u zemlji nastaju bolesti.

Ovoliko, za sada, o tome odakle dolaze prividno neobjašnjive

bolesti - objašnjenja se nalaze u tlu zemlje.

Z D R A V A Ž I V O T I N J A - Z D R A V Č O V J E K

Današnje6 8 predavanje odnosi se na praktični rad (u poljoprivredi), o

kojem se vrlo teško može govoriti generalizirano, u formulama ili na

neki sličan način, jer praksa u velikoj mjeri podliježe individualizaciji

i osobnome načinu rada. I upravo će zbog toga biti neophodno da se,

posebno na tom području, steknu duhovno-znanstveni uvidi, uvidi koji

tada s razumijevanjem mogu voditi individualiziranju načina rada.

Pomislite kako se danas malo razumije upravo jedno od najvaž­

nijih područja: područje hranjenja životinja za potrebe poljoprivrede.

A, to se ni ne može mnogo poboljšati usprkos posebnih pojedinačnih

uputa iz tog područja. Pa, kakva treba biti hranidba? Po mom uvjerenju

to se može znatno poboljšati kada bi se znanjem iz poljoprivrede stjecao

uvid u bit hranidbe. Danas bih se najprije osvrnuo na to područje.

1 . O D N O S P R E M A Ž I V O T I N J S K O M S V I J E T U

O D R E Đ U J E K A K V O Ć U

Već sam napomenuo da se značenje prehrane za čovjeka i za životinju

potpuno pogrešno razumijeva. Ne radi se o tome da se, grubo rečeno,

materija iz hrane unosi izvana i izgrađuje organizam nakon što je prošla

različite pretvorbe. Čovjek ipak prejednostavno, grubo razmišlja o

hranidbi; životinja uzima hranu izvana, ono što može upotrijebiti -

pohranjuje, ono što ne može upotrijebiti - izbacuje. No, mora se paziti

na različite činitelje prehrane, primjerice, da se životinja ne prejede,

da dobije što je moguće više hranjivo krmivo tako da iz njega može

iskoristiti što više hranjivih tvari. Budući da se i na području prehrane

razmišlja materijalistički, uočava se razlika između tvari koje hrane

(grade) organizam i tvari koje podliježu procesima izgaranja (oslobađaju

energiju). Na tome se grade kojekakve teorije koje se zatim primjenjuju,

i uvijek se mora konstatirati da su neke u skladu s praksom, a neke ne

ili se nakon nekog vremena pokažu neodgovarajućim ili ih se koječim

modificira. A, što bi se drugo i moglo očekivati?

Govori se o procesima izgaranja u organizmu. U organizmu, dakako,

ne postoji nikakav proces izgaranja, a spajanje neke tvari u organizmu

s kisikom ne znači proces izgaranja već nešro posve drugo. Izgaranje je

proces u mineralnoj neživoj prirodi. No, kao što organizam nije mineral,

primjerice, kristal kvarca već nešto drugo, tako i ono što smatramo

procesom izgaranja u organizmu nije mrtvi proces izgaranja koji se odvija

izvan čovjeka, već je nešto živuće, on je, štoviše, nešto što osjeća.

Upravo se pritom, zato jer se čovjek izražava na spomenuti

način, misli usmjeravaju u određenom pravcu te zbog toga nastaje

najveća zbrka. Zato kad netko govori o izgaranju u organizmu, govori

samo zbrkano. No, razmišlja li se, međutim, u pravom smjeru, tada

se, iako se govori zbrkano, ne radi štetno, jer ako se djeluje donekle

prema instinktu ili tradiciji, radi se dobro. Kad to zbrkano govorenje,

međutim, s vremenom zahvati psihopatia profesoralis - taj sam izraz već

mnogo puta upotrebljavao - onda ono što je zbrkano rečeno postaje

duhovito, stvarno mislim da teorije postaju duhovite. Pa, kad se radi

prema tim teorijama, radi se potpuno pogrešno. Ono što se govori posve

je drukčije od onoga što se događa u biljkama i životinjama. Danas

(1924.) je tipična pojava da se čini nešto posve drukčije od onoga što bi

odgovaralo zbivanjima u prirodi. Zbog toga se upravo na ovom području

mora obratiti pozornost na zbivanja o kojima se zapravo radi.

Nadovežimo se na jučerašnja razmatranja69: biljka ima fizičko i

etersko tijelo, a u gornjem dijelu je više-manje obavijena astralnim. Ona

ne doseže do astralnog, ali kao da ono lebdi oko nje. Postigne li biljka

posve određenu vezu s astralnim, kao što je to kod sazrijevanja voća,

u njoj nastaje nešto što pomaže astralno u životinjskom i čovjekovom

organizmu. Sagledaju li se procesi, tada će se jednostavno prepoznati

da li će biljka ili nešto drugo potpomagati ili ne nešto u životinjskom

(i ljudskom) organizmu. No, mislim da treba sagledati i suprotan pol.

Naime, pojavljuje se nešto Što je izuzetno važno. Iako sam se toga već

dotakao, ali ovdje gdje trebamo postaviti osnove hranidbe6 8, naročito je

potrebno da se to iznese još jednom.

Budući da je riječ o hranjenju životinja, pođimo od same životinje.

Organizam životinje nema tako jasno razgraničenu tročlanost kao

organizam čovjeka. Kod nje su također živčano-osjetilni organizam

(prednji pol) i organizam izmjene tvari-udovi (stražnji pol) izraženi.

Oni su međusobno jasno razgraničeni dok je srednji ritmički organizam

kod mnogih životinja neodređen. U ritmički organizam ulazi nešto što

potječe iz osjetilnog i nešto što potječe iz organizma izmjene tvari; tako

I 20

bi se o tome kod životinje trebalo drukčije govoriti nego kod čovjeka.

Kod čovjeka se posve egzaktno govori o tročlanosti organizma. Kod

životinje bi, međutim, trebalo govorili o živčano-osjetilnoj organizaciji

smještenoj uglavnom u glavi, te o organizaciji izmjene tvari-udovi,

smještenoj u stražnjem dijelu tijela, a koja, pak, prožima čitav organizam.

U srednjem dijelu tijela postaju organizacija izmjene rvari i živčano

osjerilna organizacija životinje više ritmičke nego kod čovjeka, a budući

da se međusobno prožimaju, ritmički dio tijela životinje se toliko ne

osamostaljuje. On je uglavnom nejasno suzvučje dvaju krajnjih polova.

Kod životinje bi zapravo trebalo govoriti o dvočlanosti organizma, jer se

u srednjem dijelu tijela ta dva člana međusobno isprepliću i time nastaje

takozvana životinjska organizacija.

Sve tvari koje služe za izgradnju i djelatnost glave - i kod čovjeka je

tako, ali ostanimo kod životinje - od zemaljske su materije. Materija glave

je zemaljska materija. Ona već na embrionalnom stupnju izgrađuje glavu.

Organizacija embrija mora biti takva da glava potrebne tvari dobiva od

zemlje. Prema tome, u glavi se nalazi zemaljsko-tvarno. Nasuprot tome

sva tvarnost koja se nalazi u organizaciji izmjene tvari i udova, tvarnost

koja prožima naša crijeva, udove, mišiće, kosti i tako dalje, ne potječe

od zemlje već potječe od onoga što primamo iz zraka i od topline iznad

zemlje. To je kozmička tvarnost. Važno je da promatrajući pandže ne

121

mislite da su se one oblikovale od istaložene fizičke tvari koju je životinja

pojela. To nikako nije istina, nego se pomoću osjetila i disanjem unosi

kozmička tvar.

Ono što životinja pojede služi samo zato da bi razvila snage za

kretanje tako da bi kozmičko moglo prodrijeti u sam rad metabolizma i

organizaciju udova, pa i do pandži. Dalde, posvuda u njima je kozmička

tvarnost. No, sa snagama je drukčije. Zato što je u glavi smještena većina

osjetila, a osjetilima opažamo kozmičko, u njoj nalazimo kozmičke

snage. U organizaciji izmjene tvari i udova - promislite samo, kad čovjek

hoda, neprekidno je pod utjecajem Zemljine sile teže te je sve što se čini

s udovima vezano uz zemaljsko - susrećemo se sa zemljanim, sa zemalj­

skim snagama, dakle, s kozmičkim tvarima i zemaljskim snagama.

Trebaju li krava ili vol - odnosno njihovi udovi koji su potrebni pri

radu - postati životinje za rad, doista je bitno da hranom u sebe unose

što više moguće kozmičke tvarnosti, a da se preradom hrane u želucu

oslobodi dovoljno snage da bi ta kozmička tvarnost prodrla posvuda u

udove, mišiće, kosti. Isto tako se mora znati da se tvari potrebne glavi

moraju crpiti upravo iz hrane, odnosno da se glava mora opskrbiti

hranom prerađenom upravo u želucu. Zbog toga je glava ovisna o

želucu, a ne nožni palac. Jasno da glava tu hranu koju dobiva iz tijela

može preraditi samo ako na odgovarajući način može crpiti snagu iz

svemira. Zato životinje ne valja zatvarati u zagušljive staje gdje im ne

mogu strujati kozmičke snage, nego ih valja izvoditi na pašnjake i uopće

im dati priliku da imaju osjetilno-opažajni odnos s okolišem.

U tom smislu pri uzgoju stoke mora se paziti na sljedeće: Zamislite

životinju u zagušljivoj staji uz jasle, koja živi i jede što joj je odmjerila

čovjekova mudrost. Ta životinja živi bez ikakvih promjena - a njih može

imati samo na otvorenom - uvelike se razlikuje od životinje koja se

služi svojim osjetilima, primjerice, svojim organom njuha, kojim vani

na slobodnom sama traži svoju hranu. Životinja koja slijedi svoj organ

njuha, ravnajući se prema mjeri organa njuha, slijedi kozmičke snage,

traži sebi hranu, sama je uzima i u tom uzimanju hrane razvija sve svoje

aktivnosti.

Životinja koja je osuđena živjeti uz jasle neće odmah pokazati

- osobine se nasljeđuju - da u sebi nema kozmičkih snaga, jer tijekom

života ona u sebi još nosi naslijeđene kozmičke snage, koje će njezini

potomci postupno izgubiti, one njima više neće biti urođene. Budući

da ta životinja slabi od glave, ona više ne može hraniti tijelo jer ne

može primati kozmičke snage koje trebaju biti upravo u tijelu. Već

ovaj primjer pokazuje da se ne može generalno govoriti o tome čime

bi se trebalo hraniti, nego da se treba stvoriti predodžba o tome kakvu

vrijednost određeni načini hranjenja imaju za cjelokupnu organizaciju

bića životinje (ili čovjeka).

Krenimo dalje. Sto se zapravo nalazi u glavi? Zemaljska tvarnost.

U najplemenitijem dijelu životinje, u mozgu, je zemaljska tvarnost i

u čovjekovome mozgu je zemaljska tvarnost, no snage u njemu su

kozmičke, tvarnost je zemaljska. Čemu služi mozak? Služi kao podloga

za Ja. Životinja još nema Ja. Razjasnimo to: Mozak služi kao podloga za

Ja, životinja još nema Ja, njezin je mozak tek na putu za izgradnju Ja.

Kod čovjeka se izgradnja Ja stalno razvija. Dalde, životinja ima mozak;

kako je on nastao?

Pogledajmo proces u cijelosti. Sve ono što se u mozgu pojavljuje

kao zemaljska tvar produkt je (biokemijskih) procesa. U njemu se ta

zemaljska tvar odlaže da bi poslužila kao osnova za Ja. Samo određena

količina zemaljske tvari, koja nastaje procesima probave unesene hrane

u sistemu izmjene tvari-udovi sposobna je dospjeti u glavu i mozak;

određena količina zemaljske tvari prolazi taj put i u mozgu se pravil­

no odlaže.

No, tvari iz hrane se ne odlažu samo u mozgu nego već u crijevima.

Ono što se više ne može razgraditi odvaja se u crijevima i tu ćete opaziti

srodnost koja će vam se učiniti izuzetno paradoksalnom, ali koja se ne

smije previdjeti ako se želi shvatiti životinjska i ljudska organizacija.

Sto je masa mozga? Masa mozga nije ništa drugo doli do kraja razgra-

đeni sadržaj crijeva. Dio koji se nije do kraja razgradio prolazi kroz

crijeva. Sadržaj u crijevima je s obzirom na procese u njima srodan

sadržaju mozga. Ako bih govorio groteskno, rekao bih da je to što seže

u mozak razgrađena hrpa gnojiva (razgrađeni sadržaj crijeva); no, to je

potpuno točno. Upravo se sadržaj crijeva, čiji jedan dio postaje gnojivo,

(biokemijskim) procesima pretvara u plemenitu moždanu masu koja

postaje osnovom za razvoj Ja. Čovjek u najvećoj mogućoj mjeri sadržaj

crijeva pretvara u moždanu masu - budući da ima svoje Ja na Zemlji;

životinja to čini u manjoj mjeri, te je sadržaj njezinih crijeva bogatiji,

stoga je i gnojivo životinje bogatije. Ja životinje ostaje više u zametku -

budući da životinja ne seže do Ja, njezino Ja pretežito ostaje u zametku.

Zbog toga su životinjski izmet i ljudski izmet dvije posve različite

stvari. Životinjski izmet još sadrži Ja-zametak. Kao što se s listovima i

cvjetovima koji su gore razvija astralno u međuodnosu sa zrakom, tako

se s korijenom, koji je dolje u pognojenoj zemlji, razvija zametak Ja u

međuodnosu s gnojivom.

Tako promatrano poljoprivredno gospodarstvo doista je jedan

organizam. U gornjim slojevima ono razvija svoje astralno - a astralno

razvijaju voćke i šuma. Jedu li životinje zaista ono što raste na takvoj

zemlji one tada razvijaju prave Ja-snage koje se nalaze i u njihovom

gnojivu. Te snage gnojiva pravilno potiču rast iz korijena, iz smjera sile

teže. To je sjajno uzajamno djelovanje životinje i biljke. No, valja shvatiti

da se to uzajamno djelovanje i dalje razvija.

Zbog toga je poljoprivredno gospodarstvo neka vrsta

individualnosti. Zasigurno će se već po tome steći uvid da se životinje,

također i biljke, trebaju uzgajati manje-više u takvom uzajamnom

djelovanju. U određenom se smislu prirodi svakako nanosi šteta ako

se gnojivo ne dobiva od životinja koje pripadaju gospodarstvu, kada

je gospodarstvo bez životinja, a gnojivo se dobavlja iz Čilea7 0. Jer tada

se zanemaruje da je poljoprivredno gospodarstvo u sebi zatvoren krug,

da ono treba samo sebe održavati. Na gospodarstvu treba biti toliko

životinja i onakve vrste da bi se ono opskrbilo s dovoljnom količinom

odgovarajućega gnojiva. Treba se, također, paziti da se za životinje,

koje se želi uzgajati, zasade biljke koje životinje instinktivno nalaze i

kojima se žele hraniti.

Pokusi na gospodarstvima biti će komplicirani budući da

su individualne naravi. No, upravo je važno gospodarstvima dati

smjernice o načinu na koji bi se trebali obavljati pokusi. Mnogo toga

će se iskušavati. Iz njih će proizaći pravila za poljoprivrednike, ali

sva ta pravila trebaju imati u vidu da imanje bude koliko je moguće

zatvoreno u sebi tako da samo sebe može održavati. No, svakako ne

zatvoreno do kraja. Zašto? Objektivnim promatranjem u duhovno

znanstvenom smislu čovjek nikada ne postaje fanatik. Unutar našega

današnjega gospodarskog poretka ne može se postići da imanje u

cijelosti samo sebe održava. Međutim, treba nastojati postići onoliko

koliko je moguće. Postigne li se to, mogu se u konkretnim slučajevima

pronaći odnosi između životinjskog organizma i biljnog. Pogledajmo

to najprije u glavnim crtama, općenito.

Korijen se, u pravilu, razvija u zemlji i zahvaljujući (životinjskom)

gnojivu prožet je Ja snagom u nastajanju, a pri čemu mu pomaže

odgovarajuća količina soli u zemlji.

Korijen trebamo shvatiti kao hranu koja u ljudskom organizmu

najlakše nalazi put do glave pomoću procesa razgradnje. Zato ćemo

korjenastu hranu koristiti kad je potrebno da je glava opskrbljena

supstancom, materijalnim tvarima, da bi kozmičke snage, koje djeluju

pomoću glave, našle pravu tvar za svoje plastično oblikotvorno

djelovanje. Zamislite da netko ovako govori: "Da bi životinja postigla

što potpuniji osjetilni odnos, tj. kozmički odnos s kozmičkom

okolinom ona treba voditi materiju prema glavi, a da to može, moram

joj dati korjenastu hranu". Zar pri tom ne pomišljate odmah da tele

hranite mrkvom? Jer kad tele hranite mrkvom odigravaju se svi opisani

procesi. Ako čovjek nešto takvo razumije, ako su mu poznati procesi

koji se odvijaju i način na koji životinje žive, obratiti će pozornost i na

ono što se treba dogoditi u životinji. Jedino treba voditi računa o tome

da se taj uzajamni proces odvija.

Nastavimo. Ako se zaista u glavu odvode tvari, primjerice, od

mrkve, tada se mora odvijati i obrnuti proces, odnosno glava mora

raditi i to tako da mogu nastati snage, te da one mogu djelovati u

organizmu. U glavi se ne smiju pohranjivati samo tvari od sadržaja

u crijevima nastalog od mrkve, već se razgradnjom pohranjenih tvari

moraju oslobađati snage koje struje u organizam. To znači da nam je

potrebna drukčija hrana, hrana koja nakon što posluži jednom dijelu

tijela, u ovom slučaju glavi, tom dijelu, također, omogućuje pravilno

djelovanje na ostali dio organizma.

Pojasnimo to: Životinji dajem mrkvu, hoću, također, da tijelo

bude pravilno prožeto snagama koje se razvijaju iz glave. Za to mi je

potrebno nešto što u prirodi ima zračeći oblik ili što to zračeće sažima

u, možemo reći, koncentriranu tvorevinu. Koja hrana je potrebna za to?

Uz mrkvu, potrebno je dodati još nešto što u biljci prelazi u zračeće i

tu zračeću snagu sažima. U obzir dolaze sjemenke lana i slično. Hranite

li mladu stoku mrkvom i sjemenkama lana ili nečim što se međusobno

slaže na neki drugi način, kao, recimo, svježe sijeno i mrkva, životinja

će dobiti nešto što će njome ovladati, što životinju vodi na put koji joj

je prirođen. Upravo ćemo mladoj stoci morati pokušati dati hranu koja

s jedne strane potiče Ja snagu, a s druge strane potiče ono što struji

odozgo prema dolje, potiče popunjenje astralnim. To je osobito moguće

s biljkama koje imaju dugu stabljiku i koje su s tom dugom stabljikom

prepuštene vlastitom razvoju, te da se ta duga stabljika može koristi

za sijeno. Tako se ovdje promatra i tako bi se trebalo sagledati cijelo

imanje, o svakoj stvari znati što se s njome događa kad se nalazi ili na

putu iz životinje u tlo ili iz biljke u životinju.

Nastavimo o jačanju životinje. Primjerice, životinja kojoj

treba biti jak srednji dio tijela, organizacija glave, živčano-osjetilna

organizacija, treba se nešto više razvijati prema disanju, a organizacija

izmjene tvari prema ritmičkom. Tada se ta dva dijela prožimaju u

srednjem dijelu tijela. Koje to životinje trebaju postati jake u srednjem

dijelu tijela? To su upravo životinje koje daju mlijeko. Jednostavno

zato jer se od životinja za proizvodnju mlijeka zahtijeva da im je

snažno razvijen srednji dio tijela. Pa na što onda tu trebamo paziti?

Trebamo paziti da strujanje od glave prema stražnjem dijelu - koje

je prvenstveno strujanje snaga - i strujanje od stražnjeg dijela prema

glavi - koje je prvenstveno strujanje tvari - pravilno uzajamno djeluju.

To se uzajamno djelovanje odvija pravilno ako se snage koje struje od

glave prema stražnjem dijelu i ono što struji od stražnjeg dijela prema

glavi prerađuje što je moguće bolje, tako da nastaje obilato mlijeka i da

je mlijeko kvalitetno. Jer, kvalitetno mlijeko sadrži tvari koje su, prije

svega, izgrađene u metaboličkom dijelu (topli pol); takve tvari koje

još nisu prošle promijene izazvane spolnim sustavom, ali su prolazeći

procesima probave u najvećoj mogućoj mjeri postale slične kao da su

ih prošle. Mlijeko je jednostavno promijenjeni sok spolnih žlijezda,

promijene ga one snage glave, još prije negoli je posrao sok spolnih

žlijezda, koje reagiraju s tvarima u njemu, snage koje djeluju na njega.

Proces koji se tu odvija može se potpuno dokučiti.

Za sve takve procese moramo potražiti hranu koja ima slabije

djelovanje na glavu negoli korijeni, budući da su oni primili Ja-snagu.

No, ne smijemo, jer mlijeko treba ostati srodno spolnoj snazi, uzeti ni

odviše hrane koja ima previše astralnog, kao što su cvijet i plod. To

znači: da se dobije mlijeko trebamo se pobrinuti da se životinja hrani

hranom koja je od dijela biljke koji se nalazi između cvijeta i korijena,

koji je zelen i lisnat, i kojem je razvijen list i zeljasta stabljika.

Smatramo li da se kod neke životinje može postići veća

proizvodnja mlijeka, bilo bi uputno učiniti sljedeće: Pretpostavimo

da sam u mogućnosti neku kravu muzaru najprije hraniti zeljastim i

lisnatim biljem, da želim povećati proizvodnju mlijeka. Vjerujem da ja

to mogu. Sto mi je činiti? Koristit ću biljke koje procese karakteristične

za stvaranje ploda - ono što se odvija oplodnjom u cvjetovima - unose u

proces stvaranja listova i zelja. To, primjerice, čine mahunarke, a osobito

djeteline. U tvarnom djetelina razvija se štošta plodonosnog, razvija se

u zeljasto biljke. (Umjesto da se razvija plod, kod djetelina se razvija

zeljasti dio biljke). Hranimo li kravu na taj način na njoj još neće biti

uočljivih promjena - za promjenu uzrokovanu hranom obično treba

vrijeme tijekom jednog naraštaja - ali će njen potomak davati obilno

mlijeka.

Pri tom će se posebno trebati paziti na jedno: Stara tradicionalna

instinktivna mudrost o tom području je uglavnom nestala, sačuvalo se

samo ponešto kao, primjerice, neki ljekoviti pripravci iako se više ne

zna zašto17 (oni djeluju); ali sačuvani su jer su uvijek pomagali. Tako

je ostalo samo djelomično znanje starih tradicija. Ne zna se zašto se

nešto koristi pa se isprobavaju i određuju količine koje se trebaju dati

životinjama za tov, životinjama koje daju mlijeko, itd.

Kod takvih isprobavanja, osobito ako su posve prepuštena slučaju,

često se događa sljedeće: Pomislite što bi se moglo dogoditi čovjeku kad

bi ga /.aboljelo grlo, a da se nalazi u društvu mnogih ljudi. Od svakog

čovjeka kojem je drag nešto bi dobio. Za pola sata skupio bi čitavu

ljekarnu. Ako bi on sve te ljekarije uzeo, jedna bi poništila djelovanje

druge, čovjek bi sigurno dobrano pokvario želudac a grlobolja ne bi

prestala. Stjecajem okolnosti čovjeku se zakomplicira umjesto da mu

se pomogne.

Nešto vrlo slično događa se kada se isprobavaju krmiva. Zar ne,

čovjek koristi nešto što za jedno pomaže, a za drugo ne pomaže. Stoga se

dodaje nešto novo što ima drukčije djelovanje. Dodavanjem različitih

sastojaka nastane određeni broj krmiva u kojem svaki sastojak ima

izvjesno značenje za mlade životinje ili životinje za tov; ali sve postaje

komplicirano, više nije jasno, više se ne može steći uvid u odnos snaga.

Događa se da se njihovo djelovanje uzajamno poništava. Upravo to se

doista često događa, a događa se osobito onima koji se poljoprivredom

bave s polovičnim znanjem, onima koji zaviruju u knjige kad im

zatreba ili se prisjećaju onoga što su naučili o tome na koji način treba

hraniti mladu životinju, a na koji životinju za tov, te zatim to traže po

knjigama. No, tako se ne može postići mnogo budući da se pročitano u

knjigama može netočno protumačiti, pa se primjenjujući to na krmivo,

koje se već daje životinjama, može izazvati suprotni učinak. Dobro

smišljeno će postupiti onaj koji polazi od načina razmišljanja što sam

ga naveo i onaj koji hranidbu životinja toliko bude pojednostavio da

mu je pregledna.

Recimo da je netko shvatio na koji način djeluju žuta ili crvena

mrkva i sjemenke lana. To je pregledno. Neće se pobrkati. Djelovanje

krmiva, koje se daje životinjama, može se sagledati. Zamislite samo

kakav je to odnos čovjeka prema gospodarstvu kad postupa svjesno,

promišljeno. Time će se steći spoznaje koje pojednostavljuju, a ne

kompliciraju. Ponešto, dapače, mnogo je toga točno što je otkriveno

isprobavanjem, ali to je nesustavno i neegzaktno. Upravo je ovakva

vrsta egzaktnosti, koja se danas primjenjuje, zapravo ne-egzaktna,

nepregledna, dok se ono što sam naveo u svojoj jednostavnosti i svomu

jednostavnom načinu djelovanja može jasno slijediti i u životinjskom

organizmu.

Obratimo pozornost na ono što je više svojstveno cvijetu, na ono

što u cvijetu djeluje na nastanak ploda. No, za to moramo ići još dalje,

moramo se osvrnuti na ono što djeluje na nastanak ploda u ostalom

dijelu biljke. Biljka ima ono "nešto" zbog čega se Goetheu posebno

dopala. U čitavoj biljci je svojstvo po kojem je ona specifična. Zar ne,

kod nekih biljaka, da bi izrasla nova biljka, u zemlju stavljamo plod koji

se kao zametak pojavljuje u cvijetu. No, kod krumpira ne koristimo

plod. Kod njega koristimo okca koja nastaju na gomolju.

Djelovanje plodonosnog koje nije doseglo zadnji stupanj razvoja

- u prirodi ne dostiže sve svoj vrhunac - možemo pojačati procesima

koji su svojom pojavom slični vanjskom izgaranju. Tako se djelotvornost

pogača od šećerne repe71 povećava ako se one rašire i ostave na suncu

da se osuše, jer time proces u pogačama postaje nešto bliži procesu

nastajanja ploda. Čudesno je kako se to čini instinktivno. Promatra li

čovjek svijet s razumijevanjem, zaista se pita: Zašto su se ljudi odlučili

kuhati hranu? To je zaista pitanje. Obično se ne postavlja pitanje o onome

što je svakidašnje. Ljudi su hranu počeli kuhati jer su postupno otkrili

da procesi pri kuhanju, sagorijevanju, zagrijavanju, sušenju, uparavanju

imaju ulogu kao procesi pri nastajanju ploda. Svi ti procesi koji najviše

pogoduju cvjetnom i sjemenom - posredno i ostalim dijelovima biljke,

ali najviše gornjim dijelovima - na posebno snažan način razviju snage

koje se trebaju razviti u sustavu izmjene tvari-udovi (toplom polu)

životinje. Cvijet i sjeme djelovati će na sustav izmjene tvari, na probavni

sustav životinje, prvenstveno svojom snagom a ne svojom tvarnošću. Jer,

sustav izmjene tvari-udovi treba zemaljske snage, i mora ih dobiti u onoj

mjeri koja mu je potrebna.

Pogledajmo životinje koje pasu na Alpama. Njima nije isto kao

životinjama na ravnici, one se kreću u teškim uvjetima. Uvjeti su

otežani već time što je zemljište neravno. Drukčije je kada se krećete

po ravnici nego po strmini. Zbog toga životinje koje pasu po brdima

moraju hranom primati ono što će im, pomoću volje, razviti snage u

predjelu udova potrebne za savladavanje otežanih uvjeta. Inače neće biti

ni dobre radne, ni tovne životinje, niti će davati dobro mlijeko. Zato

se treba voditi briga da bi one dobile dovoljno hrane koja potječe od

aromatičnog alpskog bilja, u kojima su Sunce, procesom "kuhanja", a

čak i sama priroda, preradili plodonosno, cvatuće, cvijeta. No, udovi

se mogu osnažiti i obradom hrane dodatnim umjetnim procesima,

pogotovo ako su ti umjetni procesi zasnovani na kuhanju. Najbolja je

hrana koja potječe od biljaka koje razvijaju plod i cvijet. Pogotovo je

onda dobra kad se te biljke - koje su same po sebi sklone cvjetanju i

oblikovanju ploda, a zeljasto i lisnato malo razvijaju - tako obraduju

da odmah prelaze na cvjetanje i oblikovanje ploda. Sve biljke koje

nisu sklone razvijanju zeljastog dijela, one koje obiluju cvjetovima i

plodovima trebamo kuhati (za stočnu hranu).

1.1. Sirova hrana i vegetarijanstvo

1 ljudi bi učinili vrlo dobro ako bi ponekad skrenuli pažnju na takve

stvari jer im se onda ne bi dogodilo da pri prvome napornom iskušenju

posustanu zbog lijenosti. Posustajanje se događa upravo pri takvom

iskušenju! 1 posve je moguće da si čovjek pritom govori: "Po cijele dane

samo crnčim pa ne mogu postati pravi mistik. Pravi mistik mogu postati

samo ako sam posve smiren, ako ne pronalazim stalno izgovore bilo u

sebi bilo u mojoj okolini, nego kada bi bio takav da bih okolini mogao

reći da nemam snage iz dana u dan za cmčenje. Stoga ću i svoju prehranu

osmisliti tako da postanem pravi mistik". Čovjek obično počinje jesti

sirovu hranu, više ne kuha, postaje pravi pobornik sirove hrane. No,

stvari su maskirane, ne pokazuju se na pravi način. Naime, jede li netko

samo sirovu hranu postaje pri iskušenjima jako sklon mistici, i ako je

po prirodi fizički slab, on će ipak napredovati, postići će velik napredak,

postaje sve tromiji, usporeniji, odnosno sve više mističniji. To što se

događa sa čovjekom možemo primijeniti i na životinju pa ćemo je,

prema tome, znati okrijepiti.

Kod čovjeka može postojati i drukčija mogućnost. Čovjek može

biti jake fizičke prirode i da tek kasnije u životu iznenada zaželi postati

mistik. Ima li čovjek veliku fizičku snagu može u organizmu aktivirati

procese kojima se oslobađaju snage potrebne za probavu sirove hrane

i ona mu neće mnogo naštetiti. Pri tome se snage koje inače ostaju

u donjem dijelu tijela, koje uzrokuju reumatizam i kostobolju,

oslobađaju te nastavljaju daljnju razgradnju sirove hrane, a čovjek

postaje još jači.

Sve stvari imaju lice i naličje, kao što vaga ima dva kraka. Zato

ih treba razumjeti i znati individualizirati. Ne mogu se postaviti opća

načela. Boljitak vegetaiijanskog načina života je u tome što čovjek

snaži svoju unutrašnjost, budući da se oslobađaju snage koje inače

ostaju u organizmu neiskorištene, a koje su zapravo iste kao snage koje

uzrokuju kostobolju, reumatizam, šećernu bolest. Jede li čovjek samo

biljnu hranu, mora biti dovoljno pripremljen za snage biljaka. Jede

li čovjek hranu životinjskog podrijetla snage iz nje se pohranjuju u

organizmu, organizam ih ne koristi ali one se koriste same od sebe, te

ili pospješuju taloženje produkata metabolizma na različitim mjestima

ili iz organa izlučuju neophodne sastojke koje koriste za sebe, kao,

primjerice, kod šećerne bolesti itd. Takve stvari čovjek razumije jedino

kad se u njih udubi.

Radi se o tome da si čovjek, pitajući se kako hraniti životinje za

tov, treba reći: Tov se mora odvijati tako da se životinjama daje, kao da

se unosi u neku vreću, što više kozmičke tvari. Ah, svinje, njihovo ih salo

čini tako nebeskim životinjama! Jer u svojemu debelom tijelu imaju,

izuzme li se živčano-osjetilni sustav, isključivo kozmičku supstancu, a ne

zemaljsku. Hrana im je potrebna samo zato da količinu kozmičke tvari

koju moraju primiti raspodijele po tijelu. Svinju se mora hraniti tako

da ona može raspodijeliti tvari koje mora crpiti iz kozmosa, a da bi to

mogla mora, kao i druge životinje za tov, u sebi imati snage. Pritom ćete

vidjeti da će životinje za tov biti bolje utovljene ako se hrane dijelom

biljke iz kojega se rađa nova biljka, koji je, što je više moguće, prošao

termičku obradu, tako da u sebi ima nešto što ga osnažuje, primjerice,

repa koja zahvaljujući izvjesnim procesima kultiviranja naraste veća

nego što je bila kao divlja.

U skladu s tim može se čovjek ponovno pitati čime treba hraniti,

primjerice, životinju za tov? Hranom koja po mogućnosti doprinosi

raspoređivanju kozmičke tvari, dakle, hranom suprotnoj onoj koja je

najsrodnija plodonosnom, te koja je uz to pravilno obrađena. Takav je

uvjet uglavnom ispunjen kod pogača za stoku od uljarica i slične hrane.

No, moramo voditi brigu i o tome da se kod takve životinje ne zanemari

glava, da lijekom takvog načina tova nešto od zemaljskih tvari dođe do

glave. Prema tome, uz spomenuto krmivo moramo dodati još nešto i to

u maloj količini jer glavi, u tom slučaju, nije potrebna velika količina.

Zato životinjama za tov treba u krmivo svakako dodati korjenasto povrće

premda u maloj količini.

2 . D J E L O V A N J E S O L I , R A J Č I C E , K R U M P I R A

Postoji jedna vrsta tvari - čista tvar - koja nema neki poseban zadatak.

Općenito se može reći da hrana u ljudskom organizmu, s obzirom na

svojstvo materije od koje se sastoji, ima određeni zadatak; korjenasto

ima zadatak u odnosu na glavu, cvjetno na sustav izmjene tvari i udova,

lisnato zeljasto na ritmički sustav. No, budući da sol3 trebaju svi dijelovi

organizma, a u hrani i za ljude i za životinje ima je u malim količinama,

moramo je dodavati hrani. Primjer soli pokazuje da se dodavanjem

malih količina dobiva kakvoća koja posve postiže svoju svrhu, da nije

uvijek u pitanju količina već zadovoljavajuća kakvoća.

Sada treba ukazati na još nešto osobito važno, pri čemu bih za­

molio da se doista egzaktno izvedu pokusi - promatranja se mogu

proširiti i na čovjeka ako on voli jesti određenu hranu. Poznato vam

je da se u novije vrijeme, prije razmjerno kratkog vremena, počela

koristiti rajčica za hranu ljudima. Mnogima je vrlo omiljena. No, ona

je također izuzetno važan predmet za izučavanje. Iz njezine proizvodnje

i potrošnje može se naučiti izuzetno mnogo. Oni ljudi - a danas

svakako ima takvih — koji o tim stvarima malo razmišljaju, smatraju,

i to s pravom, da uživanje rajčice ima veliko značenje kod ljudi, da

sve u organizmu što se od njega izdvaja i u njemu stvara vlastitu

organizaciju ima veliko značenje. To svakako vrijedi i za životinju,

životinja se može naviknuti na rajčicu. Iz toga proizlazi dvoje: Prvo je

da se time potvrđuje navod jednog Amerikanca prema kojem rajčica

kao dijetetsko sredstvo pod određenim okolnostima povoljno utječe

na boležljivu jetru kod ljudi, jer je jetra organ koji najsamostalnije

djeluje u ljudskom organizmu, te se radi toga bolesti jetre, a koje se

češće pojavljuju kod životinja, općenito mogu liječiti rajčicom.

Najprije treba sagledati vezu između biljke i životinje. Spome­

nut ću samo usput da bi zato trebalo čovjeku koji boluje od raka - u

kojem se, dalde, od samog početka bolesti bolesni dio organizma

osamostaljuje, isto se događa i u životinjskom organizmu - smjesta

zabraniti da jede rajčicu. No, sada se pitamo: "Sto je razlog tomu?" "S

čime je povezano da rajčica posebno djeluje na ono što je u organizmu

samostalno, što se izdvojilo?"

To je povezano s onim čemu rajčica reži i što treba za svoj razvoj.

Ona se, tijekom svog razvoja najbolje razvija kada se koristi gnojivom

dobivenim izravno od životinje ili od biljke koje je još u svome izvornom

obliku. Ako se gnojivo nije moglo do kraja razgraditi u prirodi, ako

je još nerazgrađeno, dakle, ako imate gnojivo od nabacane hrpe otpa­

daka, kompostnu hrpu u kojoj se po mogućnosti nalazi što više sastojaka

onakvih kakvi jesu, koji uopće nisu prerađeni ni pripremljeni, te ako

posadite rajčice, vidjet ćete da će tu narasti najljepše rajčice. Pa, ako

upotrijebite kompost koji je nastao od zeljastog dijela rajčice, ako rajčica

raste na vlastitom gnojivu, bujat će. Ona uopće ne želi "izići" iz sebe,

uopće ne želi izići iz jakoga životnog. Ona želi ostati u njemu. Rajčica

je najnedruštvenije biće u biljnom carstvu. Ona ništa ne želi primiti

od stranca. Ona prvenstveno od sebe odbacuje ono što je kao gnojivo

već jednom prošlo neki proces, ona takvo gnojivo ne želi. Na taj način

rajčica može djelovati na ono u čovjekovom ili životinjskom organizmu

što se osamostalilo.

Rajčici je u spomenutom smislu, donekle, srodan krumpir. On,

također, djeluje veoma samostalno, toliko samostalno da lagano prolazi

kroz čitav probavni proces, prodire u mozak i osamostaljuje ga. Štoviše,

osamostaljuje ga od djelovanja ostalih čovjekovih organa. I upravo je

pretjerani uzgoj i uživanje krumpira jedan od uzroka zbog kojeg su ljudi

i životinje postali materijalistički. Njega valja jesti samo u količini koja

je potrebna da u nama potiče mozak, glavu, ali ga se ne smije pretjerano

jesti. S pomoću tih stvari spoznajemo da je poljoprivreda uistinu

najunutarnije povezana s društvenim životom. I izuzetno je važno to da

je poljoprivreda povezana s čitavim društvenim životom.

I izuzetno je važno da spoznamo da je prehrana uistinu naj unutarnji je povezana

s čitavim čovjekovim bićem i s čitavim društvenim životom.

Mr. sc. Ivanka Tanja Franjević Petrović

N A P O M E N E

1 Ludwig Feuerbach (1804. - 1872.), njemački filozof, jedan od glavnih

začetnika materijalističkog svjetonazora. 2 Dr. Rudolf Steiner je tijekom života radio na razvoju i popularizaciji

duhovne znanosti, najprije u sklopu teozofskog društva, a od 1912.

godine, nakon osnutka antropozofije, u sklopu atropozofskog društva.

Kada se različita predavanja objavljuju kao knjiga uvriježilo se da se

ne spominje malo jedno, malo drugo društvo, već samo antropozof-

sko društvo. No, objavljuje li se samo jedno predavanje, održano prije

1912. godine, ostavlja se naziv - teozofsko društvo. 3 Dr. Rudolr Steiner koristi izraze: das Salz - sol i die Salze - soli, ali

obje riječi imaju isto značenje i odnose se na množinu, soli, a ne na

sol - natrijev klorid. U današnjem duhu vremena upotrebljavaju se

izrazi minerali ili mineralne tvari, što u prehrambenom smislu ima

gotovo istovjetno značenje. 4 U vrijeme održavanja ovog predavanja, 1908. godine, znanost o pre­

hrani gotovo i ne postoji u današnjem smislu. Mnogi danas poznati

sastojci hrane nisu tada bili otkriveni, primjerice, pojam vitamin uveo

je C. Funk 1911. godine za aminski spoj izoliran iz riže, danas poznat

kao BI vitamin. 5 Pogledati predavanje "Zdrava životinja - zdrav čovjek" u ovoj knjizi. 6 Prema antropozofskom svjetonazoru čovjeka se uvažava kao četvero­

člano biće. Pogledati GA 9: Teozofija. Uvod u nadosjetilnu spoznaju

svijeta i čovjekovo određenje. 1 Danas je uvriježeno shvaćanje da čovjek izdiše ugljični dioksid, a ne

ugljičnu kiselinu, te da biljka udiše ugljični dioksid, a ne ugljičnu

kiselinu. No, Steiner, kao uostalom i dio znanstvenika danas, zastupa

stajalište da je u čovjekovom organizmu prisutna ugljična kiselina.

Do nesuglasja dolazi jer je ugljična kiselina izuzetno nestabilna

kiselina, koja na zraku prelazi u ugljični dioksid i vodu, te tako čim

se nade izvan čovjeka, zatvorenog sustava, prelazi u ugljični dioksid i

vodu. Zbog toga će se i nadalje doslovno prevoditi ugljična kiselina

na mjestima gdje bi moglo pisati ugljični dioksid, kao i na mjestima

gdje se govori o zbivanjima koja nisu unutar čovjekovog organizma,

ma koliko to paralo uši.

8 Ova se napomena odnosi i na sve ostale riječi u knjizi na hrvatskom jeziku koje su u zagradi, a označuje da je izostavljena uobičajena kratica prim, prev., budući da ih je dodala prevoditeljica.

9 Unutar ciklusa od 18 predavanja, GA 348: Ober Gesundheit und

Krankenheit (O zdravlju i bolesti), Steiner je 08. 01. 1923. godine održao predavanje "Die Wirkung des Alkohols auf den Menschen" (Utjecaj alkohola na čovjeka).

10 Govoreći o pojmovima "nižem" i "višem" dr.Rudolf Steiner je često davao i objašnjenje što pod time misli, kao primjerice u trećem predavanju održanom u Berlinu 05. 03. 1906. u ciklusu od tri predavanja GA 94: Da: johannes-Evangelium (Ivanovo evanđelje) navodi: "Nekome se može činiti potpuno opravdanim govoriti o višem svijetu i više ga vrjednovati nego niži svijet, ali ove bi termine trebali upotrebljavati samo u tehničkom smislu. U osnovi su svi svjetovi jednako vrijedni izričaj najvišeg principa različitih oblika".

11 O odnosu čovjeka prema carstvima koja ga okružuju Steiner je govorio u više navrata, te također u sedmom predavanju ove knjige "Tajna čovjekove prehrane" iz GA 354: Die Schopfung der Welt und des

Menschen. Erdenleben und Stemeniuirken (Stvaranje svijeta i čovjeka. Djelovanje zvijezda na život Zemlje): četrnaest predavanja, Dornach, 30. 0 6 . - 2 4 . 09. 1924.

12 Škole u kojima se uči okultizam, tajna znanost, prema lat. oecultus, a znači skrovit, tajanstven.

13 Atropa belladonna - beladona, velebilje, luda trava, norica, vučja trešnja, smrtonosno opasna biljka "koja se u narodnoj medicini u-potrebljavala kod svih mogućih bolesti i to u vanjskoj i unutarnjoj primjeni", Mannifried Pahlow Velika knjiga ljekovitog bilja.

1 4 Paracelsus Philippus Theophrastus Bombastus von Hohenheim (1493. - 1541.) liječnik i istraživač. Opažanja je temeljio na iskus­tvu s prirodom; promatra organizme kao nedjeljive cjeline.

15 Steiner je u raznim predavanjima govorio o djelovanjima metala. U osmom i devetom predavanju u ovoj knjizi govori o olovu i o bakru te, primjerice, u GA 312: Geistesuiissenschaft und Medizin (Duhovna znanost i medicina), "Vom Wirken des Metallwesens in Kosmos, Erde und Mensch" (O djelovanju bića metala u kozmosu, zemlji i ljudima), a Wilhelm Pelikan u Sieben Metalle (Sedam metala).

l f' Samuel Hahnemann (1755. - 1843.) kemičar i liječnik, osnivač homeopatije.

1 Paracelsusu su prirodni procesi bili poznati jer je on još imao staru naslijeđenu vidovitost koja se tijekom čovjekovog razvitka izgubila i mi je danas nemamo, budući da se ona više ne nasljeđuje već je moramo steći. Tako su ljudi u 16. stoljeću bili do određenog stupnja još prirodno vidoviti, posjedovali su još donekle uvid u duhovni svijet.

18 Digitalis purpurea - crvena pustikara, crveni naprstak, crveni digita­lis, jedna je od najotrovnijih biljaka. Listovi te biljke bili su među prvim pravim lijekovima za srce. Mannifried Pahlow Velika knjiga

ljekovitog bilja. 19 Pogledati: dr. Rudolf Steiner, Kako se stječu spoznaje viših svjetova. 20 Steiner je više puta govorio o djelovanju kave. Pogledati GA 145

Welche Bedeutung hat die okkulte Entwicklung des Menschen fur seine

Hidlen und sein Selbst?drugo predavanje 21. 03. 1919. "Das innere Erleben der Genussftmittel".

21 Takvu vrst lijekova proizvode, primjerice, Wala i Weleda. n Pitagora, grčki filozof s otoka Samosa 6. stoljeće p. n. e.. Način života

u njegovim školama bio je određen strogom unutarnjom disciplinom. Svojim učenicima je savjetovao da se suzdržavaju od graha "...zato što on stvara plinove i na taj način ima najviše veze s duševnim dijelom; osim toga, bolje je za želudac ako se ne jede, a i snovi će biti ugodniji, a san zdraviji" Walter Burkert: Weisheit und Wissenschaft. Studien zu

Pythagoras, Philolaos und Platon, Niimberg 1962. 23 Imaginacija je prema duhovnoj znanosti prvi stupanj spoznaje koji se

stječe izgradnjom duševno-duhovnih organa za "gledanje" u duhov­ni svijet. Dr. Rudolf Steiner je govorio o imaginaciji u mnogim predavanjima, primjerice, "Imagination, Inspiration und Intuition" (Imaginacija, inspiracija i intuicija), u GA 12: Die Stufen der hoheren

Erkenntnis (Stupnjevi više spoznaje), te Antropozofija. Uvod u

antropozojski svjetonazor, Zagreb 2002. 24 Proizvodnja prehrambeno visoko vrijednih tvari kao i nadomjestaka

hrani već uvelike postoji, ali ti proizvodi nisu u skladu s prirodom u nastajanju, nisu stvarani iz duhovnog, te ne samo da ne nose ni duhovnu snagu, život iz kozmičko-eterskog okružja, već ne nose ni prirodne snage Zemlje.

Ptijalin je zastarjeli naziv za enzim amilazu sline koja razgrađuje

škrob, te će se nadalje u tekstu koristiti naziv amilaza. Enzimi ptijalin

(amilaza), pepsin i tripsin pripadaju grupi probavnih enzima i sastojci

su probavnih sokova.

Pogledati predavanja "Wahrnehmung und Denken innerer Organe"

(Zapažanje i mišljenje unutarnjih organa) i "Die Leber als Sinnesorgan"

(Jetra kao osjetilni organ) u ciklusu od deset predavanje GA 347: Die

Erkenntnis des Menschemuesens nach Leib, Seele und Geist (Spoznaja

čovjekovog bića, tijela, duše i duha), Dornach 02. 08. - 30. 09. 1922.,

te predavanje "Lungen-Wissen und Nieren-Wissen" (Umijeće jetre i

umijeće bubrega) u ciklusu od 16. predavanja GA 350: Rhythmen

im Kosmos und im Menschenwesen (Ritmovi u kozmosu i čovjekovom

biću), Dornach od 30. 04. - 22. 09. 1923. godine.

Budući da u probavi sudjeluju i ostali članovi čovjekovog bića, u

kontekstu ovog dijela predavanja predavač govori da u probavi su­

djeluje čovjekovo tijelo, dakle, ne samo organi već i svi dijelovi tijela,

primjerice, glava.

Na mjestima gdje je u njemačkom tekstu riječ Der Zucker (šećer),

također u šestom i sedmom predavanju, a smisao teksta se odnosi

na glukozu, u skladu sa spoznajom današnje znanosti prevodi se kao

glukoza i označeno je napomenom 2 8 .

Dr. Rudolf Steiner govori o flilssige Eiweiss (tekuće bjelančevine) ali

bjelančevine iz hrane su uglavnom netopljive, nisu tekuće. Budući

da se bjelančevine, koje su makromolekule, u probavnom traktu

moraju razgraditi i da su nastali produkti - uglavnom aminokiseline

- u tekućem stanju, stoga se "flussige Eiweiss" prevodi s razgradni

produkti bjelančevina u tekućem stanju ili razgradni produkti

bjelančevina ili aminokiseline u skladu sa sadržajem, te je označeno

ovom napomenom.

Riječ der Zucker (šećer) bilo je vrlo zahtjevno prevađati, a da prije­

vod odgovara smislu teksta, današnjem stupnju znanosti, te da se

čitatelja nepotrebno ne opterećuje znanstvenim ili, pak, netočnim

pojmovima. Naime, tri izraza: šećeri, saharidi ili ugljikohidrati odnose

se na istu grupu organskih spojeva raširenih u prirodi; nalazimo ih

u hrani i u čovjekovom organizmu. Izraz šećer je trgovačko ime za

konzumni šećer a koji je jedan od mnogobrojnih šećera takozvana

saharoza, te tako u prehrambenom smislu ne postoji ni jedna tvar

nazvana šećer. Šećeri ili saharidi ili ugljikohidrati, dijele se u tri grupe

spojeva: polisaharide, primjerice škrob; oligosaharide, primjerice

saharoza; i monosaharide ili jednostavne šećere, primjerice glukoza,

te će se u prijevodu zbog točnijeg i jasnijeg poimanja poštivati podjela

prema današnjoj znanosti, tim više što u doba održavanja predavanja

ova podjela nije bila još ustanovljena.

Pretraživanjem tekstova dr. Rudolfa Steinera nije pronađeno da spo­

minje samu riječ levitacija, ali prijenos tvari unutar čovjekovoga

tekućeg tijela sve "do u glavu" upućuje i na djelovanje snage levitacije.

Pogledati: Ernst Lehrs Ph. D. Man or Matter (Čovjek ili tvar); Viktor

Schauberger Entdeckungder Levitatio (Otkriće levitacije); Prof. Martin

Lambeck Esoterik und Physik (Ezoterika i fizika).

Goetheanum je monumentalna građevina, arhitektonsko remek-djelo,

izgrađena u Dornachu kod Basela, Švicarska, nazvana po Johannu

Wolfgangu von Goetheu, za koju je idejno rješenje dao sam Steiner.

Goetheanum je središte antropozolskog djelovanja: Općeg an tropozojskog

društva, Slobodne visoke škole za duhovnu znanost - Freien Hochschule

Jur Geistesivisscnschaft, te ostalih antropozofskih djelatnosti. U njemu je

smještena odgovarajuća pozornica za umjetničke predstave i priredbe,

najveća antropozofska biblioteka, izložbeni prostor, devet metara visoka

drvena skulptura koju je izradio Steiner i nazvao Menschheitsreprasentant

(predstavnik čovječanstva).

Odnosi se na pitanje postavljeno 07. 07. 1923. o snu o letenju,

strahu, trzaji jeze (Zusammenzucken) u budnom stanju, a nalazi se

u ciklusu od 16 predavanja GA 350: Rhythmen im Kosmos und im

Menschenwesen (Ritmovi u kozmosu i čovjekovom biću), Dornach

od 30. 04. - 22. 09. 1923. godine.

Pitanje: "Kako biljke djeluju na čovjeka, na čovjekovo tijelo?" po­

stavljeno je 28. 06. 1923. i zabilježeno je u GA 350: Rhythmen im

Kosmos und im Menschenwesen.

Piererov Leksikon konverzacije navodi: "Dugo se zabunom smatralo

da je on (Drake) prvi donio krumpir u Europu, pa mu je 1853. u

Offenburgu podignut spomenik".

Pogledati u GA 312: Geisteswissenschaft und Medizin (Duhovna

znanost i medicina) Prvi tečaj za liječnike. Dornach od 21. 03. do 09.

04. 1920. godine.: "Wurzelbildung, Blatt-, Bliite- und huchtbi ldung

und ibre Beziehung zum Mineral-, Mercurial- und Phosphorprozess

und zum Menschen". (Izgradnja korijena, lista, cvijeta te ploda i

njihov odnos s procesima minerala, žive i fosfora, i čovjeka). 7 Slijedeće predavanje za radnike održano je 20. 07.1923. na temu:

"Menschliche und kosmische Atmung. Das Lichtatmen der Erde. Die

Befruchtung bei der Pflanze und beim Menschen" (Disanje čovjeka i

kozmosa. Zemljin udah svjetlosti. Oplodnja u čovjeka i u biljke). 8 Pogledati dr. Rudolf Steiner i dr. Ita Wegman GA 27: Grund-

legendes fiir eine Erweiterung der Heilkunst nach geistesivissenschaft-

lichen Erkenntnissen (Nadopuna osnovama umijeća liječenja prema

duhovnoj znanosti). 9 Pogledati treće predavanje od 11. 06. 1924. "Exkurs in dieTatigkeit

der Natur. Die Wirkung des Geistes in der Natur" (Iskorak u djelatnost

prirode. Djelovanje duha u prirodi) u GA 327: Geisteswissenschafrlichc

Grundlagen zum Gedeihen der Landivirtschafi. Landwirtschaftlicher

Kursus (Duhovno-znanstvene osnove za unapređenje poljoprivrede.

Poljoprivredni tečaj). 0 Za potpunije razumijevanje ovog dijela izlaganja doprinjeti će

sljedeće misli navedene u ovoj knjizi: "Ne šalje se krumpir već snage

za njegovu probavu", te "No, medu ugljikohidratima postoji velika

razlika. Plodovi namirnica poput leće, graha, graška, raži, kukuruza

sadrže ugljikohidrate, a plodovima je svojstveno da se prerade već u

želucu i crijevima, a u glavu šalju samo snage". 1 Na antropozofskom putu spoznaje ističe se značaj školovanja

mišljenja i stjecanja nadosjetilnog mišljenja. Pogledati, primjerice,

knjige: Kako se stječu spoznaje viših svjetova te Antropozofija četvrto

predavanje "Osnaženo mišljenje i drugi čovjek". 2 Početkom devetnaestog stoljeća začini su još bili vrlo skupi. 3 Ovom predavanju prethodilo je predavanje održano 19. 0 1 . 1924.

o otrovnim tvarima i njihovom djelovanju u čovjeku, u ciklusu

od deset predavanja GA 352: Natur und Menschen in geistestvis-

senschaftlicher Betrachtung (Duhovno-znanstveno promatranje pri­

rode i čovjeka). 14 Predavanje je održano 23. 0 1 . 1924. godine. Napomena se odnosi i na

predavanje "Tajna čovjekove prehrane" u ovoj knjizi, koje je održano

31 .05 . 1925. godine.

5 Njemačka riječ "faul" ima tri znan nja: gnjio, truo, lijen. Gnjiljenje

i truljenje su dva različita procesa razgradnje i u hrvatskom jeziku

postoji jasna razlika. Dio bjelančevina koji nije potpuno enzimatski

razgraden u probavnom traktu, podliježe uglavnom procesu gnjiljenja

- anaerobnom procesu - dok je proces truljenja - aerobni proces

- zastupljen u manjoj mjeri. Tamo gdje u hrvatskom prijevodu stoji

gnjiljenje ili gnjilo, te truljenje i trulo, ili samo gnjiljenje, u originalu

je upotrijebljena riječ faul.

"Kopfschivacb", te "sebivacb im Kopf znači slab u glavi. Ostaje otvoreno

što je Steiner mislio pod time. Prevoditeljica s njemačkog na engleski

jezik opisala je to kao dull, tup. No, možda bi najbliži prijevod s

njemačkog jezika bio zamor u glavi - dobro poznato stanje kada se

čovjek ne može ni pomicati od umora, nema snage, osjeća zamor u

glavi; snage u glavi su slabe te čovjek zbog zamora koji osjeća u glavi

ne može misliti, osjeća se tupo. 17 Dr. Rudolf Steiner je više puta i u raznim predavanjima govorio o

elektricitetu, primjerice, GA 320: Geisteswissenschaftliche Impulse zur

Entivicklung der Physik l\ Erster naturvvissenschaftlichcr Kurs: Masse,

Elektrizitat, Magnetismus (Duhovnoznanstveni imupuls za razvoj

fizike I; Prvi prirodoznanstveni tečaj: Tvar, elektricitet, magnetizam),

deset predavanja održanih u Stuttgartu od 23. 12. 1919. do 03. 01.

1920. godine. 18 1 u Hrvatskoj postoje takva kupališta: primjerice, Istarske toplice. 19 "Seltervvasser" je naziv za jednu vrst mineralne vode primjerice

Jamnica . J Pogledati deveto predavanje u ovoj knjizi "Otpornost biljke -

otpornost čovjeka" odtžano 3 1 . 10. 1923. pod naslovom "Vom

Pflanzenwachstum" (O rastu bilja) iz GA 351: Menschen und Welt.

Das Wirken des Geistes in der Natur. Uber das Wesen der Bienen;

ciklus od petnaest predavanja održanih u Domachu od 08. 10. do

22. 12. 1923. godine.

'' Pogledati predavanje "Des Menschen Beziehung zu den drei Welten"

(Čovjekov odnos prema tri svijeta) iz GA 227: Initiations-Erkenntnis.

Die geistige und physische Welt- und Menscbheitsentwicklung in der

Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, vom Gesichtspunkt der

Anthroposophie (Spoznaja-inicijacijom. Duhovni i fizički razvoj

svijeta i čovjeka u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti); cildus od

trinaest predavanja održanih u Penmaenmawr od 19. do 3 1 . 08.

1923. godine. 52 "Blutansatz", ova se kovanica ne nalazi ni u starijim rječnicima,

primjerice, Der Grofie Duden iz 1938. niti u Wahrigu iz 2003. godine.

Možda bi točniji prijevod bio mjesto gdje nastaje krv, nego krv, no

čini se da je riječ krv prikladnija za razumijevanje; u prijevodu ovog

predavanja na engleski jezik također se koristi riječ blood (krv). 53 Schwachmatikus zastarjeli izraz za slabašan, iscrpljen, iznemogao,

slabunjav. Šaljiva studenska tvorba u 18. stoljeću prema Phlegmatikus

- flegmatik. 54 Vernichten, uništiti, razoriti, ukinuti, upropastiti, iskorijeniti. U pre­

davanju "Lijenost i snaga tijela" u ovoj knjizi, opisujući razgradnju

masnoća i bjelančevina Steiner govori: "Naprotiv, bjelančevine, bile

one životinjskog ili biljnog podrijetla, čim se nadu u čovjekovom

tijelu, već u probavnom traktu, se toliko unište (razgrade) da više

nisu bjelančevine.", pa se u ovom kontekstu pod uništenjem može

smatrati razgradnja bjelančevina u nešto što više nisu bjelančevine.

No, sudeći prema drugim Steinerovim predavanjima uništenje bi se

moglo opisati kao potpuna razgradnja do materijalnog nepostojanja,

odnosno materijalnog uništenja. 35 Die Brunnenkresse - potočarka, Nasturtium officinalis. Nešto dalje

nalazimo objašnjenje "Jedemo li salatu ne primamo same masnoće,

nego snage masnoća koje se nalaze u biljci". 56 Pogledati treće predavanje od 11. 06. 1924. "Exkurs in die Tatig-

keit der Natur. Die Wirkung des Geistes in der Natur" (Iskorak u

djelatnost prirode. Djelovanje duha u prirodi; o sumporu, uglji­

ku, kisiku, dušiku i vodiku) u GA 327: Geistesivissenschaftliche

Grundlagen zum Gedeihen der Landwirtschaft. Landwirtschaftlicher

Kursus (Duhovno-znanstvene osnove za unapređenje poljoprivrede.

Poljoprivredni tečaj). 55 Riječ je o tome da se pri izgradnji čovjekovih bjelančevina ne ugrađu­

ju sastojci bjelančevina iz namirnica, već da one nastaju na opisani

način od elemenata, a hrana, odnosno njeni sastojci, nam služe samo

kao poticaj. 58 Razlog zbog kojeg se moramo pobrinuti da u svoje tijelo unosimo

ponajprije zdrave biljne bjelančevine jest taj što vlastite bjelančevine

izgrađujemo snagom koja se oslobađa razgradnjom bjelančevina iz

hrane, a zdrave biljne bjelančevine oslobađaju izuzetnu snagu - ali

samo ako ih čovjek može razgraditi.

Pogledati predavanje "Tajna čovjekove prehrane" u ovoj knjizi.

Dr. Rudolf Steiner se bavio paralizom i gripom kod djece i odraslih

koje su u poslijeratnim godina bile veoma pogubne.

Pod nazivom Sodabadern ne postoji nijedan spoj niti preparat, no za

pretpostaviti je da se radi o otopini nekog natrijevog spoja.

Pitanje "Kakva bi trebala biti prehrana za zdravlje pučanstva?",

postavio je sam Steiner 27. 10. 1923. godine, šesto predavanje

"Wirkseimkeit der Stoffe im Weltenall und im Menschenleibe:

Eisen und Natrium" u GA 351: Mensch und Welt. Das Wirken des

Geistes in der Natur.

Pogledati dr. Rudolf Steiner Tajna znanost.

Pogledati sedmo predavanje u GA 230: Der Mensch als Zusammenklang

des schaffenden, bildenden und gestaltenden Weltenwortes (Čovjek kao

suzvučje stvaralačkog, izgrađujućeg i oblikujućeg Logosa).

Die Runzel- nabor, bora, kovrča.

Pogledati prvo predavanje "Einwirkung der Friedhofsatmosphare

auf den Menschen" (Utjecaj atmosfere groblja na ljude) u GA 353:

Die Geschichte der Menschheit und die Weltanschauungen der Kultur-

volker, ciklus od 16 predavanja, Dornach od 0 1 . 03. - 25. 06.

1924. godine.

Schleim - sluz. U kontekstu predavanja sluz odgovara plazmi, od­

nosno citoplazmi ili staničnom soku. Engleski prijevod koristi riječ

"plasma"'.

Na temelju svestranog iskustva Steiner je pred kraj života održao

ciklus od osampredavanja,GA327: Geistesivissenschaftliche Grund­

lagen zum Gedeihen der Landwirtschaft. Landwirtschaftlicher Kursus

(Duhovno-znanstvene osnove za unapređenje poljoprivrede.

Poljoprivredni tečaj) Kobervvitz, 07. 06. - 16. 6. 1924. na kojem

su dane osnove za razvoj poljoprivrede s duhovno znanstvenog

gledišta. Prema razrađenim načelima izvodili su se daljnji pokusi

u suradnji poljoprivrednika antropozofa i Prirodnoznanstvenog

odsjeka na Goetheanumu. Iako se osmo predavanje "Das Wesen

der Fiitterung" (Bit hranidbe) održano 16. 06. 1924, a predavanje

"Zdrava životinja - zdrav čovjek" u ovoj knjizi, odnosi na hranjenje

životinja ono olakšava razumijevanje sadržaja knjige, obuhvaća

korisne primjere koji se odnose na čovjeka, te pomaže u izgradnji

odnosa prema životinjama i hrani životinjskog podrijetla. 69 Jučerašnja razmatranja odnose se na predavanje održano 15. 06.

1924. "Die naturintimeren Wechselwirkung: Das Verhaltnis von

Feldwirtschaft, Obstwirtschaft und Viehzucht" (Skrovitija povezanost

prirodnih djelovanja: Odnos između ratarstva, voćarstva i stičarstva)

u GA 327. 70 Početkom 20. stoljeća bilo je vrlo cijenjeno prirodno gnojivo iz Čilea,

dobiveno od ptičjeg izmeta s otoka Guano. 71 Der Trockenschnitzel - pogača od šećerne repe; koristi se kao stočna

hrana. Obično se slažu na gomilu i pokrivaju, te stoga postaju vlažne

i hladne pa ih je potrebno sušiti i zagrijavati na suncu.