PANEVROSPKI UNIVERZITET„A P E I R O N“B A N J A L U K A

P O S L O V N E F I N A N S I J E

Bogdana Vujnović - Gligorić

I DIO : FINANSIJSKA ANALIZA I BUDŽETIRANJE

I GLAVA – PREDMET, CILJEVI I ZADACI POSLOVNIH FINANSIJA

1. Struktura finansijskog sistema

Poslovne finansije, sa makroekonomskog aspekta, predstavljaju podsistem ukupnog finansijskog sistema zemlje. Finansijski sistem je podsistem privrednog sistema koji se bavi prikupljanjem sredstava i investiranjem, odnosno posredovanjem između suficitnih (štediša) i deficitnih (investitora) ekonomskih jedinica. Od efikasnosti finansijskog sistema zavisi funkcionalnost privrednog sistema, odnosno opstanak, rast i razvoj nacionalne ekonomije. Finansijski sistem zemlje čine slijedeći podsistemi:

- monetarno kreditni sistem,- bankarski sistem (bankarske finansije),- fiskalni sistem (javne finansije),- poslovno finansijski sistem (poslovne finansije),- sistem finansijskih tržišta i- sistem finansijskog osiguranja.

Monetarno kreditni sistem (monetarno kreditne finansije) predstavlja sistem institucija, instrumenata, mjera i načela kojima se regulišu monetarno kreditni tokovi, tj. nivo, struktura i dinamika novčane mase u ukupnoj društvenoj reprodukciji.Bankarski sistem se brine o snabdijevanju procesa reprodukcije potrebnim novčanim sredstvima i kreditima. Čine ga institucije koje indirektno posreduju između štediša i zajmoprimaca.Fiskalni sistem obuhvata sve aktivnosti države na prikupljanju, čuvanju i trošenju javnih sredstava.Poslovno finansijski sistem (poslovne finansije) obuhvata finansijske tokove i finansijske transakcije preduzeća. Čine ga slijedeći podsistemi :

- kružno kretanje novca u sferi proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje,- finansijski odnosi preduzeća sa drugim subjektima iz okruženja,- primanje, čuvanje, izdavanje, raspodjela i upotreba finansijskih sredstava i- finansiranje tekućih i razvojnih potreba preduzeća.

Sistem finansijskih tržišta čine fizička i virtuelna tržišta na kojima se vrši realokacija finansijskih instrumenata.Finansijsko osiguranje se bavi ulaganjem sredstava fizičkih i pravnih lica radi zajedničkog snošenja rizika, sprečavanja eventualnih šteta, te osiguranjem imovine i života lica.

2. Pojam i zadaci poslovnih finansija

U vrijeme izražene nestašice i visoke cijene kapitala, poslovne finansije kao naučna disciplina i poslovna funkcija, poprimaju sve dinamičniji razvoj. Često se poslovne finansije poistovjećuju sa terminima finansijsko upravljanje, finansijski menadžment ili menadžment poslovnih finansija. U suštini, radi se o različitim imenovanjima istog djelokruga poslova.

Bez obzira na značaj, finansijska funkcija nikada nije dobila primat nad ostalim funkcijama u preduzeću, već zajedno sa njima čini jednu sinergijsku cjelinu. Neusklađenost rada funkcija dovodi do konflikata, koji se odražavaju na stabilnost sistema.Finansiranje je jedan dinamičan proces koji prožima sve faze procesa reprodukcije. Da bi se započeo proces proizvodnje, potrebno je osigurati određeni iznos novca kojim se nabavljaju sredstva za rad, predmeti rada, radna snaga i sl. Poslije završenog proizvodnog procesa proizvedena roba se prodaje i naplaćuje. Ukoliko je oslobođeni novac po završetku ciklusa veći od uloženog, preduzeće je profitabilno poslovalo.Proces finansiranja preduzeća obuhvata:- utvrđivanje potreba za finansijskim sredstvima,- pribavljanje i alokaciju sredstava i- kontrolu korištenja sredstava.

Stvarne potrebe za finansijskim sredstvima utvrđuju se analizom finansijskih izvještaja i razvojnih projekcija preduzeća. Analizom je potrebno ocijeniti finansijsku poziciju preduzeća, utvrditi obim i strukturu nedostajućih sredstava, kao i sagledati neophodnost pribavljanja dodatnih sredstava. Nakon izvršenih analiza potrebno je izvršiti harmonizaciju:

- ulaganja u poslovne aktivnosti u odnosu na obim poslovne aktivnosti, (odnos između osnovnih i obrtnih sredstava),

- ulaganja u pojedine oblike obrtnih sredstava u odnosu na njihov optimalni nivo, te- obima ulaganja u opravke i modernizaciju osnovnih sredstava.

Istovremeno je potrebno napraviti optimalnu kombinaciju izvora finansiranja koji su prikazani u pasivi bilansa stanja. Kombinacija se pravi u dijelu:

- odnosa vlastitih i pozajmljenih sredstava, te- odnosa kratkoročnih i dugoročnih izvora.

Opravdanost ulaganja se dokazuje izradom elaborata ili investicionog projekta.

Pribavljanje finansijskih sredstava podrazumijeva razmatranje, tražnje i utvrđivanje najpovoljnijih uslova pod kojima se sredstva mogu pribaviti iz raspoloživih izvora finansiranja. Uslovi i cijene izvora finansiranja utiču na kvalitet poslovnih ulaganja. Finansijska sredstva treba usmjeriti tamo gdje će doprinijeti ostvarenju dugoročnih ciljeva. Odluka o usmjeravanju sredstava mora biti multifunkcionalna, tj. usvojena uz saglasnost svih ostalih funkcija u preduzeću . Međutim, poslovne finansije moraju pružiti osnovu da odluka bude što racionalnija i što bolje koncipirana. Racionalnost finansijske odluke je dijelom uslovljena internim faktorima poslovanja, a dijelom objektivnim okolnostima iz okruženja na koje je teško uticati. Na poslovnim finansijama je da svestranom analizom izaberu alternativu koja će imati najbolju refleksiju na finansijski položaj i dugoročni rast preduzeća.

Oslobođena sredstva iz kružnog toka poslovanja se ponovu ulažu, zavisno od potreba preduzeća. Promjene, koje se dešavaju u aktivi i pasivi, moraju se držati pod kontrolom i kontinuirano vršiti usklađenja izvora finansiranja sa ulaganjima po obimu i roku.Kontrola korištenja sredstava treba da dokaže ispravnost i isplativost ulaganja, te da ukaže na eventualne korekcije u finansiranju.

3. Ciljevi finansijskog upravljanja

Osnovni ciljevi finansijskog upravljanja su izraženi u zahtjevima za maksimiziranjem rentabilnosti uz istovremeno održavanje odgovarajućeg stepena likvidnosti. Pored navedenih osnovnih ciljeva, interes finansijskog menadžmenta je da osigura:

- solventnost,- sigurnost i stabilnost finansiranja,- fleksibilnost finansiranja,- upravljanje rizikom finansiranja,- povoljnost finansijske situacije, te- finansijsku nezavisnost.

3.1. Načelo rentabilnosti

Načelo rentabilnosti označava sposobnost zarađivanja, tj. sposobnost da se što manjim ulaganjima ostvari što bolji finansijski rezultat.Problem racionalnog korištenja sredstava u procesu rada je centralni problem ekonomije poslovanja. Racionalnost u korištenju sredstava izražava se stepenom efikasnosti, tj.sposobnošću da se sa što manjim uloženim sredstvima ostvare što veći efekti poslovanja. Na taj način smanjuju se problemi pribavljanja sredstava, s jedne strane, i stvaraju pretpostavke za maksimiziranje rentabilnosti, s druge strane. Problem svakog preduzeća je utvrđivanje optimalnog iznosa poslovnih sredstava, tj. utvrđivanje onog iznosa sredstava koji omogućava nesmetano obavljanje poslovnog procesa, a da se pri tome sredstva racionalno koriste. Utvrđivanje optimalnog iznosa sredstava zahtijeva proučavanje svih faza rada, angažovanja sredstava u pojedinim fazama rada i vremenskog trajanja tog angažovanja. U praksi se on, najčešće, utvrđuje na osnovu iskustva stečenog posmatranjem procesa rada i angažovanja sredstava u prethodnim periodima, kao i na osnovu projektovanih zadataka. Međutim, složenost i dinamičnost poslovanja zahtijevaju napuštanje tradicionalnih iskustvenih metoda i primjenu egzaktnih ekonometrijskih metoda.Osnovni finansijski cilj poslovanja preduzeća je maksimiziranje profita. To je i razumljivo, obzirom na to da su sredstva poslovanja u privatnom vlasništvu i da svaki vlasnik nastoji da ostvari što veći profit (dobit) na uložena sredstva. Rentabilnost kao poslovna koncepcija treba da, u svrhu maksimiziranja profita, izvrši izbor onih resursa, projekata i odluka koji su isplativi. Njihovim kombinovanjem, uz efikasniji rad sa jasnim nadležnostima i poslovnim procesima, moguće je maksimizirati vrijednost koju stvara preduzeće. Da u procesu rada ne bi dolazilo do neracionalnog korištenja sredstava, moraju se utvrditi standardi i poštovati postavke ulaganja i korištenja sredstava u poslovnim procesima, te periodi ulaganja i vrijeme vezivanja sredstava u pojedinim fazama rada. Shodno tome, politika korištenja sredstava mora biti usklađena sa politikom nabavki i zaliha, kao i sa politikom realizacije.Rentabilnost se može kvantifikovati na različite načine:

(1) Rentabilnost ukupno uloženih sredstava = neto dobit / visina investicije,

(2) Rentabilnost sredstava = neto dobit / kapital.

Rentabilnost se mjeri veličinom ostvarene dobiti u posmatranom periodu prema prosječno angažovanom kapitalu u istom tom periodu. Pod kapitalom se ovdje podrazumijevaju ukupno angažovana sredstva: novac, sredstva za proizvodnju, radna snaga, materijal i sl. (3) Rentabilnost vlastitih sredstava = neto dobit / vlastiti kapital

(4) Rentabilnost prometa = neto dobit / ukupni prihodi

Za kratkoročno planiranje i donošenje odluka potrebno je analizirati odnos između troškova, obima prodaje i profita na različitim nivoima aktivnosti. Takva analiza se vrši preko praga rentabilnosti (Breik’ivn tačka), koji pokazuje stepen iskorištenja kapaciteta, pri kome se prihodi od prodaje proizvoda i usluga izjednačavaju sa troškovima poslovanja. Pokazatelj je pouzdan ukoliko su promjene u aktivnostima relativno male, pri čemu utvrđene strukture i odnosi troškova ostaju isti. Kada su promjene u aktivnostima velike, mijenjaju se i strukture troškova (npr. visina fiksnih i marginalnih troškova po jedinici), tako da analiza pomoću praga rentabilnosti neće biti korisna.Prag rentabilnosti je kritična tačka poslovanja kada prestaje rad sa gubitkom i počinje se ostarivati dobit. Ispod tog stepena iskorištenja kapaciteta preduzeće ne bi trebalo ići, jer bi poslovalo sa gubitkom zbog negativnog uticaja fiksnih troškova.Analiza praga rentabilnosti se može vršiti algebarskim i grafičkim putem.Algebarska formula za računanje praga rentabilnosti glasi:

TR = FT / (c- VT)

pri čemu je:TR = tačka rentabiliteta,FT = fiksni troškovi proizvoda, c = cijena svakog pojedinačnog proizvoda koji je prodat,VT = varijabilni troškovi pojedinog proizvoda koji je prodat.

Primjer: Planirana prodajna cijena proizvoda X je 15 KM. Uz poznate direktne troškove po jedinici proizvoda od 5 KM i ukupne fiksne troškove proizvodnje od 1000 KM, potrebno je odrediti proizvodnju kojom se dostiže breik’ivn tačka rentabilnosti, odnosno preduzeće ne ostvaruje dobit, niti ima gubitak.TR = 1000 (15 - 5) = 100Znači, potrebno je proizvesti 100 kom proizvoda X, da bi se pokrili troškovi proizvodnje.

Grafička analiza rentabilnosti pokazuje kritične elemente preduzeća (fiksne, varijabilne i ukupne troškove, te dobit i gubitak). Razumijevanje ove analize omogućava menadžerima da blagovremeno koriguju faktore koji dovode do odstupanja između planiranih i ostvarenih rezultata.

Grafikon br.1/I: Analiza rentabilnosti

Prirast sredstava u posmatranom periodu u odnosu na prethodni govori o efikasnosti upravljanja kapitalom. Ukoliko kapital ostvaruje značajne prinose, to znači da je dodatno ulaganje isplativo. U protivnom ga treba preusmjeravati u propulzivne grane i oblasti, koje mogu donijeti veću stopu prinosa na uloženi kapital u odnosu na djelatnost u kojoj je zarobljen. Kod ulaganja kapitala na duži rok, za računanje pokazatelja rentabilnosti potrebno je uključiti faktor vrijeme. Bruto sadašnja vrijednost određenog finansijskog instrumenta jednaka je kapitalizovanoj vrijednosti očekivanih tokova, diskontovanih (ili kapitalizovanih) po stopi koja odražava njihovu vjerovatnost. Neto sadašnja vrijednost je jednaka razlici između bruto sadašnje vrijednosti i iznosa kapitalnog ulaganja koje je izvršeno u cilju sticanja pomenute koristi. Ukoliko se procijeni da projektovano ulaganje donosi neto sadašnju vrijednost veću od nule, onda je takvo ulaganje opravdano. Ono stvara novu vrijednost i doprinosi rastu opšteg bogatstva.Obzirom na zahtjev principa rentabilnosti da ostvari što veću dobit uz što manje angažovanje sredstava, možemo definisati i set mjera koje doprinose povećanju rentabilnosti poslovanja, a to su:

- povećanje dobiti (smanjenjem troškova, ili povećanjem obima proizvodnje i prodajne cijene),

- povećanje broja obrta sredstava, te- stalni rast stepena iskorištenosti kapaciteta.

3.2. Načelo likvidnosti

Likvidnost je sposobnost blagovremenog izvršavanja dospjelih obaveza u odgovarajućim sredstvima plaćanja. Ona označava protočnost, odnosno sposobnost cirkulacije imovine (prije svega obrtnih sredstava). Ukoliko imovina sporo teče, preduzeće je nelikvidno.U likvidna sredstva spadaju gotov novac i gotovinski ekvivalenti. „Gotovinski ekvivalenti su kratkoročna, visokolikvidna ulaganja koja se mogu brzo konvertovati u poznate iznose gotovine, uz beznačajan rizik od promjene vrijednosti.“1

Shodno navedenoj definiciji, u gotovinske ekvivalente spadaju ulaganja u instrumente na tržištu novca koja imaju kratak rok dospijeća, uglavnom do tri mjeseca ili kraće, računajući od datuma sticanja. Ulaganja u prioritetne akcije, koje su stečene u okviru kratkog perioda do dospijeća i za koje postoji utvrđen datum otkupa, spadaju takođe u gotovinske ekvivalente. U ekvivalente gotovine ne spadaju hartije od vrijednosti kupljene u trgovačke svrhe ili hartije od vrijednosti koje su kupljene radi dugoročnog investiranja.Gotovinski ekvivalenti služe za izmirivanje kratkoročnih gotovinskih obaveza, a ne radi investiranja i slično.Preduzeće je izloženo riziku likvidnosti u slučaju:- avansiranja robe ili usluga,- izostanka očekivanog priliva,- preusmjeravanja poslovnih sredstava za druge namjene,- pretjeranog gomilanja zaliha (najčešće zbog povoljnosti velikih narudžbi),- ročne neusklađenosti aktive i pasive, itd.Sredstva uplaćena povjeriocima na ime avansa, kao i nenaplaćena potraživanja od kupaca evidentiraju se u aktivi preduzeća, ali se fizički nalaze kod drugih. Nad ovim sredstvima preduzeće nema nadzor, tako da su ona nepouzdana za održavanje buduće likvidnosti. Pretjerano gomilanje zaliha blokira finansijska sredstva preduzeća i povećava troškove njihovog održavanja. Neusklađenost rokova dospijeća imovine i obaveza uzrokuje negativne trendove u likvidnosti, a dugoročno gledano, može ugroziti poslovni rezultat. Finansijski menadžment ima obavezu kontinuiranog održavanja usklađenosti ročne strukture dijelova sredstava i obaveza. Za sredstva i obaveze, koje nemaju ugovoreni rok dospijeća, uzima se neki procijenjeni datum realizacije.Upravljanje rizikom likvidnosti podrazumijeva blagovremeno pribavljanje finansijskih sredstava radi servisiranja dospjelih obaveza.Rizik nelikvidnosti se može premostiti:

- pozajmljivanjem tuđih sredstava,- emitovanjem hartija od vrijednosti,- prodajom aktive,- prolongiranjem rokova kod povjerioca,- skraćivanjem rokova naplate,- partnerskim odnosima,- transakcijama sa finansijskim derivatima, i sl.

Navedeni mehanizmi održavanja likvidnosti upotpunjuju se tehnikama i manevrima primjerenim datim okolnostima, tj. bonitetu, razvojnim opredjeljenjima, tradiciji posla i poslovnih odnosa i sl.

1 Savez računovođa i revizora RS: MSFI, Atlantik; Banjaluka, 2004.g. str.229. (MSFI: 7:6)

Da bi se poboljšala likvidnost, preduzeće je prinuđeno da povremeno unovči pojedine dijelove imovine, bez obzira što uzrokuje gubitke vrijednosti imovine. To se događa u slijedećim slučajevima:

- naplate potraživanja odobravanjem kasa-skonta,- prodaje hartija od vrijednosti po nižoj cijeni od nabavne,- prodaje hartija od vrijednosti uz eskont, te

- prodaje proizvoda po nižoj cijeni od cijene koja se može postići.

3.3. Načelo solventnosti

Načelo solventnosti podrazumijeva sposobnost plaćanja svih obaveza u roku njihovog dospijeća. Keoficijent solventnosti se utvrđuje stavljanjem u odnos raspoloživog novca i dospjelih obaveza. Preduzeće je solventno ako je koeficijent jednak ili veći od jedan. Usljed neplaćanja prispjelih obaveza, insolventnost se prenosi lančano na druga preduzeća i može zahvatiti cijelu privredu.Načelo likvidnosti i načelo solventnosti su međusobno uslovljeni. Likvidnost uslovljava solventnost i obrnuto, solventnost uslovljava likvidnost.

3.4. Nečelo sigurnosti finansiranja

Ovo načelo se zalaže za finansiranje onih poslova čiji je najmanji stepen rizika da će se uloženi novac sigurno vratiti. Rizik se može smanjiti minimiziranjem troškova finansiranja (kamate) i amortizacije, a jačanjem vlastitih izvora finansiranja.

3.5. Načelo stabilnosti finansiranja

Načelo stabilnosti finansiranja treba da omogući preduzeću prostu reprodukciju iz sopstvenih izvora, a proširenu (razvoj) iz pozajmljenih. Pri ovome je važno da se preduzeće kontinuirano brine o jačanju vlastitog kapitala. Stabilnost finansiranja se mjeri koeficijentom stabilnosti, koji se dobije dijeljenjem dugoročne imovine i dugoročnih izvora. Koeficijent stabilnosti manji od jedan je poželjan za preduzeće, jer održava solventnost, obzirom da je dugoročna finansijska ravnoteža u bilansu pomjerena prema dugoročnim izvorima.

3.6. Načelo fleksibilnosti

Načelo fleksibilnosti zahtijeva da se preduzeće prilagođava različitim uslovima finansiranja. Preduzeće treba da razvije sposobnost pribavljanja dodatnog novca iz sopstvenih i tuđih izvora finansiranja. Ako se na tržištu smanje kamatne stope i prethodno uzeti krediti postanu skupi, preduzeće treba da iznađe mogućnost prijevremene otplate duga.

3.7. Načelo rizika finansiranja

Načelo rizika finansiranja manifestuje se, uglavnom, kroz rizik ostvarenja negativnog finansijskog rezultata zbog pada proizvodnje, prodaje i prodajnih cijena. Uzroke rizika treba tražiti u faktorima koji utiču na svaku varijablu.

3.8. Načelo povoljne finansijske situacije

Ovo načelo je važno zbog ocjenjivanja boniteta i atraktivnosti ulaganja u preduzeće. Preduzeće, u koje se vrši ulaganje, ima veću mogućnost za rast i razvoj. Interes preduzeća je da u javnosti stvori povoljnu sliku finansiranja. Najvažniji podaci koji o tome govore su: struktura kapitala (vlasništva), finansijska ravnoteža, stepen zaduženosti i dr.

3.9. Načelo nezavisnosti (finansijske slobode)

Načelo nezavisnosti zahtijeva nezavisnost preduzeća u finansiranju. Ukoliko preduzeće rast podržava vlastitim sredstvima, onda kažemo da ono ima finansijsku samostalnost (finansijsku slobodu). U protivnom, preduzeće je prinuđeno da koristi tuđa sredstva, što umanjuje njegovu finansijsku samostalnost. Zajmodavci i povjerioci, u težnji da povrate svoja sredstva, vrše jak uticaj na menadžment kod donošenja upravljačkih odluka. Na stepen nezavisnosti utiče i profitabilnost preduzeća, obzirom da se ne može povećati sopstveni kapital emisijom akcija ukoliko je profitabilnost nedovoljna.Finansijsku samostalnost je teže održati i pratiti u inflatornim uslovima. Tada se posebno mora voditi računa o:

- očuvanju vrijednosti supstance (da se za dobijeni novac od prodaje može kupiti ista količina ulaznih sirovina kolika je utrošena u prethodnom proizvodnom ciklusu),

- korektnoj valorizaciji bilansnih pozicija i- deviznoj usklađenosti aktive i pasive.

Da bi preduzeće održalo finansijsku samostalnost u uslovima inflacije, potrebno je da poslovanje podrži većim izdvajanjem iz dobiti.

Iz navedenog je vidljivo da je upravljanje finansijama jedan složen posao koji traži dobro poznavanje poslovne aktivnosti preduzeća, te poznavanje analize bilansa i dugoročne razvojne politike preduzeća.

GLAVA II - FINANSIJSKA ANALIZA

1. Računovodstvo kao izvor informacija

Računovodstvene informacije služe kao osnova za donošenje poslovnih odluka. Shodno tome, računovodstvena funkcija je odgovorna za davanje kvalitetnih informacija za potrebe strateškog, taktičkog i operativnog odlučivanja. Svaka navedena vrsta odlučivanja koristi računovodstvene informacije različitim intenzitetom. Kod strateškog odlučivanja najjači je intenzitet informacija vertikalnog smijera kretanja, a koje se odnose na buduće duže vremensko razdoblje. Za taktičko odlučivanje najintenzivnije su kratkoročne informacije (do jedne godine) iz skorije budućnost ili prošlosti, koje imaju vertikalan ili horizontalan smijer kretanja. Najjači intenzitet kod operativnog odlučivanja

imaju računovodstvene informacije o trenutnom stanju i koje, uglavnom, imaju horizontalan smijer kretanja.Usvajanjem Međunarodnih standarda finansijskog izvještavanja, dotadašnju ulogu računovodstva u prikupljanju poslovne dokumetacije, kontrole evidentiranja i poslovnog izvještavanja potiskuje upravljačka uloga. Istovremeno se povećava značaj finansijskog računovodstva koje pruža čvrstu bazu podataka o istorijskim događajima za potrebe donošenja kvalitetnih odluka menadžmenta. Prema navedenom, računovodstveni sistem objedinjuje dva međusobno povezana i uslovljena podsistema: podsistem finansijskog i podsistem upravljačkog računovodstva. Cilj oba podsistema je da obezbijede kvalitetne finansijske informacije potrebne za donošenje poslovnih odluka. Finansijsko računovodstvo je usredsređeno na informacione potrebe eksternih korisnika, za razliku od upravljačkog, koje se više bavi informacionim potrebama internih korisnika. U domenu finansijskog računovodstva mjerodavna je zakonska i profesionalna regulativa. Upravljačko računovodstvo više koristi interna pravila i procedure propisane od strane uprave i podređene njihovim potrebama. Efikasnost računovodstvenog sistema mjeri se veličinom uticaja na poslovno odlučivanje. Putem zajednički prihvatljivih parametara (računovodstvenih standarda), računovodstveno informisanje postaje sve pouzdanije, ali i racionalnije. Oba računovodstvena sistema daju značajnu informacionu osnovu za odlučivanja. Međutim dominantnu ulogu za menadžment ima upravljačko računovodstvo, obzirom na primijenjene metode, tehnike, kao i sadržaj svojih aktivnosti. Informacije upravljačkog računovodstva mogu biti kvantitativne i kvalitativne prirode (slika br.1/II). Kvantitativne informacije se izražavaju u monetarnom obliku (finansijske informacije ) i fizičkom obliku (nefinansijske informacije). Kvalitativne informacije su u formi narativnih izvještaja.Slika br. 1/II: Informacije upravljačkog računovodstva

Za poslovno odlučivanje sve više se koriste kvantitativne finansijske informacije, a sve manje nefinansijski informacioni izvori. Procesiranje finansijskih informacija se vrši korištenjem tradicionalnih metoda i tehnika. Cilj procesiranja je da se dobiju blagovremene, tačne, potpune i precizne informacije za upravljačke odluke.

2. Struktura bilansa uspjeha

Informacije

Kvalitativne Kvantitativne

Narativni izvještaji

Finansijske Nefinansijske

Racio-modeli Fizička metrika

Bilans uspjeha, kao sastavni dio ukupnog seta finansijskih izvještaja, daje zbirni pregled prihoda, rashoda, dobitka i gubitka za dati računovodstveni period.“Bilans uspjeha mjeri uspješnost organizacije sa četiri ključna stanovišta: (1) finansijskog, (2) kupaca, (3) internog poslovnog procesa i (4) učenja i rasta“2.Poslovni rezultat u bilansu uspjeha se utvrđuje sučeljavanjem rashoda jednog obračunskog perioda sa prihodima istog tog perioda na osnovu njihove direktne povezanosti. Ako se ekonomske koristi očekuju tokom narednih obračunskih perioda, rashodi se moraju priznati u obračunskom periodu u kojem se te ekonomske koristi očekuju.Metodologije za klasifikaciju prihoda i rashoda su različite. Uobičajena praksa je da se prihodi i rashodi razdvajaju na one koji potiču od redovne aktivnosti i one koji ne potiču od redovne aktivnosti. To može biti i veoma korisna informacija za korisnike finansijskih izvještaja u procjeni kvaliteta aktivnosti na koje poslovni subjekat može uticati svojim poslovnim odlukama, u odnosu na one koje su pod dejstvom okruženja. Reklasifikovani bilansi dopuštaju i različita vrednovanja ekonomske uspješnosti preduzeća. Naprimjer, moguće je iskazati dobit iz redovne aktivnosti prije oporezivanja ili dobit poslije oporezivanja, bruto dobit, neto dobit i sl.U nastavku ćemo predočiti strukturu bilansa uspjeha, prema važećem kontnom okviru i bilansnim šemama.

Šema br. 1/II : Struktura bilansa uspjeha

A. Poslovni prihodi i rashodi1. Prihodi iz redovne djelatnosti2. Rashodi iz redovne djelatnosti3. Ostali prihodi4. Ostali rashodi5. Dobit iz redovne djelatnosti (1+3-2-4)6. Gubitak iz redovne djelatnosti (2+4-1-3)

B. Finansijski prihodi i rashodi7. Finansijski prihodi8. Finansijski rashodi9. Dobit finansiranja (7-8)10. Gubitak finansiranja (8-7)

V. Prihodi i rashodi od usklađenja vrijednosti stalne imovine 13. Prihodi od usklađenja vrijednosti stalne imovine 14. Rashodi od usklađenja vrijednosti stalne imovine 15. Dobit od usklađenja (13-14) 16. Gubitak od usklađenja (14-13)

G. Bruto rezultat 19. Bruto dobit (5+9+15-6-10-16)

2 C. Horngren, G. Foster i dr.: Osnove troškovnog računovodstva, Udruženje računovođa i revizora FbiH,1994. god. str. 550.

20. Bruto gubitak (6+10+16-5-9-15)D. Tekući i odloženi porez na dobit 21. Rashodi tekućih i odloženih poreskih obaveza 22. Prihodi tekućih i odloženih poreskih obavezaĐ. Neto rezultat 23. Neto dobit (19-21+22) 24. Neto gubitak (20-22+21)

Dobit se koristi kao mjera uspješnosti ili kao osnovica za mjerenje prinosa na ulaganja, zarada po akciji i sl. Gubici predstavljaju smanjenje ekonomske koristi preduzeća. Oni se obično prikazuju na neto osnovi, nakon umanjenja za odgovarajuće prihode.

2.1. Ekonomski aspekt dobiti

Ostvarena dobit je dobar pokazatelj koji obezbjeđuje praćenje rezultata rada. Služi za upoređivanje postignutih rezultata sa rezultatima iz prethodnog perioda, kao i sa ciljevima koji su postavljeni planom. Osim toga, ovaj pokazatelj služi za upoređivanje sa rezultatima rada preduzeća iste djelatnosti ili sa preduzećima u koja su uložena sredstva.Neto dobit bi trebala biti dovoljna da osigura vlasniku naknadu za:

- pružene lične usluge preduzeću,- povrat vlasničkog kapitala i- stepen finansijskog rizika koji je vlasnik preuzeo.

Ukoliko se radi o korporaciji, onda bi neto dobit trebala:- osigurati akcionarima naknadu njihovog finansijskog ulaganja i- pokriti stepen rizika koji su akcionari preuzeli.

Dobit, kao dio ukupnog društvenog proizvoda, u stvarnosti se pojavljuje kao homogena kategorija. Međutim, ona je složena iz više segmenata, zavisno od poslova po osnovu kojih se stiče. U tom smislu razlikujemo:

- dobit iz redovne djelatnosti,- dobit finansiranja i- dobit od usklađivanja.

Prva dva segmenta sticanja dobiti zavređuju posebnu pažnju, obzirom na njihovu važnost u segmentu poslovnih finansija.

2.1.1. Dobit iz redovne djelatnosti

Najvažniji izvor u formiranju dobiti preduzeća čine prihodi od prodaje robe, proizvoda i usluga. Ako se iz ovih prihoda uspiju nadoknaditi materijalni troškovi poslovanja i amortizacija, obezbijeđena je samo prosta reprodukcija preduzeća.Pozitivna razlika između ukupnih prihoda i ukupnih rashoda po osnovu redovne djelatnosti čini dobit iz redovne djelatnosti preduzeća. Ukoliko su, pak, ukupni rashodi veći od ukupnih prihoda, radi se o gubitku iz redovne djelatnosti. Formiranje dobiti / gubitka iz redovne djelatnosti može se šematski prikazati, a kako slijedi:

Šema br. 2/II : Formiranje dobiti / gubitka iz redovne djelatnosti

+ Prihodi od prodaje robe, proizvoda i usluga+ Ostali poslovni prihodi (prihodi od premija, subvencija, dotacija)+ Ostali prihodi (dobici od prodaje i ulaganja, smanjenja obaveza, otpisi i sl.)+/- Promjena vrijednosti zaliha učinaka (zaliha got. proizvoda i nedovršene proizvodnje)A Ukupni prihodi redovne djelatnosti

- Troškovi prodatih proizvoda, sirovina i materijala i energije - Troškovi zarada i ostali lični rashodi- Troškovi amortizacije- Ostali poslovni rashodi (troškovi proizvodnih usluga, nematerijalni troškovi, troškovi rezervisanja i dr.) te- Ostali rashodi (manjkovi, gubici po osnovu rashodovanja, prodaje, otpisa i dr.) B Ukupni rashodi redovne djelatnosti

C Dobit / gubitak iz redovne djelatnosti (A-B)

Poslovni rezultat preduzeća je uslovljen brojnim internim i eksternim faktorima poslovanja. Kombinacija najpovoljnijih faktora predstavlja složen posao jer su troškovi poslovanja u stalnoj interakciji sa obimom proizvodnje i cijenama proizvoda. Najpovoljnija kombinacija je ona, koja donosi najveću razliku između prihoda i rashoda definisanih na prethodni način. Međutim, ako najpovoljniju kombinaciju faktora posmatramo sa dinamičkog aspekta, onda je potrebno analizirati senzibilitet ukupnih i pojedinačnih troškova u odnosu na dinamiku obima proizvodnje i realizacije. Gledano sa tog stanovišta, troškove je potrebno posmatrati analitički, kao fiksne i varijabilne. Fiksni troškovi se javljaju na čisto ekonomskoj osnovi, tako da kod kratkoročnih oscilacija obima proizvodnje i prodaje ostaju konstantni. Nasuprot tome, varijabilni troškovi reaguju, uglavnom, proporcionalno na obim proizvodnje. Vremenski uticaj fiksnih i varijabilnih troškova na visinu poslovnog rezultata možemo prikazati na slijedeći način:

Šema br.3/II: Dinamički aspekt poslovanja

Prihodi od realizacije- Varijabilni (materijalni)troškovi Uspjeh (kontribuciona dobit)- Fiksni troškovi Dobit

Dinamički aspekt poslovanja preduzeća možemo ilustrovati na grafičkom primjeru:

Grafikon br.1/II : Donja tačka dobiti i prelomna tačka rentabilnosti

Na grafikonu je vidljivo da kod obima proizvodnje od „x“ do „y“ komada preduzeće posluje sa gubitkom, jer nije u stanju da pokrije materijalne troškove i amortizaciju. Takav gubitak se naziva gubitak na supstanci. Daljim povećanjem obima proizvodnje i prodaje preduzeće ulazi u zonu dobiti. Rast dobiti je brži jer, povećanjem obima proizvodnje, dolazi do pada fiksnih troškova po jedinici. Međutim, preduzeće je i dalje u gubitku jer nije u mogućnosti da nadoknadi sve troškove (unaprijed izdata sredstva). Takav gubitak se naziva gubitak zbog nedovoljno ostvarene dobiti. Kada preduzeće ostvari obim proizvodnje iznad količine „z“, ono ulazi u zonu poslovne dobiti. U toj zoni preduzeće je sposobno da ostvari prirast na ukupno angažovana poslovna sredstva.

2.1.2. Dobit finansiranja

Za razliku od prihoda iz redovne djelatnosti koji se formiraju prodajom roba i usluga, dobit finansiranja se stiče po osnovu ulaganja novca. Višak slobodnog novca preduzeće ulaže u atraktivnije poslove sa stanovišta sticanja akumulacije. Finansijski menadžment bi trebao uspostaviti ekonomski racionalne kriterije za ulaganje takvog kapitala. Racionalnost korištenja takvog kapitala može se sagledati kroz visinu ostvarene dobiti od poslova finansiranja. Visina dobiti od finansiranja zavisi, između ostalog, i od ponude i tražnje kapitala, finansijskih kriterija privređivanja, upravljačkih odluka, kao i od stepena izloženosti riziku.Bilansnu strukturu dobiti/gubitka od finansiranja prikazaćemo u slijedećoj šemi.

Šema br.4/II : Struktura dobiti/gubitka od finansiranja

+ Finansijki prihodi od povezanih pravnih lica + Prihodi od kamata + Pozitivne kursne razlike

+ Dobici od prodaje fer vrijednosti ulaganja u nekretnine + Ostali finansijski prihodiA) Ukupni finansijski prihodi- Finansijski rashodi iz odnosa sa povezanim pravnim licima- Rashodi kamata- Negativne kursne razlike- Otpis dugoročnih finansijskih plasmana- Gubici po osnovu promjene fer vrijednosti ulaganja u nekretnine- Ostali finansijski rashodi

B) Ukupni rashodi finansiranja C) Dobit/gubitak finansiranja (A-B)

Finansijski prihodi i rashodi potiču, uglavnom, od aktivnosti finansiranja, tj. po osnovu: kredita, pozajmica, lizinga, akvizicija, neblagovremenog plaćanja, poslovanja sa stranim valutama, emisije akcijskog kapitala i sl.

2.1.3. Dobit od usklađivanja

Ova vrsta dobiti je manje uslovljena internim faktorima, a više eksternim uslovima privređivanja. Javlja se po osnovu svih početnih i naknadnih svođenja vrijednosti sredstava ili grupa za otuđenje na fer vrijednost3 (tzv.revalorizacije), kao i po osnovu poništenja (priznavanja) imparitetnih gubitaka. Povećanje knjigovodstvene vrijednosti po osnovu revalorizacije priznaje se u bilansu uspjeha kao prihod do iznosa do kojeg se stornira revalorizaciono smanjenje istog sredstva koje je prethodno priznato kao rashod. Vrijednost iznad tog iznosa pripisuje se vlastitom kapitalu kao revalorizacioni višak (revalorizacione rezerve). Ako se knjigovodstvena vrijednost sredstva smanji po osnovu revalorizacije, to smanjenje se knjiži na teret vlastitog kapitala (revalorizacionog viška), i to do iznosa revalorizacionog viška koji se odnosi na to sredstvo. Smanjenje iznad visine revalorizacionog viška, odnosnog sredstva, priznaje se kao rashod u bilansu uspjeha.U nastavku ćemo dati tabelarni prikaz dobiti/gubitka od usklađivanja.

Šema br.5/II :Struktura dobiti/gubitka od usklađivanja

+ Prihodi od revalorizacije osnovnih sredstava i nematerijalnih ulaganja+ Prihodi na osnovu poništenja imparitetnih gubitakaA) Svega prihodi od usklađenja vrijednosti stalne imovine - Rashodi od revalorizacije osnovnih sredstava i nematerijalnih ulaganja - Rashodi na osnovu priznavanja imparitetnih gubitakaB) Svega rashodi od usklađenja vrijednosti stalne imovineC) Dobit/gubitak od usklađivanja (A-B)

3 Fer vrijednost (fair value) je „iznos za koji se neko sredstvo može razmijeniti ili obaveza izmiriti između poznatih, voljnih strana u nezavisnoj transakciji“ (prema: Savez računovođa i revizora RS:MSFI, Atlantik; Banjaluka, 2004.g. Str.58. (MSFI:1:dodatak A)

Imparitetni gubici se javljaju u slučaju kada je nadoknadiva vrijednost nekog sredstva niža od knjigovodstvene vrijednosti.Primjer:Knjigovodstvena vrijednost osnovnog sredstva iznosi 10000Procijenjena fer vrijednost 8000Imparitetni gubitak 2000

Imparitetni gubici se utvrđuju, uglavnom, prilikom otuđenja sredstava. Oni pokazuju koliko je preduzeće precijenilo vrijednost imovine u svojim bilansima.

2.2. Raspoređivanje dobiti

Ostavrena dobit, bilo da potiče od prodaje robe i usluga, ili je stečena po drugom osnovu, podliježe usvojenim kriterijima raspodjele. U načelu, dobit se dijeli na dva dijela. Jedan dio dobiti je je namijenjen za finansiranje budžeta, a drugi dio, u vidu neto dobiti, ostaje na raspolaganju preduzeću za podmirenje potreba.Raspodjela neto dobiti se vrši prema zakonu i statutu, odnosno odluci osnivača. Osnovni kriterij za raspodjelu neto dobiti je procijenjena stopa prinosa na kapital.Obzirom da se prihodi utvrđuju na osnovu fakturisane realizacije, izvjesno je da se dijeli nešto što nije naplaćeno, niti postoji pouzdanost u naplati. Takva neusklađenost odliva novca sa prilivima negativno će se odraziti na likvidnu poziciju preduzeća.Odluke o raspodjeli moraju biti prilagođene promjenjivim tržišnim uslovima.Najveći dio ostvarene dobiti preduzeća raspoređuje se u vidu kratkoročnih obaveza. Ostvarena dobit se može ponovo uložiti u razvoj preduzeća, i tako stvoriti dobit veća od cijene kapitala i inflacije. Preduzeće, u određenom periodu, dostiže fazu zrelosti u kojoj nije isplativo dalje reinvestiranje kapitala, jer je stopa kapitalizacije manja od tržišne cijene kapitala. Ukoliko se u drugim poslovima očekuje veća stopa prinosa na uloženi kapital, doći će do seljenja kapitala u te akumulativnije poslove.Reinvestiranje dobiti u preduzeće, i pored ispodprosječnih zarada, dovodi do sve manje iskorištenosti novca i pada cijena akcija. U tom slučaju najbolje je isplatiti dividende, ili otkupiti akcije. Isplatom dividendi, akcionarima je omogućeno da ulažu svoja sredstva u profitabilnije poslove. Takođe, otkupom akcija sužava se akcionarska struktura i štite pozicije postojećih akcionara. Ukoliko se akcije prodaju po nižoj cijeni od stvarne, onda su one profitabilne za preostale vlasnike akcija, a i za eventualnu prodaju drugim ulagačima.Oporezivanje dobiti nema svoje utemeljenje na stimulativnoj osnovi, tj. nije dozvoljeno umanjenje poreske osnovice za ulaganja u proizvodnu i informatičku opremu, razvoj regije, edukacije i ostalo na čemu se temelji progres. Od oporezivanja nisu izuzete neprofitne organizacije, niti organizacije koje su orijentisane na zapošljavanje invalidnih lica. Ovakav način oporezivanja primorava preduzeća da umanjuju svoj finansijski rezultat, a time i osnovicu za oporezivanje. Zakonom je data mogućnost:

- prenošenja gubitka, iskazanog u poreskom bilansu, u naredni period kao poreskog sredstva,

- alternativnog načina oporezivanja malih preduzeća i- poreske konsolidacija povezanih pravnih lica.

Navedenim poreskim povoljnostima nastojao se uvesti realniji sistem oporezivanja, pogotovo u firmama koje posluju sa gubitkom. Ovim mjerama data je mogućnost malim preduzećima da koriste paušalni vid oporezivanja, a velike kompanije mogu svoju poresku osnovicu utvrđivati na osnovu konsolidovanog poreskog bilansa za grupu.

2.3. Uticaj poreza na dobit na poslovanje preduzeća

Visina poreske stope utiče različito na konkurentnost preduzeća. Velika preduzeća, koja drže monopol na tržištu, prevaljuju povećane poreze na kupce. To nije slučaj sa oligopolistima, kod kojih se zbog većeg poreza smanjuje profitna stopa. Povećanje poreske stope je posebno osjetljivo kod preduzeća koja su izvozno orijentisana. Kod takvih preduzeća moraju se uvažiti opterećenja srodnih proizvođača na inostranom tržištu, u cilju očuvanja njihove konkurentnosti. U razvijenim zemljama porez na dobit je više instrument politike privrednog razvoja, a manje fiskalni instrument od koga se finansira država. Prema toj postavci manji porez će plaćati ono preduzeće koje investira. Problem poreskog opterećenja je najviše izražen kod novoosnovanih preduzeća. U cilju pospješivanja investicione aktivnosti, takva preduzeća bi trebalo rasteretiti od plaćanja poreza na dobit u početnim godinama rada. Veća stopa poreza na dobit smanjuje stepen samofinansiranja, jer država uzima velik dio profita. Ako preduzeće ostvari gubitak, ono je oslobođeno obaveze plaćanja poreza na dobit, tako da slobodna sredstva može usmjeravati za premoštavanje problema u likvidnosti.Država bi, u svakom skučaju, trebala sniziti poresko opterećenje privrede, a pogotovo u poslovima sa inostranstvom. U ranom srednjem vijeku arapski mudrac Ibn Kaldun je upozoravao da carstva, koja u početku određuju niske poreze, imaju visoke profite jer cvjetaju trgovina i zanati, dok carstva koja slabe, imaju visoke poreze i male profite jer je visokim porezima onemogućena privredna aktivnost.

2.4. Porezi i amortizacija

Zbog različitog obračuna amortizacije, različiti su i iznosi oporezovanog profita. Ukoliko se preduzeće odluči za ubrzanu amortizaciju, profit će biti manji, a time i manja osnovica za oporezivanje. Često se postavlja pitanje - koji metod amortizacije je umjesno primijeniti da bi preduzeće plaćalo porez na dobit u toku životnog vijeka osnovnog sredstva. Ukoliko je nepromijenjena stopa poreza u vijeku trajanja osnovnog sredstva, platiće se nominalna suma poreza. Međutim, ako se primjeni metod ubrzane amortizacije, onda će se u prvim godinama plaćati manji porez od uobičajenog, a u kasnijim godinama veći. Ako bismo vrijednost obračunatog, a neplaćenog poreza diskontovali na sadašnju vrijednost, utvrdili bismo da ubrzana amortizacija osnovnih sredstava smanjuje sadašnju vrijednost obračunatog poreza. U tom slučaju preduzeće, pored toga što plaća manju sadašnju vrijednost obračunatog poreza na profit, povećava uspješnost ukupne investicije.Država je zainteresovana da amortizacija bude što manja, kako bi kroz veću osnovicu za oporezivanje prikupila više sredstava u budžet. Ovdje uvijek postoji opasnost da preduzeće, zbog umanjene amortizacije poveća lična primanja, kako bi umanjilo poresku osnovicu. Međutim, interes preduzeća mora biti očuvanje realne vrijednosti osnovnih

sredstava, što umanjuje konfrontaciju različitih interesa. Politikom amortizacije potrebno je osigurati integritet osnovnih sredstava, i to u istom procesu reprodukcije u kojem se osnovna sredstva i troše.

3. Struktura bilansa stanja

Bilans stanja prikazuje finansijski položaj poslovnog subjekta na određeni dan. Bilans stanja se sastoji iz aktive i pasive. Aktiva govori o raspoloživim sredstvima, a pasiva o porijeklu (izvorima) tih istih sredstava. Aktivu predstavlja sve ono što preduzeće posjeduje: građevine, oprema, zalihe, potraživanja, plasmani, novac i dr. Dijelimo je na realnu i finansijsku aktivu (imovinu).Realnu imovinu čine:

- nematerijalna imovina (osnivačka ulaganja, trgovačka marka, patenti, licence, izdaci za istraživanje i razvoj i sl.),

- materijalna imovina (zemljište, građevine, oprema, postrojenja) i- potraživanja.

U finansijsku imovinu spadaju:- gotovina,- hartije od vrijednosti,- imovina koja se prodajom može pretvoriti u novac, a potom u realnu imovinu,

kada se za tim ukaže potreba.Bilansna imovina nije uvijek jednaka imovini preduzeća. Da bi se lakše uočila razlika, potrebno je definisati pojmove: bruto imovina, neto imovina, bilansna imovina i imovina preduzeća. Bruto imovina predstavlja zbir dijelova imovine koji su iskazani u aktivi bilansa, umanjen za iznos korektivnih stavki. Naprimjer: ako se osnovna sredstva vode u aktivi (po nabavnoj vrijednosti), a ispravka vrijednosti (kumulirana amortizacija) u pasivi, onda je bruto imovina manja od aktive za vrijednost ispravke koja se vodi u pasivi.Bilansna imovina je jednaka bruto imovini preduzeća.Neto imovina (neto aktiva) se dobije kada se poslovna imovina4 umanji za obaveze preduzeća. Neto imovina je identična ukupnom (sopstvenom kapitalu).Ako se bruto imovina uveća za latentne rezerve i umanji za skrivene gubitke, dobije se imovina preduzeća. Znači, bilansne pozicije na strani aktive je potrebno iskazati po tržišnim cijenama, a obaveze u visini iznosa koji je potreban da one budu izmirene.Osnovna funkcija sredstava (imovine) je da koriste namjeni za koju su pribavljana tj. za obavljanje privredne djelatnosti. Sredstva koja ne koriste navedenoj funkciji (sporna potraživanja, preplaćene obaveze, nepokriveni gubitak i sl.) nemaju karakter sredstva, već smanjenja sredstava. Ona stvarno funkcionišu u nekom drugom preduzeću, ili uopšte ne funkcionišu. Shodno navedenom, aktiva nije isto što i sredstva. Aktiva je tehnički pojam, a sredstva ekonomski pojam.U poslovnom procesu sredstva se troše, odnosno prelaze iz jednog pojavnog oblika u drugi. I pored toga što veza između konkretnog sredstva i njegovog izvora finansiranja postoji samo u momentu pribavljanja, ne narušava se ravnoteža ukupnih obaveza preduzeća sa ukupnom imovinom. Ravnoteža se narušava u slučaju da poslovni subjekat

4 Poslovna imovina se dobije kada se bruto imovina umanji za vrijednost pozicija aktive koje predstavljaju korekciju pasive i za vrijednosti pozicija pasive koje koriguju aktivu.

ostvari gubitak koji je veći od iznosa kapitala. Formalna ravnoteža se postiže prikazivanjem gubitka kao odbitne stavke u aktivi bilansa.Kvalitet aktive se procjenjuje prema stepenu naplativosti. S ekonomskog gledišta aktivu bi trebalo upotpuniti imovinom koja donosi veće prilive od obaveza. Dugoročno gledano, ovakva vrsta imovine je u funkciji sticanja dobiti.Pasivu bilansa stanja čine kapital i obaveze.“Kapital je ostatak sredstava pravnog lica nakon odbitka svih njegovih obaveza.“5 Kapital preduzeća predstavlja garantnu supstancu za isplatu dugova.Obaveze preduzeća predstavljaju buduća davanja.

Tabela br. 1/II : Struktura bilansa stanja

A.NEUPLAĆENI UPISANI KAPITAL A. KAPITALB.STALNA IMOVINA I. Osnovni kapital I. Nematerijalna ulaganja 1. Akcijski kapital - obične akcije1. Osnivačka ulaganja 2. Akcijski kapital- prioritetne akcije2. Ulaganja u razvoj 3. Udjeli doo3. Koncesije, patenti, licence i slična prava 4. Ulozi4. Goodwill 5. Državni capital5. Druga nematerijalna ulaganja 6. Zadružni udjeli6.Avansi i nematerijalna ulaganja u pripremi 7. Ostali capitalII Osnovna sredstva II. Emisiona premija1. Zemljište, šume i višegodišnji zasadi III. Revalorizacione reserve2. Građevinski objekti IV. Rezerve iz dobitka3. Oprema 1. Zakonske rezerve4. Alat i inventar 2. Statutarne i druge rezerve5. Osnovno stado 3. Druge rezerve6. ostala osnovna sredstva V. Neraspoređeni dobitak 7. Avansi i osnovna sredstva u pripremi 1. Neraspoređeni dobitak ranijih godinaIII Dugoročni finansijski plasmani 2. Neraspoređeni dobitak tekuće godine1. Učešća u kapitalu povezanih pravnih lica VI Gubitak do visine kapitala 2. Učešća u kapitalu drugih pravnih lica 1. Gubici ranijih godina3. Dugoročni krediti povezanim pravnim licima 2. Gubitak tekuće godine4. Ostali dugoročni krediti B. DUGOROČNA REZERVISANJA 5. Dugoročne HOV I Za troškove u garantnom roku6. Otkupljene sopstvene akcije II Za obnavljanje prirodnih bogatstava7. Ulaganja u finansijski zakup III. Za troškove restruktuiranja8. Ostali dugoročni plasmani IV Za primanja zaposlenihIV Ulaganje u nekretnine V OSTALA DUGOROČNA REZERVISANJA1. Ulaganja u unapređenje zemljišta C. OBAVEZE2. Ulaganja u građ. objekte u vlasništvu I. Dugoročne obaveze3. Ulaganja u zakupljne građ. objekte 1. Obaveze koje se mogu konvertovati u kapital4. Ostala ulaganja u nekretnine 2. Obaveze prema povezanim pravnim licima5. Avansi i ulaganja u nekretnine u pribavljanju 3. Obaveze po dugoročnim HOVV Odložena poreska sredstva 4. Dugoročni kredit  5. Obaveze po osnovu fin. zakupa  6. Obaveze po osnovu ulaganja u nekretnine  7. Ostale dugoročne obaveze

5 Savez računovođa i revizora RS: MSFI, Atlantik BB, Banjaluka, 2004. str.26.

 VANBILANSNA AKTIVAII Odgođene poreske obavezeVANBILANSNA PASIVA

U okviru bilansa stanja mora postojati međusobna uravnoteženost između bilansne aktive i bilansne pasive, te uravnoteženost između vanbilansne aktive i vanbilansne pasive.

3.1. Problemi integriteta sredstava

Prilikom funkcionisanja sredstava u procesu rada izražen je problem očuvanja integriteta poslovnih sredstava. Za očuvanje integriteta, pored zainteresovanosti preduzeća, postoji i zakonska obaveza.Do smanjenja sredstava u procesu rada dolazi zbog izloženosti sredstava uticaju različitih rizika. Sredstva su izložena, najčešće, uticaju:- tehnoloških rizika,- finansijskih rizika i- rizika neobezbjeđenosti sredstava.Tehnološki rizici se javljaju kao posljedica tehnologije, gdje dolazi do gubitaka u masi sredstava (npr.: lom, kvar, škart, kalo i sl.). Ovi gubici nastaju na predmetima rada, i uglavnom su objektivne prirode. Većina ovih gubitaka je unaprijed poznata i sa njima se ulazi u određene kalkulacije. Gubici, koji prelaze utvrđene veličine, su subjektivne prirode i ne mogu se unaprijed ukalkulisati u troškove. U ovu vrstu rizika spadaju rizici tehničkog zastarijevanja i funkcionalne sposobnosti sredstava rada. Rizik tehničkog zastarijevanja zavisi od razvoja nauke i sredstava rada. Visina rizika funkcionalne sposobnosti zavisi od načina korištenja sredstava u procesu rada.Finansijski rizici dovode do novčanih smanjenja sredstva u funkciji. Izražavaju se u vidu finansijskih poremećaja u poslovanju. U ove rizike spadaju:- rizik likvidnosti, - tržišni rizik (kamatni rizik, valutni rizik, cjenovni rizik hartija od vrijednosti) i- kreditni rizik.Zbog finansijskih rizika može doći do zastoja u poslovanju, otpisa potraživanja, neracionalnih novčanih ulaganja, precjenjivanja sredstava i sl.Preduzeće je dužno obezbijediti sredstva kojim može obnoviti vrijednost utrošenih sredstava u procesu rada. Ukoliko preduzeće nije u mogućnosti kupiti iz sredstava realizacije istu količinu ulaznih komponenti koje su utrošene za njenu proizvodnju, onda ono iskazuje gubitak na supstanci.Pored obezbjeđenja integriteta obrtnih sredstava, potrebno je obezbijediti i funkcionalni integritet osnovnih sredstava. Sistemom amortizacije mora se osigurati pravovremeno i efikasno zanavljanje nefunkcionalnih osnovnih sredstava.Nedovoljno fizički obezbijeđena sredstva izložena su riziku umanjivanja njihove vrijednosti. U cilju očuvanja integriteta sredstava, po osnovu ovakvih rizika, potrebno je preduzeti odgovarajuće mjere zaštite.

4. Struktura izvještaja o tokovima gotovine

Finansijski izvještaji, najčešće, nisu odraz pravog finansijskog stanja društva. Ostvarena dobit iz bilansa uspjeha ne predstavlja stanje novca koji je stvarno generisan kroz posao. Taj novac može biti blokiran u zalihama robe (koje se najčešće kupuju u velikim

količinama da bi se iskoristile povoljnosti) ili spornim potraživanjima od kupaca. Stoga je mnogo korisnije naučiti upravljati gotovim novcem6.Sredstva, koja se nabavljaju gotovinom, imaju svoju nabavnu vrijednost koja je više statična kategorija i koristi se u analizi strukture ulaganja. Međutim, mnogo je važnija dinamika ulaganja, tj. vremenski raspored novčanih izdataka u procesu nabavke sredstava (novčani tok ulaganja).Novčani tokovi preduzeća u velikoj mjeri zavise od eksternih faktora, kao što su: stanje na tržištu, lokacija, sezonske oscilacije i sl. Pored toga, novčani tokovi zavise od tipa kompanije7, vrste djelatnosti, načina finansiranja i sl. Promjene u gotovini i gotovinskim ekvivalentima društva mogu se najbolje sagledati kroz finasnijski izvještaj o tokovima gotovine. Da bi se informacije bolje sagledale, u izvještaju se vrši grupisanje tokova gotovine na tokove iz poslovnih aktivnosti, aktivnosti investiranja i aktivnosti finansiranja.

Šema br. 6/II: Izvještaj o tokovima gotovine

A Tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti1. Priliv gotovine iz poslovne aktivnosti2. Odliv gotovine iz poslovne aktivnosti3. Neto priliv gotovine iz poslovne aktivnosti (1-2)4. Neto odliv gotovine iz poslovne aktivnosti (2-1)

B Tokovi gotovine iz aktivnosti investiranja5. Priliv gotovine iz aktivnosti investiranja6. Odliv gotovine iz aktivnosti investiranja7. Neto priliv gotovine iz aktivnosti investiranja (7-8)8. Neto odliv gotovine iz aktivnosti investiranja (8-7)

C Tokovi gotovine iz aktivnosti finansiranja9. Priliv gotovine iz aktivnosti finansiranja10. Odliv gotovine iz aktivnosti finansiranja 11. Neto priliv gotovine iz aktivnosti finansiranja (9-10)12. Neto odliv gotovine iz aktivnosti finansiranja (10-9)

D Neto povećanje gotovine i gotovinskih ekvivalenata (1+5+9-2-6-10)E Gotovina i gotovinski ekvivalenti na početku periodaF. Gotovina i gotovinski ekvivalenti na kraju perioda (D+E)

Tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti proizlaze iz osnovne djelatnosti poslovnog subjekta koja stvara prihode (prodaje robe i usluga, priliva od naknada, provizija, tantijema, isplata dobavljačima i zaposlenim, itd.). Ovi tokovi su ključni pokazatelj sposobnosti preduzeća da generiše dovoljno gotovine kako bi očuvalo poslovnu

6 Gotov novac (gotovina) uključuje novčana sredstva u blagajni, na žiro računu, deviznom računu, te ekvivalente gotovine i depozite po viđenju. 7 Inokosno preduzeće (jedan vlasnik); ortačko društvo (više vlasnika) ili društvo kapitala-korporacija (d.o.o. i a.d.)

sposobnost, otplaćivalo dugove, isplaćivalo plate, dividende i ostvarilo nova ulaganja bez potrebe zaduživanja.Investicioni gotovinski tok nastaje pri nabavci ili otuđenju dugoročnih sredstava, kupovini i prodaji utrživih hartija od vrijednosti osim gotovinskih ekvivalenata, kao i pri davanju i uzimanju zajmova. Transakcije ulaganja u finansijske derivate i u druge poslovne subjekte ili fizička lica se, takođe, smatraju investicionim aktivnostima. Tokovi investicionih aktivnosti pružaju informacije o obimu ulaganja u imovinu i dugoročne finansijske plasmane i o konvertovanju istih u gotovinu.Finansijski gotovinski tok nastaje iz aktivnosti koje se preduzimaju između poslovnog subjekta i njegovog izvora finansiranja, kao što su npr. banke i akcionari. Aktivnosti finansiranja odražavaju promjene u veličini / sastavu kapitala i obavezama po osnovu zaduživanja. Gotovinski tokovi po osnovu finansiranja pokazuju visinu priliva po vlasničkoj i dužničkoj osnovi, i odlive koji nastaju razduženjem, odnosno vraćanjem uloga vlasnicima i zajmova kreditorima, isključujući kamatu.U izvještaju o gotovinskom toku sagledavaju se istorijske promjene i neto učinci iz poslovnih, investicionih i finansijskih aktivnosti do kojih je došlo između dva obračunska perioda. On govori o aktivnostima menadžmenta na poslovima likvidnosti i efektima poslovnih odluka vezanih za ulaganja u finansijske aktivnosti.Promjene bilansnih pozicija između dva uzastopna bilansa mogu se iskazati po bruto i neto principu. Bilans bruto tokova poslovnih sredstava dobije se tako što se na neto iznos sredstava i njihovih izvora iskazanih krajem perioda doda povećanje, odnosno oduzme umanjenje te iste bilansne pozicije u toku perioda između dva uzastopna bilansiranja. Ukoliko se promjene bilansnih pozicija iskazuju kao neto promjene između dva uzastopna bilansiranja, govorimo o neto toku poslovnih sredstava. U ovom slučaju se ne vrši dodavanje neto iznosa na kraju prethodnog perioda bilansiranja, jer su bilansi sačinjeni po neto principu.Ukoliko gotovinski tok nije dovoljan za redovne poslovne aktivnosti i odgovarajući rast, potrebno je posezati za tuđim sredstvima. Višak gotovinskog toka se koristi za vraćanje duga i poboljšanje finansijskog položaja poslovnog subjekta.

4.1. Ocjena izvještaja o tokovima gotovine

Za ocjenu likvidnosti i solventnosti preduzeća neophodno je sagledati usklađenost priliva i odliva gotovine. Dobra usklađenost tokova je uslov opstanka i kontinuiteta rada preduzeća.Na osnovu izvještaja o tokovima gotovine ocjenjuje se :

- sposobnost preduzeća da stvori pozitivne tokove gotovine u narednim periodima,- sposobnost preduzeća da uredno plaća svoje obaveze i isplaćuje dividende,- potrebe preduzeća za vanjskim izvorima finansiranja,- sposobnost preduzeća da prilagođava iznose i vremenski raspored novca

promjenjivim okolnostima i mogućnostima,- razlozi neostvarivanja pozitivnih tokova gotovine,- intenzitet investicionih i finansijskih transakcija u datom periodu, te- uzroci promjene iznosa gotovine od početka do kraja bilansnog perioda.

Tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti predstavljaju najvažniji dio izvještaja o tokovima gotovine jer pokazuju sposobnost preduzeća da stvori gotovinu kojom se plaćaju obaveze prema dobavljačima, državi, kreditorima, zaposlenim, itd.Pozitivni tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti daju mogućnost da se preduzeće dugoročnije održi. Ukoliko je preduzeće ostvarilo negativan tok novca iz poslovnih aktivnosti, teško će pribaviti novac iz drugih izvora. Sposobnost zaduživanja uslovljena je sposobnošću preduzeća da generiše novac iz svoje redovne aktivnosti.Sposobnost generisanja gotovine može se sagledati anlizom slijedećih racia:

- odnosa neto gotovinskih tokova iz poslovnih aktivnosti i neto dobiti,- odnosa neto gotovinskih tokova iz poslovnih aktivnosti i neto prodaje, te- odnosa neto gotovinskih tokova iz poslovnih aktivnosti i prosječnih ukupnih

sredstava.Tokovi novca iz investicione aktivnosti pokazuju intenzitet dodatnih ulaganja u stalnu imovinu i osobođenje gotovine iz te imovine. Ukoliko preduzeće značajnije ulaže u investicione aktivnosti, izvjestan je negativan neto novčani tok iz investicionih aktivnosti. Ulaganja u investicije su uslovljena pozitivnim neto novčanim tokovima iz poslovne aktivnosti i sposobnošću pribavljanja dodatnih kreditnih izvora (finansijske aktivnosti).Bezgotovinske transakcije iz investicionih aktivnosti se ne odražavaju na tokove novca, ali su značajne zbog svog učešća. Kao bezgotovinske transakcije najčešće se javlja: sticanje sredstava putem finansijskog lizinga, konverzija duga u vlasnički kapital, zamjena sredstava za druga sredstva i sl.Bezgotovinske transakcije se iskazuju u notama uz finansijske izvještaje ili kao dopuna izvještaju o tokovima gotovine.Tokovi gotovine iz finansijskih aktivnosti pokazuju kretanje vlasničkog i kreditnog finansiranja, kao i plaćanja dividendi u toku određenog obračunskog perioda.Pozitivan neto novčani tok iz aktivnosti finansiranja govori da se preduzeće zadužilo na tržištu novca (kroz kredite) ili na tržištu kapitala (investitori-akcionari). Zaduživanje je omogućeno na osnovu dobrog boniteta preduzeća.

Bez obzira što izvještaj o tokovima novca ima veliku informativnu vrijednost, potrebno ga je posmatrati skupa sa ostalim finansijskim izvještajima (bilansom stanja, bilansom uspjeha, izvještajem o promjenama na kapitalu i notama uz finansijske izvještaje).Višak gotovine, koja se ne koristi u poslovanju (slobodan gotovinski tok), zahtijeva dublju analizu izvještaja o tokovima gotovine. Realno, može se raditi o gotovinskom deficitu, ukoliko se podmire sve obaveze iz tekućeg poslovanja, kamata, porez na dobit, dividenda i neto kapitalni izdaci. Redovne poslovne obaveze se moraju blagovremeno izvršavati, kako se ne bi dovelo u pitanje dalje poslovanje. Kašnjenje u isplati dividende, ili njeno smanjenje, može uticati na akcionare da povuku svoj kapital dok još nije došlo do smanjenja cijena akcija.Za održavanje kontinuiteta poslovanja neophodno je kontinuirano zanavljanje stalnih sredstava, tj. potrebni su određeni neto kapitalni izdaci.Pozitivan neto novčani tok (slobodan gotovinski tok) znači da je preduzeće izmirilo dospjele obaveze, te da višak sredstava može koristiti za proširenje poslovanja ili za smanjenje obaveza.

Ukoliko je neto gotovinski tok negativan, znači da bi preduzeće, ukoliko želi nastaviti poslovanje na istom nivou, trebalo da :

- se dodatno zaduži,- proda ulaganja,- emituje nove akcije u svrhu pribavljanja gotovine i sl.

Jedan od velikih nedostataka izvještaja o tokovima gotovine je u tome što, kao ex post izvještaj, ne daje mogućnost korektivnih akcija u periodu za koji se taj izvještaj odnosi. Međutim, analiziranjem pozicija iz prethodnog perioda i planiranjem za naredni period moguće je poboljšati upravljačke odluke i prilagoditi se promjenjivim poslovnim okolnostima. Kontrola nad gotovinom se obezbjeđuje planiranjem tokova gotovine i praćenjem realizacije u smislu onemogućavanja osjetnijeg odstupanja od plana. Plan, u ovom slučaju, služi kao standard kontrole. Obezbjeđena planska ravnoteža priliva i odliva gotovine nije garancija njene održivosti u svakom trenutku planskog perioda. Da bi se ravnoteža održala, potrebno je planiranje i praćenje vršiti za kraće periode (obično na mjesečnom nivou). Razlika između priliva i odliva u jednom mjesecu predstavlja višak ili manjak gotovine za taj mjesec. Kada se tom višku ili manjku doda saldo gotovine iz prethodnog mjeseca, dobije se ukupan iznos viška ili manjka gotovine za posmatrani period. Na osnovu mjesečnih izvještaja prave se godišnji tokovi gotovine. Praćenje efektivnog priliva i odliva novca je posebno izraženo u djelatnostima koje imaju sezonski karakter poslovanja i periode u kojima dominiraju negotovinski elementi u strukturi obrtnih sredstava. Na osnovu izloženog, vidljivo je da izvještaj o tokovima gotovine može koristiti za bolje vođenje poslova, kao i za kontrolni mehanizam tokom godine. Ukoliko tokovi gotovine pokazuju odstupanja u odnosu na projektovane, moguće je preduzeti odgovarajuće mjere kako bi se izbjegao kritični manjak gotovine. Rješnje treba tražiti u skladu sa dugoročnim opredjeljenjima, kao što su: skraćivanje vremena naplate, povećanje prodaje, odlaganje nabavki, prodaja nepotrebne opreme, usporavanje razvojnih projekata i kapitalnih ulaganja i sl. Blagovremenim uočavanjem nedostatka gotovine, moguće je izbjeći neugodnosti koje on sobom nosi. Nedostatak gotovine u proteklom periodu se, uglavnom, rješavao produženjem rokova plaćanja prema povjeriocima. Povjerioci su time bili nezaštićeni, a izvjesnost naplate sve upitnija. U narednom periodu se očekuje veća zaštita povjerilaca, što će dovesti do gotovinskog deficita, a i mogućnosti likvidacije nesolventnih kupaca.

5. Analiza finansijskih izvještaja

Finansijska analiza se bavi istraživanjem i ocjenjivanjem funkcionalnih odnosa koji postoje između različitih bilansnih pozicija, s ciljem da se ocijeni poslovanje preduzeća i njegov finansijski položaj. Finansijske vrijednosti pojedinačnih pozicija iz finansijskih izvještaja pružaju značajne informacije o poslovanju i performansama preduzeća, ali potpunija ocjena svih poslovnih aspekata može se donijeti njihovim detaljnim analiziranjem i stavljanjem u odnos sa drugim bilansnim pozicijama, sa kojima stoje u neposrednoj uzročnoj vezi. Korisnici finansijskih izvještaja upotrebljavaju razne tehnike u analizi, kako bi došli do važnih informacija i odnosa u finansijskim izvještajima. Tehnike internih korisnika (rukovodstva) se razlikuju od primjenjenih tehnika eksternih korisnika. Rukovodstvo ima

detaljnije interne informacije koje dobija iz upravljačkog računovodstva, tako da su i analize iscrpnije.Za eksterne korisnike, a pogotovo za kreditore, investitore i povjerioce, analiza finansijskih izvještaja treba da pruži informacije potrebne za procjenu tekućeg finansijskog položaja, te procjenu budućih potencijala i rizika.U procjeni tekućeg finansijskog položaja najčešće se koriste trendovi iz prošlosti. Uspješnost poslovanja u prethodnim periodima je pokazatelj moguće uspješnosti. Osim toga, analiza treba da pokaže vrstu raspoloživih sredstava i prioritete u plaćanju obaveza. Značajna je i informacija o odnosu vlastitog i tuđeg kapitala, te informacija o cijeni tuđeg kapitala. Korisnici moraju analizirati i stavke raspoloživih fondova i potraživanja, a u cilju procjene budućeg potencijala i sa njim povezanih rizika. Zavisno od korisnika finansijskih izvještaja, različiti su i kriteriji u procjeni budućeg potencijala. Povjerioci procjenjuju potencijal sa stanovišta mogućnosti naplate potraživanja. Investitori, pak, procjenu vrše na osnovu sposobnosti uvećavanja vlastitog kapitala ili sticanja dividende. Od preciznosti procjene zavise budući rizici. Ulaganje u perspektivne i propulzivne grane nosi sa sobom i najmanje rizike.Analitička interpretacija utvrđenih odnosa pretpostavlja postojanje određenih standarda, kako bi se ocijenila postojeća situacija i sagledale tendencije. Kao utvrđene standarde analitičari najčešće koriste8:

- standarde utvrđene ličnim iskustvom i opservacijama (empirijska mjerila),- racio pokazatelje iz prethodnog poslovnog perioda,- racio pokazatelje drugih preduzeća u privrednoj grani ili same grane, i- racio pokazatelje o ostvarenju planskih veličina.

Analitičari, na osnovu stečenog saznanja i iskustva, mogu utvrditi odgovarajuće iskustvene standarde. Takvi standardi odražavaju zadovoljavajući nivo poslovanja, kojem preduzeće treba težiti. Empirijska mjerila daju smjernice za pojedinačne kvalifikacije ekonomskih kategorija. Standardi utvrđeni na osnovu prethodnog poslovanja mogu biti dobar orijentir, ali nisu presudni za ocjenu kvaliteta poslovanja. Promijenjeni uslovi poslovanja u internom i eksternom okruženju zahtijevaju i promjenu standarda. Ranija uspješnost kompanije je jedan od pokazatelja da djelatnost ima svoje tržišno i ekonomsko opravdanje. Podaci iz ranijih perioda govore o poboljšanju ili pogoršanju poslovanja. Da bi analiza bila realnija, potrebno je analizirati više pokazatelja i vršiti uporednu analizu tekućih podataka sa podacima iz prethodnih perioda.Standardi utvrđeni na osnovu prosjeka grane spadaju u dosta pouzdane standarde. Oni najbolje odražavaju prosječne uslove određene grane i realne mogućnosti pojedinačnog preduzeća. Dobar su instrument za poređenje kompanija koje posluju u istom ili sličnom sektoru. Granske norme mogu poslužiti kao dobar pokazatelj u procjeni uspješnosti poslovanja. Komparativna analiza sa kompanijama iz iste grane govori o mogućnostima, šansama i sposobnostima poslovnog subjekta. Kod ove vrste analize mora se voditi računa da je poređenje uputno vršiti samo sa poslovnim subjektima koji vrše istu ili sličnu djelatnost i imaju iste ili slične računovodstvene politike. Svaka druga vrsta analize može voditi do nepouzdanih informacija, a time i pogrešnih odluka.

8 prema Gray/Needles: Finansijsko računovodstvo, Savez računovodja i revizora RS, Banjaluka, 2004. str.527.

Standard ostvarenja tekućeg operativno-finansijskog plana odražava ciljeve koji se trebaju ostvariti. On daje mogućnost korekcija za očekivane promjene u budućem planskom periodu.

Analizom finansijskih izvještaja dolazimo do kvalitetnih i blagovremenih informacija. Na osnovu raspoloživih informacija stiče se uvid u finansijsku poziciju preduzeća, koja je osnov za donošenje kvalitetnih odlukaAnaliza finansijskih izvještaja se može vršiti na osnovu slijedećih tehnika:

- horizontalne analize - analize trendova,- vertikalne analize ili analize komponenti,- analize varijansi tj. analize ostvareno :očekivano,- racio analize (parcijalna analiza jer obuhvata uži segment poslovnih performansi

preduzeća),- z-score testa (kompleksna analiza- obuhvata sve važne poslovne performanse

preduzeća).Ukoliko su finansijski izvještaji revidirani od strane nezavisnog revizora i okvalifikovani stručnim mišljenjem vezano za pravilnost rada i stalnost poslovanja, onda su oni pouzdana osnova za finansijsku analizu. Transparentnost podataka pruža mogućnost analitičarima da procijene profitabilnost svakog segmenta poslovanja, te tako odluke temelje na pouzdanim informacijama.

Na visinu i vrijednost poslovnog rezultata mogu uticati primjenjene računovodstvene metode, tehnike i procjene, kao i priroda neposlovnih stavki u finansijskim izvještajima. Postojanje alternativa u odabiru računovodstvenih metoda dovodi do toga da se pojedine stavke u finansijskim izvještajima mogu različito vrednovati. Da bi se moglo vršiti upoređivanje podataka, potrebno je utvrditi računovodstvene politike i dosljedno ih primjenjivati iz perioda u period.Kod analize finansijskih izvještaja, pored finansijskih veličina, neophodno je analizirati i neposlovne stavke. Naprimjer, poslovni subjekat može ostvariti minimalnu dobit zbog otpisa spornih potraživanja i nekurentnih zaliha. Međutim, cijene akcija mogu porasti jer poslovni subjekat neće biti opterećen ovom vrstom troškova u narednom obračunskom periodu. Buduće poslovanje će usmjeriti na tržišta na kojima je sigurna naplata ostvarene realizacije.Analiza poslovanja je dinamičan proces iz koga se kontinuirano dobijaju informacije o poslovnim problemima. Da bi analiza postala važna osnova upravljanja, mora se baviti ne samo godišnjim i polugodišnjim izvještajima, već i mjesečnim, dekadnim, pa čak i dnevnim informacijama. Krajnji cilj analize finansijskih izvještaja je formulisanje poslovnih informacija o mogućnostima unapređenja poslovanja, na čemu se temelje određene poslovne odluke.

5.1. Pokazatelji horizontalne strukture bilansa

Horizontalna analiza bilansa se koristi za utvrđivanje povećanja (smanjenja) vrijednosti stanja nekog računa u sukcesivnim vremenskim trenucima u odnosu na bazni period. Naprimjer, horizontalnom analizom se može utvrditi koliko brzo rastu (opadaju) zarade preduzeća, prodaja i sl. Horizontalna analiza se bavi izračunavanjem promjena

apsolutnih i relativnih veličina u finansijskim izvještajima tekuće godine u odnosu na prethodnu godinu. Dosljedna primjena međunarodnih standarda finansijskog izvještavanja nalaže prikazivanje finansijskih podataka za dvije godine, kao i uporedivost podataka temeljenu na istim računovodstvenim politikama iz perioda u period. Porast finansijskih iznosa se mora posmatrati u vezi sa fizičkim veličinama.U analizi trendova procenti promjene se izračunavaju za nekoliko uzastopnih godina. U tom slučaju, moguće je uočiti oscilacije i trendove u poslovanju tokom određenog vremenskog perioda. Polazna godina u analizi se označava sa 100 procenata, a svaka naredna godina se mjeri u odnosu na polaznu.

5.2. Pokazatelji vertikalne strukture bilansa

Vertikalna analiza bilansa je takva analiza u kojoj se jedan podatak (promjenjiva) iz finansijskog izvještaja uzima kao konstanta i u odnosu na njega se određuje procentualni odnos svih ostalih podataka (varijabli) iz izvještaja.Vertikalna analiza bilansa stanja se koristi kod određivanja procentualnog učešća pojedinih stavki aktive i pasive u ukupnoj strukturi aktive (pasive).Verikalna analiza bilansa uspjeha određuje procentualno učešće svake stavke bilansa uspjeha u vrijednosti neto prodaje. Konstanta, u ovom slučaju, je vrijednost neto prodaje.Vertikalna analiza pruža podatke o odnosu određenih dijelova prema zbirnom podatku u finansijskom izvještaju. Ukupnom iznosu se dodjeljuje procenat 100, dok dijelovi označavaju postotak učešća u ukupnom iznosu. Ovakva analiza ukazuje na promjene u komponentama tokom određenog niza godina.

5.3. Analize varijansi, tj. analize ostvareno : očekivano

Ova analiza se bavi istraživanjem odstupanja stvarnih rezultata poslovanja od očekivanih (planiranih). Očekivani rezulatati poslovanja ispunjavaju zahtjeve korisnika i služe kao mjerodavan standard kontrole. Analiza ostvareno:očekivano je naročito efikasna ako se provodi u tekućem poslovanju, jer pruža smjernice za određene korekcije u poslovanju u cilju ostvarenja postavljenih ciljeva.

5.4. Pokazatelji racio brojeva

Projektovani finansijski pokazatelji imaju samo monetarnu, a ne i analitičku vrijednost. Oni se moraju staviti u korelaciju sa drugim bilansnim pozicijama sa kojima stoje u neposrednoj uzročnoj vezi kako bi bili upotrebljivi za finansijsku analizu. Uslovljenost između bilansnih pozicija se izražava racio brojevima.9 Utvrđeni odnosi služe za procjenu finansijskog položaja poslovnog subjekta, kao i za poređenje sa prethodnim poslovnim rezultatima ili sa rezultatima drugih poslovnih subjekata, prosjekom sektora i grane.Stalnim poređenjem racio pokazatelja sa unaprijed postavljenim standardima moguće je utvrditi povoljnost stanja, tendencije i sl.

9 Ratio (koeficijent) predstavlja odnos zadatih veličina koji se dobije njihovim dijeljenjem. Odnos pokazuje koliko se puta jedna jedinica sadrži u drugoj. Npr., ako je cijena koštanja 10, a prodajna cijena 15, onda je koeficijent ekonomičnosti 1.5.

Za ocjenu boniteta (latinski – bonitas, atis, f. znači izvrsnost, sposobnost) preduzeća potrebno je ne samo znanje o velikom broju pokazatelja, već i znanje o njegovoj tržišnoj situaciji, savremenosti tehnologije, načinu formiranja cijena i sl. Obzirom na brojnost pokazatelja, izlaganje će se ograničiti samo na nekoliko grupisanih unutar srodnih skupina:

- pokazatelji likvidnosti,- pokazatelji aktivnosti,- pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti),- tržišni pokazatelji,- pokazatelji zaduženosti, te- pokazatelji finansijske sigurnosti.

Korištenje racio brojeva zahtijeva dobro poznavanje ekonomskih kategorija koje ga formiraju.Racio brojevi nisu standardizovani na globalnom nivou, već se utvrđuju na osnovu datih uslova poslovanja.

5.4.1. Pokazatelji likvidnosti

Pokazatelji likvidnosti određuju sposobnost preduzeća da kratkoročnim sredstvima (tekućom aktivom) izmiruje kratkoročne obaveze, uz održavanje potrebnog obima i strukture obrtnih sredstava za tekuće poslovanje.U najvažnije pokazatelje likvidnosti spadaju:

- tekući racio likvidnosti,- rigorozni racio likvidnosti i - neto obrtni fond / sredstva.

Analiza likvidnosti se ne zaustavlja samo na računanju pokazatelja. Potpunije sagledavanje likvidne pozicije društva izvodljivo je i preko analize novčanih tokova, odnosno usklađenosti priliva i odliva novčanih sredstava u procesu rada. Usklađivanje mora biti usmjereno na:

- obezbjeđenju što većeg priliva novčanih sredstava i- prilagođavanju dinamike zasnivanja i dospijeća obaveza koje treba isplatiti.

Povećanje priliva je moguće ostvariti urednom naplatom potraživanja. Ako su ugovoreni kraći rokovi naplate, a dužnici finansijski sigurniji, onda su veće mogućnosti za bržu i uredniju naplatu. Preduzeće je primorano da u određenim periodima prodaje robu uz odloženo plaćanje, tj. na kredit. Takva prodaja dovodi do parcijalnog priliva sredstava raspoređenog u odgovarajuće otplatne rate. Obzirom da su interesi prodajne i finansijske politike suprotstavljeni, kompromis bi trebalo tražiti u tome da se prodajna politika uskladi sa finansijskim potencijalima preduzeća.Likvidnost bi trebala biti obezbijeđena i zaštićena sankcijama, kako bi se odgovorna lica obavezala da poštuju određene norme ponašanja.

5.4.1.1. Tekući (ošpti) racio likvidnosti

Tekući racio likvidnosti se izražava odnosom ukupnih obrtnih sredstava prema ukupnim kratkoročnim obavezama.

Tekući racio likvidnosti = obrtna (tekuća) sredstva / kratkoročne (tekuće) obaveze

Ovaj racio pokazuje stepen pokrivenosti kratkoročnih obaveza obrtnim sredstvima, odnosno sa koliko je obrtnih sredstava pokrivena svaka novčana jedinica kratkoročnih obaveza. Na određivanje optimalnog tekućeg racia utiču brojni faktori, kao naprimjer: veličina preduzeća, vrsta i obim poslovne aktivnosti, vrijeme vezivanja sredstava u pojedinim fazama ciklusa proizvodnje, uslovi prodaje i nabavke, blagovremenost plaćanja i naplate i sl.U teoriji je zastupljeno stanovište da optimalni racio tekuće likvidnosti iznosi 2. Međutim, ovo stanovište treba uzeti sa rezervom zbog nabrojanih korektivnih faktora. Tako, možemo imati situaciju sa raciom tekuće likvidnosti iznad 2, a u stvarnosti se radi o potpuno nelikvidnom preduzeću, zbog velikog učešća zaliha u obrtnim sredstvima, malog koeficijenta obrta potraživanja od kupaca i obaveza koje dospijevaju u skorije vrijeme. Takođe, niži racio od 2 može biti zadovoljavajući, ako je u strukturi obrtnih sredstava veliko učešće obrtnih sredstava u obliku gotovine ili supstituta novca, i čiji je pretežni dio obrtnih sredstava vezan u zalihama i potraživanjima sa većim koeficijentom obrta, a pretežni dio obaveza dospijeva krajem godine. Neujednačeno i skokovito kretanje racia likvidnosti upućuje nas na neefikasnu upotrebu sredstava. Problem u naplati potraživanja od kupaca je jedan od velikih uzroka nelikvidnosti. Korjeni nelikvidnosti mogu biti starijeg datuma i vezani za neefikasnu upotrebu fiksnih sredstava, za veliku masu imobilisanih obrtnih sredstava u poslovne zgrade i sl.Na osnovu izloženog, može se zaključiti da preduzeća, koja su angažovala obrtna sredstva u poslovne cikluse koji su bliže stadijumu gotovine, imaju i najbolju likvidnu poziciju. To se može dokazati određivanjem racia tekuće likvidnosti za svaku vrstu obrtnih sredstava. Stepen likvidnosti pojedinih dijelova imovine se određuje na osnovu mogućnosti (pogodnosti) određenog dijela imovine da se konvertuje u gotovinu bez značajnijih ustupaka na smanjenju cijena. Na preciznost računanja ovog racia utiče i klasifikacija kratkoročnih obaveza prema rokovima dospijeća.Tekući racio je važan za povjerioce i kreditore kako bi mogli sagledati izvjesnost naplate svojih potraživanja.

5.4.1.2. Racio rigorozne likvidnosti

Racio rigorozne likvidnosti predstavlja strožiji kriterij za utvrđivanje stepena likvidnosti od opšteg racia likvidnosti. Za njegovo računanje potrebno je izvršiti podjelu obrtnih sredstava prema stepenu likvidnosti na relativno likvidna sredstva i manje likvidna sredstva. U likvidna sredstva se ubrajaju: gotovina, potraživanja od kupaca i brzo utrživi kratkoročni plasmani u hartije od vrijednosti. Iz likvidnih sredstava izuzimaju se zalihe, jer je za njihovu konverziju u gotovinu potrebno duže vrijeme. U manje likvidna obrtna sredstva spadaju i unaprijed plaćeni troškovi, kojima takođe treba duži period za konverziju u gotovinu.Ako likvidna obrtna sredstva stavimo u odnos sa kratkoročnim obavezama, dobijemo racio rigorozne likvidnosti.

Racio rigorozne likvidnosti = likvidna sredstva / kratkoročne obaveze,

pri čemu su:

Likvidna sredstva = obrtna sredstva – zalihe.

Racio rigorozne likvidnosti pokazuje pokrivenost kratkoročnih obaveza likvidnim obrtnim sredstvima. On polazi od pretpostavke da se zalihe ne mogu brzo unovčiti, te se bazira samo na gotovini.Kod računanja racia rigorozne likvidnosti poželjno je uraditi vremensku seriju i izvršiti poređenja sa konkurentima.

Odnos 1:1 između likvidnih sredstava i kratkoročnih obaveza smatra se relativno zadovoljavajućim pokazateljem likvidnosti. Međutim, ovaj standard može biti narušen u slučaju da je u strukturi obrtnih sredstava zastupljen veći iznos potraživanja od kupaca koja nisu naplativa, a gotovina se koristi npr. za avansiranje robe. Da bi se dobio precizniji racio, poželjno je sagledati u kojoj mjeri su potraživanja od kupaca zaista likvidna sredstva i klasifikovati ih prema stvarnim rokovima naplate.Ako je racio rigorozne likvidnosti ispod 1, znači da je upitna likvidnost društva; a ako je iznad 1, da je neracionalna upotreba obrtnih sredstava.

5.4.1.3. Neto obrtni fond (neto obrtna sredstva)

Neto obrtni fond predstavlja dio kvalitetnih izvora finansiranja obrtnih sredstava, odnosno dio obrtnih sredstava koji je finansiran trajnim i dugoročnim izvorima. To je onaj iznos obrtnih sredstava koji preostane po pokriću kratkoročnih obaveza i može se dugoročno usmjeriti za finansiranje obrtnih sredstava.Ako neto obrtni fond posmatramo sa stanovišta aktive, onda se koristi termin neto obrtna sredstva. Međutim, ako se ovaj pojam posmatra sa pasivne strane bilansa, onda se koristi termin neto obrtni fond.

Slika br. 2/II: Neto obrtna sredstva

Aktiva (sredstva) Pasiva (izvori sredstava)  

Neto obrtna sredstva

   

POVREMENA OBRTNA KRATKOROČNI IZVORI

SREDSTVA  

      

TRAJNA OBRTNA SREDSTVA  

  DUGOROČNE OBAVEZE

  I

  VLASTITI KAPITAL

FIKSNA AKTIVA  

   

   

Neto obrtna sredstva = obrtna sredstva – kratkoročne obaveze

Neto obrtni fond (dug. obaveze + vl. Kapital) – (osnovna sredstva + dug. plasmani + gubitak)

Trajna obrtna sredstva predstavljaju dio obrtnih sredstava ili zaliha, i trajno su vezana u cilju održavanja kontinuiranog toka poslovanja. Za kontinuitet poslovnog procesa potrebno je u svakom trenutku posjedovati određene količine zaliha sirovina, materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda. U praksi je teško odrediti optimalni kvantum zaliha. Najčešći način bilansiranja stalnih zaliha je određivanje prosječnih zaliha u toku godine, ili minimalnih zaliha kojima je društvo raspolagalo u periodu normalne poslovne aktivnosti.Neto obrtna sredstva pokazuju sposobnost društva da se zaduži na kraći rok. Ako je veći udio dugoročnih izvora finansiranja u ukupnim izvorima finansiranja, izvjesnija je zaštita kratkoročnih povjerilaca. Međutim, i u tom slučaju može biti narušena likvidnost, kada društvo ulaže sredstva u poslovne cikluse koji usporavaju protok novca.

Neto obrtna sredstva se računaju na osnovu istih elemenata kao opšti racio likvidnosti. Razlika između ova dva pokazatelja je u tome što opšti racio likvidnosti pokazuje odnos između obrtnih sredstava i kratkoročnih obaveza, a neto obrtna sredstva pokazuju razliku ova dva elementa.Direktna povezanost između opšteg racia likvidnosti i neto obrtnih sredstava može se vidjeti iz slijedećih relacija:

Opšti racio likvidnosti > 1 neto obrtna sredstva > 0Opšti racio likvidnosti = 1 neto obrtna sredstva = 0Opšti racio likvidnosti < 1 neto obrtna sredstva < 0

Ukoliko je zadovoljavajući opšti racio likvidnosti 2, onda bi zadovoljavajući iznos obrtnih sredstava bio jednak dvostrukoj visini kratkoročnih obaveza.Povoljnu vrijednost neto obrtnog kapitala potrebno je održati kroz vrijeme.Kao mogući izvori (prilivi) neto obrtnog kapitala javljaju se:

- bruto dobit (razlika između prihoda i rashoda koja iziskuje odliv sredstava, tj. računski zbir neto dobiti, amortizacije i troškova rezervisanja),

- smanjenje stalne imovine prodajom i naplatom dugoročnih finansijskih plasmana i dugoročnih hartija od vrijednosti,

- povećanje vlasničkog kapitala (emisijom i sl.),- dugoročni krediti i druge dugoročne obaveze, te- konverzija kratkoročnih u dugoročne obaveze i kredite.

Na smanjenje (odliv) neto obrtnog kapitala utiče:- gubitak,

- povećanje stalne imovine pribavljanjem, izgradnjom i izradom, te kupovinom dugoročnih finansijskih plasmana i dugoročnih hartija od vrijednosti,

- odobravanje dugoročnih kredita,- smanjenje vlasničkog kapitala (otkupom sopstvenih akcija i sl.),- otplata dospjelih rata kredita i kamate po osnovu dugoročnih kredita, te- konverzija dugoročnih obaveza i kredita u kratkoročne.

5.4.2. Pokazatelji aktivnosti (efikasnosti)

Pokazatelji aktivnosti izražavaju efikasnost upotrebe sredstava preduzeća. Preduzeće ulaže sredstva u poslovni proces u namjeri da ih iskoristi na najracionalniji način. Racionalnost upotrebe tih sredstava može se najbolje sagledati kroz bilans uspjeha i bilans stanja. Analizom ovih bilansa utvrđuju se odnosi između prihoda i troškova, s jedne strane, i pojedinačnih i ukupnih ulaganja u poslovna sredstva, s druge strane. Tako utvrđeni pokazatelji nazivaju se koeficijenti obrta poslovnih sredstava. Generalno ih možemo klasifikovati u dvije grupe i to:1) pokazatelji koji pokazuju osnovne karakteristike nabavnog i prodajnog procesa:

- koeficijent obrta zaliha,- koeficijent obrta kupaca,- koeficijent obrta dobavljača,

2) pokazatelji koji pružaju uvid u efikasnost korištenja sredstava društva:- koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava,- koeficijent obrta fiksnih sredstava,- koeficijent obrta ukupne aktive i dr.

5.4.2.1. Koeficijenti obrta zaliha

Koeficijent obrta zaliha pokazuje koliko puta godišnje preduzeće proda zalihe. Koristi se za utvrđivanje konvertibilnosti zaliha u gotovinu. Koeficijent se dobije dijeljenjem cijene koštanja realizovanih proizvoda sa prosječnom vrijednošću zaliha u toku godine. Ko = cijena koštanja realizovanih proizvoda / prosječan saldo zaliha

U cijenu koštanja realizovanih proizvoda uključeni su troškovi realizovanih proizvoda, umjesto neto prihoda od prodaje. Time je isključen uticaj finansijskog rezultata na izračun koeficijenta obrta.Koeficijent obrta od 5.00 pokazuje da se zalihe prosječno obrnu (realizuju) 5 puta godišnje, odnosno da na svakih 5.00 KM rashoda na ime realizacije ostaje 1 KM vezana u vrijednosti zaliha. Koeficijent obrta od 365 znači da se kompletne zalihe isti dan i realizuju. Što je koeficijent obrta veći, to je preduzeće u povoljnijoj poziciji. Međutim, visok koeficijent uz male zalihe može ukazivati na nelikvidnost, jer preduzeće ne može da pribavi veće zalihe. Kao mjerodavan standard za utvrđivanje zadovoljavajućeg koeficijenta obrta u datom preduzeću, najčešće se uzimaju prosječni koeficijenti obrta za određenu granu ili sektor publikovan od strane statističkih organizacija.Ukoliko broj dana u godini podijelimo sa koeficijentom obrta zaliha, dobijemo prosječno vrijeme trajanja jednog obrta (dani vezivanja). Prosječno vrijeme trajanja obrta govori

koliko se vremenski zalihe zadržavaju na skladištu, odnosno kolika je prosječna starost zaliha na skladištu.

Prosječno vrijeme trajanja jednog obrta = broj dana u godini (360) / koeficijent obrta zaliha.

Ako pretpostavimo da je koeficijent obrta zaliha 5, onda je prosječno vrijeme trajanja obrta, odnosno prosječna starost zaliha 72 dana ( 360 / 5 = 72).Prosječno vrijeme trajanja obrta je vrijeme koje protekne od nabavke materijala za proizvodnju do prodaje gotovih proizvoda kupcima. Ovo vrijeme odgovara periodu potrebnom za realizaciju zaliha po završnom bilansu, samo ukoliko se saldo zaliha po završnom bilansu slaže sa prosječnim saldom zaliha. U stvarnosti je to rijedak slučaj i zato je potrebno utvrditi period prodaje konačnih zaliha po završnom bilansu. Prethodno se moraju izračunati prosječni troškovi dnevne prodaje, stavljanjem u odnos cijene koštanja realizovanih proizvoda sa 360.

Prosječni troškovi dnevne prodaje = cijena koštanja realizovanih proizvoda / 360 Na osnovu utvrđenih troškova prodaje moguće je izračunati period prodaje konačnih zaliha, a kako slijedi:

Period prodaje konačnih zaliha = saldo zaliha po završnom bilansu / prosječni troškovi dnevnih prodaja Primjer:Pretpostavimo da cijena koštanja realizovanih proizvoda preduzeća iznosi 300000 KM i da saldo zaliha po završnom računu iznosi 65000 KM. Na osnovu navedenih veličina moguće je izračunati period prodaje konačnih zaliha.

Prosječni troškovi dnevne prodaje = 300000/360 = 833.33Period prodaje konačnih zaliha = 65000/833.33 = 78

Ukoliko se poslije izrade završnog bilansa očekuje ista dinamika prodaje kao u posmatranom periodu, preduzeće bi trebalo da realizuje prenijete zalihe po završnom bilansu za 78 dana. Međutim, kako troškovi realizovanih proizvoda zajedno sa dobitkom ostaju privremeno vezani u potraživanjima od kupaca, period konačne konverzije zaliha u gotovinu se računa na slijedeći način:

Period konverzije konačnih zaliha u gotovinu = period prodaje zaliha + period naplate potraživanja.

Ako pretpostavimo da period naplate potraživanja iznosi 60 dana, onda bi period definitivne konverzije zaliha u gotovinu iznosio 138 dana (78+60=138). Skraćivanje perioda konverzije zaliha u gotovinu doprinosi boljoj likvidnosti društva jer zahtijeva angažovanje manje sredstava za isti obim poslovne aktivnosti.

Vrijeme vezivanja ne bi trebalo da bude duže od 60 dana, kako preduzeće ne bi posezalo za tuđim izvorima finansiranja. Skraćivanje vremena naplate može se izvršiti stalnim pritiskom na klijente koji kasne u plaćanju, ili odobravanjem popusta za prijevremeno plaćanje. Svako preduzeće mora procijeniti optimalno vrijeme vezivanja, kako ne bi ugrozilo rentabilnost poslovanja.Zavisno od potreba preduzeća, sintetički koeficijent obrta zaliha može se raščlaniti na parcijalne koeficijente obrta pojedinih vrsta zaliha kao što su: zalihe materijala, zalihe nedovršene proizvodnje, zalihe gotovih proizvoda, i sl..Shodno navedenom, koeficijenti obrta bi se računali na slijedeći način:

Koef. obrta materijala =troškovi materijala puštenog u proizvodni proces u posmatranom periodu / prosječni saldo materijala

Koef. obrta nedovršene proizvodnje = cijena koštanja gotovih proizvoda / prosječna vrijednost nedovršene proizvodnje

Koef. obrta gotovih proizvoda = cijena koštanja realizovanih proizvoda / prosječna vrijednost zaliha got. proizvoda

Cilj ovog detaljisanja je da se, putem pojedinačnih koeficijenata, utiče na skraćivanje vremena vezivanja obrtnih sredstava u ukupnim zalihama.

5.4.2.2. Koeficijent (racio) obrta kupaca

Koeficijent obrta kupaca pokazuje koliko se na novčanu jedinicu nenaplaćenog salda potraživanja od kupaca ostvaruje ukupnog prihoda u toku godine, odnosno koliko se puta godišnje naplate potraživanja od kupaca.

Koeficijent obrta kupaca = neto prihod od realizacije / prosječan saldo kupaca

Koeficijent obrta kupaca od, naprimjer, 6 govori da se potraživanja od kupaca prosječno godišnje naplate 6 puta, odnosno da na svakih 6 KM realizacije u toku godine ostane 1 KM nenaplaćena. Nizak koeficijent obrta govori da su visoka potraživanja od kupaca.Na osnovu koeficijenta obrta kupaca može se utvrditi prosječno vrijeme naplate. Prosječno vrijeme naplate potraživanja se računa stavljanjem u odnos broja dana u godini (360) sa koeficijetnom obrta kupaca.

Prosječno vrijeme naplate = broj dana u godini (360) / koeficijent obrta kupaca

U našem primjeru, prosječno vrijeme naplate bi iznosilo 60 dana (360/6).Ovako izračunato prosječno vrijeme naplate je jednako periodu naplate potraživanja po završnom bilansu, samo ako je saldo kupaca na kraju godine jednak prosječnom saldu kupaca. U protivnom, period naplate potraživanja je potrebno izračunati na slijedeći način:Period naplate potraživanja = saldo kupaca na kraju godine / prosječan iznos dnevnih prodaja.

Ako pretpostavimo da je saldo kupaca na kraju godine 55000 KM, onda period naplate potraživanja iznosi 66 dana (55000 / 833.33 = 66), pri čemu je:

prosječan iznos dnevnih prodaja = neto prihod od realizacije /360.

U konkretnom primjeru, prosječan iznos dnevnih prodaja je 833,33 KM (300000/360 = 833.33).Na osnovu gornjeg, za očekivati je da će potraživanja od kupaca biti naplaćena za 66 dana po završnom bilansu.Skraćivanje perioda naplate potraživanja omogućava društvu da ostvari veći prihod sa manjim ulaganjem sredstava.

5.4.2.3. Koeficijent (racio) obrta dobavljača

Za potrebe poslovnog procesa društvo vrši kontinuiranu nabavku materijala i proizvoda.Plaćanje preuzete robe vrši se u dogovorenim rokovima, koji su uglavnom kratkoročnog karaktera. U svrhu održavanja likvidnosti potrebno je procijeniti prosječno vrijeme u kojem obaveze dospijevaju za plaćanje. Procjena se vrši na osnovu koeficijenta obrta dobavljača.

Koeficijent obrta dobavljača = vrijednost godišnje nabavke / prosječno stanje dobavljača

Vrijednost godišnje nabavke = cijena koštanja realizovanih proizvoda i usluga +/- iznos promjene zaliha na kraju perioda u odnosu na početno stanje

Koeficijent obrta dobavljača treba analizirati i u kontekstu kreditnih uslova ponuđenih od strane dobavljača, pri čemu se on utvrđuje stavljanjem u odnos vrijednosti ukupnih godišnjih nabavki na odloženo plaćanje od dobavljača i prosječnog stanja dobavljača.

Koeficijent obrta dobavljača = ukupne nabavke na kredit od dobavljača / prosječno stanje dobavljačaOvaj pokazatelj govori koliko se prosječno puta izmiruju obaveze prema dobavljačima, odnosno koliko brzo preduzeće isplaćuje svoje obaveze iz sredstava koja se mogu konvertovati u gotovinu u roku do 1 godine.

Na osnovu koeficijenta obrta dobavljača može se izračunati prosječno vrijeme plaćanja, a kako slijedi:

Prosječno vrijeme plaćanja dobavljača = 360 / koeficijent obrta dobavljača

Prosječno vrijeme plaćanja dobavljača treba posmatrati u vezi sa prosječnim vremenom plaćanja koje je ugovoreno sa dobavljačima. Ukoliko je prosječno vrijeme plaćanja 30 dana, a prosječno ugovoreno vrijeme plaćanja 20 dana, onda društvo u prosjeku kasni sa plaćanjem obaveza 10 dana. Kašnjenje u plaćanju govori da je narušena likvidna pozicija i da bi trebalo preduzeti mjere za produženje ugovorenih rokova ili, pak, mjere za ubrzanje naplate od kupaca.

5.4.2.4. Koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava

Koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava računa se stavljanjem u odnos ukupnih rashoda sa prosječno angažovanim obrtnim sredstvima iz kojih su ti rashodi finansirani tokom godine.

Racio obrta ukupnih obrtnih sredstava = ukupni rashodi / prosječ. angaž. obrtna sredstva u toku godine.

Ovaj racio pokazuje koliko se puta prosječno koriste obrtna sredstva za finansiranje rashoda.Uključivanjem rashoda u matematičku formulu umjesto prihoda, ima za cilj da se eliminiše uticaj dobiti na računanje koeficijenta obrta.Cilj svakog društva je da maksimizira rentabilnost, tj. da ostvari što veću dobit sa što manje angažovanih sredstava. Novostvorena vrijednost (dobit) može se upotrijebiti za nova ulaganja ili za poboljšanja tekuće likvidnosti. Uticaj dobiti na prosječna obrtna sredstva prikazan je u narednoj tabeli:

Tabela br. 2/II.: Analiza efikasnosti

1 Neto prihod od realizacije 300000

2 Ukupni rashodi (uključujući kamate i poreze) 280000

3 Neto dobit 20000

4 Prosječna obrtna sredstva 50000

5 Koeficijent obrta prosječnih obrtnih sredstava (2 : 4) 5.6

6 Stopa dobiti na prosječna obrtna sredstva (3 : 4) x 100 40.00

7 Stopa dobiti po jednom obrtu prosječnih obrtnih sredstava (6:5) 7.14

8 Prosječno vrijeme obrta (360 / 5) 64.281.

Koeficijent obrta prosječnih obrtnih sredstava govori koliko su prosječno puta obrtna sredstva korištena za plaćanje rashoda u toku godine.

Koeficijent obrta prosječnih obrtnih sredstava = poslovni rashodi (varijabilni + fiksni troškovi) / prosječna obrtna sredstva

Stopa dobiti na prosječno angažovana obrtna sredstva pokazuje koliko je prosječnih obrtnih sredstava angažovano za sticanje određenog iznosa neto dobitka.

Stopa dobiti na prosj. ang. obrtna sredstva = (neto dobit/prosječna obrtna sredstva ) x 100

Ukoliko stopu dobiti, izračunatu na gornji način, podijelimo sa koeficijentom obrta prosječnih obrtnih sredstava dobijemo stopu dobiti po jednom obrtu prosječnih obrtnih sredstava.

Analiza efikasnosti upotrebe prosječnih obrtnih sredstava, u našem primjeru, pokazala je da se sredstva obrnu za 64 dana i da se zaradi 7.14%. Veliki uticaj na ovaj koeficijent ima koeficijent obrta kupaca, jer se kašnjenjem u naplati smanjuje efikasnost angažovanih sredstava.

5.4.2.5. Koeficijent obrta fiksnih sredstava

Stavljanjem u odnos neto prihoda od prodaje sa nabavnom vrijednosti fiksnih sredstava, dobijemo koeficijent obrta fiksnih sredstava.

Koeficijent obrta fiksnih sredstava = neto prihod od prodaje / nabavna vrijednost fiksnih sredstava

Ovaj koeficijent pokazuje koliko društvo na svaku jedinicu uloženih fiksnih (dugoročnih) sredstava ostvaruje prosječno prihoda. Nizak koeficijent obrta fiksnih sredstava znači da su kapaciteti predimenzionirani, a obrtna sredstva zapostavljena. Nepovoljan koeficijent se javlja u slučaju neadekvatne strukture dugoročnih ulaganja u poslovnu imovinu. Previše ulaganja u fiksnu aktivu utiče na smanjenje prihoda od realizacije, jer društvo nije u stanju sa raspoloživim sredstvima proizvesti i ponuditi veći obim proizvoda. Ovakvo društvo mora upravljačkim odlukama uticati na efikasnije struktuiranje i korištenje fiksnih sredstava.

5.4.2.6. Koeficijent obrta ukupne aktive

Iako previše uopšten, ovaj koeficijent služi kao efikasan pokazatelj aktivnosti društva. Dobije se dijeljenjem neto prihoda od prodaje sa ukupnom aktivom.

Koeficijent obrta ukupne aktive = neto prihodi od prodaje / ukupna aktiva

Koeficijent obrta ukupne aktive govori koliko društvo na svaku jedinicu uloženih sredstava u posmatranom periodu ostvari neto prihoda od prodaje. Optimalnost ovog koeficijenta utvrđuje se poređenjem sa koeficijentima iz proteklog perioda, ili sa koeficijentima obrta preduzeća koja pripadaju istom sektoru ili grani. Obzirom da ovaj koeficijent sintetizuje u sebi više pojedinačnih koeficijenata obrta pojedinih oblika poslovnih sredstava (zaliha, potraživanja, plasmana, osnovnih sredstava i sl.), svako pomjeranje u dijelu fiksnih sredstava ima izražen uticaj na efikasnost korištenja ukupnih poslovnih sredstava. Razlog je što su fiksna sredstva manje fleksibilna u odnosu na obrtna sredstva. Korekciju fiksnih sredstava nije moguće provesti u kratkom roku, a što se negativno odražava na visinu prihoda od prodaje. Takva pozicija vodi društvo u fazu insolventnosti, a ne likvidnosti.

5.4.3. Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti)

Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti) su indikatori stepena povrata investitorovog ulaganja. Izražavaju se kroz ostvareni profit ili kapitalnu dobit. Ocjena profitabilnosti društva najčešće se vrši preko slijedećih pokazatelja:

- stope bruto dobiti (margina bruto dobiti),- stope neto dobiti (margina neto dobiti),- stope poslovne dobiti (margina poslovne dobiti),- stope prinosa na aktivu (Return on assets-ROA), te

- stope prinosa na kapital (Return on equity-ROE).

5.4.3.1. Stopa bruto dobiti Stopa bruto dobiti ili bruto profitna marža je indikator učešća bruto profita u ukupnom prihodu (neto prodajama). Računa se slijedećom matematičkom relacijom:

Stopa bruto dobiti = (bruto dobit / neto prihod od prodaje) x 100 .

Veća stopa bruto dobiti govori o uspješnijem poslovanju društva. Navedena stopa treba da ima umjereno kretanje u vremenskoj seriji.

5.4.3.2. Stopa neto dobiti

Stopa neto dobiti se računa stavljanjem u odnos neto dobiti i neto prihoda od prodaje.

Stopa neto dobiti = (neto dobit / neto prihod od prodaje) x 100

Stopa neto dobiti ili neto profitna marža pokazuje zaradu društva na svaku jedinicu prihoda od prodaje nakon podmirenja svih obaveza, uključujući kamate i poreze. Naprimjer, stopa neto dobiti od 3, znači da dobit društva u odnosu na prihode od prodaje (nakon umanjenja svih troškova i poreza na dobit) iznosi 3%. Ako je stopa veća od granske, onda to govori da društvo ima natprosječnu profitabilnost. Stopa neto dobiti se kreće u istom pravcu kao i stopa bruto dobiti i stopa poslovne dobiti.

5.4.3.3. Stopa poslovne dobiti

Stopa poslovne dobiti predstavlja količnik poslovne dobiti i neto prihoda od prodaje.

Stopa poslovne dobiti = (poslovna dobit / neto prihod od prodaje) x 100

Stopa poslovne dobiti je visoko cijenjen pokazatelj, jer je kalkulativno čine kategorije koje su rezultat čistog poslovanja društva. Ona je indikator poslovnog rezultata, likvidnosti i uspješnosti menadžmenta. Predstavalja stopu prihoda zadržanog od svake jedinice prihoda. Poželjno je da ovaj pokazatelj bude stabilan, ili da se vremenom povećava

5.4.3.4. Stopa prinosa na aktivu (ROA)

Ovaj pokazatelj se dosta koristi u praksi kod provjere boniteta dužnika. Računa se dijeljenjem poslovne dobiti sa prosječnim stanjem aktive.

Stopa prinosa na aktivu = (poslovna dobit / prosječno stanje aktive) x 100

Stopa prinosa na aktivu pokazuje koliko se profitabilno koriste angažovana sredstva, tj. koliko svaka jedinica angažovanih sredstava generiše poslovnog profita. Ukoliko je ovaj pokazatelj nizak, potrebno je obratiti pažnju na ekonomičnost i efikasnost.

5.4.3.5. Stopa prinosa na kapital (ROE)

Stopa prinosa na kapital govori koliko se profitabilno koristi akcijski kapital, odnosno kolika je sposobnost društva da ostvari zaradu u odnosu na knjigovodstvenu vrijednost akcijskog kapitala. Računa se pomoću slijedeće matematičke relacije:

ROE = (neto dobit / prosječno stanje akcijskog kapitala) x 100

Visok prinos na ulaganja govori o efikasnom upravljanju sredstvima i kvalitetnom investiranju.Povrat na akcijski kapital od 18-22%, odnosno povrat na uloženi kapital od 13-16%, smatra se zadovoljavajućim povratom.Visina stope prinosa na angažovani kapital zavisi od:

- strukture angažovanog kapitala i- razlike između stope prinosa na angažovani kapital i prosječne kamatne stope.

Veća stopa prinosa na angažovani kapital od prosječne kamatne stope podstiče preduzeće na zaduživanje, kako bi maksimiziralo stopu prinosa na vlastiti kapital.Međutim, povećanjem zaduženosti:

- povećava se faktor finansijskog leveridža (pokazatelj brzine promjene bruto dobiti, kada se poslovni rezultat promijeni za jedan procenat) i rizik ostvarenja bruto dobiti. Preduzeće može ostvariti gubitak ako dođe do pada prodaje;

- smanjuje se mogućnost povećanja sopstvenog kapitala iz dobiti jer opada neto dobit, što ugrožava prostu reprodukciju;

- ugrožava se likvidnost jer su povećana izdvajanja za otplatu kredita i kamate.

5.4.4.Tržišni pokazatelji

Tržišni pokazatelji, uglavnom, služe za upoređivanje preduzeća unutar istog sektora privrede. Najviše ih koriste investitori kod opredjeljenja za ulaganje u određenu kompaniju.U praksi su najzastupljeniji slijedeći tržišni pokazatelji:

- neto dobit po akciji,- odnos tržišne cijene i neto dobiti po akciji,- isplata dividende,- dividendna stopa,- knjigovodstvena vrijednost po akciji.

5.4.4.1. Neto dobit po akciji

Neto dobit po akciji se dobije dijeljenjem neto dobiti umanjene za preferencijalne akcije sa ponderisanim prosječnim brojem običnih akcija.

Neto dobit po akciji = (neto dobit – preferencijalne akcije) / ponderisani prosječni broj običnih akcija

Primjer računanja ponderisanog prosječnog broja akcija dat je u tabeli br. 3.

Tabela br. 3/II: Primjer obračuna ponderisanog prosječnog broja običnih akcija

Datum Broj akcija

Br.dana držanja akcija /365 (ponder)

Ponderisani prosječanbroj akcija

01.01.2006. 100000 365 / 365 = 1 100000 (100000 x 1)Svega 2006.

100000

01.01.2007. 100000 365 / 365 = 1 100000 (100000 x 1)30.06.2007. 50000 181 / 365 = 0,49589 24794 (50000x0,49589)Svega 2007.

124794

Analiza neto dobiti po akciji pokazuje snagu preduzeća, a na osnovu nje se vrlo lako projektuju ostali pokazatelji.

5.4.4.2. Odnos tržišne cijene i neto dobiti po akciji

Odnos tržišne cijene i neto dobiti po akciji je mjerilo povjerenja investitora u određeno društvo. Izražava se slijedećom relacijom:

Odnos cijene akcije i zarade = tržišna cijena po akciji / zarada po akciji

Prinos po akciji opada ukoliko se cijena akcije povećava. Razlog je u tome što preduzeće mora plaćati veće prinose da bi privuklo investitore. Osim toga, povećava se interes investitora koje zanima redovan prihod i koji svoje novčane tokove planiraju u odnosu na prihod od dividendi (npr. fondovi). Nizak prinos ukazuje na poželjnu akciju jer ona ima visoku tržišnu vrijednost.

5.4.4.3. Pokazatelj isplate dividende

Koeficijent isplate dividende pokazuje koliki procenat zarada isplaćuje komapnija. Izračunava se dijeljenjem godišnje dividende po akciji sa godišnjom zaradom po akciji.

Pokazatelj isplate dividende (u %) = dividenda po akciji / zarada po akciji

Niži procenat pokazuje da preduzeće manje isplaćuje dividende, te da uglavnom zadržava zaradu.

Preduzeća sa brzom ekspanzijom pokazuju veći interes za ulaganje dividende u razvoj, nego za isplatu akcionarima. Kada se dostigne određen stepen tehnološkog razvoja i tržišne širine, preduzeće gubi interes za dodatnim ulaganjam, te ostvarenu dobit više isplaćuje kroz dividende. Preduzeća iz oblasti javnih usluga (telekomunikacije, elektrodistribucije i sl.) vode stabilnu politiku isplate dividendi, obzirom da imaju veliki broj sitnih akcionara kojima je prihod osnovni cilj ulaganja.Kompanije iz oblasti kompjutera i web tehnologija rijetko isplaćuju dividende, uprkos visokoj profitabilnosti. Ove kompanije žele da privuku dugoročne investitore kojima je cilj uvećanje kapitala.Isplata dividendi, uglavnom, zavisi od:

- ostvarenog profita,- brzine rasta preduzeća,- nivoa tehnološkog razvoja i tržišne širine,- interesa za privlačenjem dugoročnih investitora,- vrste djelatnosti preduzeća i sl.

5.4.4.4. Dividendna stopa

Dividendna stopa pokazuje kolika je dobit investitora po akciji. Koristi se kao opšti indikator efikasnosti poslovanja kompanije.

Dividendna stopa = dividenda / nominalna vrijednost akcije

Vlasnici akcija ostvaruju pravo na dividendu u akcijama i dividendu u gotovini. Isplata dividendi u gotovini utiče na tokove gotovine i likvidnost, te na zaduženost i finansijsku ravnotežu. Isplata dividende u akcijama je bezgotovinska transakcija u okviru kapitala, koja ne mijenja strukturu akcionarskog kapitala, niti utiče na sredstva i obaveze preduzeća. Zrelije kompanije, u pravilu, ostvaruju veće dividendne stope. Većina malih kompanija ne isplaćuju dividende, nego ih ulažu u razvoj.

5.4.4.5. Knjigovodstvena vrijednost po akciji

Ovaj pokazatelj služi za poređenje knjigovodstvene vrijednosti po akciji među kompanijama. Računa se stavljanjem u odnos knjigovodstvene vrijednosti kompanije sa brojem emitovanih akcija.

Knjigovodstvena vrijednost po akciji = knjigovodstvena vrijednost kompanije / broj emitovanih akcija

Knjigovodstvenu vrijednost kompanije čini njena neto sadašnja vrijednost, tj. vrijednost aktive umanjena za ukupne obaveze. Ona govori koliko kompanija vrijedi ukoliko sada prestane sa poslovanjem.Za knjigovodstvenu vrijednost akcije više se interesuju investitori orijentisani na vrijednost, nego oni koji su orijentisani na rast kompanije.

5.4.5. Pokazatelji zaduženosti

Određivanje adekvatne strukture izvora finansiranja sa stanovišta vlasništva je stalna obaveza finansijskog menadžmenta.Visina vlastitog kapitala utiče na sigurnost povjerilaca, samostalnost dužnika i rizik poslovanja. Vlastiti kapital pruža povjeriocima sigurnost u naplati potraživanja. Ako je iznos gubitka veći od vlastitog kapitala, povjerioci ne mogu naplatiti svoja potraživanja. Društvo je došlo u situaciju da izgubi cjelokupnu imovinu i dio tuđih sredstava u visini koja je jednaka razlici između gubitka i vlastitog kapitala.Veće učešće vlastitog kapitala u strukturi ukupne pasive smanjuje potrebu za pozajmljivanjem skupih sredstava. Manja zaduženost utiče na manju kamatu, odnosno rashode finansiranja, što doprinosi ostvarenju boljih finansijskih rezultata. Viša kamatna stopa na pozajmljeni kapital od prinosa od kapitala (odnos poslovne dobiti i ukupnog kapitala) generiše negativan finansijski rezultat. Ponekad vlastiti kapital može biti daleko skuplji od pozajmljenog. Naprimjer, cilj akcionara je sticanje što veće zarade na uložene akcije kroz povećanje vrijednosti akcija i kroz sticanje dividende. Ukoliko ne ostvare cilj, akcionari povlače svoj kapital i ulažu ga u profitabilnije poslove. Više tuđih sredstava u pasivi umanjuje samostalnost društva u poslovanju. Ukoliko je društvo zaduženo, kreditori i povjerioci imaju jak uticaj na vođenje poslovanja u nastojanju da obezbijede sigurnost svojih potraživanja. Kupovina rasta, dugoročnije gledano, dovodi do erozije vlastitog kapitala. Sigurno je da će manje rizičnu budućnost imati firme koje se finansiraju vlastitim kapitalom, tj. bez zaduživanja. Ukoliko je neto vlastiti kapital10 pozitivan, društvo je solventno, tj. sposobno da plati sve obaveze (u roku i iz stečajne mase).Cilj analize zaduženosti je da se sagleda odnos sopstvenih i tuđih izvora finansiranja u ukupnim poslovnim sredstvima preduzeća. Ovi podaci se crpe iz bilansa stanja. Međutim, zaduženost preduzeća može se indirektno analizirati preko podataka iz bilansa uspjeha, i to na osnovu opterećenosti poslovne dobiti obavezama po osnovu kamata. Najznačajniji pokazatelji zaduženosti su:

- odnos pozajmljenih i ukupnih izvora sredstava,- odnos dugoročnih i ukupnih izvora,- koeficijent pokrića rashoda na ime kamate, te- koeficijent pokrića ukupnih obaveza.

5.4.5.1. Odnos pozajmljenih prema ukupnim izvorima finansiranja

Odnos pozajmljenih i ukupnih izvora sredstava pokazuje učešće pozajmljenih u ukupnim izvorima finansiranja društva.

Odnos pozajmljenih i ukupnih izvora sredstava = ukupne obaveze / ukupni izvori sredstavaNe postoji standard koji govori o optimalnom omjeru ukupnih i pozajmljenih sredstava, ali se može reći da je zaduživanje opravdano sve dok je kamata na obaveze manja od prinosa na pozajmljena sredstva. Zaduživanje ima svoje granice, iznad kojih dalje zaduživanje može ugroziti opstanak preduzeća.

10 Neto vlastiti kapital = Vrijednost poslovne imovine – ukupne obaveze

5.4.5.2. Odnos dugoročnih i ukupnih izvora sredstava

Stavljanjem u odnos dugoročnih izvora prema ukupnim izvorima sredstava dobije se koeficijent koji pokazuje koliko jedinica dugoročnog izvora dolazi na jedinicu ukupnih izvora sredstava.

Odnos dugoročnih i ukupnih izvora sredstava = (vlastiti kapital + dugoročni krediti) / ukupni izvori sredstava

I za ovaj pokazatelj ne postoji standardna mjera koja bi odgovarala uslovima privređivanja svakog preduzeća. Svako preduzeće komponuje fleksibilno finansijsku strukturu, vodeći računa o uticajnim faktorima. Među najvažnije uticajne faktore spadaju: nivo očekivanog profita, stepen preuzetog rizika, održavanje likvidnosti, finansijska sigurnost, i sl. Optimalna finansijska struktura kapitala se može ostvariti vještim kombinovanjem očekivanog dejstva svih uticajnih faktora.

5.4.5.3. Koeficijent pokrića kamate

Posezanje za tuđim sredstvima finansiranja prouzrokuje rashode kamata koji opterećuju poslovni rezultat preduzeća. Da bi se utvrdio stepen tog opterećenja, potrebno je izračunati koeficijent pokrića kamate.Koeficijent pokrića kamate = poslovna dobit / rashodi na ime kamate

Ovaj koeficijent pokazuje koliko je svaka jedinica rashoda na ime kamate pokrivena poslovnom dobiti. Ne postoji standardizovan kriterij za ovaj koeficijent. Obaveza analitičara je da utvrdi koji je to „podnošljiv“ iznos kamate, zavisno od stabilnosti poslovanja, tendencija u kretanju kamatnih stopa, perspektivnosti budućih poslovnih rezulata, opštih uslova privređivanja i sl.

5.4.5.4. Koeficijent pokrića ukupnih obaveza

Koeficijent pokrića ukupnih obaveza (koeficijent pokrića kreditnih obaveza) pokazuje sposobnost preduzeća da otplaćuje kamatu i glavnicu duga.

Koeficijent pokrića ukupnog duga = poslovna dobit / (rashodi kamata + otplata glavnice)

Ovaj koeficijent pokazuje koliko je svaka jedinica periodičnog anuiteta pokrivena poslovnom dobiti. Optimalnost koeficijenta je uslovljena stepenom rizika i potrebom za dodatnim zaduživanjem. Što je koeficijent niži, društvo ima lošiji bonitet i kreditori se teže odlučuju za dodatna ulaganja.

5.4.6. Pokazatelji finansijske sigurnosti

Pokazatelji finansijeke sigurnosti su indikatori finansijske strukture preduzeća. Najčešće se izražavaju slijedećom relacijom:

Racio finansijske sigurnosti = akcionarski kapital / ukupni izvori poslovnih sredstava

Ovaj pokazatelj govori o procentualnom učešću akcionarskog kapitala u ukupnim izvorima poslovnih sredstava. Što je učešće akcionarskog kapitala veće, društvo ima veću finansijsku sigurnost. Međutim, veće učešće akcionarskog kapitala u strukturi izvora finansiranja ne mora uvijek značiti i najbolji metod finansiranja. Strukturu izvora finansiranja treba komponovati tako da se obezbijedi sigurnost naplate potraživanja, odnosno isplata obaveza, tj. da se obezbijedi odgovarajuća likvidnost preduzeća.

Ukoliko želimo utvrditi stepen samofinansiranja preduzeća, koristimo slijedeći pokazatelj:

akcionarski kapital + dugoročna rezervisanjaRacio samofinansiranja = ---------------------------------------------------------------------- nematerijalna ulaganja + materijalna ulaganja + zalihe

Racio samofinansiranja govori o profitabilnosti korištenja kapitala. Ako je racio viši od 1, znači da se iz kapitala finansiraju obrtna sredstva; a ako je niži od 1, znači da nedostaje kapitala. U uslovima tržišnog poslovanja sve je manje preduzeća koja svoj rast i razvoj mogu finansirati vlastitim sredstvima.

GLAVA III - MJERENJE I PROCJENA REZULTATA U USLOVIMA RIZIKA

1. Pojam i vrste leveridža

U savremenim uslovima privređivanja javljaju se rastući rizici koji se ogledaju kroz neizvjesnost poslovnog rezultata. Neizvjesnost proističe iz nepouzdanih informacija na osnovu kojih se donose upravljačke odluke. Najveći broj upravljačkih odluka donosi se u svrhu savladavanja poslovnog i finansijskog rizika.Poslovni rizik nastaje usljed neizvjesnosti u pogledu ostvarivanja očekivane poslovne dobiti kao prinosa na ukupna poslovna sredstva. Neizvjesnost se javlja, uglavnom, zbog obima aktivnosti.Finansijski rizik označava prisustvo neizvjesnosti ostvarivanja neto dobiti, kao prinosa na vlastita poslovna sredstva. Dejstvo ovog rizika je uslovljeno postojanjem fiksnih rashoda koji se ne mogu prilagoditi kratkoročnim oscilacijama poslovne dobiti.Preduzeće može biti izloženo istovremenom dejstvu oba navedena rizika (ukoliko angažuje obe vrste fiksnih rashoda), čiji se kombinovan uticaj naziva ukupnim rizikom. Ukupni rizik se javlja usljed neizvjesnosti očekivane neto dobiti zbog eventualnih oscilacija obima aktivnosti i prihoda od realizacije.Postojanje rizika zahtijeva potrebu kontinuiranog upravljanja njegovom visinom. Prethodno se moraju iznaći odgovarajuće metode za njegovo mjerenje i kvantitativno izražavanje. Dosta raširena metoda za mjerenje rizka je leveridž (leverage).Leveridž služi za mjerenje i procjenu rezultata u uslovima neizvjesnosti i rizika, i uz postojanje visokih fiksnih troškova. Zavisno od vrste rizika koji se mjeri, razlikujemo:

- poslovni leveridž,

- finansijski leveridž i - ukupan leveridž.

Poslovni leveridž procjenjuje rezultate poslovanja sa fiksnim troškovima poslovanja, a finansijski leveridž utvrđuje dodatni rizik zbog fiksnih finansijskih rashoda. Ukupni (kombinovani) leveridž kvantificira dejstvo poslovnog i finansijskog rizika.Za mjerenje rizika koriste se informacije iz bilansa stanja, bilansa uspjeha i izvještaja o tokovima gotovine.

1.1. Poslovni rizik i poslovni leveridž

Svrha analize poslovnog rizika je da se ostvari što veća poslovna dobit. Poslovni rizik proizlazi iz činjenice da ulaganjem nastaju određeni fiksni troškovi, nezavisno od stepena korištenja uloženog kapitala. Poslovni leveridž kvantificira poslovne efekte sa fiksnim troškovima koji variraju u obrnutoj srazmjeri sa obimom prodaje, i varijabilnim troškovima, koji su uglavnom u direktnoj srazmjeri sa ostvarenim obimom. Dejstvo poslovnog leveridža najbolje možemo shvatiti na grafikonu rentabilnosti koji pokazuje efekat kombinovanja obima prodaje, prodajnih cijena, te varijabilnih i fiksnih troškova na poslovni rezultat.

Grafikon br. 1/III: Rentabilnost

Na predočenom grafikonu vidimo da se prodajom 7000 komada proizvoda po prodajnoj cijeni od 100 KM, ukupnim fiksnim troškovima od 330000 KM i pojedinačnim varijabilnim troškovima od 20 KM, ostvarila poslovna dobit od 230000 KM.

Šema br. 1/III: Utvrđivanje poslovne dobiti

Prihodi od prodaje proizvoda (7000 kom x 100 KM) KM 700000Varijabilni troškovi (7000 kom x 20 KM) KM 140000Marginalna dobit KM 560000Fiksni troškovi KM 330000Poslovna dobit KM 230000

Kada bi se na grafikonu posmatralo dejstvo dinamike obima prodaje na poslovnu dobit pri ostalim nepromijenjenim faktorima, vidjelo bi se da na tački označenoj kao donja granica rentabilnosti, dolazi do izjednačenja prihoda od prodaje sa ukupnim troškovima, tako da je u toj tački poslovna dobit jednaka nuli.Zbog prisustva fiksnih troškova u ukupnoj strukturi troškova, promjene poslovne dobiti su srazmjerno veće u odnosu na promjene obima prodaje. Veći obim prodaje smanjuje fiksne troškove i povećava poslovni rezultat, i obrnuto. Poslovna dobit se mijenja jačim intenzitetom od promjene obima prodaje. Intenzitet tih promjena mjeri se poslovnim leveridžom.Ako pretpostavimo da je povećanje obima prodaje od 30% dovelo do povećanja poslovne dobiti za 60%, onda faktor poslovnog leveridža iznosi 2 (60 / 30).

% promjene poslovne dobitiFaktor poslovnog leveridža = ---------------------------------

% promjene obima prodaje

Faktor poslovnog leveridža možemo izračunati i pomoću slijedeće matematičke formule::Faktor poslovnog leveridža = marginalna dobit / poslovna dobit

Visok poslovni leveridž znači da je visok rizik ostvarenja poslovne dobiti. Interes je da stopa poslovnog rizika bude što niža jer je manji rizik ostvarivanja dobiti.Primjer:Ako pretpostavimo da je koeficijent poslovnog leveridža 5 (30000 / 6000), te da su faktori nabavne i prodajne cijene konstantni, onda se koeficijent leveridža jednako povećava i smanjuje.- Pri povećanju obima od1%, povećava se i poslovna dobit za 5% (1 x 5),- Pri povećanju obima od 2%, povećava se poslovna dobit za 10% (2 x 5),- Pri smanjenju obima za 2% (-2%), smanjuje se posl. dobit za 10% (-2 x 5).Visoki fiksni troškovi ne moraju biti uvijek uzrok visokog leveridža (poslovnog rizika). Nepovoljna finansijska struktura kapitala može negativno uticati na visinu ostvarene dobiti. Finansiranje prodaje zaduživanjem povećava izdatke za podmirenje glavnice i kamate, što uzrokuje insolventnost preduzeća. Da bi ocjena poslovnog rizika bila pouzdanija, potrebno je analizirati dinamiku novčanih tokova i utvrditi prelomnu tačku tokova gotovine. Ova anliza je potrebna zato što prilivi i odlivi novca nisu vremenski usklađeni sa trošenjem sredstava ili sticanjem prihoda. Prelomna tačka tokova gotovine odražava obim prodaje, koji je neophodno ostvariti da bi se izdata gotovina u tekuće poslovanje nadoknadila iz gotovine koja se ostvari prodajom. Na tom obimu prodaje preduzeće posluje sa gubitkom (prelomna tačka primanja i izdavanja gotovine). Gubitak

je jednak iznosu fiksnih troškova koji ne uslovljavaju izdatke gotovine. Povećanje obima iznad prelomne tačke obezbjeđuje pokriće navedenih fiksnih troškova, te brži priliv gotovine u odnosu na odliv gotovine iz poslovanja.Prelomnu tačku tokova gotovine možemo grafički predstaviti, a kako slijedi:

Grafikon br. 2/III: Prelomna tačka priliva i odliva gotovine

Grafikon može poslužiti kao pouzdana osnova za utvrđivanje senzibiliteta neto priliva gotovine iz poslovne aktivnosti u odnosu na moguće oscilacije obima prodaje. Utvrđivanje senzibiliteta je značajno, kako bi se utvrdila mogućnost otplate kredita i kamate iz sredstava redovnog poslovanja.

1.2. Finansijski rizik i finansijski leveridž

Finansijski rizik se javlja pod uticajem finansijskih rashoda. Preduzeće mora s velikim oprezom komponovati finansijsku strukturu, posebno ako je ona izložena visokom poslovnom riziku uzrokovanom značajnim fiksnim troškovima. Na visinu finansijskog rizika utiče:

- struktura izvora finansijskog kapitala (veće učešće tuđih sredstava povećava troškove);

- organski sastav kapitala (ako je veći organski sastav kapitala, veći su i fiksni troškovi);

- suma angažovanog kapitala (dodatni krediti); te- cijena kapitala.

Kada se poslovna aktivnost finansira djelimično iz duga koji ima svoju cijenu, za očekivati je da će prinos na vlastita sredstva biti veći od prinosa na pozajmljena sredstva. Težnja društva je da poveća prinos na poslovna sredstva iznad troškova kamate koju plaća zajmodavcima. Kada prosječna kamatna stopa bude veća od stope prinosa na

poslovna sredstva, finansiranje postaje nepovoljno za preduzeće. Rashodi kamate povećavaju izloženost preduzeća finansijskom riziku i aktiviraju dejstvo finansijskog leverage-a. Intenzitet finansijskog leverage-a zavisi od stepena pokrivenosti kamate sa poslovnom dobiti. Ukoliko preduzeće nema dugova, ne aktivira se dejstvo finansijskog leverage-a, što ima za posljedicu veću stopa prinosa na vlastiti kapital11.

Finansijski leveridž predstavlja relativni odnos:- dugoročnog duga i akcijskog kapitala,- tržišne vrijednosti dugoročnog duga i tržišne vrijednosti akcijskog kapitala,- rashoda kamate i neto dobiti, te- poslovne i neto dobiti (pokazuje koliko se puta brže mijenja neto dobit kada se

poslovna dobit promijeni za jedan procenat.

Dejstvo finansijskog leveridža prikazaćemo na slijedećem primjeru:

Tabela br. 1/III: Djelovanje finansijskog leveridža

A FINANSIJSKA STRUKTURA Elementi X Y ZVlastiti kapital 2000000 1000000 500000Obaveze 1000000 1500000Ukupna poslovna sredstva i izvori 2000000 2000000 2000000

B PRINOS NA SREDSTVA PRI ZADATOM OBIMU PRODAJE

Poslovna dobit 230000 230000 230000Rashodi kamata 40000 60000Bruto dobit 230000 190000 170000Porez na dobit 10% 23000 19000 17000Neto dobit 207000 171000 153000Stopa prinosa na vlastiti kapital (neto dobitx100 / vl. kapital) 10 17 31Stopa prinosa na ukupna sredstva (poslovna dobit x 100 /uk. posl. sr.) 12 12 12

C EFEKAT POVEĆANJA POSLOVNE DOBITI USLJED POVEĆANJA PRODAJE (Povećanje poslovne dobiti 50%, a obima prodaje 25%

Poslovna dobit 345000 345000 345000Rashodi kamata 40000 60000Bruto dobit 345000 305000 285000Porez na dobit 34500 30500 28500Neto dobit 310500 274500 256500Stopa prinosa na vlastiti kapital 16 27 51Stopa prinosa na ukupna sredstva 17 17 17Povećanje stope prinosa na vlastiti kapital 50 66 88

11 Stopa prinosa na vlastiti kapital (ROE) = neto dobit / vlasnički kapital

Povećanje stope prinosa na ukupna sredstva 50 50 50

Iz tabele je vidljivo da stopa prinosa na vlastiti kapital zavisi od stepena zaduženosti preduzeća. Preduzeće X ostvaruje stopu prinosa od 10% na vlastiti kapital, uključujući 10% poreza na dobit. Dejstvo finansijskog leveridža se kod ovog preduzeća ne aktivira, jer nema zaduženosti. Druga dva preduzeća ostvaruju veću stopu prinosa na vlastiti kapital, pri istom poreskom opterećenju, a što je rezultat bolje profitabilnosti vlastitog kapitala i pozitivnog efekta zaduživanja.Shodno navedenom, dejstvo finansijskog leveraidža na stopu prinosa na vlastita sredstva zavisi od:

- razlike između stope prinosa na ukupna poslovna sredstva i prosječne kamatne stope na pozajmljena sredstva, te

- strukture kapitala, odnosno stepena zaduženosti.Ukoliko je razlika između navedenih stopa veća, uz veći stepen zaduženosti, srazmjerno je veći efekat finansijskog leverage-a na stopu prinosa na vlastita sredstva. Obzirom da leverage djeluje u oba pravca, efekat može biti i negativan.Dejstvo finansijkog leverage-a na stopu prinosa na sopstveni kapital može biti trojako:

- pozitivno (kada je stopa prinosa na ukupni kapital 12veća od kamatne stope po kojoj se koriste kreditna sredstva),

- neutralno ((kada je stopa prinosa na ukupni kapital jednaka kamatnoj stopi),- negativno (stopa prinosa na ukupni kapital je manja od kamatne stope).

Varijanta 1.: Ukoliko je stopa prinosa na ukupan angažovani kapital viša od prosječne kamatne stope, onda rast pozajmljenog kapitala povećava stopu prinosa na vlastiti kapital. U tom slučaju finansijski leveridž djeluje pozitivno na stopu prinosa na vlastiti kapital (ROE).Varijanta 2. Ukoliko je stopa prinosa na ukupan angažovani kapital jednaka prosječnoj kamatnoj stopi, onda promjena strukture kapitala nema uticaja na stopu prinosa na vlastiti kapital (ROE). Dejstvo finansijskog leveridža, u tom slučaju, je neutralno.Varijana 3. Ukoliko je stopa prinosa na ukupan angažovani kapital manja od prosječne kamatne stope, povećanje tuđih sredstava u pasivi smanjuje stopu prinosa na vlastiti kapital (ROE). Dejstvo finansijskog leveridža na stopu prinosa na vlastiti kapital (ROE) je negativno.

Preduzeće gubi interes za zaduživanjem kada kamatna stopa postane veća od stope prinosa na ukupna poslovna sredstva, jer se smanjuje prinos na vlastita sredstva. Od promjene finansijskog leveridža zavisi i izloženost preduzeća finansijskom riziku. Pokazatelj takve izloženosti je koeficijent pokrića kamate (fiksnih rashoda) iz poslovne dobiti. Koeficijent pokrića kamate govori o finansijskom opterećenju preduzeća. Što je koeficijent pokrića manji, veći je faktor finansijskog leveridža, i obrnuto, što ukazuje na stepen izloženosti preduzeća finansijskom riziku.Faktor ili koeficijent finansijskog leveridža možemo utvrditi na slijedeći način:

Faktor finansijskog leveridža = poslovna dobit / neto dobit

12 Stopa prinosa na angažovani kapital (ROCE) = poslovni dobitak / angažovani kapital

Ako pretpostavimo da poslovna dobit oznosi 2000 KM, a neto dobit 1000 KM, onda se dejstvo finansijskog leveridža manifestuje na slijedeći način:

Kfl = 2000 / 1000 = 2; (poslovna dobit = 2000; neto dobit = 1000).Pri promjeni poslovne dobiti od 10%, neto dobit se mijenja za 20% (10 x 2).Pri promjeni poslovne dobiti od 30%, neto dobit se mijenja za 60% (30 x 2).

Međutim, ako bi pri istoj vrijdnosti poslovne dobiti, neto dobit iznosila npr. 50000 KM, onda bi faktor finansijkog leveridža iznosio 0,04, a što u stvarnosti daje potpuno iskrivljenu sliku.

1.3. Ukupni rizik i ukupni leveridž

Ukupni leveridž je mjera ukupnog rizika jer na njega utiču elementi poslovnog i finansijskog rizika. Dejstvo jednog i drugog rizika se, u krajnjem slučaju, odražava na stopu prinosa na vlastita sredstva. Neizvjesnost buduće dobiti i prinosa na vlastita sredstva u direktnoj je zavisnosti od obima prodaje, odnosno prihoda od prodaje. Zato je kod ukupnog leveridža potrebno ispitati uticaj obima prodaje na rentabilnost poslovanja, posebno kod preduzeća koja imaju visoko učešće fiksnih troškova u ukupnim troškovima. Enormni rast prodaje u uslovima prosperiteta stimuliše preduzeće da dalje povećava obim, kako bi ostvarilo što veću dobit. Takav rast se najčešće podržava sredstvima kredita. Dalje zaduživanje je izloženo finansijskom riziku. Neočekivani pad obima prodaje može odvesti preduzeće u zonu poslovnog gubitka, ili zonu smanjene dobiti iz koje ne može podmiriti fiksne troškove i rashode kamata po osnovu zaduživanja za poslovnu aktivnost. Poslovanje sa gubitkom, zavisno od realnih novčanih tokova, može ugroziti likvidnost. Zato je potrebno odrediti prelomnu tačku priliva i odliva novca prema donjoj tački rentabilnosti. Ukoliko su prilivi preduzeća, koje posluje sa gubitkom, veći od odliva gotovine, likvidnost preduzeća je zaštićena. Međutim, taj višak sredstava ne znači i da je likvidnost na zadovoljavajućem nivou, pogotovo ako je preduzeće u poziciji da odlaže plaćanje nekih fiksnih troškova. Takva likvidnost je kratkoročnog karaktera, a za duži period je potrebno da preduzeće osigura (iz sredstava amortizacije i drugih fiksnih troškova) finansiranje zamjene fiksne aktive.Koeficijent ukpnog leveridža možemo izraziti slijedećim matematičkim relacijama:

Koeficijent ukupnog leveridža = koef. poslovnog leveridža x koef. finansijskog leveridžailikoeficijent ukupnog leveridža = marža pokrića / bruto dobit

Na slijedećem primjeru prikazaćemo dejstvo sve tri vrste leveridža na zadatom povećanju obima prodaje od 20% i vlastitom kapitalu od 20000 KM.

Tabela br. 2/III: Dejstvo složenog leveridžaElementi Obim prodaje

100% 120%Prihodi od prodaje (6000 x 10 KM) 60000 72000Varijabilni troškovi (6000 x 5) 30000 36000Marginalna dobit 30000 36000

Fiksni troškovi 7000 7000Poslovna dobit 23000 29000Rashodi kamata 4000 4000Dobit prije oporezovanja 19000 25000Porez na dobit 1900 2500Neto dobit 17100 22500Faktor posl. leveridža (marginalna dobit / poslovna dobit) 1,30 1,24Faktor finansijskog leveridža (poslovna dobit / dobit prije oporezivanja) 1,21 1,16Ukupni leveridž (faktor posl. leveridža x faktor finans. leveridža) 1,58 1,44Stopa prinosa na vlastiti kapital 0,86 1,13% promjene neto dobiti 131,58% promjene neto doniti i % prinosa na vlastiti kapital 36,94

Iz tabele je vidljivo, da se kod povećanja obima proizvodnje od 20%, pri ostalim nepromijenjenim uslovima, ostvaruje povećanje stope prinosa na vlastiti kapital od 36,94%. Navedeni rast opravdava zaduživanje, odnosno povećani stepen finansijskog rizika. Međutim, problem se može javiti ukoliko, kod opterećenja fiksnim rashodima i rashodima kamata, dođe do smanjenja obima prodaje, što može odvesti preduzeće u zonu nelikvidnosti. Poslovni i finansijski leveridž tada djeluju u suprotnom smijeru od onog koji vodi ostvarenju prinosa na vlastiti kapital, odnosno ka gubitku na supstanci. Da li će gubitak odvesti preduzeće u zonu nelikvidnosti, zavisi od stvarnih novčanih tokova. Pri ovome je važno da se obim prodaje ne spusti na nivo u kojem su prilivi gotovine jednaki odlivima. Zaštita likvidnosti se može vršiti odlaganjem isplata nekih rashoda, a što je kratkoročnog karaktera. Gledano dugoročnije, preduzeće mora obezbijediti sredstva za plaćanje odloženih fiksnih rashoda, kao i naknada na ime amortizacije. Osnovna sredstva se moraju kontinuirano obnavljati i održavati, kako se ne bi dovela u pitanje redovna djelatnost.

GLAVA IV - ANALIZA FINANSIJSKE RAVNOTEŽE

1. Pojam finansijske ravnoteže

Društvo ima finansijsku ravnotežu ako raspoloživa sredstva po obimu i rokovima odgovaraju izvorima sredstava, takođe po obimu i rokovima. Za analizu finansijske ravnoteže potrebno je sagledati usklađenost sredstava i obaveza po obimu i ročnosti za najmanje prethodne 3-5 godina.Analizom finansijske ravnoteže utvrđuju se potrebe za pribavljanjem kratkoročnih i dugoročnih izvora finansiranja.Da bi se uspostavila finansijska ravnoteža, prethodno se moraju analizirati sredstva i izvori sredstava sa stanovišta rokova vezivanja i dinamike potreba. Svaka pozicija aktive ima svoje vrijeme vezivanja ili imobilizacije. Vrijeme imobilizacije je period koji protekne od transformacije pribavljenih materijalnih oblika sredstava u novac.Sredstva (imovinu) preduzeća, sa aspekta vremena vezivanja, dijelimo na:

- trajno vezana sredstva (zemljište, trajni ulozi u preduzeća, neka nematerijalna ulaganja i trajna obrtna sredstva),

- dugoročno vezana sredstva (osnovna sredstva i dugoročni finansijski plasmani), te- kratkoročno vezana sredstva.

Ukoliko izvore sredstava posmatramo sa stanovišta rokova raspoloživosti, onda razlikujemo:

- trajne izvore finansiranja (sopstveni kapital i rezerve),- dugoročne izvore (dugoročne obaveze i dugoročna rezervisanja) i- kratkoročne izvore.

Trajno raspoloživi izvori i dugoročne obaveze nazivaju se kvalitetnim izvorima finansiranja.Osnovna sredstva i trajna obrtna sredstva nazivaju se kvalitetnim sredstvima. Prema dinamici potrebe, obrtna sredstva možemo podijeliti na trajna (stalna) i povremena. Trajna obrtna sredstva (stalne zalihe) čine dio obrtnih sredstava (zaliha sirovine, repromaterijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda) koja su trajno vezana u svrhu održavanja kontinuiteta poslovnog procesa. Povremena obrtna sredstva čine ona ulaganja u obrtna sredstva koja se odnose na kratkoročne konjukture na tržištu, te na sezonske ili vanredne potrebe preduzeća.Finansiranje trajnih potreba preduzeća naziva se investiranjem, a finansiranje povremenih potreba – kratkoročnim finansiranjem.Preduzeće dugoročno ima potrebu za osnovnim i trajnim obrtnim sredstvima, s tim da se s vremena na vrijeme javljaju i potrebe za povremenim obrtnim sredstvima. Potrebe za sredstvima, u uslovima pretpostavljenog rasta, mogu se grafički prikazati, kao na slici br.

Grafikon br.1/IV: Potrebe za sredstvima

Na grafikonu je vidljivo da su osnovna i trajna obrtna sredstva prikazana u obliku pravca čiji kontinuiran rast prati rast preduzeća. Povremena obrtna sredstva imaju oblik sinusoide, što govori da ona ne podržavaju osnovnu djelatnost preduzeća, nego povremenu.Zbog različitog vremena vezivanja sredstava i rokova raspoloživosti izvora, moguće je finansijsku ravnotežu predstaviti kao dugoročnu i kratkoročnu. U ekonomskoj teoriji zastupljena su određena pravila za održavanja finansijske ravnoteže preduzeća, odnosno solventnosti i rentabilnosti, preko kombinovanja odnosa pojedinih dijelova aktive i pojedinih dijelova pasive.Najvažnija pravila su:

1. horizontalna pravila finansiranja- zlatno bankarsko pravilo,

- zlatno bilansno pravilo,- finansiranje najdugoročnijih ulaganja,- finansiranje kratkoročnih ulaganja,- pravilo finansiranja 2:1,- pravilo finansiranja 1:1,- pravilo u odnosu novca i kratkoročnih izvora.

2. vertikalna pravila finansiranja

1.1. Horizontalna pravila finansiranja

Horizontalna pravila finansiranja razmatraju odnos dugoročnih i kratkoročnih izvora sredstava prema kratkoročnim i dugoročnim ulaganjima.

1.1.1. Zlatno bankarsko pravilo

Zlatno bankarsko pravilo je našlo jednaku primjenu i u bankarstvu, i u preduzećima. Prema njemu, banka treba da svoje kratkoročne depozite koristi za kratkoročne plasmane, a dugoročne depozite za dugoročne plasmane. Ukoliko banka odstupi od ovog pravila, onda dio svojih kratkoročnih depozita usmjerava u dugoročne plasmane, i tako narušava solventnost i rentabilnost poslovanja.

1.1.2. Zlatna bilansna pravila

Zlatna bilansna pravila u užem smislu podrazumijevaju da se dugoročna ulaganja u aktivu, osim ulaganja u stalna obrtna sredstva, trebaju finansirati iz dugoročnih izvora finansiranja. U širem smislu, dugoročna ulaganja u aktivu, uključujući i ulaganja u stalna obrtna sredstva, treba finansirati iz dugoročnih izvora.

Zlatno pravilo u finansiranju, takođe, zahtijeva uravnoteženost kratkoročno vezanih sredstava sa kratkoročnim izvorima sredstava, kao i uravnoteženost između dugoročno vezane imovine (uključujući trajno vezana sredstva) i dugoročnih izvora finansiranja. Uravnoteženost mora biti kako u finansijskoj vrijednosti, tako i u ročnoj strukturi sredstava i obaveza. Ukoliko preduzeće odstupi od ovog pravila i dio svojih kratkoročnih izvora plasira na dugi rok, nastupa insolventnost i smanjuje se rentabilnost poslovanja. U nastavku su prezentovana tri moguća slučaja u održavanju ravnoteže po ovom pravilu:

- postojanje dugoročne i kratkoročne finansijske ravnoteže,- finansiranje kratkoročnih sredstava kvalitetnim izvorima(dugoročno finansiranje),- i finansiranje dugoročnih sredstava kratkoročnim izvorima.

1.) Postoji dugoročna i kratkoročna finansijska ravnoteža.Kada su kratkoročno vezana sredstva jednaka kratkoročnim izvorima finansiranja, tada i dugoročno vezana sredstva odgovaraju kvalitetnim izvorima finansiranja. U ovom slučaju postoji finansijska ravnoteža kod kratkoročnog i kod dugoročnog finansiranja. Posljedice ročne transformacije reflektuju se u vidu insolventnosti ili pretjerane solventnosti.

Slika br.1/IV : Kratkoročna i dugoročna finansijska ravnoteža

Aktiva (sredstva) Pasiva (izvori sredstava)

   KRATKOROČNO VEZANA KRATKOROČNI IZVORI

SREDSTVA FINANSIRANJA      

TRAJNO VEZANA SOPSTVENI IZVORI SREDSTVA   FINANSIRANJA

      

DUGOROČNO VEZANA SREDSTVA DUGOROČNI IZVORI

   

Kratkoročna sredstva = kratkoročni izvori finansiranja

Trajna (dugoročna) sredstva = kvalitetni izvori finansiranja

Predočena konstrukcija finansiranja poslovnih ulaganja, pod uslovom da su ostali faktori nepromijenjeni, pozitivno će se odraziti na buduću livkidnost preduzeća. Veće učešće dugoročnih izvora za finansiranje stalnih obrtnih sredstava doprinosi nesmetanom odvijanju poslovnog procesa. Ukoliko se pojavi potreba za povremenim sredstvima, uslijediċe lakše pribavljanje zbog toga što preduzeće sa postojećom strukturom sredstava ima dobru likvidnost i dobar poslovni rezultat, a time i bolji bonitet kod kratkoročnih povjerilaca.

2) Finansiranje kratkoročnih sredstava kvalitetnim izvorima (dugoročno finansiranje)

Ukoliko su kvalitetni izvori finansiranja veći od dugoročno vezanih sredstava, onda su kvalitetni izvori finansiranja manji od likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava. U tom slučaju se razlika između kvalitetnih izvora finansiranja i dugoročno vezanih sredstava koristi za finansiranje kratkoročno vezanih sredstava, i tako održava kontinuirana likvidnost. Ovim je osigurano dugoročno finansiranje preduzeća, bez opasnosti da će biti ugrožena likvidnost. Sigurnost održavanja likvidnosti bazira se na tome što se razlika između dugoročnih izvora finansiranja i dugoročno vezanih sredstava koristi za pokriće kratkoročno vezanih sredstava, koja će se mobilisati u gotovinu prije nego što dospiju za plaćanje dugoročne obaveze.Ukoliko su dugoročno vezana sredstva manja od kvalitetnih izvora finansiranja, osigurana je dugoročna likvidnost. Ukoliko se, pri tome, osigura jednakost rokova unovčivosti kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživosti kratkoročnih izvora finansiranja, javlja se likvidna rezerva kao razlika između kvalitetnih izvora i dugoročno vezanih sredstava.Narušena dugoročna finansijska ravnoteža ne znači da je društvo nelikvidno. Veći rokovi kratkoročnih izvora od kratkoročnih sredstava održaće likvidnost društva na kratak rok.

Za održavanje dugoročne likvidnosti, u ovm slučaju, potrebno je restruktuisanje sredstava i obaveza.

Slika br. 2/IV : Dugoročno finansiranje Aktiva (sredstva) Pasiva (izvori sredstava)

   KRATKOROČNO VEZANA KRATKOROČNI IZVORI

SREDSTVA FINANSIRANJA      

TRAJNO VEZANA SOPSTVENI IZVORI SREDSTVA   FINANSIRANJA

      

DUGOROČNO VEZANA SREDSTVA DUGOROČNI IZVORI

   

Iz predočene slike je vidljivo da su:

kratkoročna sredstva > kratkoročni izvori finansiranja

trajna (dugor.) sredstva < kvalitetni izvori finansiranja

U ovom slučaju višak kvalitetnih izvora sredstava koristi se za finansiranje kratkoročnih sredstava, što osigurava održavanje kontinuirane likvidnosti.

Dugoročna finansijska ravnoteža se utvrđuje na osnovu:- koeficijenta finansijske stabilnosti (koeficijenta dugoročne finansijske ravnoteže)i- analize neto obrtnog fonda.

Analiza dugoročne ravnoteže na osnovu koeficijenta finansijske stabilnosti vrši se stavljanjem u odnos kvalitetnih izvora sredstava sa trajnim sredstvima.

vlastiti kapital + dugoročni izvoriKoeficijent finansijske stabilnosti (Ko) = -------------------------------------------- trajna sredstva

Ko = 1 , uspostavljena finansijska ravnotežaKo > 1 , kontinuirana likvidnostAnaliza dugoročne finansijske ravnoteže na osnovu neto obrtnog fonda utvrđuje se stavljanjem u odnos neto obrtnog fonda i trajnih obrtnih sredstava (stalnih zaliha).

neto obrtni fondStepen pokrića stalnih zaliha neto obrtnim fondom = --------------------------

trajna obrtna sredstva

Stepen pokrića =1, onda je uspostavljena ravnoteža u dugoročnom finansiranju,Stepen pokrića < 1 , nema mogućnosti za kontinuiranom likvidnošću.

3) Finansiranje dugoročnih sredstava kratkoročnim izvorima

Veći iznos dugoročno vezanih sredstava od kvalitetnih izvora finansiranja automatski utiče na situaciju da su kratkoročni izvori finansiranja veći od likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava. U ovom slučaju je narušena likvidnost, jer se razlika između dugoročno vezanih sredstava i kvalitetnih izvora finansiranja, finansira kratkoročnim izvorima. Dugoročno vezana sredstva su pokrivena kratkoročnim obavezama u visini razlike između kratkoročnih obaveza i likvidnih sredstava, uvećanih za kratkoročno vezana sredstva koja će prije dospjeti na plaćanje, nego što se dugoročno vezana sredstva mobilišu u gotovinu.Situacija, u kojoj su dugoročno vezana sredstva veća od kvalitetnih izvora, narušava likvidnost jer se dio dugoročno vezanih sredstava finansira iz kratkoročnih izvora.Poremećaj u dugoročnoj finansijskoj ravnoteži, zbog većeg ulaganja u dugoročno vezana sredstva, ne znači da će biti narušena likvidnost. Ukoliko preduzeće obezbijedi duže rokove kratkoročnih izvora od rokova mobilizacije kratkoročno vezanih sredstava, likvidnost neće biti upitna. Na ovakav način se održava likvidnost na kraći rok. Za dugoročnu likvidnost potrebno je izvršiti restruktuisanje sredstava i obaveza.Održavanje kratkoročne i dugoročne finansijske ravnoteže je međusobno uslovljeno.

Slika br. 3/IV: Kratkoročno finansiranje Aktiva (sredstva) Pasiva (izvori sredstava)

KRATKOROČNO VEZANA KRATKOROČNI IZVORISREDSTVA FINANSIRANJA

TRAJNO VEZANASREDSTVA SOPSTVENI IZVORI

FINANSIRANJA

DUGOROČNO VEZANA SREDSTVA DUGOROČNI IZVORI

   

Iz slike br.3/IV vidimo da su uspostavljene slijedeće relacije:

kratkoročna sredstva < kratkoročni izvori finansiranja,

trajna (dugoročna) sredstva > kvalitetni izvori finansiranja.

U ovom slučaju nedostatak trajnih sredstava finansira se kratkoročnim izvorima finansiranja. Ovakav debalans ugrožava likvidnu poziciju društva.

1.1.3. Finansiranje najdugoročnijih ulaganja

Prema ovom pravilu, finansiranje najdugoročnijih ulaganja treba vršiti iz sopstvenih izvora, obzirom da su trajnog karaktera i ne vraćaju se. Ova ulaganja obuhvataju:

- zemljište (obzirom da se ne amortizuje, ovo ulaganje se ne vraća i ne pretvara u novčani oblik preko amortizacije);

- akcije (obzirom da su u pitanju trajni ulozi, akcije se ne pretvaraju u novac, osim u slučaju prodaje na sekundarnom tržištu kapitala);

- stalna obrtna imovina (veličina zaliha se vremenom mijenja, a konačan povrat novca se vrši poslije prestanka rada preduzeća);

- građevinski objekti (ulaganja se preko amortizacije sporo pretvaraju u novac zbog niske stope amortizacije);

- osnovno stado (povrat novca je spor zbog osnovice za obračun amortizacije, koju čini razlika između nabavne i klanične vrijednosti stoke na isteku vijeka korištenja);

- gubitak – izvori finansiranja pokrića gubitka su u pravilu dugoročnog karaktera, jer se on pokriva iz ostvarene dobiti u narednim godinama, te iz sredstava rezervi i zadržane dobiti.

Ukoliko se finansiranje ovih ulaganja vrši iz tuđih izvora, sa svakom otplatom anuiteta smanjuju se ti izvori finansiranja. Oni moraju biti kompenzovani sopstvenim izvorima, kako se ne bi narušila finansijska ravnoteža i ugrozila likvidnost preduzeća.

1.1.4. Finansiranje kratkoročnih ulaganja

Obrtna sredstva, prema ovom pravilu, treba finansirati kratkoročnim izvorima jer se ulaganja transformišu u novac najdalje za jednu godinu. Potraživanja od kupaca su kratkoročnog karaktera i moraju se finansirati iz kratkoročnih obaveza prema dobavljačima. U slučaju nedovoljnosti, razlika se mora finansirati kratkoročnim kreditima.Kratkoročne hartije od vrijednosti i kreditne plasmane treba finansirati iz kratkoročnih izvora, uz nastojanje da ostvareni kamatni prinos iz tih ulaganja bude jednak ili veći od kamatnog rashoda za finansiranje.

1.1.5. Pravilo finansiranja 2:1

Ovo pravilo zahtijeva da koeficijent opšte likvidnosti (kratkoročna imovina / kratkoročni izvori) preduzeća bude 2, tj. da na svake 2 KM kratkoročnih ulaganja dolazi 1 KM kratkoročnih izvora finansiranja. To znači, da preduzeće treba polovinu svojih kratkoročnih ulaganja finansirati iz kratkoročnih izvora, a drugu polovinu iz dugoročnih izvora.

1.1.6. Pravilo finansiranja 1:1

Prema ovom pravilu brzo utrživa kratkoročna ulaganja (novac, kratkoročne hartije od vrijednosti i kratkoročna potraživanja) moraju u cjelosti biti finansirana kratkoročnim izvorima.

1.1.7. Pravilo u odnosu novca i kratkoročnih izvora

Prema ovom pravilu, preduzeće bi trebalo da 10 - 20% vrijednosti kratkoročnih obaveza drži u gotovini. Ovo pravilo nije našlo širu primjenu u praksi jer, u slučaju da svakodnevno drži 20% gotovine, preduzeċe bi moglo isplaċivati dugove za 5 dana(100% / 20%). Obzirom da dugovi ne dospijevaju tako brzo, preduzeće bi bilo pretjerano solventno, a time bi se smanjila rentabilnost poslovanja.

1.2. Vertikalna pravila finansiranja

Finansiranje se može posmatrati kroz strukturu aktive, s jedne strane, i strukturu kapitala i obaveza, s druge strane, kao i posmatranjem njihovih međusobnih veza. Imovina preduzeća bi trebala biti raspoređena tako da omogući kontinuitet poslovne aktivnosti. Ona se uglavnom prikazuje odnosom osnovnih i obrtnih sredstava, mada je osnovni problem u strukturi aktive uzrokovan strukturom obrtnih sredstava. Sa stanovišta finansiranja logičnije je strukturu aktive prikazivati odnosom kratkoročno i dugoročno vezane imovine ili, preciznije, odnosom fluktuirajućih obrtnih sredstava prema trajnim obrtnim i osnovnim sredstvima.Vertikalna pravila finansiranja razmatraju odnos vlastitih i tuđih izvora finansiranja i odnos osnovnog i rezervnog kapitala. U uslovima tržišne privrede preduzeće teško može finansirati razvoj sopstvenim sredstvima. Teoretski, odnos vlastitih i tuđih sredstava treba da bude u omjeru 1:1. Međutim, ovaj omjer treba uslovno shvatiti, jer on treba da zavisi od cijene i uslova pribavljanja vlastitih i tuđih sredstava. Odnosom 1:1 obezbjeđuje se:

- sigurnost povrata kapitala (ukoliko preduzeće ostvari gubitak veći od sopstvenog kapitala, neće moći izmiriti svoje obaveze i pored toga što je zadovoljilo ovo pravilo);

- prihvatljiv iznos kamata (kada bi tuđi izvori finansiranja bili iznad 50%, povećali bi se i rashodi kamata); i

- finansijska nezavisnost preduzeća (preduzeće ima odgovarajuću finansijsku slobodu jer je iznos vlastitog kapitala izjednačen sa kapitalom povjerilaca).

Slika br. 4/IV: Vertikalana pravila finansiranja

VLASTITI IZVORI50%

IMOVINA100%

TUĐI IZVORI50%

Odnos između osnovnog i rezervnog kapitala, po mišljenju većine stručnjaka, treba da bude u omjeru 1:1, što znači da poželjna visina rezervnog kapitala iznosi 25% u odnosu na ukupan kapital preduzeća (sopstveni i tuđi). Rezervni kapital se formira raspodjelom neto dobiti po zakonskoj i statutarnoj obavezi.

GLAVA V – PLANIRANJE, BUDŽETIRANJE I KONTROLA

1. Pojam, vrste i proces planiranja

Planiranje predstavlja proces donošenja planskih odluka i akcija, koje bi trebalo preduzeti radi ostvarenja poslovnih ciljeva. Ono prožima sve upravljačke strukture i zaposlene u nastojanju da pojedinačne ciljeve podrede grupnom cilju. Zbog prisutne neizvjesnosti i čestih promjena u poslovanju, planiranje postaje sve prioritetnija aktivnost. Ukoliko bi i postojala izvjesna budućnost, onda bi planom trebalo odrediti jedan pravac, obzirom na raspoložive alternative. Sa dužinom vremenskog perioda povećava se neizvjesnost, a time i alternativni pravci akcije. Planiranjem je potrebno poslovanje usmjeriti u oblasti u kojima se mogu ostvariti najbolji rezultati poslovanja, kao npr. prodor na nova tržišta, osvajanje novog proizvoda i sl. Suština planiranja je u izboru racionalnih ciljeva, politika i planova. Planiranje može biti:

- dugoročno (strateško) i- kratkoročno (operativno ili tzv. budžetiranje).

Značaj i jednog i drugog planiranja je u mogućnosti simulacije različitih poslovnih scenarija i njihovog uticaja na finansijske pokazatelje i druge parametre poslovne uspješnosti. Selekcijom različitih poslovnih scenarija, koji u centru pažnje imaju procjenu unutrašnjih i vanjskih faktora koji utiču na poslovanje organizacije, vrši se izbor strategije i taktike za postizanje cilja.Planiranje možemo posmatrati kao proces, odnosno kao kontinuiranu aktivnost u kojoj se nakon ostvarenja ciljeva jednog perioda definišu novi ciljevi za naredni period. Proces planiranja možemo predstaviti grafičkim putem, slika br. 1/V:

Slika br. 1/V: Proces planiranja

Procjena okruženja se odnosi na:- ekonomske, političke, socijalne i tehnološke faktore koji utiču na organizaciju,- trendove u kupovnoj moći, ukusu, preferencijama,- očekivanja kupaca u vezi sa proizvodom ili uslugom (kvalitet, cijena, korisnost,

isporuka i sl.),- izvore i kontinuitet snabdijevanja,- moguće izvore finansiranja,- očekivanja države i lokalne zajednice vezana za doprinos organizacije društvu,

itd.Procjena organizacije uključuje:

- istraživačko – razvojne aktivnosti,- raspoložive resurse (finansijske, materijalne, kadrovske i sl.),- proizvodne mogućnosti, kapacitete i sofisticiranost opreme,- mogući tržišni razvoj i diverzifikacije proizvoda,- mogućnosti finansiranja obrtnih sredstava i investiranja,- očekivanja akcionara u vezi dividende i povećanja kapitala,- očekivanja radnika (sigurnost, zarada, edukacija, sloboda), i dr.

Slika br. 1/V pokazuje kompleksnost planiranja, koja se ogleda u velikom broju pojedinačnih planova, kao i u potrebi uključivanja svih rukovodnih struktura u proces planiranja.Predviđanja proizvodnih, prodajnih, finansijskih, razvojnih i drugih aktivnosti moraju se pretočiti u prognozirani bilans stanja i bilans uspjeha. Ovi bilansi omogućavaju rukovodiocima da unaprijed sagledaju moguće profite, povrate na uložena sredstva i druge važne parametre, ukoliko se plan realizuje. Ukoliko se rukovodioci ne slažu sa finansijskim projekcijama i pokazateljima, onda bi trebalo razmotriti i druge prijedloge, kako bi se poboljšali planirani rezultati.

Procjena okruženja

Procjena organizacije

Određivanje ciljeva

Razmatranje alternativa

Prihvatanje dugoroč.plana

Planiranje istraživanja i razvoja

Planiranje resursa

Planiranje proizvodnje

Planiranje marketinga

Operativni planovi

2. Pouzdanost budžeta

U svakodnevnoj praksi teško je odrediti nivo ostvarenja za predviđeni nivo aktivnosti koji se ugrađuje u budžet. Ugrađeni nivo ostvarenja u budžet služi kao standard kontrole, a i kao motivacija odgovornima za postizanje cilja. Ukoliko se u budžetu ugrade visoki nivoi ostvarenja, slabiće motivacija rukovodstva, odnosno doći će do neusklađenosti ličnih ciljeva i ciljeva preduzeća. Ako se postave niski nivoi, doći će do tzv. budžetskog mrtvila. Budžetsko mrtvilo karakteriše nagli skok troškova, naročito pri kraju budžetskog perioda, kada se rukovodioci trude da „potroše budžet.“ Odlučivanje o nivou ostvarenja u budžetu nije izolovan tehnički proces, već proces koji zahtijeva snažne veze i komunikacije između aktera budžetiranja. Sve više napora se ulaže u svrhu prepoznavanja inherentnih varijabilnosti koje dovode do nesigurnosti ostvarenja budžeta. Zato se u pripremi budžeta koriste statističke metode, koje reduciraju uticaj subjektivnog faktora. Umjesto tradicionalnih procjena na bazi jednog faktora, uključuje se pesimistička, optimistička i najvjerovatnija procjena očekivanog nivoa za svaki faktor. Primjer:Pretpostavimo da su rukovodioci dali slijedeće procjene o kretanju tri ključna elementa budžeta (prodaje, varijabilnih i fiksnih troškova): Očekivana vrijednost prodaje za određeni period : - najvjerovatnija 10000 KM, vjerovatnoća 0,9 i - optimistička 15000 KM, vjerovatnoća 0,7.Varijabilni troškovi za nivo prodaje 10000 KM - optimistički 5000, vjerovatnoća 0,4 - najvjerovatniji 6000, vjerovatnoća 0,2 - pesimistički 7000, vjerovatnoća 0,3Varijabilni troškovi za nivo prodaje 15000 KM - optimistički 6000, vjerovatnoća 0,2 - najvjerovatniji 7000, vjerovatnoća 0,5 - pesimistički 8000, vjerovatnoća 0,3Fiksni troškovi iznose 1000 KM.Potrebno je odrediti visinu profita za pojedine varijante, koja se očekuje budžetiranjem.

Varijanta br.1- Očekivana najvjerovatnija vrijednost prodaje 9000 (10000 x 0,9) = 9000- Očekivana vrijednost varijabilnih troškova (5000 x 0,40 +6000 x 0,2 + 7000 x 0,30) 5300- Fiksni troškovi 1000Očekivana vrijednost profita 2700

Varijanta br. 2- Očekivana optimistička vrijednost prodaje 10500 (15000 x 0,7) = 10500- Očekivana vrijednost varijabilnih troškova (6000 x 0,2 +7000 x 0,5 + 8000 x 0,30) 7100

- Fiksni troškovi 1000Očekivana vrijednost profita 2400Pored navedenih, moguće je napraviti i druge varijante mogućih rezultata. Sve to govori o nesigurnosti i promjenjivosti budžeta usljed različitog dimenzioniranja ulaznih parametara i vjerovatnoće njihovog stvarnog dešavanja.

3. Pristupi budžetiranja

Budžeti se često sačinjavaju na osnovu ekstrapolacije prošlih podataka, pa makar oni uključivali i neefikasnost proteklog perioda. Ostvarenja prethodne godine se koriguju za procijenjeni iznos inflacije u godini za koju se vrši budžetiranje, i tako dolazi do procijenjenih podataka. Odnosi između koristi i troškova, prema ovoj metodologiji nisu podvrgnuti istraživačkoj proceduri, tako da se ne može očekivati realnost budžetiranja. U nastojanju da se dođe do što realnijih budžeta, razvijeni su alternativni pristupi budžetiranju kao što su:- budžetiranje od nule i - sistem planiranja i budžetiranja programa.Budžetiranje od nule pretpostavlja analizu troškova i koristi, pod pretpostavkom da je dodijeljeni nivo troškova za svaku stavku nula, sve dok odgovorni rukovodilac ne opravda trošak i korist koju donosi izdatak. Stalnim preispitivanjem utvrđuje se opravdanost troškova u odnosu na ciljeve, te koristi koje on donosi preduzeću. Za razliku od inkrementalnog budžetiranja, koje koristi metode ekstrapolacije prethodnih aktivnosti, ovaj pristup gleda unaprijed. Primjena ovog pristupa na sve budžete zahtijeva mnogo vremena i može izazvati velike pritiske na nosioce troškova. Osim toga rezultati su uslovljeni subjektivnim procjenama, što umanjuje realnost budžetiranja. Najbolje rješenje bi bilo u selektivnoj primjeni ovog pristupa, kao naprimjer, kod pravljenja budžeta režijskih troškova.Sistem planiranja i budžetiranja programa je orijentisan na kapacitete i ciljeve, kao i na dodjelu resursa na osnovu provedene analize. Zasniva se na teoriji sistema, tj. na „programima“- grupacijama aktivnosti koje imaju zajednički cilj. Budžetiranje se provodi kroz slijedeće korake:

- definisanje ciljeva preduzeća,- definisanje sistema ( ciljevima, okruženjem, raspoloživim resursima, grupacijama

aktivnosti i njihovim ciljevima itd.),- budžetiranje i analiza (stalni proces izrade i analize alternativnih ciljno-

orijentisanih „programa“, kako bi se razvio najadekvatniji paket „program“ za preduzeće,

- razvoj mjera performanse za „program“,- programiranje i budžetiranje (najprikladniji paket „programa“ zajedno sa

potrebnim resursima i očekivanim rezultatima izražava se u formi „programskih“ budžeta. Mada slični klasičnim budžetima, oni se od njih razlikuju po tome što nisu zasnovani na organizacionim jedinicama, već na „programima“, koji im omogućavaju bliskost sa ciljevima i budžetima preduzeća kao cjeline).

Ovaj pristup je teže inplementirati, ali ga ne treba odbaciti zbog radikalnih ideja.

Bez obzira da li koristili klasnične ili alternativne pristupe budžetiranju, važno je očuvati fleksibilnost i sposobnost preduzeća da se prilagodi promjenama, što je i uslov njegovog opstanka i profitabilnosti.

4. Struktura budžeta

Sveobuhvatno planiranje ima zadatak da izradi plan aktivnosti preduzeća i potreba za izvorima finansiranja u određenom vremenskom periodu, kako za preduzeće kao cjelinu, tako i za njegove organizacione dijelove. Preduslov za izradu dobrih planova je sposobnost predviđanja (prognoze) budućih događaja, koji se očekuju. Predviđanje je kompleksna oblast koja se nerijetko vrši korištenjem savremenih statističih i matematičkih tehnika. Na predviđanjima se, uglavnom, temelje dugoročni (strateški) planovi, za razliku od kratkoročnih planova (budžeta) koji obuhvataju planirane aktivnosti za postizanje datog rezultata.Finansijske projekcije se najčešće prave za period 3-5 godina. Kraći period od tri godine ne bi davao dovoljno informacija korisnicima, a duži period od 5 godina postaje nerealan.Kao baza za finansijske projekcije služi plan prodaje, plan proizvodnje i zaliha, te plan kapitalnih ulaganja. Na osnovu navedenih planova i utvrđenih smjernica od strane menadžmenta, pristupa se kratkoročnom planiranju, odnosno budžetiranju. Budžetsko planiranje obuhvata izradu detaljnih kratkoročnih finansijskih planova (budžeta) za funkcije, aktivnosti i organizacione jedinice, na osnovu kojih se dugoročni plan pretvara u akcije.Na osnovu procesa budžetiranja moguće je preduzeće organizovati u budžetske centre (najčešće po organizacionim jedinicama), čiji rukovodioci snose odgovornost za realizaciju budžeta. Ukoliko postoji međusobna povezanost budžeta13 organizacionih jedinica, onda proces budžetiranja treba da osigura njihovu koordinaciju. Koordinacijom pojedinačnih budžeta obezbjeđuje se da svaki aspekt operacije doprinese ukupnom budžetskom planu, te da se izbjegne rad ispod optimalnog. Dobrom koordinacijom se postiže sinhronizacija svih poslovnih aktivnosti, kao npr. budžeti zaliha moraju biti u vezi sa proizvodnjom; budžeti proizvodnje se moraju uskladiti sa terminskim planom prodaje; itd. Međusobna koordinacija budžetskih centara pojačava upravljačku disciplinu s ciljem da se budžeti realizuju u okviru planiranih limita troškova.Kompletan proces budžetiranja zahtijeva komuniciranje svih nivoa rukovođenja, kao i komunikaciju između funkcija i organizacionih jedinica u vezi postavljanih ciljeva i njihove realizacije. Finalizovan glavni budžet i pojedinačni budžeti saopštavaju se svim nosiocima budžeta i budžetskim centrima. Praćenje realizacije budžeta, odnosno odstupanja stvarnih rezultata od budžetiranih, vrši se kroz budžetsko upravljanje.Struktura budžeta i njihovi odnosi su specifični za svako preduzeće. Naredna slika prikazuje glavne budžete i nihove odnose u tipičnom proizvodnom preduzeću.

Slika br. 2/V: Međusobni odnosi u glavnom budžetu

13 Budžet predstavlja pregled (specifikaciju) troškova, odnosno potrebnih finansijskih sredstava za određeni program.

Budžet zaliha Budžet Budžetgotove robe proizvodnje Opštih troš.

troškova

Budžetradne snage Budžet

  Kapital. ulag.Budžet nabave

Budžet obaveza Glavni budžet

  Budžet i bilans stanjaBudžet troš. gotovine

Budžet prodaje

prodajeBudžet potraž. Budžet  istraživanja

Na slici su su predstavljeni glavni funkcionalni budžeti koji se dalje razrađuju na budžete organizacionih jedinica, funkcija i sl.

5.Vrste budžeta

Grupisanje budžeta zavisi od aspekta posmatranja i vrste djelatnosti. Tipično proizvodno preduzeće karakterišu slijedeće vrste budžeta:

- budžet prodaje,- budžet proizvodnje,- budžet usluga,- budžet kapitalnih troškova,- budžet istraživanja i razvoja,- zbirni budžet i sl.

Budžet prodaje čine budžeti koji su sa njim funkcionalno vezani, kao npr. budžet troškova prodaje, budžet distribucije, budžet promocije i sl.Budžet proizvodnje obuhvata budžete ulaznih faktora proizvodnje (sirovina, radne snage, proizvodnih usluga...).Budžet usluga je vezan za opšte službe organizacije (službu ljudskih resursa, opštu službu i dr.).Budžet kapitalnih troškova i budžet istraživanja i razvoja odnose se na tekuće operacije, mada je njihov opseg dalekosežniji i odnosi se na uvođenje novih proizvoda i tehnologija, te prodor na nova tržišta. Ovi budžeti pokrivaju periode duže od jedne godine koji se periodično revidiraju.Zbirni budžeti proizilaze iz različitih budžeta i obezbjeđuju podatke o efektima budžeta preduzeća. Tipičan primjer ovog budžeta su budžet gotovine i glavni budžet, tj. budžetirani bilans uspjeha i bilans stanja.

Obzirom na promjenjivost budžeta u odnosu na postignuti obim proizvodnje, razlikujemo fiksni i varijabilni budžet.Projektovani fiksni budžet se ne mijenja, bez obzira na postignuti obim proizvodnje. On nema mogućnost bilo kakvog podešavanja ukoliko stvarna aktivnost odstupa od

budžetirane. Cilj fiksnog budžeta je da posluži za definisanje opštih ciljeva preduzeća. Ovaj budžet je od male koristi za upravljačke organe, obzirom da nema korekcije i revidiranja.Fleksibilni budžet daje mogućnost prilagođavanja budžetiranih nivoa troškova stvarno postignutim nivoima aktivnosti. To se postiže detaljnom analizom svih stavki budžetiranih fiksnih i varijabilnih troškova. Ovaj proces je poznat pod nazivom „fleksiranje“ (variranje) budžeta. Rezultati fleksiranja bi morali biti realni, tj. da se troškovi ponašaju na predviđeni način. Pojednostavljene pretpostavke o kretanju troškova baziraju se na linearnosti troškova, mada troškovi mogu imati diskontinuelan ili fazni tok. Tako naprimjer, kod budžetiranja se varijabilni troškovi najčešće vezuju za fleksibilnost obima prodaje ili proizvodnje, dok u stvarnosti oni ne pokazuju takvu međuzavisnost i variraju u skladu sa različitim pokazateljima aktivnosti, naprimjer u skladu sa norma satima i sl. Fleksibilni budžet se koristi u procesu upravljanja za ocjenjivanje potrebnih upravljačkih postupaka. U tu svrhu je potrebno analize i prikaze troškova sprovesti u fazi budžetiranja, kako bi budžet bio brzo prilagođen (fleksiran), ukoliko se za to ukaže potreba. Fleksiranje se može vršiti za svaki željeni nivo aktivnosti.

5.1. Budžet prodaje

Obzirom na važnost prodaje za preduzeće, budžet prodaje predstavlja primarni budžet iz koga se izvodi većina ostalih budžeta. Budžetu prodaje prethodi predviđanje, odnosno prognoza prodaje. Prognoza prodaje postaje budžet ukoliko se prihvati kao cilj. Ona se temelji na razmatranju :

- apsolutne veličine i trendova prodaje iz prošlosti,- opštih ekonomskih pokazetelja (bruto nacionalnog dohotka, stope inflacije,

nezaposlenosti i sl.),- rezultata istraživanja,- politike marketinga,- uticaja konkurencije,- uticaja nove tehnologije,- zahtjeva, želja, potreba i percepcija potrošača.

Na osnovu planirane dinamike tražnje za proizvodima i objektivnih mogućnosti proizvodnje u preduzeću, sačinjava se fizički plan prodaje. Utvrđene fizičke veličine množe se sa planiranim prodajnim cijenama svakog proizvoda, kako bi se dobio budžet prodaje. Budžet prodaje se, dalje, može dijeliti po ličnoj odgovornosti, po proizvodu ili grupi proizvoda, po području prodaje i sl. U narednoj tabeli je prikazan primjer fizičkog plana prodaje na godišnjem nivou:

Tabela br. 1/V: Plan fizičkog obima prodaje(u kom.)

Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartal III kvartal IV kvartal Ukupno1. Proizvod A 1000 1500 2000 2500 70002. Proizvod B 500 1200 1800 2000 5500

S v e g a : 1500 2700 3800 4500 12500

Ako pođemo od pretpostavke, da je prosječna planska cijena proizvoda A 5 KM, a proizvoda B 3 KM, onda bi plan bruto prihoda imao slijedeću dinamiku:

Tabela br. 2/V: Plan bruto prihoda od prodaje (u KM)

Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartal III kvartal IV kvartal Ukupno1. Proizvod A 5000 7500 10000 12500 350002. Proizvod B 1500 3600 5400 6000 16500

S v e g a : 6500 11100 15400 18500 51500

Planirani godišnji bruto prihod od prodaje dobije se množenjem planirane godišnje količine proizvoda sa prodajnom cijenom po jedinici.

Plan bruto prihoda od prodaje = planirana količina proizvoda x prodajna cijena po jedinici

Razumljivo je da se cjelokupno proizvedena količina neće prodati. Takođe, dio kupaca će vratiti proizvode, dio proizvoda će biti preuzet za vlastite potrebe, a dio planiranih prihoda će se ustupiti kupcima na ime popusta na prodanu robu. U tom kontekstu potrebno je korigovati planirani bruto prihod od prodaje i utvrditi neto prihod od prodaje.

Tabela br. 3/V: Plan neto prihoda od prodaje (u KM)

Red.br Naziv proizvodaI

kvartal II kvartal III kvartal IV kvartal Ukupno1. Bruto prihod 6500 11100 15400 18500 515002. Korekcije za: 0

- povrat robe 50 600 700 800 2150- odobreni popusti 130 222 308 370 1030- vlastite potrebe 200 300 350 400 1250Ukupno korekcije. 380 1122 1358 1570 4430

3Neto prihod od prodaje (1-2) 6120 9978 14042 16930 47070

Na osnovu budžeta prodaje prave se ostali budžeti koji su vezani za njega, kao što su budžet troškova prodaje, budžet troškova proizvodnje i zaliha, budžet promocije i drugi budžeti koji podržavaju prodaju.

5.1.1. Budžet troškova prodaje

Troškovi nabavne vrijednosti prodate robe su najveći pojedinačni rashodi preduzeća koje se bavi trgovinskom djelatnošċu. Nastaju isporukom robe kupcima. Utvrđuju se u visini stvarnih troškova nabavke robe za dalju prodaju (nabavne vrijednosti).

Šema br. 1/V: Troškovi prodate robe početne zalihe+ roba kupljena tokom perioda

= roba raspoloživa za upotrebu tokom perioda- roba krajem perioda= troškovi prodane robe

Varijabilni troškovi prodaje, kao što su provizija prodavca, troškovi utovara, prevoza, pretovara i sl., mogu se utvrditi procentualno na bazi planiranog obima prodaje i prihoda od prodaje.Ostali troškovi prodaje se procjenjuju. Procjena se vrši za fiksne troškove prodaje, kao što su troškovi: radne snage, reklame, zakupa, osiguranja, telefona, amortizacije, zakupnine, grijanja, osvjetljenja i sl. Oni nemaju dublje veze sa obimom prodaje, već se planiraju najčešće prema uslovima iz ugovora, ili na osnovu važećeg cjenovnika, odluke organa upravljanja i sl.

5.2. Budžet proizvodnje i zaliha

Budžet proizvodnje se može praviti prije ili poslije budžeta prodaje. Ukoliko je limitirajući faktor nedostatak proizvodnih kapaciteta, onda će se prvo sačinititi budžet proizvodnje. Međutim, ukoliko je prodaja ograničavajući faktor, onda će prioritet imati budžet prodaje. Budžet proizvodnje, u oba slučaja, mora biti koordiniran sa budžetom prodaje i budžetom zaliha.Obzirom da je preduzeće u većini slučajeva izloženo sezonskim oscilacijama, kako kod nabavke tako i kod prodaje robe, potrebno je sačiniti dinamički plan proizvodnje. Naime, velike količine proizvedene robe u „mrtvoj sezoni“ zahtijevaju sezonske popuste, a nedovoljne zalihe, u vrijeme kad je izražena potražnja, odvode kupce kod snabdjevača koji mogu osigurati kontinuitet snabdijevanja. Dinamički plan proizvodnje bi, u našem primjeru, imao slijedeću strukturu:

Tabela br. 4/V: Plan fizičkog obima proizvodnje (u kom)

Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartalIII

kvartalIV

kvartal Ukupno1 Proizvod A

Plan prodaje 1000 1500 2000 2500 7000 - Početne zalihe 250 350 600 250 250+ Krajnje zalihe 350 600 250 250 250Plan proizvodnje 1100 1750 1650 2500 7000

2 Proizvod BPlan prodaje 500 1200 1800 2000 5500- Početne zalihe 100 200 400 100 100+ Krajnje zalihe 200 400 100 100 100Plan proizvodnje 600 1400 1500 2000 5500

Da bi fizički obim proizvodnje izražen jedinicama proizvoda preveli na finansijske vrijednosti, odnosno utvrdili cijenu koštanja proizvoda, potrebno je sačiniti budžet troškova proizvodnje.Budžet proizvodnje pokazuje troškove svakog proizvoda i on vremenski mora biti usklađen sa budžetom prodaje i visinom zaliha. Takav proces koordinacije će pokazati

višak ili nedostatak kapaciteta u toku trajanja budžeta. Nedostatak kapaciteta će se premostiti kupovinom ili unajmljivanjem opreme, uvođenjem dodatne smjene, zapošljavanjem novih radnika i sl. Proizvodni kapaciteti ne bi trebali biti ograničavajući faktor povećanju obima proizvodnje. Ukoliko su, pak, kapaciteti proizvodnje veći od predviđenog obima prodaje tokom određenih perioda trajanja budžeta, onda bi prodaju trebalo ubrzati većim ulaganjima u marketinške aktivnosti, diverzifikacijom proizvoda, snižavanjem cijena, davanjem boljih uslova od konkurencije i sl.Na osnovu budžeta proizvodnje prave se budžeti imputa proizvodnje (materijala, radne snage, proizvodnih usluga i sl.). Budžeti imputa proizvodnje standardnih roba i usluga su dosta jednostavni za izradu jer postoje već razrađeni normativi. Međutim, kada se radi o specifičnim proizvodima, postupak je mnogo složeniji. U takvim slučajevima koriste se iskustva i trendovi prošlosti, kao i procentualni odnos sa prodajom.

5.2.1. Budžetiranje troškova proizvodnje

Polazna osnova za budžetiranje troškova proizvodnje je plan fizičkog obima proizvodnje. Planirani fizički obim proizvodnje se množi sa cijenom koštanja proizvoda da bi se dobio budžet troškova proizvodnje. Radi lakšeg budžetiranja, prethodno je potrebno grupisati troškove po kalkulativnoj osnovi, tj. na varijabilne troškove (troškove direktnog materijala, direktnog rada, opravki i održavanja i sl. ) i fiksne troškove (troškove plata neproizvodnih radnika, reklame, osiguranja, skladištenja, distribucije, transporta, kancelarijskog materijala, zakupnina, komunalija i sl.).Ulaganjem u tehnologiju moguće je upravljati varijabilnim troškovima na dugi rok. Na kraći rok, varijabilni troškovi se smanjuju korištenjem jeftinijih inputa. U tom slučaju, postoji opasnost od pada kvaliteta proizvoda, čime se stvaraju suprotni efekti od očekivanih. Preostaje činjenica da su najbolji načini za sniženje ulaznih cijena pregovaračka sposobnost na tržištu nabave i dobre informacije o proizvođačima ulaznih komponenti.Fiksni troškovi su dosta kruti za upravljanje. Njima se upravlja pomoću slijedećih oblika integracija: vertikalna, horizontalna i komplementarna. Vertikalna integracija podrazumijeva integraciju distributivnih kanala i tržišta nabave i prodaje. Horizontalna integracija se ostvaruje vlastitim rastom ili kupovinom drugih preduzeća. Komplementarna integracija dovodi do povećanja proizvodnje i prometa u postojećim fazama dodavanjem novih proizvoda ili korištenjem postojeće opreme.

5.2.1.1. Budžet troškova direktnog materijala

Direktni troškovi se prenose direktno na nosioce, odnosno proizvode. U ovu vrstu troškova spadaju troškovi osnovnog materijala za izradu proizvoda, kao i troškovi usluga koje su direktno vezane za proizvodnju.Da bi se održao proces proizvodnje, preduzeće vrši kontinuirane nabavke. Nabavljene količine ulaznih komponenti ne moraju biti utrošene u cjelosti u proizvodnom procesu. Neutrošene komponente se zadržavaju na zalihama. Planom se predviđaju ukupno potrebne nabavke, tj. nabavke za potrebe planiranog proizvodnog procesa, kao i nabavke za održavanje optimalnih zaliha. Kontinuitet nabavki je uslovljen brojnim faktorima, kao

npr. poželjnim danima vezivanja zaliha, popustima prilikom nabavki, raspoloživošću na tržištu snabdijevanja, cjenovnim oscilacijama, troškovima pribavljanja i sl.Prilikom planiranja nabavki trebalo bi voditi računa o tome da se uskladi vrijeme nabavki materijala sa vremenom proizvodnje, kako se ne bi stvarala nestašica, niti gomilale zalihe. Istovremeno bi trebalo naći kompromis između tri oprečna zahtjeva o minimiziranju troškova:- nedostatka zaliha,- pribavljanja zaliha i - držanja velikih zaliha.Ako pretpostavimo da je, u našem primjeru, za proizvodnju proizvoda A potrebno 0,400 kg direktnog materijala, a za proizvodnju proizvoda B 0,300 kg, onda bismo imali slijedeći plan utrošaka direktnog materijala:

Tabela br. 5/V: Fizički plan nabavke i utroška direktnog materijala (u kg)

Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartalIII

kvartalIV

kvartal Ukupno1. Proizvod A

Plan utroška 400 600 800 1000 2800- Početne zalihe 100 140 240 100 100+ Krajnje zalihe 140 240 100 100 100Plan nabavke 440 700 660 1000 2800

2 Proizvod BPlan utroška 150 360 540 600 1650- Početne zalihe 30 60 120 30 30+ Krajnje zalihe 60 120 30 30 30Plan nabavke 180 420 450 600 1650

Množenjem planiranog obima proizvodnje svakog proizvoda sa normativima utroška materijala po jedinici proizvoda dobijamo planirani utrošak materijala po proizvodu. Planirani utrošci materijala po proizvodu se, potom, množe sa pojedinačnom planiranom nabavnom cijenom materijala, kako bi se dobio budžet troškova direktnog materijala.Ako pođemo od pretpostavke da planska nabavna cijena materijala za proizvod A iznosi 6.5 KM, a za proizvod B 3.00 KM, onda bi budžet troškova direktnog materijala bio slijedeći:

Tabela br. 6/V: Budžet troškova direktnog materijala (u KM)

Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartal III kvartalIV

kvartal Ukupno1. Proizvod A

Plan utroška 2600 3900 5200 6500 18200- Početne zalihe 650 910 1560 650 650+ Krajnje zalihe 910 1560 650 650 650Plan nabavke 2860 4550 4290 6500 18200

2. Proizvod BPlan utroška 450 1080 1620 1800 4950- Početne zalihe 90 180 360 90 90

+ Krajnje zalihe 180 360 90 90 90Plan nabavke 540 1260 1350 1800 4950Ukupno 3400 5810 5640 8300 23150

5.5.3.2. Budžet troškova direktnog rada

Direktni troškovi rada se, slično direktnim troškovima materijala, mogu lako utvrditi i planirati za svaku vrstu proizvoda. Ovi troškovi se odnose na radnike koji su angažovani neposredno u proizvodnom procesu. Ukoliko se takvi radnici premjeste u administraciju, prestaje i obračun njihovog rada kao direktnog troška. Takav rad dalje ima tretman troška režije.Osnovu za izradu budžeta troškova direktnog rada čine norma časovi rada po jedinici proizvoda. Norma časovi se utvrđuju na osnovu standardnog vremena za obavljanje određene proizvodne operacije. Kada norma časove pomnožimo sa planiranom cijenom rada, dobijamo budžet troškova direktnog rada u monetarnim jedinicama.Ako pretpostavimo da je za proizvodnju proizvoda A potrebno 0,30 nč, a za proizvodnju proizvoda B 0,35 n.č. i da je cijena norma časa 2,50 KM, onda bi budžet troškova direktnog rada imao slijedeću dinamiku:

Tabela br. 7/V: Budžet troškova direktnog rada (u norma časovima i KM)

Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartalIII

kvartalIV

kvartal Ukupno1. Direktni časovi rada

Proizvod A 330 525 495 750 2100Proizvod B 210 490 525 700 1925Ukupno časovi rada 540 1015 1020 1450 4025Cijena rada po jedinici 2,5 2,5 2,5 2,5 2,5Plan troškova rada 1350 2537,5 2550 3625 10062,5

5.2.1.2. Budžet direktnih troškova amortizacije

„Amortizacija predstavlja sistematsko raspoređivanje amortizacijskog iznosa tokom vijeka upotrebe sredstava“.14Obračun amortizacije se vrši u skladu sa vremenom u kojem se očekuje korištenje sredstva, ili prema broju proizvoda ili drugih jedinica za koje se očekuje da će se ostvariti od tog sredstva. Obzirom da se ovdje vrši budžetiranje direktnih troškova proizvodnje, koristićemo obračun amortizacije prema broju proizvoda koji se mogu proizvesti u toku trajanja osnovnog sredstva, tzv. funkcionalni metod obračuna amortizacije.

Tabela br. 8/V: Budžet troškova amortizacije po funkcionalnoj metodi (u KM)

Godina Nabavna vr. osn. sr. Br. jedinica Trošak po jediniciGodišnji iznos amortizacije

14 M. Jahić: Finansijsko računovodstvo, Zavod za računovodstvo i reviziju FBiH, Sarajevo, 2003. str.373.

1 8000 12500 0.030415 38016

2 8000 22800 0.0304 6933 8000 25900 0.0304 7874 8000 33800 0.0304 10285 8000 35600 0.0304 10826 8000 32500 0.0304 9887 8000 31800 0.0304 9678 8000 29200 0.0304 8889 8000 20400 0.0304 620

10 8000 18650 0.0304 567263150 8000

Na osnovu podataka iz gornje tabele moguće je uraditi dinamiku troškova amortizacije po godinama korištenja sredstva.

Tabela br. 9/V: Budžet troškova amortizacije za prvu godinu(u kom i KM)

Naziv proizvoda I kvartal II kvartal III kvartal IV kvartal UkupnoProizvod A 1100 1750 1650 2500 7000Proizvod B 600 1400 1500 2000 5500Ukupno: 1700 3150 3150 4500 12500Trošak po jedinici 0,0304 0,0304 0,0304 0,0304 0,0304Iznos amortizacije 51 96 96 137 380

5.2.1.3. Budžet opštih (zajedničkih) troškova proizvodnje

U okviru budžeta opštih troškova proizvodnje može postojati više pojedinačnih budžeta, zavisno od obimnosti troškova i funkcija podrške preduzeću. Za mala preduzeća se, uglavnom, pravi jedan budžet administrativnih troškova. Osnovni problem kod određivanja dimenzija ovog budžeta je u indirektnom odnosu troškova sa nivoom aktivnosti. Zato se budžet, najčešće, pravi podešavanjem prošlogodišnjeg budžeta ili ostvarenja. Takav proces se naziva inkrementalno budžetiranje, jer nije argumentovano i može prikriti neefikasnost.Opšti ili zajednički troškovi nastaju zajedničkim trošenjem inputa radi proizvodnje više vrsta proizvoda, tako da se ne mogu direktno raspodijeliti na nosioce. Javljaju se kao varijabilni i fiksni troškovi.Varijabilno opšti troškovi su, uglavnom, u upravoproporcionalnom odnosu sa obimom proizvodnje. Međutim, oni ne reaguju u istom omjeru na broj jedinica svake vrste proizvoda. Zato je potrebno odrediti broj uslovnih jedinica za izražavanje ukupnog obima proizvodnje, odnosno potrebno je različite vrste proizvoda svesti na zajednički imenitelj. Kao uslovna jedinica najčešće se uzimaju direktni troškovi rada, direktni sati rada, mašinski sati i sl.

15 Podatak se dobije dijeljenjem nabavne vrijednosti osnovnog sredstva sa ukupnim brojem jedinica (8000/263150=0,0304).

16 Podatak se dobije množenjem broja jedinica za određenu godinu sa troškom po jedinici (npr.12500 x 0,0304 = 380 KM).

Tabela br. 10/V: Raspodjela opštih fiksnih troškova na osnovu vremena izrade (ekvivalentnih brojeva) Vrsta proizvoda Vrijeme izrade Ekvival. broj

Za proizvod A 30 min / kom 30 / 60 = 0,500Za proizvod B 35 min / kom 35 / 60 = 0,583

Proizvod Količina EB Rač. jedinice Troškovi rada/RJ Iznos troškova A 7000 0,500 3500,00 0,507056 1774,70 KM B 5500 0,583 3206,50 0,507056 1625,88 KM

U k u p n o : 6706,50 3400,58 KM

Ako pretpostavimo da troškovi rada u posmatranom mjesecu iznose 3400,58 KM, onda troškovi rada /RJ iznose 0,507056 KM/kom RJ (3400,58 / 6706,50 = 0,507056 KM/kom RJ).Raspodjela putem ekvivalentnih brojeva obavlja se kod srodnih proizvoda. U varijabilne opšte troškove ubrajamo: troškove pomoćnog materijala, energije (pogonske, grejne i rasvjetne), sredstava rada (amortizacije) obračunatih po funkcionalnoj metodi, popravki i održavanja sredstava rada i dr.Ako pretpostavimo da je za projektovanu proizvodnju potrebno utrošiti 1000 KM pomoćnog,1500 KM energenata i 900,58 KM za popravke i održavanje, onda bi budžet varijabilnih opštih troškova po kvartalima i proizvodima bio slijedeći::Tabela br.11/V: Budžet ostalih varijabilnih troškova

(u KM)

Priroda troška I kvartal II kvartal III

kvartal IV

kvartal

"A" "B" "A" "B" "A" "B" "A" "B" UkupnoVarijab. troškovi

Pomoćni mat. 82 52 130 122 123 130 186 175 1000Energenti 123 78 195 183 185 196 280 260 1500Popravke i održavanje 74 47 117 110 111 117 168 157 901

279 177 442 415 419 443 634 592 3401

Objašnjenje:U prvom koraku potrebno je utvrditi troškove rada po računskoj jedinici (RJ), (dijeljenjem planiranih troškova sa zbirom računskih jedinica), a kako slijedi:- za pomoćni materijal 0,149109073 (1000/6706,50),- za energente 0,22366361 (1500/6706,50) i - za popravke i održ. 0,134284649 (900,58/6706,50)

Nakon toga vrši se množenje količine proizvoda u svakom kvartalu sa ekvivalentnim brojem i troškovima rada po RJ, da bi se dobili varijabilni troškovi svakog proizvoda u određenom kvartalu.

Naprimjer: za proizvod A:

I kvartal – pomoćni materijal : 1100 kom.x 0,50 x 0,149109073 = 82,01;I kvartal - energenti: 1100 kom x 0,50 x 0,223663610 = 123,01;I kvartal – popravke i održ. 1100 kom x 0,50 x 0,134284649 = 73,86.Za proizvod B:II kvartal – pomoćni materijal :1400 kom. x 0,583 x 0,149109073 = 121,70;II kvartal - energenti: 1400 kom. x 0,583 x 0,223663610 = 182,55;II kvartal – popravke i održ. 1400 kom. x 0,583 x 0,134284649 = 109,60.

Fiksni opšti troškovi proizvodnje nisu direktno određeni dinamikom obima proizvodnje, ali sa povećanjem obima proizvodnje, pod ostalim nepromijenjenim uslovima, utiču na smanjenje ukupnih troškova proizvodnje, odnosno na povećanje poslovne dobiti. U ove troškove ubrajaju se: uplate i socijalni troškovi neproizvodnih radnika, troškovi transportnih usluga, održavanja, zakupnina, sajmova, reklame i propagande, amortizacije (obračunate po vremenskoj metodi), te nematerijalni troškovi (naknade, neproizvodne usluge, reprezentacija, premija osiguranja, platni promet, članarine, porezi, doprinosi), i dr.Troškovi plata neproizvodnih radnika planiraju se prema usvojenim kriterijima raspodjele. Podatak se utvrđuje množenjem broja radnika sa planiranim primanjima i uvećava za planirani iznos poreza i doprinosa na plate. Ukoliko su izražene oscilacije varijabilnog dijela zarade po pojedinim mjesecima, potrebno je planiranje vršiti na mjesečnom nivou.Ostali fiksni troškovi se, uglavnom, određuju u godišnjem paušalnom iznosu i raspoređuju po periodima shodno planiranoj dinamici poslovanja i likvidnosti. Neki od ovih troškova se mogu planirati za periode kada se očekuju prilivi (npr. reklama, reprezentacija, advokatski poslovi i sl.). U našem primjeru plan troškova je sačinjen shodno planiranoj dinamici prodaje, odnosno planiranom bruto prihodu od prodaje.Plate radnika su utvrđene u skladu sa ugovorima o radu:- 30 radnika x 1,3 hilj.KM x 1,52% por.i dopr. = 59,28 hilj KM x 12 mj.= 711,36 hilj.KM- 1 radnik x 1,8 hilj.KM x 1,52 % por.i dopr.) = 27,36 hilj.KM x 12 mj. = 328,32 hilj.KMPlanirani godišnji iznos na ime troškova bruto plata iznosi 1039,68 hilj.KM (711,36+328,32).Da bi se sačinio plan ostalih opštih troškova proizvodnje po kvartalima, potrebno je izračunati ključeve za raspodjelu, dijeljenjem planiranog kvartalnog bruto prihoda od prodaje sa ukupnim godišnjim bruto prihodom (npr. 6500 / 51500 = 0,12621).

Tabela br. 12/V: Ključevi za raspodjelu opštih troškova proizvodnje po kvartalima

I kvartal II kvartalIII

kvartal IV kvartal Ukupno0,12621 0,215534 0,29903 0,3592233 1,00

Shodno navedenom, budžet opštih troškova proizvodnje bi bio slijedeći:

Tabela br.18: Budžet opštih troškova proizvodnje (u KM)

I kvartalII

kvartalIII

kvartalIV

kvartal Ukupno

Plate neproizvodnih radnika 260 260 260 260 1040Reklama 20 34 48 58 160Osiguranje 19 32 44 53 148Skladištenje, distribucija i transport 17 29 40 48 134Kancelarijski materijal 13 22 31 36 102

Pravni i računov. poslovi 13 22 31 37 103Zakupnina 5 8 11 13 37Komunalije 14 24 34 41 113Takse i porezi 11 19 26 31 87Kamate 2 3 4 5 14Održavanje 12 21 29 36 98Ukupni fiksni troškovi 386 474 558 618 2036

Objašnjenje:Ukupni planirani troškovi se množe sa ključevima za određeni kvartal.Naprimjer, troškovi reklame za I kvartal: 160 x 0,1262100 = 20; troškovi osiguranja za IV kvartal: 148 x 0,3592233 = 53.

Opšte troškove proizvodnje potrebno je rasporediti po proizvodima. Raspored se vrši, takođe, na osnovu ključeva. Ključevi se utvrđuju tako da se planirani kvartalni bruto prihod određenog proizvoda podijeli sa ukupnim bruto prihodom kvartala. Tako dobijeni ključ množi se sa planiranim iznosom troškova.

Tabela br. 13/V: Ključevi za raspodjelu troškova po proizvodima

Naziv proizvoda

I kvartal

II kvartal

III kvartal

IV kvartal

Proizvod A 0,77 0,68 0,65 0,68Proizvod B 0,23 0,32 0,35 0,32S v e g a : 1,00 1,00 1,00 1,00

Objašnjenje:5000 / 6500 = 0,77; 1500 / 6500 = 0,23

Nakon toga, trošak svakog kvartala množi se sa ključem za određeni proizvod u tom kvartalu, kako bismo dobili budžetirane troškove po proizvodima.

Tabela br. 14/V: Budžet opštih troškova proizvodnje po proizvodima.

"A" "B" "A" "B" "A" "B" "A" "B"Plate neproizvodnih radnika 200 60 177 83 169 91 177 83 1040Reklama 15 5 23 11 31 17 39 19 160Osiguranje 15 4 22 10 29 15 36 17 148Skladištenje, distribucija i transport 13 4 20 9 26 14 33 15 134Kancelarijski materijal 10 3 15 7 20 11 25 12 102Pravni i računov. poslovi 10 3 15 7 20 11 25 12 103Zakupnina 4 1 5 3 7 4 9 4 37Komunalije 11 3 16 8 22 12 28 13 113

Takse i porezi 8 3 13 6 17 9 21 10 87Naknade radnicima 1 0 2 1 3 1 3 2 14Održavanje 10 3 14 7 19 10 24 11 98

297 89 322 152 363 195 420 198 2036

5.3. Budžet kapitalnih ulaganja

Budžet kapitalnih ulaganja ima određeni odnos prema trenutnim operacijama, mada sadrži i elemente dugoročne prirode, određene politikom preduzeća. Naprimjer, budžet kapitalnih izdataka može obuhvatati troškove zamjene i usavršavanja kapaciteta za trenutne potrebe proizvodnje, ali i nove kapacitete za projektovanu proizvodnju u budućnosti. Budžeti kapitalnih ulaganja imaju cilj da postojeće kapacitete, proizvode i operacije prilagode ostvarenju dugoročnih ciljeva koji su zacrtani strateškim planom.Kapitalna ulaganja ili ulaganja u fiksnu aktivu obuhvataju pribavljanje nekretnina, postrojenja i opreme. Cilj ulaganja je povećanje rentabilnosti, odnosno stope prinosa na angažovana sredstva.Datum pribavljanja ovih sredstava najčešće ne odgovara datumu plaćanja, a što je važno kod prikazivanja poslovnog događaja u finansijskim izvještajima. U bilansu stanja se nabavka u cjelosti, tj. po nabavnoj vrijednosti, evidentira u dijelu aktive, a u izvještaju o tokovima novca samo za vrijednost plaćenog iznosa. U bilansu uspjeha prikazuje se trošenje tih sredstava kroz stavku troškova amortizacije. Amortizacija osnovnih sredstava započinje kada je osnovno sredstvo spremno za korištenje, a prestaje danom isknjižavanja.U narednoj tabeli možemo vidjeti plan ulaganja u fiksnu aktivu (budžet kapitalnih ulaganja), kao i dinamiku odliva sredstava.

Tabela br. 15/V: Budžet kapitalnih ulaganja

O p i s I kvartal II kvartal III kvartal IV kvartal Ukupno

Oprema 8000 8000Ukupno nabavke 8000 8000Kredit banke 8000 8000Odliv gotovine 500 7500 8000

U navedenom primjeru nabavka sredstva je izvršena u I kvartalu, a plaćanje u III i IV kvartalu. Neusklađenost rokova nabavke, obračuna amortizacije i odliva novca uticaće na različito prikazivanje navedene transakcije u pojedinim finansijskim izvještajima.

5.4. Zbirni budžeti

Glavni budžeti se iskazuju u obliku bilansa uspjeha, budžetiranog bilansa stanja i budžeta gotovine. Oni predstavljaju zbir svih podbudžeta i prikazuju finansijske efekte ukupnog poslovnog budžeta. Svaki dio glavnog budžeta priprema se na uobičajeni način, s tim što se umjesto istorijskih podataka koriste budžetirani troškovi, prihodi, investicije i sl.

5.4.1. Budžetirani bilans uspjeha

Budžetirani bilans uspjeha treba da pokaže očekivani iznos i strukturu finansijskog rezultata. Ovaj bilans se može raščlanjivati na kraće vremenske periode, zatim po vrstama proizvoda, prodajnim mjestima i sl. Raščlanjivanje na kraće vremenske jedinice (mjesec, kvartal i polugodište) zahtijeva kumulativni prikaz podataka s ciljem dobijanja objektivnijeg stanja. Zbog sezonskih oscilacija, dužine trajanja ciklusa, prenosa transakcija iz perioda u period, metodologije vrednovanja bilansnih pozicija i sl., bilans uspjeha sačinjen na godišnjem nivou daje mjerodavnije informacije od bilansa koji su sačinjeni za kraće vremensko razdoblje.Na osnovu prethodno iznesenih pojedinačnih budžeta, moguće je sačiniti budžetirani bilans uspjeha.

Tabela br. 16/V: Budžetirani bilans uspjeha

Naziv bilansne pozicije I kvartalII kvartal

III kvartal

IV kvartal Ukupno

Neto prihod od prodaje 6120 16098 30140 47070 47070Varijabilni troškovi 0 0 0 0Troškovi direktnog materijala 3400 9210 14850 23150 23150Troškovi direktnog rada 1350 3888 6438 10063 10063Amortizacija 51 147 243 380 380Pomoćni materijal 134 386 639 1000 1000Energenti 201 579 960 1500 1500Popravke i održavanje 121 348 576 901 901Ukupni varijabilni troškovi 5257 14557,5 23705,5 36993,5 36993,5Kontribuciona(marginalna)dobit 863 1540,5 6434,5 10076,5 10076,5

0 0 0 0Fiksni troškovi 0 0 0 0Plate neproizvodnih radnika 260 520 780 1040 1040Reklama 20 54 102 160 160Osiguranje 19 51 95 148 148Skladištenje, distribucija i transport 17 46 86 134 134Kancelarijski materijal 13 35 66 102 102Pravni i računov. poslovi 13 35 66 103 103Zakupnina 5 13 24 37 37Komunalije 14 38 72 113 113Takse i porezi 11 30 56 87 87Naknade radnicima 2 5 9 14 14Održavanje 12 33 62 98 98Ukupni fiksni troškovi 386 860 1418 2036 2036Poslovna dobit 477 681 5017 8041 8041Prihodi od kamate 4 9 15 22 22Rashodi kamate 3 6 11 17 17Dobit od finansiranja 1 3 4 5 5

0 0 0 0Bruto dobit 478 684 5021 8046 8046Porez na dobit 10% 48 69 503 806 806Neto dobit 430 615 4518 7241 7241

Prihodi i rashodi kamate planiraju se samostalno, na osnovu podataka o planiranim plasmanima, zajmovima i kreditima.

Budžetirani bilans uspjeha predstavlja svojevrsnu reklasifikaciju bilansa uspjeha koji je propisan od strane nadležnih tijela. On je sastavljen po principu obračuna po varijabilnim i fiksnim troškovima. U bilans su uključeni i rashodi, odnosno prihodi od finansiranja, kako bi se utvrdila dobit po tom osnovu. Dobit od usklađenja nije obuhvaćena budžetiranjem zbog toga što je ona više pod uticajem eksternih faktora, a sve manje u domenu kontrole menadžmenta. 5.4.2. Budžetirani bilans stanja

Budžetirani bilans stanja treba da pokaže očekivano stanje preduzeća na kraju planskog perioda.Na osnovu gornjih podataka i uz slijedeće pretpostavke, moguće je sačiniti budžetirani bilans stanja:- nenaplaćena potraživanja iznose 5% od fakturisanog iznosa;- dobavljačima nisu plaćene obaveze po osnovu osiguranja i reklame;- plaćena je unaprijed električna energija za slijedeću godinu od 4100 KM;- osnivački ulog iznosi 300 KM;- primljen je avans od kupca u iznosu od 500 KM.

Tabela br. 17/V: Budžetirani bilans stanjaNaziv bilansne pozicijeFiksna sredstva - sadašnja vrijednost 7620Ukupno stalna sredstva 7620AVR - unaprijed plaćeni troškovi 4100Zalihe gotovih proizvoda 1550Zalihe materijala 740Potraživanja od kupaca 2354Gotovine 1040Ukupno obrtna sredstva 9783,5Ukupno aktiva 17404Vlastiti kapital 300Neraspoređena dobit ranijih godina 0Neraspoređena dobit tekuće godine 7241Ukupno kapital 7541Dugoročni krediti 8000Primljeni avansi 500Obaveze prema dobavljačima 308Planirane obaveze za porez 805PVR - unaprijed naplaćeni prihodi 250Ukupno obeveze 9863Ukupna pasiva 17404

Objašnjenje:

Podatak o zalihi robe je preuzet iz tabele br. ----(250 x 5,00 + 100 x 3,00 = 1550), a podatak o zalihi materijala iz tabele br.---- (100 x 6,50 + 30 x 3,00 = 740,00).Podatak o saldu gotovine utvrđuje se u izvještaju o tokovima gotovine.Unaprijed plaćeni troškovi planiraju se prema vlastitoj procjeni. Oni utiču na disparitet između odliva sredstava (krajem godine) i evidentiranih troškova (periodično u narednoj godini).Planirane nabavke fiksnih sredstava temeljene su na budžetu kapitalnih ulaganja, a troškovi amortizacije na budžetima troškova proizvodnje.Planiranje budućih obaveza prema dobavljačima vršeno je na osnovu predviđene nabavke sirovina, materijala, energenata i ostalih troškova poslovanja. Ukupne obaveze prema dobavljačima u direktnoj su zavisnosti od planiranog obima nabavke i realizacije. Dinamika isplate tih obaveza zavisi od ugovorenih uslova i spremnosti za korištenjem popusta na cijeni za prijevremeno plaćanje.Planirani porez na dobit i neraspoređena dobit tekuće godine preuzeti su iz budžetiranog bilansa uspjeha.I na kraju je važno istaći da se budžetirani bilans stanja može analizirati istim tehnikama finansijske analize kao stvarni bilans stanja. Prioritet u analizi daje se pokazateljima likvidnosti i zaduženosti. Zajedno sa budžetiranim bilansom uspjeha analiziraju se i drugi važni pokazatelji kao npr.: stopa prinosa na aktivu, stopa prinosa na kapital i sl. Budžetirani bilans stanja služi i kao efikasno sredstvo finansijske kontrole. Ostvareni bilans stanja upoređuje se sa budžetiranim, kako bi se blagovremeno uočila odstupanja i preduzele mjere na ostvarenju konačnih ciljeva koji su zacrtani planom.

BUDŽETIRANJE GOTOVINSKIH TOKOVA

1. Finansijsko predviđanje i planiranje

Sastvni dio finansijskog planiranja je finansijsko predviđanje. Smisao predviđanja je da se u okviru budućih privrednih kretanja predvide trendovi odgovarajućih ekonomskih veličina. Što je vremenski horizont predviđanja duži, to je objektivnost predviđanja upitnija. Kratkoročna predviđanja, do jedne godine, su realnija jer su manja odstupanja ključnih faktora koji utiču na tekući nivo privredne aktivnosti. U našim uslovima još uvijek nemamo institucije, niti obučene kadrove koji bi bili u stanju da pruže preciznije prognoze. Bez realnijih prognoza teško je govoriti o preciznijem planiranju. Poslovne finansije bi se trebale pozabaviti razvijanjem teorije i metodologije finansijskog predviđanja i planiranja.Na osnovama predviđanja donose se planske projekcije gotovinskih tokova, dugoročne i kratkoročne. Pod planom gotovinskih tokova podrazumijevamo plan priliva i odliva novčanih sredstava za određeno vremensko razdoblje. Prilive, u ovom slučaju, ne smijemo poistovijetiti sa prihodima, niti odlive sa rashodima. Bilans gotovinskih tokova, koji se pravi za kratkoročni planski period, naziva se i budžetom gotovinskih tokova. Budžetom su, znači, obuhvaćena novčana sredstva koja poslovni subjekat očekuje da primi ili potroši tokom određenog budućeg vremenskog perioda. Budžeti mogu biti različiti - od jednostavnih za male firme, do velikih koje prave republike, opštine i sl. Svi budžeti, bez obzira na veličinu, sadrže procjene anticipiranih

priliva, kao i različitih oblika odliva. Pretpostavka svakog budžeta bi trebao biti određeni suficit. U slučajevima kratkoročnih deficita trebalo bi planirati odgovarajuće izvore za njihovo finansiranje. Na taj način bi budžet gotovinskih tokova služio i kao sredstvo kontrole i alokacije novčanih priliva radi racionalnijeg pokrića odliva.

2. Budžet gotovinskih tokova

Budžet gotovinskih tokova spada u instrument finansijskog planiranja, odnosno upravljanja i kontrole u preduzeću. Kroz ovaj budžet je moguće koordinirati sve poslovne i finansijske aktivnosti u preduzeću.Budžetiranje gotovinskih tokova je dosta fleksibilna aktivnost. U značajnoj mjeri ono je određeno privredno sistemskim okruženjem kao i bilansnim informacijama. Najveći problem nastaje u domenu računovodstvenih podataka koji nisu odraz stvarnog stanja, a u većini slučajeva ne odgovaraju svjetskim standardima iskazivanja. U takvim okolnostima smanjen je i kvalitet računovodstvenih informacija, kao podloge za donošenje poslovno finansijskih odluka. Osim toga, umjesto razvijenijih analitičko planskih metoda, još uvijek se koriste klasične metode planiranja. To su, uglavnom postupci koji se zasnivaju na reklasifikovanim bilansima i ostalim pratećim originalnim računovodstvenim podacima. Pozitivna strana reklasifikacije je u tome što se analizira manji broj homogenih grupa podataka. U novije vrijeme finansijski izvještaji se publikuju u kondenzovanoj formi, što pruža osnovu za preglednost i analitičnost. Obzirom da ulazni podaci odgovaraju zahtjevima za ulaznim informacijama računarskih programa, stvorena je mogućnost za korištenjem najsavremenijih računarskih programa i modela finansijskog planiranja. Zadatak budžetiranja gotovinskih tokova je očuvanje zdravog finansijskog položaja, tj. održavanje tekuće likvidnosti kao izraza sposobnosti plaćanja tekućih obaveza u roku njihovog dospijeća.Sam budžet usko je vezan sa poslovnom politikom privrednog subjekta. Privredni subjekat, koji nema utvrđenu poslovnu politiku, teško se može suočiti sa neizvjesnošću i rizikom budućeg tržišnog poslovanja. Budžet mora biti odraz međusobno usaglašenih politika i odluka.Kontinuitet poslovanja je popraćen neprekidnim tokovima novčanih sredstava. Kretanje novčanih tokova zahtijeva odgovarajući monitoring, sa ciljem održavanja optimalnog salda gotovine na računu. Prilivi i odlivi gotovine se , uglavnom, ne podudaraju, što zahtijeva formiranje sigurnosnog salda gotovine. Time se premoštava jaz nesinhronizovanosti priliva i odliva novca. Veći saldo gotovine iznad optimalnog, utiče na rast troškova držanja kapitala, koji povratno smanjuje rentabilnost. Takvi troškovi se nazivaju oportunitetnim troškovima, a oni izražavaju visini propuštenog prinosa u slučaju da je taj kapital bio uložen u profitabilnije poslove. Održavanje optimalnog salda gotovine je važno zbog održavanja tekuće likvidnosti, kao jednog od zahtjeva uspješnog poslovanja.U uslovima razvijenih finansijskih tržišta i elektronskog prenosa platnih transakcija, sve je lakše minimizirati troškove držanja kapitala. Naime, u takvim uslovima sve je veća ponuda finansijskh sredstava u obliku brojnih finansijskih instrumenata i finansijskih inovacija koji se mogu vrlo brzo i lako pribaviti. Na taj način, se minimiziraju troškovi pribavljanja, a i istovremeno je osigurano pribavljanje kada su sredstva potrebna.

Kod nas još uvijek nije razvijeno finansijsko tržište , s jedne strane, a i očigledne su teškoće u prodaji i naplati robe, što povećava monetarnu nestabilnost. To govori da je sve teže voditi politiku likvidnosti preduzeća. Neizvjesnost budućeg poslovanja, najčešće, se preovladava preko mehanizama finansijske politike.Proces budžetiranja ima svoje specifičnosti, počev od vremenskog perioda do izbora metoda i tehnika. Bez obzira na primjenjenu metodu, zahtjev je da se ukaže na kretanje likvidnosti u cilju njenog kontinuiranog održavanja. Dobivene informacije treba da stvore solidnu osnovu za donošenje uspješnih poslovnih i finansijskih odluka.Da bi se informacije bolje sagledale, u izvještaju se vrši grupisanje tokova gotovine na tokove iz poslovnih aktivnosti, aktivnosti investiranja i aktivnosti finansiranja.

Slika br.1. Gotovinski tokovi

Poslovni Investicioni Finansijskiprilivi prilivi prilivi

L i k v i d n a r e z e r v a

Poslovni Investicioni Finansijski odlivi odlivi odlivi

Tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti proizilaze iz osnovne djelatnosti poslovnog subjekta koja stvara prihode (prodaje robe i usluga, priliva od naknada , provizija, tantijema, isplata dobavljačima i zaposlenim, itd.).Ovi tokovi su ključni pokazatelj sposobnosti preduzeća da generiše dovoljno gotovine kako bi očuvalo poslovnu sposobnost,otplaćivalo dugove,isplaćivalo plate, dividende i ostvarilo nova ulaganja bez potrebe zaduživanja.Investicioni gotovinski tok nastaje pri nabavci ili otuđenju dugoročnih sredstava, kupovini i prodaji utrživih hartija od vrijednosti osim gotovinskih ekvivalenata, kao i davanju i uzimanju zajmova.Transakcije ulaganja u finansijske derivate i u druge poslovne subjekte ili fizička lica se, takođe, smatraju investicionim aktivnostima.Tokovi investicionih aktivnosti pružaju informacije o obimu ulaganja u imovinu i dugoročne finansijske plasmane i o konvertovanju istih u gotovinu.Finansijski gotovinski tok nastaje iz aktivnosti koje se preduzimaju između poslovnog subjekta i njegovog izvora finansiranja, kao što su npr.banke i akcionari. Aktivnosti finansiranja odražavaju promjene u veličini/sastavu kapitala i obavezama po osnovu zaduživanja.Gotovinski tokovi po osnovu finansiranja pokazuju visinu priliva po vlasničkoj i dužničkoj osnovi, i odlive koji nastaju razduženjem, odnosno vraćanjem uloga vlasnicima i zajmova kreditorima, isključujući kamatu.

3. Tehnika i metodologija budžetiranja gotovinskih tokova

Budžetiranja gotovinskih tokova vrši se tako, da se planirani prihodi i rashodi ili prodaja i kupovina osnovnih sredstava raščlanjuju po periodima (najčešće mjesecima) kako teče naplata odnosno plaćanje, uobzirujući vremenski raspon između ugovaranja i naplate/plaćanja.Shodno navedenom,planiranje priliva (uplata) i odliva (isplata) sredstava vršilo bi se na slijedeći način:

Planiranje uplata:Prilivi od prodaje za gotovinu;

Planirane iznose prodaje za gotovinu treba rasporediti po mjesecima kada se prilivi očekuju

Prilivi od dužnika;Prodaja robe (usluga) i naplate se , uglavnom, ne vrše u istom momentu. Očekivane prilive treba navesti prema vrijednostima, na osnovu ugovorenih uslova ili iskustva.

Ostali prilivi gotovog novca.Ostali prilivi novca se mogu odnositi na donacije, zakupninu,prodaju HOV, kamate i sl. Prilive ovih sredstava treba navesti prema terminskom planu prispijeća. Neke od ovih stavki priliva se naplaćuju na mjesečnom nivou, a druge na kvartalnom, polugodišnjem ili godišnjem nivou.

Planiranje isplata:Plaćanja materijala i robe;

Rokovi plaćanja se unaprijed dogovaraju sa povjeriocima, tako da se ovdje navode rokovi iz ugovora, odnosno prema dogovoru.

Isplate zaposlenim;Plate radnika se isplaćuju mjesečno, a socijalna davanja mjesečno, kvartalno ili polugodišnje.U ove odlive treba uvrstiti i isplate za praznike, jubilarne nagrade, trinaeste plate i sl.

Plaćanje energije;Plaćanje energije se najčešće vrši unaprijed.Prema utvrđenom planu potreba i eventualnih dogovora sa povjeriocima planiraju se i odlivi novca.

Troškovi administracije i režije;Najzastupljeniji troškovi administracije i režije su: kancelarijski troškovi,troškovi uprave, zakupnine, propagande, troškovi osiguranja i sl.Planom treba uskladiti odlive za ove pozicije sa planom priliva sredstava.Izdaci za reklamu i osiguranje i sl. se mogu rasporediti po mjesecima u kojima se očekuju povećani prilivi ili u kojima je evidentan višak gotovine.

Krediti.Plaćanja kredita treba vršiti prema amortizacionom planu otplate.

Plan ostalih uplata /isplataProdaja i kupovina investicija

Prilive i odlive ovih sredstava treba uskladiti sa investicionim planom.- Prodaja i kupovina hartija od vrijednosti

Prilivi i odlivi po osnovu kupoprodaje hartija od vrijednosti se vrše, uglavnom, prema periodima kada je likvidnost narušena, ili kada društvo ima višak slobodnih sredstava i može ih kratkoročno uložiti u hartije od vrijednosti, radi sticanja prinosa.

Višak / potrebe za novcem:

Ukoliko se budžetom novčanih tokova pokaže potreba za novcem, isti se može nadoknaditi prodajom kapitalnih sredstava, uzimanjem kredita, povećanjem kapitala i sl.Višak sredstava na računu može poslužiti za prijevremenu otplatu dugova ili za kratkoročna ulaganja.U oba slučaja je potrebno stvoriti poziciju optimalne likvidnosti.

Izrada budžeta gotovine se vrši kroz slijedeće korake:

Prvi korak: Utvrđivanje tokova gotovine iz poslovne aktivnostiPodaci o tokovima gotovine iz poslovne aktivnosti se crpe iz budžetiranog bilansa uspjeha. Obzirom da se budžetirani bilans uspjeha sastavlja na obračunskoj (akrualnoj) osnovi, on ne pokazuje da li su prihodi naplaćeni, odnosno da li su rashodi plaćeni. Da bi se odredili tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti, potrebno je iznose iz budžetiranog bilansa uspjeha prevesti (konvertovati) sa obračunske na gotovinsku osnovu. Prevođenje se vrši prilagođavanjem zarađenih prihoda na gotovinu ostvarenu od prodaje, a rashoda na potrošenu gotovinu.Drugi korak: Izbor metoda konverzije budžetiranog bilansa uspjeha na gotovinsku osnovuPostoje dvije metode prevođenja budžetiranog bilansa uspjeha na gotovinsku osnovu i to: direktna i indirektna metoda.Obe metode se baziraju na analizi stavki budžetiranog bilansa uspjeha i projektovanim promjenama u tekućim sredstvima i obavezama. Osnovna razlika je u načinu kvantifikacije gotovinskih tokova iz poslovne aktivnosti.Prema direktnoj metodi potrebno je kvantifikovati bruto prilive i bruto odlive gotovine iz poslovne aktivnosti. To se postiže korekcijom svake stavke budžetiranog bilansa uspjeha, prevođenjem sa obračunske osnove na gotovinsku osnovu.

Šema br. 1: Budžetiranje poslovnih gotovinskih tokova primjenom direktne metodePrilivi gotovine od: - prodaje,

- kamata, - . . .

Odlivi gotovine za: - izvršene nabavke, - operativne rashode,

- porez na dobit, - . . .

Neto tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti

Direknta metoda se više koristi, jer pruža više kvalitetnijih informacija o tokovima gotovine iz poslovnih aktivnosti. Ona informiše korisnike o prirodi i iznosima svakog priliva i odliva gotovine iz poslovnih aktivnosti.

Indirektnu metodu koriste oni koji žele prikriti svoje poslovanje jer ona pruža manje informacija. Kod ove metode je vidljivo zašto se i za koji iznos razlikuje neto dobit i neto tok gotovine iz poslovnih aktivnosti.Sastavljanje budžeta gotovine je mnogo lakše i jednostavnije uz primjenu indirektne metode.Indirektna metoda zahtijeva korekciju samo onih stavki budžetiranog bilansa uspjeha koje su potrebne da se neto dobit prevede u tokove gotovine od poslovne aktivnosti.Kod indirektne metode dobit ili gubitak, utvrđen u budžetiranom bilansu uspjeha, se prevodi na neto novčani tok iz poslovnih aktivnosti korigovanjem neto finansijskog rezultata za:

efekte transakcija negotovinske prirode,efekte promjene vrijednosti krajnjih stanja u odnosu na početno stanje zalihe,

potraživanja i obaveze,prilive i odlive po osnovu aktivnosti investiranja i finansiranja.

Negotovinske transakcije su one koje nemaju direktan uticaj na tekuće tokove gotovine, ali utiču na strukturu kapitala i sredstava preduzeća kao npr.:17

„sticanje sredstava, bilo direktnim preuzimanjem odnosnih obaveza, ili putem finansijskog lizinga;

sticanje preduzeća putem emisije kapitala; ikonverzijom duga u kapital.“

Šema br. 2: Budžetiranje poslovnih gotovinskih tokova primjenom indirektne metode Neto dobit+ Amortizacija,+/- Dobitak / gubitak od prodaje osnovnih sredstava+/- Promjene na računima tekućih sredstava+/- Promjene na računima tekućih obaveza= Neto tokovi gotovine iz poslovnih aktivnosti.

Obe metode pretpostavljaju raspoloživost informacija o:stanju gotovine na početku perioda budžetiranja,planiranom fizičkom obimu aktivnosti,budžetiranom bilansu uspjeha i bilansu stanja,dospjelosti kratkoročnih obaveza,realizaciji investicionih planova,raspoloživosti dodatnih sredstava i dr.

Treći korak: Određivanje tokova gotovine od investicionih aktivnosti:određivanje gotovinskih investicionih transakcija iodređivanje negotovinskih investicionih transakcija.

Četvrti korak: Određivanje tokova gotovine od aktivnosti finansiranja:određivanje gotovinskih finansijskih transakcija iodređivanje negotovinskih finansijskih transakcija.

Peti korak: Prezentacija i analiza izvještaja

17 Savez računovođa i revizora RS :MSFI, Atlantik; Banjaluka, 2004.g. str.236. (MSFI:7:44)

U nastavku ćemo dati praktične primjere budžetiranja gotovine bilansnom (direktnom i indirektnom metodom) i dinamičkom metodom budžetiranja.

3.1. Bilansna metoda budžetiranja gotovine

Da bismo uradili budžet tokova gotovine po direktnoj i indirektnoj metodi, potrebno je prethodno iz bilansa stanja preuzeti informacije o stanju sredstava i izvora finansiranja na početku perioda za koji se vrši budžetiranje. Istovremeno je potrebno sačiniti budžetirani bilans uspjeha, zbog korespondirajućih odnosa između pozicija iz bilansa stanja i pozicija iz bilansa uspjeha.

Tabela br.1: Bilans stanja na početku budžetiranja (u KM)

Aktiva PasivaGotovina 200 Dobavljači 250Potraživanja 5500 Obaveze za kamte 1100Zalihe 4000 Obaveze za porez na dobit 1220Portfolio ulaganja 1600 Kratkoročni krediti 500Ukuno obrtna sredstva 11300 Ukupno kratkoročne obaveze 3070Fiksna sredstva po nab. vr. 3800 Dugoročne obaveze 4500Akumulirana amortizacija 1300 Ukupne obaveze 7570Fiksna sred. po sad. vrijedn. 2500 Vlastiti kapital –poč. ulaganja 2500Uk. fiksna aktiva 2500 Akumulirana dobit 3730Ukupna aktiva 13800 Ukupna pasiva 13800

Tabela br. 2:Budžetirani bilans uspjehaPrihodi od prodaje 140000

Troškovi prodatih proizvoda 98000

Bruto dobit 42000

Amortizacija -380Administrativni troškovi i troškovi prodaje -19000

Troškovi kamata -3000

Prihod od investiranja 5200

Negativne kursne razlike -5820

Dobit prije oporezivanja 19000

Porez na dobit 1900

Neto dobit 17100

Prilikom budžetiranja bilansa uspjeha koristili smo slijedeće pokazatelje i proporcije:učešće cijene koštanja relaizovanih proizvoda i usluga, bez amortizacije, u planiranim

ukupnim prihodima je 70%,

stopa poreza na dobit je 10%,koeficijent obrta kupaca je 6, zaliha 8, a dobavljača 10,planirana investiciona ulaganja 8 hilj. uz angažovanje kredita od 4.5 hilj. KM,porezi se plaćaju 10-og u mjesecu,dospjele obaveze po kreditima iznose 1.2 hilj. KM,planirano povećanje zaliha je 1 hilj. KM,40% ukalkulisanih obaveza za administrativne troškove i troškove prodaje se može

prenijeti u naredni planski period,2/3 dobiti se plaća do kraja godine,prema otplatnim planovima saldo kamate iznosi 800 KM, dugoročnog kredita 4000

KM, a kratkoročnog kredita 200 KM.

Na osnovu zadatih veličina i projektovanih pozicija, možemo pristupiti budžetiranju gotovine. Budžetiranje će se izvršiti na osnovu manjeg broja informacija, što nije dovoljno za potpune upravljačke odluke. Međutim, cilj je predočiti način funkcionisanja metoda koji se uvijek može proširiti na obuhvatniju varijantu.

3.1.1. Budžetiranje tokova gotovine direktnom metodom

Osnovna postavka ove metode je u poređenju podataka iz početnog i budžtiranog bilansa stanja. Na osnovu zadatih veličina, moguće je utvrditi razliku između početnih i krajnjih veličina u budžetiranom bilansu stanja, odnosno povećanje ili smanjenje sredstava na određenom kontu.Izvor gotovine čine: - povećanja pozicija pasive i - smanjenja pozicija aktive, izuzev gotovine (npr. naplata potraživanja).Izdavanja gotovine se utvrđuju kroz: - sva povećanja pozicija aktive, izuzimajući gotovinu i - smanjenja pozicija pasive.

Shodno navedenom, povećanja ili smanjenja sredstava bi se utvrđivala na način kako je to predočeno u šemi br.3.

Šema br.3: Utvrđivanje priliva i odliva primjenom direktne metode

Prilivi od prodaje = Neto prihod od prodaje + smanjenje na računu potraživanja ili - povećanje na računu potraživanja

Prilivi od kamate = Prihod od kamate + smanjenje potraživanja za kamatu - povećanje potraživanja za kamatu

Odlivi za nabavke = Troš. Prod. proizvoda +poveć. Zaliha +smanj. obaveza prema dobav. ili ili -smanj. zaliha –poveć. obaveza prema dobav.

Operativni rashodi = Rashodi umanjeni za bezgotovinske rashode (amortizacija i sl.)

+ smanjenja obračunatih obaveza - povećanje obračunatih obaveza + povećanje unaprijed plaćenih troškova - smanjenje unaprijed plaćenih troškova

Na osnovu zadatih veličina i predočene šeme budžetiranja, sačinićemo budžetirani bilans stanja, a potom pristupiti izradi budžeta gotovinskih tokova.

Tabela br. 3:Budžetirani bilans stanja ( u KM)

Aktiva Početno. st. Krajnje st. Razlika

Gotovina 200 534 334

Potraživanja 5500 23333 17833Zalihe 4000 12250 8250Portfolio ulaganja 1600 - -1600Ukuno obrtna sredstva 11300 36117 24817Fiksna sr. po nab. Vrij. 3800 11800 8000Akumulirana amortizacija 1300 1680 380Fiksna sred. po sad. vrij. 2500 10120 7620Uk. fiksna aktiva 2500 10120 7620Ukupna aktiva 13800 46237 32437PasivaUkalkulisane obaveze - 7600 7600Dobavljači 250 9900 9650Obaveze za kamate 1100 800 -300Obaveze za porez na dobit 1220 407 -813Kratkoročni krediti 500 200 -300Ukupno kratkoročne obaveze 3070 18907 15837Dugoročni krediti 4500 4000 -500 Ukupne obaveze 7570 22907 15337Vlastiti kapital – poč. ulaganja 2500 2500Akumulirana dobit 3730 20830 17100Ukupna pasiva 13800 46237 32437

Objašnjenja projektovanih veličina:Uz planirani prihod od prodaje od 140000 KM i koeficijent obrta kupaca 6, možemo projektovati saldo kupaca na kraju obračunskog perioda od (140000/6) = 23333 KM. Istom metodologijom projektujemo saldo obaveza prema dobavljačima. Procijenjene obaveze prema dobavljačima se planiraju u visini planirane cijene koštanja realizovanih proizvoda uvećane za planirano povećanje zaliha i podijeljene sa koeficijentom obrta dobavljača od 10 (98000 + 1000/10 = 9900).

Očekivano stanje zaliha se računa tako što se planirana cijena koštanja realizovanih proizvoda i usluga dijeli sa koeficijentom obrta zaliha od 8. Na osnovu zadatih parametara dobijemo projektovane zalihe od 12250 KM. (98000/8).Projektovana stanja kupaca, zaliha i obaveza prema dobavljačima se moraju korigovati za procijenjena smanjenja ili povećanja zatečenih stanja po početnom bilansu. Korekcije se vrše za iznose plaćenih obaveza iz proteklog perioda, naplata prenesenih potraživanja u tekućoj godini, nivelacije cijena zaliha, i sl.Nabavna vrijednost ulaganja u fiksnu aktivu će se povećati za 8 hilj. KM, koliko je predviđeno investicionim planom. Uz pretpostavku da je prosječna stopa amortizacije 10% i da su nova sredstva nabavljena u poslednjem mjesecu planskog perioda, onda bi ukupni troškovi amortizacije iznosili (1300 + 3800 x 10%) 1680 KM, odnosno nabavna vrijednost fiksne aktive 11800 KM, a sadašnja vrijednost 10120 KM.Projekcija portfolio ulaganja se mora uskladiti sa potrebama preduzeća za likvidnim sredstvima i tržišnom cijenom hartija od vrijednosti.Planirani izdaci na ime ukalkulisanih troškova se odnose na troškove administracije i prodaje. Planirano je da se 20% ovih troškova može prenijeti u naredni planski period, odnosno 7600 KM. (19000 x 40%).Akumulirana dobit se dobije sabiranjem akumulirane dobiti prethodnog perioda i neto dobiti iz budžetiranog bilansa uspjeha.Analitičkim instrumentarijem možemo utvrditi sve veličine bilansa stanja izuzev konačnog stanja gotovine. To stanje se dobije utvrđivanjem razlike između ukupno procijenjene pasive i ukupno procijenjene aktive. Projektovano stanje gotovine je veće od početnog stanja, a razlozi za povećanje stanja gotovine mogu se utvrditi i sastavljanjem budžeta gotovine.U našem primjeru budžetirani novčani tokovi, na bazi budžetiranog bilansa stanja, bi bili slijedeći:

Tabela br.4 Budžet tokova gotovine - direktna metoda

Plan priliva gotovine (u KM)Stanje gotovine na početku planskog perioda 200Smanjenje ulaganja 1600Povećanje uklakulisanih obaveza 7600Povećanje obaveza prema dobavljačima 9650Povećanje akumulirane dobiti 17100Ukupno planirani prilivi gotovine 36150

Plan odliva gotovinePovećanje potraživanja od kupaca 17833Povećanje zaliha 8250Povećanje fiksnih sredstava (sadašnja vrijednost) 7620Smanjenje obaveza za kamatu 300Smanjenje poreskih obaveza 813Smanjenje kratkoročnih kredita 300

Smanjenje dugoročnih kredita 500Ukupno planirani odlivi gotovine 35616Stanje gotovine na kraju planskog perioda (36150 - 35616) 534

Na povećanje stanja gotovine uticalo je, prije svega, odloženo plaćanje obaveza i prodaja hartija od vrijednosti. Pozitivan neto gotovinski tok na kraju perioda ne znači da je preduzeće bilo likvidno tokom cijelog perioda. Ovdje bi trebalo razmotriti eventualna kašnjenja u plaćanju obaveza i sagledati opravdanost prodaje hartija od vrijednosti. Zabrinjavajući je porast potraživanja od kupaca, odnosno prosječnog vremena naplate od 60 dana, dok je prosječno vrijeme plaćanja obaveza 36 dana. Neusklađenost rokova naplate i plaćanja uz kontinuiran porast zaliha može ugroziti likvidnost. Povoljnost je, što je preduzeće povećalo vlastiti kapital, uz istovremeno smanjenje kreditnih obaveza. Za detaljnije analize potrebno je sačiniti mjesečni budžet gotovine, a posebno u uslovima nestabilnih novčanih tokova.

3.1.2. Budžetiranje gotovine indirektnom metodom

Ova metoda budžetiranja se temelji na prevođenju planiranih prihoda, rashoda i neto dobiti na očekivane prilive, odlive i neto novčane tokove iz poslovne aktivnosti. Budžetirani interni gotovinski tok po osnovu poslovne aktivnosti se dopunjuje prilivima i odlivima novca iz investicione aktivnosti i aktivnosti finansiranja, tj. aktivnostima koje bitnije ne remete bilans uspjeha, da bi se moglo procijeniti stanje gotovine na kraju planskog perioda. Znači, bilans uspjeha ne pruža dovoljne informacije za budžetiranje gotovinskog toka. Njegova manjkavost je u tome, što postoje prilivi i odlivi gotovine koji ne prolaze kroz bilans uspjeha, kao što postoje prihodi i rashodi koji nisu popraćeni prilivima i odlivima.Kao primjer tokova gotovine koji ne prolaze kroz bilans uspjeha možemo navesti finansiranja putem kredita ili, pak, nabavke fiksne aktive. Otplata glavnice kredita se ne evidentira u rashodima preduzeća, ali ima tretman odliva novca. Takođe, nabavka fiksne aktive je popraćena odlivom novca, ali ne tereti u cjelosti troškove tekućeg perioda, nego se raspodjeljuje na broj godina trajanja nabavljenog sredstva.U rashode i prihode, koji nisu popraćeni odlivima i prilivima novca, možemo navesti slučaj amortizacije osnovnih sredstava ili prodaje na kredit. Amortizacija se priznaje kao rashod u bilansu uspjeha, mada odliv gotovine nastaje, uglavnom, prilikom nabavke datog osnovnog sredstva. Obzirom da u stavku ukupnog prihoda ulazi fakturisana (a ne naplaćena) realizacija, logično je da će vrijednost prodate roba na odloženo plaćanje biti uključena u stavku ukupnog prihoda, bez obzira što će naplata realizacije uslijediti u nekom budućem vremenu.Korekcija bilansa uspjeha na neto tokove gotovine iz poslovne aktivnosti vrši se prevođenjem planirane neto dobiti na izvore neto obrtnih sredstava iz poslovne aktivnosti. Izvori se, potom, koriguju za očekivane promjene na obrtnim sredstvima i kratkoročnim obavezama koje remete prihode i rashode iz budžetiranog bilansa uspjeha. Na taj način se dobije planirani neto priliv gotovine iz poslovne aktivnosti.Korekcije neto obrtnih sredstava na tokove gotovine vrše se tako da se:- povećanja obrtnih sredstava (bez gotovine) i smanjenja kratkoročnih obaveza

oduzimaju od neti dobiti (jer su to odlivi novca);

- smanjenja obrtnih sredstava (bez gotovine) i povećanja kratkoročnih obaveza se dodaju neto dobiti (to su prilivi novca).

Po izvršenoj korekciji, pristupa se budžetiranju tokova gotovine iz poslovne aktivnosti.

Tabela br. 5: Budžet tokova gotovine - indirektna metoda (u KM)

Neto dobit 17100

Amortizacija 380

Neto obrtna sredstva iz poslovanja 17480

Smanjenje obrtnih sredstava i povećanje kratkoročnih obaveza:Smanjenje portfolio ulaganja 1600Povećanje ukalkulisanih obaveza 7600Povećanje obaveza prema dobavljačima 9650 18850

Ukupno planirani priliv gotovine 36330

Povećanje obrtnih sredstava i smanjenje kratkoročnih obaveza:Povećanje potraživanja od kupaca 17833Povećanje zaliha 8250Smanjenje obaveza za kamatu 300Smanjenje poreskih obaveza 813Ukupno planirani odlivi gotovine: 27196Neto tokovi gotovine iz poslovne aktivnosti 9134

Povećanje fiksnih sredstava 8000

Smanjenje fiksnih sredstava Neto gotovinski tok od aktivnosti investiranja -8000

Povećanja dugoročnih obavezaSmanjenje dugoročnih obaveza 500

Smanjenje kratkoročnih obaveza 300

Neto gotovinski tok od poslova finansiranja -800

Stanje gotovine na početku planskog perioda 200

Ukupni neto gotovinski tok 534

Budžetiranje tokova gotovine na oba načina dovelo je do istih rezultata. Cilj je bio predočiti metodologiju, a svako preduzeće će se opredijeliti za određenu varijantu, zavisno od ciljeva koje želi postići i od raspoloživih ulaznih parametara.

3.2. Dinamička metoda budžetiranja gotovine

Budžet gotovine pokazuje efekat budžetiranih aktivnosti (prodaje, nabave, kapitalnih ulaganja, itd.) na tokove novca. Budžetiranje gotovine mora biti kontinuirana dinamička (prelijevajuća) aktivnost, u kojoj se svakom budžetskom periodu dodaje novi budući period, a prethodni izbacuje. Dinamičko budžetiranje omogućava održavanje najažurnijeg stanja gotovine.

Budžetiranje novčanih tokova bilansnim metodama ne uobziruje oscilacije u novčanim tokovima tokom planskog perioda. Preduzeća, koja su izložena raznim fluktuacijama, mogu imati raskorak u prilivima i odlivima tokom perioda, a da se na kraju pokaže pozitivan neto gotovinski tok. Dinamičko budžetiranje gotovine eliminiše ovaj nedostatak, sučeljavajući prilive i odlive u kraćim vremenskim intervalima (kvartalno, mjesčno i nedjeljno).Na bazi informacija iz godišnjih budžeta proizvodnje, investiranja, kapitalnih ulaganja i sl. vrši se budžetiranje tokova gotovine. Prvo se prave parcijalni budžeti po ključnim segmentima novčanih tokova, a potom se oni objedinjuju u jedan zbirni budžet tokova gotovine. U nastavku ćemo dati primjer pravljenja parcijalnih (dinamičkih) planova priliva novca od kupaca, isplata dobavljačima, izdataka za troškove poslovanja, kao i zbirni budžet novčanih tokova.

Tabela br: Plan priliva gotovine od kupaca(u KM)

I kvartal

II kvartal

III kvartal

IV kvartal

Početno stanje kupaca 600 700 2200 3470

Planirana realizacija (prihodi) 10000 20000 30000 40000

Ukupno potraživanja od kupaca 10600 20700 32200 43470

Od toga naplaćenoPočetno stanje 600 - 1030

40% odmah po odobrenju kasa-skonta od 1% 4000 8000 12000 1600050% bez kasa-skonta 5000 10000 15000 20000Ukupno naplaćeno 9600 18000 28030 36000

Iznos ustupljenog kasa-skonta 100 200 300 400

Otpisi spornih potraživanja 200 300 400 500

Smanjenje potraživanja od kupaca 9900 18500 28730 36900Stanje kupaca na kraju kvartala 700 2200 3470 6570

U prethodnoj tabeli je data projektovana dinamika priliva novca od kupaca. Krajnje stanje potraživanja od kupaca krajem svakog kvartala se prenosi kao početno stanje za naredni kvartal. Na osnovu toga, moguće je krajem svakog kvartala sagledati kumulativno potraživanje od kupaca.

Tabela br. 7: Plan odliva gotovine za plaćanje obaveza dobavljačima (u KM)

I kvartal

II kvartal

III kvartal

IV kvartal

Početno stanje dobavljača 900 86 712 1178

Planirane nabavke 5800 9800 13800 15600Ukupno obaveze prema dobavljačima 6700 9886 14512 16778Od toga plaćenoPočetno stanje 900 50060% odmah po odobrenju kasa-skonta od 3% 3480 5880 8280 936030% bez kasa-skonta 2010 2940 4140 4680Ukupno isplate 6390 8820 12920 14040

Iznos dobijenog kasa-skonta 174 294 414 468Otpisi spornih obaveza 50 60Smanjenje obaveza prema dobavljačima 6614 9174 13334 14508

Stanje obaveza na kraju kvartala 86 712 1178 2270

Tabela br. 8: Plan odliva gotovine za plaćanje troškova poslovanja (u KM)

I kvartal II kvartal III kvartal IV kvartalTroškovi proizvodnje 2100 7200 10500 11500Administrativni troškovi i tr. prodaje 1050 4200 4300 4400Nabavka fiksnih sredstava 500 7500

Rashodi kamata 100 150 250 300Ukupno odlivi gotovine 3250 11550 15550 23700

Tabela br. 9: Zbirni budžet novčanih tokova (u KM)

Priliv gotovine I kvartal II kvartalIII

kvartalIV

kvartalNaplate od kupaca 9600 18000 28030 36000Ukupno priliv gotovine 9600 18000 28030 36000Odlivi gotovineIsplate dobavljačima 6390 8820 12920 14040

Troškovi proizvodnje 2100 7200 10500 11500

Administrativni troškovi i tr. prodaje 1050 4200 4300 4400Nabavka fiksnih sredstava 500 7500

Rashodi kamata 100 150 250 300Ukupno odlivi gotovine 9640 20370 28470 37740Neto tok gotovine -40 -2370 -440 -1740Početno stanje gotovine 2000 1960 -410 -850Konačno stanje gotovine 1960 -410 -850 -2590

Iz tabele je vidljivo da preduzeće može očekivati u planskom periodu neusaglašenost odliva sa prilivima novca. Taj disparitet se ogleda u postojanju viška, odnosno manjka gotovine po periodima. Poređenjem stanja gotovina sa optimalnim (minimalnim) stanjem novca utvrđuje se koliko je stvarno potrebno novca i koliki je stvarni višak neiskorištenog novca na računu. Višak novca na računu umanjuje rentabilnost, jer novac nije u funkciji stvaranja prinosa. Takođe, manjak novca ugrožava likvidnost i stvara potrebu dodatnog zaduživanja.Preduzeće, u takvim okolnostima, deficit može sanirati povećanjem internih priliva ili zaduživanjem. Ako se odluči na prvu varijantu saniranja deficita, preduzeće mora pojačati svoju aktivnost, dok kod druge varijante mora zadovoljiti rigorozne uslove kreditora. Obzirom da su banke naklonjene preduzećima koja imaju bolji bonitet poslovanja, ovakvom preduzeću je teško pribaviti kredit. Projekcija gotovinskog toka u uslovima zaduživanja morala bi po periodima pokazivati pozitivan saldo gotovine.

Tabela br.10: Budžet tokova gotovine u uslovima zaduživanja (u KM)

I kvartal II kvartal III kvartal IV kvartalPrilivi gotovine:Naplate od kupaca 9600 18000 28030 36000Kredit banke 1000 500 1800

Ukupno priliv gotovine 9600 19000 28530 37800Odlivi gotovineIsplate dobavljačima 6390 8820 12920 14040

Troškovi proizvodnje 2100 7200 10500 11500

Administrativni troškovi i tr. prodaje 1050 4200 4300 4400Rashodi kamata 100 150 250 300Nabavka fiksnih sredstava 500 7500Ukupno odlivi gotovine 9640 20370 28470 37740Neto tok gotovine -40 -1370 60 60Početno stanje gotovine 2000 1960 590 650Konačno stanje gotovine 1960 590 650 710

Preduzeće je imalo naglu ekspanziju u poslovanju koju nije moglo da prati vlastitim izvorima sredstava.U tu svrhu je poseglo za korištenjem dugoročnog kredita za osnovna sredstava od 3300 KM. Povlačenje kredita je vršeno u tranšama, prema rokovima plaćanja opreme. Navedni iznos kredita bio je sasvim dovoljan da preduzeće realizuje planirani obim poslovanja i generiše dovoljno novca da isti može vraćati.Bez obzira na oskudnost informacija, dinamički budžet gotovine je, u ovom slučaju, poslužio kao koristan instrument finansijske i upravljačke politike preduzećaProjekcija treba da pokaže da će preduzeće u svakom trenutku biti sposobno da podmiri svoje obaveze. Cijena izvora i rok vraćanja kredita čine kritične parametre za likvidnost projekta. Ako se pojavi nelikvidnost u određenom periodu, potrebno je preduzeti mjere za premoštavanje nelikvidnosti. Izbor mjera zavisi od specifičnosti likvidne pozicije

preduzeća. U načelu se moraju povećati prilivi, što znači da treba povećati prihode od prodaje u periodu kada je izražena nelikvidnost ili smanjiti izdatke (nivo investicija, promjena načina i uslova finansiranja, i sl.). Iznos pozitivnog toka novca u prethodnom periodu može biti dovoljan za postizanje likvidnosti i u periodima kada je preduzeće nelikvidno. U tom slučaju se može govoriti o pozitivnim neto tokovima novca u finansijskom toku, kao dijelovima novčane akumulacije. Ako ta sredstva nisu dovoljna, mora se posegnuti za dodatnim kreditima. Međutim, anuiteti novog kredita mogu dovesti do nelikvidnosti u kasnijim periodima, što govori da je to poslednja mjera za rješavanje nelikvidnosti preduzeća.

4. Planiranje u uslovima kompjuterizacije

Sa pojavom računara, olakšan je proces planiranja. Finansijski analitičari, kao svojevrstan alat, dobijaju opremljene gotove programske pakete za određena tabelarna i kalkulativna izračunavanja. Sve više se koriste modeli planiranja gotovinskih tokova koji su konstruisani po metodologiji usklađenoj sa svjetski prihvaćenim standardima iskazivanja ovih kategorija. Zahvaljujući standardizaciji i određenoj unificiranosti, ovi modeli se mogu lako uključiti u ostale modele finansijskih računarskih programa. Modeli planiranja gotovinskih tokova su tako koncipirani, da u potpunosti odgovaraju zahtjevima savremenog finansijskog poslovanja. Programima je moguće razraditi projektovane tokove za duži vremenski period vezan za kapitalna ulaganja. Takođe, oni se mogu koristiti pri ocjeni efektivnosti investicionih ulaganjaPoslije obrade ulaznih podataka, kroz određeni model, dobija se plan gotovinskih tokova u željenoj formi, tj. prema zahtjevima korisnika. Programi daju mogućnost poređenja odstupanja planiranih veličina u odnosu na ostvarene, kao i utvrđivanja uzroka odstupanja. Na toj osnovi se mogu praviti standardi finansijskog planiranja i tekućeg poslovanja. Plan novčanih tokova treba stalno inovirati u skladu sa promjenama ulaznih parametara ili prema njihovim očekivanim promjenama. Takođe je poželjno svakog mjeseca produžiti planski horizont za jedan mjesec, kako bi stalno imali plan za godinu dana, te odgovarajuće periodične planove. Na taj način bismo dobili dinamičke planove pomičnog karaktera koji bi održavali kontinuitet planiranja.Pozitivna strana primjene gotovih programskih modela je u mogućnosti brze izmjene ulaznih paramatara i sagledavanja reperkusije takvih promjena na tokove novčanih sredstava. To je tzv. analiza senzibiliteta, koja u momentu daje rezultate uticaja izmjene pretpostavljenih faktora i poslovnih odluka na ciljnu funkciju. Istovremeno je moguće model koncipirati obrnuto, tj. da zadamo ciljnu funkciju i na osnovu nje određujemo ulazne parametre.Na kraju planiranja se, kao razlika između ukupnih priliva i ukupnih odliva gotovine, dobije neto gotovinski tok. Ukoliko je pozicija pozitivna, ona se prenosi kao početna gotovina u naredni mjesec. U suprotnom, ukoliko su odlivi veći od priliva, iskazuju se potrebe za kapitalom.Najveća prednost ove metodologije je u bankarstvu, gdje se ocjenjuje kreditna sposobnost klijenata. Na osnovu takvog plana, bankama je lakše pratiti poslovne performanse klijenata u periodu kada im ustupaju kreditna sredstva. U periodu kreditiranja, ne bi trebalo da se novčani tokovi kreću izvan planiranih proporcija, jer to ne bi bilo

prihvatljivo za obe učesnice sporazuma. Kreditor bi, u slučaju negativnih tendencija, mogao povući kreditna sredstva, i na taj način uticati na porast finansijske discipline.

5.6. Kontrola budžeta

Kontrola budžeta se sastoji u mjerenju i ispravljanju poslovanja s ciljem da se ostvare postavljeni ciljevi. Kontrola je usko povezana sa budžetiranjem i teško ju je sprovesti bez budžeta. Budžeti služe kao reper za mjerenje ostvarenih pokazatelja.Poslovi kontrole su u nadležnosti rukovodilaca koji su uključeni u realizaciju budžeta. Sam proces kontrole sprovodi se u određenim koracima:- postavljanje pokazatelja,- mjerenje rezultata i- otklanjanje odstupanja od pokazatelja i budžeta.Obzirom da budžeti predstavljaju standard kontrole, u prvom koraku je potrebno formulisati budžete. Međutim, rukovodioci najčešće nisu u mogućnosti da kontrolišu sve aktivnosti, pogotovo ako su budžeti detaljni i složeni, što ukazuje na potrebu postavljanja posebnih pokazatelja. Pokazatelji predstavljaju kriterije koji su postavljeni budžetom i omogućuju rukovodiocima da, bez kontrole, mogu blagovremeno uočiti signale o odvijanju pojedinih aktivnosti. Na osnovu uočenih signala rukovodioci znaju kojim pojedinačnim i zajedničkim obavezama mogu korigovati negativne tendencije. Korektivne akcije se odnose na izmjenu budžeta ili modifikaciju ciljeva. Odstupanja se mogu otkloniti boljim rukovođenjem, novom organizacijom posla, zapošljavanjem novih radnika, izborom stručnih kadrova, boljom motivacijom i sl. Uspješna kontrola se ne može obaviti bez prethodnog postavljanja pokazatelja.U praksi se najčešće koriste „slijedeće vrste pokazatelja:18

- pokazatelji izraženi u fizičkim jedinicama,- pokazatelji izraženi u troškovima,- kapitalni pokazatelji,- pokazatelji izraženi u prihodima,- programski pokazatelji,- nematerijalni pokazatelji,- ciljevi kao pokazatelji,- strateški planovi kao merne tačke za kontrolu strategije.“

Fizički pokazatelji su pokazatelji nenovčane prirode koji se primjenjuju kod zaliha, radne snage, normativa i sl. Izražavaju se kvalitativno (otpornost materijala, nosivost i sl.) i kvantitativno (broj proizvedenih jedinica u jednom satu, količina gotovih proizvoda od 1 tone materijala i sl.). Ovim pokazateljima se služi na izvršnom nivou.Troškovni pokazatelji povezuju vrijednosti izražene u novcu sa specifičnim aspektima proizvodnje. U ove pokazatelje spadaju: fiksni troškovi po jedinici proizvoda, troškovi materijala po jedinici, troškovi prodaje po jedinici, troškovi goriva po prijeđenom kilometru i sl.).Novčani pokazatelji se više odnose na kapitalna ulaganja, tako da osnov za njihovo postavljanje čini budžetirani bilans stanja. Najčešće korišteni novčani pokazatelji su: stopa povrata na uložena sredstva, odnos tekućih sredstava i tekućih obaveza, odnos vlastitih i tuđih sredstava, itd.

18 N. Žarkić-Joksimović: Upravljačko računovodstvo, Xektor Print, Beograd, 2005. str.62.

Pokazatelji prihoda se računaju povezivanjem vrijednosti izražene u novcu i prodaje, kao npr. prosječna prodaja po stanovniku, prihod po prijeđenom kilometru i sl.Programski pokazatelji se pojavljuju u slučaju programskog praćenja razvoja novog proizvoda, ili programa za unapređenje prodaje, obračuna s promjenjivim troškovima i sl.Nematerijalni pokazatelji se ne mogu utvrditi ni fizički, ni vrijednosno. Odnose se na utvrđivanje ročnosti propagandne kampanje, kvaliteta prodajnog osoblja, sposobnosti rukovodilaca i sl. Ciljevi kao pokazatelji su se javili u nastojanju da se poboljša upravljanje preduzećem. Smatra se, da se putem proučavanja i istraživanja mogu definisati određeni ciljevi koje treba koristiti kao pokazatelje produktivnosti. Primjer, cilj rukovodilaca je da u narednom periodu edukuju prodajni kadar, kako bi povećali obim prodaje za 10%.Strateški planovi služe kao mjerne tačke za kontrolu strategije. Kontrola se vrši poređenjem postavljenih ciljeva i ostvarene efikasnosti. Na taj način se dolazi do informacija o stepenu efikasnosti organizacije, kao i o dinamičkom okruženju.

Za efikasnu kontrolu potrebna je povratna sprega. Sistem povratne sprege prikazan je na sl. br. Rukovodioci mjere stvarne rezultate i porede ih sa budžetiranim, a potom identifikuju i analiziraju odstupanja. Ukoliko žele ublažiti odstupanja, onda osmišljavaju i sprovode program korektivnih aktivnosti. Kontrola mora biti okrenuta prema budućnosti, tj. nagovještavati problem ukoliko se ne preduzmu odgovarajuće mjere. Naprimjer, ako je prognoza da će cijene finalnih proizvoda u narednom periodu imati tendenciju pada, onda je potrebno preduzeti mjere u pravcu: smanjenja kalkulativnih troškova, povećanja obima prodaje, poboljšanja tehnologije, modifikacije proizvoda i sl.

Slika br. 29/V: Povratna sprega kontrole

Planiranaaktivnost

Program mjera za korekciju

Analiza uzroka odstupanja

Utvrđivanje odstupanja

Poređenje stvarne sa planir.akt.oređenje stvarne sa planiranomaktivnosti

Stvarna aktivnost

Mjerenje stvarneaktivnostistvarneaktivnostiMjerenjestvarneaktivnostistiMjerenje stvarne aktivnosti

Provođenje korektivnih mjera

Budžetska kontrola se mora sprovoditi u svim organizacionim dijelovima, te i na nivou preduzeća kao cjeline. Ona se mora zasnivati na kvalitetnim metodama i tehnikama, kako bi se dobili što pouzdaniji podaci i informacije potrebne za poslovno odlučivanje i upravljanje.

I DIO : FINANSIJSKO UPRAVLJANJE OBRTNIM SREDSTVIMA

GLAVA VI - UPRAVLJANJE NETO OBRTNIM SREDSTVIMA

1. Struktura aktive i pasive obrtnih sredstava

Za ocjenu finansijske strukture preduzeća koriste se informacije iz bilansa stanja. Aktiva bilansa stanja mora biti tako struktuisana da omogući kontinuitet finansiranja poslovne aktivnosti. Shodno tome, menadžment je više zainteresovan za strukturu obrtnih sredstava nego za strukturu poslovnih sredstava.U strukturi obrtnih sredstava najzastupljenije su zalihe materijala, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda. Zalihe su namijenjene za održavanje poslovnog ciklusa. One se pretvaraju u novac u okviru jednog poslovnog ciklusa koji traje najduže do jedne godine, tako da imaju tretman tekuće imovine. Prodajom gotovih proizvoda sa zaliha, troškovi njihove nabavke se prenose na troškove prodate robe i tako sučeljavaju sa prihodima od prodaje. Kružni tok kretanja troškova zaliha može se šematski prikazati, kao na slici br.

Slika br. 1/VI: Tok troškova zaliha

 BILANS STANJATekuća imovina:

Proces nabave Za l i h e   Proces prodaje

 BILANS USPJEHA

Prihod od prodaje robeRashodi prodate robe

Bruto marža 

Period, u kome se očekuje da će se tekuća imovina pretvoriti u novac, je obično do jedne godine. Zalihe i potraživanja od kupaca se klasifikuju kao tekuća imovina, čak iako se pretvaranje te imovine u novac neće dogoditi u periodu do jedne godine.U bilansu se tekuća imovina klasifikuje prema stepenu likvidnosti na: novac, utržive hartije od vrijednosti, potraživanja, zalihe i unaprijed plaćene rashode.Klasifikacija izvora finansiranja obrtnih sredstava vrši se sa aspekta ročnosti i porijekla.Prema ročnosti, izvore finansiranja obrtnih sredstava dijelimo na:

- kratkoročne (do jedne godine: vrijednosni papiri do jedne godine, obaveze prema dobavljačima, unaprijed naplaćeni prihodi, neplaćeni rashodi i sl.),

- dugoročne izvore finansiranja (preko jedne godine) - ročni (dugoročni krediti, emisija obveznica) - neročni (trajno su raspoloživi - akcijski kapital i zadržana dobit).Troškovi finansiranja rastu s vremenom korištenja izvora finansiranja. Što je rok otplate kredita duži, troškovi finansiranja su veći, i obrnuto.

Prema porijeklu, izvori obrtnih sredstava mogu biti:- vlastiti (neročni) izvori i- tuđi (ročni) izvori.

Vlastiti izvori finansiranja su trajnog karaktera, za razliku od tuđih, čiji rokovi se utvrđuju ugovorom.

2. Upravljanje neto obrtnim sredstvima

Za kontinuitet poslovnog procesa neophodno je obezbijediti optimalna finansijska sredstva. Nedostatak obrtnih sredstava izaziva poremećaje u likvidnosti, a kasnije i u solventnosti. Problem likvidnih sredstava se odnosi na kratkoročno finansiranje, odnosno upravljanje obrtnim sredstvima. Upravljanje obrtnim sredstvima obuhvata novac, novčane ekvivalente, potraživanja, zalihe i kratkoročne obaveze. Ono je najčešće usmjereno na optimiziranje novca, utrživih hartija od vrijednosti, potraživanja i zaliha, a pri tom izostaje optimizacija drugih likvidnih sredstava. Optimizacija se odnosi i na uravnoteženje odnosa u ukupnoj strukturi sredstava.Efikasno upravljanje obrtnim sredstvima zahtijeva prethodnu analizu obrtnih sredstava sa aspekta likvidnosti.Prema stepenu likvidnosti razlikujemo tekuću aktivu:

- I stepena likvidnosti (gotovina u blagajni, depoziti po viđenju, hartije od vrijednosti koje su odmah unovčive),

- II stepena likvidnosti (hartije od vrijednosti unovčive za 30 dana, potraživanja od kupaca naplativa do 30 dana) i

- III stepena likvidnosti (kratkoročna potraživanja naplativa preko 30 dana i zalihe gotovih proizvoda, zalihe sirovina i materijala).

Ovakvu podjelu tekuće aktive treba shvatiti uslovno, iz razloga što neke stavke aktive svrstane u kategoriju manje likvidne aktive mogu biti brže unovčive od stavki koje su svrstene u brzo likvidnu aktivu. Unovčivost (utrživost) zavisi od intenziteta tržišta (pada ili rasta), ponude i potražnje finansijskih instrumenata, količine novca u opticaju, visine kamatne stope i stope inflacje, i sl.Uzroke nelikvidnosti treba tražiti u :

- nedostatku trajnih obrtnih sredstava,- lošem upravljanju zalihama,- nenamjenskom povlačenju gotovine iz opticaja (najčešće od strane vlasnika), te u- ulaganju likvidnih sredstava u osnovna sredstva.

Ipak, najčešći uzrok nelikvidnosti je u slabom planiranju i kontroli priliva i odliva gotovog novca. Menadžment se uglavnom rukovodi podacima o stanju novca na žiro računu, trenutnom dugovanju i obavezama, bez planiranja i praćenja novčanih tokova. Ukoliko se u nekom periodu pojavi suficit novca na žiro računu, a nema prispjelih obaveza, menadžment donosi odluku o ulaganju u fiksnu aktivu ili neproduktivne

namjene (renoviranje, kupovinu službenog auta i sl.). Sigurno je da će takvo preduzeće morati u skorije vrijeme nestašicu novca pokrivati kreditima i pozajmicama. Planiranje priliva i odliva novca, te kontrola planskog ostvarenja sve više postaje osnovni instrument upravljanja finansijama. Prilivi i odlivi novca se planiraju i prate kroz gotovinski tok, a što je obrađeno u prethodnom poglavlju. Veći priliv od odliva govori da je gotovinski tok pozitivan. Ukoliko je neto rezultat perioda negativan, moguće je nedostatak sredstava pokriti suficitom prethodnog perioda. Ukoliko sredstva prethodnog perioda nisu dovoljna za pokriće deficita tekućeg perioda, preduzeće je ušlo u zonu nelikvidnosti.Pored svoje značajne uloge u finansijskom upravljanju, izvještaj o gotovinskom toku je važan instrument za ocjenu buduće likvidnosti od strane kreditora.Veliki udar na likvidnost preduzeća ima porez na dodatnu vrijednost. Bez obzira što preduzeće ostvaruje pravo na odbitak ulaznog poreza za nabavku zaliha i osnovnih sredstava, ono mora u startu izdvojiti novčana sredstva. To je dodatno opterećenje za pravne obveznike koji u pojedinim periodima imaju veći ulazni od izlaznog poreza na dodatnu vrijednost. Više uplaćeni porez se smatra poreskim kreditom za naredni obračunski period, osim kod izvoznih poslova gdje postoji mogućnost ostvarivanja prava na povrat. Pravo na povrat nemaju pravna lica koja se nisu registrovala za sistem PDV-a, što ih dovodi u nepovoljnu situaciju.Finansiranje je dinamičan proces, a što se može vidjeti iz slijedeće slike:

Slika br. 2/VI: Proces finansiranja

Izvori Pribavljanje novca Investiranje

Deinvestiranje (definansiranje)

Iz priližene slike je vidljivo da se pribavljena sredstava iz odgovarajajućih izvora ulažu u poslovni proces. Kad se poslovni proces okonča, slobodan novac se ponovo vraća u svoje izvore. Okosnicu finansiranja predstavlja modeliranje odnosa između aktive i pasive obrtnih sredstava.Iznos optimalnog obrtnog (radnog) kapitala varira sa veličinom organizacije i prirodom njene poslovne aktivnosti. Analitičari, koji poznaju prirodu poslovanja, mogu utvrditi iznos obrtnog kapitala koji je potreban da bi kompanija bila na zadovoljavajućem finansijskom položaju. Ukoliko su kratkoročne obaveze veće od kratkoročne imovine, preduzeće ima negativan iznos obrtnog kapitala. Negativan iznos obrtnog kapitala ne mora značiti da je kompanija insolventna. Mnoge kompanije iz oblasti telefonskih usluga pripadaju takvoj kategoriji.Da li neko preduzeće ima kvalitetne izvore finansiranja obrtnih sredstava, najlakše možemo utvrditi iz bilansa stanja. Kvalitet finansiranja obrtnih sredstava ogleda se u postojanju adekvatnih dugoročnih i trajnih izvora. Ukoliko preduzeće nema takvih izvora, znači da se cjelokupno poslovanje finansira iz kratkoročnih izvora i da postoji opasnost od nelikvidnosti.Podaci iz bilansa stanja nisu dovoljni da utvrdimo potrebu za trajnim obrtnim sredstvima. Da bi se utvrdile stvarne potrebe preduzeća za trajnim obrtnim sredstvima, potrebno je

poznavati poslovanje preduzeća, računovodstvene evidencije, te politiku nabave i prodaje. Za računanje potrebnih trajnih obrtnih sredstava najviše se koristi slijedeći model:Tabela br. 1/VI: Primjer računanja potrebnih trajnih obrtnih sredstava

(u KM)1 Obrtna sredstva

Zalihe materijala 15000,00 15 24 625,00Nedovršena proizvodnja 20000,00 15 24 833,33Zalihe gotovih proizvoda 50000,00 15 24 2083,33Potraživanja od kupaca 18000,00 30 12 1500,00PDV-pretporez 3000,00 30 12 250,00

5291,662 Odbitne stavke

Dobavljači 25000,00 30 12 2083,33Amortizacija 2600,00 30 12 216,67Bruto plate 2900,00 30 12 241,67Rashodi finansiranja 850,00 30 12 70,83Obaveze za PDV 1400,00 30 12 116,67Porez iz dobiti 1100,00 30 12 91,67

2820,843 Potrebna trajna obrtna sredstva (1-2) 2470,82

Godišnja vrijednost prometa je planska veličina koja se formira na osnovu knjigovodstvene evidencije i iskustva. Dani vezivanja se, takođe, računaju iskustveno na osnovu informacija o prosječnom broju dana zadržavanja sredstava u pojedinim fazama reprodukcije.U primjeru je vidljivo je da nedostajući iznos trajnih obrtnih sredstava 2470,82 KM. Ako pretpostavimo da je preduzeće u bilansu stanja iskazalo stanje trajnih obrtnih sredstava 1000 KM, onda bi preduzeće iz trajnih i dugoročnih izvora trebalo finansirati razliku od 1470,82 KM.Svaka promjena politike preduzeća u pogledu držanja zaliha, naplate potraživanja, isplate obaveza i sl., direktno se odražava na potrebe za trajnim obrtnim sredstvima. Ukoliko se sa dobavljačima postigne dogovor o prolongiranju isplate obaveza umjesto 30 na 70 dana, preduzeće bi tada imalo višak trajnih obrtnih sredstava od 306,96 KM, što bi mu osiguralo stabilan finansijski položaj

3. Poslovni ciklus i gotovinski ciklus

Poslovni ciklus obuhvata vremenski period od momenta nastanka novčane obaveze za nabavku do naplate potraživanja po osnovu prodaje. Poslovni ciklus se može matematički izraziti:Poslovni ciklus = prosječan period zadržavanja zaliha + prosječan period naplate potraživanjaPreduzeće, koje ima kratak poslovni ciklus, efikasno je sa relativno malim iznosom tekućih sredstava.Gotovinski ciklus (koeficijent obrta gotovine) obuhvata period koji protekne od stvarnog novčanog odliva za nabavke do naplate gotovine. Prema tome, koeficijent obrta gotovine

se dobije kada se stavi u odnos broj dana u godini sa prosječnim trajanjem jednog obrta. Zbog kreditiranja, odlivi novca nastaju poslije preuzimanja obaveza.Gotovinski ciklus = poslovni ciklus – dani vezivanja dobavljača (prosječan period plaćanja dobavljača).U analizi gotovinskog ciklusa treba biti obazriv, jer se ciklus gotovine može skratiti zbog loše finansijske odluke o neplaćanju računa koji, kad se oduzme od poslovnog ciklusa, daje kratki ciklus gotovine.Primjer:Potrebno je izračunati prosječno vrijeme trajanja jednog obrta gotovine u uslovima kada je koeficijent obrta dobavljača 10, kupaca 6, a zaliha 5.Na osnovu datih parametara, prvo ćemo utvrditi vrijeme vezivanja sredstava i izvora.Prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima je (360 / 30) 36 dana, prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca (360 / 6) 60 dana, a prosječno stajanje robe na zalihama (360 / 5) 72 dana. Shodno tome, prosječno vrijeme trajanja jednog obrta iznosi 96 (72 + 60 - 36) dana, što odgovara koeficijentu obrta od (360 / 96) 3.75.Cilj svakog preduzeća treba da bude skraćenje vremena trajanja obrta, odnosno povećanje koeficijenta obrta, jer to ima za posljedicu održanje manjeg salda gotovine na računu. Međutim, preduzeće mora držati gotovinu pod stalnom kontrolom i voditi računa da saldo gotovine ne padne ispod optimalnog nivoa.

GLAVA VII - UPRAVLJANJE GOTOVINOM

1. Upravljanje gotovinom

Centralno mjesto finansijske funkcije je novac. Novac je početna i završna faza svakog procesa u sistemu. On se javlja u ulozi mjere vrijednosti, platežnog sredstva i sredstva razmjene.Kao mjera vrijednosti, novac se javlja prilikom pribavljanja inputa, utvrđivanja vrijednosti troškova proizvodnje, kalkulacije cijena outputa i kod raspodjele dobiti. Kao platežno sredstvo koristi se prilikom plaćanja pribavljenih sredstava, naplate realizovanih proizvoda ili usluga, te kod raspodjele ostvarene dobiti. I napokon, kao sredstvo razmjene u robno novčanoj privredi koristi se isključivo novac. Ukoliko se između učesnika obavi kompenzacioni posao, obavezujuća je razmjena novca.Novac (gotovina) predstavlja vitalnu snagu preduzeća. Njegov kontinuiran tok je preduslov za ostvarenje ciljeva poslovanja koji se odnose na zaštitu likvidnosti i maksimiziranje profitabilnosti. Kontinuiran tok gotovine pretpostavlja stalno prisustvo određenog salda gotovine na računu. Veličina salda zavisi od vrste i veličine preduzeća, obima i dinamike poslovanja, kao i dodatnih faktora čije je efekte na stanje gotovine teško predvidjeti i vremenski alocirati. Stanje i tokovi gotovine moraju biti pod stalnom kontrolom menadžmenta. Preduzeće mora stvoriti pretpostavke za upravljanje gotovinom i likvidnošću. Upravljanje likvidnošću podrazumijeva obavljanje unutrašnjih operacija koje se odnose na osiguranje najpovoljnijih uslova zaduživanja, finansiranja poslovne aktivnosti, te plasiranje viška sredstava po najpovoljnijim uslovima. Upravnjanje gotovinom je funkcija na osnovu koje menadžment obavlja kontrolu priliva i odliva novca sa računa, te kontrolu naplate potraživanja i plaćanja obaveza. Pored

navedenog, menadžment se brine o dinamici priticanja sredstava, dospijeću obaveza, redoslijedu otplate kredita ili očekivanju priliva od prodaje imovine.U narednoj tabeli su prikazani mogući izvori gotovine i njene namjene.

Tabela br. 1/VII: Izvori i upotreba gotovine

IZVORI GOTOVINE UPOTREBA GOTOVINE

Neto zarada Isplata dividendi

Amortizacija

Povećanje dugoročnih obaveza Smanjenje dugoročnih obaveza

Povećanje vlasničkog kapitala Smanjenje vlasničkog kapitala

Povećanje tekućih obaveza Smanjenje tekućih obaveza

Smanjenje fiksne imovine Povećanje fiksne imovineSmanjenje nenovčane tekuće imovine

Povećanje nenovčane tekuće imovine

Efikasno upravljanje gotovinom pretpostavlja stalno balansiranje između rentabilnosti i likvidnosti. Balansiranje se sastoji u utvrđivanju optimalnog salda gotovine u svakom trenutku. Višak gotovine iznad optimalnog salda smanjuje rentabilnost, a istovremeno omogućava redovno servisiranje preuzetih obaveza. Manjak gotovine, usljed njenog potpunijeg zapošljavanja, ugrožava likvidnost a povećava profit. Uspješnost balansiranja između likvidnosti i profitabilnosti zavisi od raspoloživih alternativa za racionalnije zapošljavanje novca.Glavni ciljevi upravljanja gotovinom i likvidnošću su kontrola trošenja novca, efikasna realizacija planova i minimiziranje troškova zaduživanja. Za uspješno provođenje plana preduzeće treba osigurati podmirenje obaveza u skladu sa ugovorenim uslovima, kao i blagovremenu naplatu fakturisane realizacije. Istovremeno je potrebno minimizirati transakcijske troškove, zaduživati se uz nižu kamatnu stopu, te stvarati dodatnu gotovinu investiranjem u hartije od vrijednosti sa većim prinosom. Plaćanje unaprijed treba izbjegavati, osim u slučajevima kada se mogu ostvariti odgovarajuće beneficije, a da se ne ugrozi likvidnost i kontinuitet poslovog procesa. Cilj menadžmenta je da skrati prosječno vrijeme trajanja obrta gotovine, kako bi se smanjili ukupni troškovi gotovine. U tom smislu, zahtjevi menadžmenta bi morali ići u pravcu prolongiranja plaćanja obaveza, ubrzanja naplate potraživanja, kao i efikasnijeg korištenje zaliha.Za upravljanje gotovinom ključno je uspostaviti saradnju sa odgovarajućom bankom. Saradnja mora biti efikasna na poslovima kreditiranja, platnog prometa, deponovanja viška novca i dr.

2. Utvrđivanje potrebnog salda gotovine

Strategija upravljanja gotovinom polazi od slijedećih zahtjeva:- prolongiranja kratkoročnih isplata,- efikasnijeg korištenja zaliha i

- skraćivanja perioda naplate potraživanja.Kod upravljanja gotovinom treba voditi računa da se što više gotovine usmjerava u rentabilnija ulaganja, pod uslovom da se ne ugrozi likvidnost preduzeća. Privremeno slobodna novčana sredstva moraju se usmjeravati u depozite i kratkoročne hartije od vrijednosti koje mogu donijeti prinos.Poslovanje sa gotovinom uzrokuje određene troškove koji su vezani za držanje gotovine na računu, nedostatak gotovine i troškove transakcija sa gotovinom. Troškovi držanja gotovine na računu mjere se izgubljenim prinosom, koji bi se mogao ostvariti da je aktivirana gotovina u svrhu ulagačke aktivnosti, ili za potrebe otplate duga (kroz smanjenje kamate). Višak sredstava, takođe, ima negativan uticaj na likvidnu poziciju preduzeća. Sa gledišta ekonomije novac ima vrijednost samo kada je u funkciji. Svako njegovo izbacivanje iz novčanih tokova je dodatno opterećenje za preduzeće, a šteta se može procijeniti kroz izgubljenu dobit kroz kamatu, ili kroz ulaganje.Troškovi nedostatka gotovine mjere se kroz propuštene finansijske povoljnosti koje su se mogle ostvariti plaćanjem robe prilikom kupovine ili pla}anjem unaprijed. Osim toga, nedostatak gotovine može zaustaviti poslovni proces, čije posljedice mogu biti nemjerljive. Transakcioni troškovi obuhvataju troškove pribavljanja gotovine i plasiranja gotovine ( u hartije od vrijednosti, depozite i obrnuto). Ovi troškovi su eksternog karaktera i preduzeće ne može značajnije uticati na njihovu visinu. Na osnovu navedenog, optimalni saldo gotovine bi trebao biti onaj koji obezbjeđuje najniže troškove gotovine. Kako se sa preciznošću ne mogu utvrditi tokovi gotovine, teško je predvidjeti i visinu optimalnog salda. U praksi se optimalan saldo utvrđuje na osnovu informacija dobivenih tekućom finansijskom analizom i planiranjem. Pretpostavka je da optimalan saldo treba da odgovara prosječnom godišnjem saldu gotovine koji je potreban za obavljanje redovne poslovne aktivnosti. Prosječno godišnje stanje gotovine se računa pomoću slijedeće matematičke formule:

Prosječno stanje gotovine = ukupni godišnji odlivi gotovine / koeficijent obrta gotovine,Pri čemu je:Koeficijent obrta gotovine = ukupni godišnji odlivi gotovine / prosječno stanje gotovine.

Zbog velikog uticaja korektivnih faktora, ovakav način računanja optimalnog stanja gotovine mora biti podvrgnut praktičnom testiranju. Preduzeća, koja su izložena sezonskim i konjukturnim oscilacijama, imaće izrženiju potrebu za računanjem dinamičkog optimuma gotovine, za razliku od preduzeća koja imaju ujednačen tok nabavke i poslovanja.Suficit gotovine smanjuje renatabilnost preduzeća, ali povećava solventnost. Nasuprot tome, nedostatak novca smanjuje likvidnost, ali može doprinijeti povećanju rentabilnosti ukupnog poslovanja.Kod upravljanja gotovinom treba nastojati da se što više gotovine oslobodi za potrebe profitabilnog ulaganja, a da se pri tome ne ugrozi likvidnost poslovanja.

2.1. Prolongiranje plaćanja obaveza

Prolongiranje isplate obaveza prema dobavljačima zbog nedostatka obrtnih sredstava treba koristiti kao mogućnost premoštavanja nelikvidnosti, ali pod uslovom da se

značajnije ne naruši kreditni ugled. Prolongiranjem isplata povećava se koeficijent obrta gotovine i smanjuju troškovi držanja minimalnog stanja gotovine. Međutim, korištenje odgoda plaćanja kod dobavljača ima svoje ograničenje u realnim kreditnim mogućnostima dobavljača. Da bi održali dugogodišnje poslovne partnere ili, pak, dali zamajac razvoju novih preduzeća od kojih očekuju dobru poslovnu saradnju, dobavljači tolerišu kašnjenja u plaćanju, mada to realne mogućnosti ne dozvoljavaju. Povećani troškovi kreditiranja kupaca smanjuju profitabilnost dobavljača, tako da oni svoje troškove nastoje nadoknaditi kroz obračun zatezne kamate. Istovremeno, za blagovremena plaćanja se odobravaju popusti u vidu kasa-skonta. Zbog nedostatka obrtnih sredstva kupci najčešće ne koriste kasa-skonto, mada i sami nisu svjesni njegovog efekta.Troškovi finansiranja dobavljača se mogu utvrditi putem slijedeće matematičke formule: % kasa-skonta 360Troškovi =--------------------------- x -------------------------------------------- x 100 (100 - % kasa–skonta) (kreditni period – diskontni period)

Ako pretpostavimo da preduzeće dobije robu na kredit od 30 dana, s mogućnošću da iskoristi 2% kasa skonta ako plati u periodu od 5 dana, možemo izračunati troškove finansiranja: 2 360Troškovi = --- x ------- x 100 = 29.39 98 (30-5)Obzirom da je preduzeće propustilo da plati robu u diskontnom periodu, na preostalih 25 dana odloženog duga platiće za korištenje gotovine 2% na iznos duga. To znači da godišnja kamatna stopa na odloženo plaćanje obaveza iznosi 29.38 %, a to su dosta skupa sredstva.Ukoliko dobavljač ne zaračuna zateznu kamatu na odloženo plaćanje, onda takva sredstva imaju karakter beskamatnog kredita. Blagovremenost plaćanja obaveza se mora ispoštovati, pogotovo u preduzećima koja žele pribaviti međunarodne standarde iz oblasti usluga. Jedan od kriterija za dobijanje standarda je da se uredno izvršavaju preuzete obaveze, a što se vrši kontinuiranom provjerom prije i nakon pribavljanja standarda.Kao pogodan finansijski instrument za prolongiranje isplate kratkoročnih obaveza javlja se mjenica. Prednost mjenice je u tome što ne zahtijeva pokriće u momentu izdavanja, već u momentu dospijeća. Kalkulativno obuhvata i iznos kamate za period korištenja odgode, tako da se smatra dosta pouzdanim instrumentom platnog prometa, kako sa stanovišta kupca, tako i sa stanovišta povjerioca.

2.2. Ubrzanje naplate potraživanja

Prodaja robe na kredit ubrzava, olakšava i povećava prodaju. Povećanje obima prodaje utiče na rast rentabilnosti poslovanja. Međutim, preveliko iscrpljivanje u kreditiranju kupca može ugroziti likvidnost preduzeća.Uslovima kreditiranja bi trebalo nadoknaditi cijenu kapitala. Visina zatezne kamate može ponekad biti kritičan faktor unapređenja prodaje, što zahtijeva stalno praćenje rada

konkurencije. Kupci se mogu stimulisati na prijevremeno plaćanje odobravanjem kasa-skonta ili prodajom potraživanja.

2.3. Plasiranje povremenih viškova gotovine

Upravljanje gotovinom podrazumijeva ulaganja viškova gotovine u profitabilne poslove, a da pri tome ne bude ugrožena likvidnost preduzeća. Sredstva, koja su van funkcije, ne donose nikakav prinos. Plasiranjem sredstava povećava se korist i za zajmodavca, i za zajmoprimca. Zajmodavac stiče prinos kroz kamatu, a zajmoprimac dolazi u posjed dobara koja su mu potrebna u datom vremenu, kroz bolje planiranje i raspored ulaganja i kupovine. Ulaganja u depozite i hartije od vrijednosti neće značajnije narušiti ravnotežu likvidnosti obzirom na njihovu brzu utrživost, dok prinos varira zavisno od stepena preuzetog rizika.Kod ulaganja u depozite, kod naših banaka postoji mogućnost razoročenja prema zahtjevu klijenata. To je i logično, obzirom da nemamo razvijeno tržište hartije od vrijednosti (preciznije, tržište depozitnih certifikata) koje bi omogućavalo vlasniku oročenih sredstava da prodajom na sekundarnom tržištu, uz određeni diskont, mobiliše svoja novčana sredstva u svakom momentu, ne gubeći pri tom kamatu. Deponovanja sredstava se vrše po unaprijed poznatoj kamatnoj stopi (prinosu), a povrat je zagarantovan, obzirom na kontinuiranu kontrolu boniteta poslovnih banaka. Međutim, ovdje se manje može govoriti o velikom prinosu na uložena sredstva, a više o zaštiti realne vrijednosti novca, pod uslovom da je kamatna stopa veća od stope inflacije. Deponovanje i štednja moraju biti privremenog karaktera, dok se ne razvije ideja za unosnija ulaganja.Ulaganja u hartije od vrijednosti donose veće prinose, ali i rizici ostvarenja su daleko veći. Prinos i rizici su međusobno povezani, tako da veći rizici nose veće prinose, i obrnuto. Najniži stepen rizika imaju kratkoročne hartije od vrijednosti i njima se ostvaruje najmanji prinos.Odnos između rizika i prinosa prikazan je na grafikonu br. 6.

Grafikon br. 1/VII: Odnos između rizika i prinosa

Linija tržišta kapitala

Dobit

Očekivana stopa prinosa Stopa rizika

Očekivani gubitak

Standardna devijacija prinosa

Rizik likvidnosti hartija od vrijednosti nastaje i u slučaju kada portfelj treba unovčiti prije njegovog roka dospijeća. Neizvjesnost iskupa povećava rizik likvidnosti.Poslovanje sa hartijama od vrijednosti može biti tranzitornog ili špekulativnog karaktera. Tranzitorni karakter poslovanja se odvija u cilju zaštite i oplodnje kapitala u unaprijed poznatom vremenu. Naime, kako višak gotovine ne bi ostao nekoristan i besplodan, preduzeće može kratkoročno ulagati u hartije od vrijednosti. Takvom transakcijom smanjuje se rizik i eliminiše mogućnost gubitaka.Špekulativni poslovi predstavljaju investiranje u hartije od vrijednosti radi ostvarenja profita po osnovu predviđanja pozitivnog kretanja cijena i faktora koji utiču na njeno formiranje. Špekulanti trebaju pronaći na tržištu hartije od vrijednosti koje su cjenovno potcijenjene radi kupovine, odnosno precijenjene radi prodaje. Špekulativni poslovi su naročito izraženi u vrijeme nestabilnih tržišnih prilika.Kod plasiranja viška gotovine u hartije od vrijednosti, važno je utvrditi brzinu konverzije, kao i troškove konverzije. Troškovi konverzije obuhvataju administrativne i manipulativne troškove, te proviziju posrednika.Preduzeće treba da sagleda ekonomske koristi od poslova ulaganja, kao i izgubljene koristi u vidu kasa-skonta zbog nedostatka gotovine. Vrijeme držanja hartija od vrijednosti uz odgovarajuću kamatnu stopu mora biti toliko da nadoknadi troškove kupovine i prodaje hartija od vrijednosti. U stvarnosti, u hartije od vrijednosti se ulaže samo ako ostvareni prinos (ili kamata) nadmašuje troškove kupovine i prodaje hartija od vrijednosti. Dužina tog ulaganja mora biti tolika, da vrijeme transfera omogući preduzeću uredno izmirenje dospjelih obaveza. Ukoliko bi troškovi transakcije bili jednaki nuli, a transfer izvodljiv u momentu potrebe za novcem, onda ne bi bilo potrebno držati nikakav saldo gotovine na računu. Prilikom svakog plaćanja, u tom slučaju, hartije od vrijednosti bi bile odmah unovčive, što bi omogućilo maksimalan prinos i dobru likvidnu poziciju preduzeća.Optimalan odnos između gotovine i hartija od vrijednosti može se utvrditi pomoću slijedeće formule19:

C = 2bT / i, pri čemu je:C = optimalni iznos gotovine koji bi trebalo pribavljati prodajom hartija od vrijednosti u optimalnim intervalima tokom perioda,T = ukupni izdaci gotovine u određenom periodu (koji se vrše u kontinuitetu),b = troškovi transakcije,i = oportunitetni troškovi gotovine na stanju u vidu kamate.Primjer:Ako je T = 50000 KM, b = 50 KM, i = 5%, onda bi optimalni iznos transfera iznosio:

C = 2 x 50 x 50000 / 0.05 = 10000 KM

Znači, iznos od 10000 KM hartija od vrijednosti bi prodajom trabalo transferisati u gotovinu (u jednakim vremenskim intervalima tokom perioda) da bi se postigao optimalni saldo gotovine.

19 D. Krasulja: Poslovne finansije, Ekonomski fakultet Beograd, 1994. str.207.

Model polazi od pretpostavke da se primanja gotovine očekuju u jednakim periodičnim intervalima, a izdavanja kontinuirano u toku svakog perioda. Nedostatak modela se ogleda u slijedećim zahtjevima:

- da se izdaci gotovine vrše ravnomjerno tokom perioda, - da su fiksni troškovi transfera po transakciji nepromijenjeni,- da su oportunitetni troškovi konstantni i- da ne uobziruje druge novčane transakcije izuzev kupoprodaje hartija od

vrijednosti.

GLAVA VIII - UPRAVLJANJE POTRAŽIVANJIMA OD KUPACA

1. Upravljanje potraživanjima od kupacaPotraživanja od kupaca predstavljaju vrstu kredita koji preduzeće odobrava svojim kupcima u cilju unapređenja plasmana. Prilikom kreditiranja preduzeće polazi od pretpostavke da će potraživanja biti naplaćena u dogovorenim rokovima. Međutim, naplata najčešće traje i do godinu dana, tako da se potraživanja svrstavaju u kategoriju obrtnih sredstava. Upravljanje potraživanjima od kupaca podrazumijeva razmatranje ekonomske koristi (bonusa, kamata i sl.), a ne samo mogućnosti prijevremene naplate. Shodno tome, za efikasno upravljanje potraživanjima od kupaca potrebno je prethodno definisati politike i procedure u oblasti:- kreditnih standarda,- uslova kreditiranja,- rizika naplate, te- politike i postupaka naplate

1.1. Kreditni standardi

Kreditni standardi podrazumijevaju definisanje minimalnog kvaliteta kreditne sposobnosti kupaca robe na odloženo plaćanje. Sa prodajom robe na kredit raste i ukupno potraživanje od kupaca, bilo zbog povećane prodaje ili povećanog roka odloženog plaćanja.Utvrđivanje platežne sposobnosti dužnika podrazumijeva analizu eksternih i internih faktora, koji utiču na poslovanje i bonitet dužnika.Eksterna analiza kupaca podrazumijeva:

- vrstu industrije,- PEST analizu,- Porterovih pet snaga i- analizu poslovnog ciklusa.

Pripadnost klijenta određenoj industrijskoj grani govori o finansijskom položaju klijenta i njegovoj akumulativnoj sposobnosti. Tako npr. preduzeća iz oblasti telekomunikacija su u vidnoj prednosti u odnosu na preduzeća iz oblasti poljoprivrede ili, pak, drvne industrije.Pest analiza se bavi utvrđivanjem političkog, ekonomskog, socijalnog i tehnološkog okruženja klijenta. Ovi faktori, najčešće, služe kao standardi na osnovu kojih se procjenjuje klijentova finansijska sposobnost. Nestabilno političko okruženje ili, pak,

loša monetarna, carinska i fiskalna politika, govore o potrebi uzdržavanja od prodaje robe na odloženo plaćanje.U funkciji analize konkurentskih prednosti preduzeća koristi se Porterov model. Ovaj model analizira pet konkurentskih sila i to :

- ulazak novih konkurenata,- opasnost od supstituta,- pregovaračku sposobnost kupaca,- pregovaračku sposobnost dobavljača i- rivalstvo postojeće konkurencije.

Prema ovom modelu ponašanje preduzeća zavisi od tržišne sitaucije. Ulaskom novih konkurenata smanjuju se cijene, a time i profit. Preduzeća, koja imaju akumulirane dovoljne profite, mogu stvoriti odbrambeni zid za ulazak novih konkurenata. U protivnom, moraće se baviti smanjenjem troškova. Supstituti, takođe, mogu biti velika prijetnja trenutnom proizvodu. Pregovaračka sposobnost kupaca zavisi od veličine porudžbine, kvaliteta proizvoda i sl. Veće porudžbine i bolji kvalitet proizvoda daju kupcima i značajniju pregovaračku moć. Nasuprot tome, mali broj dobavljača ili zavisnost o kvalitetu proizvoda, povećavaju pregovaračku moć dobavljača, odnosno povećavaju cijene izlaznog proizvoda.Rivalstvo među konkurencijom, kao peta sila, iziskuje dodatna ulaganja za marketing, ili sniženje cijena u odnosu na konkurenciju.Svrha razmatranja uticaja konkurentskih sila je u interesu definisanja strategije koja će biti usklađena sa okolinom. Prema Porteru preduzeće se može, uspješnom analizom okruženja u odnosu na pomenute sile, postaviti u mogućnost za ostvarivanjem profita iznad prosjeka.Slika br. 1/VIII: Porterov model

    Ulazak novih konkurenata   

            Pregovaračka Konkurencija Pregovaračka

snaga dobavljača     snaga kupaca            

    Proizvodi supstituti   

U cilju smanjenja troškova, kao načina diferencijacije, Porter je razvio analizu lanca vrijednosti. Lanac vrijednosti predstavlja kretanje proizvoda od sirovine, preko dobavljača, proizvodnje, distributera, - do krajnjeg kupca. Identifikacija glavnih karika lanca važna je za smanjenje troškova, odnosno kontrole najpovoljnije mogućnosti. Odabrana strategija se usklađuje sa organizacijom u ukupnom lancu vrijednosti. Svaka

organizacija uzima inpute i obrađuje ih, da bi proizvodila outpute koji se plasiraju slijedećoj karici. Strategijom se određuju aktivnosti koje su važne za ostvarivanje konkurentske prednosti, tj. određuju se prioriteti. U cilju ostvarenja konkurentske prednosti vrši se upravljanje lancem kao sistemom, a ne kao korelacijom odvojenih dijelova.Analiza kupaca preko analize poslovnog ciklusa podrazumijeva dobro poznavanje industrije, djelatnosti i rizika koji se mogu javiti u poslovanju. Na slici br. je prikazan poslovni ciklus koji počinje novcem i završava se novcem.

Slika br. 2/VIII: Ciklus poslovanja

    Novac

           Dužnici Dobavljači       

    Zalihe

   

Svaki poslovni ciklus ima određeni period imobilizacije novca, tj. period javljanja novca u drugim pojavnim oblicima. Što je period imobilizacije kraći, preduzeće je u povoljnijoj poziciji jer se povećava koeficijent obrta novca.Podaci za eksterne analize klijenata mogu se crpiti iz specijalizovanih servisa, časopisa, interneta, statističkih podataka, specijalnih analiza finansijskih organizacija i sl. Obzirom na brojnost izvora, uvijek je izražena problematika kvantifikacije podataka.

Interna analiza kupca podrazumijeva kvalitativnu i kvantitativnu analizu.Kvalitativna procjena platežne sposobnosti kupaca obuhvata:

- karatkeristike dužnika (veličinu, broj i strukturu zaposlenih, moralni i profesionalni integritet menadžmenta, dužinu poslovanja, vlasničku strukturu, tehnologiju rada, poslovnu strategiju i planiranje, finansijski rezultat, dosadašnje iskustvo u podmirenju obaveza, poslovne odnose sa: kupcima, dobavljačima, finansijskim organizacijama i sl.),

- uslove poslovanja i perspektive dužnika (učešće na tržištu, rizik grane djelatnosti i dr.).

Kvantitativna procjena platežne sposobnosti kupaca se utvrđuje analizom:- kapitala,- imovinske snage,- likvidnosti i profitabilnosti.

Kvantitativna analiza kupaca se vrši postupkom vertikalne i horizontalne analize, analize pomoću pokazatelja, te komparativnom analizom.

1.2. Uslovi kreditiranja

U slučaju prodaje robe na odloženo plaćanje, preduzeće je dužno svojim politikama i procedurama definisati slijedeće uslove:

- kreditni period,- diskontni period,- period godišnjeg popusta,- gotovinski popust (smanjenje prodajne cijene kod prijevremenog plaćanja),- sezonsko datiranje (produženje rokova naplate zbog otežane prodaje, kako bi se

snizili troškovi držanja zaliha).Dužina kreditnog perioda značajno utiče na rentabilnost preduzeća. Duži kreditni period utiče na povećanje obima prodaje, ali i povećanje gubitka zbog nenaplativih potraživanja. Produženjem kreditnog perioda pridobijaju se kupci lošije kreditne sposobnosti, što povećava troškove spornih potraživanja.Diskontni period označava period u kome kupci mogu koristiti ponuđeni kasa skonto. Opravdano je očekivati pozitivne efekte prijevremenog plaćanja na smanjenje ukupnih potraživanja i rast novčanih priliva. Takođe, skraćivanje perioda naplate povećava koeficijent obrta kupaca i smanjuje prosječna ulaganja u potraživanja, odnosno troškove njihovog držanja. Produženje diskontnog perioda ima za posljedicu suprotne efekte. Dužina diskontnog perioda je opravdana samo u slučaju da diferencijalni dobitak od prodaje pokriva diferencijalne troškove držanja potraživanja, i pod uslovom da doprinese rastu ukupne dobiti.Određivanjem popusta mogu se očekivati i pozitivni i negativni efekti. Kod elastične tražnje sniženjem cijena dolazi do povećanja prodaje, ubrzanja naplate, smanjenja troškova držanja kupaca, a time i do rasta dobiti. Istovremeno se smanjuje dobit po jedinici proizvoda jer je dio prihoda ustupljen kupcu u vidu sniženja cijena. Takvo smanjenje cijena mora biti kompenzirano povećanim prihodima usljed povećanja obima prodaje.

1.3. Rizik naplate

Preduzeće je izloženo kreditnom riziku zbog:- neizvršenja preuzetih obaveza od strane klijenta u dogovorenim rokovima,- mogućnosti da obećani novčani tok (od kredita i osiguranja) ne pokrije u cjelosti

potraživanja, te- opasnosti da klijent neće moći ili neće htjeti platiti svoju obavezu.

Komercijalni uzroci rizika javljaju se zbog: bankrotstva ili stečaja kupca, nesolventnosti kupca, odbijanja plaćanja obaveze ili, pak, nepreuzimanja robe.Iznos gubitka zavisi od vrijednosti prodane robe na kredit i mogućnosti njene naplate. Sav novac, koji preduzeće očekuje od prodaje na kredit, je rizičan u smislu da ga kupac neće vratiti, ili ga neće vratiti blagovremeno. Kašnjenje u otplati duga dovodi do problema u tokovima novca. Kvalitet aktive preduzeća iskazuje se kroz nivo postojećeg i potencijalnog rizika naplate potraživanja od kupaca. Neto rizična potraživanja od kupaca predstavljaju zbir svih potraživanja od kupaca umanjen za iznos potencijalnih gubitaka, uzrokovan stepenom naplativosti potraživanja.Teškoće u naplati potraživanja dovode preduzeće u zonu povećanog kreditnog rizika, a kasnije nelikvidnosti, nesolventnosti i bankrota. Da bi se izbjegle navedene tendencije, potrebno je:

- prilagoditi visinu odloženog potraživanja kreditnoj sposobnosti klijenta,- osigurati potraživanje instrumentima obezbjeđenja (cedirano potraživanje, zalog,

novčani depozit i sl.), te- utvrditi limit odloženih potraživanja.

Rizik naplate potraživanja mora biti pokriven kapitalom ili vlastitim rezervama.

1.4. Politike i postupci naplate

Preduzeće je obavezno da, u sklopu svoje kreditne politike, definiše i politike i postupke naplate spornih potraživanja. Politike naplate zavise od:

- boniteta kupaca,- dužine kreditnog perioda,- iznosa gotovinskih popusta i drugih povoljnosti, te od- troškova naplate.

Preduzeće može svojim politikama naplate pružiti povoljnosti za kupce koji prave velike promete i imaju kontinuirane porudžbine.Ciklus naplate robe obuhvata slijedeće transakcije:

- naplata robe,- povrat proizvoda,- ispravka vrijednosti potraživanja i- otpis nenaplativih potraživanja.

Kupci ne izmiruju svoje obaveze prema uslovima iz ugovora. Razlog može biti reklamacija isporučene robe ili finansijske teškoće. Kada prodavac utvrdi da kupac ne izmiruje svoje obaveze zbog finansijskih problema, on mora dato potraživanje klasifikovati kao sumnjivo ili sporno. Sumnjiva potraživanja predstavljaju potraživanja kojima je istekao rok naplate i čija je naplata neizvjesna. Za vrijednost takvih potraživanja vrši se indirektni otpis (ispravka potraživanja) na teret rashoda preduzeća. Prema poreskim propisima indirektni otpisi potraživanja priznaju se kao rashod u poreskom bilansu samo ako su potra‘ivanja utužena. Ukoliko se takvo potraživanje kasnije naplati, evidentira se u prihode preduzeća. Odluka o ispravci sumnjivih potraživanja je interni dokument prodavca, u kojem odgovorna osoba klasifikuje potraživanje od kupaca kao potencijalno nenaplativo. Potraživanja od kupaca, za koja se smatra da se neće moći naplatiti, prodavac mora direktno otpisati na teret vanrednih rashoda, kako bi se ta potraživanja prikazala po vrijednosti realizacije. Odluka o otpisu potraživanja je interni dokument prodavca, na osnovu kojeg odgovorna osoba otpisuje dio sumnjivih potraživanja.Sporna potraživanja predstavljaju najčešće potraživanja za koja je pokrenut postupak naplate pred nadležnim sudom. Prije pokretanja sudskog postupka moraju biti ispoštovane tehnike i procedure naplate spornih potraživanja, a to su:

- pismene opomene,- telefonski pozivi, te- lične posjete dužnicima.

Ukoliko se potraživanje i dalje ne može naplatiti redovnim putem, pokreće se pravni i sudski postupak naplate. Ovakav postupak naplate nije poželjan ni za kupca ni za dobavljača, jer iziskuje dodatne troškove spora i zatezne kamate.

2. Osiguranje potraživanja od kupaca

Preduzeće mora svojom kreditnom politikom i procedurama propisati minimalne uslove za davanje robe na odloženo plaćanje. Obaveza preduzeća je da se osigura od uticaja kreditnih rizika. Osiguranje obuhvata različite oblike zaštite u cilju postizanja najvišeg stepena sigurnosti. Sigurnost se postiže uzimanjem hipoteke, zaloga, jemstva, mjeničnog akcepta ili prenosom prava svojine (fiducijarni prenos).Zalaganje nepokretnosti se vrši upisom u zemljišne knjige. Hipoteka daje pravo povjeriocu da naplati svoje potraživanje prodajom založene nepokretnosti. Ukoliko se nepokretnost osigura, a polisa vinkulira na povjerioca, onda takva hipoteka daje veliku sigurnost u naplati potraživanja. Nepokretnost je, u tom slučaju neuništiva, a s pravnog aspekta nesporna, jer propisi preciziraju prava povjerioca u pogledu prioriteta.Zalaganje pokretnih stvari uglavnom dobija oblik dokumentarnog pokrića s prenosom robnih dokumenata, koji povjeriocu daju pravo raspolaganja robom. Osim pokretnih stvari mogu se založiti i određena prava, kao naprimjer pravo na eksploataciju prirodnog bogatstva, pravo na osnovu patenata i licenci. Kao instrument obezbjeđenja naplate može se uzimati založno pravo na hartije od vrijednosti, te novčani depoziti, garancije i sl.Jemstvo i garancija su vrlo raširen oblik osiguranja potraživanja. Jemstvo podrazumijava obećanje treće osobe povjeriocu da će ispuniti obaveze glavnog dužnika u slučaju da on to ne učini. Takav oblik garancije naziva se supsidijarnim jemstvom, za razliku od solidarnog jemstva kod kojeg povjerilac može na dan dospijeća obaveze zahtijevati naplatu bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca, ili od oba zajedno.Savremeno kreditno poslovanje traži modernije oblike jemstva koji pružaju potrebnu sigurnost. U tom kontekstu bankarska garancija je vrlo raširen oblik jemstva i kreditnog osiguranja. Kao pouzdan vid osiguranja je i mjenični akcept ili tzv. mjenični kredit. Mjenica se u praksi pokazala kao dobra kreditna osnova. Karakteriše je brz i jednostavan mjenični proces zasnovan na mjeničnoj strogosti. Osiguranje potraživanja, u svakom slučaju, mora obezbijediti:

- dokumentovanost i nadzor povjerioca nad instrumentom osiguranja,- tržišnu unovčivost i - sudsku utjerivost.

3. Diferncijalna dobit i troškovi kreditiranja prodaje

Kriterij za prihvatanje neke alternative u procesu odlučivanja je dobit, odnosno diferencijalna dobit. Diferencijalna dobit govori o promjeni dobiti poslije izvršenog ulaganja u odnosu na početno stanje, tj. stanje kada tog ulaganja nije bilo. Nas, u ovom slučaju, interesuje diferencijalna dobit od prodaje, koja se utvrđuje poređenjem dobiti u slučaju kreditiranja prodaje i u slučaju kada nema kreditiranja. Pored diferencijalne dobiti, relevantna veličina za donošenje odluke u investiranju je očekivani diferencijalni novčani tok.Tabela br. 1/VIII: Diferencijalna dobit od prodajePostojeća prodaja IznosPrihodi od prodaje 5000 x 100 500000Troškovi prodane robe 415000 - varijabilni troškovi (5000 x 80) 400000 - fiksni troškovi 15000

Dobit 85000

Očekivana prodaja u uslovima kreditiranjaPrihodi od prodaje 6500 x 100 650000Troškovi prodane robe 535000 - varijabilni troškovi (6500 x 80) 520000 - fiksni troškovi 15000Dobit 115000Diferencijalna dobit od prodaje (115000 - 85000) 30000

U primjeru se pošlo od pretpostavke da se sa promjenom obima prodaje mijenjaju samo prihodi i troškovi nabavne vrijednosti prodane robe, dok su ostali troškovi konstantni. Međutim, sa povećanjem obima prodaje, povećavaju se i ostali troškovi koji su vezani za dodatno ulaganje u potraživanja od kupaca. Odluka o kreditiranju prodaje biće opravdana samo u slučaju da diferencijalna dobit bude veća od troškova dodatnog ulaganja.

Na sličan način možemo utvrditi diferencijalne troškove kreditiranja. Diferencijalni troškovi kreditiranja predstavljaju razliku između troškova držanja potraživanja od kupaca prije i poslije kreditiranja. Prosječan saldo potraživanja od kupaca dobije se dijeljenjem ukupne prodaje sa koeficijentom obrta kupaca u periodu od jedne godine.Ako pretpostavimo da je postojeći koeficijent obrta kupaca 12 (360 / 30), a u slučaju prodaje na kredit 6 (360 / 60), onda možemo izračunati postojeći i očekivani saldo potraživanja od kupaca.Postojeći saldo = 500000 / 12 = 41666.67 KMOčekivani saldo potraživanja = 650000 / 6 = 108333.30 KM Poslije računanja postojećeg i očekivanog salda potraživanja od kupaca, trebalo bi izračunati kolika su ulaganja (troškovi realizovanih proizvoda) u potraživanja od kupaca prije i poslije kreditiranja prodaje.Postojeća ulaganja = 415000 / 12 = 34583.33 KMOčekivana ulaganja = 535000 / 6 = 89166.67 KMDiferencijalna ulaganja u potraživanja od kupaca, tj. dodatna ulaganja u potraživanja u slučaju prodaje robe na kredit iznose 54583.34 KM.Ukoliko iznos diferencijalnog potraživanja od kupaca pomnožimo sa poželjnom stopom prinosa (donjom granicom rentabilnosti poslovnih ulaganja) na angažovana sredstva, dobijemo oportunitetne troškove (izgubljeni profit) dodatnih ulaganja u potraživanja od kupaca (54583.33 x 10%) od 5458.33.Na osnovu navedenog, preduzeće bi u slučaju kreditiranja prodaje robe ostvarilo dodatni doprinos ukupnoj dobiti od 24541.67 KM (30000 - 5458.33).

GLAVA IX - UPRAVLJANJE ZALIHAMA

1. Upravljanje zalihama

Upravljanje zalihama podrazumijeva donošenje politika i procedura kako bi se odredila pravila nabavljanja i držanja zaliha, odnosno pravila za postizanje ekonomičnog nivoa zaliha. Zalihe obuhvataju: sirovine, materijal, sitan inventar, međufazne zalihe

(repromaterijal), gotove proizvode, kupljenu robu i obrtno stado (stado radi uzgoja, tova i prodaje).Zalihe sirovina i materijala su nužne za odvijanje proizvodnog procesa. One se moraju obezbijediti u količinama potrebnim za kontinuitet poslovanja.U zalihe sitnog inventara i sitne opreme spadaju: auto -gume, odvojiva ambalaža, posuđe za spremanje i posluživanje hrane, HTZ oprema i sl. Zavisno od vrste djelatnosti, ove zalihe mogu iziskivati, takođe, značajna ulaganja.Nedovršena proizvodnja nastaje usljed nezavršenosti tehnološkog, odnosno radnog procesa u obračunskom razdoblju za koji se prave finansijski izvještaji. Zalihe nedovršene proizvodnje se iskazuju vrijednosno, a ne i količinski.Zalihe gotovih proizvoda i trgovačke robe su najzastupljenije vrste zaliha, što iziskuje i najviše aktivnosti oko njihovog optimiziranja. Ove zalihe su neophodne zbog održavanja kontinuiteta poslovanja. Mogu se izbjeći samo u slučaju proizvodnje za poznatog kupca.Svi poslovi od planiranja, realizacije utovara, prevoza, pretovara i istovara zaliha obuhvaćene su logistikom.Upravljanje zalihama obuhvata slijedeće aktivnosti:

- planiranje zaliha,- osiguranje smještaja,- analiziranje tržišta nabave i tržišta prodaje,- procjenu optimalne porudžbine i perioda nabavke,- ugovaranje i transport,- osiguranje od rizika,- određivanje nomenklatura i šifriranje zaliha,- računovodstvenu evidenciju i izvještavanje o zalihama,- vrednovanje zaliha,- utvrđivanje nekurentnih zaliha,- analizu troškova držanja zaliha, te- kontrolu i popis zaliha.

Obzirom da držanje zaliha znači imobilizaciju finansijskih sredstava, potrebno je utvrditi optimalne zalihe sa stanovišta ekonomičnosti i racionalnosti poslovanja. Određivanje optimalnog nivoa zaliha povlači potrebu određivanja minimalnog i maksimalnog nivoa zaliha. Obim zaliha je uslovljen potrebama proizvodnje, ali i stanjem na tržitu nabavke. Obzirom da je u današnje vrijeme tržište nabavke sve manje upitno, pribavljanje potrebnog nivoa zaliha zavisi sve više od karaktera poslovnog procesa.

1.1. Planiranje i kontrola zaliha pomoću JIT metode (Just in time)

Efikasnost proizvodnog procesa može se povećati sistemom planiranja i kontrole potrebnih sirovina i materijala. JIT metoda (tačno na vrijeme) kontrole i planiranja zaliha polazi od toga da preduzeće treba vršiti nabavku one količine i kvaliteta zaliha koje su neophodne radi zadovoljenja potreba kupaca za određenim proizvodima. Džast in tajm sistem je usavršio sistem snabdijevanja proizvodnih linija. Suština je u kontroli potrebnih količina materijala za proizvodnju svakog pojedinačnog proizvoda, kao i u vremenu kada svaka komponenta treba da stigne na proizvodnu liniju. Prednost metode je što eliminiše skladišta materijala koja povećavaju trošak proizvodnje i omogućava vrlo preciznu kontrolu utroška materijala. Za realizaciju metode potrebno je:

- držati na zalihama samo ograničenu količinu zaliha najviše kvalitete,- uspostaviti najkraću liniju toka odvijanja poslovnog procesa,- skraćivati vrijeme odvijanja poslovnog procesa,- eliminisati troškove nekvaliteta (kala, rastura, loma, kvara i sl.), te- kontinuirano vršiti obuku zaposlenih u cilju zadovoljenja zahtjeva tržišta.

Kontrola zaliha bi se trebala temeljiti na zahtjevima JIT metode. Menadžment bi trebao u svakom trenutku imati važne informacije o uticaju njihovih odluka, kako na parcijalne rezultate, tako i na globalni rezultat.

1.2. Planiranje zaliha pomoću Vilsonove formule

Vilsonova formula se temelji na postavci da se materijal poručuje onda, kada se količina zaliha na skladištu spusti na nivo koji može opslužiti proizvodnju do prispjeća nove količine. Naručivanje materijala se može grafički predstaviti u obliku nazubljene testere, a što je predstavljeno na grafikonu br. 1/IX

Grafikon 1/IX : Naručivanje robe prema potrebama20

Skladište Momenat količine robe narudžbe

   

Optimalna veličina naloga   Skladište za  rad     

Sigurnosno skladište  Ciklus obnove zaliha 

Optimalna veličina naloga se izračunava Vilsonovom formulom:

200 x N x PV= --------------- U x B

V – optimalna veličina nalogaN – godišnje potrebe u fizičkim veličinamaP – posebni troškovi naloga u KMU – posebni troškovi skladišta u % od B20 Prema: M. Galogaža: Portfeljni menadžment, Marketing Management College, Sremska Kamenica, 2004. str. 235.

B – kupovna cijena u KM / cjelinaUkoliko je nabavku moguće odmah obezbijediti, onda ne bi postojala potreba za sigurnosnim skladištem. Međutim, u praksi je uvijek potrebno da količina materijala u sigurnosnom skladištu bude veća od količine materijala potrebnog za rad, kako bi se održao kontinuitet proizvodnje. Količina materijala na skladištu je u direktnoj vezi sa brzinom dopreme i sigurno{}u snabdijevanja od strane isporučilaca materijala.

2. Troškovi zaliha

Zalihe čine značajan dio aktive preduzeća. Zbog svoje veličine, one iziskuju i velika novčana ulaganja. Da ulaganja ne bi bila previsoka, potrebno je efikasno upravljati zalihama. Upravljanje zalihama zahtijeva poznavanje njihove prirode i potrebe postojanja u preduzeću. Prilikom donošenja odluke o visini zaliha trebalo bi analizirati slijedeće troškove:

- troškove pribavljanja zaliha,- troškove držanja zaliha i- troškove nedostatka zaliha.

Troškovi pribavljanja zaliha odnose se na zamjenu utrošenih zaliha sirovina i materijala za potrebe proizvodnje i vlastitih gotovih proizvoda za potrebe prodaje. Troškovi pribavljanja zaliha obuhvataju:

- troškove ispostavljanja narudžbe i pripreme proizvodnje (prodaje),- nabavnu vrijednost,- troškove naručivanja (transport, carina, špedicija, osiguranje, popusti i sl.),- troškove prijema, pretovara, istovara, kontrole i smještaja zaliha i- komisione popuste.

Troškovi pribavljanja zaliha povećavaju se sa brojem porudžbina. Osim toga, troškovi po porudžbini su najčešće fiksni, bez obzira na veličinu porudžbine. Ukoliko su ti troškovi visoki, onda bi trebalo forsirati nabavke u većim količinama, kako bi se smanjili ukupni troškovi nabavki.Slično tome, troškovi vlastitih gotovih proizvoda povećavaju se ukoliko se proizvodnja vrši u manjim serijama. Svaka proizvodnja iziskuje određene fiksne troškove, kao što su: troškovi ispostavljanja radnog naloga, troškovi pripreme i proučavanja uputstava, troškovi podešavanja mašina i instalisanja potrebnih kalupa, troškovi kvara stroja i sl. Ukoliko se proizvodnja obavlja u većim serijama, onda se fiksni troškovi raspodjeljuju na veći broj proizvoda, i na taj način se smanjuje ukupna cijena koštanja gotovog proizvoda.

Troškovi držanja zaliha nastaju posjedovanjem i držanjem zaliha u preduzeću.U troškove držanja (i prekomjernog držanja) zaliha spadaju:

- troškovi vezivanja kapitala,- troškovi skladištenja, manipulacije i osiguranja,- troškovi rastura, loma, kvara, kala,- tro{kovi poreza na imovinu,- troškovi amortizacije,- troškovi nekurentnih zaliha i- finansijski gubici.

Ovi troškovi se često nazivaju oportunitetnim troškovima, u smislu propuštenih prinosa, u slučaju da je preduzeće ova sredstva usmjerilo u druge namjene koje donose veći prinos. Svako povećanje zaliha iznad optimalnih, mora donijeti prinose veće od troškova kamata koje preduzeće plaća na imobilisani kapital.Preduzeće mora voditi računa i o troškovima rizika zaliha. Ovi troškovi se odnose na oštećenja, kvarove, pronevjere, tehnološku zastarjelost i sl.I pored brojnih metoda za računanje optimalnih količina zaliha, najviše se koriste subjektivne procjene tehničkog i komercijalnog osoblja.

Troškovi nedostatka zaliha nastaju u slučaju nedostatka sirovina i materijala za proizvodni proces, odnosno nedostatka zaliha gotovih proizvoda s ciljem da se ispoštuju porudžbine kupaca.Zbog nedostatka zaliha javlja se:

- propušteni prihod od prodaje uzrokovan nedostatkom proizvoda,- gubitak poslovnog ugleda kod kupaca i- gubitak zbog neizvršenih planova proizvodnje i prodaje.

U praksi je važno izbalansirati uštede na troškovima izazvanim nedostatkom zaliha sa dodatnim troškovima koji se javljaju zbog visokih zaliha.Utvrđivanjem optimalnog nivoa zaliha potrebno je omogućiti redovno snabdijevanje proizvodnje i prodaje uz minimalne ukupne troškove snabdijevanja i držanja zaliha. Sa rastom zaliha, rastu i troškovi njihovog čuvanja. Manje zalihe zahtijevaju učestalost nabavki, što povećava troškove i rizike nabavki. Smanjenje zaliha politikom sniženja cijena može biti dobro rješenje, pod uslovom da značajnije ne ugrožava profitabilnost preduzeća. Ipak, dosta povoljnije rješenje za smanjenje zaliha je - povećanje plasmana.

III DIO : UPRAVLJANJE INVESTICIJAMA

GLAVA X – FINANSIJSKI ASPEKTI PLANIRANJA I RANGIRANJA INVESTICIONIH PROJEKATA

1. Analiza strukture osnovnih sredstva i izvora finansiranja

U stalna sredstva (kapitalna ulaganja) preduzeća spada dugoročna (stalna) materijalna i nematerijalna imovina.U kategoriju materijalnih ulaganja spadaju osnovna sredstva (prirodna bogatstva i sredstva rada), čiji vijek trajanja je duži od jedne godine, i čija pojedinačna vrijednost nije ispod zakonski utvrđenog minimuma. Pod prirodnim bogatstvima podrazumijevaju se zemljišta i šume, a u ostala sredstva rada spadaju: nekretnine, oprema, postrojenja i alat koji se kalkulativno otpisuje, te biološka sredstva (višegodišnji zasadi, osnovno stado i dr.).Nematerijalnu imovinu preduzeća čine: osnivačka ulaganja, ulaganja u razvoj, u koncesije, u patente, u licence i sl. prava goodwill, avansi u nematerijalna ulaganja u pripremi i ostala nematerijalna ulaganja.

Analiza strukture osnovnih sredstava usmjerena je na utvrđivanje:- procentualnog učešća svake stavke u ukupnoj aktivi i

- nabavne, otpisane i sadašnje vrijednosti bilansnih pozicija.

Analiza učešća pojedine stavke u ukupnoj aktivi je važna za određivanje:- organskog sastava kapitala (odnos stalnih i obrtnih sredstava),- likvidne pozicije (zastupljenosti brzo utrživih stavki u odnosu na sporo utržive

stavke),- položaja društva u odnosu na prosjek grupacije i sl.

Obzirom sa se troškovi osnovnih sredstava alociraju na godine korištenja, potrebno je utvrditi stepen istrošenosti sredstava (otpisanu vrijednost).

Tabela br. 1/X: Stepen otpisanosti osnovnih sredstava

  Nabavna  Iznos amort.

Iznos amort. Ukupno Sadašnja Stepen

Elementi vrijednost% amort. preth.god.

tekuće god. amort.

vrijednost istrošen.

Zemljište 10000   0 0 0 10000 0Građ. objekat 150000 2 9000 3000 12000 138000 8Oprema 12000 10 3600 1200 4800 7200 40Transp.sredstvo 8000 15 3600 1200 4800 3200 60Krupan alat 3000 20 1800 600 2400 600 80Ukupno 183000   18000 6000 24000 159000 13

Na osnovu analize otpisanosti osnovnih sredstava menadžment pravi planske projekcije novčanih tokova.

Pasiva osnovnih sredstava nam govori o vlasništvu (zaduženosti), pri čemu se isključuju tranzitorne pozicije pasive (dugoročna rezervisanja, PVR) i neraspoređeni dobitak tekuće godine. Prihvatljivu struktura pasive određuje organski sastav sredstava, stopa inflacije, rentabilnost i likvidnost.21

Visok organski sastav sredstava22zahtijeva i veće učešće sopstvenog kapitala iz dva razloga. Prvo, zato što je rizik ulaganja proporcionalan vremenu trajanja imobilizacije, tako da vlasnici nerado pozajmljuju vlastiti kapital. Interes za pozajmljivanjem opada posebno u uslovima kada je sopstveni kapital kao garantna supstanca za pokriće nizak, jer je rizik povrata pozajmljenog kapitala veći ako je garantna supstanca manja.Drugo, visok organski sastav sredstava povećava troškove amortizacije, a i poslovni rizik. Da bi ukupan rizik bio prihvatljiv, potrebno je da je u strukturi pasive veća zastupljenost sopstvenog kapitala, a manja zastupljenost obaveza. Smanjenjem troškova finansiranja (zbog smanjenja obaveza) smanjuje se i finansijski rizik. U tom slučaju ukupni rizik bi bio na nivou prihvatljivog, uprkos visokom riziku. Povećanje stope inflacije zahtijeva povećanje učešća sopstvenog kapitala, opet iz dva razloga. Ukoliko je realna kamatna stopa niža od stope inflacije, opada interes za pozajmljivanjem sredstava zbog inflatornih gubitaka. Realna vrijednost kapitala se može očuvati ulaganjem u realna dobra. Obzirom da nema raspoloživih sredstava za pozajmljivanje, preduzeće je primorano da poveća finansiranje iz sopstvenog kapitala. 21 Prema: D. Mihić: Osnove teorije bilansa i analize poslovanja, Fakultet za poslovni inžinjering i menadžment, Banjaluka, 2006. str.99.22 Pod organskim sastavom kapitala podrazumijevamo odnos osnovnih i obrtnih sredstava

Obrnuto, ako je realna kamatna stopa viša od stope inflacije, rastu i troškovi finansiranja, što povećava finansijski rizik. Navedeno primorava preduzeće da povećava vlastiti kapital, a manje pozajmljuje.Ukoliko je rentabilnost preduzeća velika i likvidnost (kontinuirano) zadovoljavajuća, moguće je vršiti pomjeranje strukture pasive ka tuđem kapitalu. Visoka rentabilnost povećava garantnu supstancu i štiti povjerioce. Ako je uz to osigurana kontinuirana likvidnost, onda povjerioci rado ulažu svoja sredstva u takvo preduzeće. U tom slučaju neće biti potrebe da se kreditori i povjerioci miješaju u poslovnu politiku, i preduzeće će biti u stanju da očuva potpunu samostalnost.

2. Analiza dugoročne finansijske ravnoteže

Kod finansiranja kapitalnih ulaganja važno je postići dugoročnu finansijsku ravnotežu, tj. usklađenost dugoročno vezanih sredstava sa vlastitim kapitalom i dugoročnim obavezama, a što je obrađeno u odjeljku ...............

3. Analiza održavanja realne vrijednosti osnovnih sredstava i izvora

Kao posljedica potcjenjivanja stavki aktive i precjenjivanja pasive, javljaju se latentne rezerve. Latentne rezerve imaju uticaj na pojavni, a ne stvarni bilans uspjeha. Objektivno se moraju javiti prilikom likvidacije preduzećaNasuprot tome, skriveni gubici nastaju potcjenjivanjem aktive i precjenjivanjem pasive.Tako formirana „fiktivna (lažna) aktiva“, odnosno „fiktivna pasiva“ nema sposobnost funkcionisanja, odnosno izvršenja poslovnih zadataka. Sa aspekta dosljedne primjene ekonomskih kriterija, sredstva u aktivi se moraju podijeliti prema mogućnostima obavljanja funkcija. U tom kontekstu razlikujemo sredstva u funkciji i sredstva izvan funkcije. Sredstva izvan funkcije predstavljaju fiktivnu aktivu.U uslovima inflacije sve teže je očuvati realnu vrijednost vlastitog kapitala. Ako sopstveni kapital ima isti trend rasta kao stopa inflacije, njegova realna vrijednost (kupovna moć) se održava. Preduzeće je dužno očuvati realnu vrijednost kapitala, kako bi sopstvenim kapitalom bilo u stanju obnoviti utrošena sredstva. Ocjena očuvanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala se vrši poređenjem indeksa rasta sopstvenog kapitala i indeksa cijena na malo ( kao mjerila visine stope inflacije).

4. Analiza stepena iskorištenosti osnovnih sredstava

Prioritetna aktivnost menadžmenta treba da bude premoštavanje jaza između potrebnih kapaciteta i nivoa proizvodnih tehnologija u preduzeću. U tu svrhu potrebno je sačiniti analizu tehnološkog nivoa u preduzeću i specificirati potrebe. Nedostatak odgovarajućih i savremenih tehnologija usporava unapređenje i razvoj proizvodnje, odnosno degradira tržišni, tehnološki i organizacioni nivo. Prepoznavanju potreba za tehnologijama prethodi:- analiza trenutnih kapaciteta i strukture proizvodne tehnologije,- analiza postojećih neiskorištenih kapaciteta i prijedlozi za njihovo korištenje i- procjena trenutnih potreba za novim proizvodnim tehnologijama.

Efikasnost korištenja postojećih osnovnih sredstava može se sagledati kroz slijedeću relaciju:Efektivnost korištenja osnovnih sredstava = vrijednost proizvodnje / vrijednost osnovnih sredstava,pri čemu je vrijednost proizvodnje = obim proizvodnje x prodajne cijene.

Efektivnost nam govori koliko svaka novčana jedinica angažovanih sredstava ostvaruje novčanih jedinica prihoda.U uslovima nestabilnog tržišta tražnje, preduzeća su prinuđena da raspoloživa sredstva koriste smanjenim kapacitetom. Manja iskorištenost kapaciteta u odnosu na optimalni nivo dovodi do rasta fiksnih troškova po jedinici proizvoda, a time i ukupnih troškova. Takav proizvod nije konkurentan na domaćem, a pogotovo na svjetskom tržištu, što ima povratni uticaj na stepen korištenja kapaciteta. Poremećaji izazvani nedovoljnim stepenom korištenja kapaciteta moraju se analizirati, kako bi se preduzele odgovarajuće promjene. Teoretski, optimalnim kapacitetom se smatra onaj, u kome se izjednačuju uslovi uvedeni kao standard za ocjenu stepena iskorištenosti kapaciteta sa stvarno postignutim. Ako se npr. kao standard uvede odnos između jediničnih troškova i obima proizvodnje, onda prioritet mora biti minimiziranje troškova po jedinici, a maksimiziranje obima proizvodnje.S ekonomskog aspekta, optimalno korištenje kapaciteta je na nivou najnižih jediničnih troškova.Međutim, sredstvo ima i svoj tehnički optimum korištenja kapacitata koji mora biti ispoštovan. „Tehnički optimum korištenja kapaciteta se nalazi na onoj tački na kojoj se njegovi sklopovi najbolje uklapaju i proizvode najniže utroške, odnosno:

- to je tačka minimuma utroška shvaćenih kao tehničke vrijednosti,- to je tačka u kojoj se najbolje manifestuju projektovane karakteristike

kapaciteta.“23

Finansijski menadžment mora dati svoj doprinos u poboljšanju stepena korištenja kapaciteta, zbog njegovog indirektnog uticaja na novčane tokove.

5. Planiranje novčanih tokova investicionog projekta

Efikasnost investicionog projekta se, u poslednje vrijeme, sve više mjeri pozitivnim saldom neto gotovinskih tokova. S tim u vezi, potrebno je procijeniti:- iznos početnog ulaganja u projekat i sva naknadna ulaganja koja imaju karakter

investicionog ulaganja,- povećanje neto tokova gotovine iz poslovnih aktivnosti u toku perioda trajanja

projekta,- iznos gotovine koji će biti oslobođen po isteku vijeka trajanja projekta, tj. nakon

likvidacije projekta (neto rezidualna vrijednost), te- ekonomski vijek projekta.

Preduzeće vrši ulaganja u investicioni projekat u očekivanju da će prilivi novca biti veći od ulaganja u projekat. Grafički to možemo predstaviti na slijedeći način:

23 M. Galogaža: Poslovne finansije, MMC, Novi Sad, 2004. str. 230.

Slika br. 1/X: Planirana očekivanja od projekta       

Neto novčani tokovi Neto rezidulana vr.

Kapitalna ulaganja Prinos

u per. korištenja + po likvidaciji =   +         

Znači, ulaganje u investicioni projekat ima svoje opravdanje ako se iz neto gotovinskih tokova u vrijeme eksploatacije projekta i neto rezidualne vrijednosti po likvidaciji projekta može pokriti ulaganje u projekat i osvariti odgovarajući prinos. Nabavka takvih sredstava, pored očekivane direktne ekonomske koristi, može uticati na ekonomske koristi i od drugih sredstava koja su sa njima povezana.„Rezidulana vrijednost nekog sredstva je procijenjeni iznos koji bi pravno lice primilo danas ako bi otuđilo sredstvo, nakon odbijanja procijenjenih troškova otuđenja, da je sredstvo već na kraju svog korisnog vijeka, i u stanju koje se očekuje na kraju njegovog korisnog vijeka.“24

5.1. Početno i naknadno ulaganje u investicioni projekat

Nabavnu vrijenost osnovnog sredstva čini ekvivalent gotovinske cijene na dan priznavanja. Prema MSFI, nabavna vrijednost (cijena koštanja) nekretnina, postrojenja i opreme obuvata:

a) „fakturnu cijenu, uključujući uvozne dažbine i nepovratne poreze na promet, nakon oduzimanja trgovačkih popusta i rabata.

b) sve troškove koji se mogu direktno pripisati dovođenju sredstva na lokaciju i u stanje koje je neophodno da bi sredstvo moglo funkcionisati, na način na koji to očekuje menadžment.

c) Inicijalnu procjenu troškova demontiranja, uklanjanja i restauracije područja na kojem je sredstvo locirano, tj. obavezu koja u pravnom licu nastaje bilo kada se sredstvo nabavi ili kao posljedica korišćenja sredstva u toku određenog perioda u svrhu koja se razlikuje od proizvodnje zaliha u tom periodu.“25

U troškove koji se mogu direktno pripisati dovođenju sredstva na lokaciju i u funkciju spadaju:- troškovi radne snage koja je neposredno angažovana na izgradnji ili nabavci

sredstva,- priprema područja,- troškovi isporuke i manipulativni troškovi,- troškovi instalacije i montaže,- troškovi provjere ispravnosti funkcionisanja sredstva umanjeni za primitke od prodaje

pozicija koje su proizvedene u toku provjere i testiranja, te- profesionalne naknade.

Na osnovu navedenog, nabavnu vrijednost osnovnog sredstva čini:

24 Savez računovođa i revizora RS:MSFI, Atlantik; Banjaluka, 2004.g. str.390 (MSFI:16:6)25 Savez računovođa i revizora RS:MSFI, Atlantik; Banjaluka, 2004.g. str.392 (MSFI:16,16)

Fakturna vrijednost + zavisni troškovi nabavke + troškovi stavljanja osnovnog sredstva u funkciju =nabavna vrijednost osnovnog sredstva

U početku se svako osnovno sredstvo vodi po nabavnoj vrijednosti umanjenoj za akumuliranu amortizaciju i akumulirane gubitke zbog obezvređenja. Međutim, nakon početnog priznavanja, sredstva čija se fer vrijednost može pouzdano izmjeriti, treba voditi po revalorizacionom iznosu, tj. po fer vrijednosti na dan revalorizacije umanjenoj za naknadno akumuliranu amortizaciju i naknadno akumulirane gubitke zbog obezvređenja. Revalorizaciju treba vršiti redovno, kako bi se osiguralo da se knjigovodstvena vrijednost značajnije ne razlikuje od fer vrijednosti.Za ulaganja u osnovna sredstva nisu uvijek neophodni monetarni tokovi. Novi projekat može predvidjeti mogućnost:- kupovina po principu staro za novo,- promjena namjene postojećim sredstvima,- zamjena zastarjele i neproduktivne opreme i sl.Sa stanovišta kapitalnih ulaganja, najvažnije je precizno odrediti dinamiku potrebnih ulaganja. Za neke projekte su potrebna jednokratna ulaganja, dok su za druge potrebna sukcesivna ulaganja u dužem vremenskom periodu. Zbog što racionalnijeg korištenja sredstava, kapitalni izdaci moraju biti što preciznije alocirani na periode realizacije projekta u kojima će stvarno biti i izvršeni.Većina projekata kapitalnih ulaganja zahtijeva povećana ulaganja u obrtna sredstva. Ukoliko pravno lice ne može iz kratkoročnih izvora obazbijediti dovoljno obrtnih sredstava za realizaciju projekta, potrebno je da u sklopu projekta kapitalnih ulaganja sačini i plan potrebnih obrtnih sredstava. Bez obzira što će ovakva sredstva u toku trajanja projekta biti imobilisana u likvidnom obliku, ona imaju tretman kapitalnog ulaganja, jer potpomažu realizaciju projekta kapitalnih ulaganja. Realizacijom investicionog projekta najčešće se ne završava kapitalno ulaganje. Eksploatacijom projekta mogu se uočiti određene negativnosti u poslovanju koje zahtijevaju dodatno ulaganje. Kao razlozi dodatnog ulaganja najčešće se javljaju:- neodgovarajući kapacitet,- zastarjela oprema,- visok procenat škarta,- velika potrošnja pogonske energije i sl.Dodatno ulaganje se može vršiti poboljšanjem postojećeg sredstva, te zamjenom ili kupovinom novog sredstva. U svakom slučaju, ovo ulaganje ima za cilj da doprinese ozdravljenju projekta kapitalnih ulaganja i da osigura pozitivne novčane tokove u periodu svog trajanja.

5.2. Neto gotovinski tokovi od korištenja projekta

Da bi se utvrdile promjene u gotovinskim tokovima prilikom korištenja projekta, potrebno je izvršiti poređenje između tokova gotovine u slučaju da se projekat ne usvoji i tokova gotovine koji se očekuju usvajanjem projekta.

Planiranje novčanog toka kod realizacije projekta počinje planiranjem bilansa uspjeha. Obzirom da se u većini slučajeva kod kapitalnih ulaganja proširuju kapaciteti, doći će do povećanja stavke prihoda i rashoda poslovanja. To ima direktnu refleksiju na dinamiku novčanih tokova. Važno je osigurati vremensku simetričnost između priliva i odliva novca od korištenja projekta. Modernizacijom sredstava dolazi do povećanja neto novčanih tokova, jer se smanjuju troškovi eksploatacije projekta. Do povećanja neto gotovinskih tokova dolazi i u slučaju smanjenja zaliha, odnosno povećanja kratkoročnih obaveza. Analogno tome, odlivi gotovine su veći od priliva u slučaju povećanja zaliha ili u slu~aju smanjenja obaveza prema dobavljačima, i drugih obaveza.Pretpostavimo da je preduzeće imalo kapitalno ulaganje slijedeće strukture:

Tabela br. 2/X: Plan početnog kapitalnog ulaganja (u KM)

Nabavna vrijednost nove opreme 3000+ Troškovi instalacije opreme 200- Prilivi od prodaje stare opreme 1100 Kapitalni dobitak 2100+ Porez na kapitalni dobitak (18%) 378Početni kapitalni izdatak 2478

Iznos početnog kapitalnog izdatka za novu opremu nije identičan kumuliranom iznosu amortizacije u periodu korištenja opreme, već razlici između nabavne vrijednosti nove opreme i neto primanja gotovine prodajom stare opreme.Obzirom da se radi o novoj produktivnijoj tehnologiji koja radi sa manjim troškovima (održavanja, pogonske energije i sl.),očekuju se i bolji rezultati poslovanja, a što se može vidjeti na slijedećem primjeru.

Tabela br. 3/X: Planirani dobici prije amortizacije i oporezivanja (u KM)

Godina Nova mašina Stara mašina1 5000 48002 5000 45003 5000 40004 5000 3500

Ako je procjenjeni vijek trajanja nove mašine 4 godine, a obračun amortizacije se vrši pravolinijskom metodom, dobijemo planirani iznos amortizacije od 800 KM [(3000 + 200) x 25%]. Stara oprema je nabavljena po cijeni 1200 KM, procijenjenog vijeka trajanja od 4 godine. Pretpostavimo li da se porez na dobitak po stopi od 10% isplaćuje u tekućem periodu, onda je moguće projektovati novčani tok za staru i novu mašinu pomoću slijedećeg modela:

Šema br. 1/X: Neto novčani tok od korištenja projekta

Očekivana dobit od projekta prije amortizacije i oporezivanja- AmortizacijaOčekivana dobit prije oporezivanja

- PorezOčekivana dobit poslije oporezivanja+ AmortizacijaNeto novčani tok od korištenja projekta

Na osnovu zadatih parametara u tabeli br., moguće je izračunati neto novčani tok od korištenja projekta, tabela br.

Tabela br. 4/X: Neto novčani tok od korištenja projekta

Godina Nova oprema Stara oprema

1 4580 4350

2 4580 4080

3 4580 3630

4 4580 3180

Objašnjenje: (5000 – 800 = 4200 x 10% = 420; 5000 – 800 – 420 + 800 = 4580); (4800 – 300 = 4500 x 10% = 450; 4800 – 300 – 450 + 500 = 4350) Aktiviranjem novog projekta obezbijeđen je povoljniji neto novčani tok nego što bi se postigao korištenjem stare opreme, a što je vidljivo u slijedećoj tabeli:

Tabela br. 5/X: Efekat neto novčanih tokova od projekta kapitalnog ulaganja

Godina Nova oprema Stara oprema Razlika

1 4580 4350 230

2 4580 4080 500

3 4580 3630 950

4 4580 3180 1400

Efekat neto novčanih tokova izražen kroz razliku između kapitalnog izdatka za uvođenje novog projekta i kumulativne razlike novčanih tokova u toku trajanja projekta je pozitivan. Ocjenu efikasnosti projekta daćemo nakon uspostavljanja odgovarajućih standarda i metoda za mjerenje.

5.3. Neto rezidualna vrijednost projekta

Prilikom ocjene efikasnosti projekta potrebno je, između ostalog, utvrditi neto rezidualnu vrijednost projekta po isteku njegovog ekonomskog vijeka trajanja. To je, u stvari, očekivani iznos gotovine koji će biti oslobođen likvidacijom projekta. Svaki projekat kapitalnih ulaganja ima određeni vijek trajanja, poslije koga se preduzeće odlučuje na likvidaciju projekta (prodaju, zamjenu ili korištenje u druge svrhe). Primitak novca od likvidacije projekta zajedno sa neto tokovima novca u toku eksploatacije projekta mora biti dovoljan da nadoknadi kapitalna ulaganja i ostvari odgovarajući prinos. Neto rezidualnu vrijednost projekta u likvidaciji možemo utvrditi na slijedeći način:

Šema br. 2/X: Utvrđivanje neto rezidualne vrijednosti projekta

Procijenjena prodajna vrijednost projekta- Troškovi prodaje i demontaže+/- Kapitalni dobitak / kapitalni gubitak-/+ Porez na kapitalni dobitak / kapitalni gubitak= Neto rezidualna vrijednost projekta

Česti su slučajevi u praksi da preduzeće ne prodaje fiksna sredstva po likvidaciji projekta, već ih koristi za interne potrebe. Izgubljeni priliv gotovine od takve realokacije fiksnog sredstva se mora utvrditi i pripisati neto rezidualnoj vrijednosti projekta. Obzirom da je preduzeće uložilo sredstva za alternativne potrebe, u budućnosti neće trebati ulagati sredstva za njihove nabavke, nego nastaviti sticati prilive po osnovu rada sa njima. Procijenjeni neto novčani priliv od realociranih, a neprodatih fiksnih sredstava bi trebao biti jednak predviđenoj neto novčanoj vrijednosti sličnih sredstava iste starosti u momentu likvidacije projekta.Projektom kapitalnih ulaganja previđena su određena izdvajanja za trajna obrtna sredstva. Nakon likvidacije projekta potrebno je utvrditi neto rezidualnu vrijednost obrtnih sredstava. U uslovima kada nema odstupanja tržišne vrijednosti zaliha prilikom likvidacije projekta u odnosu na inicijalno ulaganje, njihova vrijednost je jednaka vrijednosti početnih (inicijalnih) ulaganja. U protivnom, neto rezidualna vrijednost obrtnih sredstava oslobođenih likvidacijom projekta se procjenjuje.Sa stanovišta rentabilnosti projekta potrebno je, pored utvrđivanja neto rezidualne vrijednosti projekta, utvrditi i vremensku alokaciju neto primanja gotovine od realizacije projekta. Primanja gotovine moraju biti sinhronizovana sa predviđenim izdacima tih sredstava.

5.4. Ekonomski vijek trajanja projekta

Pod ekonomskim vijekom trajanja projekta podrazumijevamo period korištenja projekta, u kome on donosi bolje efekte od alternativnih sredstava koja se koriste za iste namjene. Svaki projekat ima svoj fizički, tehnološki i proizvodno-tržišni vijek.Fizički vijek trajanja projekta obuhvata period u kojem sredstvo može vršiti funkciju za koju je nabavljeno. Obično se taj vijek utvrđuje na osnovu amortizacionog vijeka. Međutim, za potrebe planiranja kapitalnih ulaganja amortizacioni period se ne bi trebao uzimati kao procijenjeni fizički vijek trajanja projekta.Tehnološki vijek trajanja projekta određen je vremenom u kome se očekuje pojava nove opreme, i kada se smatra da će postojeća oprema biti tehnološki prevaziđena i zastarjela.Proizvodno- tržišni vijek projekta se gasi prestankom proizvodnje određenog proizvoda za koji je oprema nabavljena, ili prestankom rada preduzeća.

6. Finansijska ocjena projekta

Prije donošenja odluke o investiranju, investitor mora imati dovoljno informacija o ključnim ekonomskim pokazateljima koji su osnov za odlučivanje. Cost/benefit26 analiza

26 Koristi, engl. benefits i troškovi, engl. costs

pruža informacije o nizu ekonomskih pokazatelja vezanih za projektovanu investiciju, počev od rentabilnosti, konkurentnosti, profitabilnosti, povratu na uložena sredstva i sl. U odnosu na druge metode, cost/benefit analiza ima prednosti jer procjenjuje isplativost investicije u specifičnim uslovima, uvažavajući faktore ekonomske efikasnosti za preduzeće i društvo.Za realizaciju projektovane investicije potrebno je obezbijediti kapital s ciljem ostvarenja koristi (prihoda) u budućem periodu. Investitori moraju dokazati kreditorima isplativost investicije i sigurnost povrata kredita. Takođe, projektom se mora dokazati sigurnost povrata uloženog kapitala, te sposobnost generisanja dovoljnog profita kao cijene za rizik, te odgovornost za upravljanje projektom.Cost/benefit analiza ocjene isplativosti investicionog projekta temelji se na utvrđivanju troškova i koristi od investicije, kako bi se lakše donijele odluke o prihvatanju ili odbacivanju projekta. Prednost cost/benefit analize je što vrši proračun uticaja makroekonomskih faktora u vidu troškova i koristi. Cilj je da se utvrde pojedinačna povećanja ili smanjenja iznosa cijelog projekta, koja su rezultat određenog investicionog poduhvata. Troškovi i koristi, koji nisu direktno mjerljivi u novcu, moraju se procijeniti. Postupak cost/benefit analize se mora prilagoditi karakteru i specifičnostima projekta.Savremena cost/benefit analiza omogućava procjenu relativne isplativosti ulaganja u projekte. Tehnikama analize ispituju se troškovi, koristi i rizici različitih varijanti kako bi se utvrdio najefikasniji nivo troškova za postizanje zadanih ciljeva.Cost/benefit analiza je metoda traženja najpovoljnijeg odnosa između koristi od projekta i troškova potrebnih za njegovu realizaciju. Radi preciznosti, ova analiza mora obuhvatiti procjenu svih važnijih troškova i koristi. Investitori se, najčešće, rukovode pokazateljem profitabilnosti kada odlučuju o prihvatanju projekta. U njihovu analizu su uključene samo varijable koje određuju nivo profita, a to su prihodi i troškovi. Cost/benefit analiza, pored profita, uzima u analizu uticaj makroekonomskih faktora na rentabilnost. Sve uključene veličine u analizu vrednuju se po procijenjenim tržišnim cijenama inputa i outputa. Osim analize troškova i koristi određenog projekta, cost/benefit analiza vrši poređenja sličnih projekata analiziranih na istoj osnovi. Za poređenje projekata važno je da su troškovi i koristi za pojedine projekte mjereni na isti način, kako bi se lakše mogla vršiti poređenja. Odabir projekta može se vršiti na osnovu: 1. Dinamičkih metoda ocjene investicionih projekata

- metoda neto sadašnje vrijednosti i- metoda interne stope povrata.2. Statičkih metoda ocjene investicionih projekata- metoda povrata i - računovodstvene stope prinosa

6.1. Dinamičke metode ocjene investicionih projekata

6.1.1. Neto sadašnja vrijednost

Neto sadašnja vrijednost predstavlja razliku između koristi (prosječnog godišnjeg profita poslije oporezivanja) i troškova projekta (investicije u projekat), odnosno pozitivan neto tok novca između sadašnje vrijednosti priliva i sadašnje vrijednosti inicijalnog ulaganja. Sadašnja vrijednost priliva i odliva dobije se diskontovanjem procijenjenih novčanih

tokova troškom kapitala (tražene stope povrata). Novčani tokovi i tražena stopa povrata su, u ovom slučaju, zadati i potrebno je utvrditi neto sadašnju vrijednost.

n NTt

NSV = = --------- - C0 t=1 t

(1+k) C0 = iznos neto kapitalnog izdatka u projekat,NTt = očekivani novčani tok u periodu t,k = trošak kapitala (diskontna stopa),n = zadnji period u kome se očekuju tokovi novca.Kriteriji za donošenje odluke:NSV 0, projekat se odbacuje jer je ispod donje granice rentabilnosti.NSV 0, projekat treba prihvatiti.Drugim riječima, projekat treba prihvatiti ukoliko je sadašnja vrijednost priliva veća od sadašnje vrijednosti ulaganja. U tom slučaju, tražena stopa povrata osigurava povrat uloženih sredstava i zaradu koja doprinosi rastu cijena akcija.Ukoliko je u opciji više nezavisnih projekata, prihvata se onaj koji ima najveću neto sadašnju vrijednost.Iz navedene formule je vidljivo da se neto sadašnja vrijednost dobije diskontovanjem, posebno za svaku godinu, budućih koristi i sadašnjih troškova za vrijeme trajanja projekta primjenom određene fiksne diskontne stope. Diskontna stopa se utvrđuje u visini prosječne kamatne stope na dugoročne kredite ili u visini stvarne kamatne stope koja se plaća kreditorima. Visina diskontne stope zavisi od subjektivne procjene planera o kretanju buduće neto koristi. Ukoliko se koristi niža diskontna stopa, procjenjuju se veće veličine koristi i troškova. Period diskontovanja obuhvata sve veličine troškova i koristi tokom trajanja projekta.

Primjer:Preduzeće razmatra ulaganje u proizvod X i proizvod Y sa očekivanim troškovima kapitala od 10%. Procijenjeni vijek trajanja projekta je 4 godine. Pitanje je: koju odluku bi trebao donijeti menadžment ukoliko se očekuju slijedeći novčani tokovi?

Tabela br. 6/X: Procijenjeni novčani tokovi u.KM

Godina 0 1 2 3 4Proizvod X -15000 50000 60000 40000 30000Proizvod Y -15000 40000 50000 60000 50000

50000 60000 40000 30000NSV = -15000 +------- + -------- + -------- + -------- = 130584 1 2 3 4

(1,10) (1.10) (1.10) (1.10)

40000 50000 60000 50000NSV = -15000 +------- + -------- + -------- + -------- = 141915 1 2 3 4

(1,10) (1.10) (1.10) (1.10)

U ovom slučaju menadžment će prihvatiti realizaciju projekta Y, obzirom da ima veću neto sadašnju vrijednost.

Do istih rezultata možemo doći koristeći II finansijske tablice.

Tabela br. 7/X: Neto sadašnja vrijednost novčanog toka za proizvod X u KM

Godina Neto novčani tok Diskontni faktor Sadašnja vr. neto novčanog toka0. -15000 -150001. 50000 0.909090909091 454552. 60000 0.826446280992 495873. 40000 0.751314800902 300534. 30000 0.683013455365 20490

130584

Tabela br. 8/X: Neto sadašnja vrijednost novčanog toka za proizvod Y u KM

Godina Neto novčani tok Diskontni faktor Sadašnja vr. neto novčanog toka0. -15000 -150001. 40000 0.909090909091 363642. 50000 0.826446280992 413223. 60000 0.751314800902 450794. 50000 0.683013455365 34150

141915

Ukoliko je neto godišnji novčani tok u vijeku trajanja projekta konstantan, onda se primjenjuju IV finansijske tablice.

Tabela br. 9/X: Neto sadašnja vrijednost u slučaju konstantnog neto novčanog toka. u KM

Godina Neto novčani tok Diskontni faktor Sadašnja vr. neto novčanog toka1. 40000 0.909090909091 363642. 40000 1.735537190083 694213. 40000 2.486851990985 994744. 40000 3.169865446350 126795

332054

Metoda neto sadašnje vrijednosti je naročito prihvatljiva za ocjenu investicionih projekata kod kojih se ulaganja vrše po fazama, kao npr. kod izgradnje građevinskih objekata. Ukoliko period od početka izgradnje do puštanja u rad traje npr. 3 godine, u tom slučaju se za ocjenu finansijske efikasnosti kao bazni period računa početna godina korištenja. Kapitalne izdatke je potrebno, prije puštanja u rad objekta, preračunati na njihovu vrijednost početkom korištenja, primjenjujući kamatnu stopu koja je odraz stvarne cijene

kapitala. Dobijena vrijednost bi, tada, bila uporediva sa diskontovanom vrijednošću očekivanog neto novčanog toka od eksploatacije projekta.

6.1.2. Interna stopa prinosa

Ocjena rentabilnosti projekta može se vršiti i pomoću interne stope prinosa. Interna stopa prinosa treba da izjednači sadašnju vrijednost očekivanih odliva (troškovi investicije) sa sadašnjom vrijedno{}u očekivanih priliva od eksploatacije projekta, odnosno da pri zadanim tokovima novca utvrdi diskontnu stopu koja izjednačuje sadašnju vrijednost novčanih prihoda sa sadašnjom vrijedno{}u novčanih rashoda. Računa se kao diskontna stopa kod koje je neto sadašnja vrijednost jednaka nuli.Interna stopa prinosa se može izraziti formulom:

n NTt - Ct

i = = ----------- = 0 t = 1 t

(1+k)

Ct = sadašnja vrijednost kapitalnih izdataka (troškova) koji se procjenjujuNTt = očekivani novčani tok u periodu ti = inetrna stopa prinosat = vijek trajanja projektak = diskontna stopa (cijena kapitala)Formula za računanje interne stope prinosa je gotovo indentična formuli za računanje neto sadašnje vrijednosti. Razlika je u tome što je kod metode neto sadašnje vrijednosti diskontna stopa (k) unaprijed zadana (minimalna stopa povrata), dok kod metode interne stope prinosa treba pronaći diskontnu stopu (i), koja svodi neto sadašnju vrijednost projekta na nulu. Obe metode (NSV i interna stopa povrata) uvažavaju vremensku vrijednost novca i koriste isti pristup u procjeni neto sadašnje vrijednosti očekivanih gotovinskih tokova.

Projekat se prihvata ukoliko je (i) (k). Znači, da bi projekat bio prihvaćen, interna stopa povrata mora biti veća ili jednaka sa traženom (graničnom, minimalnom) stopom povrata. Ukoliko se razmatra više nezavisnih projekata, prihvata se onaj koji osigurava najveću internu stopu prinosa u odnosu na stopu neto sadašnje vrijednosti.

6.1.3. Neto sadašnja vrijednost u odnosu na internu stopu prinosa

I pored toga što se metoda neto sadašnje vrijednosti i metoda interne stope prinosa razlikuju u stopi po kojoj se vrši diskontovanje, u većini slučajeva one dovode do iste odluke, tj. daju identične odgovore na prihvatljivost projekta. Metoda neto sadašnje vrijednosti diskontuje očekivani neto novčani tok od eksploatacije projekta po stopi koja odgovara cijeni kapitala preduzeća, a metoda interne stope prinosa - po kamatnoj stopi koja neto godišnji novčani tok u vijeku trajanja projekta izjednačava sa sadašnjom vrijedno{}u kapitalnog izdatka.U izvjesnim slučajevima navedene metode mogu različito rangirati iste investicione projekte. To se odnosi na projekte koji se razlikuju u visini kapitalnog izdatka, te na

projekte koji tokom vremena imaju neujednačenu dinamiku neto godišnjeg novčanog toka.Pretpostavimo da imamo dva zavisna projekta A i B od kojih se očekuje anuitetski tok gotovine u trajanju od 4 godine, sa procijenjenom cijenom kapitala od 10%, ocjena projekta bi bila slijedeća: Tabela br. 10/X: Ocjena investicionih projekata

Projekat A Projekat BKapitalni izdatak 25000 50000Neto godišnji novčani tok 12000 20000Neto sadašnja vrijednost 1303827 13397Interna stopa prinosa 3228 22

Iz gornje tabele je vidljivo da metoda neto sadašnje vrijednosti i metoda interne stope prinosa dolaze do različitih rezultata u rangiranju projekta. Po metodi neto sadašnje vrijednosti projekat B bi trebalo prihvatiti, a po metodi interne stope prinosa odbaciti kao nerentabilan. Da bi se ipak donijela ispravna odluka, potrebno je analizirati rentabilnost dodatnog ulaganja u skuplji projekat.Prvo se mora utvrditi diferencijalni kapitalni izdatak i diferencijalni neto godišnji novčani tok između dva projekta.

Tabela br. 11/X: Vrijednost diferencijalnog ulaganjaProjekat A Projekat B Razlika

Kapitalni izdatak 25000 50000 25000Neto novčani tok 12000 20000 8000

Prema gornjem, diferencijalni kapitalni izdatak na projektu B će donijeti diferencijalni novčani tok od 8000 KM u peiodu od 4 godine, koliko je vijek trajanja projekta.Za utvrđeno diferencijalno ulaganje kapitala i diferencijalni neto novčani tok, potrebno je utvrditi neto sadašnju vrijednost i internu stopu prinosa, kao da se radi o nezavisnom ulaganju u novi projekat.Na osnovu zadane diskontne stope, odnosno procijenjene cijene kapitala od 10%, moguće je izračunati neto sadašnju vrijednost diferencijalnog ulaganja, a kako slijedi:

Tabela br. 12/X: Neto sadašnja vrijednost diferencijalnog ulaganja

Diferencijalni novčani tok 2535929

Diferencijalni kapitalni izdatak 25000Neto sadašnja vrijednost 35930

Dodatnom ulaganju od 25000 KM i anuitetnom novčanoim toku od 8000 odgovara period povrata od 3,125 godina. Diskontni faktor u tablici IV, koji omeđava period

27 [12000 x (0,90909 + 0,82645 + 0,75131 + 0,68301)] - 25000 = 1303828 25000/12000 = 2,08333, u IV tablicama, za 4 godine najbliža stopa za dati factor je 32%

50000/20000 = 2,50, u IV tablicama, za 4 godine najbliža stopa za dati factor je 22%

29 8000 x 3,1699 ( IV tabl.,10% , 4 god) = 15849,5030 25359 – 25000 = 359

povrata, je 3,1024 i 3,1699. Nalazi se između kamatnih stopa 10 i 11%, što odgovara stvarnoj internoj stopi prinosa dodatnog ulaganja.Dodatno ulaganje u projekat B je profitabilno jer obećava neto sadašnju vrijednost od 359 KM i internu stopu prinosa između 10 i 11 %. Ukoliko se ulaganje od 25000 KM može plasirati u profitabilnije ulaganje, onda bi projekat A mogao biti rangiran ispred projekta B.

b) Rangiranje projekata neujednačene dinamike neto godišnjih novčanih tokova

Često se u praksi javlja potreba za rangiranjem projekata čiji je ekonomski vijek trajanja različit, odnosno koji imaju vremenski neujednačene neto novčane tokove. Da bi ilustrovali način rangiranja takvih projekata, prethodno ćemo zadati potrebne elemente:

Projekat A Projekat BKapitalno ulaganje 50000 50000

Neto godišnji novčani tok 27000 15000Ekonomski vijek trajanja projekta 3 godine 7 godinaNeto sadašnja vrijednost (10%) 1714531 2302632

Interna stopa prinosa 2933 1534

Ako bi projekat bio rangiran po neto sadašnjoj vrijednosti, onda bi prioritet dobio projekat B. Međutim, rangiranje po internoj stopi prinosa prednost daje projektu A. Projekat A obećava neto novčani tok u roku trajanja od tri godine od (27000 x 3) 81000 KM, a projekat B (15000 x 7 ) od 105000 KM. Ako se ovi tokovi diskontuju (zbog toga što sadašnja vrijednost novca opada vremenom) po cijeni kapitala, projekat B garantuje veću neto sadašnju vrijednost.Na osnovu gronjih informacija, teško je zauzeti zvaničan stav o tome koji je projekat profitabilniji. U cilju realnijeg proračuna, potrebno je utvrditi buduću vrijednost oba projekta za isti vremenski period trajanja. To se postiže tako da se za projekat A pretpostavi da će poslije treće godine biti zamijenjen, čime mu se vijek trajanja izjednačuje sa vijekom trajanja projekta B. Buduća vrijednost tih projekata se dobije množenjem godišnje oslobođenih novčanih tokova koji su reinvestirani sa faktorom 1,10 ( 1 + 10 / 100). Svake godine glavnica se uvećava za interes, i tako uvećani iznos služi kao početno ulaganje za slijedeću godinu.

Tabela br. 13/X: Očekivana vrijednost projekta ANeto god.nov.tok

Ekonomski vijek trajanja projekta1 2 3 4 5 6 7

1 27000 29700 32670 35937 39531 43484 478322 27000 29700 32670 35937 39531 434843 27000 29700 32670 35937 39531

31 II tablice, 27000 x (0,90909 + 0,82645 + 0,75131) - 50000 = 1714532 II tablice, 15000 x (0,90909 + 0,82645 + 0,75131+ 0,68301+ 0,62092+0,56447+0,51316)-50000 = 2302633 IV tablice (50000 / 27000) = 1,851852, što odgovara stopi 29%34 IV tablice, (50000 / 15000) = 3,3333, što odgovara stopi 15%

130847

Tabela br. 14/X: Očekivana vrijednost projekta BNeto god.nov.tok

Ekonomski vijek trajanja projekta1 2 3 4 5 6 7

1 15000 16500 18150 19965 21962 24158 265732 15000 16500 18150 19965 21961 241583 15000 16500 18150 19965 219614 15000 16500 18150 199655 15000 16500 18150

6 15000 16500

7 15000

142307

Na osnovu gornje analize vidljivo je da projekti A i B imaju iste kapitalne izdatke, isti ekonomski vijek trajanja i istu cijenu kapitala od 10%, ali obećavaju različite buduće vrijednosti projekta. Projekat B je profitabilniji, što potvrđuje činjenicu da je rangiranje projekta po neto sadašnjoj vrijednosti pouzdanije od rangiranja po metodi interne stope prinosa kod projekata koji imaju različitu dužinu ekonomskog vijeka trajanja projekta.

6.2. Statičke metode ocjene investicionih projekata

Tradicionalne ili statičke metode ocjene investicionih projekata su dosta zastupljene u praksi, bez obzira što ne uključuju vremensku vrijednost novca. One rangiraju projekat prema periodu povrata i prema računovodstvenoj stopi prinosa.

6.2.1. Metod povrata

Metod povrata podrazumijeva procijenjeni period, u kome je potrebno da se inicijalni kapitalni izdatak u određeni investicioni projekat nadoknadi iz neto godišnjeg toka gotovine koja se očekuje od projekta. S tim u vezi, možemo utvrditi prosječni period povrata i stvarni period povrata.Prosječni period povrata se računa prema slijedećoj formuli:

Prosječni period povrata = inicijalni kapitalni izdatak/prosječan godišnji neto novčani tok

odnosno, p

I0 = NTt t=1

p = godina povrataNTt = novčani tok u godini tI0 = inicijalni izdatak

Ovdje je važno istaći da su načini obračuna prosječnog perioda povrata različiti, zavisno od toga da li se radi o projektu sa anuitetnim ili neujednačenim godišnjim neto novčanim tokom. Ukoliko se radi o anuitetnom godišnjem neto novčanom toku, onda se prosječan period povrata dobije dijeljenjem inicijalnog kapitalnog izdatka sa godišnjim novčanim tokom. Međutim, kada je u pitanju projekat kod koga se očekuju neujednačeni neto godišnji novčani tokovi, potrebno je prvo izračunati prosječni godišnji neto gotovinski tok dijeljenjem očekivanih priliva gotovine sa brojem godina trajanja projekta. Prosječno vrijeme povrata dobićemo kada neto kapitalni izdatak podijelimo sa utvrđenim prosječnim godišnjim neto gotovinskim tokom.Za razliku od prosječnog, stvarno vrijeme povrata podrazumijeva vrijeme u kome se kapitalni izdatak može nadoknaditi iz planirane dinamike neto novčanog toka. Prema tome, vrijeme povrata kod projekta sa anuitetnim neto novčanim tokom bilo bi jednako prosječnom periodu povrata. Međutim, kod projekta sa neujednačenim neto novčanim tokom, prosječno vrijeme povrata zavisi od visine odstupanja stvarno očekivanog od prosječnog perioda povrata. Stvarni period povrata se računa sukcesivnim oduzimanjem godišnjeg priliva sredstava od preostalih ulaganja u projekat, dok kapitalni izdatak ne bude u potpunosti otplaćen. Stvarni period povrata daje objektivnije rezultate jer uvažava dinamiku neto novčanog toka u periodu trajanja projekta.

Vrednovanje projekata prema metodi povrata pretpostavlja postojanje određenog standarda o optimalnom vremenu povrata. Svaki projekat, koji osigurava povrat prije utvrđenog vremena, smatra se prihvatljivim. Međutim, obzirom da ova metoda ne računa rentabilnost, upitno je da li kraći period povrata znači da se radi o rentabilnom projektu. Da bi se izbjegla ova jednostranost metode povrata, potrebno je da se ona kombinuje sa drugim metodama. Kao isključiva metoda podesna je za preduzeća koja imaju oskudan kapital i žele što prije osloboditi uloženi kapital, kako bi ga angažovali u druge projekte.

6.2.2. Računovodstvena stopa prinosa

Cost/benefit analiza se može primijeniti i na odnos (količnik) između koristi i troškova, tj. korištenjem računovodstvene stope prinosa. Prednost ove metode u odnosu na prethodnu je u tome što odnos koristi - troškovi mjeri uspješnost projekta nezavisno o njegovoj veličini. Takođe, uspješnost izražena relativnom vrijednosšću (rezultatom dijeljenja) omogućava lakše poređenje više različitih projekata. Pri ovome je važno da su troškovi i koristi za sve projekte mjereni na isti način.Računovodstvenu stopu prinosa dobijemo na osnovu podataka iz bilansa uspjeha. Ona predstavlja relativni odnos računovodstveno projektovane dobiti i kapitalnog izdatka, a kako slijedi:

Godišnja neto dobitRSP =__________________ x 100 Kapitalni izdatakMada su tehnike projeciranja i kvantifikacije godišnje neto dobiti i kapitalnog izdatka različite, preovladava varijanta koja se temelji na prosječnoj vrijednosti. Naime, prosječna dobit u vijeku trajanja projekta dobije se kao prosjek očekivanih neto dobiti, ali prije kamate. Kamata se izbija kako bi se utvrdio prirast ukupnih poslovnih sredstava.

Prosječni kapitalni izdatak podrazumijeva ulaganja u fiksna i dodatna obrtna sredstva koja su neophodna da bi se obavio proizvodni proces u vijeku trajanja projekta.Menadžment treba svojom politikom definisati najnižu stopu povrata. Ukoliko je računovodstvena stopa prinosa veća od utvrđene, projekat bi trebao biti usvojen.Primjer:Pretpostavimo da preduzeće planira nabavku opreme uz početno (inicijalno) ulaganje u fiksnu aktivu od 800.000 KM i dodatna obrtna sredstva od 100000 KM, koja će se povratiti na kraju očekivanog vijeka trajanja projekta od 4 godine. Prema planu, neto dobit od projekta (investicije) iznosi:I godina II godina III godina IV godina300000 KM 400000 KM 350000 KM 350000 KM

Na osnovu zadatih veličina moguće je izračunati prosječnu godišnju neto dobit i prosječnu stopu prinosa.

Prosječna godišnja neto dobit iznosi 350000 KM [(300000+400000+350000+350000)/4]

Prosječna stopa prinosa = (350000 / 900000) x 100 = 38.88 %

Ukoliko je izračunata stopa prinosa veća od minimalne, prema ovoj metodi projekat bi trebao biti usvojen.Mada je zbog svoje jednostavnosti dosta raširena u praksi, ova metoda ipak ima neke manjkavosti nao npr.:

- ne uobziruje vremensku vrijednost novca i- ne zasniva se na tokovima novca, nego na prihodima.

Projektovana dobit ne znači da će ona biti raspoloživa u novčanom obliku. Odstupanja se javljaju zbog toga što godišnji prihodi i rashodi neće biti u cjelosti naplaćeni i isplaćeni, te zbog prisustva obračunatih troškova (npr. amortizacije) koji ne zahtijevaju istovremenu isplatu gotovine.

7. Investiranje u uslovima rizika

Pretpostavke, na kojima se temelje planske projekcije, zasnivaju se na procjeni. Kao rezultat toga, izražena su odstupanja stvarnih veličina od planiranih. Svako nastojanje da se planiranje učini što realnijim, otežavaju prisutne neizvjesnosti ili rizici. Rizici su manji ukoliko postoji stabilnost uticajnih faktora. Tako npr. ulaganje u obveznice je manje rizično od ulaganja u razvoj novog proizvoda. Uslovi trgovanja obveznicama su zadani prilikom emisije, tako da je rizik ulaganja sveden na minimum. To nije slučaj sa ulaganjem u novi proizvod, čija budućnost je potpuno neizvjesna.Često se u literaturi poistovjećuju rizik i neizvjesnost. Međutim, razlika je u mogućnostima procjene očekivanih efekata od projekta. Situacija, u kojoj postoji mogućnost procjene distribucija vjerovatnoće budućih prinosa od ulaganja, vezuje se za rizik. Ukoliko ne postoje pouzdane informacije za takvu procjenu, onda je u pitanju neizvjesnost.

Procjena budućih efekata može se obaviti sa većom ili manjom preciznošću, zavisno od toga da li se procjene temelje na pouzdanim istorijskim podacima, ili se one vrše subjektivno na osnovu nekog istraživanja ili konsultovanja.Rizik je potrebno sagledati i procijeniti u svakom stadiju životnog vijeka projekta. Na taj način je lakše predvidjeti događaje čija su dešavanja izvjesna, kako bi preduzeće iskoristilo povoljnosti i prednosti novih poslovnih prilika.

7.1. Metode mjerenja rizika

7.1.1. Analiza senzibiliteta

Analiza senzibiliteta pokazuje promjene rentabilnosti projekta u slučaju promjene vrijednosti ulaznih veličina (cijene i prinosa). Koristiti se u uslovima neizvjesnosti investicionih projekata, kao i za procjenu uticaja alternativnih mjera u slučaju efikasnosti projekta.Analiza se vrši tako da se za svaki projekat procijeni pesimistički, najvjerovatniji i optimalni neto novčani tok u periodu trajanja projekta, a potom pomoću navedenih metoda za ocjenu invseticionih projekata izračunaju oscilacije u budućoj profitabilnosti.Naprimjer:U projekat A i B uložen je jednak iznos kapitalnog izdatka u iznosu 10000 KM, a očekuju se najvjerovatniji neto novčani tokovi od 3000 KM u periodu od 5 godina, koliko traje ekonomski vijek projekta.Da bi se izvršila procjena rizika, potrebno je procijeniti pesimistički i optimistički neto novčani tok, a kako je to predstavljeno u slijedećoj tabeli:

Tabela br. 15/X: Procijenjeni novčani tokovi projekata (u KM)

Projekat A Projekat Bkapitalni izdatak 15000 15000neto novčani tokoptimistički 4000 5000najvjerovatniji 3000 3000pesimistički 2000 1000

Ukoliko pretpostavimo da će se cijena kapitala kretati po stopi od 10%, onda bi projektovani neto novčani tokovi imali za posljedicu slijedeće oscilacije u njihovim neto sadašnjim vrijednostima:

Tabela br.16/X: Neto sadašnja vrijednost projekata (IV fin. tablice)(u KM)

Projekat A Projekat Bkapitalni izdatak 10000 10000neto novčani tokoptimistički 5163,2 8954najvjerovatniji 1372,4 1372,4pesimistički -2418,4 -6209,2

Analizirajući procijenjene neto novčane tokove, došli smo do zaključka da su oba projekta prihvatljiva. Odbir projekta zavisi od spremnosti preduzeća da prihvati određenu visinu rizika. Preduzeće, koje je spremno da prihvati veći rizik, izabraće projekata B jer ima šanse da ostvari veći prinos. U protivnom, odlučiće se za projekat A, gdje je mogućnost gubitka manja.

7.1.2. Procjena vjerovatnoće

Prethodna metoda mjerenja rizika se smatra dosta krutom, tako da je u praksi više zastupljena metoda procjenom vjerovatnoće. Pomoću ove metode rizik se mjeri tako da se izračunaju vjerovatnoće različitih ishoda prinosa, odnosno neto novčanih tokova u toku trajanja projekta. Vjerovatnoća ishoda, odnosno šansa da se planirano i ostvari, izražava se u procentima. Tako npr. vjerovatnoća prinosa od 30% znači da će se prinos ostvariti u tri slučaja od mogućih 10.Očekivana vrijednost projekta se utvrđuje u visini ponderisanih prosječnnih prinosa od eksploatacije projekta, pri čemu kao ponder služe vjerovatnoće mogućih ishoda. U slijedećoj tabeli dat je primjer mjerenja rizika metodom procjene vjerovatnoće.

Tabela br. 17/X: Mjrenje rizika procjenom vjerovatnoće (u KM)

Elementi 1

Vjerovatnoća 2

Neto sadašnja vrijednost 3

Ponderisana vrijednost (2 x 3)

Projekat AKapitalni izdatak 10000 10000Neto novčani tok- optimistički 0,20 5163,2 1032,64- najvjerovatniji 0,35 1372,4 480,34- pesimistički 0,45 -2418,4 -1088,28

1,00 Očekivana NSV 424,7Projekat BNeto novčani tok- optimistički 0,20 8954 1790,8- najvjerovatniji 0,35 1372 480,34- pesimistički 0,45 -6209 -2794,14

1,00 Očekivana NSV -523

Ako se razmatra ovaj način procjene rizika, vidljivo je da je projekat B, takođe, više rizičan i da obećava veći prinos. Prinosi su daleko manji nego što je to procijenjeno metodom senzibiliteta.

7.2. Uticaj investicije na kapitalni trošak

Rizik i neizvjesnost su neminovno vezani za kapitalna ulaganja. Prilikom ulaganja ne zna se kakvo će tržište biti u budućnosti. Neizvjesnost je veća ukoliko se radi o dugoročnijem ulaganju veće vrijednosti i ukoliko je tržište promjenjivo, odnosno ukoliko se kreće u nepravilnim ciklusima. Tako neizvjesna budućnost unosi puno rizika u investiranje, odnosno rizika neostvarenja očekivanog profita. Rizik je najčešće vezan za izbor pogrešne odluke, ili za visinu ulaganja koja zavisi od vremenskog trenutka ulaska u

investiciju. Investicija, koja je pribavljena u pravo vrijeme po povoljnoj cijeni, donosi vlasniku multipliciranu korist. Problem investiranja je - kako pronaći uspješnu investiciju i kako odrediti trenutak investiranja, tzv. timing investiranja. Zato je potrebno prethodno identifikovati rizike i njihovu dimenziju, te iznaći mogućnost da se oni izbjegnu pravilnim odabirom investicione odluke. Odluke o investiranju moraju biti temeljene na iscrpnim analizama, koje vremenski mogu potrajati duže. Odluka o kapitalnom ulaganju zavisi od:

- poslovne koncepcije i strategije,- zahtjeva tržišta- privrednih kretanja,- projekcije mogućih prinosa,- stanja trenutnih investicija i sl.

Kako se radi o ulaganjima veće vrijednosti, pogrešne odluke mogu biti fatalne za preduzeće. Problem odluka je u tome što se one donose u sadašnjosti, a efekti nastaju u budućnosti koja je nepredvidiva. Nepredvidivost kretanja tržišta u budućnosti kreira rizik. Rizik, najčešće, asocira na neugodne situacije i loš ishod, tako da ga je teško prihvatiti. Međutim, rizik ne treba izbjegavati, već tražiti način da se njime upravlja. Rizik je poželjan, jer opšte je poznato pravilo da investicije sa malim rizikom odbacuju mali prinos i obrnuto, investicije sa velikim rizikom odbacuju veliki prinos.„Upravljanje rizikom znači preduzimanje promišljenih radnji sa ciljem da se faktori rizika preokrenu u vlastitu korist i to povećavajući sastojke povoljnog ishoda i reducirajući sastojke lošeg ishoda.“35

Za efikasno upravljanje rizicima važno je predvidjeti buduća promjenjiva i kompleksna kretanja na tržištu, kao i kretanja poslovnih odnosa.Ono što je u početku investiranja poznato, to je da se ulažu velike vrijednosti. Rizičnost se povećava ukoliko se finansiranje vrši iz kreditnih sredstava. Pri tome je važno podsjetiti da oni koji ,,kreditiraju“one koji poduzimaju investicije, u zamjenu dobivaju finansijsku imovinu koja predstavlja ne samo pravo njihovog udjela u budućim prinosima od investicije, već i njihovo preuzimanje jednog dijela rizika investicije.“36

Investiranjem se finansijska sredstva transformišu, u visini nabavne cijene, u kapitalnu vrijednost. Sredstva se troše u trenutku nabavke, a iskorištavanje traje duži period. Obzirom na dužinu trajanja sredstava, njihova kapitalna vrijednost se mora pretvoriti u godišnje kapitalne troškove. Kapitalni troškovi se dijele na vraćanje kredita uvećanog za kamatu i smanjenje vrijednosti investicije kroz troškove amortizacijePovrat kredita predstavlja odliv novca, za razliku od amortizacije koja ostaje u preduzeću kao povrat vlastitog učešća u investiciji. Amortizacija ima za cilj da rasporedi povrat investiranih sredstava kroz cijeli vijek trajanja sredstva. Otplata kredita sa kamatom premašuje iznos amortizacije. Obzirom na svoju veličinu, posebno u prvim godinama eksploatacije projekta, otplata i kamata znatno umanjuju likvidnost. Svaki poremećaj u likvidnosti nagativno se odražava na visinu akumulacije. Shodno navedenom, investiranje putem zaduživanja dvostruko utiče na kapitalne troškove. S jede strane, kroz izdvajanja za kredite i kamate umanjuje se likvidnost preduzeća, a s druge strane, za dio

35 Dan Borge: The book of risk, John Willey&Sons. Inc.New York, 2001. str.4.36 M. Alijagić,T. Lazibat i dr.: Monetarna ekonomija, Ekonomski i pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, Bihać, 2004. str. 452.

vlastitog učešća kroz amortizaciju povećava se akumulacija. Odnos tih dijelova u kapitalnom trošku je važan za eksploataciju investicije u predviđenom vijeku trajanja.

7.3. Izbor investicije

Odluke iz oblasti planiranja kapitalnih ulaganja spadaju u najteže odluke menadžmenta jer zadiru u vrijednost firme, odnosno vrijednost akcija, s jedne strane, i zahtijevaju velika finansijska sredstva dugoročnog karaktera, s druge strane. Menadžment se, najčešće, odlučuje za kapitalno ulaganje zbog potrebe zamjene postojećeg projekta, zbog uvođenja novog projekta radi poboljšanja ili proširenja poslovne aktivnosti ili zbog zakonskih normi vezanih za ispunjavanje određenih standarda u radu.Bez obzira na razlog investiranja, proces odlučivanja o projektu ima naredni slijed:

Šema br. 1/X: Proces odlučivanja o projektu

Sagledavanje investicione mogućnosti Odbacivanje

Kreiranje i preliminarne analize projekta Odbacivanje

Izbor projekta Analiza i kontrola

Realizacija projekta Odlaganje projekta Zaustavljanje projekta

Prodaja projekta

Ulaganju u stalna sredstva prethodi plan kapitalnih ulaganja. Kod planiranja kapitalnih ulaganja preduzeće ima više alternativa za ulaganje. Svaka alternativa bi mogla biti osnov za izradu investicionog projekta. Investicioni projekat i plan kapitalnih ulaganja su važni instrumenti u uslovima nedostatka finansijskih sredstava, odnosno kapitala. Projekat, koji dugoročno nudi najveći doprinos ukupnoj rentabilnosti preduzeća, ima}e prioritet u izboru. Takođe, projekat mora obećavati relativno veće koristi u odnosu na sumu kapitalnih izdataka, odnosno mora pokazati pozitivan uticaj na promjene u novčanim tokovima.Motivi investiranja su različiti: maksimiziranje profita, sigurnost, prestiž, špekulacija i sl. Svako preduzeće, u skladu sa svojom poslovnom koncepcijom i strategijom, vrši ulaganja u određene investicije. Zbog diverzifikacije i želje da se „sva jaja ne trpaju u istu korpu“, ulaganja se često vrše u poslove koji nemaju bliske veze sa osnovnom djelatnošću. Gdje će se sredstva uložiti, zavisi od konačne odluke menadžmenta. Predložene varijante investiranja treba osvijetliti odgovorima na slijedeća pitanja:

- koje ulaganje ima prioritet,- da li ulagati u novu investiciju ili kupiti već korištenu,- koje specifičnosti mora imati projektovana investicija,- kolika je dodatna cijena atipičnih zahtjeva i tehnoloških rješenja,- da li su dodatni zahtjevi ekonomski isplativi, - kolika je cijena novih i modifikovanih investicija,

- kako su se kretale cijene takvih ili približno sličnih investicija i sl.Na sva ta pitanja menadžment mora detaljno odgovoriti i odlučiti po vlastitoj procjeni, afinitetu i projekciji budućeg tržišta. Navedena razmatranja su u funkciji konačnog cilja da se odabere investicija koja osigurava povrat uloženih sredstava i projektovani profit. Važna odluka, sa kojom se suočava preduzeće, je da li ulagati u nova ili korištena sredstva. Investiranje u korištena sredstva ima prednost u povoljnijoj cijeni. Osim toga, ova sredstva se relativno brzo mogu početi eksploatisati, za razliku od novih. Prednost ulaganja u nove investicije je u tome što nude savremenu tehnološku opremljenost i omogućavaju duži životni vijek korištenja, te manje troškove održavanja. To su istovremeno nedostaci korištenih investicija. Nove investicije nameću potrebu vrlo zahtjevnog servisa koji investiciju čini riskantnom.Izbor nije jednostavan. Investiranjem u nova sredstva preduzeće se odriče drugih, takođe važnih investicija. Ukoliko izabrana investicija pokaže nedostatke, promašaj se teško može ispraviti. Na osnovu iznesenog, vidljivo je da je izbor investicije jedan od ključnih rizika u investiranju.

7.4. Izbor vremena investiranja

Profitabilnost investicije zavisi od kretanja na dva različita, ali ipak povezana tržišta, tj. tržišta prodaje i tržišta nabave. Oba tržišta su promjenjiva i u tome leži suština pitanja- kada investirati.Tržište prodaje karakteriše obilje roba. Kretanje potražnje je sporije i nepredvidivo u odnosu na kretanje ponude koja je dinamičnija i fleksibilnija. Cijene proizvoda i usluga zavise od odnosa ponude i potražnje, privrednih kretanja, institucionalnih faktora i sl. Cijene osciliraju od niskih ( u kriznim periodima) do visokih (u vrijeme oporavka tržišta). Slična je situacija i na tržištu nabavke kapitalnih ulaganja, s tim da su kupci zbog tehnoloških povoljnosti više usmjereni na inostrana tržišta.Preduzeće mora procijeniti vrijeme investiranja. Izabrati vrijeme investiranja - znači odrediti vrijeme kad se može jeftino kupiti a skupo prodavati, i to zbog ciklične oscilacije cijena. Po mišljenu ekonomista treba kupovati kada tržište počne rasti, a prodavati kada počne opadati.U stvarnosti je teško spoznati pravi trenutak kada je tržište počelo rasti ili padati. Osim toga, teško je predvidjeti dugoročnije kretanje tržišta i privrednih ciklusa. Jak uticaj na tržišna kretanja ima „psihologija mase.“ Kada je tržište u konjunkturi, tj. kada su cijene visoke, prihodi stabilni, a profiti veliki, kod masa se javlja osjećaj pouzdanosti i sigurnosti. Najjači investitori tada kreću u akciju investiranja, a zatim ih slijede i ostali. U fazi poleta svi žele prodavati. Utrka u investiranju se nastavlja dok cijene finalnih proizvoda ne dođu do vrha. Kada tržište uđe u silaznu putanju ciklusa i kada euforija mase prođe, efekti su slijedeći:- investiranje izvršeno na vrijeme (kada je tržište bilo nisko i obećavalo brzi rast),- zakašnjelo investiranje, tj. investranje izvršeno na vrhu ciklusa,- prodano investiranje na vrhu ciklusa.Oni, koji su u investiciju ušli na vrijeme, tj. kada su cijene kapitalnih ulaganja bile niske ili još uvijek podnošljive, uradili su vrlo isplativ posao. Pribavili su povoljno investiciju koja neće opteretiti kapitalni trošak. Ovo preduzeće će biti konkurentnije jer objektivno može podnijeti niže prihode nego preduzeće koje je isto ulaganje pribavilo na vrhu

konjunkturnog ciklusa. Obzirom da je ulaganje izvršeno na početku konjunkture, tada će se i početi sticati visoki profiti.Preduzeće, koje je u investiciju ušlo na vrhu ulazne putanje ciklusa, neće osjetiti prednosti konjunkturnog ciklusa. Investicije će se započeti na donjoj granici rentabilnosti, ili čak sa gubitkom. Rizik neuspjeha investicije je visok.Oni, koji su na vrhu konjunkturnog ciklusa prodali svoju investiciju, ostvarili su unosan posao jer su prodaju izvršili po izuzetno visokoj cijeni. Ukoliko takvo preduzeće vješto alocira finansijskih sredstava, efekti će se multiplicirati.Paralelno sa vremenom ulaska u investiciju, potrebno je analizirati i životni vijek investicije. Životni vijek nove investicije traje nekoliko tržišnih ciklusa, a korištene dosta manje. Profitabilnost investicije zavisi od nabavne cijene i od toga koliko će ona dosegnuti vrhova konjukturnog ciklusa na tržištu. Ciklusi favorizuju jake, a kažnjavaju i izbacuju slabe. Jaki imaju viziju i hrabrost da se upuste u investiranje kada ostali nisu zainteresovani. Oni reaguju prvi, kada rizik izgleda velik, ali velik izgleda i profit koji ih privlači.Slabi se žele uvjeriti da je rizik malen i reaguju prekasno. Obzirom da su se jaki već upustili u investiranje, slabi time čine dvostruku grešku. Propustili su vrijeme kada su resursi bili jeftini, a investirali kada su cijene sredstava već porasle.Slabi su i oni koji su morali prodati svoje kapitalno ulaganje u vrijeme niskih cijena da bi očuvali likvidnost.Vidimo da se jaki i slabi javljaju zbog različitog reagovanja na tržištu. To samo potvrđuje činjenicu da je odluka o izboru vremena ulaska u investiranja složena i da je izložena velikom riziku.

IV DIO : IZVORI FINANSIRANJA SREDSTAVA

GLAVA XI - OBLICI FINANSIRANJA

1. Finansiranje preduzeća

Finansiranje je dinamički proces osiguranja novca potrebnog za kontinuirano održavanje kružnog toka reprodukcionog procesa. Okosnicu procesa finansiranja predstavlja modeliranje odnosa sa izvorima finansiranja. Zato se u procesu finansiranja neprekidno izmjenjuju postupci: pribavljanje novca iz odgovarajućih izvora, korištenje novca u poslovanju (gdje se novac privremeno imobilizira), oslobađanje novca iz kružnog toka i njegovo vraćanje izvorima. Nenovčani oblici imovine u preduzeću se mogu tretirati kao transformisani novčani oblik, jer je postojanje nenovčanih oblika imovine uslovljeno novčanim ulaganjima. Osim toga, nenovčani oblici imovine predstavljaju novčani potencijal preduzeća, jer se mogu u određenom vremenu i uz određene rizike pretvoriti u novac. Shodno navedenom, proces finansiranja se ne smije u potpunosti ograničiti samo na novac. „Preduzeća trebaju kapital za različite svrhe. Obrtni kapital služi za vođenje dnevnih operacija, dok je dugoročno finansiranje potrebno za formiranje fiksnih sredstava, finansiranje proširenja i razvoja novih procesa ili novih proizvoda“37

37 B. J. Foley: Tržište kapitala, macmillan Education LTD London, UK 1991, str.7.

Rast i razvoj preduzeća zavisi od mogućnosti finansiranja. I najbolja preduzetnička zamisao se ne može realizovati ako nema dovoljno novca (kapitala). Finansiranje se može vršiti iz vlastitih, hibridnih, pozajmljenih i ostalih sredstava.

1.1. Finansiranje vlastitim sredstvima

Finansiranje vlastitim sredstvima spada u najkvalitetniji oblik finansiranja. Veće učešće vlastitih sredstava u ukupnoj strukturi finansiranja obezbjeđuje preduzeću:

- dugoročnu likvidnost,- finansijsku samostalnost (nezavisnost),- sigurnost u servisiranju obaveza i- finansiranje proširene reprodukcije.

Osim toga, vlastita sredstva se ulažu na neodređeno vrijeme i daju pravo na upravljanje poslovanjem.Ukoliko preduzeće vlastiti razvoj podržava vlastitim sredstvima, kažemo da ono ima reproduktivnu sposobnost. Reproduktivna sposobnost društva zavisi od: usvojene računovodstvene politike (u dijelu obračuna amortizacije, vrednovanja bilansnih pozicija i dr.), finansijske strategije upravljanja zalihama, ostvarene akumulacije, strukture osnovnih sredstava i sl. Vlastiti izvori se mogu pribaviti iz internih i eksternih izvora. U vlastite izvore finansiranja generisane internim putem spadaju akumulirani (reinvestirani) profit i amortizacija. U eksterne vlastite izvore finansiranja spada nominalni kapital (društveni kapital, akcionarski kapital, trajni ulozi). Akumulirana dobit (profit), kao trajni kapital preduzeća, nastaje ulaganjem (reinvestiranjem) neto dobiti, ili njenog dijela, u poslovanje preduzeća. Najsigurniji način razvoja preduzeća je iz akumulirane dobiti jer se time izbjegavaju kolebanja na finansijskom tržištu. Akumuliranjem dobiti interno se povećavaju trajno raspoloživa sredstva u preduzeću. Ona imaju svoje ograničenje u veličini ostvarene neto dobiti. Osim toga, kod raspodjele dobiti na dividende i akumulaciju, uvijek su prisutni određeni konflikti interesa vlasnika i menadžmenta preduzeća. Politikom raspodjele trebalo bi uvijek „balansirati“ između takvih suprotstavljenih interesa. Rast dividende je, u svakom slučaju, uslovljen porastom angažovanog kapitala, uz pretpostavku da je stopa prinosa veća od cijene kapitala na tržištu.Politika raspodjele neto dobiti zavisi od:

- profitabilnosti investiranja,- sklonosti predviđanja od strane investitora,- zakonskih ograničenja vezanih za isplatu dividende,- solventnosti u momentu isplate dividende,- potreba firme za kapitalom,- politike formiranja rezervi,- raspoloživosti drugih izvora finansiranja i dr.

Ukoliko investiranje dobiti obećava odgovarajuću profitabilnost, racionalno je smanjivati dividende, a povećavati akumulaciju. Akumuliranje dobiti i njeno ulaganje u investicije poželjno je sve dotle dok obećava rentabilnost kompanije, odnosno dotle dok su prinosi veći od troškova finansiranja.

Zakonska ograničenja mogu se odnositi na zabranu isplate dividende u slučaju da su obaveze preduzeća veće od njene imovine, ili u slučaju ostvarenog gubitka iznad visine kapitala i sl. Ograničenja mogu staviti i akcionari s ciljem da se zaštite od eventualnih rizika. Vlasnici uglavnom nastoje da otkupe nove emisije, kako bi zadržali stečene pozicije u kompaniji. Obzirom da nemaju interes da se zadužuju, oni usmjeravaju ostvarene dividende u korist akumulacije. Interes menadžera je da povećaju broj vlasnika, kako bi lakše upravljali firmom, pogotovo u uslovima kada oni nisu akcionari.

Shodno navedenom, razlikujemo tri politike raspodjele neto dobiti38:- politiku konstantnih odnosa u raspodjeli,- politiku stabilnih dividendi po akciji- politiku isplate manjih redovnih dividendi, plus ekstra dividende na kraju godine.

Politika konstantnih odnosa u raspodjeli podrazumijva stabilan odnos između iznosa dividende i akumulacije.Politika stabilne dividende po akciji osigurava vremensku stabilnost u isplati dividende. Povećanje, odnosno smanjenje dividende, vršiće se u slučaju predviđanja da se to može osigurati, odnosno ne osigurati u budućem poslovanju.U oba navedena slučaja iznos dividende može oscilirati, zavisno od ostvarene neto dobiti.Kod politike ekstra dividendi vrši se manja isplata redovnih dividendi, a na kraju profitabilnih godina i ekstra dividendi.

Raspoloživost eksternih izvora finansiranja pod povoljnijim uslovima može umanjiti značaj finansiranja iz akumulirane neto dobiti.Radi održavanja stalnosti poslovanja, potrebno je formirati rezerve preduzeća. Njihovim formiranjem ublažuju se konflikti u raspodjeli neto dobiti, pogotovo u uslovima nepovoljne solventnosti u odnosu na ostvareni finansijski rezultat. Rezerve se formiraju iz neto dobiti, čime se umanjuje ukupan iznos neto dobiti za raspodjelu. One mogu poslužiti za otkup vlastitih hartija od vrijednosti (akcija, obveznica), za finansiranje zaliha i sl.U interne izvore finansiranja spada i neraspodijeljeni dio dobiti tokom obračunskog perioda. Ovaj dio dobiti se može koristiti za finansiranje poslovanja tokom obračunskog perioda, sve do angažovanja novca za raspodjelu dobiti. Obzirom da vrijeme iskazivanja finansijskog rezultata nije usklađeno sa vremenom njegovog obračuna za raspodjelu, dio neraspoređene dobiti pojavljuje se i kao trajni izvor finansiranja.

Amortizacija, takođe, nastaje iz redovnog poslovanja preduzeća i služi kao kvalitetan izvor vlastitog finansiranja. Veća stopa amortizacije pozitivno djeluje na novčani tok preduzeća, jer se povećavaju prilivi gotovine. Amortizacija se nadoknađuje iz prihoda preduzeća. Namjena amortizacije je osiguranje novčanih sredstava za zamjenu osnovnih sredstava preko ostvarene realizacije i njene naplate. Shodno navedenom, amortizacija predstavlja postepenu transformaciju osnovnih sredstava u novčani oblik. Amortizacija ne iziskuje odliv sredstava jer je osnovno sredstvo samo obračunski utrošeno. Prilivom novčanih sredstava kroz realizaciju kumuliraju se slobodna novčana sredstva amortizacije

38 S. Orsag: Problematika finansiranja poslovanja i razvoja inkorporativnog poduzeća, Institut za javne finansije, Zagreb, 1990. str. 101.

do momenta ulaganja u zamjenu. Obzirom da se kumulirani novac po osnovu amortizacije obrće u redovnom poslovnom procesu, on može doprinijeti poboljšanju finansijskog rezultata, odnosno ta se sredstva mogu koristiti za podmirenje obaveza, što amortizaciju čini kvalitetnim izvorom finansiranja. Zamjena osnovnih sredstava se ne mora nužno izvršiti, tako da se amortizacija može tretirati kao svojevrsni finansijski rezultat.Amortizacija, skupa sa povećanjem kapitala iz ostvarene dobiti, predstavlja sredstva raspoloživa za samofinansiranje, odnosno bruto samofinansiranje. Iz tih sredstava se moraju podmiriti obaveze po osnovu kredita, tako da ostatak predstavlja tzv. neto samofinansiranje. Prema tome, iznos finansiranja iz internih izvora zavisi i od dospjelosti obaveza prema kvalitetnim izvorima finansiranja.

Vlastiti izvori finansiranja se mogu povećavati i eksterno kroz privlačenje novih vlasnika. Takvim izvorom finansiranja mijenjaju se odnosi u kontroli poslovanja i raspodjeli rezultata, iako uspjeh takvog finansiranja nije zagarantovan.Eksternim rastom vlastitog kapitala povećava se i broj akcija na koje će se isplaćivati dividenda.

Obim finansiranja iz vlastitih izvora zavisi od veličine akumulacije, kao i od sposobnosti društva za privlačenjem kapitala od novih vlasnika. Obzirom da je finansiranje iz vlastitih izvora ograničeno, ono može izazvati zaostajanje u razvoju ili konflikte između vlasnika i menadžmenta. Korištenjem mehanizma finansijske poluge moguće je ostvariti veće efekte od finansiranja iz vlastitih izvora.Visina vlastitog kapitala utiče na sigurnost povjerilaca, samostalnost dužnika i rizik poslovanja. Veće učešće vlastitog kapitala u strukturi ukupne pasive smanjuje potrebu za pozajmljivanjem skupih sredstava.

1.1.1. Tiho samofinansiranje (prikriveno samofinansiranje)

Tiho samofinansiranje je oblik unutrašnjeg finansiranja pri kojem se povećanje trajnog kapitala ne iskazuje u računovodstvu, već se iskazuje kao potcijenjena vrijednost (kao npr.: privremeno otpisana nenaplaćena potraživanja, ubrzana amortizacija, potcjenjivanje imovine preduzeća i sl.)Utvrđivanje finansijskog rezultata nastalo je kao rezultat dugogodišnjeg teoretskog uobličavanja privredne prakse. Primjena različitih računovodstvenih principa i koncepata iz perioda u period dovodi do različitog prikazivanja iste stvarnosti. Drugim riječima, poslovni rezultat zavisi od načela vrednovanja prihoda i rashoda.Uvijek postoji mogućnost da se, zbog različitih metoda procjene, potcijeni finansijski rezultat, što stvara osnov za prikriveno samofinansiranje. Naprimjer, precjenjivanjem amortizacije kao obračunske kategorije može se potcijeniti finansijski rezultat i stvoriti preduslov za prikriveno samofinansiranje.Potcjenjivanjem finansijskog rezultata smanjuje se odliv sredstava njihovim korisnicima, a zadržana sredstva koriste za samofinansiranje.Prednost prikrivenog samofinansiranja je u tome što se prikazuje neoporezivi finansijski rezultat.

Potcjenjivanje finansijskog rezultata ima svoje granice ispod kojih bi se stvorio kontra-efekat, odnosno došlo bi do pada vrijednosti akcija na tržištu kapitala i stvorilo bi se nepovjerenje prema firmi od strane poslovnih partnera. Takođe, uvođenjem međunarodnih računovodstvenih standarda, zahtijeva se konzistentnost računovodstvene metodologije iz perioda u period, što smanjuje prostor za potcjenjivanje finansijskog rezultata.

1.2. Hibridni izvori finansiranja

Poslovanje preduzeća se može finansirati izvorima koji predstavljaju kombinaciju vlastitih (akcija) i kreditnih (obveznica) izvora finansiranja, tzv. hibridnim izvorima finansiranja. Hibridne izvore je teško klasifikovati na vlastite i tuđe. Njihova klasifikacija zavisi od interesa pojedinaca. Ako ih posmatramo sa stanovišta povjerioca, onda se radi o vlastitim izvorima, a sa stanovišta pravih vlasnika bliži su klasifikaciji tuđih izvora. Ukoliko neki izvor ima više karakteristika vlastitih izvora, onda bi on trebao biti vlastiti izvor finansiranja. Obrnuto, ako preovladavaju karakteristike tuđih izvora, onda se on podvodi pod tuđi izvor finansiranja (participativne obveznice, preferencijalne obveznice). U hibridne izvore finansiranja spadaju i preferencijalne akcije, dohodne obveznice, konvertibilni instrumenti finansiranja i sl. Kod ovih izvora finansiranja se raznim prioritetima i limitima u pravima i obavezama izvora finansiranja kombinuju karakteristike vlastitih i tuđih izvora sa stanovišta profitabilnosti, rizika, kontrole poslovanja i slično. Udruživanje sredstava u zajedničko poslovanje, takođe, ima karakteristike vlastitih izvora, osim što su sredstva povratna.Preferencijalne (prioritetne ili povlaštene) akcije su hartije od vrijednosti kod kojih se kombinuju karakteristike obveznica i običnih akcija. Obzirom da nemaju rok dospijeća i da ne predstavljaju odbitnu stavku od osnovice za oporezivanje, one se svrstavaju u trajni izvor finansiranja. Fiksni karakter isplate dividende (nevezano od ostvarenih rezultata) vezuje ih za karakteristike obveznice. Preferencijalne akcije nemaju prioritet u isplati dividendi, odnosno nemaju prioritet u likvidacionoj masi preduzeća u odnosu na vlasnike obveznica. Shodno tome, ulaganje u preferencijalne akcije je rizičnije od ulaganja u obveznice, tako da bi fiksni iznos dividendi trebao biti veći od iznosa kamata, kako bi se podstakla kupovina takvih instrumenata. U slučaju da se preferencijalne dividende ne isplaćuju duže vrijeme, njihovi vlasnici dobijaju pravo upravljanja.Kapital pribavljen emisijom preferencijalnih akcija je teško razvrstati na vlastiti i tuđi. Razvrstavanje se, uglavnom, vrši prema položaju finansijera sa stanovišta interesa u kompaniji. Za obične vlasnike ovi instrumenti su bliži tuđim izvorima, a za kreditore su to instrumenti finansiranja bliži vlastitim izvorima.Emitovanje ovih akcija je primamljivo jer:

- ne povećavaju rizik poslovnog gubitka (kao u uslovima neplaćanja kamate na dug);

- limitiranjem dividendi povećava se akumulacija i prinos na obične akcije;- ne mijenjaju se stečena prava vlasnika običnih akcija; te- pružaju fleksibilnost obzirom na mogućnost otkupa i preusmjeravanja na druge

izvore.Slabosti finansiranja poslovanja emisijom preferencijalnih akcija:

- zahtijevaju veći prinos na ulaganja jer su rizičnije od obveznica;- preferencijalne dividende se ne mogu izuzeti iz osnovice za oporezivanje (kao

kamate), tako da su troškovi pribavljanja kapitala nakon oporezivanja veći od troškova pribavljanja kapitala zaduživanjem;

- pravo na kumulativnu dividendu može ugroziti finansijski rezultat emitenta u budućnosti (jer nosi rizik stečaja).

Dohodovne obveznice daju vlasniku pravo učešća u finansijskom rezultatu emitenta. Zbog varijabilnosti kamate u odnosu na finansijski rezultat, ove obveznice predstavljaju hibrid između akcija i obveznica. Kamate se ne isplaćuju u slučaju kada je finansijski rezultat nedovoljan, što povećava rizik ulaganja u ove obveznice. Pravo na kamate na dohodovne obveznice se kumulira u narednim periodima. Često se ove obveznice emituju prilikom finansijske konsolidacije firme koja je pod stečajem, tj. kada se žele pomiriti različiti interesi povjerilaca i vlasnika kompanije.Konvertibilni instrumenti finansiranja omogućavaju kupcima veći potencijalni prinos u slučaju njihove konverzije. Mogućnost konverzije ovih instrumenata u druge instrumente poistovjećuje njihove karakteristike sa karakteristikama instrumenata u koje se mogu konvertovati. Prinos i troškovi finansiranja kompanije takvim instrumentima finansiranja su manji od instrumenata koji nemaju mogućnost konverzije. Konverzija ovih instrumenata finansiranja predstavlja emisiju novih instrumenata finansiranja koji ne zahtijevaju značajnije troškove emisije. Konvertibilni instrumenti finansiranja smanjuju troškove finansiranja kompanije. Ovi instrumenti su opterećeni rizikom moguće promjene optimalne finansijske strukture korporacije. Konverzija se vrši prema unaprijed utvrđenoj cijeni konverzije. Interes kupaca za konvertibilne obveznice se povećava zbog mogućnosti konverzije.

1.3. Tuđi izvori finansiranja

Nedostatak vlastitih sredstava se, najčešće, premoštava tuđim sredstvima, tj. sredstvima pribavljenim putem:

- finansijskih organizacija (komercijalnih i investicionih banaka, mikrokreditnih organizacija, štedno-kreditnih zadruga, štedionica, razvojnih fondova, investicionih fondova, osiguravajućih društava, penzionih fondova, itd.),

- emitovanja obveznica,- finansijskih derivata,- faktoringa,- prodaje imovine,- donacija,- partnerstva,- porodice, prijatelja i poznanika,- uloga ulagača,- fondacija,- grantova itd.

Iz nabrojanih izvora vidimo da je isključena monetarna vlast, tj. Centralna banka. Zakonom o Centralnoj banci BiH propisano je da se Centralna banka ne može uključivati u operacije na tržište novca, uključujući i vrijednosne papire bilo koje vrste. Ona može raditi kao bankar i fiskalni agent BiH i određenih javnih agencija, pod uslovom da

nijedna transakcija ne može služiti kao finansijska pomoć, uključujući kredit, za ili u korist BiH. Dosljedno primjenjujući currency board, Centralna banka do sada nije odobrila nijedan kredit, niti bilo kakvu novčanu pozajmicu bankama ili državnim organima, odnosno njihovim institucijama.U sektoru komercijalnog bankarstva evidentno je prisustvo određenog broja stranih banaka koje otkupljuju vlasničke udjele domaćih osnivača i tako donose dodatni kreditni potencijal.Mikrokreditne organizacije se javljaju kao dodatni izvor finansiranja u odnosu na bankarski sektor. Namijenjene su prvenstveno tražiocima kredita koji imaju ograničen pristup bankarskim sredstvima. Obrada kredita kod mikrokreditnih organizacija traje kraće i procedura dokumentovanosti je pojednostavljena. Investicioni fondovi imaju važnu ulogu u razvoju tržišta kapitala. Zadatak im je da prikupljena novčana sredstva dalje investiraju sa ciljem sticanja što većeg prinosa. Preko fondova preduzeća pribavljaju dugoročna sredstva i dobijaju aktivnu podršku fonda u poboljšanju upravljanja, uspostavljanja poslovnih odnosa sa novim kupcima i dobavljačima i sl.Značajnu ulogu u budućnosti treba očekivati od penzionih fondova i osiguravajućih (i reosiguravajućih) društava. U razvijenim zemljama ovi fondovi spadaju među najkrupnije investitore. U razvijenim zemljama je, takođe, zastupljeno finansiranje novcem od prodaje finansijske i materijalne imovine. Finansijska imovina se može prodati na tržištu kapitala. Materijalna imovina se najčešće prodaje specijalizovanim finansijskim organizacijama, uz istovremeno uzimanje te opreme u najam. Tako preduzetnik dolazi do potrebnog novca, s tim da više nije vlasnik, već je korisnik prodate imovine.Manje kompanije se finansiraju iz sredstava donacija, ortakluka, fondacija ili banaka. Lica, koja imaju višak novca, mogu ga uložiti u posao sa preduzetnicima koji posjeduju znanje i iskustvo u poslu koji žele finansirati. Preduzetnik, u tom slučaju, može izabrati oblik saradnje, tj. odlučiti da li želi kredit ili trajni ulog, odnosno da li želi kreditore ili akcionare. Ovakva ulaganja se vrše u mala preduzeća koja obećavaju profite.Velika preduzeća su zainteresovana da ulažu kapital u nove poslove malih preduzeća. Motiv je zarada, ali i buduća kupovina perspektivnih preduzeća. Rast eksternog finansiranja zaduživanjem ograničen je optimalnim odnosom duga i kapitala sa stanovišta pravila finansijske poluge.Zaduživanje, koje koristi prednosti finansijske poluge i koje može podnijeti redovnu otplatu kredita i kamata, ima svoje puno opravdanje. Prednost takvog zaduživanja je u:

- očuvanju kontrole nad kompanijom i- smanjenju poreske osnovice kompanije (odnosno povećanju njene vrijednosti).

Nedostaci zaduživanja se ogledaju u:- fiksno utvrđenim rokovima povrata i fiksno utvrđenoj kamati,- povećanom riziku poslovanja ( a naročito u slučaju veće zaduženosti),- opasnosti od bankrotstva (ukoliko se ne može otplaćivati dug),- mogućem ograničenju upotrebe posuđenih sredstava (što umanjuje samostalnost

preduzeća),- preuzimanju kontrole od strane povjerioca, stečajnog upravnika i sl.

U današnje vrijeme sve više je izraženo finansiranje komapnija emisijom hartija od vrijednosti, a sve manje zaduživanjem od kreditora.

Diferencijacijom izvora finansiranja, s obzirom na isplativost, rizik i pravo upravljanja, optimizira se struktura kapitala između interesa vlasnika, povjerioca i menadžera. Za razliku od finansiranja putem hartija od vrijednosti, krediti imaju nizak stepen fleksibilnosti sa stanovišta dinamičke optimizacije strukture izvora finansiranja jer predstavljaju oblik konkretne investicije, a ne oblik idealne investicije koja se stalno usklađuje sa tržišnom vrijednošću na finansijskim tržištima.

1.3.1.Dugoročni izvori finansiranja

1.3.1.1. Finansiranje emisijom hartija od vrijednosti

Finansiranje emisijom hartija od vrijednosti imalo je, u našoj dosadašnjoj praksi, marginalan karakter. Međutim, zaživljavanjem akcionarskih društava i finansijskog tržišta, sve vi{e je izražen interes za ovim vidom finansiranja.Obzirom na raznovrsnost hartija od vrijednosti, preduzeće bi trebalo diferencirati izvore finansiranja sa stanovišta prinosa, rizika, prava upravljanja i sl. Finansiranje emisijom hartija od vrijednosti doprinosi većoj fleksibilnosti sa stanovišta dinamičke optimalizacije strukture izvora finansiranja između interesa vlasnika, povjerioca, radnika i menadžera. Takva fleksibilnost se ne može postići u slučaju finansiranja bankarskim kreditima, jer je ograničena na manji broj finansijera (banke i druge finansijske organizacije i fondovi), a i uslovi finansiranja su fiksirani.

1.3.1.1.1. Finansiranje emisijom običnih akcija

Finansiranje emisijom običnih akcija predstavlja specifičan metod finansiranja koji se razlikuje od uspostavljanja finansijskih odnosa sa izvorima na osnovu ugovora.Obične akcije predstavljaju pismenu ispravu o trajno uloženim sredstvima u osnovni kapital akcionarskog društva. Izdaju se fizičkim i pravnim licima koja su uložila kapital u novcu, stvarima ili u pravu. Obzirom da održavaju udio u vlasništvu, akcije daju vlasnicima određena prava kao npr.:

- pravo na upravljanje (vlasnici kontrolnog paketa akcija imaju vodeću upravljačku ulogu),

- pravo na dividendu (dividenda nije zagarantovana u slučaju gubitka, ulaganja dobiti u razvoj i sl.),

- isplatu dijela likvidacione mase (u slučaju likvidacije, vlasnici akcija se namiruju nakon isplate povjerioca, vlasnika obveznica i povlaštenih akcija, srazmjerno nominalnoj vrijednosti akcija).

Nedostatak finansiranja emisijom akcija je u tome što iziskuje povaćane troškove, kao što su: prijava emisije, troškovi izlistavanja službenih kotacija, posredovanja prilikom emisije, propaganda, štampanje hartija od vrijednosti i sl.Osnovni cilj emitovanja običnih akcija je pribavljanje trajnog kapitala. Prodajom običnih akcija preduzeće obezbjeđuje finansijska sredstva, a kupci akcija postaju suvlasnici preduzeća i posjednici likvidne imovine. Time se povećava kapital preduzeća, a i stepen samofinansiranja. Prodajom običnih akcija povećava se iznos gotovine u aktivi (likvidna imovina) i osnovni akcionarski kapital u pasivi. Likvidnost preduzeća se povećava, a sredstva se ulažu u namjene za koje je emisija izvršena. Veći iznos vlastitog kapitala služi

kao garancija kreditorima i povjeriocima da će im pozajmljena sredstava biti vraćena (iz stečajne mase). Društvo može promijeniti položaj akcionara otkupom vlastitih akcija. Ove akcije se poništavaju, što automatski povećava udio akcionara. Da bi se akcionari zaštitili od prekomjernog emitovanja akcija i smanjenja njihovog udjela u društvu, pribjegava se utvrđivanju maksimalnog broja akcija koje mogu biti emitovane.Akcije se izdaju samo ako postoji jasan dokaz o profitu. U protivnom može doći do pada prihoda od akcija ili pada tržišne vrijednosti akcija.

1.3.1.1.2. Troškovi finansiranja emisijom akcija

Emisija akcija povećava novčane prilive kompanije, ali uzrokuje i određene odlive (troškove), kao što su: troškovi izrade elaborata, naknada za odobrenje emisije, naknada za upis u registar, naknada za registraciju emisije, troškovi javnog objavljivanja, te tro{kovi {tampanja akcija, marketinga, provizije posrednika i depozitara i sl.Dividenda ne predstavlja trošak iz razloga što se ona isplaćuje iz ostvarene dobiti preduzeća poslije isteka obračunskog razdoblja u kome je ostvarena.Troškovi finansiranja emisijom akcija mogu se izračunati pomoću slijedećih formula:

D1Troškovi finansiranja običnih akcija = --------- + g,

Vo – Tpri čemu je:D1 = prva dividenda,Vo = tržišna vrijednost akcije,g = konstantna godišnja stopa rasta dividende, aT = trošak emisije.Isplativost finansiranja se utvrđuje poređenjem stope troškova finansiranja sa tržišnom kamatnom stopom.Kod utvrđivanja troškova finansiranja emisijom prioritetnih akcija isključuje se konstantna godišnja stopa rasta dividende, iz razloga što je dividenda fiksna. Shodno tome, troškovi finansiranja se mogu utvrditi pomoću slijedeće relacije:

DTroškovi finansiranja prioritetnih akcija = ---------

Vo – TD = dividenda, ugovoreni fiksni izdatak na godišnjem nivouVo = tržišna vrijednost fiksne akcijeT = trošak emisijeStalni rast vlasničkih instrumenata na tržištu kapitala govori o atraktivnosti i povoljnosti ove vrste finansiranja u odnosu na druge izvore finansiranja.

1.3.1.1.3. Otkup vlastitih akcija

Otkupom vlastitih akcija akcionari nastoje povratiti novac koji su uložili u akcionarsko društvo. Otkupom se smanjuje osnovni kapital preduzeća, a time i broj glasova u skupštini akcionara. U opticaju se tada javlja manji broj akcija koje imaju veću tržišnu vrijednost i nose veću dividendu. Otkup vlastitih akcija se vrši zbog:

- nepovoljnih privrednih uslova za razvoj preduzeća,- stabilizacije dividende (zbog pada dividendne stope i stope profita akcionari

povlače svoj kapital, a preduzeće otkupljuje sopstvene akcije po nižoj cijeni),- potrebe restrktuisanja vlasništva i upravljanja,- sprečavanja kupovine kontrolnog paketa od strane drugih subjekata,- potrebe rješavanja viška novca (nema profitabilnih ulaganja, tako da se vrši otkup

vlastitih akcija),- pada tržišne cijene (da se spriječi dalji pad cijena i kupovina po principu“kupuj

jeftino“),- potrebe povećanja dobiti po akciji, te zbog- potrebe korištenja akcija za penzione planove i bonuse menadžerima.

1.3.1.1.4. Prednosti i nedostaci finansiranja akcijskim kapitalom

Prednosti finansiranja akcijama:- isplata dividende je vezana za visinu ostvarenog profita. U slučaju lošeg

poslovanja ne postoji zakonska obaveza za isplatu dividende;- akcije nemaju rok dospijeća, što pozitivno utiče na likvidnu poziciju poslovnog

subjekta;- priliv svježeg kapitala bez zaduživanja (prodajom dijela kompanije);- smanjuje se rizik investicionog portfolija (jer se taj novac može ulagati i u druge

vrijednosti);- mobilizacija sredstava sitnih ulagača i njihovog usmjeravanja u privredne svrhe;- vlasnici akcija su motivisani da upravljaju poslovanjem u cilju postizanja boljih

rezultata.Finansiranje akcijama ima i neke negativnosti, kao što su:

- povećanjem broja akcionara gubi se interes za kontrolom poslovanja;- finansiranje akcijama je skupo jer akcionari učestvuju u raspodjeli profita;- sama emisija akcija je dosta skupa i dugo traje, što umanjuje pozitivnost ovog

vida finansiranja;- u slučaju pozitivnih rezultata manje je učešće u podjeli dobiti;- ne postoje poreske olakšice kod oporezivanja (dividenda se isplaćuje iz

oporezivog profita); te- veći rizik ne garantuje i veći profit.

1.3.1.1.5. Finansiranje obveznicama

Obveznice su hartije od vrijednosti kod kojih se emitent obavezuje da će, dinamikom naznačenom u obveznici, vratiti pozajmljena sredstva sa pripadajućom kamatom. Koriste se za potrebe prikupljanja dugoročnih sredstava, potrebnih za veća investiciona ulaganja. Obveznice su prenosive hartije od vrijednosti. Izdaje ih javni sektor (vlada i različiti državni organi i organizacije), preduzeća i drugi privredni subjekti (banke, ostale finansijske i nefinansijske institucije i organizacije).Pomoću državnih obveznica prikupljaju se slobodna novčana sredstva i rješava neusklađenost priliva i odliva sredstava u budžetu. Time se izbjegava korištenje kreditnih sredstava i obuzdava inflacija reduciranjem deficita u budžetu. Likvidna pozicija države

se na taj način poboljšava, a investitorima je osiguran povrat uloženih sredstava uz određeni prinos.Finansiranje putem emisije obveznica predstavlja kreditni odnos. Ugovorom o kreditu reguliše se isplata kamate i glavnice. Emitovanje obveznica predstavlja obavezu emitenta i knjigovodstveno se evidentira na strani pasive. Neispunjavanje obaveza od strane emitenta daje pravo vlasnicima obveznica da namire svoja potraživanja putem pljenidbe imovine, ili u slučaju bankrotstva emitenta - kroz likvidaciju i stečaj.Emisija obveznica se vrši, uglavnom, kada je kamatna stopa niska i kada su cijene postojećih obveznica na najvišem nivou. Visina kamatne stope na obveznice zavisi od kamatne stope na tržištu kapitala za isti stepen rizika. Obveznice korporacija imaju veći stepen rizika i potrebno ih je nuditi sa većom kamatnom stopom nego državne obveznice, kako bi se štediše zainteresovale za njihovu kupovinu.Emisija može biti ograničena i odlukom akcionara koji ne dozvoljavaju pretjerano zaduživanje. Prilikom emisije potrebno je voditi računa o odnosu dugoročnih i kratkoročnih izvora po osnovu zaduživanja, kao i o vrsti kamatne stope (fiksna ili varijabilna). Emitovanje obveznica može se vršiti kao osiguran instrument duga (hipotekarno osiguranje) ili kao neosiguran instrument duga.Prednosti finansiranja obveznicama u odnosu na akcije:

- mogućnost reotkupa stvara veći stepen fleksibilnosti u finansijskoj strukturi preduzeća;

- samostalnost u upravljanju i odlučivanju, osim u slučajevima kada emitent ne izvršava preuzete obaveze po osnovu emitovanja;

- poreska osnovica se umanjuje za plaćanja po osnovu kamata koja imaju tretman troška;

- isplata potraživanja je fiksna, tako da vlasnici obveznica ne učestvuju u raspodjeli dobiti, niti snose sankcije za loše poslovanje.

Nedostaci finansiranja obveznicama:- promjene uslova finansiranja u dugoročnom periodu mogu dovesti do toga da je

korištenje kredita povoljnije od finansiranja putem obveznica;- prioritet u isplati u odnosu na akcije.

Kada se u cjelosti izmiri glavnica i pripadajuća kamata po obveznici, gasi se obaveza emitenta. Dug po obveznicama se može izmiriti i prije roka dospijeća. To se obično vrši kada preduzeće ima višak sredstava u odnosu na potrebe i ima mogućnost da otkupi dug pod povoljnijim uslovima, tj. da poboljša svoje troškove finansiranja. Prijevremeno izmirenje obaveza po osnovu obveznica može se izvršiti opozivom obveznica ili otkupom. Opoziv obveznica je potrebno predvidjeti u slučaju emisije, odnosno definisati u ugovoru koji emitent sklapa sa kupcem obveznica. Opoziv se može izvršiti i u slučaju da nije prethodno predviđen, uz uslov da ga prihvati vlasnik obveznica. Prilikom opoziva obveznica potrebno je vlasnicima isplatiti proviziju utvrđenu u ugovoru. Provizija se smanjuje ukoliko se obveznica približava kraju dospijeća. Razlika između cijene opoziva i nominalne vrijednosti obveznica naziva se premijom opoziva. Znači, opoziv obveznice iziskuje dodatne troškove iskupa. Obveznice se mogu opozvati s ciljem raspisivanja nove emisije pod povoljnijim uslovima, kada se ovi troškovi dodaju troškovima nove emisije. Dug po osnovu obveznica može se izmiriti i njihovim otkupom. Ukoliko emitenta ne

zadovoljava njihova tržišna vrijednost, može donijeti odluku o otkupu obveznica. To se dešava u slučaju da na tržištu dođe do pada aktivne kamatne stope, kada je vrijednost obveznica niža od prodajne prilikom emisije. Emitent će, tada, ostvariti dobit prilikom otkupa obveznica. Prilikom otkupa moguće je ostvariti i gubitak, ukoliko dođe do rasta njihove tržišne cijene usljed povećanja potražnje.

1.3.1.2. Finansiranje dugoročnim kreditima

Finansiranje dugoročnim kreditima se odnosi, najčešće, na veće investicione projekte. Dugoročni krediti se koriste za finansiranje ulaganja u osnovna sredstva i trajna obrtna sredstva. Dugoročni krediti za osnovna sredstva su namijenjeni za finansiranje: - izgradnje građevinskih objekata, proširenja i adaptacije,

- nabavke i montaže opreme (postrojenja, uređaja, alata),- podizanja stoke,- podizanja sadnica, pošumljavanje i sl.

Dugoročni krediti za trajna obrtna sredstva imaju cilj da formiraju trajna obrtna sredstva u slučaju da ih preduzeće ne može generisati iz vlastitih izvora. Koriste se za finansiranje obrtnih sredstava (minimalnih zaliha sirovina i materijala, nedovršenih proizvoda i gotovih proizvoda) koja su trajno prisutna u preduzeću.Krediti za trajna obrtna sredstva se, u pravilu, pribavljaju skupa sa kreditima za finansiranje osnovnih sredstava, a prema zahtjevima investicionog programa. Međutim, ona se mogu pribaviti i na osnovu posebno utvrđenih potreba za obrtnim sredstvima.U uslovima kada se osiguraju dovoljna sredstva za finansiranje dugoročnih ulaganja u osnovna sredstva, nedostajući iznos trajnih obrtnih sredstava često uzrokuje insolventnost preduzeća. Obzirom da su ulaganja u trajna obrtna sredstva dugotrajnija od ulaganja u osnovna sredstva, jer se ona transformišu u novac sa likvidacijom preduzeća, bilo bi poželjno da se trajna obrtna sredstva finansiraju iz vlastitih izvora (vlastitog kapitala). Dugoročna ulaganja u trajna obrtna sredstva se ne amortizuju, za razliku od ulaganja u osnovna sredstva koja se transformišu u novac preko naplate amortizacije.Finansiranje dugoročnim kreditima obuhvata:

- anuitetske kredite banaka i drugih finansijskih organizacija,- revolving kredite ( banka ima obavezu da ih obnovi - revolvira po isteku

određenog perioda),- kredite na osnovu zalaganja opreme (koja se može brzo unovčiti),- kredite osiguravajućih društava, te- kredite proizvođača opreme (ovaj kredit se najčešće kombinuje sa određenim

procentom gotovinskog učešća i garancijama banke).Prednost dugoročnih kredita u odnosu na kratkoročne je u tome što se njima ne ugrožava solventnost dužnika, niti postoji opasnosti da se trajna tekuća imovina preduzeća poveća na osnovu kratkoročnog finansiranja te imovine.Rizik dugoročnog kreditiranja je veći ukoliko su duži rokovi i veći iznosi sredstava. Shodno tome, povjerioci zahtijevaju detaljno utvrđivanje boniteta dužnika, što uzrokuje dodatne troškove.

1.3.1.3. Finansiranje lizingom

Finansiranje pomoću lizinga (pokrivenog duga ili najma) nastalo je iz potrebe prilagođavanja finansijskim zahtjevima kupaca.„Lizing je ugovor po kome zakupodavac prenosi na zakupca pravo korištenja sredstva za dogovoreno vrijeme, u zamjenu za jedno ili seriju plaćanja.“39

Predmet lizinga mogu biti pokretne i nepokretne stvari, te oprema brodova i aviona. U ugovoru o lizingu postoje tri strane zakupac (primalac) sredstva, zakupodavac (lizing kompanija) i dobavljač (isporučilac) sredstva.Lizing se može koristiti direktno od proizvođača (kada se izbjegavaju troškovi posredovanja) ili posredstvom banke, osiguravajućeg društva, preduzeća i sl.Prednost zakupca je u tome što mu ugovor o lizingu pruža mogućnost da koristi opremu bez potrebe prenosa vlasništva. Zakupac može, na taj način, obavljati svoju djelatnost bez kupovine novih sredstava za koje bi morao obezbijediti novac, a pogotovo ako iznajmljeno sredstvo koristi za sezonske potrebe. Prednost zakupodavca je sadržana u cijeni iznajmljenog sredstva, odnosno zakupnini u odnosu na ekonomsko zastarijevanje, ukoliko se sredstvo ne koristi.

Lizing se pojavljuje u formi operativnog lizinga i finansijskog lizinga.Operativni lizing je kratkoročnog karaktera i uglavnom ne pokriva procijenjeni ekonomski vijek trajanja sredstava koja su predmet lizinga. Operativni lizing predstavlja uzimanje u najam / zakup imovine na kraći period od ekonomskog vijeka trajanja (amortizacije) zakupljene imovine. On ne nudi vlasništvo, već pravo korištenja i upravljanja. Rate lizinga se otplaćuju iz mjesečnih prihoda preduzeća koji se ostvaruju korištenjem lizinga. Operativni lizing omogućava finansiranje dodatnih troškova kao npr. troškova registracije, osiguranja, redovnog servisiranja i sl. Zakupac ima pravo da umanji oporezivi profit za cjelokupan iznos lizing rata. Ovaj lizing se može otkazati posebnim obavještenjem.Za razliku od operativnog lizinga, finansijski lizing je „lizing koji prenosi suštinski sve rizike i koristi koji su povezani sa vlasništvom nad nekim sredstvom. Na kraju ugovora, pravo svojine se može, ali i ne mora prenijeti.“40

Zakupac kod finansijskog lizinga stiče ekonomsko vlasništvo. Sredstva se knjiže i amortizuju od strane zakupca lizinga. Zakupac ima mogućnost da odbije amortizaciju i kamatu iz lizing naknada od oporezivog profita. Finansijski lizing traje koliko i ekonomski vijek trajanja (amortizacije) zakupljene opreme. Ovaj lizing se ne može otkazati, za razliku od operativnog lizinga koji se nakon isteka određenog perioda može otkazati.Po isteku ugovora o finansijskom lizingu, korisnik može odlučiti da:

- koristi imovinu po nižoj cijeni od tržišne (zbog amortizovane vrijednosti),- sačini novi ugovor o zakupu po nižoj vrijednosti, te- vrati imovinu zajmodavcu.

Finansijski liznig se može pojaviti u vidu slijedećih aranžmana:- direktni lizing,- prodaja uz povratni lizing i

39 Sevez računovođa i revizora RS: MSFI, Atlantik BB, 40 Sevez računovođa i revizora RS: MSFI, Atlantik BB, Banjaluka, 2004. str. 410.

- indirektni lizing.Kod direktnog lizinga zakupodavac daje zakupcu u lizing kupljeno sredstvo. Ovaj lizing daju proizvođači opreme, finansijske organizacije i druge specijalizovane lizing organizacije. Kod direktnog lizinga najčešće je osiguran i servis opreme.Prodaja uz povratni lizing podrazumijeva prodaju sredstava zakupodavcu (najčešće osiguravajućim društvima ili bankama) koji mu ih istovremeno daje u zakup na određeno vrijeme. Nakon isteka zakupa, zakupac je dužan vratiti likvidacionu vrijednost imovine uzete u zakup.Indirektni lizing aranžman uključuje više lica. Zakupodavac osigurava dio sredstava, a razliku posuđuje od trećih lica. Uloga zakupca, se u ovom slučaju, ne mijenja u odnosu na zakupodavca.Obzirom da lizing posjeduje neke karakteristike kredita, često se poistovjećuje sa kreditiranjem. Međutim, lizing se ipak razlikuje od kreditiranja u slijedećem:

- nabavku stvari vrši zakupodavac, a ne zakupac;- finansiranje se odnosi na tačno određenu stvar;- zakupodavac je vlasnik predmeta tokom trajanja ugovora o lizingu;- sredstvo obezbjeđenja naplate je stvar koja je predmet lizinga;- zakupodavac je zaštićen u slučaju propasti ili oštećenja stvari (osiguranje),

neplaćanja lizing naknade (povrat stvari), stečaja i likvidacije (izlučno pravo).Prednost lizinga se ogleda u mogućnosti korištenja nove tehnologije, izbjegavanju rizika zastarijevanja, očuvanju kreditne sposobnosti, uštedi kapitala i sl.Nedostatak lizinga je u tome što on predstavlja skup izvor finansiranja. Troškove finansiranja opterećuju: glavnica, kamata, naknada, zakupnina, troškovi održavanja i sl. Osim toga, obaveza po osnovu lizing rata je fiksna, tj. nije vezana za oscilacije u sticanju prihoda.

1.3.2. Kratkoročni izvori finansiranja

1.3.2.1. Finansiranje neosiguranim izvorima finansiranja

U kraktokorčne neosigurane izvore finansiranja spadaju pasivna vremenska razgraničenja, zarade zaposlenih, obaveze za poreze i doprinose i dr. Plaćanje ovih obaveza vrši se periodično (mjesečno, polumjesečno i dr.). Rjeđe plaćanje omogućava preduzeću da zadržani novac koristi za druge potrebe, kao npr. za plaćanje dospjelih obaveza, kamata, povećanje obima poslovanja i sl. Sredstva po osnovu obračunatih nedospjelih obaveze (tzv. spontano finansiranje) proizilaze iz načina obračuna i plaćanja pojedinih troškova. To je besplatan oblik finansiranja.Plaćanje dobavljača u određenom roku predstavlja oblik trgovačkog kredita ili komercijalnog kredita. Kupci koriste kredit dobavljača kao kratkoročni izvor finansiranja u periodu od nastanka obaveze do momenta plaćanja. Rokovi ovih kredita se najčešće kreću od 10-90 dana. Kreditne uslove određuje dobavljač. Ako je interes dobavljača da potraživanja naplati što prije, onda on odobrava kasa-skonto u iznosu 1-5%. U najmeri da iskoriste ponuđeni bonus i izbjegnu oportunitetne troškove, kupci posežu za kratkoročnim bankarskim kreditima. U slučaju promjenjive potražnje, dobavljači preuzimaju trošak pribavljenog bankarskog kredita. Ako je, pak, potražnja za proizvodima stabilna, ovaj trošak se prevaljuje na kupca. Prednost dobavljačevog kredita

je u njegovom lakšem pribavljanju. Osim toga, postoji mogućnost prilagođavanja kredita potrebama kupaca, kako bi se povećala prodaja. Nedostatak kredita je u tome što izaziva oportunitetni trošak - prekomjerno korištenje može dovesti preduzeće do nesolventnosti. U ulozi „kreditora“ mogu se javiti radnici i država. Kašnjenjem u plaćanju obaveza prema radnicima i državi, preduzeće preusmjerava sredstva za druge namjene i tako održava tekuću likvidnost. Na zadržane zarade zaposlenih se ne plaća kamata, dok se na kašnjenja u plaćanju poreza zaračunava zakonska kamata.

1.3.2.2. Finansiranje kreditima

Kao kratkoročni izvori finansiranja koriste se i bankarski krediti. Kratkoročni bankarski krediti se koriste za potrebe finansiranja obrtnih sredstava (finansiranje zaliha i povećanih potraživanja od kupaca). Najčešće korišteni kratkoročni krediti su kreditne linije, revolving krediti i kontokorentni krediti.Kratkoročna kreditna linija je kreditni iznos koji banka odobrava svom komitentu za određeno vremensko razdoblje. Kreditne linije se odobravaju na period do jedne godine na osnovu utvrđene kreditne sposobnosti klijenta. Banka utvrđuje maksimalan iznos kredita koji odobrava klijentu. Klijent povlači sredstva po potrebi do visine odobrenog limita, a vraća ga u ugovorenom roku. On nije u obavezi da kredit povuče u cjelosti. Na povučeni iznos kredita plaća se kamata.Revolving (obnavljajući) kredit predstavlja garantovanu kreditnu liniju banke u smislu raspoloživosti. Banka se formalno obavezuje da će posuditi određeni iznos komitentu u određenom vremenskom razdoblju (i do nekoliko godina bez prekida). Prednost mu je što se automatski produžava za određeni vremenski period do maksimalno utvrđenog iznosa. Obzirom na automatizam u produženju, često se smatra dugoročnim kreditom. Korisnici prije konačne isplate ponovo dobijaju kredit za iste namjene, pod uslovom da su isplatili sve prispjele obaveze po starom kreditu. Na povučeni dio kredita plaća se kamata, a na nepovučeni provizija. Zbog plaćanja provizije smatra se skupljim kreditom u odnosu na kreditnu liniju.Kredit po transakcionom računu (kontokorentni kredit) odobravaju banke svojim klijentima na njihove transakcione račune, za potrebe održavanja tekuće likvidnosti. Klijenti mogu prijeći u dugovanja (minusni saldo) do visine odobrenog kredita i do utvrđenog roka. Na korišteni kredit plaća se kamata.U kratkoročne kredite spadaju i lombardni krediti. Lombardne kredite odobravaju banke registrovane za lombardne poslove, kao i specijalizovane finansijske organizacije (zalagaonice). Za instrumente osiguranja uzimaju se pokretne stvari kao npr.: dragocjenosti, hartije od vrijednosti, zalihe robe i sl. Prednost ove vrste kredita je u tome što preduzeće brzo dolazi do potrebnih sredstava. Banka ima mogućnost da relombarduje kredit kod druge banke, ukoliko su joj potrebna likvidna sredstva. Mana ovog kredita je u tome što preduzeće nema mogućnosti da proda založene vrijednosti, čak i ako im tržišna vrijednost raste.Krediti povezanih preduzeća su dosta izražen vid finansiranja41. Naime, jedno preduzeće može odobriti sredstva drugom preduzeću na osnovu vlasničkih odnosa ili zbog međusobne poslovne povezanosti.

41 U našim uslovima kreditiranje uz kamatu je jedino dozvoljeno finansijskim organizacijama.

Sredstva pribavljena kratkoročnim finansiranjem uglavnom se koriste za održavanje tekućeg poslovanja ili izmirenje dospjelih obaveza. Prednost kratkoročnog finansiranja je u tome što se krediti lakše pribavljaju, jer nema dublje analize kao kod dugoročnog kreditiranja.

1.3.3.3. Finansiranje emisijom komercijalnih zapisa

Komercijalni ili trgovački zapis je vrijednosni papir (mjenica) sa utvrđenim rokom dospijeća do jedne godine i kamatnom stopom. Emituju ih rentabilnija preduzeća u cilju pribavljanja kratkoročnih izvora finansiranja. Komercijalni zapisi se najčešće prodaju preko finansijskih posrednika, koji uz određenu proviziju vrše dalju prodaju. Sigurnost naplate je obezbijeđena visokim bonitetom emitenta. Emitenti mogu prodavati svoju robu uz popust, ukoliko se plaćanje vrši komercijalnim zapisima. Time lakše dolaze do kratkoročnih novčanih sredstava, povećavaju obim prodaje i smanjuju zalihe robe.

1.3.3.4. Finansiranje bankarskim akceptom

Bankarski akcept je vrsta bankarske garancije koja se izdaje u obliku mjenice. Preduzeće trasira mjenicu na banku koja vrši akceptiranje. Uz određenu proviziju banka garantuje da će izvršiti plaćanje ukoliko to njen komitent ne uradi. Znači, banka ne vrši plaćanje iz svojih sredstava, već samo ustupa korisniku kredita svoju odgovornost i kredibilitet. Preduzeće može akceptiranu mjenicu eskontovati i tako dobiti eskontni kredit ili indosirati na svog povjerioca radi plaćanja nabavljene robe ili usluge.

1.3.3.5. Finansiranje faktoringom

Prodaja i otkup kratkoročnih potraživanja prije njihovog dospijeća predstavljaju faktoring. Faktoring vrše banke ili faktoring društva. Smisao faktoringa je obezbjeđenje likvidnih sredstava. Preduzeće, koje vrši otkup potraživanja, isplaćuje povjeriocu iznos faktura umanjen za proviziju. Faktoring je podesan za preduzeća koja imaju sezonski karakter poslovanja, ili za one koji su primorani prodavati robu na odloženo plaćanje velikim kupcima, a obaveze izmirivati u kraćim rokovima. Ukoliko se faktoring radi sa kupcima iz inostranstva, onda se u cilju osiguranja naplate provjerava bonitet preko međunarodne mreže. Faktoring ubrzava protok novca i ukupan razvoj finansijskih tržišta, što je preduslov za preduzetnički razvoj. Osim toga, kao finansijski proizvod efikasan je za finansiranje, osiguranje plaćanja i upravljanje potraživanjima. Javlja se kao alternativa bankarskim kreditima.Prednosti faktoringa su:

- širenje izvora finansiranja,- povećana likvidnost kroz brže tokove novca, odnosno kroz prijevremeno plaćanje,- konkurentniji uslovi plaćanja,- širenje tržišta zbog povoljnijih uslova plaćanja,- smanjenje operativnih troškova (prebacivanje kreditne funkcije na faktora), te- eliminisanje kolaterala.

Potraživanja od kupaca moraju biti osigurana odgovarajućim instrumentom platnog prometa (ček, mjenica i sl.). Osigurana potraživanja imaju mogućnost brže i izvjesnije naplate. U poslednje vrijeme su raširene specijalizovane agencije za naplatu spornih potraživanja koje rade na principu provizije. U razvijenim zemljama faktoring se vrši na slijedeći način: faktor kupuje fakture sa maksimalnim rokom plaćanja do 120 dana. Na osnovu dobijenog računa i potpisane izjave o ustupanju, faktor prebacuje prodavcu avans u vrijednosti 70 - 90% od vrijednosti fakture. Avans se ustupa uz određenu kamatnu stopu do momenta naplate faktura od kupca. Naplata potraživanja od kupaca se vrši prema uputstvu ustupioca potraživanja, vodeći računa da se ne naruše dobri poslovni odnosi. Faktora najviše zanima finansijsko stanje kupca. Predmet ustupanja su potraživanja od kupaca koji nemaju ugroženu platežnu sposobnost. Navedeni poslovi se obavljaju kroz slijedeće korake:

1. Povjerilac zaključuje sporazum sa faktoring organizacijom i aplicira za kredit. Faktoring kompanija otvara kreditnu liniju u korist povjerioca.

2. Povjerilac vrši isporuku robe u vrijednosti kreditnog limita, a kupcu šalje fakturu i ugovor o asignaciji priliva u korist faktoring kompanije.

3. U valutnom roku faktoring kompanija naplaćuje fakturu i, zavisno od uslova iz sporazuma, ponovo kreditira povjerioca. Za sve reklamacije po pitanju kvaliteta proizvoda ili problematične naplate, faktor obavještava povjerioca. Takođe, faktor vodi evidenciju o svim transakcijama novca, robe i faktura.

4. Faktor plaća unaprijed povjeriocu dogovoreni iznos faktura, bez obzira na izvjesnost njegove naplate od kupca.

5. Faktor može ustupiti avans izvozniku prije dospijeća faktura. Time je naplata osigurana odmah, a kupcu se odobrava kredit. Avansi se odobravaju u 10 20% manjem iznosu od vrijednosti faktura, a likvidiraju se sa naplatom potraživanja od kupca.

1.4. Ostali izvori finansiranja

1.4.1. Zajednička ulaganja

Niska akumulacija u sektoru realne ekonomije i stalni nedostatak sredstava za razvojne planove stvorili su mogućnost dodatnog finansiranja kroz izbor partnera (domaćeg ili stranog) za zajednička ulaganja. Obzirom na ograničenost domaćih izvora, poslovi zajedničkog ulaganja se, uglavnom, zaključuju sa stranim ulagačima. Uvoz kapitala kroz zajednička ulaganja ima za cilj:

- brže uključivanje u međunarodnu podjelu rada,- povećanje izvoza (smanjenje uvoza),- osavremenjavanje tehnologije,- bolju snabdjevenost domaćeg tržišta i- unapređenje rada.

Zajednička ulaganja sa stranim licem utvrđuju se ugovorom o ulaganju, a na osnovu odredaba Zakona o stranim ulaganjima. Stranom ulagaču je data mogućnost:

- osnivanje vlastitog preduzeća ili sa drugim stranim ili domaćim ulagačem,

- kupovanja akcija postojećeg preduzeća,- dobijanje koncesija (dozvola za korištenje prirodnog bogatstva),- oslobađanja carine na uvezenu opremu za djelatnost,- sticanja vlasništva nad nepokretnostima,- transfer dobiti u domicilnu zemlju.

Privlačenje stranog kapitala je jedan od preduslova za brži rast privredne aktivnosti.Strani investitori izbjegavaju kupovinu postojećih pravnih lica. Oni se baziraju na preuzimanju, formiranjem joint venture-a. Joint venture predstavlja ugovor između dva ili više lica (fizičkih i pravnih) o udruživanju imovine radi zajedničkog poduhvata. Cilj udruživanja je obezbjeđenje kapitala, marketinga, ekspertiza, menadžmenta i sl. Razdruživanje imovine se vrši nakon realizacije posla, s tim da se dobit odnosno gubitak dijeli srazmjerno udjelu. Za zasnivanje joint venture posla ne mora biti pravna registracija. Po realizaciji posla prestaje i potreba za joint venture, tako da je ovaj oblik partnerstva ograničenog karaktera.Venture kapital je dosta rizičan kapital u funkciji razvoja preduzeća. Venture kapitalist ulaže sredstva ukoliko preduzeće ima dobru ideju (dobru poslovnu zamisao), s ciljem da ostvari zaradu za udružene strane. On se ne zadovoljava malim prinosom investicija. Ulaganja se vrše, uglavnom, u preduzeća iz naprednog tehnološkog sektora (visoke tehnologije, elektronike, računara, medicinskih usluga i sl.).

1.4.2. Pribavljanje sredstava putem kompenzacija, regresa i premija

U uslovima, u kojim preduzeće nema sredstava u novčanom obliku, tada može razmijeniti proizvode ili usluge za tuđe proizvode ili usluge koji su mu potrebni za nastavak procesa rada, odnosno može pribaviti sredstva kompenzacijom. Kompenzacija predstavlja finansiranje poslovanja u naturalnom obliku. Na ovakav način se ne može finansirati cjelokupno poslovanje savremenog preduzeća, nego se ono koristi samo u izuzetnim uslovima kada se realizacija ne može naplatiti u novcu. Prema tome, kompenzacija je prevashodno odraz poteškoća i poremećaja u normalnom poslovanju.Finansiranje putem regresa i premija spada u oblast finansijske pomoći koja se koristi pod određenim uslovima.Regres se ostvaruje radi održavanja cijena nižim od onih koje bi se mogle postići na tržištu. Limitiranjem cijena od strane države, prodavac bi bio oštećen za dio dobiti koji zbog propisanih cijena nije u mogućnosti da ostvari. Da bi u tim uslovima bio obeštećen, država je propisala za takve proizvode regres.Premija je takav oblik finansiranja, kojim se putem finansijske pomoći stimuliše bavljenje određenim poslovima za koje nema dovoljno ekonomskog stimulansa. Putem premija država povećava dobit proizvođača, odnosno prodavca, koju bi on ostvario prodajom.

1.4.3. Pribavljanje sredstava putem dotacija

Dotacija je finansijska pomoć koju korisnik dobija bespovratno u određenom iznosu. U praksi se javljaju slijedeće vrste dotacija:

- dotacije dobijene sa određenom namjenom i- dotacije po osnovu propisa u srazmjeri sa obimom ostvarene djelatnosti.

Dotacije dobijene sa određenom namjenom javljaju se u slučaju kada davalac dotacije ima određene posebne zahtjeve, koje preduzeće ne bi moglo ispuniti ako ne bi dobilo potrebna sredstva za finansiranje.Dotacije po osnovu propisa dobijaju se u slučajevima kada se preduzeće bavi nekom društveno neophodnom djelatnošću, koja mu ne omogućava profitabilno poslovanje. Pošto preduzeće, u takvim uslovima, nije u mogućnosti da normalnim radom reprodukuje uložena sredstva, razliku treba da pokrije neko ko ima interesa da se takva djelatnost obavlja. Naprimjer, nerentabilna linija u saobraćaju se podržava od strane lokalne zajednice koja ima interes da autobus saobraća na navedenoj relaciji.

1.4.4. Holding kompanije i pripajanja Holding “označava preduzeće koje u svom vlasništvu, ili pod svojom kontrolom drži jedno ili više manjih, zavisnih preduzeća, najčešće putem vlasništva nad većinom dionica ili vlasničkih udjela. U užem smislu se izraz holding koristi za preduzeće čija je osnovna djelatnost odnosno svrha postojanja kontrola nad drugim preduzećima”42 Putem holding kompanije vrši se koncentracija kapitala i vlasništva nad drugim kompanijama, te poreske povoljnosti.Merdžet (spajanje, udruživanje, fuzija) predstavlja kombinaciju vlasništva dvije kompanije na jedan od slijedećih načina:

- osnivanjem nove kompanije u kojoj vlasnici akcija obe kompanije dobijaju akcije u novoj kompaniji ili

- jedna kompanija postaje afilacija druge.Poslovi fuzije su obično motivisani poboljšanjem tokova gotovine uz poželjno smanjenje rizika.

1.4.5. Finansiranje franšizingom

Franšizing obuhvata oblik davanja licence u kojoj matična kompanija (franšizor) daje drugom nezavisnom subjektu (franšizantu) pravo da posluje na propisan način. Franšizing je više trgovački, nego finansijski posao. Grubo se može podijeliti na trgovački i proizvodni franšizing.Trovački franšizing obuhvata promet robe preko maloprodajne mreže do konačnog potrošača. Trgovci na veliko (kao davaoci franšize) prenose pravo prodaje njihove robe, ime i žig robe. Nerijetko, oni takav promet podržavaju kreditiranjem, ulaganjem ili kupovinom akcija. Korisnik se obavezuje pridržavati uputstava davalaca franšize i plaćati nabavnu cijenu robe i odgovarajuću naknadu u procentu od prodajne cijene. Proizvodni franšizing obuhvata, pored prodaje, i licencno pravo da se proizvode određeni proizvodi. Franšizor, osim toga, prenosi znanja i iskustva u poslovanju, vrši obuku kadrova, uključujući i davanje finansijskih sredstava. Približavanjem proizvodnje mjestu prodaje, smanjuju se ukupni troškovi.Franšizor ima slijedeće koristi:

- mogućnost ekspanzije i visokih profita,- podjelu finansijskog rizika,

42 http://sh. Wikipedia. org/wiki/Holding

- oslobađanje kapitala, i dr.Franšizant je u prednosti jer:

- stiče poslovni oblik na kojem se temelji posao,- minimizira rizik novog posla,- poboljšava tokove gotovine- dobija marketing marke – upotreba poznatog imena i sl.

1.4.5. Robni krediti

Važan instrument finansiranja mogu biti i robni krediti. Robnim kreditima se može finansirati izgradnja, odnosno proizvodnja (kupčevi robni krediti) ili, pak, finansirati nabavka imputa (tzv. dobavljački robni krediti).Robni krediti nastaju na osnovama dužničko – povjerilačkog odnosa kod kojeg je rok za njegovu likvidaciju preko 3 mjeseca.Korištenje dobavljačkih robnih kredita mora se posmatrati komparativno sa ostalim potencijalnim oblicima finansiranja, kako bi se iznašla optimalna kombinacija izvora sa stanovišta troškova finansiranja.

GLAVA XII CIJENA KAPITALA

1. Vremenska vrijednost novca

Novac uvijek ima svoju vremensku vrijednost. Ona se temelji na spoznaji da će vrijednost imovine rasti tokom perioda za iznos kamate i inflacije. Novac, koji se danas uloži, trebao bi biti vredniji u budućnosti. U tom kontekstu možemo govoriti o sadašnjoj i budućoj vrijednosti novca, te o glavnici.Da bi novac ostvario zaradu, prethodno se mora uložiti. Ukoliko se novac ne uloži, nastaje trošak u visini propuštenog prinosa koji se mogao ostvariti njegovim ulaganjem (oportunitetni trošak). Potrebno je utvrditi koliko budući neto novčani tokovi (razlika očekivanih priliva i odliva) vrijede danas. Svođenje se vrši metodom diskontovanja. Sadašnja vrijednost novca predstavlja iznos novca danas koji odgovara plaćanju u budućnosti. To plaćanje je diskontovano odgovarajućom kamatnom stopom (stopom povrata), u uslovima kada nema inflacije. Diskontni faktori za razne kombinacije kamatnih stopa i diskontnih perioda kada su novčani tokovi po godinama nejednaki, dati su u drugim finansijskim tablicama. Kada su novčani tokovi po godinama jednaki, koriste se četvrte finasnijske tablice.Sadašnja vrijednost novca se računa putem slijedeće formule:

SV = C1 / (1 + r) , pri čemu je:

SV - sadašnja vrijednostC1 - novac u vremenu 1 (glavnica, imovina)r - diskontna kamatna stopa

Primjer: Koliko danas vrijedi očekivani priliv novca za tri godine od 100 KM, uz uslov da je kamatna stopa 10% ?

100SV = ----------------- = 75.13 KM 3 (1+0.10)Znači, 100 KM za tri godine, uz uslov da je kamatna stopa na tržištu 10% godišnje, vrijedi danas 75.13 KM

Ako sadašnju vrijednost određujemo za više perioda ukamaćivanja, onda je formula slijedeća : nSV = Ct / (1 + rt),

SV - sadašnja vrijednostCt - novac u vremenu trt - diskontna kamatna stopa u vremenu tn - broj perioda diskontovanjaSadašnja vrijednost budućeg novčanog iznosa se smanjuje kada se povećava diskontna stopa, i obrnuto.

Buduća vrijednost novca govori koliko će vrijediti novac u nekom budućem vremenu ukoliko se investira danas. Računa se pomoću slijedeće matematičke formule:

nFV = SV (1 + i), pri čemu je

FV - buduća vrijednost novca,SV - sadašnja vrijednost,i - kamatna stopa koja je svedena na jedinični period, an - broj perioda ukamaćivanja.

Ako pretpostavimo da je sadašnja vrijednost novca 100 KM, kamatna stopa 10%, moguće je korištenjem gornje formule izračunati vrijednost našeg novca za godinu dana. 1FV = 100 (1 + 0.10) = 110 KM

Znači, ukoliko bi se sredstva oročila na period od jedne godine, na kraju bi vrijednost bila 110 KM.

2. Kamata

Kamata predstavlja trošak posuđivanja novca, odnosno cijenu kapitala. Izražava se u procentu od ukupnog zajma. Kamata se definiše zakonom ili ugovorom. Zakonska kamata se temelji na zakonskim odredbama i obavezujuća je za dužnika u slučaju da kasni sa plaćanjem. Visina ove kamate zavisi od monetarne politike države, odnosa ponude i potražnje, stope inflacije, itd. Ugovorene kamate se preciziraju ugovorom između aktera date transakcije, i to maksimalno do visine zakonske stope. U ugovorenu kamatu spada diskontna kamata koja

se koristi u slučaju prijevremene otplate duga. Od ukupnog iznosa duga oduzima se iznos kamate, i to za period od dana isplate do dospijeća.Ako kamatnu stopu posmatramo sa stanovišta mjere vrijednosti, onda razlikujemo nominalnu i realnu kamatnu stopu.Nominalna kamatna stopa je stopa zamjene između određene novčane jedinice danas i određene novčane jedinice u budućnosti. Nominalna kamatna stopa se plaća na osnovu nominalne vrijednosti glavnice. Takva kamatna stopa i iznos su fiksni u cijelom periodu trajanja glavnice duga. Naprimjer, ako je nominalna kamatna stopa 10%, onda se 100 KM danas može zamijeniti za 110 KM za godinu dana.

Nominalna kamatna stopa = realna kamatna stopa + očekivana stopa inflacije

Navedeni elementi nominalne kamatne stope su izloženi uticaju brojnih faktora, tako da kod predviđanja njenog kretanja u budućnosti treba biti dosta oprezan. Presudan uticaj na formiranje kamatne stope ima ponuda i potražnja kapitala.

S druge strane, realna kamatna stopa je stopa zamjene realnih dobara i usluga danas, i dobara i usluga na neki budući datum. Realna kamatna stopa se plaća na tržištu za glavnicu duga sličnog stepena rizičnosti. Ona je izložena svakodnevnim tržišnim fluktuacijama, što prioritetno zahtijeva jaku kontrolu od strane poslovnih subjekata.Realna kamatna stopa se koristi za izračunavanje sadašnje vrijednosti monetarnog finansijskog instrumenta.

Realna kamatna stopa = nominalna kamatna stopa – očekivana stopa inflacije43

U slučaju da nema inflatornih uticaja ili uticaja deflacije, realna kamatna stopa bi bila jednaka nominalnoj kamatnoj stopi.

3. Metode obračuna kamate

Obračun kamate se može vršiti:- anticipativnom metodom;

Kod ove metode kamata se plaća početkom određenog perioda, što povećava stvarnu kamatnu stopu, odnosno trošak finansiranja. Ova metoda se najčešće koristi u uslovima veće potražnje od ponude kapitala.

- dekurzivnom metodom;Kamata računata po dekurzivnoj metodi plaća se krajem određenog vremenskog perioda korištenja kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, godišnje). Povoljnija je za korisnika jer ga opterećuje manjim iznosom troškova (pri ovome treba uzeti u obzir i ostale uslove korištenja kredita).

- anuitetskom metodom;Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima koji se sastoje od glavnice i kamate. Plaćanje kamate može se ugovoriti na ostatak duga ili na vrijednost glavnice.

- kompenzirajućom metodom.

43 D. Erić: Finansijska tržišta i instrumenti, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003. str. 141.

Kompenzirajuća metoda se koristi u slučajevima kada se klijentu odobri kredit na bazi polaganja određenog depozita. Depozit je obavezno držati na računu sve do konačne isplate kredita. Klijent na taj način smanjuje iznos stvarno korištenog kredita i smanjuje stvarni kamatni trošak finansiranja. On ima mogućnost da izvrši kompenzaciju kad se iznos neotplaćenog kredita izjednači sa iznosom depozita.

Prosti i složeni kamatni računPrilikom računanja kamata može se koristiti prosti i složeni kamatni račun.Kod prostog kamatnog računa, kamata se računa za period koji traje manje od jedne godine. Prosta kamata se računa po formuli:

K= G x k x pK - iznos kamateG - glavnicak - kamatna stopa za određeni periodp - broj periodaSložena kamata za svaki period obračunava se na glavnicu uvećanu za kamatu akumuliranu tokom prethodnih perioda (perioda kapitalizacije). Ukamaćivanje može biti godišnje, polugodišnje, kvartalno ili kumulativno.

4. Troškovi finansiranja

Finansiranje iziskuje plaćanje naknade finansijerima, odnosno troškove finansiranja. Optimalizacijom strukture izvora finansiranja moguće je minimizirati troškove finansiranja.Troškove finansiranja možemo podijeliti na fiksne i varijabilne. Fiksni troškovi finansiranja se vezuju za tuđe izvore finansiranja (kamate), a varijabilni za vlastite izvore finansiranja (npr. dividende).44 Ovi troškovi ne zavise od finansijskog rezultata, već od veličine pozajmljenog kapitala i kamatne stope na kapital. Fiksni troškovi finansiranja se moraju platiti bez obzira na veličinu finansijskog rezultata, što povećava rizik poslovanja preduzeća. Fiksni troškovi finansiranja zbrajaju se sa ostalim fiksnim troškovima preduzeća i tako pomjeraju prag rentabilnosti na veći obim proizvodnje i realizacije. Istovremeno, oni pokazuju degresivno učešće u odnosu na porast finansijskog rezultata, što govori o prednostima korištenja izvora sa fiksnim naknadama ukoliko se očekuje dobar finansijski rezultat, odnosno o prednostima finansijske poluge. Pravilo finansijske poluge govori o isplativosti korištenja kredita sve dok je stopa profita veća od ponderisane kamatne stope po kojoj se plaćaju kamate na kredit. Vlasnika, u slučaju finansijske poluge, ne interesuje visina poslovnog rezultata, već prinos na vlastita ulaganja (rentabilnost). Rentabilnost vlastitog kapitala zavisi od rentabilnosti poslovanja, kao i od finansijske strukture kapitala. Ukoliko je stopa rentabilnosti poslovanja veća od kamatne stope, onda je rentabilnost vlastitog kapitala veća kod finansijskih struktura s većim korištenjem finansijske poluge (duga). Međutim, kada je stopa rentabilnosti poslovanja manja od kamatne stope, tada je rentabilnost vlastitog kapitala veća kod finansijskih struktura sa manjom upotrebom finansijske poluge. Dejstvo poluge, u

44 Dividende se ne mogu poistovijetiti sa troškom finansiranja, ali predstavljaju izdatak koji smanjuje stepen samofinansiranja.

ovakvim slučajevima je dvojno: povećani rizik, s jedne strane, ali i mogućnost ostvarenja većih efekata u budućnosti, s druge strane.Upotreba finansijske poluge je organičena, obzirom da su povjerioci osjetljivi na veliku zaduženost preduzeća. Daljim povećanjem zaduženosti postoji mogućnost da interes povjerilaca u tom preduzeću bude ugrožen. Da bi se povjerioci zaštitili od povećanog rizika, oni povećavaju kamatnu stopu na pozajmljeni kapital. U tom slučaju će progresivno kretanje kamatne stope poništavati pozitivno djelovanje finansijske poluge. Ovdje je važno utvrditi optimalnu finansijsku polugu, tj. optimalan odnos vlastitog kapitala i duga, kod kojeg će se uz očekivanu rentabilnost poslovanja ostvariti i najveća rentabilnost vlastitog kapitala.Varijabilni troškovi finansiranja su zavisni od veličine finansijskog rezultata, a odnose se na naknade vlasnicima preduzeća. Njihova isplata se vrši tek ako je ostvarena dobit veća od fiksnih troškova finansiranja i obaveza po osnovu poreza. Visina isplate zavisi od potreba preduzeća za samofinansiranjem i formiranjem fondova rezervi. Upravo zbog toga se naknade vlasnicima ne ponašaju kao proporcionalni varijabilni trošak finansiranja.

5. Troškovi finansiranja i oporezivanje

Politika oporezivanja dobiti ima važnu ulogu u procjeni troškova finansiranja. Naime, finansijeri i država učestvuju u raspodjeli dobiti, tako da visina troškova finansiranja može biti različita, zavisno od prioriteta u isplati. Ukoliko se naknada finansijerima plaća prije oporezivanja dobiti, onda će biti i manji troškovi finansiranja. Trošak finansiranja u ovom slučaju predstavlja odbitnu stavku od poreske osnovice, tako da će preduzeće platiti manji iznos poreza nego kad je trošak uključen u poresku osnovicu. Za taj iznos će se povećati iznos neto dobiti (dobit poslije oporezivanja).Finansijski rezultat nakon oporezivanja može se predstaviti slijedećom formulom:

N = (P - T) (1 - g), pri čemu je

N – finansijski rezultat nakon oporezivanjaP – finansijski rezultat prije oporezivanjaT – troškovi finansiranjag – stopa poreza na dobit

U slučaju da troškovi finansiranja ne predstavljaju odbitnu stavku od poreske osnovice, razumljivo je da nema ušteda na porezima, što govori o prednosti finansiranja iz izvora čije se naknade uključuju u poresku osnovicu. Ako preduzeće posluje sa gubitkom, tj. ako nema poreske osnovice, troškovi finansiranja će nakon oporezivanja biti jednaki onim prije oporezivanja. Rizik zaduživanja se u tom slučaju povećava jer preduzeće nema olakšica po osnovu kamata.

S A D R Ž A J

I DIO : FINANSIJSKA ANALIZA I BUDŽETIRANJE

I GLAVA – PREDMET, CILJEVI I ZADACI POSLOVNIH FINANSIJA1. Struktura finansijskog sistema2. Pojam i zadaci poslovnih finansija3. Ciljevi finansijskog upravljanja3.1. Načelo rentabilnosti3.2. Načelo likvidnosti 3.3. Načelo solventnosti3.4. Nečelo sigurnosti finansiranja 3.5. Načelo stabilnosti finansiranja3.6. Načelo fleksibilnosti3.7. Načelo rizika finansiranja3.8. Načelo povoljne finansijske situacije3.9. Načelo nezavisnosti (finansijske slobode) GLAVA II - FINANSIJSKA ANALIZA1. Računovodstvo kao izvor informacija2. Struktura bilansa uspjeha 2.1. Ekonomski aspekt dobiti2.1.1. Dobit iz redovne djelatnosti2.1.2. Dobit finansiranja2.1.3. Dobit od usklađivanja2.2. Raspoređivanje dobiti2.3. Uticaj poreza na dobit na poslovanje preduzeća2.4. Porez i amortizacija3. Struktura bilansa stanja3.1. Problemi integriteta sredstava4. Struktura izvještaja o tokovima gotovine4.1. Ocjena izvještaja o tokovima gotovine5. Analiza finansijskih izvještaja5.1. Pokazatelji horizontalne strukture bilansa5.2. Pokazatelji vertikalne strukture bilansa5.3. Analize varijansi, tj. analize ostvareno : očekivano5.4. Pokazatelji racio brojeva5.4.1. Pokazatelji likvidnosti5.4.1.1. Tekući (ošpti) racio likvidnosti5.4.1.2. Racio rigorozne likvidnosti5.4.1.3. Neto obrtni fond (neto obrtna sredstva)5.4.2. Pokazatelji aktivnosti (efikasnosti)5.4.2.1. Koeficijenti obrta zaliha5.4.2.2. Koeficijent (racio) obrta kupaca

5.4.2.3. Koeficijent (racio) obrta dobavljača5.4.2.4. Koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava5.4.2.5. Koeficijent obrta fiksnih sredstava5.4.2.6. Koeficijent obrta ukupne aktive5.4.3. Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti)5.4.3.1. Stopa bruto dobiti5.4.3.2. Stopa neto dobiti5.4.3.3. Stopa poslovne dobiti5.4.3.4. Stopa prinosa na aktivu (ROA)5.4.3.5. Stopa prinosa na kapital (ROE)5.4.4. Tržišni pokazatelji5.4.4.1. Neto dobit po akciji5.4.4.2. Odnos tržišne cijene i neto dobiti po akciji5.4.4.3. Pokazatelj isplate dividende5.4.4.4. Dividendna stopa5.4.4.5. Knjigovodstvena vrijednost po akciji5.4.5. Pokazatelji zaduženosti5.4.5.1. Odnos pozajmljenih prema ukupnim izvorima finansiranja5.4.5.2. Odnos dugoročnih i ukupnih izvora sredstava5.4.5.3. Koeficijent pokrića kamate5.4.5.4. Koeficijent pokrića ukupnih obaveza 5.4.6. Pokazatelji finansijske sigurnosti GLAVA III - MJERENJE I PROCJENA REZULTATA U USLOVIMA RIZIKA1. Pojam i vrste leveridža1.1. Poslovni rizik i poslovni leveridž1.2. Finansijski rizik i finansijski leveridž1.3. Ukupni rizik i ukupni leveridž GLAVA IV - ANALIZA FINANSIJSKE RAVNOTEŽE 1. Pojam finansijske ravnoteže1.1. Horizontalna pravila finansiranja1.1.2. Zlatna bilansna pravila1.1.3. Finansiranje najdugoročnijih ulaganja1.1.4. Finansiranje kratkoročnih ulaganja1.1.5. Pravilo finansiranja 2:11.1.6. Pravilo finansiranja 1:11.1.7. Pravilo u odnosu novca i kratkoročnih izvora1.2. Vertikalna pravila finansiranja GLAVA V – PLANIRANJE, BUDŽETIRANJE I KONTROLA1. Pojam, vrste i proces planiranja2. Pouzdanost budžeta3. Pristupi budžetiranja4. Struktura budžeta5. Vrste budžeta5.1. Budžet prodaje5.1.1. Budžet troškova prodaje

5.2. Budžet proizvodnje i zaliha5.2.1. Budžetiranje troškova proizvodnje5.2.1.1. Budžet troškova direktnog materijala5.5.3.2. Budžet troškova direktnog rada5.2.1.2. Budžet direktnih troškova amortizacije5.2.1.3. Budžet opštih (zajedničkih) troškova proizvodnje5.3. Budžet kapitalnih ulaganja5.4. Zbirni budžeti5.4.1. Budžetirani bilans uspjeha5.4.2. Budžetirani bilans stanja5.4.3. Budžet gotovine5.5. Tehnika izrade budžeta gotovine5.5.1. Bilansni metod budžetiranja gotovine5.5.1.1. Budžetiranje gotovine metodom projektovanog bilansa stanja5.5.1.2. Metod korigovanog bilansa uspjeha5.5.2. Dinamički metod budžetiranja gotovine5.6. Kontrola budžeta

II DIO : FINANSIJSKO UPRAVLJANJE OBRTNIM SREDSTVIMA

GLAVA VI - UPRAVLJANJE NETO OBRTNIM SREDSTVIMA1. Struktura aktive i pasive obrtnih sredstava2. Upravljanje neto obrtnim sredstvima3. Poslovni ciklus i gotovinski ciklus GLAVA VII - UPRAVLJANJE GOTOVINOM2. Upravljanje gotovinom2. Utvrđivanje potrebnog salda gotovine2.1. Prolongiranje plaćanja obaveza 2.2. Ubrzanje naplate potraživanja2.3. Plasiranje povremenih viškova gotovine GLAVA VIII - UPRAVLJANJE POTRAŽIVANJIMA OD KUPACA1. Upravljanje potraživanjima od kupaca1.1. Kreditni standardi1.2. Uslovi kreditiranja1.3. Rizik naplate1.4. Politike i postupci naplate2. Osiguranje potraživanja od kupaca3. Diferncijalna dobit i troškovi kreditiranja prodaje GLAVA IV - UPRAVLJANJE ZALIHAMA1. Upravljanje zalihama 1.1. Planiranje i kontrola zaliha pomoću JIT metode (Just in time)1.2. Planiranje zaliha pomoću Vilsonove formule2. Troškovi zaliha

III DIO : UPRAVLJANJE INVESTICIJAMA

GLAVA X – FINANSIJSKI ASPEKTI PLANIRANJA I RANGIRANJA INVESTICIONIH PROJEKATA1. Analiza strukture osnovnih sredstava i izvora finansiranja2. Analiza dugoročne finansijske ravnoteže3. Analiza održavanja realne vrijednosti osnovnih sredstava i izvora4. Analiza stepena iskorištenosti osnovnih sredstava5. Planiranje novčanih tokova investicionog projekta5.1. Početno i naknadno ulaganje u investicioni projekat5.2. Neto gotovinski tokovi od korištenja projekta5.3. Neto rezidualna vrijednost projekta5.4. Ekonomski vijek trajanja projekta6. Finansijska ocjena projekta6.1. Dinamičke metode ocjene investicionih projekata6.1.1. Neto sadašnja vrijednost 6.1.2. Interna stopa prinosa6.1.3. Neto sadašnja vrijednost u odnosu na internu stopu prinosa6.3. Statičke metode ocjene investicionih

projekata6.2.1. Metod povrata6.2.2. Računovodstvena stopa prinosa7. Investiranje u uslovima rizika7.1. Metode mjerenja rizika7.1.1. Analiza senzibiliteta 7.1.2. Procjena vjerovatnoće7.2. Uticaj investicije na kapitalni trošak7.3. Izbor investicije7.4. Izbor vremena investiranja IV DIO : IZVORI FINANSIRANJA SREDSTAVA

GLAVA XI - OBLICI FINANSIRANJA 1. Finansiranje preduzeća1.1. Finansiranje vlastitim sredstvima1.1.1. Tiho samofinansiranje (prikriveno samofinansiranje)1.2. Hibridni izvori finansiranja1.3. Tuđi izvori finansiranja1.3.1. Dugoročni izvori finansiranja1.3.1.1. Finansiranje emisijom hartija od vrijednosti1.3.1.1.1. Finansiranje emisijom običnih akcija1.3.1.1.2. Troškovi finansiranja emisijom akcija1.3.1.1.3. Otkup vlastitih akcija1.3.1.1.4. Prednosti i nedostaci finansiranja akcijskim kapitalom1.3.1.1.5. Finansiranje obveznicama1.3.1.2. Finansiranje dugoročnim kreditima1.3.1.3. Finansiranje lizingom1.3.2. Kratkoročni izvori finansiranja

1.3.2.1. Finansiranje neosiguranim izvorima finansiranja1.3.2.2. Finansiranje kreditima1.3.3.3. Finansiranje emisijom komercijalnih zapisa1.3.3.4. Finansiranje bankarskim akceptom1.3.3.5. Finansiranje faktoringom1.4.2. Pribavljanje sredstava putem kompenzacija, regresa i premija1.4.3. Pribavljanje sredstava putem dotacija1.4.4. Holding kompanije i pripajanja1.4.5. Finansiranje franšizingom1.4.5. Robni krediti GLAVA XII CIJENA KAPITALA1. Vremenska vrijednost novca2. Kamata3. Metode obračuna kamate4. Troškovi finansiranja5. Troškovi finansiranja i oporezivanje

L I T E R A T U R A

1. B. J. Foley: Tržište kapitala, Macmillan Education LTD London, UK 1991.2. V. Bjelica i dr.: Finansije - teorija i praksa, Budućnost, Novi Sad i Stylos, Novi

Sad, 2001.3. C. Horngren, G. Foster i dr.: Osnove troškovnog računovodstva, Udruženje

računovođa i revizora FBiH, 1994. god.4. Gray / Needles: Finansijsko računovodstvo, Savez računovođa i revizora RS,

Banjaluka, 2004.5. Dan Borge: The book of risk, John Willey&Sons. Inc. New York, 2001.6. D. Erić: Finansijska tržišta i instrumenti, Ekonomski fakultet, Beograd,7. D. Krasulja: Poslovne finansije, Ekonomski fakultet Beograd, 1994.8. I. Perišin i dr.: Monetarno-kreditna politika, X izdanje, Informator, Zagreb, 1997.9. J. Dušanić: Novac, Zadužbina Andrejević, Beograd, 2001.10. J. Ranković: Teorija bilansa, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003.11. J. Ranković: Upravljanje finansijama, Ekonomski fakultet, Beograd, 2004.12. E. Todorović: Rizik i rentabilnost, Ekonomski fakultet, Niš, 2002.13. M. Alijagić, T. Lazibat i dr.: Monetarna ekonomija, Ekonomski i pravni fakultet

Univerziteta u Bihaću, Bihać, 2004.14. M. Jahić: Finansijsko računovodstvo, Zavod za računovodstvo i reviziju FBiH,

Sarajevo, 2003.15. M. Galogaža: Poslovne finansije, MMC, Novi Sad, 2004.16. M. Galogaža: Portfeljni menadžment, Marketing Management College, Sremska

Kamenica, 2004.17. D. Mihić: Osnove teorije bilansa i analize poslovanja, Fakultet za poslovni

inžinjering i menadžment, Banjaluka, 2006.18. D. Stojanov: Međunarodne finansije u globalnoj ekonomiji, Ekonomski fakultet,

Sarajevo, 2000.

19. N. Žarkić-Joksimović: Upravljačko računovodstvo, Xektor Print, Beograd, 2005.20. O. Kovač: Međunarodne finansije, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003.21. P. Gavrilović: Međunarodno poslovno finansiranje, Ekonomski fakultet,

Beograd,2004.22. R. Radovanović: Finansijsko izvještavanje, Ekonomski fakultet, Beograd, 2001.23. Savez računovođa i revizora RS: MSFI, Atlantik; Banjaluka, 2004.g. str.229.

(MSFI:7:6)24. S. Orsag: Problematika finansiranja poslovanja i razvoja inkorporativnog

poduzeća, Institut za javne finansije, Zagreb.25. S. Baltić: Emisija i plasman hartija od vrijednosti, Megatrendovi, Podgorica,

1998.26. S. Komazec i dr.: Finansijsko tržište i berze, Jantar, Beograd, 2003.27. S. Tuševljak i dr.: Finansije preduzeća, Consseco institut, Sarajevo, 2003.28. Y. Bodie i dr.: Finance, Prentice, Hall, Upper Saddle River, New Yersey, 2000.29. Ž. Ristić: Tržište novca, Privredni pregled, Beograd, 2000.30. Ž. Ristić: Tržište kapitala, Privredni pregled, Beograd, 1998.

PRILOG:Finansijske tablice

FINANSIJSKE TABLICE II

Per. 1% 2% 3% 4% 5% 6% 7% 8% 9% 10%                     1 0,99010 0,98039 0,97087 0,96154 0,95238 0,94340 0,93458 0,92593 0,91743 0,90909

2 0,98030 0,96117 0,94260 0,92456 0,90703 0,89000 0,87344 0,85734 0,84168 0,82645

3 0,97059 0,94232 0,91514 0,88900 0,86384 0,83962 0,81630 0,79383 0,77218 0,75131

4 0,96098 0,92385 0,88849 0,85480 0,82270 0,79209 0,76290 0,73503 0,70843 0,68301

5 0,95147 0,90573 0,86261 0,82193 0,78353 0,74726 0,71299 0,68058 0,64993 0,62092

6 0,94205 0,88797 0,83748 0,79031 0,74622 0,70496 0,66634 0,63017 0,59627 0,56447

7 0,93272 0,87056 0,81309 0,75992 0,71068 0,66506 0,62275 0,58349 0,54703 0,51316

8 0,92348 0,85349 0,78941 0,73069 0,67684 0,62741 0,58201 0,54027 0,50187 0,46651

9 0,91434 0,83676 0,76642 0,70259 0,64461 0,59190 0,54393 0,50025 0,46043 0,42410

10 0,90529 0,82035 0,74409 0,67556 0,61391 0,55839 0,50835 0,46319 0,42241 0,38554

11 0,89632 0,80426 0,72242 0,64958 0,58468 0,52679 0,47509 0,42888 0,38753 0,35049

12 0,88745 0,78849 0,70138 0,62460 0,55684 0,49697 0,44401 0,39711 0,35553 0,31863

13 0,87866 0,77303 0,68095 0,60057 0,53032 0,46884 0,41496 0,36770 0,32618 0,28966

14 0,86996 0,75788 0,66112 0,57748 0,50507 0,44230 0,38782 0,34046 0,29925 0,26333

15 0,86135 0,74301 0,64186 0,55526 0,48102 0,41727 0,36245 0,31524 0,27454 0,23939

16 0,85282 0,72845 0,62317 0,53391 0,45811 0,39365 0,33873 0,29189 0,25187 0,21763

17 0,84438 0,71416 0,60502 0,51337 0,43630 0,37136 0,31657 0,27027 0,23107 0,19784

18 0,83602 0,70016 0,58739 0,49363 0,41552 0,35034 0,29586 0,25025 0,21199 0,17986

19 0,82774 0,68643 0,57029 0,47464 0,39573 0,33051 0,27651 0,23171 0,19449 0,16351

20 0,81954 0,67297 0,55368 0,45639 0,37689 0,31180 0,25842 0,21455 0,17843 0,14864

21 0,81143 0,65978 0,53755 0,43883 0,35894 0,29416 0,24151 0,19866 0,16370 0,13513

22 0,80340 0,64684 0,52189 0,42196 0,34185 0,27751 0,22571 0,18394 0,15018 0,12285

23 0,79544 0,63416 0,50669 0,40573 0,32557 0,26180 0,21095 0,17032 0,13778 0,11168

24 0,78757 0,62172 0,49193 0,39012 0,31007 0,24698 0,19715 0,15770 0,12640 0,10153

25 0,77977 0,60953 0,47761 0,37512 0,29530 0,23300 0,18425 0,14602 0,11597 0,09230

                     

Per. 12% 14% 15% 16% 18% 20% 24% 28% 32% 36%                     

1 0,89286 0,87719 0,86957 0,86207 0,84746 0,83333 0,80645 0,78125 0,75758 0,73529

2 0,79719 0,76947 0,75614 0,74316 0,71818 0,69444 0,65036 0,61035 0,57392 0,54066

3 0,71178 0,67497 0,65752 0,64066 0,60863 0,57870 0,52449 0,47684 0,43479 0,39754

4 0,63552 0,59208 0,57175 0,55229 0,51579 0,48225 0,42297 0,37253 0,32939 0,29231

5 0,56743 0,51937 0,49718 0,47611 0,43711 0,40188 0,34111 0,29104 0,24953 0,21493

6 0,50663 0,45559 0,43233 0,41044 0,37043 0,33490 0,27509 0,22737 0,18904 0,15804

7 0,45235 0,39964 0,37594 0,35383 0,31393 0,27908 0,22184 0,17764 0,14321 0,11621

8 0,40388 0,35056 0,32690 0,30503 0,26604 0,23257 0,17891 0,13878 0,10849 0,08545

9 0,36061 0,30751 0,28426 0,26295 0,22546 0,19381 0,14428 0,10842 0,08219 0,06283

10 0,32197 0,26974 0,24718 0,22668 0,19106 0,16151 0,11635 0,08470 0,06227 0,04620

11 0,28748 0,23662 0,21494 0,19542 0,16192 0,13459 0,09383 0,06617 0,04717 0,03397

12 0,25668 0,20756 0,18691 0,16846 0,13722 0,11216 0,07567 0,05170 0,03574 0,02498

13 0,22917 0,18207 0,16253 0,14523 0,11629 0,09346 0,06103 0,04039 0,02707 0,01837

14 0,20462 0,15971 0,14133 0,12520 0,09855 0,07789 0,04921 0,03155 0,02051 0,01350

15 0,18270 0,14010 0,12289 0,10793 0,08352 0,06491 0,03969 0,02465 0,01554 0,00993

16 0,16312 0,12289 0,10686 0,09304 0,07078 0,05409 0,03201 0,01926 0,01177 0,00730

17 0,14564 0,10780 0,09293 0,08021 0,05998 0,04507 0,02581 0,01505 0,00892 0,00537

18 0,13004 0,09456 0,08081 0,06914 0,05083 0,03756 0,02082 0,01175 0,00676 0,00395

19 0,11611 0,08295 0,07027 0,05961 0,04308 0,03130 0,01679 0,00918 0,00512 0,00290

20 0,10367 0,07276 0,06110 0,05139 0,03651 0,02608 0,01354 0,00717 0,00388 0,00213

21 0,09256 0,06383 0,05313 0,04430 0,03094 0,02174 0,01092 0,00561 0,00294 0,00157

22 0,08264 0,05599 0,04620 0,03819 0,02622 0,01811 0,00880 0,00438 0,00223 0,00115

23 0,07379 0,04911 0,04017 0,03292 0,02222 0,01509 0,00710 0,00342 0,00169 0,00085

24 0,06588 0,04308 0,03493 0,02838 0,01883 0,01258 0,00573 0,00267 0,00128 0,00062

25 0,05882 0,03779 0,03038 0,02447 0,01596 0,01048 0,00462 0,00209 0,00097 0,00046

FINANSIJSKE TABLICE IV

Period 1% 2% 3% 4% 5% 6% 7% 8% 9% 10%                     1 0,99010 0,98039 0,97087 0,96154 0,95238 0,94340 0,93458 0,92593 0,91743 0,90909

2 1,97040 1,94156 1,91347 1,88609 1,85941 1,83339 1,80802 1,78326 1,75911 1,73554

3 2,94099 2,88388 2,82861 2,77509 2,72325 2,67301 2,62432 2,57710 2,53129 2,48685

4 3,90197 3,80773 3,71710 3,62990 3,54595 3,46511 3,38721 3,31213 3,23972 3,16987

5 4,85343 4,71346 4,57971 4,45182 4,32948 4,21236 4,10020 3,99271 3,88965 3,79079

6 5,79548 5,60143 5,41719 5,24214 5,07569 4,91732 4,76654 4,62288 4,48592 4,35526

7 6,72819 6,47199 6,23028 6,00205 5,78637 5,58238 5,38929 5,20637 5,03295 4,86842

8 7,65168 7,32548 7,01969 6,73274 6,46321 6,20979 5,97130 5,74664 5,53482 5,33493

9 8,56602 8,16224 7,78611 7,43533 7,10782 6,80169 6,51523 6,24689 5,99525 5,75902

10 9,47130 8,98259 8,53020 8,11090 7,72173 7,36009 7,02358 6,71008 6,41766 6,14457

11 10,36763 9,78685 9,25262 8,76048 8,30641 7,88687 7,49867 7,13896 6,80519 6,49506

12 11,25508 10,57534 9,95400 9,38507 8,86325 8,38384 7,94269 7,53608 7,16073 6,81369

13 12,13374 11,34837 10,63496 9,98565 9,39357 8,85268 8,35765 7,90378 7,48690 7,10336

14 13,00370 12,10625 11,29607 10,56312 9,89864 9,29498 8,74547 8,24424 7,78615 7,36669

15 13,86505 12,84926 11,93794 11,11839 10,37966 9,71225 9,10791 8,55948 8,06069 7,60608

16 14,71787 13,57771 12,56110 11,65230 10,83777 10,10590 9,44665 8,85137 8,31256 7,82371

17 15,56225 14,29187 13,16612 12,16567 11,27407 10,47726 9,76322 9,12164 8,54363 8,02155

18 16,39827 14,99203 13,75351 12,65930 11,68959 10,82760 10,05909 9,37189 8,75563 8,20141

19 17,22601 15,67846 14,32380 13,13394 12,08532 11,15812 10,33560 9,60360 8,95011 8,36492

20 18,04555 16,35143 14,87747 13,59033 12,46221 11,46992 10,59401 9,81815 9,12855 8,51356

21 18,85698 17,01121 15,41502 14,02916 12,82115 11,76408 10,83553 10,01680 9,29224 8,64869

22 19,66038 17,65805 15,93692 14,45112 13,16300 12,04158 11,06124 10,20074 9,44243 8,77154

23 20,45582 18,29220 16,44361 14,85684 13,48857 12,30338 11,27219 10,37106 9,58021 8,88322

24 21,24339 18,91393 16,93554 15,24696 13,79864 12,55036 11,46933 10,52876 9,70661 8,98474

25 22,02316 19,52346 17,41315 15,62208 14,09394 12,78336 11,65358 10,67478 9,82258 9,07704

                     

Period 12% 14% 15% 16% 18% 20% 24% 28% 32% 36%                     

1 0,89286 0,87719 0,86957 0,86207 0,84746 0,83333 0,80645 0,78125 0,75758 0,73529

2 1,69005 1,64666 1,62571 1,60523 1,56564 1,52778 1,45682 1,39160 1,33150 1,27595

3 2,40183 2,32163 2,28323 2,24589 2,17427 2,10648 1,98130 1,86844 1,76629 1,67349

4 3,03735 2,91371 2,85498 2,79818 2,69006 2,58873 2,40428 2,24097 2,09567 1,96580

5 3,60478 3,43308 3,35216 3,27429 3,12717 2,99061 2,74538 2,53201 2,34521 2,18074

6 4,11141 3,88867 3,78448 3,68474 3,49760 3,32551 3,02047 2,75938 2,53425 2,33878

7 4,56376 4,28830 4,16042 4,03857 3,81153 3,60459 3,24232 2,93702 2,67746 2,45498

8 4,96764 4,63886 4,48732 4,34359 4,07757 3,83716 3,42122 3,07579 2,78595 2,54043

9 5,32825 4,94637 4,77158 4,60654 4,30302 4,03097 3,56550 3,18421 2,86815 2,60326

10 5,65022 5,21612 5,01877 4,83323 4,49409 4,19247 3,68186 3,26892 2,93041 2,64945

11 5,93770 5,45273 5,23371 5,02864 4,65601 4,32706 3,77569 3,33509 2,97759 2,68342

12 6,19437 5,66029 5,42062 5,19711 4,79322 4,43922 3,85136 3,38679 3,01332 2,70840

13 6,42355 5,84236 5,58315 5,34233 4,90951 4,53268 3,91239 3,42718 3,04040 2,72676

14 6,62817 6,00207 5,72448 5,46753 5,00806 4,61057 3,96160 3,45873 3,06091 2,74027

15 6,81086 6,14217 5,84737 5,57546 5,09158 4,67547 4,00129 3,48339 3,07644 2,75020

16 6,97399 6,26506 5,95423 5,66850 5,16235 4,72956 4,03330 3,50265 3,08822 2,75750

17 7,11963 6,37286 6,04716 5,74870 5,22233 4,77463 4,05911 3,51769 3,09713 2,76287

18 7,24967 6,46742 6,12797 5,81785 5,27316 4,81219 4,07993 3,52945 3,10389 2,76681

19 7,36578 6,55037 6,19823 5,87746 5,31624 4,84350 4,09672 3,53863 3,10901 2,76972

20 7,46944 6,62313 6,25933 5,92884 5,35275 4,86958 4,11026 3,54580 3,11288 2,77185

21 7,56200 6,68696 6,31246 5,97314 5,38368 4,89132 4,12117 3,55141 3,11582 2,77342

22 7,64465 6,74294 6,35866 6,01133 5,40990 4,90943 4,12998 3,55579 3,11805 2,77457

23 7,71843 6,79206 6,39884 6,04425 5,43212 4,92453 4,13708 3,55921 3,11973 2,77542

24 7,78432 6,83514 6,43377 6,07263 5,45095 4,93710 4,14281 3,56188 3,12101 2,77604

25 7,84314 6,87293 6,46415 6,09709 5,46691 4,94759 4,14742 3,56397 3,12198 2,77650