Otuđenje (alijenacija)

    Otuđenje je situacija u kojoj ljudima vladaju eksplotatorski procesi koje stvara vladajuća klasa, i koji im se suprotstavljaju kao tuđi. Čovjek vlastite osobine i snage stavlja u nešto što je sam stvorio, a to mu se kasnije suprotstavlja i određuje ga npr. država, tržište, novac i slično. Sve sfere društvenog života u kapitalizmu karakterizira otuđenje i postvarenje (ekonomsku, političku, kulturnu, intimnu), ali izvor mu je u ekonomskoj sferi (u posrednim odnosima) u kojoj se čovjek otuđuje od:

1. Sredstava za proizvodnju jer su privatno vlasništvo, tj. ne pripadaju onom koji s njima radi, nego vlasniku. Zbog toga što ih nema, radnik je prisiljen prodavati svoju radnu snagu pod uvjetima koje određuje vlasnik (da bi zadovoljio svoje potrebe).

2. Otuđuje se od proizvoda vlastitog rada jer ono što je radnik stvorio nije njegovo, (jer ne posjeduje sredstva za proizvodnju), već vlasnikovo, koji mu plaća samo dio zarađenog, tj. plaću (cijena radne snage koja je tržišno određena), dok dio zadržava sebi. Po Marxu bogatstvo je rezultat rada radnika (ne nastaje samo po sebi), kojemu se oduzima ono što je stvorio. U procesu rada prisutna je eksploatacija, jer od 8 sati rada 4 je potrebno radno vrijeme koje se plaća, a 4 sata rada je višak radnog vremena – profit koji prisvaja vlasnik i tako se bogati na račun radnika i ima sve veću moć nad njim. Moć vlasnika je s vremenom sve veća zbog razvitka tehnologije, jer se za manje vremena proizvodi više, pa se više može i oduzimati. Preduvjet oslobođenja radnika je skraćenje radnog vremena, koje je moguće zbog razvitka tehnologije, ali to ne dozvoljavaju vlasnici… Stoga je potrebna borba radnika za vlastita prava.

3. Otuđuje se od samoga sebe tj. vlastite ljudske biti, prakse. Ono što čovjeka čini čovjekom je kreativan, svjestan, stvaralački, slobodan rad tj. praksa u kojem čovjek biva sretan. Čovjek bi u svom radu trebao uživati, ispunjavati, izražavati i realizirati svoje potrebe, želje, misli i snove, ali otuđeni rad nije ni kreativan, a još manje je slobodan, već je prisilan rad nužan radi zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Čovjek često radi po cijeli dan u prljavštini, buci, teške i uvijek iste samo djelomične poslove, koje ne želi, koji ga otupljuju i ponižavaju, izazivaju dosadu i nezadovoljstvo, te ruše njegovo dostojanstvo. Umjesto da čovjek bude svjesno, slobodno, stvaralačko i samostvaralačko društveno biće puno mogućnosti i svestranih sposobnosti koje tek treba ostvariti, te umno biće koje samo određuje uvjete svog života, on je danas roba na tržištu, sam je sebi sredstvo zarade, privjesak stroju, zamjenljiv kotačić u mehanizmu, mašina među mašinama, radi pasivno i automatski. I stoga se u radu ne osjeća dobro, bježi od njega; ali se i van rada posvećuje površnim zabavama i ispraznim djelatnostima, trpi od ponavljanja, rutine, dosade, besmisla, osjeća se izgubljenim i usamljenim. Umjesto cilja i svrhe samome sebi, on postaje sredstvo stvaranja tuđeg profita, i radi da bi dobio novac za zadovoljenje egzistencijalnih potreba. Najveća vrijednost postaje novac, jer ukoliko si bogat, onda si i dobar, lijep, interesantan. Tada ljudi ne poštuju jedni druge nego ih cijene (cijena-cijeniti). Dolazi do postvarenja, jer čovjek postaje kao stvar, tj. roba na tržištu koja se prodaje i kupuje kao bilo koja stvar, dok stvari postaju najvrjednije.

4. Čovjek se otuđuje i od drugog čovjeka gledajući ga kroz novac, kao sredstvo za postizanje

svojih često egoističnih ciljeva, a ne kao nešto najvrjednije na svijetu. Crv interesa prisutan je u svemu, jer druge gledamo samo kroz interese i korist, a ne kroz ono što oni doista jesu. Drugi nam je konkurencija protiv koje se borimo, zbog čega je onemogućena prava ljudska komunikacija, iskrenost, bliskost, zajedništvo, razumijevanje.

5. Otuđenje od prirode. Ljudi prirodu, sebe i sve što postoji tretiraju kao objekt, sredstvo iskorištavanja i stvaranja profita, predmet kojim mogu raditi što žele jer osnovni cilj kapitalističke proizvodnje je profit, a ne zadovoljenje ljudskih potreba! Ljudske potrebe su samo sredstvo za stvaranje profita. Priroda međutim, nije neiscrpna, a ljudi (pre svega biznismeni) je iskorištavaju više nego što ona može podnijeti. To predstavlja problem čovjekova opstanka i zato treba poticati na razvoj ekološke svijesti jer ekologija nije moda, već jedini način opstanka čovjeka. Uništavajući prirodu čovjek će uništiti samoga sebe… Izvor: Sabotaža pokvarenog sistema  (admin: par reči sam promenio, dodao u tekstu)