Anđelika pobjeđuje

Anne i Serge Golon

ANĐELIKA13.

ANĐELIKA POBJEĐUJE

SADRŽAJ

PRVI DIO: SKRUPULE, DVOJBE I MUKE VITEZA DE LOMENIEJA...........5

01. Tuga za Honorinom...........................................................................................602. Vatreni govor....................................................................................................903. Umirujuća razmišljanja......................................................................................1304. Čari političke inteligencije ∙ Tajne Saguenaya..................................................1505. Okupljanja prijatelja i drugih neprijatelja ∙ "Važno je biti živ"...........................1906. Nepomirljive sklonosti.......................................................................................23

DRUGI DIO: IZMEĐU DVA SVIJETA................................................................29

07. Vrijeme snova...................................................................................................3008. Prema moru......................................................................................................3309. Markiz d'Estree de Miremont............................................................................36

TREĆI DIO: PREDAVANJE O TREĆOJ ZVIJEZDI............................................44

10. Dolazak u Gouldsboro, zemlju čudesa..............................................................4511. Hladni prijem u Gouldsborou ∙ Ponovni susret s "anđelima" iz Salema............4712. Čaj u modi u Novoj Engleskoj ∙ Abigail i povratak reda u Gouldsborou............5513. Slučaj Severine Berne.......................................................................................5814. Zagonetka magične zvijezde............................................................................6115. Odlazak vidovnjakinja.......................................................................................6416. Severinina povjerljivost.....................................................................................6517. Gnjev Gabriela Bernea......................................................................................67

ČETVRTI DIO: TVRĐAVA SRCA.......................................................................74

18. Povratak u Wapassu ∙ Bolest don Juana Alvareza............................................7519. Vijesti od Florimonda........................................................................................7920. Desgrez i sotonistička ludost ∙ Za nekoliko sati sna.........................................8221. Znanost o ljubavi ∙ Nebeski dar........................................................................8522. Posebno dijete ∙ Catherine Tekakwitha............................................................90

PETI DIO: LUDA I NJEGOV ZLATNI POJAS...................................................94

23. Posjeta Demonkinom grobu..............................................................................9524. Brod Ville d'Avraya ∙ Brige guvernera Frontenaca ∙ Zet Nicolasa Parysa........9925. Neizbježni prekid..............................................................................................10526. Bol razdvajanja ∙ Posljednja noć ljubavi ∙ Zbogom ∙ Abigailina utjeha............108

ŠESTI DIO: ĐAVOLJI VJETAR...........................................................................115

27. Ljuljanje na valovima........................................................................................11628. "Ona dolazi"......................................................................................................11829. Solidarne prijateljice protiv Demonke...............................................................12430. Honorina u opasnosti........................................................................................12731. Čarolijom protiv Demonke................................................................................130SEDMI DIO: HONORININA ODISEJA..............................................................136

32. Honorina bježi "ženi žutih očiju".......................................................................13733. Spašavanje in extremis.....................................................................................139

OSMI DIO: JESENJE VATRE..............................................................................141

34. Putovanje u Wapassu ∙ Vijesti od Honorine .....................................................14235. Atchonwithas, vještica ∙ Iznenadni napad........................................................14736. Kraj grofa de Loménie-Chamborda i uništenje Wapassua.................................151

DEVETI DIO: ARHANĐELOVO PUTOVANJE..................................................157

37. Cantor de Peyrac oprašta se sa ljubavnicom i suočava sa gusarima................15838. Cantor se uvuče u uršulinski samostan.............................................................16139. Sestra Magdalena, u nemilosti, dobiva neočekivanu posjetu............................16340. Otkupiteljska poruka arhanđela........................................................................16441. Cantor traži svog proždrljivca, Wolverinesa......................................................16542. Tragom Honorine ∙ Lađar Pedro Lemoine.........................................................16743. Marie-Ange du Loup..........................................................................................17044. Ambrosinino uskrsnuće ∙ Cantor licem u lice s Demonkom..............................17345. Demonkin kraj ∙ Razarajuća reakcija zla i razorni bijes elemenata..................181

DESETI DIO: BIJELA PUSTINJA.......................................................................185

46. U uništenom Wapassuu, očajno Anđelikino čekanje.........................................18647. Veliki zaljev leda ∙ Slabi signal dima................................................................18848. Brat poglavice Passaconawaya ∙ Neobično milosrđe u napuštenom wigwamu19149. Naušnice Jenny Manigault ∙ Ludosti tišine........................................................19750. Između gladi i oluje...........................................................................................19851. Usred delirija, leš mučenika..............................................................................20052. Licem u lice sa isusovcem Sebastienom d'Orgevalom......................................205

JEDANAESTI DIO: NA SPLAVI SAMOĆE........................................................211

53. Njega umirućeg mučenika................................................................................21254. Lov na losa ∙ Anđelika i vukovi ∙ Dijalog s mrtvacem......................................21755. Suučesništvo beznadnih brodolomaca..............................................................22556. Osuđujuća strast...............................................................................................23157. Kukavica među junacima..................................................................................23358. U slavu Božju i za dobrobit ljudi........................................................................23659. Drugo mučenje isusovca...................................................................................23860. Ljubav i mržnja u igri strasti..............................................................................24161. Bijeg djece........................................................................................................245

DVANAESTI DIO: ORANDIN DAH...................................................................249

62. Skorbut.............................................................................................................24963. Besmisleni odlazak...........................................................................................24964. Prijatelj bijede ∙ Samo tijelo u pokretu.............................................................25065. "Mrtvi su!".........................................................................................................25466. Ispunjeno proročanstvo....................................................................................257TRINAESTI DIO: ISPOVIJED.............................................................................258

67. Rođeni glumac..................................................................................................259

68. Snovi o povratku u Europu................................................................................263

ČETRNAESTI DIO: KRAJ ZIME.........................................................................265

69. Skrivena lica Boga ∙ Anđeli među cvjetovima svjetlosti...................................26670. Zima na izdisaju................................................................................................26871. Dolazak ljudi iz Gouldsboroa.............................................................................26972. Outtakeov oprost ∙ Srce mučenika...................................................................27073. Posljednji Outtakeov govor ∙ Vijesti o Honorini.................................................27674. Cantorova i Honorinina odiseja.........................................................................279

PETNAESTI DIO: DOLAZAK CANTORA I HONORINE U WAPASSOU......283

75. "Našli smo djecu! Možemo poći!" ∙ Novi prag sreće.........................................284

PRVI DIO

SKRUPULE, DVOJBE I MUKE VITEZA DE LOMENIEJA

1.

TUGA ZA HONORINOM

Znao je da ona misli na Honorinu i da jedino njegove muške ruke oko njezinih ramena koje ju privijaju uza sebe mogu donekle ublažiti njezinu tugu. Oboje su u tišini šetali duž mosta koji se lagano ljuljao dok je usidreni brod tugaljivo škripao. Bili su sami u ljetnoj magli, toploj, ali ne manje gustoj od zimskih, te su slušali zvukove što su dopirali s obale.Joffrey de Peyrac pomisli da bi se Anđelikino raspoloženje mnogima činilo čudnim.No njemu se sviđalo.Znao je da je ona takva.I kralj je to znao. U svojoj palači u Versaillesu kralj je sanjao o njoj.Uza sve počasti i raskoš dvora, njegova prva briga, potajna ali ustrajna, bila je namamiti - strpljivošću i velikodušnošću kojoj se nijedno dobročinstvo nije činilo preskupim - groficu de Peyrac da jednoga dana napusti tmurne i hladne američke krajeve i pojavi se na njegovu dvoru.A ovdje, na ušću Saguenaya, gdje se daleki sjever javlja polarnim svjetlom, irokeški poglavica namazan ratničkim bojama, s kosom nalik na krijestu, Outtakewatha, najljući neprijatelj Nove Francuske, došao je ususret Joffreyu de Peyracu na mirovne pregovore i govorio mu o njoj, koju je zvao Kawa, sjajna zvijezda; njegovi ratnici bili su svjedoci da je ona izvidala njegove rane u Katarunku, nakon što ga je spasila od noža Abenakija Piksaretta, njegova smrtnog neprijatelja.No činilo se da je od pregovaranja o miru za račun guvernera Frontenaca bilo važnije okusiti dim indijanskih vatri i lula koje su išle od usta do usta dok se pripovijedala epska pripovijest u kojoj je Anđelika, ta graciozna i zanosna tužna žena koja sad hoda uz njega, sve više postajala legendom.Joffrey de Peyrac bio je svjestan da između te dvije krajnosti - francuskog kralja i indijanskog poglavice koji je želio istrijebiti sve kanadske Francuze - vrvi mnoštvo različitih muškaraca, kneževa i siromaha, budala i mudraca, rezigniranih ili očajnih, koji su, sretovši je na svom životnom putu, čuvali tu uspomenu poput svjetiljke koja zrači nadom u sreću. Njezina ljepota bi ih obuzela, njezin glas zanio, njezina prisutnost razgalila i njihov život više nije mogao biti isti.Ne bi li svi ti bezuvjetni obožavatelji bili zapanjeni kad bi otkrili kakav utjecaj u tom srcu koje su smatrali nedostupnim, neosjetljivim, zaboravnim, ima jedna sedmogodišnja djevojčica bakarne kose, sa zelenom kapicom, koju je ostavila negdje daleko dok je plesala u kolu sa svojim vršnjakinjama.Joffrey de Peyrac dijelio je njezinu tugu i nije joj se rugao. Dok su zajedno hodali, razmišljali su o tuzi srca koje ih nije lišio čak ni njihov pustolovni život, prožet pitanjima o sutrašnjici i opasnostima.Dobro im je zajedno, mislio je on. Prisjećao se nezadovoljstva koje im je nanijelo to razdvajanje; tijekom cijele te kampanje kod Saguenaya mučila ga je njezina odsutnost. U čudu se pitao kako je mogao prije nekoliko godina i pomisliti da je cijele zime ostavi u Gouldsborou dok je on sam, sa svojim ljudima, krstario dubinom neistražene zemlje? To mu se sad čini izopačenim... Uz nju život je svjetliji.On je zagrli još čvršće.Popeli su se stubama i našli se na drugom mostu. Potom su se popeli još više i dospjeli na balkon na krmi Duge.Blago prosijavanje rumenila kroz maglu naznačivalo je sunce na zalazu, ali magluština je bila neprozirna i skrivala ostale brodove njihove flote.Već tri dana su pred Tadoussacom u očekivanju da se posljednji vojnici i mornari vrate s jezera Saint-Jean, otprativši Mistassine i Nippisinge koji se nisu usudili uputiti niz rijeku bez njihove zaštite. Ali, Irokezi su nestali. Ostavili su Joffreyu de Peyracu

»porculansku ogrlicu«, wampum koji kaže: »Nećemo ići u rat protiv Francuza dok god budu vjerni bijelom čovjeku iz Wapassoua, Ticonderogi, mom prijatelju.«Čim je dobio to obećanje, grof se brzo spustio niz Rijeku svetog Lawrencea, nestrpljiv da se pridruži Anđeliki koja se vraćala iz Montreala, gdje je ostavila Honorinu u školi Kongregacije naše Gospe. Možda je pogriješio što je odmah postavio mnoga pitanja o svojoj kćerkici, jer je i on bio jako vezan za nju i već mu je nedostajala.Anđelika je zapala u duboku melankoliju. Montreal je vrlo daleko, rekla je, te ona već žali što je pristala da Honorina pođe u školu »da bi naučila čitati i pjevati«.Redovnice Kongregacije naše Gospe bile su vrlo religiozne; ta sredina posve je različita od one koju je malena poznavala i zato će patiti.- Ali, što ju je spopalo da poželi otići iz Wapassoua? - uzviknu Anđelika prenuvši se iz šutnje i pogledavši Joffreya tužnim očima. - Tako je malena, što ju je spopalo da poželi napustiti nas? Mene, njezinu majku? Vas, oca kojeg je napokon pronašla na drugom kraju svijeta? Zar joj nismo bili dovoljni? Zar joj nismo bili sve?On zadrži osmijeh.Tu, na krmi broda, obavijeni pipcima magle koja je zračila približavanjem sutona, on je bio sebično i apsurdno sretan što je ima kraj sebe, volio je njezinu žensku naivnost, tu iskrenost koju materinstvo daje ženama i koja kao da ih obilježava pečatom vječne mladosti, kao da, prožete tom tajanstvenom slavom, još uopće nisu živjele.- Ljubavi moja - reče on razmislivši - zar ste zaboravili logiku djetinjstva? Logiku svog vlastitog djetinjstva? Zar mi niste pripovijedali da ste s deset ili dvanaest godina htjeli otići u Ameriku i da ste otišli na taj put s nekom trupom malih pobunjenih seljaka, ne brinući se ni za koga i ni za što, pa ni za tugu koju su vaši roditelji iskusili kad ste otišli?- Istina je...Ponovni susret sa starijim bratom Josselinom oživio je njezine uspomene. Rado se sjećala tog djeteta, male Anđelike de Monteloup. Duboko korijenje nije se promijenilo. No, bacivši pogled odrasloga na svoje tadašnje ponašanje bolje je razumjela brige koje je zadala svojoj obitelji.- Vjerujem - reče ona - da u žeđi za pustolovinama i slobodom nisam bila svjesna što ta sloboda znači i što bi moglo uzrokovati to odvajanje od obitelji.- Vjerujete li dakle da malena Honorina zna značenje te riječi koja nam cijepa srce: razdvajanje? Ona želi poći svojim putem, kao što nas privuče miris cvijeća za vrijeme neke šetnje pa odlučimo poći prema njemu da ga vidimo, ne pomišljajući da će se cijeli naš život promijeniti. Sjećam se svoga odrastanja. Sve sam dugovao svojoj majci, svoje zdravlje i spas, a ponajprije to što sam mogao hodati, pa makar i šepajući.Čim sam ozdravio i prohodao, moja prva odluka bila je poslužiti se svojom novom pokretljivošću i otploviti na more u potrazi za pustolovinama. Otišao sam sve do Kine. Tako sam upoznao oca de Maubeugea. Moje prvo putovanje trajalo je godinama, barem tri godine, a nisam ni pomislio da pošaljem vijesti o sebi u dvorac u Toulouseu. Jako sam se začudio što sam time prouzročio bol i nemir svojoj majci, za koju sam bio sve. Ne samo da nisam ni pomislio da bi njezina ljubav, kakvu sam je pohranio u sebi, mogla pretrpjeti bilo kakav udarac, nego sam smatrao da joj moje pobjede nad opasnostima i kušanje svih plodova ovoga svijeta moraju biti poznate same po sebi. Kad razmišljam o tom ludom i sjajnom razdoblju dok sam kao mladić putovao svijetom, svjestan sam da doista nikad nisam pomislio da sam je napustio.Rumenilo se prigušilo. Oblaci su prošli, dodirnuvši ih svojim hladnim dahom.Povjerenje njezina supruga, koji je tako rijetko govorio o sebi, dirnulo je Anđeliku, ali jedan niz misli čiji je nastanak nažalost izmicao Joffreyu de Peyracu pobuđivao je nemir u njoj. Nije se mogla oteti pomisli da Sabine de Castel-Morgeat, prema kojoj je Joffrey pokazao slabosti tijekom njihova boravka u Quebecu, sliči na Joffreyevu majku. Žena vojnog zapovjednika Nove Francuske, lijepa Provansalka teška karaktera, ali vatrenih očiju, bujna i poželjna poprsja, govorila je pjevnim languedočkim jezikom

južne Francuske, hermetičnim jezikom Gaskonjaca. Anđelika je tada bila smrtno ljubomorna, i to još više na majčinski dojam koji je Sabine mogla pobuditi u njemu nego na ono što se doista slučajno zbilo među njima, premda je i to bilo bolno. Čudila se što je to tako lako zaboravila... kao što je i obećala Sabini. Ali nije voljela podsjećati se na to. Nedvojbeno je dobro predvidjela, jer je Joffrey, odmah nakon što se prisjetio svoje majke, kao da su mu misli išle istim putem, izrekao te opake riječi:- Uzgred, jeste li pozdravili Castel-Morgeatove kad ste prolazili kroz Quebec?Anđelika se trgnu i odgovori pomalo hladnim glasom:- Kako bih mogla? Dobro znate da su otišli u Francusku prije dvije godine.Začuđen i zbunjen, on prizna grešku.- Zaboravio sam to. Imate li vijesti od njih? Uopće nije mario.- Ne... Nisam mogla dobiti vijesti o prisutnima, pa kako bih mogla saznati nešto o odsutnima? Quebec je bio prazan. Svi su bili na poljima i nisam našla nikakvo zadovoljstvo u tom boravku. U svakom slučaju, nije bilo vas... a to je bilo strašno.On je opet zagrli svojom umirujućom rukom. Nije mu promaknula njezina uznemirenost nakon povratka. Nije se radilo samo o Honorini. Skrivala je neko razočaranje... ili neki nemir. Osjetio je to još prve večeri. Znao je da će progovoriti kad osjeti potrebu. Kasnije.Ona položi glavu na njegovo rame.- Bez vas ništa nije imalo čari. Sjećala sam se našega dolaska u Quebec. Ne razumijem kako sam se tada mogla bojati da će me zatvoriti zbog toga što sam supruga grofa de Peyraca. Razmišljala sam o tome dok sam izdaleka promatrala malu kuću Ville d'Avraya. Zašto sam imala takvu potrebu odvojiti se, osjetiti se slobodnom?- Pretpostavljam da vam je bilo dosta da budete kraljica pustolova koji su usred šume i na divljim obalama tražili vašu pozornost danju i noću, kojima ste posvetili tijelo i dušu, cijelu jednu zimu i ljeto, liječili ih, previjali ranjenike, tješili oboljele, održavali njihov duh... Shvaćao sam to i hvalio sam vaš zanos i razboritost. Došavši u Quebec, upoznali ste ugodniji život, a također ste bili pred važnim zadatkom. Donijeli ste odluku koja se činila nužnom, a ja nisam ni pomislio, nesvjestan svih vaših dvojbi, da je vaš povratak među sunarodnjake značio i izazov, obvezu da ih osvojite. Da biste to učinili, morali ste se sabrati, prikupiti svoje snage. Napokon, a nadam se da je bilo kratkotrajno, bilo vam je dosta i supruga koji je ljubomorno stavio na vas breme svoje naprasitosti.- Ne, naprotiv, željela sam da mi pripadate u većoj mjeri, da budemo jedno s drugim, a ne u neprestanom ratu ili političkim raspravama nalik na onu koja se nazirala.- Stotinu puta ste imali pravo, pa i tada. Opet nas je razdvajalo mnogo sitnica, a ja sam loše shvatio vaše pravo na slobodu, lijepa moja divlja ptico. A vi ste u svojoj mudrosti vidjeli da mi nismo onakvi kakvima nas vidi mondeno društvo koje valja zavesti i koje će raspravljati o našoj omiljenosti, držali ste se moje ljubavi, iskušavali moju vjernost i time mi dali moju vlastitu slobodu.- A jeste li se poslužili tom slobodom, gospodine?- Ne više nego vi, anđele moj! - odvrati on uz kratak prasak smijeha.No, istodobno s odapinjanjem te strelice koja je trebala naznačiti da je čuo neke glasine o njezinoj međuigri s Bardagneom, on se nagnuo prema njoj i poljubio joj vrat na pregibu u rame.Joffreyev dah i moć njegovih nježnih usana odagnali su kivnost koja se u njoj već dugo nezamjetno rađala. Nakon toliko sretnih godina, sat istine više ništa ne znači. Nije mu se mogla oduprijeti. Sve se opraštalo i padalo u zaborav. Čudo žudnje koja među njima nikad ne slabi, taj dar bogova koji ih povezuje i koji ih je toliko puta spasio od raskida, opet ih je podsjetio da, unatoč svim olujama koje su ih mogle napasti i uzdrmati njihovu vjeru, jedan osjećaj stoji postojano: on ne može živjeti bez nje, ni ona bez njega. On je za nju sve. Ona je za njega cjelokupno obzorje, cilj svih njegovih težnja.

Tako odvojeni u polutami rijeke, noći i magle, izgubljeni u čarima izmijenjenih poljubaca, zaneseni, izražavali su tisuću nesuvislih, neizrazivih riječi, povjeravanja, krikova ili pak ljubavnih izjava i žarkih zavjeta, istinitije nego što to mogu najuzvišenije riječi, napuštali su ovaj svijet i njegove bijedne svađe, tugaljive bitke gordosti i povrijeđene taštine, bitke koje stvaraju više poraženih no pobjednika i ostavljaju više neizlječivih rana nego dobročinstava.Ondje gdje su oni više nema objašnjenja koja valja dati ni oprosta koje valja udijeliti.Pljuskanje vesala prenulo ih je iz njihovih užitaka. Aura neke svjetiljke približavala se kroz tamu i oni ugledaše obrise čamca koji je šest veslača kroz maglu tjeralo prema Dugi.- Čini mi se da sam razabrao ruho brodskog malog i jednog uniformiranog muškarca. Možda se radi o poruci gospodina de Frontenaca.- Oh! Gospodaru, zašto nismo ranije otplovili? - potuži se ona. - Da vas ne bi opet pozvao u pomoć. Sada, žrtvovavši se za Honorinu, poželjela sam što prije vidjeti bliske ljude u našem domu u Wapassouu.Slušali su i pokušavali kroz plavičastu noćnu maglu razabrati povike u buci užadi i vesala dok je čamac manevrirao. Obrisi su se pojavljivali i odmah nestajali, kao da teško napreduju, kao da, želeći prekinuti obamrlost toga dana koji je imao svu tugu studenoga, ipak ne žele oživjeti, izići iz ugodnog mrtvila u Tadoussacu i ući u svijet pun nemira.I na brodovima i na obali, svi su imali isti dojam.- Što god nam dolazilo odozgo, iz Quebeca, zacijelo donosi nevolje!Napokon su svjetiljke nadvladale maglu i noć te su razaznali obrise koji su se uspeli na palubu.Joffrey naglo uhvati Anđeliku za ruke, privuče je i poljubi u usne tako snažno da je izgubila dah. Zatim je pusti i ode s tihim smiješkom.Htio se osvetiti nametljivcima koji su opet došli podvrgnuti ih svojim brigama i sukobima. Kakvu pokoru će im propisati?Joffrey je odmah preuzeo svoje držanje zapovjednika broda, istodobno neusiljeno i dostojanstveno. Ali, Anđelika se s mukom spuštala s visina radosti i više joj je vremena trebalo da povrati dostojanstvo. Sklonila je sa čela pramen koji je uporno izmicao i kovrčao se na maglenoj vlazi. Potom je zakašljala kako bi se pripremila za susret te je napokon odlučila vidjeti posjetitelje.

2.

VATRENI GOVOR

U svjetlosti svjetiljaka koje su nosili mornari nazirao se grof de Lomenie-Chambord.Anđelika ga je prvoga ugledala. U Montrealu ga je htjela posjetiti kad je od Marguerite Bourgeoys čula da je ranjen tijekom Frontenacova puta Irokezima. No uzalud ga je tražila u bolnici Jeanne Mance i kod sulpicijanaca te je posumnjala da je vitez namjerno odbija vidjeti.Zato je osjetila ugodno iznenađenje prepoznavši ga među posjetiteljima i s osmijehom je pošla prema njemu. Pozdravila je gospodina d'Avrenssona, quebečkog gradonačelnika koji je nosio poruku gospodina de Frontenaca; taj je pak već bio blizu Quebeca. Gospodin Topin i njegova dva sina dovezli su ta dva časnika iz Quebeca u svom velikom čamcu s jednim jedrom.Redovnik koji ih je pratio bio je neki franjevac koji je putovao u misiju Restigouche u Zaljevu svetog Lawrencea.Grof de Peyrac pozvao ih je u sobu za kartanje kako bi se osvježili prije večere u njihovu društvu.

Anđelika je ispružila raku prema grofu de Lomenie-Chambord te ju je on uzeo pod ruku i tako je otpratio do sobe za kartanje.No bio je krut i ukočen poput sušene ribe pa je njezina gesta ostala nedorečena. Njezin prvi dojam, koji je dobila vidjevši ga izdaleka, bio je ispravan. Njegov korak više nije imao čvrstoću prožetu lakoćom te više nije bio nalik na korak indijanskih ratnika. Sad joj se taj korak činio malaksalim, teškim do te mjere da je s bolom promatrala tu omršavjelu, pogrbljenu siluetu. Ukratko, ostario je. »To je nedvojbeno zbog rane...«Zastala je i dopustila da se društvo udalji. - Govorite mi o svojoj rani - reče ona.Zadrhtao je i podignuo glavu. Njegovo blijedo i izbrazdano lice koje je razaznavala uspkos polusjeni koju su udaljena svjetla bacala s balkona, potvrdilo je njezine bojazni, ali čim ga je upitala za zdravlje, prekinuo ju je zapovjednom kretnjom.- Znam da ste me htjeli vidjeti za vrijeme svoga boravka u Ville-Marie - reče on tako odsječnim glasom kakvim ga nikad nije čula govoriti. - Znam da ste to htjeli učiniti iz uljudnosti, ali nisam mogao s vama hladnokrvno govoriti. No kasnije sam shvatio da ne mogu dopustiti da odete iz Nove Francuske a da vam ne kažem sve što mi tišti srce. To mi je zadaća, moja sveta dužnost. Tako sam se, premda nisam potpuno ozdravio, ukrcao i otplovio niz rijeku da bih presreo vašu flotu prije no što prijeđe granice kanadske pokrajine.Odavao je dojam kao da čita govor čiju je svaku riječ danima odmjeravao i koji je naučio napamet.- Prošao sam strašnu krizu, ali sad sve vidim jasno i zato ću govoriti. Sad znam, gospođo, da ste vi doista bili ona najavljena žena koju smo svi morali izbjegavati. Prisjećajući se, uspio sam razotkriti vašu vještu, zbunjujuću i domišljatu metodu. Vi ste od amoralnosti učinili vrlinu. Budući da nemate pojam morala, smatrate da ste bez grijeha. Vi ste kao Eva: nesvjesni ste. Nemate kajanja jer su vaša djela počinjena bez namjere. Slijedite samo svoje zakone i sami sebe razrješujete od kršenja onih zakona koje takvima ne smatrate. Vi opraštate krivovjerje, a možda ga čak i odobravate, te se pokazujete popustljivom prema poroku, zbog duha pravednosti, kako kažete, zbog duha milosrđa ili kakvog drugog izgovora. I mi smo svi pali u zamku. Nemoćni smo pred vama kao i pred djecom koja su nam zapalila kuću. Istodobno ih proklinjemo i opraštamo im: ona ne znaju što čine! »Izgubio je glavu!« - pomisli ona uzbuđeno pošto je uzalud pokušavala zaustaviti bujicu njegovih riječi.Zapuhao je još jedan »vjetar ludila«! Nastavio je praznim glasom:- Tako lijepi i puni života, kaže se da ste rođeni da dajete sreću, da nam dajete zemaljski raj, a zapravo se nađemo na pustoj obali nakon što smo izgubili put spasa. Tad je kasno da shvatimo da oboje, vi i on, udružujete njegovu inteligenciju s vašim čarima te vodite život posve suprotan našemu i brišete likove koji vladaju našim društvom i upravljaju našim djelima.- Ma, ušutite već jednom! - napokon ga bijesno prekinu ona. Dok je govorio samo o njoj, nije se dala odveć uzbuditi. Nije to bilo prvi put da je zaljubljenik optužuje za sve Izraelove grijehe. Ali kad je napao Joffreya, nije više izdržala.Nije poštovao njezinu zapovijed i nastavio je sa žarom koji su raspirivale nanovo probuđene boli.- Svojim životom vi oboje ismijavate naše žrtve! Rugate se našim odricanjima.- Umuknite! Kakva osa vas je ubola, gospodine? Ako ste doplovili niz rijeku samo da biste me optužili za takve budalaštine, mogli ste uštedjeti napore. Ni moj suprug ni ja nismo zaslužili takve riječi. Nepravedni ste, gospodine de Lomenie-Chambord, nepotrebno ste okrutni i neću vam oprostiti te riječi ni te misli koje dolaze od tako dragog prijatelja u kojega sam čvrsto vjerovala, ako ne naslutim što vas je spopalo i uzbudilo do te mjere da više niste nalik samome sebi.Nenadanom, nježnom kretnjom ona mu položi dva prsta na lice.

- Recite, Claude - promrmljala je. - Što vam se dogodilo, siroti moj prijatelju? Što se zbilo?On je drhtao.- Dogodilo se... da je on umro!Procijedio je te riječi kao u hropcu, kao da pljuje krv iz neke unutarnje rane.- Mrtav je - ponovi on očajno. - Umro je kao mučenik od irokeške ruke... Mučili su njegovo tijelo!... Pojeli su mu srce! O, Sebastiene, prijatelju moj! Pojeli su tvoje srce! A ja sam te izdao!On briznu u strašan plač, plač čovjeka prožetoga tugom, čovjeka koji je predugo zadržavao suze.Anđelika je predvidjela taj izljev.Događaji su pošli putem kojeg se bojala. Vijest o smrti oca d'Orgevala, koja je prije godinu dana došla na obale rijeke Hudson, u Novu Francusku došla je tek nedavno preko Pariza. Kolonija je bila u šoku, a Lomenie satrt.Ona ga suosjećajno uhvati za ruke, a on se okrenu prema njoj i zaplaka na njezinu ramenu. Zagrlila ga je bez riječi, čekajući da se smiri.Osjetila je da se smiruje i da je primio tu gestu sućuti, blagosti i nježnosti koja mu je nedostajala da bi podnio vijest o smrti svoga prijatelja. Predao se tuzi.Malo potom uspravio je glavu, pun zbunjenosti.- Oprostite mi.- Nije to ništa. Više niste mogli - reče ona.- Oprostite mi zbog mojih riječi. Moje optužbe protiv vas iznenada mi se čine neumjesnima.- One to zapravo i jesu.- ... A moje sumnje nerazumnima.- To je dobro.- Bolje se osjećam. Ne znam što me je spopalo. Vi ste prijateljica, prava prijateljica. Znam to. Osjećam to. Uvijek sam to znao: vi ste iznimna prijateljica. Ništa me ne uznemiruje više od toga što sam vjerovao da sam odjednom uvidio drugu stranu privida i čuo glas koji je nazvao izdajstvom prijateljstvo koje sam vam posvetio.Obrisao je oči; doimao se omamljenim kao da je primio teške udarce.- Kako da vas ne smatram opasnom? - ponovi on, uspjevši napokon progovoriti glasom lakog humora kojim su ranije govorili. - Došao sam ovamo opterećen nesigurnošću i strogošću, vidjevši u Sebastienu razlog za odbojnost koju sam vam pokazao, odlučivši prekoriti vas za prekid našega prijateljstva, okriviti vas za simpatiju koju osjećam prema vama i vašemu suprugu. A nakraju sam zaplakao na vašem ramenu kao dijete.- Ne prezirite svoju slabost, viteže. Ne hoteći vas izgnati s područja koje vam je bliže nego meni, željela bih vas podsjetiti da nam evanđelja kažu da je Krist kod svojih prijatelja tražio utjehu u boli.- Ali ne kod žena - odvrati Lomenie koji je izgledao kao potišten mladić, rastrgan unutarnjim sukobima.- Ali jest, kako mi se čini - reče ona blago. - Bilo je i žena na putu njegove patnje. Ne samo majka, nego i prijateljice, ljubavnice, prostitutka Marija iz Magdale. Vidite da sam u dobru društvu. A kad već govorimo o ženama, mogu li vas pitati jeste li dobili dobre vijesti o vašoj majci i sestrama. Nadam se da se nikakva žalost ne mora pridodati ovoj...Lomenie potvrdi da su njegova majka i sestre dobro. Nije imao vremena pomno pročitati njihova duga pisma jer mu je istodobno stiglo i pismo oca de Marvillea u kojem je govorio o posljednjim trenucima njegova prijatelja iz djetinjstva.Stavio je ruku na prsluk, kao da ga tu peče omotnica koju drži na srcu.- Lucien de Marville ponovio mi je posljednje strašne riječi umirućeg... Nažalost, one vas optužuju, gospođo. »Ona je uzrokovala moju smrt«. Otad me to progoni. Možda niste čuli za te optužbe.

- Znam za njih - reče ona.Objasnila mu je kako je za njihova boravka u Salemu mohikanski poglavica tamo poslao oca de Marvillea pa su oni prvi saznali za tu vijest. Pokazavši na nju, isusovac je krikom ponovio optužbu oca d'Orgevala.»To je ona! To je ona! Zbog nje umirem!«Anđelika se oprezno suzdržala od rasprave o morbidnosti i lažnosti te optužbe. Na početku svake rasprave o neprijateljstvu oca d'Orgevala prema njima, a pogotovo prema njoj, argumenti nisu davali za pravo nijednoj strani. Osjećala je da vitez nije u stanju vidjeti događaje u manje okrutnom svjetlu i šutjela je.Nakon nekoliko trenutaka tišine Claude de Lomenie-Chambord tihim je glasom otkrio da mu je otac de Marville poslao i pisma i spise nađene kod misionara, kao i njegov brevijar. Ostale relikvije tog mučenika prenesene su u Pariz, u crkvu Saint-Roch, kojoj je otac d'Orgeval bio osobito posvećen. Nisu imali putnu odoru, ali zna se da su je irokeški vračevi spasili i sakrili je u nekom selu na obali jezera Ontario. Nakraju će je poslati u Quebec.- A raspelo oca d'Orgevala? Onaj križ koji je nosio na grudima, za koji se govori da je u nj umetnut rubin?- Barbari su ga čuvali. A potom, vjerujući da ih Hatskon Ontsi, kako su ga zvali, tim crvenim okom i dalje gleda, zakopali su ga.Vidjela je da drhti kao da je u groznici.Dohvatila je ogrtač, kojemu je on nemarno dopustio da mu sklizne s ramena, i zaogrnula ga poput majke koja se brine za neoprezno dijete.- Magla vas hladi. I ja sam se smrznula. Dođite, kasnije ćemo nastaviti ovaj razgovor ako vam je doista stalo. A sad ćemo se okrijepiti šalicom dobre turske kave. Mediteranac poput vas ne može prezirati taj nektar. Možda ste, poput mene, podložni morskoj bolesti nakon plovidbe ovamo. Kava će nam činiti dobro.Gotovo ga pridržavajući, povela ga je sa sobom. Izašavši im u susret, pojavi se Joffreyev obris, izronivši iz sjene koju su bacale velike lanterne.Lomenie zastade, kao da se opet užasnuo.- On - procijedi on teškim glasom. - On, uvijek tako siguran u svoj put, tako pobjedonosan, tako drukčiji od svih nas. On i vi! Tjeskobno se pitam: Niste li vas dvoje došli da biste nas dotukli, Sebastiena i mene. Ponekad se to pitam. Niste li došli da biste nas pobijedili?- Kakva bi to pobjeda bila? I ja se pitam! Dosta je bilo rasprave, viteže! Popijmo kavu i prestanite mučiti sama sebe.

3.

UMIRUJUĆA RAZMIŠLJANJA

Unatoč razlozima koji su je navodili da bude popustljiva prema grofu de Lomenie-Chambordu, ipak mu je željela priopćiti dvije ili tri misli i prijekora, jer mu je htjela pomoći tako da ga suoči s njegovim nelogičnim razmišljanjem i da spriječi njegovo bulažnjenje.Ujutro ga je izdaleka opazila kako izlazi iz male kapelice u Tadoussacu čije je muklo zvono najavilo misu i zazvonilo za prvu zdravomariju. Čamcem je krenula prema obali.Ovaj put je na danjoj svjetlosti još bolje vidjela nenadano brzo prolaženje vremena na njegovu liku. Kosa boje kestena nije posijedjela, ali joj je boja izblijedjela, poput njega samoga. Ganuo ju je u svojoj slabosti, dirnula ju je njegova pogrbljena silueta u sivom ogrtaču s bijelim križem na ramenima, znakom Malteškog reda.Pošao je prema njoj s osmijehom dobrodošlice po kojem ga je poznavala. Sagnuo se i poljubio joj ruku te joj zahvalio na dobroti koju mu iskazuje, što je dokazivalo da se sjeća prizora prošle večeri, ali nedovoljno jasno da bi osjetio potrebu da se zbog njega ispriča. No ona je procijenila da ne bi valjalo hiniti zaborav.

- U vašem govoru prošle večeri, gospodine viteže, najviše me je zapanjilo, neću vam to skrivati, to što se čini da ste zaboravili neke pojedinosti. Kad smo se prvi put pojavili u Quebecu, sumnjalo se da sam ja dijabolična žena koju je najavila vizija sestre Magdalene iz uršulinskog samostana u Quebecu. No bila sam nevina. Ja nisam to opasno biće koje je iskrsnulo na nesreću cijele Nove Francuske, a posebno Akadije.- To je posve jasno.- Sestra Magdalena to je potvrdila, a vi ste bili svjedokom njezine nedvosmislene izjave.- Doista. Bio sam među prvima koji su se radovali vašoj rehabilitaciji u koju nikad nisam ni sumnjao.Očito je zaboravio dio svojih neugodnih riječi koje je izgovorio prošle noći. Štoviše, zaklela bi se da se uopće ne sjeća optužaba koje je iznio protiv nje. Zbunjena, odustala je od osvete.- Govorite mi o svojoj rani, dragi moj prijatelju. Čini mi se da je opasnija nego što su mi rekli.Nemarnom kretnjom odagnao je tu temu.- Nije to ništa! Strijela me okrznula. No morao sam se vratiti u La Chine i Ville-Marie. Žalim što nisam mogao slijediti gospodina de Frontenaca u Cataracoui. Jer, nalazio sam se nedaleko od malene utvrde Quinte na obali jezera Ontario i mogao sam otići po ogrtač toga Božjeg vojnika, Sebastiena d'Orgevala, koji je umro za svoju vjeru. Umjesto toga bio sam nepokretan, sam i beskoristan na otoku Montreal i prepustio sam se crnim mislima.- Koje su vas zanijele. Vjerujem da ste svjesni toga i da je to pravi razlog putovanja na koje ste se uputili da biste nas sustigli, usprkos svom osjetljivom zdravstvenom stanju. Nije to bilo samo da biste mi izrekli bolne riječi. Uteći se onima koji su vam privrženi i razumiju vas ne znači izdati nestalog prijatelja. Claude, mi smo vam bliži od mnogih osoba koje vas odavno poznaju. Sjetite se našega prvog susreta u Katarunku. Sjetite se simpatije koju smo toga dana svi troje osjetili. Premda ste došli sa svojim divljim saveznicima želeći nas pobiti i spaliti naše naselje1.- Katarunk! Oh! Tad je sve počelo.Nemirno je koračao tamo-amo. Pripovijedao je kako je tad prvi put čuo da se govori o njima i o razlozima pohoda na Katarunk. Nalazio se u Quebecu kad je primio hitnu poruku od oca d'Orgevala koji je bio na jugu, u akadijskoj misiji u Norridgewooku na rijeci Kennebec. Isusovac je molio svog prijatelja, malteškog viteza visokog reda, da odmah krene na pohod i spriječi navalu opasne skupine engleskih pustolova, dakako, krivovjernika koji su se nastanili u polupustim krajevima goleme Akadije i već su se zapravo približili ganicama kanadske pokrajine2. Valjalo je iskoristiti odsutnost gusara koji im je zapovijedao i zadati im odlučni udarac u Katarunku, njihovoj glavnoj postaji na Kennebecu. Sebastien d'Orgeval obratio se svom prijatelju, grofu de Lomenie-Chambordu, jer je barun de Saint Castine, u svom naselju na ušću Penobscota u Atlantik, predosjetio neprijateljstva i otišao u obilazak da bi izbjegao sudjelovanje u njima.D'Orgeval mu je savjetovao koju kanadsku gospodu da povede sa sobom: Pont-Brianda, baruna de Maudreuila, gospodina de Laubignieresa, a od pokrštenih Indijanaca trebao je povesti Piksaretta, velikog Narragansetta i njegove ratnike. Lomenie je brzo pripremio taj pohod a da o tome nije obavijestio Frontenaca. Zato je imao okapanja s guvernerom.Prvi je stigao u Katarunk i napao ga.Lomenie je odmahivao glavom kao da tjera nepodnošljive uspomene.- Htio je da vas poubijam i izbrišem odmah, bez najave i pregovora. Njegove upute, zapravo njegove zapovijedi, bile su tako žurne i neopozive da sam se zabrinuo. Želio

1 Anđelika u novom svijetu. 2 Anđelika u novom svijetu.

sam barem pregovarati s gospodinom de Peyracom i suditi mu prije no što ga uništim. A to sam i učinio.- I shvatili ste da mi nismo vaši neprijatelji, to smo vam objasnili, kao i to da je naš dolazak u ničiju zemlju koristio svima.- Smatrao sam da je pogodno slijediti diplomatski put. Bilo je jasno da bi pokolj bio nemilosrdan i obostran. Činilo mi se da uzajamno uništenje nikome ne bi koristilo, ni Novoj Francuskoj, ni matici Francuskoj, ni crkvi, ni naseljima koja ste uzeli pod svoju zaštitu.- A to vam on nikad nije oprostio.- Vjerovao sam da ću mu moći objasniti razloge svog postupka i da ću ga moći uvjeriti... da će razumjeti. Oduvijek smo djelovali u skladu i savršenom savezništvu. A taj put, omalovaživši njegov sud, zadao sam mu smrtni udarac.- Zato što vam se tada kad ste nas prvi put sreli u Katarunku, čistoća njegovih nakana učinila dvojbenom, prožetom neobjašnjivom mržnjom, a možda i... ludošću! - dodala je poluglasno, nagađajući njegovu reakciju.Vitez je vatreno prosvjedovao.- Ne! Nikad nisam posumnjao da je poludio, Bog me čuvao. Samo sam smatrao, kao što sam vam rekao, da su mu izmaknule posljedice vašeg uništenja i da je to shvatio... da je to potvrdio. Bio sam naivan.- Možda ne poznajete njegovu cjelovitu ličnost. Shvaćam da ste iskusili gorko razočaranje. On se uzjogunio i nastavio smišljati svoje ratoborne i gotovo samoubilačke nakane. Zar vas to tišti? Zar vas to danas muči? Zar to zovete svojom izdajom? Lomenie je koračao, zadubljen u mislima.- Kad biste znali... Kad biste znali što mi je značio! Bili smo tako dugo povezani. Kad sam ga odlučio slijediti u isusovačkom sjemeništu, odgovorio me je od toga. Savjetovao mi je da pristupim Malteškom redu. Tako smo se trebali nadopunjavati. Bio mi je duhovni vođa. Ja sam bio njegova ratnička ruka. U Katarunku sam se iznenada prvi put izmaknuo i odbio njegov plan.- Koji su ipak proveli njegovi vjerniji sluge: Maudreuil, Laubigniere... Radujte se, Katarunk je nestao, izgorio... Kao što je on želio. A to što smo mi umaknuli bijesu Irokeza, čije su poglavice umorene pod našim krovom, zar to ne dugujemo čudu?- Čudu koje potvrđuje legendu da posjedujete nadzemaljske moći.Ali on se smiješio izgovarajući te riječi. Čvrsto je stajao na nogama. Umirila ga je i pomogla mu da jasnije vidi svoju bolnu dilemu.

4.

ČARI POLITIČKE INTELIGENCIJE

TAJNE SAGUENAYA

Kad ga je vidjela idućeg dana, smiješio se i činilo se da je nestrpljiv da se popne na brod. Iznenadio ju je neočekivanim pitanjem.- Jeste li poznavali gospodina Vincenta de Paula?- Gspodina Vincenta? - upita ona iznenađeno.- Svećenika sveca koji je savjetovao i ispovijedao kraljicu majku dok je naš suveren bio maloljetan te koji je učinio toliko milosrdnih djela!- Tad sam bila još vrlo mlada i živjela sam u svojoj pokrajini te nisam imala priliku vidjeti tako veliku ličnost. Ali istina je da me je slučaj doveo u njegovu blizinu.- Kad je to bilo?- Za vrijeme posjeta Dvora Poitiersu. Vitez je bio očaran.

- Događaji se podudaraju. No, slušajte me i shvatit ćete zašto sam vam postavio to pitanje. Dok sam bio novak pri Malteškim vitezovima u Francuskoj, suučenik mi je bio kandidat poput mene po imenu Henri de Rognier.- To ime mi nešto govori. Čini mi se da su mi ga nedavno spominjali... Ne, to je uspomena koja mi je nadošla u snu, zapravo u noćnoj mori. No, nastavite. Radoznala sam.- Pričao mi je da je njegov vjerski poziv neizravno odredio susret s gospodinom Vincentom u okolnostima koje... Hmmm!Claude de Lomenie-Chambord gladio je brkove promatrajući je krajičkom oka. Činilo se da mu pripovijest koju kani ispričati razgoni tmurne misli.- Tad je imao šesnaest ili sedamnaest godina i služio je kraljicu majku na Dvoru te se našao u njezinoj pratnji u gradu Poitiersu. Trčao je uličicama izvršavajući naloge kad je slučaj htio da sretne mladu djevojku zelenih očiju.- Oh! Paž! - trgnu se Anđelika. - Onaj koji mi se udvarao.- Ha! Dakle, doista ste vi bili ta djevojka iz Poitiersa o kojoj je taj vitez toliko govorio! Mogu li nastaviti pripovijest?- Dakako! Vrlo je duhovita. Ako se dobro sjećam, taj paž nije bio spreman ući u Red.- Doista! Nestašni mladić imao je druge zamisli u glavi. Lomenie-Chambord se smijao.- Dakle, doista ste vi, gospođo bili ta zanosna mladica koja ga je dovela na propovjedaonicu crkve Notre-Dame-la-Grande u Poitiersu, udijelila mu nekoliko poljubaca, a možda i nešto više... ili je to on samo želio, ne mogavši pronaći drugu sobu za ljubav u tom gradu koji je zauzeo Dvor i njegova pratnja. Taj nestašluk prekinula je pojava gospodina Vincenta de Paula koji se tog dana došao pomoliti u tu crkvu. Svećenik je ukorio mlade ljude.I Anđelika se smijala polagano se prisjećajući te anegdote iz mladosti. Lomenie je nastavio pripovijest:- Henri de Rognier, svjestan da je proživio bezvremeni trenutak pod pogledom svetog čovjeka, priznao mi je da je njegovoj preobrazbi manje kumovao gospodin Vincent nego prisutnost mlade nepoznate djevojke. Dugo se borio protiv utjecaja te uspomene. Govorio je da je ona neizbrisiva. Razbolio se. Vjerovao je da je začaran. Jednog dana shvatio je da je u osobi nepoznate djevojke kojoj je znao samo ime, Anđelika, upoznao istinsku ljubav. Shvatio je i da više nikad neće naći takvu ljubav, da nijedna druga žena neće u njemu nadahnuti takav osjećaj i da ju je zaludno tražiti, jer u ovom stoljeću, među korovom dvorskih ludosti, ona ne može ni cvjetati ni održati se, pa je odlučio posvetiti se službi onome koji je izvor svake ljubavi: postao je malteški vitez.- Ah, poučne li priče! Drago mi je što sam saznala da nisam odgovorna samo za razuzdanost, kao što ste tvrdili. Što je bilo s njim?- Postao je časnik na malteškim galijama. Tijekom jedne bitke s barbarima zarobljen je i upoznao je smrt naše braće: kamenovan je na alžirskim bregovima.- Jadni mali paž! - Ona zamišljeno reče. - Zaboravila sam ga.- Ah! - iznenada uzviknu Lomenie. - To je dodatna crta vaše zavodljivosti. Ta vaša gotovo okrutna ravnodušnost. Kako lako zaboravljate one kojima je uspomena na vas poput noža u srcu, noža koji ne mogu izvući. Zaboravljate ih, sami ste to priznali. Sve osim jednoga!Promatrao ju je tjeskobnim i upitnim pogledom.- A što značite za druge? Ne pričekavši njezin odgovor, zaneseno je mrmljao: - Proturječje. Poziv, krik koji nas ubada u srce, kao mladog Rogniera.- Ah, ne počinjite opet s tim samomučenjem - usprotivi se Anđelika. - I vi sami koprcate se u proturječjima. Vidjela sam kako ste sebični i nezahvalni; plačete nad onim što niste imali, a ne znate se radovati onome što vam je dano. Govorite mi kao da sam provela život ranjavajući srca i uživajući, kao da i ja sama nisam patila zbog

ljubavi. Bog zna da sam od svih samo jednoga voljela nezaboravno. Nije uvijek bio uz mene i patila sam od usamljenosti za koju mislite da ste je samo vi iskusili.- Znam. Blažen je onaj kojega ne možete zaboraviti. Ljubav koja vas ujedinjuje navodi nas da vjerujemo u neizrecivo. Jučer navečer promatrao sam vas jedno uz drugo: vaše oči neprekidno su se uvjeravale u prisutnost onoga drugog i uživale u njegovu pogledu. Kad sam došao s gospodinom d'Avrenssonom, opazio sam vaše dvije siluete sjedinjene u zagrljaju na galeriji krme i osjetio sam oštru bol čiji smisao nisam shvaćao. Smatrao sam da me je kivnost prema vama izliječila, cijepila protiv moje slabosti prema vama. A čim sam vas vidio, osjetio sam se bolje i bio sam sretan što živim. Vaša vilinska ljepota uvijek pobjeđuje. Vi pobjeđujete a da se uopće ne borite. Nesvjesni ste lomova koje ste prouzročili, tragedija koje ste pokrenuli, sudbina kojima ste promijenili tijek! Imao je razloga smatrati vas nepobjedivom neprijateljicom svoga djela. Umro je na stupu za mučenje, proklinjući vas, a vi ne pridajete važnost i… strašnoj anatemi koju vam je uputio u času smrti?- No je li je doista izrekao?- Zar optužujete oca de Marvillea da laže?- Ne, ali.. - Kako mu prenijeti dojam kojemu se nije mogla oteti, dojam da se crv laži uvukao u unutrašnjost tog ploda?Usprkos svojoj tragičnosti, scena koja se odvila u predsoblju kuće gospođe Cranmer u Salemu ostala bi joj u ublaženom sjećanju, kao da je prisustvovala makabričnoj komediji, namjerno pretjeranoj, da nije bilo mladog Kanađanina Emmanuela Laboura, pred kojim ju je oborila nesvjestica. Nedugo potom umro je u tajanstvenim okolnostima. Osim toga, sve ostalo bilo je predstava3.U tom trenutku morala se ugristi za usnu da se ne bi nasmijala, jer što je više razmišljala o tom sukobu, to su joj se šaljivijim činile simboličke ličnosti papizma i puritanskog kalvinizma, isusovac de Marville i doktor biblijske teologije Samuel Wexter. Nadmetali su se u fanatizmu dok je divovski Irokez bosih nogu na crno-bijelom blistavom popločanom podu svojom nakostriješenom kosom doticao navoštenu potpornu gredu te novoengleske kuće, a žene su sjedile na stubama, kao u kazalištu; među njima su bile i dvije kvekerske čarobnice, Ruth i Naomi, kao i ona sama, u raskošnoj spavaćici.Isusovčeve kletve nisu je se dojmile jer ih je očekivala. Izblijedjele su gotovo do zaborava. U tom trenutku osjetila je da plima napada na njih sustaje i mijenja smjer, jer je najvažnija bila poruka na wampumu koji je poglavica irokeških Pet naroda, Outtake, poslao Joffreyu de Peyracu.»Nema više tvog neprijatelja.«Malteški vitez koji ju je na trenutak zabavio pripoviješću o Herniju de Rognieru, obnovio je svoje zanovijetanje.- Sebastien je rekao: naš cilj je da cijelim svijetom zavlada jedna vjera. Ja ću taj cilj podržavati do posljednjeg daha. Ona mu položi ruku na zapešće.- Dragi moj Claude, vi i ja nasljednici smo gotovo dva stoljeća vjerskih ratova koji su utopili Europu u krvi, a njome nije zavladala jedna vjera. Ne bismo li mogli pokušati izgraditi Novi svijet u miru?- Zar bismo mogli? Istina je da ste vrlo uvjerljivi. Ne poričem... Kad bismo vas slušali... Zato vas je Sebastien mrzio smatrajući da odvraćate duh od velike zadaće evangelizacije. Smatrao je opasnim što vaša zavodljivost prikriva političku inteligenciju.- Političku? - uzviknu ona.Čuvši njezin smijeh, žustro ju je odmjerio i ona je ugledala njegov iskren pogled, sjajan i topao, pun zanimanja za sve što dolazi od nje, a izraz kojim je njegov pogled ponekad zračio, izraz istodobno sanjarski i blistav, otkrivao je neočekivana svojstva

3 Anđelika na putu nade

ovoga Božjeg svijeta i pitao se o nepoznatim i čarobnim putevima na koje ga je poslao njihov susret.- Taj vaš smijeh! Čini se da sve naše muke baca u zapećak i objavljuje nam Božju volju za ljubavlju.- Ona je veličajna. No, umjesto što ste me nakon optužbe za služenje tamnim silama uresili svetim utjecajima, mogli ste se barem odlučiti za srednje rješenje koje vam predlažem: priznajte da je naše djelovanje u Novom svijetu donijelo više dobra nego zla, više mira i uspjeha nego nereda i nesreća. Nije li uloga redovnika-ratnika boriti se za mir naroda i potlačenih? Pretpostavljajući da je obrambeni rat pobožno djelo čije ciljeve i nužnost moramo brižljivo odrediti, a mača se latiti samo kao posljednjeg sredstva, i vi ćete to priznati. Politička inteligencija, kažete. Dobro, neka bude tako, ako političkim nazivate činjenicu da se žena usuđuje razmišljati o sudbini svijeta i o budućnosti koju vladari svijeta pripremaju svojoj djeci. No ženina je obveza dokučiti u kakvom će svijetu i društvu morati živjeti djeca koju je donijela na svijet.Anđelika je potvrdila da joj se u tom smislu ženska odgovornost čini većom od muške; uostalom, kod Irokeza tu se sluša i ženska riječ. Ali ako ju je otac d'Orgeval vidio kao zapovjednicu vojnika u ratu - ne, to vrijeme je prošlo4.- Niste li zaustavili vojnike pucajući na moje ljude na gazu kod Katarunka?- Bilo je to pitanje vještine gađanja. Odluku da vas zaustavimo donio je moj suprug. Nisam ništa znala o Americi i smatrala sam je pustom, nažalost, ili nastanjenom izbjeglicama poput nas koji nemaju drugih neprijatelja osim divlje prirode. Nažalost, varala sam se. Zimske tegobe i suparništvo između Francuske i Engleske nije bilo dovoljno. Na nas se namjerio i jedan svetac. A ja sam samo žena, kažem vam.- I to divna žena.On se opet nagnuo prema njoj i poljubio joj ruku.- Oprostite mi. Ja sam samo običan cjepidlaka i nespretnjaković. Moje ponašanje ne može se opravdati.Tako su proveli dobar dio sljedeća dva dana raspravljajući, bilo na kopnu u šetnji gradom, bilo na palubi Duge, obilazeći je u stotinu koraka nakon ručka s grofom de Peyracom i časnicima, ili pak poslije mise u kapelici.Ponekad su se smijali, obnavljajući slogu dugotrajnog prijateljstva koje je spontano nastalo, a ponekad bi Lomenie zapao u melankoliju i tjeskobu, kao da se iznenada probudio na rubu ponora.Između njih se postavila prikaza, ali zahvaljujući njegovu držanju Anđelika ga je uspjela navesti da situaciju vidi jasnije i bez raznih izgovora. Priznao je da je Sebastien d'Orgeval uvijek iskazivao nepovjerenje prema ženama i da se ispod njegove ugodne vanjštine i šarma skrivala zadrta mržnja.- Bio je tako nesretan - uzdahnu Lomenie. - Povjerio mi je da je bio siroče bez majke i cijelo njegovo djetinjstvo bilo je ispunjeno užasnim ženskim stvorenjima, grubima ili opsjednutima duhom zla, pohotnima i čak vještičjima. Braneći se od žena, branio se od ljepote i od ljubavi.- Čini se da se zakleo na nesmiljenu mržnju tog trojstva. Riječ mržnja kao da je sablaznila Lomenieja, ali suzdržao se od protivljenja.Te večeri opet su šetali prema Saguenayu poslije večernjice na kojoj su se okupili u Kapelici djevice Marije zajedno s umornim žeteocima i domorocima koji su prispjeli s gornjeg toka Saguenaya i donijeli krzna za trgovinu.Sutradan je grof de Lomenie-Chambord pošao putem prema Quebecu, a flota grofa de Peyraca okupila je posadu i pripremala se na plovidbu niz rijeku-more Svetog Lawrencea, prema istoimenom zaljevu.Izmijenili su nekoliko riječi, ne toliko da bi uvjerili jedno drugo, koliko da bi priopćili dojmove te ublažili nemir i tugu rastanka.- Vi ste biće svjetlosti - ponovio je grof de Lomenie - vi ne možete shvatiti takvu osobu.

4 Anđelika buntovnica

- Ali i vi, Claude, i vi ste, i vi ste bili dijete svjetlosti. I mislim da vas je upravo zato volio taj tmurni mladić iz Dauphineje, bili ste mu potrebni, trebala mu je vaša svjetlost. Zbog toga vas je i dovukao u Kanadu. Ne dopustite da vas uvuče u tamu svoga groba.- Kako znate da je bio iz Dauphineje? - upita Lomenie iznenađeno.- Rekli su mi... čini mi se.No pomislila je da ga je u djetinjstvu poznavala mnogo bolje od samog Lomenieja. A on ju je promatrao s mješavinom uznemirenosti i divljenja, kao da se u njemu opet rađa strah koji je nadahnuo d'Orgeval, strah od njezinih sotonskih moći i vještine makijavelističke politike.- Kako god bilo - ponovi on - rekli su da je vaša pojava uništila onaj savez među nama, onu vezu koja nas je ujedinjavala od mladosti i pomogla nam živjeti i veličati svoj život na putevima osvajanja naroda u službi Božjoj. Našavši se u Montrealu pošto sam čuo vijest o njegovoj smrti, uvidio sam svoju bijedu. Izgubio sam vas kao ženu koja je nadahnula moje srce jer ste udani za čovjeka s kojim se je uzaludno boriti. A izgubio sam i njega, svog brata kojega sam pustio da ode u daleko izgnanstvo a da nisam podignuo glas u njegovu obranu. Govoreći u vašu korist, ranio sam ga. Nisam kanio razjasniti se s njim. Nisam mu mogao reći što vam dugujem. A danas se opet osjećam krivim zbog toga što sam bio spreman na sve samo da bih dobio od vas barem osmijeh, barem prijateljsku gestu poput one neke večeri. Ništa više od toga, tvrdim vam, a to je besmisleno.- Besmisleno?... Zašto? Besmisleno je to što se zato osjećate krivim. Prijateljski postupci griju srce. Lijepo je osjetiti se okružen simpatijom; to je isto tako prirodno kao i to što ne volimo biti povrijeđeni antipatijom. Zar u svojim odnosima s bližnjima imamo pravo samo na neslaganja? U svom strahu od bliskih osjećaja, vaš rigorizam postat će gori od puritanskog, kalvinističkog i uopće reformacijskog rigorizma koji tako osuđujete.- Put... - poče Lomenie.Ali Anđelika prasnu u smijeh: - Dosta je propovijedi!... Put... Ona je čudesna. Sreća je što je imamo.Uhvativši ga za ruku, ona ga odvede do ruba uzvisine.- Pogledajte!- Što to?Strma obala obrušavala se prema površini vode na ušću Saguenaya. Malo uzvodno flotile kanua bile su izvučene na suho. Nebo je još bilo čisto, boje limuna, a površina rijeke blistala je poput kineske cakline.- Zar vas, vjernika, ljepota ovog obzorja ne navodi na ganuće? Ali ima još nešto. Osjećam da su ovdje.- Tko - oni?- Slušajte...U tom trenutku ugledaše neki tamni obris koji je klizio kroz vodu i potom nestao; slijedili su ga i drugi, u skladnom plesu nalik na san, sve dok srebrnasti mlazevi nisu briznuli uvis kao da izviru iz morskih dubina; a potom su uperili prema nebu veličanstven red jedrolikih peraja.- Kitovi!Taj prizor bio je rijedak. Kitovi su pobjegli prije više od pedeset godina, ali ponekad su se majke vraćale da bi u ledenim vodama Saguenaya donijele na svijet mlade ili se pak u miru igrale sa svojim družicama.Anđelika obeća samoj sebi da će se tu jednoga dana vratiti s blizancima, kad narastu.

5.

OKUPLJANJA PRIJATELJA I DRUGIH NEPRIJATELJA

"VAŽNO JE BITI ŽIV"

Prve večeri njihova dolaska, Joffrey de Peyrac pozvao je posjetitelje na večeru u salon Duge, a franjevac ga je prihvatio bez oklijevanja, kao i razmetljiv pilot po Svetom Lawrenceu, gospodin Topin i jedan od njegovih sinova, umorni od plovidbe rijekom, jer nije jednostavno upravljati barkom s jednim jedrom, pa čak ni u plovidbi nizvodno.- Ta prokleta rijeka - govorio je Topin s mješavinom divljenja i mržnje. - To čudovište progutat će nas jednog dana.Još jednom izbjegavši propasti, ti ljudi s rijeke razgalili su se u dvorani za kartanje, okupljeni oko stola koji su postavili glavni kuhar Tissot i njegovi pomoćnici. Upravo to im je bilo potrebno da bi osjetili da su na usidrenom brodu, a ne na kopnu, čija stabilnost ima u sebi nečega krutog i uznemirujućeg. Da bi osjetili rijeku koja ih okružuje, to hladno čudovište, tu zmiju koja se obavija oko njih, ali samo zato da bi ih ljuljala kao djecu u kolijevci, dostajala im je drhtavica od francuskog vina koje se presijavalo u velikim kristalnim čašama, a kad su dizali čaše i nazdravljali sretnim putovanjima, vino se zrcalilo crvenim i zlatnim odsjajima.Kršeći pravila lijepog ponašanja koja su određivala da njezino mjesto domaćice bude u sredini stola, nasuprot grofu de Peyracu, Anđelika je sjela kraj njega kao što bi učinila i da nisu imali goste.Kako mu se tek nedavno pridružila, htjela mu je biti što bliže, napajati se njegovom toplinom, finim dahom njegove ponovno pronađene prisutnosti. Voljela je osjećati miris njegove odjeće kojim su zračile njegove kretnje, blag i profinjen miris njegove kose koji se oslobađao kad bi pomaknuo glavu, njegov dah kad bi se okrenuo prema njoj. I tad bi iskusila želju za tajnim i dugim poljupcima skrivenim od pogleda.Bilo je vidljivo da uživa u zračenju njegove muževnosti. No nije marila.Sve je više željela živjeti uz njega i sve je manje željela dijeliti ga s drugima. Njihovi životi uzvisivali su ih iznad uzburkanog javnog života i Anđelika se maštovito trudila ne podvrgnuti se ceremonijalnim propisima. Joffrey joj je pomagao u tome jer je i on želio sačuvati što je moguće više trenutaka bliskosti. Njihovo zajedničko putovanje rijekom nadahnulo je velike nade u njima. No valjalo je brzo napustiti Tadoussac.Gospodin de Frontenac poslao je glasnike s porukama gospodinu de Peyracu o njegovoj ekspediciji i sa zahvalama na njegovoj pomoći. Lomenie-Chambord došao je da bi joj povjerio svoje muke i dvojbe.Anđelika je odlučila piti da bi zaboravila razočaranje koje joj je rastužilo srce; njezinoj melankoliji zbog toga što se rastala od kćerkice pridružila se i zabrinutost za viteza de Lomenie-Chamborda kojeg je vidjela tako potučenog i promijenjenog. Bilo joj je potrebno malo pića da bi se raspršili ti bolni dojmovi.Srce joj je drhtalo od plača tog ratnika čista i kreposna srca koji se skršio na njezinu ramenu. Riječi koje je izgovorio u suzama nalikovale su na odjek druge tužaljke, nevidljive i izgubljene, koja joj je izmicala.Doista je htjela zaboraviti tog drugog čovjeka o kojem se govorilo i previše, tog Sebastiena d'Orgevala koji se pojavljivao uvijek kad bi se malo opustili i zadavao im najteže brige, bio on živ ili mrtav. Još manje joj je bilo po volji što su Lomeniejeve ispovijedi u njoj pobudile sućut premda to nije željela, znajući da se iza njega skriva zamka u koju ne smije upasti. Isusovac i Ambroisine uvijek su se oslanjali na njegovu velikodušnost i dobrotu da bi naškodili njoj. A ona je to zamalo dopustila.I zato je pila vino poput lijeka. Nakon prvog dugačkog gutljaja dobrog vina osjetila je da joj se vraća veselost. Mogla je pokazati ljepše lice, zanimala se za d'Avrenssonove priče i odbrusila razmetljivom Topinu koji je uvijek pripovijedao o brodolomima.

Ta večer na brodu s gostima i časnicima podsjećala ju je na gozbu koju su priredili na tom istom mjestu prije nekoliko godina dok su plovili uzvodno prema glavnom gradu Nove Francuske, Quebecu5.Slavili su raskošno i neobuzdano, »po francusku«, te su se svi osjećali dovoljno sretnima da bi priznali svoje najskrivenije tajne, što je ojačalo njihov savez u onoj magli studenoga dok su prodirali u posjede francuskoga kralja u Novom svijetu.Kao i tada, podignula je čašu od lijepog češkoga kristala, neočekivani dar markiza de Ville d'Avraya, te je kroz rubin vina iz Bourgogne promatrala lica svojih večerašnjih gostiju, dobrih ljudi koji im ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Oni su skupina Francuza, dobrih prijatelja koji su sretni što su se sreli na granici svog teritorija, a nemaju loših vijesti, već samo zajedničkih uspomena. Vidjela je kako vitez de Lomenie-Chambord oživljuje pripovijedajući o bici na obali rijeke Saint-Charles, kod franjevačkog samostana pretvorenog u utvrdu.Guverner je zadužio gospodina d'Avrenssona da zahvali gospodinu de Peyracu na usluzi koju mu je učinio time što je čekao na ušću i spriječio moguć irokeški pohod na Quebec. Potom je pripovijedao o ekspediciji gospodina de Frontenaca.U Cataracouiju na jezeru Ontario izgradili su utvrdu koju su nazvali njegovim imenom: bio je to njegov posjed, njegova zemlja.Te godine, kao i prethodnih godina, Frontenac je primio šezdeset irokeških poglavica u prijateljski posjet. To što ih je uspio okupiti bila je već velika pobjeda. Irokezi su velikodušni, ali tvrdoglavi.No oni vole pregovarati isto kao što vole ratovati. Guverner Nove Francuske oslonio se na to. Prema njima je bio odlučan, ali uljudan. Gospodin d'Avrensson nije se mogao načuditi suptilnosti njegova ophođenja.Nakraju je od njih ishodio obećanje da će živjeti u miru sa svojim susjedima, plemenima Otawa i Andaste te da će prestati sustavno istrebljivati Hurone.Frontenac je znao kako ukoriti Indijance a da ih se ne uvrijedi. Njegova živahnost i talent da se bučno igra s njihovom djecom raznježivala ih je. Previjali su se od smijeha kad bi čuli kako savršeno izvodi njihove »sasakve«, ratne pokliče koji lede krv u žilama.Da bi dospjeli u stanje u kojem mogu govoriti mudro i lucidno, priredili su dvije velike svečanosti na kojima se nije jelo ništa nego se samo kadilo, što su nazivali »svečanosti sanjarenja«. Valja reći da su ih okončavali pijaniji i teturaviji nego nakon najneobuzdanijih pijanki, jer su upotrebljavali crn i težak duhan od kojeg bi ždrijelo tri dana bilo crno.Potom bi počele prave svečanosti. I tu opet valja naglasiti sličnost između Francuza i Indijanaca, pogotovo Irokeza. Pirove i gozbe održavali su prije i poslije bitaka.Za gospodina de Frontenaca skuhali su glavu najdebljeg psa i on ju je pojeo do posljednje košćice, što nije bilo najmanje od svih njegovih junačkih pothvata. Jeli su razne ribe, pazeći da njihove ostatke ne bace u vatru, zbog vodenih duhova kojima bi to moglo biti neugodno.Postavivši na veliku vatru golem kotao, u njemu su skuhali obilne komade mesa. Trojici ratnih poglavica dali su drvenu motku da ga podupiru i potom izliju. Simboličko izlijevanje ratnoga kotla značilo je: »Rat je gotov. Prihvaćamo mir.«Zahvativši tikvicom juhu koja je preostala na dnu, poglavice su istaknuli dostojanstvo svoje geste ponudivši to krepko piće »glavnima« među Francuzima, slijedeći običaj po kojem se pozivalo stare neprijatelje da se nahrane predajom svojih protivnika, jer to piće su zvali juhom pobijeđenih; kolale su neukusne šale da u njoj možda ima i ljudskog mesa i kostiju iz nedavnih pokolja, od čega su problijedjeli mladi časnici, nedavno pristigli u Kanadu.Ukratko, zakopali su ratnu sjekiru.Među zidovima od skupocjenog drveta u salonu Duge živo se pljeskalo.

5 Anđelika i urota tame.

Frontenac se još jednom pokazao mudrim i vještim na način koji se gadio pravovjernicima, ali koji je uvijek bio u temeljnom interesu kolonije.Prije no što su se Irokezi vratili u svoju dolinu kod Pet jezera, izmijenili su wampume i darove.Odbili su sol, dragocjenu namirnicu, govoreći da izaziva žeđ i otežava vodu, a oni žele da im mišići budu gipki kako bi što bolje trčali i napinjali luk. Oni nikad nisu žedni. Dovoljan im je njihov bljutavi »sagamite« od kuhanog kukuruza, začinjen gorkim voćem.No prihvatili su raskošni dar od mnogo vreća brašna jer su pohlepni za pšeničnim kruhom. S njima je u njihovu zemlju pošao i pekar koji im je na početku zime ispekao lijepe, okrugle hljebove kruha koji im je dostajao za cijelo oskudno godišnje doba.Ostavio im je i oružara s dvojicom pomoćnika koji su otišli s njima u njihova naselja dugih kuća, popravili njihovo vatreno oružje i učvrstili njihove sjekire.Gospodin de Frontenac iskreno je volio taj divlji narod: on je bio Gaskonjac i uživao je u svijetu kakav jest.Za stolom je zavladala opća radost. Godišnja ekspedicija uspjela je.Nazočnost Nicolasa Perrota podsjećala je Anđeliku na njihov težak početak u Novom svijetu i na opasnosti s kojima su se suočili. Bila je zadivljena onim što su otad postigli. Jer, te večeri okupili su se Francuzi i pili u čast svoga suverena i u čast uspjele ekspedicije guvernera Frontenaca koja je učvrstila mir na tom barbarskom kontinentu, veselili se zbog ugovora koji su u sjeni mračnih šuma, o kojima se već raspravljalo i koje se već podijelilo, približili narode koji se žele bolje razumjeti i zajedno raditi da bi im život bio bolji.Jesi li svi ti napori dovedeni u pitanje time što je u te iste šume prodro zlokoban duh velikog isusovca i njegova ratna zastava s pet križeva - četiri su u kutovima, a peti u sredini - i četiri luka sa strijelama.Vidjela ga je kako predvodi Abenakije u ubilačkom napadu na englesko selo.Ma kako to sablaznilo oca de Marvillea, u tome nije bilo ničeg izmišljenog. Čula je i kako isusovac daje oprost onima koji su idućeg dana ubili »krivovjernike« u Katarunku, naime njih, pridošlice. Spazili su je dok je s mukom vodila kobilu u logor te su je ti duhovi, naviknuti na čuda, proglasili za sirotu Wallis koja poput zlokobnog jednoroga najavljuje nesreću Akadiji. Tako je počela teška i žestoka borba. Otac d'Orgeval bio je omiljen među jednostavnim ljudima kao i među najplemenitijim pokajnicima te ga Anđelika nije kanila iščupati iz srdaca njegovih prijatelja niti ocrniti njegovu sliku. A sad, nakon njegove smrti, njegov kult poprimio je novu snagu.Svi su se prisjećali prokletstva koje je izrekao, a zaboravljali progone čija su žrtva bili oni a da nitko nije ni spoznao njihovu žestinu.Osjećala je to latentno nepovjerenje i nije bila sigurna da ga može ukloniti. Bilo je to dodatno nezadovoljstvo koje je donijela sa svoga drugog putovanja u Novu Francusku, usprkos radosti neočekivanog susreta sa svojim najstarijim bratom, Josselinom de Sanceom.Misli su joj ostale jasne i prožete tugom. Prisjećala se te borbe s isusovcem: umom su joj prolazile slike, raskošne i grandiozne poput opere. Wallis i njezina kobila kako se propinju u jesenskoj šumi, barjak s pet križeva kako vijori na vjetru i horda urlajućih domorodaca kako izvire s ruba šume i kulja prema engleskom selu.Slike pustolovine njihova zajedničkog života u Americi.Ona se okrenu prema Joffreyu kao da joj on može pomoći da rasprši tijek misli. No on je to doista mogao. Kad je bila blizu njega brzo se oslobađala napetosti koje su često bile pretjerane ili barem preuranjene. On je uvijek ostajao filozofski miran. Govorio je da se ne može provesti život boreći se s budućim katastrofama i izdajama.»Kako mi je dobro uz njega« - ponavljala je približavajući mu se sve više, gotovo se privivši uz njega. Uhvatila je pogled grofa de Lomenie-Chamborda kojemu nije promaknula njezina mazna kretnja zaljubljene žene koja blista u sjeni muškarca kojega voli.

No nije mogla prestati gledati to lice tako savršene muškosti da za nju nije postojao muškarac koji bi joj mogao dati jači dojam snage i zaštite.Njezino povjerenje u njega bilo je plod njezine beskrajne ljubavi za koju je vjerovala da ispunja i njega - da ga prožima, kako bi on ponekad govorio - i navodi ga da često ponavlja da je ona njemu sve, a to je jedino što je njoj važno.Joffrey je piće smatrao sredstvom, ne osjećajući potrebu da zaboravi brige niti, kao neki, da se osveti svijetu koji ih je povrijedio i u kojemu su iskusili samo gorčinu. On je pio da bi uživao u vrsnoći lozina ploda, Božjem daru, i da bi se prepustio njegovoj ljupkoj vrtoglavici, ne tonući u obeznanjenost. Pio je radi društva svojih posjetitelja, da bi ih počastio i učinio sretnima, da bi ih lijepo primio i dao popudbinu putnicima, podijelio s njima zadovoljstva ovoga svijeta, poučio ih umjetnosti življenja, omogućio im nužan počinak i nadoknadio im neprijateljstvo i okrutnost koje vladaju ovom prokletom zemljom.Kad je pio, govorili su da prihvaća vino kao što prihvaća svakoga, naime kao prijatelja s kojim se valja zabaviti i što bolje ga razumjeti.Jedva da su mu oči bile sjajnije, jedva da je toplina njegova osmijeha bila rječitija, a izraz lica zajedljiviji kad bi svisoka, ali bez zloće, razmišljao o ljudskoj slabosti.Koliko se mogla prisjetiti, oduvijek je bio takav. Još u Toulouseu ga je vidjela kao sjajnog princa na putu ljubavi; dok je prebirao gitaru oči su mu se smijale iza obrazine. Predsjedao je skupom muškaraca i žena koji nisu baš svi bili junaci romana i kraljevne plemenitih misli, ali koji su zato uveličavali i preobražavali čari pjesme i dvorske filozofije, pili birana vina i izmjenjivali strijele ljubavi.Osvojila je najpoželjnijeg među njima, Joffreya de Peyraca. Pomislila je: »Neprestano ću biti sama s njim.«Nije ga se mogla nagledati dok je pomno pratio tijek razgovora, vješt u toj igri koja nije manje važna od kopljaništva ili mačevanja, znajući da svaka riječ, svaka sjena ili iskra na licu, svako mrštenje ili osmijeh, ima svoje značenje.Pri tom vrebanju iskazivao je nešto kraljevsko u sebi.No bio je jači i slobodniji od bilo kojega kralja.»Kako ga ljubim. Bože, učini da me uvijek ljubi! Bez njega bih umrla. Previše sam pila. Plod loze je tako podmukao! Vidi li se to? Svi se smijemo. Čak i Lomenie! Neka je blažen lozin plod. Važno je živjeti. A mi smo živi. Sutra ću to reći sirotom iznevjerenom grofu da bih ga ohrabrila. Isusovac je mrtav. A on nije nikad saznao kako je lijepo piti s prijateljima. Živio je samo za tamu. Zato je izgubio. Gospode, oprosti mi! Morala bih suosjećati s mučenikom.«Društvo se razišlo u magli koja ih je oplakivala mirijadama sjajnih kapljica. Anđelika se oprostila od njih, osjetivši drhtavicu kad je, stojeći pokraj svog supruga, u Lomeniejevim očima pročitala misao koja ga je pekla poput žalca dok ih je promatrao: »Oni će se voljeti ove noći.«Crte lica opet su mu ogrubjele. Demonka ih je vidjela u istim okolnostima uz svoje uzglavlje, tako bliske i nerazdvojne u njihovu ljubavnom suučesništvu, te je ispustila krik očajne ljubomore, krik vječnog prokletstva.

6.

NEPOMIRLJIVE SKLONOSTI

Odmor u Tadoussacu približavao se kraju. Njihovi gosti otplovili su uzvodno. Za dva do četiri mjeseca zima će se vratiti i okovati ih ledom.Anđelika je još jednom razgovarala s vitezom de Lomenie-Chambordom.Osjećajući da je slab, nije ga htjela preopteretiti. Željela ga je prodrmati da bi se probudio, poput spavača koji pati u snu.

Htjela je zadovoljiti se nekim riječima koje su mu pobjegle: »vaši argumenti su opravdani«... »nisam se prevario«...Ali to je trebalo svaki put počinjati iznova.Izvukao je pismo koje je pažljivo odmotao jer je bilo napisano na krhkoj brezinoj kori i htio joj pročitati odlomke iz posljednje poruke koju mu je isusovac uputio malo nakon svog odlaska iz Quebeca, ima tome već mnogo vremena, a potom više nije bilo vijesti o njemu.Začudo, u tom posljednjem pismu svom prijatelju iz djetinjstva isusovac ga je uporno upozoravao na opasnost koju predstavlja Dama sa Srebrnog jezera. Reklo bi se da je bio obuzet opsesivnim strahom:»Bojte se nje, prijatelju moj! To je vrlo moćna žena, žena s političkim darom!...«- Bože, kakva glupost!No Lomenie je blagim i neumoljivim glasom razvijao splet njegovih ludih optužaba koje su sve ispod krinke mudrog upozorenja imale okus zmijskog otrova.»Moć osjetila u njihovoj najvećoj snazi, a primijetio sam da niste neosjetljivi na nju ma kako pobožan bio vaš život, ne bi je razlikovale od ostalih žena da nije udvostručena inteligencijom koja je nadahnjuje ambicijom da zavlada duhom muškaraca, a što je još opasnije, da se dočepa njihove duše; no najpodmuklije od svega je njezino nepoznavanje prirode grijeha jer navodi na grešnu slobodu u odnosu na vjersku stegu i propise svetoga zakona kojemu nas poučava sam Bog, a to dovodi do nepovratnog gubljenja spasenja. Ali pustimo to...«- Tim bolje! - odbrusi Anđelika koja je natmureno slušala.- »Ograničimo se na političku moć koja se krije pod ljupkim prividom i koja kao da ne zna za teške tajne kojima se bave ljudi koji vladaju narodima. Tu odgovornost nikad nisu prepustili ženskim rukama.«- To se može osporiti... Engleska se nije žalila na svoju veliku kraljicu Elizabetu I.- »...No neke žene su je prigrabile na podmukao način. Čuo sam da naš kralj, nesklon povjeravati se ženama zbog mržnje prema »frondinama« koje su navele velikaše kraljevstva da se pobune protiv njega dok je bio maloljetan, ne može podnijeti nijednu ženu, pa ni kraljicu, a ni najmoćnija od njegovih ljubavnica ne smije reći ni riječi o državnim poslovima. No pouzdano se sjećam da je samo pred tom ženom, gospođom de Peyrac, u doba kad je bila u Versaillesu kao supruga drugog plemića, kralj odustao od šutnje i više puta zatražio od nje savjet o diplomatskim pitanjima, a otišao je čak dotle da joj je povjerio poslanstva kod stranih kraljeva.«Grof de Lomenie-Chambord podignuo je glavu i promatrao Anđeliku s čuđenjem, očekujući da ona sve to porekne. No ona je samo uzdahnula.- Taj vaš isusovac znao je sve - rekla je nakon trenutka šutnje. - Sve... Čak i to.- Da, on je sve znao - ponovi Lomenie savijajući pismo sanjalačkom sporošću. - Zar nam taj dar proricanja i vidovitosti ne ukazuje na to da je riječ o svecu i da smo krivi što smo zanemarili njegova zaklinjanja?- Tko govori o vidovitosti? Ta posvuda je imao doušnike. Mogli su o tome razgovarati dva dana i dvije noći a da ne dođu do ishoda koji bi zadovoljio Anđeliku: vratiti mir u srce viteza de Lomenie-Chamborda.Vrtjeli su se u krugu. No ona se ipak nadala da ti dijalozi nisu bili uzaludni. Rasprave s Lomeniejem pomogle su joj da bolje razazna onu tajnovitu ličnost koja čak i mrtva utječe na njihovu sudbinu. Stekla je mišljenje koje joj je pomoglo da sačuva hladnokrvnost jer je čak i u tom novom mitu koji se stvorio oko njega vidjela sve manje snage, a sve više slabosti. S obzirom na sve što je saznala o njemu, učinio joj se sužnjem mračnih poriva, poput bika čija je ljepota uvijenih rogova, njegov ponos, ujedno i zamka koja ga upropaštava kad se zapletu u grmlje iz kojeg se ne mogu izvući.Njegova pripadnost isusovačkom redu, čija moć neprekidno raste, sve je još otežavala. Stvoren od elite svih naroda, bio je to red vrhunskih zamisli i filozofskih razmatranja. No u obrani ustanovljenih zakona i Božjih zabrana bila je to Božja

vojska, rimska vojska, a to znači - papina vojska. Nije li u svakom stoljeću neki vjerski red predstavljao misao svog vremena i njegovu ideološku boju, da tako kažemo? U stoljeću u kojem je Anđelika rođena to je bio isusovački red. U njima su se ujedinjavali moderni tokovi s bitnim neprihvaćanjima novoga.No kad je razmislila o tome, nije bila sigurna da je Sebastien d'Orgeval bio »pravi« isusovac, kao njezin brat Raymond, primjerice. Oni su jaki i lukavi, ali ne baš tako licemjerni i nesnošljivi.Prije bi ga optužila da je iskoristio svoju pripadnost isusovačkom redu kao krinku.Vidjela ga je kao zapletenog u staro korijenje, kako baca sjenu drevnih prokletstava na tu djevičansku zemlju, kako odbija struje budućnosti koje bi mogle roditi taj Novi svijet, a tko god bi se našao u toj sjeni gubio je priliku da izbije na to novo svjetlo.Bila je to borba između onoga što donose oni, Joffrey i ona, i onoga što je branio on u naponu svog surovog osobnog autoriteta.Ostatak svijeta nije sudjelovao u toj odluci. On je htio samo osvetiti se. Kome se osvetiti? »Tebi?... tebi?...« - dovikivao joj je unutarnji glas. »Ali zašto? Što sam učinila?...«Pod varljivom krinkom svetosti Sebastien d'Orgeval vodio je jalovu borbu koja se ticala samo njega i njegovih vlastitih delirija, a iza te bitke možda se mogla nazrijeti samo opaka sjena Demonke. »Vjerojatno ju je poslao k nama u svojoj službi... Ali to je proturječje. Ona je njime vladala, ona je uvijek vladala njime, još od nježnog djetinjstva.«Razmišljala je o tom izrazu: nježno djetinjstvo.I s jezom je zamišljala troje proklete djece u šumovitim dolinama mračne Dauphineje. U toj pripovijesti sve je mračno.Oni koje su d'Orgeval i Ambroisine privukli u svoje brazde propadali su i bludili... Zar to Lomenie ne vidi? Pomislila je na rečenicu koju je malteški vitez izgovorio onoga dana kad joj je poklonio mali luk sa strelicama.»Volimo darivati nevinost. Samo ona to zaslužuje.«Toliko suptilnosti i profinjenosti kod muškarca raznježilo ju je. Danas je ona izblijedjela, isparila. Isusovac je bacio svoju sjenu poput otrovnoga drveta na one koje je htio osvojiti čak i iz groba.Zima u Quebecu činila joj se poput razdoblja blaženog prijateljstva i radosne slobode. Unatoč nekim iskušenjima, pogreškama i ludostima, iz tog razdoblja proizišlo je mnogo dobra.Nije bila sigurna može li izbjeći nespretnosti. Bila je to živa rana.Najmanja riječ ili nebrižno izrečena aluzija mogla je postići posve suprotno od onoga što je željela.Naslućivala je da su mu nepodnošljive riječi ljubav i užitak, jer je sebi zabranio ljubav; možda je radi više ljubavi mogao otići od nje i rastati se s toliko vedrine i dostojanstvene mudrosti.U nekim trenucima podsjećao ju je na Bardagnea.Nije se pomirila s tim da je pao i izgubio svoju auru.No morala se pomiriti s tim da više ne može s njim razgovarati o svim osjetljivim i zanimljivim pitanjima kao što su činili nekad, kad su bili bliski kao brat i sestra, kao zaljubljeni prijatelji, slobodno i čarobno.Reklo bi se da mu je volja slomljena. Poznavala ga je kao energičnog, lucidnog i čvrstog pred ljubavnim iskušenjima, tako sigurnog u svoje čine otkad je u Katarunku sklopio savez s njima, a i poslije toga, kad je prije njih otišao u Quebec i borio se protiv suprotnih mišljenja, jamčeći za njih svojim ugledom; a danas, on je poput broda bez busole.Nekoliko sati prije odlaska pogledala ga je gotovo sa suzama u očima i upitala ga:- Jesam li vas izgubila?Opet je promijenio izraz lica i moglo se reći da je dah svježeg vjetra rastjerao nezdrave pare koje su gušile njegovu dušu.

- Oh, prijateljice moja, ne! Ta što vam pada na pamet? Kako da živim bez vas? Ili barem bez misli da čuvate svoje prijateljstvo prema meni, da postojite i da ponekad pomislite na mene, draga i mila prijateljice. Ali, shvatite da patim od nepravednih udaraca koje mi je zadao vrlo dragi prijatelj.»A oni koje je zadao meni, također nepravedni i opasni, od njih ne patite?« - zamalo mu je odvratila.No suzdržala se, uvjerena u taštinu te svoje pomisli. Štoviše, nije bilo u njezinoj naravi da popušta vjetrovima predrasuda za koje je posumnjala da im je podložna. Ima neke skromnosti i osobite gordosti u šutnji nekih bića o ranama koje su im zadane. Bila je poput vitezova iz legende koji su suosjećali s tuđom nesrećom, priskakali im u pomoć, osuđivali nepravde koje su im nanesene te se svečano i velikodušno zaklinjali da će rasjeći tuđe neprijatelje, ne misleći na one koji vrebaju na njih i zaboravljajući svoju vlastitu sudbinu.»S onu stranu legenda« - pomisli ona - »bolje je biti svjestan da je naš oklop vrlo šupljikav i da unutar njega teče krv. Uvijek dopustim da me gane sudbina mojih prijatelja, a oni to iskorištavaju ne brinući se za udarce koje nam zadaju ni za tugu koja nas obuzima. Misle da smo dovoljno jaki i da se možemo uzajamno tješiti i sami sebe braniti.«- Niste me čak ni pitali za vijesti o Honorini - odreza mu ona iznenada. - Gospodine viteže, zadajete bi bol. Vaša promjena u ponašanju može samo uništiti ono što branite, a moram još optužiti vašeg isusovca da je uzrok tome. Upravo sam ostavila svoju kćerkicu na brizi majci Bourgeoys i neću je vidjeti punu godinu dana, a tijekom ovog putovanja, iz razloga koji nisam posve razabrala, ali u kojemu nema ničega imaginarnog, Nova Francuska pokazala mi je svoje zlo lice. Potražila sam vas u Montrealu da bih u vama našla utjehu, a vi ste mi pobjegli. Rastužila sam se i otplovila niz rijeku; dugo se neću vratiti. Zar je to bio trenutak da mi date naslutiti da sam izgubila vaše prijateljstvo? Kao da mi je moglo biti svejedno! Potcijenili ste moju vezanost za prijatelje, koja je, nažalost, moja slabost. Ponašali ste se prema meni kao da sam proračunata diplomatkinja. Nisam. Ja sam samo žena... i trebalo bi vas biti sram što ste napustili prijateljicu poput mene, koja vas je izliječila, spasila i koja je bila dovoljno glupa da vam posveti svoje prijateljstvo zato što vas je smatrala šarmantnim, a vi ste mi iskazali takvu kivnost, mržnju, da...On je prekinu, uhvati je za ruku i strastveno je poljubi.- Istina je, imate pravo, oprostite mi! Oprostite mi tisuću puta! Preklinjem vas. Moje ponašanje ne može se opravdati. Znam da ste uvijek bili na strani dobra, nisam ni sumnjao u to.- Znači li to da, unatoč svojim vrlinama, vaš sveti mučenik, naš protivnik, ipak nije postupao s dovoljno milosrđa u svojim djelima protiv nas? Priznajete li to?Željela je da se izjasni, da odluči pogledati situaciju u lice i izabere. Uništavala ga je neodlučnost i dvojba.- Istina je - reče on. - A ipak, možda je u njemu bilo i dobrote...- Dosta! - prekinu ga ona. - Razočaravate me zato što ne želite prestati mučiti sama sebe.Vidjevši da drži ruku na prsluku, ona pomisli da joj želi pročitati još koje pismo oca d'Orgevala.- Dosta, kažem vam. Ne želim više čuti ni riječi o tom čovjeku.- Ne radi se o njemu!Slijedio ju je dok je išla prema obali kako bi se popela na palubu Duge; uhvatio ju je za ruku gotovo se smijući.- Prevarili ste se što se tiče mojih nakana, čak i vi, gospođo. Znajte da sam u Montrealu posjetio vašu malenu Honorinu u Kongregaciji naše Gospe i da vam nosim pismo od Marguerite Bourgeoys koja vam potanko piše o maloj gospođici.Anđelika se trgnu, gotovo ga zagrli i odmah mu živo predbaci što je čekao taj trenutak da joj prenese tu dobru vijest.

Uhvatio se za grudi i priznao da su premorenost i tegobe puta prouzročile svojevrsnu utrnulost pamćenja te je zaboravio poruku koju je donio. No ipak se prisjetio. Ne bi otišao a da joj ne preda taj svitak koji joj govori o djetetu. Vjerovala mu je samo napola. Sumnjala je da ju je htio staviti na kušnju, zadati joj bol, uskratiti joj radost da bi joj se osvetio. No to je tako malo sličilo na njega. Njegova hipohondrija bila je teža no što je vjerovala. Nije se začudila saznavši da je Marguerite Bourgeoys potražila viteza u sulpicijanskom samostanu i zamolila ga da odnese pismo o Honorini njezinim roditeljima prije no što odu iz Nove Francuske. Svojim autoritetom navela ga je da pođe za njima.Bila je u pravu, jer se u tih nekoliko sati vidjelo kako se ponovno pojavljuje stari Lomenie, odlučan i ljubazan, koji joj govori o svojim susretima s malenom Honorinom kako samo on zna. Na kraju joj je dao i jedan list koji je malena učenica ispisala velikim slovima A, lijepo oblikovanima i pravilno poredanima; Anđelika ga je stavila u njedra poput ljubavnog pisma.Kad se približio trenutak rastanka, grof de Peyrac, koji se bio sklonio, donio je svoju poruku Honorini, veliki svitak zapečaćen crvenim pečatom, te zamolio viteza da ga pročita njihovoj kćeri čim stigne u Montreal. Priložio je i prsten koji je skinuo s prsta i poslao ga kćerkici da ga nosi sa sobom kao »znak prepoznavanja«. - Neka zna da smo uz nju.Anđelika je dopisala nekoliko riječi i povjerila vitezu dugu verbalnu poruku za Marguerite Bourgeoys te nekoliko igračaka za Honorinu.Vitez je zamolio da mu oprosti što je bio tako loš gost. Rana koju je zadobio na početku pohoda prema Cataracouiju oslabila ga je jer je izgubio mnogo krvi pa često osjeća svojevrsnu prazninu u glavi. A to je vjerojatno bilo istina.U posljednjem trenutku odglumio je da je još nešto zaboravio, ali to je bila samo šala na vlastiti račun koju je izveo da bi ih zabavio.Donio je veliku kutiju obloženu korom drveta, urešenu na indijanski način i stavio je na stol.Podignuvši poklopac, ugledali su niz drvenih, živo obojenih figurica koje je vitez počeo uspravljati i postavljati u skladu s njihovim činom; svaka je imala maleno postolje od kore drveta.Rekao im je da je saznao da je brat Luc iz franjevačkog samostana na rijeci Saint-Charles radio kao kipar prije no što se posvetio vjeri te izrađivao minijaturne vojnike za dječju igru; stoga je malteški vitez od njega naručio nekoliko drvenih vojnika kao znak sretnog rođenja malenog Raimon-Rogera de Peyraca. - Za vašeg najmlađeg sina - reče on Anđeliki i Joffreyu.Franjevac i on odlučili su neke vojnike odjenuti u odore kraljevih vojnika, koje su pobudile divljenje prije nekoliko godina kad je dvadesetak gardista bilo u pratnji gospodina de La Vandriea, državnog savjetnika za hitne poslove i poruke i posebnog kraljevog izaslanika. Sljedeće godine državni savjetnik je ponovio to putovanje - krznarski poslovi u Kanadi vrijedili su više od neugodnosti višetjedne plovidbe - i Lomenie nije časio časa da bi se kod njegovih časnika obavijestio o potankostima odora raznih četa Kraljevih vojnika, ugledne elitne vojne postrojbe koja je stoljećima čuvala francuske kraljeve i od čijeg su samog imena drhtali neprijatelji na bojnim poljima.Raznolikost i preciznost izvedbe figurica pobudila je opće divljenje. Prelazile su iz ruke u ruku.Bio je to dirljiv dokaz bliskosti grofa de Lomenie-Chamborda s njegovim prijateljima iz Wapassoua, usprkos njihovu ugledu nezavisnih osoba povezanih s francuskim i engleskim krivovjernicima.Tijekom zime grof de Lomenie nije žalio vremena kako bi pomogao pri oslikavanju malenih likova koje je izdjelao i iscizelirao brat Luc uz pomoć sina kipara i pisara Le Basseura.

- Naš najmlađi sin još nije prohodao - reče Peyrac - ali mogu potvrditi da je već dovoljno star da može cijeniti tako lijep dar i da će se on i njegova sestra dobro zabavljati gledajući ga i igrajući se njime; ako se i ne budu igrali rata, uživat će u ljepoti figurica.Gospodin de Lomenie priznao je da je proveo divne trenutke prošle zime u hladnom franjevačkom samostanu, pomažući bratu Lucu da dovrši malenu vojsku; naizmjence bi uzimali kist i pincetu i unaprijed se radovali veselju koje će osjećati dječačić kad ih bude postrojavao i njima manevrirao.Outtake, irokeški poglavica, priuštio je godinu dana mira sirotom vitezu time što je poslao oca de Marvillea s njegovom tužnom porukom na jug, u Novu Englesku.Zima, razdoblje leda koji sedam do devet mjeseci godišnje lišava pokrajinu Kanadu bilo kakvih vijesti, dobrostivo ga je držala u neznanju o tuzi koja ga je pogodila više no što je očekivao, iako je imao više vremena pripremiti se za nju.»Vidite, uvijek ćemo biti vaši prijatelji, a ni vi se niste odrekli nas« - govorile su mu Anđelikine oči dok se ljestvama od užadi spuštao u čamac koji ga je trebao odvesti do malenog broda od trideset tona kojim će otploviti u Quebec.Smiješio se.Smiješio se dok im je izdaleka mahao pozdravljajući ih.Anđelika ga je stisnuta srca gledala kako se udaljuje i naslućivala da će ga, čim više ne bude u njezinoj blizini, opet obuzeti skrupule, kajanje i grizodušje, koji će u njemu urezati trag duboke tuge koja je nalik na ljubavnu tugu, i to dvostruku, zbog žene koja je živa i prijatelja koji je umro. Ne mogavši služiti jednome a da ne izda drugoga, ne mogavši izabrati jednoga a da se ne odrekne drugoga, ne mogavši obraniti jednoga a da ne izazove propast drugoga, ne mogavši ih iščupati iz svoga srca i iz svoga života jer ih je volio strašću istodobno jednakom i različitom, usprkos molitvama, stezi, meditacijama, trapljenjima, ispovijedima, nije mogao skrenuti svoje misli s isusovačkog mučenika, svog voljenog prijatelja čiju je blisku prisutnost i dalje osjećao kako ga preklinje da nastavi njegovo djelo u slavu Boga i Francuske, a niti s nje, ženskog utjelovljenja svega što mu je zabranjeno, svoje prijateljice za koju nije znao kako da je nazove, ali njezina slika neprestano je bila u njegovu umu; kad bi netko izgovorio njezino ime, kad bi čuo smijeh nalik na njezin ili namirisao parfem nalik njezinu, ganuo bi se do suza, obuzela bi ga radost i nježnost sjećanja; vitez de Lomenie i dalje je bio rastrgan između dvije privrženosti, dvije dužnosti, dvije obveze.A sad mu je bez njezina tješiteljskog glasa valjalo prijeći pustinju, gdje je ubijena svaka nada, gdje nema Boga. To je najstrašnije iskušenje za onoga koji je posvetio cijeli život i sve zemaljske užitke nedokučivom Bogu.

DRUGI DIO

IZMEĐU DVA SVIJETA

7.

VRIJEME SNOVA

Napokon su podignuli jedra i otplovili iz Tadoussaca.Anđeliki je trebalo nekoliko sati da shvati kako je opet sama s Joffreyem, da su odvojeni od zemaljskih briga i slobodni na brodu, što joj se sviđalo više od svega.Ponovno su otkrili navike čije su čari već gotovo bili zaboravili.Kad bi bilo vruće, sjedili su jedno uz drugo pod nadstrešnicom koju su postavili na pramcu, a kad je kišilo, kad je vjetar bio prejak ili pak noću boravili su na krmenom balkonu na koji su gledali otvoreni prozori njihovih soba.Ispruženi na orijentalnim divanima, uživali su u razgovoru koji su vodili u miru i slobodi kakvu su rijetko mogli iskusiti.Imali su dragocjenu povlasticu: mogli su se odvojiti i raspirivati vatru nježnosti i žudnje.Kouassi-Ba posluživao ih je turskom kavom u malenim šalicama od finog porculana, urešenim arabeskama, iz kojih se moglo piti a da se ne oprže prsti. Sva ta ritualna oprema za kušanje kave podsjećala ju je na Orijent i vratila je na Sredozemlje, u Candie i na Maltu, o čemu je govorila s grofom de Lomeniejem.Predložila mu je da se vrati u Francusku i potraži pomoć i savjet kod svoje braće, hospitalaca Svetog Ivana Jeruzalemskog, koji se sad zovu Malteški vitezovi. No on je to odbio. Htio je ostati u Kanadi, gdje počivaju ostaci njegova prijatelja kojeg su umorili Irokezi.- Možda bi mu putovanje koristilo. A i sunce. Volim Maltu, njezinu lijepu svjetlost koja je obasjavala dvorane Velike bolnice. Bolesnike su posluživali u srebrnom posudu. Posjetila sam ljekarnu i kiruršku dvoranu. Potom smo u utvrdi vidjeli kako vijore ratni barjaci svih galija Malteškog reda, spremnih isploviti na more i boriti se protiv barbara.Ona iznenada zastade. Joffrey vidje kako se hvata rukama za glavu i mrmlja.- Gospode! Pa to je bio on!Ostala je tako, obuzeta prisjećanjem koje joj je izmicalo.- Henri de Rognier - reče napokon visokim glasom.Joffrey de Peyrac nije prekidao njezinu zamišljenost. Bilo je to dugo putovanje u prošlost. Anđelika se prenijela u Salem, kad ju je odmah po rođenju blizanaca skrhao napad malarije.Izmučena tom groznicom kojom se zarazila na Sredozemlju, povjerovala je da se vratila u Alžir, u doba kad je bila zarobljenica Velikog eunuha Osmana Ferađija, vezira Mula Ismaela, marokanskog kralja za kojeg su je kupili6. Iluzija u deliriju bila je tako jaka da je mislila kako još nije pronašla Joffreya. Prepoznavala je ulice bijeloga grada kojima su je vodili muslimanski stražari. Na jednom križanju vidjela je kako gomila nasmrt kamenuje jednog od redovnika-ratnika zarobljenih zajedno s njom na malteškoj galiji, koji joj je - u snomorici - doviknuo: »Ja sam vas prvi poljubio.«Došavši k sebi, u Salemu, u Novoj Engleskoj, u naručju Joffreya de Peyraca, tu nesuvislu, baroknu scenu pripisala je omami groznice. Je li se kamenovani vitez doista zvao Henri de Rognier? Zbrka više i nije bila tako barokna.S naporom se pokušavala prisjetiti.Henri de Rognier?... Da, sad je posve sigurna. Doista se tako zvao jedan od vitezova s kojima je putovala na malteškoj galiji kad je tražila Joffreya po Sredozemlju.Anđelika podignu glavu.Uzbuđeno je ispričala svom suprugu anegdotu koju joj je ispripovijedao grof de Lomenie-Chambord, kao i njezin nastavak kojeg se upravo prisjetila; nije bila

6 Anđelika neukrotiva.

prepoznala paža iz Poitiersa, svog starog ljubavnika, u odori Malteških vitezova, crvenoj tunici s križem.- A on? Je li on mene prepoznao? Bilo je to mnogo godina kasnije i putovala sam kao markiza du Plessis-Belliere. A on je znao samo moje ime.- Budite sigurni da vas je prepoznao. Oči poput vaših ne zaboravljaju se.- Nije nijednom aludirao na naš davni susret. Barem ja to nisam primijetila.Pa ipak, nešto je moralo prostrujati među njima da bi joj se godinama kasnije pojavilo u groznici i stavilo mu u usta riječi koje tada nije želio izgovoriti.Nije se mogla prisjetiti njegova lica, već samo vitke siluete kraj zdepastijeg obrisa drugog redovnika, zapovjednika galije.- Moja ravnodušnost nedvojbeno ga je odvratila od nakane da me podsjeti na tu lakomislenu uspomenu. Tada ste doista za mene postojali samo vi. Bila sam spremna suprotstaviti se svim opasnostima da bih vas pronašla.Ponovno se zadubi u razmišljanje, odmjeravajući snagu uspomene na sirotog Henrija de Rogniera i na druge svoje avanture. Vivonne, Bardagne, čak i Colin...- Jesam li doista tako »zaboravna« kako me je optužio Claude de Lomenie, osim kad se radi o jednome muškarcu... vama?- Ja vas neću optužiti za to... Ako sam ja taj jedini. Prisjećajući se žarke nade koja ju je tjerala da se ludo suprotstavlja opasnostima kojima je mogla biti izložena žena sama u Sredozemlju, ponovno je proživljavala etape toga puta. Na jednoj od njih, u Candieu, našla se u blizini tajanstvenoga, maskiranog Rescatora.U smućenosti koju je tada osjećala nije prepoznala ni njega. Ta nezgoda zbog koje su se opet tragično razdvojili ostavila joj je gorčinu u sjećanju.- Tako sam željela vidjeti vašu palaču ruža u Candieu. Mučila me je nostalgija, a tad me je kupio taj maskirani gusar. Ali pobjegla sam. Kakva glupost, kad pomislim na to! San o sreći bio je tako blizu!... Ne! Ipak ne mogu reći da je to bila glupost. Stari Savary i ja izveli smo taj bijeg s toliko tvrdoglavosti! Nije li dužnost roba da pokušava pobjeći?On prasnu u smijeh.- To je doista nalik na vas! Kako na to nisam tad pomislio? Zar sam bio zaboravio tko ste? Zar sam zaboravio vašu naprasitost, vašu žarku odlučnost pred svim izazovima? Zar sam vas tako slabo poznavao? Nisam vas dovoljno dobro shvaćao otkad smo se bili razdvojili. Ne znam. Htio sam poreći tu ljubav koja je vladala mnome. Prevario sam se želeći zamijeniti vašu sliku drugom, slikom površne i ravnodušne žene. I bio sam kažnjen zbog toga.On joj poljubi ruku. Oboje su se smiješili. Bili su sretniji no što bi to mogli izraziti riječima. Promatrali su brazdu broda koji ih je nosio niz dugu mutno srebrnastu struju Svetog Lawrencea. Oslanjali su se jedno o drugo, a ponekad bi se poljubili. Tek rijetko bi osjećali dovoljno mira u sebi da uzmognu prekinuti tijek uspomena. Bila je to osjetljiva tema i dugo su se bojali da će se povrijediti ako je dotaknu.- Imate pravo, ljubavi moja - reče ona. - Tražila sam vas. No tad možda još nismo bili zaslužili svoj ponovni susret. Bili smo puni gordosti.Ona prstom prijeđe preko brazgotina na tom licu, tako joj dragom.- Kako nisam prozrela tko ste vi, unatoč tom skupu odurnih gusara i toj tržnici roblja na koju ste i vi došli odabrati predmet svojih užitaka? Kako vas nisam prepoznala pod vašom maskom, usprkos bradi, po vašem sigurnom nastupu? Bila sam izluđena. I ja sam kriva. Kako vas nisam prepoznala po vašem pogledu i dodiru ruke? Danas sam bijesna što sam bila podložna takvom sljepilu. Ali zašto se niste odmah predstavili?- Ondje? Pred svim tim morskim razbojnicima i raspusnim muslimanima koji su došli na tržnicu ženskog robija u Candie? Ne, nisam se mogao odlučiti na to. Osim toga, doista sam se bojao i vas. Bojao sam se našega prvog pogleda, strepio sam hoću li shvatiti da sam vas izgubio zauvijek... da ste zavoljeli drugoga, možda kralja, zacijelo upravo kralja, i što će vam onda suprug kojeg više nema, koji je izgnan ili je barem

otpadnik u kršćanskim kraljevstvima i u očima vašeg versailleskog svijeta. Bili ste neobjašnjiva i negoznata žena koja se preobrazila daleko od mene. I bez mene. Žena u procvatu ljepote, odvažnosti, nezavisnosti, a ne gotovo dijete koje sam upoznao u Toulouseu, žena čija me krhkost pogodila u srce čim sam je ugledao na podiju, pobijeđenu i izloženu u njezinoj nagosti. Ali to je prošlo. Ostavio sam vas kad ste bili tako mladi pa je bilo neizbježno da u onoj velikoj dami koja je nosila ime drugog muškarca, vidim zaboravnu i ravnodušnu suprugu.- Da nije bilo jedne činjenice: vi ste zauvijek zarobili moje srce. Ali, budući da ste sumnjali u sve žene, sumnjali ste i u mene. Niste htjeli pomisliti da sam pošla na to ludo putovanje protiv kraljeve volje samo da bih vas pronašla. Moju nerazumnost što sam pošla na opasno putovanje pripisali ste hiru.- Kako sam mogao i zamisliti da bi jedna žena mogla dati takav dokaz ljubavi?- To je vaša slaba strana, unatoč vašoj znanosti o ljubavi koju ste učili od trubadura. Morali ste još mnogo naučiti, vrli gospodine. Zar niste znali što ste mi značili od Toulousea?- Valjda mi je nedostajalo vremena da to shvatim i da se uvjerim u to. Strast je tako kratkotrajna, a vjernost tako neumjesna. Bit ljubavi je teško uhvatiti. Ostvarivati ljubav svakoga dana, cijeli život, vrlo je teško u našem životu koji moćnika obasipa udarcima njemu ravnih, a siromahe i progonjene tjera da se bore za preživljavanje. Tek kad sam vas izgubio, tek kad su vas oteli od mene, shvatio sam da ste za mene bili jedinstvena među svim drugim ženama. Trubaduri nisu sve rekli. No nagovijestili su da je ono bitno neizrecivo. Tome me je poučila tama tamnica i progonstva koja je izbrisala moj prošli život i zauvijek me lišila vašeg prisuća.- Bez obzira na to što ste me htjeli zaboraviti ploveći od otoka do otoka i od palače do palače, sve do otomanskih dvorova...- Priznajem da je to bilo dugo putovanje puno skretanja i obrata. U početku nisam smatrao da će mi toliko dugo trebati da bih vas prebolio, a pogotovo ne da ću jednoga dana shvatiti da vas nikad neću preboljeti, da nikad neće zacijeljeti rana koju ste mi nanijeli. Kad sam to shvatio? Istina mi se nametnula u nekoliko navrata. Možda kad mi je Mezzo-Morte u Alžiru dao da biram: odat će mi mjesto gdje ste zarobljeni ako više ne budem njegov suparnik na Sredozemlju? Ili kasnije, kad mi se u Meknesu u snu učinilo da sam predvidio vašu smrt i konačan rastanak od vas? No znao sam da je od svih dvojbi bilo gore to što vas više nikad neću vidjeti. »Kakva žena, prijatelju moj!...« - rekao mi je Mula Ismael, obuzet bijesom, divljenjem i žaljenjem. Bili smo ondje kao dva gospodara, dva moćnika u barbarskim i levantskim zemljama, a nad nama je lebdio duh robinje nezaboravnih očiju, mrtve negdje na pustinjskim stazama. Pogledali smo se i znali smo da ne vjerujemo u tu smrt. »Alah je velik« - rekao mi je. Odbili smo konačnu presudu jer smo se osjećali odveć slabima i pogođenima.Anđelika ga je pozorno slušala, suzdržavši osmijeh; vizija skršenog Joffreya i Mula Ismaela činila joj se zabavnom.Prasnuli su u smijeh i zagrlili se, obuzeti silnim osjećajem pobjede: danas se grle, ispunjeni radošću, uživaju u djeci, bogatstvu i uspjesima, okruženi su odanim prijateljima, daleko od pozornice tih tragičnih događaja kojih se prisjećaju, pa im je sve čak i sivi dekor velike sjeverne rijeke iza čijih se udaljenih obala uzdižu planine obrasle crnim šumama, pod nebom punim teškim oblaka, čije su vode uzburkane i neznano duboke, što je sve stvaralo okružje posve suprotno blistavom i šarolikom Sredozemlju, bilo ugodno i ohrabrujuće te je potvrđivalo njihovu sigurnost da će jedno u drugome naći svoj ostvareni san i beskrajnu sreću.

8.

PREMA MORU

Anđelika je željela da to putovanje potraje vječno, što je značilo da uživa u svakom trenutku. Plovidba Svetim Lawrenceom usamljivala ih je. Kad bi susreli brodove u prolazu, morsko prostranstvo nije bilo posve pusto, ali to je bilo toliko drukčije od pristajanja na obalu. Nekoliko dana - ili tjedana - živjet će izvan vremena. Ponekad bi ih pozdravili izdaleka. Neki su hitali da stignu u Tadoussac, gdje je počinjala kanadska pustolovina, a drugi su kretali preko oceana i njihove prave nevolje započet će tek nakon Terre-Neuve7.Neki su pretrpjeli oluje i bili u opasnosti od brodoloma, neki naseljenici su umrli od skorbuta, a neki će putnici za Stari kontinet odlučiti da ostanu.Plovidba je davala veličajnost danima. Svaki putnik koji ju je iskusio bio je pun uspomena. Plovili su između dva svijeta, između budućnosti i prošlosti. Čudili su se svemu što se može dogoditi na toj rijeci, toliko širokoj da se činilo da brodovi na njoj besciljno blude, a obale se uglavnom ne mogu vidjeti.Anđelika je na palubi spavala dubokim i sretnim snom. Ljuljanje plovidbe i vlaga maglovite noći prigušivali su buku i ona je utonula u dubok san, no ipak se probudila nekoliko puta tijekom noći i mislila na radost življenja koje smo svjesniji u mirnim razdobljima, a potom bi opet zadovoljno usnula kraj njega.Probudivši se toga jutra, osjetila je da je brod usidren, premda je dan još davno svanuo. Kroz otvoren prozor dopirao je miris zapaljenog drveta na obali, gdje se sušila riba.Uspravila se u postelji i kraj sebe na jastuku opazila maleni predmet, kutijicu od fine kože ukrašenu zlatom, a kad ju je otvorila, unutra je otkrila sat najljepše izrade, što je bilo očito unatoč njegovoj sićušnosti. Nikad nije vidjela tako savršen rad. Kazaljke su predstavljale dva ljiljanova cvijeta, a kućište od plavog emajla bilo je ukrašeno zlatnim cvjetovima.Vrpca od plave svile omogućavala je da ga se nosi kao ogrlicu. Znala je da je to bilo u modi u Parizu.Ona se podigne i ode na balkon.Duga se usidrila u podnožju rta čiji se vrh gubio u slojevima magle. Nebo je bilo nisko i prizor je podsjećao na tmurne gravure koje prikazuju bijedu brodoloma ili raskalašene gusare pod strmim obalama oko kojih lete raznolike morske ptice.No kakvo god bilo vrijeme i prizor, Anđeliki se sve činilo ugodno i lijepo.Pridružila se Joffreyu na mostu.- Kojem događaju dugujem vaše zanosno prisustvo ovog jutra? - upita ga ona.- Jednoj zasjedi koja mi je ostala u ružnom sjećanju. Nisam je mogao zaboraviti jer ste mi na ovom istom mjestu jedne mračne i prijevarne noći darovali moj vlastiti život kojeg su me moji neprijatelji još jednom pokušali lišiti. Čudom ste stigli na vrijeme i ubili ste onoga koji se spremao umoriti me: grofa de Varangea8.- Sjećam se: La Croix de Mercy!»To je dakle bilo ovdje?« - pomisli ona i radoznalo pogleda obalu na koju se iskrcala te noći. To mjesto odavalo je turoban dojam. No nešto se ipak kretalo na žalu unutar trokuta koji je ograničavalo drveće što je svojim korijenjem sprečavalo odrone zemlje na toj strmini.Indijanski kanui počivali su na obali, napola izvučeni na pijesak, a nekoliko stotina hvati dalje ljuljuškala se barka s dva jarbola.

7 Newfoundland. Prim. prev.8 Anđelika i urota tame. Prim prev.

Mornari, europski Francuzi, došli su se opskrbiti izvorskom vodom. Malo dalje, Indijanci su trgovali sa zapovjednikom brodića. Cijelom duljinom rijeke cvjetala je trgovina krznima.Nalazili su se na čistini u pustoj zemlji, Labradoru, punom neprohodnih šuma i močvara iz kojih se dižu pramenovi magle i plaze prema površini rijeke.Najbjednija od svih bila su tamošnja plemena planinskih Indijanaca koji su lovili uz obale divljih i zaleđenih voda. Uvijek su bili obavljeni oblakom crnih mušica i mačetom su se probijali kroz neiskorjenjivo grmlje u kojem bi ponekad zablistalo zlato ljutićeva cvijeta. Ništa nije moglo jače ispuniti srce tjeskobom od pogleda na to mjesto.Na obronku je bila kućica trgovačke ispostave i kapelica, obje napuštene. Tu je grof de Varange, gonjen vizijom demonke, zakazao sastanak s grofom de Peyracom hoteći ga ubiti.Anđelika uhvati supruga za ruku. Nevjerojatna sreća omogućila joj je da stigne na vrijeme. Ako postoji mjesto na kojemu su pobijedili duh tame, to je upravo ovdje. No prilika joj se učinila pogodnom da se podsjeti razgovora koji je nedavno imala s policijskim poručnikom u Quebecu.- Garreau d'Entremont i dalje istražuje nestanak tog Varangea. Prema uputama nove policije, mora pronaći leš, pa čak i kad se radi o zloglasnom Sotoninom podaniku.Koračali su po mostu.Pod njegovom zaštitom blijedjela su razočaranja i nevolje iz Quebeca te se pretvarala u malene zadjevice čiji razvoj i rješenje su odloženi »za grčke kalende« tim dugotrajnim i sporim putovanjima poruka u kojima se tražila istraga. Policijski poručnik ju je odgodio dok ne uzmogne razgovarati s njezinim suprugom.Kako ih je zaustavljanje u zaljevu La Mercy, gdje je proteklih stotinjak godina bila trgovačka postaja i kapelica, navelo na spomen zlokobnog Varangea, posljednjega demonkina izaslanika koji je trebao spriječiti njihovo napredovanje, govorila je o pozivu kojem se morala odazvati. A radilo se opet o istome.Policijski poručnik ispravno je nagađao što se tiče Varangea. Intuicija mu je kazivala da kod njih, putnika iz Akadije, valja potražiti rješenje tajne, a i da je ta tajna povezana s brodolomom Jednoroga i nestankom vojvotkinje de Maudribourg koju su očekivali u Quebecu, a ona je s Kraljevim djevojkama isparila negdje na obali Francuskog zaljeva.- Tvrdi da su članovi dobrotvorkina društva nestrpljivi i da Francuska traži potankosti o potapanju Jednoroga i vojvotkinjinoj smrti.Ispričala mu je kako je, da bi mu ispunila želju i dobila na vremenu, uz pomoć Delphine du Rosoy načinila popis preživjelih Kraljevih djevojaka.- Jesam li pogriješila? - Ne.Treba li mu reći za Delphinine sumnje o zamjeni osobe koja dovodi do zaključka da vojvotkinja de Maudribourg nije mrtva i da bi se opet mogla pojaviti? Šutjela je, jer što je više o tome razmišljala, to joj se više činilo »bez glave i repa«.U Gouldsborou je ispitala Colina i pouzdano saznala što se dogodilo sestri Germaine Maillotin. Potom je pisala Delphini da je ohrabri i umiri.Koračajući uz Jofrreya po brodskom mostu na kojem je sve bilo mirno i uređeno, nije bila spremna neutemeljeno raspravljati o himerama. Joffrey se toliko trudio da je utješi i vrati joj njezin neusiljeni humor.Razmišljajući o njezinu razgovoru s policijskim poručnikom, pokušavao je otkriti njegovu ohrabrujuću stranu i umanjiti uzaludna zanovijetanja pristigla iz Pariza.Tko god bili pojedinci koji dolje raspiruju aferu s Jednorogom i njegovom vlasnicom, gospođom de Maudribourg, on im je poricao moć provođenja istrage u Novom svijetu koja bi sa sigurnošću mogla odrediti što se doista dogodilo.Joffrey je procjenjivao da se gospodin d'Entremont ispod svoje osorne vanjštine pokazao pouzdanim prijateljem. Nije li dao naslutiti da će odlagati optužbu što dulje

bude mogao? Njegova funkcija prisiljavala ga je da traži ubojice tog odurnog Varangea.Anđelika je dobro učinila što mu je dala popis Kraljevih djevojaka koji će moći baciti gladnim psima. To će mu pomoći da još malo odgodi proces.Kako se čini, uopće mu se nisu sviđali ti pariški čangrizavci zbog kojih se usred ljeta morao vratiti iz svoje ladanjske kuće i još jednom biti neugodan prema gospođi de Peyrac, za koju je njegovao nježne osjećaje.- Ne bih rekla da je tako - usprotivi se Anđelika, koja se nije rado prisjećala svojih susreta s tim »nadutim veprom«.- Onda recimo da voli razgovarati sa zavodljivom ženom za koju zna da će ga pokušati udobrovoljiti i istodobno mu lagati u lice, a da joj on to neće moći zamjeriti.Njezino srce bilo je rastrgano između razdraženosti i divljenja.- Jadni Garreau! Morao se upustiti u hladno čitanje »Malja za vještice« kako bi upoznao praksu crne magije koja dovodi do krvnih zločina i tako bolje shvatio ubojice i trovače. Kako bi okončali inkvizicijsku pomamu, moderni sudovi su tražili »materijalne« dokaze i policijski posao bivao je sve težim.Valjalo je naučiti boriti se protiv Sotone ljudskim silama, naime, boriti se ljudima protiv ljudi, jer je zlo u njihovim pokvarenim srcima. Zato Garreau d'Entremont nije htio olakšati posao onima koji su iz Francuske tražili da im pošalje izvještaj o takozvanoj dobrociniteljici čiji su dolazak u Kanadu pripremili njezini prijatelji La Ferte, Saint-Edme, Varange i ostali, koje je smatrao moćnicima izgnanima u kolonije iz obzira prema njihovim titulama. Strast trovanja da bi se riješili problemi širila se poput kuge.Dobro su se zabavili one noći na Svetom Lawrenceu koje se prisjećala; dok su, omamljeni vinom, govorili o ljepotama Versaillesa, o svečanostima koje se ondje priređuju, veličajući zadovoljstva života u tom blještavom društvu od kojega ih odvaja cijeli ocean, ona je nenadano uzviknula: »A što je s trovačima?«Prasnuli su u smijeh kao da je to bila duhovita šala. Baš su se imali čemu smijati! Kao da je manje tragično umrijeti na Dvoru od trovačke ruke nego biti ubijen bodežom u mračnim pariškim četvrtima.Ta čudnovata reakcija navela ju je da piše policajcu Desgrezu, pomoćniku gospodina de La Reyniea, kraljevskog policijskog poručnika. Napisano u hladnim kanadskim maglama studenoga, to pismo koje je odani sobar gospodina d'Arrebousta odnio u prave ruke, dalo je strpljivom lovcu oružje koje mu je bilo potrebno da bi raskrinkao one koje je želio raskrinkati.U toj poruci otkrila mu je sve: ime trovačica koje su sudjelovale u versailleskim zločinima, adrese njihovih malenih stanova diljem Pariza u kojima su primale svoje visokorodne klijente, ime one koja je »pripremila košulju«, Athenais de Montespan, kraljeve ljubavnice, te gospođice Desoeillet, koja je također godinama bila Mauvoisinkina posrednica.To pismo utjecalo je na tijek događaja. Pitala se kako ga je Desgrez iskoristio. No nije htjela razmišljati o tome.Nije željela pokvariti te lijepe dane na rijeci kad su mogli privremeno zanemariti ružnoću svijeta s kojim će se morati opet sukobiti.Kretnja kojom ju je Joffrey privio uza se značila joj je da slijedi njezine misli.Oni su zajedno i razumiju se. Dijele isto pijanstvo bivanja bliskim: on osjeća omamu njezina tijela u kojem se utjelovilo sve što on voli, a ona je prožeta zanosnom i vedrom radošću koju kadšto osjećaju djeca kad sunce sije, cvijeće miriše i ona znaju da su voljena. Bilo joj je dovoljno da osjeti njegov čvrst zagrljaj te više ne bi sumnjala ni u što. Njezin nemir bi se raspršio, a brige izgubile važnost. Živjela je pod zaštitom njihovih čarobnih noći u kojima se taj muškarac kojega je priznavala za svojega gospodara pokazivao tako blagim i brižnim, tako željnim ljubavi i njezinog milovanja, tako pažljivim u zadovoljavanju njezinim žarkih želja i pobudi njezinih zanosa i ludosti

kojih se nisu stidjeli i u koje se preobražavao njihov savez što ih je danju činio bliskima i oživljavao im srca.Otplovili su prema gostoljubivijoj južnoj obali i ondje potražili sidrište za noć u kojem će biti zaštićeni od udara vjetra.Na obali su vidjeli požnjevena polja. Prenosili su snopove i pravili stogove sijena. Žurba žetve na kraju kratkog ljeta, od koje je ovisila zima, svima je davala nepovjerljiv i mračan izgled. Nebo je bilo neprijatelj, ponekad vedro, a ubrzo bi ga prekrili teški oblaci. Vrele munje noću su davale nemušte znakove sve dok ne bi izbila oluja, često razorna. Drugi neprijatelj tih zemljoradnika bilo je neprestano ponavljanje neradnih dana u slavu rajskih svetaca.Pokušali su to promijeniti, kao putnici koji su otišli prema Velikim jezerima ili dalekom sjeveru, zanemarivši zabrane i izopćenja. Ali, živjeti u Kanadi i očuvati kožu od zime i opasnosti bilo je nešto drugo i zahtijevalo je sklad s nebom. Bilo je oluja kad bi se nebo prolomilo i brodovi bi plesali poput orahove ljuske po Saint-Guyu. Oluje na Svetom Lawrenceu bile su strašne poput oluja na moru.Putovanje se nastavilo pod čistim nebom.Što su se više približavali ušću rijeke, to su rjeđe vidjeli nastambe i obrađena polja.Rijeka se s obje strane proširila u beskraj, rasprostrta se, puna preljeva i odsjaja plavog neba, poput kositrenog bljeska velikih mirnih jezera.No mutne struje tekle su nasuprot brodskim pramcima i oblikovale crne vrtloge okrunjene bijelom pjenom.Tada su se približili obali koja je zračila divljom jednoličnošću neke divovske Bretanje, s obroncima i poljima obrubljenima crnogoričnom šumom.Najvažniji zakupnik u tom području bio je Tancrede Beaujard, prijatelj staroga Loubettea iz djetinjstva. Posjetio ih je na brodu i prisjećao se uspomena prvih doseljenika, kad brod one godine nije stigao do Quebeca pa je Champlain morao prepustiti brigu za život doseljenika milosrđu domorodaca. On sam, u dobi od deset godina, njegova sestra Elisabeth i Loubette, kojem je bilo jedanaest godina, bili su »smješteni« kod planinskih Indijanaca, što im je bila najdraža uspomena u životu.Rijeka se sve više širila. Zmaj je otvarao svoje golemo ždrijelo, zijevao i pljuvao otoke prije nego što se pridružio moru.

9.

MARKIZ D'ESTREE DE MIREMONT

Kad su prošli kraj gospodstva Mont-Louis, u okolici rijeke Matane, jedne od četiriju rijeka koje su se spuštale s gorja Chikchoks, iz magle je izronio brod za koji se činilo da pripada Kraljevskoj mornarici: nedvojbeno se skrivao u ušću rijeke. Zakosio je i poslao im znakove da je u nevolji.Ne bez opreza, Joffrey de Peyrac dao je ubrati jedra i poslao mu ususret jahtu, vrlo brzu i pokretljivu. Vjetar je bio tako povoljan da je bilo šteta skretati s pravca, a ne dopustiti da teži brodovi - primjerice Duga - produže istim pravcem. No grof je ipak primijenio zlatno pravilo Nizozemaca, mornara i trgovaca koji su uspjeh svojih ekspedicija diljem svijeta dugovali načelu da flota uvijek mora ostati na okupu.Manevrirali su uz glasne povike, mornari su se bacali na užad, penjali se uza snast i sočno psovali.Zapovjednik se malo potom popeo na palubu Duge: bio je to doista časnik Kraljevske mornarice, jer je nosio plavi kaput s crvenim posuvracima na rukavu, lentu od bijela satena, crne hlače, čarape od grimizne svile i crni pusteni šešir s perjem: tu uniformu propisao je ministar Colbert, ne toliko da bi obvezao mornaričke časnike da se lijepo odijevaju koliko zato da bi smanjio raskoš vrpci, prošivaka, perjanica i ostalih uresa kojima su se pokrivali. Ta reforma nije prošla bez općeg negodovanja. Kako da u bici

posada razlikuje časnike u svoj toj gužvi i pometnji? Kako da prepozna »svoga« zapovjednika? Uslijedila je nova odluka kojom se propisalo značenje različitim epoletama kojih se nitko nije htio odreći: od jedne do četiri, srebrne ili zlatne, označivale su funkciju i rang časnika.Cipele su bile crvene, a košulja i ovratnik bili su čipkani. Boja hlača mogla se odrediti po volji, kao i boja i visina perja na šeširu.U tome se pridošlica nije ustezao nadmašiti sve granice.Držeći ruku na balčaku mača, predstavio se: markiz Francois d'Estree de Miremont.- Prepoznao sam vaš barjak, gospodine - reče on i pokloni se vrlo nisko, lelujajući perjanicom svog trorogog šešira - i blagosiljem blagotvornost vašega dolaska. Vidjevši vas, moja duša će se umiriti, ne samo zato što znam da će me susret s vama spasiti iz teške nevolje, nego i zato što ću zadovoljiti radoznalost koju potiču priče o vama, kao i - on uputi još dublji poklon Anđeliki - o vašoj supruzi znamenitoj kako po svojim vrlinama i pothvatima tako i po svojoj ljepoti koja mi se otkrila, a mogu vas uvjeriti da je njome očarana cijela moja posada, sve do posljednjeg malog.Joffrey de Peyrac nije se dao ganuti tim laskavim izjavama i ostao je miran poput kipa očekujući nastavak. Časnik se začudio:- Ne pitate me, gospodine, gdje sam mogao čuti priče o vama i čijim uglednim ustima ih dugujem?- Ne dvojim o tome. Prema vašem jeziku i ponašanju cijenim da ste ih čuli na Dvoru.- Zadivljen sam! Ne mogu se nositi s vama, gospodine. Izgubio bih odviše perja. No niste me pitali iz čijih su usta potekle te riječi.Igrajući tu igru s osmijehom, jer ne bi ničemu služilo poremetiti navike tog dvoranina, Peyrac odgovori:- Bio bih preuzetan kad bih to nagađao jer znam da je kralj okružen mnoštvom rječitih savjetnika. No ako moram spomenuti samo jednoga, usudio bih se imenovati gospodina de Vivonnea, vašeg admirala.- Gospodine, pokazali ste se odviše skromnim. Riječ je o samom kralju. No istina je da se gospodin de Vivonne također veoma zanima za vas, no njegova dužnost je nadzirati sve što se događa na njegovim morima.Iz njegovog pogleda nije se moglo prozreti zna li za tajnu Vivonneovog boravka u Novoj Francuskoj ili ih je samo htio podsjetiti da mu visok položaj brata gospođe de Montespan daje veliku moć u kolonijama. Raznolika mimika puna neizrečenih aluzija tvorila je skriveni jezik plemenitih dvorana u kraljevoj okolini i protumačiti je bila je prava umjetnost.Tijekom tog uvoda brodovi su dolazili i prolazili, skupljali i razapinjali jedra, pokušavajući ostati blizu i teško se odupirući vjetru koji je puhao s kopna.- Gospodine d'Estree de Miremont, zacijelo ste primijetili da sam se spustio niz rijeku i da imam povoljan vjetar. Vrijeme me tjera da to iskoristim. Biste li mi bez okolišanja rekli čime bih vas mogao uslužiti? Jeste li pretrpjeli neku havariju? Nedostaje li vam pilot za plovidbu uz Rijeku svetog Lawrencea? Imate li nevolje s vjetrom koji mi je sklon, ali koji može spriječiti vaš put u Quebec?- Quebec? Ja ne idem u Quebec. Što bih radio u Quebecu? I on pokaza prema obali kretnjom koja je kazivala koliko mu malo znače svi ti seljaci koji žanju usjeve.Na tom ušću zadržao se zbog nemile nezgode. Počeo je pripovijedati o svom putovanju i svojim razočaranjima. Isplovio je prije dva mjeseca iz bretonske luke Brest, srca i duha usmjerena točno određenom cilju: trebao je otići na krajnji sjever, u područje na kojem svi kartografi crtaju nejasne obrise otoka i poluotoka ispunjenih djevičanskom bjelinom jer se nitko ne usuđuje naznačiti postojanje zelenila, a ponekad ni tla.Gospodin d'Estree bio je jedan od onih »ledenih luda« koji nisu oklijevali izložiti svoje lijepe odore francuske mornarice blještavom svjetlu dalekog sjevera. Bilo ih je više nego što se vjerovalo, tih odvažnih moreplovaca koji su putovali prema prozirnom

svjetlu sunca koje prelazi preko neba poput goleme ruže i nikad ne zalazi već blista na zaleđenim obalama poput dijamanata; nasuprot svakom razumu, na tim polarnim obalama tražili su nekakav Eldorado i kojekakva blaga.Na početku su se nadali da će pronaći put za Kinesko more i otkriti kraći put za trgovinu začinima. Potom su se počeli nadati da će pronaći zlato! To su nadoknadili otkrićem drukčijeg zlatnog rudnika, skupocjenih krzna u nepristupačnim tundrama sjevera. Za mnoge, te nerazumne ekspedicije nisu služile ničemu osim zadovoljavanju želje da se ide dalje, upozna nepoznata bića i zemlje, vidi nikad viđene krajolike i pojave o kojima se ništa ne zna.»Ledene lude«, polarni istraživači, bili su poseban rod moreplovaca koji su osjećali gotovo požudnu strast prema pustim ledenim obzorima na kojima su umirali od studeni, gladi i skorbuta.Usprkos svom kićenom jeziku i čipkanim ovratnicima koji su ga činili kraljevim dvoraninom, gospodin d'Estree odavao je da pripada tom rodu.Upravo se vratio iz Hudsonova zaljeva, gdje je prije šezdeset dana našao engleske i francuske stijegove te jedan zaboravljeni danski top, što je svjedočilo o neprestanim upadima zaljubljenika dalekog sjevera. Nije imao nevolja ni havarija. Vrijeme je bilo lijepo te je sredinom srpnja plovio kraj ledenih santi s vrhovima nalik na smaragd ili plavi tirkiz.No kad su kročili nogom na obalu prekrivenu oblacima crnih mušica žednih krvi, kakva krzna su pronašli! »Kakvo veselje, prijatelji moji!«Indijanci Odjibway i Nipissing, koji su se sjećali velikog kotla punog robe koji je Button objesio na drvo za lutajuće Indijance, izišli su iz šume. Gospodin d'Estree izvijestio je o utršku dvjesto tisuća funti najljepših krzna, ne toliko dabrovih, ali zato mnogo krzna polarne lisice, crne vidre, kune, nerca i samurovine.Posjetivši engleska naselja u vlasništvu Hudson Bay Company i Fort Rupert u zaljevu James te spalivši njihove nastambe, odlučio se vratiti.No, vrativši se pobjedonosno kroz Hudsonov prolaz i ploveći uz obalu u blizini rijeke Melville, naišao je na vrlo jak brod Njegova Veličanstva britanskog kralja koji je htio poći istim putem, a kad ga je zapazio, upitao se koji je to lisac poharao kokošinjac.Započela je potjera kojoj je brod gospodina d'Estreea, Neusporedivi, mogao pobjeći samo tako da prođe kroz tjesnac između Labradora i Terre-Neuve, što nije zadržalo njegova progonitelja. Nakraju francuski brod nije imao drugog izbora nego da se uputi prema ušću Rijeke svetog Lawrencea, teritoriju Nove Francuske na koji ih engleski brod ne smije slijediti a da ne povrijedi mirovni ugovor potpisan između dvaju kraljevstava.Da bi bio siguran, gospodin d'Estree zaplovio je uz rijeku Matane, tražeći sklonište u dubini francuskog teritorija. Želio je vratiti se u Francusku, ali pitao se ne čeka li ga neprijatelj i dalje na granici francuskog teritorija. Procijenio je da može lakše pobjeći ne bude li sam, pa je stoga zamolio gospodina de Peyraca za pomoć.- Gospodine - odvratio je on - morate shvatiti da unatoč želji da vas uslužim, ne mogu zapodjenuti neprijateljstvo s Britanijom koje bi me uništilo i možda me učinilo odgovornim za sukob Francuske i Engleske.- Ta ja to od vas i ne tražim, već samo da mi dopustite da se pridružim vašoj floti i da zajedno s vama prođem rt Gaspe. Mislim da me neće dalje tražiti. Pod pretpostavkom da me i dalje vreba i izlaže se opasnosti da se nađe u našim teritorijalnim vodama.Joffrey de Peyrac pristade.- Dobro. Ne bih mogao odbiti uslugu sunarodnjaku.Dok je pripovijedao, gospodin d'Estree bacao je kratke poglede prema svojim sugovornicima pokušavajući odrediti odobravaju li oni njegovu ekspediciju, jer je čuo mnoge glasine o njima, a ovo je prilika da sazna jesu li oni doista saveznici Engleza i simpatizeri reformacije ili je gospodin de Frontenac bio u pravu što ih je predstavio kao iskrene prijatelje i čvrst oslonac za Novu Francusku.

Iz uljudna dopuštenja gospodina de Peyraca da se smije sakriti među njegovim brodovima kao sunarodnjak nije mogao ništa zaključiti.Joffrey de Peyrac izbjegao je rasprave koje su mogle odrediti je li taj d'Estree bio u pravu kad je opljačkao i spalio postaje Društva Hudsonova zaljeva, čije je sjedište u Londonu, ali koje su uglavnom utemeljili kanadski Francuzi koji su prvi dospjeli na tu zemlju čija je povijest puna vrlo zapletenih podjela između Francuske i Engleske, kao i povijest Francuskog zaljeva na jugu.Rastrgan tim proturječjem, Joffrey mu se nije usprotivio, nego je priznao činjenice i nije krivio nikoga.- Čini mi se da vraški dobro poznajete te krajeve - primijeti francuski časnik sumnjičavo, jer je bio gotovo ljubavnički vezan za Hudsonov zaljev i njegove obale.Grof de Peyrac nasmiješio se da bi ohrabrio ljubomornoga i rekao mu da je na nedavnom putovanju prema izvoru Saguenaya dospio u krajeve oko Hudsonova zaljeva. Nije govorio o Irokezima koji su lako mogli na krvav način prekinuti »trgovanje« gospodina d'Estreea, kao ni o zemljovidima, crtežima i opisima koje je njegov najstariji sin, Florimond de Peyrac, donio s puta oko znamenita zaljeva u društvu Castel-Morgeatova sina.Plovidbu su nastavili zajedno. Gospodin d'Estree bio je više puta pozvan na ručak ili večeru na palubi Duge.Tijekom prvog obroka Anđelika je primijetila odsutnost gospodina Tissota, njihova glavnog kuhara. Njegov izostanak ponovio se i pri sljedećem posjetu francuskoga plemića te je htjela saznati je li ta koincidencija tek slučaj. U protivnom, već je naslućivala razloge. Glavni kuhar nije okolišao.- Moram paziti da me gospodin d'Estree ne prepozna. Često je na Dvoru. Pamćenje mu je zacijelo dobro.Stari časnik kraljeve kuhinje, čovjek o čijoj su prošlosti malo znali, morao je prijeći granice kraljevstva i preploviti mora kako bi izbjegao tužnu sudbinu što ponekad čeka sobara koji »previše zna«.- Kad ste bili s nama u Quebecu, imali ste priliku vidjeti osobe koje niste željeli, a čini se da se niste bojali čak ni onog visokorodnog gospodina koji se skrivao pod lažnim imenom.- Kuhari i poslužitelji u Versaillesu mnogobrojni su. Cijela vojska. Poznajem gospodina de Vivonnea jer sam ga posluživao jelima, ali on me nikad nije zamijetio među mojim kolegama. No gospodin d'Estree bio je intiman prijatelj plemića kojemu sam učinio neke usluge, a gotovo sam odviše kasno shvatio da me žele zaboraviti za sva vremena. Novac koji mi je dao za te usluge poslužio mi je za bijeg. Premda je proteklo mnogo vremena, ne bih htio da me prepozna. Nema mjesta na svijetu kamo bi se mogao sakriti čovjek koji zna što ja znam.- Razumijem vas, gospodine Tissot, samo se vi držite postrani. Vaši pomoćnici dobro su obučeni i obavijaju svoj posao na najbolji mogući način. Za nekoliko dana proći ćemo iznad Gaspea i ući u Zaljev svetog Lawrencea. Gospodin d'Estree napustit će nas i zajedriti prema Francuskoj. U svakom slučaju, mislim da nećemo morati odbijati engleski napad.Počela je drugim očima gledati govorljivog i ljupkog časnika kraljevske mornarice. Iza »ledene lude« skrivao se dvoranin. Kad završi putovanje i usidri brod, odjurit će u Versailles svojim prijateljima, utjecajnim ženama i svojim zaštitnicima.Intrige oko prijestolja bit će mu nužne bude li htio nova blistava i izdašna zapovjedništva.Incident s gospodinom Tissotom, koji se činio malo važnim, podsjetio ju je na snove koji su je mučili kad su prolazili kraj Mercyja i koji su prethodili Varangeovu atentatu.Jesu li one mračne priče o trovanjima dospjele na sud? Je li prošla ta moda?Prema onome što je rekao Vivonne, brat Athenais de Montespan, koji se čudio što ona o tome razmišlja s gnušanjem, i dalje traje praksa »pića u jedanaest sati« koje se poslužuje nametljivcima, starim supruzima i suparnicima u ljubavi bila je sveprisutna,

kao i svetogrdne »crne mise« za bogatstvo ili počasti, kupovina svakovrsnih vještičjih recepata i slično.»Svi to rade...« - rekao je, promatrajući je posprdnim pogledom, kao da je iz nekog njegova sela.U Florimondovim pismima koja je primila s Dvora, u kojima se potanko govorilo o dvorskim užicima, plesovima i spektaklima, nije bilo nikakvih aluzija. To je otkrivalo njegovu pristojnost koja ga je sprečavala da napiše ijednu rečenicu o takvim strahotama.Pismo ubija. Onaj tko bi lakomisleno potpisao pismo čijeg bi glasnika presreli izlagao se opasnosti da izgubi život.Riječi su manje opasne. One lete i raspršuju se, pogotovo ako su izgovorene između vode i neba, na brodu, u pustim predjelima dalekoga sjevera.Razmišljala je o tome da navede gospodina d'Estreea da joj povjeri neke tajne o dvorskim događajima, pazeći da neželjene uši ne čuju njihove riječi.No gospodin d'Estree ipak je bacio brz pogled uokolo kad ga je na kraju druge palube tihim glasom zamolila da joj kaže istinu o nemilosti gospođe de Montespan koju su mnogi glasnici iz Francuske nedavno proglasili konačnom.- Ne mogu to povjerovati! Vi, gospodine, koji živite na Dvoru, poučite me. Zar je Athenais de Montespan prestala tražiti pomoć od svoje proricateljice, ili se ona povukla zaradivši dovoljno novca i tako lišila svoje klijente magijskih usluga?Tad je gospodin d'Estree, pomalo zbunjen nenadanim upitom, bacio brz pogled oko sebe. Vidjevši samo maglu koja se prostirala do obzora, a jedini svjedoci bile su morske ptice u visinama, procijenio je da su dovoljno daleko od Versaillesa i ohrabrio se.- Obavijestite me, preklinjem vas! - ustrajala je Anđelika. - Ovdje sam odvojena od svega. Mene se ne morate bojati. Što bih vam mogla učiniti u ovoj pustinji? Ne pripadam nikakvoj koteriji. No shvatite da sam poput svake žene radoznala i zanima me što se događa u blizini Sunca, zanima me sudbina osoba koje sam dobro upoznala i koje ću ponovno vidjeti jednog dana, prije no što misle. Želim biti obaviještena, a vi znate da mi pisma koja primam ne mogu biti dovoljna. U listu koji može otvoriti bilo koji doušnik ne može se odgovarati na moja pitanja. Zabavite me i dajte mi uvid u ono što se priča ispod glasa. Bit ću vam zahvalna.Nakon kraćeg oklijevanja, dao je znak da pristaje. Shvatio je da joj se ne može usprotiviti. Njezin ugled na Dvoru i dalje je rastao, kao i ugled njezina supruga. Njihova dva sina privukla su kraljevu pozornost. Osim toga, sad doista nisu u hodnicima Versaillesa i on može pričiniti zadovoljstvo lijepoj ženi koja mu je navijestila da će se toga sjećati kad opet bude u kraljevoj milosti.- Dobro! Dopustite mi da vam kažem: ako su vam govorili o nemilosti lijepe Athenais, vaša pisma kasne - reče on. - Kad sam isplovio iz luke Brest, prošavši kroz Pariz kako bih dobio zapovijedi od ministra za kolonije, znao sam da se gospođa de Montespan, vaša prijateljica, vratila u Versailles pobjedonosnije no ikada. No njezina je vladavina donekle potamnjela. Prijestolje joj je uzdrmano. Priredila je kralju strašne scene. To čak nije prvi put da je bila u nemilosti. Prije tri ili četiri godine bila je više mjeseci prognana u Saint-Germain. I pogledajte to čudo! Vratila se i rodila kralju dvoje djece, jedno za drugim, koje je spreman priznati za prinčeve svoje krvi.- Vaše obavijesti me ne iznenađuju. Kralj se nikad nije mogao rastati od nje. Njezina ljepota i polet ga osvajaju.- I više no što mislite! Vaše pitanje o proročici i dalje je otvoreno. Ne želeći potcijeniti ljepotu gospođe de Montespan, niti moć koju ima nad kraljem nakon trinaestogodišnje veze, siguran sam da joj je pomoglo i zlato koje je položila u kesu čarobnica.Anđelika mu se iznenađeno nasmiješi.- Zar Monvoisinka još radi? - upita ga tihim glasom.

- Više no ikad. Cijeli Pariz je posjećuje, najveća imena kraljevstva... Otkad je gospođa de Montespan opet dobila zamah, njezin ured se ne prazni. A što se tiče Athenais, vaše prijateljice, vidio sam i nju.- I što mislite? Je li ikada dopustila da neka druga žena uzme njezino mjesto uz kralja?- Ne. Nikad to neće dopustiti. Nova miljenica neće to dugo ostati, kao i sve ostale.- Gospođa de Maintenon! - uzviknu Anđelika, puna brige za sirotu Francoise d'Aubigne, svoju negdašnju prijateljicu, ali i Athenaisinu. Ali Athenais više nije marila za prijateljstva, obuzeta strašću za kraljem i strahom da će ga izgubiti.Dvoranin je odmahnuo glavom. - Niste upućeni. Govorim o novoj miljenici, gospođici de Scoraille, lijepoj osamnaestogodišnjoj plavuši. Naš suveren došao je u godine kad su muškarci slabi pred mladim ženama.- No rekli su mi da gospođa de Maintenon...- Ne potcjenjujem usluge koje odgojiteljica kraljeve kopiladi i dalje čini kralju. Učinio ju je markizom, ali to nije ništa. Što ona može učiniti u toj zbrci? Zadovoljava se time da pod svojim krilom okuplja djecu koju su joj povjerili i čuva ih od utjecaja njihove majke koja ih ne voli i koja ima drugih briga. Svidjeti se kralju i pobijediti suparnice oduzima mnogo vremena. Prošle godine kralj je bio teško bolestan, a nije se radilo o groznici. Gospođa de Montespan dala je naslutiti da joj ta bolest nije nepoznata, rekavši i da će se radije lišiti prisutnosti bolesnoga kralja nego vidjeti kako je daruje drugima.- Ako je tako, gospodine d'Estree, ako to znate, ne mislite li da je vaša dužnost da spriječite Njegovo Veličanstvo... na neki način?- Jeste li poludjeli? - odvrati on podrugljivo. - Kad bi to što znam, što svi znamo, izišlo na danje svjetlo, neki od nas bili bi u opasnosti da budu »raščetvoreni konjima«.Njegova misao prizvala je njezine tamne uspomene.Aludirao je na muku kojoj se izlažu samo kraljoubojice. Takvima su se smatrali svi koji su namjeravali ubiti kralja, pa i kad ne bi uspjeli.Kazna se sastojala u tome da se udovi kraljoubojice privežu za konjsko sedlo. Četiri konja potjerali bi u suprotnim smjerovima dok svaka životinja ne bi vukla za sobom dio raščetvorenog tijela.- Što to govorite - mrmljala je Anđelika užasnuto. - Zar je gospođa de Montespan išla dotle da je pokušala otrovati kralja?- Ja nisam ništa rekao! - živo se ogradi časnik kraljevske mornarice.Činilo se da je požalio svoje riječi. No, vidjevši njezinu strasnu pozornost, nije se mogao suzdržati i dodao je:- Nije riječ o smrtonosnom otrovu, već samo o afrodizijačkom prahu koji je službena miljenica umiješala u kraljevu hranu da bi ga opet osvojila. I uspjela je, kao što sam vam rekao. Ali posljedice su bile dalekosežnije no što je predviđala. Lijekovi koje je kralj i ne znajući uzeo objašnjavaju glad za mladošću koja je spopala Njegovo Veličanstvo, zbog čega je gospođa de Maintenon očajna i odbija ga, iako on voli svake večeri razgovarati s njom i posjećuje je da bi odigrao bilijar s njom. I tako je počeo niz: gospođa de Louvigny, gospođa de Rochefort-Theobon... Govori se da plamti punim plamenom, ako se smijem tako izraziti: kraljičine pratilje, sobarice... Jedna kćerka gospođe de Montespan već dugo je zamjenjuje kod kralja kad mu je teško, neka Desoeillet, a govore da je i s njom imao dijete. Nova miljenica je vrlo lijepa i ljupka, no čini se da je kralj u njoj našao i druge draži. Govori se da ga je privuklo nešto više od njezine plave kose i mladosti. Oni koji je dobro poznaju i koji su dugo na Dvoru tvrde da je jedna pojedinost privukla kraljevu pozornost.- Koja?- Njezino ime.- Kako se zove?- Anđelika.

Uputio joj je mali suučesnički pogled i potom prasnuo u smijeh, zabacivši glavu unazad, a krici morskih ptica razlijegali su se kao odjek njegova smijeha. Što je značio taj škripavi i uvredljivi smijeh čovjeka koji je cijepao njihovu osamu?Francois d'Estree iznenada pokaza rukom iza nje:- Oh! Gledajte!- Koga? Engleze?...- Ne! Tamo dolje!... One treperave boje.Pogledala je u smjeru koji je naznačio i iznad sjena u izmaglici, iznad bregova i planina ugledala zastor svjetlucava rumenila koje se slagalo s plavozelenom bojom algi, a porub je bio boje zlata. Vizija je izblijedjela gotovo čim su je zapazili, ali u sredini sjajnoga kruga ostalo je blago titranje, poput sjajne zvijezde, kao da ih neki lakrdijaški bog poziva u nedostupno carstvo etera.- Aurom borealis! Polarno svjetlo! - uzvikivao je grof d'Estree glasom drhtavim od uzbuđenja. - Bože, kako je lijepo! To je vrlo rijetko u ovo doba godine. To je predznak! Hladnoće već dolaze. Led će okovati mora. Englez će morati požuriti želi li zimovati u Fort-Rupertu, a ja sam već spalio njegovo naselje.Opet se nasmijao, ali drukčijim smijehom, a raspršeno svjetlo nevidljiva sunca obojilo je njegovo lice preplanulo od hladnoće odsjajem djetinjaste strasti.- Pod uvjetom da je odustao od toga da me presretne na izlazu iz tjesnaca.Vratio se na svoj brod kako bi bio spreman za svaku mogućnost.

Kad su prošli Anticosti, velik otok dugačak više od dvije stotine milja, na kojem žive samo bijeli medvjedi i ptice, nije više bilo opasnosti da ih u zasjedi čeka neki engleski brod. Gospodin d'Estree opet ih je posjetio u pratnji svoga barjaktara te im isporučio svoje pozdrave i zahvale.- Budući da iz moje nevolje nije proizišla nikakva neugoda, dopustite mi da joj se radujem, jer mi je dala priliku da upoznam osobe znamenite na Dvoru unatoč tome što su daleko od Sunca. Nema dana da se u Versaillesu ne spomene ugled jedne od najljepših žena kraljevstva ili pak ugled čovjeka koji je našim naseljima u Americi dao nov zamah i sigurnost koja im je dugo nedostajala. Istina je i da ondje imate poslanike, svoja dva sina koji su pridobili milost Njegova Veličanstva.Sve dotad nije nagovijestio da je sreo Florimonda i Cantora. Rekao je da ih ne poznaje dobro. Čuo je samo dvorske glasine. Sa zanimanjem je slušao o blizancima rođenim u Americi.Kao znak zahvalnosti za pruženu pomoć dao je Anđeliki malenu bočicu optočenu crvenim draguljima, jednu od onih koje su pronijele francusko ime cijelim svijetom, sve do Dalekog istoka i velikih španjolskih gradova u Novom svijetu. Napomenuvši da ta rubinska bočica postoji samo u jednom primjerku, poput nje same, rekao je da joj želi ostaviti uspomenu kao znak njegova bezgranična divljenja.- Vi ste najdivnije od svih čudesa koje sam vidio, gospođo. Govorit ću kralju o vama.

TREĆI DIO

PREDAVANJE O TREĆOJ ZVIJEZDI

10.

DOLAZAK U GOULDSBORO, ZEMLJU ČUDESA

Kad god bi se Anđelika vraćala u Gouldsboro, kad god bi vidjela pramenove magle nad sedefastim svjetlucanjem mora i ružičastim svjetlucanjem dviju glavica Mont-Deserta koje su najavljivale dolazak u Gouldsboro, obuzelo bi je radosno uzbuđenje.Ničemu ne bi služilo podsjećati je na tegobe i nevolje koje je pretrpjela u tim krajevima i kojih će možda biti još.Oni su za nju prožeti rajskom divotom koja ju je očarala čim ih je prvi put ugledala u izmaglici prošaranoj dugama, a buka sidrenog lanca koji se odmotavao da bi učvrstio brod na kraju njegova prvog dugog preplovljavanja oceana razlijegala se površinom mora dok je ona s Honorinom stajala na mostu. Ispod nje začuo se tihi uzvik progonjenih koji su pobjegli tamnovanju i smrti: »Novi svijet!...«Pomislila je da se sve može dogoditi na toj novoj zemlji; sve je unaprijed dopuštala. Jer, napokon su bili spašeni i slobodni.Kad god bi se vraćala u Gouldsboro, prisjećala se tog trenutka koji je doživjela kao priljev svježe krvi koja ju je oživjela.Dospjevši u Novi svijet, progonjeni i pobijeđeni vratili su svoju ljudskost i prvi put u životu bili su sigurni. Usprkos svemu što je morala pretrpjeti u tim krajevima, Anđelika nije zaboravila taj prvi dojam neopisiva blaženstva kojemu se idućih dana pridružila čudesna radost: pronašla je svoja dva sina, žive. Nikad neće zaboraviti trenutak kad je ugledala Cantora, golog poput mladog olimpijskog boga, kako izranja iz pjene valova u Pećini anemona i uzvikuje: »Pogledaj me, majko!« To je objasnilo proročki Florimondov san prije njegova odlaska u Ameriku s Nathanaelom de Rambourgom. Mislila je da sanja... ili da je mrtva. No tu je često sve poprimalo privid snova jer je tu život posve drukčiji od onoga u Starom svijetu.Gouldsboro će uvijek biti mjesto gdje stvarnost nalikuje bajci i gdje vas sreća zabljeskuje poput munje.Duša joj je drhtala od tog sretnog raspoloženja i u srcu joj se budila nestrpljivost da opet vidi one koji su s njom preživjeli prve sate na toj obali.Bili su to hugenoti iz La Rochellea koje su ona i Joffrey uspjeli spasiti od tamnice i galija, a među njima bila je i njezina draga prijateljica Abigael, supruga Gabriela Bernea, njihova djeca Martial, Severine i Laurier, koju je smatrala svojom usvojenom djecom, pa stara sluškinja Rebecca, tetka Anna, Manigaultovi, Carereovi i drugi.Željela je vidjeti i Colina Paturela, a to nikad nije bilo bez uzbuđenja i iskrene radosti koje se više nije stidjela. Kad je razmišljala o osjećaju koji je u njoj pobuđivala pojava njihova »guvernera«, visokog i jakog, kako korača sigurnim korakom mornara naviknutog na ljuljanje broda i pozdravlja je podignutom rukom, okružen cvrkutom djece koja ga uvijek prate, shvatila je samo da je vrlo ugodno i utješno imati prijatelja koji za njih oboje njeguje bezgraničnu privrženost i odanost.Kad je Colin bio kraj njih, Joffrey i ona osjećali su da njih troje nose breme i dijele odgovornost. Znali su da ih Colin nikad neće iznevjeriti.Za podnevne plime ušli su u mirne vode kroz tjesnac kojim mogu broditi samo uvježbani piloti. Morali su manevrirati kako bi se mogli usidriti, jer je više brodova različite tonaže već zauzimalo sidrište. Pripremajući se za dolazak, Anđelika nije mislila na barke koje su se obično okupljale oko njih, pa ni na indijanske kanue koji su se uvijek jatili oko novopristigla broda, iz radoznalosti ili želje da prodaju krzna i dobiju rakiju.Smjestivši se u šalupi koja ih je vozila prema luci udaljenoj nekoliko stotina hvati, sa smiješkom je promatrala bliski joj krajolik u kojem je nalazila toliko čudnovatosti i koji ju je donekle podsjećao i na njezinu zlu sreću koju je iskusila pri svom ljetnom pristajanju u Quebecu.

- Ali... nitko nas ne dočekuje - reče ona okrenuvši se Joffreyu. Doista još nikad nisu vidjeli Gouldsboro tako pust da riječ nitko nije bila dovoljno jaka.Nazirali su neke mornare koji su prolazili obalom gurajući bačve i prenoseći svežnjeve te druge koji su besposleno tumarali, ali među njima nije bilo nikoga poznatoga. Nije bilo raskošnih svečanih haljina dama iz La Rochellea koje bi se poredale na obali prema stupnju svoga ugleda, ni bijelih kapica kalvinista koji su suzdržano izražavali radost što ih vide. Nije bilo ni male djece koja trčkaraju oko barica, pa čak ni jata ptica koje bi ih dočekivale kricima dobrodošlice. Nije bilo ni uniformiranih oružnika, ni živopisnih parova koje su činili stari Colinovi gusari oženjeni Kraljevim djevojkama ili šarmantnim Akadijkama koje su sreli na putovanjima Francuskim zaljevom.Stanovnici su bili zaokupljeni svojim zanimanjima pa nisu vidjeli ni obrtnike, zemljoradnike, ribare, trgovce, lučke radnike; nisu napustili svoje poslove da bi ih dočekali i pozdravili ih pri povratku u Gouldsboro, slobodnu luku i koloniju koju je utemeljio grof de Peyrac i održavao je svojim bogatstvom.- Nismo li pucnjem iz topa najavili svoj dolazak? - primijeti Anđelika i istodobno shvati da iz utvrde nisu dobili nikakav odgovor na tu najavu.Zbunjeno i upitno je pogledala svoga supruga, ali i on se doimao jednako iznenađenim, iako nije pokazivao osjećaje. Njegove oči zamjećivale su svaku neočekivanu pojedinost prizora koji im se svaki put činio i poznatim i novim, jer se Gouldsboro neprestano preobražavao. Bilo je to nalik promatranju lica djeteta koje raste.Pozorniji pogled otkrio je dva-tri pramena dima koji su se uzdizali iz nekih kuća i dokazivali da tu netko živi. Među nepoznatim mornarima koji su prolazili zamijetili su starijeg čovjeka koji kao da se mirno šetao i bacao štap svome psu da potrči po njega; taj prizor bio je umirujući i činilo se da potvrđuje da Gouldsboro nije bio žrtva napada, jer opasnost od napada nije se mogla posve isključiti.Gledali su u svim smjerovima i nitko nije vidio Colina Paturela; nije se pojavio sa svojim srdačnim pozdravima, nije bilo ni njegove pratnje, nije bilo ni vojnika iz utvrde ni veselih mladića koji uskaču u čamce, priliježu na vesla i kreću prema njima.Kao na preljevima orijentalnih čilima na kojima i najmanji pokret mijenja boje i svake sekunde mijenja uzorak šara, Anđelika je u svom duhu vidjela sve moguće katastrofe: krvoločne gusare s francuske Tortuge ili s engleske Jamajke kako osvajaju Gouldsboro, Irokeze ili Abenakije kako ubijaju stanovništvo ili, još bolje, Engleze iz Massachusettsa kako, predvođeni Phipsom, opkoljavaju Gouldsboro kako bi kaznili grofa de Peyraca zbog toga što je zauzeo posjede u Maineu oko kojih se spore Francuska i Engleska; a možda su se pobunili hugenoti iz La Rochellea i tako razbili tu osjetljivu posudu u kojoj je živjelo mnogo vrlo različitih ljudi i vjera, katolika i protestanata, gusara i pobožnih građana: možda su se svi međusobno poubijali. Markiz de Ville d'Avray oduvijek je to predviđao!Plavi stijeg grofa de Peyraca sa srebrnim štitom uvijek je vijorio na vrhu utvrde, uz dvije crveno-zlatne zastave; prva je pripadala hugenotskoj zajednici iz La Rochellea, a druga je predstavljala »Marijino srce« probodeno mačem, umjetničko djelo koje su istkale uršulinke u Quebecu, a Anđelika i Joffrey su je darovali Colinu Paturelu kad su se vratili sa svoga prvog putovanja u Novu Francusku. Prizor ta tri barjaka značio je da su svi u naselju. Ali, kako su se približavali, vidjeli su da su na većini kuća zatvorena vrata i prozori, što je davalo dojam neprijateljstva ili napuštenosti.»Znam što je! Bolest!« - pomisli Anđelika uplašeno. »Epidemija! Kuga! A možda i velike boginje...«Ali tad bi Colin izvjesio crnu zastavu! Ako nije već umro! U tom slučaju svi bi bili izbezumljeni i nepoduzetni.A potom je poput munje pogodi objašnjenje od kojeg je problijedjela, pomisao da se iskrcala demonka, oživljena. To bi objasnilo taj čudni izgled Gouldsboroa. Na Gouldsboro je bačeno prokletstvo! I užas!

11.

HLADNI PRIJEM U GOULDSBOROU

PONOVNI SUSRET S "ANĐELIMA" IZ SALEMA

Pramac šalupe urezao se u pijesak na obali koja se naglo uzdizala prema prvim trgovima na kojima je bila roba, izvan domašaja najviše plime.Šalupa je bila promijenila smjer. Joffrey de Peyrac jednim ju je znakom skrenuo te su se iskrcali na kraju luke, a ne na novom molu koji se pružao prema sidrištu. Dugačak drveni mol vodio je do velike gostionice gospođe Carrere, nazvane Gostionica pod utvrdom, gdje su putnici svih naroda mogli po dolasku popiti litru francuskoga vina. No danas se i ona doimala pustom, zatvorenih prozora i zakračunatih vrata, pa je grof de Peyrac, prezajući pred svim tim zatvorenim kućama, više volio iskrcati se na udaljenijem mjestu.Možda je njegovo orlovsko oko zapazilo siluete koje kao da su ih čekale skrivajući se od pogleda.Anđelika je prihvatila pomoć dvojice mornara kako bi dospjela na obalu a da ne smoči lijepe cipele po pariškoj modi koje je obula u čast svojih prijatelja iz Gouldsboroa - uzalud, kako se čini - a kad se uspravila i pogledala okolo, ugledala je dvije goleme crne prilike kako ih čekaju.U livreji boje vatre, »stari« Siriki izišao je iz sjene neke barke izvučene na kopno i približavao im se u pratnji svoje supruge, lijepe Akashi iz naroda Peuhl koja nije izgubila ništa od svog kraljevskog hoda unatoč haljetku i suknji koji su prikrili njezin skulpturalni stas sudanske crnkinje. No, oštri izraz njezina lica ustupio je mjesto izrazu ponosa i blagosti koji je samo materinstvo moglo dati toj kraljici od Sabe.U naručju je držala ljupko dojenče crno poput ebanovine koje je raširenih očiju gledalo pridošlice.Slijedio ih je stariji Akashin sin, dijete afričkih savana koje su zajedno s njom prodali trgovcima robljem, dječak star desetak godina, kratkih nogu, goleme glave, kojega su zvali »mali čarobnjak«, a u jasnim osmijesima te četiri osobe, uključujući i dojenče iz kojeg je zračila sretna i umirujuća nevinost, ogledala se čudesna radost, naivna i iskrena radost življenja u svijetu u kojem se pronalaze prijatelji te se Anđelikin nemir raspršio poput tamnog zastora rastrganog vjetrom.Poklonivši se, Siriki je svečanom kretnjom pokazao dojenče.- Sretan sam što imam čast predstaviti vam svoju novorođenu kćer Zoe - najavi on s veseljem koje nije ni pokušao prikriti.Malena Zoe imala je tek dva mjeseca. Bila je iznimno ljupka u svojoj kapici s vrpcama koja je prekrivala njezinu crnu kovrčavu kosu, a već je imala i blistave naušnice na svojim sićušnim ušima. Oči su joj bile pune odvažnosti i divljenja tom čudesnom svijetu oko nje.Siriki im objasni da su joj dali ime Zoe zato što ta riječ na grčkom znači život, štoviše, samu životnu bit.Stari Siriki znao je čitati.- Još jedna sretna vijest - reče Peyrac.- Ali gdje su ostali? - upita Anđelika kad su se pozdravili. - Kako to da ste nas samo vi dočekali, Siriki?- Zar niste čuli naš pozdrav? - upita grof. - Ne vidim ni guvernera, gospodina Paturela. Što se to dogodilo u Gouldsborou?- Zapuhao je vražji vjetar - odgovori Siriki i podignu ruku u biblijskoj kretnji koja je pokazivala prema sivoplavom obzorju nad morem boje uvenulih ruža. - Neki su pobjegli. Drugi su se zatvorili. Ali ne bojte se. Oni koji su pobjegli vratit će se, a oni koji su se zatvorili izići će.- Kada?

- Kad strah mine... Kad izblijede razlozi straha.»Mali čarobnjak« u tišini je uperio prst prema kraju obale i oni pogledaše kamo je pokazao.- Ah! Eno gospodina Paturela!Colin je pristizao dugim koracima, a kretnje su mu prije izražavale zbunjenost i zapanjenost nego radost.- Sve je pošlo loše - doviknuo im je izdaleka. - Čuo sam vaš pucanj iz topa, ali bio sam u Plavom zatonu i trebalo mi je vremena da se vratim.Dok se približavao mogli su sve bolje vidjeti njegovo zabrinuto lice na kojemu više nije bilo uobičajenog brzog pogleda posvećenog Anđeliki, nije bilo sjaja njegovih plavih očiju koje bi se ispunile divljenjem čim bi je vidjele i odale počast njezinoj ljepoti, što nijednu ženu ne ostavlja ravnodušnom.- Neustrašivi gospodina Vanereicka stigao je jutros i morao sam ga dovesti do njegova sidrišta. Da sam ranije znao za vaš dolazak... Bojao sam se što bi mogle učiniti te lude glave. No, hvala Bogu, sve je mirno.- Što se tiče mira, sve je doista i te kako mirno - reče Anđelika. - Odveć mirno. Coline, za ime Božje, recite nam... Što se dogodilo? Kakva drama se odigrala?- Jeste li imali poteškoća sa stranim mornarima koje sam vidio na obali? - upita grof de Peyrac.- Nikako! Njihov brod je pristao ovdje. To su Englezi iz Engleske. Nije prvi put da su pristali kod nas prije isplovljavanja za Englesku. Donijeli su nam robu iz Londona i iz Nove Engleske.- Je li onda dolazak gospodina Vanereicka prouzročio nevolje?- Eh... I jest i nije.- Coline, želite mi nešto sakriti! - uzviknu Anđelika osjećajući da ne želi govoriti pred njom.- Gospođo, budite uvjereni da vam ne tajim ništa. Obećao sam vam to. No dopustite mi da prvo razgovaram nasamo s gospodinom de Peyracom.Dva muškarca udaljila su se nekoliko koraka i razgovarala, napola joj okrenuvši leđa. Colin je žustro govorio. Izgledao je zbunjeno, što nije bilo uobičajeno za njega. Što bi moglo zbuniti Colina Paturela, nekoć poznatog u Karibima kao Zlatobradi, a u Maroku je bio kralj robova u Meknesu, zvan Raspeti Colin, Colin Normanin koji je upoznao krv, zločin i izdaju u svim krajevima svijeta. Na bitke, prepade i napade gusara s noževima u zubima jedva da bi trepnuo i odmahnuo rukom.Njegovo preplanulo čelo izbrazdalo se dubokim borama dok je poluglasno obavještavao grofa de Peyraca o situaciji koja mu se činila mračnom i zamršenom. Unatoč tome, Anđelika se ohrabri.»Zacijelo je riječ o 'damama', čini mi se« - pomisli Anđelika, jer usprkos svojoj hladnokrvnosti i mudrosti, Colin je bio od onih muškaraca koji su više voljeli boriti se sabljama nego suočiti se sa ženskom vikom.Demonka? Ne! Tad Siriki ne bi bio tako vedar i svečan.Pozorno je pogledala Akashi i njezinu djecu. Oni su se i dalje smiješili, prožeti savršenim blaženstvom, jer su upravo gospodarima Gouldsboroa predstavili svoje blago, malenu Zoe egipatskih očiju od bijelog ahata čije zjenice blistaju poput crnog dijamanta.Joffrey de Peyrac vrati se sa smiješkom. - Ništa strašno, draga. Ćud tih dama jako je uznemirila našeg prijatelja Paturela, ali ta vijest će vas vrlo razveseliti.Engleski brod koji je došao iz Salema dovezao je njihove dvije prijateljice Ruth i Naomi, koje su nazivali »kvekerskim čarobnicama« i kojima su dugovali život svoje najmlađe djece, Raimon-Rogera i Gloriandre. Ti blizanci, rođeni prijevremeno u Salemu, bili su na rubu smrti kad su se one pojavile u kući gospođe Cranmer, u kojoj se Anđelika porodila; svojim umijećem vratile su ih u život9.

9 Anđelika na putu nade.

Čuvši da su njezine prijateljice kojima toliko duguje došle u Gouldsboro, Anđelika se rastopila od radosti.- Gdje su?No, kad je vidjela Colinovo lice, prikrila je svoj zanos i pričekala.Colin je pripovijedao kako je, u odsutnosti grofa i grofice na koje su se pozvale kao na svoje zaštitnike, dolazak dviju čudnih osoba iz Nove Engleske izazvao jaku odbojnost stanovnika Gouldsboroa, neku mješavinu straha i netrpeljivosti, te je malo nedostajalo da ne objese dvije mlade žene u crnim ogrtačima sa šiljastim kapama: »Vještice! Vještice!«Kad su ih vidjeli, žitelji Gouldsboroa, i katolici i hugenoti, prisjetili su se da su Englezi vječni neprijatelji Francuza i nacionalna solidarnost zbila je njihove redove. Zato nitko nije htio primiti u svoju kuću dvije žene iz Salema, a kapetan, kao i cijela posada engleskoga broda koji ih je dovezao, posumnjali su da je riječ o uvredi Njegova Veličanstva britanskoga kralja i počeli su se tući s najgorljivijima. Valjalo je umiriti duhove i umilostiviti zapovjednika kako bi mogao, kao i obično, iskrcati namirnice i robu: krzna, francuska vina i slično. Potom su se svi zatvorili u kuće kao Ahil u svoj šator. Guverner je htio dati prijateljicama grofa i grofice de Peyrac udobnost svoga stana, ali to se pokazalo nemogućim. Shvatio je da dvije posjetiteljice ne bi smjele ni proviriti van da bi se prošetale jer su ih svi poprijeko gledali i spremali se na napad. Zato ih je odveo izvan naselja putem koji vodi prema Camp Champlainu, gdje su smještene engleske izbjeglice.- Laknulo mi je! Njihovi sunarodnjaci mogli su ih primiti.- Kako da ne! - uzdahnu Colin.I ondje je izišlo na zlo. Premda su Englezi u Camp Champlainu uspijevali održavati mir između svojih različitih sljedbi i nisu provodili segregaciju, pa čak ni prema Cromleyu, katoličkom Škotu kojeg su smatrali vođom njihova klana, kad su ugledali »vještice«, obuzeo ih je sveti strah, jer je u Bibliji pisano: »Ubiste čarobnjaka i ne dozvoliste mu da živi...«Stari i Novi zavjet ujedinili su se protiv njih te su se Ruth i Naomi morale zadovoljiti skloništem na obali, u blizini izvora, gdje je bila koliba od pruća i križ.- Nisam mogao ništa više učiniti za njih - reče Colin očajno. - Vjerujte da mi je žao, gospođo! Nisu imali vremena za dovođenje zabludjelih ovaca na pravi put.Dolazak Vanereicka, koji se predstavljao kao gusar francuskoga kralja, ali kojega su svuda, od toplih karipskih mora do ledenih voda oko Newfoundlanda, držali za običnoga pirata, pojačao je uznemirenost. Svi su znali da je taj Vanereick iz Dunkerquea dobar prijatelj Joffreya de Peyraca. Zbog toga je svake godine pristajao na istočnoj obali u Tidmagoucheu ili pak u Gouldsborou. Njegov posljednji boravak uzburkao je strasti, prisutnost njegove drage Ines za koju su smatrali da se razveo od nje, ali vidjeli su je da na Neustrašivom zauzima mjesto gospodarice, ta prisutnost bila je pojačana dvjema ili trima mladim ljepoticama tamnih očiju, prilično garava lica i kose crne poput noći, koje su na obali plesale đavolje španjolske plesove kraj vatre, na mjesečini.Članovi Vijeća Gouldsboroa izišli su iz kuća kako bi se suprotstavili njegovu iskrcavanju. »Nećemo ga više trpjeti u luci. Ovogodišnji skandal dovoljno je dugo trajao.«Bunili su se i sumnjali da Colin želi otvoriti bordel unutar njihovih zidova. Nije mu bilo dosta da im nametne »vještice«.Colin je morao odvesti Vanereickov brod na drugo sidrište, u Plavom zatonu.- Tad sam čuo vaš pucanj. Nije se pretpostavljalo da ćete se već vratiti. Da su znali da ste tako blizu, farizejski mutivode bili bi pomirljiviji.»Kad nema mačke, miševi kolo vode« - pomisli Anđelika. »A kako se nisu bojali da će nas ugledati na ulazu u tjesnac, ti savršeni pravednici prepustili su se porivu svetoga gnjeva. Kakva bagra! A znaju da me zlostavljanje prijatelja boli kao da zlostavljaju

mene. No oni me nisu izdali« - pomisli ona i okrene se Sirikiju i njegovoj malenoj obitelji. »Upravo su se oni izložili u naše ime.«Siriki je priznao da im nije bilo lako »izvući se«.- Kad su čuli top s Duge, Sarah Manigault mi je zabranila da odem pred vas. Ali moja supruga i ja uspjeli smo izići kroz zahod.- Pa oni su nepopravljivi! U njima nema nikakve logike, već samo vjerskih strasti. Kakva ludost ih je spopala?- Zapuhao je vražji vjetar! - ponovi Siriki sa zagonetnom ozbiljnošću. Colin Paturel priznao je da je tijekom kolovoza vladala iscrpljujuća vrućina, a vlažni vjetar opterećivao je živce, donoseći samo umor. Svi su bili otežali i omamljeni. Nebo bez oblaka davalo je varljiv dojam lijepog vremena. Iza hridi koje su štitile pristanište počinjalo je uspjenušano more na kojem je plovidba bila teška, a ribarenje nemoguće.Razgovarajući i objašnjavajući, prešli su obalu i došli do Gostionice pod utvrdom.- Uđimo! - predloži Colin. - Dobra čašica će nas razvedriti. No Anđelika je odbila.- Vrlo sam ljuta i ne bih se željela naći pred sjedinjenim damama iz Gouldsboroa koje me probadaju pogledima. Ne bi to bilo prvi put; one neprestano zamišljaju da ću jednoga dana popustiti pred njihovim kreposnim razlozima i prestati tražiti pravdu i milosrđe po svojoj savjesti.Htjela je što prije vidjeti sirote engleske gošće kako bi im pomogla da zaborave neprijateljski doček koji su doživjele na njihovoj zemlji u Francuskom zaljevu.Zato se odmah uputila prema utvrdi, kamo su odnijeli kovčege i prtljagu. Joffrey joj se pridružio dok je živo četkala kosu pred zrcalom na psihi.Usprkos promjenljivoj ćudi stanovništva, uvijek je jednako sretna što dolazi u Gouldsboro, rekla mu je.Ponekad se pitala zašto toliko voli sve i svakoga. Jer, pod ovim ili onim izgovorom, uvijek ju je očekivala neka tragedija.No jednog će se dana naljutiti.- A vi, gospodaru i supruže moj, prestanite se smijati mojim razočaranjima. Znam da sam glupa, ali ne želim vaše sažaljenje niti želim da se rugate mojoj naivnosti koja me tjera da vjerujem da se ljudsko biće može popraviti i više voljeti sklad i svakodnevnu sreću nego svađe.- Ne smijem se - reče Peyrac - i nisam se htio rugati. On je vatreno zagrli.- Vi ste u pravu, ljubavi moja. Vi ste blago koje nema cijene, a ljudi su ludi i nerazumni. Kao nemoćna i bijesna djeca osvećuju se životu, toj strogoj majci, što nisu sami na svijetu i što ne mogu svima nametati svoja osobna uvjerenja koja su često isto tako luda i nerazumna jer su se skrutila u okoštala pravila.Osvećuju vam se što ih samom vašom prisutnošću podsjećate na njihove nedosljednosti. Mrzio bih ih zbog njihova ponašanja kad ne bih znao da su nam u biti vjerni i da vas obožavaju. Ne smijem se, samo se smiješim na pomisao o novoj prepirci između vas i vaših prijatelja iz La Rochellea, njihovim predrasudama za koje ne znam kako bi uopće mogle nestati. To će biti izniman prizor i tisuću puta vas podržavam. No to su sukobi u duši i srcu; njih vi znate razrješavati. Ja ću se baviti svojim gusarima: neki su se pokajali ali su krivi zbog negostoljubivosti, a drugi su uvrijeđeni, kao naš hrabri Vanereick. To je moja dužnost. Prenesite moje pozdrave našim sestrama čarobnicama.Poljubio joj je ruku i ona pođe putem prema obali.Tako, dakle! Gouldsboro je pust. A poslije?To gore po njih ako su više voljeli zatvoriti se i lišiti se svečanosti. Ovaj put nisu se suzdržavali u svojoj zajedničkoj akciji namijenjenoj njihovoj osudi.Ispunjena radošću što će vidjeti svoje »anđele« iz Salema, zaboravila je na nedaće. Dok je išla uličicama koje su zavijale oko kućnih vrtova, prožimao ju je mir i vedrina.

No i dalje je vladao dojam tišine i pustoši. Nije vidjela ni žive duše. Uspinjući se šljunčanom stazom između visokog bilja, učinilo joj se da je netko, silazeći istim putem, odskočio i sakrio se iza grmlja.Prošla je ne istražujući tko se to usudio prekršiti zabrane Manigaultovih, Berneovih i njihova društva te je strahovao da ne bude prepoznat na povratku iz posjeta čarobnicama. Poznavala je mjesto kamo su prognali gošće iz Salema i na trenutke je nazirala križ podignut visoko u nebo.Odozgo je pucao lijep pogled na luku, naselje, sidrište i udaljene raštrkane otoke. Često se tuda šetala. Isprva je tu dolazila razmišljati, svjesna krhkosti onih »kuća od čistog drva« koje su počeli graditi pod zaštitom grube drvene utvrde.Isusovac Louis-Paul Maraicher de Vernon se tu smjestio tijekom svojega posjeta koji su hugenoti poprijeko gledali. Koliko se sjećala, on je postavio taj križ i izgradio kolibicu kako bi u njoj stanovao njegov mali pomoćnik, Neals Abbial, švedsko siroče koje je prihvatio na molovima New Yorka. Izgradio je i grubi oltar kako bi mogao služiti misu, ispovjedaonicu od nekoliko dasaka kako bi u njoj mogao ispovijedati katolike, naime, pokrštene Indijance i bijelce iz Gouldsboroa i Pentagoueta.Potom se ustalio običaj da se tamo preko noći šalju putnici koje nisu htjeli primiti unutar gradskih zidova. Valjalo je biti oprezan u toj nestalnoj i odvojenoj zajednici.Gouldsboro nije više bio velika obitelj kao na početku, kad su se svi poznavali i nadzirali, a još nije postao grad sa zakonima, čuvarima, ustanovama, službenicima, u kojemu bi pojedinac bio podložan stezi urbane discipline. Bojali su se neznanaca, stranaca, onih koje nisu poznavali a koji su se miješali s drugima, bojali su se kradljivaca koje nikad neće otkriti, svađa pijanaca čiji su uzroci nejasni, a u koje su bivali uvučeni i starosjedioci. A ponajviše su se bojali požara potpaljenog nehatom ili zlohotnošću, koji bi mogao preko noći uništiti plodove višegodišnjeg rada.Kad se Anđelika popela na vrh, pred njom je puknuo vidik u kojem su treperile boje neba i mora, obale i stijena. U zelenilu bilja nazrela je plavetnilo nečijega kaputa i odmah potom pred njom iskrsnu muškarac u kaputu od plavog satena i sa šeširom urešenim perjem; u rukama je držao dva mornarička pištolja koja je uperio u nju.Zapriječio joj je put prema čistini na kojoj se nalazila koliba u sjeni prvih stabala šume.- Stanite, ni koraka dalje! - uzviknu on na engleskom. - Kakve su vam namjere?Anđelika se zbunjeno pitala nije li se cijeloj toj zbrci pridružilo još i iskrcavanje Bostonaca ili engleskih gusara kojih se grozila. No potom je shvatila.- Dolazim u posjet svojim prijateljicama iz Salema, Ruth Summers i Naomi Shiperhall. Rekli su mi da stanuju ovdje.- Želite li im nauditi?- Ne, nikako!- Ako vas propustim, nećete li ih uvrijediti i zadati im bol?- Ta što vi mislite? One su mi prijateljice, kažem vam. Ja sam gospođa de Peyrac, supruga gospodara Gouldsboroa.- Well! Prepoznajem vas - reče mladi engleski časnik i skloni se sa staze. - Vidio sam vas prošle godine, milady. - U Salemu ste rodili blizance.Kad je Anđelika dospjela na proplanak, vidjela je kako iz skladišta izgrađena pokraj kolibe izlaze dvije crne prilike - njezine prijateljice. Bacile su joj se u zagrljaj. Anđelika je bila uvjerena da ih više nikad neće vidjeti.Znajući za njihov nestalan položaj među salemskim puritancima, drhtala je za njihove živote. Nije vjerovala svojim očima da ih vidi, da vidi njihove sve pohabanije ogrtače s njemačkim kapuljačama, sa crvenim slovom »A« prišivenim na grudima. No je li blistavo svjetlo tog sunčanog dana koje je isticalo boje i sjene okrutno razotkrilo sićušne bore u kutu očiju na lijepom blijedom licu Ruth Summers i podočnjake oko plavih očiju Naomi Shiperhall?

Njezine ruke na njihovim ramenima iznenađeno su napipale pogrbljenost mršavih leđa i krhak kostur, što ih je učinilo zemaljskijima i otkrilo što su zapravo te sirote čarobnice: dvije jadne mlade žene, osamljene i odbačene od svih.Još uvijek ih grleći, ona se ispriča zbog lošeg dočeka koji su doživjele i izrazi žaljenje što nije bila prisutna. Odmah nestadoše znakovi ljudske krhkosti koje je nazrela na njima; rastopili su se u zračenju njihovih osmijeha i serafinski plavih očiju.- Što to govoriš, sestro? Ta mi smo dobro smještene; ovdje je prelijepo. Izvorska voda je tako dobra.Naomi ode prema skladištu i donese vrč i šalicu.- Pij, sestro. Vrućina je jaka i vjetar isušuje usne.Anđelika je pila ukusnu, svježu vodu, shvativši da je bila žedna.Pogledala je oko sebe.Bilo je to upravo mjesto iz sna sestre Magdalene koje je Anđelika prepoznala kao krajolik iz Gouldsboroa gdje se iskrcala demonka. Tu se i ispovijedila ocu de Vernonu nekoliko sati prije njegove dramatične smrti.- Zar vam križ ne smeta? - upita ona znajući da kvekeri odbacuju simbole obožavanja kao izvor idolatrije.- Zašto? Križ je simbol za sve. To je sila koja stremi u visinu. Okomita i vodoravna sila, sila zemlje koja stoji. Ukazuje na prolaznost svega na ovom svijetu gdje srce biva probijeno kopljem.Ubrzo su progovorile jezikom i glasom svojih salemskih razgovora. Njihov trojni savez obnovio se bez napora. Nekoliko koraka hodale su držeći se za ruke. Bilje je okružavalo proplanak, a sljez i makovi spuštali su se niz obronak sve do obale.Valjalo je čuvati se visoke plime. More je prodiralo u usječke, pjenilo se, stvaralo vrtloge i šikljalo uvis do iznenađujućih visina te je moglo dohvatiti neoprezne šetače. Izlagale su se opasnosti da budu obilno poprskane.To im se dva puta i dogodilo.- More je danas zlo.Odskočile su kad je šiknuo novi pjenasti mlaz i pljusnuo kao da je razočaran što su mu se izmaknule.- O, bijesno i nježno more! - reče Ruth Summers. - Pravi nam društvo otkad smo ovdje. Sjedile smo i promatrale ga, videći u njemu lice Svemogućeg i prijateljstvo prirode koja nam ne želi ništa loše.Vraćajući se prema malenom konaku, Anđelika ugleda još jednog časnika u plavom kaputu, a na drugom kraju proplanka razabra dvije prilike s vunenim kapama, odjevene u kratke hlače engleskih mornara, koje su držale puške u rukama.- Ma tko su svi ti ljudi? Jedan od njih zabranio mi je prolaz na dolasku, želeći saznati razlog zašto idem k vama.- Oni su se proglasili našim čuvarima. To su članovi posade broda na kojem smo doplovile iz Salema. Sjećate se da nas je prošle godine, kad smo odlazile iz Gouldsboroa, primio kapetan iz Londona, čiji je brod opremio neki kraljev miljenik. Stoga on ima mogućnost trgovine diljem svijeta. Prema nama je bio iskren i uljudan, no, poput nekih Engleza, pomalo prezire naseljenike u Americi i, kao i svi anglikanci, ruga se puritancima koji vladaju Massachusettsom, a mogli su vladati i Velikom Britanijom kad je proglasila republiku. Uistinu se nije svidio salemskim vijećnicima u svom crvenom kaputu i šeširu s perjem. Istim onim vijećnicima koji su nas sa čuvarima čekali na gradskim vratima kad smo se vratile. Naš kapetan posumnjao je da će nas odvesti na stup sramote i umiješao se.Ne znam što im je rekao. Vjerujem da se pozvao na vašega supruga, obećao da će od njih kupiti bakalar i da će im isporučiti noževe bez plaćanja ikakvih dadžbina. Kad je utovario tone jabuka, otpratio nas je do naše kuće, koja srećom nije bila spaljena, a kad se opraštao, obećao je da će se vratiti iduće godine i vidjeti kako smo. Održao je obećanje. Pri svom ovogodišnjem dolasku u Salem predložio je da nas odveze u

Gouldsboro i da nas poslije vrati u Salem kad bude odlazio u Englesku. Guverner, koji inače nije uslužan, pristao je na njegov prijedlog pod uvjetom da nas doveze i natrag.- A ovdje vas je vaš sunarodnjak opet morao braniti.- Ti ljudi s mora su uvijek na oprezu. Zbog sitnice se hvataju za pištolje. Svugdje vide neprijatelje. Uvjeravala sam ih da se ne moraju bojati za naše živote, ali kapetan se slaže s vašim guvernerom Colinom - Ruth je to ime izgovorila na engleski način - da nam trebaju stražari. Nismo htjele otići, jer smo osjećale da ćete ubrzo stići.- Kako su ljudi proturječni - reče Naomi urotničkim glasom. - Stanovnici su nas neprijateljski primili, ali već dvije ili tri osobe prikrale su nam se i tražile lijekove za svoje tegobe.Jedan od njih nedvojbeno je bio i onaj posjetitelj kojeg je Anđelika vidjela kako se skriva iza grmlja dok je išla prema kolibi.- Tako je i u Salemu - prihvati Ruth. - Danju viču da pripadamo Sotoni, a navečer nam pod krinkom mraka dolaze i traže da ih izliječimo, jer zdravlje zacijelo dolazi od Boga.Činilo se da je skladište nedavno izgrađeno kako bi zamijenilo staru kolibu.- Rekli su da žele pretvoriti skladište u trgovačku postaju - reče Ruth - ali mislim da bi bilo bolje pretvoriti ga u bolnicu za zarazne bolesti gdje bi se bolesnici mogli liječiti izvan obitelji. Ovdje je zrak čist.- Zašto se niste predstavile mojoj prijateljici Abigael - upita Anđelika koju je mučila odbojnost Gouldsboroa. - Ona bi vas primila, a znate gdje je njezina kuća.- Bile smo ondje. Njezin stan bio je zatvoren i zakračunat. Ne znam je li netko bio unutra, ali nitko se nije javio niti odgovorio na naše pozive.»Zar i Abigael!« - pomisli Anđelika utučeno. Ogledala se oko sebe. Nešto je nedostajalo... ili netko!- Gdje je Agar? - poviknu ona. - Vaša malena Romkinja? Nemirno se pitala nisu li je salemski vladari zadržali kao taokinju da bi bili sigurni u povratak dviju žena?- Agar je mrtva - reče Ruth.- Ubili su je - dodala je Naomi glasom praznim poput odjeka. Sjele su na klupu u sjeni skladišta.Ta tragedija dogodila se za najmračnije zime, onih mjeseci kad more šalje pjenaste kliješte valova daleko u unutrašnjost kopna, kad se gazi blatnim stazama i putevima izlokanim teškim volovskim kolima koja se valjaju u crvenom glibu boje zgrušane krvi. Tih mjeseci ljudska ćud je oštra i strah obuzima duhove kad razmišljaju za predugih večeri.Što je spopalo malu Agar da iziđe iz kolibe na proplanku dok je kišilo kao iz kabla?Kamo je otrčala po tako lošem vremenu? Je li se mala Romkinja nekome rugala na putu? Možda ju je privukla živost tržnice? Ili dolazak nekog broda?Neki su govorili da je ukrala komad sira ili jaje... nisu se slagali. Drugi su rekli da je »dovela u napast« uglednog pastora koji ju je prekorio, a neki virdžinijski mornar joj je bacao suncokretovo sjeme kao da je maleni majmun.Nitko se nije slagao.Izbili su krici bijesa, prokletstva, uvrede i bogohuljenja. Rulja je uprla prstom u nju, naoružala se teškim polugama, klupicama, svime što im je bilo pri ruci i krenula prema toj ludi koja je usred zime trčkarala ukrašena cvijećem, okrunjena bršljanom i sa stručcima tisovine oko struka. Svima je to bilo više nego dovoljno da izgube strpljenje.Njezine pomajke nisu znale koji su stanovnici Salema potajno donijeli izubijano tijelo na raskvašenu zemlju unutar kruga od bijelog kamenja.- U zadnje vrijeme često je bježala - prizna Ruth Summers i pognu glavu. - Vjerujem da je bez zlih namjera otišla potražiti onoga koji je zbog mene robijao nekoliko tjedana.Ona uzdahnu:- Kako duga i teška zima! I Brian Newlin je mrtav.

- Brian Newlin?- Muškarac za kojeg sam se udala kad sam se u Salemu preobratila na kongregacionalizam. Da bih bila među onima koji imaju pravo proganjati, a ne među proganjanima, kao što su kvekeri, među kojima sam rođena.- Kako je umro?Mlada žena nije odmah odgovorila i Anđelika je na njezinom lijepom, blijedom licu opet razaznala tragove patnje i neprestanih iskušenja.- Donosio mi je knjige - prizna ona nakon kratke šutnje. - Zato je nestao. Našla sam smotke njegovih knjiga u kamenom krugu: Baxterova djela, ali i Erazmova, a on je zabranjen. I satirički Harvevevi soneti. Sve što volim. Ja, žena, nemam pravo čitati. »Ti mi donosiš više od komada kruha«, rekla sam mu jednog dana kad sam ga srela na putu. »Znam«, odgovorio je i odvratio oči. Vidjeli su nas kako razgovaramo. Vidjeli su da moj bivši suprug kojega sam uvrijedila šuruje sa mnom umjesto da me izbjegava s grozom. Još jače su zamrzili muškarca koji se odrekao svoje svemoći nad ženom, i to ženom koja je zgriješila, mrzili su ga više nego mene i osudili su ga na vješala optuživši ga da je izgubio razum. Rekli su da sam mu stavila crva u mozak. A to je možda i istina. Pogotovo zato što je jezgra njegove preobrazbe već postojala prije no što sam ja došla, jer je u potaji čitao pjesme Gabriela Harveya.Na mučilima su mu postavljali svakojaka pitanja da bi dokazali rulji da je lud, a taj tvrdoglavi muškarac doista je u uzbuđenju izgovorio čudne riječi.»Obrijte brade« - vikao je - »i svi u palaču na moje suđenje!« A potom je rekao svojim sucima: »Ne jedite luka ni češnjaka kako bi vam govor bio svjež! Bojte se pjesnika jer pjesnikovo oko u zanosu prelazi sa zemlje na nebo i sa neba na zemlju.«Kad su izišli na stratište, John Knox Mather rekao mu je: »Slušao sam vas na mučilima i na sudu, ja, koji sam doktor teologije i svih umjetnosti i znanosti, a ne mogu razumjeti vaše riječi. Dakle, vi ste ludi.«Brian je zastao i pogledao ga s drskošću i prezirom za koji nisam mislila da je sposoban. Odgovorio mu je:»Ima na nebu i na zemlji više stvari, dragi Horacije, nego što se i sanja u vašoj filozofiji10.«Ljudi su se pitali zašto je doktora Mathera nazvao Horacijem.Vikao je i dalje: »Svijet je poremećen! Budi proklet, Ti kojega ja moram ponovno uspostaviti!«Tek poslije su shvatili da je citirao Shakespearea.Ruth Summers prasnu u smijeh, a potom suze potekoše niz blijede obraze plavokose Engleskinje. »Kakvog su prijatelja ubili«, jecala je.Anđelika je i njemu htjela reći što je rekla svojoj prijateljici: »Ne idite! Ne idite! Ne vraćajte se u Salem jer ćete ondje propasti!«One su to odbile.- Ništa si ne predbacuj. To je naša sudbina. Nismo došle da bismo ostale ovdje. Došle smo samo da ti donesemo grah s našeg polja, onaj od kojega voliš praviti ragu u nedjelju, s vrhnjem i javorovom mliječi. U proljeće smo napravile javorov sok i kuhale smo ga na svoj način da bismo mu dale gustoću meda. Donijele smo ti dva vrča. Donijele smo ti i najbolji kineski čaj, one listove od kojih se pravi okrepljujuće i osvježavajuće piće, lijekove za tvoju ljekarnu, primjerice koru vrbe koja raste kraj jezera i koja je najbolja protiv groznice. No dosta je primamljivih najava! Imamo važnija posla, a nemamo mnogo vremena. Došle smo ponajprije da bismo ti protumačile treću zvijezdu tarota, onu koju nisi htjela čuti jer si se uplašila budućnosti.- Kako ste znale da je danas želim čuti?- Vidjele smo te na rijeci - reče Naomi.

10 W. Shakespeare, Hamlet, 1. čin, 5. prizor. Prev. J. Torbarina. Prim. prev.

12.

ČAJ U MODI U NOVOJ ENGLESKOJ

ABIGAIL I POVRATAK REDA U GOULDSBOROU

- Bila si sama na pramcu broda - nastavi mlada Engleskinja iz Salema kao da opisuje jasnu sliku. - Spuštala si se niz rijeku u magli. Pratile su te sjene tvog života. Prethodile su ti i slijedile su te. Sjene tvog života voljele su se okupljati na toj rijeci prije no što bi se otvorio zastor za novi čin. Uloge su se iznova podijelile. Zato su neke sjene koje su bile iza tebe htjele doći naprijed i pokazati ti se. One koje su dugo bile daleko približile su se i davale ti znakove: »Evo i nas, nas si zaboravila.« One koje si navikla smatrati bliskima udaljile su se. U tom tjeskobnom metežu požalila si što nisi vidjela i treću sedmorku, treću zvijezdu koja je govorila o neočekivanom putovanju, a to je bila promjena koja te je uplašila.Obuzeta slutnjama pred znakovima sudbine, žalila si što se ne možeš prisjetiti razloga koje smo ti navele da se ne bojiš unaprijed, jer smo i u toj zvijezdi pročitale uspjeh i slavlje. Pročitale smo znak tvoje pobjede. I tako, žaleći što nisi htjela vidjeti zvijezdu, pomislila si na nas.Anđelika se prisjeti duševnog stanja u kojemu je bila dok se spuštala niz Rijeku svetog Lawrencea.- Sjećam se kola koja su mi najavljivala nekakvo putovanje o kojemu nisam htjela ništa znati. Ali to je bilo djetinjasto od mene. Tek poslije sam se prisjetila da ste govorile i o pobjedi.- I to ne o nekoj prolaznoj pobjedi. O pobjedi. Onoj koja će izgraditi tvoj novi život prema kojemu napreduješ, koji se već približava. Zato smo, predvidjevši tvoje žaljenje, uzele svoje karte, zaključale kuću i otišle u luku, gdje se istodobno pojavio Londončanin u crvenom kaputu i njegov poručnik u plavom redengotu. I evo nas. Ali prije svega, sklonimo se od sunca i vjetra te popijmo čaj, jer vrijeme je za nj.Naomi je pristavila čajnik nad ognjištem od tri kamena u kutu skladišta.Namještaj je bio više nego oskudan. Daska postavljena na grede služila je kao stol. Stogovi slame na utabanoj zemlji i sijeno u koritu dokazivali su da ta zgrada povremeno služi i kao štala.Dvije mlade žene uvjeravale su je da su tu dobro spavale pod stražom engleskih mornara okupljenih oko vatre, kojima su povremeno donosile šalicu čaja koji nisu pili bez nelagode.Ti sirovi Englezi bili su još jedan dokaz da naseljenici u Novoj Engleskoj ne čine ništa kao ostali svijet i više bi voljeli džin ili rum nego taj čaj koji se toliko cijeni u Novom Svijetu. Čaj još nije bio zavladao britanskom metropolom, dok su puritanci iz Novoga svijeta, baptisti, kongregacionalisti i drugi disidenti u izgnanstvu u Americi od Nizozemaca u New Yorku preuzeli to rijetko i skupocjeno piće uvezeno iz Kine koje se upotrebljava u medicini, a visoko društvo iz La Hayea uvelo ga je u modu.Čaj je postao više od mode; postao je ritual. U Massachusettsu se u svim imućnim kućama u određeno doba dana pio kineski čaj. Anđelika je u kući Cranmerovih vidjela da tome služi posebno mjesto u kući, uglavnom jedna malena soba kraj predsoblja.Smiješila se promatrajući kako iz svojih pohabanih kovčega vade šalice od krhkog kineskog porculana i postavljaju ih na grubi stol. Svi posvećenici čajnog rituala tvrdili su da se smije piti samo iz njih. Ta profinjeost nije bila u suprotnosti s njihovom strogošću. Cijenili su trgovinu i obožavali rijetkost lišća i posuđa koje su hrabri mornari dovezli iz dalekih krajeva u brodovima izgrađenim u brodogradilištima Novoga svijeta.Ruth reče da im je te šalice i čajnik darovala gospođa Cranmer da bi im zahvalila što su izliječile i spasile njezina oca, starog Samuela Wextera.

Žalila je što zbog nedostatka sastojaka ne može pripremiti svelijek koji mu je davala kako bi povratio snagu: vrlo jak čaj pomiješan s istučenim jajima, mlijekom, vrhnjem, vanilijom i kriškama kruha pečenima na maslacu.Upitale su za vijesti o njezinim blizancima i zapjevale uspavanku kojom su je uspavljivale:

Bring back, bring back, Bring back my Bonnie to me, to me. O blow ye winds over the ocean, O blow ye winds over the sea11.

Prekinuo ih je povik.Muškarac u crvenom redengotu davao im je znakove i mahao pištoljima.- Netko dolazi! - dovikivao je.Neka žena uspinjala se prema njima, trčeći usprkos strmini i težini košare koju je nosila na leđima. U rukama je nosila manje košarice i bila je vrlo uzbuđena. Uvojci kose virili su joj ispod kape.- To je vaša prijateljica Abigael Berne.Anđelika nikad nije vidjela Abigael tako neurednu. Jedva je u toj raščupanoj i razbarušenoj ženi prepoznala mirnu Abigael, svoju prijateljicu iz La Rochellea.- Ah, napokon sam vas pronašla! - doviknu ona opazivši ih. - A i vi ste ovdje, Anđeliko. Bogu hvala! Spašeni smo!Odložila je svoj teret i zadihano počela uređivati kosu i stavljati je pod kapu.- Gabriel me je zaključao... kako bi me spriječio da primim vaše prijateljice iz Nove Engleske i pomognem im. Jeste li ikad čule da je takvu ludost počinio čovjek koji... koji... Nikad ne bih ni pomislila da je sposoban za nešto takvo! Rekla sam mu što ga ide, ali sve je zaslužio!U učima su joj se caklile suze.- Kako god bilo, zaključao me je u ostavu i nisam mogla odgovoriti na vaše dozive kad ste pokucale na moja vrata - reče ona i okrenu se dvjema mladim Engleskinjama. - Nitko me nije mogao čuti, pa ni vi.- Tko vas je oslobodio?- Laurier... Zar nije sramota da dječak poput njega vidi kako se njegov otac ponaša prema svojoj ženi... Ja sam samo njegova pomajka, ali dijete mora imati poštovanja prema meni. To je odurno!Došla je do daha. Napetost joj je popustila. Vidjelo se da se nakon tog izljeva, neuobičajenog za njezin značaj koji je nesklon bijesu, osjeća iscrpljenom kao nakon prolaska orkana.- Ali što ih je sve spopalo? Kao da ih je ispila morska pijavica! Na rubu suza, ona se nasloni na Anđelikino rame.- Oh, Anđeliko, tako ga volim! Što će biti sa mnom? Moj Gabriel poludio je kao i ostali!- Popijte čaj koji smo skuhale, još je topao - ohrabrivale su je posjetiteljice.Tri žene su je okružile i odvele pod krov. Naomi je donijela čaj koji se rumenio u šalicama.- Kao što vidite, draga gospođo Berne, nismo napuštene. Imamo čaja, crnoga kruha i... oružnike koji nas čuvaju.Ona pokaza na muškarce koji čuvaju prilazni put. Abigael objasni:- Donijela sam vam namirnice i pića. A donijela sam zalihe i za sebe jer ne znam hoću li se vratiti pod krov toga tiranina.- Abigael! A vaša mala djeca?

11 Vratite mi, vratite, Vratite mi moju Bonnie. Pušite, vjetri, preko oceana, Pušite, vjetri, preko mora. - Prim prev.

- Severine ih je odvela po naredbi njihova oca... kao da sam nedostojna majka kojoj valja oduzeti djecu. Jeste li ikad čule za nešto slično?- Pijte! Poslije ćemo razgovarati. Abigael je krotko pila i počela se smirivati. Odmahnula je glavom.- Istina je da se Gabriel jako promijenio. Nije više isti nakon onoga što se dogodilo Severini.- A što se dogodilo Severini? - uznemiri se Anđelika, pomislivši da je Severine bila zadužena za svoje male sestre, da je bila živahna i da je to bilo najvažnije.- Oh, istina je, vi niste upućeni - uzdahnu Abigael umorno. - Ovog proljeća, prije no što ste se s Honorinom ukrcali na brod, brzo ste prošli kroz naše naselje. Nismo imale vremena za razgovor. Vodili ste Honorinu u školu u Montreal, što je već bilo dovoljno tužno. Nikad više nećemo vidjeti to dijete - očajavala je dobra Abigael Berne i napokon uzela rupčić te briznula u plač koji je dotad potiskivala.- Draga moja prijateljice - šaptala je Anđelika zagrlivši je jednom rukom oko drhtavih ramena. - Odgovornost nas iscrpljuje. Što bolje uređujemo svoje poslove i što više izmičemo opasnostima, to imamo manje vremena za prijatelje i uživanje u teško stečenu miru.- Riječ je o tome da se treba boriti i da bi ga se održalo - reče mlada žena smiješeći se kroz suze. - Pitam se ne traži li održavanje naše sreće više napora nego jednostavna borba koju smo vodili da bismo do nje došli. Ah, tko je to sad?Sve četiri su kriknule jer je nekakvo paperjasto klupko mekanim skokom sletjelo na njihov stol.- Gospodin Mačak!- Mislila sam da se ukrcao s nama - govorila je Anđelika milujući svog prijatelja iz teških dana. - Tek u Tadoussacu smo ustanovili da ga nema.- Proveo je ljeto s nama. - Nismo bili uznemireni jer smo znali da je uvijek radio što je htio.Gospodin Mačak putovao je kad mu je odgovaralo, a ne kad bi to htio netko drugi. Nisu znale kakve su ga želje i slutnje navele da ostane tu. To je ovisilo samo o njegovoj volji. Bilo je dovoljno da se sakrije u trenutku odlaska ako nije želio putovati. Da je htio poći na put, mogao je skočiti na neki kovčeg ili na palubu broda.Taj put ga putovanje u Montreal nije nadahnulo i više je volio dočekati Anđelikin povratak na žal Gouldsboroa, poprište njegovih prvih pothvata.- Je li me slijedio ili je naslutio da ćemo doći? - upita se Abigael.Kroz vrata skladišta vidjele su kako mornari s engleskog broda gledaju prema stazi i kao da više ne drže stražu.Ovaj put se prema proplanku penjala skupina ljudi čija je pojava značila da je sve u redu u naselju Gouldsboro.Kraj Joffreya de Peyraca i Colina Paturela prepoznali su veselog gusara Vanereicka iz Dunkerquea. Skinuo je šešir i mahao njime čim je ugledao ženske prilike na vrhu strmine.Pratio ih je i vrlo lijep muškarac, star tridesetak godina, u crvenom kaputu prošivenom čipkom.- To je on, kapetan engleskog broda iz Londona koji nas štiti - upozori ih Ruth Summers.Nekoliko koraka iza njih, ali vrlo dostojanstveno, gospodin Manigault i muškarac kojega su i dalje zvali »advokatom« Carrereom predstavljali su većinsko stanovništvo naselja, francuske hugenote iz La Rochellea.Slijedila ih je i jedna kći Manigaultovih, Sarah ili Devorah, te Jeremie koji je došao sa sveučilišta Harvard na ljetne praznike. I oni su nosili pune košare.Kako se činilo, život u Gouldsborou počeo se vraćati u zdravorazumsku kolotečinu.Te večeri su priredili slavlje na glavnom trgu, pred Gostionicom pod utvrdom, i svi su se mogli diviti kako lijepa Ines y Perdito Tenares pleše fandango uz zvukove kastanjeta.

13.

SLUČAJ SEVERINE BERNE

Anđelika je za sutradan odložila predavanje o trećoj zvijezdi. Prvo je htjela razjasniti što se dogodilo Abigael.Krenula je prema kući Berneovih i ušla u nju kao da je goni vjetar.- Gdje je on?Abigael se vratila u svoju kuću i ondje našla svoje dvije kćerkice. No bila je sama i tužna.- Nije se vratio. Najavio je da će imati posla s bostonskim ribarima koji su se usidrili kod Mont-Deserta. Pitam se dokle će se duriti.- Iskoristimo njegovu odsutnost i porazgovarajmo bez okolišanja. Abigael, recite mi ukratko što se dogodilo Severini i izazvalo njegov gnjev prema njoj, a i prema meni, čini se.S obzirom na dob mlade djevojke, pitala se ne radi li se o ljubavnoj priči.- Gabriel vas mrzi jer vas drži odgovornom za tu nesreću zato što ste prošle godine odveli Severinu na putovanje na kojem je srela svakojake osobe pogubne za njezinu nevinost. Ponavlja da je vaš duh utjecao na nju.- Prijeđite na stvar! To je sve vrlo nejasno.Sirota Abigael nije se mogla odlučiti. Bilo joj je teško govoriti. Počela je opet, s drugog gledišta:- Zima je bila bolna. Gabriela nije napuštalo tmurno raspoloženje. Bio je bijesan na vas. Predbacivao si je što je dopustio da vas njegova mlada kći prati na putu u Novu Englesku, gdje je bila izložena ispraznostima raskalašena života, za što, nažalost, imamo dokaz.- Raskalašen život u Novoj Engleskoj? Zar kod puritanaca? To još nisam čula. Čak ni kod baptista ili luterana ne bi imala priliku da...- Račun nas nije mogao prevariti. Tijekom tog putovanja morala je upoznati onoga tko...Abigael je napokon stisnula zube i ispripovijedala joj dramu koja je tijekom godine potresala njihovu mirnu i sretnu obitelj.Prošle jeseni, malo poslije odlaska njihove karavane u Wapassou... Zapravo, ne, bilo je još kasnije, jer je već bio pao snijeg i približavao se Božić, kad je Severine pretrpjela jako krvarenje. Srećom, nije oklijevala pozvati svoju pomajku te je ona uz pomoć savjeta gospođe Carrere, na čiju se diskreciju moglo računati, pomogla mladoj djevojci u nevolji za koju se utvrdilo da je spontani pobačaj dva ili tri mjeseca po začeću. Ta nesreća nije imala posljedica po njezino zdravlje. Ubrzo se oporavila. No u kuću Berneovih ušla je sramota i nesreća, koju Severine nije poricala, ali je odbijala o tome govoriti i pokajati se.- Nismo je uspjeli nagovoriti da oda s kim je zatrudnjela. Zaključili smo da je tu grešku počinila tijekom svoje ljetne odsutnosti. Shvatili smo da se ne radi o nekom mladiću iz Gouldsboroa. Ali nismo uspjeli ništa više postići. Sigurno je da joj ta uspomena mnogo znači, jer nije pokazala nijedan znak kajanja. Smiješila se pred gnjevom svoga oca. Rastuživalo ju je samo to što je izgubila dijete koje je potajice očekivala. Vjerujem da bi ga rodila u radosti. Na naše prijekore ponekad bi odgovarala: »Gospa Anđelika bi me shvatila.« To je izbezumilo Gabriela i navelo ga da na vas preusmjeri dio svoje ljutnje. Ne želim biti prestroga prema njoj. Ja sam samo njezina pomajka. Rekla sam joj: »Severino, trebaš odrasti i pokazivati manje drskosti i lakoumnosti.« Ali ona nas je mrzila jer je shvatila da se radujemo njezinom pobačaju jer tako nije bilo skandala.- S njom nikad nije bilo lako - prizna Anđelika. - U La Rochelleu patila je zato što je ponižavaju kao protestanticu. To je u njoj iskovalo čvrst značaj koji se suprotstavlja

imperativima odraslih. No, odbacujem optužbe da sam je ohrabrila da se ponaša s toliko slobode i prezira prema pravilima koja je smatrala običnim ograničenjima koja nisu zasnovana na poštovanju života i osnovnoj životnoj mudrosti. Jer, trudnoća mlade djevojke uvijek je tragedija, pa makar koliko ona bila posljedica velike ljubavi. Očajna sam što vam je zadala takvu bol no mogu vam potvrditi da je dijelim s vama i da razumijem vašu osudu, iako sam katolikinja, a vi protestanti.- Anđeliko - reče Abigael i uhvati je za ruku - nas ništa ne razdvaja i ništa nas neće razdvajati. Vi ste moja sestra. I više od toga. Vi ste moja prijateljica. Po mnogočemu vi ste za nas strankinja, to je istina. Ali kad ste došli u La Rochelle među nas, to je bilo kao da sunce ulazi u naše pomalo učmale živote ili kao da je morski vjetar rastjerao oblake. Podsjećali ste me na anđele glasnike iz Biblije koji su izranjali iz svjetlosti i koji su bili tako nježni prema zastrašenim ljudima, došavši ih podsjetiti da je Gospod blizu, da se valja prenuti i poći pravim putem. Zato sam vas primila svjesna dobrobiti koju će vaša neuobičajena prisutnost značiti za nas, iako sam bila ljubomorna. Jer, oduvijek sam voljela Gabriela, ali s mnogo popustljivosti. Znala sam da ste ga htjeli spasiti, navesti ga na pravi životni put.- Morao je znati da ste vi stvoreni da na njemu stupate uz njega, vi, draga Abigael, koju nije vidio jer je bio obuzet svojim računskim knjigama.- Kojem dobru bi služilo da se čovjek prožet Božjim dahom posveti osrednjem životu - reče Abigael.- Vaš Gabriel je sretan što vas ima uza se i obvezujem se da ću ga podsjetiti na to.- I on i ja u određenom smislu razumijemo što je Severine htjela reći kad se pozivala na vas govoreći o ljubavi. I ja smatram da dobro znate voljeti, da ste shvatili da je ljubav nebeski dar i da joj se valja prepuštati bez kajanja - doda ona i blago pocrveni. - Danas znam da nikad nisam mogla Gabrielu dati isto što i vi. Ali nije važno. Ono što sam mu ja ponudila nije mogao nitko drugi. Ja ga podržavam. On se boji onoga što je izvan dopuštenih okvira. Ali i tu ima granica. Moja pokornost nije popuštanje, nego ljubav. Nisam mogla odobriti njegovo ponašanje prema vašim prijateljicama iz Salema niti njegovu neopravdanu i pretjeranu mržnju prema Severini.- Abigael, vi ste moja utjeha. Znala sam da možete postati dobra supruga i drago mi je što vidim da me niste razočarali.- Vi ste me naučili da držim glavu uspravno, Anđeliko, kad ste bili u okolnostima koje su mnogo neugodnije za ženu od onih u kojima sam se ja nedavno našla. Zapamtila sam tu pouku. Što sve nismo proživjeli na ovoj strani oceana!- Siriki tvrdi da vražji vjetar ovdje puše često.- Strasti se lako uspale. Vjetar puše i prestane. Kad se vrati mir, svi su sretni ako su što manje potpali pod njegov podmukao utjecaj.»Radi li se o Nathanaelu de Rambourgu?«, razmišljala je Anđelika o Severininoj nevolji. »Ne znam tko bi dragi mogao biti.«- Abigael, morali ste me prije obavijestiti. Govorit ću sa Severinom i s majstorom Berneom. Mora me saslušati. Njegove očinske brige ne opravdavaju njegovu kućnu tiraniju.Dugo su razgovarale u povjerenju i skladu. Odjeci svađa potaknutih povrijeđenim osjećajima udaljavali su se od njih poput odbačenih suhih izdanaka.Anđelika je bila jedina žena na svijetu s kojom je Abigael mogla razgovarati o onome što joj leži na srcu.- Anđeliko, govori se da ste vi na raskrižju života i da primate blaga iz svih smjerova.- U tome često ima i tjeskobe i nedoumice, kao sada. Tijekom godina sve je došlo na svoje mjesto. Izgradili smo čvrste temelje. Uspjeli smo. Pa ipak znam da će se sve iznova uzburkati jer se priroda ne zadovoljava samo uspjehom. Možda me okrivljujete što sam i dalje oprezna, što želim sve razumjeti i prihvatiti, kako vi kažete, sve što dolazi iz svih smjerova.- Ne okrivljujem vas, ali vam zavidim. Ne mogu vas slijediti u svemu.

Tako je Abigael priznala da se sablaznila čuvši da je Anđelika dala da joj čitaju budućnost u tarot-kartama, jer se zbog toga moglo dospjeti na lomaču.- Ali važno je da saznam glavne crte svoje sudbine i u čemu je moja pobjeda - odgovori joj Anđelika.- Dakako. Ja vas neću od toga odvraćati - prizna Abigael smijući se. - I ja sam radoznala poput vas.

14.

ZAGONETKA MAGIČNE ZVIJEZDE

- Sjećate li se kako su bile raspoređene »arkane« u toj zvijezdi? - upita Anđelika.- Naravno! Bila je to vrlo lijepa zvijezda. Često smo je slagale i promatrale je razmišljajući o tebi.Anđelika, Ruth i Naomi sjedile su na vrhu strmine u niskoj travi oko granitne stijene na kojoj je Ruth razastrla velurni stolnjak i na njemu slagala karte.- Evo kola koja ti se nisu svidjela - reče vidovnjakinja i pokaza kartu. - Nisi nam dala da ti kažemo da ta karta ima više značenja. Kad iziđe ovako visoko, kao prva, nasuprot ludi, onda je to doista neočekivano putovanje... koje će se dogoditi... a da ga se ne planira. Brz odlazak bez priprema.- Kao što smo otišli iz La Rochellea za nekoliko sati.Tu, u Novom svijetu, njihova putovanja su predviđena i pripremljena. Imaju dobro određen cilj. Krajem zime spuštali bi se niz Kennebec prema Gouldsborou. Potom bi išli u Novu Englesku ili Novu Francusku, naoružani i s teretom robe, zaliha i darova koje će podijeliti.- Govorili ste o bijegu i skretanju?- Vrlo preuranjeno, možda - prizna mlada žena. - Kako god bilo, luda mu se suprotstavlja, ponavljam to. To je neočekivano putovanje, poput bijega. Ali valja se prisjetiti da kola imaju dvostruko značenje, a jedno je i pobjeda nad neprijateljima. Rekla bih da će to putovanje biti nalik na bijeg jer će odluka o njemu biti donesena naglo i ono će biti nužno da bi se zaustavili ili spriječili neprijatelji.- Kakvo putovanje i kamo? - upita ona. Ruth je uhvati za ruku da bi je umirila.- Ne počinji bitku. To putovanje malo je važno. Prisjeti se moje preporuke. Sile koje su ovamo prizvane moćne su. To su sile Daha. Poštuj ih i čuvaj svoj mir. Zvijezda je dobra. Još nisu ništa postigle. Tvoja sudbina napreduje, ali danas, kao i prošle godine, to je samo navještaj onoga što će te okružavati u doba kad sve bude počelo. Odmah ću ti reći zašto i koja karta pojačava ostale arkane i nadilazi njihov smisao.Ovdje vidim silu i nasuprot njoj pravdu. Sila je lav, simbol sunca, možda kralj. Zacijelo je kralj nasuprot pravdi. To znači da ti taj muškarac, tko god to bio, daje oružje, daje ti što je dužan. Pravednost vlada. Ravnoteža koju je muškarac poremetio ponovno se uspostavila, a djelovanjem pravde to stanje se održava jer je to jedan od stupova tvog budućeg života. Što bolje možeš poželjeti, ti, žena koja si se tako dugo borila da bi tvoj glas dopro do ušiju tiranina ili gospodara ili bilo kojeg muškarca koji ti je oduzeo pravo da živiš u svojoj ženstvenosti?Na suprotnoj osi su zvijezde i umjerenost koje potvrđuju opći smisao te sedmorke, trajnost pobjede s velikom pouzdanošću kao posljedicom duge i razumne postojanosti.Zvijezde znače strpljenje jer su one prihvaćanje života takvoga kakav jest, kakvoga ga vidimo: nesavršenog, često ogavnog, ali i čudesnog, opojnog. Valja graditi životnim gradivom koje nam je dano. To se može jer smo iznad svega toga i štite nas zvijezde. Ti to razumiješ po prirodi iako si nestrpljiva značaja.Kad smo na suprotnoj strani ugledale umjerenost, shvatile smo izvrsnost karata koje su ti se složile.

Umjerenost znači da će ono što je u tami izići na svjetlo. Iz crne vaze izranja zlato. Valja blago i oprezno postupati da bi se postigli ciljevi, valja pustiti da se pojave razviju: otkrića, preobrazbe...Zvijezde i umjerenost u opoziciji uopće nisu loše. Prvo zvijezde, a potom umjerenost - to je najbolji složaj, jer nas strpljivost zvijezda podsjeća da te štiti kozmos. S druge strane, ono što je u tami valja iznijeti na svjetlo. To je dugotrajna zadaća i samo zaštita kozmosa može ti omogućiti da je obaviš.Na kraju, u sredini imaš svijet, arkanu koja na sve ostale baca auru uspjeha i slave. To je znak tvoje pobjede. I to ne tvoje prolazne pobjede, već one koja se odnosi na tvoju najavljenu obnovu. Jer, svijet u sredini ponajprije znači mogućnost vrlo duga života. Junakinji se otvaraju mnogi putevi i možda neće uspjeti svima proći prije no što joj godine budu odbrojane. Kad se ostvari njezino oslobođenje, moći će činiti što želi i živjeti nekoliko života. Dano joj je vrijeme i nadmoćna pobjeda, i to ne samo materijalna i praktična. Komedijaš je stavljen na stranu.- Gdje je komedijaš?- To je karta koja je ostala po strani. Zapravo, u ovoj sedmorki i nije imala što raditi. Komedijaš, plesač po žici, upleće se u uspjeh u trgovini i novčane poslove. Dakle, tvoja sudbina je određena, dovršena. Tvoj ulog je previše važan, a tvoj plan preširok. Odavno si naučila otarasiti se njega. Ova Davidova zvijezda ukazuje na druge ambicije. Moraš početi novi život. Možda se ne radi o posve novom životu, nego o tebi koja izranjaš iz duge borbe kao posve nova. Svijet znači osobu koja ima priliku obnoviti život ako želi, ili barem čistoću. Otvorene su sve mogućnosti i muškarcu i ženi. Zato je predstavljen dvospolnim bićem, zapravo više ženom koja se razodijeva: gola je pred sudbinom, čista, ništa ne skriva, ništa ne žali...Anđelika se nagnula nad tu kartu i proučavala je: biće puti i ljepote, okrunjeno lovorom, koje u rukama drži zlatne štapiće dok okolo padaju srebrne kapi.- To je žena koja predstavlja tebe i ti je vidiš, kako se kaže, »obasutu« svim milostima, radošću, blaženstvom i mudrošću. Pobjedničko biće je u zanosu.- Što drži u rukama?- Na početku su to bile zrake, a potom su poprimile grublji oblik štapića, kao što na orijentalnim figuricama vidimo prikaz zraka telurskih sila. Tu su sve sile: dobro i zlo, slabost i snaga, kineski Yin i Yang, naime žensko i muško načelo. Sve je u rukama. Pobjeda.- Kad će doći?- Već je došla! Ali u vremenu i prostoru moraš proći posljednje iskušenje.Ona uperi prst u ludu sa zlatnim pojasom:- To kaže luda. Kola, koja ti se ne sviđaju, nisu opasna. Ali s ludom znače iskušenje. Luda nije luđak za koga ga neki drže. On je samo drukčiji. On ne govori i ne objašnjava u čemu je ta »razlika«.To je čovjek koji ne poštuje zakon što su ga ustanovili drugi ljudi, međusobno slični, slijedeći opći običaj, zajednički zakon. On nije kao ostali. To ne znači da nije važan.On nije kriv, a doima se krivim u očima bližnjih i priznatoga zakona. Njegov zakon je u njemu, a njegov sudac je visoko. Jer njegovo dostojanstvo je iznad zakona.On - ili ona - dopušta ili čini kojekakve ludosti zbog kojih ga osuđuju i možda odbacuju. Ne čini ih zbog ludosti same, nego zato što sluša višu mudrost koja plamti u njemu, usprkos njemu...Ona zašuti i pogleda ih.- To si ti, to smo mi. To je muškarac kojeg voliš, grof de Peyrac, tvoj suprug, koji je povezan sa svima, a ipak i odvojen od svih... To je i onaj dolje - doda ona i pokaza čovjeka u plavom kaputu koji je i dalje stražario, spreman pucati na svakoga tko bi htio zadirkivati dvije nesretne žene koje smatraju opasnim ludama i vješticama. - A to je i Londonac, njegov kapetan u crvenom redengotu, koji nas nije zaboravio i došao je po nas da bi nas odvezao k tebi.- I Brian Newlin, zar ne? - reče Anđelika.

- Da, tako je. Hvala ti što si ga se sjetila, sestro. Premda smo odvojeni, nismo sami. Mnogo luda iz visokih arkana pleše u kolu. I svaki ima psa koji ga grize za petu. Taj ugriz otkriva ludu koji je nesvjestan svoje sudbine i spava. Zabranjeno je spavati, gospodine ludo! Ne zaboravimo da je on i slobodni sudac. A čemu bi služilo biti slobodan birati svoj put kad se ne bi moglo odabrati i san. Ugriz! Pas nas grize za petu. Valja se probuditi, valja poći i prihvatiti nužnost djelovanja. Valja proći nametnuto iskušenje jer se inače obećanja sudbine neće ostvariti. Ti već znaš da si prošla iskušenje jer je pobjeda tu i pokazuje se.- Ako se ne radi o putovanju, kakvo je to iskušenje? - upita Anđelika nakon kratke šutnje. Bojala se prići otkriću oko kojega su se vrtjele od početka kao što se lisac prikrada kokošinjcu. »Arkane« živih boja kao da su prijateljski najavile budućnost punu uspjeha i pobjeda, ali su čuvale i otrovni trn koji bi mogao poremetiti njezin krilati hod. A onaj pas? Valja ozbiljno uzeti tog simboličkog ovčara o kojemu Ruth i Naomi govore tako ravnodušno jer ih je nedvojbeno mnogo puta počastio svojim poticajnim ugrizom.Na Anđelikino pitanje Ruth odgovori:- Ne znam.A zatim, vidjevši da je razočarala Anđeliku, ona se potrudi vidjeti još nešto. Pogledavši Naomi, ona utonu u duboku kontemplaciju.Laktove je oslonila na koljena, lice je obavila rukama i zagledala se u more posuto otocima. Prostranstvo treperavog plavetnila gibalo se poput svile koju neka nemarna ruka vuče nebom, a njezini nabori se ovijaju oko stjenovitih vrhova okrunjenih blistavim zelenilom.Ta kontemplacija stvarala je laganu vrtoglavicu. Vjetar je puhao iznenadnim zapusima, često donoseći morsku pjenu. Vidjelo se kako se na obali uzdižu pjenaste perjanice. Jak vjetar skinuo je kapuljaču s glave Ruth Summers i razbarušio joj kosu. Njezini blijedoplavi uvojci svjetlucali su na suncu poput aure. Anđelika je nazrela i sijede vlasi koje su unutarnje muke, nezacjeljive rane i nepravde potaknule da rastu prije vremena. »Vještica!« Ona se prisjeti čarobnice iz svoga djetinjstva. Je li to bila prva ili druga Meluzina? Zacijelo ona prva, koju su objesili. Imala je sijedu kovrčavu kosu koju je puštala da joj pada na ramena; izgledala je kao neka stara sretna djevojčica. Bila je zdepastija i zaobljenija od Ruth Summers, ali isto tako mudra i vidovita. Čarobnice! Seoske čarobnice! Koliko se puta Anđelika prošetala s njima! Koliko tajni su joj otkrile... Šumske čarobnice... koje spaljuju već stoljećima.Mlada Engleskinja i dalje je meditirala.Napokon je svečanim i gotovo grobnim glasom izgovorila:- Govorit ćeš s mrtvacem.Anđelika osjeti kako joj se ledeni srsi spuštaju iz korijena kose niz leđa.- Što želiš reći?- Ne znam točno - odgovori Engleskinja i odmahnu glavom. - Nejasno je i čudno.Anđeliki se nije svidjelo što je opet počašćena onostranom vizijom nalik na onu sestre Magdalene.- Ne želim razgovarati s mrtvacima.- Kako si svojeglava! Želiš saznati svoju sudbinu, želiš sve znati o budućnosti, a ništa ne prihvaćaš! A što bi bilo da je tvoja sudbina da te mrze i bacaju kamenje na tebe?... Kao što je naša!- I na mene su bacali kamenje.- Imaš pravo, mila. I sve to prođe. Tvoje životne tegobe naučile su te da više ne pripadaš poraženima. Zato za tebe vidimo samo slavu i pobjedu. No slušaj dalje. Zaludno je i nerazumno doslovno shvaćati otkrića tarota. Naše tumačenje mora se uzeti sa zrnom soli. Kao što sam ti već rekla, ova karta možda je kralj, vaš suveren, a možda je to tvoj suprug, a možda obojica ili pak netko treći tko im je nalik. To se tek kasnije shvati. To je samo simbol koji nam se ukazao. Čemu služi pustiti na volju

našoj nesavršenoj mašti? Zato budi ponizna i strpljiva pred tim predviđanjima. Razumjet ćeš kad dođe vrijeme.One prasnuše u smijeh poput djece koja zajedno upoznaju tajne hermetizma i pritom se dobro zabavljaju.Val je šiknuo uvis sa stjenovite obale i vjetar je raspršio njegove slane kapljice.Sve je bilo mirno i blago, sve je zračilo slogom, pa i mirna bezazlenost koju je udaljenost pridavala brodovima koji su se mimoilazili u daljini Francuskog zaljeva - trgovačkim brodovima bijelih jedara i ribaricama potamnjelih, smeđih jedara. Premda su svi htjeli ostvariti svoje nakane i suprotstaviti se tuđima, u pastelnom premazu magle izgledali su kao da sanjaju neki elegičan san.Vjetar je mrsio kosu trima ženama nagnutima nad magičnom zvijezdom.

15.

ODLAZAK VIDOVNJAKINJA

»Nisu mi govorile o Sjajnom čovjeku ni o svećenici« - mislila je Anđelika silazeći u luku da bi se oprostila s prijateljicama. Nije bila posve zadovoljna. Unatoč najavi uspjeha i sigurne pobjede, Anđelika se sjećala dojma nejasne prijetnje koji je donijela sa svog puta u Novu Francusku i čudila se kako su vidovnjakinje zaboravile govoriti joj o tim dvjema osobama koje su prije najavljivale sa strahom, »crnom čovjeku« i njegovoj pomagaćici »crnoj ženi«, a označavale su ih i kao »Sjajnog čovjeka« i »svećenicu« te se vidjelo da ništa ne znaju o njima i da nisu čule da se o njima govori.Nije važno. Sad su mrtvi i pokopani. Vidovnjakinje su ih zanemarile i to bi je trebalo ohrabriti.No Anđelika se nadala da će je Ruth i Naomi sasvim umiriti.Ruth je gotovo neoprezno spomenula nekakvo »iskušenje« i nejasno odredila njegovu morbidnu narav. Tome nije ništa dodala.Možda je bila samo rastresena, možda je manje povezana s Anđelikom nego što je to bila u Salemu, možda ju je iscrpila smrt male Agar i mučenička smrt njezina bivšeg supruga: vidovnjakinja nije vidjela daleko. No bila je posve mirna s obzirom na Anđelikinu sudbinu. Sve se kupa u kraljevskom plavetnilu carice, jer su je tarot-karte označile kao caricu, nju, Anđeliku, junakinju triju pobjedonosnih zvijezda.Dvojica engleskih mornara izvedoše pijanca iz Gostionice pod utvrdom; pijanac je povratio pretjerano veliku količinu francuskog vina i popratio to neumjesno vrijeđajući »žabare«.Uhvatili su ga za ruke i noge i položili u jednu šalupu.Došao je trenutak oproštaja.- Nemoj strepjeti!- Zar nemam razloga za to?- Strepiš prijevremeno. A to je glupost. Trošiš snagu protiv nemoćnih prikaza.U luci je bilo tek nešto više ljudi nego pri njihovu dolasku.Joffrey ih je pozdravio i odnio im darove; bio je tu i smotak crnog sukna iz kojeg će moći iskrojiti udobnije ogrtače.Stojeći kraj njega, Anđelika je gledala kako se udaljuju u barci što je plesala na kliještama valova. Uspravno su sjedile jedna nasuprot drugoj u tamnim kaputima s crnim kapuljačama i bile su nalik dvama gavranima. Oko njih sjedili su njihovi zaštitnici u plavim i crvenim redengotima, s pernatim šeširima, u čipkanim košuljama što su lepršale na vjetru, a mornari sa žarko crvenim i bijelim kapama veslali su i pjevali oproštajnu pjesmu s obala Temze.Vraćale su se u Salem, lijep gradić Novoga svijeta, vraćale su se njegovim jorgovanima, bundevama i stupu sramote.

16.

SEVERININA POVJERLJIVOST

- Dođi i pomozi mi - reče Anđelika Severini Berne.Po odlasku dviju Engleskinja čija je prisutnost uznemirila stanovništvo, ali kojima je mnogo njih potajice otišli po savjet i lijekove, Vijeće je odlučilo, prema prijedlogu posjetiteljica, da se zgrada na obali pretvori u bolnicu.Tesari i stolari učvršćivali su grede, daske i brave na vratima, popravljali krov i dodavali mu nove crepove istesane od tisovine. Od dasaka su načinili police da bi se na njima moglo poredati bočice, kutijice, vrčeve i ostale posude za lijekove, a istesali su i dva ili tri prostrana kovčega za rublje, zavoje, svijeće i ostale potrepštine.Potom je valjalo pomesti pod od nabijene zemlje te očistiti stol i klupice.Anđelika se uspinjala stazom u pratnji mlade djevojke, a slijedilo ih je veselo jato djevojčica, među kojima su bile Dorothee i Jeanneton s otoka Monegan te malena Engleskinja koja je preživjela pokolj kod Brunswick-Fallsa, Rose-Anne, kći Williamovih.Malo potom, dok su malene pomoćnice nosile košarice pune smeća da bi ga bacile, Anđelika i Severine, opremljene čvrstim snopovima brezinih grančica, počele su žustro čistiti prostoriju i okoliš.Anđelika pođe u napad.- Reci mi imaš li vijesti od Nathanaela de Rambourga?- Zašto baš od njega? - upita Severine i skrenu pogled.- Zato što možda ima dobre razloge da se raspita o tebi. Severine slegnu ramenima i nasmija se podrugljivo, ali i popustljivo.- On? To bi me čudilo. Ta što on ima u glavi? Ništa! I manje nego ništa. On je poput velikog albatrosa koji je zalutao u oluji. Još gore! Albatros želi pronaći svoje jato i brine se za sebe. A on, ništa! Ne misli ni na što! Drži se nejasnih planova. Ne zna ništa...Ona prestade mesti i pogleda Anđeliku svojim velikim, sjajnim i živim crnim očima.- Zamislite da ne zna čak ni odakle dolazi riječ hugenot kojom su okitili nas, francuske protestante. Ne zna da je to iskrivljena njemačka riječ eidgenossen koja znači »saveznici«, a koju su ženevski pobunjenici koji su se htjeli pridružiti švicarskoj konfederaciji protiv francuskog vojvode Savojskog preobrazili u eyguenet. Potom smo se mi, kalvinisti, izjasnili protiv svih starih učenja te su nam naši katolički protivnici dali taj nadimak koji potječe iz Ženeve, Calvinova grada: eyguenet se malo-pomalo pretvorilo u huguenot. Ja to sve znam. Teta Anna je tako pametna, a ja sam često s njom. Ali on! Njegovo neznanje! To je sramota! Moj otac je imao pravo kad je rekao da su protestantski plemići još gluplji i veće neznalice nego katolički plemići.- Ako misliš da je tako glup i tako malo privlačan, ne razumijem zašto si...Severine nastavi žustro mesti, a zatim baci metlu, pritrča Anđeliki i baci joj se u naručje.- Oh, gospo Anđeliko, to je zbog vas...- Ne govori tako! Tvoji roditelji me optužuju za zlo, da sam te loše savjetovala, da sam te ohrabrila... Što ja znam?- Vi me i jeste ohrabrili. Otvorili ste mi oči za činjenicu da je ljubav tajna. Mislila sam: brak, miraz, dobra partija. Jednoga dana shvatila sam da u ljubavi nema nikakve logike. Istinska ljubav je poput munje. Svi imamo pravo na nju, ali gubimo je jer je ne prepoznajemo i ne priklanjamo joj se... Ne shvaćamo da je ona božanska milost... Ne mogu se dobro izraziti. Riječi su nesavršene. Valjalo bi satima govoriti o onome što je nedostupno ljudskim očima.Istina je da sam ga smatrala glupim, nelijepim i nespremnim za život. I kako da vam objasnim što se dogodilo. Bilo je to prošle godine. Isti brod koji je ovih dana odvezao

vaše prijateljice u Novu Englesku bio je u luci. Popele su se na naše mjesto da bi vam uputile pozdrave.Obuzeo me je predosjećaj. Bila sam sigurna da će pokušati otići unatoč trudu koji sam uložila da bih ga dovela u Gouldsboro. Otići će i neću ga više vidjeti. Izišla sam iz kuće kroz stražnja vrata i otrčala sam na trg. Našla sam ga u gomili; kao što sam predosjećala, nosio je prtljagu, svoju staru vreću i išao je prema mostiću za ukrcavanje.Ne mogu vam opisati što se potom događalo. Bilo je to kao da hodamo u oblacima. Kad sam mu se približila i kad su nam se pogledi susreli, ispustio je vreću i uzeli smo se za ruke. Hodali smo bez riječi, udaljili smo se od naselja i uputili smo se u duboku šumu. Kakva snaga je bila u nama! Kakav polet! On nije ništa znao. A ni ja. Bilo nam je prvi put. Vodili smo ljubav prvi put, ne znajući ništa. Kakva divota unatoč boli! Nebo je blistalo. Njegovo blistavilo ga je preobrazilo. Slab mi je izgovor što me je milovao i milovao. Oh! Sigurna sam da Adam i Eva u raju nisu bili sretniji. Imali ste pravo, gospo Anđeliko. Zanos je vrijedan svih boli i svake žrtve.Ne, ne osuđujete me. Brinete se za mene zato što gotovo da sam vaša kći, ali znam da odobravate kad netko čvrsto ide svojim putem. Onaj koji se čuva svega nije nikakav uzor. A što se tiče prijekora koje vam upućuju moji roditelji...Severine se nasmija odmahujući glavom; njezina lijepa crna kosa razasula joj se po ramenima.- Ne! Ne, draga gospo Anđeliko, ne radi se samo o vašim riječima ni o pismu koje ste mi pročitali. Radi se o vašem primjeru, kažem vam. O cjelokupnoj vašoj ličnosti. Vaš život s vašim suprugom naveo me je da shvatim da postoji ljubav. I da postoji ljubav između Abigael i moga oca. I nije im neugodno. Rekla sam im to. Moj otac bio je bijesan što sam mu to spomenula. No morala sam naći nešto čime ću se braniti od njegova gnjeva, jer nisam htjela priznati...Njezin smijeh pretvorio se u suze. Zaplakala je i pognula glavu.- Izgubila sam plod - prošaptala je gorko.Jecala je i pripovijedala o svom razočaranju. Vidjela je kako teče njezina krv i u njoj plod njezine nade; s njim su nestala i očekivanja novih radosti, života koji bi dolazak djeteta promijenio u potpunosti.- Da, znam, razumijem te...Anđelika se sjećala svoje patnje u sličnoj situaciji. Zamalo je iskopala oči plemiću koji ju je vodio u Pariz kao zatvorenicu jer je shvatila da je pri prevrtanju kola izgubila rijetko obećanje sreće.U tom trenutku nije joj bila važna njezina sudbina, ni sadašnjost, ni budućnost, ni Joffrey, ni Colin, koji su obojica bili nestali. Bio joj je važan samo gubitak djeteta. Žene su takve!- Zašto niste bili ovdje, gospo Anđeliko! Nitko me nije mogao razumjeti. Mislili su samo na jedno: da susjedstvo ne sazna.Anđelika je pokuša navesti da shvati u kojoj je mjeri nezasluženo iskušenje kojem su bili izloženi siroti Berne i njegova blaga i dobra žena moglo poremetiti njihov život.- Morali bi odgovarati na zlobna pitanja, podnositi porugu, kritiku i nepravdu svojih prijatelja, braniti svoju kćer da bi mogla i dalje normalno živjeti. To bi i činili. Ali, tko zna ne bi li morali prekinuti sa svojom zajednicom koja tako radosno njeguje vještinu sramoćenja? Ne bi li morali napustiti Gouldsboro? I Laurier? I Martial? Svijet je takav. Ne možeš ih mrziti.- Mrzim ih i nikad im neću oprostiti.- Ne budi tako tvrdoglava, mala luda djevice! Sada si žena, a ne više djevojčica koja misli da joj pripada cijeli svijet. Ti čuvaš tu ljubav. Dobro! Pripremi se za supruga koji mora doći. Pisat ću gospodinu Molinesu u New York. Pronašao je mog brata Josselina godinama nakon njegova nestanka. Čudilo bi me da ne pronađe tvoga Nathanaela. Jesi li na njega mislila kad si mi rekla: »U srcu nosim tajnu ljubavi koja mi pomaže da preživim«?

- Da.Anđelika joj ispriča kako je Honorina bila tako zadivljena tom rečenicom da je, držeći ruku na srcu, ponovila tu izjavu u trenutku rastanka u školi Marguerite Bourgeoys.- Honorina! Draga mala sestrica! - reče Severine sa sjetnim smiješkom. - Kako je nepredvidljiva i zabavna. Mnogo bih dala da saznam ime njezine tajne ljubavi. No zacijelo ga nikad nećemo saznati. Uvijek je imala zamisli koje je smatrala odviše važnima da bi ih povjerila neodgovornima odraslima.Počela je opet mesti, u tišini. Anđelika je upita: - Dakle, nikakvih vijesti?- Od njega? Nikakvih. Ali ne očajavam i strpljivo čekam. Čekam da se vrati. Ne želim ništa drugo. Vratit će se. Nijedna druga žena ne može mu dati ono što smo zajedno doživjeli. Neće to moći zaboraviti. A ni ja.

17.

GNJEV GABRIELA BERNEA

Gabriel Berne zastao je na rubu uličice i bacio mračan i prijekoran pogled na skupinu mladih djevojaka i djece koja su se gurkala i smijala gledajući staroga MacGregora i njegova tri sina u košuljama s remenom. Odjenuli su ih radi svečanosti. Iako se to donekle činilo smiješnim i izazivalo mladenačku veselost, u tome nije bilo ničega nepristojnog.No čini se da je to podsjetilo majstora Bernea na mučne i gorke misli, a kad je opazio Anđeliku i uvidio da je ne može izbjeći, one su ga obuzele u potpunosti. Izbjegavao ju je već nekoliko dana.Anđelika ga je svuda tražila i nije htjela otići iz Gouldsboroa a da mu ne kaže što je zaslužio, a kad je opazila okupljanje na ulici, požurila je da mu se pridruži.Ljut zbog toga što se dao iznenaditi, njezin stari gospodar iz La Rochellea odlučio je napasti prvi.- Pogledajte te djevojčure! - uzviknu on i pokaza na skupinu koja se smijala, i ne pomislivši da je pozdravi. - Gaču kao guske, šapću na uho proste riječi o tim nepristojnim osobama koje se usred dana usuđuju pojaviti u košulji, bez hlača i tako se pokazivati u zajednici koja održava dostojanstvene običaje.Anđelika obrati pozornost na prizor koji ga je tako sablaznio.U blagom svjetlu jutarnjega sunca, tri krupna mladića i njihov ne manje krepak otac, usprkos svojim sijedim zaliscima, upravo su prekoračili prag kuće u kojoj su proveli noć. Doista su bili odjeveni samo u košulje dugih skuta.Ti Škoti iz Novoga svijeta nosili su tradicionalnu košulju boje šafrana, načinjenu od irskog platna, a natapali su je i smolom kako bi štitila od kiše i morske soli.Istupili su nekoliko koraka i rasporedili se jedan uz drugoga. Skuti njihovih košulja vijorili su na vjetru, što je razdražilo majstora Bernea.- Ne nose rublje. U Londonu sam čuo kako njihovi časnici govore da je to prikladno za šibanje.Već odavno odvojeni od svake vojske, Škoti s otoka Monegan bili su daleko od tih uspomena. Ovivši oko vrata rubac s dva čvora, učinili su važnu promjenu u odijevanju: počeli su se ogrtati širokim ogrtačima prošaranim bojama svoga klana, klana MacGregor koji je došao iz Škotske 1628. godine predvođen Williamom Alexanderom, a većina njegovih pripadnika naselila se u Francuskom zaljevu i ondje začela svoju lozu.Četiri muškarca uredno položiše remenove na tlo. Potom su na svoj remen položili svoj prekrivač s pravokutnim uzorcima koji im je noću služio za pokrivanje. Brižljivo su ga previli i od njega načinili kilt koji je dopirao malo ispod koljena. Potom su prikopčali remen.

Bili su naviknuti na to da zabavljaju gomilu kad napuste svoj otok i veselo su pozdravljali malene gledatelje koji su pljeskali i slijedili ih dok su silazili prema trgu i išli u Gostionicu pod utvrdom. Berne se okrenuo od njih ne odgovorivši na njihov srdačan pozdrav.- Prihvatili smo nepoželjne ljude, osobe bez dostojanstva.- Prije bih rekla da vas vaša nečista savjest navodi da ih gledate prijekim okom, jer ovi gosti s Monegana nedvojbeno su vrlo ugodni ljudi. Premda su Škoti i, kako vi kažete, ne nose rublje, vjerojatno su prezbiterijanci, to jest, privrženici reformacije poput vas. Ali dosta o tome. Moram vam uputiti prijekore i nemojte misliti da ih možete izbjeći. Kako ste se usudili onako ponašati prema tako dobroj ženi kao što je Abigael? Zatvorili ste je, spriječili je da zove pomoć, odvojili je od djece. Prvi put čujem da se civilizirani muškarac tako ponaša prema supruzi koja to nije ničim zaslužila. A Bog mi je svjedok da sam u životu srela svakojake divljake i odurne pojedince. Nitko nije bio takav, kažem vam! Upravo ste vi, majstore Gabriele Berne, prešli granice. Zaslužili ste da prema vama postupi kao ona po kojoj je dobila ime, jadna Abigajila iz Biblije koja više nije mogla podnositi svog supruga Nabala, Maonjanina, vrlo bogata čovjeka koji je posjedovao dobra u Karmelu. »Taj se čovjek zvao Nabal, a njegova žena Abigajila. Žena je bila vrlo lijepa, a čovjek surov i opak12.« Znate li što se dogodilo tom Nabalu kad je sirota Abigajila pobjegla da bi izbjegla prolijevanje krvi koje je izazivala grubost i loša vjera njezina supruga? Znate li? Trebam li vam citirati?- Ne, za ime Božje! - usprotivi se Berne, koji ju je uzalud pokušavao prekinuti. - Nema potrebe. Poznajem Bibliju bolje nego vi.- To tek treba vidjeti. Kako god bilo, neću hiniti da ne znam razloge koji su vas naveli na taj neoprostivi čin prema vašoj Abigael. Htjeli ste je spriječiti da primi moje prijateljice koje su došle iz Salema da bi vidjele mene. Prije no što vas osudim, saslušat ću vašu obranu. Što su vam učinile te žene?- One su Engleskinje, vještice i griješnice.- »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!13« Znala je da majstor Berne ne podnosi da ona citira Sveto pismo.Iako joj se potajice divio i obožavao je, smatrao je da joj njezin način života i mišljenja, koji je nazivao »ateističkim i slobodoumnim« ne dopušta da se poziva na svete knjige te ga je njezino citiranje biblijske priče o Abigajili, Nabalovoj supruzi ubolo poput trna, ali nije joj mogao ništa odvratiti.- K tome - nastavi Anđelika - lijepe su i ljupke, što je neoprostiva krivnja u očima nekih... ogorčenih ženomrzačkih duhova u koje ne bih željela ubrajati i vas.- Pisano je: »Čovjek ili žena koji među vama postanu zazivači duhova ili vračari neka se kazne smrću14.«- A ja odvraćam: one čine samo dobro. Pisano je i ovo: »Dakle, prepoznat ćete ih po njihovim rodovima15!« Da biste odbacili to odurno ponašanje kojim ste se usudili povrijediti ne samo Abigael nego i naše engleske posjetiteljice, znajte da mi je bilo vrlo bolno gledati drage prijateljice ponižene od strane prijatelja kojima sam isto tako privržena. To mi je nametnulo nemoguć izbor i ne mogu odlučiti bez tuge i boli u srcu. Zato krivim one koji su me zbog manjka milosrđa postavili pred taj izbor.Berne crveni, problijedi i ostade bez daha.- Priznajte da su osobe o kojima govorite čudakinje! - planu on. - Shvatite da niste imali pravo kad ste im poklonili svoje prijateljstvo - doda on hrapavim glasom koji je značio da se, kao i uvijek, koleba pred njezinim argumentima i pred sjajem njezinih zelenih očiju.

12 Prva Knjiga o Samuelu, 25, 3. Prim. prev.13 Evanđelje po Ivanu, pogl. 8, stih 7. Prim. prev.14 Levitski zakonik, 20, 27. Prim. prev.15 Evanđelje po Mateju, 7, 20. Prim. prev.

Obuzelo ga je zlo. Anđelikine oči svjetlucale su poput olujnog neba. Udarila bi šakom po stolu da je neki stol bio u blizini.- A vi, majstore Berne, ne mislite li da ste i vi čudak? I da bih imala razloga da vam uskratim svoje prijateljstvo zbog zla koje ste mi nanijeli, nezahvalni na dobru koje sam vam činila.Gabriel Berne bio je tako zbunjen da je hodao dugim koracima i nejasno gestikulirao ne nalazeći riječi kojima bi se izrazio, osim nekoliko nepovezanih fraza.- Opasnost za našu djecu... Vidjeti ih samo izdaleka... Primjer sramote...Anđelika ga je odlučno slijedila.- Bili ste popustljiviji prema grijesima kad ste bili mladi - reče ona. - Sjećam se da ste se vratili iz hrama u Charentonu gdje ste svojim prijateljima studentima pomagali pri proučavanju bogoslovlja, a kad ste ugledali ženu kako bosa trči po kiši, dali ste joj da se popne na vašega konja. Ako sam dobro shvatila, danas biste tu sirotu griješnicu pustili da gaca po baricama.- Ne govorite tako! - pobuni se on, zapanjen.- Što sam ja tada bila u vašim očima? Pa ipak ste se pokazali velikodušnim, srdačnim i iskrenim mladićem, punim sućuti, a nije vam bilo ni u primisli da iskoristite moju bijedu.- Čovjek se mijenja s godinama - branio se Berne. - Odgovornosti koje nam donose godine protive se mudrosti. Od studentskog vremena, koje mi je otac odobrio da izađem iz ludih godina, ja sam čovjek zajednice. Nemam u sebi ništa junačko. Da, mladost sanja o pothvatima, o pravdi za nesretne, o preinaci svijeta. No poslije sam se priklonio razlozima svoga mudroga oca. Poput njega, i ja sam čovjek koji osuđuje pustolovine, nisam ratničkog duha i poštujem zakon.- Oh! Dakako! Imam i dokaz za to. Ratnički duh? Čini mi se da ste ga imali dovoljno kad ste se toljagom branili od razbojnika koji su napali vašu karavanu s robom u okolici Sables d'Ollone. Na moje oči ste u La Rochelleu zadavili Baumierove žbire i zakopali njihova tijela u sol dok su policajci i predstojnici za vjerska pitanja, koji su tražili razlog da vas zatvore, lupali na vaša vrata. Vaše poštovanje zakona čini mi se vrlo sumnjivim.Gabriel Berne trznu se, zaustavi na mjestu i promotri je odsutnim pogledom, kao da su mu događaji koje je spomenula izvjetrili iz pamćenja.Ona mu se nasmiješi, zadovoljna što ga je podsjetila na vrijeme njegova gnjeva i neporecivih strasti.On pokuša mirno govoriti.- Prije svega, u to doba kad smo živjeli u Francuskoj, građani su se morali sami boriti za svoja dobra. Njihovi negdašnji zaštitnici, plemići, izvlačili su mač samo u dvobojima i na smotrama pred kraljem. La Rochelle su u doba Richelieua zauzeli stranci, ljuti neprijatelji koji su progonili izvorne stanovnike. Mi hugenoti, koji smo prije više od stotinu godina bili prvi sljedbenici reformacije, rađali smo se u borbi i nastavljali smo je iz naraštaja u naraštaj. Nisam poznavao ništa drugo i nisam ništa drugo ni očekivao.- Ako sam dobro shvatila, bili ste čovjek zajednice, miran i bezbrižan. Doista, život je u La Rochelleu bio jednostavniji nego ovdje; morali ste braniti svoju protestantsku vjeru i živjeli ste s djecom u miru, osim što ste ih morali čuvati od isusovaca, policijskih »provokatora« koji su dodijavali vašim ženama i kćerima i koje ste morali vlastitim rukama zadaviti i pokopati ih u sol te ih baciti u rudnike gospodina Mercelota...- Bili smo naviknuti na tu borbu - uzviknu Berne. - Ne radi se o tome. Vi to ne možete razumjeti. Biti uništen za ljude kao što smo mi, kao što je bio moj otac, moj djed, to je isto što i umrijeti, pa čak i gore. To stvara gorčinu i otvrdnjuje srce. To je neuspjeh, sramota, jad. Kad radom i požrtvovnošću postignemo željeni cilj i ostvarimo nade, u miru smo s Bogom i sa samim sobom. Osjećamo da smo ispunili svoju dužnost prema djeci i roditeljima. Moj otac htio je da preuzmem i unaprijedim njegovu trgovinu.

Vidjevši da se pripremam za to, blagoslovio me je na samrtnoj postelji i predao mi plodove svoga rada čiji ste lijep razvitak imali prilike vidjeti.Izgubiti sve što je činilo naš život, ostaviti rad mnogih naraštaja u nekoliko sati, ostaviti ga rukama pljačkaša, propalica i... katolika, vrijedno je prijekora. Kreposno bi bilo da smo ostali u La Rochelleu unutar naših zidova.- I umrli na galijama?- Ne znam... Možda bi i bilo bolje.- Evo pravoga muškarca! Niste se brinuli za sudbinu svoje djece koja su bila bez zaštite.Kao da želi istaknuti njezine riječi, pojavi se mladi Laurier rumenih obraza i razbarušene kose, pobjednički donoseći vedro sa školjkama, a slijedilo ga je jato mlađe djece koja su nosila vedrice.Gabriel Berne odvrati pogled ne želeći popustiti.- Vi nas odvraćate od junaštva.- Ako mi samo to predbacujete, neću se osjećati krivom. Putovanje kroz cijelu zemlju s kraljevim dragunima za petama, sa skupinom nepokornih hugenota u kolima kojima su htjeli sabljom odrubili glavu nije među najdražim uspomenama moga života.Berne ništa ne odgovori.Prolazeći kraj posljednjih kuća na rubu šume, oboje su znali da je taj sukob zapravo zaobilaženje teme koju je valjalo načeti: grijeha Berneove drage i grešne kćeri Severine. Kao da joj se želi zaobilazno približiti, govorio je o svom starijem sinu, Martialu. Opet se postavilo pitanje treba li ga poslati na studij u Novu Englesku. Oni koje je u La Rochelleu slijedio u dobru i u zlu bili su daleko, a zaprijetilo je da će bistri mladić postati »morski traper«, kao što su u Charenteu zvali dječake i mladiće koji su neprekidno »visjeli« na moru, a smatrali su ih ne manje ludima i nestalnima od šumskih trapera, pa još i gorima, jer se ne mogu obogatiti prodajom krzna. Plovili su duž obale i između otoka kojih je bilo mnogo u Francuskom zaljevu. Mladići se nisu skanjivali potajno zaraditi nešto novca nejasnom trgovinom s Akadijcima kad bi njihovi brodovi kasnili. Nitko nije znao potankosti te trgovine niti za nevolje koje su ti mladići zadavali odraslima koji nisu imali autoriteta nad njima. Njihovi roditelji su morali pobjeći iz svoje domovine i nisu prestajali žaliti za napuštenim dobrima. Oni sami su iz Novoga svijeta, bolje su se prilagodili od starijih i preziru njihove savjete.Ako se situacija gleda s tog gledišta, doista je ozbiljna, priznala je Anđelika. No ona i njezin muž ipak smatraju da je djelatnost »morskih trapera« dragocjena za Gouldsboro. Žustri mladići patrolirali su unaokolo kao izvidnica.Martial je provodio dobar dio vremena na moru sa svojim drugovima, ali ga to nije sprečavalo da služi kao tajnik kod guvernera Paturela; taj posao nastavio je raditi jer je mladić kojega je Anđelika preporučila kao njegovu zamjenu nestao a da se nije udostojio ni pozdraviti.- Hoćete li govoriti s tim... tim Nathanaelom de Rambourgom? - upita Berne poput bijesnoga bika pred crvenom krpom na koridi. - Ne bih se čudio da je taj nedozreli beskrupulozni mladić zapravo... zapravo...- Bio Severinin ljubavnik - dovrši Anđelika. - Pa dobro, ako je tako, a jest tako, nemate se zašto jediti. Neprestano se bojite da se ne zaljubi u nekog katolika. Možete biti mirni. On pripada reformiranoj vjeri, a njegova loza je visoka roda. On ne može osramotiti vašu kćer.- Taj nesposobnjaković već ju je osramotio! - planu Berne. - Ti veliki plemići sramote reformaciju.On započe dugačak i nejasan govor u kojemu je optužio visokorodne plemiće da su osramotili reformaciju, i to ne toliko svojim vjerskim uvjerenjem koliko pobunjeničkim izazivanjem kraljeve moći. Srećom, kreposno, pobožno i radino građanstvo uistinu se predalo novoj vjeri.To je objašnjavalo zašto majstor Berne nije smatrao gospodina de Rambourga, posljednjega u svojoj lozi, časnim plemićem s kojim bi se bilo laskavo oroditi.

Njegova kći Severine nije ni gora ni bolja od toga neodgojenog Nathanaela. Ali to dvoje mladih ljudi jednostavno ne pripadaju istom svijetu ni istoj kasti, što postavlja neprelazne prepreke i sprečava njihov brak.- Majstore Berne, podsjećam vas da smo u Americi i da su ovdje vaša shvaćanja o kastama nadiđena i zastarjela. Pogledajte me. Rođena sam kao markiza de Sance de Monteloup. Moj suprug je grof Joffrey de Peyrac de Morrens d'Irristru. U ovom razgovoru nikakva kastinska barijera ne sprečava našu međusobnu iskrenost, iako ste vi građanin iz La Rochellea, a ja plemkinja.- Gospođo, ali to je drukčije!- Ne! Ovdje smo svi istodobno isti i različiti. To nas približava i daje nam srčanost. Kad spustim pogled, često promatram vaše cipele.- Moje cipele? A zašto?- Zato što se svaki put, bile one iste one koje ste tada nosili ili ne, sjetim da su obuvale noge spasitelja kojeg sam nazrijela kroz prozorčić zatvora, noge čovjeka koji je prolazio i za kojega nisam znala je li građanin, sudac, čuvar, svećenik ili plemić, a kojemu sam doviknula: »Tko god da ste, spasite moje dijete koje je ostavljeno samo u šumi!16« Zbog te uspomene nikad se neću svađati s vama, premda ste to sto puta zaslužili. Zato se vraćam na ono što me danas boli. Davno, kad ste me primili pod svoj krov, pomogli ste mi zbog toga što vam je srce bilo dobro. Često ste bili tužni i osorni, ali bili ste dobri. A ovdje imate sve da biste bili sretni i zašto dopuštate da vam srce ogrubi?- U La Rochelleu sam bio kod kuće. Bilo mi je lako biti dobar i pravedan. Ja sam običan čovjek, opet vam kažem. Mislim da većina ljudi više voli držati se običaja nego iskusiti prolaznu sreću; nisu spremni na život koji zahtijeva strast do koje ih njihova narav ne može uzdignuti, koja ih zanima manje nego...- Manje nego redanje brojeva. Znam. Nasmijavate me, majstore Berne. Vidjela sam vas kao žrtvu strasti, spremna žrtvovati joj svoju trgovinu, život i dušu. Vjerujete li da ste prvi i jedini od kojega su se tražile takve žrtve? Tko može reći da Abraham nije volio svoj lijepi grad Ur i da nije bio ogorčen kad mu je Bog rekao: »Ustani i pođi u zemlju koju ću ti pokazati17.«- Dosta!Majstor Berne stavi ruke na uši. - Zabranjujem vam, čujete li, zabranjujem vam da mi i dalje citirate Bibliju!- Dobro. Zašutjet ću. Ali ću vas podsjetiti da je Biblija sveta knjiga i za katolike i za protestante. Obožavamo istoga Boga.Gabriel Berne objavi predaju.- Uvijek dolazimo do istog zaključka - reče on. - Ili vas slijedimo ili vas gubimo. Vi sve remetite, vi sve uništavate! Prisiljavate nas da razgradimo okvir svog života i načinimo ga od krhkog drva. Krc, krc! Ali znajte da jednoga dana to više neće biti moguće. Doći će dan kad vas neću više moći slijediti, kad ću vas napustiti zbog vjere.On odlučno odmahnu rukom.- Odreći vas se... Vas oboje! Vas i njega. Unatoč svoj pomoći i dobročinstvima koja smo primili od grofa de Peyraca. Da bismo vam pokazali da se ne radi o pitanju osobnih osjećaja nego o načelima.- Ja bih rekla da prijateljstvo nije pitanje načela. Kad mi je netko u srcu, ne mogu ga tako lako iščupati, a vi znate da već vrlo dugo u njemu zauzimate mnogo mjesta. Majstore Berne, vaša sam sluškinja.Hoteći prosvjedovati, odmahivao je glavom.- Vi razoružavate... On uzdahnu.- Žene imaju potrebu za skladom. Ne mogu živjeti ako se neprestano ne griju na vatri osjećaja.16 Anđelika buntovnica.17 : Knjiga Postanka, 12, 1. Prim. prev.

Ona ga uhvati za ruke.- Izgubiti me ili me slijediti, kažete? Kakva misao! Poznajem vas, vi ste vješt čovjek. Znat ćete se ponašati tako da me istodobno ne slijedite i ne izgubite.Rukom pod ruku šetali su uličicom.- On je siroče - reče Anđelika visokim glasom - siroti mladić bez roditelja.Shvatio je da ona govori o Nathanaelu.- Dugo već luta američkim obalama, a tu nema mjesta za njega, jer je sam, jer je Francuz i protestant. Moj brat suočio se s istom nevoljom jer je Francuz i katolik. Nathanael je izgnanik poput nas, izgnanik koji je morao pobjeći od smrti koja mu je prijetila na rodnom tlu. Mislim da ćete se složiti da pišem Molinesu. On zna sve. Pronaći će ga i znat će kako je u njegovu rodnom kraju u Francuskoj i kakve su mogućnosti da prodajom ili kako drukčije povrati što veći dio svog imanja.- Stvari se ne razvijaju u prilog francuskih protestanata ako su točne vijesti koje dobivamo.- Ali još uvijek ima zakona na koje se možete pozvati i primijeniti ih dok se ne ukinu.- Netko bi trebao govoriti s kraljem - reče Berne. - Netko koga bi bio spreman slušati s povjerenjem i koji mu ne bi ništa zatajio. Možda - vi!Anđelika zadrhta i ništa ne odgovori.»Gospode! Jadni ljudi! Misle da bi moje zalaganje kod kralja nešto moglo promijeniti u odluci o tako važnom pitanju. Što mogu ja sama protiv saveza isusovaca i posvećenika koji uvjeravaju kralja da je Francuska pokrštena i da je Edikt iz Nantesa zastario i postao beskoristan. Osim toga, morala bih preploviti ocean i vratiti se na Dvor. Još nisam spremna za to.«Nasadi malina oko Abigaeline kuće privukli su grlice. Bile su to lijepe ptice krhke i graciozne pojave, plavičasta perja, duga i vitka vrata, a njihov neprekidan cvrkut bio je gotovo zaglušujući.Susjedi koji su živjeli blizu šume žalili su se na njih. Abigael, koja se radovala svemu, voljela ih je. Govorila je da to gugutanje uspavljuje djecu bolje nego ijedna uspavanka.S praga je sa smiješkom promatrala Anđeliku i svoga supruga kako se penju prema njoj.- Zar niste ljubomorni, Abigael? - doviknu joj Anđelika izdaleka.- Ne više. Ali bila sam. I to žarko ljubomorna. Kad sam vas u La Rochelleu vidjela kraj njega, prvi put otkad ga ja znam podignuo je pogled s Biblije i svojih računa te pogledao neku ženu drugim očima.- Što sam vam rekla, majstore Berne? Biste li ikad dobili ovu dobru Abigael da ste ostali u La Rochelleu? Trebalo je da se nađete usred oceana i da vas vidi ranjenoga kako bi se odala. Inače vam ne bi nikad otkrila svoje osjećaje. Nije li tako?- Nikada - potvrdi Abigael. - Tim više što ste vi bili suparnica čija ljepota i čari su poništavale sve moje izglede. Bila sam očajna... Čak sam pomišljala i na smrt.- Žene su lude - mrmljao je Berne praveći se da je ljut, ali pocrvenio je i odao da mu nije bilo neugodno biti predmetom suparništva dviju velikih dama. Nedvojbeno je bio mlađi nego u vrijeme kad nije dizao nos sa svojih računa.- Ali i muškarci su ludi - prizna on sjedajući na svoje uobičajeno mjesto kraj ognjišta. Uzeo je Abigael za ruku i žarko je poljubio. - Glupo je pretpostaviti običaje sreći... sreći ljubavi. Imate pravo, gospo Anđeliko.

ČETVRTI DIO

TVRĐAVA SRCA

18.

POVRATAK U WAPASSU

BOLEST DON JUANA ALVAREZA

Kad god bi se početkom listopada vraćala u Wapassou, Anđelika bi samoj sebi obećavala da će slijedeće godine cijelog ljeta uživati u svojem najdražem boravištu. Tijekom sunčanih mjeseci putovala je duž obale ili u posjete u Novu Francusku ili Novu Englesku, što joj je onemogućavalo da doživi vrijeme cvjetanja u Wapassou, a to je bilo i najbolje vrijeme za berbu ljekovitog bilja.Srećom, njezini prijatelji Jonasovi i mnoge žene u naselju bili su dragocjeni posvećenici te znanosti te su za njezine odsutnosti u naznačeno vrijeme brali biljke prema njezinim uputama.U Wapassou nitko nije ljenčario.Kasna jesen u svom sjaju bila je osobito puna poslova. Išlo se u posljednje velike lovove, bralo se obilje šumskih plodova, tražile su se gljive, a oni koji su doputovali s juga užurbano su obavljali nužne pripreme za zimu.Valjalo je obaviti poslove koje bi zimske tegobe učinile teškima, ako ne i nemogućima. Drva za potpalu već su bila uskladištena. Unaprijed su cijepali cjepanice i pravili snopove sitnog drva za loženje.Popravljali su krplje, skije i sanjke.Odjekivali su posljednji udarci čekića pri uređivanju kuća u kojima će obitelji prezimiti i štala u koje će zatvoriti svoje svinje, krave i koze.Zima je dopuštala odmor i svi su smatrali da je doista zaslužen.Gradnja kuće nikad se ne završava. Velika utvrda u Wapassouu povećavala se svake godine. Pridružene zgrade umnožavale su se kao i broj ljudi koji su u njima stanovali. Zajedničke djelatnosti zahtijevale su usklađen rad mnogo ljudi. Održavali su vatru, dimili šunku, usoljavali meso, pekli kruh te pravili svjetiljke i svijeće.S obale su dovezli nekoliko bačvica dobrog kitova ulja koje je davalo bijelu svjetlost.Te godine Anđelika je imala vremena šetati se šumom i brati bobice koje su nakon prokuhavanja u velikom kotlu izlučivale na površinu vode fini vosak svijetlozelene boje. Taj vosak ulili su u kalupe, a kad bi se skrutnuo, od njega su proizvodili mirisne svijeće.Prolazeći kroz nizozemsku trgovačku postaju na Kennebecu slučajno je u razgovoru sa starim Joshuom doznala tajnu zelenih svijeća za koju se bojala da ju je otac d'Orgeval odnio u grob. Stari namještenik Petera Boggana poučio ju je da ih se pravi od bobica grma koji se zove waxberry.18 Tad se zapitala zašto prije nije razgovarala s njim o tome. Iako je bio Englez, stari Joshua bio je upućen u tajne biljaka kao da je Indijanac. Kao dijete stigao je s hodočasnicima s broda Mayflower u ove puste krajeve Massachusettsa; preživio je prvu zimu i vidio smrt dvije trećine doseljenika. Nužda je prisilila njegov naraštaj da upozna prirodni okoliš.Nije tajio da je upravo on prije mnogo godina poučio izradi svijeća isusovca iz Norridgewooka, oca d'Orgevala, kojem su nedostajale svijeće za svetište.- Došao je ovuda - reče on i pokaza na stazicu koja je izvirala iz šume. - Nikad se nisam bojao Crnih Odora ni Francuza.- Što je tražio kod vas?- Neke potrepštine: čavle, pokrivače i pšenični kruh. Govorio je sve algonkinške i irokeške jezike. Ponekad se smiješio dok je sjedio u mojoj kolibi. Ne mogu reći kakav je to bio osmijeh. Bilo je to... kao da se zabavlja, kao da smo suučesnici u nečemu.- Govorimo li o istom čovjeku? Je li znao da ste Englez?

18 Doslovno: voštane bobice. Prim. prev.

Činilo se da stari Joshua ne sumnja da je njegov posjetitelj u sutani poubijao mnoge Engleze. Primio ga je s prostodušnošću hodočasnika s Mayflowera. Oni su pripadali sljedbi koja je održala čvrstoću prvih protestanata i nisu dopuštali da u njihovim srcima i običajima postoji išta drugo osim blagosti koju preporučuju Evanđelja.To otkriće tajne zelenih svijeća koje je tako željela ispunilo ju je osjećajem opuštenosti. Sve što se događalo tom nestalom neprijatelju pokazivalo se pogrešnim. Imala je dojam da se »stvari nisu morale tako dogoditi«. Ali kad je zapalila jednu zelenu svijeću na srebrnom svijećnjaku nije mogla potisnuti tašt osjećaj uzvraćenog udarca i s olakšanjem je pomislila da on više nije na ovom svijetu.

Malo nakon svog prvog rođendana blizanci su napravili svoje prve korake, što je bilo pozdravljeno ovacijama i smijehom žitelja utvrde. Smijeh je donekle utihnuo kad su počeli neumorno istraživati kuću, silaziti stubama, skrivati se, penjati se na klupe i otvarati vrata. Dojilje su ih morale neprestano čuvati.Braća i sestre po mlijeku prohodali su istodobno. Bila je to prava četa.Od Honorinina odlaska Charles-Henri bio je najstariji. Računali su na njega jer je bio pažljiv i pun nježnosti i predanosti za Raimon-Rogera i Gloriandre koji se nisu odvajali od njega.Honorina bi se veselila da je mogla vidjeti kako Raimon-Rogerova kosa raste u tamnoplavim pramenovima u kojima se mogao nazreti odsjaj crvenila.Gloriandrina garavo crna kosa padala joj je na ramena. Izgledala je poput malene lutke anđeoskih očiju. Primijetili su da je vrlo svojeglava, ali nikad se zbog toga nije rasplakala. Iza vanjštine mirnog djeteta bila je vrlo aktivna.No, te karakterne crte razaznavale su se polako. Anđelika je tvrdila da se malena nikad ne buni i da joj mogu činiti što žele, a to znači da ne iskazuje svoju ličnost. Ostajala je pomalo tajanstvena.Anđelika bi je često držala u naručju i tiho joj govorila promatrajući njezine plave oči koje su je gledale, ali nije mogla naslutiti što misli.»Kako si lijepa!« - šaptala joj je, privijala je uza se i ljubila njezine svježe okrugle obraze. Dijete se smiješilo. Sreća je zračila iz nje takvom mirnoćom da je Anđelika bila radosna što je donijela na svijet tako sretno dijete.U drugim trenucima, prisjećajući se njihova rođenja, prisjećajući se da su bili osuđeni da umru, prisjećajući se tuljenja morskih vukova koji su se približili Salemu te noći kao da slave tko zna kakav snoviti događaj, ponovno je proživljavala svoje tadašnje dojmove. Promatrala je Gloriandre i pitala se što je uznemiruje kod te sićušne djevojčice, naizgled tako žive i pametne. Ponekad joj se činilo da još nije »posve prisutna«. Tad bi zadrhtala i privila je čvršće, obuzeta predosjećajem.- Ne odlazi. Ostani s nama.Primijetila je da i Joffrey ima isti dojam. Ali on se nije uznemirivao. Govorio je da smatra normalnim da dijete koje je rođeno u tako nasilnim i tegobnim okolnostima oklijeva konačno se spustiti na ovaj svijet. Smiješio joj se s ljubavlju i uzimao je u naručje, gdje je izgledala poput lutkice, a potom ju je nosio u svoju radnu sobu i pokazivao joj svakojake sjajne predmete neobičnih oblika, dragulje i zlato.Zapravo, osobe zadužene za nadzor »male princeze« manje su se brinule no njezini roditelji. Bila je savršena zdravlja i ponekad su je smatrale isto tako »nemogućom« kao i njezina brata.A on je prestao plašiti svoje bližnje svojim odsutnim raspoloženjima. Kad bi ga korili, skrivao se iza sestre, ali bio je veći od nje pa je izgledalo kao da je štiti.Gouldsboro je vrvio od djece i životinja; njihov pas i mačak dopratili su ih u Wapassou, što je bio dobar znak.Svake godine bilo je sve više Indijanaca oko utvrde. Početkom zime dovodili bi starce i bolesne. Neki bi poslije nestali u olujama ili umrli od gladi.Malo prije Božića Anđelika je pošla u obilazak obitelji jer je svake godine bilo sve više stanovnika.

Susrela se s engleskim »lolardima« koji su šumom došli s jugozapada. Bila je to marginalna kršćanska sekta iz XIII. stoljeća koja, kao i valdenzi Jeana Valdoa, potječe iz Lyona, a »velike crkve« su je odbacile. Te sljedbe tu i tamo su preživljavale i čvrsto su se držale svojih vjerovanja.Njihov vođa joj je objasnio da se lolardi obvezuju da će služiti bolesnima i besplatno pokapati mrtve. Pjevaju posmrtne himne, odakle i njihov nadimak »lolardi« koji potječe od južnonjemačke riječi lollen ili lullen, što znači uspavljivati pjesmom.Tu su svi slobodni pripovijedati svoju povijest i sve ono što žele pripovijedati. Ti veliki putnici pred vječnošću rado su slušali priče o nepoznatim zemljama i tradicijama. Bilo ih je malo i izbjegavali su rasprave. Nisu tražili braću, već samo mjesto pod suncem na kojem će raditi i živjeti. Nisu se vezali ni uz koga.Njihov rad bio je njihova domovina i njihov svakodnevni napor kretanja prema cilju, a plaću koju su primali odlagali su u kutije ili kovčege te je zakapali na tajnim mjestima: bio je to dio njihova sna o budućnosti.Vijeće Wapassoua se sastalo i raspravilo o tome kako će proslaviti Božić.Bilo je to prvi put otkad su vjerski sukobi okrvavili kršćanski svijet da vođe različitih sljedbi priznaju da je Božić, rođendan onoga kojeg zovu Mesijom, njihov zajednički blagdan i da ih ništa ne sprečava da ga zajednički proslave i izmijene darove.

Vidjela je Joffreya kako brzo kroči predsobljem i dovikuje:- Pobjegao je kod Lymona Whitea! Anđelika mu priđe.- O kome govorite?Vidjevši da kreće prema izlazu, ona se zaogrnu pelerinom i pođe za njim. Bilo je malo prije večere, ali noć se već brzo spuštala. Bilo je vrlo mračno. Vjetar je hučao kroz granje. Tog popodneva pao je prvi snijeg i razastro se poput tankog tepiha na zamrznutu tlu.Udaljavali su se od utvrde iz koje su dopirali ugodni mirisi koji su najavljivali večernji obrok. Dvojica španjolskih vojnika hodali su iza njih i nosili svjetiljke. Joffrey de Peyrac objasnio joj je što ga uznemiruje i ona je osjetila da je zabrinut i ljut, što se rijetko događalo. Shvatila je da si predbacuje što nije bio dovoljno oprezan i što je dopustio da ga don Juan Alvarez prevari. Morao je ranije obavijestiti se o njemu, premda je zapovjednik njegove španjolske garde naredio svojim ljudima da šute. Po dolasku su ga zaokupili radovi, pripreme za zimu i pregledavanje brodova izgrađenih tijekom ljeta. Don Alvareza viđao je samo nakratko i već nekoliko dana uopće ga nije vidio. Napokon se raspitao i saznao - a valjalo je čupati riječ po riječ iz Juana Carilla koji je otvarao usta triput dnevno - da je španjolski plemić već mjesecima bio bolestan i da je predviđao svoju skoru smrt te je otišao Lymonu Whiteu želeći izdahnuti ne uznemirujući mnogobrojno društvo koje živi u velikoj utvrdi i koje bi se rastužilo.Bila je to prva smrt u Wapassouu.Lymon White, jedan od četvorice prvih rudara koji su radili u Wapassou, živio je u staroj kući koja je bila sklonište de Peyracovim ljudima prve zime nakon njihova dolaska. Kad su se smjestili u prostranijim zgradama, Englez je ostao ondje i živio po svome, jer je volio samoću. Bio je nijem jer su mu puritanci iz Bostona odsjekli jezik zbog bogohuljenja.Bio je to pobožan i radin čovjek, sposoban i odgovoran. Obavljao je preradu minerala za koju su bili dovoljni uređaji u maloj utvrdi. Štoviše, kako je bio oružar po zanimanju, bio je zadužen za održavanje oružja. Povremeno bi mu donosili oružje na popravak, čišćenje ili podmazivanje. Kod njega je bilo lovačkih pušaka, mušketa, arkebuza, raznih pištolja, pa čak i samostrijela.Ušavši u njegovu kuću, našli biste se pred pravim arsenalom. Izrađivao je i kugle i barut.Anđelika je voljela vidjeti svoje prvo sklonište koje ju je podsjećalo na te dane, koje je smatrala sretnima, jer ih je sretno prebrodila.

Nijemi Englez polegnuo je Španjolca u svoj vlastiti krevet. Ugledavši don Juana Alvareza na jastucima, vrlo mršava i žuta, Anđelika je imala loš predosjećaj. I ona si je također predbacivala da mu nije posvetila dovoljno pažnje u Wapassouu. Tu je sad previše ljudi, previše djece koju valja nadzirati, previše razgovora koje valja voditi, a onaj koji je šutio i otišao izdahnuti u osami bio je oslobođen svega toga.- Ali zašto? - pomisli ona kleknuvši uz njegov ležaj. - Dragi don Alvarez, nikad niste htjeli da vas izliječim! Niste se htjeli poniziti pred ženom čak ni da je zamolite za šalicu čaja. I vidite kako vam je sad...Posegnula je rukom prema bolesnikovim grudima, ali on ju je zadržao. Bila je to nagonska kretnja čovjeka na kraju snaga kojega smeta i najmanji dodir.- Ne, gospođo. Znam da su vaše ruke iscjeliteljske, ali za mene je prekasno.Znala je da je riječ o tumoru.Joffrey de Peyrac na španjolskom je uputio riječi prijateljskog prijekora svom zapovjedniku garde.Dok su se vraćali prema utvrdi, osjećala je kako u njemu raste napetost i gomila se gorčina čije ju je treperenje u njegovu glasu pogodilo jer je uvijek držala da je od bronce. Koliko već godina ima uza se te španjolske plaćenike? Gdje ih je unovačio? Koje bitke su zajedno prošli?Grof je upita:- Što mislite o njegovu stanju?- Izgubljen je.Malo potom dodala je:- Ali ja ću ga izliječiti.»Izliječila ga je... Izliječila ga je! Čini se da je zdrav!«Glas se širio i nitko nije htio vjerovati. Anđelika je svakog dana nekoliko puta sa svojom vrećicom odlazila u kolibu gdje je Španjolac umirao. Malo je govorila i nije se nikome povjeravala. Svi su znali koliko je don Alvarezova bolest teška. Malo-pomalo prevladala je suzdržana melankolija koja lebdi nad životom koji se bliži kraju.Neki su predviđali da će Božić biti tužan.Don Juan Alvarez nije još mogao sudjelovati u božičnim svečanostima, ali primio je prijatelje koji su mu čestitali. Sjedio je u velikom naslonjaču u obliku tetraedra koji je bio jedini Englezov komad pokućstva; on je u njemu sjedio kad bi čitao Bibliju.Anđelikina nadoknada bilo je radosno svjetlucanje u očima čovjeka kojeg je voljela.- Vi ste moje blago na ovom svijetu - šaptao je on privivši je uza se.Napomenula je da mu ne bi rekla »izliječit ću ga« da je to smatrala nemogućim. Osjećala je da ga može izliječiti, to je sve.Imala je i medicinske knjige koje je dobila od Shapleigha; proučavala ih je svake večeri i u njima nalazila zadivljujuće lijekove čiji je sastav raščlanila. Neki od njih podsjetili su je na ono čemu ju je poučila čarobnica Meluzina.Tijekom tih godina u Americi mogla se u miru Wapassoua posvetiti poslovima i iskustvima kojih je u Francuskoj bila lišena zbog svojega društvenog položaja i zbog sumnje kojoj je bila izložena svaka žena koja se bavi liječenjem - sumnje da je vještica, dok su neuki muškarci sveučilišne naobrazbe koje su zvali liječnicima zauzimali njihovo mjesto uz bolesničke postelje.Provodila je duge sate u dvjema velikim sobama u kojima je Joffrey uredio njezinu ljekarnu koja se mogla mjeriti s onima u mnogo znamenitijim opatijama.Tijekom Španjolčeve bolesti dala je u Englezovu kuću donijeti mnogo bočica i vrećica s biljkama. Osim što je bila oružarnica, stara postaja u Wapassouu postala je i farmakopejsko skladište. Ta činjenica kasnije je postala važna.Snijeg se zabijelio, ali još nije bilo jakih oluja. Mogli su odvesti Španjolca u utvrdu da se potpuno oporavi. Za njega su priredili stan nedaleko od njihova, u kojem je često posjećivao blizance. Bio je Raimon-Rogerov kum, a jedan španjolski vojnik bio je Gloriandrin. Kad su u Salemu držali stražu u podnožju stubišta dok se razmišljalo o krštenju umiruće novorođenčadi, irska primalja pozvala ih je da im budu kumovi. Nije

bilo lako pronaći katolike u gradu kao što je Salem. Samo nebo im je poslalo Španjolce.Počeli su prokopavati prtine i praviti puteljke u snijegu pomoću teških trokutastih greda koje su vukli konji.Tim puteljcima Anđelika je često vodila Charles-Henrija kad su išli iz jedne kuće u drugu.Bio je nalik Jeremieju Manigaultu, svom mladom ujaku, a oči su mu bile iste kao tamne oči njegove majke Jenny.Kad su jednog dana mirno hodali, Anđelika se zamisli nad sudbinom toga djeteta dok su njihovi koraci pucketali na snijegu. On nema nikoga. Svi se brinu za njega i vole ga, ali on nikome ne pripada. Jenny se nikada neće vratiti. Predala ga je u njezine ruke.- Charles-Henri, zovi me »mama«.- Kao Honorina i blizanci?- Da, kao Honorina i blizanci.

19.

VIJESTI OD FLORIMONDA

Zahvaljujući Florimondovim pismima, godine odvojenosti od njezinih starijih sinova nisu bile prožete teškom i mutnom tišinom koja se uspostavlja između onih koji prijeđu ocean i onih koji ostanu na drugoj strani.Florimond je bio živio u Francuskoj dulje nego njegov brat. Živo su se sjećali njegove društvenosti.Pisao je da je otišao vidjeti njihov prvi stan u ulici Francs-Bourgeois, gdje su u dobi od dvije ili tri godine živjeli sa sluškinjom Barbe dok je njihova majka radila u gostionici »Kod crvene maske«. Potom je slijedio tragove poput vrsnoga trapera i pronašao Davida Chailloua i Javottea koji su postali uspješni trgovci; i dalje su prodavali toplu čokoladu cijelom Parizu usprkos novom suparniku - čaju.Sinovi su joj bili savršena zdravlja. Služba kod kralja zahtijevala je stalnu prisutnost u Versaillesu te su on i njegov brat morali potražiti stan u blizini palače.Ne bez muke, pronašli su jedan od onih malenih stanova kraj Chesnaya koji se grade za one koji žele biti što bliže kralju. Ondje su živjeli sretno, ali skučeno, sve dok Cantor nije našao veći stan.Florimond nije napisao ništa više o tom osjetljivom pitanju - Cantorovim ljubavima.No u posljednjem pismu barem je razjasnio zagonetnu rečenicu iz jednog ranijeg pisma: »Pronašao sam zlatnu haljinu.« Sretnim slučajem sreo je jednu Anđelikinu sestru.Govorilo se da je njihova tetka, gospođa Hortense Fallot, jedina žena u Parizu, a nedvojbeno i u cijelom kraljevstvu, kod koje se šiju šeširi »a la Fontange« po najnovijoj modi.Florimond je znao komplimentima pridobiti svačiju naklonost. Sa svojim bratom Cantorom pojavio se kod njihove tetke koja je živjela u malenom hotelu u četvrti Marais, glasovitoj po uglednicima. Anđelika pomisli da se njezina sestra zacijelo nije proljepšala s godinama. No Hortense se svidjela svojim nećacima kojima je s mnogo duha pripovijedala zgode iz njihova djetinjstva, a i iz svojega djetinjstva s Anđelikom u dvorcu Monteloup. »Bila sam jako ljubomorna na nju« - priznala je uzbuđeno. »Htjela sam da 'nestane'. Nažalost, doista je nestala i to ne jednom. Žalila sam zbog toga usprkos svim nevoljama koje nam je priredila.«Potom je govorila o zlatnoj haljini.

»Kod mene je sa svojom prtljagom ostavila i jednu zlatnu haljinu koju je nosila na vjenčanju ili na audijenciji kod kralja. Nismo se usudili prodati je, premda smo bili u bijedi uzrokovanoj nemilošću u koju smo pali zbog procesa njezinom suprugu.«Tetka Hortense odvela ih je na tavan i pokazala im zlatnu haljinu, složenu u kovčegu.»Nadam se da će se vaša majka vratiti i odjenuti ovu haljinu, ali, avaj, potpuno je izišla iz mode.«Tako su se prošlost i sadašnjost stapale u Florimondovim pismima i dospijevale u tu drvenu utvrdu na kraju svijeta, donoseći miris imućnih stanova s pokućstvom i podovima navoštenima pčelinjim voskom; taj miris prožimao je i same zidove, što se moglo postići tek nakon mnogih godina, ako ne i stoljeća navoštavanja.Podovi u Wapassouu još se nisu tako njegovali, ali u stanovima je već bilo tepiha i zastora koji su odavali dojam elegancije uz to što su čuvali toplinu i štitili od propuha.Protekle godine Anđelika je razmišljala ne bi li odnijela Jobu Simonu na istočnoj obali sliku trojice svojih sinova koju je naslikao njezin brat Gontran, kako bi taj kipar mogao izdjelati okvir dostojan toga djela i ukrasiti ga.Zidne slike, zrcala i drugi skupocjeni predmeti svake su godine pristizali u Gouldsboro iz Staroga svijeta ili Nove Engleske te je svatko mogao stvoriti dekor koji mu je omogućavao da se zaštiti i odvoji od snježnih oluja, ali ne i da ih zaboravi. Svaki izgnanik nosio je sa sobom nešto što ga vezuje s njegovim prijašnjim životom, neki predmet, neku sitnicu ili knjigu. Unio bi ga u svoj novi život i život svoje obitelji kao što je posadio stablo da cvjeta kao simbol njegove loze, ali Anđelika je često napominjala da je razlog tome i čuvanje uspomene na prošli život koji je često bio bijedan i potresan progonima, ali to je bio život njegova djetinjstva u zemlji gdje je rođen.I ona sama, koja je vjerovala da je zbog patnji koje je pretrpjela u francuskom kraljevstvu odbacila sve, raznježila se kad je vidjela Florimondova pisma i zamišljala život u četvrti Marais koju je dobro poznavala. Vijesti su je razveselile. Osobe iz prošlosti koje je prepoznala, s kojima je proživjela težak početak, s kojima se nadala lijepoj budućnosti, kao da su se rušile poput kule od karata kad bi nakon mnogo godina čula što im se dogodilo. Toliko uzbuđenja, toliko bitaka.Mladi pisac pisama žalio je što ne može od svoga oca i majke zatražiti savjet ili pomoć koju bi samo od njih mogao očekivati.Od onih bića koja su, zajedno ili svako posebno, iskusila izdaju, prijetnje i svakojake inačice ljudske zloće, naučio je nepovjerenje, lukavost, naučio je prozrijeti ljudsku podlost i odbijati da joj bude suučesnik te je dobio mnoge darove i sposobnosti koji uglavnom pripadaju onima koji su već mnogo preživjeli ili pak onima koji su skupo platili svoju naivnost i povjerenje. Ta gotovo urođena osobina tom je mladom čovjeku davala dojam nerazboritosti i lakoumnosti; smijao se svemu, prelijepo se klanjao, laskao kralju s više smjelosti i takta nego mnogi iskusni dvorani. Bio je oprezan i spreman na obranu, ali - što bi jednog dana moglo biti za njega fatalno - jednim pogledom je otkrivao sva sramotna djela, urote i gnjusne zločine koji su u ime interesa, ambicije, taštine i najnižih strasti pretvarali kraljev dvor u odurnu kloaku.Prihvativši položaj kod kralja, Florimond je bio svjestan svega toga. Imao je osjećaj odgovornosti koju je i proširivao.Shvatila je da službu kralju vidi i kao dužnost da bdije nad njim. Luj XIV je posjedovao kraljevsku osobinu da nadahnjuje najdublju odanost.Florimond je pisao:»O, draga majko, u mnogim prilikama vaši su mi savjeti bili dragocjeni; vi ste upoznali najskrivenije tajne Dvora.«Zacijelo je oklijevao pred posljednjom riječju i odabrao onu koja ne može dovesti u sumnju njegovu odanost u slučaju da pismo padne u ruke bilo čijim špijunima.U svom odgovoru također je morala biti oprezna.»Znam na kakve se opasnosti može naići na tom ludom dvoru.«

Pišući, osjećala je mir. Nijednom nije zadrhtala od straha za njih otkad su otišli, obdareni mladošću i smionošću, kako bi preuzeli važne položaje na Dvoru. Ušli su u okolinu punu intriga kao kad su preplivali opasne valove u Pećini duga, sigurni u svoju vještinu, vičući: »Gledajte! Gledajte, majko, kako je to lako!«Osjećala je njihovu snagu koju su iskovali i uoštrili vlastitim rukama. Florimond je oduvijek volio izražavati sve nijanse osjećaja koji su ga prožimali, ali bio je vrlo nezavisan i već je mogao priznati svoje brige i izložiti ih joj; znala je da se tada osjeća bolje i da je jamačno već našao rješenje.Osjećala je da mu je blizu, usprkos udaljenosti.»Možda ću se vratiti... jednoga dana.«Ali unatoč šarmu pariških ulica i velebnosti Versaillesa, smatrala je da će se loše osjećati na drugoj strani oceana.Tako je uživala u tim mirnim danima. Postigli su mnogo. Dobili su dvoje divne djece. Joffrey će ih moći gledati kako rastu.Ima poslova kojima se mogu posvetiti u punoj slobodi.Nit koja ih je povezivala u prošlosti se često kidala i obitelj se razdvajala. No sad on ima vremena za ono što mu je prije ostajalo skriveno.Danas se u sigurnosti ljubavi koju je proživjela uz Joffreya ovih nekoliko godina, tako različitih, ali obojenih njegovom prisutnošću, tka čvrsto tkanje njihove sreće.Nit se više neće moći prekinuti.To je predivan osjećaj.Ona zatvori oči i u mislima se pridruži svojoj odsutnoj djeci; nije bila zabrinuta za njih jer je imala povjerenja u njihovu otpornost.Oh, dakako, sve bi dala da može saznati što se skriva iza onoga što je Florimond nazvao Cantorovim ljubavima, uživati u nevidljivom duhu versailleskih gajeva, diviti se lijepom stasu mladoga »tajnika kraljevih užitaka«, otvarati noćni bal ili pak na zaleđenoj obali Rijeke svetog Lawrencea, u sjeni zasnježenog krova Kongregacije naše Gospe gledati malenu Honorinu kako na vrhu lista brižljivo piše: »I.M.J., Isus, Marija, Josip«.Pogled joj je bludio kroz prozor dok joj je srce putovalo daljinama.Vidjela je da žive svoj život odvažno i s užitkom, a to je najbolje što im se moglo dogoditi.

20.

DESGREZ I SOTONISTIČKA LUDOST

ZA NEKOLIKO SATI SNA

Florimond u Parizu...Tog sunčanog zimskog jutra kad su se pročelja kuća u Pont Notre-Dame blistavo ogledavala u Seini, Florimond de Peyrac našao se na drugom katu jedne od njih, u skromnoj građanskoj sobi u kojoj nitko ne bi ni pomislio potražiti policajca na visokom položaju, gospodina Francoisa Desgreza, »desnu ruku« jednog od najvažnijih ljudi u kraljevstvu, poručnika civilne i kriminalne policije, gospodina de La Reyniea.- Zahvaljujem vam, gospodine de Peyrac - reče Francois Desgrez - na mnogim obavijestima koje ste mi dali. Dodavši ih svojim obavijestima, teže prikupljenim, jer imamo manje mogućnosti približiti se onima koje želimo raskrinkati no što ih imate vi, moći ćemo jednoga dana predočiti kralju pouzdan izvještaj u kojemu će biti potvrđene optužbe koje će ga, nažalost, teško pogoditi. No on će se suočiti s njima. Zapravo, neprestano nam ponavlja kako želi da se rasvijetle svi zločini za koje se smatra da se njihovi počinitelji nalaze u njegovoj blizini, a glas o njima proširio se i u

narodu. Još živi u iluziji da će istina, kad se ustanovi, oprati Dvor od svake sumnje i da neće biti skandala. Nada se da će sitničava i nepristrana pravda nakon isto tako podrobne i nepristrane policijske istrage pokazati da su glasine pretjerane i da je riječ o nekolicini nevažnih zločinaca koji će biti kažnjeni. Dobro. On oklijeva pred veličinom tragedije, ali mi mu moramo podastrijeti neoborive dokaze za javni sud koji je ustanovio i koji želi što ranije objaviti. Zato vam neću kriti da ponajprije želim vidjeti vašega brata, mladoga Cantora, s kojim sam se danas želio sastati. Njegovo svjedočenje bilo bi mi dragocjeno jer je on jedini upoznao i izbliza vidio jednu od najopasnijih trovačica stoljeća, prijateljicu markize de Brinvilliers koju sam prije nekoliko godina uhitio i poslao na stratište. Ali ona mi je iskliznula iz ruku i pobjegla u Ameriku. Vaš brat ju je vidio i mogao bi me obavijestiti o njezinoj sudbini. Ona bi bila jedna od nevažnih zločinki kojima naš kralj želi prvima suditi na otvorenju tog Suda Pravde, a uslijedit će i bolniji procesi.- Moj brat zaokupljen je svojim ljubavima - odgovori Florimond odmjerenim glasom oca obitelji. - Premda me njegove galantne pustolovine ne zanimaju, njemu su važne. Usto vam želim napomenuti da nije govorljiv po prirodi i da iz njega nećete izvući ni riječ ako sam ne odluči govoriti.- Razumjet ćemo se - reče Desgrez blago se osmjehnuvši. - Ne zaboravimo da sam vas obojicu ljuljao na koljenima.- Dobro - prihvati Florimond s uzdahom odustajanja. - Pokušat ću ga izvući iz postelje njegove ljubavnice, što neće biti jednostavan pothvat. Poslat ću vam ga ili ću vam ga sam dovesti.Kad je Florimond de Peyrac lakim korakom otišao iz ureda, Francois Desgrez stao je kraj prozora i promatrao Seinu koja je tekla ispod njega između lukova mosta.Oči su mu lutale po crno-bijelom popločanom podu sobe. A tad se nasmiješio jer se prvi put nakon mnogo vremena prisjetio dostojanstvenog i vjernog psa Sorbonne koji je sjedio kraj radnoga stola.- Davno je to bilo - mrmljao je.Među prstima vrtio je ključić jedne ladice. Otvorio ju je i pismo je bilo u njoj, kao i uvijek. Pažljivo ga je uzeo jer je bilo istrošeno na rubovima i blago ga prinio licu.Riječi je znao napamet.»Desgrez, prijatelju moj,Pišem vam iz daleke zemlje, vi znate koje. Jamačno znate ili barem sumnjate. Uvijek ste znali sve o meni...«Kad je uzeo to pismo u ruke, to nije bilo samo da bi ga pročitao. Bilo je to zbog svega što mu ono znači: zbog papira, zbog napisanih riječi, zbog pomisli da je ona držala pero koje je pisalo po tom papiru, da su ga savili njezini laki i fini prsti i da ga je prožela djelićem svoje neopipljive prisutnosti.To je često činio i radije bi propao u zemlju nego to nekome priznao. Ali nije mogao tome odoljeti.Zadužen za poslove koji su mu davali ugled manihejca, zbog čega su ga se još više bojali svih tih godina njegova istraživanja zločina, vidio je mnogo čestitih ljudi koji se upuštaju u zločin savršeno nesvjesni toga što čine, ponekad to smatrajući vrlinom, ponašajući se kao da žive u poganskim civilizacijama. Budući da takav nazadak nije moguć nakon toliko stoljeća kršćanstva, morao je prihvatiti zamisao o zarazi sotonističkom ludošću, nesvjesnom propadanju koje je obuzimalo srce, um i dušu poput epidemije koja ih je oslijepila da ne vide granice koje je priroda postavila između užasnog i normalnog.Kao svaka epidemija, ni taj delirij neće vječno trajati. Valja ga spoznati i ne potpasti pod njegov utjecaj.Ono što ga je plašilo i zbunjivalo bila je svojevrsna mistična egzaltacija, pogotovo kod žena, s kojom su se neki zločinici predavali zlu i prali ruke u krvi.»Dakle, u pariškim noćima koje vrve najgorim sramotnim djelima a da Pariz to i ne zna, ja imam samo ovo pismo koje mogu staviti na srce.

Poznavao sam ženu koja je bila kadra zariti bodež u srce čudovišta, ali to je učinila da bi spasila svoje dijete i zato je ostala prava žena, jer svaka žena mora biti sposobna braniti svoju djecu. One koje sam mogao uhititi zahvaljujući njezinu pismu sjedile su na ovoj stolici. Ispitivao sam ih i shvatio da bi bile kadre zariti bodež u srce vlastita djeteta, a ponekad bi to i učinile kad bi im to omogućilo da sretnu Sotonu i zadobiju dio njegove paklene moći. Zbog toga su mi se činile hladne i okamenjene kao da su mrtve, unatoč svojoj ljepoti. Kad bi me tijekom ispitivanja spopalo gađenje, udaljio bih se nekoliko koraka, otvorio ladicu, bacio pogled na njezino pismo... ili bih pogledao kroz prozor, promatrao Seinu i posve tiho govorio: 'Markizo anđela! Markizo anđela... Čarolije su u igri! Znam da si živa... i da ćeš se možda vratiti.'Na svijetu uvijek ostaje svjetlost... A to je ona.Jedne noći u Novom svijetu, koji zamišljam kao tamna, ledena prostranstva kojima odjekuju čudni i nepoznati krici, ona je pisala i prepisivala pismo za mene. Na nekom brodu, vjerujem da je to bilo na brodu, ona je ispisivala ove riječi.'Desgrez, prijatelju moj, želim vam nešto reći...'Kad god to pročitam, spopadne me vrtoglavica koja me je obuzela kad sam slomio pečat na pismu koje mi je donio diskretni glasnik i kad sam shvatio da ga je ona napisala i uputila meni.Nikad zaboravljen okus njezinih usana na mojima... Njezini strasni poljupci oplemenjivali su usne kužnoga policajca koji nije prestajao sipati uvrede da bi zastrašio kužne osobe i prisilio ih da priznaju. Njezin pogled obavio me je njezinom svjetlošću, a njezin glas raznosio je vjetar: 'Zbogom, zbogom, prijatelju moj...'To mi je omogućilo da zadržim ljudskost.«

Netko je zalupao na vrata. Oružnik koji je stražario na vratima kuće upozorio ga je na dolazak novog posjetitelja.Taj je malo potom ušao u pratnji stražara. Desgrez ga je prepoznao i uputio mu širok i srdačan osmijeh.- Pozdravljam vas, gospodine de Bardagne. Sjednite. Posjetitelj je bez riječi ostao stajati sa šeširom na glavi. Gledao je oko sebe, a potom je iznenada upitao:- Nije li mladić kojega sam upravo vidio kako izlazi iz vašeg stana mladi Florimond de Peyrac?- Jest.Nicolas de Bardagne problijedi, pocrveni i prošapta:- Bože dragi! Oni su u Parizu.- Ne, još nisu. No njihovi stariji sinovi nalaze se u izaslanstvu kod kralja već gotovo tri godine.- Već gotovo tri godine! - ponovi gost. - Doista, proteklo je toliko vremena!I dalje odbijajući sjesti, potom ga je hladno obavijestio da je to njegovo prvo putovanje u glavni grad nakon njegova povratka iz Kanade i da je htio obaviti ono što je nakanio učiniti u tim okolnostima, naime, posjetiti gospodina policijskog službenika Desgreza i reći mu što misli o njemu i njegovu makijaveličnom ponašanju. Dugo mu je trebalo da otkrije svu niskost njegovih čina. On, Nicolas de Bardagne, vjerovao je da ga je Francois Desgrez preporučio kralju za posebnu misiju u Novoj Francuskoj zbog njegova iskustva i sposobnosti, ali Desgrez je savršeno dobro znao... ili, recimo da je opravdano sumnjao koga će kraljev izaslanik ondje sresti, a znao je i što je ta osoba značila u njegovu životu. Ne znajući ništa o prošlosti te osobe, de Bardagne ju je opisao u pismu kralju i tako zauvijek izgubio naklonost Njegova Veličanstva. No najgore je bilo to što je cijele te zime u Quebecu, tijekom koje nije mogao očekivati nikakav odgovor, čestitao sebi na sposobnostima, vjerovao je da je djelovao kako je najbolje mogao, a ispao je glup i naivan, što i jest. Desgrez ga je slušao s rukama na leđima, bestrasna lica.- Jeste li požalili što ste proživjeli tu dugu zimu i studen u Quebecu?

- N... Ne.- Na što se onda žalite?- Nije li ta podvala ponižavajuća? Ona je odmah shvatila da se iza toga nalaze vaši prsti i da ste mi namijenili ulogu pajaca. Od prvoga trenutka znala je da sam izvrgnut ruglu.- Je li se sažalila na vas?Nicolas de Bardagne pocrveni i spusti pogled, bježeći od oštrog policajčevog oka.- Da. Sažalila se na mene - prizna on prigušenim glasom. Desgrez se naglo okrenuo prema prozoru i Bardagne nije mogao vidjeti lice svog sugovornika nakon svog priznanja.Vidio je da se njegova ramena grčevito tresu; Desgrez se okrenu i pokaza mu veselo lice razvedreno širokim osmijehom koji je otkrivao njegove jake bijele zube.- I mislio sam da će se to dogoditi! Ha, ha, ha! Nema plemenitije i velikodušnije žene. Sposobna je za sve. Sve bi učinila da ispravi nepravdu, da utješi to naivno srce koje je nepravedno povrijedio zli policajac. Dragi moj, vrlo ste nezahvalni ako tu utjehu dugujete mojim spletkama.Trljao je rake.- Ha, ha, ha! Koliko je puta, vidjevši kako sam vas nasamario, pomislila: »Taj Desgrez! Kakav podli zbir!« Vidite, meni je dovoljno da me vrijeđa u svom srcu! - Njegov smijeh naglo je utihnuo i stajali su u tišini.- Hoće li se vratiti? - prošapta Bardagne.- Kralj se još nada... Ali, shvatite, gospodine: vi, ja, kralj... Mi smo uvijek bili samo trice i kučine... To je tako. I zato je to tako dragocjeno... To čini naš susret s njom nezaboravnim. Mislite na to koliko smo povlašteni. Jednoga dana će proći kroz vašu pokrajinu, u pratnji muškarca kojega obožava ili pak bez njega, proći će kroz vaš Berry, na proputovanju za Akvitaniju i zaustavit će se na vašem posjedu... Primit ćete ih za svojim stolom. Pokazat ćete im svoje vrtove, svoju zemlju, a možda i, tko zna, svoju ljupku ženu i veselu djecu.Zar niste spremni strpljivo čekati tih nekoliko sati svoga sna?A ja? Odvratni žbir pred kojim drhte ulični razbijači i gospoda koja su počinila zločine, koji prlja ruke besramnim intrigama i peče svakojaka odurna stvorenja na ražnju svojih pitanja, a od njih dobiva samo laži jer im je srce od kamena, ako već nije trulo poput otvorena groba. Pokušavam ozdraviti Pariz i Dvor te neprestano progonim zločince i vještice, trovače i ubojice, a što mislite, kakvu nagradu ću dobiti za taj nezahvalan i često opasan posao kad se jednoga dana vrati? Ne očekujem ništa drugo nego da me izdaleka prepozna u nekom predsoblju među dvoranima i posveti mi jedan osmijeh, jedan pogled.To su prave tajne muškaraca. To smatraju najvećom čašću. Nadaju se da će im se ukazati sretna zvijezda i da će zahvaljujući sretnom susretu, najčešće kratkom, ponekad bolnom, moći cijeloga života govoriti u sebi: »Volio sam je barem jednom.«

21.

ZNANOST O LJUBAVI

NEBESKI DAR

Cantor u Versaillesu...Markiza de Chaulnes igrala je karte s gospodom de Sougreom, de Chavignyjem i d'Oremansom kad je drugim krajem galerije prošao mladi paž odjeven u bijelo, neprimjetno se pojavio iza igrača i stavio ruku na bok.

Bila je to malena igra, kralj je bio u Marlyju i osobe za stolom nisu dale da ih omete nazočnost mladića koji je nepomično stajao iza njih.- Tko vas šalje, gospodine de Peyrac? - upita Sougre razdraženo.Prepoznao je mlađega od dvojice braće koja su došla iz Gaskonje, što bi se reklo prema njihovim imenima, a neki kažu da su došli iz Novoga svijeta, što je već manje blistavo.Čim su došli, našli su svoje mjesto u kraljevoj okolini, a stariji je odmah dobio dužnost »tajnika kraljevih užitaka«, vrlo cijenjenu dužnost koja donosi mnogo povlastica, ali ju je teško obavljati.- Nešto smo vas pitali, mladi Cantore - prekori ga gospodin de Sougre koji se hvalio da dobro poznaje mladu braću kojoj kralj otvoreno iskazuje naklonost.Usprkos svojoj mladosti, čini se da su već proputovali svijetom, a još čudnije je što sve znaju i o Versaillesu.Gospođa de Chaulnes, koja se dotad bavila svojim osrednjim kartama zbog kojih je mogla izgubiti svoj ulog te nije obratila pozornost na uljeza, podignula je pogled prema njemu i iznenadila se zapazivši dvije činjenice: bio je prozračno lijep i gledao je samo nju.Gospođa de Chaulnes, vitka stasa, savršenih grudi, ni premalenih ni odviše napadnih, nježno rumena tena koji nije prelazio u crvenilo i nije mijenjao boju kad bi se uzbudila, glatke, ali ne i krhke kože, pepeljasto plave kose, bila je od onih žena koje uvijek izgledaju kao da imaju trideset godina i kao da nikad neće prekoračiti četrdesetu.No premda je bila mlađa od markize de Montespan, osjećala je da joj godine prijete jače no bujnoj markizi koja i nakon iskušenja nedavnog materinstva nameće Dvoru svoju vatrenu ćud, pri čemu se služi i svojim tijelom koje je u zenitu ljepote i raskoši.Strah od starenja bio je unutarnji osjećaj gospođe de Chaulnes. Nikome nije govorila o tome. Znala je da se to ne vidi i da joj svi zavide na mladolikosti zbog koje su je neki koji je nisu poznavali smatrali za djevojku koja je tek izišla iz samostana i koja je došla na Dvor da bi naučila lijepo se ponašati u društvu visokoga plemstva, kojemu doduše i sama pripada. Kad bi netko počinio takvu grešku, ona bi se nasmijala i razjasnila zbrku podsjetivši da je na Dvor došla kad je imala četrnaest godina i potom proživjela prve godine pod nadzorom gospođe de Maray.U to doba najmlađe djevojke učile su plesati s kraljem koji je bio njihovih godina.Gospođa de Chaulnes bila je sušta lukavost. Više od dvadeset godina iskustva na Dvoru poučilo ju je svim istančanim postupcima i skrivenim zamkama.Kao kraljičina dvorska dama, znala je uskladiti odanost kraljici a da ne uvrijedi kralja, kao što je znala obavljati tu dužnost a da ne bude stalno prisutna. Vidjeli su je svuda, što je nije sprečavalo da ponekad umakne u svoj mali stan u Rue des Reservoirs, nedaleko od Versaillesa, zbog umora, radi neke galantne pustolovine ili pak zato što joj se tako prohtjelo. Trebalo joj je malo samoće da bi mogla igrati svoju ulogu i nitko joj to nije zamjerao, a to se činilo i nemogućim jer su svi bili uvjereni da je sve što ona radi sušto savršenstvo koje pridonosi ispunjenju njezine zadaće. Bila je savršena dvorska dama, puna takta, odmjerene drskosti i šarma. Zvali su je na plesove, na šetnje i za stolove za kojima se kartalo i bacalo kocke.Dobro je igrala, umjereno dobivala, dostojanstveno gubila, a dugove bi plaćala u roku kraćem od jednog sata.Svi su je vidjeli kao nezavisnu osobu, zapravo, kao najnezavisniju damu u Versaillesu i nitko se više nije sjećao je li udovica ili joj je muž još živ i gdje bi mogao biti. Je li na svom posjedu, u vojsci ili možda čak na Dvoru, tko zna?Takva je bila žena koja je tog jutra podignula pogled sa karata koje je držala u rukama i pogledala mladoga gospodina koji ju je promatrao. Oči su mu imale sjaj i postojanost dragoga kamenja, a blistale su smaragdnom bojom.Zbog nekog nepoznatog razloga, možda zbog odsjaja stakla i vitraža, njegovo lice i cjelokupna pojava doimali su se kao da su od neke prozirne tvari, kao da mu žilama

ne teče krv nego svjetlost. O tome je razmišljala u dubokoj tišini koja je vladala i zgušnjavala sve dok se prisutni, pa i ona sama, nisu osjetili pomalo glupo.Čula je samu sebe kako ga pita odsutnim, ali jakim glasom:- Dakle?... Što vam se dogodilo, gospodine? Preklinjem vas, odajte nam svoju poruku.- Poruka, gospođo, glasi da mi se beskrajno sviđate. Njegova ozbiljnost dala je toj izjavi dojam drskosti. Gospođa de Chaulnes se iznenađeno uspravi; njezino hladnokrvno samosvladavanje neobjašnjivo je zakazalo.- Što... Što želite reći?- Da bih bio najsretniji muškarac kad biste me, gospođo, primili u svojoj postelji.- Poludjeli ste!- Gospođo, zar tako malo cijenite svoje čari da ne možete shvatiti moj zahtjev i, premda ga smatrate drskim, ocijeniti ga kao posve prirodno štovanje vaših savršenstava.- Jeste li svjesni svoje dobi? - prasnu ona, jedva se suzdržavši da ne doda: »I moje!«- Moja dob? Upravo me ona dovela k vama, gospođo! Neznanje koje ju prati uzrokovalo mi je više neugodnosti nego što mi je ljubavni žar dao radosti. Kako sam rijetko vodio ljubav, a nikada s damom vašega ranga, vaše ljepote i gordosti, u vašoj božanskoj osobi, tako mudroj i iskusnoj u svemu što svijet može dati, nalazim odgovor svojoj žudnji.Markiza de Chaulnes ostala je bez riječi. Mucala je:- Vaša... vaša žudnja... Vaša drskost nadilazi sve što se može zamisliti... Savjetujem vam da čekate... Mlijeko vam još curi iz usta i usuđujete se...- Da čekam? Zar ste vi, gospođo, sljedbenica onih precioza koje od svojih obožavatelja traže da čekaju pet ili deset godina kako bi dokazali iskrenost i stalnost svojih osjećaja? To vam ne pristoji. Ne vjerujem u to. Glasovi koji se šire o vama možda su zlobni ali za mene samo povećavaju vašu privlačnost, a kažu da niste odviše okrutni i da ste spremni ponuditi svoju žrtvu na Venerin oltar ako vas žrtvovatelj preklinje.- Kakva je to drskost! - viknu gospođa de Chaulnes prasnuvši u nervozan smijeh. Izgubljenim pogledom tražila je od suigrača potporu svom gnjevu, ali nitko joj nije pritekao u pomoć. Ukočeno su držali karte u rukama, gledali preda se i pokazivali sve znakove zabezeknutosti. Živahnost i žestina dijaloga nisu im dopustili da ga prate.Uznemirena smionošću riječi mladoga uljeza, gospođa de Chaulnes nije primijetila da su joj suze potekle niz obraze ostavljajući srebrni trag na njezinu napudranom licu.- Zaslužujete da vas uhvatim za riječ!- Utješili ste me, gospođo. Gdje i kada?- Kod mene, u Rue des Reservoirs. Nakon zakuske kod kraljice.- Bit ću ondje.Toliko uznositosti i uglađenosti kod jednog paža zapanjilo ju je i gotovo uplašilo.Htjela je izvući se podsmjehivanjem.- Dakle, doći ćete? I ponudit ćete mi svježinu svojih obraza, čvrstoću svojih usana i... svoju krepost?- A vi, gospođo, što ćete mi ponuditi zauzvrat? Odvratila mu je drsko i provokativno, sva izvan sebe:- Umijeće ljubavi koje tražite... lijepi paže. Je li to premalo? Ne mogavši više izdržati, drhteći od gnjeva koji nije mogla objasniti, ona uze svoj dobitak, sklopi lepezu i ode.Suigrači su ostali sami u duševnom stanju ljudi koje su iznenada probudili iz drijemeža, no navika da svaki događaj poprate komentarom nije ih napustila usprkos smetenosti.- Mladiću ne manjka drskosti - reče gospodin d'Oremans. - Ima uspjeha kod žena.- I te kako je uspješan - progunđa gospodin de Chavigny. - Bogatiji je od nje, a svima je poznato da su on i njegov brat u posebnoj kraljevoj milosti.- Dakle? Što ga je spopalo?

- Što je njih spopalo?- Pogotovo nju.- Ne! Njega!- Ma ne! Nju!...

Vrativši se u svoj stan, markiza je izludila sluge tražeći od njih tisuće usluga i istodobno ih tjerajući da odu što prije. Nikoga nije željela u kući. Nije više znala što želi ni što očekuje. Nikad nije voljela djecu i nije ih imala. Njihovom odsutnošću bila je lišena i povlastica koje imaju majke, pogotovo ako donesu na svijet nasljednika. Možda joj se upravo uslijed toga mladi ljudi nisu sviđali, a primijetila je da dječaci koji ulaze u pubertet u njoj izazivaju istinsku jarost. Gadio joj se njihov promijenjeni glas i njihovo drsko ponašanje mladih mužjaka koji teže za moći. No ovaj je stariji. Daju mu šesnaest ili sedamnaest godina. Ali drskosti mu ne manjka.Pripremala se na to da zatvori vrata pred njim, da ga ukori, a bude li ustrajao... pobjeći će, borit će se...Hoće li doći? Ako ne dođe, bit će spremna na nerazumne postupke: u bijesu bi mogla razbiti krhke figurice koje voli, razrezati svoje najdraže slike, pa čak i posve novi paravan od prošivene lionske svile.Ali ako dođe... Unaprijed je drhtala od zebnje.Kad ga je ugledala pred sobom, osjećaji su joj se vidjeli na licu; nakon kraće šutnje, on se začudi:- Gospođo, kakav strah vas mori? Imam mač. Ako vam netko prijeti, pokažite mi ga i spreman sam ga rasjeći.- Istina je, bojim se.- Koga se bojite?- Vas... Ne shvaćam što želite.On se ukoči i začudi, a potom mu osmijeh ozari usne. U nekoliko koraka dohitao je do nje, kleknuo i obuhvatio je rukama, zarivši čelo u njezine grudi. Bila je tako zapanjena da se zamalo počela tresti, ali on ju je držao čvrsto, s nepatvorenom strašću.- Gospođo, zašto strepite preda mnom? Ja sam samo mladić neupućen u ljubavne tajne. Vaša osobnost me nadahnula povjerenjem, a vaša ljepota žudnjom. Ostalo je u vašim rukama. Što kažete, to ću učiniti. Pokažite mi i naučit ću. Predajem se vama.Ona ga podignu.Prsti su joj drhtali dok je raskopčavala njegovo svileno odijelo. Svlačila ga je kao da je dijete. Stisnuta grla bojala se ne znači li njegova nepoduzetnost da se razočarao vidjevši tragove starenja na njoj, sve dok nije shvatila da se neće zadovoljiti prešućivanjem svojih zahtjeva prema njoj, da je on mlado biće spremno da zadovolji ono što su manje srčani muškarci smatrali njezinim pretjeranim prohtjevima.Šaptala je riječi molitve koje nikad prije nije izgovorila.- Još... Ostani tu... Opet!...On je udovoljavao tim molitvama ne samo strastveno nego i vješto.Ohrabrena očitim i neporecivim dokazima njegove žudnje i naklonosti, gospođa de Chaulnes se opustila i prestala se brinuti zbog njegove tišine, tim više što nije skrivao svoje misli kad bi ga upitala. Prstom mu je milovala čelo, ovila oko njega jedan kovrčavi uvojak i upitala ga:- Gdje si?... O kome sanjaš?Promatrala je njegovu savršenu ljepotu dok je ležao na boku oslonivši se laktom, a drugu ruku je držao na koljenu pokrivenom čipkanom tkaninom; njegova prsa blistala su poput mramora u igri sunčeva svjetla.- Mislim na njega - reče on. - Daleko je... i sam je. To je maleno šumsko stvorenje. Smatraju da je krvoločan i obuzet demonskom dušom. Ali to nije istina. Ima ljudsku inteligenciju, ponekad je pametniji od ljudi koji ga progone. Da, neki iz njegova roda su krvoločni jer se vješto brane, uništavaju zamke i otežavaju život onima koji ih muče. Ali moj je odrastao uz ljude.

Napokon je shvatila da on opisuje neku divlju životinju koja živi u Americi, odakle se on vratio, a nepoznata je u Francuskoj.- Boje ih se zato što im je priroda dala crnu masku oko očiju nalik na krinke drumskih razbojnika, a imaju i dva oštra i duga zuba, poput vampira, ali duša im je nježna - rječito je govorio Cantor o toj krznatoj životinji koju je uzeo dok je bila posve malena; dok je rasla, svuda ga je slijedila poput psa ili kućne mačke.- On misli na mene... Jednog dana zaboravit ćemo jedan drugoga, ali znam da još misli na mene unatoč tome što sad živi u šumi. A ako me ne zaboravi, to će biti zato što još nije sve gotovo između nas. Ponekad osjećam da me zove. Nije to poziv u pomoć, on se ničega ne boji. To je veza, shvaćate li... Povezani smo. Gospođo, što mislite? Hoćemo li se on i ja još sresti?Gospođa de Chaulnes pokuša mu odgovoriti i dati mu savjet. Pritom se u mislima vrati u djetinjstvo i prisjeti se kako je u okolici obiteljskog dvorca često razgovarala s nekom starom sovom.No on se iznenada nasmiješi, obuzet krivicom zbog njezina ozbiljnog lica.- Lijepa moja prijateljice, odabrao sam temu koja nije dovoljno dostojanstvena da bi održala pozornost lijepe dvorske dame.- Dragocjeno mi je sve što vi kažete, dragi moj. Volim vašu nevinost, a vi ste mi povratili i moju.- Dokažimo to! - uzviknu on, zagrli je i obasu sočnim poljupcima. U njegovom mišićavom naručju, obraslom svijetlim maljama, ona se ushitila i omamila tako snažno da se gotovo onesvijestila.Sviđalo joj se što je tako pun duha iza privida svoje naivnosti i tako pun senzualnosti iza privida kreposti. Zapravo, njegova senzualnost bila je tako snažna da se zapitala je li ikad prije iskusila užitak i slast.U usporedbi s onim što joj je darovao, sve što su joj dali drugi muškarci bilo je lažno i patvoreno.Napokon, njezina sobarica odala joj je da se taj mladić smiješi samo njoj.- Čak i u kraljevoj prisutnosti, gospođo, unatoč naklonosti Njegova Veličanstva, taj mladi plemić se ne smiješi. To mi je rekao vaš kočijaš koji poznaje kraljevog sobara, gospodina Bontempsa.- Dakle... Kažeš da ga samo ja mogu navesti da se smiješi?- Čak ni kralj to ne može, kažem vam! Ni ja. A pokušavala sam. Samo vi to možete, gospođo. Dakle, sklon vam je i uživa u vašem društvu. Ne vidim kako bi se to moglo drukčije objasniti.- Doista? Tako misliš? - oklijevala je gospođa de Chaulnes, očekujući djevojčinu presudu s takvom tjeskobom da je odustala od glume i pustila srcu da govori.Gospođa de Chaulnes uzela ju je u službu zato što je bila ljupka i dostojanstvena.- Vi ga zaslužujete, gospođo - reče ona blago. - Vjerujte mi, zaslužujete ga svojom ljepotom i dobrotom.

- Ona se topi u slasti - govorio je gospodin de Maray, dvoranin gotovo od rođenja - neka dvorska dama Ane Austrijske potajice ga je rodila u hodnicima Louvrea - i znao je sve o svima, kao da su mu svi povjeravali najintimnije tajne. Ali nije bilo tako. Naprotiv, strahujući da može prozreti svaku tajnu jednim pogledom, izbjegavali su ga čim bi nešto doista skrivali. Ali, uzalud. Govorilo se da se u svakom kutku skriva neki vražićak koji je doušnik u njegovoj službi.Gospođa de Scudery govorila je o raspoloženju markize de Chaulnes otmjeno, jezikom precioza, koji je počeo zastarijevati otkad mu se narugao Jean-Baptiste Moliere, kraljev dramatičar. Ovo su bile njezine riječi: »Zabludjela je u šumi strasti i dospjela u pećinu bluda koja vodi do palače tajnih uzvišenosti.« Bilo je to pomalo izvještačeno, ali dobro je izražavalo stvarnost.

Tekli su dani i mjeseci bezgraničnih ludosti. Život markize de Chaulnes vrtio se oko napetih sati očekivanja, ali ta tjeskoba uvijek se razrješavala iznad očekivanja, a njezine muke su se utišavale tijekom radosnih sati kad su se prepuštali opojnim vještinama kojima ga je poučavala s radosnom i neumornom gorljivošću.U njemu je nalazila svu ljepotu, čari i slasti. Zvala ga je svojom »slasticom«. Nije u njemu nalazila nijednu grešku.Sprečavala ga je da poslije ljubavnog odnosa odlazi poškropiti se vodom, jer ju je opajao njegov jak mladićki miris koji joj se činio najjačim afrodizijakom.Govorila mu je: Pij! Jedi!Sama mu je točila malvaziju i gledala kako pije, a zubi mu se svjetlucaju uz kristal; gledala je kako bijela ponjava pada s njegova gola ramena i otkriva tu jabuku koju bi snažno zagrizla, puna radosti života.Bila je na vrhuncu zaljubljenosti kad je shvatila da taj mladi savršeni i prelijepi princ, koji je ima u svojoj moći i koji bi joj jednom svojom podrugljivom riječju mogao zadati tisuću nepodnošljivih boli, jednostavno nema nikakve zloće u sebi.Bila je u zanosu, bila je opijena.Lebdjela je u sreći ne usuđujući se pomisliti da je tek to istinska sreća.Bilo je to više nego sreća.Pomisao da svoju novu strast ispovijedi i za nju dobije oprost, kao što je činila za svakog svog ljubavnika, nije joj uopće pala na um.Naprotiv. Ludost koja ju je obuzela bila je tolika da se često budila u blagosti mirne noći i promatrala kako spava na boku u zlatnoj svjetlosti noćne svjetiljke, promatrala je njegovo nevino i daleko tijelo, prkosne usne koje se nije usuđivala poljubiti da ga ne bi probudila, te se s poniznošću i golemom zahvalnošću Bogu pitala kakvo je to dobročinstvo učinila u svom sebičnom i frivolnom životu da je zaslužila taj nebeski dar.

22.

POSEBNO DIJETE

CATHERINE TEKAKWITHA

Honorina u Montrealu...Honorina je pomogla majci Bourgeoys da napravi svijeće. Predstojnica Kongregacije naše Gospe često je obavljala taj posao. Podsjećala je da je ona kći majstora svjećara iz Troyesa.Pomagala bi joj učenica kojoj je to bila čast i nagrada. Za iskusnu učiteljicu to je bila prilika da prijateljski i s povjerenjem govori s jednom od djevojčica koje su joj povjerene.Tog dana to je bila Honorina de Peyrac. Bila je zadužena da drži pamučne konce u kalupu, na koje je redovnica pomoću žlice lijevala vosak.Honorina se uživjela u svoju ulogu, sjećajući se da su i u Wapassou pravili svijeće.Ondje je pomagala svojoj majci u branju bilja za čajeve.Margeurite Bourgeoys ispitivala ju je i slušala je sa zanimanjem. Pustolovina tih Europljana koji su se nastanili u srcu najnepristupačnijeg područja Sjeverne Amerike, koje su napustila čak i domorodačka plemena, po hrabrosti i vjeri u uspjeh pothvata podsjećala ju je na utemeljenje Ville-Marie. S druge strane, često se pitala zašto malena šuti o mjestu na kojemu je, kako se čini, bila vrlo sretna.- Ne želim se vratiti u Wapassou - reče Honorina odlučno.Majka Bourgeoys pitala se kad će joj Honorina napokon odati pravi razlog te odbojnosti.

- Nikad ne vidim starca na obronku planine, a svi drugi ga vide. To je nepravedno. Ako imamo oči da vidimo, trebali bismo vidjeti sve.- Nažalost, ne. To bi bilo previše za nas. Oči vide ono što je nužno da bismo otkrili svijet. Ne možemo primiti sve darove istodobno. Budite strpljivi. Jednoga dana objavit će vam se i taj dar.Honorini se sviđalo što joj je predstojnica govorila »vi«, kao da je odrasla, kad bi razgovarale o ozbiljnim stvarima, a prešla bi na »ti« u razgovoru o svakodnevnim pitanjima.Ponekad je pokazivala neskriven bijes koji redovnica nije pripisivala ljubomori na svog mlađega brata i sestricu.Ali starija braća su je napustila, a to ju je jače pogodilo. Osobito joj je nedostajao Cantor.Napustio ju je i njezin medvjed Lancelot. Nije ga našla kad se vratila iz Quebeca. Pustili su ga da se vrati u šumu. Zamišljala je kako spava zimski san u šumi.Ali - vukovi! Tko sad govori s vukovima kad ondje više nema njezina brata Cantora ni nje?- Svatko od nas može obaviti samo dio posla koji se tiče drugih - objasni joj majka Bourgeoys odgovarajući na njezin tjeskoban pogled.Govorila je o djeci koju je naučila čitati i za koju se brinula; oni su sad odrasli ljudi koji trpe iskušenja daleko od nje, možda se izlažu velikim opasnostima kod nevjernika ili na rijeci, a ona im nikako ne može pomoći.- No uvijek im možemo pomoći izdaleka tako da ih volimo.- Da, ljubav ljubavnika - reče Honorina zamišljeno.Majka Bourgeoys znatiželjno je pogleda i nasmiješi se prisjetivši se pisma koje je napisala gospođi de Peyrac.- Da, ljubav ljubavnika - ponovi ona. - Ne boji se ničega i može sve jer je njezin izvor u božanskoj ljubavi i brine se samo za dobrobit drugog bića. Nemoguće čini mogućim. Tako možemo pomoći onima koji su daleko od nas.- Čak i vukovima?- Čak i vukovima. To nam kazuje sveti Franjo Asiški.Kad su riješile ta dva pitanja, činilo se da je Honorini bilo mnogo lakše. Brbljala je dok je priređivala limene kalupe za desetak svijeća.Govorila je o nekim osobama iz Wapassoua, a kad je opisala blizance, obuzela ju je nostalgija.- Htjela bih ih vidjeti. Tako su smiješni. Ne govore, ali razumiju sve što kažem. Hoćete li mi dopustiti da na ljeto pođem šumom s traperima u Wapassou?- Šumom? To je ludost!- Zašto? Spretna sam kao dječaci i znam sjediti u kanuu.- To područje puno je opasnosti. Rekli su mi da se putovi gube u šumi i da se teško plovi rijekama. I najizdržljiviji muškarci prelaze ih s mukom.- Put brodovima je dulji. Znam, gledala sam zemljovide sa svojim ocem i bratom Florimondom.»Na kakvu će još zamisao nadoći« - pomisli predstojnica. »Zabila si je u glavicu da ode u šumu kao da je mala Indijanka!«- Na ljeto će vam vaši roditelji doći u posjet, i to brodom. Kako ćemo se veseliti kad dođu! Ali dotad morate još bolje naučiti pisati!Počele su vaditi ohlađene i skrutnute svijeće iz kalupa, a Honorina je bila zadužena čistiti ih i nožićem strugati ostatke voska.- Jeste li sretni što ste naučili čitati i pisati? - upita je majka Bourgeoys. Poznavala je svoju malenu učenicu dovoljno dobro i znala je da neće skrivati svoje mišljenje ako je se pristojno upita.- Zato sam i došla - odgovori djevojčica ne prekidajući rad.Anđelika je napomenula predstojnici da je sama Honorina željela doći u Montreal, a predstojnica je htjela čuti potvrdu iz njezinih usta, jer se ona možda više ne sjeća

toga ili je to bio samo hir, a predstojnica se najviše brinula da je razlog tome ljubomora prema najmlađoj djeci, na što nisu posumnjali.Predbacivala je samoj sebi što je postavila zaobilazno pitanje, ali nije li ponekad potrebno »propovijedati laž da bi se saznala istina«?- Niste li požalili što su vas roditelji poslali tako daleko da naučite čitati i pisati? Montreal je još dalje nego Quebec.Honorina prekinu rad i zagleda se u predstojnicu. U očima joj je blistala strogost koja se potom ublažila i pretvorila u osmijeh. Marguerite Bourgeoys pomisli da na svijetu nema ničega ljepšeg i dirljivijeg od pogleda malenoga djeteta koje odaje svoju nevinu dušu s potpunim povjerenjem i bezazlenošću.- Sama sam htjela otići - odgovori Honorina glasom koji je govorio: »Kao da to ne znate«. - Vidjela sam vas u Tadoussacu, kao i katedralu u kojoj su pjevali Te Deum. Svidjela mi se svjetlost oko vaše glave.Redovnica se strese, ganuta tim neočekivanim odgovorom.- Kćeri moja malena, ti doista nisi obično dijete. To valja prihvatiti bez ljutnje na one koji te ne razumiju uvijek. Jer ti vidiš stvari koje mnogi ne vide.- Ali ne sviđa mi se svjetlost oko glave majke Delamare - nastavi Honorina brižljivo skupljajući bijele voštane krhotine. - Ako vi odete, majko Bourgeoys, i ja ću otići.- Ali, dijete drago, zašto bih ja otišla?- Nemojte me napustiti ako majka Delamare bude predstojnica. Ona nije vi i ona me ne voli.»To je istina« - pomisli dobra ravnateljica.Ona rukom opisa križ nad Honorininim čelom i reče da se valja pomoliti Bogu. Zamišljeno je milovala dugu kovrčavu kosu kretnjom koja je imala vrijednost blagoslova.Potom su se vratile praktičnim pitanjima.- Drago moje dijete, ljeto će uskoro stići. Ta duga kosa smetat će ti na vrućini. A ne želiš da te ošišamo. Kako bi bilo da ti je podrežem do ramena da ti bude lakše?- Moja majka to ne želi. Čim taknem svoju kosu, ona od toga napravi cijelu priču.Ona ispripovijeda kako je htjela ošišati se na irokeški način i kakve su neugode proistekle iz toga.Ta priča u najvećoj je mjeri zabavila Marguerite Bourgeoys. Smijala se tako iskreno i radosno da je Honorina bila očarana time što je uspjela razveseliti predstojnicu koju je smatrala prestrogom te je radosno otišla igrati se loptom sa svojim malenim prijateljicama.U toj igri loptom često su sudjelovala i irokeška djeca iz misije Khanawake. Primili su ih u Kongregaciju naše Gospe kad bi došli trgovati s Francuzima u Montreal.Prebivalište preobraćenih Irokeza bilo je više puta premješteno, jer je na obali jezera Huron bilo izloženo napadima poganskih sunarodnjaka te je stoga valjalo dovesti velik broj irokeških kršćana u blizinu Montreala, pod zaštitu francuskih utvrda i naselja.Naselili su se na desnoj obali Rijeke svetog Lawrencea, na mjestu zvanom Khanawake: Brzaci. Dvadeset godina ranije to je naselje bilo bliže gradu i brojilo je pet koliba. Sad ih ima pedeset, a u njima živi oko tisuću ljudi. Prije četiri godine premjestilo se na rijeku, na granicu prema barbarima, jer su se isusovci htjeli što više udaljiti od Francuza za koje su smatrali da štetno utječu na obraćenike.Majka Bourgeoys govorila je da preobraćeni Irokezi mogu biti primjer svima. Usprkos pokoljima čije su žrtve bili, osjećali su se odgovornima za spas svoje poganske braće i održavali su prijateljske veze s plemenima Pet naroda. Mogli su izdržati sudbinu naroda bez zemlje i korijena zato što se nisu smatrali odvojenima od naroda Dugih kuća koji je živio u Svetoj dolini gdje je uzgajao kukuruz, bundeve i grah, a žutjela su se i polja suncokreta.Honorina je žalila što ih ne može dovesti u zgradu Naše Gospe, naoružane i namazane ratničkim bojama, ali slušajući majku Bourgeoys shvatila je da ona voli

sretati Irokeze u misiji Prairie. Voljela je sjediti s njima dok uče i hvaliti se da dobro poznaje Tahontaghetea, velikog poglavicu Seneka, te Outtakea, boga oblaka.Zvali su ga: Crvena Oblačina.Među ženama koje su pratile djecu na višednevnim boravcima u Ville-Marie, bila je i mlada Indijanka s kojom se Honorina voljela igrati, pjevati i moliti. U očima mlade Francuskinje svjetlosna aura okruživala je njezinu lijepu glavu prekrivenu crnim pletenicama koje je na čelu pridržavala vrpca prošivena tradicionalnim uresima.Zvala se Catherine. Izgnali su je iz plemena Mohikanaca zato što je željela živjeti prema kršćanskim idealima i krstiti se kao i njezina majka, algonkinska kršćanka koju su odgojili Irokezi. Cijela Catherinina obitelj poumirala je tijekom epidemije velikih boginja, a samo je ona preživjela.Ujak ju je zlostavljao i htio joj nametnuti supruga pa je pobjegla u Khanawake. Zračila je srećom što je našla svoje izabrano mjesto, blizu crkve i kapelica gdje živi Bog ljubavi kojega je izabrala svojim srcem. Sunarodnjaci su njezinom kršćanskom imenu Catherine, ili Kateri, što su lakše izgovarali, dodali ime Tekakwitha, simbolično ime dvostruka značenja. Prvo značenje je »ona koja prelazi prepreke«, čime su odali počast njezinoj volji da preživi iskušenja, a drugo je »ona koja hoda s ispruženim rukama da ne bi udarala u prepreke«, jer je preboljevši velike boginje u dobi od četiri godine ostala napola slijepa.

PETI DIO

LUDA I NJEGOV ZLATNI POJAS

23.

POSJETA DEMONKINOM GROBU

Jučer su stigli u Tidmagouche, na istočnoj obali. Obavijestili su ih da je sidrište zauzela flota sezonskih ribara, a njima su se pridružili i brodovi na odlasku za Francusku i oni koji su odatle pristizali, pa su morali baciti sidro južnije, u luci nasuprot otoku Saint-Jean, te doći u postaju kopnenim putem; članovi posade na leđima su nosili vreće i kovčege potrebne za kratak boravak.Mjesto je bilo vrlo siromašno, osim lučke opreme, skladišta i baraka u kojima su živjeli ribari iz Saint-Maloa i Bretanje koji su ih »unajmljivali« svake godine.Grof de Peyrac i njegova žena uselili su se u staru utvrdu Nicolasa Parysa, gdje će ostati nekoliko dana.Još nisu imali vremena učiniti je prostranijom i udobnijom.Grof je svaki put obećavao da će narediti radove, ali manjkalo je pouzdanih ljudi, osim staroga Joba Simona koji se bavio svojim ribaricama, trgovinom i svojom drvodjeljskom radionicom u kojoj je rezbario likove za brodske pramce, a nju se nije moglo pretvoriti u brodogradilište.Tidmagouche je i dalje bio samo pristanište.Anđelika se nikad nije rado vraćala u nj, obuzeta sjećanjima na strašne i odlučne dane svoga obračuna s demonkom koji se odvio u tom kraju. Uspomene su joj počele navirati u sjećanje čim ju je vjetar zapuhnuo slanim mirisom ribarnica, pomiješanim sa smolastim dahom vruće ljetne šume u pozadini.Tidmagouche je bio i postaja na pola puta između Quebeca i Gouldsboroa. Zato se u Anđeliki unatoč svemu budilo nestrpljenje da se vrati u posjede na jugu ili pak, kao ovaj put, da vidi svoje prijatelje u Quebecu, Honorinu, koju već dugo želi posjetiti u Montrealu, kao i obitelj svog starijeg brata.Zbog svega toga, Anđelika je sve priredila da tu ne ostane dulje od dvadeset i četiri sata. No to je bilo i mjesto susreta na kojima je Joffrey morao raspraviti mnogo pitanja.Te godine blizanci su s njima otputovali u Gouldsboro. Postavilo se pitanje valja li ih odvesti sve do Nove Francuske. No malom princu i princezi bila bi potrebna dvostruka pratnja pa su odustali od toga. Blizanci su ostali u Gouldsborou na brizi velikodušnog bića koje bi sve učinilo za njih. Abigael ih je voljela cijelim svojim srcem.Prepustivši gospodinu Tissotu i njegovoj četi da naprave reda u kući na kojoj su izvjesili modri barjak sa srebrnim štitom, Anđelika je izišla i s visoravni promatrala golemu arenu zaljeva u jutarnjoj izmaglici; napola je zatvorila oči pred raspršenim svjetlom, slušala zbrkane glasove koji su dopirali do nje: ribari su sušili bakalar, ulazili u barke i izlazili, mornari su odlazili na kopno po izvorsku vodu i namirnice ili su pak odnosili ribu na obradu.Bilo joj je nepodnošljivo što ne može prestati misliti na onu koja je svojom ekscentričnom odjećom, svojim lijepim stasom statue iz Tanagre, svojim nevinim osmijehom i velikim dirljivim očima neko vrijeme vladala ovim razbaštinjenim kraljevstvom napučenim osamljenim ljudima, naivnima i sirovima, iskrenima poput djece ili zlim poput demona, koje je slučaj ili nužnost ribolova doveo na tu obalu izvan prostora i vremena, poput nekog prokletog otoka pod izgubljenom zvijezdom.Prošle godine, na povratku iz Nove Francuske, pod utjecajem crnih misli Delphine du Rosoy o demonkinoj dvojnici i izmorena ispitivanjem policijskog poručnika Garreau d'Entremonta, pokušala je otjerati tamne oblake sa svojih misli. Danas, putujući s Joffreyem koji je neće napuštati sve do kraja, osjećala se bolje.Tu ju je dočekalo pismo gospođe de Mercouville koja je uvijek bila plodna spisateljica pisama. U njemu ju je obavijestila da Delphine du Rosoy očekuje dijete krajem kolovoza, a Anđelika je izračunala da će moći prisustvovati sretnom događaju ili barem krštenju. Bilo je tu i srdačno pismo Marguerite Bourgeoys, napisano u lipnju i

dopremljeno prvim brodom koji je mogao proći Rijekom svetog Lawrencea nakon odleđivanja, u kojemu je pročitala podrobne i povoljne vijesti o svojoj kćerkici, a pismu je bio priložen i list papira s velikim ukrašenim slovima: »Draga majko, dragi oče...« To je bilo sve i ispunilo je cijeli list, ali taj prvi opipljivi dokaz Honorinina dobra zdravlja i dražesti ispunio je njihova srca radošću.

Škrgutava svirka cvrčaka slavila je lijepo vrijeme. Anđelika pođe stazicom koja se uspinjala kroz visoko grmlje već gotovo sprženo vrućinom. Bilo je to prvi put da se usudila proći tuda; od pristajanja u Tidmagoucheu izbjegavala je okrenuti glavu prema šumi.Pronašla je grob.Koliko se mogla prisjetiti, jer je pomagala pri ukopu, morao je biti tu.Usprkos bilju koje ga je obraslo, uzdizao se drveni križ, pri dnu već nagrizen radom kolonije mravi.Očito je da proteklih godina nitko nije čistio taj grob. Nakon ukopa Joffrey de Peyrac položio je tešku ploču na svježu zemlju, a jedan bretonski ribar, kamenoklesar, uklesao je ime i prezime, bez epitafa, te bogate, plemenite i pobožne francuske vojvotkinje, koja je tragično umrla na toj nesretnoj obali Novoga svijeta.Bretonac je savjesno obavio svoj posao, a kako je imao teškoća pri klesanju imena Ambroisine i prezimena de Maudribourg, rastavio ih je na slogove i pomalo suzio neka slova. Uspio je uklesati i križ i datum preminuća. Datum rođenja nisu znali.»Ako valja vjerovati njezinoj guvernanti Petronilli Damourt, bila je starija od mene, ali odavala je dojam da joj je mnogo manje. I ona je otkrila tajnu vječne mladosti. Ali, za razliku od Ruth i Naomi, ona ju je dobila djelovanjem Mefista!«No je li ona doista bila tako lijepa i mlada? Ili je to tek posljedica šarma kojim je zračila, bacajući ljudima koprenu na oči?Anđelika se sagnu i pokuša pročitati natpis prekriven paučinom. Razgrnula je korov i naslage prljavštine te prstom slijedila trag slova:

Ovdje počiva gospa Ambroisine de Maudribourg

Ona se uspravi, odmaknu se nekoliko koraka i pogleda grob. U tom trenutku nije osjetila nikakav napad straha i odvratnosti kao svaki put kad bi joj spomenuli njezino ime.Tko tu počiva? Ona, njezin leš, ostaci demonke koju je razotkrio isusovac, otac Jean-Paul de Vernon, ili pak Henriette Maillotin, sirota djevojka odana svojoj gospodarici, spremna na sve jer ju je obožavala, a ona i njezini skriveni suučesnici gnjusno su je prevarili, žrtvovali i umorili?Kad su je donijeli iz šume na nosilima, Anđelika se nije htjela približiti njezinu lešu koji je tek izdaleka prepoznala po naborima njezine žuto-plave suknje.Velikodušna Marcelline htjela je dati doličan izgled tom osakaćenu tijelu te ga je umotala u pokrov prije no što su ga pokopali.O njezinu licu govorila je da je neprepoznatljivo: »Smjesa mesa i kostiju... kao da su je tukli maljem...«. Nitko nije spominjao njezinu primjedbu koju ona nije prenijela svima. Stanje vojvotkinjina leša objašnjavali su ugrizima vukova i risova.»A kosa, Marcelline? Kakva joj je bila kosa? Duga? Crna?«Zacijelo je bila umrljana krvlju i raščupana. Svejedno, jednog dana će morati postaviti to pitanje Marcellini.Ona sjednu uz grob.U brujanju kukaca mjesto je zračilo blagošću i vedrinom. Čudila se što ne osjeća mučninu Tidmagouchea. Okruživale su je stablike sljeza, uzdižući se poput svijeća, dok je vjetar njihao vrhove krošanja poput ljuljačke. Bijeli zvončići, malene rumene lijepe kate i ružičasti vučji bob miješali su se s korovom, a slak se jednim bezazlenim izdankom počeo uspinjati uz križ.

»Ona nije ovdje! Kad bi bila ovdje... cvijeće ne bi moglo cvjetati« - pomisli Anđelika. Potom se podignu i udalji pošto se ohrabrila i prekrižila, uvjeravajući se da su njezine misli o cvijeću djetinjaste jer priroda ne vodi računa o takvim potankostima.I uz pretpostavku da je svojom lukavošću i utjecajem na Nicolasa Parysa ili nekog drugog čovjeka kojega je mogla potčiniti vojvotkinja de Maudribourg mogla spasiti svoj život, Anđelika nije vjerovala da bi mogla biti onako opasna kao prije.Bitke koje su prošli ne mogu se ponoviti u istim okolnostima ni s istim osobama, jer su se i jedni i drugi promijenili.Što se tiče prošlosti, cijenila je da se nije loše borila, ali danas se ne bi dala razoružati himbom i laskavim osmijesima te pokvarenice. Zadrhtala je i pognula glavu prisjetivši se odsjaja u Ambroisininim očima koji su blistali u zjenicama te zavodnice, odsjaja koji se ne mogu pripisati ljudskom biću. Tim očima gledao je demon. Pred tim susretom s duhom iz tame nitko nije mogao potisnuti drhtaj, a čak i najjači bi ponekad podlegli i ukočili se poput zečeva pred zmijskim pogledom.»Mea culpa! Ako sam naučila nešto u toj borbi, neka to bude barem ova pouka: nikad više neću se smatrati jačom od paklenih bića. Zbog te zablude dovela sam se u opasnost.'S tim stvarima ne valja se šaliti' - rekao je markiz de Ville-d'Avrav, vragolast kakav već jest. Na onoj črčkariji prepoznala sam Sotonin rukopis. Draga moja, ne diraj to!«Isusovac Jeanrousse proučio je potpis gospođe de Maudribourg. Markiz je ozbiljno uzimao okultne opasnosti koje je ona predstavljala, ali ga to nije sprečavalo da se prema njoj i dalje ponaša s dvorskom uljudnošću, obasipa Ambroisinu komplimentima i pravi se nevještim, što je bila najbolja obrana.»Osamdeset legija, drago moje dijete, to nije ništa!... Da, ja sam pomalo proučavao demonologiju« - govorio je neobvezno, vadeći bombon iz bombonijere.Proživjevši uz njega zlokobne dane u Tidmagoucheu, zapazila je da uistinu mnogo zna o svim znanostima.Dok se raznježivala nad uspomenama na njega, pojavio se nitko drugi nego on sam; kročio je odmjerenim korakom, sa štapom od bjelokosti, hodao je s kraljevskom elegancijom dok su mu crvene cipele škripale pješčanom stazom, a saten njegova odijela i čipka prošivenog prsluka čudesno su blistali na mutnom suncu koje je prosijavalo kroz maglu istočne obale.Opazivši je, on zastade. Ljubazan osmijeh koji nikad nije silazio s njegova lica odjednom je izblijedio.- Anđeliko! - viknu on. - Vi ovdje? A da ja to ne znam! Probuđena iz utonulosti, gledala ga je ne vjerujući svojim očima.- Gospodin de Ville d'Avray! Mislila sam da ste u Francuskoj!- Ali došao sam vidjeti Marcellinu - reče on kao da je riječ o posjetu susjedstvu.- Prešli ste ocean da posjetite Marcellinu?- Ona to zaslužuje - odgovori on dostojanstveno. - Htio sam da zagrli svoga sina.- Kako je Cherubin, taj »vrag na četiri noge«?- Dobro je, postao je pravi dvoranin, kao i njegov otac. Osim toga, ne zaboravite da sam još uvijek guverner Akadije. Vjerujete li da sam trebao pustiti braću Defour i ostale razbojnike u toj pokrajini da gomilaju blago dok me nema i ne daju mi moje dividende! Neću ništa reći o gospodinu de Peyracu. Njegov bankar u Parizu uvijek mi je isplaćivao njegovu desetinu. Nisam nezadovoljan svojim putovanjem.- Hoćete li produžiti u Quebec?- Quebec! Ne dolazi u obzir! Ondje je postalo neugodno boraviti. No moji planovi su nestalni. Vidite, jučer sam bio u Shediacu, otišao sam prema Chignectouu gdje sam ostavio Cherubina i saznao da će gospodin de Frontenac pristati u Tidmagoucheu. Više sam volio dočekati ga ovdje nego da ga tražim u zaljevu.- Gospodin de Frontenac je na putu po istočnoj obali? Nitko nam to nije rekao.- Samo ja to znam. Imam doušnike. Gospodin de Frontenac stiže na Kraljici Ani, admiralskom brodu u pratnji Neukrotivog i Hrabrog, jednog manjeg broda od tristo

tona. Lijepa flota koju mu je poslao kralj. Naumio sam ga dočekati. Nikad nije loše biti u pratnji tijekom preplovljavanja oceana. Osim toga, siguran sam da će gospodin de Frontenac cijeniti prisutnost pouzdanog prijatelja kao što sam ja.- On kani zaploviti u Francusku? Ville d'Avray uzdignu glavu i spusti kapke.- Po kraljevoj zapovijedi. Pogledavši uokolo, on joj povjeri:- Zlo mu se piše. Njegovi neprijatelji, posebno isusovci, na putu su da mu unište ugled.- To se dogodilo tako naglo! Što se može zamjeriti vladanju gospodina de Frontenaca?- Intriga je oružje koje se ne brine za zasluge. Ali sigurno je... a samo ja to znam... jer on to još ne zna, čak i ne sumnja... vama ću to reći... kad sam odlazio, govorilo se da će ga smijeniti s položaja guvernera Nove Francuske... Ali, tiho! Bit će dovoljno vremena da se to razglasi i da ga se upozori ako još ne zna.- Ne pretjerujete li?Anđelika je bila zapanjena. Ponajprije, nije navikla razgovarati s ljudima koji su o putovanjima preko Atlantika govorili kao o putu kočijama od Pariza do Toursa.U Kanadi su postojale dvije vrlo različite vrste ljudi: oni koji ne oklijevaju preploviti ocean da bi raspravljali o svojim pitanjima u glavnom gradu ne strahujući od oluja, gusara ni morske bolesti te oni koji bi prije umrli nego stupili nogom na brod. Ne pridružujući se ni jednima ni drugima, Anđelika je ipak bila sklonija drugoj vrsti.Tegobe njihova prvog putovanja19 u nju su urezale dojam neprelaznih udaljenosti i nepovratnog odlaska.Slušajući kako Ville d'Avray govori o Frontenacovu odlasku u Francusku, nije ni pomislila da će se moći vratiti prije zime ako bude htio te je tu najavu smatrala najavom katastrofe.- Tko bi mogao željeti uništiti tako dobra guvernera? Vi, koji imate pristup na Dvor...- Oh, vrlo malo! - reče markiz s kretnjom žaljenja. - Znate da me kralj ne voli. Kad sam se pojavio u Versaillesu nakon toliko godina, kralj, koji ima iznimno pamćenje, namrštio se kad me je vidio. No bio sam pametan i upotrijebio sam svoje tajno oružje: govorio sam mu o vama. Otad me podržava ali ipak se ne junačim previše. Moje riječi svidjele su mu se jer je, spomenuvši vaše poznavanje biljaka i aromatičnih začina, zatražio da gospodin Le Notre načini vrt po vašoj zamisli u kutu povrtnjaka. Ah! Nisu vas zaboravili, draga Anđeliko. Vidio sam vaše sinove. Govorit ću vam o njima. Vrlo su omiljeni. Opazio sam i gospođu de Castel-Morgeat koja blista ljepotom.Blago joj je namignuo, ali bila je zamišljena i to joj je promaklo.Na obali su sreli grofa de Peyraca koji je upravo bio primio vijesti o dolasku kraljevske mornarice iz Quebeca, a govorilo se da dolazi i guverner, gospodin de Frontenac.Ville d'Avray potvrdi. Radovao se iznenađenju koje je izazvao njegov dolazak, a još više ga je veselilo što je mogao pokazati da je upućen u sve, čak i u događaje u koloniji.Dok su se u daljini pomaljala bijela jedra na zlatastim jarbolima, Joffrey je postavio markizu isto pitanje kao i Anđelika.- Znate li tko u Francuskoj pokušava uništiti gospodina de Frontenaca?- Ne, nažalost! Držao sam se malo podalje od glasina, ne želeći biti zapažen. No doušnik kojeg imam u ministarstvu mornarice govorio mi je o molbi koju je stari vlasnik istočne obale, Nicolas Parys, podnio kralju na svom povratku iz Amerike. Tražio je zadovoljštinu na temelju svog djela u Novom svijetu ili barem mirovinu koju je zaslužio. Ali umro je, što umanjuje snagu njegovih zahtjeva, a priča se da nije postignuo što je htio. Afera bi se uskoro mogla okrenuti protiv vas, gospodine de Peyrac. Branite se, jer njegov zet smatra da ima pravo na te posjede.

19 Anđelika i njezina ljubav.

24.

BROD VILLE D'AVRAYA

BRIGE GUVERNERA FRONTENACA

ZET NICOLASA PARYSA

S plaže su promatrali kako se približavaju brodovi. Sidrište u Tidmagoucheu, u kojem su pristajele skromnije flote, nikad nije primilo tako mnogo blistavih posjetitelja.Ville d'Avray štapom pokaza Anđeliki brod koji je bio manji od onih koji su dolazili, ali urešen kipovima i rezbarijama poput kakve kutijice za nakit. Upravo je bio podignuo sidro i dostojanstveno manevrirao da bi omogućio velikim brodovima Njegova Veličanstva da nađu mjesto na sidrištu.- To je moj brod... Zar se ne sjećate? Onaj koji mi je gospodin de Peyrac ponudio kao zamjenu za moj jadni Asmodee koji su potopili razbojnici.Anđelika je na pramcu izdaleka razaznavala figuru vrlo lijepe sirene zavodljiva poprsja.Kako je brod manevrirao zaljevom, mogli su vidjeti i ukrase na krmi. Nadsvođena obiljem vitica i izrezbarenog zlatnog voća, živim bojama urešena ploča kazivala je ime te lijepe morske ptice.- Afrodita!...- Vidim da ste održali obećanje dano gospodinu de Saint Chamondu da svom ratnom plijenu nećete dati pogansko ime kao što je Asmodee - reče Anđelika smijući se.Još se slađe nasmijala ugledavši prizor naslikan na krmnici, koji je prikazivao »Afroditu koja se rađa iz morske pjene«; bila je to vrlo lijepa naga žena čije su crte kod upućenih izazivale dojam bliskosti.- Ipak ste uspjeli ostvariti svoj najpretjeraniji hir.- Namučio sam se, ali sam pronašao umjetnika. Nije li sličnost dojmljiva? - upita on razdragano. - Svi vas prepoznaju. Slika koju ima gospodin Paturel na Marijinu srcu nije ovoj ni do koljena.- Niste li pobrkali simbole? Sjećate li se da je ovaj brod, prije no što je pripao vama, bio u rukama suučesnika gospođe de Maudribourg i da je bio dio flote koju je okupila da bi nas otjerala i ubila.- Upravo tako! Ima li bolje zaštite od prokletstva tog broda nego da ga stavimo pod zaštitu božice ljepote i vas, spojenih u jednoj osobi. Uvijek jednako zračite šarmom koji vas čini neranjivom. Očekivalo bi se da ga gubite i da dopustite da ta iznimna esencija donekle ispari, a vi ste svaki put drukčiji, ali još zavodljiviji. Kako to činite? Mislim na kralja. Reći ću mu to. On vas čeka, ali znam da sumnja da ćete se pojaviti nakon toliko godina. Pokušat ću vas ohrabriti.- Ne miješajte se u to.- O, Anđeliko, kako ste grubi prema meni!Šalupe su pristale i guverner Frontenac je u novoj odori kraljevske mornarice dugim koracima kročio prema grofu de Peyracu i njegovoj ženi.- Sretan sam što sam vas sreo prije no što nastavim putovanje. Možda je to ludost, ali vjerujem da ćete je odobriti. Odlučio sam otići u Francusku i govoriti s kraljem. Mislim da neće osuditi taj moj naum. To je samo jedan odlazak i povratak. Moramo porazgovarati u četiri oka, jer ondje ima osoba koje rade protiv mene.Anđelika pogleda Ville d'Avraya. Po onome što je Frontenac rekao dalo se razumjeti da je gotovo pao u nemilost kod kralja. Markiz je odgovorio sažalno podignuvši oči prema nebu. Potom se obrati Frontenacu kao da govori s teškim bolesnikom:- Ići ćemo zajedno. Bit će lijepo.

- Gle, i vi ste ovdje?... - progunđa Frontenac vidjevši ga. - Loše ste odabrali trenutak povratka. U Quebecu je neizdrživo!- Nemam namjeru ići u Quebec.Frontenac je bio vrlo veseo, premda je žalio što ga je to neočekivano putovanje spriječilo da ode na jezero Ontario, u Fort Frontenac, te ondje raskošno daruje Irokeze i uvjeri se da je ratna sjekira duboko zakopana.Odvagnuvši razloge za i protiv, govorio je, odlučio je provesti ljeto u plovidbi da bi uništio izvor zlih kleveta.Njegova supruga, koja je na versailleskom dvoru, stavila mu je »bubu u uho«.Govoreći o njoj, obratio se izravno Anđeliki.- Vi znate da je usprkos našoj obiteljskoj svađi stalna prisutnost moje žene Anne de la Grange vrlo sretna, jer se ne libi braniti kanadske interese i suprotstavlja se spletkama koje se vode protiv mene. No ovaj put mi je navijestila da ne može otkriti odakle dolazi zlo i da je njegov zagovornik moćan i vješt. Gospođa de Montpensier, njezina stara prijateljica za koju znate da je spretna spletkarica, priznala je poraz. Moram doći. Napominjem da ne znam mogu li te dame još raditi za mene. Zloupotrebljavao sam gotovo obiteljske veze između moje loze i Bourbona. Moj otac bio je drug u igri Njegova Veličanstva Luja XIII, koji me je krstio. Smatrao sam da mi je kralj rođak, a nisam se dovoljno družio s njim. No ne mogu razočarati groficu koja zna da duboko poštujem njezina gledišta. Ne mogu ništa izgubiti. U Quebecu sve ide s lošega na gore i to više nije sigurno mjesto.On joj pokaza biskupovo pismo koje je prepisao neki njegov doušnik, u kojemu ga optužuje da je dao sagraditi utvrdu Cataracoui da bi se obogatio potajnom trgovinom krznima.- Čak i biskup me napušta, premda sam ga podržavao protiv isusovaca. I Carlon mi podmeće nogu.- Zar i intendant? Smatrali smo da je u nemilosti.- I jest, ali i dalje mi se suprotstavlja i podržava svog rođaka koji se osilio u Montrealu i kojega sam dao uhititi. Misli da će tim suprotstavljanjem stati na pravu stranu. Zavarava se... Njegov nasljednik već je na putu, ali Carlon ga očekuje čvrsto stojeći na nogama jer su mu rekli da se radi samo o zamjeniku koji će obavljati njegovu dužnost dok on bude u Francuskoj podnosio izvještaj. Ja odlazim a da nisam nikome predao svoje ovlasti. Moj tajnik rješavat će tekuće probleme. To će omesti novoga intendanta. Čini se da je dobio neke zapovijedi.- Od koga?- To valja razjasniti. Gospodin de La Vandrie, koji mi je donio kraljeve poruke, nije upućen. Barem tako kaže.- Kralj ne može tek tako uklanjati moćnike u koloniji.- Valja biti oprezan. Zato i idem u Francusku. No to je samo posjet kralju.On zabrinuto uzdahnu.- To je još jedan udarac isusovaca - promrmlja on. - Diplomatski glas oca de Maubeugea, koji šalje te pljačkaše na Velika jezera pod krinkom vjere, donekle ga je ublažio.Da bi s njima povjerljivo razgovarao, on se približi skupini koju su činili Joffrey de Peyrac, Anđelika i Ville d'Avray, a okruživali su ih časnici de Peyracove flote koje je upoznao u dvorcu Saint-Louis: Barssempuy, Urville, Le Couennec i drugi.Dok su predstavnici kraljevske mornarice mahali rupčićima kako bi rastjerali miris usoljene ribe i ulja koji im je smetao, dok su se bretonski ribari okupljali da bolje vide te lijepo odjevene ljude, on je nastavio prigušenim glasom:- Ne možete zamisliti duh koji vlada Quebecom. Podsjeća na godinu prije velikog potresa ili pak prije vašega dolaska, kad je otac d'Orgeval htio vladati svima. Nitko više nije bio siguran u svojoj kolibi, pa ni guverner u svojoj palači. Odahnuo sam s olakšanjem kad sam saznao za njegovu smrt. Nije moglo bolje završiti. To vam kažem bez okolišanja.

No bio on živ ili mrtav, zadaje mi mnogo briga. Svi se sjećaju njegovih riječi i kao da žele zaratiti sa svima kako bi mu odali počast.Kad sam odlazio iz Quebeca, pronio se glas da su »vatreni kanui« prošli nad gradom. Ja ih nisam vidio, ali znate da se ljudi uvijek zabrinu. U njima vide najavu nesreće ili poruku iz drugog svijeta koju su poslali oni koji su u kanuima, želeći podsjetiti žive na njihove dužnosti. A ovaj put, to je on.- Tko?- D'Orgeval. Uvjeravaju me da su ga vidjeli i prepoznali. Bio je u društvu prvih mučenika, isusovaca i trapera. Što sam mogao protiv toga? Budale! Morao sam poslati konjičku žandarmeriju protiv razbješnjele rulje koja je htjela otići na Orleanski otok i napasti Guillemette de Montsarrat-Behars, zemljoposjednicu koju smatraju vješticom. Moram objasniti kralju sukobe s kojima se suočavam i zlo koje isusovci čine kraljevim interesima potpirujući strasti.Joffrey de Peyrac položi ruku na rame svog sunarodnjaka.- Dragi moj prijatelju, iza vas je već nekoliko dana plovidbe. Sunce je u zenitu. Ako još ostanemo na ovoj obali, osušit ćemo se poput ovih bakalara. Predlažem vam da se osvježite na svom brodu. Pozivam vas da večeras večerate s nama. Tad ćemo razgovarati o svemu i kovati planove.Njegov glas i držanje ohrabrili su Frontenaca do te mjere da se nasmiješio. Grof de Peyrac se okrenu prema gospodinu de La Vandrieu i njegovoj pratnji i pozva ih da popiju šalicu turske kave pod sjenicom njegova skromnog kolonijalnog prebivališta.Taj uljudni poziv omogućio mu je da ih ne mora pozvati na večeru s Frontenacom. Popivši slasno piće i obišavši posjed, vratili su se na svoje brodove, sretni što će opet moći disati morski zrak, a gospodin Tissot, glavni kuhar, počeo je pripremati veliku dvoranu u utvrdi za večerašnji dostojanstveni prijem u čast guvernera Nove Francuske.

Zet Nicolasa Parysa bio je težak i tvrdoglav čovjek star tridesetak godina. Bio je rođen na posjedu Saint-Pierre u vrijeme kad su tamo bile samo četiri doseljeničke kolibe i jedna kapelica za tamošnje Indijance Mic-Mac, kojih više nema. Najezda ribara i mornara iz Staroga svijeta oživljavala je akadijske doseljenike, po naravi vrlo mirne.Nicolas Parys podastro je svoju molbu kralju prije tri ili četiri godine. Stoga se nije moglo utjecaju tih stranica, koje se kralj možda nije udostojio ni pročitati, pripisivati iznenadne promjene u kolonijalnoj politici gospode iz Pariza. Starac se potom oženio i umro u dalekoj pokrajini, kamo je otišao uživati u bogatstvu koje je dobio prodajom svojih posjeda u Akadiji. Njegova udovica preudala se za vrlo visoku ličnost u toj pokrajini, nekog intendanta, pa se činilo da je ne zanima nasljedstvo u Americi.No njezin muž mislio je drukčije. Obavijestivši se o pojedinostima starčeve molbe, ponadao se da može dobiti njegove negdašnje posjede. Bilježnici u Versaillesu naveli su ga da vjeruje da se iz dokumenata o prodaji ipak može izvući neka korist, barem što se tiče posjeda u Akadiji.- Ovdje je stvar jasna, prijatelju moj - prekinu ga Ville d'Avray - Neće proći dugo i upisat će se na pergament sa svim potrebnim pečatima i potpisima. Ne nadajte se da ćete nekakvim beskonačnim procesom uspjeti vratiti posjede koje je vaš punac prodao gospodinu de Peyracu. Bio sam svjedok prijenosa prava u ispravnoj formi kod gospodina Carlona, intendanta Nove Francuske. Ostavio vam je Canso, gdje ima nalazišta ugljena. Što se tiče posjeda u Francuskoj, ništa vas ne sprečava da se ukrcate na brod i sami vidite što će biti.Zet Nicolasa Parysa otišao je ne ustrajavši u svojim zahtjevima.Dugo je razmišljao uz bočicu dobrog engleskog džina te je rekao svojoj ženi da moraju biti strpljivi. Valja čekati i vidjeti odakle vjetar puše.Nije li se počelo govoriti da gospodin de Frontenac pada u nemilost? Možda će ga slijediti i intendant Carlon? Što će tada vrijediti prava tog pustolovnog plemića bez vjere i zakona, tog takozvanog grofa de Peyraca koji ubire desetinu od svih poslova

na istočnoj obali. Više no jednom su ga već mogli istjerati odatle kao gusara ili engleskog saveznika.Doći će red i na njega, zeta Nicolasa Parysa, da bude kralj istočne obale. A što se tiče sporenja s onim razbojnicima u Starome svijetu, bolje je čekati. Možda iduće godine. Zasad će bilježnicima najaviti svoj dolazak da »pripreme koplja«.

U velikoj dvorani utvrde sa četiri tornja u Tidmagoucheu, naizgled skromne, moglo se primati goste sa svim počastima i raskoši koju je Joffrey de Peyrac htio ponuditi svojim gostima. Kad bi se pojavila prilika, mogao je prirediti svečanost ne manje dostojanstvenu od bilo kojeg službenog prijema u Quebecu, s biranim vinima i raznim jelima posluženim u zlatnom posuđu, a te večeri mogao je poslužiti guvernera vinom koje se prelijevalo crvenim odsjajima u kristalnim čašama iz Češke, koje nije imao ni sam kralj.Posluživao ih je glavni kuhar, gospodin Tissot, njegova četiri pomoćnika i osam poslužitelja, a svi su bili odjeveni bolje od glumaca koji izvode predstavu pred kraljem.Gospodin de Frontenac bio je oduševljen što je primljen tako prinčevski, a očekivao je da će pojesti samo pečenu divljač.Došao je u pratnji gospodina d'Avrenssona, quebečkoga gradonačelnika i nekih drugih važnih osoba.Bio je vrlo tmuran, jer je vjerojatno razmišljao o budućnosti, ali vino je raspršilo njegovu zlovolju. U veselju pred kraj gozbe svi su pripovijedali o bitkama i pothvatima kojima su se ponosili svi njegovi časnici; te priče polako su se pretopile u pripovijesti o dvoru i galantnim pustolovinama pa je Frontenac recitirao pjesmu koju se usudio napisati u svojoj oholosti kad je zaveo kraljevu ljubavnicu, što je svjedočilo o njegovu zavodničkom daru i muškoj snazi, jer je on ipak dvanaest godina stariji od kralja. To ga je koštalo izgnanstva na drugu stranu Atlantika, ali, budući da je bio Gaskonjac, nikad nije požalio što je izazvao skandal.Recitirao je:

Sretan što kralj, vladar u Parizu,Voli dragu mi markizu,Ja, Frontenac, pucam od smijehaSjećajuć se našijeh grijeha.Ne bijah škrt, jer meni bje dosta,Pa rehoh: ti uzmi što od mene osta.O, kralju, ti uzmi što od mene osta.

Opojnost pića stvorila je ozračje prijateljske sloge. Kralj je bio daleko. Strahopoštovanje koje stvara njegova prisutnost ustupilo je mjesto zlobnom zadovoljstvu da ga se zamišlja kao običnog smrtnika. Svi su mu se prepuštali bez grizodušja, znajući da će biti kratko i prolazno.Omamljeni alkoholnim parama, neki od prisutnih nisu se libili prepričavati anegdote o svom samouvjerenom guverneru.Frontenac se nije ljutio. U očima svog domaćina pročitao je prijateljsko upozorenje.Shvatio je da polazak na put preko oceana da bi prijateljski razgovarao s kraljem nije dobar trenutak za prizivanje takvih uspomena.Anđelika se bojala za njega zato što je tako pun samopouzdanja. Očekivao je da će njegov posjet kralju donijeti mnogo dobra koloniji. No budući da je bio političar, u sebi je već dugo krio nemir, jer je, pozorno slušajući razgovore i boju glasa svojih savjetnika i prijatelja, pa i najiskrenijih, shvatio da nitko ne dijeli njegov optimizam.- Možda griješim, ali nisam se mogao odreći ovog posjeta Francuskoj; smatram ga nužnim.- Zar ste imali izbora? - reče Ville d'Avray. - Zar vas nije kralj pozvao?- Varate se. Ja sam sam odlučio poći. Pitajte gospodina de La Vandriea.

- Gospodin de La Vandrie je podlac koji vam zavidi, koji vas mrzi i koji je već trojici svojih prijatelja navijestio da će vas naslijediti na guvernerskoj stolici.Frontenac se trgnu, popi čašu vode i potom se umiri.- Ne vjerujem ni riječ tih vaših budalaština. Još prije sam razmišljao o svom susretu s kraljem.- Kad je La Vandrie došao s ukazom o vašem opozivu u džepu, nije mu bilo ugodno obaviti svoj zadatak. Vidjevši da ste skloni odlasku, zadovoljio se time da vas ohrabruje.- Varalica!... Ako istinu govorite, morao bih ga pronaći i natjerati ga da pokaže pisma koja mi se nije usudio uručiti.- Beskorisno je pokazati mu da ste prozreli njegovu igru. Ostanite vedri. No budite oprezniji!- A ako me uhite u luci i odvedu u Bastilju?- Nije još dotle došlo! - usprotivi se Ville d'Avray glasom iz kojega se dalo naslutiti da nije ni daleko od toga.- Ta govorite otvoreno! - uzviknu iznenada Frontenac i uhvati ga za prsluk. - Recite što znate.Ville d'Avray uvjeravao ga je da ne zna mnogo. Kad je otišao - u svibnju, a sad je već početak kolovoza - radilo se samo o glasinama u nižim krugovima ministarstava. On bi se kladio da kralj ništa ne zna o tome te da i dalje dobrohotno gleda na Frontenaca i nada se da će ga on pomiriti s gospodinom i gospođom de Peyrac. Ali valja reći da su se glasine brzo proširile dok je on, Ville d'Avrav, bio u Akadiji kod Lijepe Marcelline. Stigavši na obalu, zabrinuo se za Frontenaca ponajprije zato što poznaje namjere gospodina de La Vandriea; saznavši da je taj došao u Quebec, namirisao je zlo, a kad se radi o zlu koje se sprema njegovim prijateljima, njegov nos se nikad nije prevario.Frontenac se okrenu Joffreyu de Peyracu kao da od njega očekuje savjet. Grof ga ohrabri da se ponaša kao guverner koji je uvijek u pravu i raspravi s kraljem pitanja za koja je zadužen.- Kralj cijeni one koji savjesno rade svoj posao, a vi ste jedan od takvih. Francuski kralj nikad se neće lišiti svog vrijednoga sluge samo da bi udovoljio intrigantima.- To je istina - prizna Frontenac. - Ali tu je i ta pjesma - doda on tužno. - Rugao sam mu se i nikad mi neće oprostiti.Zatim ga spopade bijes. Prisjetio se svih lažnih optužaba koje su njegovi neprijatelji nagomilali protiv njega, a koje bi mogle izbrisati povjerenje monarha koji nije bio sklon popustljivosti.- Znate li da su me htjeli ocrniti čak i time što su mi zamjerili što sam za kraljevski i nacionalni barjak Nove Francuske odabrao bijelu zastavu s ljiljanovim cvijetom, stijeg Bourbona! Dobro znam da potječe tek od Henrija IV i da su ga Francuzi teško prihvatili zato što su hugenoti imali bijelu zastavu i zato što podsjeća na bijelu perjanicu Henrija od Navarre kad je ratovao protiv katolika i izgladnio Pariz, prije no što je postao Henri IV, prvi Bourbon. Znam i da Francuzi još uvijek vole crveni Saint-Denisov barjak, pa čak i još stariji, plavi barjak Saint-Martinova plašta. Što se mene tiče, uvjeravam vas da najviše volim nebeskoplavi konjički stijeg kojemu je naš vladar Luj XIV dodao zlatno sunce. Ali, stigavši u Kanadu, morao sam razmisliti i o drugim okolnostima koje su me bacile u dilemu. Za Irokeze crveno znači rat, dakle i smrt, bijelo znači mir, a zlatno - bogatsvo. Stjecajem okolnosti, bijeli stijeg s ljiljanovim cvijetom, koji se u Francuskoj rijetko vidi, ovdje simbolički znači mnogo više. Zato sam odabrao njega.- I dobro ste učinili. Kralj vam ne može zamjeriti što ste odabrali zastavu koja ne predstavlja samo Francusku nego i njegovu vlastitu lozu Bourbona.- Kako da to saznam? - promrmlja Frontenac razočarano. - Moju gestu mogli su mu predstaviti u drukčijem svjetlu... Ljudi su tako zli... i tako glupi. Dobro im je sve što mi može nauditi. Išli su tako daleko da su rekli da sam izazvao rat s Irokezima jer sam im poslao svog oružnika da ih opskrbljuje oružjem i popravlja ga.

Frontenac se namršti i nastavi: - Posjedujem mnoštvo ogrlica od wampuma neprocjenjive vrijednosti, koje su mi u više navrata dali poglavice Pet naroda. Mogu ih pokazati kralju.Njegovi sugovornici izmijeniše sažalne poglede, a Ville d'Avray prezrivo reče:- Sumnjam da će kralj i gospodin Colbert shvatiti važnost tih nepoznatih trofeja.- Ali oni znače mir u Sjevernoj Americi, mir s Irokezima i otvoren put prema Mississipiju...- U svakom slučaju, to su potankosti o kojima je nužno razgovarati s Njegovim Veličanstvom i gospodinom Colbertom - reče gospodin d'Avrensson.- A za to bi trebalo zadužiti nekoga kome će ta dvojica biti skloni vjerovati - doda markiz. - Usprkos naklonosti koju osjećam prema vama, ja se ne mogu prihvatiti toga. U nemilosti sam nakon afere s kineskim porculanom za kraljevog brata.- Ali ja ću se sam braniti.- Morat ćete odbijati njegove napade, jedan po jedan. Frontenaca je najviše mučila optužba da se koristi guvernerskim položajem da bi se obogatio, dok je on za Kanadu trošio novac iz vlastite riznice.- Ako mi to spomene, neću se ustručavati odati trgovinu kojom se bave isusovci.Potom je zašutio, shvativši da kralja ne zanimaju ta naklapanja i da su isusovci utjecajni na Dvoru.- Ne! Ne! - uzviknu on iznenada s kretnjom od koje je zamalo odletio njegov pehar koji je sobar jedva zadržao na stolu. - Ne, ne mogu poduzeti tako važnu misiju s tako malo aduta i tako malo iskrenih i marljivih suradnika. Aduta? Što ja to govorim? Imam li uopće aduta? Dolazim opterećen klevetama. Bojno polje pripremili su spletkari koji nemaju pojma o našim poslovima ni o opasnostima na indijanskim teritorijima i žele samo da me unište. Kad god otvorim usta želeći založiti se za Kanadu pred kraljem, između nas će se postaviti moji neprijatelji i moje davne nepodopštine. Kako bih se mogao nadati da će me slušati? Što bih mogao očekivati?On tužno nastavi: - A pod barjakom s ljiljanovim cvijetom Nova Francuska upoznala je samo slavu i veličinu.Oslonivši se laktom na stol, podupro je čelo rukom i zamislio se. - To se mora - čuli su kako šapće - To se mora! Nema drugoga rješenja. Inače bi ovo putovanje bilo neuspjeh i cirkus.On odlučno podignu glavu, a oči mu više nisu sjajile očajem i nesigurnošću.- Nije važno što će to biti drzak pothvat i lukavstvo. Naviknuo sam na to, a kralj mi neće zamjeriti što ću ga iznenaditi, jer je to radi uspjeha njegovih težnji, u namjeri da mu što bolje služim. No uvjeren sam da bi ga jedan jedini čovjek na mojoj strani, koji bi govorio meni u prilog, mogao odvratiti da prida previše važnosti mojoj osobi i mojim davnim nepodopštinama te svojim jasnim argumentima navesti Njegovo Veličanstvo da razmotri kolonijalna pitanja koja smatra dosadnima i iscrpljujućima. To nitko ne može i neće, osim jednoga čovjeka. A to ste vi, gospodine de Peyrac.On se uspravi i dugo osta tako, gledajući pred sebe, a njegov pogled gubio se u crvenom svjetlucanju vina u kristalu. Podignuvši čaše, on se okrenu svom domaćinu:- Gospodine de Peyrac de Morrens d'Irristru, sunarodnjače, u ime prijateljstva koje nas veže, u ime usluga koje smo učinili jedan drugome, u ime veličajnih i divnih planova koje smo skovali za dobrobit i mir naroda ovih zemalja koje su nam prirasle srcu, molim vas usrdno, molim vas ponizno, preklinjem vas: pođite sa mnom!

25.

NEIZBJEŽNI PREKID

- Sunarodnjače moj, preklinjem vas, pođite sa mnom u Francusku i založite se za mene i Novu Francusku - svečano se obratio Frontenac grofu de Peyracu.

- Nikada! - odgovorio je jedan ženski glas, Anđelikin glas, čim je shvatila smisao upravo izgovorenih riječi.- Nikada! - ponovila je kategoričnim glasom.No istodobno je znala da Frontenac ima pravo i da će se to zbiti, jer... jer je to najbolje rješenje.Molines je u jednom od posljednjih pisama nagovijestio dobrobiti koje bi proizišle iz takva »posjeta« koji bi ugodio kraljevoj dugotrajnoj strpljivosti. I to ne samo na političkom polju!- Ne! Ne. Nikada. Neću pustiti da ode.Stari kontinent je predaleko. Ocean je prevelik. Kad se prelazi s jednog kontinenta na drugi, to je zauvijek.Odavno je prestala gledati prema istoku, osim u posljednje vrijeme, otkad su njezini sinovi ondje. A danas se radi o njezinom životu. Njezin život je Joffrey. Ne može živjeti bez njega. Zaklela se da se više nikad neće rastati ni razdvojiti, jer svako razdvajanje u sebi nosi opasnost da bude konačno.A to će se dogoditi ako Joffrey preplovi ocean i stupi na francusko tlo.Joffrey de Peyrac pred kraljem! To će biti njezin poraz.Ne, nikada ga neće pustiti da ode.Ponavljala je: »To - nikada.«Prkosno je promatrala te ljude koji su, svaki na svoj način, vidjeli, prihvatili i prosudili njezin nagonski ispad, njezin gnjev i pobunu. Neki su se čudili, drugi su bili zbunjeni ili ih je to zabavljalo. Frontenac nije shvaćao. Bio je zadovoljan onim što se dogodilo. Nije ni pomišljao da će protivljenje doći od gospođe de Peyrac. Ville d'Avray je shvatio, ali se nije začudio. On je znao što znači voljeti i kakva se ljubav skriva u ženinu srcu. Pomislio je da će poslije rasprave imati priliku razgovarati s njom i počeo se pripremati.A što se tiče Joffreya... Ne, Anđelika nije željela na njegovu licu pročitati ono u što je bila sigurna: da će prihvatiti Frontenacov prijedlog... Izdat će je, napustiti je!Ona istrča van, prođe kroz seoce i zabrza putem preko obronaka, gotovo trčeći, kao da joj trčanje omogućuje da pobjegne od bremena koje će nalegnuti na njezina ramena, od dileme koja će je mučiti, o kojoj će raspravljati ne samo sama sa sobom nego i s drugima, a nakraju će ostati slomljena srca i doživjeti ono što je obećala da nikad više neće prihvatiti: razdvajanje.Došavši do kraja stazice koja se spuštala prema žalu, ona se okrenu i na kraju snage i živaca svali se kraj jednog bretonskog križa koji su tu prije više od stoljeća postavili pustolovni ribolovci u potrazi za bakalarom. Zatim se uspravi i ode odatle, prisjetivši se da je na tom mjestu odvratni Ambroisinin tajnik Armand Dacaux napao sirotu Lijepu Mariju. Nije se mogla svega prisjetiti, ali znala je da mrzi tu groznu istočnu obalu koja joj je donijela samo nesreću.Nakraju je sjela uz stazu, usprkos tome što je upravo tu plakala u Piksarettovu krilu misleći da ju je Joffrey prevario s njezinom perfidnom suparnicom, demonkom.Sve je to prošlost. Dobila je tu bitku i iz nje izišla drukčija i jača.A sad je oslabljena i nalazi se pred novom preprekom.»Bijeg! Putovanje! Eto što znači luda kojeg pas grize za petu! Ne! To ne! Dosta je bjegova i putovanja, osobito ako se radi o opasnostima koje se ne mogu predvidjeti i koje vode do ruba tjelesne ili moralne smrti.Sad možemo sve predviđati. Što kažu tarot-karte? 'Neželjeno putovanje na koje ćete morati poći' potjerani ugrizom psa. Obveza koja se ne može izbjeći. Luda u nebeskoplavom, duh i njegov zlatni pojas, mistika... Putovanje? Neka bude. Ako je ono upisano u našoj sudbini: oprez i uspjeh. Ali bez razdvajanja! Ne! Nećemo se opet razdvojiti! To mučenje, ta tjeskoba... Nećemo se razdvajati. Suprotstavit ću mu se svim svojim snagama.Razdvajanje je more tame. Ja sam bila na jednoj obali, a on na drugoj.

Zajedno smo došli u Novi svijet i zajedno smo vodili borbu za zajednički uspjeh. Povremena razdvajanja koja su nam nametnuta samo su učvršćivala taj uspjeh koji je za nas značio da možemo živjeti u miru kao što smo obećali sebi u zoru naše ljubavi kad smo se sreli u Toulouseu, a sreća se prostirala pred nama.Često smo razgovarali o tom prvom trenutku kad se začela naša strast.Udar munje!Nismo li barem u Novom svijetu zaslužili da ono što smo opet zadobili ne bude iščupano.Ovo što sad prijeti je pukotina, ponor.Ne, neću dopustiti da počini grešku. Neću dopustiti da se udalji.«Kad se vratila u utvrdu Tidmagouche, Joffrey de Peyrac čekao ju je u njihovoj sobi. Nedvojbeno je kroz prozor vidio kako dolazi. Stajao je prekriženih ruku. Naslonio se na komodu, pomalo pognute glave, a kutom usana smiješio se da je ne bi uznemirio... ili možda upravo da bi je uznemirio. »Oh, to si samo ti« - pomisli ona - »čovjek osamljen u ovom pustom svijetu, sa svojim mislima, snovima, vještinom, snagom i slabošću. A ako nestaneš, ja ću se naći u praznini!«- Ako ti nestaneš, naći ću se u praznini - reče ona naglas, povišenim glasom.- Ludost je govoriti takve riječi - reče on. - Draga moja, ti koja se u samoći poigravaš hirovitom kobilom svog života!- Ništa više nemam - odgovori ona - ti si uzeo sve. Njezino postojanje bilo je uzdrmano. Pod njegovom zaštitom mogla je sanjati o slobodi, slijediti tajne putove, svoje vlastite planove. Ali kad se u njezinoj mašti pojavila vizija rastanka od njega, postala je samo zarobljenica srca, obuzele su je strepnje svih žena koje slijede svog muškarca, koje se drže njegovih skuta, ljube stopala konjanika u sedlu i posipaju glavu prahom kad ode.- Žene imaju sreću što se mogu predati takvim izljevima - reče on sklopivši oči dok su mu licem tekle suze. - Imaju sreću što im se priznaje pravo na plač, suze, skršene ruke, čupanje kose, posipanje pepelom, a to sve ublažuje pretešku bol. A što će biti dopušteno meni, muškarcu, kad budete odlazili od mene, vi koja ste utočište mog srca, utjeha mojih gorčina i obećanje najopojnije ljubavi koju muškarac može iskusiti? Što da kažem ja, siroti muškarac, prepušten tegobama života u kojemu je jedino sunce nada da ću vas vidjeti što prije? Podvrgnut sam suhoparnim dužnostima diplomatskih susreta, a jedina utjeha mi je da nakon njih mogu razgovarati s vama. Morat ću se žrtvovati komediji ludog i taštog svijeta, a neću moći ublažiti njegovu blaziranu oholost pogledom na najdivnije i najsjajnije stvorenje na svijetu; tijekom večeri neću se moći odmoriti od dugih i lukavih političkih poteza u društvu jedine žene koja me može utješiti i zabaviti.Držeći čelo na njegovu ramenu, ona se nasmiješi, a potom prasnu u smijeh.- Ne vjerujem vam ni riječi. Nećete me navesti da se sažalim nad vašom sudbinom. Sumnjam u to što ste rekli, osobito u vašu kletu sudbu.Ona položi prste na njegove usne spriječivši ga da odgovori.- Nikakvih obećanja!... Rekla sam vam da im ne vjerujem i ne želim vjerovati. Ne želim ni zamišljati kako ćete živjeti daleko od mene. Nije važno! Svejedno mi je. Ništa neće biti važno kad budete daleko od mene. Živjet ćete i bit ćete daleko od mene. Kako bih to mogla podnijeti! Ona opet zaplače.- Umrijet ću...Ona zari glavu u njegove grudi i zagrli ga kao da želi upiti svu njegovu toplinu, miris i sve što voli kod njega. U njegovu zagrljaju osjećala je treperenje života koji je prožimao njegovo snažno tijelo i zračio iz svake njegove kretnje i izraza lica, a to je u njoj izazivalo žudnju i nadahnjivalo je životnom radošću.Bio je tako živ da su se svi drugi u usporedbi s njim činili ne samo otužnima nego i smrtno dosadnima, nepodnošljivima.- Dakle, doista vas ne mogu uvjeriti da ću bez vas biti vrlo nesretan?

- Ne. Uopće ne vjerujem u to. Predobro vas poznajem. Uživate vladati ljudima, razotkrivati spletke, svladavati prepreke, graditi iz ničega, obnavljati što je porušeno. Vi ste muškarac. I sam kralj je ulog u vašoj igri. Ne biste oklijevali prevariti ga kad bi vam se ukazala prilika. Imat ćete što raditi da vam prođe vrijeme.- Nećete li i vi činiti isto, gospo? - reče on i ovije svoje tople i krepke ruke oko njezina lica da bi je prisilio da ga gleda u oči. - I ja vas dobro poznajem. Bogu hvala, vaša ljubav za životom pomoći će vam u mnogočemu kad ne budem s vama i znam da ćete do moga povratka pobijediti neprijatelje, vaše i moje, i bit ćete ljepša no ikad!- Dobro, vidim da se moram pokoriti svojoj sudbini supruge. Ona je teža od vaše jer muškarci su oni koji odlaze.- Ponekad i žene. Potcjenjujete mjesto koje zauzimate u mom životu. I ja ću patiti zamišljajući kako odlazite, kako se vraćate u Gouldsboro živjeti život u kojemu me neće biti mjesecima. Neću vam moći iskazivati svoju bol i nemir a, neka vas to ne naljuti, također i ljubomoru koja me već žari kad pomislim da ćete opet biti sami i da ćete sami gospodariti svojim životom. Osim toga, stanje u Americi moglo bi se pogoršati. Mogli biste se naći u opasnosti.Te riječi, koje su treperile od iskrene zabrinutosti, pomogle su joj da se pribere.- Jamčim za samu sebe. Ne bojte se za mene. Možete otići u miru.- Onda mi dopustite da izrazim isto. Vjerujte da će me ljubav prema vama očuvati i odvratiti od svih pogrešnih poteza. Vaša uzrujanost je bezrazložna. Razmislimo li hladnokrvno, radi se samo o jednoj zimi koju ćemo provesti daleko jedno od drugog, ali ne i jedno bez drugog. Misija koju mi je povjerio gospodin de Frontenac od goleme je važnosti. Znate to isto tako dobro kao ja. Vjerujem da je naša audijencija kod kralja nužna: sve bi moglo biti dobijeno ili izgubljeno ako jedna riječ bude ili ne bude izrečena; ta riječ mogla bi odlučiti o beskorisnim ratovima i zlokobnim zatočenjima. Tijekom te borbe bit ćete uz mene, a ja ću biti uz vas.Tako je, mudro iznijevši razloge koji su se doimali razumnima i bezazlenima, uspio ublažiti njezino početno slijepo odbijanje.U njegovu zagrljaju priznala je da postoji i viša sila koja odlučuje o njihovoj budućnosti i budućnosti njezine djece, o njihovim posjedima, prijateljima i saveznicima, a to je ulog koji obvezuje na žrtvu. Dobrobiti koje će proisteći iz te žrtve nerazmjerno su veće od iskušenja jednog putovanja.- Sve će biti dobro - ponavljao je. - Mjeseci razdvojenosti brzo će proći.Vjerovala mu je. Znala je da će sve biti dobro. Vidjela je kako preplovljava ocean bez poteškoća. Jesu li ga ikada zarobili? Je li ikad doživio brodolom? Vidjela je kako se iskrcava u nekoj francuskoj luci, gdje ga dočekuju suradnici i okružuju ga zaštitnim zastorom koji je istkao u svim krajevima svijeta. Vidjela je kako izlazi pred kralja. Ništa nije bilo jednostavnije ni prirodnije od toga. Plemić koji pripada drevnoj akvitanskoj lozi uzima mjesto među sebi ravnima.»Bilo bi dobro da se to dogodi jednoga dana« - rekao je Molines.Kralj i Joffrey de Peyrac! Dva muškarca koji su imali sve manje razloga da se ne priznaju zbog mržnje iz prošlosti i sentimentalne ljubomore, jer je razlog tog povratka i neočekivanog susreta važan obojici: veličina francuskog kraljevstva i njegovi posjedi u Americi. Luj XIV htio je sve sam provjeriti. Imala je povjerenja u Joffreya. Tako je jak, tako vješt. Sve vidi jasno i potpuno i prozire sve namjere.

26.

BOL RAZDVAJANJA

POSLJEDNJA NOĆ LJUBAVI

ZBOGOM

ABIGAILINA UTJEHA

Sutradan je, izišavši iz utvrde, ugledala markiza de Ville d'Avraya koji ju je očekivao i uslužno uzeo pod ruku. Hodajući pješčanom stazom, počeo joj je pripovijedati o kraljevim vrtovima.- Ne govorim vam o vrtovima i parkovima, nego o povrtnjacima. Njihov sjaj rađa se iz ljepote voća, povrća i cvijeća, izmiješanih s beskrajnim ukusom i vještinom, tako da su nalik slici najboljeg slikara. Miris krušaka u podnožju »zida stotinu koraka«, gdje je kralj dao zasaditi pedeset stabala krušaka, taj miomiris odiše u vrućini poznog ljeta i potiče nevinu i slatku požudu za nekim poput vas.- Zašto me uvlačite u te ljepote, kad smo vrlo daleko odatle, okruženi divljom prirodom, a da i ne govorim o vonju sušionica bakalara koji nam puni nosnice. A u Wapassouu mi nije uspjelo uzgojiti nijednu normansku jabuku.- Upravo tako. Kad sam govorio o kraljevim vrtovima, znao sam da vas vaša ljubav prema životu čini osjetljivom na takve uspomene i da ćete možda poželjeti da ih opet vidite.- Etienne, dobro znate da ne mogu ići s gospodinom de Peyracom. Sve me veže za Ameriku. Moje mjesto je uz moju djecu, naše prijatelje i suradnike. Usto dodajem: osim tih obveza da budem ovdje dok mi je suprug na putu, uopće nisam sigurna hoću li ikad odlučiti da se vratim u Francusku.- Hoćete! Doći ćete! Prisjetite se. Pozivao sam vas u Quebec, a vi ste govorili: »Ne mogu stupiti nogom na francuski teritorij jer ću se naći u opasnosti.« Pa ipak ste došli i proveli vrlo ugodnu zimu u našemu malenom glavnom gradu i stekli mnoge prijateljske veze.- Taj sretni ishod sad je u opasnosti.- Ali tko to kaže? Kako ste pesimistični, draga Anđeliko! Nije to ništa! To je samo intriga nekolicine zavidljivaca koji su rasrdili Frontenaca i naveli ga da ode u Pariz i ondje se objasni. Ne znam jesu li istinite glasine da ga je kralj opozvao. Frontenac ima pravo. To je samo jedna intriga »kolonijalnih« trgovaca krznom i nesnošljivih isusovaca. Mislim da ni kralj još nije čuo da se govori o tome.Doimao se vrlo sigurnim.Pitala se ne skriva li joj nešto zato što je uznemirena zbog Joffreveva odlaska. No ona je prihvatila stanje kakvo jest i unatoč svemu znala je da valja opet početi živjeti svakodnevnim životom.Ta odluka dovela je i do drugih. Cilj njihova putovanja zapravo je posjet Honorini. Željela je nastaviti prema Quebecu i Montrealu, uz veliku Rijeku svetog Lawrencea, ali Joffrey se usprotivio. To je dokazalo Anđeliki da se njegovo nepovjerenje opet probudilo i da ne želi da ona boravi u Novoj Francuskoj u odsutnosti gospodina de Frontenaca.»A Honorina?«Razočaranja su se gomilala. U iznenadnoj lavini novih saznanja, radosna bezbrižnost njihova odlaska u posjet kćeri ustupila je mjesto gruboj nesigurnosti.Nakon dva dana rasprava i raznih prijedloga, odlučili su da brod Joba Simona, Saint-Corentin, kojim zapovijeda poručnik de Barssempuy, odveze putnike u Quebec i Montreal. Bili su to gospodin de Vauvenart i njegov prijatelj La Dentelliere, Adhemar i

Yolande, koji su htjeli predstaviti svoju djecu roditeljima u Quebecu, Yann Le Couennec, koji je odlučio opet vidjeti Maurkinju i drugi.Barssempuy i oratorijanac, gospodin Quentin, nastavit će u Montreal kao glasnici gospodina i gospođe de Peyrac. Vidjet će Honorinu, razgovarati s majkom Bourgeoys, posjetiti gospodara du Loupa i njegovu obitelj, prenijeti vijesti i poruke te iz Quebeca vratiti par Adhemar-Yolande i Yanna, a možda i njegovu zaručnicu.Anđelika je pisala mnoga pisma. Misao da će Honorina posjetiti prijatelji iz Gouldsboroa i Wapassoua i da će joj prenijeti vijesti o njezinoj djevojčici nije mogla ublažiti njezino žaljenje.- Ići ću u Ville-Marie i sama je vidjeti - obećala joj je dobra Yolande. - Izvijestit ću vas o svemu. Kad vidi mene, utješit će se što ove godine nije vidjela vas. »No treba li tješiti Honorinu?« - upita se Anđelika. Osjećala je da se dijete zacijelo promijenilo živeći tako daleko od nje. Jamačno se naviknula na život koji su ispunjavale igre, učenje i molitve s djevojčicama njezine dobi, pod blagim nadzorom dobrih sestara Kongregacije naše Gospe. Zbog toga je Anđelika još teže podnijela odgodu posjeta. Nezadovoljstvo koje je osjećala zbog toga što neće posjetiti kćerku, čemu se toliko radovala, povećavalo se kako se približavao trenutak rastanka.Prvo je isplovio Saint-Corentin prema Quebecu, a potom je trebala isploviti Kraljica Ana, na kojoj je bio Frontenac sa svojom pratnjom te Sunčev sjaj i Mont-Desert, brodovi grofa de Peyraca.Kad je Saint-Corentin kretao prema Gaspeu, Anđelika i Yolande porazgovarale su na molu.- Dovedi je - rekla je odlučno. - Dovedi je ako ti tvoje srce tako kaže. Dovedi je. Napisala sam to i u pismu majci Bourgeoys. Nedvojbeno će me smatrati slabom i budalastom ženom, ali bojim se ostaviti je još jednu godinu tako daleko dok moj suprug nije ovdje.- A ako mi se bude činilo da je sretna i da se ne želi vratiti? - upitala je Yolande koja je poznavala malu gospođicu. - Prisjetite se, gospođo, da je ona sama željela otići u samostan, kod majke Bourgeoys.Anđelika je oklijevala.- Ako joj je dobro i ako je sretna, ostavi je. Vratit ćemo se iduće godine. Ali... Pogledaj oko sebe. Uvjeri se da nije u opasnosti. Ako ti se učini da gubimo ugled u Novoj Francuskoj i da će uslijediti teškoće, dovedi je. Imam povjerenja u tebe. Pisala sam i svom bratu. Govorit ću i s gospodinom de Barssempuyem. Toga dana, dok se približavao čas polaska, bolje je shvatila sve boli i svu hrabrost žena iz davne prošlosti čiji su muževi odlazili u dugogodišnje križarske vojne iz kojih se često ne bi nikada vratili.»To nije isto. Ljudi tog doba nisu se voljeli kao mi danas. Valjalo je imati kameno srce da bi se podnijeli ti rastanci, valjalo je imati prazan i trom duh koji se brine samo za svakodnevicu mučna života u surovim dvorcima srednjeg vijeka, kad su svi imali potrebu udarati mačem i prolijevati krv, pokazujući svoju grubu silu.«No odmah potom se pribrala i zatražila oproštaj od svojih predaka, prisjetivši se da su odlazili da bi oslobodili Kristov grob.Ljubav, ljubav-strast i mistična ljubav prožimale su ljudsku povijest. Bila je to vječna pjesma od koje je ona čula samo odjeke, samo pozdrave žena muževima koji odlaze u rat, osjećala je samo tugu žena koje gledaju kako onaj koga vole odlazi braniti slabe i potlačene, uspostavljati pravdu u svijetu svojim teškim mačem kojim vitlaju njegove snažne ruke, često surove i okrvavljene, ali bez njih svijet se ne bi mogao obraniti od kaosa.Joffrey je tu sliku postavio naopačke.- Vi ćete poći prije nas, draga moja. Tako nećete patiti gledajući kako naša jedra nestaju pod obzorom.Ali ona to nije htjela. Bila je žena poput ostalih. A žene ostaju na obali.On joj se unio u lice i zatvorenih očiju prošaptao: »Draga moja! Draga moja!«

Vjetar ih je neumoljivo udaljavao dok su išli svojim različitim putevima što su ih vodili u pustolovine u kojima ih čekaju točno određeni zadaci. A svatko ih mora riješiti sam. Njihova bolna srca nisu bila navikla na takva razdvajanja. Dok su etape Joffreyeve zadaće jasno ocrtane, on bi se iznenadio kad bi znao da Anđelika nosi teže breme i da je čeka teža bitka. On je toptao poput konja koji se priprema preskočiti prepreku, njezina zadaća bila je bez određenog cilja. No znao je da mora ublažiti njezinu zabrinutost za njega i uvjeriti je da je bezrazložna, jer je i on tijekom dugih godina razdvojenosti iskusio tjeskobu zbog koje je proklinjao svoju sudbinu.Anđelika ga je ugledala kako hoda dugim i zabrinutim koracima. Ne, nije razmišljao o onome što će reći kralju, jer nije bio njegov običaj da prihvati dužnost koju nije spreman početi izvršavati odmah, bez razmišljanja i odlaganja. Iznenadio ju je odavši joj da se pita gdje bi bilo najbolje da boravi dok on bude na putu.Nije li Wapassou predaleko i preduboko u unutrašnjosti? Predložio joj je da provede zimu s djecom u Gouldsborou. Za nju bi to značilo da u slučaju opasnosti može pobjeći morem. Odjednom se ponašao poput Engleza. More je smatrao dobrohotnim suučesnikom kojemu mogu povjeriti svoje dragocjene živote.- Ako se nešto desi, možete otići u Salem ili u New York kod gospodina Molinesa.- Čega se bojite?- Zapravo, ničega. Ali u Gouldsborou ćete biti manje sami, bit ćete u većem društvu.- Volim Wapassou. Ondje nisam sama i osjećam da mi je to dom. Usto, osjećam da sam ondje potrebna. To je izbočena postaja i oni koji je održavaju imaju potrebu da jedno od nas bude s njima tijekom zime, zar ne mislite tako?Bilo je posve jasno da jedno od njih mora ostati na američkom tlu i bdjeti nad francuskim stijegom u Gouldsborou i Wapassouu.Njegova spontana strategija odgovarala je razvoju njihovih odnosa s kraljem. Počelo je kao odnos muškaraca. Žena, jabuka razdora, stigla je kasnije, kad je došao njezin čas u mirnijem vremenu.Pod žestinom njegove tuge nestale su sve obrane: grof de Peyrac nikad nije tako jako osjetio svoju ljubav za nju. Nikad se još nisu osjećali tako bliskima kao tih dana koji su prethodili odlasku; tad su se prepuštali izljevima nježnosti i obožavanja na koje se nikad prije nisu usudili i koji će ispunjavati njihove snove kad ne budu zajedno. U tom trenutku među njima više nije bilo nikakvih ograda. Osjećali su da ih je okrutna nesreća razdvajanja pogodila u doba savršene sreće kad su postigli čudesni vrhunac svoga saveza. Uzajamno poznavanje je poput savršenstva ljubavnog užitka. Ne mogu mu se odrediti granice.Ono što su preživjeli otvorilo je novo poglavlje u povijesti njihova zajedničkog života, a sad se čini da s bolom zatvaraju jednu svijetlu i vedru stranicu svoje ljubavi.»Tek što smo se pronašli, a već se rastajemo« - žalila se Anđelika, donekle nepravedno, jer su već nekoliko godina živjeli zajedno, ali ona je samo izražavala svoj osjećaj da više neće moći uživati u čudu njihovih sastanaka, svoje žaljenje što se u početku predugo nije mogla oteti svom nepovjerenju prema njemu i što nije dovoljno uživala u svakom danu i svakom satu. No ipak, u svakom satu i svakom danu koji su preživjeli u Novom svijetu tkala se pređa njihove sve čvršće, sve blistavije, neuništive ljubavi. Posljednje večeri nalazili su se unutar zidova utvrde, pod crvenim nebom. Grlili su se kao ludi, kao pijani, ponavljajući da je to posljednje iskušenje koje im je nametnuto i da će ga oboje prebroditi da bi zadobili pravo da zauvijek ostanu jedno uz drugo i više se ne razdvajaju.Milujući joj kosu, govorio joj je da se ovaj put neće rastati. Ona će mu pomoći ne samo time što će ostati u Americi i bdjeti nad Gouldsboroom i Wapassouom, nego i time što će ostati vezana uz njega svojom ljubavlju čiju snagu napokon vidi u potpunosti. Opet su zaboravili, kao i prvi put: nisu se dovoljno voljeli.Razdvojenost je prekinula srebrnu nit njihove strasti. Našli su se pred prazninom, urlajući od nezadovoljene strasti, od razočaranja koje su smatrali konačnim,

osakaćeni gubitkom koji su smatrali nepopravljivim kao što djeca žale za slomljenom igračkom.Ali nisu li se uzajamno podupirali svih tih godina? Nije li ih upravo žarka ljubav ponovno spojila? »Ljubavna silo, sad u te vjerujemo.« Neće više dati da ih muče neopravdani strahovi, neutemeljene bojazni i sitničavo nepovjerenje.»Žal za sadašnjošću, žeđ za susretima, tegobe odsutnosti koja lišava našu put dijela nas samih prekalit će ono što nas veže i pojačati ono što nas privlači. Ta privlačnost nije tek veza koja se ne može prekinuti, ona nas održava i umnožava naše snage za borbe u kojima moramo sudjelovati.Neprestano ću misliti na vas, ljubavi moja. Kao negda. Žalit ću za vašim lijepim očima. Ali ne kao negda, sa strahom i nepovjerenjem, vrebajući ženu koju volim, zato što sam je bio izgubio. Sad znam tko ste vi. Vi ste vi. I volim sve što jeste. Ne bojim se ničega u vama. Želim vas. Očaravate me. Shvatio sam, jer ste me time darivali svakoga dana, da sam ja plamen vašega života, kao što ste vi plamen moga života. Ništa ne može ugasiti tu vatru i samo to mi je važno.Budite jaki, ljubavi moja, budite ono što jeste, budite radost za oči i srca naših naroda i kraljevstava. Živite, smijte se, širite radost života oko sebe, nadahnjujte sve svojim vlastitim životom, radošću ljubavi, smijeha i stvaranja. Vidim vas takvu i volim vas takvu. Za mene vi nemate mrlja i nikad niste pogriješili. Vi ste moje blago i cijeli moj svijet, moj život. Nastavite živjeti i postojati, i dalje okupljajte prijatelje oko sebe, liječite, slušajte priče i legende, razgovarajte sa svima i vidjet ćete: vjetar će puhati u naša jedra i ja ću se uskoro vratiti. Radi se samo o jednoj zimi.Dani će slijediti jedan za drugim, a svaki će biti drukčiji, svaki će donijeti svoje malo kazalište puno drama i komedija.Vidjet ćete: Radi se samo o jednoj zimi. Čuvajte se! Čuvajte svoj život. Samo to tražim od vas.«Takva je bila njihova bol posljednje večeri kad nisu osjećali žudnju; nisu imali snage. Tek u zoru poslije noći provedene u polusnu, kad su se probudili zagrljeni, smiješeći se kao da su pred licem vječnosti u blagom svjetlu praskozorja, tek u tom posljednjem trenutku očaranja, radosti i zaborava, pažnje i vatrenosti, opojnosti i nježnosti, darovan im je sat ljubavi za koji su se bojali da im je posljednji na ovom svijetu.

- Neka vas ne mori strah, ja ću bdjeti nad njim - prošaptao je Ville d'Avray držeći je u gotovo ljubavničkom zagrljaju. - Više bih volio ostati uz vas, ali bolje ću vam služiti ako odem. Mislit ću samo na gospodina de Peyraca, bdjeti nad njim - ponovi on. - To nije tašto razmetanje. Ja imam dobar nos na Dvoru, znam sve o svima i nitko me ne može prevariti.No zasad je odlučio ostati posljednji na kopnu uz Anđeliku i pomoći joj da prebrodi posljednje bolne trenutke razdvajanja.Afrodita će isploviti za iduće plime, a on je tvrdio da joj neće trebati dugo da dostigne glavninu flote.Nije imao vremena potražiti Cherubina u Chignectouu, morao ga je ostaviti da provede još jednu godinu u Francuskom zaljevu, nadajući se da neće zaboraviti svoj dobar odgoj i abecedu koje je s mukom usvojio.Ove obale vidjele su toliko odlazaka! Valjalo je zadržati prisebnost. Pred očima promatrača naviklih na taj prizor, Anđelika i Joffrey de Peyrac smjeli su se zagrliti, jer nisu više bili u Bostonu, već s francuskim plemićima njihova ranga. Joffrey de Peyrac nije zaboravio nikoga spomenuti u svojim pozdravima i preporukama.Potom se vratio Anđeliki, govoreći u sebi da na svijetu nema ljepših očiju od njezinih.Ona se u posljednjem trenutku prisjeti i zamoli ga preklinjućim glasom:- Obećajte mi!... Obećajte mi...- Slušam vas.- Obećajte mi da nećete ići u Prag.

- U Prag?- Nemam dovoljno vremena da vam objasnim... Samo mi obećajte!Obećao je. Ona je tako nepredvidljiva.Prag? Doista, prisjetio se da je oduvijek želio posjetiti taj grad. Dok je silazio u čamac, gledao je prema Anđeliki s veselim sjajem u očima. »Moja divna žena! Moja nepredvidljivica!«Anđelika je bila zadovoljna i utješena što nije zaboravila u posljednjem trenutku iznuditi to obećanje od njega.Kad je gospodin de Frontenac nedavno spomenuo čarobnicu s Orleanskog otoka, prisjetila se toga nejasnoga Guillemettinog predviđanja. Sva predviđanja o sudbini valja uzeti obiljno...Taj događaj skršio je nepodnošljiv osjećaj koji se budio u njoj kad su prva vesla zaparala površinu vode i potjerala barku koja ga je odvezla do broda na sidrištu. Sunčev sjaj bio je vrlo lijep brod koji je Joffrey de Peyrac naručio u salemskom brodogradilištu. Bit će mu to prvo preplovljavanje oceana.Stojeći na krmi, grof de Peyrac dugo je gledao prema kopnu na kojem se nazirala voljena silueta koju je jedinu razaznavao u gomili.Nikad nije toliko žalio što ljudska moć ne može podizati planine, što on ne može proživjeti iskušenja bića koje obožava. Osjećaj nemoći spriječio ga je da i dalje razmišlja kako bi joj mogao pomoći.»Uvijek ću biti uz tebe, obećavam ti, neprestano ću biti uz tebe, ljubavi moja, ljepoto moja, voljeno moje dijete. Moja snaga bit će tvoja u svakoj borbi.«Njegov pobočnik, Enrico Enzi, prvi put otkako slijedi svoga gospodara bez mane na svim putovanjima, kroz sve opasnosti i tragedije, u njegovim crnim očima punim prkosa ugledao je sjaj koji je nalikovao suzama.Anđelika se vratila na Dugu, koja se pripremala za ispiovljavanje u isto vrijeme kad i Afrodita. Priznala je da joj prisutnost vragolastog markiza umnogome ublažava tugu.Nakon što ju je naveo da s njim popije butelju dobrog vina, markiz ju je zabavljao pripovijestima o Dvoru, o Versaillesu, o dvorcu kraljevog brata, Saint-Cloudu, gdje vlada njegova druga žena, dvorska dama, jako i veselo stvorenje, koja stvara vrlo ugodno okružje. Na kraju joj je nadugo i naširoko govorio o njezina dva sina, Florimondu i Cantoru.Kad su isplovili, došao je trenutak razdvajanja. Putnici su se isprva domahivali, potom su signalizirali zastavicama, a nakraju su se razdvojili. Jedan brod je krenuo prema istoku, u more tame, a drugi se uputio na jug, duž divljih obala s kojih je dopirao miris cvjetnih livada.

Stigavši u Gouldsboro, Anđelika se bacila Abigael u zagrljaj i iskreno zaplakala. Abigael ju je strpljivo pustila da se izjada i isplače, a potom je sjela kraj nje, puna blagosti i sućuti, i upitala je:- Osim te nevolje, tog višemjesečnog rastanka od vašeg supruga, postoji li još neki razlog vašeg očajanja?- Da i ne - prizna Anđelika. - Shvatila sam da je sudbina žena da prebrode iskušenje rastanka koje je za njih mnogo teže nego za muškarce. Tko se može pohvaliti da je proživio cijeli život uz voljenoga bračnog druga bez ijednog rastanka? Pogotovo u ovim teškim vremenima... Ali osjećam nelagodu koja me nadahnjuje strahom: nije li to najava drugih nevolja?Povjerila joj je da često misli na rečenicu koju je izrekao Piksarett: »Vjeruj u svoju intuiciju.« Bojala se svoje intuicije jer joj je najavljivala da ta nelagoda nije toliko znak prirodne osobne tuge koju će nadvladati, koliko upozorenje na nesreću koja će se u Joffrevevoj odsutnosti sručiti na nju, na sve njih.- Ne znam jesam li se smutila, ali povremeno me prožima tjeskoba. Ali ne bojim se za njega ni za svoje sinove. Znam da su svi oni dovoljno jaki.

Budući da je znala da ta vedra mlada žena s istom pozornom popustljivošću sluša tepanje beba, zagonetne Severinine izjave, negodovanja gospođe Manigault i mudrovanja tetke Anne, Anđelika se usudila pružiti joj uvid u svoje strahove bez ikakva ozbiljna temelja, ali nije se mogla oteti dojmu da su sretne kočije njihova života, koji je oduvijek priželjkivala tako skladnim i radosnim, počele škripati i zanositi se poput kakvih slabo podmazanih seoskih kola.- Vidite, Abigael, to je poput udara vjetra na moru, koji naglo mijenja vrijeme oko vas. Sve postaje hladno i tmurno.Sjećala se protekle godine kad je tijekom svog posljednjeg putovanja u Novu Francusku primijetila promijenjeno ozračje u Quebecu, što je moglo biti prirodnom posljedicom ljetnih poslova. No tu je bilo i ispitivanje Garreaua d'Entremonta o Jednorogu i kraljevim djevojkama.Upoznala je Abigael s poslom koji je obavila zajedno s Delphine du Rozier; shvatile su da ne znaju što se dogodilo s jednom od kraljevih djevojaka i posumnjale da je demonka živa.- Jeste li o tome govorili s gospodinom de Peyracom?- Što bih mu rekla?Sestra Germaine Maillotin je nestala, a nitko ne zna kada, kamo ni kako.- A sad je stigao opoziv gospodina de Frontenaca. To možda i nije ni u kakvoj vezi, ali ne sviđa mi se taj svežanj nespretnosti i nezgoda, intriga i nesporazuma.Abigael je pozorno slušala. Napokon je rekla da udvoje razmotriti stanje već znači razjasniti ga. Valja ga sagledati s drugog gledišta. Ako postoji urota protiv njih, mogu sami sebi čestitati na mjerama koje su poduzeli. Joffrey de Peyrac u Francuskoj neće dopustiti da ga nasamare i moći će pogoditi hobotnicu u srce, ako je bude.Složile su se da će idući mjeseci biti puni mogućih preokreta i poremećaja. Morat će biti budni i udvostručiti opreznost. Bit će to prijelazno razdoblje.- Sve se mijenja - zaključi Abigael. - Svjetlo i sjena. Sunce i oluja. To bi nas trebalo opametiti da više nikad ne pomislimo da možemo živjeti izvan tijeka tih promjena.

ŠESTI DIO

ĐAVOLJI VJETAR

27.

LJULJANJE NA VALOVIMA

Nevolje su počele preranim povratkom Adhemara i Yolande.Pojavili su se tu, jedno kraj drugoga, smušeni i ukočeni, zajedno sa živopisnim šumskim traperima na koje su i nalikovali.Anđelika ih je ugledala kad je izišla iz utvrde držeći blizance za ruke i uputila se prema gostionici da ih počasti slasnim obrokom; upitala se jesu li to doista oni, odakle su se stvorili i kad ih je posljednji put vidjela. Prisjetivši se da je to bilo u Tidmagoucheu, shvatila je da njihovo putovanje nije prošlo kako je bilo predviđeno. Sjećala se da ih je vidjela kako se sa svoje dvoje djece ukrcavaju na Saint-Corentin, brigantin Joba Simona, u nakani da posjete obitelj u Quebecu te potom nastave put prema Montrealu, ondje saznaju novosti o Honorini i dovedu je bude li moguće.Da su imali i najpovoljniji vjetar, još se ne bi mogli vratiti.Što to znači?Nakon duge šutnje tijekom koje je mladi par doista sličio »drvenim marijama«, Anđelika ih napokon upita:- Što radite ovdje? Gdje je Honorina?- Nismo uspjeli prijeći Gaspe - odgovori Yolande turobnim glasom.- Zašto?- Zbog brodoloma.- Saint-Corentin je potonuo - dovrši Adhemar.- Potonuo!- Da, potonuo.Otkad su naselili ovu divlju zemlju, nijedan brod iz Gouldsboroove flote nije potonuo.Umirali su od trošnosti nakon mnogih plovidaba i trijumfalnih preplovljavanja oceana, ali nijedan nije pretrpio brodolom.Anđelika je nekoliko časaka šutjela u nevjerici.- Oluja? - upita napokon.Valjalo je imati na umu da je Rijeka svetog Lawrencea često izložena nevremenu ne manje strašnom od oluje na oceanu.Oni to porekoše i pogledaše se, ukočeno trzajući glavom, poput lutaka na koncu. Već ih je htjela prodrmati kako bi se pribrali i progovorili kad je Yolande odlučila probiti led.- Pucali su na nas.- Dva taneta su nas pogodila! - nastavi Adhemar. - Saint-Corentin je potonuo i mi smo se našli u valovima.Oboje su govorili istodobno. To se dogodilo kad je brodić već bio duboko zašao u ušće Rijeke svetog Lawrencea.Neki velik brod, koji su jedva nazirali u magli, ispalio je kuglu i svi su popadali na pod. Brod se počeo naginjati, a ljudi su pomagali tesarima da začepe rupu.Gospodin de Barssempuy zapovjedio je da se velika šalupa porine u vodu i savjetovao putnicima, ponajprije ženama, da zauzmu mjesta u njoj, a on sam je sjeo u maleni kanu sa četvoricom članova posade. Snažno su zaveslali prema obrisu velikog nepomičnog broda, golema poput nekakve zlokobne prikaze. Barssempuy se uspravio i vikao iz sveg glasa mašući zastavom grofa de Peyraca; ponavljao je da su iz Gouldsboroa te da zahtijevaju objašnjenje i pomoć.Kanu im je nestao iz vida; nedvojbeno su se ukrcali na brod.Za to vrijeme su se svi putnici sa Saint-Corentina koji nisu pomagali pri popravljanju ukrcali u šalupu.Malo potom, kad se spustila još gušća magla, bljesnula je još jedna munja, začuo se još jedan pucanj i taj put se brod Joba Simona, pogođen u vodenu liniju, prevrnuo i potonuo.

- Jesu li se svi spasili?- Nisu, nažalost. Dva mornara koja nisu imali vremena popeti se iz poplavljenog potpalublja nestala su sa Saint-Corentinom.Ostali su skočili u more i domogli se šalupe koja je bila pretovarena i u opasnosti da se i sama prevrne. Stari Job Simon zadihano je govorio o prokletstvu koje će ga pratiti do kraja života. Preživjeli su plutali na površini rijeke, ovijeni gustom maglom, nošeni strujom velike rijeke.- Ma vi ste to sanjali!Na njihovim licima tražila je znakove poremećenosti duha ili - kao što se ponadala na trenutak - šaljive urote koju su skovali da bi se našalili s njom, nedvojbeno neumjesne, ali možda su to učinili iz nestašnosti.Ne! Njihova utučenost, zastrašenost i smetenost bila je odviše iskrena.Yolande briznu u plač.- Gdje su vaša djeca? - upita Anđelika, obuzeta strašnom sumnjom.Mlada žena zaplače još gorče.Napokon je Anđelika u stankama između suza, jecaja i uzdaha uspjela s olakšanjem doznati da su dvoje njihove djece, Melanie i Anselme, na sigurnom kod svoje znamenite bake, Lijepe Marcelline, u mlinu u Chignectouu.No i ta jadna djeca bila su u životnoj opasnosti dok se pretovarena šalupa ljuljala poput teška kovčega.Nakraju su sreli veliku barku naseljenika iz tog kraja, Tancredea Beaujarsa, koji ih je ukrcao i dovezao do svoje zakupljene zemlje na obroncima Gaspea. Čuvši pripovijest prijatelja gospodina i gospođe de Peyrac, preporučio im je da ne pokušavaju nastaviti put prema Quebecu. Po njegovu mišljenju, Quebec se priprema za prostaka koga su poslali da zamijeni gospodina de Frontenaca. Mogao bi se kladiti da je Frontenacov nasljednik bio na brodu koji je pucao na njih.»Vratite se što prije i upozorite gospodina de Peyraca« - rekao im je stari Beaujars.Ustupio im je svoj maleni kuter i svog peljara: »Vratit ćete ga kad budete mogli, s tovarom ugljena s Rta Breton i nekoliko svežanja sušenoga bakalara.«Ploveći od pristaništa do pristaništa, brodolomci su dospjeli do Tidmagouchea. Tu su ugledali golem broj tuljana koji su htjeli prijeći tjesnac između obale i otoka Saint-Jean, na putu svoje nasljedne migracije.- Nije samo novi guverner odgovoran za to - reče Anđelika.- Kad ljudi počnu gubiti glavu, i sama priroda se poremeti - reče Adhemar mudro. - A vrijedi i obratno. Kad se priroda poremeti, ljudi gube glavu.Adhemar je govorio plačljivo propovjednim glasom. Uzdisao je i žalio se.- Ah! Dvjesto tisuća tuljana u tom tjesnacu! Vjerujte mi, gospođo, kad se priroda prevari, to je najstrašniji prizor. Ali to je i znak. Kraj svijeta nije daleko! Ovo je početak katastrofa.Kako su tuljani, koje je na migraciju naveo tko zna koji utjecaj zvijezda, Mjeseca ili Sunca, prekinuli njihov put, iskrcali su se na obali Shediaca i potom prepješačili prevlaku koja ih je odvajala od Francuskog zaljeva.Ostavivši djecu kod Marcelline, odmah su se ukrcali na brod i stigli u Gouldsboro.- Tancrede je spomenuo novoga guvernera - čudila se Anđelika. - No ne radi li se ipak o novom intendantu?- Rekao je: guverner.- Jesu li Barssempuy i njegovi ljudi ostali u rukama tih gusara? Govorite!- Da. Dok smo se ukrcavali na šalupu i pokušavali spasiti Saint-Corentin koji se bio nagnuo - tad još nije bilo ispaljeno drugo tane - imali smo dojam da u magli naziremo poručnika de Barssempuya obješenog na jarbolu.- Obješenog!?- Nismo ga samo mi vidjeli. Pitajte one tamo.Adhemar pokaza dvojicu ljudi koji su se pridružili skupini oko Anđelike i njezine djece; oni potvrdiše tužnu priču.

Podrijetlom iz Francuskog zaljeva, bili su u posadi Saint-Corentina. Spasili su se i sad su doveli svoje obitelji u zaštitu slobodne luke Gouldsboro.Vidjevši ih još na rubu plača, ona ih odvede Colinu Paturelu da mu objasne što se redom dogodilo. Mogli su bez prestanka nagađati o uzrocima incidenta, od pogreške u magli do nove objave rata između Francuske i Engleske za koju se još nije čulo u Americi.Ali Barssempuyeva smrt ostala je neobjašnjena i neobjašnjiva. Nadala se da je to lažna vijest. Osjećala je naklonost prema tom mladom čovjeku, zapravo i ne više tako mladom, koji ju je ganuo svojom čistom i iskrenom ljubavlju za Lijepu Marie, jednu od kraljevih djevojaka. Nju je kukavički ubio Armand Dacaux, demonkin tajnik, a poručnik se nije nikad utješio. Ljubav i patnje otkupile su zločine i pljačku koje je počinio taj pustolovni plemić dok je bio poručnik normanskog gusara Zlatobradog.- Obješen! - ponavljala je. - To je nemoguće. Čak ni neki engleski kapetan zalutao u Rijeku svetog Lawrencea ne bi se usudio... Ti prestrašeni ljudi krivo su vidjeli.Ljuljajući se na valovima, kao što je rekao Adhemar, smeteni pucnjem iz topa, poluslijepi u magli koja im je dopuštala da vide samo obrise napadača, zamišljali su najgore. A Joffrey je otišao! I gospodin de Frontenac!Ta mješavina nagađanja i loših vijesti podsjetila ju je na nered koji je zavladao kad je došla demonka. Bila je to najava podmuklih događaja.Ne mogavši jasno izraziti što osjeća, pomislila je samo: »Sve ide s lošeg na gore.«Slijed događaja neće joj dati vremena da razradi svoju procjenu.

28.

"ONA DOLAZI"

- Demonka! Paukova mreža njezinih lukavština pomalo je umrtvila svoje žrtve, oslabila njihovu volju, uspavala budnost, promijenila izgled svega!...Anđelika je osjećala kako ih obavijaju niti te mreže. Zato se jedva pribrala kad je jednog jutra čula buku koja je dopirala iz luke. Vidjevši razbarušenu ženu koja je raspravljala s nekolicinom muškaraca, zapanjila se. »Ne, to ne može biti.«Dotrčala su neka djeca, vičući.- Gospo Anđeliko, dođite brzo! Upravo se iskrcala neka žena koja ima napad padavice.Morala je odmah povratiti hladnokrvnost, jer će jedino tako moći svladati ženinu histeriju koja se već izražavala oštrim kricima.Izdaleka je vidjela siluetu mlade žene koja je pokušavala oteti se rukama koje su je zadržavale. Zbacila je svoju kapu, obuzeta padavicom i raščupana joj je kosa prekrivala lice. Zacijelo je bila strankinja, nepoznata u ovim krajevima, jer su ljudi iz Gouldsboroa imali ravnodušan i istodobno podrugljiv izraz lica onih koji promatraju prizor čija besmislenost ih zabavlja, a ne prijeti zajednici, jer se radi o nekome koga »ne poznaju«. Iako se na nekim licima moglo pročitati malo sućuti, jer uvijek je tužno vidjeti ljudsko biće koje razum napušta, većinu je primamio sam prizor; pratili su Anđeliku dok je išla prema sredini kruga što se oblikovao oko nesretnice koja je pala na koljena.- Što se događa? Tko je ta žena?- Tko zna? Nije nam htjela reći kako se zove - objasni jedan od mornara koji su je držali za ruke.On se predstavi i reče da je Bretonac, mornar s ribarskog broda u lovu na bakalar. Bio je zadužen da u velikoj šalupi odvede tu nesretnicu koja je stalno ponavljala: »Gouldsboro! Gouldsboro!« i u svakom je pristaništu, još od Rijeke svetog Lawrencea, tražila da je »iz milosrđa« dovezu u Gouldsboro. Dok je govorio, mlada žena, vrlo vitka i dobro građena, već je bila iznemogla i na koljenima jer su je držali u tom

položaju da ne bi pala glavom u pijesak. Smirila se čim je čula Anđelikin glas, a možda je to bilo i zato što su joj u tom trenutku prestali govoriti na svim jezicima da se »smiri«. Tad se iznenada trgnula, poput ulovljene ribe koju već smatraju mrtvom, a koja se uspije posljednjim grčem prebaciti preko palube u more, istrgnula iz ruku onih koji su je držali, bacila pred Anđelikine noge i ovila joj ruke oko koljena.Potom je podignula glavu te hrapavim i očajnim glasom viknula:- Ona dolazi! Ona dolazi!Anđelika zaprepašteno u toj blijedoj, prljavoj i raščupanoj ženi prepozna lijepu suprugu mornaričkog potporučnika Gildasa iz regimente Carignan-Sallierea, Delphinu Barbier du Rosoy. Vidjela ju je prošle godine tijekom svog posljednjeg boravka u Quebecu.- Delphine! Pa to ste vi! Delphine, što vam se dogodilo? Zašto ste došli? I to u ovakvom stanju? Odgovorite mi.Ispucale i izranjene usne mlade žene drhtale su, prekrivene bjeličastom pjenom. Činilo se da joj se jezik prilijepio za nepce i da teško guta.- Žedna je - reče netko.Bretonci potvrdiše da već mnogo dana ne uzima hranu ni vodu i ponavlja samo: »Gouldsboro - brzo, brzo!«- Prestrašena je.Anđelika joj je rukama obuhvatila glavu i blago joj govorila želeći joj pomoći da se pribere: uvjeravala ju je da je stigla u pravu luku i da se treba osvježiti i odmoriti. Ovdje, u Gouldsborou, ne može joj se dogoditi nikakvo zlo.Njezine riječi doprle su do tog iscrpljenog duha i pogled mlade žene izgubio je dio svoje ukočenosti. Ona pokuša objasniti svoje ponašanje.- Vidjela sam je - reče napokon jasno, ali ne bez napora. - Vidjela sam je! Ah, znala sam da su naši predosjećaji bili ispravni I da nije tako jednostavno riješiti je se. Vratila se! Izgubljeni smo! Vidjela sam je.- Ali koga to?- Nju! - uzdahnu Delphine du Rosoy, a zjenice joj se raširiše. Dobro je poznajete. Nju, vojvotkinju, dobrotvorku. Nju, tu...Ona se onesvijesti kod zadnje riječi i pade.Anđelika ju je dala odnijeti u svoj stan u utvrdi i položiti u svoju vlastitu postelju. To mjesto bilo je najpogodnije da bi se nekoga izliječilo i saslušalo njegova povjeravanja.Prvo joj je vlažila usne kao bolesniku od groznice, a potom joj je dala malo svježe vode. Delphine je polako popila nekoliko gutljaja koji su joj povratili život i malo boje u obraze. Ona se zavali na jastuke s dubokim uzdahom, ali domalo je opet obuze drhtanje.- Bože moj! Što će biti s nama? - šaptala je kršeći ruke. - Uvijek me je mrzila, ponajprije mene. Mrzila je bjegove, čak i pokušaje bijega. Htjela me je ubiti, a i Gildasa, mog jadnog supruga. Zaklela se da će me uništiti. Čak i tijekom zadnjih nekoliko godina pojavljivala mi se u snu, dozivala me i prijetila mi da će mi se osvetiti sedamdeset i sedam puta... A sad je uskrsnula iz groba! Oh, gospo Anđeliko, pomozite mi.- I želim vam pomoći, ali morate se smiriti i objasniti mi što je u vama uzrokovalo takav strah. - Pa dobro! Vidjela sam je kao što vas vidim, a znam da je i ona vidjela mene! Bože, kakav užas!- Gdje to, Delphine? Gdje ste bili kad ste je vidjeli? U postelji?... Možda ste sanjali?- Ne. Na molu, kao i svi. Gledala sam kako se iskrcava novi guverner koji je trebao doći iz Francuske sa suprugom i odmah sam je ugledala, okruženu pratnjom. Ah! Krv mi se zaledila u žilama. Znala sam da je došao trenutak istine. Bila je to ona!- Nije li vas prevarila sličnost? Uvijek ste se bojali da će ona uskrsnuti.- Upravo tako! Nismo li to već predvidjele? Otkad smo otkrile nestanak Henriette Maillotin, izgubila sam svaku nadu. Zar to ne znate i bolje od mene? Grob u Tidmagoucheu je grob Henriette Maillotin, Germainene sestre koja je skupo platila

svoju odanost onoj koju je htjela spasiti. Ubili su je, unakazili i izložili u šumi odjevenu u vojvotkinjinu odjeću, a vojvotkinja je opet bila slobodna i mogla je i dalje činiti svoja zlodjela.- Kako je preživjela svoje rane?- Stari Nicolas Parys pobrinuo se za sve. Nije mu nedostajalo suučesnika na otočnim utočištima. Ne zaboravite da je bio kralj istočne obale, moćniji od svih indijanskih sagamora, pa čak i od gospodina de Ville d'Avraya. Tako je bilo, sigurna sam u to. Dvoje drugova iz pakla... koji su se dobro poznavali.- Ali, ako je to ona, zašto je toliko dugo čekala da se opet pojavi?Mlada žena slegnu ramenima.- Kako to saznati... Za nju vrijeme ne postoji. Ona je vječna. To je demonka. Demonka kojoj je trebalo vremena da je zaborave... da povjeruju u tu smrt koja joj je omogućila da izbjegne inkvizicijski sud i da povrati zdravlje i ljepotu. A možda i da izbjegne naše svjedočenje. U Francuskoj, kamo se vratila, progonili su je kao suučesnicu gospođe de Brinvilliers. Ranili su je. Bila je u tužnom stanju... kad ste je iščupali iz njihovih ruku.- Stari Parys je mrtav.- Zato se ona i vratila. Vidite, sve se slaže. Godine - što njoj one znače? A tako su kratke nama koji tegobno gradimo svoju uništenu sreću. Ona ih je iskoristila tako što se riješila svog starog ljubavnika, uništila ga, ubila ga i udala se za drugoga, koji joj je omogućio da se pod novim imenom pojavi u Kanadi, gdje će povući za nos sve, jer zna sve o njima, te snovati kako da nam se osveti.- Ako prihvatimo da je to ona, jer ste je tako nedvojbeno i brzo prepoznali, nisu li i drugi nešto naslutili? Mogli bi je razotkriti, čak još i danas.- Tko bi to mogao? Na tu aferu pao je mrak voljom svih nas koji smo u njoj sudjelovali. Tko bi se usudio?- Intendant Carlon, primjerice. On je odigrao važnu ulogu. Delphine se suho nasmija.- Što može intendant? Nije na dovoljno dobrom položaju da bi se mogao igrati dojavljivača. Zna da se izlaže opasnosti da ga ismiju... ili ubiju. Novi guverner ima svu moć u rukama, a zasad ima i ovlasti intendanta.- To ne sprečava intendanta...- I te kako ga sprečava! Ta novi guverner de Gorrestat je oženjen, njegova žena je s njim došla u Kanadu, a... to je ona! Sve ostale će prevariti. Nije izgubila ništa od svoje dijabolične moći. Ta moć je tajnovitija i jača no ikad. U Quebecu će prevariti sve, kao i ovdje, kad je čak i vas obmanula iskrcavši se kao samozvana brodolomka u namjerno poderanoj odjeći, ali s namirisanom i urednom kosom, jer je obožavala svoju kosu. I nitko nije ništa primijetio, ni vi koji ste joj odmah pritekli u pomoć, ni mi koji smo je obožavali i vidjeli samo njezinu savršenost i ljepotu. Kako ljudska bića vole iluzije i boje se stvarnosti! Voljela je igrati se s tom ljudskom potrebom za snom i zaboravom. Uspavala ih je, očarala svojim smijehom, svojim ljupkim riječima i pogledima punim značenja i obećanja.Čuvši te riječi, Anđelika je imala dojam da vidi Abroisinino lice i da je obuzima njezin omamljujući pogled.- To je nemoguće! - viknu ona punim plućima, odbijaći stvarnost. - Delphine, je li to doista bila ona?- Bila je malo drukčija, možda. Drukčije crte lica... Druga boja kose, no to se lako postiže. Odjevena je po modi koja joj ne pristaje. Drukčija je. Manje je lijepa... Doima se starijom.- No, vidite!- Ali pogled joj je isti, smijeh i kretnje su joj iste, a kad me pogledala... bila sam ukočena poput zeca koji je pogledao zmiju. Prošla je kraj mene u gomili, smiješeći se, okružena pratnjom, a kad nitko nije mogao čuti, rekla mi je: »Večeras ćeš umrijeti!« Gledala me je u lice, a usne gotovo da joj se nisu micale.- Jeste li doista čuli te riječi i prepoznali njezin glas?

Delphine uzdahnu i umorno zatvori oči.- Rekla bih to i pred Bogom. A to mi je govorio i njezin pogled. Sjećajući se njezine lukavosti i neodložnosti s kojom zadaje udarce, shvatila sam da joj ne smijem dati ni jednu priliku da me nađe i pošalje svoje ubojice. Quebec je zatvorena zamka; morala sam pobjeći odmah ako sam uopće htjela pobjeći.Iskoristila sam metež dolaska i uskočila u šalupu koja me je malo potom odvezla do brodića što je isplovljavao prema Tadoussacu. Isplovio je za iduće plime, a posada, koja je odložila polazak da bi pomagala pri dolasku tog kraljevskog broda na kojem je doplovio guverner i kraljevi službenici, nije obratila pozornost na mene. I tako...Ona zastade, kao da će se onesvijestiti.- I evo me ovdje - uzdahnu ona. - Evo me, izgubljene, na rubu smrti nakon tog strašnog putovanja. Na početku nisam imala pojma kamo me vozi ona šalupa. Mislila sam samo kako da pobjegnem, kako da odem što dalje od Quebeca... prije večeri. Potom se u meni rodila misao: moram poći k vama jer me jedino vi možete shvatiti i povjerovati mi.Ona zašuti i opet snažno zadrhta.- Ali, jadna moja Delphine - reče Anđelika odmjeravajući riječi - ne mislite li da ste podlegli odveć naglom porivu? Ta osoba nalazila se među pridošlicama, bilo je mnogo novih lica. Znamo kakav metež prati dolazak brodova. Jedna slična osoba... i vi ste povjerovali...- Ne! Ne! Taj pogled se ne zaboravlja! Ni onaj pobjednički osmijeh kad me je prepoznala. Očekivali smo novoga guvernera, gospodina de Gorrestata i njegovu suprugu... a to je ona, kažem vam.- Slučajna sličnost s najavljenom velikom damom podsjetila vas je na bolne događaje.Mlada žena tresla se i začuđeno gledala Anđeliku.- Ne vjerujete mi?Da bi je odvratila od njezine opsesije, Anđelika je upita:- Gdje je Gildas?- Gildas? - reče Delphine odsutno.- Da, Gildas, vaš suprug.Delphine otre čelo nadlanicom. - Gildas! Ah, da - reče ona kao da se budi iz sna. - Siroti moj prijatelj! Ne, on srećom ne zna ništa. Ništa nije shvatio. No ona mu ne može učiniti zlo. U svakom slučaju, pobjegla sam joj.- Ali, Delphine, ta on je vaš suprug! Jeste li ga upozorili?- Ne! Ne. Otišla sam tako brzo! Morala sam. Njezine oči govorile su: večeras. Imala sam samo jedan izlaz. Nestati što prije, pobjeći rijekom... Poznavala sam njezinu dijaboličku lukavost, znala sam kako vuče konce zamki u koje će nas uloviti prije no što uspijemo razaznati pauka koji nas vreba u sredini. Predobro je poznajem. Često me je u nekoliko riječi upoznavala sa svojim planovima, a oni su se ostvarivali kao da su njezine riječi zmije koje joj izlaze iz usta i upućuju se prema cilju koji im je odredila.Dok se Anđelika pitala u kojoj mjeri može povjerovati njezinoj pripovijesti, Delphine je došla k sebi. Sjela je na rub kreveta i potom ustala te hodala odmjerenim koracima. Pogledavši oko sebe i prepoznavši gdje se nalazi, izravnala je nabore haljine i krenula prema prozoru.Naslonila se na okvir i gledala van. Bila je mirna. Pomalo je izraz melankolične radosti i nježnosti osvijetlio njezino lice. Podignula je ruke u kretnji koja je mogla biti preklinjanje neba, a krasila ju je ljupkost čarolije.- Oh! Gouldsboro! Gouldsboro! - šaptala je. - Kako te volim i kako te mrzim. Ovdje je počela moja kalvarija, ali i moj preporod. Ovdje se sve otkrilo i ona je ovdje razotkivena. Gouldsboro, kako te mrzim što si mi otkrio tko je ona i kako te volim što si me od nje oslobodio!Kad je Delphine bila u Gouldsborou, pokazala je mnogo hrabrosti u nevolji. Anđelika je odmah ocijenila da je nadmoćna svojim družicama koje su se nagonski okupljale

oko nje jer je bila hladnokrvna i dobro je vladala sobom. Vojvotkinja de Maudribourg imala je moć mistifikacije, ali ona je bila među prvima koje su je jasno vidjele.Dokazala je da ne gubi glavu zbog sitnice.Ne okrenuvši se prema Anđeliki, Delphine opet progovori. Glas joj je bio normalan i donekle rezigniran, pun tužnog prijekora.- Zašto sumnjate u mene, gospođo de Peyrac? Zašto želite da me smatraju ludom?I dalje je gledala kroz prozor.- Uzalud se branite: morat ćete podijeliti taj strah sa mnom. Prošle godine ste me ispitivali o broju mojih drugarica. Gospodin d'Entremont tražio je da sastavimo njihov popis. I ja sam poput vas, znam da se uvijek nadamo iako ništa ne može poduprijeti tobožnju sigurnost koju gajimo u strahu da se naš strah ne bi uobličio u nešto stvarno. No iz iskustva bismo trebali naučiti da budemo mudri, oprezni i spremni na najgore. Ja sam spremna. Nisam prestala živjeti. Trebali biste mi čestitati, gospo Anđeliko, što nisam ni trenutka oklijevala, iako sam vas uznemirila svojim ponašanjem i poremećenošću. Ali vi me dobro poznajete i znate da me naša demonka može navesti na očito luđačke postupke, ali me ne može učiniti ludom.Takvo razmišljanje dojmilo se Anđelike. Zbunila se i nije više znala što da misli. Promatrala je Delphinu i proučavala mršavu priliku koja se ocrtavala u protusvjetlu; tad se prisjetila jedne pojedinosti.- Delphine, nisu li mi najavili da ste trudni? Ako sam dobro izračunala, sad biste morali biti u šestom ili sedmom mjesecu.Delphine se slomi kao da ju je obuzela neizdržljiva bol.- Izgubila sam ga - kriknu ona plačući i prekri lice rukama. - Oh, Bože moj! Tako velika sreća bila mi je obećana. A tada... bilo je gotovo! Jadno dijete! Jadni Giidas! Kakva tuga za njega koji je bio tako sretan!Cijela ta drama mogla se drukčije objasniti. Zbog razočaranja je možda izgubila glavu. To se ponekad događa.Delphine je naslutila njezine misli.- Varate se. To se nije dogodilo u Quebecu - reče Delphine. - U Quebecu sam se dobro osjećala i pripremala sam se za sretno materinstvo. Možda ga je njezin pogled ubio u meni, ali prije bih rekla da su to učinile muke i tegobe toga strašnog putovanja.Ona zadihano ispripovijeda o svom pobačaju:- To se dogodilo na onom prokletom brodu kao posljedica strašne oluje koja nas je zahvatila u Zaljevu svetog Lawrencea. Mi putnici bili smo u potpalublju i ljuljanje broda bacalo nas je jedne preko dragih; dobijali smo na tisuće udaraca. Malo poslije oluje osjetila sam da mi se utroba para, zamalo sam se onesvijestila i ugledala sam ga u krvi na onim prljavim daskama. O, jadno moje dijete!Očajnički je plakala i njihala se naprijed-nazad.- Već je bio tako sladak, tako nježan, tako čudesan. Mornari su ga htjeli baciti u more kao hranu pticama. Otela sam im ga i držala ga na svom srcu što sam dulje mogla. Na kraju je kapetan shvatio kakva je moja bol i dao mi malen drveni lijes i zapečatio ga. Sama sam u nj položila to siroto biće. Sama sam ga odnijela na most. Htjela sam ga sama spustiti u more. Ali kad sam izišla na otvoreno, na vjetar, preplavila me paklena buka. Reklo bi se da su se čuli svi krici prokletih. Približivši se ogradi, vidjela sam da se more zacrnilo tuljanima koji su greškom zalutali u tjesnac i urlali od gnjeva i nezadovoljstva; i sam brod bio je u opasnosti. Ostala sam omamljena i zastrašena tim prizorom te je kapetan uzeo lijes u ruke i sam ga bacio u more. Bogu hvala, vidjela sam da je odmah potonuo... Kapetan je bio hrabar - prizna ona na kraju.Zašutjela je i puštala da joj suze teku niz lice.- Izliječili su me Indijanci u idućem pristaništu u Zaljevu. Ali više nikoga nisam vidjela. Sanjala sam samo o jednom: doći k vama. Ponavljala sam: »Gouldsboro! Gouldsboro!« Kapetan me je ukrcao na ovaj ribarski brod, a njegova posada obećala je da će me dovesti k vama.

Ona ušuti, iscrpljena. Anđelika je bila očajna. Sudbina žena doista je teška, mislila je. Upitala se kako je Delphinin razum izdržao ta iskušenja.Njezina pripovijest dokazala je da je očuvala bistrinu. Podatak o tuljanima u zaljevu bio je točan jer je o njemu govorio i Adhemar. Pogled na njih zacijelo je bio bolan za mladu majku koja je sahranjivala sićušno tijelo. Delphine nije luda. Naprotiv, s mnogo duševne snage suočila se s tim teškim iskušenjem.- Jadno malo biće - šaptala je Delphine s beskrajnom tugom. - Malo moje drago. Bilo je prva žrtva demonkina povratka, njezina prvog zločina. Bit će i drugih!

- Bit će i drugih - upozorila je Delphine du Rosoy. Čuvajte se, gospođo, jer ona se vratila u Kanadu upravo zbog mržnje prema vama. Povremeno je pritrčavala do prozora i gledala prema luci kao da očekuje da se ona pojavi.- Odmorite se, Delphine! Neće se odmah stvoriti ovdje. Jamačno nema dar sveprisutnosti niti može doletjeti iz Quebeca u Gouldsboro.Ona je zagrli oko mršavih i drhtavih ramena.- Morate se odmoriti, sirota moja Delphine. Izliječit ću vas. Ovdje ćete moći spavati u miru, a to dugo niste mogli. Ponavljam: ovdje ste na sigurnom.- A ako je isplovila prema Gouldsborou čim vas nije našla u Quebecu?- Neće stići već sutra.- Ali hoće, stići će sutra - zaplaka Delphine djetinjasto.- Neće! Razmislite. Otišli ste iz Quebeca čim se ona iskrcala. Ako je došla kao supruga novoga guvernera, morali su je kao takvu primiti, morala se svima predstaviti, morala se smjestiti. Ako vas je i prepoznala, nije se mogla odmah uputiti vašim tragom.- O, da, mogla je.- Ali nije!- Mogla je poslati svoje plaćenike.- A ja vam kažem da u svakom slučaju imamo nekoliko dana da se pripremimo. Govorit ćemo o tome s gospodinom Paturelom. Ovdje smo među prijateljima, dobro smo zaštićeni.Snažno je i prijateljski zagrlila to iscrpljeno tijelo želeći je ohrabriti. To ju je sprečavalo da misli unaprijed jer se bojala da će je obuzeti panika ako bude razmišljala.- Umirite se - ponavljala je po stoti put. Nije joj mogla ništa drugo reći.- Prijateljice moja, što god se dogodilo, prisjetite se da je spas i mir na zemlji dan onima koji žele pobjedu dobra. Čak i ako se pojavi kod nas, u pratnji svih demona ovoga svijeta i pakla, nemojte zaboraviti da je Bog jači.

29.

SOLIDARNE PRIJATELJICE PROTIV DEMONKE

Te večeri Anđelika je smjestila Delphinu kod tetke Anne, koja je često iznajmljivala jednu sobu u svojoj kući.Nije mogla razgovarati s Colinom Paturelom jer je bio u obilasku. Morala se posvetiti i svojoj djeci koja su bila kod Berneovih. Abigaeli je nabacila dvije riječi o neočekivanom dolasku Delphine du Rosoy, ali izbjegavala joj je odati njezinu priču. Željela je uvjeriti samu sebe, barem pred Abigael i barem dok ne dobije opipljivije dokaze, da je Delphinu prevarila sličnost.Bila je gotovo uvjerena u to kad se probudila idućeg jutra i započela novi dan u kojemu nije manjkalo poslova. Valjalo je planirati odlazak u Wapassou i pripremiti što je potrebno za karavanu.No kad su s obale pristigli glasovi o dolasku broda, morala je požuriti prema luci. Uplašila se da je u skupini udaljenih pridošlica razaznala siluetu zloglasne žene, no

odmah se urazumila. »Pa čak i ako je ovdje, više se nemam čega bojati. Izgubila je. Spremna sam vidjeti je.«Zapazivši da dvije pridošle dame pitaju za nju, bila je uvjerena da ju je vidjela, doista vidjela u njezinoj crveno-plavo-žutoj opravi vojvotkinje.»Evo nas opet« - pomisli Anđelika i zastade da prikupi snage. Odjednom širom otvori oči. Nije bilo nikakvih raskošnih haljina, nikakvih jarkih boja na odjeći dviju putnica. Poljakinja je hitala pješčanom obalom Gouldsboroa i korila svog malog slugu, a to se nije moglo usporediti s vilovitom pojavom navodno uskrsnule gospe de Maudribourg koja se pretvorila u gospođu de Gorrestat.Poljakinja je psovala: zbog svoje težine tonula je gotovo do gležanja u šljunak.- Pomozi mi - reče ona i pruži ruku prema Anđeliki, koja je još stajala. - No, dobro! Da, da, to sam ja! A što si ti mislila? Da ja nisam kadra, kao i svatko drugi, ukrcati se na brod i posjetiti te u tvom Gouldsborou na kraju svijeta?Morska prskavica namočila je svojevrsnu čipkanu kapicu koju je povremeno namještala jer je jadno padala.- To je vrpčani ukras na glavi - objasni ona. - Kraljeva ljubavnica, ona koja se zove kao ti, Anđelika, ne pojavljuje se bez njega. A tvoja gospođa de Gorrestat uvela ga je u modu u Quebecu.- Moja gospođa de Gorrestat? - prekinu je Anđelika - Što to znači?- Julienne me je obavijestila - namignu joj Janine Gonfarel. - Znam sve. Ali, nikom ni riječi. Sve ću ti polako objasniti; mnogo toga ću ti ispričati. No ponajprije mi treba dobra juha i čaša crnog vina jer sam na rubu nesvjestice.Anđelika u liku druge putnice prepozna Julienne. I ona je bila kraljeva djevojka koja je doživjela brodolom Jednoroga na toj obali te je osjećala potrebu da se tu vrati. Njezin suprug, Aristide, pokajani gusar, nije bio daleko i nosio je njihove damske kovčege od štavljene kože. Unatoč svom dostojanstvenom izgledu gospodina u čipkanom prsluku i trorogom šeširu, nije mu bilo ugodno što se opet našao u Gouldsborou jer ga je u davnom vremenu upoznao kao mjesto puno zarobljenika u lancima.- Da nema Julienne, ne biste me vidjeli ovdje, gospođo - reče on opazivši Anđeliku. - Ali htjela je otići iz Quebeca kao da joj je vrag u gaćama.On doda tihim glasom:- Čini se da je dobrotvorka, vražja vojvotkinja, ipak živa! Otkad joj je Janine Gonfarel dobacila »tvoja gospođa de Gorrestat«, Anđelika nije mogla izgovoriti ni riječi niti se predati izrazima iznenađenja i radosti kao što je prilika zahtijevala. Ledena gvalja stvorila joj se u utrobi. Shvatila je da sve dotad nije povjerovala Delphininoj pripovijesti. A sad ima dokaze: demonka Ambroisine se vratila!

U tišini je vodila svoje posjetiteljice koje kao da nisu primijetile njezino mucanje i zadovoljile su se njezinim osmijehom. Same su pitale i odgovarale, uzbuđene i sretne što su stigle na cilj nakon mnogo dana plovidbe.Dovela ih je u Gostionicu pod utvrdom i smjestila ih za stol odvojen od dvorane, gdje su mogle razgovarati da ih se ne čuje i gdje neće biti predmet radoznale javnosti.Kao da ju je upozorila intuicija, Delphine du Rosoy već je bila ondje i odmah se bacila u zagrljaj Julienne.- Dakle, i ti si je prepoznala - viknu ona, zaboravivši u uzbuđenju da je uvijek održavala hladne odnose sa sirotom Julienne dok su bile u istoj skupini kraljevih djevojaka koje je u Kanadu poslala njihova dobrotvorka gospođa de Maudribourg.Juliennina radost kad je prepoznala Delphinu također je bila iznenađujuća, jer one su se uvijek međusobno izbjegavale.- Delphine, draga moja, ponekad sam vas smatrala umišljenom, ali zajedno smo preživjele brodolom, nije li tako? Zajedno smo propatile smrti i nevolje s tom đavolicom, zajedno smo godinama živjele u Quebecu u miru i dobru te sam sretna što vidim da ste joj uspjeli pobjeći.

- Dakle, istina je? I vi, Julienne, i vi ste je prepoznali? - upita Anđelika.- Prepoznala? Nego što?! Nema dvojbe u to. Ponajprije njezine oči. Lice joj se malo promijenilo zbog rana koje je zadobila. Odmah sam je ugledala. Nije više onako lijepa. Ali to je ona. Vidjela sam njezine ožiljke.Julienne se nije još nikad prevarila kad je riječ o dobrotvorki, što joj je svojedobno pribavilo neprijateljstvo njezinih drugarica.- Kakav udarac! Već odavno sam zaboravila tu gaduru! Bila je mrtva i ostaje mrtva. Ne znam što da kažem o dolasku te gospođe de Gorrestat. Nisam imala vremena otići u luku i pozdraviti novoga guvernera i njegovu ženu. Imala sam ozbiljna posla u bolnici sa svim onim ranjenicima, Indijancima i Francuzima. A idućeg dana donijeli su nam Henriette.- Koju Henriette?- Henriette Goubay, gospođicu iz pratnje gospođe de Baumont. Proljetos su došle iz Francuske. Vidjela sam Henriette. Govorila je o Parizu. Bila je zaručena za intendanta kuće gospođe de Baumont. Bila je sretna. A onda su nam je donijeli na umoru. Nesreća, rekli su. Pala je. Dotrčala sam prva, jer pripadale smo istom sestrinstvu, nije li tako? Odmah sam vidjela da je izgubljena. Nagnula sam se nad nju i upitala je: »Jadna moja Henriette, što ti se dogodilo?« Svećenik koga je pozvala majka Jannerot došao je s posljednjim sakramentima, a kad sam pogledala gore, osjetila sam da me privlači neki pogled i ugledala sam nju na samo nekoliko koraka, na drugoj strani kreveta. Prepoznala sam je po pogledu i osmijehu. Nije umrla i sad se vratila. Prvo sam pomislila da je to prikaza, a potom sam shvatila i prestrašila se kao nikad prije. Gospođa de Baumont mi je rekla da je gospođa de Gorrestat, njihova susjeda, bila tako dobra da je pritekla u pomoć Henrietti kad je pala s krova na koji se popela da bi provjerila jesu li štitnici od požara dobro pričvršćeni, a potom ju je svojom kočijom odvezla u bolnicu i pozvala svećenika. Tko zna nije li Henriette pala kad ju je prepoznala vidjevši je s krova u susjednoj kući? Tko zna nije li je ona dotukla u kočiji? Tko će to ikad saznati? U svakom slučaju, ako nisam odmah umrla, to je zato što sam čvrsta i zato što imam predosjećaje otkad me je Ronchon ispitovao o Jednorogu i tražio iz Francuske naša imena. Vidjela sam previše da ne bih shvatila da se moram braniti. Pobjegla sam kroz stražnja vrata bolnice i spasila se. Odmah sam potražila Delphinu, no nisam je našla kod kuće. Pomislila sam da nemam više vremena i potrčala sam Aristideu koji je bio u šumi i pekao rakiju.- Ta vojvotkinja omela je moje planove za proizvodnju rakije kakvu ni gospodin guverner de Frontenac nema na svom stolu. Morao sam poći za svojom Julienne i odmah se ukrcati... a nisam znao ni kamo smo krenuli!- Možda sam te dvostruko spasila od smrti - reče Julienne. - Otrovao bi se tom svojom mješavinom.Anđelika je slušala njihove glasove i još se nije mogla odlučiti nisu li svi oni žrtve kolektivne ludosti.Bilo je abnormalnih pojava koje su uzbudile jednostavne duhove: vatreni kanui na nebu, oluje, tuljani u tjesnacu...- Kako god bilo, Henriette je mrtva - zaključi Julienne, - a da se nismo spasile, i mi bismo došle na red.Poljakinja poče govoriti tihim i tajanstvenim glasom:- Ja sam je odmah vidjela, tu »guvernerku«, nije me prevarila ta slatkica... Stara majmunica ne može naučiti nove grimase. Odmah mi je rekla da će doći k meni; smiješila mi se jer su joj rekli da imam najbolja jela u gradu, a malo-pomalo navela me je da govorim o tebi: »Gospođa de Peyrac! Poznajete li gospođu de Peyrac?« Kad sam izgovorila tvoje ime, Anđelika, učinilo mi se da se obliznula.- Opiši mi je.- Ne mogu ništa reći. Sjećam se samo očiju: ponekad zlatne boje, a ponekad boje noći. Ali to ne bi bilo dovoljno da me potjera na put. Bilo je još nešto.

Jednog jutra dobila sam poruku iz uršulinskog samostana da su gotovi moji svjećnjaci koje sam dala na pozlatu. Znaš da sam uvijek htjela ugoditi ljudima crkve. U radionici sam ugledala sestru Magdalenu. Imala sam dojam da joj je laknulo što sam došla.- Oh, došli ste, draga gospođo - rekla mi je gotovo mi ljubeći ruke. Odvela me je u svoju odaju. - Srećom, sad smo same - nastavila je i ogledala se oko sebe. - Gospođo Gonfarel, vi ste prijateljica gospođe de Peyrac i htjela bih da joj prenesete poruku. Recite joj da sam je ovaj put prepoznala.- Koga to? - upitala sam je.- Demonku iz Akadije. Čim sam je ugledala. Dobra gospo Gonfarel, vi koja sve znate, niste li čuli da se govori o viziji demonke iz Akadije koju sam imala prije nekoliko godina?- Dakako - rekla sam. - Znam tu viziju napamet, kao i svi ostali, a znam i da su neki drsko tvrdili da je riječ o gospođi de Peyrac. No vi ste je oslobodili te optužbe. A sad kažete da ste vidjeli pravu? - Tihim glasom povjerila mi je da se radi o plemenitoj dami koja se dan prije s novim guvernerom pojavila u predvorju samostana. Neka sestra je nekoliko puta provirila u sobu, a sestra Magdalena ponašala se kao da ju je uhvatila u nečemu nedoličnom.- Ali, draga sestro - rekla sam joj još tišim glasom. - Ako ste uvjereni da je ta dama, koja mi se nimalo ne sviđa, istinu govoreći, vaša demonka, zašto ne obavijestite biskupa ili vašeg ispovjednika? Oni bi se trebali pozabaviti njome. Nikad više neće im pasti na pamet da u to miješaju našu prijateljicu gospođu de Peyrac, ne mislite li tako, draga sestro?Bila je na rubu plača:- Rekla sam im to, svima... Ali ne vjeruju mi.- Kad sam to shvatila, odlučila sam otići - nastavi Poljakinja. - Morala sam te upozoriti, jer je to tvoja protivnica. Tebe traži... da bi se osvetila, čini se.- Nije me našla u Quebecu. Put ovamo je težak. A ovaj put smo upozoreni. Ovdje smo dobro zaštićeni, jer kanadski guverner ovdje nema nikakva utjecaja.- Ali mogla bi doći u Montreal - prošapta Delphine.- U Montreal!Anđelika odjednom problijedi. Val straha razli se njezinom utrobom.Montreal znači - Honorina.U Montrealu je Honorina.Ako je saznala da je Anđelikina kći pitomica u Montrealu, to gnjusno biće poći će u Ville-Marie i napasti Honorinu.Anđelika je na svim licima razaznavala strah koji je potaknula ta pretpostavka.- Ali zašto ste pobjegle poput zečeva? - viknu ona i okrenu se pridošlicama. - Niste smjele skidati pogled s nje, a kad bi krenula u Montreal, morale biste poći istim brodom!- Istim brodom? - ponovi Julienne očiju raširenih u strahu.- Valjalo ju je slijediti, razobličavati je, sprečavati je da uništava! Zar ne shvaćate? Ako ode u Montreal i ako je to doista ona, Honorina će pasti u njezine ruke!Poljakinja skoči na noge i poput metka izleti iz sobe i zalupi vratima.Vratila se malo potom u pratnji gospođe Carrere i njezinih kćeri koje su rasprostrle zdjele, tanjure, šalice, noževe i žlice, a kao kruna svega tu su bila dva lonca sa školjkama i mesnim raguom.Anđeliku su nečije ruke posjele na klupu kao da je djevojčica, a Poljakinja joj je donijela čašu vina i naredila joj da je mora odmah popiti, jer će je inače prisiliti na to, i to spretnije nego što su njoj pariški istražitelji ulili dva lonca hladne vode u želudac da bi je naveli na priznanje da je ukrala dvije boce rakije.- To su bile lijepe godine, nego što. Nećemo ih opet proživjeti. Sad smo slobodne. Neću dopustiti da nas jedna od tih velikih dama trovačica ovdje otruje. Jedi i pij, a poslije ćemo razgovarati. Rekla sam gospođi Carrere da nas dobro nahrani jer ovako više ne možemo. Spopala bi nas nesvjestica.

Ne misleći ni na što, Anđelika je jela s prijateljicama koje su bile iscrpljene od proživljenih osjećaja i od tegoba koje su pretrpjele na putovanju.

30.

HONORINA U OPASNOSTI

- Slijediti je? Razobličavati je? Tebi fali daska u glavi! - reče Poljakinja kad su povratile snagu i osjećale se mirnije. - Jesi li čula što se dogodilo Henrietti? Ona djeluje brzo i svi su joj na usluzi. A mi, što smo mi? Ako nisu povjerovali sestri Magdaleni, zar misliš da bi saslušali nas? Julienne i mene?- Ali tko će spasiti Honorinu? - viknu Anđelika kršeći ruke. Udaljenost i vrijeme potrebno da se dođe do Montreala, dani, tjedni, gotovo mjeseci, postavili su se pred nju poput zida koji je sprečava da poleti u pomoć voljenom djetetu. Ona potrči van i pohita prema Colinovoj kući.- Nitko nije rekao da će se ta žena odmah uputiti u Montreal - tvrdio je majstor Berne. - Ona i njezin suprug moraju dovesti u red svoje potčinjene u Quebecu, a to će ih neko vrijeme zadržati u glavnom gradu. Poslije će biti prekasno za plovidbu uz rijeku.Vijećanje se održavalo u stanu guvernera Paturela. Tu su se okupili zajedno s Berneovima, kojima su sve ispričali i od njih zatražili da im pomognu prijedlozima i ohrabrenjima.Colin nije doveo u pitanje istinitost uskrsnuća dobročiniteljke kraljevih djevojaka. Pozorno saslušavši sve, dugo je šutio ne želeći trošiti riječi pod tjeskobnim pogledima prisutnih.Napokon je predložio da netko odmah pođe u Montreal, ali kopnom; bio bi to glasnik, neki valjan traper koji poznaje sve staze. Opskrbili bi ga novcem i rakijom za razmjenu da pridobije domoroce i uzmogne se voziti njihovim kanuima jer će tako najbrže stići u Ville-Marie i odnijeti Anđelikino pismo majci Bourgeoys u kojemu će je Anđelika zamoliti da posebno bdije nad Honorinom i da je ni u kojem slučaju nikome ne daje u ruke. Ako bude smatrala prikladnim, neka je preda njezinom ujaku Josselinu, gospodaru de Loupu. Neka je uz njegovu pomoć smjesti na brod koji bi je dovezao u Gouldsboro. Još će se moći spustiti niz Rijeku svetog Lawrencea prije dolaska leda.Anđelika se vratila u utvrdu da bi napisala to pismo dok se Colin Paturel dao u potragu za traperom.Zaokupila se pisanjem pisma; kao omamljena slušala je grebanje pera po papiru, sretna što može učiniti nešto za Honorinu.Oklijevala je istaknuti redovnici opasnost koja prijeti od žene novoga guvernera, gospođe de Gorrestat, ako se kojim slučajem nađe u Montrealu. Ni po koju cijenu ne smije dopustiti da se ta žena približi Honorini. Nakraju je odlučila govoriti izravno te je dva puta napisala ime gospođe de Gorrestat koja je, kako je naglasila, njezina zakleta neprijateljica iz davnih dana. Nadala se da će predstojnica to ozbiljno shvatiti. Majka Bourgeoys bila je vrlo profinjena i pronicljiva i Anđelika je mislila da neće dati da je Ambroisine nasamari.Dok je pisala, Anđelika je povremeno dizala pogled. Na prozore utvrde, lijepe i čiste prozore koji su došli iz Staroga svijeta, padala je ljetna kiša i prekrivala ih poput blistavih suza. Anđelika je osjećala da priroda suosjeća s njezinom boli i buni se. More se iznenada uzburkalo i zapljuskivalo je žal jakim udarcima; pjena je šiktala poput same mržnje. Čulo se kako pijesak vrije pod njezinim pljuskom.Netko je pokucao na vrata, a kad nije odgovorila, Colin se usudio ući bez njezina pristanka.Vidjevši je kako piše kraj prozora, umirio se.Učinio bi sve da olakša njezino breme.

Rekao je da će razmisliti.Kad Anđelika upozori Marguerite Bourgeoys na opasnost koja prijeti maloj Honorini, najbolje bi bilo da od nje zatraži da povjeri dijete glasniku koji će se pridružiti skupini trgovaca ili Indijanaca koji će otputovati prema Maineu, te potom otputovati u Wapassou. Premda će to putovanje biti teže od plovidbe, bit će mnogo brže. Bit će gotovo prije nego padne prvi snijeg.- Dijete je jako - reče on. - Odgajali ste je gotovo u divljini. Provesti duge dane u kanuu, hodati šumama, spavati pod vedrim nebom, ništa od toga neće joj biti teško. Naprotiv, bit će očarana time što se prema njoj ponašaju kao prema nekom kanadskom dječaku. Honorina će napokon imati priliku nositi dječačke hlače, ne mislite li tako?Colin je pronašao glasnika i to je smatrao nebeskim znakom ohrabrenja, jer je to bio mješanac Pierre-Andre, sin Maupertiusa, jednog od njihovih najvjernijih saveznika, koga Honorina dobro poznaje. Mladić je došao u Gouldsboro preko planina Vermonta s tovarom kože koju je htio nekim bostonskim brodom poslati u englesku štavionicu.No odmah je pustio svoj posao i izjavio da je spreman poći na put sa svojim indijanskim bratom i priteći u pomoć Honorini.Krenuo je te večeri.Anđelika mu je sama dala upute i rekla mu što sadrži to hitno pismo te istaknula da je glavni cilj njegove misije dovesti Honorinu u Wapassou. Colin ga je opskrbio namirnicama, pemmicanom,20 najboljom rakijom koja će mu pomoći da nađe vodiče i nosače, te zlatnicima za ljude u Montrealu. Na putu će si priskrbiti krzna, nezamjenjivo sredstvo razmjene, pogotovo zato što će stići krajem jesenskog krznarskog sajma. Sve spletke guvernerove žene neće biti dorasle vještini tog brđanina i njegovoj odanosti.Dobro je poznavao Marguerite Bourgeoys jer ga je ona naučila čitati i pisati. Imala je povjerenja u njega.

Anđelika nije mogla oka sklopiti, slijedeći u mislima napredovanje Pierre-Andrea; u snovima se prenosila u Wapassou i živjela za onaj trenutak kad će moći priviti Honorinu na srce.Tek tada će Ambroisinino uskrsnuće izgubiti važnost i demonkom će se pozabaviti drugi.U sigurnosti utvrde Wapassou, pod zaštitom vještih vojnika i ledene zime, Anđelika i Honorina, kao i mali princ i princeza, moći će čekati proljeće i Joffreyev dolazak, što će im donijeti nove radosti. Ondje ima djece, prijatelja, nestašnih životinja, Indijanaca; promjene na nebu i zemlji zaokupit će ih u danima oluja kad budu odvojeni od svih; pjevat će pjesme i pripovijedati priče. A kad sunce bude počelo svoj dostojanstveni ples ažurnim nebom i blistavim snijegom, slavit će post i sunce pečenjem zlatnih palačinki i opojnim šetnjama u toj studeni punoj života.

Colin ih je okupio oko stola.Svjestan smetenosti tih žena koje su protiv volje upletene u niz mučnih događaja u kojima su ugroženi i njihovi životi, više svojom prisutnošću nego savjetima dao im je potporu koja im je potrebna. Pazio je da se dobro najedu i odmore jer je znao kako nemirne supruge, majke ili ljubavnice lako gube san i tek.Zato je poslao stražare da ih svečano pozovu na večeru. I on se bolje osjećao u njihovu društvu. Poticao je razgovor i tražio od gospođe Gonfarel da im opisuje Quebec. Nije bilo opasnosti da im ta tema dosadi. Ponekad bi uputio Anđeliki pogled koji ju je tjerao da dovrši jelo na svom tanjuru; osjećala se okružena njegovom pažnjom i brigom. Poput Joffreya znao je ukloniti dramatičnost situacije ne poričući njezinu ozbiljnost.

20 Meso sušeno na indijanski način. Prim. prev.

- Vaša djeca su razumnija od vas, gospođo - reče on. - Gledajte kako jedu poput prave gospode.Blizanci su tu bili često, zajedno s Abigael, Berneom i njihovim djevojčicama, a ponekad i Laurierom, Severinom i drugom djecom.Zahvaljujući Colinu, povratili su pouzdanje i veselost. Govorili su kako se glasnik svakoga dana sve više približava Montrealu i Honorini.Osim toga, i dalje se održavala nada koja je potkrepljivala njihovo samopouzdanje.- Ove godine neće dospjeti u Montreal. Glasnik će stići na vrijeme.Delphine je u dobrom društvu izgubila prestrašen izgled i boja joj se povratila u obraze.Maleni kuter uplovio je u luku. Bio je to Saint-Antoine gospodina de La Falierea, koji još nisu vidjeli te godine.Kao i obično, na brodu su bila i njegova djeca koja su se uz radosne krike pomiješala s djecom u luci.Gospodin de La Faliere rekao je da je otišavši iz Quebeca posjetio svoj posjed u Port-aux-huitres i odmah produžio put prema Gouldsborou da bi im prenio vijesti.- Kad ste to bili u Quebecu? - upitali su ga čim je sjeo za stol kod gospođe Carrere na kojem su mu poslužili velik komad sira; već je bio počeo izvoditi složen ples služeći se nožem, kruhom i ustima, a prekidao ga je samo kad je ne manje elegantno pio gutljaje piva iz čaše.- Bilo je to prije gotovo mjesec dana - odgovorio je između dvaju zalogaja. - Htio sam razgovarati s novim guvernerom o pitanjima zakupnine koju mi je uskratio gospodin de Ville d'Avray.Ali stigao je prekasno. Novi guverner više nije bio ondje. Otišao je u Montreal sa svojom suprugom da bi se predstavio kao vicekralj duž cijelog toka Rijeke svetog Lawrencea.- Sa suprugom!- Vrlo ljupkom gospođom, kako kažu - doda La Faliere koji nije bio suptilan, a usto je bio i zaokupljen jelom, pa nije primijetio tišinu koja je nastupila nakon njegovih riječi.- Čemu ta hitnja da ode u Montreal, a tek je došao? - upita Colin, izrekavši pitanje koje je drhtalo na svačijim usnama.- Ta zna se!Vlasnik posjeda Port-aux-huitres prekinu svoje gastronomske djelatnosti i razmisli.- Da! Doista me je mogao pričekati. Trebao sam ga. Nisam se mogao uputiti za njim jer bih se teško mogao vratiti na svoj posjed. Indijanci kažu da će zima doći rano. Zarobio bi me led. Ali kažu da taj novi guverner ima crva u guzici, a da je njegova žena još gora.

31.

ČAROLIJOM PROTIV DEMONKE

Anđelika klonu na Abigaelino rame.- Glasnik će zakasniti. Ubit će je! Ubit će je!Abigael je zadrhtala, ali je ostala mirna. Njezine duge blijede obrve namrštile su se kad je u Anđelikinu pogledu otkrila svjetlucanje straha. Bile su joj potrebne riječi utjehe.Ona je privi uza se.Svi članovi obitelji Berne okupili su se oko nje, ohrabrivali je i dokazivali joj da sudbina nije protiv nje.Martial je računao vrijeme koje je potrebno da kraljevski brod doplovi do Montreala uz Rijeku svetog Lawrencea. Pretpostavivši da se gospođa de Gorrestat neće odmah

pojaviti u zgradi Kongregacije i da će Marguerite Bourgeoys pokazati otpor, Pierre-Andre imat će i više nego dovoljno vremena - rekao je on.Jezdio je na krilima vjetra.Anđelika je blagosiljala Kanadu što je iznjedrila rasu šumskih trapera kadrih za iznimne pothvate, koje ne može zaustaviti nijedna prepreka i koji prolaze kuda se nitko drugi ne bi usudio kročiti.- Tko može dokazati - i dalje su mudrovali - da ta žena zna da je Anđelikina kći na montrealskom otoku? Ona to možda nije čula. Možda to neće ni saznati.- Neće joj mnogo trebati. Tako je vješta.Od same pomisli da Ambroisine hoda montrealskim ulicama dizala im se kosa na glavi.Mala djeca, Elisabeth, Apolline i blizanci, koji su se zajedno igrali, osjetili su zabrinutost odraslih, okupili se oko Anđelike i tražili da ih zagrli. Charles-Henri nije se usudio pokazati toliko nježnim. Držao se u sjeni stolaca, a Abigael je shvatila da je zabrinut kao i ostali i da ima veliko srce te ga je smjestila u krilo.Mačak je ostao na udaljenosti, sklupčan u kutu stola; treptao je i izdaleka ih promatrao sumnjičavim pogledom.Gabriel Berne primijetio je da su učinili sve što se u Gouldsborou uopće moglo učiniti. Sad se valja obratiti duhu, jer ako žele, snaga duha može micati planine.

Idućih dana, kad bi bila sama, često je promatrala krajolik Gouldsboroa koji joj se nikad nije činio tako mirnim, a svakodnevni život bio je bez iznenađenja. Đavolji vjetar je puhao. Ali puhao je negdje drugdje.Puhao je mnogo prostranijim područjem nego što je ovaj zabačeni kraj svijeta.Puhao je u nekim dušama i u nekim srcima. Ljudi su bivali iznenada obuzeti neshvatljivim strahom i otkrili su da su stranci vlastitom bratu.U toj smrtnoj osamljenosti onoga kojega je prokletstvo odvojilo usred ravnodušne gomile, počeli su susreti onih koji su podnosili tu zajedničku bol. Bila je to drama koja nije trajala tek nekoliko kratkih činova, drama koja je samo dio veće i hermetičnije drame. Njezin smisao je izmicao. Nije se moglo sve znati. U tom vrtlogu vidjelo se samo nekoliko koraka. Đavolji vjetar je puhao, ali nije puhao za sve.Tajna se prenosila od jednog do drugog i sve do posljednjeg čina morat će igrati skrivenu igru i ne zbuniti se prividima i zamkama.Sjećajući se da je spasila Ambroisinin život, Anđelika je patila što je ona uskrsnula da bi ugrozila život njezine kćeri.To je tako nepravedno!Nije htjela žrtve. A prije svega Honorininu žrtvu. Jadna Honorina!Vidjela ju je kako se drži ozbiljno i pozorno među svojim drugaricama u kolu; malena Honorina u ljupkosti svoje nježne dobi od osam godina s pouzdanjem je gledala u svijet i željela je živjeti, voljeti i biti voljena, ne mogavši shvatiti da će netko biti okrutan prema njoj, da će je udariti i odbaciti iako nije nikome učinila ništa nažao.Anđelika je vrisnula unutarnjim krikom koji je prizivao nebesku vojsku da se pojavi na obzorju i dođe se boriti za pravdu.- Sveti Honore, sveti Honore... Ti, čija se glava uzdiže na portalu kapelice... kamo su se sklanjali pobunjenici protiv kralja. Zar si napustio dijete koje je ostavljeno na tvom pragu i koje je kršteno tvojim imenom? A vi, opate? Jeste li je i vi napustili? Lesdiguieres! Lesdiguieres! Pomozite mi!

Dok je gledala prema nebu, gonjena snagom gnjeva i zahtjeva nadzemaljskim silama, pred sobom je ugledala tri tamne siluete, a četvrta je bila malena Zoe koju je nosila njezina majka Akashi.- Gospo Anđeliko - reče Siriki rastjeravši maglu njezina očaja - znamo za opasnost koja prijeti tvom djetetu. Bakari-Temba nudi ti svoju pomoć.- Tko je Bakari-Temba? - upita Anđelika pokušavši se spustiti na zemlju.

- Akashin sin. Onaj koji je došao s njom iz zemlje suhog bilja u Africi, odakle i ja potječem.Dok je govorio, Anđelika je tek nazirala malenu obitelj vjernog sluge Manigaultovih. Znala je samo to da je lijepa Akashi opet trudna.Ona pogleda dječaka kojeg je Siriki imenovao. Nije nimalo narastao od dana kad ga je Joffrey de Peyrac kupio na molu u Newportu i otkad ga je Anđelika, dok se oporavljala od teške groznice, vidjela uz Timothyja i povjerovala da se još nalazi u marokanskom kraljevstvu, u haremu Mula Ismaela. Nije više rastao. To je davalo dojam da mu je glava porasla, a ruke se stanjile i iskrivile, što je još jače isticala svinutost jednog ramena.- Temba ti nudi pomoć - ponovi Siriki.- Pomoć? Ali kako mi on može pomoći? - začudi se Anđelika i pomiluje kudravu glavu sirotog patuljka.Siriki je pogledao svoju suprugu, a kad je od nje dobio potvrdni znak, započeo je pripovijest koju je htio ispripovijedati što sažetije, ali morala ju je čuti da bi mogla shvatiti smisao njihova prijedloga.

U zemlji iz koje je došla Akashi i njezin sin tradicija je obvezivala plemena da žrtvuju slabu i deformiranu novorođenčad. Težak život crnaca u savani punoj zvijeri, na rubu šume u kojoj žive čudne rase ljudoždera i primitivaca prisiljavao ih je da budu okrutni ratnici, vješti u lovu i borbi. Nisu željeli beskorisna usta. Osuđena djeca bivala su izložena na vrhu divovskog mravinjaka koji se uzdizao nedaleko od sela, a njegovi mesožderski stanovnici brzo su okončavali slabašan život nesretnog novorođenčeta.Kad je kraljica donijela na svijet nakazno dijete - što se nikad prije nije dogodilo - nije mogla izbjeći zakon.Novorođenče je bez ikakve ceremonije odneseno proždrljivim kukcima.Dva dana kasnije, lovac koji je slijedio lavlji trag prošao je kraj mravljeg »tornja« i čuo dječje jecanje. Približivši se, shvatio je da ne samo da je osuđeno dijete živo nego da su se mravi povukli.Uvidjevši taj znak zaštite bogova, dali su dijete majci, kraljici Akashi.Bilo je to jedino nakazno dijete u tom plemenu krepkih muškaraca i žena te je rastao okružen strahom i poštovanjem prema svojim magijskim talentima koji su se kasnije iskazali.Trgovci robljem platili su kralju susjedne šumske zemlje da izazove lovce iz savane i namami ih daleko od njihovih ognjišta. Iskoristivši to, trgovci robljem napali su selo i oteli žene i djecu koja su ostala u njemu.Tako su se kraljica i njezin sin našli na senegalskoj obali, gdje su ih njihovi arapski otimači predali u ruke jednog nizozemskog trgovca robljem; prvo su dospjeli u Saint-Eustache, potom u Saint-Domingue te napokon na zloglasnu tržnicu robljem u Newportu, u Providenceu, jednoj od sedam engleskih kolonija u Americi, gdje je taj nesretni par izazvao sažaljenje grofa de Peyraca i on ih je kupio iz samilosti.Shvativši opasnost koja prijeti kćeri njihova dobročinitelja, mali čarobnjak zatražio je dopuštenje da izvede ono što se na općem zapadnoafričkom jeziku zove »bilongo«, magijski čin.- U snu je vidio zlu ženu. Tvrdi da je može spriječiti da čini zlo. Već je od drva i kosti napravio figuricu po njezinu liku.Srećom, dječak je mogao donijeti glavna oruđa koja su mu bila potrebna za čaranje, jer nizozemski trgovci robljem nisu zlostavljali robove koji su bili poslušni.Ponosno je pokazao svoje omiljene igračke izvadivši ih iz vrećice od antilopine kože. Anđelika nije poznavala svrhu panterine kandže, raznih pera, komada krzna, magareće dlake i vrećica s prahom.Započeo je izradu drvene figurice koja je predstavljala Ambroisinu. Rekao je da su dovoljne glava i vrat. Treba još umetnuti kamenje boje njezinih očiju.

- Skeptična si - reče Siriki koji je netremice promatrao Anđeliku. - Nemaš pravo biti skeptična kad je stanje tako ozbiljno i kad je život tvoga djeteta u pitanju.- Nauka i čaranje tvog malog čarobnjaka nije spriječila da on i njegova majka budu prodani u roblje.Siriki je širom otvorio oči.- Zar si zaboravila da su dva plantažera koji su kupili Akashi zbog njezine ljepote, u Saint-Eaustacheu i Saint-Domingueu, umrli idućih dana a da je nisu ni dotaknuli? Zato su je se engleski i francuski trgovci na Antilima htjeli otarasiti i poslali su je u Rhode Island, ne usuđujući se čak ni ubiti je da ne bi navukli na sebe još veću nesreću?Kako Anđelika nije ništa odgovorila, on nastavi zadovoljnim glasom.- Zar ne znaš da je magija oružje slabih? Što preostaje ženi, djetetu i robu pred grubom silom muškarca i njegovih oružja od vatre i željeza? Ali malo ih je upućenih. Zato muškarci ne prestaju oružjem proširivati svoju moć nad slabima i ne žele im ostaviti nijedno utočište.Reći ćeš mi da sam i ja muškarac, da sam začeo malenu Zoe, ali, kao i moja voljena Akashi i njezin sin, i ja sam isto što i oni, rob. Valja biti rob u rukama jačih da bi se shvatilo prokletstvo koje tišti žene i djecu u rukama slabih. Kad sam prerastao slabost djeteta, počeo sam trpjeti slabost potlačenog.Islamski trgovci oteli su me iz mog plemena prije no što sam bio dorastao da naoružan dvama kopljima ubijem svog prvog lava u savani i dokažem da sam postao muškarac. Arapski trgovci vukli su me po pijesku, tukli, izgladnjivali i silovali, ali nisam bio dovoljno lijep ni dovoljno mlad da se svidim nekom paši, niti dovoljno snažan da radim kao nosač. Bio sam preslab da me pošalju na drugi kraj pustinje i učine eunuhom: nisam bio ništa, tijelo mi je bilo tako mršavo da nisam mogao stajati pred trgovcem koji me je prodavao. Uključili su me u pošiljku za La Rochelle, gdje me je kupio Amos Manigault, iako sam bio posve beskoristan. U njegovoj kući naučio sam štovati Boga koji je došao braniti slabe i potlačene. Nije važno što su njegovi adepti, moji gospodari, donekle izgubili smisao tog učenja. U njihovoj kući raspeti Bog mi je šaptao: došao sam radi tebe. Upoznaj moj jezik i upoznaj moje moći... Kad magija brani slabe i nevine, ona je Božji instrument.Duboko je udahnuo i nastavio prije no što ga je uspjela prekinuti.- Zar si zaboravila da je Isus bio čarobnjak i da mu je to bilo jedino oružje? Tko je od ljudi njegova vremena bio slabiji od Isusa? Bio je od prostih ljudi, bio je tesar, radio je svojim rukama, bio je siromašan pripadnik naroda koji su osvojili ratnički raspoloženi Rimljani s mačem o pojasu i kacigama na glavi, oboružani kožnim prsnicima, vladari cijeloga svijeta! Tko je bio taj goloruki mladić koji se usprkos svojoj krepkosti nije mogao poslužiti nasiljem i nametnuti se silom oružja? U djetinjstvu i mladosti bio je svega lišen uslijed potlačenosti. Moć magije bila je njegova snaga. Otjerao je demone koji su kinjili jadne ljude, umnožavao je kruh, liječio nemoćne, oživljavao mrtve...A njegovi učenici, prvi kršćani? I to su bili siroti ljudi, nenaobraženi; što bi oni bez čuda pred čijom su moći i bogataši i leviti pali na koljena i rekli »vjerujem«?- Siriki, zaglušio si me svojom propovijedi! - uzdahnu Anđelika. - Ne znam više ni gdje sam!Visoki crnac odmah na svom jeziku uputi nekoliko riječi dječaku, a taj mu odgovori nekoliko blagoglagoljivih rečenica. Potom je sve išlo vrlo brzo.- Kaže da će sigurno imati svu moć nad demonom te žene ako mu se pokaže neki predmet koji joj je pripadao, nešto što je nosila ili dotaknula, ili, još bolje, krhotine nokata ili uvojke kose...- Predmete? Nokte i kosu te žene? Vi ste ludi! Tko bi se usudio uza se sačuvati i najmanju stvarcu koja je pripadala tom stvorenju? Ako je nešto takvo i postojalo, odavno bismo to bacili ili spalili uz molitve. Znam da se gospođa Carrere riješila igala kojima je ona krpala odjeću.Stari Siriki je razmislio i predložio:

- A da pitamo one dvije žene koje su upravo došle iz Quebeca i koje su je nedavno vidjele?Svi zajedno otišli su potražiti Delphinu i Poljakinju. Kad su čule što se od njih traži, obje su kriknule.- Neki predmet? Odjeća? Bože sačuvaj! Odmah bismo ga bacile u vatru! Kako god bilo, odmah smo »zbrisale« i nismo imale vremena uzeti ni vlastite prnje.Aristide Beaumarchand, koji je nosio kovčege gospođe Gonfarel, usprotivio se toj tvrdnji rekavši da su ti kovčezi bili veoma teški. Razgovor se odvijao u Gostionici pod utvrdom. Gospođa Carrere se pridružila i potvrdila da nije samo bacila igle koje su služile vojvotkinji za krpanje odjeće poslije navodnog brodoloma, nego i naprstak i konac kojima se pritom služila. Nije to učinila bez oklijevanja i žaljenja jer je krojački pribor skup u tim krajevima, ali više je voljela to nego da mora upotrebljavati stvari koje je podsjećaju na tu zlokobnu ženu i trovačicu koja ih je htjela poslati ad patres.Tad je stigla Severine Berne čuvši odjek njihova razgovora. Prisjetila se da je tetka Anna, kod koje je proživjela dio zime i pravila joj društvo, tvrdila da je od vojvotkinje de Maudribourg dobila indijski rubac kao zahvalu za gostoprimstvo. Primila ju je u skladištu uz svoju kuću. Tetki Anni trebalo je neko vrijeme da shvati što od nje traže. No njezino sustanarstvo s demonkom nije naštetilo njezinu zdravlju ni zdravlju njezine družbenice i služavke, stare Rebecce. Nisu imale potrebu upotrijebiti kamfor koji se preporučuje za istjerivanje zlih duhova iz posteljine ni češnjak za tjeranje vampira, a obje su bez nevolja prošle kroz tu zlokobnu avanturu.Rekla je da nikad nije nosila rubac koji joj je darovala gospođa de Maudribourg. To je dokazalo da posjeduje više zdravog razuma nego što se čini. Nije ga čak ni dotaknula. Usprkos mudrim razgovorima koje su vodile, tetka Anna nije osjećala nikakvu sklonost prema gospođi de Maudribourg. Rubac je ostao u skladištu, a kad je nedavno tražila neke matematičke knjige, opazila ga je, kao i potku tapiserije u kojoj su utkane vrpce koje je zaboravila gospođa de Maudribourg. Sve je jamačno još ondje jer nitko, ni Rebecca, ni Severine, nije odlazio u tu vrlo udobnu dograđenu zgradu.Svi otrčaše onamo. Tetka Anna, kojoj nitko nije priskočio u pomoć, odlučno je zaronila u ono što je zvala svojim »kafarnaumom«.- Ah, evo predmeta koje mi je ostavila ta gospa.Vratila se nevino držeći prašnjavi rubac, vrećicu u kojoj su bile vrpce, češalj, broš i - čudesno otkriće - na češlju je bilo nekoliko dugih crnih vlasi kose.Mladi Bakari kleknuo je pred tim zastrašujućim predmetima koje nitko nije htio dotaknuti ni za sve zlato svijeta i koje je tetka Anna nakraju položila na pod.Izdaleka su promatrali kako izvodi ritual, mrmlja, pljuje i proizvodi zvukove nalik na zmijsko siktanje, dok su mu ruke iskrivljenih prstiju podražavale pokrete glava gmizavaca kad pljuju otrov.Nakraju je razderao rubac i vrpce, češalj i kosu te stavio u različite vrećice od kože losova mjehura koje su bile povezane koncem, a sve je to stavio u veću vreću od loše uštavljene kože. Nju je držao u jednoj ruci, a u drugoj je čuvao svoje osobne »čarolije«.Na njegovu okruglom čelu primijetili su graške znoja koje su blistale poput tamnoga granita, jer pore na koži crnaca su vrlo fine i sitne pa teško propuštaju znoj.Uspravan, sklopljenih očiju, jednoličnim glasom izgovorio je niz rečenica, a potom pošao kraj njih ne pogledavši nikoga.Polako su izišli iz skladišta i pomislili da su »kamfor« matematike i »češnjak« znanstvenih razmišljanja spasili tetku Annu od utjecaja tih ukletih predmeta.Anđelika ugleda Sirikija i visoku, dostojanstvenu Akashi i shvati da su blijedi kao smrt.- Što vam je rekao?- Da je to vrlo jak demon. Vrlo jak i probran, a pomažu mu mnogi drugi demoni. Ali ne treba se bojati. Kad se stane na put glavnom duhu, ostali će pobjeći od njega kao od leša i neće više biti opasni. Bit će teško, veoma teško, ali on tvrdi da će spasiti tvoju

kćerkicu. Njegova magija će ojačati jer će se obratiti Zambieu, nebeskom bogu koji je moćniji od boga na zemlji.- Srlja li u opasnost?- Mogao bi umrijeti - prošapta Siriki. - I Akashi to zna.

Uoči odlaska u Wapassou, večerala je nasamo s Colinom.Sjedeći s njim, nije osjećala potrebu bilo što hiniti niti bilo što govoriti: to joj je činilo dobro.Čvrsta mirnoća kojom je zračio i strasna ljubav prema njoj koju je osjećala ublažile su njezinu bol poput droge.Uspjela je progutati nekoliko žlica variva, a kad je podignula pogled, vidjela je da je njegove plave oči netremice gledaju.- Na što misliš, Coline?- Mislio sam... kako žene postaju nedostupne kad im je dijete u opasnosti i kako smo nemoćni obraniti ih od te tjeskobe.- Možete više no što vjerujete. Lijepo je kad nisi jedini koji voli dijete.Prisjetila se kako se Joffrey naginjao nad malenu Honorinu dok je još bila dojenče, a ona ga je živo upitala: »Zašto me voliš? Zašto?« A on je odgovorio uz dubok poklon: »Zato što sam vaš otac, gospođice.« Ona nije sama. Colin položi svoju veliku toplu ruku na njezinu.- Nisi sama - reče on kao odjek njezine misli. - Naša ljubav bdije uz tebe. Naša ljubav bdije nad njom.I on uvjerljivo ponovi istu rečenicu koju je prenio Siriki kao poruku maloga čarobnjaka:- Ne boj se. On će spasiti tvoju kćerku.

SEDMI DIO

HONORININA ODISEJA

32.

HONORINA BJEŽI "ŽENI ŽUTIH OČIJU"

Honorina je znala da žena žutih očiju želi njezinu smrt. I još gore!Kad ju je ta dama pogledala u predvorju, osjetila je pravu mučninu.Noćima je sanjala te žute oči. »Gospa Lombarde, trovačica.«Otkad je otišla majka Bourgeoys, spopala ju je bolest koja joj nije dala disati ni spavati. Da je objasnila simptome majci bolničarki, ona bi možda rekla da se ta bolest zove strah.Honorina nikad nije iskusila tu bolest.»Čak ni medvjedica koja nas hoće ubiti da bi obranila svoje mlade ne bi bila tako okrutna kao ta žena žutih očiju.«Majka Jalmain i njezine male prijateljice oduševljavale su se: »Popet ćeš se u kočiju s guvernerovom ženom.« Tako su glupe. Kad se dama vrati, sve će je snishodljivim osmijesima i glupim izjavama prisiliti da pođe s tom strašnom ženom. Uhvatit će je za ruku, kao i prvi put, samo što ovaj put neće biti majke Bourgeoys da je brani. A ona sama neće moći ništa!Protiv nje ništa ne može njezin luk i strijele. Kad bi nešto pokušala, svi bi joj se smijali. Dopustili bi da je odvede. I postala bi zatvorenica!Kad su je obavijestili da će gospođa de Gorrestat doći poslije podne da je odvede na svečanost, odlučila je sakriti se. Ali imala bi dovoljno vremena da je pronađe.Pomislila je na bijeg. Ali kamo?Odjednom se dosjetila.- Idem svom ujaku i tetki du Loup, kod La Chine.Baš je dobro što se toga sjetila.»Imam obitelj!« Ona je dio te obitelji. Obitelj mora braniti sve koji joj pripadaju, kao i pleme. Dok sa strancima, čak i ako vas jako vole, nikad ne možete biti sigurni neće li se jednoga dana okrenuti protiv vas. Vi niste dio njihove obitelji.»Moj ujak, moja tetka, moji rođaci« - ponavljala je zadovoljno. Njezina tetka tako je dobra.Opazivši da su vrata vrta otvorena, zamalo je odmah počela ostvarivati svoj plan. No zadržalo ju je žaljenje za dvjema kutijicama s blagom koje nije htjela ostaviti te je uslijed toga oklijevanja morala otići s ostalima u dvorište, gdje su im za užinu u dva sata podijelili svakoj po krišku kruha i krušku.Honorina je stavila kruh u džep. Put će biti dug i morat će jesti na putu.Uspjela je neprimijećena ući u zgradu i popeti se na kat gdje su spavaonice.Nije bilo jednostavno popeti se na klupicu i dosegnuti policu. Pokupivši svoje dvije kutijice, Honorina je prisvojila indijansku vrećicu Melanie Couture - to će je naučiti da je nikad ne posuđuje - i u nju stavila svoje blago. Potom je objesila vrećicu na rame i krenula.Neprimjetno je izišla iz vrta i pošla riječnom obalom. Nije bila sigurna kuda da pođe te je polazila i zastajala. Izmaglica je omekšavala crte krajolika i obrise vrba. Druga obala gubila se u magli.Honorina se nadala da će postati nevidljiva ako magla postane još gušća.Zastajala bi kad bi joj pogled privukao ples kukaca na vodi ili zuj jata komaraca. Hodala je i sanjarila, djevojčica u ljetnoj haljinici, a putna vrećica joj je poskakivala na ramenu. Kosa koja se isticala na bijelom ovratniku u magli, davala joj je privid aure.Neki mladić pjevao je na obali iza vrbina lišća, a barka s jednim jedrom ljuljuškala se u sjeni.Peljar, Pierre Lemoine, visok mladić, prepoznao je Honorinu.- Šetate se, gospođice?- Moram otići svom ujaku i tetki - reče Honorina važno. - Plemenitaši du Loup u Saint-Pierreu.

Nadahnuta iznenadnom mišlju, ona ga upita:- Možete li me odvesti tamo?- Zašto ne? - reče mladić spremno. Taj sin rijeke bio je sretan kad je plovio i nije propuštao uživati u svojoj slobodi, u tome što je svoj gospodar između neba i vode.Pomogao joj je da se popne i sjedne na bok. Odveslao je do sredine rijeke, a potom je razapeo jedro koje je šuštalo.Vjetar je bio dobar. Izbjegavajući struje, o kojima je sve znao, mladome mornaru nisu trebala ni dva sata da doplovi do dražice u kojoj su pristajali stanovnici Saint-Pierrea.Iza župe Saint-Martin magla se raspršila i rijeka je poput zmijske kože bljesnula pod plavim nebom; uzburkanost je naviještala blizinu brzaca La Chine.Bila je to čarobna vožnja. Pjevali su cijelim putem sve pjesme koje je naučila u školi i crkvi.Pierre Lemoine znao je i neke druge, jer je jednom bio na Velikim jezerima pa je otpjevao Honorini jednu koja počinje ovako:

»Sjećam se visokih gora,Zbogom, urođenici...«

- Imate još dosta hoda - reče joj on pomogavši joj da iziđe na obalu - ali pokazat ću vam prečac. Kad prođete kraj crvene bukve, nemojte poći Kraljevim putem koji vodi obilazno nego skrenite desno, prođite kroz šumicu i naći ćete se na stazici koja prolazi kroz prostrane pašnjake. Na njihovom rubu je dvorac gospodara du Loupa.Gledala ga je kako odlazi pjevajući. Baš je dobro biti mladić i moći ići u šumu, sve do Slatkih mora ili do Doline Irokeza.Pošla je naznačenim putem, sretna što prepoznaje okolicu. Tuda je već prošla kad je tu bila sa svojom majkom.Prije no što su se rastale, Anđelika joj je preporučila da posjeti rođake ako bude tužna. No sve dosad nije bila dovoljno tužna da ih poželi vidjeti. Bila je vrlo sretna kod majke Bourgeoys. Njezin ujak i tetka povremeno su je posjećivali, ali ona je bila »tvrdoglava« prema njima, a da ni sama nije znala zašto.Ali znala je da će je ujak braniti usprkos tome.Ujak će reći: »To je kćerka moje sestre! Dalje od nje!«Kad naraste, i ona će braniti Gloriandrinu djecu. Reći će: »To je kćerka moje sestre.« Pokušala je zamisliti Gloriandre s djecom...Hrabro je trčkarala. Bilo je vrlo vruće. Znoj joj je oblijevao čelo. Vrećica je postala teška. Premjestila ju je na drugo rame. Pitala se bi li mogla braniti i djecu Florimonda i Cantora.Cantor to zacijelo ne bi želio. Nije imao povjerenja u nju. A Florimond je odveć vješt da bi dopustio da mu djeca dospiju u opasnost iz koje ih on ne bi mogao sam izbaviti.No moći će štititi djecu blizanaca. Oni nisu tako teške osobe i pristat će na njezinu pomoć. Osim toga, neće moći raspravljati jer je ona njihova starija sestra.Razmišljanja koja su je obuzela olakšala su joj dug put. Kad je podignula glavu koju je pognula uslijed teških razmišljanja, pred sobom je ugledala stazicu o kojoj joj je govorio Pierre Lemoine; vodila je kroz prostrane pašnjake na kojima su pasle koze i ovce.Pošla je njome. Pohitala je pognute glave da je ne bi obeshrabrila udaljenost koju još mora prevaliti. Nejasno je čula buku kotača i konja u galopu, ali nije obratila pozornost. Staza se uspinjala. Honorina se umorila.Napokon je ugledala dvorac ujaka Josselina. Njezino maleno srce snažno je kucalo. Uskoro će biti u »svojoj obitelji«. Tetka Luce istrčat će pred nju, a kad se nagne da je zagrli, Honorina će oviti ruke oko njezina vrata i uroniti lice u nabore njezina ramena. Dobro je što postoje žene poput tetke Luce, koje vole djecu i ne straše ih.Tako je žurila da je zamalo ostala bez daha, a grlo joj je bilo suho i peklo ju je.Izbila je na vrh brežuljka. Staza je vodila prema visoravni na kojoj se uzdizao dvorac čije je bijelo pročelje okupano suncem već jasno vidjela.

Ograde su oivičavale polja kojima je prolazila. Iza tih ograda skrili su se neki ljudi, plemići, jer su na suncu sjajila pera njihovih raskošnih šešira.Došli su kočijom koja je protutnjala Kraljevim putem. Postavili su se između Honorine i kuće njezina ujaka. Među njima je bila žena s velikim naborima na haljini. Prepoznavši je, Honorina zastade i ukoči se.Žena žutih očiju!

33.

SPAŠAVANJE IN EXTREMIS

Odveli su je u neko prašnjavo skladište iza neke drvene nenastanjene kuće - njezin vlasnik bio je u Francuskoj - koju je zarastao vrt odvajao od ostalih kuća i susjedne ulice. Gledali su je bez sažaljenja, neosjetljivi na njezin užas.- Vještija je od svih onih ujedinjenih redovnica - reče Ambroisine škrgućući zubima - ali nije joj pomoglo što mi se oduprla i pokušala mi pobjeći.Promatrala je to maleno drhturavo biće i zamišljala očajno Anđelikino lice uz prestrašeno okruglo lice djeteta.Likovala je i drhtala od histerične radosti. Napokon se može osvetiti! Tako je dugo maštala o osveti!- Doći ćemo po tebe - reče ona - i dobro ćemo se zabaviti s tobom, ljubavi moja! Požalit ćeš što si rođena, što si kći svoje majke.Približila joj se dugim koracima dok su joj oči sve više blistale.- Da! Požalit ćeš što si njezina kći. Zapamti to dobro. Zbog nje ćeš nestati u mukama. Hoćeš li da ti na primjeru pokažem što te čeka?Ona uhvati uvojak kose koji je virio ispod kapice i povuče ga tako grubo da je iščupala i komadić kože. Honorina nije pustila ni glasa. Otvorila je usta, ali nije kriknula.Ambroisine prasnu u smijeh. - Vidite li kako je onijemila od straha! Ne moramo se uznemiravati. Nikoga neće dozivati. Nije potrebno staviti lanac na vrata. Neće ni mrdnuti. Možemo otići. Izgubili smo dovoljno vremena tražeći je. Mogli bi se zapitati gdje sam. Vratit ćemo se nakon ceremonije. I odvest ćemo je... znate kamo.Bez obzira na to što je rekla, stavili su lanac na vrata, a Honorina je čula i kako se ključ okreće u bravi.No to nije mijenjalo ništa. Žena žutih očiju imala je pravo. Honorina ne bi pobjegla jer se nije mogla ni pomaknuti.Osjećala je užasnu mržnju i bijes prema samoj sebi. To ju je najviše boljelo, više od rane iznad čela iz koje joj je curila krv po čelu i licu.Zmija koja uspava zeca.»Ja sam zec.« Umjesto da bježi, njezin strah je bivao sve jačim i ona se ukočila. Otvorila je usta, ali nije mogla ni pisnuti. »Vidite li kako je onijemila od straha« - rekla je žena s odvratnim osmijehom.Nikad više neće trčati ni smijati se. Misli su joj bile ukočene poput leda. Srce joj je prestalo kucati. Imala je dojam da se rastapa u sebi samoj, kao da se utapa, a kad je izronila na površinu, bilo je još gore jer se počela prisjećati.Vrijeme prolazi, vrijeme teče... a tama se približava.Čula je udaljenu graju, kreštavi glas, demonski smijeh.Oni će se vratiti.»Umrijet ću.«Vrata se otvoriše...Nisu to bila vrata, već kapak koji je bio postavljen u klimavom zidu kolibe, a u pukotini svjetlosti pojavi se obris vitke i gipke žene. Honorina prepozna mladu Indijanku Catherine s kojom se dobro zabavljala za vrijeme svečanosti. Htjela je kliknuti: »Kateri! Kateri! Spasi me!«

No hoće li Irokeškinja moći čuti taj unutrašnji krik koji nije prešao preko njezinih usana. Hoće li je vidjeti u polumraku?»Ona je gotovo slijepa! Neće me vidjeti! Izgubljena sam!«Omamljena tjeskobom, ponavljala je: »Neće me vidjeti! Neće me vidjeti!« A tad je shvatila da je Catherine Tekakwitha upravo radi nje prodrla u tu tamnicu, da traži upravo nju, malu Honorinu.Jer, kad ju je napokon razaznala, nepokretnu poput kipa, poput totema, radosno i pobjednički se nasmiješila.Izvana se približavao sotonski smijeh.Mlada Indijanka stavi prst na usta i da znak Honorini da je slijedi. Potom shvati da se ona ne može ni maknuti te je uze u naručje.Oni koji su dolazili zastali su pred skladištem. Sigurni u nemoć svoje žrtve, nisu se žurili otključati bravu. Uživali su u izopačenoj radosti koju u zlim ljudima izaziva strah nemoćnih i muke koje nanose slabima i nezaštićenima; to su i jedini užici za koje su sposobne te duše izgubljene u porocima i razularenosti. Ti demoni koji su se već naslađivali zamišljajući svoju okrutnu i razvratnu zabavu, odveć kasno su se sjetili da su izdaleka opazili neku vitku Indijanku s djetetom u naručju koja je umaknula u obližnju uličicu dok su se oni približavali kući.- O, Catherine, spasila si me! - uzviknu Honorina zagrlivši mladu Irokeškinju. - O, Catherine, spasila si me in extremis!

OSMI DIO

JESENJE VATRE

34.

PUTOVANJE U WAPASSU

VIJESTI OD HONORINE

Putovima Mainea, između rijeka Kennebec i Penobscot, krivudala je karavana, a u sedlima su mudrovala mala djeca.- Nesreća dolazi kad nema Gospodina Mačka.- Što je to nesreća?- To je visoki crni plemić s velikom vrećom.- Možda je pojeo Gospodina Mačka?Charles-Henri i blizanci raspravljali su o odsutnosti Gospodina Mačka koga nisu mogli naći u trenutku polaska karavane za Wapassou, a to će ih tijekom zime lišiti njihova druga u igri. Ni Anđeliki se to nije sviđalo. Nije se bojala za njega, jer se on uvijek pobjednički pojavljivao gdje je htio, ali nije se mogla oteti misli da ju je napustio zato što je za to imao ozbiljnih razloga.Dok su koraci mula koje su nosile djecu odzvanjali kamenim putem, pitala se nije li mačak pobjegao od nje zbog demonkina prokletstva koje je poput kužne bolesti.O tome su razgovarala djeca, sjedeći u dobro pričvršćenim malenim naslonjačima na bokovima mula koje su kročile sigurnim korakom. I ona su čula razgovore koji su uznemirivali Gouldsboro, a prema onome što joj je Charles-Henri rekao o tom važnom razgovoru - jer jezik blizanaca često je bacao jasnije svjetlo na stvari - oni su u svojim malenim glavama oblikovali sliku divovskog i tamnog gospodina Nesreće koji se nadvio nad uznemirene odrasle.- Neću da Nesreća pojede Gospodina Mačka - reče Gloriandre čije su usnice drhtale od nadolazećih suza.- Gospodin Mačak neće se dati pojesti - odmah je uvjeri Anđelika. - Naprotiv, možda će Gospodin Mačak izgrepsti oči gospodinu Nesreći.- Ali Nesreća nema oči - odgovori joj Raimon-Roger oholo je gledajući kestenjastim očima koje su se isticale na njegovu bijelom licu; kad bi tako pogledao nekoga, taj bi vidio samo njih.Anđelika je voljela slušati njihovo brbljanje na putu.Smjestila ih je ispred svog sedla i nekoliko sati je mogla držati ruke na njihovim malim srcima; osjećala se poput ptice koja je propjevala. Tkala je čvrste i tople niti koje je povezuju s njihovim životima: »Moje dijete!« »Moja majka!«Gloriandrine plave oči i crna kosa ljepša od najljepše noći, lijepa ružnoća Raimon-Rogera, »rusoga grofa« koji je od rođenja očaravao a da nitko nije mogao odrediti zašto, ružnoća u kojoj je nazrijevala revnost za borbu koju je zacijelo imao i mali Joffrey kad se borio protiv smrti u seljakovoj košari.Osim toga, Charles-Henri, čudno dijete obilježeno znakom sudbine, dobro i valjano dijete koje se smiješi rijetko i blago, pogledao ju je s toliko suzdržane radosti kad je na njega došao red da sjedne uz njezino mjesto na konju da ju je podsjetio na pokojnoga dječaka koji je nosio njegovo ime.

- Kanadski los je životinja melankolična i tmurna karaktera koja uživa u ovoj vlazi.Na putu su prolazili kraj malenog, blistavo zelenog jezera i svaki put bi vidjeli losa kako pije, a iza njega se visoko drveće uzdizalo prema nebu poput krila.Anđelika je uvjeravala samu sebe da je to uvijek ista životinja koja svake godine malo naraste i čeka ih na istom mjestu.Pozdravila ga je: - Zdravo, čuvaru Kennebeca.Djeca ponoviše njezin pozdrav.Trebalo im je gotovo mjesec dana da doputuju do područja gornjeg toka Kennebeca i dospiju u Wapassou.

Zima još nije bila blizu, karavana se nije žurila i mogli su se zaustavljati na mjestima koja su im draga.U Wolvichu, engleskom selu u Maineu gdje je živio njihov prijatelj i neprijatelj Phips, Anđelika je htjela pronaći liječnika Shapleigha. Nije ga bilo, kao ni njegove indijanske supruge, sina i snahe koja je dojila Gloriandre, te su sa žaljenjem nastavili put.Anđeliki je bilo ne manje žao što ga nije našla i zato što su se njezine zalihe kinina, lijeka protiv malarije, bližile kraju, a samo kod njega ih je mogla obnoviti.Ušće velike rijeke bilo je vrlo razvedeno, s mnogo poluotoka i otočića obraslih crnim jelama čije su grane sezale sve do vode.U tom labirintu šuljali su se indijanski kanui i barke čiji su se jarboli i jedra pomaljali iznad vrhova drveća.Karipski gusari svake su godine plovili nekoliko milja uz Kennebec u nejasnoj nadi da će otkriti Eldorado, a dospijevali su do postaje Nizozemca Petera Boggena na otoku Houssnok, čije je najveće bogatstvo bilo proizvodnja pšeničnog kruha, koji su rado jeli tamošnji Indijanci, te velikih količina piva.Gusari su se tješili tom ljutom mješavinom čiju su tajnu znali samo Nizozemci; u sastav tog piva ulazila su i dva galona najboljeg ruma, tri galona vode, sedam funti šećera, nešto usitnjene zobi, suhih grožđica, limuna i začina... a sve to prokuhalo bi se u velikom srebrnom kotlu.Potom su prošli kraj napuštene misije Norridgewook u kojoj je radio otac d'Orgeval i nekoliko se dana zadržali kraj rudnika Sault-Barre koji je držao Irac O'Connell. Otkad se oženio primaljom po imenu Gloria Hillery, karakter mu je postao nešto blažim.Tijekom cijelog putovanja nisu imali nikakvih poteškoća.

Malo nakon odlaska iz rudnika Sault-Barre, prvi nosači vratiše se s čela i zabrinuto rekoše da su opazili velik broj Irokeza. Već godinama, od drame u Katarunku, nijedan Irokez nije se pojavio u tom području.- Nisu li to Huroni?Ali domaći ljudi bili su jasni. Njihov instinkt, izoštren pokoljima u prošlosti, nije ih varao. Neki su pogledavali prema začelju želeći pobjeći. Vojnici s čela prestrojili su se ispred Anđelike i djece.Ne silazeći s konja, pogledala je oko sebe i shvatila da se nalaze nedaleko od mjesta koje su zvali »Dražica triju dojilja«. Tu je izgrađeno mnogo čamaca jer se put nastavljao vodom.- Pokušajmo dosegnuti tu postaju - predloži ona. - Ondje ćemo se prestrojiti i podignuti obrambeni tabor ako ustreba.Nije bila doista uznemirena. U prtljazi je nosila »riječi« majki Pet naroda, koje su joj već dobro poslužile u Quebecu.Očima je tražila Irokeze, koji nisu mogli biti daleko. I tad je na drugoj obali, između stabala, a i nepomičnog poput stabla, ugledala Outtakea, poglavicu Mohikanaca.Bio je to on, unatoč drukčijoj kosi.Perjanica mu je bila kraća i gruba poput četke, prožeta crvenim voskom, a iz nje se uzdizalo samo jedno gavranovo pero.Bio je sam. No bio je tako daleko od Doline pet jezera da se moglo pretpostaviti da se nije sam uputio u ta neprijateljska područja te da se iza svakog stabla skriva po jedan Irokez.O'Connell, koji je pratio karavanu do iduće postaje, teško je disao.Prošli put kad su Irokezi tuda prošli, izgubio je sve u onom strašnom požaru u Katarunku, sve svoje zalihe krzna. To se ne smije opet dogoditi!Outtake podignu ruku i doviknu:- Pozdrav tebi, Orakawanentaton!Da bi bio svečaniji, izgovorio je njezino dugo ime koje su joj nadjeli Irokezi, a koje je označavalo i polarnu zvijezdu, »koja nas vodi po nebu i ne skreće sa spasiteljskog puta koji nam pokazuje«.

Ona odgovori:- Pozdrav, tebi, Outtakewatha.- Došli smo oprati kosti naših mrtvih - najavi Outtake. Rijeka je bila uska i mogli su razgovarati a da ne naprežu glas.Površina vode pronosila je zvuk poput odjeka.- Došlo je vrijeme da odamo počast našim mrtvima u Katarunku. Još ih ne možemo odnijeti među svoje, na velike svečanosti mrtvih, ali moramo oprati nijhove kosti i umotati ih u dabrova krzna. Naši mučki ubijeni očevi i braća još ne bi željeli da ih posjećujemo. Poslije ćemo se vratiti i odnijeti ih u zemlju dugih kuća, odakle su i došli, ali danas ćemo im odati počast. Nažalost, nećemo im moći pripovijedati o pothvatima velikog irokeškog saveza. Obećanja koja smo dali tebi i tvom suprugu Ticonderogi, a također i Onontiu, uspavala su ponosne Irokeze te su zaboravili umijeće ratovanja, dok su oni psi Huroni i nomadi Algonkini, zemaljski crvi, iskoristili to za oštrenje ratnih sjekira. Ali nije važno! Dali smo riječ i ja je neću povući. Da bih ti ugodio, viknuo sam Osquenon, što znači mir. Neću to poreći, nego ću ga ponoviti.On opet podignu ruku i uzviknu:- Osquenon!Gromki zbor nevidljivih ratnika skrivenih iza stabala i grmlja ga prihvati:- Osquenon!Taj uzvik mira bio je strasniji od svih bojnih pokliča vojski Staroga svijeta.Outtake je ponovio obećanja i uvjerio je da vodi dvije stotine ratnika kao predstavnike Pet naroda kod poginulih predaka - njegovi sugovornici opet su zadrhtali čuvši taj izraz - što je sveta dužnost; njegove nakane su miroljubive i njihov dolazak nikome neće nauditi ako ih nitko ne napadne za vrijeme svečanosti i ne spriječi ih da prijeđu Kennebec i vrate se u svoju zemlju.- Ceremonija će trajati šest do osam dana. Za to vrijeme ostanite u vašem taboru koji je smješten malo dalje uzvodno i neka ga nitko ne napusti prije vremena. Kad saznate da je svečanost mrtvih završena, mi ćemo već biti daleko i nećemo biti u opasnosti da netko od nas bude prijevarom zarobljen.- Kako ćemo znati da je ceremonija završena i da možemo nastaviti put?- Orao će nadletjeti vaš tabor.

- »Orao će nadletjeti vaš tabor«! Eto! Ništa jednostavnije! - gunđao je O'Connell. - Kako se čovjek može naviknuti na takvu zemlju? Odjenut će mrtvace u dabrova krzna koja vrijede pravo bogatstvo i sve to zakopati u zemlju. Pa to je smiješno!No morao je potisnuti svoj bijes i poput ostalih strpljivo čekati u logoru šest ili sedam dana da završi svečanost mrtvih.Stari Katarunk nije bio daleko, a ponekad bi iznad vrhova stabala čuli odjeke dugačkih krika: »Hae! Hae!«- Je li to bojni poklič!- Ne. Taj poklič zove se zov duša!Kad je orao nadletio tabor, vrlo visoko i tiho, nitko nije vjerovao svojim očima. Pomalo posramljeno, nastavili su putovanje. Ništa se nije dogodilo.

Posljednji bagremi ustupili su mjesto velikim četinarima, hrastovima i magnolijama, a potom i kraljevskim javorima, koji su se isticali jer su jesenje vatre već obojile njihovo lišće.Prolazili su kroz mirisne šume koje su prekrivale vrhunce granitnih masiva; s visina su zapažali visoravan ledenih jezera, a u daljini su se uzdizale planine Mainea.U oštroj noćnoj hladnoći naziralo se zlatno srce vrba u ljetnom zelenilu drveća. Dani su još bili topli i valjalo je zastati tijekom najtoplijih sati. I uživati u raskoši opojnih boja...Obližnji brijeg crvenio se od javora, potom opet zlatilo vrba, pa zeleno-zlatne krošnje koje su se pretapale u boju meda i ambre koja se ogledala u tamnoplavim jezerima

koja su u središtu blistala srebrom, a pri obali tamnoljubičastom ili smaragdnom bojom. Anđelika je pomislila na svog brata Gontrana koji je umio naslikati takve prizore na stropovima Versaillesa.U dubinama šume u kojoj su se kretale nejasne sjene, plava sojka ispustila je svoj oštar krik.Malo dalje pronašli su konje. Hod nije bio tako težak kao na prvom putovanju, jer je most nadvisio tjesnac Tortue na mjestu gdje se uzdizao irokeški znak koji je zabranjivao pristup u ta područja.Dva dana potom, nevrijeme je skrenulo bujicu vode na stazu koja je vodila suhim koritom neke davne bujice. Morali su poslati konje natrag, ostaviti većinu putnih zamotaka u skrivenoj jami u podnožju nekog obronka i nastaviti pješice, noseći djecu na leđima.Lijepo vrijeme se vratilo. Dva dana hodanja i veranja po obroncima prošla su brzo, poput šetnje.Dočekali su uvijek pobjednosan trenutak kad su izbili iz šume i začuli mukanje krava koje su mirno pasle na prostranim pašnjacima.Na obalama jezera boje tamnog škriljevca, zlatasta trska uzdizala je svoje čvrste stabljike, a među njima rasli su i rusi izdanci prosa.Na obali je opazila i tragove Starca s planine koje su ocrtale zrake večernjega sunca. Srce joj se stisnulo kad je pomislila na Honorinu koja je očajavala što ga neće vidjeti. Neprekidno je mislila na Honorinu. No pokušavala je podrezati krila mašti i ne misliti na okrutna iskušenja koja su već obilježila njezin kratak život i na još okrutnija i groznija iskušenja koja joj prijete sada ili u bliskoj budućnosti.Umirivala je svoj duh i imala povjerenja u riječi koje kao da su bile uklesane u kamenu: Dijete moje, bit ćeš spašena. Nije važno kako. Najbolje bi bilo da je pošla s glasnikom. Računala je dane koji su potrebni glasniku da stigne, a potom dane koji su potrebni za Honorinin bijeg.Najoptimističnije očekivanje nije davalo nadu da će ih Honorina dočekati u Wapassouu, ali uskoro će ipak doći s Pierre-Andreom.

U Wapassouu je sve bilo na mjestu: štale, kuće, zahodi, skladišta, veliki bunari u ulaznom dvorištu i dva manja u unutrašnjosti kuhinja, kao u kućama u Quebecu i Montrealu.Žene i djeca bavili su se svojim poslovima.Prali su bijele tkanine na obali, u smeđoj vodi koja pere bolje od bilo koje druge.Pramenovi dima uzdizali su se iz kupolastih wigwama malenog indijanskog logora.Zastala je, popela se na kulu i promatrala kako noć pada na beskrajne prostore i kako se zlatni i purpurni sjaj gasi u tami nadolazećih sjena.Plavi barjak sa srebrnim štitom, stijeg Joffreya de Peyraca vijorio je nad utvrdom.Ali idiličan mir u Wapassouu skrivao je svoje drugo lice.U euforiji povratka i radosti što se uselila u svoju kuću, toga je postala svjesna tek nakon nekoliko dana.Naselje joj se odjednom učinilo pustim. Većina stanovnika nije bila tu, pa čak ni Porguani, Talijan koji je zbog vještine s kojom je u odsutnosti Joffreya de Peyraca upravljao naseljem bio neporecivi vođa; začudila se što joj nije došao u susret. Antine, zapovjednik skupine plaćenika koje je unovačio u svom švicarskom kantonu, zamjenjivao ga je zajedno sa svojim ađutantom Curtom Ritzom; njih dvojica održavali su obrambenu spremnost, ali pod zapovjedništvom su imali samo tri vojnika. Za to su dali uobičajeno objašnjenje koje nije davalo razloga za zabrinutost: rekli su da su svi ostali u velikom jesenskom lovu s plemenom Metallaka.Taj lov postao je tradicionalan još od prve jeseni, kad su stigli bez ikakvih zaliha, a bili su gotovo i bez krova nad glavom. Valjalo je prezimiti, a to im je omogućio veliki lov prije zime u kojemu su sudjelovala plemena koja je pozvao Mopountook, poglavica Metallaka.

Kao i tog lijepog babljeg ljeta kojega se prisjećala, i ova iznimno jasna jesen dala je tom pohodu privid svečanosti. Thomas i Barthelemy, dvoje Elvirine djece, dobili su dopuštenje da sudjeluju u njemu. Žene i djeca koja su ostala u naselju pridavali su jednako mnogo važnosti proslavi trijumfalnog povratka lovaca kao i pripremama za zimu: sušenju bobica i gljiva, koje su nizali na konac i objesili ispod stropne grede.Ti sitni poslovi iziskivali su mnogo vremena i ručnog rada, a Anđelika je vidjela da još ništa nije bilo napravljeno.Primijetila je i da kupus nije isječen ni stavljen da se kiseli. Barem jedan dio već je morao biti usoljen da bi se dobio kiseli kupus koji je pomagao u borbi protiv skorbuta.Opravdavali su se time što im je nedostajalo soli. No ona im je dovezla nekoliko vraća na mulama, a potom na muškim leđima. Morala je narediti vojnicima da sjeckaju kupus i podsjećati ih da bi gospodin de Peyrac bio nezadovoljan kad se kiseli kupus ne bi pripremio, jer je to smatrao nužnim.- Gospodine Antine, ostalo vam je malo ljudi, nije li postaja odveć nezaštićena? A ako se nešto dogodi? Neki napad? Što ja znam?...Ali sretni stanovnici Wapassoua čudno su je gledali. Što bi se moglo dogoditi u Wapassouu? To je selo zaštićeno utvrdom i zidovima, a njegov okoliš stotinama milja naokrug smatrali su utočištem, neutralnim područjem u koje se mogu uputiti samo pregovarači koji žele trgovati ili uspostaviti neki savez. To ozračje podsjećalo je neke na putovanja afričkim zemljama kad se lavovi i gazele okupljaju oko jezera u sumrak i piju vodu na različitim stranama.Anđelika je željela vjerovati u te lijepe riječi.Sunce je i dalje jednako sijalo.Svaki dan sunčana vremena davao je veću sigurnost da Honorine na putovanju neće naići na tornado, stabla oborena vjetrom, srušene mostove i da se kanui kojima bude putovala neće prevrnuti.I najmanji šum na rubu šume rađao je u njoj nadu da pristiže Pierre-Andreova karavana.Jednog dana je neki Indijanac koji je živio u okolici utvrde iskoristio njezin izlazak izvan zidina i obratio joj se. Dao joj je znak da ga slijedi ali nije odgovarao na njezina pitanja; samo se smiješio i neumjesno namigivao. Napokon je zaključila da je želi odvesti svom bolesnom djetetu, ženi ili rođaku te je pristala da pođe s njim.Popeli su se na brežuljak iza utvrde, prošli kroz šumarak koji je prekrivao njegov vrh, a potom sišli u podnožje padine koju je presijecalo korito potoka koji ljeti presušuje.Tu, na obali suhog korita, uzdizao se raskošan i golem grm rujevine i crvenio se sjanije nego vatreni grm koji se pokazao Mojsiju. Iz tog lišća, iz tih grana urešenih jesenjim bojama začu se glas bića skrivenog u granju, glas koji nije zvučao kao da želi prenijeti božansku poruku, već je nalikovao medvjeđem brundanju.- Susjedo! Susjedo!- Tko ste vi? - prekinu ga ona.- Vaš susjed.- Ali koji? Pokažite se.- Jeste li sami?- Sama? Da... osim ovog Indijanca koji me je ovamo doveo. Nešto što je doista nalikovalo na medvjeda počelo se micati u grmlju i pojavio se kanadski traper čija se crvena tunika stapala sa crvenilom rujevine.Ona ga prepozna po čizmama.- Gospodin Banistere!- Možete me zvati Banistere de la Case. Dobio sam plemstvo.- Čestitam vam.Jedna niža silueta kliznu pokraj njega. Bio je to njegov najstariji sin, jedan od četvorice.- Dođite u utvrdu, odmorite se i okrijepite. Banistere sumnjičavo pogleda oko sebe.

- Ni govora! Ne želim da me vide niti da itko kaže da me je vidio s vama. Vjeruju da sam na putu za Slatka mora, a svoje čamce sam ostavio kod brzaca Magog. Prošao sam kroz Kristove muke dok nisam došao ovamo, ali moram govoriti s vama u tajnosti.On odlučnom kretnjom da znak Indijancu da se približi. Indijanac je uzbuđeno i smijući se donio malenu čuturicu premazanu smolom, a Banistereov sin ju je napunio iz bočice koju je nosio na ramenu. Jak miris alkohola rasprostro se poput oporog tamjana i pomiješao se sa zapahom suhog lišća i miomirisima šumskog voća.Indijanac brzo spremi bočicu rukom velikom poput malja.- Ubili bi i oca i majku za bočicu alkohola - prezrivo promrmlja Banistere.Bacivši pogled na sina, on mu strgnu kapu s glave. - Tko hoće biti francuski plemić u Kanadi, taj mora znati da se mora pozdraviti damu!On sam nosio je šešir nabijen na čelo.Anđelika im je opet htjela ponuditi da ih primi u svojoj kući, ali on stavi prst na usta i približi joj se dok su mu oči neprekidno oprezno motrile okolicu.Uvijek je smatrao da ga quebečko društvo progoni, a nepovjerenje mu se nije smanjilo ni kad je dobio plemstvo. Prošaptao je:- Donio sam vam vijesti o svojoj malenoj susjedi, vašoj kćerkici.- O mojoj kćeri! Honorina!- Pssst! - on opet stavi prst na usta.- Honorina! - ponovi ona tiše. - Oh, recite mi sve, preklinjem vas! Gdje je!- Kod Irokeza.

35.

ATCHONWITHAS, VJEŠTICA

IZNENADNI NAPAD

Bilo je to jednog jasnog jutra početkom listopada, kad je iznenadna zasićenost zraka najavila nadolazeće zimske dane.Ta svježina prodirala je u krv i oživljavala misli.Anđelika će se uvijek sjećati trenutka kad je palo teško breme koje ju je tištilo. Honorina je spašena.Prolazila je kroz sve stupnjeve straha, tjeskobe i nemoćnoga bijesa. Shvatila je da je predosjećaji nisu prevarili, da je Ambroisine doista uskrsnula i da se želi osvetiti njezinoj kćeri. Zadrhtala je shvativši s kakvom je lukavošću ta strašna žena uspjela udaljiti djevojčicu od onih koji su je branili i štitili i kakvu je ogorčenost zacijelo osjetila kad joj je uspjela pobjeći.Kad je doznala da izaslanik nije uspio nadvladati Ambroisinu, iako mu je malo nedostajalo, kako se čini, kad je doznala da joj se kći nalazi šest stotina milja daleko od Wapassoua, isprva je osjetila odloženi strah, a potom je odahnula shvativši da je mlada irokeška kršćanka spasila Honorinu od zločinačkih nauma izopačenih Ambroisininih mučitelja.Obasuvši pitanjima sirotog Banisterea i doznavši bitno, dopustila mu je da ispriča svoju pripovijest onako kako je želio.- To se dogodilo zbog žene novoga guvernera - započe on - gospođe de Gorrestat. Dobro je što svi dosadašnji guverneri Nove Francuske nisu doveli supruge. Jer ova vrijedi za dvanaest njih. Istodobno se govorilo o malenoj štićenici samostana Kongregacije naše Gospe koja je pobjegla ili bila oteta, a gospođa de Gorrestat tvrdila je da je obiteljska prijateljica i obećala je bogatstvo onim vještim tragačima ili putnicima koji je pronađu.- Licemjerka - promrmlja Anđelika drhtavim glasom ne mogavši se suzdržati.

Došao je u dvorac u kojem se smjestio guverner sa suprugom, pratnjom i slugama te se našao u društvu znamenitih trapera koji poznaju dijalekte svih urođeničkih naroda osim Siouxa.- Svakom od nas dala je vrećicu punu zlatnika i rekla nam: »Nađite to dijete i dobit ćete još dvostruko više.« Palo mi je na pamet da je potražim u okolici misije Khanawake, rezervatu pokrštenih Irokeza. I guvernerova žena istodobno je rekla da želi posjetiti te sirote domoroce koji su se predali kršćanskoj vjeri te je prešla preko rijeke sa svojom pratnjom i isusovcima koji su bili sretni što joj mogu pokazati plodove svog misionarskog rada. Bila je to lijepa flota. Imala je dobar nos. Ušao sam u logor kad se već cijela ta svita iskrcavala, došavši s Montrealskog otoka. Gospođa de Gorrestat počela je obilaziti ulice te naseobine koje su tvorile duge kuće preobraćenika i pokrštenih.Banistere se našao kraj velike kolibe Agniersovih. Njegov sin već je izlazio odatle i rekao mu: »Tata, ona je ovdje. Bogati smo!«U dugim irokeškim kolibama nikad se ne vidi dobro. Valjalo je imati oštro oko. No on ju je odmah prepoznao i rekao joj:»He! Niste li vi ona djevojčica koju traži cijeli Montreal?«Ona ga je objema rukama uhvatila za rukav.»Susjede, moja majka čuvala je vaše čizme i vaše blago, a vi ste nas jedne večeri spasili od vojnika koji nam je htio nauditi. Spasite me opet od žene žutih očiju. Ona je jako zla.«- Ta vaša mala vrlo je pametna. Znala je koje riječi je valjalo izreći: »Susjede! Susjede, nemojte me izdati, za ljubav moje majke!«Anđelika ga je slušala suspregnuta daha, a šakama je tako čvrsto stiskala ruke da su joj zglavci pobijelili.Čini se da je taj grubijan bio ganut prizorom i postojanošću Irokeza koji su živjeli u toj dugoj kući i koji su govorili da su spremni radije položiti svoj život nego dati Honorinu u ruke ženi koja joj je tako odvratna.- Svi Irokezi koji su bili ondje, žene, djeca, starci i neki iskušenici koji su htjeli prihvatiti Kristovu vjeru, okružili su me i govorili:»Akwirashes, jesi li ti lud? Zar ne vidiš da je žena koja dolazi ovamo demon?«Oni koji su vidjeli gospođu de Gorrestat u gradu prepoznali su njezinu osobitost i nazvali je Assontekka, što je ime kojim Irokezi nazivaju mjesec, ali njegovo doslovno i uznemirujuće značenje jest: »Ona donosi noć«.No većina ju je nazivala »Atchonwithas«, što znači »dvostruko lice«, a kad se primijeni na ženu, označava vješticu.Domoroci su se okupili oko njega i šaptali. Bili su prestrašeni, gotovo sablaznuti time što otac isusovac koga cijene ne može poput njih osjetiti crno zračenje kojim isijava velika francuska dama kojoj se svi klanjaju. Za to vrijeme ona je ulazila u kolibe i dijelila prijetvorne osmijehe, a pogled joj je pretraživao sve kutove koliba i bacao otrovne strijele.U kolibi Agniersovih domoroci i domorotkinje okružili su Banisterea.»Akwirashes, ti koji si krvni brat jednog našeg velikog poglavice koji je umro i sad je dio njegova duha u tebi, kako možeš biti tako neosjetljiv? Ako predaš dijete toj ženi, njezino zlato će te ugušiti. Uzrokovat će tvoju smrt, a što je za tebe još gore, i tvoju propast.«Znao je što to znači.»Začepi gubicu« - rekao je svom sinu. »Ako pisneš, skalpirat ću te vlastitim rukama.«Kad su posjetitelji prolazili kraj kolibe u kojoj se skrivalo dijete, Banistere je svojim golemim tijelom stao na vrata i nitko nije mogao baciti pogled u unutrašnjost kolibe.Rođak mlade Catherine Tetakwitha rekao je: »Sutra u zoru dijete će biti s nama na putu za Dolinu pet jezera. Nitko je neće slijediti tako daleko jer nitko se ne usuđuje prodrijeti na irokeški teritorij bez straha za svoj skalp. A bijeloj ženi spol ne dopušta da prođe brzace La Chine. Ona ne može letjeti zrakom, iako je njezina crna duša

sposobna i za to. No njezino ljudsko tijelo drži je na zemlji. Naš poglavica Outtake nagradit će te za ono što si učinio za dijete i njezinu obitelj.«Tad je gospodin Banistere de la Case skrenuo s puta koji ga je trebao dovesti do jezera Illinois21, gdje zimuju skupljači krzna, te pošao prema Wapassouu da bi obavijestio Honorinine roditelje o njezinoj sudbini.Gospođa de Gorrestat nije mogla staviti svoju ruku na nju. Njezin bijes nije jenjao i nije se htjela vratiti u Quebec, a to su Montrealcima nije sviđalo usprkos svim počastima koje su joj ukazivali.U njihovu gradu već je bila jedna čudna isposnica, gospođa d'Arreboust, te nisu htjeli trpjeti još jednu prepobožnu osobu na svom području.Anđelika je uzbuđeno stiskala snažne ruke svoga starog susjeda. Nije znala kako da mu iskaže zahvalnost i gledala ga je s mješavinom zavisti i zanosa: on je sreo Honorinu, živu i izvan opasnosti.- Kako je ona? Opišite mi je. Kako je?- Zadovoljna je - reče Banistere nakon trenutka zbunjenosti, jer nije bio naviknut na takvu vrstu pitanja. - Dakako, sad je mala Irokeškinja namazana od glave do pete medvjeđom mašću, ali... zadovoljna je. A što da kažem?... Zadovoljna je.- Mogu je zamisliti - reče Anđelika uz blagi osmijeh. - Tako je željela živjeti u šumi!- U pravu ste. Bit će joj dobro kod urođenika. Oni su dobri prema djeci i ona će im se svidjeti. Već ih je sve nasmijala pričama koje im je pripovijedala. Iz opreza su je poslali u Dolinu Irokeza ne želeći je čuvati u blizini Montreala gdje bi je zla žena mogla pronaći. Outtake je vaš prijatelj. Držat će je pod svojom zaštitom i dovest će vam je u proljeće. Radi se o samo jednoj zimi.Ponovio je Joffreyeve riječi. »Radi se o samo jednoj zimi.« Opraštajući se od nje, upozorio ju je.- Čuvajte se, susjedo. Ta žena vas ne voli. Indijanci je zovu Atchonwithas.Udaljio se i nestao zajedno sa svojim sinom; nije se čulo ni šuštanje lišća.Vraćajući se kući, teturala je poljem opijena neizmjernom radošću.Honorina je izmaknula Ambroisininim kandžama. Honorina je spašena.Prolazeći kraj jednog izvora koji joj je otkrio Mopountook, sagnula se i pohlepno pila ledenu vodu te umila svoje užareno lice. Prisjetila se kako je Honorina uoči rođenja blizanaca rekla: »Valja piti! Voda je teška! Ona pomaže anđelima da se spuste...«Razmišljala je o svetim izvorima u pokrajinama gdje ljudi odlaze moliti za čuda. Smisao je isti.Postoji jedan sveti izvor kraj kapele Saint-Honorea.

Raimon-Roger i Gloriandre istrčaše pred nju i zaplakaše.Trčali su držeći se za ruke, što im je davalo utjehu u vrijeme tegoba njihova kratkog života, a unatoč suzama bili su joj tako lijepi kad ih je uzela u naručje i strasno zagrlila.- Što je bilo, lutke moje? Kakva nesreća vas tišti?- Pas je otišao - obavijesti je Charles-Henri.Iz njihovih objašnjenja mogla je shvatiti samo to: pas je otišao. Slijedio ju je kad je odlazila i nije se vratio. Prisjetila se da joj se dok je govorila s Banistereom učinilo da se neka životinja miče u grmlju.Je li pas nanjušio svoje stare gospodare? Je li ih prepoznao i odlučio slijediti ih... sve do Velikih jezera?Nakon nestanka mačka, ovaj bijeg pogodio je djecu.Anđelika je poslala »odrasle« da ga dozivaju po brdima i dolinama, ali nije se vratio.»Ako je pošao s njima, onda je doista prava životinja. Ili je možda inteligentniji nego što mislimo...«- A tko će nas sada upozoriti ako izbije požar? - upita Charles-Henri.

21 Danas jezero Michigan. Prim. prev.

Povratak lovaca nije bio daleko. Pripremali su se za dimljenje mesa koje će donijeti. Pripremali su jesenske svečanosti. Bilo je to milostivo razrješenje svih strahovanja.Milostivo? Ili zlokobno?Spustili su se kroz bujnu purpurnu tapiseriju prožetu crvenim zracima, sve do jezera i stare utvrde u kojoj je sa svojim oružjem živio nijemi Englez Lymon White. Bavio se rudarstvom, popravljanjem oružja i proizvodnjom tanadi i baruta.U pratnji blizanaca, Charles-Henrija i nekih žena, Anđelika je pošla u berbu. Bio je topao i jasan dan, a miris bobica prožimao je zrak. Svi su htjeli nabrati što više prije zalaska sunca.Anđelika je zastala i sa smiješkom promatrala troje djece čija su usta već bila zamazana od soka. Utvrda Lymona Whitea bila je nekoliko koraka daleko i ona je s toplinom u srcu gledala njihovo prvo, grubo sklonište u kojem su preživjeli junačke dane u kojima je bilo i čari. Englez duge sijede kose i nijema osmijeha pojavi se na pragu i izdaleka im posla pozdrav dobrodošlice.Uto Anđelika začu krik Judy Goldmann, najstarije kćeri kvekerske obitelji koju su primili prošle godine. Pogledala je prema mladoj ženi koja se s dvjema punim košaricama vraćala prema utvrdi.Opazila je Indijanca koji je zgrabio Judy za zglavak i vukao je usprkos njezinom odupiranju. Istodobno se začuše i drugi krici. Jedan Indijanac je podignuo tomahawk i trčao kroz grmlje. Dok je promatrala prizor ne shvaćajući njegov smisao, neka vruća i masna ruka uhvati je za podlakticu. Ugledala je crvenokošca! Na ruci mu je bila narukvica od pera boje pečene zemlje. Obojeno lice Abenakija nadvilo se nad njezinim, ali to nije bio Piksarett.- Pusti me! - vikala mu je na svim dijalektima koji su joj pali na pamet.Njegova prsa ukrašavao je križ i ogrlica od medvjeđih zuba. Nije ju puštao i to ju je podsjetilo na napad na englesko selo Brunswick Falls.Odjeknu pucanj.Domorodac koji ju je držao savinu se poput ribe ulovljene na udicu te pade na zemlju i povuče je za sobom.Lymon White je s praga opalio iz duge puške. Sa svog položaja navrijeme je vidio što se zbiva.Kad se oslobodila iz mrtvog stiska urođenikove ruke i uspravila se, i Anđelika je shvatila. Nije bilo vremena za gubljenje.Nije prvi put vidjela takav prizor, ali prije nekoliko trenutaka nije ga mogla ni zamisliti. S ruba šume je pokuljalo mnoštvo Indijanaca s uzdignutim ratnim sjekirama i ustremilo se prema njima.- Trči brzo - reče ona Charles-Henriju i pokaza mu kolibu Lymona Whitea.Nijemi Englez potrčao je prema dječaku, uzeo ga i donio do praga, a potom je opet uzeo pušku, nanišanio i opalio, pokrivajući tako Anđeliku koja je s blizancima u naručju proletjela kraj njega i ušla u veliku dvoranu stare utvrde.- Zatvorite vrata. Stavite zasun. Brzo!Lymonu Whiteu nije bilo potrebno govoriti. Čim je postavio teški zasun, začuo se udarac sjekire bačene u vrata.Zaključavši teški lanac, nijemi Englez uze pušku, a Anđeliki dobaci neko drugo oružje. Dao joj je znak da smjesti djecu u sobu i da se s njim popne na krov.Krov prve utvrde u Wapassou bio je izgrađen u obliku četvrtaste platforme jer je napad, osim kroz glavna vrata koja su jaka i čvrsta, mogao doći samo odozgo. Zidine na krovu imale su puškarnice.Anđelika i Englez otvorili su odmjerenu vatru: svaki pucanj pogađao je cilj.Indijanci su se povukli izvan puškometa i činilo se da se savjetuju, a potom se udaljiše u smjeru velike tvrđave.Prvi napadački val bio je tih i rijedak. Malo potom začuli su se krici i pozivi, no taj metež brzo je prestao i zavladala je začudna tišina. Da nije bilo nekoliko leševa Abenakija na tratini, činilo bi se da su sve to sanjali.

- Ali... kakva je ovo ludost? - mislila je smućeno.S krova je mogla vidjeti samo vrh kule i lijevo krilo utvrde. Ali od onog što je ugledala ostala je bez daha. Netko je skinuo s tornja plavu zastavu sa srebrnim štitom, stijeg grofa de Peyraca, i postavio drugu zastavu; usprkos udaljenosti, razaznala je likove na njoj.U sva četiri kuta bijele svile bilo je crveno srce, a u sredini se kočilo srce probodeno mačem.Ona nesvjesno napuni oružje koje joj je dao nijemi Englez u prvim trenucima napada. Bila je to njemačka puška na čijem su kundaku bili urezani prizori iz lova. To lijepo, ali teško oružje bilo je opterećeno i kutijom za tanad i s nekoliko barutnih naboja, što je povećalo težinu, ali je omogućilo brže punjenje.Mogla je opaliti nekoliko puta prije no što ju je Lymon White opskrbio streljivom i nizom napunjenih mušketa. No nije imala vremena odabrati neko lakše oružje.Neki plemić pojavio se na obranku brežuljka i počeo se spuštati prema njima. Nije bio naoružan. Bio je to časnik odjeven u sivu tuniku s bijelim križem.Ona prepozna grofa de Lomenie-Chamborda.

36.

KRAJ GROFA DE LOMÉNIE-CHAMBORDA I UNIŠTENJE WAPASSUA

Čvrsto je držala pušku i promatrala kako se približava. Kako je napredovao, tako se pojačavala i njezina napetost. Bojala se pustiti ga da priđe, a on je ipak njezin prijatelj. Kad je prišao dovoljno blizu da ga može čuti, viknula je.- Stanite, gospodine de Lomenie. Ne idite dalje... ili ću pucati. On posluša i pogleda prema njoj. Prepoznao ju je, ali se činilo da ne vjeruje svojim očima. Zakoračio je naprijed, ali ona ga opet zadrža.- Ne mičite se. Odavde vas mogu dobro čuti. Dugujete mi objašnjenje.Nije ga htjela pustiti u utvrdu; htjela je držati ga na nišanu. Promjena zastave na vrhu tornja bila je objava rata i on će morati objasniti svoju ulogu u tome.Nije znala što se dogodilo s braniteljima velike utvrde. Ako ga pusti da pregovaraju, svašta bi se moglo dogoditi. Dok bude razgovarala s njim, njegovi vojnici i saveznici mogli bi po njegovim zapovijedima napasti malu utvrdu. Lymon White ne bi je mogao sam obraniti. Kad bi pao posljednji bastion obrane, stanje se više ne bi moglo popraviti.- Gospođo de Peyrac?- Gospodine viteže? Vidjela je da je blijed kao smrt. Ništa nije govorio, pa ona reče:- Slušam vas.- Draga Anđeliko, predajte se.- Zašto? Kome?- Božanskom zakonu. Onima koji su primili blagoslov da mogu biti njegovi zaštitnici.- Ubrajate li i novoga guvernera i njegovu ženu među zaštitnike božanskog zakona?Izgledao je zbunjeno.- O kome govorite?Činilo se da ne zna da Nova Francuska ima novoga guvernera.- Dakle, ako vas ne šalje taj zlokobni pajac ni njegova demonska žena... onda vas šalje on - reče ona dok su joj oči blistale. - On vas je poslao da izvjesite njegovu zastavu, on, koji je i u smrti ostao naš zakleti neprijatelj. A vi ste njegovo poslušno oruđe.- Anđeliko - viknu on - kad biste barem shvatili!...

On koraknu naprijed.Ona se pomaknu u sjenu bedema i dalje ga držeći na nišanu.- Ne približujte se! On se zaustavi.Počeo je blago govoriti, kao da pokušava ublažiti njezin gnjev. Rekao je da je bio na pohodu već mjesec dana kad su ga obavijestili da se Irokezi nalaze u području Kennebeca.Zato je, prolazeći kraj Wapassoua, dobio nebesko nadahnuće koje je riješilo ključna pitanja koja su ga mučila dugim mjesecima.- Shvatio sam da je došao čas da obavim misiju pred kojom sam dosad uzmicao.- Razumijem! Iskupiti se za nedostatan napad na Katarunk... A niste mislili da time napadate mene i moju djecu.- Nisam mogao pomisliti da ste ovdje. Vi i gospodin de Peyrac nijednog ljeta niste bili ovdje.- Pa ste došli poput tata! Opet kao u Katarunku!Nije ju htio slušati i nastavio je govor kako bi dovršio svoju misiju koju je shvaćao kao svoju kalvariju.- Gospođo, poći ćete s nama sa svojom djecom i slugama. Iz Wapassoua ćemo otputovati u Francuski zaljev i potom u čudesnu zemlju Akadiju. Godišnje doba još će nam to omogućiti.- Vi mislite da ću vam ja predati naša naselja na Kennebecu i Penobscotu te vam tako otvoriti put prema Gouldsborou?- Prijateljice moja, vi ste žena, čarobna žena, ali ipak samo žena. Morate shvatiti. Ni vi ni vaš suprug ne možete razmišljati poput sveca. Sebastien d'Orgeval na samrti nam je pokazao put i istinu. Sumnja i istraživanje drugih putova vode u krivovjerje, u zaborav onoga što je zabranjeno, u grijeh. Moramo šibati zlo.- U zabludi ste. Zlo nije ondje gdje mislite da ga vidite. Vi ste naš prijatelj i to ste oduvijek bili.- Bio sam slijep poput Adama. Vi ste bili moje iskušenje. Prekasno sam to shvatio. Ali, predajte se, gospođo. Bit će vam oprošteno.- Vi ste ludi. Sve što ste rekli lažno je i vi to znate! Viteže, dođite k sebi! Probudite se! Žena koja je vaše iskušenje nije ovdje. Ona nije ovdje. Vi ste izdani. Izdali ste sami sebe. Priberite se... Povucite svoje ratnike. Okupite svoje domoroce i pustite nas na miru.Možda je pogriješila što je dodala i ovo:- Wapassou vam ne pripada i branit ću ga do posljednjega daha. Ovim svojim postupkom prekršili ste mirovne ugovore i kraljevu riječ.On se ukoči, kao ošinut.- Sva zemlja pripada Bogu - reče on povišenim glasom - i trebaju je zaposjednuti oni koji se pokoravaju njegovim zakonima. Kazano je: »Tko nije sa mnom, taj je protiv mene«.Činilo se da je postao žrtvom vrtloga proturječnih misli i gnjev je izobličio njegovo lijepo lice.- Vi ste bili iskušenje - ponovi on. - Nisam to htio shvatiti, jer na početku sve izgleda slično. Vječna tragedija. Žena koja uvijek zavodi u bludnju muškarca koji je čuvar Božjih zakona i Božje volje. Trebao sam se toga sjetiti i ne zaboraviti da je Adam podlegao tom zavodničkom glasu iza kojega se krio grijeh.Anđelika iznenada osjeti zamor u rukama koje su držale tešku mušketu. Nije dovoljno vježbala tijekom godine. Grčenje ramena nanosilo joj je oštar bol koji se prenosio na vrat i mišiće lica što su se napinjali dok ga je držala na nišanu.Iza mušice nišana vidjela je tog muškarca odjevenog u sivu tuniku s bijelim križem na grudima, poput znaka njegove mistične ludosti, muškarca koji je nastavio polagano napredovati i izgovarati riječi koje je smatrala poremećenima... pa čak i glupima.»Ponajprije glupima« - zaključi ona i poželi kriknuti od ogorčenja.

Poznavala ga je kao bliskog prijatelja, preobraženog prosvjetljenjem i istinom, prijatelja koji ne oklijeva napustiti stare putove i pokušati uvidjeti i druge vidove zaboravljene poruke.Gdje je sad njezin prijatelj iz Quebeca koji je tako kreposno položio svoje usne na njezine u guvernerovu vrtu?Taj Malteški vitez, časnik i plemić, vodio ju je u propast zbog takozvanih vjerskih arkana koje su zapravo politička igra ratova i beskrajnih pokolja. Fanatični isusovac lišio ga je duše i zavladao njegovim srcem.Shvatila je da je sad gleda drugim očima, očima mrtvog isusovca, a protiv te vizije nije imala nikakvih argumenata.On opet zakorači naprijed.- Stanite! Stanite! - zaurla ona. - Ne približujte se!Ona se uspravi, obuzeta ludilom poput njega, prožeta očajem pred prikazom svog prijatelja koji je dopustio da ga obuzme tuđa volja, koji je stupio, a da to nije ni znao, u redove demonske isusovčeve suučesnice Ambroisine koja je došla na kanadsko tlo. Koračao je s licem ozarenim blagošću dok ga je molila da stane. Uspravila se puna boli i gnjeva, zastrašena svojom nemoći, uplašena pomišlju da bi se mogla predati; vidjevši da njezina volja za otporom slabi, uhvatila ju je panika. No shvatila je da bi predaja značila gubitak svega; time bi prepustila sebe i svoju djecu na milost i nemilost i izdala bi Joffreya koji se bori za njih u Francuskoj i računa na njezinu snagu, računa da ga neće izdati, što bi mu zadalo strahovit, posljednji udarac, a zadala bi ga ona sama.Napokon su uspjeli u tome. Uspjeli su uništiti čovjeka boljeg od drugih, njezinu ljubav, njihovu ljubav koja ih vrijeđa.Uspravila se puna prkosa, kao da se bori protiv mutnih obličja nevidljivih čudovišta koja su se rodila iz njegovih riječi, čudovišta koja je poslao da je razoružaju i ušutkaju, te kriknula glasom koji je odjeknuo do obzorja:- Varate se! Zmija nije ovdje! Ona je tamo odakle dolazite... Zarobila vas je svojim lancima. Osvojila vas je, gospodine de Lomenie. I guši vas... Guši vas!Shvativši da se u svom bijesu izložila pogledu nekog skrivenog strijelca, ona se pomaknu u sjenu zida i iznova stavi pušku na rame, osjećajući na licu reljef urezanih prizora koji ju je žuljao, ali uživala je u njemu kao u odjeku svoga gnjeva. »Oružje moje, nemoj me izdati! Imam samo tebe.«- Ni koraka dalje, viteže. Ili ću vas ubiti.Ne poslušavši je, nastavio je koračati prema njoj kao da je ne vidi... ili kao da vidi samo nju.Ona opali.

Ležao je na travi i činilo joj se da će joj to nepomično tijelo stalno ostati pred očima. Ležao je, a ona ga je ubila, njihovog prijatelja, Malteškog viteza koji ju je tako tužno napustio pred smrt. Njegovo vitko tijelo izvježbano za ratnički zanat i molitve u svom posljednjem snu odavalo je dojam blagosti i elegancije.Noć se spuštala i u prigušenu svjetlu zalazećeg sunca koje je isticalo svjetlo i sjene ona je kraj njegova beživotnog tijela razaznala mrlju krvi.Gledala je zatravljeno. Nije više osjećala bol u rukama, zaboravila je čak i da se nalazi u utvrdi od balvana.Ruka nijemog Engleza vrati je u stvarnost.On joj znakovima objasni: »Nema više nikoga. Povukli su se u veliku utvrdu.«- Vratit će se noćas - reče ona.On potvrdno kimnu, a lice mu je kazivalo da, nažalost, postoje veliki izgledi da će noću pokušati opet napasti. Ona se prisjeti što je naučila za čarkanja u Katarunku: krštenih Indijanaca valja se više bojati nego nekrštenih jer se ne boje boriti noću.Promotrila je miran krajolik na koji se spuštala noć.Večernji povjetarac zapahnuo ih je mirisom paljevine.

I dalje je vidjela obris kule u Wapassouu.Ako su se opsjedatelji povukli u utvrdu, to dokazuje da se radi o ograničenu pohodu usmjerenom na kratak i konačan napad na strana naselja oko obala Kennebeca i Penobscota.No njihov vojni vođa je ubijen, a on je možda bio jedini časnik sposoban voditi pohod.Anđelika i nijemi Englez nisu znali što će se dogoditi uslijed te smrti pa njihova budnost nije slabila cijele te noći.Anđelika nije htjela spavati. Ostavila je nijemoga na straži i otišla vidjeti kako je djeci. Spavala su u velikom krevetu, nakon što su se najela borovnica i pogačica koje im je dao White. Provjerila je zalihe. Potom je pogledala bočice s alkoholom i pronašla rakiju klekovaču koju je White sam pravio i potegnula dugačak gutljaj. Uzela je streljivo i pištolje, a također i sačmu, bude li trebalo pucati iz topića.Najavljivala se noć bez mjesečine. Nebo je bilo tamnoplavo i čisto, bez magle, te se još moglo nazreti ubijenog muškarca kao crnu mrlju u obliku križa koja je predstavljala tijelo viteza de Lomenie-Chamborda.Englez je sišao u prizemlje, stao kraj vrata i stao nadzirati sve smjerove mogućeg napada.Nakraju je sve utonulo u mrklu tamu. Anđelika je ostala na straži, okružena oružjem; ostavila je štapin da gori, spremna na sve, ne želeći gubiti vrijeme na paljenje baruta bude li potrebno. Bojala se da je štapin za paljenje topića previše vlažan.Noć se vukla prema ponoći. Stojeći na straži, s prstom na otponcu puške, ne misleći ni na što, Anđelika je osjećala kao da se približava nepredviđeni neprijatelj, ali kao da ih napada iznutra, kao da je to otrov u žilama.Preobrazila se, pretvorila u kamen, u kip od soli.Nije znala što joj se dogodilo.Nešto joj se spusti na ramena, a ona zatetura i stropošta se na pod.Blijedi žuti plamen iza nje bacao je sjenu. Nije bila svjesna da je tako iscrpljena. Lice nijemog Engleza ukazalo joj se kao da je okrunjeno aurom blistave svjetlosti. Činilo joj se da sanja. Nešto joj je govorio znakovima, mičući nijemim usnama između kojih je zjapila crna praznina. Pokazivao je prstom prema nebu. Preporučuje li joj da se uzda u nebo?Prije će biti da je upozorava da opasnost dolazi odozgo.Vidjevši da ne razumije, promijenio je pristup: prinio je svijeću mušketi koju je držala u rukama. Nije osjetila vrućinu, već samo toplinu koja joj je zadala nepodnošljiv bol te je shvatila u kakvom su joj stanju prsti, obamrli i zalijepljeni za čelik. Shvatila je nijemu poruku: svojim prstom podignutim prema nebu htio joj je pokazati što se spušta s neba za vedrih noći.- Hladnoća!Nakon jesenjeg dana koji je prije nekoliko sati blistao jesenjim vatrama i bojama, hladnoća će se spustiti poput elementarne nepogode.Anđelika se povila pod težinom krzna kojim joj je Lymon White zaogrnuo ramena da se ne bi smrznula od glave do pete.Toplina njegova ognjila potjerala joj je krv žilama; oprezno joj je odvojio ruke od oružja i navukao joj krznene rukavice.Kad joj je krv prokolala utrnulim rukama, htjela je vrištati.Znakovima joj je naznačio da je u prizemlju zapalio vatru i dobro pokrio djecu u velikom krevetu.U zoru je noć ustuknula pred visokim zidom svjetlucave magle. U podne se magla nevoljko povukla kao da žali što otkriva pogled na zeleno polje koje će uskoro osmuditi mrazovi, a ona vidje da je tijelo viteza de Lomenie-Chamborda nestalo.Dakle, potražili su ga pod okriljem noći. Nedvojbeno ih je zbunila smrt njihova pukovnika, dolazak hladnoće i otpor protivnika u utvrdi te nisu htjeli produžavati napad i otišli su. Poslije podne se gusta magla vratila poput neprijatelja i zatvorila se oko njih, sakrivši sve. No malo je otoplilo i zalepršale su velike pahulje snijega.

Sutradan se opet spustila magla, a snijeg je prekrio sve.Napadao je gotovo do krova malene nastambe te zameo vrata i prozore.Anđelika i nijemi proveli su noć izmjenično stražareći i čisteći snijeg, jer su nanosi snijega prijetili da će zatrpati krov. Potom su od kora i koža načinili drugi krov nad bedemima.

Kanađani se povlače u samoću na svoj način, tiho poput daha.Dvoje stražara nisu ništa znali, nisu ništa shvaćali kad se prigušeni ružičasti sjaj rasprostro nebom s kojeg je padao gust snijeg.Bilo je to usred noći i Anđelika je pomislila da je to zora. No ružičasto svjetlo se naglo pojačalo i obasjalo snijeg.Napokon je shvatila da je to jarko svjetlo na drugoj strani brežuljka odsjaj golemog požara koji je te noći progutao veliku utvrdu Wapassou.Gnjev vjetra podjarivao je plamenove, a obilan snijeg možda bi ih mogao ugasiti. Koliko će sati trajati taj požar?Anđelika i Englez su u snježnoj oluji bili prisiljeni napustiti krov jer ga više nisu mogli braniti od snježnih nanosa.Prolazeći kroz otvor, noseći oružje sa sobom, imali su dojam da se spuštaju u zemljina njedra jer je površina postala nenastanjiva.Kad su se vratili u tišinu, toplinu i svjetlost utočišta koje nije bilo izloženu bijesu elemenata, njihova noćna mora bila je gotova. Troje djece igralo se s nasmiješenim Lymonom Whiteom.Kad su se Anđelika i Lymon White usudili izići iz skloništa, već je bilo prekasno.Snijeg je zameo spaljene ruševine i spriječio pristup do njih. Led je prekrio polja, a potom ih je snijeg glačao.

Jednog dana u studenom kad se magla raspršila, Lymon White stavio je par krplji na leđa, uzeo skromnu količinu hrane, pušku i dosta streljiva. Objasnio je Anđeliki da će otići na jug i pokušati se probiti do rijeke Kennebec i prenijeti vijest o nedavnim događajima, a potom je otišao iz male utvrde. To još nitko nikad nije pokušao u to doba godine. Usprkos svemu, ona se nadala.Vrijeme je prolazilo. Dani su se skraćivali, a noći su postajale sve dulje i hladnije. U kratkim razdobljima vedrine provjeravala je zamke i pokušavala puškom uloviti neku divljač, ali uzalud. Oluja se uvijek ponovno vraćala. Gorčina i sjećanje na uništenje Wapassoua izblijedjeli su u njoj, a zamijenila ih je samo jedna muka.Bila je zarobljenica zime, zajedno s troje male djece, a ako im nitko ne pritekne u pomoć tijekom sljedećih nekoliko tjedana, svih četvoro će u toj zametenoj utvrdi umrijeti od gladi.Snježna oluja je hučala kao da podsjeća da se paklena bića ponekad spuste na zemlju. Kad će doći arhanđeo da nadvlada niz nesreća koje je prouzročila demonka?

DEVETI DIO

ARHANĐELOVO PUTOVANJE

37.

CANTOR DE PEYRAC OPRAŠTA SE SA LJUBAVNICOM I SUOČAVA SA GUSARIMA

Arhanđeo je bio na nekoliko koraka od demonke u kraljevim odajama.Razdvajao ih je zid od tapiserije, otvorena vrata u uskom prolazu, samo dva-tri koraka. Ljetopisi govore o damama koje su posjećivale salon gospođe de Maintenon i salu za bilijar u kojoj je kralj igrao svake večeri.Mlad paž uveo je dame koje su zašuštale bujnim haljinama. Jedna od njih otkrila je lice.Dva pogleda su se susrela: jedan smaragdni, a drugi zlatni. U sjeni versailleskih labirinata osjetio se slani zrak izgubljene američke obale, miris ribe koja se suši na suncu, čuo se glas žene koja urla nad tijelom probodenim harpunom: »Zalile! Zalile! Nemoj umrijeti!«»To je ona, siguran sam u to« - pomislio je Cantor de Peyrac.U dvorskom vrtu dao je zlatnik lakaju koji se zatekao ondje.- Želim ime žene koja je prošla pokraj mene.Lakaj ga nije znao, ali to malo bogatstvo ga je potaknulo da sazna te se vratio za manje od minute i prišapnuo na uho velikodušnog paža: - Gospođa de Gorrestat.- Tko je njezin suprug? Koja mu je titula? - odvrati paž i stavi mu drugi zlatnik u dlan.Taj put lakaj je napustio svoju dužnost nositelja baklje i nije ga bilo cijeli sat vremena; procijenio je da će ga prijekori koje će time zaslužiti stajati manje nego što će zaslužiti u službi toga mladoga plemića.Prije no što je kralj završio igru, sluga se vratio i prišapnuo Cantoru sve što je uspio popabirčiti.Ta dama je supruga guvernera Nivernaisa koji je nedavno stigao u Versailles po kraljevu pozivu. Proširile su se glasine da očekuje važnu službu. Njegova supruga, plemenita gospođa, diskretna i ugodna, svidjela se gospođi de Maintenon i ona ju je primila među svoje dvorske dame, a to je najbolji način da se dođe u blizinu Kralja Sunca.Saznao je da se par priprema za putovanje u Le Havre, odakle će otploviti u Kanadu, gdje je gospodin de Gorrestat postavljen za guvernera.Sljedećeg dana saznao je da je ona »udovica« starog Parysa i da se preudala za gospodina de Gorrestata.Sve je počinjalo iznova.Ako se želi opskrbiti za hitno prekomorsko putovanje, Cantor će morati uteći se posljednjem sredstvu. Ne smije gubiti ni dana, ni sata.Pohitao je svojoj ljubavnici, gospođi de Chaulnes. Kad joj je došao, bila je nemirna jer već dva dana nije vidjela svog mladog ljubavnika. Ne želeći joj odati razloge svoje nagle odluke, Cantor joj najavi da mora hitno otploviti u Novi svijet i da mu za to treba dvadeset tisuća livra.Gospođi de Chaulnes učinilo se da se svijet raspada. Kriknula je, a odjek toga krika nije se stišavao jer bi bez njega bila okamenjena od ogorčenja, tuge i bolne požude. Bio je to krik ranjene zvijeri.- Ne! Nikada! Ne napuštajte me! Uvrijeđeno ju je pogledao.- Zar ne znate, gospođo, da ništa ne traje vječno? Moramo brati plodove i uživati u njima dok su nam dani. Vi ste to dobro znali kad ste pristali da vam budem ljubavnik. Ništa nije vječno na ovom svijetu. Moram otići.Zamišljala je kako jezdi putevima, kako ga napadaju razbojnici, kako se utapa...- Ali, zar na more? - uzdahnula je.On se nasmijao.

- More? To nije ništa. Nekoliko dosadnih tjedana na krijestama valova, u sanjarenju, u pjevušenju; to je samo pitanje strpljivosti.Njegova blistava mladost u njoj je nadahnula žaljenje što nije tako vedro gledala na život kad je bila u njegovim godinama.- Želiš joj se pridružiti? Onoj malenoj životinji u šumi? Cantor se namršti i sjena mu prijeđe preko lica.- Nisam siguran da ću je naći - reče on zabrinuto.- Je li te dozivala?- Ne znam...- Nemoj razljutiti kralja.- Moj brat će to srediti.Izmjenjivali su riječi dok je gospođa de Chaulnes otvarala kovčege i sanduke te davala Cantoru zlatnike koje nije čak ni brojala.- Neću te pustiti da odeš...- Gospođo, nije riječ o onome što vi želite.- Ali što se dogodilo? Je li u opasnosti tvoja obitelj u Americi?- Još gore!Ona položi glavu na njegovo rame i pusti da joj poteku suze.- Lijepi moj plemiću, recite mi barem... koga ćete sad rasjeći mačem?- Samo zlo!On se uspravi, a ona se odmaknu. Vidjela ga je kao kroz izmaglicu.Htjela je zadržati ga, sjećati se njegovih kretnji, njegovih rijetkih osmijeha, njegovih mudrih riječi. »Gospođo, zar ne znate da ništa nije vječno...«- Hvala! - doviknu on. - I molite se! Molite se za mene! On potrča prema vratima.- Ne! Nećete otići tako... bez pozdrava!On se zbunjeno vrati i zagrli je. Dok je bila u njegovu zagrljaju, znala je da je on muškarac, muškarac koga je željela sresti u zori svog života. Iz dana u dan sanjala je o životu s takvim čovjekom.- Pričekajte, dragi moj... Odjednom mi je još nešto palo na pamet. Dat ću vam dva dijamanta iz svojih naušnica i bisere iz ogrlice; moći ćete ih prodati.Predala mu ih je i sklopila oko njih prste njegove šake kao da su ti dragulji njezino jadno srce. On joj poljubi velikodušne ruke koje su stiskale njegove šake.- Hvala vam. Hvala. Napisat ću bratu da vam što prije vrati dug.Ona uzdahnu, a suze su joj tekle niz lice.- Ne. Zadržite sve. Jedan dio mene ostat će s vama.On pade na koljena pred njom, kao na prvom sastanku, i obuhvati je oko struka. - Prijateljice draga, budite blagoslovljeni!Cijeloga života čuvat će uspomenu na te mlade ruke koje je grle oko struka i njegovo mladićko čelo u njezinu krilu.To blago ponijet će i u grob.Samo će njega čuvati, to jedino blago svoga života.

Cantor de Peyrac brzo je stigao u normandijsku luku Havre de Grace.Brod na koji se ukrcao privremeni guverner Nove Francuske, njegova supruga i pratnja isplovio je prije dva dana. Sad se mogao samo nadati da ih je oluja koja je zavladala La Mancheom odbacila do obala Gaskonje i tako dala Cantoru vremena da nađe brod kojim će poći u Ameriku. To se pokazalo teškim. Ribarske flotile koje su i prevozile putnike u Novu Francusku već su bile zajedno otplovile. Napokon je pronašao brodić koji se radi nužnih popravaka duže zadržao u luci. Bio je to »carinski« brod, ali Cantor je saznao da je kapetanova namjera da uplovi u Rijeku svetog Lawrencea te je ponudio dobru cijenu da bi se ukrcao na brod. Imao je dovoljno iskustva na moru da shvati da je to orahova ljuska s najnužnijom posadom,

ali to je posada vještih mornara koji su više na moru nego na kopnu: oni će moći potjerati tu ljusku brže nego brod od tristo tona s dvadeset pet topova.Po licima mornara odmah je shvatio i da su njegova pojava i njegovi zlatnici potaknuli pomisli da ga okradu i ubiju.Druge noći putovanja dvije siluete prikrale su se njegovu ležaju u brodskoj kuhinji, nagnule se nad izduženi obris tijela, a dok su noževima udarali u nj, uspavala su ih dva udarca s leđa.Potom je Cantor de Peyrac probudio kapetana i zamolio ga da ga otprati i utvrdi da su mu htjeli nauditi, a njihova žrtva bila je samo lutka načinjena od posteljine i krpa.- Kapetane - reče on - držim da ste častan čovjek i da niste imali udjela u ovoj uroti, ali čudim se da se ne brinete za dobar glas ovog broda kad već znate kakva je posada na njemu. Ja sam u vašim rukama, ali i vi ste u mojima. Predlažem vam razmjenu. Dat ću vam pola ove vrećice pune zlata ako stignem živ na kanadsku obalu. Ako me ubijete, dobit ćete sve, ali ćete to morati podijeliti sa svojim razbojnicima, jer će vam inače dani biti odbrojani. Osim toga, svojoj obitelji sam javio kojim brodom putujem. U koji god dio svijeta da se sakrijete, ljudi moga oca će vas pronaći i prerezati vam grlo. Neću vam odati njegovo ime da me ne biste pomislili oteti i tražiti otkupninu.Uto se jedan od mornara koje je Cantor vezao uspio osloboditi i pritekao je u pomoć kapetanu, naoružan nožem. Cantor se okrenu, povuče pištolj s boka i ispali hitac u njega.- Ubili ste jednog mog mornara - reče kapetan promotrivši leš kao da ne vjeruje svojim očima.- Tko ne može ubiti, ne može ni živjeti - odvrati njegov mladi sugovornik. To je istina koju mi moj stariji brat ponavlja svakog jutra, a njoj nas je poučio primjer našega oca. Neka vas to uvjeri u ozbiljnost mojih riječi. Dobro razmislite. Polovica zlata koje nosim sa sobom u razmjenu za moj život ili sve zlato i moj leš, ali ne biste dugo uživali u mom blagu, a i vaša mornarska banda bi vrebala priliku da vas ubije i opljačka. Zato me zaštitite od tih razbojnika. Primijenite svu svoju moć i autoritet koji imate nad tim ljudima, jer ovdje ste jedini gospodar osim Boga.Predosjećaj mladog moreplovca pokazao se točnim. Carinski brod je pokazao vrline psa mješanca nadmoćnog rasnom psu; izbjegavao je oluje, udare vjetra, gusare i bonace te je prevaljivao put velikom brzinom.Bio je to lak prelazak oceana, jedan od onih koji izazivaju mornarsku dosadu.Plavokosi mladić oslonjen leđima o ogradu svirao je grčku pastirsku frulu, satima promatrao more te i dalje iskušavao razbojnike koji su se htjeli manje izravnim putem dočepati njegova blaga. Poslali su mu čovjeka iz Dieppea kojeg su zvali Leon Musliman jer je deset godina bio zarobljenik u Alžiru; kod barbara je naučio nositi turban i voljeti mladiće.Umiljati osmijeh koji je uputio Cantoru približivši mu se, ukočio se kad je osjetio vršak bodeža na bedru.- Što želiš od mene? - upita plavokosi mladić.Čovjek s turbanom pokušavao se sporazumjeti s njim. Cantor ga je držao jednom rukom, a vrškom bodeža nije mu dopuštao da diše.- Poznaješ li brodsko pravilo: »prekršaj - kazna«? Kako se zove ono što mi kaniš predložiti?Cantor izrecitira jednoličnim glasom:- Prekršaj: sodomija; kazna: zadaviti i baciti u more ili iskrcati ga na pusti otok bez vode...- Naš kapetan zatvara oči pred takvim igrama...- Ja ću zatražiti da ih otvori. Platio sam mu za to.Siroti »musliman« odustao je i javio svojim drugovima da nije mogao ništa učiniti. Nije uspio čak ni vidjeti vrećicu sa zlatnicima. No zato je u mladićevu poluotvorenu kaputu vidio pravi arsenal. Dva pištolja, bodež i sjekiricu poput onih koje imaju

Indijanci. Imao je još i mač u koricama, a u svakoj čizmi zacijelo mu je skriven po jedan bodež. U nastavku putovanja sve je bilo mirno. Prevalili su pola puta i sve su se više približavali velikom američkom kontinentu.

38.

CANTOR SE UVUČE U URŠULINSKI SAMOSTAN

Na Newfoundlandu je saznao da je brod na kojem plovi guverner sa svojom ženom i pratnjom produžio prema Quebecu kao što je bilo predviđeno. Nije se govorilo o osobama koje su se iskrcale i pošle prema Francuskom zaljevu.To je umirilo njegovu zabrinutost za obitelj.U Tadoussacu je sišao s brodića, plativši prethodno kapetanu. Ispunila ga je radost što se vratio u zemlju u kojoj se može osjetiti miris vatre, krzna i bočate riječne vode, a to ga je blažilo nakon toliko dana u slanoj vodi i zraku. No voda će ipak biti pomalo slana sve do Quebeca. Uživao je u bliskim prizorima prirode i nije težio sresti ljude. Svježa izmaglica koja je najavljivala jesen dopustila mu je da drži ovratnik kaputa na licu, a na brodovima koji su ga vozili uz Rijeku svetog Lawrencea provodio je najviše vremena spavajući sa šeširom na nosu.Kad je ugledao Orleanski otok, znao je da je učinio sve što je mogao da ostane nepoznat i da će moći čuti »kako vjetar puše«. Saznao je kako je Quebec primio privremenoga guvernera i njegovu suprugu koja je primijenila sve svoje dobročiniteljske čari da bi osvojila glavni grad. Oboružan oprezom, sad je gledao grad drugim očima.Zvono je zazvonilo.Prisluškujući razgovore prolaznika, saznao je da su pokopali gospođu Le Bachoys.Srsi mu prođoše duž leđa sve do korijena kose.Zločini opet počinju.Stojeći kraj katedrale opazio je povorku sprovoda. Odjeveni u crno, ljudi su polagano hodali i pjevali psalme. Sitna kiša skrivala je vrhove drveća i krovove kuća. Divlje trešnje imale su boju krvi. Jesen je već stigla.Skrenuo je nadesno i prešao preko trga, i dalje skrivajući lice ovratnikom kaputa i seljačkim šeširom koji je kupio na putu i koji ga je bolje štitio od sunca, od kiše i od radoznalih pogleda.Krenuo je ulicom Petite-Chapelle. Gostionica Izlazeće sunce bila je zatvorena. Sa mokrog znaka curile su kapi kiše.Htio je posjetiti gospođicu d'Houredanne, ali činilo se da je njezina kuća pusta. Lavež psa ukazivao je da tu žive samo engleska služavka i pas.Nastavio je tim putem jer je znao da je tu svake zime pustošio njegov proždrljivac. »Pojavit će se kad se približim...«Grad je bio nekako nestvaran. Kuća de Ville d'Avraya bila je tu, kao i brijest, kao i logor Hurona s wigwamima od kore drveta. Ali to su bile samo kulise.Činilo se nemogućim da je tuda prolazila njegova lijepa majka, a pratila su je djeca, domoroci i velika gospoda koja su se svim srcem trudila da im ona uputi barem jedan osmijeh ili neku riječ.Sve je bilo izbrisano. Bilo je to poput tužnoga sna punog tajni i prijetnji.Vidjevši da se pramen dima diže iz dimnjaka markizove kuće, on preskoči preko ograde, prijeđe preko dvorišta i pogleda kroz prozor velike dvorane u kojoj je gorjela vatrica u kaminu. Ugledao je markizovu sluškinju - onu koja se protivila kad je čula da će morati služiti nekoga drugog, a ne markiza - kako glača srebrninu kao da će sutra u toj napuštenoj kući prirediti svečanu večeru za plemenito društvo.On pokuca.Odmah ga je prepoznala i nije se zbunila.

- Ha! Otkud vi u ovo doba, dječače moj? Jeste li doveli cijelu obitelj?- Ni slučajno! Ali donosim vam vijesti od vašega gospodara koga sam više puta vidio u Versaillesu kod kralja.Da bi razotkrio licemjerje plemića i njihovu izvještačenost, Cantor je sklapao saveze s običnim ljudima. Sobari, kočijaši i sluge šute, ali to ne znači da ne misle. Ta žena kojoj nije znao ni ime ni prezime u trenutku mu je bila bližom od svih ljudi njegova položaja.Kakvo je olakšanje moći govoriti otvorena srca i bez previše riječi! Izraz lica, uzdah, slijeganje ramenima - to kazuje mnogo i iskreno.Nije ni pojeo juhu kojom je poslužila mladoga gladnog putnika, a već je saznao da ona ima »svoje ideje« o ženi novoga guvernera, gospođi de Gorrestat, čijem se dolasku raduju sve dame i veličaju njezinu pobožnost i beskrajnu velikodušnost, njezinu uglađenost i uljudnost prema svima. Ali ona, Jehanne Serein, rođena u Kanadi, ima nos i njezin nos joj kaže da se u toj ženi krije opakost i zlo. U životu je često prepoznavala vještice, one prave koje ponekad imaju lijepu vanjštinu.- Mislite što god hoćete, mali moj, ali vrag postoji. Ja se tu nikad ne varam. Ima ga kod nas kao i drugdje. Prisjetite se one gospode koja su činila svetogrđa s crnim kamenom koji je egzorcist morao tražiti križem.- U tom crnom kamenu vidio je nju - reče Cantor.Potom joj je ispričao dugu pripovijest o tragedijama i prokletstvima koja su se odvila jednog ljeta na akadijskoj obali, a koje je začela ta ista žena koju je on prepoznao i slijedio od Versaillesa do Quebeca.Tu dugu priču s mnogo epizoda napeto je slušala sjedeći nasuprot njemu te su tako dočekali noć. Jehanne Serein popratila je priču kratkim napomenama.- Ne čudi me... upravo to će se i sada dogoditi. Grad kao da je poludio. Zato je i umrla Henriette, sluškinja gospođe de Beaumont.Saznao je da su se dogodili neki neobjašnjivi smrtni slučajevi. Nevolje su poput dažda pogađale dobre ljude.Delphine je pobjegla, a Janine Gonfarel, gospodarica Francuskog broda, nestala je.Jehanne se nagnu prema njemu.- Valja saznati što muči sestru Magdalenu otkad ju je posjetila gospođa de Gorrestat. Kažu da se redovnica onesvijestila od užasa kad ju je ugledala.Zvono na katedrali otkucalo je dva ili tri sata u noći, sat najdubljeg sna, a mladi traper i Kanađanka iznenada prekinuše razgovor jer su ih uznemirile promjene u noćnoj tišini.Cantor baci brz pogled prema prozoru i s olakšanjem ustanovi da je zatvorila prozorska krila. Nitko ih izvana nije mogao vidjeti kako sjede za stolom na kojem se velika svijeća već rastopila u voštanu piramidu.Oboje istodobno pomisliše: »Dolaze! Opkoljavaju kuću!«Ona mu glavom naznači da se digne i oni tiho siđoše u podrum. Sluškinja je tu stanovala. Zadivio se kako je brzo navukla noćnu košulju i kapicu kad se začula teška buka u prizemlju i udarci na vrata, praćeni pozivima: »Otvorite!«Glumeći ženu probuđenu iz sna, ona se popela i začula razgovor koji je na trenutke poprimao ton prepirke.Čudio se što brojna skupina koju je osjećao oko kuće nije već upala u nju i pretražila je od podruma do krova.Jehanne se vratila sama, uspjevši očuvati nepovredivost krova svoga gospodara, markiza de Ville d'Avraya.Bio je to onaj nametljivi nadglednik vjerskih poslova u pratnji biskupovih vojnika i izaslanika novoga guvernera, nadglednik koji je bio zadužen da po dolasku broda prijavi moguće skrivene protestante koji žele kročiti na tlo Nove Francuske. Tražio je plavokosog mladića koji se nije prijavio službeniku da bi potvrdio svoju katoličku vjeru.Vjerna čuvarica Ville d'Avrayeve kuće odbila je skinuti zasun i otključati vrata.

- Kakav je to način? Koji vas vrag tjera u ovo doba? Otvorila je samo prozorčić na vratima te nisu mogli prodrijeti u kuću a da ne provale vrata.Nadstojnik za vjerske poslove povukao se, ali prijetio je da će se vratiti.Ona mu reče tihim glasom:- Zapovjedila je ili je on zapovjedio po njezinoj želji da potraže vašeg »proždrljivca« i ubiju ga. Ljudi ga više od tjedan dana traže oko grada na mjestima gdje misle da se odmara.Cantor osjeti da je problijedio.To je doista ona! Ako je i postojala bilo kakva dvojba o identitetu demonke, samo ona može biti tako okrutna prema svima koji su je povrijedili, pa čak i prema sirotoj šumskoj životinji!Je li ga prepoznala u kraljevom predsoblju, njega, Cantora de Peyraca, mladića koji joj se negda odupro, sina žene koju nije mogla pobijediti.- Moj proždrljivac bit će jači od svih njih - reče on gorljivo, misleći na Wolverinesa.- Dakako! - ohrabri ga ona. - Svi znamo da je ta životinja lukavija od čovjeka!Neće mu biti teško izići iz kuće a da ga ne opaze ili zaustave. Sad ponajprije valja posjetiti sestru Magdalenu, a put je slobodan.Bilo bi šteta ne poslužiti se podrumima Ville d'Avraya koji je vodio sporove sa sestrama uršulikama zato što su njegova podzemna skladišta doprla do podruma uršulinskog samostana.Tako se usred noći, prošavši kroz labirint podruma i pećinskih prolaza, Cantor de Peyrac našao u vinskom podrumu uršulinskog samostana i krenuo prema radionici za pozlaćivanje u kojoj je radila redovnica vidovnjakinja.

39.

SESTRA MAGDALENA, U NEMILOSTI, DOBIVA NEOČEKIVANU POSJETU

Ne vjeruju joj. Više joj ne vjeruju.To traje otkad je žena novoga guvernera posjetila uršulinski samostan.Ismijana, osramoćena, kažnjena, sestra Magdalena, malena redovnica vidovnjakinja poslana je u radionicu za pozlaćivanje u kojoj je morala kao pokoru neprekidno raditi; danju nije imala pravo govoriti ni s kim, dok je noću nadzirala smjesu ljepila i crvenila, pazeći da plamičak bude postojan.Htjeli su je lišiti i svakodnevnih pobožnosti, ali tako je plakala da se predstojnica sažalila na nju. - Neka vam Bog pomogne i neka vas nadahne da se pokajete. Priznajte da ste se htjeli učiniti zanimljivom... da ste se htjeli umiješati u politiku koja se nas ne tiče. Dakako da žalimo za gospodinom de Frontenacom, ali vi ste pretjerali u tome.- Majko, rekla sam samo svetu istinu. To je ona koju sam vidjela kako izlazi iz vode... demonka!- Dosta! Ne počinjite opet sa svojom ludošću. To je odavno riješeno. Vaše vizije zadale su nam već dovoljno teškoća. Ne moramo i novoga guvernera učiniti svojim neprijateljem.Ostala je sama i bez obrane, noseći u sebi tešku i zastrašujuću tajnu.Srce joj se sledilo: »Gospode, zar ćeš me napustiti?«Grad se preobrazio i pokazao novo lice.Svi su govorili samo o pobožnosti, skromnosti i milosrđu gospođe de Gorrestat.

Načula je glasine koje su kolale samostanom. U tom koncertu pohvala samo je gospođa Le Bachoys izrekla neskladnu rečenicu koju su shvatili kao objavu rata, vjerojatno uslijed zavisti ili pretjerane vjernosti gospodinu de Frontenacu.Netko je pred gospođom Le Bachoys rekao da prva dama Nove Francuske ima vrlo ljupke kretnje. Gospođa Le Bachoys odvratila je: »I zmija ima vrlo ljupke kretnje.«Sestra Magdalena osjetila je nadu u srcu.Gospođu Le Bachoys smatrali su »grešnicom«, ali pokazala je hrabrost; pokazala je da zna podignuti glavu. Kad bi sirota redovnica mogla potajno razgovarati s njom! Sestra Magdalena uspjela joj je poslati poruku koja se ticala narudžbe za oltar koji su građani Donjega grada htjeli postaviti u župi kraj Beauprea. No malena glasnica vratila se i objasnila joj da je krepku gospođu spopao napad loše probave... i da se boje da su joj dani odbrojani. Dok je rukovala instrumentima u radionici, sestra Magdalena molila je za njezino ozdravljenje. Čula je kako zvono tuče. Govorilo se da je gospođa Le Bachoys previše žrtvovala ljubavi i da će joj se to dogoditi jednog dana. Umrla je.Očaj i užas obuzeli su srce male redovnice.Nije se toliko bojala za svoj život, premda je znala da će se »ona druga« vratiti da je dotuče, koliko se bojala zbog onoga što će se dogoditi u toj zemlji jedva otetoj poganizmu, čemu je i ona posvetila svoj život. To će biti jednako njezinoj smrti.Kako nije već odavno shvatila da se još ništa nije dogodilo? To je trebala reći sucima i ispovjednicima koji su je ispitivali i suočili s gospođom de Peyrac. »Još se ništa nije dogodilo! Zato ne budite tako nestrpljivi da nešto zaključite. Drama u Akadiji što ju je opsjela demonka koja izlazi iz vode tek će se dogoditi. A to više nitko ne očekuje.«Ona kleknu u pustoj radionici. »Bože, smiluj se!«U svijetloj auri vidjela je sliku koja je progoni već godinama, sliku prelijepe nage žene gnjusnih očiju, i drhtala je kao list na vjetru.»Bože, zar nećeš ništa učiniti za naš spas?«Ona iza sebe začu jedva čujan šum.Osvrnuvši se, ugleda arhanđela.

40.

OTKUPITELJSKA PORUKA ARHANĐELA

Bog se smilovao.Pred njom je stajao arhanđeo iz njezine vizije, isti onaj koji joj se prikazao naoružan mačem i otjerao zle duhove, a čudovište oštrih zubiju kojemu je zapovijedao bacilo se na demonku i rastrgnulo je. Kao što je primijetila kad je prvi put vidjela gospođu de Peyrac, arhanđeo pobjednik vrlo joj je nalik.Val radosti prožeo ju je poput rijeke koja napaja žednu zemlju. Zašto je sumnjala? Zar nije znala da će pobijediti dobro?On krenu prema njoj s prstom na usnama.- Poštovana sestro, zovem se Cantor de Peyrac. Vi poznajete moju majku.Shvatila je. »Dobri Bože, Ti znaš pokazati ljudima kako da služe Tvojoj pravdi i pomognu nevinima.« Bila je tako ganuta, tako zahvalna Bogu da je zaplakala.A potom je opet obuze tjeskoba. Ako je gospođa de Peyrac u Quebecu, u opasnosti je. On odmahnu glavom.- Ne, ne bojte se. Ona je na svom posjedu. Moji roditelji ne znaju da sam se vratio na američku obalu. Došao sam k vama, poštovana sestro, jer sam saznao da je gospođa de Gorrestat krenula u Kanadu.- Dakle... znate tko je ona?- Znam.Usne sestre Magdalene su drhtale. Sklopila je ruke i rekla mu preklinjućim glasom:

- Spriječite je da nekome naudi, gospodine. To je strašno. Nitko mi ne vjeruje.- Nitko. A oni koji znaju, ti šute ili ih je strah. Vlada tišina. Sam sam. Valja šutjeti. Nemojte više nikome govoriti o tome. Došao sam vam to preporučiti i reći vam da sam na putu.- Ali... kako ste ušli?- Tiho - prošapta on. - Ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo. Ne izazivajte njezinu osvetu. Ponizite se. Ispričajte se. Gdje je ona?- Kažu da je sad u Montrealu.- To je ne sprečava da iza sebe ostavlja tragove smrti. Sestro, izbjegavajte bilo koga izvana tko bi vas želio vidjeti. Prekršite i sveto pravilo ako bude potrebno... Da ne bi i vas ubila.- Ne bojim se smrti.- Zabranjeno je omogućiti pobjedu Sotoni - prošapta on - kad znamo da imamo posla s njim. Budite jači od njezinih lukavština. Ja ću pohitati za njom.Njegove oči sjale ju tako toplo i blistavo da je lebdjela u njihovu zračenju. Kad je opazila da je nestao, osjetila je slabost i opijenost koju ponekad osjećaju bolesnici kad počinju ozdravljivati. Još je drhtala, ali odsad će biti jača.

41.

CANTOR TRAŽI SVOG PROŽDRLJIVCA, WOLVERINESA

Cantor otvori vrtna vrata uršulinskoga samostana. Prešao je dvorište i popeo se preko zida.Nitko ga tu nije tražio, a magla u zoru bila je gusta. Sišao je do rijeke Saint-Charles. Ondje je ugledao lovce koji su tražili njegovog proždrljivca. Čuli su se teški koraci, a nejasni obrisi su promicali i međusobno se dozivali. Odgovorio je kao da je član skupine jer ga se nije moglo prepoznati u magli.- Jesu li našli proždrljivca?- Još nisu! Paklena zvijer!Sunce je počelo rastjerivati maglu koja se zgusnula i prešla u laganu kišu.Netko je u daljini poviknuo:- Našli su ga!Cantor pohita, ustreptala srca, s rukom na oružju.Izdaleka mu se ustrijeljeno tijelo životinje duga repa i zlatnožuta krzna učinilo manjim, slabijim i krhkijim nego što ga je zapamtio. »Zar se nije mogao prilagoditi životu u šumi? Zar se nije znao braniti zato što nije bio naviknut na život u divljini? Wolverines...«Ali kad je prišao bliže i vidio životinju koja je ležala na boku, shvatio je. »To je ženka. To nije Wolverines.«Kleknuo je nad mrtvu životinju i pregledavao je.Unatoč crnoj »razbojničkoj« maski oko očiju koja je strašila Indijance, malena »proždrljivica« zatvorenih očiju izgledala je blago. Njezino visoko tijelo s prelijepim dugim repom koji bi svi lovci željeli prisvojiti kao lovački trofej bilo je u nerazmjeru s malenom glavom i kratkom gubicom. Tužno zgrčena usta otkrivala su bjelinu oštrih očnjaka kojima nije stigla ni zaprijetiti, jer su je uhvatili u zamku. Kratke kandže pružale su se ukočeno i nemoćno poput lutkinih ruku.Pomilovao ju je po čelu između malenih, okruglih ušiju.»Njegova ženka! To je bila njegova ženka!«Cantor se uspravi i pogleda ljude koji su šutjeli i šumu u koju su lovci zašli da bi progonili Wolverinesa.»Ubili su njegovu ženku... Još jedan u nizu zločina koji prate demonku. Ali ja sam ovdje, Wolverines, već dolazim.«

Zacijelo je bio ondje ili posve blizu kad se to dogodilo. Vidio je kako su je ulovili, rasporili joj trbuh i njezinu utrobu bacili psima. Nikada to neće zaboraviti.Kad prepozna njega, Cantora, hoće li dopustiti da mu se približi čovjek, jedan od onih koji su ubili njegovu družicu nakon višednevnog lova?Nikada neće zaboraviti. Ni zločin ni one koji su ga počinili; progonit će ih dok ih ne nađe i u smrti, dok ih ne zadavi, dok ih ne rastrga svojim osvetničkim kandžama i otkine im glavu od tijela.Cantor se obazre na ljude koji su ga promatrali. Nitko ga nije prepoznao.Tiho, na obziran i neusiljen način pošao je od jednog do drugog lovca i svakom uručio nagradu te ih zamolio da prekinu lov i zadovolje se životinjom koju su ulovili.- No... Naime... Gospođa guvernerka također nam je dobro platila da uđemo u trag proždrljivcu koji pustoši Quebecom već dvije zime i pravi nam štetu - napomenu jedan lovac. - Morali smo joj obećati da ćemo joj pokazati njegovu kožu kad se vrati iz Montreala.- Kožu? Pa imate kožu. To će je zadovoljiti.I on se neprimjetno izgubi i ostavi lovce da se prepiru kome pripada koža Wolverinesove ženke.Ostatak jutra proveo je hodajući kroz gotovo neprohodnu šumu koju su poljodjelci posljednjih desetljeća potisnuli prema vrhu obližnjih bregova. Ondje se šuma to jače razrasla i proširila se svuda gdje zemlja nije bila pogodna za krčenje i obradu.Nešto mu je govorilo da Wolverines ne može biti daleko od njega, da ga slijedi, da ga promatra. Neprestance je govorio mješavinom francuskih, engleskih i indijanskih riječi. Dozivao ga je pokličima koji su negda bili njihovi.Kad se našao na rubu samotne dolinice, napokon je razabrao nejasnu priliku šćućurenu pod grmom; Wolverines ga je gledao opreznim, ljudskim pogledom. Koliko tuge, ali i koliko radosti je bilo u tim tamnim zjenicama što su se svjetlucale ispod grma ribiza! Iz tih očiju zračila je patnja, ali i sreća.- Oprosti mi - reče Cantor. - Nisam došao na vrijeme. Ali osvetit ćemo tvoju ženku.Razgovarao je s njim sve dok nije osjetio da je među njima ponovno uspostavljena negdašnja veza. Potom se dao u trk prema velikoj rijeci, preskačući grmlje i vičući iz svega glasa:- Pođi sa mnom, Wolverines! Pohitaj sa mnom! Dođi! Pođi sa mnom u Montreal.

42.

TRAGOM HONORINE

LAĐAR PEDRO LEMOINE

Prije no što će se predstaviti ženi za kojom je došao izdaleka, gospođi de Maudribourg, danas ženi novoga guvernera, Cantor je lutao ulicama Montreala. Grad u podnožju Mont-Royala još je bio u znaku velikog jesenskog krznarskog sajma na koji su svake godine dolazila obližnja plemena.Cantor nije nikad bio u Montrealu i osjećao se strancem. Misli su mu se vrtjele oko dva pola: Ambroisine koju valja iznenaditi i postaviti joj zamku, i Honorina koju valja skloniti ako nije prekasno.Dok je tako išao na jednu stranu, pa na drugu, ne mogavši se odlučiti koju će prvu posjetiti, postao je svjestan kako je to nerazborito. Bude li tako besciljno lutao, privući će pozornost. Neki prolaznici već su se okretali za njim. Vijesti se ovdje brzo prenose. Ne smije zaboraviti da ga je gospođa de Gorrestat pokušala ubiti prije no što je otišao iz Versaillesa, a u Quebecu su ga pokušali uhititi, zacijelo po njezinoj zapovijedi.Da ne bi više krzmao, odlučio je poći u Samostan naše Gospe. Nije se zavaravao: njegovo oklijevanje da sazna vijesti o Honorini nije ništa drugo no strah. Strah da je

došao prekasno. Mučio ga je loš predosjećaj. Predobro je poznavao paklensko biće koje je ovaj put odlučio uništiti zauvijek. Došla je u Montreal prije tri tjedna i nije odlagala napad na Anđelikinu kćerku, jer je upravo to bio njezin cilj, pod krinkom službenog putovanja. Nagonski je to znao. Neka redovnica s uzvišenim izrazom na licu primila ga je u predvorju koje je odisalo voskom i upravo ubranim jabukama. Nije se začudio kad mu je rekla da Honorina de Peyrac nije više tu. Kad je u svom zbunjenom objašnjavanju spomenula gospođu de Gorrestat, srce mu je stalo. No s naporom je očuvao mirno lice i kratkim, jezgrovitim rečenicama zatražio podrobnija objašnjenja. Saznao je da je djevojčica nestala, a u svojoj nepokornosti i neposlušnosti već je nekoliko puta pokušala bježati.Gospođa de Gorrestat, koja se predstavila kao vrlo dobra prijateljica gospođe de Peyrac, zanimala se za dijete. Saznavši za njezin nestanak, preokrenula je nebo i zemlju da je pronađe. »Nebo i zemlju! Prije bi se reklo - pakao!« - pomisli on. Ukratko, bilo je dirljivo vidjeti s kakvom je predanošću ta plemenita gospođa, žena čovjeka na najvišem mjestu u koloniji - a to je znak blagoslova, jer su dosadašnji guverneri bili lišeni blagotvornog utjecaja životne družice, a odsad će njezina ženstvenost potaknuti dobrotvorna djela - bilo je dirljivo i ohrabrujuće vidjeti s kakvom je gorljivošću pretražila cijelu pokrajinu da bi pronašla malu bjegunicu i kako je bez posebnih zahtjeva pomogla sirotim redovnicama u njihovoj brizi.Cantor je namršteno promotrio redovnicu i nije mu se svidjela. Upitao ju je može li vidjeti Marguerite Bourgeoys. Sjetio se da ju je sreo u Tadoussacu i Quebecu; nije obratio pozornost na nju, ali učinilo mu se da je ta milosrdna i bodra žena istinska prijateljica njegove majke.Majka Delamare stisnula je usne i rekla da je biskup hitno pozvao u Quebec njihovu predstojnicu, čiji položaj trenutno ona zauzima; možda će čak morati otputovati u Francusku i objasniti pariškom nadbiskupu status svoga reda redovnica učiteljica koje nisu zatvorene u samostanu; naime, to viši crkveni krugovi ne odobravaju.Mladić je otišao zbunjen; u njemu se bijes prema tamošnjim damama miješao sa zabrinutošću za Honorinu i strahom od Ambroisine. Mora je opet započela.Došavši do ograde voćnjaka, krenuo je prema niskoj bijeloj kući na kraju drvoreda u čijoj se pozadini prostirala sivkasta površina rijeke koja se stapala sa sivoplavim nebom. Daleko na obzorju ocrtavali su se obrisi beskrajne američke šume što se jedva nazirala pod maglenom koprenom koja najavljuje mraz. U travi su sjedile djevojčice, jele kruščiće i radoznalo ga gledale. No nad tim nevinim prizorom lebdjela je sjenka prijetnje. U zraku se osjećao dah otrova koji je taj sretan život prožimao grijehom.Kako je majka Bourgeoys mogla prepustiti svoje mjesto takvoj osobi, koja s oduševljenjem govori o tom poročnom čudovištu, Ambroisini? I ona se dala nadmudriti jer je vjerovala slatkim riječima te je tako nesvjesno postala zagovornica zla među tim svetim ženama.Uputivši se duž kestenova drvoreda koji je vodio do velike ceste i skrivao ga od pogleda iz zgrade, iza sebe je začuo kako netko trči za njim. Okrenuo se i ugledao malenu redovnicu koja ga je zadihano pokušavala dostići u svojoj teškoj haljini.- Gospodine, ako sam dobro razumjela, vi ste brat naše male Honorine. Oh, dragi gospodine, nađite je! Što će reći majka Bourgeoys kad se vrati? Prije odlaska naredila je da dijete otputuje s karavanom, po zahtjevu glasnika vaše majke. Ne shvaćam kako su mogli nagovoriti našu sestru Delamare da to ne dopusti...U razgovoru koji se razvio među njima mladić je saznao kako su se događaji odvijali. Ambroisine je iskoristila moć i ugled svoga položaja. Naoružana šarmom kojim je znala pridobiti dobrohotne ljude, ali i podle i tamne duše, zaustavila je sve i preusmjerila tijek događaja u posve suprotnom smjeru koji je odgovarao samo njoj.Ponajprije je odložila Honorinin odlazak. Potom je djevojčica nestala, ali po svoj prilici nije pala u Ambroisinine ruke, jer je ta zapovjedila da je i dalje traže. No možda je to

bila spretna varka kojom je prikrila svoj zločin. Sposobna je za sve. Jednog dana će pronaći maleni osakaćeni leš. Cantorovo srce zadrhta i ispuni se tjeskobom.- Ne usuđujem se glasno reći što mislim - prošapta malena sestra i pritom se obazre na sve strane - ali bila sam sretna kad je malena pobjegla jer mi se ta osoba, žena novoga guvernera, učinila zastrašujućom.- Imate pravo, sestro - potvrdi on. - Iz pouzdanog izvora, iz crkvenih krugova, saznao sam da je ta žena demon.Ona uplašeno kriknu, prekri lice objema rukama i plačući potrči prema samostanskoj zgradi.Cantor je bio bijesan. Zar su te redovnice umno zaostale? Jedna je napustila svoje upraviteljske odgovornosti i otišla na putovanje koje može potrajati i dvije godine, druga se suprotstavila njezinim naredbama čim joj je okrenula leđa, treća se krije u strahu da će je prekoriti bude li pokušala zaštititi dijete... Ali kad je trezvenije razmislio, povukao je svoj prenagljeni sud. Jadne žene! Nije bilo teško prepoznati vrtlog meteža koji ostaje nakon demonkina prolaza.Ali što se dogodilo Honorini?

Došao je do obale i uputio se duž rijeke, ne znajući dobro što da poduzme. Ako se želi sukobiti s demonskim bićem zmijska jezika, mora prvo prikupiti snagu. Pomislio je na Honorinu i na ono što se skriva iza riječi »u svojoj nepokornosti i neposlušnosti već je nekoliko puta pokušala bježati«. Živo je zamišljao priliku djevojčice crvene kose, visoke »kao tri jabuke«, njezino okruglo nelijepo lice nasađeno na lijepi vrat, što je pojačavalo njezin stav prkosa i dostojanstva koji je vidio samo kod nje.Kakva neukrotiva snaga se skrivala u tom malenom biću! Upravo to je navodilo neke ljude da budu grubi i nepravedni prema njoj. A to ponajprije vrijedi za njega samoga, pomislio je gorko. Doista mu se činila nepodnošljivom.I dalje ga je prožimao bijes prema ženama, a kad je pomislio na nepravde koje je stalno trpjela mala Honorina, njegov bijes proširio se na sve koji su se brinuli za nju, a nisu je dovoljno voljeli, a tu spada i on sam. Da, svi su je se htjeli otarasiti. I on je htio kazniti je zbog nečega kad je bio u Wapassouu. Uzrujavalo ga je to zahtjevno i osjetljivo dijete koje je bespravno prisvojilo njihovu majku i oca. Odakle je došla ta djevojčica? Bilo je bolje da ne misli o tome, jer se u njemu rađala želja... da je se otarasi.A sad se dogodilo upravo to! Nitko ne zna gdje je ona. Svi su to htjeli. To je strašno, to je teško breme, preteško za njega. Ona je tako malena i slatka. Gorda je i tvrdoglava, ali bespomoćna. »Dijete je samo dijete« - kažu Irokezi. »Njegova djela ne mogu se uzimati ozbiljno, jer ono nema razuma. Što je odrastao čovjek dužan učiniti za nj? Braniti ga i čekati da očvrsne i urazumi se.«Ali Honorina su istrgnuli iz njezine okoline i bacili je u vrtlog! Sjećao se kako mu je nosila stručke cvijeća i voštila mu čizme da bi mu ugodila. Uvijek ga je voljela. Bio je njezin miljenik. Zašto ju je odbacivao? To mu više nije jasno. Ta ona je samo dijete. Nije smio dopustiti da glupa ljubomora zavlada njegovim srcem. A sad je Honorina nestala; za to su krivi svi, a ponajprije on.Suze mu navriješe u oči. Pokušavao ih je potisnuti. »Poći ću njezinim tragom. Ići ću do kraja svijeta. Naći ću je. Dovest ću je natrag.«Malena Honorina u molitvi. Takva mu je ostala u pamćenju. Otišao je u Quebec k uršulinkama da bi se oprostio od nje, a potom se ukrcao u brod za Francusku. A ona mu je po majci predstojnici poručila da je u kapelici, da moli, da ima viziju... i nije ga htjela vidjeti. Tvrdoglavica mala!On obrisa oči.»Naći ću te, tvrdoglavice!«

Stupao je dalje riječnom obalom. Bio je već prilično daleko od grada; prošao je kraj posljednjih kuća raspršenih u poljima i vrtovima. Slušao je pucketanje trave pod čizmama i cvrčanje kukaca kojih je bilo sve manje jer je ljeto bilo pri kraju.Nagonski je krenuo prema zapadu, u suprotnom smjeru od svog logora pod vrbama koji je postavio na slabo naseljenom rtu otoka gdje je bio samo stari napušteni mlin jer se vlasnik zemlje nije pobrinuo da dovede naseljenike. Sulpicijanci koji su mu prepustili taj dio zemlje već su razmišljali o tome da mu ga oduzmu, ali taj proces se otegnuo, a to područje je dotle bilo utočište za divljač.Cantor de Peyrac se tu iskrcao tog jutra. Vrlo oprezno se približio Montrealskom otoku. Brojnim manevrima zameo je svoj trag, a na kraju svake etape našao se s Wolverinesom koji ga je slijedio obalom. Obdaren instinktom, uvijek je predviđao njegove nakane i dočekivao ga na mjestima gdje je pristajao.Bio je posudio čun kako bi prevezao životinju na otok. Morao je požuriti da ga ne otkriju psi ni stanovnici otoka.Cantor de Peyrac morao je razraditi plan, a prije toga je morao umiriti vrtlog boli u kojem se utapao.Pokušavao je mirno i trijezno razmišljati. Utješio se razmišljajući o svim veselim igrama s Honorinom, tim crvenokosim vražićkom. Zapravo su se sasvim dobro razumjeli. Često bi je podignuo na ramena i skakao kao Indijanci kad plešu ratnički ples i viču »ju, ju, ju!« Jedne večeri punog mjeseca odveo ju je da sluša zavijanje mladih vukova, a prišli su im tako blizu da ih je dobro vidjela.Vjetar donese glas mladića koji je pjevao.

Bilo je lani i bio je svibanj Kad sam pošao u planine. Pošao sam na dug put U zelene gore urođeničke.

Podignuvši glavu, opazio je da je magla prekrila gotovo cijelu rijeku. Otići će naprijed i zadržati se kod Mont-Royala ili će se nekim čudom raspršiti. Jesen je bila kratkotrajno razdoblje jarkih boja.Iz guste magle dopirao je milozvučan glas.

Kad opet procvjeta proljeće I travanjski vjetar nadme naša jedra Vratit ću se u svoju zemlju, Seoce kraj Saint-Sulpicea. Pozdravit ću svoju dragu, Najljepšu od svih...

Iz magle izroni pramac čamca, a potom se pojavi plovilo kojim je upravljao samo jedan mornar, mladić star dvadesetak godina. Cantor odmah prepozna Pierrea Lemoinea, trećega sina trgovca iz Montreala. Najstariji sin, Charles de Longueil, služio je kao poručnik u regimenti Saint-Laurent u Versaillesu. Cantor ga je dobro poznavao, jer su na dvoru pripadali istoj koteriji.Ugledavši jedan drugoga, oni se prepoznaše i radosno pozdraviše. I Pierre Lemoine je kraće vrijeme živio na Dvoru. Unatoč mladosti, bio je iskusan pomorac koji je već vodio brodove na putu preko oceana.- Mislio sam da ste u Francuskoj. Donosite li nam vijesti o našem bratu Charlesu? Nedavno nam ih je donio Jacques, srednji brat koji je došao u pratnji gospodina de Gorrestata, novoga guvernera.Vidjevši da se Cantor namrštio, on doda:- To još ne znači da se slažemo s njim. Znate, malo je šašav. Upleo se u urotu protiv gospodina de Frontenaca. No sve će se zaboraviti kad dođe zima koja je već pred vratima. Niste li i vi došli s guvernerom?- Došao sam da bih pronašao svoju sestricu Honorinu de Peyrac.

Pierre Lemoine privezao je čamac i doskočio na kopno. Bio je krenuo u La Chine, ali je zaključio da je bolje zaustaviti se i pričekati da se magla donekle razrijedi.- Vaša mlađa sestra, kažete? - reče on zamišljeno. - Zamislite, nema ni tri tjedna kako je bila ovdje. Stajala je baš tu gdje vi stojite. Bila je sama, tako malena, s vrećicom o ramenu. Odmah sam je opazio. Rekla mi je da želi poći do dvorca du Loup, svojoj tetki i ujaku. Ukrcao sam je u čamac i iskrcao je nedaleko od posjeda.- Moj ujak de Sance! - uskliknu Cantor radosno i ponada se da će otkriti trag izgubljene sestre. Nije mario što je otkrio rođake u Kanadi. Bili su mu dovoljni oni koje je Florimond pronašao u Parizu.Kao i Honorina prije tri tjedna, i on je stupio u čamac mladoga Kanađanina. Na drugoj obali, u dvorcu du Loup, saznat će što želi znati. »Vidi ti kako se snašla ta djevojčica!« - mislio je razdragano.Svjež vjetar rastjerao je maglu. Njihov čamac mimoišao se s manjim brodićem punim djece. Mladi Montrealci živjeli su na vodi i učili se pravilno baratati jedrima.Niski i zapjenjeni valovi usred rijeke najavljivali su brzace. Pierre Lemoine iskrcao je Cantora na niskoj obali. Napomenuo mu je da se sprema na plovidbu sve do gornjega toka Rijeke svetoga Lawrencea i neka mu se obrati u La Chine, gdje će idućih dana okupljati prtljagu i robu za prijevoz.

43.

MARIE-ANGE DU LOUP

Svjetlokosa vila pohitala je preko travnjaka i doplesala pred njega.Njezin pogled učinio mu se poznatim. Odmah je ustanovio da je vrlo dražesna, a kad se zaustavila na nekoliko koraka od njega, prisjetio se da se govorilo kako jedna kći njegova ujaka koga su pronašli nakon trideset godina šutnje, nalikuje njegovoj majci. To mu se tada činilo nemogućim. No savjest ga je prisilila da joj se ispriča u svom srcu.On više nije jedina osoba koja nadahnjuje kraljeve uzdahe kad se pojavi pred njim, što mu je istodobno laskalo i uznemirivalo ga, jer je moglo pobuditi i tužne uspomene.Sičnost je bila očita. Dvoje mladih ljudi tako su sličili jedno drugom da su prasnuli u smijeh.- Sestrično, zagrlimo se! Kako se zovete?- Marie-Ange. A vi ste zacijelo Cantor.On pogleda oko sebe i začudi se što ne vidi nikoga drugoga, kao da je ta vilovita djevojka jedina stanovnica začaranog posjeda.Ona ga obavijesti da su joj roditelji odsutni. Guverner koji je zamijenio gospodina de Frontenaca pozvao ih je u Quebec, ali to rečenoga guvernera nije spriječilo da se sam zaputi u Montreal gotovo odmah nakon odlaska gospodina i gospođe du Loup.- Ali kakva je to bolest putovanja amo-tamo radi guvernera? - uzviknu Cantor zbunjeno. - Jesu li svi poludjeli?- Čini se da jesu.- Zašto?- Zato što novi guverner, a pogotovo njegova žena, hoće cijelu zemlju postaviti na glavu.Napokon netko tko se nije dao uspavati, tko sudi vlastitim razumom! Gledala ga je svijetlim i spokojnim, ali i pomalo podrugljivim očima.- Zašto vam je tako žao što moji roditelji nisu ovdje?- Mogli su mi nešto reći o tome što se dogodilo mojoj sestrici Honorini.- Ako se brinete za sestra, ja vam mogu reći nešto o njoj. On je protrese tako jako da je gotovo prasnula u smijeh.- Vidjeli ste je?

- Ne. Ali znam što je bilo s njom. Neki Indijanac donio mi je vijesti o njoj.- Govorite, preklinjem vas!- Najprije su je skrili Irokezi iz misije Khanawake, a potom su je Indijanci odveli još dalje.- Zašto?- Da tako umakne ženi koja ju je htjela ubiti.Siroti Cantor osjeti kako mu se gradi šire u neizmjernom olakšanju.- Tako mi je drago što to čujem od vas - reče on veselo i čvrsto je zagrli. - Pođimo na neko mirno mjesto gdje ćete mi sve ispričati daleko od radoznalih očiju.Očekivao je da će ga pozvati u kuću, ali odvela ga je prema gospodarskim zgradama i ušla u prostrani sjenik koji je služio i kao skladište. Sa stropa su visjela krzna. U jednom kutu bilo je stlačeno sijeno i oni se smjestiše tamo. Opazio je toaletne potrepštine, češalj i četku odložene na poklopac škrinje, žensku pelerinu i lonac za kuhanje na žeravici, od onih kakvi se nalaze na brodovima.Nakon odlaska roditelja nije trebalo dugo čekati. »Oni« su došli. A ona nije odmah shvatila da nisu došli zbog njezinih roditelja.- Vidjela sam ih izdaleka. Ostavili su kočiju u podnožju velikog travnjaka, na Kraljevom putu. Nisam mogla znati što kane ni što očekuju. To sam saznala tek kasnije. Očekivali su malenu i zarobili su je.- Gospode! - uskliknu Cantor problijedivši. Ona ga živahno uhvati za ruku.- Ta pobjegla im je, kažem vam! Budite strpljivi. Pustite me da pričam. Vratili su se idućeg dana, svi ti Francuzi nalik na papige, urešeni crvenim petama, čipkom i perjem. Taj put su krenuli ravno prema dvorcu. Gospođa guvernerka bila im je na čelu. Odmah sam rekla svom mlađem bratu: »Pobjegnimo joj! Iziđimo kroz zadnja vrata i skrijmo se u šumi.«Našli su praznu kuću. Nisam se više htjela vratiti među njezine zidove, jer su oni bili ondje. Braću sam poslala u grad da ondje ostanu dok se roditelji ne vrate. Dvojica starijih su u sulpicijanskom samostanu, gdje su i odgojeni, a mlađi je kod moje sestre koja se udala za časnika u garnizonu tvrđave Saint-Armand. Očekujući roditelje, ja stanujem u ovom skladištu. Nekoliko dana potom opazila sam Indijanca koji se motao oko kuće i tražio nekoga da mu preda poruku. Pozvala sam ga i sve mi je rekao.Honorina je pobjegla uz pomoć jedne pokrštene Indijanke koja ju je sakrila kod svojih rođaka iz Khanawakea. Kad su vidjeli da je ta žena i dalje ustrajno traži i da joj pritom pomažu njihova braća isusovci misleći da čine dobro, uplašili su se. Zato su je predali nekoj karavani pripadnika Pet naroda koji su, iako su pokršteni, krenuli prema svojoj irokeškoj zemlji.- Spašena je - uskliknu Cantor i poskoči, bacivši šešir u zrak. Uhvatio je Marie-Ange za ruku i zaplesao s njom po podu od nabijene ilovače. - Moja sestra je spašena! Draga sestrično, skinuli ste mi kamen sa srca! Te zvijeri s Dvora neće je moći slijediti u unutrašnjost naših šuma.- Nisu to ni pokušali. Kažu da je gospođa de Gorrestat teško prikrivala bijes i razočaranje neuspjehom potrage.- Kojim putem su ljudi iz Khanavvakea pošli u zemlju Pet naroda?- Ne znam. Onaj pokršteni Indijanac rekao mi je da nitko ne smije znati kojim putem će ići jer žele zaštititi dijete.- Dobro. Saznat ću to kasnije. Prije toga moram završiti s demonkom. Vjerujte mi, draga sestrično, da neće biti lako osloboditi zemlju njezine opake prisutnosti.Kad je segnuo za šeširom u očitoj nakani da se oprosti, ona ga zadrža.- Spušta se večer. Put biste morali nastaviti cestom, jer ovaj dio rijeke nije plovan. To znači da biste se morali vratiti u grad, a tamošnji stanovnici mogli bi vas prepoznati. Ostanite barem do jutra. Sutra je nov dan i bit ćete svježi. Naći ću vam nešto za jelo.Kad je otišla, Cantor se opustio u mekanom sijenu i protezao svoje bolne udove. Sad, kad se više nije brinuo za Honorininu sudbinu, osjetio se iscrpljenim. Nije više mogao misliti ni na što osim na susret s Marie-Ange, svojom sestričnom. Doista je slična

njegovoj majci. Zamišljao je da je i njegova majka u mladosti u Monteloupu bila isto tako živahna. Zapravo, još uvijek je živahna i brza kad valja obaviti neki posao ili dati neku zapovijed, a kad valja potrčati, ne brine se za svoje godine i položaj.No još ga je više iznenadilo to što Marie-Ange ima nešto i od Anđelikine duše. Pred njom se Cantor osjećao ugodno i prisno kao da je oduvijek poznaje, kao da je njegova drugarica u igri još iz ranog djetinjstva.Vratila se s velikim kriškama kruha i narezaka te s bocom jabukovače. Dok je jeo, ležala je u sijenu pokraj njega i pripovijedala mu da joj je otac predlagao da otputuje u Francusku i pobliže se upozna sa životom mlade francuske plemkinje. Osjećao je kako ga promatra očima punim zadovoljstva. To ga je pomalo zasmetalo. Ne smije zaboraviti da su kanadske djevojke prilično drske. Koristeći se prednostima svog spola u zemlji u kojoj nedostaje žena, nevine po prirodi poput sve djece koja se rađaju izvan stege i nejednakosti staroga društva krute hijerarhije, nisu se opterećivale skrupulama koje su smatrale bespredmetnima. Tajanstveni i skriveni putovi ljubavi, opisani u »Nježnim zgodama«, bili su im nepoznati, kao i izvještačenost pariških precioza.Župnici i redovnice koje su ih poučavale imali su dobar razlog da ih što prije iz školskih klupa uvedu u bračni jaram. Već sa četrnaest godina, mlade kćeri doseljenika bile su spremne trpjeti zimsku osamljenost, porađati se svake godine, raditi na poljima i u štali na udaljenim gospodarstvima.Marie-Ange du Loup se u sedamnaestoj godini još nije udala. Odbila je brojne prosce, a nije se odlučila za poziv redovnice te se našla u situaciji koja bi uskoro mogla postati neugodna. Morala je biti »zrelija« od svojih drugarica koje su također odgojene u Novoj Francuskoj, a od kolijevke do braka rasle su samo s jednim ciljem pred sobom - da postanu žene američkih pionira i majke obitelji. Nitko nije htio ni razgovarati o svjetovnoj izobrazbi.- Bratiću, nije li vrijeme da prijeđemo na ti?- Kako želiš, draga sestrično. Ona se dignu i ode po veliko krzno koje ih je oboje prekrilo i zaštitilo ih od noćne hladnoće.- Na što misliš? - upita ona.- Sutra je dan boja - odgovori on, prekriži ruke na grudima i zatvori oči.Bio joj je zahvalan što mu nije postavila druga pitanja i što je bila daleko od toga da ga pokuša zabaviti. Zaspala je sa svojim nosićem na njegovu ramenu.

44.

AMBROSININO USKRSNUĆE

CANTOR LICEM U LICE S DEMONKOM

Gospođa de Gorrestat, ili Ambroisine de Maudribourg, zlovoljno se ogledavala oko sebe.Stajala je pred psihom u kojoj se zrcalilo lice na koje se još nije naviknula. Uzalud je nanosila ličila i namještala uvojke kose po sjenkama lica; još uvijek je bilo bora i ožiljaka koje nikako nije mogla posve skriti.Stajala je usred te prostrane kuće izgrađene od velikih, neobrađenih kamenova, koju su joj njezini montrealski domaćini dali na raspolaganje. Morala je priznati da su prostorije lijepo i udobno opremljene, ali se u njoj osjećala loše otkad je saznala da su upravo u toj kući nekad ugostili Anđeliku.U nestanku djevojčice Honorina vidjela je loše znamenje, a kraj u kojem se nalazila činio joj se sve više tuđim.

Ne bi smjela zaboraviti da daleki krajevi skrivaju tajnovite moći. To je osjetila i u Gouldsborou. Ali u Montrealu je još gore, jer se svemu pridružila i dosada koja ublažava njezinu grozničavu djelatnost. Tu je sve tako dosadno. Dok u Gouldsborou...Ponajprije, ondje je bila Anđelika. Uživala je gledajući kako ta lijepa žena pati od udaraca koje joj je zadala. Što je bilo slasnije nego gledati kako se trza ubodena žalcem zabrinutosti i ljubomore, kako njezine zelene oči tamne? To se dogodilo kad joj je dala naslutiti da je Joffrey de Peyrac, u koga je bila zaljubljena, htio postati njezin ljubavnik!Ali ta uspomena bila je bolna i za nju, Ambroisinu. On! On! Zašto taj galantni muškarac južnjačke krvi nije prihvatio njezinu ponudu?Trebalo joj je nekoliko godina da to shvati.»Prezirao me je. Razotkrio je sve moje spletke i laži. Nije mi vjerovao od prvoga trenutka. Mislila sam da pada u moju zamku, a svakim svojim pitanjem htio me je raskrinkati.«Još i danas škrguće zubima kad se sjeti toga. Danas, kad se došla osvetiti, osjetila je kako je obuzima gorčina kad pomisli na predugo razdoblje koje je proživjela u limbu kao poražena demonka.Ah, koliko se godina morala pretvarati!Cijelo to vrijeme nije si mogla priuštiti ni potajno zadovoljstvo da muči neku glupu provincijsku suprugu time što bi joj zavela muža, pa ni mnogo slađe zadovoljstvo zavođenja navodno neosvojivih i kreposnih muškaraca: svećenika i visokih vladinih službenika. Morala je biti čedna i nedostupna. Tijekom tih dugih godina u njenom se podrobno izrađenom planu nije potkrala nijedna greška. Mogla si je čestitati da nije dala povoda nikakvoj sumnji. Gorko iskustvo na američkoj obali učinilo ju je opreznom.Isprva je bila nenametljiva sjenka koja se šuljala ulicama, a smatrali su da nosi veo zato što živi kao ljubavnica bogatog starca koji se vratio iz kolonija, Nicolasa Parysa. Ali zapravo je morala strpljivo čekati da joj zacijele rane na licu.Stari Parys bio joj je dobar drug. Oboje su se pridržavali uvjeta pogodbe koju su utanačili jedne zlokobne večeri na Istočnoj obali kod Tidmagouchea. On ju je želio. Želio ju je i ranjenu, unakažena lica. No tijelo joj je ostalo netaknuto i on se želio valjati po njemu poput prasca u blatu. A ona... ona je htjela pobjeći svojim neprijateljima koji bi je, da je preživjela, bez razmišljanja izručili kraljevim sudskim izvršiteljima kao ubojicu, vješticu i trovačicu.I zato je morala nestati. Nestati zauvijek.Stari Parys je zadovoljavao svoje putene potrebe na njoj. Uvijek je više voljela starce jer žar nihove muškosti gasne, pa su im potrebna razna poticajna sredstva, za koja je Ambroisine bila stručnjak još od svoje mladosti.Tako je pogodba bila sklopljena.Nisu se nimalo ustručavali kad je trebalo ubiti Henriette Maillotin koja joj je pomogla da pobjegne; ubili su je, iznakazili i pustili divljim noćnim životinjama koje su je učinile neprepoznatljivom te ju je ta mlada žena zamijenila u grobu.A oni su otplovili brodom.U Francuskoj su zametnuli i posljednje tragove. U dalekim provincijskim mjestima lako je za malo novca podmititi bilježnike i župnike koji su voljni izdati vjenčani list s lažnim imenom, mjestom i datumom rođenja.Da bi se našalila, Ambroisine je navela da je rodom iz pokrajine Poitou. Ta ju je izmišljotina skupo koštala jer ju je neprekidno podsjećala na to da ju je Anđelika porazila. No to ima i svoju prednost, mislila je: gnjev će podjarivati plamen njezine osvete. Premda je bila tako kreposna, nenametljiva i samozatajna, ne smije zaboraviti da pred sobom ima samo jedan cilj: osvetiti se njima, a osobito njoj; ne smije zaboraviti da mora obaviti svoju misiju i za nju odgovarati svom gospodaru koji ne oprašta poraze.

Nije li ipak ponekad bila u iskušenju da zaboravi sve? U takvim trenucima stresla bi se od jeze koja je otkrivala njezinu mržnju prema onima »odozdo« koji je drže u strahu.Ah, koliko godina pretvaranja i čekanja na ozdravljenje i iscjeljenje njezina lica. Neki tragovi nikad se neće izbrisati. No nije ju to najviše pogodilo. Nije više bila ista kao nekad, a ponekad joj je bilo i drago zbog toga. Nije više tako lijepa i mlada, a za to je kriva Anđelika, govorila je jer joj se činilo da je Anđelika napajala svoju ljepotu i mladost na njezinom porazu. »Dok sam ja venula, ona je sve više blistala... Čak i u Tidmagoucheu, kad je bila bolesna i prepuštena meni na milost i nemilost.«Tako su Ambroisini prolazili dani i godine u samoći, gotovo u zarobljeništvu. Velovi koje je nosila postajali su sve tanji. Zrcala su joj govorila da se već može pojaviti na danjem svjetlu i došlo je vrijeme da stari Parys premine od nekog napitka. Malo potom, ona, njegova udovica, preselila se u drugi grad i pokazala ljudima novo lice pod novim imenom.Zatim je sve išlo kako je predvidjela i željela.Udala se u Neversu za gospodina de Gorrestata, intendanta Provanse, te počela okupljati svoje »podanike«: osiromašene plemiće i beskrupulozne sluge, tamne duše koje je pridobila svojim bogatstvom i koje će, ako im se dobro plati ili ako ih se kako drukčije zadovolji, ispunjavati njezine zapovijedi, spletkariti, kupovati saveznike i utišavati nadležne.Nije li njezin prvi sluga bio upravo njezin ne baš bistar muž, ali zato pun taštine i sjajnih veza? Nije joj mnogo trebalo da ga nagovori da se počne baviti kolonijalnim pitanjima i preuzme dužnost u Novoj Francuskoj. Nakon mogih posredovanja napokon su ga imenovali privremenim guvernerom Nove Francuske u odsutnosti gospodina de Frontenaca koji je morao doputovati u Pariz da se razjasni pred svojim kraljem. Stvari su se odvijale tako da se moglo očekivati da će de Frontenac pasti u nemilost i da će njegov zamjenik postati vice-kralj. A ona, Ambroisine, koja se nazvala Armande, rođena Richemont, kojoj su se divili što je tako hrabro slijedila supruga u daleku i divlju zemlju, provela je jedan ili dva tjedna u Parizu, gdje je posjetila neke urede kojima je još prije pisala i tražila da razjasne aferu s Jednorogom. Dobro se zabavljala tražeći, pod izlikom srodstva, podatke o sudbini vojvotkinje de Maudribourg i njezinom putovanju.Potom je otišla u Versailles da bi se poklonila kralju, koji je uopće nije opazio.Taj posjet Versaillesu doista je bio suvišan. Ondje je ugledala i zelene oči nekoga mladića koji ju je pogledao s iznenadnih prepoznavanjem.Odmah je potjerala de Gorrestatovu kočiju prema Le Havreu. Otišli su iz glavnoga grada i isplovili.Nije se bojala plovidbe preko oceana. Nije marila što će novi život započeti u kanadskoj provinciji kao guvernerova žena. Prvi put je bila dobročiniteljica i mogla je činiti što hoće, ali ovaj put mora proći kroz Quebec, naoružati se strpljivošću i svojim najslađim osmijesima. Ta što zamišljaju svi oni?Njezin cilj nije da joj se klanjaju ti glupi i zaostali naseljenici. Ona neće truliti u Quebecu, gradu na ledenim antipodima koji se pravi da je nekakav glavni grad. »Mali Versailles«, govorio je onaj smiješni Ville d'Avray. A onaj vol de Frontenac mu je vjerovao.Ali nova dužnost obvezivala ih je da se predstave, da budu primljeni sa svim počastima ako bude potrebno. S druge strane, boravak u Quebecu joj je i odgovarao jer je htjela izravnati račune sa svojim najljućim neprijateljima, Joffreyem i Anđelikom de Peyrac, koji su gurnuli u nemilost oca d'Orgevala. Vijest o njegovoj smrti jako ju je pogodila.»Kasnije će doći red na tebe, Gouldsboro. Strpimo se još malo...«Prvih dana plovidbe Rijekom svetog Lawrencea sadašnjost joj je predstavila likove iz prošlosti. I već su umirali oni koji su trebali umrijeti! Ah, kako je uživala gledajući Barssempuyev leš koji je visio na jarbolu admiralskog broda, leš onoga Barssempuya koji ju je mrzio jer je dala usmrtiti njegovu prijateljicu Lijepu Marie.

Uspjela je uvjeriti muža da su to Englezi, podmukli neprijatelji koji su se uspjeli ušuljati u Zaljev svetog Lawrencea. »Ubijte ih i dokažite da niste poput bivšeg guvernera de Frontenaca mekani i popustjivi prema neprijateljima Francuske i hugenotima, francuskim otpadnicima koji su u savezu s njima.«Šteta je što zbog magle nisu mogli zarobiti sve članove posade te male jahte koja je na jarbolu imala eksteritorijalnu zastavu grofa de Peyraca.Kad je u Quebecu osjetila da su je prepoznali ili da bi se to moglo dogoditi, jer je zamijetila neke sumnjive poglede, odmah se pobrinula da se ta opasnost otkloni.Nažalost, ona glupa Delphine i ona debela gostioničarka koja ju je ošinula pogledom punim neskrivene mržnje izmaknule su joj kroz prste. Zašto? Kako? To ju je uznemirilo jer je osjetila da se ne može posve osloniti na svoje lukavštine.No kad je čula da je kćerkica grofa i grofice de Peyrac - djevojčica za koju je Anđelika tražila ametiste na obalama Gouldsboroa - pitomica kod redovnica Kongregacije naše Gospe u Montrealu, ta ju je vijest razveselila kao nenadan obrat sreće; tamne sile je i dalje štite.Montrealski otok je daleko, ali užici koji je čekaju kad ugrabi djevojčicu i počne je mučiti vrijedni su i više od neudobnog putovanja rijekom i podnošenja izljeva lažnog štovanja ljudi koji žele da ih se zove »stanovnicima« i smatraju se gospodom zato što imaju pravo na lov i ribolov.Što ih je više prezirala, više se i radovala, jer je znala da će imati dovoljno prilika da im se osveti za njihovu nadutost i oholost. Osim toga, shvatila je da će dugu i hladnu zimu morati provesti u malenom dvorcu u Quebecu, jer su joj objasnili da će je zima prisiliti na to. Gouldsboro će kasnije doći na red. »Gouldsboro, ti možeš čekati! Osveta je jelo koje se jede hladno.« Ponavljajući tu izreku, prasnula je u vrištavi smijeh. »Vrlo hladno!«Neće joj biti teško pričekati glavno jelo, a u međuvremenu će oteti malenu Honorinu i mučiti je do smrti. Svojoj ljutoj neprijateljici začudne ljepote i neshvatljive moći zavođenja, Anđeliki, poslat će dokaze o njezinim mukama i smrti, jedan po jedan.- Otputujmo odmah u Montreal - rekla je svom suprugu. - Prije zime moramo upoznati sve naše podanike i u svima izbrisati uspomene na njihova prijašenjeg guvernera de Frontenaca.Da, dotad je sve teklo glatko, sve do trenutka kad se našla pred tom malenom goropadnicom koja je uprla prst u nju i nazvala je trovačicom: »To je Lombardijka, Lombardijka, trovačica!«Koliko strpljivosti i prividne požrtvovnosti joj je trebalo da ispravi loš dojam tog prizora! Upravo je smiješno kako Kanađani obožavaju svoju djecu i daju im pravo u svemu.Uspjela je skloniti majku Bourgeoys; pobrinula se da je biskup pozove u Quebec; uklonila je i djevojčicinog ujaka i tetku jer joj nije bilo pravo da u istom kraju živi Anđelikin brat. Nužno je biti oprezan kad je riječ o članovima iste loze; čak i kad se ne poznaju dobro, među njima postoji nekakva prirodna povezanost čije uzroke je teško otkriti i još teže razumjeti, ali svakako treba misliti i na njih.Dakle, uspjela je udaljiti sve njezine čuvare, sve moguće zaštitnike. Kad je opet došla u samostan i saznala da je mala nekamo pobjegla, bez teškoća ju je otkrila. No potom je uslijedio nov neuspjeh, nov, težak udarac. Plijen je nestao. Bolje rečeno, ispario. Potrošila je pravo bogatstvo na potragu, ali uzalud.Abroisini se sve razjasnilo. Nije se našla u škripcu uslijed slabljenja svojih sposobnosti niti zbog gubitka sotonisticke zaštite koja je uvijek bila na njezinoj strani, pa ni zbog toga što su kanadski Francuzi i Indijanci manje popustljivi i manje naivni od ljudi Staroga svijeta. Ne. Uzrok njezinim teškoćama je u tome što se opet suprotstavila njima. Morala je zaključiti da kći nije manje opasna od svoje majke.Još je opasnija!Što je to u toj obitelji?

Ona istrese na toaletni stolić sadržaj dvije škrinjice za nakit koje je pronašla u djevojčicinoj torbi. Promatrajući razne predmete vrlo različite vrijednosti - tirkizni kamen, pera, školjke, kitov zub - naslutila je da su neki od njih nedvojbeno pripadali Anđeliki prije no što ih je darovala kćeri.Na stolu je počivao i uvojak duge crvene kose koji je sama iščupala iz Honorinine glave. Uzela ga je između palca i kažiprsta te ga položila na dlan druge ruke.Gdje je sad ta mala prokletnica? Kako da joj padne u šake? Kako da joj naudi?»S kosom se može izvesti mnogo toga...«U Parizu je imala mnoštvo korisnih adresa, imena proroka i proročica koje bi mogla posjetiti. A ovdje?»Morala bih se povezati s nekim čarobnjakom.«Kako da to učini a da ne privuče pozornost policije koja bi zacijelo odmah povela opširnu istragu?Prolazeći kroz Pariz, htjela se posavjetovati s najznamenitijom čarobnicom, po imenu Monvoisin, zvanu La Voisin.Približivši se njezinu stanu, vidjela je kako iz njega izlazi skupina »misionara«, duhovnika iz reda koji je osnovao Vincent de Paul s namjerom da propovijedaju običnim ljudima. To joj se učinilo tako neobičnim i sumnjivim da se odmah udaljila. Dva dana kasnije Parizom se proširila vijest da je policija uhitila tu vidovnjakinju. Ambroisine je opet zadrhtala pomislivši na to. Iza tog uhićenja nije stajao nitko drugi nego onaj odurni policajac Desgrez.Upravo zbog njega se njezino putovanje u Le Havre pretvorilo u bijeg. Kao i prvi put, kad mu je pobjegla, a on je uhitio njezinu prijateljicu markizu de Brinvilliers.Ovaj put je policajac pogodio u gnijezdo pariških trovača.Vijesti se brzo šire. Gospodin i gospođa de Gorrestat nisu se ni ukrcali kad se pročulo da je La Voisin optužena da je htjela otrovati kralja. Athenais de Montespan pobjegla je s Dvora.»Kad je budu ispitivali, odat će moje ime. Nekoć sam bila među njezinim najmarljivijim posjetiteljicama, zajedno s mojom dragom de Brinvilliers. Ali nije važno. Ja sam mrtva, mrtva!«Opet je prasnula u smijeh, koji se pretvorio u paklenski hihot bez odjeka.- Vojvotkinja de Maudribourg je mrtva! - uzviknu ona visokim glasom, ali je ipak preplašeno gledala oko sebe.Nije li to nepravedno? Stalno mora bježati i uvijek se skrivati. Osjetila je olakšanje kad je isplovila na ocean, pobjegla u Novi svijet, gdje će mnogo lakše očuvati svoj lažni identitet, kao i prošli put, kad je pobjegla Desgrezu i njegovom gospodaru, kraljevskom policijskom poručniku, gospodinu de La Reynieu; obojica su kraljevi psi tragači.Računala je na magijske sposobnosti gospodina de Varangea, stručnjaka za čarobnjaštvo koji ju je čekao u Quebecu. A sad je saznala da je mrtav, i to već dugo. Ukratko, nestao je. Njegov nestanak se vremenski podudarao s posjetom gospodina i gospođe de Peyrac Quebecu. Zašto je Varange nestao upravo u trenutku kad su njih dvoje bili na putu onamo? Kao da im je htio prepustiti svoje mjesto. U njoj se zače strašna sumnja.»Oni stoje iza te smrti... iza tog nestanka.«- Ona ga je ubila!Bila je tako sigurna u svoju slutnju da više nije znala prepušta li se svojoj opsesiji ili ju je njezin magijski dar upozorio na istinu.Anđelika je ubila grofa de Varangea. Samo ona je to mogla učiniti. Gdje? Kada? Zašto? Kako je naslutila da je taj pokvareni starac njezin saveznik? To je nemoguće saznati. Ali sigurno je da je Anđelika ubila grofa de Varangea, ona i nitko drugi!»Svima ću redom govoriti da ga je ona ubila i... smatrat će me ludom. Počet će me sumnjičavo gledati. Čak i onaj Garreau d'Entremont koji samo čeka na neku prijavu u tom smislu. I on zna da ga je ona ubila.«

Ali tražit će dokaze.Ta nova policija koju je utemeljio kralj traži dokaze. Prije je bilo dovoljno denuncirati, optužiti nekoga za čarobnjaštvo.A sada traže dokaze.Sam cvijet francuskog plemstva zatvaraju u Bastilju ili šalju u izgnanstvo, čak i na stratište zbog leševa novorođenčadi žrtvovanih tijekom crnih misa, plaćenih suhim zlatom, a služenih nad trbuhom neke kurve. Kako je to smiješno i pretjerano! Ta koga je bilo briga za tu dojenčad koja nije imala ni ime, te prave ljudske ličinke, a visokorodna gospoda plaćala su visoku cijenu za njihovo žrtvovanje.- Ljudske ličinke, ogavne ljudske ličinke koje se uvijaju kao crvi i zijevaju kao žabe - ponovi ona i iskrivi usta u gađenju - bezimene i nekrštene... Ah, da, La Voisin i ona druga su ih krstile prije no što bi im probole srce iglom... Glupača. Skupo će platiti što je otela Sotoni njegov plijen.Dokazi! Neće moći optužiti Anđeliku bez dokaza!Naglo je prekinula tijek misli. Neće više praviti nikakve planove. Spopao ju je strah! Strah! To je prvi put da se boji. Još nikad nije iskusila kako se strah penje u grlo i stišće ga.Ne smije zaboraviti ono što se dogodilo u Akadiji. Poraz! Ali ostala je živa. A preživjela je samo radi jednog cilja: mora obaviti svoju misiju. Inače ne bi imala razloga da živi. Ako ne uspije ovaj put, neće preživjeti. Strah i mržnja stezali su joj grlo i tijelo joj se uvijalo u grčevima pohote. Ruke su joj se otvarale i zatvarale u želji da dosegnu djetetov vrat, malen, nježan i lijep vrat djeteta, Honorinin vrat koji u sebi nosi i mogućnost Anđelikine boli.»Ah, kako ih obje mrzim...«Nezadovoljena želja i pohota mučile su je do ludila.- Kakva požuda! - ponavljala je uz duge uzdahe koji su dopirali iz dubine pluća.Utroba joj se probudila. Probudila se njezina čulnost. Hvala Bogu, mislila je, što joj pogodba s paklenim silama nije zabranila da upotrebljava tu riječ. Tako je teško živjeti u krhkom tijelu! Odjednom je, nasuprot svakoj strategiji, poželjela u ljubavnom zagrljaju utišati gotovo bolnu strast koju su u njoj budile slike i uspomene na neostvarene planove.Željela je uživati, a ne patiti, ali tijelo joj se učinilo slabim i podložnim silama koje je oslobodila.»Zar sam i ja doista postala ljudsko biće?« - upitala se uplašeno.

Začula je glas sluge koji je najavio da je želi vidjeti neki mladić.- Neka uđe!Osjetila je da netko stoji na nekoliko koraka od nje, na pragu njezine sobe. Naglo se okrenula i cijelo tijelo joj je zadrhtalo u mješavini straha i zadovoljstva. Taj koji je ušao odgovor je na sve njezine sumnje i neodlučnosti. S protivnikom se željela suočiti oči u oči. Tad je najjača. A kad se radi o lijepome mladiću kao što je taj, pobjeda je unaprijed osigurana. Žene je mogla natjerati da plaču, mogla im je uništiti život, ali nije ih mogla ukrotiti, osim nekih. A glupe muškarce, robove strasti i taštine, tako je lako navesti da se predaju, da padnu na koljena i drhte.Ali tu je i strah. Otkad je primijetila da ju je prepoznao u kraljevom predsoblju, njome je ovladala slutnja da neće ostati na tome. Zato ga je htjela ubiti što prije. Zar atentat nije uspio?Strah je i dalje rovario u njoj poput crva. Zamišljala je kako je taj Cantor de Peyrac, koji ima oči svoje majke, pokušavao saznati što više o njoj. Bila je uvjerena da će je slijediti pa ga je, došavši u Quebec, opisala i dala potanke zapovijedi koje su se ticale njega i njegove zvijeri. Životinju su ubili, ali kako im je on umaknuo?On ljupkom kretnjom skinu svoj pusteni šešir i duboko joj se nakloni.- Gospođo, prepoznajete li me?

- Dakako - reče ona i ponosno uspravi glavu - premda ja nisam zaslužna za to. Slijedite me još od Versaillesa, gospodine. Mogu li doznati zašto?- Prepoznao sam vas, gospođo, iako svi misle da ste već godinama mrtvi. Nije li razumljivo da sam htio ustanoviti nisu li me možda vlastite oči prevarile?- I tako ste se, da biste zadovoljili svoju neizmjernu radoznalost, uputili na antipode. Vi se šalite, gospodine. Ili lažete.- Gospođo, moja žudnja i strast ne mari za mora koja valja prijeći... Sve to nije važno u odnosu na čudo u koje sam se htio uvjeriti. Živi ste. Slijedio sam vas da bih zadovoljio i druge želje, a ne samo radoznalost. Oh, gospođo - nastavi on ne dajući joj vremena da uvidi himbu tih izjava - koliko sam suza prolio, kakvo me je grizodušje mučilo. Zlostavljali su vas na obali Tidmagouchea. Bili su nepravedni. Ljudska ludost nema granica kad se radi o ljubomori. To sam vam želio reći i zato sam preplovio ocean; sretan slučaj mi je omogućio da vas zamolim za oproštaj i da tako smirim svoju savjest.Je li mu povjerovala? U njezinim izduženim, napola zatvorenim očima koje su ga netremice gledale opazio je ledeni bljesak.- Vidjeli su vas u Quebecu - reče ona.- Tražio sam vas.- Ne vjerujem vam, lijepi pažu.Kako je lijep i privlačan taj Cantor de Peyrac. Njegovo ime nagonilo ju je da škrguće zubima, a od njegove ljepote pocurile su joj sline.Kad je posjetila Versailles prije odlaska u Kanadu, načula je da je jedna časna dvorska dama do ušiju zaljubljena u njega. Čak joj je i kraljica, kojoj je ta dama bila pri srcu, umjesto da je prekori, odobrila neograničen »ljubavni dopust« i omogućila joj da uživa u svom mladom ljubavniku.Taj mladi gospodin, nalik na malog boga, pun moći i ponosa, kaže da je došao u te zabačene krajeve samo radi nje.- Boli me, gospo, doista me boli što sumnjate u moju žudnju. Kako bih vam bolje dokazao svoju plamenu strast nego time što sam počinio ludost i slijedio vas? Kad mi se učinilo da sam vas prepoznao u Versaillesu, napustio sam sve dužnosti na Dvoru. Možda sam pao u nemilost. Ali nisam mario za to! Tko bi učinio nešto takvo ako ga nisu natjerali žarki i iskreni osjećaji koje vam se usuđujem priznati. Ako to odbacite, bacit ćete me u očaj i prezret ćete snagu plamena koji ste nadahnuli u meni. Ah, gospođo de Maudribourg! Izgovaram to ime, a ne mogu povjerovati da ste doista preda mnom.- Pssst! Uopće ga ne biste smjeli izgovoriti.Prestrašeno se obazrela oko sebe. Njezino biće cijepalo se na dvoje. I dalje je bila gospođa de Gorrestat, žena novoga guvernera koja je već osvojila kolonijske velikaše i stvorila ugled pobožne i kreposne dame, ali pojavilo se i lice pustolovke Novoga svijeta - ah, kako joj se sviđala ta uloga! - koja je prije nekoliko godina na američkim obalama doživjela tajnu odiseju čiji zapleti ne prestaju uznemiravati snove i uspomene.- Tidmagouche! - reče ona s gorčinom. Kutovi usta su joj se opustili i postala je svjesna da je to poružnjuje, ali nije se mogla suzdržati. - Dobro se sjećam da ste u Tidmagoucheu bili nepravedni prema meni.- Bio sam još dijete.- Upravo to mi se i sviđalo kod vas - reče ona s podmuklim i okrutnim osmijehom.»Kazni me, gospode zbog moga grijeha, ali želim da moje tijelo bude omamljeno, zavedeno, prevareno!«Obuzela ju je drhtavica. Hoće li početi sipati psovke i uvrede kao na obali Tidmagouchea ili je ta drhtavica znak njezine predaje? Opazio je njezinu slabost i strah. Nije joj bilo pravo što ju je prepoznao. Nije još bila uklonila sve opasne priče iz prošlosti. Nedostajalo joj je sigurnosti i imala je potrebu za ohrabrenjem. Između ostaloga, željela je potvrdu da njezina ljepota još može zavoditi.

- To ste doista vi - prošaptao je i pravio se da je sav uzdrhtao. - Odazvali ste se na svoje ime. Nestao je i posljednji tračak sumnje...- Zašto? - upita ona tjeskobno. - Zar sam se toliko promijenila?- Da, promijenili ste se, ali ipak sam vas prepoznao. Kojom milošću ste postali još ljepši od moje uspomene, od mojih snova, gospođo...- Ne izgovarajte moje ime - zapovijedi mu ona iznova.- Ambroisine! Ambroisine! To ime puno ljupkosti opsjedalo je moje noći i odzvanjalo u mom srcu...Neopazice joj se približio.Zelene oči hrabro su se susrele s pogledom boje jantara, a zatim ga prisvojile; obje svjetlosti poništile su se u svojevrsnom primirju, u spoznaji da je bitka privremeno odložena.Osjećala je napete mišiće mladoga muškarca i odlučila mu povjerovati jer je njome ovladala vučja glad i žeđ za senzualnošću. Njezina požuda za njim svladavala je sve, tresla njezinim tijelom i oslabljivala njezino sve blaže nepovjerenje.- Ipak ste bili na strani onih koji su se bacili na mene želeći me izmrcvariti!- Neka me Bog sačuva, gospođo, od takve pomisli. Naprotiv, sažalio sam se na vas zbog nasilja koje su počinili nad vama. Vjerujte mi.Ambroisinine zjenice otrovno su zasjale.- Ne vjerujem vam. Sjećam se kako ste tada u Gouldsborou bili grubi prema meni kad sam vas htjela pomilovati.- Bio sam još dijete, gospođo, uplašeno ljubavlju i tjelesnošću koja mi je bila nepoznata.- Ponudila sam vam da vas uvedem u njezine tajne.- Bojao sam se.- Bojali ste se gnjeva svoje majke koja mi je bila zavidna. Moja ljepota natjecala se s njezinom. Mrzila me je zato što sam uspjela zavesti vašega oca i zato što sam privlačila poglede drugih muškaraca.Cantor osjeti da je problijedio. Groza i bijes stisnuli su mu grlo. Srećom po njega, ona se okrenula prema zrcalu i ogledala se, nesvjesna da tako odaje zabrinutost za trajnost svoje ljepote i svojih moći. Potom se nasmiješila.- Potom me je odbacio i slagao da bi joj ugodio. A vi, siroti dječačiću, niste joj se usudili proturječiti. Nije li prekasno da zatražite moj oproštaj?Dok je govorila, opazio je da oko prsta živčano ovija dugu, zlatnocrvenu nit, bakrenu nit, gipku i ljeskavu, koja je privlačila njegov pogled dok nije shvatio da je to pramen Honorinine kose koju je ta harpija iščupala u bijesu.»Ubit ću te« - pomisli on s mračnom i bolnom silovitošću koja je jedina mogla ublažiti njegov gnjev. »Ubit ću te, demonko! Neka mi Bog pomogne i neka vodi moju ruku!«- Suprotstavile su mi se - mrmljala je kroza zube. - Obje. Samo njih dvije, nitko drugi. Pobjegle su mi! To je nedopustivo! Zaslužile su kaznu! Ah, kako ih mrzim! Njega nisam nikad mrzila... zbog toga što me je odbio. Ne. On je muškarac. Muškarci imaju pravo na to. Muškarac ima pravo biti jači jer je slabiji. S njima radim što hoću, prije ili kasnije. Ali žene me nemaju pravo pobijediti. Žene mi pripadaju. Žene mi mogu biti samo žrtve ili saveznice! Muškaraca se ne treba bojati. Ali one su mi se narugale!Stajao joj je iza leđa, a potom je ustuknuo. Naslutio je da govori o Anđeliki i Honorini. Od silnoga ogorčenja zamračilo mu se pred očima. Njegova majka i njegova polusestra, dijete koje kao stariji polubrat mora uzeti u zaštitu! Kako se usuđuje pred njim tako govoriti o njima? Kao da ga je već pridobila na svoju stranu! »Čuvaj se!« - upozori on samoga sebe i isprazni mozak od svih misli. »Ne smije posumnjati što ti prolazi kroz glavu.«Prihvatio je pogled koji mu je uputila u zrcalu. Pokušavala je naslutiti njegove osjećaje, spremna baciti se na njega u bijesu na najmanji znak koji ne bi bio zadivljenost. Mora biti zaslijepljen tjelesnom žudnjom koja ga osljepljuje za sve što

nije ona sama, koja ga oglušuje za strašne riječi koje je izgovorila da bi izazvala njegov gnjev. Kad bi samo posumnjala što doista osjeća za nju, osudila bi ga na smrt.U svijetlim očima koje su je gledale nije vidjela ništa osim neustrašivoga žara, odsutne zanesenosti, gotovo nerazumne opsjednutosti koju neukrotiva pohota ponekad daje muškom pogledu. Razumijevala je taj zapovjednički jezik i zadovoljno se promeškoljila.Je li je zaslijepio? Tako se barem nadao. Znoj se slijevao niz leđa sirotoga Cantora u strahu da je ne upozori nekom nehotičnom kretnjom ili pogledom.U njemu se prikupila sva lukavost i hladnokrvnost njegova oca. Sad je shvatio moć pretvaranja grofa de Peyraca koja ga je često smetala i razočaravala, ranjavala njegovu dječačku osjetljivost, iako je i sam našao utočište u sjeni njegove moći i bio sretan što ga štiti.Shvatio je da se oružje kuje prema neprijateljevoj snazi i opasnosti; prijevari je najbolje doskočiti drugom, drzovitijom prijevarom.On joj se opet približi.»Neka moje tijelo posluži barem tome, neka je moje tijelo zavede i posluži... za dobro svima.«Promatrala je njegova sočna usta; predala se kad je izgovorio: - Gdje? I kada?Taj ultimatum već mu je jednom uspio. A i Florimond mu je odao neke strategije i ljubavne izjave za koje je tvrdio da su neodoljive.Ona sva zadrhti.- Noćas, na rtu otoka, na nizvodnoj strani. Ondje je napušten mlin. Obrastao je johama i jasikama. U magli koja se podvečer spušta skrivaju se oni koji ne žele da ih se vidi. Čekat ću vas ondje, na rubu šumarka.

45.

DEMONKIN KRAJ

RAZARAJUĆA REAKCIJA ZLA I RAZORNI BIJES ELEMENATA

Čekala je, zaogrnuta sivom pelerinom koju je posudila od svoje sobarice. Stapala se sa sjenom koju je na nju bacao napušteni mlin.Osluškivala je tisuće jedva čujnih šumova i pri svakom je zadrhtala. Čudila se sama sebi zbog nestrpljenja i tjeskobe koji su je obuzeli.Poskakivanje žaba u mirnoj vodi blatnog travnjaka obraslog trskom, škripanje i cviljenje, prigušeni skokovi, lepetanje krila, plaho lepršanje sova u mlinu.Kako je nerazborito od nje što se predala svojoj želji. Već ga je trebala ubiti. Bilo je to tako jednostavno. To je valjalo učiniti. »Ne, ubit ću ga... ali poslije!«Na tu pomisao se obliznula. Dio nje same joj je izmicao iz ruku. Odakle ta iznenadna želja da uživa u tijelu tog mladića, da sve sazna o njemu, da osjeti snagu njegovih ruku oko sebe, da se utapa u njegovim jasnim očima koje ju podsjećaju na oči njezine suparnice, ženskog bića, sestre koju je morala lako podrediti sebi, a ona joj se narugala?»Sve će doći na red. Ali neću se odreći toga trenutka« - pomislila je dok je gorjela od žudnje koju još nikad nije iskusila, žudnje koja je prožimala sve njezine udove poput uvijanja beskrajne zmije.Začula je konjski topot.U posljednjim žarkim odsjajima sunca na zalazu koji su se prelijevali više u ljubičastim nego u crvenim nijansama, pojavio se bijeli konj s mladim jahačem.Zašto dolazi na konju?Kao da nije s ovoga svijeta.

Bila je očarana sjajem njegovih zlatnih uvojaka pod velikim šeširom urešenim perima koja su u večernjem sjaju izgledala poput aure. U iznenadnoj opojnosti koja ju je obuzela pri pogledu na njega izgubila je osjećaj za stvarnost oko sebe, pa i za vlastito tijelo. Nije se mogla ni pomaknuti, ni koraknuti. Gorjela je u dotad nepoznatoj strasti.»Je li to sreća koju poznaju ljudska bića?« - upitala se, obuzeta strahom, prekasno shvativši da ju je njezino tijelo koje joj je sve dotad služilo kao krinka, dovelo u zamku. Divlji vrtlog već ju je povukao za sobom, tijelo joj je već bilo veličanstven i visok plamen za koji su ljudi spremni prodati dušu i suprotstaviti se gospodaru koji u njoj nadahnjuje bezimeni užas. Tako jako je bila obuzeta osjećajima da nije primijetila tamnu i kosmatu priliku koja se poput taneta ustremila prema njoj.Napadač je imao vatreni pogled bića koje je iz neba prognano u pakao, a takva je bila i njegova gubica koja je režala.Onom drugom koji ju je na svom srebrnom konju na šumskom proplanku gledao očima bistrima poput izvorske vode preostala je izgubljena ljepota Lucifera.- Anđeosko lice, budi proklet!Udarac životinje baci je na tlo. U trenutku se pretvorila u njegov rastrgani plijen.

- Pusti da priđem - reče Cantor.Usprkos odbojnosti i strahu koji ga je spopao, sjahao je i kružio oko odvratnog prizora i pokušavao umiriti razbješnjelog proždrljivca. A on se nikako nije htio udaljiti. Vraćao se plijenu, na trenutak bi ga pustio, pa ga iznova spopao svojim oštrim pandžama.- Pusti me da priđem! Moram!To je životinja koju je odgojio, a koja je u međuvremenu podivljala, s kojom je razgovarao dok su putovali ovamo, govoreći mu o ženi ubojici koju se zakleo uništiti.Što zna Wolverines? Sjeća li se divovskih pasa, velikih poput medvjeda, koje je Ambroisine poslala protiv njega u Tidmagoucheu? Je li naslutio da su lovci po njezinoj zapovijedi pošli njegovim tragom i ubili njegovu ženku? Je li iznenada »vidio«, kao što je nekoć vidjela ona mlada mačka, svu istinu bića pred sobom?- Pusti da priđem! Moram prići! Obećao sam. Moram joj probosti srce bodežom da bih se uvjerio da je mrtva. Obećao sam. Potom ćeš moći učiniti sve što želiš.Konj je prestrašeno zanjištao i propeo se na stražnje noge, povukavši svom snagom kolac za koji je bio vezan. Prekinuo ga je i odjezdio u galopu.Izbila je oluja. Oluja bez kiše. Munja je prošarala nebo iznad Montreala i udarila u dvorac stavljen na raspolaganje guverneru te se poput mušičave vatrene kugle odbila i skliznula niz dimnjak. Sve je izgorjelo prije no što su se ljudi uspjeli poredati s vedrima vode i početi gasiti. Ostali su samo pocrnjeli zidovi. Služinčad se u posljednjem trenutku spasila iz gorućeg dvorca.Gospodin guverner te je večeri bio u posjeti gospodi sulpicijancima. Zato nisu odmah počeli tražiti gospođu de Gorrestat; smatrali su da je poginula u požaru.Morali su pričekati da uzmognu pretražiti još tople ruševine i bili su više nego začuđeni što joj nisu našli ni traga. No istodobno je dohitao neki lovac i zgroženo im priopćio da je na rtu otoka, nedaleko od mlina, opazio strašno iznakaženo truplo.Ništa se nije moglo razaznati iz pogleda na neprepoznatljive ostatke, na ljudske kosti i meso kojim su se već očito pogostile i lisice.Kad su nedugo zatim na grani brijesta pronašli žensku glavu duge kose slijepljene od krvi, svjedoci toga strahotnog prizora, a među njima je bilo časnika i plemića koji su nedavno došli iz Francuske, morali su se ispovraćati oslonjeni o obližnja debla. Nisu se dugo pitali o njezinu identitetu.Savjesno i sa svim počastima pokopali su ostatke nesretne žene novoga guvernera o kojoj su svi govorili samo dobro, ali je njezina smrt mnogima donijela olakšanje iako to nitko nije htio javno priznati.

Na Montrealskom otoku zločini se nisu istraživali jednako ozbiljno kao u glavnom gradu Quebecu, gdje se Garreau d'Entremont svim silama trudio provoditi kraljeve

zakone uz pomoć policije koja se ugledala na reforme policijskog poručnika, odgovornog za civilne i kaznene poslove kraljevstva, gospodina de La Reyniea. Montreal je u toj državi još predstavljao tek udaljenu postaju.Gonjen častohlepnim nagonom i potrebom da nešto učini, gospodin de Gorrestat dao je objesiti Irokeza po imenu Magoniganbaouit. Bio je kršten, a osudili su ga zbog izdaje, jer je njegovo ime značilo »prijatelj Irokeza«. Izvršenje smrtne kazne kakvu dotad nisu vidjeli zgrozilo je i prestrašilo sve Indijance. Smatrali su sramotnim što su osuđenika spriječili da pjeva posljednji mrtvački pjev time što su ga zadavili.Guverner se prihvatio plana da odlučnim djelima i junačkim podvizima nadmaši svoje prethodnike koji su upravljali kolonijom tek kao guveneri, dok je on htio postupati kao vice-kralj. Iskoristio je smrt svoje žene i poveo osvetnički pohod koji je trebao doprijeti sve do Doline pet naroda.Bio je siguran da će u Montrealu, gdje nije manjkalo mrtvih koje valja osvetiti, naći mnoge sljedbenike koji će mu pomoći da ostvari svoj plan.Četiri stotine vojnika, isto toliko naoružanih civila i nešto manje Abenakija, Algonkina i Hurona okupilo se, ukrcalo u čamce i otplovilo uz Rijeku svetog Lawrencea prema tvrđavi Frontenac.Prvo je pozvao njihova misionara, oca Ragueta, koji se uputio u njihove pokrajine zajedno s vojničkim svećenikom, ocem de Guerandeom. Raguet je uspio nagovoriti Indijance da sastave delagaciju u Catacacouiju koja će dočekati novoga guvernera.Plemenima koja su žalila što te godine nije došlo do uobičajenog ljetnog susreta s gospodinom de Frontenacom godio je laskav poziv, iako je došao malo kasno, te je pobudio njihovu znatiželju. Mnoge poglavice i uglednici Pet naroda u pratnji ratnika zadovoljno su krenuli prema jezeru Ontario.Pred kraj gozbe, kad su već bili omamljeni obilnom hranom, guverner je naredio vojnicima da ih opkole, svežu ih oko vrata i ruku vinskim trsjem koje su donijeli kao pripremu za slavlje da netko ne bi nešto posumnjao. Kad su Indijanci to vidjeli, shvatili su i počeli pjevati pjesme umirućih.Tako su zarobili i poslali četrdeset i pet irokeških poglavica u Quebec, a odatle u Francusku da služe na marseilleskim galijama.Čim su ga obavijestili o tome, de Gorrestat je, opijen bijesom i osjećajem veličine, nagnao svoju vojsku na irokeške pokrajine. Iskrcao ih je u Cataracouiju, na jugozapadnoj obali jezera Ontario. To je bilo loše odabrano mjesto.Onnontagi su se već godinama ponašali vrlo miroljubivo. Odupirali su se pozivima na rat protiv Francuza koje im je upućivao Outtake. No njihova umjerenost nije im pomogla. Više od tisuću vojnika preplavilo ih je i spalilo dva njihova naselja: Cassouets i Touansho.Njihovi ratnici, raspršeni po šumama u posljednjem jesenskom lovu, nisu imali vremena ni da se okupe.A tad je, kao da se priroda osjetila ugroženom zbog neizmjerne ljudske ludosti, udarila zima i svojom teškom šapom prekinula jesen koja tek što je bila počela.Vojnici, koji su došli iz prijestolnice, odjeveni u lagane ljetne uniforme, probudili su se pod snijegom, a neki su se jednostavno smrznuli u snu.Neke su ubila i stabla koja su se skršila pod težinom snijega i lišća koje još nije bilo otpalo.Bila je to propast. Bez krplji, nedostatno odjeveni, ljudi su se doslovno utapali u snježnim zapusima, u nevidljivim močvarama, u jezerima koja nisu bila potpuno zamrznuta, a na koja su krenuli misleći da su to ravnice.

I Cantora de Peyraca koji je veslao uzvodno rijekom Ottawa i već bio dosegnuo zaljev Georgienne - kanio je južnim putem stići do irokeških pokrajina - snijeg je spriječio da napreduje. Stigao je još do velikog otoka Manitouline i odlučio da prezimi kod plemena Odjibway.

Vojnici su se raspršili istočno od jezera Ontario. Utaborili su se u utvrdama i u blizini misija do kojih su se preživjeli uspjeli probiti kroz snijeg, u tvrđavama na jezeru Champlain ili Saint-Sacrement sjeverno od rijeke Hudson, u utvrdama Saint-Louis i Sainte-Therese te Sainte-Anne na otoku Lamothe, te u utvrdama Richelieu i Sorel.Gospodin de Gorrestat ostao je u jakoj tvrđavi Frontenac na jezeru Ontario.Na početku su se nadali da će se vratiti lijepo vrijeme, da će zatopliti, da će jesen ustupiti mjesto zimi u uobičajeno vrijeme. To se nije dogodilo.Sve do atlantskih obala na jugu i obala Zaljeva svetog Lawrencea na sjeveru, obrubljenim crnkastim i zelenkastim morem na kojem su tu i tamo plutale sante leda, prostirala se bijela pustinja koja će nekoliko dugih mjeseci prekrivati beskrajne prostore.

Negdje usred te bjeline, u mjestu zvanom Wapassou, jedna žena i troje male djece bili su zarobljenici zametene utvrde, lišeni svake pomoći. Za nekoliko tjedana zaprijetit će im smrt od gladi.

DESETI DIO

BIJELA PUSTINJA

46.

U UNIŠTENOM WAPASSUU, OČAJNO ANĐELIKINO ČEKANJE

U njoj je rastao nemir kojemu nije htjela dopustiti da se pretvori u tjeskobu.Čim je otvorila oči, već joj je stisnuo grlo. Prije no što je prepoznala novo jutro i svjetlo života, osjetila je kako je jaka šapa grabi za vrat i kako joj teško breme liježe na grudi i guši je. Taj osjećaj odavao je koliko duboko je svjesna svog položaja, istine koju joj je otkrivala podsvijest, prodornija i bistrija od svijesti; odbijala je taj osjećaj kao što krotimo svojeglava konja, psovkama i grubim riječima od kojih je najizražajnija ona što počinje slovom g...., riječ koju Francuzi svih staleža znaju od rođenja i drže je u kutu pamćenja da bi njome izrazili nezadovoljstvo bolnim okolnostima.Priznanje nesreće, ustanovljenje nepopravljive štete, izgubljena položaja, prosvjed protiv zle sudbine, predbacivanje svojoj vlastitoj gluposti, kad se čovjek ne može oteti kretnji lupanja u grudi i nazivanju samog sebe budalom - sve to je sažeto u toj kratkoj i simboličnoj riječi, tom kriku poraza i nemoći, a istodobno i divljega ogorčenja i otpora nebu i ljudima. Anđelika ju je nekoliko puta izrekla i osjećala se bolje. Opet je mogla pribrano razmišljati i povratila je optimizam, u čemu joj je pomogao i njezin karakter.Nema smisla ljutiti se. Ostalo je hrane za još nekoliko dana, a dotad će naći neko rješenje... ili će doći neka karavana. Umirila se i već je bila vedro raspoložena. Ustala je iz postelje i protresla kosu i odjeću, kao da želi istresti iz njih sve kužne klice mogućih nesreća. Uto je ugledala smiješak i široko otvorene oči Charles-Henrija i blizanaca, iznenađene oči svoje djece koja su očekivala njezine zabrane i riječi ogorčenja te je prasnula u smijeh.- Dižite se, palčići moji! Danas nije tako hladno. Ne kao jučer. Pokušat ćemo naći zamke Lymona Whitea.Djeca su voljela izići kad god im je vrijeme to dopuštalo. Primijetila je da to nije zato što rado skaču i trče na svježem zraku, nego zato što opet prepoznaju poznatu okolicu.Za njih je to i dalje Wapassou. Počela je drukčijim pogledom gledati opustošenu okolinu, kao da iza ranjenog i zavijenog lica prepoznaje ljubljeno biće.Djeca imaju pravo. Sretni dani koje su proživjeli u Wapassou neće se izbrisati. Rekao joj je: »Izgradit ću kraljevstvo za vas.« Ali to nije bilo kraljevstvo. Ta riječ činila joj se nepogodnom na američkom tlu. Bila je to malena repubika. Navečer je s djecom igrala igru »malene republike«.Ona bi ih pitala:- Tko živi u našoj malenoj republici?I oni bi se prisjećali lica ljudi koje su voljeli i koji su im nedostajali.Charles-Henri preuzeo bi ulogu tumača blizanaca kad ona ne bi shvatila njihov brz i živahan govor.- Govore o Colinu, o psu, o Grenadine...Poticala je njihovo pamćenje ispitujući ih za slike kojih su se sjećali i koje su upravo zato što su njih odabrali otkrivale njihov karakter. - Sjećate li se toga gospodina? Te gospođe? Je li bio ljubazan? Bio je zločest, kažeš? Što ti je učinio da ga ne voliš, Raimon-Roger?O ljudima kojih su se sjećali, ali i o onima koji im se nisu urezali u sjećanje, govorila im je kao da im kazuje legende o junacima iz kakva romana. U kratkim i zanimljivim epizodama predstavila im je njihova junačka djela, pothvate njihovih prijatelja, stanovnika malene republike.Bilo je to poput kronike; njezino oživljavanje blagotvorno je djelovalo i na nju. Živo, kao da stoje pred njom, vidjela je lica osoba o kojima je pripovijedala. Bili su to portreti kojima su mudre i duhovite dječje napomene dodavale nov i neočekivan preljev.

Ti razgovori omogućavali su im da pobjegnu iz krute stvarnosti, da žive u ugodnim, vedrim uspomenama koje su dozivali iz prošlosti. Bili su ugodan počinak koji je prekidao jednoličnost dana, uvijek jednakih dana koje su ispunjavali sati kad su jeli skromne obroke i čekali na željenu i blagoslovljenu promjenu - san. Iako djeca nisu bila svjesna tih dvaju opsesija koje su sve više upravljale njihovim životom, iako su i dalje »pravila gluposti« koje čine zdrava djeca, Anđelika je znala da je najveća poteškoća održati ritam svakodnevnog života.Time što je svojin pričama okupila sve prijatelje i obećala da će ih opet vidjeti, naseiila je njihovo pusto utočište za djecu koja su od rođenja živjela u zajednici. No i na nju je blagotvorno djelovalo prisjećanje mnogih sretnih godina proživljenih uz Joffreya i prijatelje.Anđelika je pomalo bivala sve svjesnijom uloge koju je odigrala u nedavnoj tragediji čiji joj je posljendji čin - pogibija grofa de Lomenie-Chamborda - tištio srce. »Zaustavila sam ih!«Došli su misleći da će iskoristiti njezinu odsutnost, ali naletjeli su na nju! No preračunali su se. Da nije bila tu ili da se predala, oni bi nastavili pohod prema jugu, uz Kennebec, te bi osvojili rudnike i postaje Joffreya de Peyraca, a potom bi napali Gouldsboro. Inače se ne bi bojala za Gouldsboro, ali u ovim okolnostima, bez obzira na pomoć Saint-Castinea, stijeg francuskog kralja zamijenio bi zastavu sa srebrnim štitom toga nezavisnog plemića.To bi bilo mnogo teže ispraviti nego sadašnje stanje. Wapassou je spaljen, ali osvetnici oca d'Orgevala ostali su na tome. Vratili su se na sjever, odakle su i došli.»Zaustavila sam ih!«Čestitala je sebi na tom uspjehu da bi se ohrabrila.Doista, unatoč prividu, ona i Joffrey nisu se dali uhvatiti na spavanju.Što čovjek postaje stariji i iskusniji, to mu je teže biti u stalnoj pripravnosti; zato razvija svojevrsno šesto osjetilo koje mu omogućuje da se na vrijeme usredotoči na slaba mjesta svoje obrane. Ponekad pritom shvati da mu je obrana već šuplja.Anđelika i Joffrey su u zajedničkom životu oblikovali nesvjesnu obranu a da uopće nisu bili toga svjesni.Njihov istinkt postao je jedinstven. Razmišljajući o tome, shvatila je da je odluka da on pođe s Frontenacom i da se ona vrati u Wapassou, usprkos raspravama i otporu, bila posve prirodna zato što je upravo to valjalo učiniti.Bila im je dana milost da budu na slabim mjestima obrane koja su neprijatelji napali. To ne znači da su sve spasili, ali to je bila najbolja strategija. Time su izbjegli najgore.»Najgore smo izbjegli« - ponavljala je i prkosno gledala daleka, zaleđena obzorja koja su svakog dana sjala ponešto drukčijim svjetlom. »To je zakon, logičan prirodni zakon. Priroda je na našoj strani. Pravodobno smo se popeli na bedeme utvrde kad se pojavio neprijatelj, pravodobno smo zgrabili oružje...«Stajala je na bedemu i govorila. Ponekad joj je glas postajao tiši, a ponekad nije ni micala usne jer je i to značilo gubitak energije; no i dalje je razgovarala s prirodom oko sebe, obuzeta pomiješanim osjećajima koji su titrali od straha do radosti, od vedrog samopouzdanja do bojazni, od čuđenja do ogorčenosti, od uvjerenja da će pobijediti prirodne sile do utučenosti i predaje pred njihovom slijepom silom. Spoznavala je krutost prirode, njezinu okamenjenost, okrutnost ljudske sudbine, ali i obećanje veličajnosti te sudbine.Ona je bila samo čovječanstvo koje drhti pred vratima raja. Teška vrata koja čuva anđeo s blistavim mačem zatvorila su se iza njezinih leđa. Ispred nje je hladnoća, glad, bolest, muka i trud svakodnevnog kruha. Ali... i ljepota i tajanstvo skrivenih blaga, utjeha za životnu pustolovinu u koju se valja upustiti.Ti njezini samotni izlasci prešli su joj u naviku. Izlazila je svaki dan kao na ljubavni sastanak, na ples, svadbu ili svečanost. U njezinom veselju bilo je i primjesa očekivanja da će se jednoga dana u daljini nešto pomaknuti, da će doći neka

karavana i priteći im u pomoć. Znala je da joj svaki novi dan donosi i novu nadu čak i ako obzorje ostane gluho i nijemo.Kroz taj veličanstveni prizor tekla je struja koja je očvršćivala cjelokupno njezino biće i činila je osjetljivom na spasonosnu istinu. »Kroz mene vidiš osmijeh Boga.«Stojeći na platformi uz puškarnicu osjećala se kao u središtu samoće u kojoj je njezina prisutnost, prisutnost jedinoga ljudskog bića, krhkog, slabog, s malenim, crvenim srcem i toplom krvlju, dobijala odlučnu važnost.Ta zora na obzorju, ta raskoš boja i oblika bila je poput velikoga gledališta nad kojim se upravo dignuo zastor.

47.

VELIKI ZALJEV LEDA

SLABI SIGNAL DIMA

Tog jutra se na istoku otvorio zastor noći nad dvama oblacima boje pijeska, izduženih i mekih oblika koji su se prelijevali zlatom. Nepomično su stajali nad gorom Kathadin. Preobrazbe njihovih boja najavljivale su uspon dnevne zvijezde.Jesu li to zračne lađe pune prijetnji ili pak utjeha?Poput njih, i Anđelika je stajala na svom snježnom brežuljku i čekala sunce.Ustajala je rano i odmah je uzimala kotao nad žeravicom te izlijevala malo vode na kožne šarke na vratima da bi ih oslobodila od leda. Kad bi se jednog dana drvene ploče, okov i šarke prevukli debelom ledenom oblogom, ne bi imala snage otvoriti teška vrata i izići van.Kad je preko noći zapao snijeg, malo bi se ugrijala, a potom bi ga počela lopatom mesti i čistiti oko praga, a nakraju i stube kojima se izlazilo iz udubine.Čim bi stupila van, u noć koja je blijedjela, Anđelika bi ustanovila smjer vjetra i ocijenila hladnoću, a ako ne bi bili prejaki, izišla bi iz udubine i prešla tih nekoliko koraka do male uzvisine s koje je mogla vidjeti cijelo obzorje.Kad nije bila raspoložena za odstranjivanje snijega, popela bi se ljestvama na platformu. I odatle se moglo osmotriti obzorje, ali ne kao s umjetne uzvisine, jer je strmina na kojoj je utvrda bila izgrađena zaklanjala pogled na jezero Wapassou koje su zvali Srebrno jezero. Sad je to prostrana bijela ravnica prekrivena snijegom.Anđelika je voljela zoru, to vrijeme koje najavljuje blago popuštanje hladnoće.Nije se bojala sama u noći, kad su se nebo i zemlja stapali u beskrajnoj tami kroz koju nije prosijavao ni tračak svjetla. Pomalo je već izgubila osjećaj za doba godine i kao da nije htjela priznati da su već stupili u ono razdoblje za koje ljudi u Wapassouu kažu: »Zima je stegnula.«Nije tu dolazila da bi razmišljala o svojoj samoći. Tu je bio život, gibanje koje je promatrala u veličanstvenom trenutku sunčeva izlaska. To je život.Ponekad se samo u to doba dana moglo gledati u sunce. Dizalo se iza prozirnog maglenog zastora, a potom bi nestalo iza teških oblaka. Ali uglavnom je to bio blistav prizor i sunce je nastavljalo put čistim plavetnim nebom.Danas su se pomolila dva oblaka nalik na kitove u pratnji svojih mladih, oblačića koji su izronili iz ažurnog etera. Vrhovi su im bili tamnosivi, a trbusi blistavo bijeli. Oblici su im se rastezali, dijelili u otoke i otočiće, poput čudnovatih obličja u modroj vodi. Iz kristalno čistog žada uspet će se zlatna zvijezda.Na zapadu je nadiruća svjetlost već posijala pregršti rubina, dijamanta i bisera nad tamnom masom uspavanih šuma.U zamračenim, nejasnim dolinama su se guste maglene koprene lučile od tamnog sivila te se lijeno i otužno razlijevale nad rijekama i potocima. Magle su se vukle od obzora do obzora. Sunce će imati dovoljno vremena da zavlada svijetom koji su mu

zimski oblaci prečesto uskraćivali. U podne, kad sunce bude najviše, ako oblaci ne prekriju nebo, moći će izvesti djecu van, na zrak. Kao i uvijek kad bude napuštala platformu ili vidikovac, očarana ljepotom prizora oklijevat će pri povratku i imat će osjećaj da je prikraćena.Prije no što bi se odlučila za povratak, hladnoća joj je morala prodrijeti do kosti tako da više ne osjeća ruke. Jednom je čak pomislila da joj se smrznuo nos kao što se to dogodilo Euphrosini Delpech, jednoj od njezinih susjeda u Quebecu, kad je odviše radoznalo pratila nevjeru gospođe de Castel-Morgeat. Kad se vratila na toplo, zabrinuto je pregledala ozeblinu na nosu i obećala sebi da će ubuduće biti razboritija. Ako se jednog dana pojavi u Versaillesu, neće biti lijepo bude li na licu nosila tragove boravka u Novom svijetu. Brazgotinama se ponose samo muškarci.No toga jutra zadržavalo ju je još nešto. Kad je već bila na vratima, više puta se osvrnula na vidikovac s nejasnim osjećajem da joj je promaknula neka pojedinost. A tad joj pred očima bijesnu pitanje.U maglicama koje su se dizale iz zaleđenih močvara i bara njezin se pogled zaustavi na udaljenoj bjeličastoj točki koja je povremeno bivala prozirna; oblik joj se naglo mijenjao, na trenutak bi se zaoblila kao da je tjera vjetar, a potom bi se uzdignula u visinu, u miran zrak. Nije se micala s mjesta.Kad je opet ugledala taj pramen, nije ga ispuštala iz vida. Zadržavala je dah da bi ga što bolje vidjela. Bio je beskrajno daleko i nestvarniji od sna.Ali nije ga se moglo zamijeniti s maglenim koprenama nad rijekama niti s bezobličnim oblacima nad gorskim vrhovima. Bio je to dim.Vratila se u kuću kipteći od veselja, ne želeći posve vjerovati tom slabašnom znaku.Je li to doista dim?Tijekom dana više se puta popela na platformu i promatrala, ali taj dim bio je uvijek na istom mjestu.- Ti stalno ideš van! - tužila su se djeca.Napokon više nije dvojila: to je dim. A kod dima ima i ljudi. Kakvi god da su, za nju znače spas.Kad je zanoćilo, opet je izišla van. Okrenula se u smjeru u kojem je zapazila tragove dima i naprezala je oči, ali uzalud se trudila razaznati nekakvu crvenu točku koja bi joj u večernjem mraku odala mjesto gdje su ljudi zapalili vatru.»Jasno je! Otišli su odande, ugasili vatru i idu prema nama« - ohrabrivala je samu sebe.Dugo je ostala i promatrala, a kad se zbog tame i studeni odlučila vratiti u utvrdu, jedva se micala jer je bila promrzla do kosti. Usprkos razočaranju što nije mogla opaziti nikakvu vatru, upravo u tome je našla novu nadu. Oni dolaze, približavaju se. Tu vatru su bili zapalili zastavši na putu prema Wapassouu, kamo će vjerojatno dospjeti još ove noći. Još nekoliko kratkih sati i rudari iz Sault-Barrea ili Croissanta, a možda čak i prijatelji iz Gouldsboroa koji su čuli za događaje u Wapassouu, pojavit će se na toj strmini i zakucati na vrata njihova brloga. A tad neće biti kraja sretnom pozdravljanju: O'Connel, Lymon White, Colin Paturel...Zagrijala je veliku sobu. To je bilo sve što je mogla pripremiti za njihov dolazak osim malo rakije i vina. Sjetila se da ipak još nešto može učiniti za njih: popela se na platformu i zabola u snijeg veliku baklju koja će im biti svjetionik u noći.Pripremila je slamnjače i pokrivače te se opet prepustila čekanju. Ostala je budna cijele noći, održavala vatre i napeto osluškivala šumove što su dopirali izvana. Svaki čas bi joj se učinilo da u šumu vjetra razaznaje korake ili glasove te je neprestano izlazila u ledenu noć da ih dočeka.Ali do jutra nije nitko došao i vladala je duboka tišina.Kad je svanulo, popela se na platformu i opet ugledala dim na istom mjestu, kao da se ruga njezinu čekanju. Bio je poput ljudskog daha koji govori o životu, o ljudskom disanju na zemlji.

Tog trenutka je shvatila da će otići onamo. Barem će se pokušati probiti dovoljno daleko da vidi što je to. Ako su ondje ljudi, oni znače spas, a ne smije zanemariti tu mogućnost. Brinulo ju je to što će morati napustiti djecu na nekoliko sati. Još su tako maleni. Objasnila je Charles-Henriju, najstarijemu, na što sve mora paziti dok je ne bude: prije svega, ne smiju se približavati vatri; založila ju je tresetom, koji dulje gori, a nema ni opasnosti da će plamenovi biti previsoki.- A što ako vatra ugasne?- Uvucite se u postelju i pokrijte se. Ali brzo ću se vratiti. Prije noći ću biti ovdje.Navukla je kratke zimske gaće Lvmona Whitea, odjenula se u njegov širok ogrtač od debele vune, povezala kapu na glavi i povrh toga stavila i šubaru kakvom su se ponosili muškarci iz Wapassoua. Odabrala je par najlakših krplji, uzela kremenjaču sa zida, a za pas je zadjenula rog s barutom i nekoliko vrećica s nabojima.Djeca su je otpratila do vrata i obećavala da će biti dobra. - A što ako mi se nešto dogodi? Nekakva nesreća? Što će onda biti s njima? - pitala se uznemireno.Prisjetila se svoje tjeskobe u doba kad je odlazila na jahanje u Poitouu; jednog dana je ostavila Honorinu, djevojčicu staru godinu i pol, kod nekog drveta i pritekla u pomoć svojim napadnutim ljudima; dobila je udarac u borbi, izgubila svijest i našla se u zatvoru ne znajući što se dogodilo s djetetom koje je ostavila samo u šumi.Nije znala što će se dogoditi kad ode pa se vratila u sobu i na komadu papira napisala: »U utvrdici u Wapassouu je troje posve same male djece. Za ime Božje, spasite ih.« Gurnula je listić u džep na bluzi. Ako bude ranjena, ako... Valja sve predvidjeti.No zapravo je bila uvjerena da polazi na taj put samo da razriješi nesnosnu dvojbu: je li ono dim ili nije? Najviše se bojala da je žrtva privida.Djeca su bila u velikoj sobi jer su tu imala više prostora nego drugdje.- Možete se neko vrijeme igrati ovdje, ali ne smijete izlaziti.- Zar ni do jezera, da se malo kližemo? - razočarano je upitao Charles-Henri.- Blagi Bože, ne! Rekla sam da ne smijete van.- Niti malo, da se grudamo?- Ne smijete se grudati. Molim te, drago moje dijete, budi velik kao Thomas. Sjeti se što ti je rekao: »Poštuj zapovijedi.« A moja zapovijed glasi: Ne izlazite van.Blizanci su dobili samo jednu zapovijed: slušati Charles-Henrija.Kad mu je još jednom ponovila sve što mora i što ne smije, posljednji put se pomolila njihovu anđelu čuvaru i uputila se u ravnicu.

Hodala je i hodala a da nije ni približno mogla odrediti udaljenost koju mora prevaliti. Nije znala je li točka u koju je gledala blizu ili je nekoliko sati hoda daleko, ako ne i više dana. Onaj dim u daljini bio je kao blagi dah koji se lako raspršuje i povremeno posve nestaje tako da ga više nije vidjela. Kad ga je opet opazila, nije bila sigurna ne radi li se o optičkoj varci, poput daha umirućeg: ako se prekine, to znači smrt.U njezinom slučaju to bi bio kraj besmislene nade.Srećom je sve bolje nazrijevala dim premda su joj oči suzile od studeni i blještavih odsjaja snijega. No gledala je širom otvorenih očiju, ne želeći izgubiti taj nejasni trag koji se napokon pojavio iza crnoga šumarka.Netko je zapalio vatru na rubu šume. Nikoga nije vidjela, ali nije sumnjala da su tu.Odmah su je obuzele druge misli. Jesu li prijatelji? Ili pak neprijatelji?Kad ugledaju kako im se približava nejasna i pogrbljena prilika usred bjeline, možda će pomisliti da je nekakva životinja i ubiti je kao običnu divljač.Uto ju je iznenada ovio oblak guste, žućkaste magle.»To je već bolje« - pomislila je.Miris dima pouzdano će je voditi; sad ga je osjećala i nosnicama. Bio je opojan. Usprkos mogućoj opasnosti, Anđelika je drhtala od nestrpljenja.

Odjednom joj snijeg popusti pod krpljama. Napredujući kroz krajolik čije su crte bile omekšane u magli, prekasno je ugledala rub duboke jaruge. Jedva je stigla uhvatiti se za stabalce koje je virilo s ruba.

48.

BRAT POGLAVICE PASSACONAWAYA

NEOBIČNO MILOSRĐE U NAPUŠTENOM WIGWAMU

Anđelika se nagnula nad jarugu pod sobom. Upravo iz nje se dizao dim u lijenim krugovima, neko vrijeme je lebdio, a potom se gubio u teškoj, gustoj magli.U tom trenutku je pukla grana za koju se grčevito držala i Anđelika je vrtoglavo pala, udarajući u kamenje, ali nije osjećala udarce jer je za sobom povukla cijelu snježnu lavinu.Našla se na dnu, gotovo pokopana u lavini te se morala nemalo namučiti da iziđe iz snijega, pronađe pušku koju je izgubila pri padu te jednu rukavicu. Snijeg joj je ušao u rukave, za vrat, pod kapu.Plivajućim pokretima nekako se domogla tvrdog tla i našla se na rubu napola zaleđenog potoka. Pred njom su se uzdizala dva ledena vodopada. U podnožju slapova lebdio je dim koji je dopirao iz dva niska indijanska wigwama, tih skloništa koja nomadi postavljaju u nuždi pomoću savitljivih kolaca koje prekriju korom brijesta ili breze. Kroz otvore na kori je izlazio dim a da nije posve otopio snijeg na njoj.Unatoč svježem snijegu koji je pao protekle noći, u okolici su se posvuda mogli opaziti tragovi stopa. Vidjela je sanjke i ormu za vezivanje koja je virila iz snijega, a učinilo joj se da iz unutrašnjosti jednog bijelog šatora koji su oblikom podsjećali na gljivu čula pasji lavež. Oprezno je zastala, s prstom na okidaču. Tih dugih tjedana koji su se nedvojbeno pretvorili u mjesece tako se odviknula od ljudi da se plašila svakog dodira s njima. Prijatelji? Neprijatelji? Indijanci? Ili kanadski traperi?Uto se odmaknu kora koja je služila kao vrata i iza nje se pojavi lice Indijanke s biserastim povezom na čelu; ona se brzo odmaknula i pojavilo se lice njezina gospodara. Prije no što je izišao, pojavio se nauljen snop vlasi ukrašen crnim perima. Uspravivši se, pogledao je nezvanu gošću koja je stajala nekoliko koraka od njega, napola skrivena iza obližnjega grma.Po njegovu orlovskom nosu, malenoj bradi i sitnim, svjetlucavim očima procijenila je da se radi o Abenakiju s juga. Bio je sličan Piksarettu. Činilo se da se ne boji njezine puške.Za svaki slučaj, pozdravila ga je izdaleka i obratila mu se na njegovom jeziku. Odgovorio joj je na francuskom.- Pozdravljam te. Ja sam Pengashi, pripadnik Saveza Wapanoga. Odakle dolaziš, dijete?Prema njezinoj silueti u hlačama procijenio je da je bijeli mladić.Ona pokaza prema ravnici.- Iz Wapassoua.Napola je zažmirio da bi je bolje razaznao.- Mislio sam da su svi ondje mrtvi. Izdaleka sam vidio ruševine tvrđave i kuća.Kad mu se predstavila, bio je iznenađen i sretan. Rekla mu je da je ostala u Wapassouu s troje djece.- Priđi bliže! Uđi! - pozvao ju je i odmaknuo se da bi mogla ući kroz uski ulaz.Ostavila je krplje pred pragom i skliznula u wigwam. Kad je kora drveta pokrila ulaz, osjetila se ugodno u tijesnom skloništuu kojem se moralo sjediti. Nije se moglo stajati u toj niskoj prostoriji. Zrak je bio težak i gust od dima koji je dražio nosnice, ali Anđelikinu pozornost je pobudio miris kuhana kukuruza koji se širio iz lonca na

žeravici; djeca su upravo izlila posljednje ostatke kukuruzne kaše u svoje drvene zdjelice.To su nedvojbeno bili siromašni ljudi. Ustručavala se zamoliti ih odmah za hranu. Pengashi je pripovijedao kako ih je zima iznenadila prije no što su uspjeli zamijeniti krzna za robu koja im je potrebna. Obično je trgovinu obavljao na obalama New Hampshirea, a ljetos ga je ondje uhvatila zima. Nije imao vremena ni za lov pa nije ulovio dovoljno divljači ni osušio dovoljno mesa i ribe za zimske zalihe.I tako se gotovo bez ičega, ostavivši krzna u skrovištu u podnožju nekog drveta, uputio u gore u unutrašnjosti da bi se pridružio suplemenicima; ali i oni su se našli u položaju koji nije bio mnogo bolji od njegovoga pa im je preostalo samo da se rasprše na sve strane i da svatko pokuša preživjeti kako umije. Njegov stariji brat nagovorio ga je da se uputi prema sjeveru i prezimi pod zaštitom bijelaca iz Wapassoua. Nakon dugog i teškog putovanja naišao je na neke Abenakije i Algonkine koji su besciljno tumarali okolo. Upozorili su ga da je Gromovnikova utvrda spaljena i da u njoj više nema ni žive duše.On je usprkos tome išao dalje jer nije mogao vjerovati tim vijestima. Kad je izdaleka ugledao pocrnjele razvaline, pomirio se s onim što je bilo očito. No prije no što je odlučio u kojem će smjeru krenuti - naime, došao je do kraja zaliha hrane - nakanio je potražiti mjesto gdje bi se privremeno utaborio i ulovio nešto divljači u zamke.Još prije tri dana postavili su oba šatora. Na dnu te udubine bavili su se zamkama i lovom te nisu ni pomislili bliže pogledati zgarište Wapassoua i potražiti neki trag života. Zato nije opazio dim iz stare utvrde.Namjeravao je nastaviti put prema sjeveru i potražiti sigurno sklonište za svoju obitelj u nekoj misiji kod Richelieua ili u tvrđavi Sainte-Anne.Dok je govorio, pušio je lulu, pri čemu mu s lica ni na trenutak nije silazio izraz zadovoljnog čovjeka koji zna što radi i sretan je što je tako dobro obavio svoj posao.- Richelieu? Tvrđava Sainte-Anne? Ali to je daleko - napomenu Anđelika. - Zašto ne pokušate poći uz rijeku Chaudiere prema Quebecu? Tako biste morali prevaliti kraću udaljenost.On odmahnu glavom. Čuo je da vojska novoga guvernera prezimljava u tvrđavama kod Richelieua i na jezerima Saint Sacrement, Champlain, a barke su dovezle u Montreal goleme zalihe.Ne samo da je na rubu gladi, nego se mora pripremati za veliki proljetni ratni pohod na irokeških Pet naroda.Odjednom ju je upitao za imena djece koja su s njom u utvrdi, a kad je odgovorila, opet je iskazao veliko zadovoljstvo.- Charles-Henri! Charles-Henri! - ponovio je nekoliko puta, a potom se vragolasto nagnuo prema njoj.- Ja sam šurjak Jenny Manigault.Zapravo, bio je brat Passaconawaya, poglavice Pemacooka, koji je oteo Jenny; pobjegla mu je, ali mu se i vratila pošto je svog sina Charles-Henrija povjerila Anđeliki.Pengashi je smatrao da je njegov brat pogriješio što je oteo Francuskinju.- Svi smo mu to rekli još na početku, i rodbina i prijatelji. Ponavljali smo mu da se čuva. »Oteo si Francuskinju pa će naši bijeli saveznici doći i tražiti kavgu s nama.« Potom se sakrio u Zelenim gorama, ali kasnije me je obavijestio da je njegova francuska zarobljenica iste vjere kao i Englezi, koji su razapeli našega Gospodina Isusa Krista, pa bi je njezini sunarodnjaci smatrali zarobljenicom kad bi im je predao. Daleko od toga da je otkupe, Francuzi bi je dali drugim Abenakijima kao ratni plijen. Ukratko, shvatio je da mu je nitko neće oduzeti ako se bude znao suprotstaviti jednima i drugima.Kad je Pengashi posljednji put vidio svog brata, poglavicu Passaconawaya, taj se pripremao na put sa svojom obitelji, to jest s Jenny i djetetom koje je imao s njom te s majkom i mladim bratićem koji je izgubio svoje najbliže u ratu kralja Filipa.

U Zelenim gorama najavljivala se oštra zima. Htio je što prije doći do obale a da pritom ne pobudi sumnju engleskih naseljenika koji su u sve većem broju napredovali prema šumama i krčili ih, a kad god bi vidjeli indijansko pero, smatrali bi da su to kanadski saveznici koji ih žele skalpirati.Passaconaway nije bio kršten kao Pengashi koji je bio kršćanin kao i cijela njegova obitelj, pa čak i roditelji. Passaconaway nije vjerovao bijelim ljudima koji mu žele uzeti Jenny; Francuzi to hoće zbog njezine nacionalnosti, a Englezi zbog njezine vjere. - Bit će sretan kad mu donesem vijesti o sinu njegove žene - reče Pengashi.- Ako pođeš na put prema sjeveru, malo je vjerojatno da ćeš vidjeti brata i prenijeti Jenny vijesti o njezinu sinu.Ali Indijanca se nije dojmilo njezino shvaćanje prostora i vremena. Pohod na Irokeze svakako će ih dovesti u područja gdje se skriva Passaconaway i njegovo maleno pleme.Kad Irokezi budu pobijeđeni, Pengashi će se priključiti lovcima na skalpove engleskih naseljenika, što će ga dovesti sve do granica države New Hampshire i Zelenih gora. Naći će nekoliko dana vremena i za posjet rodbini.U Pengashijevom wigwamu bile su dvije žene. Mlađa je dojila novorođenče. Bila je to njegova starija kći čijeg je supruga ubilo stablo u padu.- Snijeg je prerano zapao. Drveće još nije bilo izgubilo lišće pa se lomilo.Druga žena bila je njegova supruga. Gledala je Anđeliku pogledom u kojem nije bilo ljubaznosti. Usprkos tjesnoći šatora, počela je mazati kosu medvjeđom mašću. Indijanke su oduvijek njegovale kosu, a ova se nije htjela odreći te navike usprkos teškoj situaciji. Upitala je Anđeliku može li joj donijeti češalj od školjaka ili kosti, jer se njezin drveni češalj slomio.Pengashi joj je osorno naredio da šuti i Anđelika je shvatila njegovu zlovolju: nedvojbeno je bio bijesan na nju zato što nepotrebno rasipa medvjeđu mast u vrijeme kad su njegove zalihe pri kraju.Potom se starija kći, mlada udovica, oglasila sa svojom molbom. Bi li joj bijela žena mogla nabaviti malo svilače za njezino novorođenče? Nikako nije mogla nakupiti dovoljno velike zalihe iverja nekog grma koje su stavljali dojenčadi među noge da ne zaprljaju krzna. I tada se Indijanac umiješao i prekorio kćer, rekavši da su žene upotrijebile iverje toga grma da razmaste kosu prije pranja, a potom su je, tko da ih shvati, opet namastili. Ta njihova kosa! Uvijek ta njihova kosa! A nemaju više što jesti.Ali već u idućem trenutku zamolio je Anđeliku za uslugu: ne bi li mu mogla dati rakije i pokrivača, jer nije mogao dva puta ići na dug put da bi trampio svoju robu na nekom brodu ili kod Nizozemaca.Anđelika požali što nije ponijela alkohol. Bila je pošla na put u uvjerenju da je riječ o prividu pa nije ni pomislila da uzme sa sobom malo robe koju Indijanci najviše traže. Opet im je objasnila svoj položaj. Ostala je sama s troje djece u toj malenoj utvrdi, a jedan od njih je Charles-Henri. Imaju još dovoljno drva za potpalu, ali zalihe hrane su im pri kraju. Čekaju pomoć po koju je otišao jedan preživjeli stanovnik Wapassoua, no sve dosad nije nitko došao. Snijeg je u međuvremenu prekrio sve zamke.Dok je govorila, nije se mogla suzdržati da ne gleda prema loncu s medvjeđom mašću i posudi u kojoj je ostalo nešto kukuruzne kaše koju su djeca ostavila psu koji se nestrpljivo bacio na ostatke.Pengashi je znao čitati jezik pogleda, kao i svi Indijanci. Ugasio je lulu i neopazice joj dao znak da ga slijedi. Kad su izišli, uputio se prema drugom wigwamu i pozvao je da uđe za njim. U wigwamu je bilo dvoje starih ljudi, muškarac i žena, koji su dostojanstveno sjedili u pozadini. Muškarac je imao krznenu kapu na glavi i pušio je dugu lulu od crvenoga kamena koju je povremeno davao svojoj staroj ženi. Djevojčica od dvanaestak godina sjedila je uz ognjište i brižljivo strugala kožu i čistila je od posljednjih tragova mesa i živaca te ih bacala u neku posudicu.

Anđelika i njezin domaćin sjedoše. Pengashi objasni svojim roditeljima tko je ona i zašto je došla. Slušali su ga ne prestajući pušiti, nepomična lica, pa se pitala jesu li čuli ijednu riječ od onoga što im je rekao sin. On im nije zamjerio tu ravnodušnost i iskazivao im je poštovanje koje čovjek duguje svojim roditeljima.Kad je opazila malu Indijanku nagnutu nad svojim radom, Anđeliku je iznenadio njezin živahni, radoznali pogled kojim ju je potajice ošinula. Pritom je opazila svijetle oči na mršavom licu potamnjelom od sunca i vjetra i zaprljanom od masti, ali još su se nazirali tragovi rumenila. Usprkos masnoći kojom joj je bila premazana kosa spletena u pletenice, koju je na čelu pridržavala vrpca s ušivenim raznobojnim perlama i crnim ježevim bodljama, nazirali su se zlatasti odsjaji. Još jedna mala engleska zarobljenica.- Moj brat bio je tako lud za svojom bijelom zarobljenicom da sam i ja poželio imati jednu u svom wigwamu. Prije nekoliko godina, kad smo bili u pohodu Crne Odore, oteo sam ovu djevojčicu. Bila je tako malena i tako plava. Ja sam joj obuo prve mokasine. Sam sam ih sašio usprkos tome što smo bježali šumom jer su nas Yenngliji progonili. Morali smo ubiti naše zarobljenike koji nas nisu mogli pratiti. Potom više nije bila mali Yenngli. Uskoro će biti dovoljno stara da je učinim svojom ženom. Zato je Ganita ne voli. Sad je sluškinja mojih roditelja.Anđelika je slušala i promatrala njegove kretnje.Otpuzao je u pozadinu wigwama i donio zavežljaj. Pričekao je da mala sluškinja naloži vatru, a potom odvio kože koje su bile tvrde od hladnoće i ponosno pokazao Anđeliki velik zaleđen komad crvene tvari.- Prekjučer sam imao sreću. Mlad jelen. No nisam to rekao svojoj ženi Ganiti. Odmah bi htjela da priredimo gozbu. Uopće ne misli. Moji roditelji neće govoriti. Njima je pravo što sam štedljiv. Zima je nesmiljeni i izdajnički neprijatelj i čovjek se ne može dovoljno dobro pripremiti za nju.Uzeo je dobro naoštren nož i izrezao velik, četvrtast komad mesa. Umotao ga je u komad kože i naložio maloj sluškinji da zašije rubove, što je ona brzo i spretno učinila. Potom je odnekud izvukao neku vreću i iz nje izvukao dva korijena repe i malenu vreću, brižljivo povezanu kožnim remenom. Otvorio je vrećicu i u dlan istresao crne i crvene komadiće neke lagane tvari koju je cijenio poput zlatnika.Malo je oklijevao, a potom dodao još tri ili četiri kuglice. Kad mu je šaka bila puna, rekao je Anđeliki da uzme u ruke to skupocjeno blago.- Namoči ovo šumsko voće u mesnoj juhi. Štiti od zemaljske bolesti.Mislio je na skorbut.Nije znala kako da mu zahvali.- Ja sam šurjak Jenny Manigault - odgovori on kao da ga to srodstvo obvezuje da joj čini usluge.- Imaš li možda neki predmet koji bih joj uručio kad je vidim? Moj stariji brat ponekad mi zamjera da lažem. Tako bi znao da govorim istinu.Anđelika je razmislila što bi mogla dati Indijancu koji će reći Jenny da ju je sreo. Najbolje bi bilo da napiše pismo za Jenny, ali nije imala kod sebe ni papira ni tinte. Imala je samo prsten koji se klimao na njezinu omršavjelom prstu. Bez razmišljanja ga je dala Pengashiju i rekla da će ga Jenny zacijelo prepoznati jer ga je već vidjela na njezinoj ruci.- Možeš li mi dati i svoju pušku? - upita Abenaki stavivši prsten u vrećicu koju gotovo svi Indijanci nose oko vrata. - Imam pravo nositi pušku jer sam kršten.Njezina velikodušnost nije ju skupo koštala. U Wapassouu je imala cijelu zbirku oružja.Pengashi je htio vrisnuti od radosti.- I ja imam mali dar koji mi je Jenny dala za svog sina, ali ga više ne mogu naći. Sigurno mi ga je uzela Ganita, ali prisilit ću je da mi ga vrati. Dođi za tri dana. Tko zna, možda ću imati sreće s puškom. Ako Veliki duh bude dobar prema meni, moći ću podijeliti s tobom malo mesa.

Bio on kršćanin ili ne, ipak se molio Velikom duhu. Obećala je da će donijeti rakiju, pokrivač za njegovu staru majku i svilaču za novorođenče.Bila je vesela što ima dovoljno živeža za nekoliko dodatnih dana i put natrag činio joj se laganim i kratkim. Vratila se prije večeri.

S olakšanjem je zagrlila djecu. Kako su hrabra ta njezina djeca koja su tako mirno čekala i nije ih bilo strah niti su pravila gluposti!- Prvo smo jeli, pa smo išli spavati - obavijesti je Charles-Henri.Odlučila je da će mu kasnije pripovijedati o njegovoj majci.Pengashi nije mogao misliti ozbiljno kad joj je govorio o svojoj nakani da se vrati u Zelene gore. Zar će se uopće moći probiti do misija na sjeveru? Za nekoliko dana opet će se uputiti do njihova prebivališta.No počeo je puhati jak i hladan vjetar koji je poput čeličnog praha grebao snježnu površinu. Čekala je jer je dobro znala da po takvom vremenu ne bi mogla napraviti ni dva koraka. Postalo joj je jasno zašto se Pengashi utaborio na dnu jaruge.No jednoga dana oluja se smirila. Na crnogoričnom drveću nije ostalo ni trunčice snijega, a gola bjelogorica izgledala je kao da je opožarena. Dan se već bližio kraju pa je morala pričekati do idućeg jutra. Odlučila je da će ponijeti bocu rakije, češalj, malo svilače i dva pokrivača od engleske vune iz Limbourgha, iako ih nije imala dovoljno ni za sebe. Ali oko ponoći je opet počelo sniježiti. U strahu da ne zaluta, počekala je jedan dan, a potom i drugi.Vjetar je stao, ali snijeg je još meko i tiho padao. Idućeg jutra vrijeme se umirilo. Pahuljice su se prorijedile, a nakraju je posve prestalo sniježiti.Opet je zapovjedila Charles-Henriju isto što i prvi put i pošla na put. Bila je iznenađena kad je otkrila tragove staze koju je utrla. Magle i oblaci lijeno su se vukli u daljini a ona je uzalud pokušavala nazrijeti tragove dima iz malenog indijanskog tabora.Nebo je bilo posve nisko, ali vjetra nije bilo, a činilo se da i neće. I tako je išla naprijed.Uzela je snop tankih šiba i njima označivala opasnija mjesta na putu.Unatoč krpljama, pri svakom koraku propadala je do koljena u snijeg. Napredovala je polako, kao medvjed.Kao i prvi put, opet je prekasno opazila oštri rub jaruge, okliznula se i pala sve do dna zajedno s debelim nanosom snijega. Podignula se i obazrla oko sebe.Od wigwama nije bilo ni traga.»Otišli su!...«Približivši se, raspoznala je okrugli oblik jednog od dva skloništa te u olakšanju nije primijetila da se iz njega ne vije dim. Izdaleka je dozivala, ali nitko nije odgovorio. Došla je do wigwama i odmaknula koru na ulazu. Ugledala je starca i staricu. Sjedili su prekriženih nogu: muškarac je imao krznenu kapu, a žena povez za čelo s perom. Bili su isti kao i prvi put.Ona ih pozdravi. Činilo se da ne mare za suh, sitan snijeg koji ih je polako prekrivao padajući kroz rupu u krovu. Gledali su je mutnim očima. Kad je opazila ugaslu lulu i shvatila da je sve puno pršića, shvatila je da su mrtvi.Kad se Pengashi uputio prema snježnim daljinama, otac mu je rekao: »Sine moj, ja ću ostati. Ovdje završava moj put.«Prema tradiciji, Pengashi ih je ostavio u wigwamu dok je pred njima gorjela njihova posljednja vatra i pušila se posljednja kukuruzna kaša; ostavio je i posljednji hvat duhana za očevu dugu lulu, a potom je namjestio koru koja je služila kao vrata te je u pratnji svoje žene, djece, starije kćeri i njezina dojenčeta te engleske zarobljenice, laganim koracima, noseći sa sobom svoja posljednja dobra, krenuo na sjever da bi došao do neke francuske misije ili postaje.

Anđelika se neko vrijeme nije ni pomaknula. Nepomično je klečala pred dvjema dostojanstvenim mumijama sve dok nije shvatila da je snijeg počeo zasipati i njezinu odjeću te da se okamenila od studeni.Nagonski je pružila ruku prema loncu, ali bio je prazan i napola pun snijega. Polako su pušili lulu, a nakon posljednjeg dima, stari Indijanac je položio taj sveti predmet pred sebe. Pričekali su da ugasne posljednji žar, a potom su podijelili posljednje zalogaje zemaljske hrane. Položili su ruke na koljena i u mraku koji je bivao sve hladnijim čekali da dođe smrt.Kad je otkinuta grana probila krov njihova wigwama, bili su već daleko na putu kroz zemlju Velikog duha gdje vlada toplina i svjetlo.Nije ih se mogla nagledati u blijedom svjetlu koje je dopiralo kroz otvor; nešto ju je zadržavalo i promatrala je ne znajući zašto taj mrtvački prizor pun dostojanstva i vedrine. Činili su joj se tako živi da se jedva suzdržala da im ne položi na ramena pokrivače koje je donijela. Jedna pojedinost privukla je njezinu otupjelu pozornost.Oboje dostojanstvenih staraca držali su u rukama nekakvu nerazaznatljivu grudu. Na prvi pogled bi se reklo da je to gruda smrznutog blata posuta snijegom.Ali kad se približila, vidjela je da je to hrana: dva velika komada smrznute kukuruzne kaše sa smjesom šumskog voća i sitno narezanog mesa. Njihov posljednji obrok, a nisu ga ni dotaknuli.Zadrhtala je od nerazumnog veselja. S oklijevanjem im je uzela obje grude, pogledom ih pitajući: »Je li to za mene? Jeste li znali da ću se vratiti?«Na njihovim grudima opazila je amulete od medvjeđih zuba, ježevih bodlji, nanizanih školjaka, a svjetlucali su se i maleni zlatni križevi koje su sami načinili kršteni Indijanci na jugoistoku Kanade.Treba li u njihovom činu vidjeti žrtvu milosrdnom Bogu kojeg su im otkrile Crne Odore i naučile ih da mu se mole? Što njima znači jedan obrok više na ovoj zemlji kad su kretali na put u zemlju gdje će zauvijek utažiti glad? Bijela žena i djeca iz Wapassoua su gladni.Obuzeta zahvalnošću, stavila je tu žrtvenu ponudu u vreću. Starica je u rukama držala i kožnatu vrećicu koja je očito bila dio žrtve. Anđelika je uzela i nju.Odmaknuvši se od njih, opazila je predmet zavijen u kožu koji se sakrio od njezina pogleda. Po njegovu obliku shvatila je da je to čelična zamka za sitne krznate životinje. Prisjetila se da se potužila Pengashiju da ne može naći zamke koje je jesenas postavio nijemi Englez.U zamjenu za pušku Indijanac joj je ostavio svoje dragocjeno oruđe za lov koje će joj možda značiti posljednju priliku.Polako je na koljenima izišla iz wigwama i još jednom se osvrnula prema starcima.- Hvala vam! Hvala! Neka vas Bog blagoslovi!Brižljivo je namjestila i učvrstila vrata od kore drveta, a potom je zatvorila i rupu na krovu da bi ih što dulje zaštitila od zubi divljih zvijeri.

49.

NAUŠNICE JENNY MANIGAULT

LUDOSTI TIŠINE

Kad je razvezala kožnu vrećicu, iz nje je ispao par naušnica od granata umetnutog u cizelirano srebro: taj par naušnica nosila je Jenny Manigault kad su je oteli Indijanci.Ganuto ih je promatrala i željela da njezin prsten nađe put do sirotog djeteta. Već je željela uručiti dar Charles-Henriju i govoriti mu o majci, ali se suzdržala. Glad ih je oslabila. Osjećaji su im se izoštrili, ali su postali nestalni. I najmanji udarac ih je pogađao i potresao te se ne može predvidjeti kako će na njega djelovati ta vijest.

Znala je da nije sačuvao lijepu uspomenu na odiseju s Indijankom koja ga je dvije godine vukla od wigwama do wigwama. Nikad nije govorio o njoj i nije odgovarao kad bi ga netko pitao o tome. A ako ju je smatrao majkom, nije li mu rastanak nanio još nezacijeljene rane? Možda će utonuti u sjetu ako ga podsjeti na nju? U Wapassou je naučio smiješiti se, a za to je bilo potrebno mnogo mjeseci.I zato je vratila skromni nakit u vrećicu. Dat će mu ih kad bude veći, ili kad se probude iz tog košmara i nađu se kod Abigael, koju on voli jer ga je samo ona tješila u samoći njegova djetinjstva. Što je prije mogla, otišla je postaviti zamku, žrtvujući komadić mesa kao mamac. Nije točno znala kako se to zapravo radi i prekoravala se zašto se nikad nije zanimala za te nesretne naprave, oruđe okrutnih lovaca. Njezin otac, seoski plemić, progonio je seljake koji su po njegovim šumama lovili divlje zečeve. Kad bi lovočuvar uhvatio nekoga od njih na djelu, taj bi bio obješen prema feudalnom zakonu. No obitelj Sance de Monteloup bila je presiromašna da bi mogla plaćati usluge lovočuvara pa barun nikad nikoga nije objesio. Za gladnih godina tamošnji su plemići ponekad priređivali zajednički lov da bi ustrijelili jelena i podijelili plijen među sobom jer su bili gladni kao i njihovi seljaci.Glavom su joj prolazile takve nejasne misli dok je ukočenim prstima petljala oko zlokobne čelične čeljusti koja joj je zamalo otkinula prst!U Americi i bijelci i Indijanci lovili su puškom. Mnogi su i dalje lovili lukom i strijelom jer je vatreno oružje bila povlastica za poglavice, ali njegova upotreba se širila. Zamke su upotrebljavali za lov na krznate životinje čija su krzna služila kao novac za koji su se mogle dobiti sjekire, noževi, rakija i koješta drugo.Trgovina krznom u Wapassou je odmah bila zabranjena da se ne bi izazvalo nezadovoljstvo Francuza, a Anđelika se nikad nije zanimala za takav lov. Nije voljela zamišljati kako se čeljusti zamke sklapaju nad glavicom šumskih životinjica; ta smrtonosna glazba odzvanjala je divljim prostranstvima. Ona pomisli kao je bila glupa. U mladosti nije bila tako osjetljiva kad je riječ o životinjama. Upravo Honorina, njezina mala Honorina i njezina strast da se poistovjeti sa svim nevinim bićima koja pate, nadahnula je i nju takvim suosjećanjem.Eto, ljudi su došli, govorila je s njima, ali položaj joj se činio sve težim. Produljili su im život za nekoliko dana, ali su joj oduzeli nadu.Tek kad je vidjela tu malobrojnu indijansku obitelj kako izgubljeno luta bijelom pustinjom, mogla je ocijeniti dubinu osamljenosti u koju je bačena.Oslanjala se na nadu da će Pengashi govoriti o njoj. Znat će se da je još živa. No hoće li Pengashi ikada dosegnuti zemlje gdje ima živih? Pred njim je beskrajan put po kojem snježni vihori nesmiljeno siju smrt. Zima je pogodila i divljač te je prorijedila i na zemlji i u zraku. Indijanac s puškom imat će nekakve izglede da nešto ulovi. Nije joj bilo žao što mu je prepustila oružje.U krajnjoj nuždi Indijanci će pojesti svoga psa.Sanjala je o slanini, o bostonskom grahu koji su im u Salemu pripremali s vrhnjem ili šećernom melasom i pozvala je Naomi u pomoć. Probudio ju je njezin vlastiti očajni krik koji je prestrašio i djecu.Posljednje godine bile su obilježene kipućom životnom snagom, obasjane zemaljskim sjajem i primjesama tajnovitosti koja je svemu davala novi smisao, posve drukčiji od negdašnjega.Razmišljala je o prvim danima njihova boravka u Novom svijetu. Razmišljala je o Wallis, kobili koja se propela pred orijaškom kornjačom, simbolom Irokeza.- Konji! Konji!Te jeseni, kad su ih napali Indijanci i kad je bježala prema utvrdi Lymona Whitea, na tren je ugledala konje koji su u daljini trčali preko polja kao da ih tjera bezglavi strah, kao da znaju da je to kraj Wapassoua i da valja pobjeći odatle. Nije znala je li taj prizor u njoj pobudio strah ili pak ohrabrenje.»Bježe prema jugu! Potražit će put prema visoravnima. U slobodi će im se vratiti prirodni nagon, okupit će se u stada...«

Ali Maine je tako neugodna i teška zemlja, obrasla šumom i puna rasjeklina, a zima je prerano došla.»Ne misli na to. Radije zamišljaj kako su sretni što opet jezde prostranim ravnicama. Opet će podivljati i nitko ih više neće moći ukrotiti.«- Majko, vi plačete! I vičete: »Konji! Konji!«Ona se uspravi u postelji i privi sve troje djece na grudi.- Ne plačite više. Vidjela sam ih kako trče. Ne smijemo biti žalosni. Pronaći će svoj put. Ići će tamo gdje ima manje snijega i dovoljno trave pa će se razmnožiti po cijeloj Americi.Valja se boriti protiv ludosti koju donosi tišina i zato je govorila s djecom i održavala ih budnima.Rekla im je da je njihov pas zapravo pokazao veliku mudrost. Otišao je prije požara i na neki način ga je najavio. Otišao je Honorini, k Irokezima. Kad se Honorina vrati, naučit će ih da strijeljaju iz luka.Njihova blijeda lica zasjala su kad im je spomenula Honorinu.- Honorina, moj mali tintilinić. Moje blago. Honorina će preživjeti. Ona je jača od svih njih.

50.

IZMEĐU GLADI I OLUJE

Anđelika je počela sumnjati da su »izbjegli najgore«.»Izdalo si me! Izdalo si me!« - predbacivala je nijemom obzorju dok je stajala na platformi. »Obećalo si... Dogovorili smo se... Poslali smo ti konje! Žrtvovali smo ti kuće i ljude dobre volje.«Najgore bi bilo da joj umru djeca, a potom ona. A Joffrey bi morao primiti tu vijest, on koji joj je rekao: »Više ne bih mogao živjeti bez vas.«Ne smije to učiniti njemu, tako samom, tako proganjanom. Kad bi nestala, upravo ona bi zadala posljednji udarac tom neukrotivom muškarcu i omogućila pobjedu njegovim neprijateljima koji su se urotili da pobijede snagu radosti toga slobodnog duha.Imao bi pravo koriti je do vječnosti. Govorio bi joj:»Slomila si mi srce, ti koja si me uplela u mreže ljubavi, a potom si me ostavila samoga i nemoćnoga pred onima koji su se zakleli da će me pogubiti, pred biskupima, bigotima, budalama, neznalicama, cjepidlakama, ljubomornima, nesposobnima, osrednjima, glupim tiranima... kao što je naš kralj Sunce koji te je htio oteti meni, Anđeliko, ljubavi moja, a ti si me napustila, oduzela si svu moju snagu, kao što je Dalila odrezala Samsonovu kosu.«- Ne! Ne! Ne govori tako! Obećajem ti da ću preživjeti - kriknu ona.Ne! Najgore od svega bilo bi da umru djeca i da se ona pojavi sama pred njim. A njihovi neprijatelji radosno bi uzvikivali: »Ovaj put su napokon pobijeđeni!«»Ne misli! Ne misli na to!« - sama sebi je zapovijedala Anđelika kad bi je obuzela tuga i očaj. Znala je da bi uzalud trošila snagu kad bi se njima prepustila.Nije više imala dovoljno snage ni da jutrom proklinje sudbinu kao što je činila na početku. Kad bi se probudila, na usta joj više nisu dolazili sočni izrazi pariškog podzemlja nego je samo u snu dozivala Boga. Bile su to jedine riječi koje je mogla izustiti u svojoj molbi, beznadnoj molbi koja je dolazila iz njezine nutrine ne nadajući se da će se ispuniti, jedine riječi koje je još mogla izgovoriti; bile su poput mjehurića njezina očaja što su se pjenili na površini njezine svijesti.Svi znaju što znači taj poziv u krajnjoj nuždi. Znači da je čovjek uvidio kraj svojih zemaljskih nada, da je spoznao dubinu potpunoga očaja.Nema nikoga. Nijednog ljudskog bića!Valja vjerovati u Boga. On ostaje. On je posvuda, kao što kaže molitva:

»Izlio si me kao mlijeko!Prerezao si me kao sir...«Job! Ne smije to zaboraviti... Bog mu je na kraju sve vratio!Jasno: sve su to napisali muškarci, a ne žene!

Skuhala je kožnate vojničke remenove koje je prije razrezala u komadiće. Kuhajući je dobila nekakvu smjesu s kojom je pomiješala nekoliko preostalih zalogaja hrane. Još dva ili tri dana. A potom? Da bi dobila još jedan dan za djecu, odrekla se hrane i zadovoljila se rakijom.Progonio ju je strah da će podleći halucinacijama. Malo potom ih je i dobila. Morala se pomiriti s tim. Dugotrajna glad uzrokuje takve pojave.Izlila je malo rakije na dlan i protrljala djecu da ih malo oživi. Pretražila je sve kuteve i pronašla nešto smljevene crne kave. Lymon White je imao svoje male slabosti. Brižljivo je pripremila kavu, pila je kao skupocjen nektar i dala je i djeci. Charles-Henri se namrštio.- Loša je.Ipak je pohlepno ispio svoju mjericu crne tekućine i sve troje su bili malo živahniji. Bio je to dobar dan.Otići. Otići do šume. Može li to ona? Što bi ondje našla? Snijeg je zadnjih dana padao bez prestanka. Tog dana nije imala dovoljno snage da ode do Pengashijeve jaruge.Ipak je redovno odlazila do zamke koja je uvijek bila prazna. Nakraju je uzela mamac da se ne bi pokvario.Kad se jednom za snježne oluje odvukla onamo, uzalud ju je tražila, a put natrag našla je samo po jedva primjetljivom mirisu dima. Drugom prilikom se onesvijestila na putu do zamke te se probudila sva ukočena od hladnoće. Ni sama nije shvatila kako je skupila dovoljno snage da se vrati.Njezini izlasci su joj sve više nalikovali na bijeg. Nije više imala hrabrosti gledati ih kako venu. Kuhala im je ljekovite čajeve kojima je dodavala i biljke s umirujućim djelovanjem. U snu su zaboravili na muke gladi. Stalno joj je dolazila u sjećanje pripovijest stare Rebecce koja je kao mlada majka doživjela opsadu La Rochellea u vrijeme kardinala Richelieua. »Što da se nađe u gradu u kojemu su ljudi pojeli sve što se pojesti moglo? Ne mogu pričekati ni da poraste travčica između dviju ploča.«»Moje najstarije dijete otišlo je prvo« - pripovijedala je Rebecca. »Mislila sam da spava. A bio je mrtav.«U tim trenucima Anđelika bi se privila uz dječju postelju, promatrala njihove blijede usne i vrebala svaki njihov dah.Vani je puhala snježna oluja. Noći i dani su se smjenjivali tako da više nije bilo moguće znati je li vani dan ili noć.

51.

USRED DELIRIJA, LEŠ MUČENIKA

Morala je pribrati barem toliko snage da se može kretati po skučenom prostoru. Da se zatvorila samo u jednu sobu, više se ne bi mogla dignuti i polako bi utonula u vječni san, a potom bi i njezina djeca, kad više ne bi dobivali toplinu i životnu snagu od nje, zauvijek zaspala uz njezino hladno tijelo.- Ustani! Kreći se!Ustala je, uspravila se i hodala amo-tamo kao automat. Odjenula je ogrtač, otvorila vrata sobe i stupila na hodnik jednako odlučno kao kad je u Wapassouu išla kroz dvorište i pregledavala zalihe u skladištima.A sad je vani snježna pustinja. Opazila je da se iz velike sobe više ne može izići kroz vrata. Snijeg ih je zameo do polovice. Ona obeća samoj sebi da će se pobrinuti za ta

vrata kad bude snažnija. Poći će i do zamke. Hoće li je moći izvući ispod snježnih nanosa? Bojala se da ne zaluta na povratku. Koračala je sobom, glasno udarajući nogama po podu da čuje zvuk svojih koraka.Privukla je ljestve pod tavanski prozor, jedini još otvoreni izlaz kroz koji je dnevna svjetlost ulazila u dubinu njihova groba. Nožem je odvojila zaštitnu prevlaku, nauljenu kožu. Zid leda je gotovo posve zastirao otvor. Izvor svjetla bacao je bakrenu sjenu: zora ili sumrak? Trebalo joj je neko vrijeme da uvidi da se mrači. Dakle, moći će odrediti doba dana ako ih snježne oluje opet ne zakopaju u vječnu tamu.Vratila je nauljenu kožu na njezino mjesto, namučivši se prije no što ju je učvrstila komadom krzna koji je pričvrstila čavlima. Ako ništa drugo, barem ima potreban alat. Morat će to ponavljati svaki dan da bi ustanovila doba dana i vanjsku temperaturu. Bila je znojna od slabosti, ali zaključila je da joj je rad zapravo vratio snagu jer se čovjek mora što više kretati i raditi da mu ne bi hladnoća otupjela udove, osjetila i duh.Nahranila je djecu, pri čemu je točno odmjeravala svaki zalogaj. Prestrašeno je promatrala njihovu beskrajnu glad koju nije mogla zadovoljiti. Pobrinula se za njihovu čistoću, uzela ih u krilo i njihala ih. Opet ih je umotala u kože divlje mačke, a kad je opazila da se smiješe, pa čak i smiju i govore, prožela ju je neumjerena nada. No doista ju je umirivao samo njihov san, iako je u njemu sve više prepoznavala uznemirujuću bezbrižnost. Kad su bili budni, na njihovim upalim obrazima i predobro je vidjela što im nedostaje te je svaki dan strepjela neće li opaziti predznake skorbuta ili čak smrti.Zalihe masti, usoljena mesa i kukuruza trajat će još tri ili četiri dana. Potom više neće imati što jesti.Kad su progutali posljednje zalogaje, djeca su se umorno povukla u sebe. Glad će doći prije skorbuta. Anđelika je tjerala od sebe strašnu viziju njihova posljednjeg sna. Popela se do prozorčića, probila snježni oklop, grčevito se probila kroza nj, uspravila se i kriknula:- Neću da umru!Potrčala je blještavom zaleđenom površinom i ponavljala:- Neću da umru! - Trčala je dalje u pustinju, kao što je Agar trčala što dalje od drveta pod kojim je umirao njezin sin Ismael.Spotaknula se i pala preko čeljusti zamke koja se pomolila u snijegu. Snježni zec ulovio se u nju; bio je sav bijel u snježnoj bjelini, gotovo nevidljiv, smrznut i ne manje tvrd od čelične čeljusti. Izvukla ga je gotovo čudom, posluživši se nožem. Uzela ga je u ruke i privila na srce.- Hvala! Hvala ti, mali brate! Kako si dobar! Kako si dobar što si došao!Još nikad nije osjetila tako jaku i tako nježnu povezanost čovjeka i životinje. Životinja je rekla čovjeku: »Kad je već tako... Uzmi me, posluži se mnome da preživiš; ionako smo tvojom greškom svi izgnani iz raja zemaljskog.«- Ispričat ću tu priči djeci.To je hrana za još dva ili tri dana.- Hvala! Hvala, brate!To je i znamen. Znamen da će na kraju tog crnog tunela ugledati svjetlost. Oni koji su krenuli njima u pomoć stići će na vrijeme. Njihala je malenu životinju velikih ušiju.- Hvala! Hvala, brate! Idućeg dana se vratila zamci.Od raznih otpadaka koje je sastrugala sa zečje kože i od oglodanih kostiju pripremila je mamac u koji bi mogle zagristi i veći mesojedi. Pripremila je zamku ali joj se više nije mogla vratiti jer se razbjesnio vihor koji je potisnuo sva živa bića u skloništa.Opet se morala suočiti sa strašnim neprijateljem: glađu.Bila je to tužna večer. Nije više bilo hrane. Čekala ih je smrt. Osjetivši da je vani zavladalo zatišje, otišla ju u veliku sobu i pokušala otvoriti prozorčić. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja ustanovila je da se uzalud trudi: otvor je neprohodan od

snijega i leda. Je li dan ili noć? Kakvog smisla ima brojiti dane i sate? Ta uskoro će umrijeti. Počela je nemirno hodati amo-tamo po velikoj sobi, praznoj i ledenoj. Misli su joj hitale i zaustavljale se na pojedinim razdobljima njezina života koja su je dovela do takve smrti.Gorčina joj je preplavila utrobu, gorčina rođena u gladi i tuzi, gorčina koja je potisnula sve ostale misli.Vidjela je samu sebe usred spleta mržnje u koji je bila upletena cijeloga života; shvatila je da time što je pridobijala prijatelje nije uspjela odbiti neprijatelje.Nije se radilo o neprijateljima koji bi znali zašto je žele uništiti. Bili su to prirodni neprijatelji, neprijatelji po sebi. Ukratko, to su neprijatelji koji nisu mogli biti njezini prijatelji.Kakvu grešku je počinila, kakvu nepravdu skrivila da mora trpjeti zbog nje? Zar se nije znala prilagoditi? Je li se morala prilagoditi?- Ali uvijek sam se pokoravala ljubavi...- Oh, ljubavi moja - uskliknula je - samo ti si postojao, uvijek samo ti... Obećavam ti da ćemo još putovati zajedno. Nećemo se vratiti. Otići ćemo u Kinu, bilo kamo. Nije važno kamo. S tobom...I dalje je hodala po sobi kao zvijer u kavezu. Odjednom je oživjela shvativši da se odlučuje o njihovu životu, pa makar se radilo o smrti. Pitanja su joj se rojila glavom. »Jesmo li pogrešno postupali zato što nismo nešto razumjeli i nismo se prilagodili? Možda nismo mogli uvijek imati pravo kad su svi tvrdili suprotno? Svi su mislili drukčije. A ponajprije Božji predstavnici.«To joj je predbacio Lomenie. »Nemamo pravo zaboraviti poduku iz djetinjstva i milost koja nam je dana krštenjem. Smrt sveca podsjetila me je na to. Draga Anđeliko, pokorite se... jer znam da nemate pravo protiv njega.«Predviđanje se ispunilo, ali ona se još bori.»Kakvu sam to grešku počinila da je moram platiti smrću svoje djece? Zar u meni nije bilo dovoljno poniznosti? Tko će mi to reći? Tko će to procijeniti? Kad sam Bog šuti. Šuti i osvećuje se svojim slugama kojima više ne vjeruje.Jesmo li izgubili poniznost, jesmo li zgriješili zbog drskosti i odvažnosti? Tko bi mi to mogao reći? Imam dovoljno tužitelja. Ali tko će mi reći: »Nisi pogriješila... Utješila si me svojom životnošću... Nisi izdala svoje poslanje.«Čekala je. Svuda oko nje vladala je tišina. Baklja je gorjela praskajući, kao da plače i umire.Sve se izjalovilo.Sanjali su o Novom svijetu i radili su da ga stvore. Kako je voljela Wapassou, Gouldsboro i Salem... i Quebec. A Quebec je uništio Wapassou kao što će jednog dana Salem objesiti Ruth i Naomi.9 onPred očima su joj se redala lica ljudi koje je poznavala. Prvi put je vidjela ono što je bilo skriveno iza njihove zajedničke fasade. Sad je sve tako jasno i čisto.Prividi! Živjela je samo u prividima! U prividima iskristaliziranima u naivnoj slici o Gouldsborou koju je gajila u srcu.Zastala je. Uzbuđenje joj se umirilo. Podignuo se zastor pred kojih je predugo drhtala od nestrpljivosti i barem je mogla odahnuti što više ne mora održavati uzaludne nade. Koliko je često sanjala o tome da jednog dana sjedne za stol s prijateljima. Bio bi to kraj svih teškoća. Više ne bi bilo udaljenosti među ljudima.U praznini rođenoj iz gladi i straha njezinim duhom zavladala je vrtoglava opijenost, kao da ju je opsjelo nešto što ne može zaustaviti, ali njezinim nepovezanim mislima ipak nije manjkalo ni logike ni prodornosti.Nije bilo važno služiti Bogu. Važan je bio oblik obredne podložnosti kojom Mu se služilo.

Duh je posve nestao iza tih krutih okvira, dogma i postupaka koje su obožavali hoteći očuvati svoja vjerovanja; više su se bojali da će izgubiti njih nego što su se trudili ugoditi Najvišemu.Lomenie je dobro uvidio. Ne može se boriti protiv sveca. A taj svetac je odlučio povesti rat protiv tri načela koje je mrzio.Ponajprije protiv žene, muške suparnice u Božjem srcu, izopačene po prirodi, zatim protiv ljepote, koja u njegovim očima nije dar neba nego Sotone, te napokon protiv slobode duha, otvorene svim krivovjerjima, a ona je najneprihvatljivija upravo kod žene.A danas, kad je divovsko, požrtvovno i dobrotvorno djelo uništeno, ona može samo optužujući podignuti prst i viknuti: »Isusovče, vi ste zločinac! Vi ste uništitelj!«- On pobjeđuje - reče ona - a mi smo izgubljeni!Napetost koja ju se držala uspravno iznenada je popustila. Ramena joj se opustiše.»On pobjeđuje. Ali zašto je potrebno da pobijedi na ovakav način?«Upravo u tom trenutku, dok je hitala za svojim mislima i opet postala svjesna strašnog položaja u kojem se nalazi, nešto je udarilo u vrata. Udarac je odzvanjao u mukloj tišini malenog prebivališta pod snijegom. Bio je kratak i tih, ali razgovijetan.Nešto je udarilo u drvo. Dok je zadržavala dah ne znajući da li da povjeruje svojim osjetilima i pokušavala odrediti odakle je došao taj šum, nešto je opet udarilo, ali muklije, kao da netko jakom šakom udara po dovratku, ili pak štapom. Potom se više ništa nije čulo.Ali bila je uvjerena: čula je dva udarca u vrata.Ostala je kao prikovana i ispitivala tišinu koja se zgusnula oko nje, a izvana se čuo samo šapat vjetra; stajala je i čekala da se uvjeri nije li bila žrtvom halucinacije.Nada joj je ispunila srce i razlila joj se žilama. Gotovo se gušila od neočekivane sreće, osjećala se isto kao u doba njihove prve zime kad im je prijetila glad, vani je siktala oluja, a nisu mogli očekivati nikakvu pomoć. Tad ih nije upozorio nikakav udarac, ali obuzeo ju je jak predosjećaj. Rekla je samo:- Netko je vani.Pošla je s gospođom Jonas prema vratima, tim istim vratima, dok su se drugi smijuckali i odmahivali glavom. Same su se uprle o zaleđena vrata i s mukom ih otvorile. Kroz snježnu mećavu opazile su prilike koje su se udaljavale od njihova prebivališta. Bio je to Tahountaghete sa svojim Mohikancima koje je poslao Outtake i Vijeće irokeških majki da im donesu hrane.I sad ju je preplavila tako silna radost zbog čuda da se bojala da će pasti ako se pomakne.- Znala sam da će Outttake doći! Outtake! Znala sam da me ne može napustiti, da će doći...Drhtala je kao plamen na vjetru. Uskoro će skuhati djeci juhu od graha, toplu, s pemmicanom. Ah, kako će im to pomoći! A potom će jesti divlju rižu, ubranu s jezera, pa malo divlje raži koju natapaju u vrču mlačne vode i tako uspješno liječe skorbut. Hoće li imati snage da otvori vrata?Zakoračila je prema njima umornim korakom starice.Uklonivši zasun i otključavši bravu, zastala je kad je valjalo gurnuti vrata. Što ako je to bila halucinacija? Nije li u dnu srca gajila nadu da će se ponoviti čudo iz doba njihova prvog zimovanja u Wapassouu?Borila se sama sa sobom kao da je napada prikaza. Napokon je otvorila vrata koja su gledala u noć punu skrivenih sablasti. Prisilila se da izdrži stisak studeni i pogledala prema vrhu obronka.Snježna oluja nije bila oštra kao prošli put. Ugledala je mjesec među crnim, iskrzanim oblacima koji su brzo plovili teškim, olovnim nebom. Bijeli greben visokih snježnih nasipa pred vratima svjetlucao se na mjesečini, ali u pozadini se nije nazirala nijedna ljudska prilika.Zar je sanjala?

Promatrala je širom otvorenih očiju, a iz očiju su joj potekle suze od hladnoće. Nada joj nije htjela ugasnuti. Čuvala ju je u sebi kao breme koje ne želi zbaciti jer bez njega ne bi preživjela. Ne! Nije sanjala! Čula je udarac... čak i dva. Nešto se dogodilo. Nešto se promijenilo. Nešto ljudsko razbilo je njihovu nepomičnu i strašnu samoću.Gledala je prema snježnom nasipu i stupila korak naprijed, ali mjesec se upravo tad sakrio iza gustih, tamnih oblaka. Na trenutak je zastala i pokušala se snaći u tami, a potom je zakoračila dalje. Napravivši nekoliko koraka, spotaknula se i gotovo pala preko nevidljive prepreke.Udarila je u tvrdu i tamnu masu. Opipala ju je i osjetila nabore neobične tkanine, kože ili hrapava platna, već zaprašene snijegom koji je nanio vjetar. Vreća! Velika vreća! Hrana! Namirnice!Dakle, nije sanjala! Ipak su došli.Obuhvatila je vreću koju su nedvojbeno bacili s vrha obronka. Bila je to golema vreća, naduta, s izbočinama.Grah! Kukuruz! Sušene bundeve!Nikako je nije mogla pomaknuti te je zaključila da mora pokušati drukčije. Promrzlim prstima počela je ljuštiti ledenu oblogu pokušavajući zahvatiti neki nabor ili izbočinu. Tako bi mogla dovući vreću do blage strmine koja vodi do vrata. No bila je preslaba za taj pothvat. Pomislila je da se vrati u kuću po rukavice bez prstiju, ali ništa je ne bi moglo prisiliti da barem na trenutak napusti svoj plijen. Bojala se da bi se raspršio poput sna.A tad se iznenada oluja razbjesnila i spustila nebo tik nad zemlju, a snijeg je nagrnuo u udubinu u kojoj je stajala, prijeteći da će prekriti i nju i njezino teško breme koje je uzalud pokušavala pomaknuti.Napokon je uspjela uhvatiti se za izrazitiju izbočinu u vreći i počela se klečući vući prema ulazu, pognute glave, da bi se zaštitila od vjetra koji joj je šibao lice. Malo-pomalo dospjela je do praga i prevalila se u unutrašnjost skloništa. Dovukla je vreću u veliku sobu i ostavila je na drvenom podu. Zapusi snijega prolazili su kroz vrata i zasipali pod, a vatra u kutu sobe postajala je sve slabija. Znajući da mora po svaku cijenu izbjeći da se nađe u tami i da mora zatvoriti vrata prije no što to spriječi snijeg koji se nagomilavao, Anđelika se opet odvukla do ulaza.Prikupila je snage i uspravila se. Svaka kretnja ju je boljela i sve je značilo začudan napor: odstraniti snijeg, povući vrata k sebi, zatvoriti ih, uvući ključ, zaključati, namjestiti zasun...Opet je zavladala tišina. Bila je već pri kraju snaga i morala se nasloniti na vrata da ne padne. Njezin napor bio je tako velik da je posve izbrisao osjećaj radosti i pobjede koji ju je obuzeo kad je otkrila omot pred vratima. Osjećala se potrto, iscrpljeno, borila se protiv nesvjestice i hvatala je dah. Usne su joj bile suhe, grlo hrapavo i više nije osjećala hladnoću. Soba koja joj se inače činila hladnom, sad je za nju postala zagušljivom.Polako se umirila i došla k sebi. Nasmrt umorna, zatvorila je oči te ih malo poslije opet otvorila. Vreća je još bila tu, vreća koja znači spas za nju i njezinu djecu.U polumraku joj se njezin oblik učini nekako čudnim. U niskoj svjetlosti baklje koja je risala njezinu sjenku izgledala je nerazmjerno dugačka.Oklijevajući, prožeta iznenadnom sumnjom, prišla je vreći i kleknula. Snijeg koji se topio oko nje otkrivao je dug zavežljaj od grubo štavljene kože, zavezan prepletenih kožnim remenima.Na jednom kraju remenovi su se odvezali. Anđelika s grozom pomisli da u otvoru nazire obrise ljudskog lica.Uplašeno je segnula rukom i odvezala kraj vreće.Pojavi se lice muškarca, pocrnjelo kao da je spaljeno, voštanih zatvorenih kapaka. Ostala je ukočena, okamenjena u neizmjernom razočaranju.To nije vreća s namirnicama.To je leš.

Nije htjela shvatiti. Maločas ju je to otkriće dovelo na vrhunac radosti, a sad ga je htjela izbrisati, udaljiti od sebe. To ne može biti! Sudbina nema pravo tako se poigravati s njom.Po bjelini kapaka koja se isticala na pocrnjelom licu punom ozeblina i ostataka crne brade ustanovila je da se radi o bijelcu, nedvojbeno Francuzu. Na licu mu je opazila i tragove zgrušane crne krvi. Usne su mu bile samo dva crna ugljenasta traga te mu je lice bilo zgrčeno u odvratnoj grimasi.Je li to neki zalutali traper? Je li umro iscrpljen pred njezinim vratima? Ali kako? Ta zašiven je od glave do pete.Dakle, »oni« su došli.»Oni«... Francuzi, Indijanci, Irokezi, Abenakiji? Neka ljudska bića došla su u toj pustoj zimskoj noći i umjesto da joj se predstave, odložili su joj tog mrtvaca na pragu i izgubili se u noći.Samo Irokezi su sposobni za tako okrutan i besmislen postupak. Ali zašto?Bez razmišljanja je potegnula kožni remen i proširila otvor. Dok je razmicala odvrnjelu kožu, ugledala je komadić mrtvačeve kože koji se prilijepio za kožu. Činilo se da se truplo već počelo raspadati jer je izgledalo kao smola, kao katran. Bilo je spaljeno i pri dodiru se raspadalo.Anđeliki je zastao dah. Grlo joj se stisnulo u užasu i sućuti.- Mučenik! Svećenik!Na grudima mu je misionarski križ bio urezan u rane.- Siroti nesretnik!Ona se uspravi, sva izvan sebe, raširenih očiju.- Što si to učinio, Outtake? Što si učinio? Drhtala je od užasa, a još više od nemoćnog gnjeva.U njoj se sumnja u to što vidi, uvjerenje da je muči mora i luđački prividi borila s osjećajem kobne neizbježnosti. Oduvijek je znala da će se dogoditi nešto takvo. Taj osjećaj je bio tako jak da joj se činilo da je već više puta doživjela taj trenutak, trenutak kad je u središtu križa ugledala crveno svjetlucanje rubina, poput kapljice krvi.

52.

LICEM U LICE SA ISUSOVCEM SEBASTIENOM D'ORGEVALOM

Željela je reći: to je krv.Ali nije to rekla. Nije ništa ni mislila.Znala je. Došlo je što je moralo doći.Mogla bi reći: neki drugi svećenik nosi taj križ, njegov križ.Ali razum je to odbio. Nije se smjela tješiti jalovošću tog pogrešnog objašnjenja. Zna da križ pripada mučeniku koji beživotno leži pred njom.To je njegovo tijelo.Taj leš - to je on.On, napokon on! Progonitelj! Neprijatelj bez lica. Outtake je održao obećanje: »Bacit ću ti pred noge tijelo tvog neprijatelja!«On, prokleti isusovac, pred njezinim je nogama.Sebastien d'Orgeval, nesmiljeni neprijatelj. On je ta bezoblična hrpa, izmučeno, spaljeno biće, mučeno na sto načina!A ona, Anđelika, žena koju je mrzio i progonio a da je nije ni poznavao, stoji nad njim i promatra njegove ostatke pogledom koji je također gotovo ugasnuo.Koliko je dugo ostala nepomična? Nekoliko sekundi ili nekoliko dugih minuta. Milosrdna priroda tad joj je darovala potpunu uspavanost svih osjećaja i misli.

Potom je počela dolaziti k sebi i vraćati se u stvarnost. Nije više drhtala. Nije više osjećala ni glad ni strah. U njoj je bila samo još velika praznina koju je polako ispunjavala plima beskrajne tuge. Gorka je to i jalova pobjeda! Val gorčine prožeo ju je sve do usana te je opet zadrhtala.A tad je začula tiho, jedva čujno jecanje, poput daha daleke morske školjke. Zamro je, a potom se opet oglasio. Bio je nalik na žalovanje, tužan krik kakav se ponekad za maglenih dana ili kad je pun mjesec može čuti u okolici Salema i Gouldsboroa. Taj glas dopirao je do srca i skamenio je. Kao da je to jecaj ljudskog bića. Pribrala se i zagledala se u blijedu svjetlost baklje na zidu od grubo istesanoga drveta; iznova je postala svjesna svoje grobne samoće i tog nejasnog obrisa iz kojega kao da je dopiralo to zlokobno jecanje.Već je pomislila da je dosegnula dno očaja, gnjeva i ogorčenja, ali u njoj se opet rodio strah i prisilio je da pribere posljednje snage za borbu s novom dilemom.Zar ta jadikovka doista dolazi iz usta tog mrtvaca? Zar to znači da je živ?Opet je osjetila da gubi razum. Mozak joj je počeo brzo raditi, kao da je šiban bičem, ne pristajući na bludnje i privide, tražeći da se izjasne i kažu joj istinu ma kako strašna bila.Je li poludjela ili se mora pomiriti s tim da jecaji dopiru iz raspadajućih mrtvačevih usta... i da je taj mrtvac živ?Ako je tako, zašto ga je Outtake bacio na njezin prag? Zašto ga je održao na životu? Da zadovolji tko zna koji zakon osvete ili kanibalizma? Da ga ona dokrajči? Da ga pojede?Zar to želi? Bilo bi to u skladu s njegovom primitivnom logikom i etikom u kojoj se miješaju mudrost i ludost, okrutnost i velikodušnost, osveta i hrana!Osjetila je grč u utrobi. Njezin izmučeni želudac zapekao ju je i prinijela je ruku ustima da zaustavi iznenadnu slabost. Hrana, meso, meso! Topla i slasna juha! Spas! Život!Potrčala je prema vratima da bi pobjegla od strašnih slika. Upravo u gnjevu i ogorčenju našla je dovoljno snage da makne teški zasun, otključa vrata i otvori ih.Srnula je van, u vihor što bjesni i poviknula na sav glas.- Vratite se! Vratite se, Indijanci! Vratite se!Vjetar je siktao poput tisuća zmija. Morala je zastati, zaslijepljena, ali je i dalje vikala:- Vratite se! Vratite se, Mohikanci! Nemate pravo... Nemate pravo to učiniti!Miješala je francuske i irokeške riječi.Jesu li je Indijanci slušali iza snježnih nanosa?- Izdali ste me, Indijanci! Izdali ste me! Irokezi! Ubili ste me! Zbog vas umirem!Onesvijestila se i pala u dubok i mekan snijeg koji je napadao oko vrata. Poslije se prisjećala s kakvim je olakšanjem uronila u nj.Pomisao na djecu ju je oživjela. Učinilo joj se da pred sobom u smrtonosnom ledenom vjetru vidi tri prilike koje je plačući dozivaju te se odmah uspravila. »Ta smrznut će mi se pred očima!« Ispružila je ruke da im pomogne, ali zamahnule su u prazno i barem tad je bila sigurna da je postala žrtvom priviđenja. No i kad se vratila u utvrdu, progonila ju je misao da su se probudili i otišli da je potraže.Teturajući od iscrpljenosti, dovukla se do sobe i odahnula kad je vidjela da svi troje mirno spavaju u velikoj postelji. Blizanci su svaki sa svoje strane naslonili glavu na Charles-Henrija koji je ležao između njih i grlio ih oko vrata.Umirila se i vratila prema ulazu da zatvori vrata koja je u žurbi bila samo pritvorila.Namučila se dok nije lopatom očistila snijeg s vratnica, ali više nije osjećala slabost.Strah što ju je bio obuzeo bio je tolik da je zamalo skrivila smrt djece koja imaju samo nju.Proželo ju je grizodušje. Kako je mogla dopustiti da izgubi živce kad je ona jedina nada za ta malena tri bića?Posljednjim snagama je zatvorila i zaključala teška vrata. Sad je njihovo sklonište opet čisto i zatvoreno. Neka oluja samo bjesni, oni su sad na sigurnom. Snijeg koji se nakupio na sredini sobe već će se istopiti.

Kad se vratila u toplu sobu, gotovo je kipjela od zahvalnosti nebesima. Najgore je prošlo!Pogledala je djecu i učinilo joj se da su im obrazi malo rumeniji. Je li im koristio uvarak od lišajeva i zrnja koji im je dala prije spavanja? Pogledala je nije li ga ostalo malo na dnu posude, a kad je zadovoljno ustanovila da jest, ugrijala ga je na žeravici te je dugo i halapljivo pila. Osjećala je kako joj je krv živahnije zakolala i da joj ne treba nikakva druga hrana. Ništa više ne treba! Sjela je na kameniti pod uz ognjište i naslonila se na zid kamina.Vatra naložena hrastovim cjepanicama dugo će gorjeti. Htjela je tek počinuti, ali zaspala je i potom se probudila u drhtavici. Mamurno je dodala drva na vatru i legla pod krzneni pokrivač s djecom. Postelja je bila čudesno topla i ona je sretno zaspala.Probudivši se, još je neko vrijeme lebdjela ismeđu sna i jave, u zaboravu koji je dozvao san, ne bojeći se onoga što ih čeka. Bio je to kratak i milostiv trenutak odmora. Sve je riješeno, mislila je s olakšanjem, sve je riješeno.Tijelo joj je bilo lagano i mirno.Pomisao na djecu istrgnula ju je iz pospane omamljenosti nalik na pijanstvo. Kad se uspravila u postelji, prvo je pogledala njih, kao i uvijek, te joj je srce zastalo u strahu da ih nije odnijela smrt dok je ona spavala. No oni su i dalje mirno spavali. Zar im doista iz lica isijava blaženost koju je i sama upravo osjetila? Ona se zabrinu. Previše spavaju. Valja ih probuditi.Ali kad se probude tražit će hranu.Ona se nasloni na uzglavlje i prisjeti se da više nema nikakve hrane.Počela se prisjećati. Kao s dna tamnog oceana isplivale su na površinu krhotine sjećanja na sinoćnje događaje: netko je pokucao na vrata, na pragu je našla vreću i u njoj je bila hrana. A kad je vidjela da u njoj nije hrana, razočaranje ju je zamalo ubilo. Ona glasno zajeca. Ne, ne želi znati što je bilo poslije.»Sanjala sam!«U vreći je bio leš, a taj leš je bio živ.»Sanjala sam.«Pokušavala je umiriti samu sebe: - Sanjala sam.Oko nje je vladala potpuna tišina. Vjetar je jenjao. Snijeg je napadao do prozora, ali ta alabastrena svjetlost ju je uvjerila da na vedrom nebu sija sunce.»Jesam li sanjala?«Gledala je svoje ruke otekle od mraza. Prisjetila se svih pojedinosti njezine sinoćnje bitke protiv leda i težine vreće; usta joj se ispuniše gorčinom.Prisjetila se razočaranja, gnjeva koji ju je obuzeo kad je shvatila što je Outtake učinio, svojih divljih povika s praga, povika u tamno ždrijelo noći; a potom ju je ispunila grobna tišina u velikoj sobi u koju se dovukla s dugim, crnim tijelom što je beživotno počivalo na drvenom podu usred sobe.Je li to tijelo još u susjednoj sobi?Ta misao u njoj je nadahnula svjesnost da je u njezinoj blizini netko tko dijeli njezinu samoću u tom izgubljenom kutku svijeta, a to je istodobno zastrašujuće i iznenađujuće.A što ako je doista tu?- Što si to učinila? - reče ona prestrašeno. - Umirao je, a ti si ga ostavila!Slaba, ali svjesna i prisebna, nikako nije mogla objasniti što ju je navelo na bijeg od užasa koji se pomolio i prekinuo jednoličnost dana koja je već sama po sebi bila užasna - što ju je navelo da utone u san i zaboravi na to.- Što me je spopalo? Mislila sam da je to... otac d'Orgeval. Otkud mi ta opsesija?Zato što joj je Ruth napisala: »Oni će uskrsnuti iz groba!« Ona se osjeti glupom i krivom.Je li sigurna da je vidjela sjaj rubina na križu? »Možda je to bila krv« - ponavljala je. Ta zar nije vidjela da je taj muškarac sav prekriven ranama?»Što si to učinila?«

Polako je ustala, nesvjesno poravnala nabore na haljini i ogrnula se pelerinom.U kaminu se ispod pepela održao žar, a kad ga je podjarila, veselo je zaplamtio. No hodnik i velika soba bile su, naravno, hladne. Dah pred ustima pretvarao se u maglu. Oslanjajući se na zid, pošla je dalje, sva drhteći od straha jer još nije mogla vjerovati da je sve to istina i prožimala ju je nada da su preko noći nestali svi tragovi njezine noćne more.Ali još je bio tu. Duga, crna hrpa ležala je na tlu usred sobe, upravo onako kako ga je ostavila prošle noći.Zastala je na pragu i promatrala ga s mješavinom straha i odbojnosti.Neka primitivna plemena užasnu se kad u njihovo selo uđe predmet nalik na izduženi oblik leša. Sad ih je shvatila. Nije bila ništa manje prestrašena od njih.- Što si to učinila? Nesretnik je umirao. Sad je već zacijelo mrtav.Na pomisao da joj je poglavica Mohikanaca tim strašnim pothvatom omogućio da se osveti svom neprijatelju, da mu zada posljednji udarac, da ga možda i pojede, stresla se od groze i gnjeva. No to je za nju bilo i blagotvorno.- Ne poznaješ me, Outtake! Nisi shvatio što sam ja!No taj urođenik je pobijedio. A ona je pobjegla i ostavila ga da umre.- Što sam to učinila? Pa i da je to bio on, što je glupo i pomisliti, nisam imala pravo da ga pustim da umre.Obuzela ju je beskrajna sućut, beskrajno grizodušje. Polako se približila mrtvacu i kleknula uz njega.Nagnuta nad njim, objema je rukama oprezno razmaknula tvrdu kožu i otkrila voštano lice spuštenih kapaka, upravo onakvo kakvo ga je na tren vidjela prošle noći, potamnjelo i puno krvi, čekinjastih ostataka brade i zgrušane krvi iz nebrojenih rana i opeklina.- Oprosti mi. Oprosti mi.Bio je to bijelac, katolički svećenik misionar, Francuz, isusovac, te više nije mogla shvatiti što ju je pri pogledu na njega nadahnulo tolikom odbojnošću i strahom i navelo je da pobjegne od njega. Bio je to bijelac, kršćanin, čovjek na umoru, brat.Nije to smjela učiniti.Tako je prepustila pobjedu barbarinu Outtakeu.- Oprostite mi, oče. Zgriješila sam. Oprostite mi, siroti čovječe!Suze su joj potekle iz očiju i zaslijepile je.Najradije bi samu sebe kaznila za to što je učinila. Ali nema smisla liti suze. Što da učini sada kad je mrtav? I to njezinom greškom.Pogled joj se spusti na križ. Da, rubin je tu i svjetluca.Promatrala je crte lica nepoznatog mučenika i pitala se tko bi mogao biti taj isusovac. Zašto oko vrata nosi raspelo oca d'Orgevala?Odjednom je zadrhtala. Jasno je uočila oblačić iznad nepomičnog lica.Zar je još živ? Pa to je nezamislivo!Grozničavo je pretražila džepove, našla ogledalce i stavila pred njegove krute usne. Ruka joj se tresla, pogled mutio, ali vidjela je tragove njegova daha.- Živ je!Odjednom je opet prikupila snagu i hrabrost.- Izliječit ću ga! Spasit ću ga!Bila je u zanosu, tjerala ju je neka unutarnja groznica, silna želja za spasom. Ako iščupa tog čovjeka od smrti, pomislila je, svi će biti spašeni.To je znak. Znak otkupljenja, znamenje neba na zemlji.To je znamenje da nad njima lebdi sila koja je pravednija i milosrdnija od ljudi.Otišla je u drugu sobu i podjarila vatru pod loncima s vodom. Djeca su još spavala.Vratila se s malim vrčem mlačnog pića, svojim kovčežićem s lijekovima, kirurškim instrumentima i svilačom. Napitku koji je pripremila za njega dodala je i mjericu rakije. To će ga ili ubiti ili postaviti na noge. Morala je riskirati, nije bilo druge. No

duboko u sebi vjerovala je obećanju koje sadrži latinski naziv tog pića: aqua vitae, voda života.Pod crnkastim i osušenim usnama čeljusti su bile stisnute čvrsto poput škripca. No u njima su nedostajali neki zubi, bilo da su bili slomljeni ili su sami ispali zbog truleži, pa je kroz te šupljine počela oprezno ulijevati tekućinu. To joj je uzelo dosta vremena jer je radila polako, u strahu da ne prolije dragocjenu tekućinu, ali on je neprimjetno gutao i zdjelica se izpraznila. Napitak je ušao u to nepomično tijelo i polako će ga oživiti. Morala je paziti da ga ne ugrije prenaglo jer je znala da ga je hladnoća održala na životu, utonuo je u zimski san poput životinja te mu se rane nisu zagnojile.Umila mu je lice svojom blagotvornom vodom čiju tajnu je samo ona znala, namazala mu je kapke prekrivene krvlju i gnojem. Odlučila je malo pričekati prije no što se pobrine za opekline na njegovim grudima jer će morati biti vrlo oprezna; u rane su se ulijepili komadići crne tvari.Nije ni istrgnula raspelo iz njegovih prsa.Potom se latila težeg posla: htjela je izvući tijelo iz tvrdog i debelog kožnog omota u koji je bilo uvijeno od glave do pete. Kod nogu je opazila konopac koji je slobodno visio i zamislila je kako su ga po snijegu i ledu vukli miljama i miljama, dovukli ga do utvrde u grubo štavljenoj koži koja nije ništa manje glatka ni manje pogodna za vuču po ledu od golog debla saonica.To tijelo su polugoli Indijanci, Irokezi ili Abenakiji, hodajući na krpljama vukli kroz zasnježene bregove i doline tko zna koliko dana i noći, a sve samo zato da ga neke kasne večeri bace na prag nekog zakopanog brloga u kojem Anđelika i njezino troje malene djece umiru od gladi, sami i napušteni.- Nikad vas neću moći shvatiti, Indijanci.Hrapava i otvrdnula koža se sama od sebe zatvarala i morala ju je razrezati na komadiće kao lupinu. Bila je iznenađena kad je pod tvrdom vanjskom oblogom napipala nekakve jastučiće koje su očito postavili s nakanom da što bolje zaštite mučenikovo tijelo.Privukla je jednu vrećicu. Bila je od jelenje kože, napeta i napuhnuta. I prije no što je razvezala konopac, znala je što je u njoj.Kao što ju je sinoć grubo razočaranje gotovo ubilo, tako se sad zamalo obeznanila od radosti.- Oh! Outtake! Outtake - bog oblaka! Kao i prošli put!Grah, grah iz Doline pet jezera!Prebirala je zrna i zaneseno ih prosijavala iz ruke u ruku kao što škrtac broji zlatnike, a ni škrtac ne bi mogao biti sretniji od nje.- Namirnice! Djeca... Djeca će biti spašena!U drugim džepovima i zamotuljcima bila su zrna divlje raži za klice, sušeno i sasječeno meso s masti, komadići sušenih bundeva, kukuruz, grašak...- Bože, hvala ti! Hvala ti, Bože!Klečeći je uzdignula ruke kao znak zahvalnosti.Sunce je blistalo. Prodiralo je u mračnu unutrašnjost kroz prozorčić te je pramen svjetla obasjao i nju. Tama se povukla pred svjetlom. Život je opet počeo. - Spašeni su! Hvala ti, Bože! - govorila je glasno i smijala se od sreće.Osjetila je da netko promatra izljeve njezine sreće. Okrenuvši glavu, opazila je da su kapci umirućeg podignuti. Između njih je prodirao pogled, mutan i bezbojan, ali to je ipak bio pogled.Ma koliko bio neobičan način koji je lukavi Outtake odabrao da im pomogne, taj nesretnik im je ipak donio spas.Opet ju je obuzela silovita želja da oživi taj duh koji je mnogo dana lebdio pred vratima smrti.Glasno mu je rekla:- Oče, na sigurnom ste. Ne bojte se više. Njegovat ću vas. Izliječit ću vas.

Izrekla je te riječi da shvati da je živ i da ga podsjeti na sve što se dogodilo prije no što je izgubio svijest.- Čujete li me, oče? Ako me čujete, dajte mi znak, pokušajte pomaknuti kapke...Prošlo je nekoliko dugih sekundi. Kapci se nisu trznuli. Bezbojne oči su i dalje gledale u strop.Zar će umrijeti?No pomaknule su se usne, isprva nijemo, a zatim se iz njih iscijedio tihi i daleki zvuk, ali dovoljno razgovijetan.- Tko... ste vi?Oklijevala je. Obuzela ju je vrtoglavica. Našla se na pragu pred nepoznatim i u trenutku kad valja stupiti u nj, najradije bi se povukla.Očiju prikovanih za taj slijepi pogled, ona reče bez daha: - Ja sam grofica de Peyrac.Nije ni trepnuo. No mogla bi se zakleti da je zapazila bljesak u njegovim ugaslim zjenicama.Ili je to bilo priviđenje? Plod njezina straha?Ništa na svijetu ne bi je moglo prisiliti da ga i ona upita isto.Je li ju uopće čuo? Je li razumio?»Pripremit ću hranu djeci. A poslije... vidjet ćemo.«Ali to se opet dogodilo. Ovaj put joj se nije moglo učiniti. Blijede, ugasle oči su oživjele i obojile se modrom svjetlošću, čistom, sjajnom svjetlošću u kojoj je blistao čvrst i rezak bljesak safira.Njegov pogled i dalje je bio uperen u nju.Začula je isti prigušen i krhak glas čija je nemoć bila u suprotnosti s pogledom u kojem kao da se skupila sva snaga tog izmučenog tijela. Morala se nagnuti nad njega ako je htjela razumjeti izgovorene riječi. Bilo je ganutljivo slušati taj prigušeni glas i gledati pocrnjele, izranjene usne kako izgovaraju uljudne fraze koje zahtijeva aristokratski odgoj.- Do... dopustite mi, gospođo... da... da vam se pred... predstavim. Zovem se... Sebastien... d'Orgeval...Svjetlosni stožac polako se pomicao.Ništa se nije micalo u samotnoj utvrdi, ništa se nije doimalo živim osim dvaju oblačića daha koji su se rasplinjavali u hladnom zraku.Bio je to tanahan znak života dvoje ljudskih bića koja su mogla svaki čas ugasnuti, bila je to srebrnasta para njihova iscrpljenog daha. To se nije smjelo tako dogoditi. Prekasno je!Ali dogodilo se.Grofica de Peyrac i isusovac Sebastien d'Orgeval gledali su se oči u oči.

JEDANAESTI DIO

NA SPLAVI SAMOĆE

53.

NJEGA UMIRUĆEG MUČENIKA

Iznenadna ozdravljenja koja postiže zdjela kukuruzne kaše obogaćene komadićima sušenoga mesa spadaju u pojave koje navode čovjeka da zaboravi sve greške i tegobe ovoga svijeta i pomažu mu da očuva vjeru u dobrog i velikodušnog Boga.Bilo je potrebno naizgled tako malo skromnih darova zemlje da se ta malena djeca puna života vrate s ruba groba kad ih je već glad bila posušila kao cvijeće bez vode.Anđelika ih je počela hraniti malenim količinama hrane, kao ptiće, i puštala ih je da zaspu nakon svakog zalogaja. Sad su se probudili kao nekad u Wapassouu. Istezali su omršavjele nožice u nestrpljivom očekivanju da počnu otkrivati sva mala i velika iznenađenja koja im nudi novi dan.I Charles-Henri se brižljivo odjenuo i zapovjedio blizancima da navuku barem tuniku na noćnu košulju. Stao je pred Anđeliku i rekao joj:- Majko, mogu li vam pomoći u njezi »mrtvaca«?Zar je već uspio šmugnuti iz sobe i obići kuću? Zacijelo je u velikoj sobi naletio na ležeću priliku.Sve troje djece mislilo je jasnije nego ona, koja je poslije svakog počinka polako dolazila k sebi kao da nije spavala, nego cijelo vrijeme bila u nesvjesti.Sinoć - je li to doista bilo sinoć? - nekoliko sati je trčala amo-tamo i prenosila neprocjenjive zalihe u ostavu: vrećice s pemmicanom i divljom rižom, kukuruzom i grahom, komadiće sušenih bundeva koje je već stavila na stranu i podijelila na svakodnevne obroke. O, draga i sveta hrano!Pristavila je nekoliko kotlića s vodom nad ognjište, bacila u prvi nekoliko šaka kukuruza, a u drugi grah s malo soli da se lakše skuha. U treći je stavila pemmican da ne mora predugo čekati prije no što ga stavi u usta izgladnjele djece zajedno s komadićima sušenih bundeva koje je prije istukla drvenim batom. Progutali su taj prvi dar a da nisu ni otvorili oči. Potom je i sama jela, potisnuvši pritom sjećanje na izjavu koju joj je dao onaj umirući glas: »Ja sam otac d'Orgeval!«Neobičan postupak koji je izabrao Outtake da joj pomogne održavao ju je u stanju nesigurnosti. Outtake joj je sam jasno rekao: »Otac d'Orgeval je mrtav«, a sve to govori da je riječ o prividu. Ništa ne dokazuje da je upravo Outtake poslao taj živež, a nesretni mučenik je možda bio nekakav ubogi isusovac s Velikih jezera koji je uslijed mučenja izgubio razum.Čula je samu sebe kako mrmlja:- Ne mogu više podnijeti te divljake! Ne mogu ih više podnijeti!- Ne - odgovorila je poslije na Charles-Henrijevo pitanje - vrlo si ljubazan, mali moj, ali više volim da ostaneš ovdje i nadzireš Raimon-Rogera i Gloriandre da ne padnu u vatru i ne prave gluposti.Uzela je četku i očetkala ih, a potom je počešljala i svoju kosu. Nevjerojatno kako je malo juhe od povrća potrebno da se opet postane ljudsko biće, da se opet živi. Jer život je u biti upravo to: hrana. Sad nije potrebno misliti i zamarati mozak. Bit će dovoljno dana za to prije kraja zime. A sad se usprkos teškom položaju nazire spas.Kad je došla na rub očaja i sama sebi priznala »Ovo je kraj«, dogodilo se čudo i u njemu je vidjela potvrdu da će živi dočekati kraj zime.Pa i on, »mrtvac«.- Zaista sam luda - reče ona s kuhačom u ruci. - Opet sam ga napustila!Nije doista vjerovala da je govorila s njim i njegova izjava da je on otac d'Orgeval u njezinom se duhu stapala s onima koje ljudi čuju u snovima ili noćnim morama. Sad je zaista povjerovala u smrt koju je objavio otac de Marville. Jer ne može biti drukčije.Već je počela pripremati ratni plan za nesretnikovo izlječenje: biljke, obloge, svilaču i zdjelu krepke juhe, jer morat će ga nahraniti kad se izvuče iz obamrlosti.

Odlučila je da će ga previti u susjednoj sobi. Ona je hladna kao led, ali to će samo održati njegovu neosjetljivost na bol, jer ne umire od hladnoće.Zatim ga valja prenijeti ovamo i smjestiti ga u blizini ognjišta. Hoće li se ugrijati? Hoće li se vratiti u život? Hoće li to truplo, to izmučeno tijelo koje će morati njegovati kao dijete postati ljudsko biće koje se može prepoznati, biće koje će s njima dijeliti zimsko zarobljeništvo?Nije joj se svidjelo što će mali dječak vidjeti u kakvo stanje može čovjeka dovesti okrutnost njegovih bližnjih. No Charles-Henri bio je rođen na američkoj obali i možda će podnijeti taj prizor lakše nego ona, možda će prihvatiti divljaštvo svoje rodne zemlje kao što djeca Staroga svijeta prihvaćaju legende iz junačkih epova.I tu se odvijao junački ep. Na jednoj strani bio je misionar u crnoj sutani, s raspelom u ruci i s grozničavom željom da privede Bogu poganske duše; na drugoj strani bio je napola gol, tetoviran Indijanac sa svojom neshvatljivom strašću za mučeničkom smrću koja je pitanje časti, pri čemu nije važno radi li se o vlastitoj ili tuđoj smrti.Morala ga je previti od glave do pete. Kao što je i kanila, taj zahtjevan posao obavila je u velikoj sobi, gdje je ležao od svoga dolaska. Još je disao, a dah mu je bio tako slab i nezamjetan da se pitala gdje da počne da ne bi nekim nepromišljenim ili grubim pokretom presjekla tanku nit njegova života.Kad je htjela odstraniti raspelo, morala je postupati s najvećim oprezom, umivši rane oko križa toplom vodom, ali znamen je ostao na mjestu, duboko urezan u kožu i meso, a oko njega je potekla crvena krv po crnkastoj koži.Napokon je odvojila taj križ sa sićušnim svjetlucavim rubinom. Pobožno ga je oprala i oprezno ga položila na komad tkanine. Morala je prerezati uzicu na kojoj je visio o vratu.Nije mogla razaznati u što je bio odjeven. Kad je s mukom prerezala grubu kožu u koju je bio umotan, trgala je komad po komad crne sutane.Opekline, svuda opekline, a neke su odisale po truleži.»Siroti nesretnik! Siroti nesretnik!« - mrmljala je dok je čistila rane, jednu po jednu, ne shvaćajući kako je uspio ostati živ uz toliko opeklina. Dok mu je prala tijelo, ruke i noge, tanke poput štapa, opazila je da su opekline različite vrste. Neke je prouzročio pritisak plosnatog dijela sjekire užarene u vatri, a druge su bile posljedica oštrih bodeža koji su prodrli u meso. No velik dio kože ostao je netaknut. Primijetila je i da muški ud nije povrijeđen.Irokezi su imali običaj da kod žrtve poštuju ono što smatraju da joj je najsvetije. Nisu stavljali žrtvu na muke da bi je ponizili i osramotili. Naprotiv, običaj irokeških naroda da puštaju pobijeđene neprijatelje da umru u najtežim mukama bio je iskazivanje časti i osjećali bi se krivima ako bi časnom i hrabrom neprijatelju uskratili muke. Podnositi mučenje i znati ga pravilno izvoditi na drugima smatralo se najvrednijom poukom koju su primali svi mladi Irokezi. Ta vještina vladala je njihovim životom od rođenja do smrti, smrti za koju je svaki ratnik vrijedan tog imena želio da bude što sporija i strašnija.U slučajnim razgovorima Anđelika je od raznih Kanađana saznala da su Irokezi pravi stručnjaci u mučenju, da znaju mučiti zarobljenika neprekidno barem dvanaest sati, a ponekad i do dva dana, a da taj ne umre niti izgubi svijest. Da bi to postigli, pazili su da mučenik ne izgubi odviše krvi.- To je znanost - jednom joj je ponosno ustvrdio Nicolas Perrot - a i naši Huroni, koji su također irokeškoga roda, vrlo su spretni pri tome.Reklo bi se da su mučili misionara s namjerom da ga ostave na životu. I zamalo nisu uspjeli!Želudac joj se popeo do grla.Usprkos hladnoći koja se osjećala u velikoj sobi, u hipu se sva oznojila.Povremeno bi bacila pogled na njegovo lice i tražila nekakav znak života, ali nije ih bilo, osim oblačića pare iz nosnica. Morala mu je škarama, kako god zna i umije, postrići čupavu bradu natopljenu zgrušanom krvlju.

Nakraju ga je promotrila, premazanog mašću i previjenog. Najteže će biti prenijeti ga u sobu.Kad ga je pokušala pomaknuti, prvi put je bolno jauknuo. Shvatila je da mu se sa sviješću počela vraćati i bol.- Moram vas prenijeti u drugu sobu - rekla je glasno u nadi da će je čuti.Ali on se opet onesvijestio, zahripao i postao još teži. Bila je uvjerena da je to njegov zadnji dah dok se nije vratila iz sobe s ogledalcem i stavila mu ga pod nos.Namjeravala ga je smjestiti na kamenu ploču pred ognjištem na koju bi položila slamnjaču, no nije mogla biti zadovoljna takvim rješenjem. Ležeći na tlu mogao bi se prehladiti, a na drugoj strani bi mu prijetila opasnost da umre opečena lica kao što se dogodilo nesretnom španjolskom kralju koji u bolesti nije imao nikoga da odmakne posudu sa žeravicom, a sluga zadužen za to nekamo je nestao.Charles-Henri joj predloži rješenje na koje u svojoj iscrpljenosti nije ni pomislila.- Moramo ga položiti u našu postelju. Tu je uvijek toplo. Njega ćemo staviti na jednu stranu, nas troje na drugu, a vi ćete biti u sredini da nas sve njegujete.- Imaš pravo, dječačiću.Prihvatila je njegovu pomoć. Svom snagom, stiskajući zube, podignuo mu je noge previjene zavojima, a ona je natovarila na ramena tu priliku nalik na lutku i pokušala je odnijeti do postelje. Morali su više puta pokušati, ali napokon je ležao u postelji i odahnula je vidjevši ga na sigurnom, na toplom, u položaju časnog bolesnika koji kreće prema ozdravljenju ili pak prema svom posljednjem dahu.Plosnatim kamenovima ugrijanima na žeravici i uvijenima u kožu ili tkaninu pomoći će mu da se ugrije jer mora paziti da u borbi s hladnoćom ne izgubi posljednje snage. Sad, kad se počeo buditi iz zimske obamrlosti, nikako ne smije dopustiti da opet padne u letargiju koja bi značila smrt. Prekoračio je liniju smrti i sad se mora vraćati k svijesti i pridružiti se živima. Na jastuke je položila bijelu krpu kojom će mu moći vlažiti suhe usne i davati mu male gutljaje vode, nadzirati groznicu, olakšavati bolove, mijenjati zavoje i obloge.Položivši ga u postelju, latila se još jednog posla: ošišala ga je i pritom mu na tjemenu razaznala trag loše održavane redovničke tonzure. Potom mu je izmasirala tjeme i sljepoočnice ljekovitim octom. Na oči, upaljene od snježnih odsjaja, položila je vlažne obloge.Znala je da ih zbližava ta njega koju mu pruža. Od stranca se preobrazio u njezino dijete, a ona u njegovu majku.Pokušavala se prisjetiti da je to otac d'Orgeval, njihov neprijatelj, mučitelj, ali sve je manje vjerovala u to, jer je njega i primanje njege najprirodniji jezik mira i međusobnoga razumijevanja.Unaprijed se borila protiv zbližavanja koje će se početi svakodnevno tkati između njih - zbog njezine odanosti i njegove zavisnosti.Bio je tako slab da je bilo teško vjerovati da zaista postoji. Više puta se dogodilo da je poskočila u strahu kad ga je vidjela kako nepomično leži u postelji.Kad je pala noć, poslala je djecu na spavanje, pripremila lijekove i pića koje će bolesnik noću zatrebati, prekrila je vatru pepelom te se pitala što da dalje radi. Nije se mogla odlučiti da legne kraj te nesretne mumije, nepomične i tužne u svojoj mrtvačkoj krutosti. Počela si je postavljati pitanja koja su pomračila njezinu prvotnu radost što je pronašla namirnice koje će spasiti djecu.»Što sam trebala učiniti? Jesam li dobro postupila? Kakve su dužnosti ljudskog bića u naše doba? Njegujem ga... Ali tko je on? Je li to prijevara? Ili je on doista naš nesmiljeni neprijatelj? Kako god bilo, prijeti nam opasnost! Spasila sam i Ambroisinu. Otela sam je iz ruku čovjeka koji ju je htio ubiti. I tako sam je pustila da i dalje čini zločine. Ugrozila sam svoju kćerkicu!«Položila je isusovčevo raspelo na kamin; rubin je svjetlucao u prigušenoj svjetlosti žeravice.- O, sveti križu, oprosti mi - reče ona glasno. - Znam da sva čuda dolaze od tebe.

Noć je bila mirna.Ujutro se probudila uvjerena da je sanjala o upadu tog bića u njihov život osuđenika na smrt, a potom je osjetila mješavinu zadovoljstva i bojazni. Nije mogla zaboraviti da njegovom dolasku duguje opet rumene obraze svoje djece i povratak života u utvrdu zametenu snijegom koja je zamalo postala njihov grob.Tih prvih dana, dok je gledala mališane kako trče po kući u želji da se razgibaju i povrate snagu i spretnost, odlučila je da ih izvede van da se nadišu svježeg zraka.Sunce je sijalo. Nazrijela ga je kroz zaleđeni prozor i kroz pukotine u prozorima koje je brižljivo zatvorila svim raspoloživim sredstvima da kroz njih ne prodire hladnoća. A sad, naslutivši zrake sunca nad svojim zadimljenim brlogom, osjetili su potrebu za sunčevim milovanjem. Sunce ima božansku iscjeliteljsku moć. Više puta je ustanovila da liječi bolesnike s čirevima, gnojnim ranama, izraslinama i lišajevima.Joffrey joj je pripovijedao kako ga je njegova majka u djetinjstvu, kad je bio ranjen, preuzela iz ruku nekog seljaka koji ga je spasio od pokolja u kojem je poginula njegova dojilja te ga smjestila na terasu palače u Toulouseu i izložila ga zrakama boga Feba koje su ga izliječile.Dovela je djecu pod prozorčić i pomogla im da se popnu na platformu. Kad su svi izišli, pridružila im se i ona. Ostali su tu neko vrijeme i trčkarali u nesmiljenoj zlatnožutoj svjetlosti koja im je dražila oči nakon dugih tjedana polumraka.Bili su tako debelo odjeveni da su im samo nosići virili, no hladnoća ih je tako udarila da su popadali u snijeg poput ptića koji padaju s grane. Kad je Charles-Henri htio nešto reći, ledeni zrak mu je prikovao riječi u grlu i ostao je otvorenih usta.Anđelika ih je odmah potjerala da se vrate u kuću, zatvorila prozorčić i vratila se u sobu. Podjarila je vatru u velikoj sobi i pristavila velik kotao s vodom. Smjestila ih je u veliki krevet s »mrtvacem«. Dala im je toplo piće s mnogo meda, skupocjenijeg od zlata, meda koji je otkrila u posudici od kore među ostalim namirnicama koje su joj poslali. Potom je odnijela kotliće u sobu i napunila drveno korito toplom vodom. Kad je kupka bila pripremljena, svukla ih je i sve ih uronila u nju, blijede i napola odrvenjele, kao da ih je više od mraza ukočio pogled na beskrajan, zasnježen krajolik koji su na tren ugledali, istodobno mrtvački bijel i prozirno modar.Lica su im se opet zarumenjela i opet su počeli živahno brbljati. Oči su im opet zasjale. Blizanci su pripovijedali neku zgodicu, a pritom su tako široko zamahivali rukama da je voda pljuskala oko njih.Anđelika je mogla razumjeti tek nekoliko riječi njihova dječjega govora koje su se ponavljale: čamac, ptica, ne smijemo.- O čemu to govore? - upitala je Charles-Henrija. On je uglavnom razumio njihov govor. Pozorno je slušao njihovo čavrljanje i kimao glavom.- Kažu da se vode još nisu povukle i da još ne smijemo pustiti goluba! Znate, majko, kao u Noinoj arci. Pričao sam im da smo mi u Noinoj arci. Vole tu priču. Ali kažu da još ne smijemo pustiti goluba. Prehladno je. Oh, majko, to je istina. Ne bi znao kamo da ide. Ne bi mogao ni letjeti. Gledajte, mašu rukama, pa prestanu, da pokažu da ne bi mogao letjeti.- Pljus! - uzviknu Raimon-Roger i sjedne u korito uz pljusak, a potom i Gloriandre učini to isto.- Vidite, kaže da će pasti.Charles-Henri se potom okrenu prema krevetu i poviknu:- Nije li istina, »mrtvače«, da još ne smijemo pustiti goluba?- Kome to govoriš?- »Mrtvacu«. Često mu govorim dok pripremate jelo ili kad odete po drva.- Odgovara li ti?- Ne. Ali čuje sve.Temperatura je još više pala i razbjesnila se oluja. Hladnoća je bila tako oštra da je vjetar bio strašniji no ikad upravo zato što je bio suh, bez snijega. Sjeveroistočni vjetar prodro je iz polarnih krajeva nad Kanadu gotovo nepojmljivom brzinom i

silovitošću koja je rušila drveće i odnosila wigwame. Te godine je zima koja se razbjesnila u Zaljevu svetog Lawrencea, na Labradoru i u Maineu bila tako strašna da su se medvjedi smrzavali u zimskom snu, što se događa jednom u sto godina.Bilo je trenutaka kad je Anđelika pomislila da će tuleći vihor srušiti i utvrdu, iako je ukopana u zemlju, ili da će barem odnijeti krov.Donijela je zalihe drva iz skladišta u sobu te više nisu morali izlaziti iz tog posljednjeg utočišta. Tri dana, četiri dana su se stiskali pod krznima i pokušavali u snu zaboraviti na razbješnjelu prirodu. Anđelika je tih dana ustajala tek toliko da podjari vatru, provjeri jesu li svi prozori i vrata zatvoreni i pripremi obroke, brinući se da se zalihe ne istroše prebrzo.Djeca se nisu uznemiravala zbog vihora. Sjevernoameričke oluje pratile su ih tijekom cijelog njihovog kratkog života. Opet su dugo spavali, ali zdravim snom. Ona je bila budna, u stalnoj spremnosti da ih brani od neočekivanih napada izvana: uništenja prebivalista pod naletima vjetra ili pak požara koji je prijetio jer je vatra zbog slabog izgaranja dimila sobu.Morala je i mijenjati zavoje ranjeniku. Ta dugotrajna i nezahvalna zadaća pridonosila je njezinoj iscrpljenosti.I dalje je bio nepomičan i nesvjestan.U nekim trenucima joj se činilo da je negdje daleko gdje prikuplja snage, a ponekad ju je neosjetljivost u koju je zapao upozoravala da bi mogao umrijeti.»Gasi se« - pomislila je nakon nekoliko dana.Polako je počeo odbijati hranu. Puštao je da mu teče niz lice, a to je Anđeliku istodobno ljutilo i bacalo u očaj jer se radilo o dragocjenoj hrani, a to je značilo i da njezin ranjenik gubi nagon za životom.S njim je razgovarala tiho, ohrabrujućim glasom. Znala je da će je moći razumjeti i u nesvjesti, po zvuku njezina glasa koji će ga možda trgnuti iz apatije. Kao i kod djece, tražila je što kod njega, vjernika, može pobuditi želju za životom i natjerati ga da se potrudi i izroni na površinu svog bića te počne jesti. - Oče, valja živjeti... to je naša dužnost. Bog to zahtijeva! Otvorite usta. Pokušajte progutati... Potrudite se... Za ljubav Boga! Za ljubav svete Djevice.Ali ta preklinjanja nisu imala nikakav učinak. Činio joj se mrtvijim nego kad ga je otkrila u njegovu kožnom lijesu.No rane na licu polako su mu zacjeljivale.Još kad se prvi put latila previjanja opazila je da to nisu opekline nego neke čudne rane koje kao da su prouzročili udarci oštrim ili uvijenim predmetima. Gotovo svi ubodi bili su zagnojeni i otekli. Nakon nekoliko dana otekline su splasnule i nastale su kraste koje su bolesniku davale vrlo ružan izgled. No kad su napokon otpale, rane su polako počele nestajati. Koža je dobila zdrav izgled, iako je ostala blijeda. Obrazi su se popunili i pokazalo se visoko čelo na koje su padali pramenovi mrkocrvene boje. Vidjela je kako se sve bolje ocrtavaju crte lica kojemu nije manjkalo ljepote, skladne muške ljepote, »Kristove ljepote«, kao što su uzdisale mnoge pokornice prisjećajući se svog ispovjednika oca d'Orgevala.

54.

LOV NA LOSA

ANĐELIKA I VUKOVI

DIJALOG S MRTVACEM

Nakon šest dana bijes oluje počeo je jenjati sve dok jedne noći vjetar nije iznenada prestao. Nastupilo je iznenađujuće zatišje i možda je upravo to bilo uzrok Anđelikina dobrog sna te noći; usnula je rajski san.Osjećala je da se oluja umiruje i da joj pozornost smije donekle popustiti, da je došao trenutak da se tijek straha i očaja okrene u suprotnom smjeru i da se u čovjeku iznova probudi već gotovo ugasla iskra nade, te je spavala kao sretno i bezbrižno dijete. Sanjala je snove koji su joj se učinili tako istinitima da je neko vrijeme u dubini svijesti bila uvjerena da je sve što je u posljednje vrijeme doživjela bila samo mora koja ju je tištila protekle noći. U toj mori je bila zarobljena s djecom u nekoj podzemnoj pećini, a nad glavama im je hučala oluja. Kakav glup san! A tako je lijepo ovo proljeće kad ptice tako radosno pjevaju na drveću.Naslonila se na Joffreyevu ruku i oni su se šetali lijepo uređenim stazama nekog parka ili šume, ali vrlo njegovane šume s promišljeno odabranim i domišljato raspoređenim vrstama drveća: visokim hrastovima i kestenima, niskim zelenim bukvama, javorima i pokojom smrekom koja je bacala tamne sjene na zelenu svilu lišća. Ta šuma je mogla biti i park jer su se staze skladno granale i bile su posute pijeskom u kojem je opazila tragove svojih satenskih cipela izvezenih ružičastim i srebrnim nitima.Bio je pravi užitak hodati tom stazom s tako ljupkim cipelicama na nogama.Oslanjala se na Joffreya i osjećala toplinu njegove ruke, njegova tijela, njegove noge koja ju je dodirivala pri hodu. Osjećala je na sebi njegov zadivljen pogled koji se nije mogao odvojiti od nje, slatkoću njegovih usana na svom licu, vjeđama, usnama i čelu; nije se mogla nauživati njegove topline, njegove glatke i mekane kože, njegova osmijeha i same njegove prisutnosti.Dospjeli su do kraja uzvisine i šuma se pružala iza njih.Joffrey ju je jednom rukom obuhvatio oko ramena, a drugom joj je pokazao malen dvorac pred kojim je ugledala mozaik crvenih, ljubičastih i plavih gredica sa cvijećem.Dvorac je bio okružen šumom, ali ta je bila oblikovana po ljudskim mjerilima; imala je sjenovite i sunčane kutove, stijene i žuborne potoke, krda jelena i divljih svinja, a u daljini se stapala s drugim šumama i graničila s obrađenim poljima.Anđelika je znala da će, kad se tog jutra probudi, ugledati bijelu pticu u svjetlosti: golubicu iz arke. Ona ga upita:- Je li tu negdje golubinjak?- Da, tu je.Bila je tako sretna te je pomislila da je u bajci, iako se sve doimalo posve stvarnim.- Je li to naš dvorac?Joffrey ju je čvršće zagrlio oko ramena i rekao:- Za vas sam izgradio mnogo palača i dvoraca... Ali ovo je kraljev dar!Tad je osjetila stisak grabljivice oko zapešća, ali nije mogla kliknuti. Je li grabljivica doletjela sa svjetloplavog neba pariške okolice? Želi li uhvatiti golubicu?Iznenada se probudi iz sna kao da ju je netko istrgnuo iz njega, uz osjećaj oštre boli od koje je zanijemila.Stisak ruku oko njezina zapešća bio je stisak ruke, strašne ruke, osakaćenih prstiju.Muškarac kojeg nije poznavala, muškarac s pogledom luđaka nadnosio se nad njom i ponavljao:- Los je vani, los! Probudite se, gospođo!

Zapovjednički glas izvlačio ju je iz sna, iz omamljenosti.- Ustanite! Ustanite! Vani je sjeverni jelen, los. Morate ga ustrijeliti. Imat ćete mesa... bit će ga dovoljno do proljeća.Ta vijest prodrla je u Anđelikinu svijest. Odmah se izvila iz jastrebova stiska koji ju je držao i skočila s kreveta. Srce joj je bilo u divljem strahu dok se široko otvorenih očiju pitala tko li je taj bradati muškarac koji leži u njezinoj postelji na mjestu gdje bi trebao biti njezin »mrtvac«.Ponavljao je:- Ubijte ga... Imat ćete mesa do proljeća.Ne znajući točno što radi, počela je oblačiti tuniku i navlačiti čizme, a potom je uzela sa zida mušketu i potražila rog s barutom i vrećicu s tanadi. Odjednom se okrenula i oštrim pogledom se zagledala u neznanca na krevetu koji ju je motrio sjajnim očima.- Ma što to govorite? Kako znate da je vani divljač, i to baš los?- Dovoljno dugo sam živio kao zarobljenik kod Irokeza da mogu osjetiti i znati kad je životinja u blizini. Pohitajte! Što čekate? Ne smijete dopustiti da se udalji.- Vi buncate.- Ne! Znam! Brzo, ne dajte da pobjegne.Ona pomisli da njezin život postaje sve sličniji fantaziji i burleski. Evo, sad prvi put razgovara s njim kao s ljudskim bićem, kao čovjek s čovjekom.Doista je tu.Doista je živ.To je doista otac Sebastien d'Orgeval. A oni se prepiru o mesu, o hrani o kojoj ovisi njihova sudbina, kao i sudbina Indijanaca i svih ostalih bića u toj bijeloj pustinji.- Požurite! Požurite! Što čekate!- Ne mogu izići. Odviše je hladno. Preslaba sam. Ona odloži pušku uza zid jer je nije mogla držati.- Zapravo mi ne vjerujete - reče on bijesno. - A vani je možda život... Morate izići.Bila je u iskušenju da mu povjeruje. Bila je spremna riskirati iako se možda radi o prividu. No kako da uopće iziđe? Da se popne na platformu? Da uzme krplje? Kako će hodati po dubokom snijegu? Past će, umrijet će sama...Nitko joj neće moći pomoći.- Ako padnem, neće biti nikoga... Djeca će umrijeti.- Priđite!Sjedio je u krevetu i davao joj znakove.- Priđite! Dođite ovamo!Poslušala ga je kao da taj glas ne dolazi od njega, opirući se ludosti tog polumrtvaca, ali nije mu se mogla oduprijeti.- Priđite bliže!Pružio je prema njoj svoje osakaćene ruke koje je micao s naporom, ruke koje su je htjele dosegnuti i svladati njezin otpor. Ali, što hoće od nje?Naveo ju je da klekne uz postelju, a potom je svojom željeznom snagom protiv koje njezina slabost nije mogla ništa privukao njezinu glavu na svoje rame i čvrsto je držao.Slušala ga je kako joj govori u uho.- Uspjet ćete! Vi uvijek pobijedite! Taj los znači meso sve do proljeća za vas i vašu djecu. Morate ga ubiti... Vi to možete.- A ako ga promašim?- Nećete ga promašiti. Nije li poznato da dobro gađate, gospođo de Peyrac? Bolje od bilo kakvog arkebuzira... Pobijedite! Pobijedite i ovaj put, gospođo de Peyrac! Ta vi ste ratni poglavica.U hipu je opet bila na nogama, obuzeta jakom voljom. Otišla je u veliku sobu. Odlučila je da će izići na platformu i prvo odatle pogledati okolicu i utvrditi je li neki los doista blizu.

Noć je bila još hladnija no što je očekivala, ali je bila neočekivano svijetla zbog gotovo okruglog mjeseca nalik na krhku školjku bisernicu. Nebrojene sićušne zvijezde pokrivale su nebo i ublažavale baršunasto plavetnilo noći. Pod nebeskim svodom sve je bilo bijelo ili crno. Bijela je bila zamrznuta ravnica, a crno je bilo drveće i šuma iz koje se vukla neopipljiva magla u kojoj su svjetlucali odrazi mjesečine. Vjetar je osuo snijeg s drveća i tako su se tamni obrisi stabala isticali u svijetloj noći.Osvrnula se oko sebe, željno očekujući da u okamenjenoj tišini začuje odjek koraka ili ugleda pokretnu sjenu. Ništa se nije pomaknulo. Oči su je pekle. Osjetila je kako joj se na trepavicama stvaraju kristalići leda.Ni sama nije htjela povjerovati u to, ali bilo joj je jasno da je unatoč netočnosti njegove najave prožima nada da se nije prevario.Išla je od ruba do ruba platforme i napeto promatrala obzorje. Ako je životinja u blizini utvrde, morala bi opaziti njezine tragove u snijegu. Ali snijeg oko utvrde bio je netaknut bijeli tepih po kojemu već dugo nije gazio čovjek ni trčala životinja. Pogledala je prema najbližem šumarku koji je nalikovao poluotoku u mliječnom moru.Nije htjela odustati a da ne pokuša sve. Odlučila je skočiti preko bedema koji je bio tek nekoliko stopa iznad snježnog nanosa. Otići će u šumu i potražiti tu životinju, ustanoviti je li stvarna ili je prikaza. U tom trenutku je razaznala - bolje rečeno, naslutila - da se nešto miče u uskom pojasu sjene koju su bacala stabla šumarka. Pojavila se životinja, oprezno izišavši iz sjene. Tamna silueta doimala se orijaški na sniježnoj ravnici. Stupala je polako, njušeći zrak. Iza nje se nešto pomaknulo i pridružila joj se druga, manja silueta.»Dvoje! Dvoje ih je! Ženka i mlado!«Prvo će ubiti odraslu životinju. Potom će se domoći i mladog.Prišla je bedemu i naslonila se na njega. Osjećala je da je nešto pecka po licu: bile su to smrznute kapljice znoja. Jezik joj je bio tako suh i bila je tako žedna da je zagrabila šaku snijega i progutala je. Protresao ju je blagotvoran ledeni bol. Mozak joj se razbistrio i misli su joj opet postale jasne. Znala je da joj kretnje moraju biti polake i točne, a ruka joj se ne smije tresti. Ocijenila je da može pogoditi jelena s te udaljenosti. No tad je životinja osjetila opasnost, poskočila i malo se udaljila te se potom dala u trk.Odjek topota losovih kopita po tvrdom snijegu bacao je Anđeliku u očaj. Više ga nije mogla pogoditi s platforme.Mladunac koji je htio slijediti majku zaustavio se nakon nekoliko koraka. Odlučila je da će ipak pucati i pokušati ustrijeliti barem mladunca.Odrasla životinja odjednom se u trku vratila.Anđelika isprva nije mogla odrediti u kojem smjeru trči ta tamna mrlja, ta crna sjenka na mjesečini. Kad je shvatila da se približava, odmah se naslonila na zid od drvenih trupaca koji joj je poslužio kao puškarnica.Prislonivši oružje na rame, pokušala je staviti prst na okidač te osjetila da joj se prst prilijepio za čelik puške; komadić kože ostao je na kovini, a na prstu se pojavila rana. No nije to ni osjetila.Htjela je pustiti životinju da se što više približi. Vidjevši da je usporila i zaustavila se te počela njušiti zrak, nije se htjela izložiti opasnosti da se okrene i otrči.Opalila je.Nanišanila je u grudi, bojeći se da je losova pokretna glava premalena meta na toj udaljenosti. Pucanj je odjekivao u beskonačnost sve do posljednjih obronaka Apalačkog gorja. Gledala je životinju, a ona je i dalje stajala.U hitnji je brzo opet nabila oružje, ni sama ne znajući kako je to učinila smrznutim prstima koje nije ni osjećala.Kad je opet tjeskobno pogledala prema losu, nije ga više vidjela. Na njegovu mjestu bila je tamna hrpa koja se ocrtavala na svijetloj površini snježne ravnice. Mladunac je pobjegao i skrio se u sjeni šumarka.

Los je pao kao gromom pogođen. Težina vlastita tijela, raspoređena na četiri noge, nekoliko sekundi ga je održala u ravnoteži, a potom je pala u snijeg.Anđeliku obuze pijano veselje zbog te potpune pobjede koja im omogućuje da prežive. Zima je pobijeđena.Sletjela je niz ljestve u sobu i dotrčala do kreveta na kojem je ležao njezin živi mrtvac.- Pogodila sam ga! Imam ga! Oh, dragi oče, hvala vam! Spašeni smo!- Jeste li odvukli životinju? Ne smijete je napustiti i prepustiti vukovima.Ona kriknu od bijesa, iscrpljenosti... i straha.- Ah, ne date mi da dođem do daha. Vukovi, kažete? Vukovi! Bože moj!- Budu li imali vremena da dođu, neće vam ostaviti ništa, ta pođite, glupa ženo! Nisu daleko, čuo sam ih.Jesu li svjetlašca koja je opazila na rubu šume bila njihove oči? Ne. On hoće da ona umre, da se opet uputi u tu ledenu studen i nestane u njoj. Sutra će poći po truplo. Sad je preumorna.- Pohitajte! Pohitajte! - ponavljao je on. - Čuvajte se vukova. Uzmite baklju i pušku. I pištolj, dvocijevni, ako ga imate. Ili barem baklju. Uzmite i veći komad gruboga platna da uzmognete odvući plijen po snijegu. I malo konopca da zavežete životinju. Ne zaboravite kožne remene kojima ćete vući plijen. Pođite! Pođite!- Ne mogu. Sutra ću.- Pođite, kažem vam! Vrijeme istječe. Dvocijevni pištolj? Nema takvog u arsenalu utvrdice.U velikoj sobi je uzela baklju i pripalila je na ognjištu u zajedničkoj sobi. Opet je bila hladnokrvna; pravo imaju oni koji kažu da unutarnji bijes može stvoriti prisutnost duha jer tjera sve misli o drugim, tad još nerješivim problemima.Ponekad se pitala može li mrziti čovjeka koji im je nanio toliko zla. No sad je znala da ga doista mrzi.Bila je bijesna na tog muškarca, tog uljeza koji joj je tako uvredljivo rekao: »Pohitajte, glupa ženo!«Morala je priznati da se time što mu je dotrčala plačući od sreće pokazala prilično glupom. Nedopustivo je što se prepustila zanosu i zaboravila da bi se mogli prikrasti vukovi.Grozničavo se počela pripremati za posao koji ju je čekao. Ponajprije mora očistiti glavna vrata od leda i snijega i dovoljno ih široko otvoriti. Ako dovuče mrtvog losa na platformu, neće ga moći spustiti dolje ako ga prije ne raskomada, a to neće moći učiniti vani. Dakle, morat će ga uvući u utvrdu kroz glavna vrata.Srećom, njezin trud kad je one noći oslobodila vrata ledenog oklopa da bi mogla uvući vreću koju je našla na pragu davao je plodove. Ključanice, šarke, zasuni, sve je dobro radilo. Premazala ih je uljem i potom je još trebalo lopatom odstraniti snijeg i krampom razbiti nešto leda; vrata su se škripavo otvorila. Prostor pred vratima bio je pun sitnog ledenog praha koji je vjetar nanio na podlogu od zaleđena snijega. Sanjke načinjene od štavljene kože klizati će po tom snijegu kao po ledu.S bakljom u ruci, noseći vreću punu kožnog remenja, vukla je za sobom priručne saonice. Čim je izišla, začula je tiho zavijanje. Učinilo joj se da dolazi iz blizine.Potrčala je, vičući i mašući bakljom. Nije imala vremena ni da navuče krplje, ali ustanovila je da bi bile nepotrebne jer je snijeg bio dovoljno tvrd.Ženka losa još je bila ondje gdje je pala.Oko leša je kružio mladunac, skakućući na tankim nogama. Podignuo je glavu i drhtavo se obazro oko sebe kao da su mu iznenada oduzete sve mogućnosti za bijeg. Anđelika se zaustavila i ubola baklju u snijeg. Mladunčev strah bio je tako jak da ga ni njezin glasan dolazak nije naveo da se odmakne od trupla na snijegu. Ustrijelila ga je iz neposredne blizine. Vidjevši ga kako leži kraj majke, pomislila je da će sad zacijelo preživjeti do proljeća.A tad je začula šum nalik na nadiranje plime, šum sitnih koraka. Ugledala je vukove kako s ruba šume trče prema njoj.

Pucanj ih je zaustavio tek na trenutak, a potom su nastavili pohod prema plijenu koji su nanjušili.- Prekasno, prijatelji moji - rekla je. - To meso je za mene.Posegnula je za bakljom i postavila je kraj paloga losa. Krug svjetla održavao je na razdaljini sirote zvijeri koje se boje ljudske vatre.Potom je nabila pušku i odložila je u snijeg da joj bude nadohvat ruke.Ne prestajući nadzirati što se događa izvan svjetlosnoga kruga - nijemi ples vukova - gurala je, vukla i vezala životinjski leš na kožne saonice. Hvatala ga je za što se već dao uhvatiti - noge, uši - i na tren je pomislila da je led prikovao losa uz tlo. Služila se nožem i sjekirom, radila je brzo i promišljeno. Brzo ga je pomaknula i potom zavezala kako je znala i unijela. Potom je na saonice natovarila i mladunčevo tijelo, što je bilo lakše, postavila baklju između dvaju tijela, tu odložila i pušku te se upregnula u kožno remenje. Potegula je i uspjela pomaknuti svoju neobičnu kočiju. Vuča po glatkoj ledenoj površini nije bila teška. Gotovo je trčala jer je znala da je slijede vukovi. Još ih je zadržavao krug svjetlosti koju je isijavala baklja. Ali ta vjerna prijateljica se iznenada nagnula.Anđelika je jedva stigla zaustaviti sanjke i baciti se prema baklji da ne bi pala u snijeg i ugasila se.Odmah je shvatila zašto se baklja nagnula. Mladunčevo truplo je skliznulo sa saonica i ležalo je na manje od deset koraka od nje. Pad trupla u snijeg na trenutak je preplašio vukove koji bježe od svakog nenadanog zvuka ili pokreta.Imala je dovoljno vremena. S bakljom u ruci potrčala je natrag da podigne i natovari mladunca, ali se spotaknula i pala. Kad se uspravila, oko trupla su bili vukovi, spremni da zariju očnjake u nju.Zamahnula je bakljom i glasno poviknula: - Natrag! Natrag!Nevoljko su se povukli, naježenih leđa, spremni na bijeg i na skok naprijed. Nagnuvši se da dohvati šape mladog losa i privuče ga k sebi, ugledala je vučje oči u visini svojih. Vučje oči su se tako sviđale Honorini, a sad su bile blaže nego kad ih je ugledala u šumi, bile su blaže od pasjih, gotovo ljudske; tužno su preklinjale da im da hranu. Primijetila je kako su mršavi. Bilo ih je malo: pet ili šest, možda deset. Poput nje, i oni su osuđeni na pakleno iskušenje koje im ugrožava život: glad.Uopće nisu bili divlji. Ona je divljija od njih jer im ne želi prepustiti ni dio svog plijena.»Prepustit ću im mladunca. Moram.«Počela je uzmicati na koljenima, s bakljom podignutom iznad sebe da ih zaustavi i dobije na vremenu.- Prepustit ću vam mladunca - doviknula im je.Trznuli su se na zvuk ljudskoga glasa koji se jasno i moćno prostirao studenim zrakom. - Ostavit ću vam mladunca... jer ste gladni... i jer smo braća... braća!»Gladni, gladni, gladni... braća, braća, braća...« - odjekivalo je zemljom ledenih kristala. Anđelika se odvukla do svog tovara, još uvijek klečeći, jer je tako bilo bezopasnije. Tako su njezine oči ostale u visini njihovih. Doista, dok je gledala u njih, nisu se micali. Tek kad se uspravila, približili su se mladom losu, ne vjerujući svojoj sreći, a potom se halapljivo bacili na njega.Anđelika se udvostručenom snagom upregnula u kožno remenje. Saonice su poskakivale za njom, uši su joj bile pune muklih šumova. Baklja je pala u snijeg, zašuštala i ugasila se, ali nije marila jer je znala da nema vremena.Našla se u sjeni utvrde, a tad su počele poteškoće. Snijeg je postao neravan i kožne saonice su zapinjale. Životinja je zamalo kliznula s njih. Morala se boriti s tijelom velikim gotovo poput konja, a prste već dugo nije osjećala. Brinulo ju je i neće li vukovi proždrijeti mladunca i uputiti se za njom. Osvrnuvši se, bila je uvjerena da je ugledala obrise jednog od njih, većeg od ostalih, mršavijeg i starijeg, kako je promatra dok je pokušavala otvoriti teška vrata.A vrata se nisu dala otvoriti. Vuk je gledao u nju, a vrata se nisu dala otvoriti!

Još se dugo sjećala vuka duge njuške i ljudskih očiju, tužnih i zamišljenih očiju, koji ju je radoznalo gledao, čudeći se njezinim kretnjama. Prisjećala se kako mu je kroz raspukle usne mrmljala: »Molim te! Preklinjem te!«Poslije je pripovijedala djeci kako se tom pustom ravnicom oko negdašnjeg Wapassoua razlijegao odjek: »Braća smo... braća... braća...«Los je napokon bio unutra, na sigurnom.- Dala sam ga vukovima! - reče mu ona prkosno. - Dala sam im mladunče!Gledao ju je pomalo podsmješljivo; činilo joj se da njezinu uzbuđenost smatra djetinjastom.- Sutra pogledajte nisu li možda ostavili kopita. Od njih se može skuhati krepka, hranjiva juha. A sad valja raskomadati životinju. Ne smijete odlagati - reče on nestrpljivo kao da već unaprijed očekuje njezin otpor. - Valja ukloniti iznutrice koje mogu pokvariti meso, valja odrezati jezik, ukloniti žuč i mjehur.Cijelu noć joj je objašnjavao i određivao što mora napraviti. U drugoj sobi je zapalila veliku vatru i pristavila sve kotlove, kotliće i lonce. Dolazila mu je sva raščupana, krvavih ruku, te ga pitala:- I što sada? On bi rekao:- Uzmite sjekiru i dug nož. Sijecite, komadajte, drobite. Bila je iznenađena kad je vidjela da to nije ženka, već mužjak.- Kako to da nije ženka?- Zato što je mužjak - odgovori on s istom grimasom oko usta koju je smatrala podrugljivim osmijehom. Bio je u zanosu i nije se obazirao na njezin umor od kojeg je već bila otupjela.- Pratio ga je mladunac.- Nije to bio mladunac nego manja životinja, mršavija i niža od njega.Dao joj je podrobne upute kako da izvuče srce.- Nema srca - odbrusi mu ona. - Moja kugla ga je raznijela.- Gađali ste u srce? - Da.- Samo jednim metkom? -Da.- S koje udaljenosti?- S granice puškometa. Opet taj podrugljivi osmijeh.Nije primijetila kad je svanulo, nije znala da je već sredina dopodneva sve dok nije ugledala Charles-Henrija koji je pomogao blizancima da se odjenu. A oni su počeli hodati amo-tamo, zanimati se za dijelove losa, uši i njegove velike, ugasle oči pod četkastim trepavicama. Nisu poznavali onu osjećajnost koju bi zacijelo pokazala Honorina, koja bi rekla: »Jadni los!«- Hoćete li mi barem dati vremena da se pobrinem za djecu i skuham im juhu? - poviknu ona svom mučitelju i učitelju komadanja životinja.Prije no što joj je odgovorio, upitao ju je da li je stavila na led sve glavne komade mesa, zavijene u kožu ili koru, te joj je napokon dopustio da prekine s radom. Potom joj je izdiktirao recept za krepku juhu i naveo koje komade mesa valja upotrijebiti. Na kraju je dodao da je to recept njegove »tetke Nenibush«. Tad ga je počela gledati kao luđaka. Ili je možda ona sama poludjela od isparina krvi i iznutrice.Dala je djeci toplu juhu i bila je tako sretna da je zaboravila na svoje izranjene ruke i teške sate koje je proživjela. I sama je pila juhu te joj se činilo da se rastapa od užitka. Za njega je pripremila zdjelicu tog toplog nektara i odnijela mu je, napola omamljena, kao da je umjesto juhe popila bocu opojnoga vina. Podupirala mu je glavu i davala mu da pije u malim gutljajima. Šutio je. Pomislila je da će poslije svega što je učinila s losom morati još i zamijeniti njegove zavoje.- Dječak se već donekle pobrinuo za mene. Mogu pričekati. Odmorite se, gospođo.- Doista? Zar mi zaista dopuštate malo odmora? Ta nikad ne bih očekivala da ćete mi iskazati toliku dobrotu - rugala mu se.

Potrčala je prema ognjištu, i sama iznenađena time što mu je rekla. Bila je vesela jer joj se sa svojeglavošću i agresivnošću vratio i život. To je znak da ih starica s kosom još neće dohvatiti. »Hvala vam, isusovče, dragi glasniče noći i Irokeza!« Dobro je naljutiti se na nekoga. Život će se vratiti u svakodnevicu.On je šutio. Pogledavala je prema postelji i pitala se što on misli.Oči su mu tako plave: dvije jasne zvijezde što sjaje iz sive mase. Začuo se njegov glas koji je opet bio dalek, slab i mucav.- Mislim da bih vam se morao ispričati, gospođo, zbog svoje neuljudnosti. Divljač je bila tu. Sekunde su bile važne.- To nije bio razlog da me vrijeđate kao što ste činili. Vi ste uzrok naših nevolja, mojih i nevolja moje djece, vi ste uvijek provodili svoje uništavateljsko djelo, vi ste uništili sve o čemu smo ovdje sanjali, sve što smo započeli, izgradili uz toliko napora i odricanja. - Došla je do daha, a kako je on šutio, odlučila je da će do kraja izliti svoj gnjev.- Ponajprije bih vam htjela reći da sam imala pravo što nisam odmah skočila s krova i pošla golim rukama dovući to golemo truplo. Zar biste mi vi pritekli u pomoć? Ili ova nejaka djeca? Vi ništa ne znate. Odvratni ste. Vi ste šušti prezir, gordost i sebičnost! Zar mislite da me zabavlja što vam tako dugo previjam rane i iscrpljujem se pokušavajući vas oživiti i tako vam zahvaliti za toliko nesreće, poraza i smrti? I još me povrh toga vrijeđate! Ah, kako vi mrzite žene!Vidjela je kako mu lice blijedi i pogled gasne, ali nije se mogla zaustaviti. Morao je napokon čuti istinu, i to iz njezinih usta. Nije važno što je opet poprimio izgled mrtvaca kojeg će zemlja uzeti u sebe. On i nije ništa drugo.Kad je zašutjela, progovorio je on, začudo, razumljivim glasom, premda promuklim i polaganim.- Imate, pravo, gospođo. Tisuću puta vas molim za oproštenje. Dugotrajan život među divljacima čini čovjeka surovim te sva podlost koja tavori na dnu srca iziđe na površinu kod ljudi koji nisu dovoljno jaka duha da se odupru tom poniženju. Oprostite mi, gospođo. Oprostite mi.Ponovio je to više puta, glasom koji je preklinjao.Njegova iznenadna poniznost umirila je njezin gnjev kao što gasne snop goruće slame, posve je ispraznila i oduzela joj svu snagu te se morala nasloniti na zid.- Ne znam što me je spopalo - priznala je - da sam onako vikala i izgubila glavu kad sam ustrijelila losa. Ne znam je li to bilo od radosti, zahvalnosti prema vama, opijenosti pobjedom...- Naša tijela slaba su i ponekad nemoćna pred silama koje teku kroz njih - reče on. - Duboko na dnu nas samih zakopane su stvari koje odjednom izlaze kao strah ili očaj kod djece koja ih nikad ne izražavaju. Obuzme nas nekakav bijes, upravo poludimo kad saznamo da smo bili oboružani za pobjedu, ali nismo bili spremni za nju.- Nikad nisam bila spremna doživjeti tako uzvišen trenutak - odgovori ona, a srce joj je lupalo, puno osjećaja koje nije mogla ni ukrotiti ni objasniti.- Čovjek je spreman za ono što valja proživjeti - odvrati on - ali to nije uvijek ono što je predvidio. Odatle i naš bijes...Glas mu se snizi.- Bog mi je svjedok da nisam bio spreman na ono što sam doživio. Sve je došlo kao iznenađenje.Bilo je doista čudno što je govorio tako jasno i razumno. Napokon je ušutio, rasplinuo se u ništa, kao da ga je napustila snaga i odlučnost koje su nekoliko sati prebivale u njemu.Učinio joj se zastrašujuće blijedim i uvidjela je da je posljednji napor koji je uložio u borbu za losa bio težak udarac za njega. Učinio je to posljednjim snagama. Izgovorio je svoje posljednje riječi: »Oprostite mi.« A potom je izdahnuo.To je bio strašan udarac za nju. On je mrtav. Ovaj put je odista mrtav.

Kleknula je uz njegovo uzglavlje. Obuzeo ju je silan očaj koji je poništio zanos pobjede.»Bit će mesa do proljeća.«Opet će biti sama. Umro je. Opet će biti sama s djecom.Položila je čelo na nepomičnu ruku i zajecala.

Probudilo ju je brbljanje djece. Spavala je tako dubokim snom da isprva nije shvatila gdje je. Ramena joj je prekrivalo krzno. Spavala je na koljenima, čela naslonjena na mrtvačevu ruku.- Tko me je pokrio tim krznom? - upita Charles-Henrija koji je stajao kraj nje.- On! - odgovori dijete i pokaza na mrtvaca.Dakle, nije mrtav. Već su je počele umarati te njegove smrti i uskrsnuća.Njegova voštana ruka bila je ruka mrtvaca. Pogledala ju je. Bila je duga i tanka te je i dalje izgledala aristokratski iako su joj prsti bili osakaćeni ili su im barem bili iščupani nokti. Ona ih pomilova. Ruka je ostala ledena. Nije se ugrijala ni toplinom njezina čela.- Zašto ste plakali? - upita je neki glas.- Kada?- Prije no što ste zaspali.- Mislila sam da ste umrli.Odgovarala je glasom nalik na glas neke prikaze.Osjetila je kako je zadrhtala ruka koju je držala. Začula je uzvik:- Zar biste žalili kad me više ne bi bilo? Zar biste žalili smrt svog najljućeg neprijatelja?Ostala je nepomična, s licem na njegovoj ruci, upijajući njezino drhtanje.»Kakvu moć ima!« - pomislila je prisjetivši se kako joj je zapovijedio da priđe bliže, kako joj je privio glavu, prenio joj svoje zapovijedi i ispunio je snagom da se digne, iziđe i ubije losa.Dugo je ostala klečeći, kao što je odspavala taj okrepljujući san, a potom je uzdignula glavu i nasmiješila se. Zaklela bi se da su joj te ranjene usne uzvratile osmijeh. Primirje će biti moguće.

55.

SUUČESNIŠTVO BEZNADNIH BRODOLOMACA

Znala je da je Sebastien d'Orgeval isusovački mučenik koji je proglašen mrtvim prije dvije godine kad su ga zarobili Irokezi. Dugo će joj je trebati da se uvjeri u to da je to on. Otac d'Orgeval davno je umro, što znači da je ovaj zacijelo varalica. Morat će pričekati prije no što mu postavi pitanja. Spopala ga je groznica, a kad je Anđelika idućeg jutra pogledala njegove noge, opazila je da je jedna od njih natekla. Prestrašila se da je to gangrena. Tad bi preostale samo dvije mogućnosti: smrt ili amputacija.- Ne! Ne, ne bih to mogla.Raskomadala je cijeloga losa, ali ne bi mogla odsjeći nogu živom biću. On mora preživjeti. Primijenila je sve lijekove koje je imala.Prijetnja gangrene nestala je nakon nekoliko dana, ali groznica nije slabila. Prevrtao se po postelji, jecao i vrtio glavu lijevo-desno te pritom ponavljao: »Oh, neka utihne, neka ona utihne!«Kad je vrućica prestala, bio je onemoćao i Anđelika je opet imala dojam da dijeli prebivalište s mrtvacem. A tako rado bi bila vesela i opuštena, jer sad ima dovoljno hrane.Mučila ju je misao da su Indijanci doveli velikog oca d'Orgevala do takve slabosti, iscrpljenosti i poživinčenja. Ako je to doista on.

Bolest koja ga je mučila bila je gora od običnih tjelesnih bolesti i slabosti. Činilo se da moć koja se ponekad doimala nadnaravnom više ne pripada tom onemoćalom biću koje se prepuštalo vizijama svog delirija ili pak potpunoj otupjelosti koja vodi u smrt.Htjela je izbrisati tragove svih mučenja, htjela je da opet postane onakvim kakav je bio prije: ponosan, osoran, nesnošljiv svećenik koji vodi vojnike u boj vijoreći svoju vezenu zastavu, isusovac koji kleći pred oltarom i moli se, muškarac koji mrzi žene jer je upoznao samo podle i pokvarene žene i borio se protiv njih kao utjelovljenja zla, no istodobno i čovjek koji je sam patio zbog izdaje svojih prijatelja, čovjek za kojeg se govorilo da ima dar sveprisutnosti i da može istodobno ispovijedati u Akadiji i na Velikim jezerima, da sve zna i vodi tisuće intriga.Jednog jutra, kad je češljala kosu djeci i pričala im pričicu, osjetila je da je pozorno promatra, a kad se okrenula prema njemu, susrela je njegov pogled, opet posve razuman i prodoran, ali pomalo prijetvoran.Lice mu se iskrivilo u podrugljivu grimasu koja joj se činila prostom. Nije je mogla objasniti pa je počela sumnjati. On je zacijelo varalica i lažljivac, nekakav traper koji je htio promijeniti zanimanje, neki pijanac koji je prisvojio raspelo i sutanu pokojnog oca d'Orgevala. Promatrao ju je podsmješljivim, krezubim osmijehom i bilo joj je neugodno. Nije se mogla suzdržati i prasnula je:- Tko ste vi?Čuvši njezino nenadano pitanje, promijenio je izraz lica i uznemirio se.- Već sam vam rekao. D'Orgeval iz Družbe Isusove.- Ne! Vi niste otac d'Orgeval. On je bio izniman čovjek. A vi... vi ste vrijedni prezira. Ukrali ste njegovo raspelo, njegov identitet, sve... Vi niste on... Osjećam to.Ona se približi njegovu uzglavlju i pogleda to čudno lice nejasna i uznemirena izraza.- Tko ste vi? - ponovi ona. - Vi niste onaj isusovac, svetac i mučenik. Raskrinkat ću vas.Primaknula je stolac i sjela uz njegovo uzglavlje, ne ispuštajući ga iz vida. Odlučila je zbuniti ga pitanjima i tako ga uvući u zamku.- Recite mi nešto o svojoj sestri po mlijeku - reče mu ona kao da je riječ o neobveznom razgovoru.Zbunio se poput djeteta koje se boji da neće naći primjeren odgovor.Ustrajala je.- Da, o vašoj sestri po mlijeku... Ime joj počinje slovom A. Niste valjda zaboravili na to vražje stvorenje? Na Ambroisinu?Njegovo pepeljasto lice još je jače poblijedjelo. Pogled mu je ugasnuo, a glavu je okrenuo ustranu. Nakon nekoliko trenutaka mucajući je odgovorio:- Ona... ona nije bila moja sestra po mlijeku... nego... Zalilova. Opet se ironično nasmiješio i nastavio.- No Zalilova majka prije toga je bila i moja dojilja. Zalilov stariji brat, kojeg je dojila kad i mene, moj pravi brat po mlijeku, imao je jednu nogu kraću. Kad su me položili k njemu, htio me je ubiti, to je sve čega se sjećam. Rekli su mi da sam ja zadavio njega u našoj zajedničkoj kolijevci.Anđelika zadrhta i prisjeti se riječi koje je Ambroisine ponavljala sa zanosom i nostalgijom: »Bilo nas je troje proklete djece u planinama Dauphine.«Probudivši se iz sanja, gorljivo je prosvjedovala.- Glupost! Ispričali su vam tu priču da bi vas potčinili i prestrašili. A da ste u djetinjstvu bili okruženi pokvarenim i okrutnim ženama, to vjerujem. Jednu takvu sam upoznala. No ne mogu vjerovati da ste i vi bili poput njih.- Kako me vatreno branite... Ali možda imate pravo. Osobito rođenje daje jedinstvenu sudbinu.- Opterećeni ste teškim bremenom, oče, a to nije bez razloga.- Biste li mi mogli objasniti te razloge, gospođo?- Ne poznajem vas dovoljno. Ne znam gotovo ništa o vama. Osoba koja nam se predstavila: misionar, ratnik, osvajač novih svjetova u slavu Boga i kraljevstva,

svećenik predan spasu duša, jeste li to doista bili vi? Nije li to bila krinka, ruho za jedno prolazno razdoblje? Jeste li se možda pridružili isusovcima samo da uzmognete poći kraćim putem i prečacem dosegnuti svoje ciljeve?- Kamo bi me odveo taj prečac?- Možda onamo kamo upravo idete.- Ne. Ne mogu vjerovati. Ne mogu prihvatiti da je Bog htio toliko zlih djela, toliko strahota... Vaša razmišljanja su krivovjerna. Približavate se Lutheru, koji je rekao: »Griješite, ali griješite srcem!«- Oh, ne zamarajte me, molim vas. Nisam u stanju raspravljati o teologiji. Dogme! Vjerske istine! To su smrtonosna oružja. Želim reći samo da treba baciti novo svjetlo na vaš život, razmotriti ga u svjetlu drugih istina. Morate se prestati baviti onim što je rekao Luther, Calvin ili Sveti Toma. Nije na vama da odlučujete što je grijeh, a što nije! - Govorila je bez razmišljanja. Bila je to brza izmjena riječi, bilo je to poput mačevanja dvojice sudionika u dvoboju koji ispituju svoje i protivnikove snage.Zadrhtao je slušajući njezine posljednje riječi i ona ugleda opasan odsjaj u njegovim plavim očima.- Da! Da, tako je kao što sam rekla, pa bili vi i sto puta isusovac. Ne govorimo više o zlokobnim stvarima.Na trenutak je ostao nagnut naprijed na postelji, sav napet, a potom je zabacio glavu i zatvorenih očiju pao na jastuk. Uplašila se nije li opet na rubu smrti zato što ga je potreslo njezino protivljenje i prigovaranje te si je već predbacivala da je bila pregruba prema njemu i da bi morala biti obzirnija. Kad je ustala da ode i ostavi ga da se odmori u miru, on se uspravi gipkom kretnjom, uze njezinu ruku i poljubi je.- Budite blagoslovljeni - tiho je promrmljao.

Uslijedilo je mirnije razdoblje kojemu nije manjkalo ni živahnosti ni topline koju daje žeravica ispod plašta pepela.Anđelika je još odavno izgubila osjećaj za vrijeme. Dijelila ga je na noć, tijekom koje je morala ustajati radi održavanja vatre, i na dnevne dužnosti koje je obavljala vrlo polako, a toga je bila i svjesna. Skuhati hranu, umiriti djecu, počešljati ih, promijeniti zavoje ranjeniku, podijeliti obroke... Dan joj nije bio tamniji od noći. Radovala se kad bi sunce zašlo, a ona se opet uvukla pod pokrivače, premda će poslije morati ustati da opet nahrani svoje pitomce. Tad bi sjela pred zrcalo, umila se i počešljala. Ponekad bi joj ponestalo snage usred tih poslova. Bila je preumorna i da sjedi. Tad bi sve pustila i s uzdahom olakšanja i ugode opet legla u postelju. Ona ju je poput lađe nosila od jednog do drugog dana ledene zime, poput splavi koja nosi žive, ali onemoćale ljude tamnim tokom prema proljetnoj svjetlosti.U posude s vlažnim predivom položila je sjemenje divlje raži da bi proklijalo. Klice su obrana od skorbuta, bolesti koja ugrožava sve kojima nedostaje svježe hrane, a ne samo mornare. Svaki dan je davala djeci žlicu klica. Kad ih je htjela dati umirućem, okrenuo je glavu i zajecao, a potom promrmljao:- Dajte to djeci. Ja vam samo proždirem hranu. Zašto ste me spasili? Zašto me niste pojeli?

Sve se promijenilo.Bijela pustinja popustila je stisak.Ponekad se noću budila i uživala u radosti trenutaka kad se napokon raspršio strah koji je bio ušao u dubinu njezina bića. Svjetlo koje su isijavali ugarci drva prekriveni pepelom bacalo je rumene sjenke na niski strop njihova utočišta. Ljudska prisutnost nije više u njoj budila strah i od samog imena njezina najljućeg neprijatelja. No ostala je nekakva bojazan da će se svim njezinim neuspjesima koje je prouzročio pribrojiti i neuspjeh da ga izliječi i da će umrijeti.Već unaprijed je bila bijesna zbog tog njegovog posljednjeg udarca, sve dok taj osjećaj nije izblijedio u njoj te je postala svjesna da joj je doista stalo do njega. U

noćnoj tišini osluškivala je disanje svog bolesnika, isprekidano hripanjem ili nepovezanim riječima - »Žeđ! Žeđ!« ili »Oh, neka već jednom umukne!« Njezina izoštrena osjetila spoznavala su svaku pojedinost bića koje im se pridružilo u dubini njihova groba. Među njima se iz dana u dan tkala povezanost slijepaca koji se traže u tami, brodolomaca koji su jedini preživjeli, plivaju na površini mora i dozivaju se u magli.- Spavate li? - Ne.- Boli li vas? - Ne.Jednom je odgovorio:- Ne znam. Još odavno sam zaboravio što znači živjeti bez patnje.Počeo je učiteljskim glasom razlagati načela izložena u knjizi Practica Inquisitionis, znamenitog inkvizicijskog priručnika koji je u dvanaestom stoljeću napisao Bernarel, veliki inkvizitor iz Toulousea. Zatim je naveo l'audencia de tormento kao prihvaćenu metodu mučenja u to doba. Krv nije smjela preobilno teći da ne bi smrt nastupila prebrzo, govorio joj je glasom običnog razgovora. Da bi izbjegli rane i prolijevanje krvi, upotrebljavali su prije svega tri sredstva: kotač, istezaljku i potapanje u vodu. Vatra je došla tek kasnije i bila je namijenjena pročišćenju.Isprva ga je pustila da nastavi taj govor, misleći da bunca, a kad je vidjela da očekuje odgovor ili neku primjedbu, poluglasno mu je rekla:- Šutite. Nemojmo razgovarati o tome. Još ćemo imati noćne more. Noć je. Spavajmo.- Nije noć. Dan je.Ne mičući se iz postelje, uvijek je znao je li vani dan ili noć, pada li snijeg ili je vedro, hoće li zapuhati vjetar ili će stegnuti mraz.Sve to je pomoglo Anđeliki da joj život opet dobije oblik koji je barem donekle u skladu s pravilima i načelima koja pomažu običnim smrtnicima da žive iz dana u noć, mjesecima, godinama. Kako je dan određen za to da bude na nogama i radi, tad se pokušavala oduprijeti iskušenju da legne i zaspi.

- Kako smo bili sretni! - reći će jednog dana.Da, izgovorit će upravo te riječi kad se bude prisjećala te zime. Reći će da je tada sve imalo svoje značenje. Sve je bilo tako nevjerojatno jednostavno, jasno i samorazumljivo: kretnje, tišina, riječi, pa čak i nesvjesni sati sna. Pripovijesti, priznanja, povjeravanja, rasprave, pouka, sve se bilo promijenilo.- Ne želim ništa zaboraviti - govorila je Anđelika sumnjajući u svoje oslabljeno pamćenje.Zamišljala je kako će s perom u ruci sjediti na suncu pred prozorom kroz koji će dopirati umirujući mrmor iz parka i pisati »kroniku brodolomaca na splavi samoće« u kojoj će razgovarati dva podzemna glasa, prigušena i oslabjela pod težinom duge i nesmiljene zime. Polako će ispisivati odgovore o njemu i o njihovoj prošlosti i budućnosti. Opisat će odlučne događaje i preokrete, stanja duha i stanja stvari, a pisat će i o pitanju koje je postavila samoj sebi jednoga dana, pitanju »Tko sam ja?« na koje je Ruth, čarobnica iz Salema, tada odgovorila:»Netko će ti to reći jednog dana.«

Isusovcu se polako i nejednako vraćalo zdravlje, a u određenoj mjeri i razum. Reklo bi se da mu se razum probijao na površinu kroz debeli sloj otupjelosti duše koju su pojačali i nebrojeni udarci štapom u glavu koje je svakodnevno dobivao kod Irokeza tijekom godina zatočeništva. Riječi koje bi mu se ponekad otele govorile su o kalvariji koju je prošao. Primjerice, govoreći o tome kako valja pripremiti kukuruznu ili pšeničnu kašu, objasnio je:- Moja tetka Nenibush me je stalno mlatila, ali bila je dobra kuharica. Znala je barem osam različitih recepata za proso.

- Tko je bila tetka Nenibush?- Moja irokeška gospodarica.U početku je njegovo izranjanje pošlo čudnim putem. Kao da se mora truditi da pribere razbacane komade svoje ličnosti koji su se raspršili neznano kamo, upitao ju je:- Gospođo, bi li vam bilo neugodno da vam govorim o losovima?- O losovima?Ali Charles-Henri je već doveo dvoje blizanaca i živahno ustvrdio:- Volim kad priča priče o životinjama, majko.Bilo je to onoga dana kad je Anđelika skuhala papke mladoga losa koje je potražila - što je za nju bio veliki napor - dan poslije onog sretnog lova i našla ih u snijegu koji su razgazili vukovi, zajedno s drugim ostacima vučje gozbe. Objasnio joj je zašto je u to doba godine bilo nemoguće da ta dva losa budu ženka i njezino mladunče.- Ali nije imao rogove - prigovorila mu je.- Mužjak gubi rogove u prosincu, a novi mu počinju rasti tek u travnju. Njegovo prelijepo rogovlje izraste dokraja tek u rujnu i u doba parenja ističe njegovu privlačnost. Tad postaje agresivan i njegova rika daleko odjekuje šumama. Ženka se koti tek osam mjeseci kasnije. Zato je nemoguće u ovo doba godine naići na ženku i njezino mlado.- Zar sam bila tako glupa? Znala sam sve to, ali bila sam sva izvan sebe.Te dvije životinje zacijelo su bile posljednji preživjeli primjerci iz krda koje je rastjerala glad i studen.- Kako ste znali da je vani los?- A vi? Kako ste one noći na sveta Tri kralja znali da otac Masserat i njegovi drugovi umiru nekoliko koraka od vašeg prebivališta?Znao je toliko toga o njoj, o njima. No u tome nije bilo ničega čudnog kad se sjetila koliko se njezina sudbina u Americi prepletala s isusovčevom.Polako je počela odmotavati klupko nejasnoća. Jednog dana mu je rekla:- Oče, u Quebecu u procesijama nose škrinjicu s jednim vašim prstom. Premda to nije nikakav dokaz u Kanadi, gdje misionari i traperi nisu štedjeli članke na prstima kad je valjalo Indijancima dokazivati postojanost kršćanske vjere i privoditi ih vjeri i francuskom kralju. No kod vas je riječ o svetim relikvijama. Vi ste mrtvi, oče, umrli ste mučeničkom smrću kod Irokeza. Već ste na rimskom popisu za beatifikaciju, a uslijedit će i kanonizacija. Kako se proširila glasina o vašoj sigurnoj smrti? I to još prije dvije godine?Zatvorio je oči i pričekao nekoliko sekundi prije no što je prezirno odgovorio:- Brbljavci vole stvarati legende.- Onaj koji je donio tu vijest nije bio brbljavac. To je brat iz vašeg reda, otac de Marville. Doimao se vrlo strogim i nesklonim šali. Sama sam ga čula kako tvrdi: »Otac d'Orgeval umro je kao mučenik kod Irokeza. Bio sam svjedok.« Opisao nam je vaše muke i vaš kraj. Pratio ga je Tahontaghete, poglavica Onondaga, koji je donio mom suprugu pošiljku od Outtakea, poglavice Mohikanaca, wampum koji je govorio da je otac d'Orgeval mrtav. Vidjela sam tu ogrlicu i pročitala njezinu poruku.Isusovac se napola uspravio u postelji, a oči su mu svjetlucale od gnjeva.- To je učinio! To je učinio! - ponavljao je, a ona nije znala govori li o Outtakeu ili de Marvilleu. - Usudio se to učiniti!On je oštro pogleda.- Što je točno govorio wampum?- Moram reći da smo vjerovali njegovu prvom značenju koje je potvrđivalo riječi oca de Marvillea. No točne riječi wampuma bile su: »Tvoj neprijatelj ti više ne može nauditi.«Vidjela je da se grčevito trese i pomislila je da se guši, a on se smijao, tresao se od hripavog grohota koji je bolje od ičega izražavao razočaranje i gnjev.- Istina je! O, istina je! »Tvoj neprijatelj ti više ne može nauditi.«

On se okrenu prema njoj.- A sve je to vašom krivicom, vašom krivicom. Sve!Taj izljev mržnje konačno ju je uvjerio da je pred njom čovjek koji ju je dugo proganjao.- Odakle ta mržnja prema meni, oče? Niste me poznavali... niste me nikad ni vidjeli!- Vidio sam vas.Tako je dobila potvrdu svoje sumnje.Znala je na koji događaj misli, ali osjećala je da nisu kadri o tome razgovarati neusiljeno i iskreno. On je zastao pred tom preprekom, obuzela ga je tjeskoba, a ona je zaključila da je bolje da ostanu kod tih prvih zametaka povjerenja i da ne kopaju po dubinama činjenica i osjećaja. Slutila je da će prije ili kasnije morati poniknuti u zabranjena područja svog bića. Slutila je i da mu je dužna pomoći pri tome jer je ona jedina koja mu uopće može pomoći.

Volio je govoriti o djetinjstvu, a ona ga je poticala u tome. Njegovo djetinjstvo učinilo joj se poznatim i bliskim, nedvojbeno zbog Ambroisine koja ih je zbližavala upravo zato što su je oboje dobro poznavali i što nisu imali nikakvih iluzija o tom stvoru.Mračno djetinjstvo nad kojim je vladala noć i obilježili ga pokolji kojima je morao biti svjedokom uz svog okrutnog, ratničkog oca koji mu je vrlo rano stavio u ruke bodež što ga je prije toga blagoslovio svećenik da bi s njim išao klati krivovjerce u susjednim pokrajinama.Bio je rođen među demonkama koje su se iz raznih razloga pokoravale zlu.- Sve su one bile Lilit, prva žena grešnica, žensko načelo zla. Još dok je bila vrlo mlada i čarobna poput anđela, Ambroisine je prednjačila u svim zamislivim porocima, pa i u laži i okrutnosti.- I upravo taj primjer pokvarenosti i poroka ste nam poslali da postignete svoj cilj: pobijediti suparnike u Francuskom zaljevu.On se podrugljivo nasmiješi.- Kakva lijepa borba dvaju prelijepih žena! Nije očekivala da ćete se braniti njezinim oružjem: lukavošću i drskošću. Pobijedili ste je.- Nažalost, ne sasvim. Ostala je živa i vratila se da dovrši svoje djelo.Kad mu je počela pripovijedati kako su protekli posljednji događaji, bio je posve ravnodušan. Nije bio uvjeren da je to ona ista, opasna Ambrosine.Reklo bi se da mu se duh zaustavio kod prvih događaja njihove borbe. Ono što se dogodilo nakon njegova odlaska Irokezima nije ga zanimalo.Kad je spomenuo Lomenieja, koji je bio njegov prijatelj iz studentskih dana, htjela je znati što ga je navelo da napusti Dauphineju i kao nedorasli mladić nađe se među isusovcima.Objasnio joj je drage volje.- Imao sam strica, biskupa ili kanonika, ne sjećam se više, koji je tako neumoljivo provodio pravila Crkve među svojim ovčicama kao što je moj otac sjekao glave krivovjernicima. Palo mu je na pamet da me pošalje u redovnike i uzalud mu je moj otac govorio da sam njegov jedini nasljednik; tvrdoglavo je ustrajao u svojoj odluci. Ne znam je li moj stric tako htio doći do svoga dijela nasljedstva. Borili su se dva mjeseca, ne samo riječima, argumentima i prijetnjama nego i šakama. Pobijedili su oni koji su bili za biskupa, i to zato što sam se ja umiješao. Uz Božju pomoć shvatio sam da je sve što sam doživio na očevom posjedu nezdravo i štetno te bi prije ili kasnije dovelo do moje moralne i tjelesne propasti. Tako sam stupio u jezuitsko sveučilište Clermont u Parizu.Često se vraćao na godine studija na isusovačkom sveučilištu. Govorio je o svom prijateljstvu s mladim Claudeom de Lomenie-Chambordom, a manje o razdoblju novicijata jer zakoni Reda zabranjuju da se o tome govori. Potom bi se vratio i u doba djetinjstva, u svoje tamno, mračno djetinjstvo; žalio je za gubitkom djetinjstva i dolaskom mladenaštva.

- Dijete se sjeća onoga što je neizbrisivo. Samo ono, nevino biće, može ponekad doživjeti ekstazu. Kako brzo pepeo i pijesak zasipaju njegove snove! Činilo mi se da sam neke od njih vratio u društvu mladog Claudea de Lomeniea koji je bio nekoliko godina mlađi. Put kojim sam bio prisiljen krenuti kasnije udaljio me je od njegove blagosti.

- Ovdje su mi nešto slomili - reče on i pokaza na bok. Pomislila je da govori o svojim irokeškim mučiteljima, ali govorio je o svojim učiteljima isusovcima.- Slomili, i gore od toga! Savijali su me sve dok grana puna soka nije postala suha i okamenjena, nesposobna za plođenje... Bio sam prirodno dijete. Mnome su ovladali sokovi i krv. Djevojke mnogo lakše izbjegnu takve utjecaje. One mogu bolje pomiriti svjetlost i sjenu, sklad i kaos. I, kao mnogo puta dotad, kad sam isplovio prema Americi, gdje me je čekao moj negdašnji suučenik Claude de Lomenie-Chambord koji je u međuvremenu postao Malteški vitez, opet sam se predao iluzijama. Amerika! Putujući ovamo, govorio sam sebi da me tu čeka svjetlost. Poslije, nakon mnogih godina borbe još sam se nadao da ću je naći. Djelo koje sam poduzeo i okončao ispunilo je moja očekivanja. Vidio sam kako se do granica ove divlje zemlje prostire Kristovo kraljevstvo koje sam ja stvorio. Zato sam bio tako uznemiren kad sam saznao da se neki pustolov koji nije htio biti podređen ni francuskom ni engleskom kralju naselio u Maineu, toj ničijoj zemlji na akadijskim obalama. Saznao sam o njemu sve što se moglo saznati. Bio je gusar na Karibima. Ali to nije bilo sve; donosio je opasnost koja mi je bila posve nepoznata. Donio je moju propast.- Mislim da mogu ustvrditi da moj muž nije ništa znao o vama kad se nastanio na obalama Mainea s dopuštenjem za vođenje poslova koje mu je izdao Massachusetts. Bio je spreman sastati se sa svim stanovnicima i misionarima u tom području, bilo da je riječ o Francuzima, Englezima ili Škotima, i sklopiti savez s njima. Tih prvih godina, kad se naselio u Francuskom zaljevu, ja uopće nisam bila s njim.- Istinu govoreći, sam njegov dolazak nije me toliko uznemirio. Francuski zaljev je takva mješavina naroda da tu svi mogu naći prostor za sebe. Ali mučio me je nekakav predosjećaj: »Sve počinje, sve počinje« - govorio mi je glas iz oblaka...Tog dana više nije govorio o sebi, praveći se da mu je pamćenje zakazalo i da je iscrpljen. Shvatila je da je to znak nepodnošljive boli koju nije mogao suzbiti riječima a da se ne onesvijesti. U tim trenucima ga je ohrabrivala lijepim riječima, umirivala ga i postavljala nevažna pitanja o manje bolnim stvarima.Ali ništa na ovom svijetu njemu nije bilo nevažno.

56.

OSUĐUJUĆA STRAST

- Ipak sam uspio spriječiti da se brane sruše - reče on iznenada.Potom je pustio da prođe nekoliko dugih trenutaka tišine. To je davalo dojam da je izgubio nit misli ili da je možda zaspao.No nastavio je prigušenim, jednoličnim glasom koji je povremeno podrhtavao.- Kad su se prvi put srušile brane... jednog jesenskog dana... hodao sam šumom. U to vrijeme je Lomenie po mojoj zapovijedi trebao napasti Katarunk. Slagali smo se da valja istjerati uljeze prije no što se preduboko ukorijene.Djelovali smo bez Frontenacova odobrenja, ali to nije bilo prvi put da vodimo bitku onako kako nam se čini ispravnim. Tjerao sam ga da što prije stupi u akciju i stigne prije karavane što se približavala s juga. Claude je trebao spaliti postaju i postaviti zasjedu, a ja bih se pokušao pridružiti drugom kontingentu snaga iz Montreala i iz oblasti Richelieu. Bili su to Huroni i Algonkini s najboljom i najhrabrijom kanadskom

gospodom koja su me već bila slijedila u borbi protiv krivovjeraca Nove Engleske: de L'Aubignieres, Maudreuil, Pont-Briand.Išao sam im u susret, uvjeren da sam učinio sve što sam mogao da uništim neželjene došljake. Ali hodao sam kao u lošem snu, jer sam dobio obavijesti da »oni s juga« dolaze na konjima.Ne znam zašto mi se ta pojedinost urezala u mozak kao svrdlo. U toj njihovoj drskosti da prodru u srce puste pokrajine, i to ne samo sa ženama i djecom nego i s konjima, što je značilo da neće dopustiti da ih išta zaustavi i da su sigurni da će biti jači; smatrao sam to izazovom.Slutnja koja je izvirala iz mog sna pomračivala je moje uvjerenje da će se bitka sretno okončati. Počeo sam sumnjati u to iako smo se bili dobro pripremili, uvjereni da nam neće izmaknuti nijedan od nezvanih stranaca.Hodao sam u nekakvom podvojenom stanju. Jedna polovica mene bila je kod tuđinaca i njihovih konja koji su se pripremali na besprimjeran pothvat, a druga je bila s Lomeniejem i vojnicima koji su ih čekali.Šuma se žarila. Hoću reći da su je moje oči vidjele takvom.Crvenilo i zlatilo drveća u jesen okruživalo me je nevidljivim plamenovima, a sjajna toplina dana pojačavala je to čudo. Svuda oko sebe osjećao sam opasne plamenove. Bilo mi je tako tijesno da sam se morao zaustaviti na vrhu brežuljka nad jezerom jer nisam mogao doći do daha. I tad sam ugledao nju, »golu ženu koja izranja iz vode«.»Tu smo!« - pomisli Anđelika.On zašuti.Šutio je, a ona nije pokušavala prekinuti tišinu, ne toliko zbog strpljivosti i razumijevanja koliko iz umora, ne toliko iz sramežljivosti koliko iz nesklonosti raspravljanju o uvijek istim stvarima. Već toliko puta je morala riječima braniti svoja prava koja je smatrala neotuđivima, primjerice da se okupa u jednom od deset tisuća jezera u državi Maine koja je slovila za tako pustu da nije bilo nikakve opasnosti da je pritom opazi neki stranac.Nitko nije mogao naslutiti da će to njezino kupanje potaknuti niz zapleta i vojnih pohoda, koji bi se ionako dogodili prije ili kasnije, ali ih je ono pokrenulo upravo tada.Želja da taj događaj svede u normalne razmjere upućivala ju je na hladnokrvno razmišljanje.- Nemojte mi reći da ste povjerovali da ste vidjeli ostvarenje vizije sestre Magdalene o demonki iz Akadije koja razgoni vaše ovčice! Ta vi se ne biste smjeli prevariti poput drugih.- Istina je - prizna on tihim glasom. - Nisam u to ni posumnjao, vi niste demonka iz vizije sestre Magdalene. Naprotiv. Ali povukao sam se. Sakrio sam se iza laži, ne zato što sam u njih vjerovao, nego poput životinje koja se skriva u opasnosti. Uza sve što mi se dogodilo, nisam imao drugog izbora.On zajauka. Grudi su mu se naglo dizale i spuštale. Ustala je i nalila mu topao napitak, a potom mu poduprla glavu dok je pio.- Govorite, ako želite. Što ste htjeli skriti?- To što mi se dogodilo.- A što je to bilo?- Kako da to znam? Otkriće neznanih strasti? Vi to ne biste mogli shvatiti. Jednog dana sve ću vam objasniti... Doista ne znam kako da vam objasnim osjećaj koji me je tad obuzeo. Bilo je to nešto više od osjećaja, nešto što je zahtijevalo da napustim sve, kao mladi bogataš iz Evanđelja, da priđem vama, strancima koje sam htio uništiti i priznam da sam jedan od vaših.Još gore: da sam tako učinio, prepustio bih se predmetu svoje žudnje, mukama i grozotama strasti koja može biti samo razorna i smrtonosna, jer sam ljubavni žar oduvijek smatrao takvim. Slutio sam da bi ljubavna strast u meni zauvijek ostala neutješena i pretvorila bi me u vječnog prokletnika koji bi gorio u paklenom ognju, u što nisam uopće sumnjao.

Mnoga priznanja koja sam slušao u ispovijedima svojih vjernika bila su puna istih znakova od kojih se nije moglo pobjeći niti se boriti protiv njih, jer nude raj u koji čovjek stupa sam, raj užitaka i boli koje sam stvara i proživljava.Pogodila me je munja. Ta riječ je preslaba. Odjednom sam se našao sam. Sam u svijetu punom neprijatelja. Ljubav! Shvatio sam, to je ljubav.- Zar ste od toga morali napraviti takvu dramu? - oprezno napomenu ona.- Da! To je bilo poricanje cijelog mog života, to je bila moja osuda, moje prokletstvo. Odjednom sam bio gol, lišen vjere u bilo kojeg boga kojem bih mogao ponuditi žrtvu svoje preobrazbe. Je li trebalo poslušati to prosvjetljenje? Nisam to mogao. To je tražilo previše od mene. Odlučio sam poći putem koji sam odabrao. Ali od tog dana sve je bilo uništeno. Bio je to polagani pad cjelokupnog mog bića. Protiv vas i vaših ljudi učinio sam sve što sam mogao. Pokušao sam iz Francuske dobiti spise o suđenju vašem mužu zbog čarobnjaštva, ali prestigli ste me svojom pobjedom u Quebecu, čemu se uopće nisam začudio. Bio sam unaprijed pobijeđen, kao što sam to zapravo uvijek bio. Kad ste se približili Quebecu, Maubeuge me je izgnao.On zastade i iznenada bijesno reče:- Da se on nije umiješao, ja bih bio pridobio grad i ne biste ga mogli osvojiti.Nastavio je blažim glasom:- Maubeuge, moj predstojnik me je otjerao, a prije toga mi je uputio teške riječi. No već sam znao sve što mi je govorio. Saznao sam to na obali onog jezera.Pokornost me je prisilila da odem u trenutku kad sam se osjećao najslabijim. Bio sam daleko, sam i bez prijatelja.Izgubio sam svoje snage.U dubini sebe osjećao sam slabost, strah da sam lišen svoje moći da vladam nad drugima.

Nije mnogo govorio o mjesecima koje je proživio u naseljima između jezera Ontario i Huron.Okupljalište misionara bila je tvrđava Sainte-Marie, koju su izgradili na tjesnacu koji povezuje jezero Huron s jezerom Superior. Bila je nekoliko mjeseci plovidbe udaljena od posljednje novofrancuske postaje, La Chine, iz koje su polazile sve ekspedicije prema Velikim jezerima. Osim vojnika u tvrđavama koje su bile udaljene tjednima hoda, ondje je bilo samo Indijanaca i rijetkih trapera.U misijama su se okupljali pokršteni Indijanci irokeških naroda, uglavnom uništeni ili raspršeni u ratovima protiv urođenika nevjernika. Zbog poganstva su proganjali i neutralne Indijance Erie i Andaste, a pokrštene Irokeze proganjala su njihova vlastita plemena. Odlazili su iz Doline pet naroda i sklanjali se pod zaštitu Francuza i isusovaca.Po onom što se dalo shvatiti iz njegove pripovijesti, izgnani i po kazni premješteni isusovac te je mjesece, koji su u očima drugih bili djelatni mjeseci njegova apostolata, proveo u nesvjesnom stanju nalik na hipnozu, stanju koje je vješto prikrivao pred svojom braćom po vjeri. Ništa nije htio znati o tome što se događa u Kanadi ili Akadiji. Zato su se proširile glasine da je zarobljenik Irokeza, jer se o njemu ništa nije čulo.- Nitko se nije brinuo za mene, kao što sam ubrzo spoznao, niti je koga zanimao rad kojemu sam posvećivao sve svoje dane. Gospodin i gospođa de Peyrac bili su u Quebecu i svi su se vrtjeli oko pobjednika, svi su ih htjeli sresti. Htjeli su me zaboraviti, nestao sam, pa je bilo jednostavnije reći da sam irokeški zarobljenik. No i bio sam zarobljenik, ali tek nakon svoje smrti koju su, kako ste mi rekli, prvo objavili u Novoj Engleskoj, a potom u i Novoj Francuskoj.

57.

KUKAVICA MEĐU JUNACIMA

Evo u kojim okolnostima su me zarobili:Jednog ljetnog jutra sam u društvu oca de Marvillea i mladog kanadskog »podređenog«, Emmanuela Laboura, koji se posvetio preobraćanju domorodaca, bio na putu prema nekom selu gdje sam trebao služiti misu. Opkolila nas je skupina irokeških ratnika. Znate kakvi su oni. Idete kroz pustu šumu u kojoj se ne čuje ni pjev ptica, a odjednom se iza svakog stabla pojavi ljudska prilika i odmah budete okruženi prikazama koje vas spopadnu.Tako je počela kalvarija. Nakon dva dana hoda dospjeli smo do prvog velikog sela u Dolini Irokeza.Nismo imali iluzija. Čekalo nas je mučenje i smrt.Zatvorili su nas u kolibu. Noć je bila duga. Znali smo kakvu su nam sudbinu namijenili. Zavidno sam gledao svoje drugove Marvillea i Laboura koji se pomolili i utonuli u san. Sam sam ih nadahnuo tom vedrinom, rekavši im da su u rukama Gospoda. Riječi su mi silazile s usana kao da nisu moje.Ukočio sam se od nekakve hladnoće. A oni su spavali, utješeni mojim riječima, dok sam se ja preznojavao očekujući zoru i strašno mučenje o kojemu sam sve znao. »O, kad ova noć ne bi nikad završila!« - mislio sam. - »Neka ne svane više nijedan dan, neka Bog zaustavi Zemlju, neka nas sve uništi, samo da ne dođe čas za patnje koje su nam namijenili. Ta još uopće nisam živio. Nisam upoznao sreću. A sad će moje tijelo koje nije doživjelo ljubav biti predano barbarima.«Ah, kako mi je bila bliska Kristova agonija i njegov križni put. Nijedan anđeo nije me došao utješiti. Nisam bio vrijedan toga. Bio sam u paklu. U meni je postojao samo strah od mučenja. Mislio sam samo na uzroke koji su doveli do takvog kraja. I tad se u meni probudilo sjećanje na nju, ženu kojoj mogu zahvaliti za svoju propast. Lice i pojava žene, vaša pojava, titrala mi je pred očima kao da mi se želi narugati, uživati u mojoj smrti.Ali to je bilo pogrešno. Optuživao sam vas samo zato što postojite i što ste mi se pojavili u prikazi. Pa ipak sam tada, u strahu od muka i smrti, mrzio ženu-simbol, ženu koja je svojom pojavom preokrenula tijek mojega života.Rekao sam vam da nisam bio spreman za ono što sam poduzeo. Jedno je biti svjestan svoje greške i svog poraza; svi se moramo ponekad suočiti s tim. No nešto je posve drugo vidjeti svoj život kao smiješnu i opasnu obmanu, kao plod čudovišne varke koju nismo znali razobličiti.I tako sam se našao među tim demonima koji su se pripremali žrtvovati me, što mi se učinilo ne samo nepodnošljivim, nego i nepravednim. U ustima mi se grčio krik koji sam posljednjim tragovima dostojanstva uspijevao zadržati: »Ne opet! Ne i drugi put!« Smatrao sam da mi je prvo mučeništvo dalo pravo na vedrinu i nadmoć, ali Bog me je opet prevario. Nije bilo dovoljno što su me već jednom mučili i osakatili mi prste.Pred zoru sam čuo naše pokrštene Indijance kako pjevaju svoje pjesme smrti. Znao sam da su malo zatim došli po njih jer se njihov pjev udaljio i tek bi ga povremeno donio vjetar. Potom sam osjetio vonj spaljena mesa, vonj koji nije moguće zamijeniti ni s jednim drugim: miris mučeništva.Sunce je izišlo. Virio sam kroz pukotinu u kori i vidio vedro nebo nalik na površinu jezera.Odveli su nas do proplanka na kojem su naši Indijanci i dalje vrijeđali svoje mučitelje. Neki od njih su šutjeli jer su im odrezali ili spalili jezik, ali još su bili pri svijesti.Za nas su postavili tri stupa.Ratnici su se izmjenjivali pri mučenju. Okupljali su se pred žrtvama u svečanoj tišini koju su ponekad prekidale psovke i pjesme kojima su krvnici i žrtve dovikivali razloge

međusobne mržnje i navodili čije su sve rođake i prijatelje ubili. Tad se preda mnom pojavio Outtake i uperio u mene pogled svojih blistavih očiju.Utroba mi se preokretala od mučnine i straha.Prišao mi je. Bio je oboružan oštrim kremenim sječivom i manjim drvenim batom. Otvorio mi je usta te mi je spretno i brzo slomio dva zuba.- Tako se ponosiš svojim zubima, Crna Odoro - rekao mi je. - Kao i svi bijelci, zavidiš nam na našim zdravim zubima. Koliko sam puta čuo bijelce kako govore da divljaci imaju lijepe zube! Znam da si pokušao otkriti našu tajnu kako bi očuvao svoje lijepe i blistave zube koje si imao kad si došao u naše krajeve. Primijetio sam da žvačeš gumu pomiješanu sa sitnom ilovačom i sokom od rujevine, kao što činimo i mi da bismo očuvali bjelinu i zdravlje zubi. Ne želiš patiti, Crna Odoro, ne želiš se poniziti pred svojim neprijateljima, a još manje pred prijateljima!Počeo sam drhtati.Jedan ratnik tad je prišao mladom Emmanuelu, zgrabio ga za ruku i oštrim rubom školjke počeo mu rezati članak na prstu.Zavrtjelo mi se u glavi. Mislio sam kako sam već izgubio dva prsta. Ako mi odrežu i ostale, bit ću gotov. Neću više moći služiti misu. Papa će mi to zabraniti zbog sakatosti, a ovaj put će znati i da to više ne zaslužujem.Znam da je to bilo glupo i nelogično razmišljanje, ali kiptio sam od bijesa, tuge i pobune.Krik straha prodro je iz mene poput orkana. Slušao sam taj krik i nisam bio svjestan da dolazi iz mene.Pao sam na koljena pred Outtakeom. Obgrlio sam mu noge i preklinjao ga da me poštedi. Da me barem poštedi mučenja. Ne opet! Ne još jednom! Neka me ubije, ali neka me poštedi mučenja i učinio bih sve što želi. Najstrašnije u tom odvratnom prizoru bilo je gledati sablažnjene, zaprepaštene poglede mojih sumučenika, mojih nesretnih drugova u muci, preobraćenika koji su već prolili svoju krv i patili zbog kršćanske vjere te su, već polumrtvi, bili svjedoci mog nedostojnog straha.Potom su se svi pogledi rasplinuli i vidio sam samo jedan, plavetan i iskren pogled toga djeteta Emmanuela koji je gol visio na stupu za mučenje, bez jauka, bez straha; gledao me je zgroženim pogledom. Nije bio zgrožen zbog muka i smrti, nego se zgrozio nada mnom!

- Nemojte plakati - reče ona. - To nije dobro za vaše oči. Još biste mogli oslijepjeti.Ona se dignu i navlaži mu vjeđe. Suze su curile njegovim licem punim ožiljaka dok je grčevito plakao.- Umirite se - govorila mu je tihim, tješiteljskim glasom. Blago ga je pomilovala po čelu prekrivenom modricama i vješto načinjenim ožiljcima.- Umirite se, oče! Drugi put ćemo razgovarati o tome. Ali on je znao da mora nastaviti svoju strašnu pripovijest.- Ima neke naslade u pokazivanju straha nakon cijelog života provedenog u svladavanju njegovih demona. Neću vam to prikrivati. Što da kažem? Kako da vam opišem s kakvim olakšanjem sam shvatio da sam još živ i da se strašna sablast neljudskih muka udaljila od mene. Nisam mario za prezir koji su mi iskazivali svi, živi i mrtvi, krvnici i žrtve, prijatelji i neprijatelji. Čuo sam kako poglavice razgovaraju o tome da me predaju ženama i djeci, kao što se radi s plašljivim ratnicima koji se nisu pokazali dovoljno hrabrima pred smrću. Vjerujte mi da se ta nevina bića oštrim noktima bacaju na žrtvu koja umire kukavičkom smrću u neizrecivim bolovima.Ali ocijenili su da je ta ponižavajuća sudbina suviše časna za mene, koji sam osramotio svoje drugove kao nitko prije mene.Hvala Bogu, pomislio sam kad sam naslutio presudu.Napola nesvjestan od svega što sam pretrpio, ležao sam na tlu s čelom u prašini. Htio sam zagrliti živu zemlju. Htio sam je pojesti.Brutalno su me podignuli. Outtakeove oči bile su poput dva naoštrena noža.

- Od mene se ničemu ne nadaj - rekao mi je. - Neću ti iskazati milost da te ubijem jednim udarcem tomahawka kao što želiš. Tako bi prisvojio naziv mučenika kod svoje braće. To ti neću dopustiti. Odviše si zao i uvrijedio si me svojim ponašanjem, mene koji sam te poštovao. Zbog tebe sumnjamo ne samo u veličinu tvog Boga, nego i u samo njegovo postojanje.Te riječi nisu mi ništa značile, iako su bile pune prezira. Nisam mario kad su me bacili pred noge neke starice da joj budem sluga i zamijenim joj sina kojeg je izgubila u ratu te više nije imala nikoga da joj prikuplja hranu i obavlja teže poslove.Moja gospodarica me je tukla, tim više što sam bio nespretan i krut, a žene su joj se rugale jer još nitko nije dobio zarobljenika koji se pred mukama pokazao tako strašljivim, tako odvratnim u svom preklinjanju. Sramota je pala i na nju. - Kako si mi to mogao učiniti - govorila mi je - ti, koji predstavljaš mog sina? - Pokušavao sam joj objasniti da tada još nisam bio njezin rob, ali njoj se taj vremenski slijed činio lošom šalom. Za neke stvari Indijanci ne priznaju »prije« i »poslije«. Stopila je nas dvojicu, svog sina i mene, smatrajući da sam ja njezin sin ili njegovo utjelovljenje, a to je bilo vrlo sramno za nju. Zato sam je podsjećao da je njezin sin poginuo hrabrom smrću, da su ga Huroni pod zapovjedništvom gospodina de L'Aubignieresa mučili barem šest sati. No to je nije utješilo jer je u snovima vidjela da sam ja njezin sin i da ju je osramotilo moje ponašanje. Znate da su snovi Indijancima važniji od stvarnosti činjenica.

58.

U SLAVU BOŽJU I ZA DOBROBIT LJUDI

Kad je zašutio, sav satrt, zatvorenih očiju, dugo je sjedila uz njegov krevet. Riječi kojima joj se ispovijedio i sve što su značile polako su prodirale u njezinu svijest.- Sad shvaćam. Dakle, to je bila strašna tajna koju mi je mladi Emmanuel htio povjeriti u vrtu22.On naglo otvori oči.- Mladi Emmanuel? Dakle, Irokezi ga nisu ubili?- Ne, vidjeli smo ga živa! Pratio je oca de Marvillea kad je on u pratnji Tagontaghetea, poglavice Onondaga, prošao kroz Salem i donio nam vijest o vašoj »smrti«... i mučeništvu.- Zašto je Outtake htio da Englezi prvi čuju za to?- Nije se radilo o Englezima, nego o nama. Outtake je znao da smo moj suprug i ja u Novoj Engleskoj i htio je da to saznamo prije Francuza.- I tako je poslao wampum s porukom da vam vaš neprijatelj više ne može nauditi. O, kako je bio u pravu! Zar vam je moglo nauditi poniženo biće vrijedno prezira? Shvaćam zašto me je Marville, svjedok moga poniženja, morao proglasiti mučenikom. Valjalo je spasiti čast Reda!Dakle, njezina slutnja bila je ispravna. Onaj prizor s ocem de Marvilleom naveo ju je na sumnju da je riječ o nekakvoj skrivenoj laži. Iza ponosne osobnosti oca de Marvillea osjetila je drhtaje žive boli, istinske boli, poniženja, razočaranja, straha, tuge. Mogla je zamisliti što je osjetio uvjereni isusovac pri padu svog učitelja, kad je spoznao kukavištvo onoga koji je u njegovim očima bio najveći i najbolji. Isusovački red bio je obilježem najodurnijom ljagom: prezirom.- Da vas je vaš brat po vjeri samo proglasio mučenikom da bi sakrio vašu sramotu, to bih oprostila - reče ona - ali ne mogu oprostiti što je na nas svalio odgovornost za vašu smrt i prizvao nebesko prokletstvo na nas; to je ipak pretjerano licemjerstvo. Ima li istine u njegovoj optužbi? Jeste li rekli: »Ona je kriva! Zbog nje umirem!«

22 Vidi: Anđelika na putu nade. Op. prev.

- To je istina. Izgovorio sam te riječi na sav glas. U trenutku kad me je Outtake pomilovao iz čistog prezira, htio sam se opravdati u očima svoje subraće pred kojom sam se osramotio, htio sam im dati objašnjenje koje bi ublažilo moje ponašanje, htio sam da povjeruju da sam žrtva zlog duha, a tad sam ženu koja mi se pokazala smatrao odgovornom za svoj pad. Sam sebe sam uvjerio da je to istina i viknuo sam prema njima: »Ona je kriva! Zbog nje umirem! Ona, Gospa sa Srebrnog jezera, skrivila je moj pad i moju smrt!«Duboko je uzdahnuo, kao da hropće.- Govorio sam o svojoj istinskoj smrti, potpunoj smrti mene samoga... o smrti junaka kakav sam bio... kakav sam želio biti. Bila je to moja potpuna smrt. Nisam više postojao. A ubila me je ona. Ona, žena, moj vječni neprijatelj. Znam da je optužiti vas bila luda i čudovišna zamisao, ali moja mržnja napajala se mnogim izopačenjima koja sam iskusio tijekom godina šutnje i samoće te sam bio uvjeren da su to uroci... Viknuo sam: »Gospa sa Srebrnog jezera skrivila je moju smrt! Osvetite me! Osvetite me!«Vidio sam njihova blijeda i kruta lica. Znao sam... da vičem uzalud. Neće me osvetiti. Odbacili su me, zgrozili su se nad mojim izdajstvom. Ništa nije ostalo od njihovih osjećaja privrženosti, posvećenosti i poštovanja koje su mi iskazivali. Znao sam da me nikad nisu voljeli. A sad im više nisam značio ništa.Bio je sve nemirniji, počeo se vrpoljiti u postelji te se Anđelika uplašila da će ga opet spopasti vrućica i nije ništa odgovorila na njegove riječi. Zato ga je upozorila da je vrijeme za svakodnevnu »gozbu«.Otišla je pripremiti i ugrijati obroke, ali on je i dalje govorio.- Istina je. Dokraja ponižen zbog svoga pada, zavapio sam da treba uništiti tu vješticu. Tako sam barem pokušao ukazati Marvilleu na put kojim valja krenuti i nastaviti moj put. Dok ga je Tahontaghete vodio prema obali, zacijelo mu je bilo gorko pri duši. Unutarnji potres koji je doživio bio je još gori od samog mučenja, a kako su mu mogućnosti za preobrazbu ograničene, morao se osloniti na te misli o neprijateljima protiv kojih se valja boriti. A da ne bi bio sam, morao je izmisliti neku istinu. Pametno! To je doista pametno napravio!Anđelika ga je radoznalo slušala.- Vjere mi, reklo bi se da ga hvalite. Pa, dobro! To samo potvrđuje legendu da se jezuiti međusobno podupiru ma što se dogodilo.No nije bio čas za prepirku.Probudila je djecu. Uzimala ih je u naručje, jedno za drugim. Poljubila ih je u obraz i obzirno ih budila. Divila se sjaju njihovih očiju, njihovoj krhkosti i nedužnosti, njihovim skladnim tijelima koja su opet prštala od života. »Utjeha ovoga svijeta! Blago mog života! Opravdanje za naše zagrižene, besmislene bitke!«Pomilovala ih je, na uho im zapjevala pjesmicu kao da im govori neku tajnu, a potom ih posadila na stolicu. Nagrabila je juhu u zdjelice i nahranila ih. Taj obred bio je nepromjenljiv.Promatrala je blizance, dobro razvijene za svoje dvije i pol godine, i prisjećala se njihova prvog straha kad su se još kao novorođenčad u Salemu glasno pobunili zbog dolaska oca de Marvillea.»Već tad ste pokazali da pripadate junačkoj lozi de Peyrac.«Ili su samo zbunjene i radoznale dojilje zaboravile da je došlo vrijeme da ih podoje?Anđelika je tad u kućnoj haljini sjedila na stubama u kući gospođe Cranmer, okružena protestantskim Engleskinjama, kad je otac de Marville pokazao na nju i viknuo da je ona kriva za smrt oca d'Orgevala. A tad je počeo glasan koncert oboje blizanaca koji zajedno nisu težili ni šest funti. Tako je završila ta scena.Morala se nasmijati prisjetivši se tog događaja i već ga je htjela ispričati svom gostu, ali se predomislila. Nije vrijeme za šale.Kad je nahranila djecu, dala im je da žvaču korijen srdovice i tako dobiju osjećaj sitosti ako se nisu zasitili skromnim obrokom. Zatim je pristavila kotao pun vode za

umivanje i vratila se svom bolesniku. Poduprla mu je glavu da bi lakše jeo. Nikad nije znala hoće li jesti bez teškoća jer je zbog utučenosti ili zbog želje da ne smanjuje njihove zalihe iskazivao otpor prema hrani. Osjeća li se poniženim zato što je ovisan o njoj poput djeteta? Ruke su mu bile preslabe da prinese ustima zdjelu ili žlicu hrane.U takvim trenucima bila je mnogo manje neprijateljski raspoložena prema njemu nego kad bi počeo raspravljati o koječemu na svoj autoritativni način. U njemu je vidjela čovjeka koji je precijenio svoje sposobnosti da ukroti vatrenoga konja života, života koji je želio proživjeti na nekoj višoj razini, a on ga je nadvladao i izbacio iz sedla. »Kad čovjek nije spreman, činjenice ga upozore na to!«Ta izreka odnosila se i na nju. Počela ga je prosuđivati u svjetlu vlastitih iskustava i njegovih ispovijedi i bila je spremna smatrati ga bratom po oružju.- Tako mi je laknulo kad ste mi rekli da su oprostili tom mladiću tako lijepa imena... koji se tako zgrozio nada mnom. Doista mi je drago što je izbjegao lomaču... i što je ostao živ. Znat će što valja činiti u slavu Božju i za dobrobit ljudi.Vidjevši ga tako vedra, ocijenila je da u tom trenutku ne bi bilo dobro da mu otkrije svu istinu o sirotom Emmanuelu koji je potom također poginuo.

59.

DRUGO MUČENJE ISUSOVCA

Vodili su razgovore kojima bi se začudili svi koji nisu živjeli u Americi. Ta pitanja i odgovore mogli bi izmjenjivati samo ljudi koji iscrpljeni žive u tami skloništa odvojenog od svijeta tijekom beskrajne zime.- Biste li me pojeli? - upitao ju je jednog dana kad mu je pripovijedala o otkriću vreće na pragu.- Možda. Ne... Pomislila sam na to, ali odbacila sam tu misao. Bilo je to iskušenje prouzročeno glađu. Bila sam na kraju snaga. Polako sam shvaćala da više neću vidjeti čovjeka kojeg volim i da su mi djeca na umoru. Više nije bilo spasa. Ponadala sam se... Ta misao mi je proletjela glavom, ali bila je pomiješana s užasom. A potom sam vidjela da ste živi. Ne znam što je Outtake htio. Je li vas poslao k meni da vam zadam posljednji udarac i da vas pojedem? Ne znam. Sve je to tako ludo. Bio bi to kraj svijeta, kraj naših svjetova... Ne smijem misliti na to.- Ali mene su već pomalo jeli, tu i tamo. Odsjekli su mi nekoliko komada mesa s lopatica koje je neki ratnik pojeo dok su me vodili prema stupu za mučenje.- Dakle, to su te vaše rane na leđima?Bila je primijetila da to nisu opekline. Činilo joj se čudnim što su zarasle rane ostavile tako duboke jame.- Jeo me je, a potom je ispljunuo i rekao: »Kako je odvratno tvoje meso!«- Kad se to dogodilo? Pri kojem mučenju?- Tijekom drugog mučenja... ili trećeg, svejedno.- Ali zar vas Outtake nije pomilovao?- Tad sam tako mislio. Bio sam se naviknuo na ropstvo i svakodnevno mlaćenje štapom; moja draga tetka Nenibush tako je krotila svoje živce, ali zapravo smo bili dobri prijatelji. Vodili smo zanimljive razgovore. Indijanke nisu glupe. Vole razmišljati o ljudskim sudbinama, a snovi im daju maha mašti. U šumi sam brao suho granje za nju i odlazio sam po divljač koju je lovio neki njezin rođak. Spoticao sam se o korijenje i gubio se u magli, čemu su se smijale male Indijanke koje su išle u šumu istim poslom. Išao sam za njima, a one su me zvale »Crna Žena« i rugale mi se jer bih često zalutao i potom se probijao kroz nepohodni gustiš. Znate da nas, misionare, ta gospoda Indijanci smatraju nespretnijim od trapera koji žive indijanskim načinom života. »Trapaviji si i od Yennglija« - govorile su mi.

Jesam li uopće bio svjestan protoka vremena? Jesam li brojao mjesece i godine? Jedna jesen? Dvije? Možda tri? A tad je došlo jutro kad su me opet potražili. Studen je stezala. Čistio sam kože koje smo Nenibush i ja pripremali za njezina rođaka lovca.Nisam odmah shvatio što od mene hoće ta četiri mlada ratnika, a kad su mi rekli da me vode u selo u koje je došao poglavica Mohikanaca Outtake, spopao me je smrtni strah.Već sam vam rekao da sam bio pomiren sa sudbinom. Nisam se bojao udaraca ni tegoba ropskog života, pa ni smrti, ako dođe udarcem tomahawka. Bojao sam se samo smrti u vatri.Prišli su mi i izrekli zastrašujuće riječi: »Brate, budi hrabar! Došao je trenutak da zapjevaš pjesmu smrti.« Slijedio sam ih omamljen od straha. Noge su mi se tako tresle da su me morali držati za ruke. Bili su vrlo mladi i moje ponašanje ih je zaprepastilo. Tad je jedan od njih počeo jesti moju lopaticu.Nenibush je zapjevala moju pjesmu smrti, buneći se i pokušavajući me zadržati. Uspjeli su osloboditi je se tek na pola puta. Ponekad u snu još čujem krike te sirote žene kojoj su oduzeli roba.- Čula sam kako ponavljate: »Neka ušuti! Neka ušuti!«- Da, o njoj je riječ. Kad smo stigli u selo, ugledao sam vojnike okupljene oko poglavica Pet naroda. Na čelu im je bio, kao što sam rekao, Mohikanac Outtake. Kad me je ugledao, počastio me je dugim govorom.»Ho! Hatskon-Ontsi, to si ti! Jesi li obnovio prijateljstvo sa svojim Bogom i jesi li našao put njegove moći? Ti, najveći među crnim odorama, ti si nas uvrijedio jače nego itko. Nas, koji se rađamo ponosni na svoju smrt, nas, koji se od djetinjstva veselimo svojoj smrti u mukama kako bismo dokazali ljudsku veličinu, ponizio si nas i našu vjeru u čovjeka.«Znao sam da sam uvrijedio Outtakea i učinio ga svojim nepomirljivim neprijateljem, ali nisam mario za njegove riječi.Zašutio je. A potom je rekao:»Na tvom licu vidim da se nisi popravio i da ne zaslužuješ iskušenja namijenjena hrabrima. Ali ne veseli se prerano; prepustit ćemo te ženama.«Kako da vam to opišem? Sjećanja na to su mi nejasna. Držale su me ruke oštrih noktiju, a druge su me počele bosti trnjem po licu. Dvije žene su u rukama nosile male glodavce koji su se koprcali u njihovu stisku. Vidjele su se tek njihove gubice s oštrim zubima. Unijele su mi ih u lice i puštale ih da me grizu. Prijetile su da će ih pustiti da mi izgrizu oči.Počeo sam urlati od straha.Danas znam da sam trebao potisnuti taj osjećaj odvratnosti. Ali bilo je prekasno; još jednom sam se osramotio.Tad su se umiješali muškarci, istrgnuli me iz ruku žena i djece te me odvukli do kuće namijenjene vijećanjima. Razgovarali su i mračno me pogledavali, kao liječnici koji imaju posla s beznadnim slučajem, s bolešću koja nadmašuje njihove sposobnosti. Čuo sam rečenice koje su značile da me valja »pripremiti«. Dugo su vijećali, a potom me odveli u drugo selo u kojemu je bila posebna koliba namijenjena pušenju duhana.Bila je malena i teško smo se nagurali u nju: poglavice, stari ratnici i ja. Lula je počela kružiti od usta do usta. Kad je došla do mene, rekli su mi da potegnem jače nego drugi. Dugo je to trajalo; ne bih se začudio da mi netko kaže da je trajalo dva ili tri dana. Samo smo pušili, nismo ni jeli ni pili. Među nama je kružila bundevina kora, ali radi obavljanja prirodnih potreba, a ne radi pića. Zrak je bio gust, modrikast. Pjevanje je pridonosilo toj otupjelosti.Osjećao sam mučninu. Pluća su me pekla. A tad sam iskliznuo iz stvarnosti i obuzelo me je nešto što bih teško mogao opisati jer mi je gotovo isparilo iz pamćenja. Pretpostavljam da sam se tada susreo sa svojom dušom. Ne mislim samo na svoje ja, nego na različite slojeve svoje duše, lica, osobe iz minulih vremena, stare živote koji su ispunjavali moje sebstvo i uvukli se u moje sadašnje biće, preplavili ga, gušili ga i

paralizirali poput vriježa podivljale loze. Bila su to moćna i jalova bića koja su nepravedno sprečavala da novo stvorenje uzmogne slobodno slijediti svoju sudbinu. Izišla su iz sjene i možda mi je na tom »putovanju« uspjelo osloboditi ih se.Taj prizor još mi je pred očima. Starci su se naginjali oko mene kao da su zabrinuti liječnici, a ne mučitelji. Da, droga mi je pomogla da se opet nađem na ishodištu. Da, ovojnica oko mojeg sebstva bila je tako tvrda, tako otporna da je to bilo potrebno! Droga mi je pomogla da razbijem tu okamenjenu, tvrdu ljusku oko jezgre mog bića. Mnoge droge su korisne kad duša ne može uhvatiti konce svoje sudbine i kad je na putu u propast.Te neobične seanse spašavaju duh a da ne unište tijelo. Indijanci na španjolskim posjedima imaju neku gljivu koja omogućuje takve preobrazbe i preporode ili barem pomaže da čovjek preživi i ne poludi dok se ne izliječi.

Nestrpljivo je čekala da nastavi.Nakon dugotrajnog razmišljanja vratio se na ono što je uslijedilo izlasku iz kolibe za pušenje.- Ipak nisam bio izliječen. Indijanci se nisu zavaravali, jer sam vidio da me i dalje sumnjičavo gledaju, ali osjećao sam se kao bolesnik nakon kirurškog zahvata, bolesnik kojemu su upravo odrezali važan, ali truo i opasan organ. Tek poslije se pokazala dobrobit te jedinstvene terapije.Naslućivao sam njihove osjećaje. Za njih su bijelci nezahvalna i neželjena rasa koja ne zna za skupocjena blaga i mudre savjete koje im nudi priroda. Govorili su da se bijelce mora oteti dok su posve mladi ako se želi da od njih nastanu ljudi dostojni tog imena.Bili su tako uvjereni da od mene neće nastati ništa dobro da nisu tražili da zapjevam svoju pjesmu smrti kad su me opet odveli na stup za mučenje. Nisam bio časno biće. Stidjeli su me se. Taj put su zaključili da će tako bijedno biće mučiti izvan sela, gdje je bio neki stari stup. Pripremili su sjekire i bodeže užarivši ih u vatri, a sve su to radili kao da ih čeka vrlo naporan i dosadan posao.Anđelika začu kako se smije kao da opet ima pred sobom razočarana lica svojih uvrijeđenih krvnika koje je poluglasno nabrojao:- Outtake, Tahontaghete, Gosadaya, Hiyatgou, Garagonthie.Opet se nasmijao, a ona je u tom trenutku u njemu otkrila mladenački duh spreman na šalu, duh koji je boravak među Indijancima oslobodio u njemu.- I?... Što je potom bilo?- Ne znam.Prošlo je nekoliko dugih trenutaka. Već je pomislila da je zaspao, ali on iznenada ponovi:- Ne znam... No možda se ipak sjećam... Vidim užarene sjekire koje su vukli po mojim bedrima. Osjećao sam oštar miris spaljenog mesa koji me je gušio. Mislim da sam podnio muke... a strašno sam patio. Ne znam jesam li koji put kriknuo i tako još jače uvrijedio svoje nesretne krvnike.On se opet napeto nasmija, kao da štuca.- Sjećam se još nečega, ali možda je to bio privid. Vidim Outtakea nad sobom, visok je i čini mi se kao da sam prostrt na zemlji, a iza njega je sunce i veliki bijeli oblaci puni čudnovate svjetlosti koji brzo jedre nebom. Rekao mi je:»Nemoj misliti da sam spreman oprostiti ti sramotu, Hatskon-Ontsi, ti koji si bio tako velik, ti koji si me prevario i uvrijedio više od bilo koga na svijetu. Neću dopustiti da te se sjećaju s prezirom i da o tebi govore: 'Taj koji nije ni imena vrijedan bio je Outtakewathin neprijatelj.' Otići ćeš. Šaljem te preko planina. Ali slijedit ću te. Naći ću te.«Upitao sam ga:»Zašto me ne dokrajčiš?«

»Nije na meni da te dokrajčim. Stvorio si ljuće neprijatelje nego što sam ja i oni imaju to pravo.«Taj zagonetni odgovor opet je u meni pobudio strah. Komu me kani predati? Njegove okrutne oči zasjale su.»Kažem ti, Hatskon-Ontsi, na ovom svijetu ćeš prepatiti sve boli i sve strasti... sve dok ne budeš dostojan da progutam tvoje srce!«Uslijedilo je dugo, tamom obvijeno putovanje kojeg se ne sjećam. U najmračnijem razdoblju svoga djetinjstva u meni je tinjala nada da ću jednog dana ugledati svijetlo lice žene pošto sam upoznao njezinu zloću. Smisao mog života bio je u tom traženju a da to nisam znao. Vjerovao sam da u Ameriku idem radi misionarstva, ali sada znam da sam otišao radi jednog susreta.Kad sam se osvijestio, bio sam u njezinim rukama. Vezala mi je rane i davala mi piti kao što za mene nije učinila majka ni bilo koja druga žena.Prepoznao sam je, ali nisam ni sanjao da ću je vidjeti tako blizu. Predstavila se, a ja sam to ime i očekivao s udivljenjem i strahom.Tad sam shvatio što je htio Outtake i kako je suptilna njegova osveta. Kao što nisam mogao izbjeći užareno sječivo koje mi pali kožu, tako nisam mogao pobjeći ni od posljednjeg iskušenja.San se raspršio. Okrepljujuće piće odmaknut će se od mojih usana. Morat ću se vratiti u hladnu i bezosjećajnu okrutnost svijeta, protiv koje se ne mogu boriti.Ali u trenutku kad sam izgovorio svoje ime, na njezinom licu vidio sam samo tugu, bol i sućut.

60.

LJUBAV I MRŽNJA U IGRI STRASTI

Nakon dvaju dugih i bolnih pripovijesti dugo je šutio.Je li bio ponižen u svom ponosu i tražio zaborav u tišini? No ona mu je i dalje govorila da bi mu duh ostao budan i bistar, ali pazila je da ne spomene Joffreya de Peyraca. Nagonski je izbjegavala izgovoriti njegovo ime i reći »moj suprug« jer je znala da bi joj tada glas zadrhtao i da bi on osjetio razdraženost i gorčinu.Ako je već izjavljivao da je ona bila njegov najveći neprijatelj, slutila je da Joffrey u njemu pobuđuje još stastveniju mržnju jer njegova izdaja je izdaja muškarca, a on je sanjao o svijetu u kojem bi se svi muškarci ujedinili da unize i utišaju grešnu Evu koja je povukla Adama i sva Božja stvorenja u kaos grijeha.Progovorio je gotovo izazivački, kao da se ne želi odreći opravdavanja.- Vašom krivnjom izgubio sam dvojicu najboljih prijatelja.- Point-Brianda?On nestrpljivo odmahnu glavom.- Point-Briand nije bio među onima koje bih mogao uzdignuti tako visoko. On je bio tek izvršitelj. To što mu se dogodilo zbilo se u skladu s logičnim tijekom zbivanja.- Vi ste ga na vješt i makijaveličan način gurnuli u to.- Kako suditi o nekomu ako mu ne damo da bira i tako se razotkrije? Odigrao sam potez tim pješakom znajući da on i nije ništa više od toga, jer sam ga i predobro poznavao, ali saznao sam tko ste vi i na kakve bi izazove mogao reagirati gospodin de Peyrac.Ali pustimo Point-Brianda. On je odigrao svoju ulogu.Govorim o svom kolegi iz Reda, prečasnom ocu de Vernonu i o vitezu de Lomenie-Chambordu, svom bratu po prirodi još od sveučilišta u Clermondu kad mi se prvi put nasmiješio. Bilo mi je četrnaest godina, a njemu jedanaest.S njima se nikad nisam sukobio. Bio je to savršeni savez. Poznavali smo se i pomagali jedan drugom u dužnostima i poslovima. A bilo je dovoljno da se vi pojavite i da se

sve sruši. Ostao sam bez prijatelja. Kako me boli što sam ih tako izgubio, a bili su dio mene samoga!- Kako ste saznali da je vitez de Lomenie mrtav?- Mrtav?Kriknuo je poput čovjeka kojeg je ubojica pogodio nožem u srce.Anđelika shvati da je govoreći o gubitku mislio na njegovu naklonost i da ništa ne zna o njegovu kraju.Sjela je na rub postelje i pogledala ga u lice. Nagnuo se naprijed i zurio u nju smušenim pogledom, čitajući na njezinu licu istinu u koju nije htio povjerovati.- Vi ste ga ubili? - Da.On se nasloni na jastuk, voštana lica.- Jesam li ja bio uzrok tome?- Vi ste bili uzrok svih nesreća u Akadiji. Vi ste crni čovjek iza demonke u viziji. I vi ste to oduvijek znali.- On! To nije moguće! Gdje? Kada?- Upravo ovdje. Jesenas.- Nisam mu rekao da dođe. Htio sam da ostane daleko od mene jer sam bio u nemilosti. Bojao sam se za njegov život.- Čini se da je on najbolje čuo vaš poziv: »Osvetite me!« Opet ste ga poslali u osvetnički pohod. Uvijek ste računali na njega i nadali se da će nas upravo on pobijediti, da će se izliječiti od svoje zaslijepljenosti i sklonosti nama, da će vam se vratiti i priznati svoj grijeh.I on je ushtio dovršiti nedovršeni pothvat u Katarunku - napasti utvrdu Wapassou u našoj odsutnosti i spaliti je.Ali ja sam bila tu.Nije imao drugog izbora nego da me ubije po osvajanju svih naših posjeda, sve do Gouldsboroa ili da me pošalje u Novu Francusku kao zatvorenicu. Ili da me prepusti Ambroisini. Pakleni krug se zatvorio. To ste oduvijek željeli.Iz ove utrde, u koju sam se sklonila, vidjela sam ga kako se približava. Bio je siguran da će me pobijediti. Ubila sam ga. Što sam drugo mogla? Predati se? Izdati svog supruga, prijatelje i sve koji su vjerovali u nas?Lišeni vođe, njegovi ratnici su se povukli, ali prije toga su opljačkali i spalili Wapassou.On zatvori oči, blijed i bez daha. Bol ga je shrvala.- O, Claude! Claude! Brate! Prijatelju! Jeste li ga barem ubili jednim hicem? Je li mu vaša legendarna vještina uskratila dugu agoniju? Recite mi.On je uhvati za ruku.- Umro je odmah, zar ne?- Ne znam! - uzviknu ona i bijesno se ote iz njegova stiska. Bila je tim bjesnija jer se bojala da joj je ruka zadrhtala kad je pritisnula okidač. - Odnijeli su truplo i otišli.- Kad bih znao da je dugo patio, nikad vam to ne bih oprostio.- A ja? Trebam li ja vama oprostiti? Jeste li se vi brinuli za naše ranjenike, za one koji su možda poginuli u požaru? Ne znam što se dogodilo mojim prijateljima. No tako je bolje. Jer kako bih vam mogla oprostiti smrt žena i djece, mojih drugova i prijatelja, djece koja su se rodila u Wapassouu, a možda su se smrznula ili su zarobljenici smrdljivih divljaka? Vašom krivicom!Gledali su se bez daha, nalik na dva borca koji iscrpljeno gledaju kako teče njihova krv.- Smrdljivih divljaka? Zašto tako govorite o Indijancima? Čuo sam kako se radujete što je vaša kći Honorina kod Irokeza, na sigurnom.- Tako je! Bolje je da trpi smrad i nečist dugih irokeških kuća nego da padne u ruke Ambroisini, sljedbenici Sotone, Lucifera, Beliala i osamdeset legija pakla! No istina je da je strašno biti indijanski zarobljenik.

Prekinuli su prepirku, ne zbog pomanjkanja međusobnih optužaba nego zato što im je ponestalo snage.Više puta joj je u svoju obranu ustvrdio da nije doveo gospođu de Maudribourg u Ameriku.- Premda sam je poticao da radi u moju korist, nisam ni pomislio da bi i sama mogla doći ovamo. Ambroisine me je potražila u Parizu kad sam se jednom bio vratio. Nikad mi nije oprostila što sam je napustio. Znala je da mi je njezina strasnost odbojna. Nikad me nije privlačila. Bojao sam je se kao što se bojim svih žena.Kad sam shvatio da je bogata i utjecajna, poželio sam je pridobiti za svoje planove. Pokušao sam je nagovoriti da organizira ekspediciju sastavljenu od gusara koja bi osvojila teritorij koji sam smatrao francuskim, Gouldsboro, koji je pao u ruke krivovjernika.U Parizu se čudesno potrudila. Išla je od jednog do drugog ministra. Svi su kao muhe padali u njezine mreže. I najgrublji brodovlasnici jeli su joj iz ruke. Pridobila je Colina Paturela, njegov brod i posadu.Ponudio sam joj mogućnost da pokaže svu svoju zavodljivost i lukavstvo pa smo dobro surađivali. Bio sam joj ispovjednik, a ona moja pokornica. Savjetovao sam joj da zaigra ulogu dobročinitelice koja čini sve za Novu Francusku. Bila je presretna što sudjeluje u poslu koji će uzrokovati drame i poraze. Primjećivao sam kako su joj se žarile oči kad bih spomenuo vašega supruga. Tad još niste bili s njim. Kad sam joj javio da ste došli, odlučila je i sama poći s ekspedicijom. Imala je vremena saznati sve o vama.- Ako se ne varam, kad je Jednorog isplovljavao policija joj je bila za petama. Desgrez je upravo bio uhitio gospođu de Brinvilliers, njezinu najbolju prijateljicu. Tako su otkrili jednu od najvećih trovačica, gnjusno čudovište koje se izopačilo još u ranoj mladosti.- Ni Ambroisine nikad nije bila dijete. Bila je plod tame.- Ne bi smjela imati nikakvo ime. Kad god je spomenem, naježim se.- Trebala bi se zvati »legija«...- Otac de Vernon ju je prozro. Razotkrio ju je u pismu koje je namijenio vama, ali ona ga je presrela kad je već kovala urotu protiv njega. Dobila sam u ruke to pismo i sjećam se da je glasilo približno ovako: »Da, oče, demonka je u Gouldsborou, ali to nije ona koju ste mi označili, to nije grofica de Peyrac...« Zar je za vas to što ju je otac de Vernon raskrinkao dovoljan razlog da tugujete i žalite što ste ga izgubili kao prijatelja, i to još mojom krivicom? Ta i dalje vam je bio odan.- Je li i on podlegao vašim čarima?- Vi ste doista opsjednuti! On, otac de Vernon! On, pravi jezuit! I to kakav jezuit! Podsjećao me je na mog brata Raymonda. Bio je hladan kao komad leda. Mogao je biti i Englez.- Bio je zaljubljen u vas... Držao vas je u naručju.- Da bi me izvukao iz vode! Ali kako sve to znate?- Prvom proljetnom poštom sam od njega dobio pismo koje je poslao iz tvrđave Pentagoet. Pomogavši vam da se vratite u Gouldsboro, neko je vrijeme ostao kod baruna de Saint-Castinea. I on se, kao i pukovnik de Lomenie-Chambord, suprotstavio mojim ukazima i kritički ocijenio moje nakane. U toj pošti je bilo i pismo s njegovim grbom na kojem je bilo nekoliko redaka u kojima me je molio da ga dostavim gospođi de Peyrac ako se njemu nešto dogodi.- Jeste li pročitali to pismo?- Jesam. Bio sam njegov ispovjednik.- Lijep ispovjednik, nema što!- Svi ispovjednici imaju ta prava.- Lijepa prava, nema što!- Bilo je to ljubavno pismo i počinjalo je ovako: »Drago moje dijete, družice moja mala s Bijele ptice...«

Anđelika iznenada prasnu u smijeh. Smijala se tako glasno da su se djeca probudila i počela se smijati i sama.- Oprostite mi - pribrala se ona - ali život je tako čudesan! Jedna vidovnjakinja jednom mi je rekla: »Ljubav te štiti.« Ljubav me je uvijek štitila. Otac de Vernon nije me mogao pustiti da se utopim. Skočio je u vodu! O, dragi moj Merwine! Kako sam sretna!On usmjeri razgovor na Lomenie-Chamborda. Nije podnosio njezinu neosjetljivost. Sablaznila ga je surovost riječi kojima je opisala kobni prizor: »Došao je goloruk i govorio o miru. Ubila sam ga.« To je uvredljivo i bezosjećajno.- Za mene bi bilo još uvredljivije da sam popustila i pošla s njim, prepustila mu Wapassou, svoje sljedbenike, svoju djecu, da sam mu dopustila da nastavi pohod prema Gouldsborou, uz Saint-Castineovu pomoć ili bez nje. Gouldsboro bi se predao, ali ne bez otpora. Bilo bi mrtvih. Slabost često samo odgađa pokolje i čini ih još strašnijim.Znam, oče, da su vam se moje riječi učinile brutalnima. To je zato što vas nisam htjela mučiti opisima unutrašnje borbe i silnih muka koje su mi potresle dušu i zamalo satrle srce u tih nekoliko sekundi dok sam oklijevala prije pucnja. Trebali bi mi sati da vam opišem te teške trenutke. Doviknula sam: »Ne idite dalje! Stanite!«Ali on je išao dalje. I on je bio donio odluku. Porekao je svoj savez s nama. Oslonio se na sklonost koju sam osjećala prema njemu i mislio je da ću se predati. Opet je pao pod vaš utjecaj i zanemario je svoju čast da bi ugodio vama. Ili je pak pokušao pobjeći od izbora, od svih nas koji ga nismo razumjeli? I ubila sam ga.Sebastien d'Orgeval polako je pogledao profil žene kraj sebe, ozarene uskim pramenom svjetla koje je dolazilo s ognjišta.- Sad shvaćam kako ste pobijedili Ambroisinu. Upravo to vam ne može oprostiti. Svi vas smatraju osjetljivom i ranjivom ženom, a zatim se pokaže da ste lukavi i nesmiljeni.- Ako sam vas dobro razumjela, želite reći da ne igram igru po pravilima? To nije prvi put da mi to predbacuju i zgražaju se nad tim. Bilo bi tako lako kad bih bila pokorna i igrala igru slabosti, skrivanja i podložnosti sili, igru žene koja je od davnina potlačena i pokorava se muškarcu, ratniku. Ili pak igru osjetljivosti i velikodušnosti koju lomi okrutnost i lukavstvo beskrupuloznih neprijatelja.Nije teško iskoristiti dobrotu i zanos velikodušnih srca i tako ih gurnuti u propast. Ja sam Strijelac. Uvijek mi je bilo mrsko da moji neprijatelji uživaju u mom porazu. To je pitanje pravde. Valja uspostaviti ravnotežu između dobra i zla, između božanskih i zemaljskih zakona. A čovjek je u sredini. Ne može birati.Mi, »nježni«, ne postajemo odjednom kruti i neumoljivi bez razloga. Život je takav, drugi su nesavjesni i okrutni. Duhovna ograničenost i izdaja drugih prisiljavaju nas na to.Htjeli mi to ili ne, dok sanjamo o skladu, miru i svakodnevnoj sreći, jednom dođe dan kad bivamo prisiljeni na izbor i moramo posegnuti za oružjem. Preživjeti ili sačuvati nevinost. Najviše mrzim upravo tu prisilu, ali shvatila sam da je neizbježna. Malo ih je koji je izbjegnu i ne dožive to barem jedanput u životu.Claude de Lomenie je umro jer je odlučio služiti vama. Gospodine d'Orgeval, znajte da ste me prisilli na čin zbog kojeg se nikad neću utješiti. Jer, i ja sam ga voljela.Ta dva prizora potresla su ih i iscrpila.Kad su se pribrali, zajedrili su u mirne vode i shvatili ništavnost svojih rasprava. Postali su svjesni dubine nekog osjećaja koji je došao izdaleka i nalikovao na prijateljstvo.Nad njima su brujale orgulje vjetra, a čuli su se i nježni glasovi anđeoskih zborova.

61.

BIJEG DJECE

Uvijek iznova bi pomislili da je sve rečeno, da je među njima opet zavladao mir, a potom bi samo jedna riječ odmah pobudila gorčinu, očaj i žaljenje.Obuzela ih je gorčina što su morali platiti tako visoku cijenu, bili su očajni zbog onoga što se nije moglo ispraviti, a žalili su što su bili tako strašljivi, nesavršeni i tako podložni strastima koje se, kad se smire, pokažu nevažnima i nerazmjernima s tugom koju su prouzročile i suzama koje su zbog njih potekle.Među njima je izbio još jedan spor, i to upravo povodom događaja koji je bio obilježen znakom sreće: prvi put su izišli iz utvrdice i »oživljenik« je trebao napraviti prve korake na svjetlosti dana.Od početka je pazila na to da redovno razgibava noge iako ga je to boljelo. No primijetila je da s lakoćom izvodi pokrete koji su govorili o njegovoj gipkosti i krepkosti, kao kad se uspravio i poljubio joj ruku. Htjela je spriječiti da mu udovi otvrdnu i okore jer su zbog brojnih ožiljaka mogli izgubiti pružnost i gibljivost.- Danas ćete pokušati sjediti - rekla mu je pružajući mu ruke da ustane.Došao je trenutak da se počne kretati.Napredovao je polako, ali u nekoliko odlučnih stupnjeva koje je svladavao iz sata u sat. Jednog dana se uspravio, mršav kao kostur i nesiguran kao lutak, ali uspio je napraviti nekoliko koraka dok ga je pridržavala, a potom je stavila njegovu ruku oko ramena dok se drugom rukom oslanjao na malenog Charles-Henrija.Vrijeme je bilo ljepše i poželjela je izići s njim i djecom. Hladnoća je i dalje stezala, ali sunce je sijalo nad svježim snijegom.Anđelika je lopatom očistila snijeg koji je zameo vrata i otvorila ih. Djeca su dohitala i radoznalo pomolila nos na sunce. Bilo je to vrijeme kad bi se medvjed probudio iz zimskoga sna i izišao iz brloga samo da bi se odmah vratio i opet utonuo u još dublji san. Proteklih zima u Wapassouu ljudi su izlazili, družili se, posjećivali Indijance i šetali se okolicom. Djeca su se sanjkala na obalama jezera, a odrasli su oponašali quebečko društvo i pekli kobasice i kruh na pećima sa žeravicom. Anđelika i Joffrey tad bi se popeli na vrh tornja i promatrali mnoštvo.Izlazili su da bi se nadisali svježeg zraka i upili sunčevu svjetlost kao zalihu snage prije oluja koje će ih zatvoriti u kuće tijekom dugih tjedana.Kad je bila našla umirućeg oca d'Orgevala i oslobodila ga poderanih halja, potražila je odjeću Lymona Whitea. Našla je nešto u što ga je mogla odjenuti, a sad se potrudila pronaći odjeću za zimski izlaz. Izvukla je hlače, čarape i cipele nesretnog nijemca - što li se s njim dogodilo u međuvremenu? - a potom i njegov haljetak i krznenu kapu. Kad je ugledala isusovca tako odjevenog od glave do pete, nije se mogla suzdržati da ga ne upita ne osjeća li se malo čudno u odjeći engleskog puritanca iz Massachusettsa kojemu su odrezali jezik zbog bogohuljenja. U njegovu odgovoru osjećalo se ogorčenje.- Kako se usuđujete šaliti sa svojom izdajom? Gnjusna klatež s kojom se družite vi i vaš suprug uzrok je vaše propasti.Drhtavo je stajao na nogama i ona se suzdržala od odgovora. Ta njezina primjedba bila je neoprezna i njegove grube riječi uvrijedile su je. Pustolovina je loše počela. Bila je tako ogorčena na njega da se gotovo osjetila loše.- Zato ću s vama priskrbiti barem deset godina života.Ali on nije shvatio. S naporom i bolom je koračao hodnikom.Kad su se napokon našli gore, na snijegu, izloženi studeni i zasljepljujućoj svjetlosti, Anđelika je tužno promatrala blistavu, bijelu ravnicu umjesto da bude sretna.Na plavom obzoru nazirala je razvaline Wapassoua nalik na neku barbarsku katedralu. Dotad je uvijek izbjegavala pogledati na tu stranu, a tog dana je upravo zbog riječi koje je izrekao postala svjesna opsega katastrofe. Obuzela ju je silna tuga

jer je u vrijeme prijeteće gladi zaboravila na Wapassou. Prizor joj je bio to bolniji što je s njom bio čovjek koji je želio taj poraz i mogao se njemu radovati.- Pogledajte! - kriknula je prema muškoj prilici kraj sebe. - Pogledajte svoje djelo! Radujte se! Žalili ste se da su vas izdali vaši prijatelji. No, pogledajte kako su vas osvetili! Ne žalite se više. Pobijedili ste. Jer, posljednja molba mučenika i sveca je sveta zapovijed. I evo posljedice!Teške riječi kuljale su joj iz usta. Dugo ih je bila zadržavala, a izgovarala ih je samo kad je bila sama u ledenoj pustinji.- A tako malo je bilo potrebno da se sve riješi!... Samo da je mladi Emmanuel uspio razgovarati sa mnom prije smrti.- Zar je Emmanuel mrtav? Ta rekli ste mi da su ga poštedjeli!- Da, Irokezi jesu! Ali vaši nisu! Mrtav je. Umro je da nitko ne bi saznao istinu o vašem porazu. Došao je u vrt, u Salemu, da bi mi nešto rekao. Nedvojbeno mi je htio povjeriti što je vidio u dolini Pet naroda. Htio mi je viknuti: »Nije istina! Otac d'Orgeval nije umro kao mučenik Irokeza. Optužio je vas, Gospu sa Srebrnog jezera, samo da bi prikrio svoju slabost pred mukama, ali nikoga nije uspio prevariti. Sve su to laži kojima moji gospodari žele prevariti pobožne duše.« Da, to bi mi plačući rekao da je stigao. To objašnjava njegovo bljedilo i smetenost. Nije htio biti dijelom te prijevare.Isusovac je pokušavao pratiti brzo izgovorene riječi tjeskobno je gledajući. - I... je li progovorio?- Nije imao vremena. Otac de Marville iskrsnuo je pokraj nas. Zapovjedio je mladiću da šuti i da pođe s njim. Nisam ga više vidjela. Sutradan su u vodama luke našli tijelo Emmanuela Laboura. Zar bi se netko usudio tvrditi da je to bilo samoubojstvo? Meni se čini da ga je umorila tuđa ruka.Anđeliki se učinilo da je u oštrom pogledu koji je počivao na njoj nazrjela bljesak olakšanja te je izgubila glavu u gnjevu.- Dakle, vi smatrate da je dobro to što se desilo, zar ne? I vi biste to učinili. Iskoristili biste svoju moć da navedete jadnog mladića, iscrpljenog od gladi, napora i mučenja, da se sam utopi i ponese tajnu u grob. Kako biste mogli objasniti taj postupak hrabroga kršćanina ako ne uzmete u obzir moć kojom se isusovci bez oklijevanja služe kad god to smatraju nužnim? To ste učinili mnogo puta, oče. Da, žrtvovali biste tog mladića, kao što je učinio otac de Marville. Valjalo je očuvati čast Reda. pa dobro, pogledajte oko sebe! Čast Reda je očuvana. A naše djelo je uništeno.Ostala je bez daha. Oblaci pare koji su joj izlazili iz usta isticali su podrugljive riječi koje je željela obznaniti svim četirima stranama svijeta.- Mučenikove posljednje riječi moraju se poštovati kao zapovijed. Marville vas je htio postaviti na pijedestal. Znajući da ne može poreći vaš čin, pretvorio je to olovo u zlato i prikazao vaše ponašanje kao junački pothvat koji će doprinijeti slavi Božjoj i veličini francuskoga kraljevstva. Vi ste najveći. Vi ste simbol. Vaša slava je vječna, vama grade kapelice i vjernici vam se mole. Vaš subrat nije vas samo osvetio. On vas je i kanonizirao. I tko bi se pokajao zbog posljedica te briljantne prijevare!Studen joj je stegnula grlo. Nije trebala tako govoriti, tako vikati: to ničemu ne služi i neće nikoga osvetiti.Zakašljala je. Usne su joj bile posve suhe.»Čemu sav taj gnjev« - pomislila je i požalila svoj izljev, osjetivši hladan znoj na leđima. Čemu služe ti prijekori utvari koja se vratila s drugog svijeta i ne može ni hodati uspravno!Duboko je uzdahnula zatvorenih očiju, a zatim pogledala prema njemu.Ugledala je njegovo izduženo, beskrajno začuđeno lice. Tek sad je shvatio spletku koju je otac de Marville satkao oko njegova imena. Kimao je glavom i ponavljao:- Što sam to učinio?... Što sam to učinio?Koljena su mu se polako svinula. Htjela ga je zadržati, ali ipak je kleknuo, podignuo oči premo nebu, a potom i ruke.

- Emmanuele, oprosti mi. I vi, dragi i skromni mučenici, moja kanadska isusovačka braćo, vi koje će svijet zaboraviti, oprostite mi! Oprostite mi što sam prisvojio, premda nisam htio, slavu i blaženstvo koje ste vi zaslužili svojim istinskim žrtvama Bogu, vi koji ste umrli zbog Njegove ljubavi, a ne zbog obožavanja ljudskih bića, da im poslužite kao primjer, a ne da pobudite njihovu idolatriju, oprostite mi!Oprostite mi grijehe koje sam počinio, prljave prijevare u koje sam uveo i druge. Oprostite mi! Meni, nevrijednom, meni koji sam osramotio naš sveti red, meni, najpodlijem i najstrašljivijem od svih. Darujte mi svoje milosrđe, molite se za moj spas i snagom koju vam daju vaše svete rane, preklinjem vas, pomozite mi u času moje smrti!Je li svjetlost koja je činila njegovo lice prozračnim bila sunčeva svjetlost ili je isijavala iz unutrašnje preobrazbe njegova bića?Anđelika se opet našla pred neznancem i pitala se kamo je nestao čovjek kojemu je uputila one teške riječi.

A potom se osvijestila u dubokoj tišini bjeline.- Gdje su djeca? - uzviknula je vrativši se u stvarnost. Kamo su otišla?Gledala je oko sebe. Djeca su nestala. Zubi su joj zacvokotali od hladnoće i panike. Izgubila je glavu u raspravi i izgubila djecu iz vida.- Gdje su? Gdje su moja nevinašca?- Tamo dolje, kod jezera, kližu se - reče otac d'Orgeval koji je imao orlovske oči. - Umirite se.- Ne mogu otići tako daleko po njih. A kako su oni uspjeli? Ja jedva mogu napraviti nekoliko koraka, a oni su odletjeli kao ptice. Kako da dođem do njih? Udaljuju se! O, Bože moj!- Ne idite. Vratit će se. Sami će se vratiti.Pred večernja magla prikrala se i pastelnom koprenom prevukla obrise šume te skrila krajolik iza vela nestvarnosti.Anđelika više nije vidjela djecu i uznemirila se.- Vraćaju li se?- Vraćaju se.- Više ih ne vidim. Gdje su? Nestat će!- Ne. Vraćaju se. Smirite se.Osjećala je stisak njegove košćate ruke koja ju je zadržavala da se ne uputi prema jezeru jer bi nakon nekoliko koraka pala i ne bi se mogla dignuti.Djeca su se napokon pojavila kao tri okrugle točkice koje su postajale sve veće. - Idu li ovamo?- Da. Približavaju se.Dolazili su kao da izviru iz rumenila zimskog popodneva. Charles-Henri je bio u sredini i držao za ruku blizance koji su bezbrižno skakutali uz njega. Svi troje bili su vrlo zadovoljni svojim pohodom.- Nemojte im ništa reći. Nemojte ih koriti. Oni su naš oprost. Oni su naš spas.

DVANAESTI DIO

ORANDIN DAH

62.

SKORBUT

Mislila je da im losovo meso, koje će trajati do proljeća, osigurava preživljavanje. Ali pojavilo se zlokobno lice drugog okrutnog zimskog neprijatelja: skorbuta.Posumnjala je da im prijeti kad je primijetila bljedilo i umor malene Gloriandre. Ta dražesna lutkica, uvijek vedra, koja se oduševljeno uključivala u pothvate svoje braće, uglavnom joj nije zadavala brige. Od rođenja je dokazivala da je krepka zdravlja, dok se na njezina brata svaljivao niz bolesti i tjelesnih iskušenja.Upravo zato Anđelika se nije zabrinula sve dok bolest nije uznapredovala. No ionako je bila nemoćna protiv nje. U njihovoj hrani manjkali su bitni elementi.Posjela ju je na koljena, poljubila njezino okruglo lice na kojem su oči nestalne plave boje potamnjele. Milovala je njezinu dugu crnu kosu, tako lijepu i nestvarno dugu; činilo se kao da je odjevena u nju, kao da se skriva u njoj dok se pokušavala nasmiješiti svojim natečenim usnama.- O, mala moja princezo, blago moje malo! To nije moguće. Znam tako malo toga o tebi. Još te nisam stigla upoznati. A ti već odlaziš! Molim te, preklinjem te, ne odlazi!Paničan strah bio je njezina prva reakcija na to strašno otkriće. Već je bila povjerovala da su spašeni i da će svi dočekati proljeće živi. No kako da se bori protiv te okrutne bolesti? Naći će neki lijek, ali u prvim trenucima mogla ju je samo zagrliti.Gloriandre de Peyrac! Mala kraljevna! Mala krasotica koju je priroda podarila svim milostima. Kći grofa de Peyraca.Anđelika pomisli na Joffreya i njegovu žensku rodbinu, njegovu majku, akvitansku regentkinju, ponosnu i vatrenu ženu o kojoj je rekao da je i na svojim mladenačkim putovanjima imao dojam da se nije odvojio od nje. Ta žena obožavala je svog sina, a Anđelika je i predobro razumjela taj osjećaj.Prenuo ju je isusovčev glas iz postelje. Upitao ju je zašto je zabrinuta.- Mislila sam da je moja djevojčica spašena - prošapta ona. - A sad se bojim da će mi je nebo oduzeti prije kraja zime.Grizla je usne. Tad je prvi put vidio kako jedva zadržava suze. Otkrio je ranjivost njezina srca i ganutljivu nježnost tog lijepa lica na koju su često zaboravljali oni koje bi zabljesnula njezina ljepota i njezin blistavi pogled.- Ne opet! - šaptala je. - Ne mogu dvaput podnijeti tu tjeskobu.- Ah! Vidite? Sad ste shvatili što to znači. Ne opet! Drugi udarac je onaj koji obara. Više nemamo snage da ga podnesemo. No čega se bojite?- Skorbuta.S naporom je ustao iz postelje i kratkim se bolesničkim koracima dovukao do djevojčice, nagnuo se nad nju i počeo je pomnjivo pregledavati.Potom je opet legao i zatvorio oči uz duboki uzdah.Nakon nekoliko trenutaka začula je njegov odlučan glas:- Ne očajavajte!

63.

BESMISLENI ODLAZAK

Kad se ujutro probudila, vidjela ga je kraj postelje, odjevena u haljetak Lymona Whitea.On joj reče da je odlučio otići i hodati sve dok ne nađe neku postaju ili misiju iz koje će donijeti potrebne namirnice.Krenut će na sjever i dospjeti do zaleđenog jezera Megantic. Pronaći će pritoku koja utječe u Megantic između stijena visokih dvije stotine stopa, a to je put prema misiji

Saint-Joseph u pokrajini Haute-Chaudiere. Možda je već napuštena, ali ipak će se moći opskrbiti kukuruznim brašnom, a možda i kupusom. Ako ništa drugo, u njihovoj ljekarni zacijelo će naći onu znamenitu koru kojom je huronski poglavica spasio Cartierove ljude koje je desetkovao skorbut tijekom prvog zimovanja na rijeci Saint Charles.Anđelika ustade. Stajala je pred njim, ne vjerujući da je dobro čula. Njegov plan činio joj se ludim, pretjeranim i osuđenim na propast usprkos tračku nade koji je davao. Ni zdrav i jak muškarac ne bi u to doba pošao na tako dug i težak put kroz zasnježene predjele jer bi mu svi prorekli sigurnu smrt.Njihov pusti otok izgubljen je u moru oluja i dobro je znala da ga ne mogu napustiti prije topljenja snijega i leda.Udaljenost je golema. Oluja je mogla izbiti svakog dana, a kad bi nekoga zahvatila, taj bi, kako se govorilo, »zalutao« u snježnim nanosima.- Kćerkica vam je bolesna - reče on i pogleda malu Gloriandre. - Donijet ću onu posebnu koru ili pak sušeno voće, kupus ili nešto drugo što suzbija skorbut.- A što ako vas isusovci prepoznaju? I ako vam ne dopuste da se vratite?- Ondje su samo dvojica: otac de Lambert i njegov privremeni koadjutor, a možda je tu i laički sluga. Ne može ih biti više od trojice. Ljeti je to nenastanjivo mjesto zbog najezde komaraca, ali zimi je postaja nastanjena radi pomoći putujućim Indijancima koji idu prema Levisu ili Quebecu.Anđelika se nije mogla pomiriti s tom zamišlju. Nikad neće stići tamo! Umrijet će na putu. Potom se prisjetila dolaska Point-Brianda i njegova Indijanca, de Lomeniejeve i d'Arreboustove skupine, pothvata neustrašivih putnika kao što su bili mladi Alexandre i Pacifique Jusserant, pa čak i sam Joffrey koji je progonio Point-Brianda sve do jezera Megantic i ubio ga u dvoboju.Bile su to lude ledene pustinje. Neki su preživjeli i vratili se, jer ovo i jest zemlja za lude.No ipak je ustrajala.- Vi ste, slabi, ranjeni, bolesni. Jedva se držite na nogama.On podignu prst kao da uspostavlja dodir s nekim nevidljivim bićem.- Podupirat će me Orandin dah.- Što je to Oranda?- Najviši duh i sila u srcu svega što jest, pa čak i zraka koji dišemo. Dozvat ću ga. Doći će.Ona se nagonski baci prema njemu i uhvati ga za ruke kao da mu tako želi predati popudbinu.- Vratit ćete se, zar ne?- Vratit ću se. A vi živite! - reče on i privi je k sebi želeći joj prenijeti dio svoje nade. - Živite, ljubljena ženo, živite da moja žrtva ne bude uzaludna!

64.

PRIJATELJ BIJEDE

SAMO TIJELO U POKRETU

Nije hodao, poskakivao je! Svladavao je prostor, lomio kristalnu hladnoću, hitao kroz zlatne zrake sunca.Nije više imao tijela. Nije prepoznavao put. Sam put ga je vodio. Šuma se otvarala pred njim. Znao je gdje valja preskočiti klance i gdje prijeći planine. Ponekad bi pogledao prema nebu.»Oranda! Oranda!«

Veliki duh ga je uslišao. Bit će muškarac poput drugih, muškarac koji se bori da spasi ženu i djecu.Morao se suprotstaviti jakim udarima vjetra, ali nebo je bilo vedro.Posljednjeg dana iznenada se razbjesnila oluja, ali znao je da je blizu cilja i nije klonuo. Kroz zapuhe vjetra koji mu je šibao lice začuo je zvonjavu.Zvono spasa! Zvono večernjice. Salve Regina. Budi pozdravljena, kraljice neba!Prije no što je izišao iz šume, prešao dugu ravnicu i popeo se na brežuljak na kojem se uzdizala misija, nebo se razvedrilo, a snježni oblaci raspršili.Na usnama pocrnjelim od leda i sunca razlio se osmijeh kad je opazio križ kapelice.- Kako te ljubim, simbolu vječne ljubavi. Raspeti Bože, kako te ljubim!Topao miris koji ga je zapahnuo bio je opojan.- Ispekli smo kruh - reče mu misionar koji ga je primio.Dva isusovca promatrali su ga u tišini. On se uznemiri. Možda im je čudno što se nije predstavio?- Jeste li zalutali, prijatelju? - upita ga brat koadjutor koji je imao rumeno lice zdravoga seljaka.On odmahnu glavom, a potom shvati da odaje dojam izgladnjela siromaha, napola ludog od šumske samoće i pretrpljena straha. No nije se odmah latio hrane koju su postavili pred njega. Nijemom kretnjom naznačio im je da bi se radije prvo ugrijao i odmorio.Kad je sjeo pred kamin, osjetio je da mu se odjeća na više mjesta slijepila s kožom jer su mu se rane otvorile na dugom putu. No nije htio mariti za tijelo. Bio se sav pretvorio u uho. Osluškivao je razgovor muškaraca, prvo na francuskom, a potom na algonkinškom, kad se pojavio neki Indijanac. Indijanci su mu čudno izgledali. Dijalekt im je bio gotovo nerazumljiv za Abenakije iz njegovih krajeva. Ustanovio je da je srodan s Narragansettima s juga.Spustila se noć. Kad su izmolili krunicu u kapelici i zajedno s vjernicima otpjevali zahvalnice, misionari su zatvorili vrata u malenoj ogradi od naoštrenih kolaca.»Ah, svi ti glasovi misije, svi ti mirisi. Miris tamjana, kruha, ugašenih svijeća, misnih knjiga! Šapat molitava!«Dva čovjeka u crnim odorama vratila su se u sobu. Poštovali su šutnju čudnoga gosta, a on ih je potajice promatrao ne vjerujući njihovoj tankoćutnosti. Razgovarali su o plemenima koja su taborila u blizini misije, preživjelim pripadnicima velikog saveza Narragansetta. Krvoločni Englezi s juga zauvijek su skršili njihovu pobunu. Potom su raspravljali o događajima u Novoj Francuskoj. Novi guverner odlučio je svladati Irokeze koji su bili na strani Engleza. Pokrenuo je vojni pohod koji je prekinula zima. Govorili su i o Wapassouu: savez koji je Frontenac nepromišljeno sklopio s francuskim plemićem, prijateljem heretika iz Nove Engleske, uništen je. Jesenski pohod gospodina de Lomeniea stao je na kraj tom opasnom susjedu. Gnijezdo bezbožnih gusara spaljeno je. Wapassou više ne postoji i neće se roditi iz vlastita pepela.Srce mu je lupalo. Mislio je na nju.Šutio je. Pitao se ne govore li zbog njega, nisu li ga prepoznali... ili naslutili odakle je došao. Potom se umirio i shvatio da se radi o svakodnevnom razgovoru nakon napornog dana. U samoći raspravljaju o novostima, to je sve. Čuo je kako se vesele odlasku guvernera Frontenaca jer je bio neprijateljski raspoložen prema Družbi Isusovoj.Šutio je. U njihovoj gorljivosti zbog uništenja Wapassoua, kao da se radi o svetom ratu, prepoznao je svoj vlastiti gnjev koji ga je nekad nadahnjivao, a sada ga više ne razumije.»Ti si tamo daleko« - mislio je, a pred očima mu je lebdio njezin lik i nježnost njezina pogleda, napola popustljivog, napola izazivačkog pogleda koji je upućivala samo njemu - »ti mi pripadaš iako sam bio samo tvoj sudrug u bijedi, sudrug koji te je nadahnuo sućuti, iako pripadaš drugome, onom za kojim vene tvoje tijelo što želi njegovo tijelo, njegovu moć, njegov osmijeh. Ja nisam ništa uz njega, ali ti mi

pripadaš ako to hoću« - ponavljao je. Osjećao je zadovoljstvo i utjehu u tom drskom tikanju, znaku duboke bliskosti koji nikad neće izustiti. »Jer ja sam ti pomogao da preživiš i pomoći ću ti da izdržiš zimu i opet potrčiš u susret svojoj ljubavi. Ja nisam ništa, ali ponudit ću ti taj dar koji je više od tvog života: očuvat ću tvoj život za njega, očuvat ću tebe i djecu vaše ljubavi.« Sjedio je u kutu kraj ognjišta, spuštenih očiju, ističući izgled zalutalog putnika, iscrpljenog naporima da se spasi od bijele smrti. Bojao se da će se odati pogledom ili pak odgovorima na njihova pitanja.Brat stavi kositrene zdjele i čaše na stol.- Hoćeš li podijeliti s nama obrok, prijatelju?On ih posluša i odluči skinuti svoju crnu kapu i krznene rukavice.Kad je ispružio ruku da uzme komad kruha, pogledali su ga samilosno i s poštovanjem.- Brate, i tebe su mučili Irokezi, kako se čini? Valjalo je odgovoriti.Izmislio je priču o svom putovanju Andasteima, a potom i Siouxima, zapadno od Velikih jezera, jer se bojao da će opet pasti u ruke svojih mučitelja. No kad je čuo za de Gorrestatov pohod protiv Irokeza, ohrabrio se i krenuo natrag, ali ga je zima zadržala na putu.- Niste li vi onaj stanovnik Cape de la Madeleine čija ga obitelj traži već tri godine? - upita otac.No brat koadjutor odmahnu glavom. Činilo se da poznaje sva lica u Novoj Francuskoj.- Ne sjećam te se, prijatelju. Htio je i dalje postavljati pitanja.Da bi skrenuo njihovu pozornost, počeo se zanimati za njihov rad. Koliko ima vjeroučitelja? Koliko krštenja godišnje?Rado su govorili o svojoj službi. Te godine algonkinska plemena popela su se prema sjeveru. - Indijanci ne slušaju rado Božju riječ, ali Englezi su im sve uništili, pa im preostaje samo da nađu utočište u sjeni katoličkoga križa i stijega francuskoga kralja - rekao je otac. - Dolaze u sve većem broju. Nije lako nahraniti sve njih, izliječiti ih od bolesti, od čarolija njihovih vračeva i nemorala njihovih žena, a ponajprije od alkohola, što često vodi u zločin. Imamo malenu zalihu alkoholnih pića, samo za bolesnike i ranjenike. Ne pravimo ni pivo, da ih ne bismo dovodili u iskušenje. Čim se vrijeme proljepša, odmah se rasprše pod izgovorom da idu u lov, ali zapravo se odklate do Sorela ili Levisa, gdje se opskrbe zalihama rakije koju dobiju u zamjenu za krzno, a njega pak često kradu iz zamki tamošnjih plemena, što je uzrok stalnih sporova.Govorili su, a on ih je slušao, odobravao im, ohrabrivao ih kratkim riječima, pun suosjećanja za njih. Znajući iz kojeg svetog izvora crpu hrabrost, divio im se i zavidio im, osjećao se njihovim bratom više no što bi to itko drugi mogao, a istodobno se osjećao zauvijek odvojenim od njih.Vatra je plamtjela u kaminu i crvenkasti odsjaji treperili su na licima trojice ljudi za stolom, povjerljivo nagnutim jedno prema drugome.Sebastien d'Orgeval prvi je postao svjestan da je noć odmakla.- Kasno je, braćo moja - promrmljao je. - Nije li vrijeme da se odmorite? Ja bih, ako dozvolite, spavao u ovoj sobi, na ovoj klupi.Dva duhovnika dignuše se u tišini. Brat koadjutor se prisjeti da mora bdjeti dok ne bude pečen kruh iz druge peke.- Ja ću pripaziti na nj - ljubazno ponudi gost. - Odmorite se, molim vas. Bit ću sretan ako vam se kakvom sitnom uslugom uzmognem zahvaliti na gostoljubivosti.Otac Lambert i brat kimnuše. Gledali su čovjeka koji je stajao u polusjeni, gosta iz ledene pustinje koji kao da je izronio iz zemlje, rodio se iz oluje, a više se nije ni trudio stvoriti dojam da je neotesani gorštak koji dolazi Indijancima po krzno.- Ustajemo rano da izmolimo jutarnjice - reče otac Lambert. - Danju nemamo vremena za molitve. Zatim ću služiti misu. Hoćete li je slušati?

- S radošću. Ako me ne smatrate nedostojnim, ispovjedit ću se i potom vam pomoći u tome.Ozbiljno su kimnuli glavom i otišli iz sobe. Pred njima je bila kratka noć. Morat će iskoristiti to vrijeme.Za njega nije moglo biti sna. Kad je ustao, zaboljele su ga rane, a sad se ne bi mogao pobrinuti za njih. Pri prvim pokretima lice mu se iskrivilo od boli. Prisjetio se Anđelikinih ruku koje su tako nježno stavljale obloge na njegove rane, pažljivo ih pregledavajući, kao da razgovara s njima.Prišao je peći i po mirisu koji se širio ocijenio koliko će još trebati da se kruh ispeče.Potom je ušao u ostavu u kojoj su zimi odlagali saonice, krplje, čizme, krzna i ostale zimske potrepštine. Odabrao je dugačke i čvrste saonice s privezanim uzicama te par krplji. Otvorio je vrata kolibe i ugledao stražnje dvorište zameteno snijegom. Odložio je saonice i krplje na snijeg.Vratio se unutra i nečujno, laka koraka, uzeo iz smočnice vreću pšeničnog brašna, nešto kukuruza, kutiju suhih šljiva i ušećerenih limunovih kora, zrnje divlje raži, malo melase, malo čokolade, soli, guščje masti, graha, sušenih bundeva i raznog povrća.Potom je otišao i u sakristiju i uzeo neki predmet iz ormarića na zidu. Kretao se nevjerojatno hitro i gipko, gotovo nezemaljski, kao da uopće nije ostavljao tragove na ilovači i podu kolibe. U njemu se utjelovila sva gipkost i spretnost Indijanca.Tražio je još nešto i naposljetku to našao u nekom kovčegu u velikoj sobi. Prije odlaska zatrpao je vatru pepelom da bi žar očuvao do jutra. Plijen je već bio privezan na saonicama.Nakraju je otvorio krušnu peć i uzeo hljepčiće koji su se u međuvremenu ispekli. Uzeo ih je sve i odnio ih na saonice. Držao ih je na prsima s osjećajem omamljujuće slatkoće i grijao se na njihovoj toplini misleći kako je miris kruha gladnome primamljiviji od svega.Na trenutak se uplašio da će blagi miris najplemenitije čovjekove hrane probuditi zaspale duhovnike. Para se dizala uvis u ledeni zrak poput svetoga dara.Pokrio je hljepčiće i navukao krplje, upregnuo se u jaram i krenuo na put.Nije više ništa osjećao - ni bol, ni umor. Bio je samo tijelo u kretanju. Spretno je otvorio vrata ograde i spustio se prema ravnici.Zatim je zastao i osvrnuo se prema brežuljku. Misija, napola zametena nanosima snijega, već mu je počela nestajati iz vida. Mali križ i dalje je srebrnasto blistao na mjesečini.U podnožju brežuljka smjestili su se wigwami Wapanoga i Wonolanceta, a nad njima je lebdjela dimna kupola. Nije bilo vatre. Usred noći valja štedjeti drva.Glasovi su bili prigušeni kao i sam život, ne zbog zime nego zbog bijede i straha od poraza, zbog tjeskobnog i beznadnog očekivanja novog dana. Sve to leglo je na ljude kao breme koje više nikad neće zbaciti sa sebe.Djeca su plakala, psi su lajali, starci su kašljali, ali sve se to jedva čulo. Bilo je neznatno, daleko, kao u snu.Pogledao je prema jugoistoku i nad planinama osvijetljenima mjesečinom ugledao je crni oblak. Oluja. Krenut će prema njoj.Snijeg će izbrisati tragove. Nitko ga neće moći slijediti.

Nitko ga nije ni kanio slijediti.- Gdje su nestali hljepčići iz druge peke? - uzviknuo je brat Adrien kad su se vratili s mise, razočarani što njihov gost nije bio na misi.Zbunjeno se ogledavao, ali nigdje nije bilo ni traga čovjeku koji je sinoć pokucao na njihova vrata i zamolio ih za gostoprimstvo.- Zar smo sanjali? Zar je to bio duh?- Duh ne bi ukrao tri vreće pšeničnog brašna, isto toliko kukuruza i pola naše zalihe suhih šljiva - napomenuo je otac Lambert na brzinu pregledavši smočnicu.- Pogledajmo nije li ukrao još nešto - razočarano mu je odgovorio brat.

- A što bi drugo uzeo? Htio je samo hranu.- Uzeo je saonice.- Da odveze plijen.Otac je prešutio nestanak jedne svoje sutane i jednog molitvenika.Tijekom noći približila se oluja. U zoru su se nad misijom navukli teški oblaci. Snijeg se počeo vijati u vrtlozima, a to je bio znak da slijedi još jača oluja, i to uskoro. U svježem snijegu još su se nazirali tragovi krplji i saonica. Isusovci su izišli iz ograđenog dvorišta i zagledali se u daljinu, prema opasnom i nenaseljenom jugoistoku kamo je krenuo neznanac. Snijeg će prekriti tragove tata, ako ne i njega samoga i njegov plijen.- Zašto plačete, brate? - upita otac. - No, no! Zar zbog nekoliko funti brašna! Ostavio nam je dovoljno za naše potrebe.- Ne plačem zato - reče brat. - Što me briga za krađu!Suze su tekle njegovim licem seljaka; nije ih mogao zadržati, ali to su bile suze radosnice.- Plačem jer se sjećam ugodnih sati koje smo jučer proveli u njegovu društvu. Kako nam je bilo lijepo kad je bio s nama, jeo našu večeru i razgovarao s nama. Kakva svjetlost! O, oče, zar to niste primijetili?- Doista - reče otac sanjarski. - Kao da je bio obavijen aurom. Svojom vedrinom prožeo je i nas.- Samo toga se sjećam. Ne sjećam se njegovih riječi, ne sjećam se o čemu smo razgovarali. Sjećam se samo da su mu oči bile plave poput neba i da smo bili prožeti radošću.

65.

"MRTVI SU!"

Već nekoliko milja nije više hodao nego gotovo trčao gonjen panikom koja mu je stezala utrobu.»Oranda! Oranda!«Još prije nekoliko milja morao je izdaleka opaziti trag dima koje oštro i uvježbano oko nikad ne bi moglo zamijeniti s pramenovima magle, trag dima koji bi mu naznačio da se približava Wapassouu.Uzalud je kroz proreze indijanske kožne maske protiv sunca pokušavao nazrijeti tragove života u pustom kraju.Obuzeo ga je smrtni strah. Zaustavio se i podignuo ruke prema nebu, a potom je potrčao preko pukotina u zemlji, ne videći ni put pred sobom. Čulo se kako mu krplje udaraju u snijeg i kako sipljivo diše.Prekasno! Iza ledenog obzora čeka ga kazna!»Što sam to učinio? Želio sam njezinu smrt, htio sam je uništiti. Time sam htio uništiti Ženu. Bože, zašto si dopustio da me obuzme takva ludost? Htio sam Ti služiti. Nisam mislio da je tako krhka, tako vesela i nježna. Nisam mislio na djecu. Kao da nisam znao da svaka žena ima djecu! O, Gospode, zašto si dao da se rodim među demonima? Zašto si natopio krvlju moje djetinjstvo?«Čekao ga je okrutan prizor. Oči zaštićene kožnom maskom zaplakale su kad je razaznao utvrdicu Wapassou. Nad krovom se nije vio nijedan pramen dima. Nije bilo ni traga životu.»Mrtvi su! Svi su mrtvi!«Dotrčao je do vrata, zamalo slomivši vrat u trku preko neravne ravnice.- Evo, me, djeco! Stižem! Tu sam! Pripremit ću vam krepku kukuruznu kašu!Bacio se na vrata. Bila su tek pritvorena i on uleti u prazninu i tišinu.

Smetale su mu krplje koje nije skinuo te je ostao na pragu, trepćući bolnim očima koje su se privikavale na polumrak. Počeo je raspoznavati tri dječje prilike koje su se usred sobe mirno igrale koščicama.- Gdje vam je majka?- Mama spava! - odgovoriše oni i pokazaše prema sobi.I dalje su se posve ozbiljno igrali: utrkivali su se koščicama po podu.Još zadihan od trčanja, pomislio je: »Mrtva je! A djeca misle da duboko spava.«Drhteći je oteturao do sobe s posteljom i ušao u nju.Sjedila je pred ugaslim ognjištem i doista spavala u pogrbljenom položaju koji je odavao golem umor.Blijeda svjetlost s prozorčića osvjetljavala joj je blijedo lice i njega opet ošinu misao da je mrtva.Dotaknuo joj je ruke i lice. Bili su hladni, ali vidio je da polagano diše.Kleknuo je na kamen pred ognjištem i počeo lomiti granje da zapali vatru.- Tu sam, dječico moja - mrmljao je - sad sam tu. Pripremit ću vam toplu kukuruznu kašicu sa sušenim borovnicama. Tu sam...Pucketanje plamenova probudilo je Anđeliku i trznula se od straha jer je shvatila da je izgubila svijest, da joj se ugasila vatra, da je nije mogla nadzirati.Bila je tako umorna.Putnik je klečao pred njom i promatrao je.- Zašto niste upalili vatru? Mislio sam da ću umrijeti od straha i boli kad nisam ugledao dim nad krovom.Ona mu reče da su joj se protekli dani učinili toplima i da je štedjela drva. Izlazila je s djecom na sunce. A potom...On joj položi glavu na koljena i u njegovoj gustoj kosi ugledala je tonzuru nalik na bijelu hostiju.- O, Gospode - šaptao je. - O, Gospode, kakva bol! Ipak sam stigao pravodobno.Ona mu prizna, kao da joj je neugodno zbog toga, da je već nekoliko dana trese groznica. Ne zna je li se prehladila ili ju je opet napala malarija.- Sad sam ja ovdje. Donio sam vam zaslađene limunove kore, suhe šljive i drugo sušeno voće, med, melasu...Odmah je objesio kotlić nad vatru i napunio ga vodom.- Ako imate groznicu, zašto se niste utoplili i legli?Ona mu objasni da se bojala da bi se tako predala groznici i izgubila svijest, a sjedeći bi ostala budna.Shvatio je da ne zna prije koliko dana je otišao na put i da je imala samo toliko snage da se pobrine za djecu. Nije se više nadala njegovu povratku. Samo je neprekidno ponavljala: »Nemoj zaspati... Nemoj zaspati...«Smeteno je gledala oko sebe.- Oprostite mi. Već dugo nisam čistila niti pospremala. Ovo je pravi svinjac.Nježno ju je uzeo u ruke i odnio u krevet.- Ja sam tu. Brinut ću se za vas. Polegnuo ju je i brižno pokrio.- Idem dovesti u red one male nevaljalce koji se igraju koščicama, a zatim ću vam pokazati naše blago i skuhati vam juhu koje se ne bi postidjela ni tetka Nenibush.Ali ona okrenu glavu i reče da nije gladna.

Usprkos poricanju, uspjela je progutati nekoliko žlica juhe.Utvrda Wapassou sklopila je nov ugovor sa životom.Andelika se bila prehladila kad je otišla tražiti koru neke smreke za Gloriandre. Našla ju je i spremila napitak za djevojčicu koja se već osjeća bolje.- Nepovjerljiva ženo - reče on - zar vam nisam obećao da ću vas sve održati na životu kako god budem mogao? I vi znate da je nevidljivo ono što je najdragocjenije u nama. Zar prezirete tajnovite moći kojima ste i sami obdareni? To je ženska crta koju je Krist

razotkrio kod Marte i Marije. Žene imaju mirnu savjest tek kad dokažu da su učinile sve što su mogle.- Pa dobro - prizna ona. - Nisam bila u pravu što vas nisam čekala prekriženih ruku i gledala kako se gasi svijeća života. To nije u mom temperamentu.Ali kad se sklupčala pod pokrivačima, morala je priznati da je jedno od najvećih zadovoljstava u životu prepustiti se bolesti i predati sve odgovornosti nekom drugom.Poredao je hljepčiće na zidnim policama. Kad ih uzmanjka, ispeći će ih još. Sad ima dovoljno brašna, kvasca i soli, tih jednostavnih tvari od kojih nastaje najčudesnija ljudska hrana. Kruh i vino. Bilo je vina u misiji, ali sve im je ostavio jer će im trebati za misu. Nema ničeg boljeg od misnog vina.Nije im uzeo ni svijeće, ali načinit će ih sami. Upalit će ih na blagdane. Uskoro će sveta Honorina.- Ispeći ćemo kolač u počast vašoj starijoj sestri i molit ćemo se za nju.

Čula ga je kako bunca u snu. Otvorila je oči i na zidu opazila hljepčiće iz misije Saint-Joseph, poredane poput dobrohotnih lica koja bdiju nad njom.Dakle, vratio se? Ali gdje je?Nije se uopće nadala da će se vratiti.Njegov odlazak shvatila je kao smrt, a to je jače potreslo njezino zdravlje od oskudice.Ležao je na tlu uz ognjište, sklupčan pod pokrivačem.I dalje je bila slaba, ali osjećala se bolje. Kleknula je uz njega. Spavao je, a u grozničavom snu nemirno se vrpoljio i mrmljao nepovezane riječi. Tom putniku koji se vratio iz ledenog pakla mogla je ponuditi samo jadikovke. Izgledao je gore nego kad ga je našla na pragu u onoj kožnoj vreći. Koža pod četkastom bradom bila je mrtvački blijeda, nos mu je bio modar, a odjeća je bila natopljena smrznutim znojem i vrijeđala mu otvorene rane.Kako je uspio izvesti taj pothvat, kako je mogao podnijeti taj napor?Ona ga blago probudi.- Dođite na toplo, u postelju. Vidim da su vam se rane otvorile, a niste pojeli ni žlicu juhe. Ah, baš smo pravi par: ne zna se tko je gori!Ali, oslanjajući se jedno na drugo, i dalje će bježati od smrti.

66.

ISPUNJENO PROROČANSTVO

Nakon nekoliko dana obavijestio ju je o smrti žene koju su i dalje zvali Ambroisine de Maudribourg. Slučajno je čuo vijesti o njoj u razgovoru dvojice jezuita u misiji Saint-Joseph.Tijekom posjeta Montrealu, supruga novoga guvernera postala je žrtvom čudnog napada dok se šetala obalom.- Mrtva je. Rastrgala ju je neka divlja zvijer.- To sam već jednom vidjela.- Ovaj put je bilo stvarno - prošapta on.O tom napadu u koloniji su postojala različita mišljenja. Neki su govorili da ju je doslovno rastrgala neka zvijer, a drugi pak da su je napali Irokezi.- Znate li potankosti? Ne događa se često da uglednu damu napadne divlja zvijer na gusto naseljenom Montrealskom otoku. - Gospođa de Gorrestat šetala se oko rta Moulin. Sama. Usprkos njezinom ugledu pobožne i kreposne dame, zli jezici su govorili da je išla na ljubavni sastanak.- Opet ista dvostranost kad se govori o njoj. Neki su naivni i žele vjerovati njezinu šarmu, a drugi šute i progovore tek kasnije. Dakle, što je bilo potom?Ambroisinin drug iz djetinjstva sardonički se nasmiješi.- Ondje ju je čekao arhanđeo. I čudovište.

- Tko ih je vidio?- Nitko! Nije bilo nikakvih tragova... osim ogrebotina oštrim kandžama na kori drveta. Upravo zato su mnogi mislili da je riječ o indijanskom napadu. Nešto se moralo reći gospodinu de Gorrestatu i uvjerili su ga da su Irokezi krivi za smrt njegove žene. Premda su njezine rane jasno govorile da je bila žrtva divlje zvijeri, skršeni suprug, koji nije smogao snage da pogleda leš, našao je snage za osvetu. Neki huronski poglavica predložio mu je ratni pohod. Francuska vojska i indijanski saveznici krenuli su na put. Da bi opravdali pohod, pribjegli su lukavstvu. Novi guverner poslao je poruku poglavicama Pet naroda da se želi sastati s njima i prirediti gozbu u njihovu čast. Dok su jeli, napali su ih, svezali i poslali u Quebec i potom na kraljeve galije.Samo Outtake, koji nije bio ondje, i Tahontaghete izbjegli su podloj zamci.Vojska je nastavila put prema Dolini pet naroda, ali zima ih je zaustavila na najokrutniji način te su se morali vratiti, ne bez gubitaka. Pobjegli su u tvrđave i trgovačke postaje, a pohod će nastaviti na proljeće.- Zlo i dalje plazi njezinim tragom. Je li doista mrtva?- Mrtva je koliko to može biti netko čija je glava nađena na grani drveta, dok joj je iznakaženo tijelo ležalo nekoliko koraka dalje.Proročanstvo se ispunilo.

TRINAESTI DIO

ISPOVIJED

67.

ROĐENI GLUMAC

Čim se oporavio i uzmogao sam previjati rane na nogama, preselio se u sobu Lymona Whitea. Anđelika se više nije morala brinuti za sve. Noću je održavao vatre. Hodao je nečujno poput sjenke.Iznova je zapao snijeg te su vrata i prozori opet bili zameteni. No i to obilje snijega bilo je znak skorog otopljenja.Hladnoća je popuštala.Odmicali su snijeg s ulaza u svoj zatvoren i samotan svijet pod snježnim plaštem. No Anđelika nije mrzila snijeg. Više je voljela snijeg koji kao da ih je želio obujmiti u svoje naručje nego nepomičnu samoću ledene pustinje i hučanje vjetra. Upravo snijeg ih je spasio prošle jeseni.Kako je zima bila duga! No svakim danom približavali su se njezinu kraju.Tog jutra je sjedila kraj kamina i čistila svitke svilače koje je prije oprala i prekuhala u vodi sa šakom pepela. Već ih je mnogo puta upotrijebila i počela se bojati da će ih uskoro ponestati.Tad se pred njom neočekivano pojavio otac d'Orgeval u crnoj sutani.Zaprepastila se kad ga je vidjela.Učinio joj se upravo onakvim kakva ga je nekoć zamišljala, dok je još bio njezin nepoznati neprijatelj. Više puta joj se dogodilo da se prestrašila pomislivši da ga je vidjela, ali uvijek bi to bila neka druga crna silueta. Jednom se to dogodilo na rijeci Penobscot; tad je to bio otac de Vernon. Drugi put je to bio sam Joffrey, a treći put otac de Guerande. Svaki put je u strahu pomislila: »To je on; došao je čas obračuna!«A sad je to doista bio on. Na grudima je držao raspelo s rubinom. Bio je vrlo vitak u toj crnoj sutani čiji pojas je stiskao njegov mršavi struk i njegovoj pojavi davao gotovo ženski obris. Bio je sličan velikom Ignaciju Loyoli.Prvo je pomislila: »Kako je lijep!«, a potom: »Odakle mu ta sutana? Hoće li otići?«Nije joj dao vremena ni da otvori usta. Odmah ju je zamolio da se ne uzbuđuje i da ga sasluša. Želio je samo govoriti s njom.Opazio je njezin strah i uvjerio je da se ne radi o njegovu odlasku. Ostat će sve do proljeća i sam ih predati u ruke njihovih prijatelja. Samo želi raščistiti dva ili tri pitanja.Prvo je govorio o svom najdražem prijatelju, Claudeu de Lomenie-Chambordu.Polako, gotovo pobožno pobudio je sjećanje na njihovo prijateljstvo i ljubav, tankoćutnu, iznimnu i potresnu, ljubav prihvaćena srca i potisnute puti koja je u njima bila simbol ognja koji gori u svim bićima, ognja koji je izišao iz jedinstvenog ognjišta prvobitne ljubavi kojom su mogli strasno i nježno voljeti čovječanstvo. No okrutna Biblija osuđuje njihov oblik ljubavi jer je u prvim, teškim vremenima morala dati prednost razmnažanju.Zato se radilo o pročišćenoj, oplemenjenoj ljubavi, jer nisu imali drugog izbora, o nepotpunoj ljubavi koju su doživljavali od mladosti, ali su s radošću, a često i s mirom u srcu, slijedili trnovite puteve posvećenosti i požrtvovnosti svog poziva.- Pa ipak, danas se pitam ne bi li za slavu Božju bilo bolje da se nismo razdvojili, jer sam spoznao da ništa nije kreativnije i pobjedonosnije od iskrene ljubavi. Priznajem da me je ta čista i nježna ljubav za moga brata po pozivu sačuvala od bremena samoće i bezosjećajnosti srca i dugo ispunjavala moju osjećajnu prazninu te umirivala moja osjetila koja se nisu miješala u nju. Tijekom novicijata naučili su nas da nadvladamo i oplemenimo te nezadržive želje. Ja sam bio stručnjak za to.Pozorno ga je slušala, ali je i dalje motala zavoje kao što ju je zamolio. Kretnje su joj bile sporije i poprimile su ritualnu blagost.Dok je govorio o vatrenim osjećajima koji su ga sjedinjavali s grofom de Lomenie-Chambordom, mislila je na Ruth i Naomi; razveselila se čuvši kako taj svećenik u

crnim haljama daje njihovoj zabranjenoj ljubavi svojevrsno posredno odrješenje. A pred njom nije stajao nitko drugi nego otac d'Orgeval.Proželo ju je ohrabrujuće uvjerenje da će moći jedno drugom reći sve.Bili su sami na svijetu.Nitko nije mogao čuti njihove riječi, nitko ih nije mogao iskriviti i takve prenijeti dalje te ih pretvoriti u smrtonosno oružje.Nisu se trebali bojati da ih netko neće razumjeti. Nisu se trebali bojati da će svojim riječima nekoga prevariti, uvrijediti, razočarati niti učiniti ga svojim neprijateljem.Bili su sami sa Stvoriteljem.On reče da se mora u mislima vratiti na onaj jesenski dan na jezeru Moxie, dan kad je satrto shvatio da bi ljubav, pa i tjelesna ljubav, mogla biti sveti put. Posljedica tog otkrića bila je rušenje cijelog njegova života, raspad skela koje su ga podupirale.- Tako sam saznao da je ljubav Božji dar i da je moj grijeh što to nisam shvatio.Mrzio sam svoje tijelo što je dio tog otkrića, tih osjećaja zanosa i poleta koje još nikad nisam bio iskusio. Tad sam blagoslivljao Boga. Ali osjećaji su bili prejaki. Onesvijestio sam se. Kad sam se osvijestio, bio sam zbunjen i prestrašen. Pokušao sam se vratiti u poznati mi svijet. Na um mi je pala misao o demonki i jedva sam zadržao pobjednički krik.Nisam htio prihvatiti svjetlost, istinu. Povrijedila me je i ponizila, srušila sve moje zidove kojima sam se branio od onoga što sam mrzio i što me je ispunjavalo najvećom grozom: ljubav, koju sam miješao s pohotom, ljubav koju nisam shvaćao i koja me je zabljesnula svojim sjajem, otkrila mi svoju tajnu i naučila me da je snaga tog osjećaja takva da samo ona može dati dojam da zaista postojite.To otkriće bilo je ludo, bezumno... Bio sam tvrdoglav. Možda zato što nisam znao kako da utjelovim to otkriće. Morao bih se odreći svojih najboljih prijatelja, razočarati ih. Upirali bi prstom u mene i govorili da sam poludio. Žena, ljubav, sloboda savjesti. Za mene je bilo prekasno. Moje tijelo bilo je oblikovano, kruto, iskovano da bi vladalo drugima, da bi ratovalo. Sve to napustiti... Radi istine koja se tek nazirala... Bez nade da ću nešto dobiti u zamjenu.Tad sam u šumi ugledao karavanu i naslutio sam tko je bila moja vizija. I tako je sve opet bilo u redu. Mogao sam nastaviti rat. Da, tražim opravdanja. Ali to ništa ne mijenja. Nemam opravdanja.To sam shvatio toga dana kad sam izgubio čistu savjest s kojom sam djelovao. Kad sam kao dijete odlazio u pokolje protestanata, obuzimala me je groza, ali bio sam uvjeren da služim Bogu i da će mi Bog oprostiti te zločine.Rađamo se slijepi, obavijeni maglom, zastrašeni čudovištima. Potrebne su nam godine da shvatimo da su to samo slamnata strašila.A kad čovjek progleda, počinje grijeh.Zločinac sam jer sam svemu što sam poduzimao davao privid kreposnih čina iza kojih su se krile ludosti zaljubljenoga.Tu ljubav zvao sam mržnjom da bih uopće mogao o njoj razmišljati. Govorio sam o vojnim pohodima, o križarskom ratu, samo da bih opravdao svoje opsesivne misli.Svi planovi koje sam kovao protiv vas bili su posljedica privlačnosti koju nisam htio nazvati pravim imenom. Vjerovao sam da želim ubiti, uništiti, zbrisati s lica zemlje sve ono što ne zaslužuje pobjedu, a zapravo me progonilo samo jedno: približiti vam se.Mislio sam da to činim zato što želim uništiti Božje neprijatelje, ispuniti svoju misiju...Kad sam odlazio u napad na Newchewanik kod Brunswick Fallsa, znao sam da ste ondje i poviknuo sam: »Dovedite mi je!« Bio sam siguran da ću postići cilj. Drhtao sam od čudnog nestrpljenja. Što sam očekivao od trenutka kad ste trebali postati mojom zarobljenicom? No to se nije dogodilo. Piksarett je pobjegao s vama! Ne smijte se! Tad sam počeo shvaćati da je taj dvoboj imao veću važnost no što sam mislio i da neću sam odlučiti o njegovu ishodu.

Bio sam posve lud. Želio sam vašu smrt da bih mogao istrgnuti iz sebe sve ono što me je razjedalo, vjerujući da ću tako ponovno pronaći svoju dušu. Potom je govorio o gnjevu i divljoj ljubomori što ju je osjetio prema muškarcu kojem je pripadala, koji ju je volio, a - što je bila nepodnošljiva nepravda - i ona je voljela njega.To priznanje bilo mu je teško jer je sve bolje poznavao Anđeliku i znao je da može lako prihvatiti njegovu izjavu da je želio njezinu smrt, ali da je mnogo osjetljivija kad se radi o čovjeku koga voli.Uvjeravao ju je da nije htio ubiti njezina supruga i ljubavnika; htio ga je samo ukloniti. Htio je da izgubi njezinu naklonost, htio ga je poniziti, izbrisati njegovu snagu i životnost.- Nemojte misliti da mu je život uvijek bio lak - prigovori Anđelika.- Sve je znao i nisam ga mogao trpjeti...Kako li je sretan taj čovjek u koga je tako bezglavo zaljubljena, muškarac koji nije odbacio ni spolnost ni ljubav, a nije dopustio ni da ga ometaju zakoni. Ateist, slobodoumnik koji se drznuo poniziti sva pravila, rugati se crkvi i njezinim institucijama - nije li biskup Toulousea pokrenuo proces protiv njega?- Vidio sam kako je za te grijehe, koje je počinio tako bezbrižno, bio nagrađen opojnom radošću. Ne samo da je upoznao ljubav, istinsku ljubav koja vodi u božansku ekstazu, nego mu se ona uvijek iznova vraćala. Osvojio je najljepšu ženu i ona ga je voljela. On je bio odabran da je očara, zanese i usreći.Zar je to zaslužio taj pustolovni plemić, taj grof de Peyrac? Proklinjao sam ga. Zašto on, a ne ja?Počeo sam mu zavidjeti što nema morala, što ga ništa ne sputava i što nije ničiji podanik. I osjećao sam da je pravednik. Bojao sam se priznati to. On je imao pravo, a ne ja. On je išao putem istine jer je išao putem svoje istine. I s tim sam se morao suočiti.Strašno je otkriti počinjenu grešku i nebrojene zamke u koje smo upali. Bolje je ostati slijep nego spoznati da nam luč istine nije bila dodijeljena. Bolje je i dalje se smatrati izabranim.- Što sada mislite o tome?- Neka Bog odabere bilo koji put koji uveličava Njegovu veličinu i slavi Njegovu dobrotu. Pomiren sam sa sobom, ali izgubljen sam za svoje sljedbenike. To sam vam htio priznati da među nama ne bi preostala nikakva gorčina. Valjalo je oduzeti događajima njihov varljivi privid. Nisam se borio za Boga, a vi niste bili njegovi neprijatelji.On zašuti.Anđelika je prestala motati zavoje i brižno ih odložila na obližnju policu. Primijetio je da je postala napeta i da ništa ne govori. Jer, sve je to neshvatljivo i izrečeno je već previše riječi.Gledala ga je s rukama na koljenima. Blagi osmijeh igrao joj je u kutu usana.U njoj je vidio beskrajnu ljupkost i zatvorio je oči.Nakon duge, meditativne tišine, ona reče:- Mogu li vas nešto pitati? On potvrdi.- Odakle vam ta gotovo nova sutana? Onu koju ste imali na sebi razrezala sam na komadiće kad ste došli.- Ovu sam posudio od misionara iz Saint-Josepha.- Zašto ste je danas odjenuli?- Za teška priznanja ponekad je potrebna bojna oprema.- Oče d'Orgeval, pitam se nije li vaša prva pogreška bila ta što se niste, umjesto odlaska u isusovce, pridružili kazalištu gospodina Molierea. Niste li vi glumac po prirodi?

- Uvijek sam to bio. U Clermontu sam glumio sve velike uloge antičkih junaka. Vi znate da jezuitska naobrazba pridaje veliku važnost kazalištu. Valja naučiti govoriti i spoznati duh tragedije da bi se propovijedalo. Dakako, život među Indijancima, koji su rođeni glumci, nije mogao zatrti taj moj dar.

68.

SNOVI O POVRATKU U EUROPU

Potom je brižljivo odložio »posuđenu« sutanu i vratio raspelo gdje je počivalo i prije, iznad kamina u Anđelikinoj sobi. Ponekad ga je vidjela kako čita iz misala koji je donio iz misije.Otad su razgovarali, kao što je i navijestio, u ozračju povjerenja i neke nove bliskosti. Mogla je s njim razgovarati o Joffreyu. Željno ju je slušao. Shvatila je da još nikad nije razgovarala o njemu i o svojoj ljubavi, čak ni s Abigael.Hladnoća je i dalje stezala i donosila teške oblake iz kojih je obilato sniježilo, a ponekad bi donijeli vjetar koji je već poznavao svoj put te imao samo jedan cilj: ogoliti zemlju do kosti.U međuigrama koje su razdvajale oluje nadali su se da će začuti šum vode koja počinje žuboriti u dubini šume. Uzalud su se osvrtali prema najbližem drveću da bi čuli frulast poj ptice koju zovu »proljetnom pticom« i koja bi bila njihova golubica iz Noine korablje.Ljudi imaju pravo što grade gradove. Samo oni koji nikad nisu živjeli u bijeloj pustinji mogu se žaliti na njih.Sebastien d'Orgeval odobravao je nakanu da se vrati u Francusku.- To preseljenje ne bi presjeklo vaše veze s Novim svijetom. Gospodin de Peyrac dobro zna svojim brodovima orati vode Atlantika i neće mu biti teško ostati jednom nogom u Americi, u svim pristaništima od New Yorka do Quebeca.Po njegovu mišljenju, sudbinu kolonije neće krojiti oni koji u njoj žive. Ne vidi se izlaz iz začaranoga kruga ratova, osvetničkih pohoda i pokolja koje će skriviti i jedna i druga strana, bilo da su žrtve Indijanci ili bijelci, Francuzi ili Englezi.- Zvijezda vodilja je u Francuskoj - rekao je. - Versailles određuje sudbine tih naroda, sve do najzabitijeg kutka i najsamotnije doline. Gospodin de La Salle poći će prema zemlji Illinoisa i ondje zabosti stijeg francuskoga kralja, a tko zna, možda će dospjeti sve do Meksika ako se uspije spustiti rijekom Mississipi, majkom svih voda, do njezina ušća. Španjolci se neće oduprijeti.- I Nova Engleska će biti okružena.- Vidite da se u Versaillesu određuje sudbina zemalja. Da vaš suprug nije pošao s gospodinom de Frontenacom, spletke koje se vode protiv njega bacile bi ga u Bastilju. Morat će mu i omogućiti da se vrati u Kanadu. Jer, novi guverner je lud. A što je još gore, usto je i glup.Prisjećala se Dvora. On je govorio o Dvoru kao o džungli, ne bez razloga. Ta tko to zna bolje od nje? No Dvor je i svetište ljepote. Luj XIV uspostavio je kult ljepote i to je u Anđelikinim očima razrješavalo kralja svih njegovih grijeha.Joffrey je vidio kralja i obavio svoju diplomatsku misiju i ona je poželjela biti s njim i ne prepustiti ga tim taštim dvoranima koji su mu neprijatelji. Udvoje bi bilo lakše i veselije. Udvoje bi mogli uživati u čarima Versaillesa.Probudivši se iz sanjarenja, bilo joj je još teže podnositi tišinu i grubost okoliša. Bojala se da joj podmukla sudbina ne zada posljednji kobni udarac.Hoće li ikada izići kroz tamna vrata zime?- Možete li zamisliti da se u palači pleše, svira se nebeska glazba, peku se tako divovski kolači da se u njima može sakriti dječak preodjeven u Amora. Dvorani pijani od užitaka na gozbama jedu i birano slasno voće uzgojeno u kraljevim vrtovima.

- Da, mogu to zamisliti - reče on. - Bogovima valja zahvaliti za to. Naš dični planet Zemlja barem ponegdje daje toplinu, mir i bogatstvo. Kad bi život svagdje ugasnuo, kad bi svagdje vladala bijeda, to bi zaista bio kraj svijeta. Mi koji patimo u svom paklu dugujemo zahvalnost onima koji plešu, smiju se i žele otkriti sve oblike ljepote koji nam blaže oči i napajaju duh. To znači da plamen i dalje bukti barem u jednom ognjištu na svijetu i da se možemo nadati da ćemo se i mi jednog dana ugrijati na tom plamenu koji oživljuje. Val gnjusa, zločina i laži je moćan, ali sjaj zlata i dragulja, raskošne ljepote, životnog sjaja, blještava lava što se izljeva iz božanskog vulkana, sve to također ima neodoljivu moć. Na tom sjaju valja napajati snove i težnje.Gotovo da je njegov način mišljenja sličan Joffreyevom. Dok je isusovac govorio, sve joj se više činilo kao da sluša svog muža. Činilo joj se da bi taj akvitanski plemić bez snebivanja izrekao te riječi u nekom od mnogih govora koje je održao o ljubavi. No, languedočki trubadur, koji je zamalo izgubio glas pred crkvom Notre-Dame u Parizu, više se nije trudio glasno izražavati svoje misli. Naučio je šutjeti. No njegovo ponašanje ponekad je govorilo više od riječi. Srce joj je kucalo za Joffreya. Mislila je: »Razumijem te, ljubavi. Srest ćemo se opet kad sve ovo bude iza nas i mirno ćemo razgovarati.«Otac d'Orgeval više je puta ponovio da bi želio da se gospodin de Peyrac ne brine za sudbinu svoje obitelji.- Ja sam tu da bdijem nad vama.Sad je najvažniji kralj. Gospodin de Peyrac više će pridonijeti dobrobiti naroda ostane li kraj njega nego ako pohita natrag i pomogne svojoj obitelji. Ona ga je uvjeravala da se Joffrey uvijek dokraja posvećuje zadatku i ne dopušta da ga išta omete.- A možda i pretjeruje u tome - reče Anđelika prijekorno. Njegova jaka moć koncentracije davala je ljubomornim srcima dojam da ih zanemaruje pa je i ona uvijek bila nemirna kad bi se njegovo zanimanje usredotočilo na neku žensku osobu.A sad je kralj u središtu njegova zanimanja. Sve će se dobro riješiti. Otac d'Orgeval može biti uvjeren u to.Zabavljalo ju je što je svećenik isticao da gospodin de Peyrac mora brižljivo pripremiti i njezin dolazak u Francusku.- Ne smijete biti izloženi nikakvoj neudobnosti! Morate iskoristiti sve pogodnosti koje vam pruža bogatstvo i koje će vam pružiti glavni grad kraljevstva. Trebat će vam mnogo slugu i sobarica, mnogo kočija. Na zidovima vaših palača morat će visjeti lijepe slike i bogate tapiserije, morat će biti namještene otmjenim pokućstvom, ispunjene vrijednim predmetima, svilom i baršunom, nakitom.- Budite uvjereni, dragi moj ispovjedniče, da će moj suprug sve to pripremiti ako odlučimo da se vratim u Francusku. Neće mi nedostajati ništa što će mi pomoći da uživam u životu i zaboravim na ono što sam izgubila.

ČETRNAESTI DIO

KRAJ ZIME

69.

SKRIVENA LICA BOGA

ANĐELI MEĐU CVJETOVIMA SVJETLOSTI

Iznenadila ga je pri pregledavanju oružja. Bilo je dobro održavano, uvijeno u namašćene krpe. Bilo je i streljiva napretek.Kraj zime znači da će se uskoro vratiti ljudi.Nije zaboravio što je čuo u misiji Saint-Joseph. Kad se otopi snijeg, gospodin de Gorrestat i njegova vojska nastavit će pohod na Irokeze.- Već su spremni i čekaju samo na zatopljenje. Opkolit će sela i spaliti ih. To bi mogao biti kraj države Irokeza. Ali znam ja njih. Outtake će opet pobjeći. Uzalud će ih slijediti. Nestat će s lica zemlje.- Kako to mislite?- Nestat će. Postat će nevidljivi. No ne želim reći da će umrijeti. Pojavit će se ponovno.- Ne poričem čudesnost mnogih pojava, ali mislim da mi to morate podrobnije objasniti. Nisu li i o vama govorili čak i da možete letjeti... i postati nevidljivi? Pa ipak...On se blago nasmiješi, utonuo u misli.- Kad se njihovi progonitelji povuku, Irokezi će se pojaviti na površini zemlje... nedaleko odavde.Poznavao je sve tajne te goleme zemlje prašuma koju neki zovu Maineom, a drugi Akadijom, zemlju u koju prodiru samo lude spremne preskakati provalije i brzace te poznavati nebrojene drevne staze koje povezuju gorske vrhove.Bila je ludost ovamo dovesti konje. Bila je to utopija gospodina de Peyraca, koji je smatrao da će se jednog dana konjima putovati od Atlantika do Rijeke svetog Lawrencea.Pustoš velika kao dvije trećine Francuske. Tu se ne okupljaju ni nomadi. Samo Abenakiji i Kanađani usuđivali su se uputiti u taj labirint, teško prohodan i zimi i ljeti.- Kuda će proći?- Mislim da znam.Ali nije rekao ništa više.- Ako ste uvjereni da će se pojaviti nedaleko odavde, morate pobjeći.- Zašto?- Da spasite život.- Život mi više nije važan. Od njega mogu očekivati samo lutanje i samoću. Nisam stvoren za samotnjaka. I pustinjaci pripadaju zajednici koju su odabrali, zajednici pustinjaka, onih koji su čuli zov samoće i mističnih tajni. Ja više ne pripadam nikakvoj zajednici.- Mi ćemo biti vaša zajednica. Nećemo vas napustiti. Ima i dobrih ljudi, znate - reče ona pokušavši se nasmiješiti. - Neki od njih našli su utočište na rijeci Saint-Jean, nedaleko od Chignectoua. Čula sam da neki redovnici traže utočište u Marylandu, katoličkoj državi pod engleskom vlašću. No gdje god budete, mi ćemo biti uz vas.

Idućih dana shvatili su da je ledeni obruč zime počeo popuštati; zapazili su znakove koji su govorili o tome da se zemlja preporađa i oživljuje.- Kad dođe proljeće - reče on - imat ćemo pune ruke posla s čišćenjem i popravcima. Kad pomislim na slomljene ograde, probušene krovove, predmete izgubljene u snijegu... i trupla. Obuzima nas želja da sve počnemo iznova, zar ne?- Tko zna koliko ću leševa nabrojati pod ruševinama Wapassoua? Eto, to će meni donijeti proljeće.

- Ne. Neće biti mrtvih. Vaši krivovjernici o kojima govorite s toliko blagosti, vaši hugenoti, kvekeri, »lolardi«, siromasi iz Lyona, pa ona sljedba što je gora čak i od Katara, oni valdenzi... Vidjet ćete da nisu mrtvi. Pronaći ćete ih i spasiti.On se nasmiješi vidjevši da su njegove riječi postigle cilj i da joj je želja da se bori za spas prijatelja natjerala rumenilo u obraze.- Vi sve možete, gospođo. Kralj je pod vašim nogama. Kraljevo žezlo je u vašim rukama. Suveren koji vlada polovicom Starog kontinenta i velikim dijelom Novog svijeta sluša vas i svojim utjecajem možete činiti dobro. No morate svladati umor i ozdraviti. Samo nas nekoliko dana dijeli od proljeća.- Da. No hoćete li mi dopustiti da vas spasim? Jeste li čuli moj savjet da se udaljite pravodobno?Isusovac skrenu pogled i blago odmahnu glavom.- Outtake mi je rekao da će se vratiti i zaprijetio da će pojesti moje srce.- Glupost! Ne dajte se zbuniti njihovim ludostima. I sami ste rekli da je besmisleno i pokušati razumjeti zastranjenja njihovih misli.- Outtake mi je rekao: »Duguješ mi to, Crna Odoro. Nisi li nam upravo zato došao s druge strane oceana?«Ona se vatreno suprotstavi.- Ne! Dva puta je dovoljno! Platili ste danak svom pozivu. Bježite! Pobjegnite u Francuski zaljev. Pridružit ćemo vam se. Naći ću vam utočište. Sakrit ću vas na sigurnom mjestu.- Ne mogu vas ostaviti samu s djecom.- Sad se bolje osjećam, vjerujte mi. Ne čekajte više.- Nemojte stalno misliti samo na mene. Doba oluja i snjegova nije prošlo. Ne bojim se za sebe. Morate ozdraviti, a ozdravit ćete brže ako se ne budete brinuli za mene. Ne bojte se. Znat ću kad dođe trenutak da odem u miru.Anđelika mu više nije prigovarala. Imao je pravo. Valja iskoristiti posljednje dane zime, prestati se brinuti i uživati u njezinoj ljupkosti. Obavivši dnevne poslove, isusovac je sjedio kraj vatre, a Anđelika je ležala u krevetu s djecom. Nisu razgovarali o prošlosti, nego uglavnom o njegovom misionarskom radu i iskustvima s Indijancima.- Preživjet će - rekao je - ali samo ako se ono što je najjače u njima spoji s onim što je najjače u nama. Znam što je Outtake želio reći kad me je upozorio da će mi pojesti srce.Priroda pobjeđuje i uništava sve one koji se odupiru njezinu tijeku. Oni koji je ne žele razumjeti nestat će, jer je ona glas samog Stvaranja. Stvaranje je polagano rađanje, polagano utjelovljivanje božanske moći. Nijedan narod i nijedna ideologija ne mogu mu se oduprijeti jer je ta moć slijepa i neodoljiva, a ponekad i okrutna.Evolucija Stvaranja naša je dužnost. Mi to ne znamo i mislimo da smo njegovi gospodari. Pa ipak, ljudske uši moraju se otvoriti prema njemu. Ali te uši ne čuju da se iza prirode krije lice Boga. Kad kažem njegovo ime, ljudi ne razumiju. Vide samo svog idola. Ne vide i ne shvaćaju veličanstvenu pustolovinu svih nas, cijeloga čovječanstva. Obuzeti su svojim sitnim brigama.Stajao je kraj vatre kao da stoji za oltarom. - Evo ih, sjede na klupama, ali malo su im važne riječi koje svećenik izgovara. On im ne može otvoriti oči. Ne žele znati. Tako je i u Americi, koja je odviše prostrana da bi je se shvatilo. No barem joj je budućnost otvorena. Zato je volim...Nastavio je malo manje svečano i bez prijekora:- Žene shvaćaju skrivene tajne lakše od muškaraca. Zato ih muškarci tako kinje i sprečavaju njihova djela, a osobito misli.- Da bi kaznili Evu zato što je počinila grijeh spoznaje.- Ne. Nego zato što je bila odvažna i nije se bojala Boga... Prirode.Smijali su se. Zabavljalo ih je drsko raspravljati o biblijskim osobama kao da su lutke u njihovu malenom kazalištu.

Strogi post oslobađao je duh i lagano ga opijao. Samoća i patnje gotovo su izbrisali krute poglede što ih svako društvo predaje svakom svom članu koji se u njemu slučajno rodio. Njihovi ponekad šaljivi razgovori privlačili su djecu koja su ih gledala raširenih očiju i činilo se da ih i najapstraktnije riječi prenose u zemlju snova i vizija.- Pogledajte kako su lijepi - šaptao je. - Oni su cvjetovi svjetlosti.

70.

ZIMA NA IZDISAJU

Noću se opet počelo smrzavati. Zapuhao je jak, hladan vjetar. Stabla je opet prekrio snježni oklop. Anđelika se probudila cvokoćući zubima, uvjerena da ju je opet napala groznica. Kraj nje se odmah pojavio njezin sudrug i donio joj krznene pokrivače. Podjario je vatru, ugrijao kamenje, ovio ga tkaninom i položio oko nje i zaspale djece. Anđeliki je dao vruć napitak u koji je dodao i malo rakije čije su se zalihe obnavljale na tako čudesan način da ju je to podsjetilo na Kristova čuda iz Evanđelja.Rekao joj je da mirne duše mogu trošiti drva jer je to posjednji napad zime.- Još se trza, ali uzalud. Proljeće nije daleko.Kao da ih želi uvjeriti da je zima na izdisaju, nije im dopustio da propuste svoju kratku svakodnevnu šetnju.Kad su izišli, ostali su na mjestu kao prikovani. Ni djeci nije bilo do šetnje: stajala su nepomično usred kristalnog krajolika što je svjetlucao tisućama iskara. Oblaci u daljini nisu bili topli proljetni kišonosci. Prevarili su se.- Zima se još drži, ali za tjedan dana će izdahnuti.Noge odjevene u mokasine uskoro će hodati spužvastim stazama natopljenim otopljenim snijegom. Vijesti će dospjeti i do Gouldsboroa te će se saznati za sudbinu Wapassoua. Karavana će odmah krenuti prema gornjem toku Kennebeca; Colin Paturel će požuriti da što prije sazna što se dogodilo s Anđelikom.- Molim vas, otiđite. Bježite, čas je stigao.Ponavljala je to ne znajući treba li bježati od civiliziranih bijelaca, koji ne bi više razumjeli njegove riječi ili pak od divljih Indijanaca koji bi ga zgrabili i mučili do smrti.- Obećavam vam da ću otići.Odveo ju je u sobu i pomogao joj da legne. Vratio se sa šalicom u rukama.- Popijte ovaj biljni čaj. Uskoro ćemo potrošiti sve zalihe bilja, ali ljekovite biljke opet će izrasti i nabrat ćete ih.- Zar u Wapassouu? S tim je gotovo.- Onda ćete ih brati u pariškoj okolici. Cvijeća ima posvuda. Ono je čovjekov najvjerniji prijatelj. Sad spavajte i oporavljajte se. Kad se probudite, govorit ćemo o mojim planovima. Sutra ću otići. Ili prekosutra. Mirno spavajte. Djeca se igraju pred kućom. Ja idem na jezero nabrati trsku od koje ću napraviti vrše kojima ćete loviti ribu dok budete čekali dolazak svoje karavane.Te pripreme učinile su joj se dobrim znakom, iako mu nije povjerovala sve.»Čeka da dođu. Nema pravo na to nakon svega što sam učinila da bih ga izliječila.«Mislila je na njega tako nježno kao da je on njezino dijete kojemu prijeti opasnost. »Ne želim da pretrpi teška iskušenja. Ne želim da bude prezren. Želim da živi, da bude sretan i slobodan! Zaslužuje da živi. Dovoljno je kažnjen!«- Obećajete li mi da ćete sutra otići?- Da. Ako budete mogli sići sa mnom do jezera.- Ako je tako, poslušat ću vas. Moram odspavati i prikupiti snagu.Zaspala je sretna, uvjerena da je na putu ozdravljenja.

71.

DOLAZAK LJUDI IZ GOULDSBOROA

Prije no što je otvorila oči, upitala se koga to spaljuju. Vonj koji ju je proganjao u snu ispario je kad se probudila u sobi u utvrdi Wapassou. Sunce je zalazilo; spavala je tek nekoliko sati. Osjećala se dobro i napokon odmorno. Pomisila je da bi on sad mogao otputovati. Pogledala je prema kaminu na kojem je bilo raspelo sa sjajnim rubinom. »Hoće li mi ostaviti raspelo kad ode? Ili će ga staviti oko vrata?«Ona okrenu glavu i kraj postelje opazi mlada čovjeka s bijelim ovratnikom, odjeven u crno.- Dobar dan, gospo Anđeliko.- Martial Berne? Što vi ovdje radite?- Zadužili su me da bdijem nad vašim snom, draga gospo Anđeliko. Tako ste duboko spavali kad smo došli da nismo htjeli ometati vaš ozdravljujući san.Anđelika se osloni na jastuke i pozorno ga pogleda.- Zar ti nisi otišao u Boston na studije?On se nasmija vidjevši da ga se bez napora prisjetila.- Imate dobro pamćenje, gospo Anđeliko. Procijenio sam da nije bio trenutak da napustim Gouldsboro kad mu je prijetio napad. Jesen je bila teška. Muškarci i mladići trebali su ostati, tim više što je i zima bila iznimno teška. Snijeg nas je zameo, a drveće je pucalo od studeni. More se zaledilo na ušću Penobscota i Kennebeca.Opazivši da ga sluša sa zanimanjem, rekao joj je i da na obali nisu ni slutili što se dogodilo u Wapassouu. Nisu dobili nikakvih vijesti. Zimska tišina bila je uobičajena.No kad su iz nejasnih indijanskih glasina nazreli tu vijest, zgrozili su se. Govorilo se da su svi stanovnici odvedeni u Quebec kao zarobljenici, što je bilo bolje od smrti i donekle je utješilo njihove prijatelje.Potom je pristigao nijemi Englez u pratnji nekog trgovca iz nizozemske postaje u Houssnoku. Lymon White bio je zadržan kao zarobljenik u nekom selu Abenakija. Kad se pleme odlučilo preseliti zbog gladi, iskoristio je priliku i pobjegao. Donio je iznenađujuću vijest da je Anđelika s djecom u maloj utvrdi u Wapassouu, ali da su u opasnosti da umru od gladi... ako već nisu.Svi su odlučno odbacili tu strašnu mogućnost. Gospodin Paturel odmah je zapovjedio da karavana krene prema Wapassouu. Bilo joj je potrebno gotovo dva mjeseca da stigne, probijajući se kroz zametenu pustoš.- I već nekoliko sati smo tu. Mladić je nastavio sa žarom:- Tko je mogao pretpostaviti da ćete nakon toliko muka biti u tako dobrom zdravlju. Djeca trčkaraju! I tako su lijepa! Narasla su.Dodao je da je otac Charles-Henrija htio poći s karavanom.Njegovo trapersko iskustvo bilo im je dragocjeno. No zapravo je strepio za svoga sina. A sin ga je radosno prepoznao.Teški koraci odjeknuše u hodniku i na vratima se pojavi snažna prilika Colina Paturela.Njegov tmuran pogled bljesnuo je kad je ugledao Anđeliku oslonjenu na jastuke kako pomno sluša što joj govori Martial Berne. Kad joj je prišao i nagnuo se nad postelju, konačno je shvatila da sve to doista nije privid.- Oh, dragi moji prijatelji! - uskliknula je i obojicu ih zagrlila.Colin je počeo pripovijedati ono što je već rekao Martial. Opisao je i strah da ih neće zateći žive, kao i radost kad su ugledali živahnu djecu koja su ih pristojno dočekala. »Pravo čudo! To će zacijelo potakuti nekog hugenota da zapali svijeću nekom papistickom svecu i zahvali mu se.«

- Ali, koga spaljuju? - promrmljala je Anđelika nesvjesno kad se probudila. Podsvijest joj je još bila uznemirena vonjem paljevine, prodornim, zagušljivim. Jesu li to logorske vatre? Ili se ona odvikla od ljudskih mirisa?Colin se pravio da je nije čuo ili da nije razumio što je rekla. Zašto je pitala koga spaljuju, a ne što spaljuju?On je bio čovjek s atlantskih obala, a ne iz unutrašnjosti, te se nije mogao otresti neugode koju je osjećao u borbi sa svim onim stijenama i šumama u srcu planina.Govorio joj je kako su svi vjerovali u čudo te su ponijeli namirnice, rublje te žensku i dječju odjeću koju su im poslale dame iz Gouldsboroa.- O, kako ljubazno od njih! Kako je život lijep! Nova snaga potekla je njezinim žilama.- Brzo, želim ustati!Pogled joj doluta do raspela na kaminu.- A on?- Tko?- Muškarac koji je bio s nama... Jeste li ga vidjeli ili sreli?- Jesmo - prizna Colin, a Martial ga živo pogleda, ali ne reče ništa.- Jesmo - nastavi Colin. - Kad smo došli do jezerske obale, na drugoj strani smo ugledali muškarca koji je postavljao vrše. Izgledao je kao traper i uplašili smo se da ga slijedi vojska sa sjevera pa smo se isprva sakrili. No, vidjevši da je sam, pokazali smo se i pozvali ga. Kad nas je ugledao, odmah je prekinuo rad i pobjegao.»Napokon! Hvala Bogu! Pobjegao je.«Zatvorila je oči i naslonila se na jastuke. Odjednom je opet osjetila slabost. I dalje je obojicu držala za ruke poput djeteta koje se boji i ne želi da odu kad zaspi. Sad su ovdje i više ih neće pustiti. Grijali su je njezini pogledi.Opet će živjeti, vratit će se među ljude i opet će vidjeti Joffreya.No i dalje ju je mučio jedan neugodan osjećaj.- Coline, kakav je to miris vatre i pečenog mesa? Zar pripremate gozbu? Muka mi je od toga. Kao da je indijanski logor.- Irokezi su ovdje - reče Martial.

72.

OUTTAKEOV OPROST

SRCE MUČENIKA

- Sreli smo ih u okolici Katarunka i zbog njih smo izgubili nekoliko dragocjenih dana. Naposljetku je poglavica tih nepopustljivih ratnika priznao da mi nismo »Normani«, njegovi neprijatelji.- Outtake?- Da, tako se zove.- Kamo je išao?- U Wapassou, kao i mi. Htio se dočepati oca d'Orgevala. Ne znam je li htio njegov duh, jer, ako me pamćenje ne vara, taj isusovac je mrtav već dvije godine. »Ništa ti ne znaš« - rekao mi je kad sam mu to pokušao objasniti da je taj otac mrtav i da ga je ubio upravo on. Zatim sam ga pokušavao uvjeriti da nam se žuri da stignemo do cilja jer znamo da ste ondje i bojimo se da vas nećemo zateći živu. »Živa je« - odvratio mi je prezirno. No ipak smo bili nestrpljivi da vam priteknemo u pomoć. Ta nestrpljivost ga je razjarila. »Ja sam prijatelj Ticonderoge, Normane. Nemoj misliti da si ti veći od mene i da ti duguje više nego meni. Bolje sam bdio nad njegovom zvijezdom nego ti.« Teško je s njima, nisu to kršteni Abenakiji. Naposljetku su nam dopustili da nastavimo

put, a Irokezi su bili ispred i iza nas. I tako smo danas s tobom - dovrši Colin glasom koji se iznenada slomio.On je uze za ruku da bi prikrio ganuće i zbunjenost; rekao joj je »ti«, a to nikad nije učinio javno.- Odvest ćemo vas i vašu djecu u Gouldsboro. Barun de Saint-Castine i njegovi Indijanci branit će vas od svih neprijatelja sve do dolaska gospodina de Peyraca. Moramo odmah poći. Nažalost, Wapassou je izgubljen. Sreća je što smo uopće uspjeli uvjeriti francuske neprijatelje da nas puste premda smo Francuzi.Gledao ju je i pitao se kako je mogao pomisliti da je vjerojatno tako slaba da će je morati nositi na leđima, kao što je već jednom učinio na pustinjskim putevima Maroka.To drago lice nosilo je tragove neizrecivih iskušenja, ali bilo je očito da se nije promijenila i da nije izgubila snagu ni osjećajnost.- A muškarac? - ponovi ona.- Koji muškarac?- Onaj koga ste vidjeli na drugoj obali jezera.Promatrala ga je svojim svijetlim pogledom čija je zelena boja bivala sve izrazitijom. Dobro je poznavao zanosnu moć toga pogleda. Skrenuo je pogled.- Irokezi su izbili iz šume. Vodio ih je Outtake. Doviknuo mi je: »Onaj koga tražim je ovdje. Vi ste ga pustili da pobjegne!« Oštro sam to porekao, ali nikad još nisam bio tako blizu toga da mi netko razbije glavu. Da se nije svladao u posljednjem trenutku, bio bih mrtav, jer nisam imao vremena ni izvući pištolj. Zaustavio se i upro prstom na vrh brežuljka. Ondje smo ugledali Crnu Odoru, nepomična poput prikaze. Čekali smo da nestane, ali on je počeo silaziti prema nama. Svi smo opčinjeno stajali i pitali se što se krije iza njegove odvažnosti. U jednoj ruci držao je svoj križ, a kad se približio, vidio sam da mu je u središtu crven, blistav kamen. Isusovac je prišao Outtakeu i rekao mu: »Evo me.«- I oni su ga odveli - prošapta Martial.Anđelika je ostala skamenjena kao da je čula udarac svečanoga gonga: »Oni su ga odveli.«- Coline, što su učinili? Što su učinili s njim? On skrenu pogled,- Odveli su ga u dolinu. Njihov poglavica je otišao u Wapassou i donio pocrnjeli balvan. Zabio ga je u zemlju i privezao isusovca za nj. Skinuli su mu odjeću i počeli ga mučiti.Anđelika poskoči i u trenu se uspravi.- Vodi me k njima!Colin ju je pridržao da ne padne, jer je zateturala. Gorljivo joj je rekao u lice sve riječi koje su mu bile u glavi od njihova dolaska. Poznavao ju je i požalio je što nije dulje spavala.- Anđeliko, preklinjem te! Dosta ludosti! Nije li nam nebo već darovalo tvoj spas i spas tvoje djece? Moramo što prije poći. Iskoristimo to što su... zauzeti.- Pusti me! Ti ništa ne znaš. Ne mogu podnijeti da opet padne u njihove ruke. Odvedi me do njih!- Anđeliko, zar želiš da nas pokolju? Znaš kakvi su prema zarobljenicima. Njihovi običaji su sveti. Bijelci se ne smiju miješati u njih. A kad bismo i pokušali... Mogli bi nas sve ubiti. Nismo dovoljno jaki. Ne možemo ništa.- Vi možda i ne možete. Ali ja mogu. Budem li mogla hodati sama, ići ću sama. Pomozi mi. Pomozi mi da hodam.- Anđeliko, za ljubav neba, kad te dovedem na obalu, život će ti biti u opasnosti. Što bih mogao reći tvom suprugu ako ne preživiš? Ta mora me je proganjala. A sad nas šalješ u smrt! Misli i na njega!Ona zastade i razmisli.- I Joffrey bi to učinio!

Naglo je potrčala, ne obuvši cipele. Osjećala se lakšom bosih stopala. Valja trčati. Trčati!Čula je Martiala, mladog hugenota, kako očajno viče:- Zašto, gospo Anđeliko? To je isusovac, jedan od naših najljućih neprijatelja!»Ah, dosta mije tih vaših 'najljućih neprijatelja'!«Nije imala dovoljno snage da im glasno odgovori. Išla je kraj ljudi ne videći ih, ne pozdravivši ih. Tek poslije se sjetila svoje zaprepaštenosti kad je postala svjesna praznine što ih je okruživala već cijelu vječnost, beskrajne bijele pustoši odjednom ispunjene mnogim ljudima.Vrtjelo joj se u glavi i spoticala se pod jarkim suncem. Colin ju je dostigao i pridržao da ne padne te joj pomagao da hoda dalje, jer se odrekao nakane da je spriječi.Bosa je hodala sparušenom travom tek oslobođenom ledenog pokrova. Bila je u staroj suknji koju je nosila cijele zime i nalikovala je na prikazu, ali svi su je odmah prepoznali po pogledu. Činilo im se da je upravo ustala iz groba, ali nije nalikovala na nekoga tko je na samrti.Colin ju je pridržavao, ali ona ga je vodila prema dolini u kojoj se skupila tamna masa Irokeza i iz koje je dopirao miris dima i udaranje bubnja. Na Colinov znak, većina muškaraca iz Gouldsboroa, među kojima i Siriki, pošli su za njima s mušketama u rukama, dok su se ostali sklonili u utvrdu i na platformu, spremni na sve.- Ti to ne razumiješ, Coline - šaptala je Anđelika. - Ne opet! Ne mogu dopustiti da mu to učine.Noge joj nisu doticale zemlju. Samo Colinova snaga držala ju je uspravnom i nosila je dalje.Sve je bolje čula buku bubnjeva. Vonj ognja i spaljena mesa bio je sve jači i mislila je samo na njega. Svijest joj je bila prazna, osim molitve koju je ponavljala: »Bože, ne daj... ne daj da zakasnim! Wampum... nemam više wampum...«

Napokon je stigla.Odmah ga je ugledala. Pretvorio se u pocrnjeli obris privezan za stup okružen zastrašujućim plesom ratnika koji su mahali užarenim sjekirama - moglo se čuti cvrčanje kad bi ih prislonili uz nesretnikova bedra - i noževima kojima su odsijecali komadiće kože s njegovih grudi.Prekasno! Stigla je prekasno!Ali kad je bolje pogledala, vidjela je da drži glavu uspravno i da gleda u nebo.Njegova šutnja nije bila šutnja mrtvaca nego šutnja junaka.Sve se promijenilo i došlo na svoje mjesto. Može početi iznova, puna snage i nade.- Outtake! Outtakewatha! Daruj mi njegov život! Išla je sama i vikala jakim i jasnim glasom.- Outtake! Outtake! Daruj mi njegov život!On se okrenu prema njoj, crveni bog, bog-zaštitnik Amerike. Lice mu je bilo oslikano ratnim bojama i gledao ju je vatrenim pogledom. Perjanica mu je stremila prema nebu, a naušnice su mu blago titrale. Približio se nekoliko koraka. Nije bio iznenađen što je vidi, ali lice mu je i dalje bilo prijeteće. Nastala je neugodna i duga tišina.- Dokle ćeš od mene zahtijevati živote? - reče on napokon podrugljivim glasom. - Darovao sam ti tvoj život i živote tvoje djece. Zar to nije dovoljno? Dokad ćeš spašavati one koji te odbacuju ili žele tvoju propast? Zašto je važan ovaj isusovac? Zašto mu želiš spasiti život? Bio ti je neprijatelj. Poslao sam ti ga da ga dokrajčiš. Da ga dokrajčiš noktima kako to žene znaju. Nisi to učinila. Prezirem te. Usprotivila si se zakonima pravde.- Nije mi do pokoravanja tvojim zakonima. Dolazim iz druge zemlje i sudi mi drugi Bog. Ti to dobro znaš, ti koji si preplovio ocean, Outtake, bože oblaka.- Čujete li je? Ja joj činim dobročinstva, a ona mi zapovijeda.Hodao je amo-tamo, prigušujući bijes, a izraz lica mu je govorio da nikad neće moći shvatiti svu ljudsku glupost, a pogotovo glupost bijelaca, ponajprije žena!

Iznenada se zaustavi, a lice mu poprimi izraz svečane ozbiljnosti. Činilo se kao da mu se oslikano lice pretvorilo u kamen, a nepomične oči zasjale su čudnim sjajem.Polaganom, vladarskom kretnjom pokazao je Anđeliku. Riječi koje je izgovarao odjekivale su vječnošću.- Pogledajte! Evo lude žene koja služi ludom bogu. Ali i to je vrijedno. Luda je, ali je vjerna svom bogu koji je rekao ove besmislene riječi: »Praštajte svojim neprijateljima.« Evo žene koja je luda kao i njezin bog. Njezino srce je pravedno i ona ide svojim putem bez skretanja. Spasila je bolesnog Engleza, ranjenog Irokeza, poraženog francuskog gusara i umiruću Crnu Odoru. I sad viče: »Daruj mu život! Daruj mu život!«Držanje mu se promijenilo i izražavalo je svojevrsnu ganutost.- Da, takva si... Ne skrećeš sa svog puta, Kawa, zvijezdo Sjevernjačo, a što mi možemo protiv zvijezde u sredini neba koja pokazuje uvijek u istom smjeru? Možemo je slijediti u noći naših duša... Ah, ti sijaš, ali nas i zavodiš.- Ne zavodim vas.- Prevarila si me. Poslao sam ti ga da ga dokrajčiš.- Nisi! Znao si da ga neću dokrajčiti. Nisi li mu i sam rekao prije nego što si ga poslao meni: »Vratit ću se, potražit ću te i pojest ću tvoje srce.«Mohikanski poglavica prasnu u smijeh.- Samo sam htio provjeriti jesi li doista zvijezda Sjevernjača.- Dakle, znao si da ću ga izliječiti. A sad prestani mudrovati. Jednom si mi već dao njegov život. Možeš mi ga dati i drugi put.Poglavica Pet naroda hodao je amo-tamo poput zvijeri u kavezu.- Dobro! Dat ću ti njegov život! Ne želim da patiš zato što si poštovala lude zapovijedi svog ludog boga - objavi on.Na njegov znak neki mladi ratnik prereza spone koje su vezivale zarobljenika. No on je ostao uspravan i nepomičan.Je li uopće vidio ljude koji su ga okruživali?Outtakeova zapovijed i njezino izvršenje izazvali su bijes onih koji su sudjelovali u mučenju. Jedan od njih, Hiyatgou, odmah je istupio. Bilo je teško slijediti njegove blagoglagoljive riječi, ali nije bilo teško shvatiti njegov očiti gnjev. Kao i ostali, ni on se nije mogao pomiriti s time da mu se odrekne plemenita i teška zadaća mučenja i polaganog ubijanja mrskog neprijatelja. On, Hiyatgou, mora osvetiti svoju djecu, ženu i ratnike poginule u ruševinama sela Onondagua i u plamenu spaljenih dugih kuća. Njegova tuga ne može se izbrisati i njezina sjena uvijek će prekrivati njegov život, ali osveta neprijatelju može ublažiti gnjev koji osjeća prema onomu koji je pozivao na rat protiv Irokeza one pse Hurone i izdajice Algonkine. No oni uvijek plaćaju za sve svoje zločine, pa zašto da ne plati i ovaj koji je prouzročio okrutan, nezaslužen i prerani odlazak njegovih bližnjih na lovišta Velikog Duha. Treba li mu oprostiti život da se vrati i opet ubija?Njegov vatreni govor pobudio je opće odobravanje Irokeza. Dolinicom se razlijegao gromki žamor, tako dubok da je netko mogao pomisliti da se približava oluja.Hiyatgou je shvatio da upravlja situacijom i izravno se suprotstavio Outtakeu.- Mi nemamo vrhovnog poglavicu, Outtake. Kad bismo ga i imali, izabrali bismo ga među Onondaguama, a ne među Mohikancima. Ogriješio si se o načela Irokeškog saveza. Nemaš pravo oduzeti nam plijen jer smo sudjelovali u njegovu hvatanju.- Nije to plijen nego moj neprijatelj - odvrati Outtake hladnokrvno. - Samo ja sam u mladosti trpio na velikim kanuima, galijama francuskoga kralja. A kad sam se vratio, uvijek sam vas branio od njegovih zamki. Vijeće mi je povjerilo ono što je ostalo od naših naroda. Ne zaboravite da je opasnost prošla zbog mojih lukavstava.Žamor se opet razli dolinom, ali Hiyatgou je shvatio da je to ovaj put odobravanje Outtakeovih riječi.- Dobro! Daj joj ga! - viknu on bijesno. - Ali nitko neće reći da ja nisam imao ništa njegovo!

Jednim skokom našao se kraj zarobljenika koji je stajao oslonjen na stup za mučenje. Zgrabio ga je za kosu i potegnuo nožem po čelu od uha do uha i snažno povukao. Krik iz svih grla popratio je njegov iznenadan i okrutan čin.Hiyatgou se pobjednički udaljio. Bio je ravnodušan prema bijesu koji je izazvao. Ispuštao je krikove kojima se rugao kršćanskim litanijama i škropio je travu krvavim trofejem.Isusovac je ostao uspravan. Krv mu je curila po licu sa skalpirane lubanje. Kad su ga uzeli za ruke i odvojili od stupa, na njemu su ostali komadići njegove kože.To krvavo tijelo bacili su pred Anđelikine noge.Kleknula je i zagrlila ga.Ovaj put se više neće vratiti iz mrtvih.Život je napustio to okrvavljeno lice. Spušteni kapci skrivali su njegov blistav pogled, zaslijepljen krvlju.Anđelika mu je nježno pokušavala obrisati krv. Poluglasno ga je zvala:- Oče! Oče d'Orgeval! Prijatelju moj!Može li ga njezin glas dosegnuti u paklu... ili u raju? Želi li je slušati? On otvori oči. U plavetnilu njegova pogleda opazila je radost. Gledao ju je, ali odlazio je poput lađe koja plovi prema obalama vječne radosti.Oči su mu zabljesnule podrugljivom iskrom, a zatim poprimiše svečan i zapovjednički izraz. Učinilo joj se da čuje njegovo preklinjanje koje je tako često ponavljao. »Živite! Živite za svoju pobjedu i budite naša svjetlost. Živite da moja žrtva ne bude uzaludna.« Pogled mu se zamaglio, ali u njemu je i dalje vidjela gorljivu, tužnu i gotovo poniznu molbu čovjeka koji se nije smatrao vrijednim, ali se u svom posljednjem času ponadao da će zaslužiti dostojanstvo, on, koji je došao u Novu Francusku da bi spasio duše Indijanaca koje je toliko volio.Posljednja misionarova želja.Preklinjao ju je, nju, koja raspolaže njegovim lešem. Je li ga shvatila? Da, sve je shvatila. Bila mu je tako bliska. Zajedno su slijedili neprohodne staze i istraživali labirint ljubavnih tajni i mnogih pojava iza kojih se skriva njezin plamen.- Da, obećavam vam - reče ona poluglasno. - Predat ću vas njima. Predat ću vas Irokezima. I pojest će vaše srce. Ostat ćete među njima... zauvijek.Za to vrijeme su se poglavice i dalje prepirale, a potom se upustile u borbu, kružeći jedan oko drugoga s ratnim sjekirama u ruci. Outtake je bio lud od gnjeva jer je njegova nadmoć bila dovedena u pitanje činom njegova suparnika.Opijeni tugom kojoj nisu vidjeli uzrok, a i rakijom, koju su poglavice pile tek rijetko, prepirku su pretvorili u krvavu borbu.Odlučili su prirediti irokeški dvoboj sjekirom i tomahawkom.Bio je to vrlo kratak dvoboj, pun vještih napada i obrana, a okončao se svojevrsnom pobjedom obojice poglavica, jer nijedan nije uspio zadati smrtonosni udarac.Potom se nastavila rasprava kad se postavilo pitanje treba li isusovčevo srce pojesti sirovo ili pečeno.- Ja sam sin mira. Zakopat ću ratnu sjekiru čim pojedem njegovo srce. Valja ga pojesti dok je još drhtavo jer će nam tako prenijeti svoju nadljudsku i svetu snagu.- Ali ono je otrovano - odvrati Hiyatgou. - Valja ga ispeći da nam sa snagom ne prenese i svoj otrov.- Ne! To više nije istina. U srcu Hatskon-Ontsija više nema otrova. To srce je čisto. To srce je pročišćeno. To je dokazala bijela žena time što ga je tražila, a potom ga predala nama.Ovaj put je Outtake bio brži. Prvi je otvorio mrtvačeve grudi i iščupao srce oko kojeg su se sporili. Svi su ga gledali, prožeti poštovanjem.Bilo je to u smiraj dana. Nebo na zapadu se zacrvenilo. Obavijen grimiznom aurom, Outtake se uspravio i pokazao isusovčevo srce orošeno kapljicama krvi.- Evo ga. Nahranit ćemo se tim pročišćenim srcem, primit ćemo savjete ovog srca koje nam je donijelo mržnju i koje nas je voljelo. Moći ćemo stupiti na put potrage za

mirom. Naša sela će se obnoviti, jer nas još nisu sve istrijebili. Ovo srce će nas nadahnuti. Dat će nam znanje o tim neshvatljivim Francuzima koji nam mute duh i varaju srca; pokazat će nam čemu se od njih možemo nadati, a to povjerenje nužno je ako želimo zajedno preživjeti.Dok se mjesec pomaljao na proljetnom nebu, poglavice Pet naroda, obuzeti tugom, ali i golemom nadom, podijelili su i pojeli srce svog neprijatelja Hatskon-Ontsija, isusovca koji je dvaput umro i više puta postao mučenik.

Čim su irokeški poglavice preuzeli truplo oca d'Orgevala, Colin Paturel uzeo ju je u naručje i odnio je u utvrdu, što nije bilo nimalo teško. Bila je tako laka, gotovo nematerijalna.Progonila ga je žurba da je što prije odvede iz tih ludih krajeva. Valja krenuti već sutra u zoru.Prije no što se spustila večer, zapuhao je jak vjetar koji je najavljivao hladnu noć. Marljive ruke već su bile zapalile vatru u utvrdi i opet je zavladalo veselo ozračje nalik na ono koje je upoznala prve zime u Wapassouu.Djeca su se najela slatkiša i zaspala u nekadašnjoj sobi Jonasovih, pod nadzorom budnih očiju koje ih nisu htjele ispuštati iz vida ni na trenutak. Privila su uza se igračke koje su im donijeli iz Gouldsboroa.Colin je odnio Anđeliku u zadnju sobu i položio je na postelju na kojoj su je i pronašli.Zamolila je da je ostave da plače sama.No Colin je ipak ostao uz nju, a kad je vidio da se smirila, nježno ju je uzeo za ruku i u nekoliko riječi spomenuo da će se uskoro vratiti u mir Gouldsboroa te da će malo potom prispjeti i grof de Peyrac. Nije ga slušala. Čula je samo drugi glas koji je prekinuo vječnu noć zimskih dana.Otvorila je bolne oči i vidjela Colina. Lice mu je bilo zabrinuto i puno nježnosti. Došao je po nju nakon zime koju je proživjela uz pomoć nekog duha i mogla bi povjerovati da se ništa nije ni dogodilo kad ne bi bilo raspela koje je počivalo na kaminu.- Coline, nisi li mi rekao da je isusovac nosio raspelo kad se pojavio na obronku?- Tako je. Ali kad su ga Indijanci odvodili, skinuo ga je i predao mi ga. Rekao mi je vrlo uljudno i odlučno: »Gospodine, molim vas da postavite ovaj sveti predmet na kamin u sobi gdje spava gospođa de Peyrac. Bila je teško bolesna, ali sad je izvan opasnosti. Kad se probudi, želio bih da ugleda ovo raspelo na uobičajenom mjestu.« Dok su ga vodili, izdaleka mi je doviknuo: »Brzo se popnite u utvrdu! Dječica su sama!«Anđelika prasnu u smijeh pomiješan sa suzama.- Bio je tako autoritativan! I opsjednut pojedinostima kao da je žena. O, zašto sam tako dugo spavala? I dalje je plakala, ali manje bolno.- Zašto sam spavala? Da sam se probudila kad ste stigli vi i Irokezi, imao bi vremena za bijeg.- Mislim da to on ne bi želio - reče Colin.

73.

POSLJEDNJI OUTTAKEOV GOVOR

VIJESTI O HONORINI

Skinula je odjeću natopljenu mučenikovom krvlju i prožetu mirisom dima, zime, dugih mjeseci provedenih u tami.Htjela je i dalje plakati, ali kad se presvukla u čisto rublje i odjeću, prepoznala je miris svoje prijateljice Abigael i obuzela ju je radost.

Abigael je mislila na sve. Poslala je i vrećicu s korom kininovca koju je donio Shapleigh.Mirno je utonula u san. Znala je da će sanjati isusovčevo lice. Mislila je da će joj reći: »Vani je los! Dignite se.« Ali on reče samo: »A Honorina?«Anđelika se probudi s krikom na usnama.- Tako je! Honorina! Ne smijem otići iz Wapassoua - reče ona Colinu koji je i dalje bdio uz njezino uzglavlje. - Moram ovdje pričekati Honorinu. Ona ne zna da je Wapassou spaljen.Colin Paturel nije znao ništa o Honorininoj odiseji i mislio je da je dijete još kod redovnica u Montrealu. Kad je vidio kako se Anđelika uznemirila, obećao joj je da će ostati u Wapassouu dok ne dođe Honorina, no odlučio je da će je kad svane dan pokušati nagovoriti da se predomisli. Sad valja spavati.Zaspala je tako brzo da je pomislio da se onesvijestila. On se nagnuo nad nju i poljubio joj ruku koja je opušteno počivala. - Hvala ti! Hvala, janje moje - šaptao je. - Hvala ti što si preživjela i spasila sreću naših života.

Anđelika se probudila vičući: »Irokezi! Irokezi!« Iskočila je iz postelje, prožeta novom snagom.- Jesu li Irokezi još blizu?- Jesu. I dalje se svađaju u dolini.- Bogu hvala!Objasnila mu je da mora odmah poći k njima ili nekoga pozvati k sebi, jer mora saznati što je s Honorinom. Ne pokušavajući je odvratiti od toga, Colin je lako udovoljio njezinoj molbi. Ne treba ih pozivati. Već dolaze i sami. Outtake je to najavio.Izišavši, Anđelika primijeti velik drveni naslonjač koji su postavili pred utvrdom.- Mohikanski glasnik preporučio je da ti pripremimo stolicu jer ćeš tako lakše poslušati govor koji će održati prije odlaska.Anđelika je sjela u naslonjač i pomislila: »Nikad neću razumjeti te Indijance!«Pogled joj je bludio okolicom Wapassoua koja joj se učinila još pustijom nego što je bila prije mnogo godina kad su prvi put došli i pridružili se četvorici rudara koji su tu kopali.Slijeva je nazirala dio Srebrnog jezera koje se zrcalilo na suncu kao da je zaboravilo da je trčala njegovom bijelom ravnicom vukući losovo truplo, a vukovi su je progonili.U ozelenjeloj dolini iskrilo se mnoštvo Irokeza koji su se pripremali na polazak.- Ako se popnu bez oružja, naši stražari morat će sakriti svoje - preporuči ona Colinu. Zatražila je da dva mlada čovjeka koji bdiju nad blizancima stanu uz nju s djecom u naručju. Objasnila je da će se Irokezi osjećati počašćenima kad vide djecu, jer će to značiti da ih se ne boje i da ih smatraju prijateljima.Osim malobrojnih trapera, svi su smatrali da se Irokezima ne smije vjerovati jer su često sijali strah u algonkinskim selima na istoku.Anđelika je ostala mirna. Nije se bojala ničega, osim da ne izgubi strpljenje dok Outtake bude govorio. Čekat će pogodan trenutak da ga upita za svoju kćerkicu.Neka ručica uhvati je za lakat na naslonu stolice.- I ja sam tu - reče Charles-Henri. Anđelika ga zagrli i privi na srce.- I ti si moj sin, moj hrabri pomoćnik. Stajat ćeš uz mene i pomoći mi da primim poglavicu Pet naroda. Drži se uspravno poput hrabrog ratnika, jer ti to i jesi.Što će Outtake još htjeti od nje? Od njega se sve može očekivati.- Naši glumci dolaze - reče ona Colinu koji je stajao iza nje. Znala je da je napet i da bi radije napao cijelu gusarsku flotu nego razgovarao s Indijancima.Za pasom su nosili ratne sjekire, ali puške su ostavili u dolini. Anđelika je dala znak stražarima da se sakriju iza kuće.

Indijanci su koračali bez straha. Bili su blijedi i mršavi poput izgladnjelih vukova. Nije znala da su preživjeli duge dane pod zemljom, u meandrima pećina i podzemnih rijeka.Outtakeov govor bio je kratak, usprkos suprotnoj najavi. No premda je brižno birao riječi, bilo ga je teško razumjeti. Svaka rečenica povlačila je drugu i tako su se stvarali lanci rečenica i nadnosili se nad planinskim lancima što su se gubili u daljinama.Počeo je jednostavno, govoreći o borbi s Hiyatgouom.- Jedan od nas morao je umrijeti. To je zakon. A obojica smo živi, pred tobom. Tvoja posljednja borba, Kawa, ista je kao moja borba s Hiyatgouom: nema pobjednika i nema poraženog. Jer nema neprijatelja i nema rata. Postoji samo provalija, a nema mosta. No ta istina mnogima je skrivena; moramo se kloniti onih koji ne vide most i ne shvaćaju zašto smo prešli preko njega.Ticonderoga me je naveo da učinim neke čudne stvari. Naveo me je da mislim drukčije. To je bolno i opasno, ali vodi preko mosta.Ti si Ticonderogin lebdeći duh. On je stajao na zemlji jer ga je zadržavala njegova znanost, a ti si letjela pred njim, lagana i nevidljiva, i ščepala me. To sam shvatio u trenutku kad sam vas vidio u Katarunku nakon požara. Dvoje sjedinjenih i jakih. To je rekao i Crna Odora. »Ne može ih se pobijediti dok su ujedinjeni. Valja ih razdvojiti.«»Kad je to Sebastien d'Orgeval rekao poglavici Pet naroda? Nedvojbeno - nikada. Outtake je to možda čuo u snu...«- Ali Ticonderoga više nije ovdje, a ti ćeš otputovati. Zato sam prisiljen ići izvan svog puta ako ne želim sve izgubiti. Zato je Hiyatgou živ. Zato sam ga poštedio - reče on i izazivački pogleda poglavicu Onondagua.- Moram čuti samo još jednu riječ iz tvojih usta, Kawa. Uvjeri me da onaj koji je jučer umro više nikad neće doći da nas ubija.- Kako možeš sumnjati u to? - reče ona, začuđena što mu na licu razaznaje istinsku zabrinutost. - O tome znaš više nego ja.- Glad i poraz zamaglili su jasnoću mog razmišljanja. Koliko me je Ticonderoga ojačao, toliko me je Hatskon-Ontsi pomeo.- Govoriš o prošlosti. Sam si već dao odgovor. Nema ni poraženih ni pobjednika, jer nema neprijatelja. Ti, koji si pojeo njegovo srce, znaš kakvom ljubavlju vas je volio.- Neće li ga njegova braća Francuzi upotrijebiti protiv nas?- Ne! Francuzi ga trebaju toliko koliko ga trebaju Irokezi. Radi vas je došao. Rekao mi je to, a ja sam to i sama znala. Došao je da bi ostao među vama. Uskoro će vam se zauvijek pridružiti. Znam da ćeš ti osjećati njegovu prisutnost. Pomagat će ti i boriti se na tvojoj strani.- Želiš li reći da je otkrio pravednost naše borbe i strašnu izdaju naših neprijatelja? - upita Mohikanac dok su mu oči sjale radošću i pobjedom.Anđelika zatvori oči. Amerika joj se činila golemim poljem ruševina, zemljom koja će proždirati samu sebe sve dok ne preostanu samo najotporniji izdanci koji će zavladati njome.Nije mogla optimistički gledati u budućnost, ali morala mu je odgovoriti i očuvati njegovo povjerenje.- Rekao je da si zaslužio da bude uz tebe, da te podupire i savjetuje do kraja tvog života - odgovori ona čvrsto.U tom trenutku je imala osjećaj da će se onesvijestiti od umora te je zatvorila oči. Duboko je udahnula, a kad je opet otvorila oči, pred njom je bio poglavica Pet naroda i nudio joj kožnu vrpcu prošivenu bijelim, crnim i svjetloružičastim školjkama.- Darujem ti ovaj wampum - reče on. - Samo to je preostalo od ratnog blaga Mohikanaca koje Francuzi zovu Agniers. Čuvaj to kao znak mog vječnog savezništva i nemoj ga izgubiti.- Ali, nisam izgubila ni wampum Majki Pet naroda koji si mi poslao tijekom naše prve zime - odvrati Anđelika. - Nestao je u požaru u Wapassouu. Ako razgrnemo ruševine, možda ćemo ga naći.

- Majke koje su ti ga poslale mrtve su - reče Outtake hrapavim glasom - a wampum koji su istkale vlastitim rukama nestao je u požaru. To su znakovi.On joj svečano položi dar u naručje i odmaknu se nekoliko koraka.- A sad ti moram prenijeti vijesti o tvojoj kćeri čije ime je neizgovorljivo. Zovemo je Crveni Oblačić - reče on s hinjenom suzdržanošću, ali vragolasti pogled odavao je da se unaprijed veseli što će tim riječima uzbuditi Francuskinju koja se toliko trudi i pokušava poštovati indijanska pravila odmjerenog ponašanja, ali je ipak podložna zahtjevima vruće krvi i lošeg odgoja te smetene bijele rase.Nije se razočarao.Anđelika radosno uzviknu i lice joj ozari izraz neskrivene radosti.- Honorina! Moja kći Honorina! Znaš li nešto o njoj? Znaš li gdje je? Ah, vražji Mohikanče, zašto šutiš? Zašto mi nisi odmah rekao?- Zato jer ne bi slušala ono što bih rekao potom. Uopće ne bi slušala vrlo važne riječi koje sam ti morao uputiti prije nego što se možda zauvijek rastanemo, a morao sam to reći nekome tko zna slušati. Ne bi ni primijetila da sam ti darovao svoj jedini wampum od školjaka kao znak vječnog savezništva. O, ženo! Ti si trostruka žena, žena po mjesecu i po zvijezdama. Neke žene se sjećaju da su u nekom prijašnjem ciklusu bile muškarac, ali ti si oduvijek bila previše žena da bi se time bavila...- Govori! - viknu Anđelika i uhvati se za naslon stolice. - Govori! Molim te, reci mi što znaš o njoj i ne muči me, jer ću se inače prisjetiti da sam bila vojnik i da sam znala rukovati dugim nožem bolje nego ti, a to nije bilo u nekom prošlom životu. Rekla sam ti to jedne večeri kraj izvora.Outtake prasnu u smijeh, a pridružiše mu se i ostali, koji nisu baš sve shvatili, ali svidjela im se živost prizora.- Dobro! Reći ću sve što znam o njoj. Prvo ću ti reći ono u što sam siguran.- Gdje je? Je li živa? Jesi li je sreo? Mohikanac je izgledao uvrijeđeno.- Sreo? Ma što to govoriš? Ta proživjela je sve zimske mjesece u dugoj kući obitelji Ohtara u plemenu Oneiouta. Mnogo puta sam je vidio i razgovarao s njom, sve do dana kad je prokleti novi Onontio iz Quebeca poslao vojsku u našu Dolinu Pet jezera i spalio selo Touansho usprkos njegovim čvrstim zidinama. Zato ne mogu pouzdano odgovoriti na tvoja pitanja gdje je i je li živa. Svi stanovnici tog sela su poginuli, osim nekolicine koju sam uspio spasiti od osvetničkog bijesa Francuza, njihovih prokletih Hurona i onih pasa Abenakija. S pouzdanjem mogu reći samo da nije bila s nama koji smo pobjegli.Vidjevši Anđelikino očajno lice, on je zadrža umirujućom kretnjom. - Znam da su Francuzi odveli određen broj irokeških žena i djece u misiju Saint-Joseph ili Quinte, ali ne znam pouzdano je li ona bila među njima.Anđelika nije htjela vjerovati da je njezina kći nestala u plamenu. To je nemoguće. Zacijelo je u francuskim rukama. Njezini sunarodnjaci jamačno su je odveli majci Bourgeoys ili njezinom ujaku i tetki du Loup.Outtake svečano podignu ruku, kao da priziva nebesko nadahnuće.- A sad ću ti reći što mi je o Crvenom Oblačiću reklo moje unutarnje oko.On zatvori oči i nasmiješi se.- Ona dolazi! - promrmlja on. - Ide prema nama! Ne hitaj odavde, Kawa, jer tvoje dijete ide prema Srebrnom jezeru da bi ti se pridružilo. A prati je... anđeo!I tad se nasmija kao da je čuo neku dobru šalu.- Gle! Sad me slušaš, a ne spavaš!Smijao se grohotom, zajedno sa svojim ratnicima koje su zabavljala skeptična lica bijelaca i njihovo nevjerovanje otkrićima snova.Otišli su tako brzo da je Anđelika prekasno shvatila da ih više nikad neće vidjeti. Kad se povratila od iznenađenja koje ju je potreslo čuvši Outtakeove riječi, više nije bilo ni traga od mohikanskog poglavice i njegovih ratnika.- Za ime Božje, pođite za njima, dostignite ih!

Zar Outtake nije rekao: »Mnogo puta sam je vidio...«? Htjela ga je pitati o svojoj kćeri izgubljenoj u srcu Amerike. Osim toga, nije mu stigla ni zahvaliti na vrećama hrane koje joj je darovao.- Dostignite ih!Ali nije moguće dostignuti Irokeze koji su otišli po ostatke svojih predaka u želji da ih prenesu u dolihu predaka, a potom će otići u potragu za svojim neprijateljima.Nestali su u prostranom krajoliku planina, šuma i provalija, otišli su neznanim putevima.Istinu govoreći, nitko se nije ni potrudio da ih dostigne.

74.

CANTOROVA I HONORININA ODISEJA

Cantor je izvukao čun na suho u skrovitom kutu niske obale, prevrnuo ga, odnio ga u sjenu stabala i prekrio granjem.- Nećemo više ploviti - reče on. - Sad ćemo pješačiti. Ako budemo brzo hodali, stići ćemo u Wapassou malo nakon podneva.Indijančica koja ga je pratila kimnula je glavom i protresla svojom crvenom nakostriješenom perjanicom te se uputila za njim. Cantor ju je uzicom privezao za sebe jer je bila napola slijepa te ju je na početku putovanja zamalo izgubio.- Gdje ste našli tog divljačića? - upitao ga je ljekarnik u Fort-Orangeu one noći kad su spavali pod krovom u malenom englesko-flamanskom selu u gornjem toku rijeke Hudson.Odgovorio mu je da je to irokeško siroče koje je izbjeglo pokolje i zarazne bolesti što su napale dolinu Mohikanaca pa ga je on uzeo k sebi. Bilo bi teško uvjeriti vrlog i milosrdnog Nizozemca, koji je dao mast za oči malenog »Indijanca« da se radi o kćeri grofice de Peyrac. Uspio je pronaći Honorinu u logoru izbjeglica na jezeru Ontario, među irokeškim ženama i djecom okupljenima pod zaštitom sulpicijanaca iz Quintea.Gospodin de Gorrestat, nesmiljeni i nerazboriti guverner, nije čekao da se snijeg dokraja otopi da bi poslao vojsku u irokeške pokrajine.Tako je Cantor, koji je i sam ranije krenuo na put iako se izložio opasnosti da ga iznenadi neka zakašnjela oluja, našao među ruševinama spaljenih sela. U strahu se pitao je li mu sestra mrtva i gdje da je potraži.Govorilo se da su irokezi »nestali s lica zemlje«.Najhrabriji ratnici i poglavice irokeških naroda, a među njima je bio i neuhvatljivi Outtake, isparili su u trenutku odlučne bitke, a traperi su nagađali da su se sklonili u podzemne labirinte spilja koji su protežu mnogim miljama. Nijedan bijelac nije prodro u njih. Legenda kaže da su tako mračni da se u njima gubi vid.Cantor je tražio Honorinu među preživjelim ženama i djecom. Nikad neće zaboraviti svoju radost pomiješanu s užasom i sućuti kad ju je napokon jedne večeri ugledao u svjetlosti vatara i uzeo u naručaj tu malenu i masnu divljakušu, mršavu i preplašenu. Bio je užasnut time što je isprva nije prepoznao; odgurnuo ju je. Prožela ga je sućut kad je na njoj vidio biljege velikih boginja čija je epidemija počela desetkovati irokeški narod već tijekom zime.Govorilo se da se gospodin de Gorrestat dosjetio da pošalje Irokezima pokrivače zaražene velikim boginjama da bi ih tako poubijao.»Prokleta zima!« - mislio je Cantor dok je brzim korakom slijedio bijele vrhunce planina koji su ukazivali na skriveni put što vodi prema Wapassouu. Prokleta zima koja mu nije dopustila da pravodobno spasi Honorinu! No je li doista tako? Zima bi ih svakako dohvatila, možda daleko od svih skloništa, u bijeloj pustinji.Kad ju je u Quinteu držao u naručju, mislio je: »Ništa zato! Živa si! Naša majka će te izliječiti.«

Upravo njoj se to moralo dogoditi! Njoj, koja nikad nije bila spretna, a sad se spotiče o svaku prepreku. Morao ju je nositi na leđima, ali napokon se dosjetio i privezao je uzicom te su se uputili prema Wapassouu, izbjegavajući raspukline, blato i vodu nakon otapanja snijega.Okrenuo se i ugledao je kako sretno hoda iza njega.Poželio joj je reći da sliči raskuštranom dikobrazu, ali se suzdržao. Tako je ponosna što je odjevena kao irokeški dječak.- Outtake je rekao da sam dostojna da budem ratnik. Bilo je dječaka koji su oblačili žensku odjeću jer im nije bilo do oružja, pa mi nitko nije mogao braniti da se odijevam kao dječak kad već tako dobro gađam lukom i strijelom. A one glupe žene htjele su da skupljam suho granje pod izgovorom da sam djevojčica.Ona zastade, prestrašena.- Misliš li da je mrtva? - Tko?- Moja majka koja me čeka u Wapassouu.Rekla je to posesivnim tonom, ali Cantor se nije pobunio. Odlučno je to porekao.- Ne. To je nemoguće. Ona ne može umrijeti. Objasnit ću ti zašto. Protiv nje urotilo se previše zlih sila. A znaš li što se tada događa?- Ne.- Iz toga zgusnutog zla rađa se nepredviđeno dobro. To je zakon o promjeni svojstava koji znamo iz kemije.Honorina je kimnula glavom. Od ranog djetinjstva slušala je rasprave o kemiji i znanstvenim pojavama.Sjećala se da je jedne noći u snu vidjela kako joj majka umire. Uzbunila je cijelu kuću i cijelo selo jer su svi došli i raspitivali se o zdravlju Indijanke koja ju je usvojila.Tek se mutno prisjećala kasnijih događaja, jer je bolest oslabila njezino sjećanje. U groznici je nekoliko puta vidjela Anđeliku, a kad bi se probudila, gledala su je samo tužna indijanska lica. Jedna stara Indijanka shvatila je što valja reći da bi mala bjelkinja ostala živa: »Popij ovu juhu, a kad se probudiš, tvoja majka bit će ovdje.«Probudila se izliječena. Stare Indijanke više nije bilo: umrla je. Honorina je shvatila da joj majka nije došla. Malo potom došli su Francuzi i odveli preživjele žene i djecu.

U blizini jezera Saint-Sacrement Cantor ih je naslutio.- Nemoj vikati! Oni su svuda oko nas!Sakrio se s njom iza grma koji je već počeo zelenjeti.Srećom, prvi vojnik kojeg je ugledao bio je sin doktora Ragueneaua, s kojim je pjevao Ponoć je, kršćani u katedrali u Quebecu. Postavili su ga na čelo nadiruće vojske jer je znao bubnjati; bubnjevi su sijali strah u irokeška srca. Francusko-indijanska vojska išla je prema zemlji Mohikanaca i Oneida. Mladi Ragueneau dao mu je stari kožuh koji je nekoć bio uniforma slavne regimente iz Carignoua. Pomiješao se s ostalima, a poveo je i svog slijepog Indijančića. Odmarao se u njihovim logorima, dobro se najeo i napunio svoju vreću dimljenim pastrvama, pemmicanom i krunom.Pobjegao je kad su skrenuli prema jugu u potrazi za preživjelim Irokezima; ne našavši ih, poharali su nesretne stanovnike rubnih područja Nove Engleske i snabdjeli se skalpovima i zarobljenicima kako bi opravdali beskorisnu potragu.Cantor i Honorina nastavili su put prema istoku kroz pustu zemlju, bez ljudi, bez puteva. Prodrli su u Maine, neprohodnu zemlju u kojoj su se svaki dan morali spuštati u mračne udubine ili pak verati strmim stijenama. Usprkos spretnosti, Cantoru se događalo da se vrti u krug ili da se zbuni pred jedva vidljivim tragovima staza, ne znajući kojom da krene. Bijesan sam na sebe, pomislio je da su ga razmazili uređeni versailleski šumarci. Zbog njih je izgubio osjećaj za pravu šumu.No riječni tokovi i dalje su bili plovni. Sreli su maleno nomadsko pleme i s njima pošli niz rijeku, a potom od jezera do jezera, prenoseći kanu na glavi. Indijanci su nosili krzna i pitali se kome da ih ponude: Francuzima ili Englezima.

Cantor je otkupio kanu od njih i njih dvoje su veslajući nastavili put prema istoku.Jednoga dana su između dva oblaka ugledali još uvijek zasnježeni vrh planine Kathadin. Wapassou više nije bio daleko. To je kraj puta. Još nekoliko sati hoda. On začu njezine uzdisaje i okrenu se.- Jesi li umorna?Začudio se, jer se nikad nije žalila na brzinu i duljinu svakodnevnog hoda.- Uzela mi je kutijice s blagom! - zaplaka Honorina.Isprva nije znao o kome govori. Sve je bilo tako daleko: brod, potraga, demonkin kraj. Kao da se to nikad i nije dogodilo! Čudio se prisjećajući se da je prije toga živio na francuskom dvoru. Opet je postao mladić Novoga svijeta.- Sve mi je uzela, čak i kitov zub i školjku koju si mi ti poklonio.- Što kažeš?Bolest joj je načela grlo i nije se moglo razumjeti što govori u plaču.- I očev prsten i majčino pismo - jadikujući je nastavila Honorina jer joj se sjećanje budilo kako su se približavali Wapassouu.- Vjerojatno ju je to oslabilo - promrmlja on zamišljeno. Sad je bio red na Honorini da ne razumije sugovornika.- Što kažeš?- Očev prsten i majčino pismo skočili su joj u lice, shvaćaš li? I potom je bila kao oduzeta. Shvaćaš?Ozbiljno je kimnula glavom. Ta misao utješila ju je. Da, ugrizli su trovačicu! Kako je to dobro!»Stižemo!«Otvarala su se vrata kroz koja će ući. Sve je bilo prostrano i svijetlo.»Jednog dana ću u nekoj opatiji pjevati Tvojoj slavi...«Trenutak potom opet je postao mladi traper koji vodi poindijančenu sestru. Oštrim okom zbunjeno je nazirao Wapassou, koji mu se s te udaljenosti morao učiniti življim, naseljenijim, a ponajprije izgrađenijim.U pismima su mu opisali gradnju velike utvrde i mnogobrojnih kuća koje su se gradile i izvan zidina. Opisali su mu prostrane pašnjake po kojima pasu stada domaćih životinja, opisali su mu obrađena polja i isušene močvare namijenjene konjima.Prepoznao je okolicu, ali vidio je samo pustu ravnicu.Malo zatim, ugledao je pocrnjele ruševine.Čvrsto je stisnuo Honorininu ruku koju je držao za zapešće.- Što je, Cantore?- Ništa - odgovori on, sretan što dijete ne može vidjeti taj pusti prizor. - Stižemo! Uskoro ćemo ugledati... kuću.Što se dogodilo? Gdje su svi oni? Otac, majka, blizanci! Jonasovi, Malapradeovi, obrtnici, vojnici! Srce mu je snažno lupalo u grudima. Bili su to tako bolni udarci da je mogao misliti samo na dva pitanja koja su mu odzvanjala glavom.- Što se dogodilo? Gdje su svi oni? Što se dogodilo? Gdje su svi oni?Išao je dalje. Bio je tako satrven da nije odmah prepoznao staru utvrdicu u kojoj je i on proživio jednu zimu. No napokon je opazio ljudske prilike oko nje.»Nisu svi nastradali!«Ženska haljina! Njegova majka! Da! To je ona!Opet je mogao disati, ali od pretrpljenoga straha oduzele su mu se noge.Honorina istrgnu svoju ruku iz njegove i potrča do ruba stijene.- Nemoj pasti! - kriknu on prestrašeno.Ali smiješna prilika malenog Irokeza kozičava lica ozarena radošću zagledala se u daljinu i podignula ruke prema suncu.- Cantore! Vidim ga! Vidim ga!- Koga vidiš?- Starca s planine! Vidim ga! Sada ga vidim! Pridružio joj se na rubu stijene i uhvatio je za ruku.

Oboje su nepomično stajali, još uvijek nevidljivi onima koji su dolje pripremali karavanu za polazak prema jugu.Odozgo su promatrali stijenu na koju su iskosa padale sunčeve zrake i ocrtavale mirno i dostojanstveno lice starca.- Vidiš li ga i ti, Cantore?- Da, vidim ga - odgovori on. - I on nas gleda.- Smiješi nam se. Zdravo, starče s planine. Evo i mene, Honorine. Vratila sam se. A ovaj put sam te vidjela! O, Cantore, kako sam sretna! Život je lijep!... Život je lijep!- I nisi potpuno slijepa! Hura! Hura! Hajdemo sada! Idemo ih iznenaditi!Posjeo ju je na leđa i počeo silaziti u Wapassou.

PETNAESTI DIO

DOLAZAK CANTORA I HONORINE U WAPASSOU

75.

"NAŠLI SMO DJECU! MOŽEMO POĆI!"

NOVI PRAG SREĆE

- Valja otputovati, draga prijateljice - govorio joj je Colin. Četiri dana, pet dana, šest dana odlaganja! Anđelika ih je uspjela izmoliti. Ali isticao je i posljednji rok.Honorina se nije pomolila iz šume, ni u pratnji anđela ni sama, kao što je predvidio onaj ludi Outtake. »Kamo bismo došli kad bismo slušali indijanske snove« - govorili su ljudi s obale želeći se što prije udaljiti prije no što pristigne tko zna koja vojska kojoj se ne bi mogli suprotstaviti.Lymon White, nijemi Englez, i otac Charles-Henrija, iskusan traper, potražili su Anđeliku i Colina Paturela nadahnuti planom koji je mogao riješiti sve. Predložili su da oni ostanu u utvrdi. Ako se Irokezova predviđanja obistine, Honorina neće naći pusto naselje. Njih dvojica odvest će je u Gouldsboro.Usprkos toj novoj odluci, Anđelika se nije mogla pomiriti s presudom.Otići! Otići i ne osvrtati se.Ostaviti sve!Nikad više neće vidjeti Wapassou.»Wapassou! Zar je zabranjeno spoznati raj na zemlji? Ali ti si ga spoznala! Na što se tužiš?«- Pogledajte djecu! Znaju da se nikad neće vratiti. Proljeće je dolazilo kao plima. Još nikad nije bilo tako lijepo, tako bogato cvijećem i pjesmom ptica.- Još jedan dan! Pričekajmo još jedan dan - molila je Anđelika.Dražila ju je njihova žurba da odu odatle.Četiri, pet, šest dana odgode - to je malo!No ti dani imali su moć zaborava i ponovnog rođenja.I isusovac se rasplinjavao, iako ga je željela zadržati.Prvih večeri proživljavala je trenutak koji je on doživio dok je ona spavala, trenutak kad je opazio ljude na drugoj strani jezera, ostavio vrše i potrčao prema utvrdici. Prošavši kraj djece, dobacio im je: »Budite dobri! Ostanite ovdje. Vratit ću se.«Otišao je u sobu Lymona Whitea i odjenuo crnu odoru. Prokletu i veličanstvenu crnu odoru! A potom je izišao. Možda mu je Charles-Henri doviknuo: »Kamo ideš, mrtvače?«Otišao je na travnjak, prema ljudima koji su došli da ga ubiju.Prevrtala se u snu i upućivala prijekore samoj sebi. Možda ga je mogla izliječiti, čak i skalpiranog. Rane na glavi obilno krvare, ali to krvarenje lako je zaustaviti. Morala je... Morala je...Dopustila je da joj umre u naručju.No on je očekivao smrt.On se nadao smrti.Morao je umrijeti.Sjedeći uz njezino uzglavlje, Colin ju je pokušavao urazumiti, govoreći joj umirujuće riječi i pokrivajući je kad bi se probudila u plaču.Kad joj se zdravlje poboljšalo, nedavne događaje počela je potiskivati zabrinutost za Honorinu, a vizija koja ju je progonila počela se rasplinjavati.San joj je postao dublji i mirniji.Promijenila se, ali još nije znala u čemu. To joj se dogodilo više puta u životu, ali nikad s takvim dojmom o prekidu, kao da je odbacila staru kožu.Ponekad je bila bijesna na ljude oko sebe, na njihove razumne riječi, logična predviđanja i utemeljene planove o skorom odlasku.Njezin duh, srce i duša borili su se poput ptice u kavezu.Zbog toga je bila napeta i nestrpljiva, a to je zamjerala samoj sebi.

- Oprostite mi - ponavljala je. - Izletjela mi je preoštra riječ...Ali sve su joj opraštali, a kako nisu bili svjesni njezine unutrašnje borbe, radovali su se što je povratila svoj borbeni duh i suprotstavljala im se kad su je nagovarali da što prije pođu.Divili su se kako se brzo vratila u život.Kosa joj je na suncu obnovila gipkost i sjaj.Prozirno bljedilo njezina lica obojilo se crvenilom, bezbojne usne polako su oživljavale, tamne sjene pod očima bile su tek vidljivi kolobari koji kao da su bili ocrtani rukom vješta šminkera. Ozdravljajući, pokazivala je nemirnu ljepotu nalik na ljepotu žena koje se pripremaju za noć plesa.Nomadski Indijanci počeli su dolaziti u malenim skupinama, ne shvaćajući: Gdje je postaja, gdje je kruh?Promatrali su preobraženi Wapassou koji su nekad posjećivali. Odbijajući stvarnost, podignuli su svoje tipije i wigwame. Dim ognjišta, lavež pasa i dječja vriska podsjećali su na uobičajenu zvučnu sliku koja je najavljivala ljetne radove.

Protekao je posljednji dan i karavana se pripremala pred utvrdom.Anđelika je bila tako gnjevna na Colina da nije htjela odgovarati na njegove riječi.Znak za polazak odgođen je u posljednjem trenutku, jer nisu našli troje djece koja su iskoristila pripreme za polazak da bi izbjegla nadzor i upustila se u istraživanje. No nisu mogla otići daleko.Dok su ih tražili, nosači su odložili bremena koja su već bili natovarili na leđa.Anđelikine oči milovale su obzorje Wapassoua.Nije više bila tužna. Te planine i te šume povjerile su joj neizbrisivu tajnu. Nikad je neće smjeti zaboraviti, neće smjeti dopustiti da je svlada težina zemlje.Indijanci koji su izdaleka promatrali odlazak bijelaca počeli su prilaziti i glasno uzvikivati.Anđelika osjeti da je prožima blaga svjetlost koja preobražava svu bol.Neko indijansko dijete trčalo je prema njoj raširenih ruku, spotičući se. Ni sama nije znala zašto je i ona raširila ruke i potrčala prema njoj. Preplavio ju je val ljubavi, zanosa i nade.- Honorina!Podignula je to lagano i krhko biće, misleći da će umrijeti od sreće. Ni odbojan izgled njezina lica i odjeće, ni njezina muška odjeća, ni njezina irokeška perjanica nisu je prevarili. Pod bilo kakvom maskom prepoznala bi sjaj Honorininih malenih očiju.- Znala sam da ćeš doći... O, neukrotiva moja mala, uspjela si ostvariti svoje snove, kao što vidim!Smijala se i privijala dijete na grudi.- Irokeški ratnik! Dođite i pogledajte čudo... Vratio nam se irokeški ratnik!U žamoru koji je uslijedio začuo se nečiji glas:- Gospode Bože! Pa ona je imala boginje! Drugi glas, nov i nepoznat, dodao je:- Da, ali je živa i naša majka će je izliječiti.

Taj glas i te riječi privukle su Anđelikinu pozornost; stresla se kad je čula strašnu riječ: boginje! Velike boginje!- Cantore! Cantore! Ali... odakle dolaziš?- Iz Versaillesa - reče Cantor glasom mladog svjetovnjaka - ali nakon kraćeg obilaska Quebeca, Montreala i jezera Ontario.- Potražio me je kod Irokeza - reče Honorina ponosno. Anđelika je postavi na zemlju da bi ispružila ruke prema Cantoru, ali on je zagrli.Osjetila je njegovu odlučnost i snagu. Postao je muškarac. Sve je shvatila. Naslutila je susret koji ga je naveo da preplovi ocean, naslutila je njegovu potragu i borbu u koju se upustio.

U međuvremenu su se vratili ljudi koji su tražili djecu. Vikali su:- Našli smo ih! Možemo poći!Svi su prasnuli u smijeh. Da, sad se zaista može poći.- Jesi li vidio oca?Cantor širom otvori oči. Nije znao da je grof de Peyrac otišao u Francusku. Brodovi su im se zacijelo mimoišli na oceanu.

Anđelika je shvatila da je u budućnosti punoj nepoznanica jedno sigurno: imat će što pripovijedati jedno drugom za vrijeme dugih večeri i beskrajnih preplovljavanja oceana.Njihov život nije uništen i djelo im neće biti izbrisano. Wapassou će i dalje biti čudesna žetva uspomena i sreće.Ona sad stoji na novom pragu s Honorinom i troje palčića koji su se upravo vratili iz istraživanja ruševina, musavi i prljavi, noseći u rukama prvo proljetno cvijeće.Slike su slijedile jedna drugu. Nepoznata budućnost već se odvija. Tijekom hoda prema jugu morat će iskoristiti priliku i dosegnuti nedostupne postaje i rudnike te se raspitati o preživjelima.Gubitak dobara ne znači ništa, ali nikad se neće pomiriti s činjenicom da ima još žrtava, nevinih žrtava Ambroisinine zloće.Više ne smije biti nikakvih žrtava. Tako je. Ona tako hoće. Više neće biti žrtava.Pronaći će ih žive: Jonasove, Malapradeove i njihovu djecu, Wallonove, engleske »lolarde«, Švicarce, Španjolce...Na obali Gouldsboroa radosno će jesti i piti u zdravlje svih, a potom će na nekom lijepom brodu otploviti u Francusku, a putovanje će biti bez oluja. Dočekat će ih prosvijetljeni kralj i vjerni prijatelji, a njezin suprug zagrlit će je i oni će se još jednom zakleti da se više neće rastajati.A Honorina? Ona uze djevojčicu u naručje i izbliza je pogleda.Još ima vremena za njezin ugroženi vid. Najprije će morati izliječiti kapke, a potom poboljšati oštrinu vida koju je pogodila strašna bolest. A njezino lice, obilježeno brazgotinama? To će dulje trajati. No možda i neće. Ovisit će o lijekovima koje će primijeniti. Pokušavat će i naposljetku će uspjeti. Sigurna je da će s njezina lica izbrisati tragove nesreće koja ju je pratila od rođenja.U svijetu ne manjka čudesnih sila: iscjeliteljske ruke, čudotovorci, sveti izvori iz kojih teče božanska sila, posvećena mjesta koja je dotaknula Njegova moć...»Obići ću svijet bude li potrebno, sve dok ne budeš spašena, dijete moje.«Čvrsto ju je zagrlila, kao da grli svoj novi život.- Više neće biti žrtava! Tako je! Osjećam to! Pronaći ćemo sve svoje izgubljene prijatelje!... A ti ćeš biti lijepa! I bit ćeš sretna!»Nakon svega!« - pomisli ona odvažno promatrajući svojim zelenim očima svijet obasjan proljetnom svjetlošću. »Nakon svega, nebo mi to duguje!«