Ratko Peri

SAVLE, BRATE, PROGLEDAJ!

Duhovne vježbe po sv. Pavlu

Biblioteka Crkve na kamenu - knjiga br. 102

NakladnikCrkva na kamenu

UrednikDr. Božo Goluža

KorektorProf. Ilija Drmić

SlikeFranjo Dolenec

Tumačenje slikaDr. Vjeko Božo Jarak

TisakSuton, Široki Brijeg

CIP - Katalogizacija u publikacijiNarodna knjižnica HNŽ Mostar

UDK 27-248.4 27-42

PERIĆ, Ratko Savle, brate, progledaj! : Duhovne vježbe po sv. Pavlu / Ratko Pe-rić ; [slike Franjo Dolenec] . - Mostar : Crkva na kamenu, 2006 ( Suton : Široki Brijeg ) . - 245 str. : ilustr. u bojama ; 21 cm. - ( Biblioteka Crkve na kamenu ; knj. 102 )

Bibliografija: str. 235-236 . - Franjo Dolenec: str. 237-239

Ratko Peri

SAVLE, BRATE,PROGLEDAJ!

Duhovne vježbe po sv. Pavlu

Mostar, 2006.

Sadržaj

Predslov ..................................................................................... 7Kronologija Pavlova života ...................................................... 9

Uvod ......................................................................................... 11Savlovo prosvjetljenje ............................................................. 21Pavlov pojam o Bogu ............................................................. 39Jedinstvo Petra i Pavla ............................................................ 55 Pavao o molitvi i u molitvi .................................................... 69Pavao o evanđeoskom celibatu ............................................. 79Pavlov nauk o križu ................................................................ 91Pavlov kružni i križni put ................................................... 105

Pavlov poraz na Areopagu ................................................. 127Hvalospjev ljubavi ............................................................... 141Euharistijski Krist ................................................................ 147Pavlove poruke Timoteju ................................................... 155

Pavlova pravila sreće ........................................................... 169Apostolove mjesečne nakane ............................................. 177Pavao svjedok ....................................................................... 181Pavao savjetnik .................................................................... 191

Suobličen Kristu patniku u muci svojoj ........................... 203Pavlova poniznost i pobjeda .............................................. 219Ređeničke prisege na evanđelje ......................................... 223

Bibliografija .......................................................................... 235Bilješka uz Dolenečevo slikarstvo ..................................... 237Popis imena .......................................................................... 241

7

Predslov

U nizu knjiga o duhovnim vježbama: po Gospi, po Dva-naestorici, po Davidu, mjesni mostarski biskup Ratko obja-vljuje svoja duhovna razmatranja po sv. Pavlu, apostolu naro-da. Brojne su publikacije o Pavlu, i na hrvatskom jeziku, kao na primjer Holznerov Pavao, Ivonidesov Orijaš kršćanstva, Tomićev Pavao, Apostol naroda, odnosno brojni članci o po-jedinim vidovima Pavlovih teoloških tema i preokupacija u raznim teološkim časopisima. Ova je knjiga specifična, sele-ktivna, pisana na kraju određene prouke, pisanja i citiranja Pavlovih spisa. Neka vrsta sažetka doživljena Pavla. Petna-estak predavanja o temama, koje bi mogle biti poticajne za nas svećenike, ito u prvom redu za naš duhovni život, a onda i kao nadahnuće za naše propovijedanje drugima. Pavlov ži-vot i teološka misao usmjereni su na Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, na Crkvu, kao božanski instrument i znak ujedi-njenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno, na vječno spasenje. Svećenici će moći posegnuti za ovom duhovnom knjižicom i pročitati je ne samo u kratkom vremenskom razmaku, nego i navraćati se na pojedina razmatranja, osobito ona koja služe za ispit svećeničke savjesti s obzirom na propovijedanje, mi-sijsku svijest, podnošenje križa, na Euharistiju, molitvu, celi-bat, povezanost s crkvenom hijerarhijom i prezbiterijem, na borbu protiv heretičnih i šizmatičnih ideja u svojoj zajednici. Uvjereni smo da će ova duhovno-teološka građa naći svojih čitatelja ne samo među hrvatskim svećenstvom, nego i među vjeroučiteljima, redovnicama i među biblijski načitanijim vjernicima laicima.

Hrvatski umjetnik Franjo (Francina) Dolenec, iz Hlebina, oslikao je šesnaest prizora iz života sv. Pavla kako je prikazan u ovim Duhovnim vježbama. Slike su vlasništvo Galerije pri-

8

jateljstva u biskupiji u Mostaru. Dok biskup na jednoj strani u duhovnim razmatranjima svojim perom prikazuje Pavlovu osobu i misao, na drugoj strani slikar Dolenec svojim umje-tničkim kistom dočarava tu istu Pavlovu osobu i misao. Na umjetnika Doleneca na kraju knjige daje kratak osvrt dr. don Vjeko Božo Jarak. Isti autor o umjetnikovim ovdje objavlje-nim djelima na poleđini pojedinih slika iznosi svoju interpre-taciju i vrijednosni sud.

Bog milosrđa i mira blagoslovio dobrohotna čitatelja! Mostar, svetkovina sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2006.

Don Ante Luburić

9

1 C. Tomi, Savao Pavao, Zagreb, 1982., str. 129-132; Počeci Crkve, Pavao - Apostol naroda, Zagreb, 1995., str. 7-8.

KRONOLOGIJAPAVLOVA ŽIVOTA

Rijetko se nađe kod dvojice pisaca da je savršeno ista kro-nologija Pavlova života i djelovanja. Ovo bi bile približne go-dine u kojima se većina bibličara slaže:1

Rođen početkom nove ere, između 5. i 10. godine.

Obraćenje: između 34. i 37.

Prvo misijsko putovanje: 45.-49.

Jeruzalemski koncil: 49.

Drugo misijsko putovanje: 49.-52.

Treće misijsko putovanje: 53.-58.

Zatvor u Cezareji: 58.-60.

Prvi put u Rimu: 61.-63.

Pohod Istoku: 64.-66.

Drugi put u Rimu, mučeništvo: 67.

11

UVOD

Nekom zgodom u jednoj redovničkoj zajednici rekoše mi sestre da bi voljele imati jedno duhovno predavanje.

“Hajde, skupite se. Imam spremljen jedan nagovor o sv. Pavlu.”

Kaže jedna sestra: “Nemojte nam o sv. Pavlu. Dajte o ko-jem manjem svecu kojega možemo slijediti, tko će trčati za sv. Pavlom?”

“Kako tako govoriš? On uzvišeno piše Korinćankama i Kološankama koje su se tek obratile na kršćanstvo, koje su bile praktično vjerski nepismene i nerazvijene, a vi, Kćeri milosrđa ili Kćeri Božje ljubavi već godinama idete čvrstim koracima ne samo kao kršćanke, nego i kao redovnice, i ne možete za sv. Pavlom?” Evo, ovdje u ovoj knjižici ne samo jedan nego petnaestak nagovora o sv. Pavlu, cijele trodnevne svećeničke duhovne vježbe.

Zašto još jedna knjižica o sv. Pavlu, kad ih ima i na hrvat-skom jeziku po policama naših knjižara u preobilju?

“Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće” o životu i radu sv. Pavla, “naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu na-pisati” kako sam osobno doživio ovoga “ambasadora Kristo-va”, “apostola naroda”, “evangelizatora i pastira”, “svjedoka i učitelja”, “orijaša kršćanstva”, ili kako ga već naslovljuju tisuće njegovih proučavatelja i sljedbenika. Kao što je sv. Luka, pro-čitavši izvještaje “mnogih” o Isusu Kristu, naumio donijeti i svoj osobni i vlastiti pisani prikaz i doživljaj, tako se i meni učinilo prikladnim opisati Pavlovu osobu i misao kako je do-življena u duhovnim vježbama braći svećenicima. Eto zašto.

12

Ima jedna legenda koja kaže da je genijalni arhitekt i gradi-telj anglikanske katedrale sv. Pavla u Londonu (1675.-1697.), Christopher Wren, nakon što je stara katolička katedrala iz 604. godine izgorjela u velikom požaru 1666. godine, obilazio radnike na prostranu gradilištu. Pita jednoga što radi. Kaže on da teše kamen za katedralu. Pita drugoga što on radi. Veli da zarađuje kruh da prehrani obitelj. Pita trećega što on radi. “Pomažem Christopheru Wrenu u gradnji katedrale.”2 Meni bi bilo drago kad bih veličanstveno Božje djelo, koje se zove sv. Pavao, ovim duhovnim vježbama malo više približio du-hovnom vježbatelju, i sebi samomu, apostola Pavla te ga lakše slijedio.

Prije nego se upustimo u promatranje Pavlova života i mi-sijskoga djela kojim je osvajao svijet za Krista, pogledajmo kratak curriculum vitae velikoga osvajača svijeta koji je sve poduzimao u svoje ambiciozne sebične strastvene svrhe.

Aleksandar Makedonac zvani Veliki. Za primjer prodorna, probojna, propulzivna čovjeka, probisvijeta, tj. koji svijet probija mislima, riječima i djelima, navodimo Ale-ksandra Velikoga, zemaljskoga cara nad carevima. Ali, kako se on metodološki i moralno probijao, neka nam posluži ovih nekoliko povijesnih činjenica.

Rođen je 356. godine prije Krista. I živio 33 godine. Sin Filipa II., makedonskoga kralja, i Olimpije, princeze epirske.

Učenik Aristotelov od svoje 13. godine. Naučio je Home-rovu Ilijadu napamet, i to je jedina knjiga koju je sa sobom nosio u osvajanje globusa zajedno sa sabljom. Kad je vidio koliko mu je otac osvojio zemalja, rasplakao se i raskukao:

2 W. Barclay, Phillipians, Galatians, Ephesians, Edinburg, 21976., str. 121. Wren je prvi pokopan u katedrali 1721. godine. Na njegovu grobnom spomeniku stoji natpis: If you want to see his monument, look around. Ako mu želiš vidjeti spomenik, okreni se unaokolo.

13

“Jadan ti sam, nije mi otac ništa ostavio što bih ja osvojio da me svijet zove ‘velikim’.” Ali i on je nešto osvojio, pa je zado-bio taj veliki epiteton.

Kad je Filonik doveo konja Bucefala Filipu na prodaju za trinaest talenata (40.000 dolara), nakon što su bijesna konja pokušali obuzdati i uzjahati i nisu uspjeli, Filip je rekao neka vrate konja kući. Aleksandar je uzvratio da njemu daju konja. Okrenuo mu je glavu prema suncu, jer se konj bojao svoje sjene, obuzdao ga, uzjahao, protrčao, vratio se i - kupio konja. Otac mu je rekao: Sine, traži kraljevstvo sebi ravno, ta Make-donija za tebe nije dostatno prostrana.3

U 18. godini predvodio je očevu konjicu u bitki kod Ke-orneje u Grčkoj.

U 20. godini, 336., postao je carem makedonskim. Nai-me, njegov otac, Filip II., makedonski, oženio se s drugom ženom, Kleopatrom, ne onom egipatskom, nego grčkom. Na to je Aleksandrova majka Olimpija, zavidna, dala ubiti svoga muža, Aleksandrova oca, Filipa. Potom je i Aleksandar, kao prvi čin svoje vladavine, dao poubijati sve druge preostale žene i djecu od tih žena svoga oca, samo je ostavio Arideja koji je bio umno pomaknut. Njemu se smilovao, jer mu nije bio pogibeljan.

U proljeće 334. udario je preko Helesponta s 35.000 voj-nika na Perzijance i pobijedio ih kod rijeke Granika. Utekao mu je kralj Darije III. Osvojio je Ankaru, Paflagoniju, Ciliciju i Kapadociju. Kad je osvajao Siriju i spustio se u Tarz, iz koje-ga će kasnije, kao helenizirana grada, niknuti Savao alias Pa-vao (Dj 21,39), okupao se u rijeci Cidnu, razbolio se i umalo nije zaglavio. Liječnik ga je Filip izliječio. Uto je čuo da je na sjeveru opet provalio onaj nesretni Darije III. Te on gore.

3 Plutarh, Aleksandar Veliki, knjiga III., preveo Z. Dukat, Zagreb, 1988., str. 6.

14

Godine 333. pobijedio je po drugi put Darijeve Perzijance kod rijeke Isa. Ali mu je i po treći put pobjegao Darije, kao onaj Laden. Odatle se zdurnuo prema jugu u Feniciju na grad Gordion, koji je osnovao Gordije; prema legendi napravio je nekakav uzao za koji se govorilo tko ga odmrsi da će osvojiti svijet. Taj je uzao bio u hramu Zeusovu. Kad je to Aleksandar čuo, ušao je u hram i mačem presjekao Gordijski čvor. Eto ti tvoga razmrsivanja! I tvoga Gordijskoga čvora kao nečega neraščvorivoga. I osvojio Tir nakon sedmomjesečnoga opsje-danja, gdje je pobio 8000 ljudi, a 30.000 prodao i uzeo novac za daljnja osvajanja i klanja.

Godine 332. osvojio je Egipat - Misir. Utemeljio je grad koji je nazvao po sebi: Aleksandrija. Dok su mu drugi gradili taj grad, on se svrnuo u Libiju i smlavio je što bi plesnuo rukom o ruku. Inače, desetak gradova zvalo se njegovim imenom.

Godine 331. po treći put Darije III. pripremio je silnu voj-sku i sukobio se s Aleksandrom i htio ga uhvatiti. Izgubio Darije kod Arbele, istočno od rijeke Tigrisa. Ito tako da su Makedonci izgubili samo 500 vojnika, a Darije nekoliko de-setaka tisuća vojnika. Prava katastrofa dotad neviđena.

Godine 330. gradovi Babilon, Suza i Perzopol sami se predali. Izišli pred Aleksandra s cvijećem i iznijeli preda nj sve zlato i srebro, 120.000 talenata. A on, slušaj ovu, u znak osvete što su Perzijanci 480. godine, tj. 150 godina prije toga, spalili Atenu, spržio je sada taj njihov grad Perzopol, sve ljude koje je mogao bud za što prodati, prodao, a ostatak pobio.

Te iste 330. godine udario je na Zagroske - ne zagorske - gore, gdje je mislio da se skriva poraženi i traženi Darije III. Prije nego je dopao u Aleksandrove ruke, Darija su ubili njegovi vlastiti plemići. Aleksandar je priredio Dariju tako veličanstven sprovod kako se dolikuje jednomu perzijskom kralju. Nakon Darijeve smrti Aleksandar se proglasio kra-ljem Azije. Imao je, dakle, “milosrđa” samo prema mrtvima i maloumnima.

15

Osvojivši predjele ispod Kaspijskoga mora, nagario je pre-ko Afganistana na Kašmir. Dvije godine pacificirao je regiju, tj. žario, palio, ubijao i roblje prodavao. Opijen slavom, za-želio je da ga više ne smatraju sinom nekoga boga, kao do tada, nego samim bogom. Tu se oženio s Roksanom, kćeri mjesnoga kralja. Nakon što se jednom za ručkom napio, po-svađao se sa svojim najboljim prijateljem Klitom koji ga nije htio priznati bogom. I Aleksandar ga je na mjestu kopljem zbo. Kad je vidio što je uradio, htio se i sam baciti na koplje, ali su ga dvorjani spriječili.

Bilo je to 327. godine. Vojska mu je sva zamjerila što je učinio. Počele se stvarati urote, a on ih otkrivao i sudionike, Grke i Makedonce, gušio u krvi.

Godine 327. osnovao je jedan grad u Babilonu i prozvao ga svojim imenom Aleksandrija. Dok su oni ostali gradeći Aleksandriju, on se zaletio na Indiju.

Godine 326., nakon što je pobio dosta svojih časnika i vojnika, napunio je svoje odrede plaćenicima Irancima i s 40.000 vojnika prodro je u Pakistan i upružio prema rijeci Indu. Sa svojom je flotom zaplovio Indom do njegova ušća. Vratio se uz Perzijski zaljev preko Pakistana u Babilon. Zami-slio je združiti Aziju i Europu u Euro-azijsku uniju. Za glavni grad izabrao je Babilon.

Godine 324. u perzijskom gradu Šušu (Suzi) priredio je “noć vjenčanja”. Uza spomenutu Roksanu, vjenčao se sa Stati-rom, kćeri Darijevom, i Parisatidom, kćeri Artakserksovom, a 10 tisuća njegovih vojnika oženilo se s 10 tisuća Perzijanki. Svadba Europe i Azije, Zapada i Istoka.

Poslao je ekspediciju u Arabiju. Zaželio je osvojiti Italiju, Španjolsku, ali nije dočekao.

Bog je pustio jednoga maloga komarca zujanca da bocne Aleksandra Velikoga, koji je, unatoč svim vrstama trava i li-

16

jekova, umro od malarije 13. lipnja 323. prije Krista,4 u svojoj 33. godini života.

Tijelo mu je stavljeno u zlatni kovčeg i odneseno u Memfis u Egipat, sprovod od 3000 km. Odatle je preneseno u drugom dugom sprovodu u Aleksandriju i pokopano u grobnicu.

Sve su ga provincije morale štovati kao svoga boga. Volio je popiti, preždrijeti se i podavati se homoseksualnim orgijama.

U 13 godina osvojio je 13 carstava od kojih su neka prije toga tisućljećima postojala, a sada padala pred njim ko gnji-le kruške pod jesenskom kišom, uza samo 4 povijesne bitke. Kako mu se sin rodio nakon njegove smrti, nije imao naslje-dnika, a to veliko carstvo raspalo se 13 godina nakon njego-ve smrti, 311. A godinu kasnije, 310. ubijena mu je i majka Olimpija i Aleksandar mali. Nije od njega ništa ostalo osim jedne kamene glave u muzeju u Parizu i još ponegdje.

Mali malarični komarac pobijedio je velikoga Aleksandra. Sjeti se, junačino Aleksandre, da je komarac 1000 puta jači od tebe, makar ti osvojio sav svijet. O njemu piše i Biblija, Prva Makabejska: “Aleksandar Makedonac, sin Filipov... dopro je do nakraj svijeta i poplijenio mnoge narode. Sva zemlja pred njim umuknu, a srce se njegovo uznese i uzoholi...” (1,1.3).

Gusar. Prenosi sv. Augustin ovu anegdotu. Bio neki mor-ski gusar koji je presretao lađe i robio. Doveli ga caru Ale-ksandru koji ga upita: Čujem da presrećeš ljude i pljačkaš ih. Kakav si to ti lopov? Što to činiš?

Gusar mu odgovori: “Isto što i ti koji si osvojio cijeli svijet; ali jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem.”5 Ne samo carem nego i “velikim”. Njemu koji je nemilosrdno rušio carstva ispred sebe, stotine tisuća i milijuna unesrećio, usmrtio, koji je sve

4 Isti, čitav Aleksandrov životopis: str. 5-96.5 S. Augustin, De Civitate Dei / O Božjoj Državi, 4, 4; Ciceron, De

Republica 3, 14, 24.

17

Aleksandar je dopro do nakraj svijeta i poplijenio mnoge narode. Sva zemlja pred njim umuknu, a srce s njegovo uznese i uzoholi. Sakupi silnu vojsku, podloži svojoj vlasti krajeve, narode i vladare da mu plaćaju danak (1 Mak 1,3-4).

Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam! (Dj 16,9).

Aleksandar pripravio putovePavlovim misijskim putovanjima

18

PAVAO I ALEKSANDAR MAKEDONSKI

Proučavatelji ranoga kršćanstva nemaju dvojbi s obzirom na neopisivu Pavlovu djelatnost. Ona je udivljenja vrijedna i predstavlja svojevrsnu pojavu, u okvirima povijesti neprotumačivu. Pavao je za to imao svoje tumačenje. Sve je pripisivao poticajima i snazi Božjega Duha.

Pred tom je zagonetkom stajao i naš slikar i ponudio nam svoje tumačenje.

Pavao bijaše znalac. Poznavao je cjelokupnu židovsku uljudbu, dobro se snalazio u grčko-rimskom ozračju. Stoga je mogao javno nastupiti kao predstavnik vrijednosti helenističkoga svijeta u njegovim najizrazitijim ostvarenjima. Nu, pošto bijaše upoznao i zavolio Krista, sve je to u njegovim očima postalo blijedim ili, kako bi on rekao, ostajalo bez nade i - propadalo. Samo Isus Krist i njegova božanska ljubav tvorili su jamstvo budućnosti - bili su i ostali jedinom nadom za čovječanstvo.

Sve je drugo dolazilo i odlazilo, nestajalo. Bijaše tako i silni Aleksandar Makedonski. Cijeli mu svijet bijaše premalenim i pretijesnim. Činilo se kako njegovim osvajanjima nema kraja, ali kraj je uslijedio naglo, neočekivano i - nepovratno, pa se kao mala slika sjećanja može negdje naznačiti.

U prvom je planu apostol Pavao. S vjerom u Božja obećanja, odvažnim korakom stupa uzdignuta čela putem što vodi konačnoj proslavi svijeta. Spreman sve svoje umne, voljne i osjećajne snage nesebično zalagati, mirno prolazi mimo zamamne ljepote zdesna i neustrašivo stupa pokraj strahobne vrleti slijeva.

Slika br. 1: F. Dolenec, Pavao i Aleksandar Makedonski, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

19

u svojoj obitelji poklao, koji je u svakom pogledu nemoralno živio i radio, njemu je ovaj svijet, kojemu je ideal požuda ti-jela, požuda očiju i oholost života, dodijelio naslov “Veliki”. Eto, to su kriteriji ovozemnih ljudi, ljudske povijesti i ovoga svijeta.

E sada: Možda bi ovaj Aleksandar Veliki bio idealan misi-onar u osvajanju svijeta za Boga samo da je imao gorušičino zrno Kristova evanđelja vjere i morala u sebi! Da je bio apo-stol, Mesijin misionar. Da ga je Isus uzeo u svoju zajednicu i povjerio mu zadaću: Učini sve narode mojim učenicima! Mi bismo se usmjelili pitati zašto Gospodin nije izabrao je-dnoga ovakva osvajatelja svijeta za Kraljevstvo nebesko, ali s moralnim kvalitetama kako Bog zapovijeda? Nemoguće je oteti se dojmu i odgovoriti na taj upit: Pa je li Gospodin upravo to učinio s Apostolom i Učiteljem naroda, kojega je svojom milošću iz Savla obratio u Pavla i koji je trebao stati pred sve kraljeve i kraljice, i careve i carice svijeta. Da je sv. Pavao imao divizije učenika kao Aleksandar vojnika plaćeni-ka, mogao je prijeći istim putovima sijući sjeme Božje riječi. Uostalom i ovako je prošao mnogim putovima kojima je tri stoljeća prije njega protutnjao mladi car koji je bio opsjednut idejom helenizacije svijeta. Pavao je bio zaokupljen idejom kristijanizacije tadašnjega heleniziranoga svijeta.

Jedna domišljata i simpatična teorija hoće da se upravo Aleksandar Veliki ukazao Pavlu u snu kad je Apostol trebao prvi put poći u Makedoniju: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam” (Dj 16,9), zavapio je Makedonac iz viđenja.6 Pavao nije oklijevao: “Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im evan-đelje” (r. 10). Veliki Pavao - njemu pripada naslov “Veliki” ne samo po onome što je učinio i napisao, nego i po mjestu u

6 W. Barclay, Acts of Apostels, str. 121-122; Ambassador for Christ, str. 98-99.

20

Kraljevstvu nebeskom - Apostol izvan Dvanaestorice, učinio je možda koliko svi ostali, osvajajući svijet ne za sebe nego za Krista. A Aleksandar mu utro infrastrukturu za naviještanje Radosne suprastrukture. Pogledajmo Pavlovu metodu misi-onarenja, od prividnoga zemaljskog poraza do stvarne nebe-ske pobjede, od Damaska do Rima.

Osobna iskaznica Savlova. Savao/Pavao jest misionar, teolog, pastir i organizator kršćansko-helenističke Crkve u apostolskom vremenu. Rođen je između 5. i 10. godine po-slije Krista u Tarzu, provinciji Ciliciji, izvan Palestine. Grad je bio važno trgovačko i kulturno središte na razmeđu Istoka i Zapada. Pavao je iz plemena Benjaminova, od oca je na-slijedio rimsko građansko pravo. Odgojen je po strogim ži-dovskim zakonima i predajama. Izučio je zanat šatorara, ali osobito talentirana sina otac je poslao na studij u Jeruzalem da postane književnik, tumač Biblije. Pohađao je višu školu o Tori kod Hrama, u razredu glasovitoga rabija Gamaliela (Dj 22,3). Ubrzo se priključio dijasporskoj sinagogi gdje se poka-zao kao strogi farizej i branitelj otačkih predaja, sukobljujući se s judeo-kršćanima iz helenističkoga okružja predvođeni-ma đakonom Stjepanom koji je priznavao Isusa Nazarećani-na Mesijom. Za Savla Isus je bio židovski pobunjenik kojega je kao lažnoga Mesiju osudilo Vrhovno vijeće, a rimska ga vlast osudila i razapela. To je bio jednom riječju “prokletnik na križu” (Pnz 2,23), koji je izdao vjeru otaca. Zato je Savao smatrao da mu se boriti protiv njega, njegova škandala i nje-govih pristaša iz svih cijevi i pera. Osobno je bio nazočan i pristao na Stjepanovo kamenovanje. Na Prvom misijskom putovanju Savao je preimenovan u Pavla. O ostalome tijekom razmatranja.

21

SAVLOVO PROSVJETLJENJE

Jedno od najčudesnijih i najdramatičnijih obraćenja u kr-šćanstvu jest Savlovo u Pavlovo. Sve se zapravo zametnulo i buknulo u sinagogi Slobodnjaka u Jeruzalemu. Kažu da je u to doba u cijelome Rimskom Carstvu bilo oko 4 i pol miliju-na Židova, u Palestini oko 2 i pol milijuna, a Jeruzalem bijaše najsjajniji grad Istoka. U gradu bijaše oko 400 sinagoga,7 osim velikoga i slavnoga Hrama, koji je bio pokriven zlatnim cigla-ma. Moglo je to biti 37. godine nakon Krista.

Savao i Stjepan

U toj je sinagogi Stjepan, jedan od Sedmorice đakona, održao nadahnut biblijski govor o povijesti spasenja, o ulozi izraelskoga naroda u tome djelu i o Mojsiju kao vođi izabra-nih. Slušao ga je i Savao, Saul, Šaul, rodom iz Tarza cilicijsko-ga. Rodna mu je kuća tijekom vremena pretvorena u crkvu, a u vrijeme prodora islama u džamiju.8 Školovao se upravo tu u Jeruzalemu kod Gamaliela Starijega, glasovita bibličara. Ni Savao nije mogao odoljeti mudrosti i duhu kojim je mladi đakon zborio budeći ponos u kršćanima a zavist u Židovima, koji nisu htjeli prihvatiti Krista, svoga sunarodnjaka, kao Me-siju ni kršćansku vjeru. Stjepan je spomenuo svu prolaznost kamenoga Hrama, a Židove nazvao “izdajicama i ubojicama”

7 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 45; Y. Ivonides, Orijaš kr-šćanstva, Zagreb, 1973., str. 17. kaže da je bilo 480 sinagoga.

8 E. Gandolfo, Sui passi di san Paolo, str. 29

22

(Dj 7,52). Tu su, međutim, Židovi prešli sa slušanja riječi na konkretna djela rušenja i ubijanja. Zgrabiše Stjepana i odvu-koše ga pred Veliko vijeće u predvorje Hrama. U pratnji je i Savao, u kojem ključa i u srcu i u mozgu. Odluka je mjero-davnih pala: treba Stjepana đakona, pristašu nove izdajničke sekte, izvesti i zasuti kamenjem, pa će i drugi doći k pameti. Sada više ne traže ni rimsko dopuštenje, kao ono za Nazare-ćanina. Bezglava će masa zamijeniti bilo kakvu sudačku pre-sudu. A tko će masu proganjati, zatvarati i suditi.

Brižljivi Luka, pisac Djela apostolskih, drži na oku mlado-ga Savla kako se stupnjevito privlači i izlazi na scenu svete povijesti. Dolazi kao vuk da udari na stado i razdere ga. Prvi ga put vidimo u rečenici: “Svjedoci odložiše Stjepanove halji-ne do nogu mladića koji se zvao Savao” (Dj 7,58), svukli ha-ljine valjda zato da bi mogli što slobodnije udarati kamenjem po mladom đakonu. Očito su imali povjerenja u toga mladi-ća Savla, koji je bio rodom iz raseljeništva, ali svom dušom i svim srcem svojim kao da je iz središta Jeruzalema, iz samoga sinedrija. Svojim čuvanjem njihovih haljina, kao da je sudje-lovao sa svima njima u Stjepanovu kamenovanju, reći će i sv. Augustin.9 Pošteno govoreći, morao ga je najprije oduševiti Stjepanov govor po kratkoći, sadržajnosti i ekspoziciji. Njega tek diplomiranoga studenta u klasi staroga i mudroga Gama-liela pismoznanca (Dj 22,3), inteligentna i tolerantna učitelja (Dj 5,34), izvrsna poznavatelja otačkoga Zakona i Proroka. Gamaliel nije bio običan rabin, nego rabban, njihov papa! Sa-vao je summa cum laude polagao sve ispite pa i onaj najstroži - rigorosum o Mojsijevoj Tori ili Petoknjižju. I nagradu pri-mio. Tko ne bi pomislio da bi bio najprikladniji Gamalielu za asistenta i sutra za nasljednika na njegovoj katedri Biblicuma u Jeruzalemu? I on je sam bio rabbi, rabin, farizejske sljedbe, revniteljskog usmjerenja.

9 A. Penna, “Paolo”, u: Bibliotheca Sanctorum, X., str. 167.

23

Ako je Savlu moglo biti drago da netko tako dojmljivo i razumno izlaže Sveto Pismo, kao što je Stjepan navješćivao, sigurno mu nije ni malo godilo što to čini jedan pripadnik već omražene sekte, koju je nedavno osnovao domaći vele-izdajnik Isus iz Nazareta. “Stjepan pametno umuje, ali loše primjenjuje. Kako je lud, taman će dopustiti da ga se kame-nuje”, misle ljudi u sebi. “Je li moguće da se za ovako krive ideje život daje?”, čudi se Savao prateći Stjepana na stratište, izvan grada, gdje se danas nalazi crkva sv. Stjepana. Pa kad već hoćeš, neka ti bude: “Savao je pristao da se Stjepan sma-kne”, stoji malo niže (Dj 8,1). Stjepan se đakon, neposredno prije smrti, baci na koljena i stade ponavljati Isusove riječi na Križu: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh” (Dj 7,60). Savao sluša. Mučenik izusti i riječi: “Vidim otvoreno nebo...” Do koji mjesec i Savao će vidjeti to isto otvoreno nebo... Sv. Augustin, koji je i sam doživio specifično obraćenje, ne toliko iz oholosti u poniznost, kao Savao, koliko iz jame bludnosti na javu čistoće, reći će da je tu, kod Stjepanova mučeništva i molitve za oproštenje, započelo Savlovo obraćenje: Si martyr Stephanus non sic orasset, Ecclesia Paulum non haberet;10 Da Stjepan mučenik nije tako molio, Crkva bi ostala bez Pavla! Kad ga je pošpricala kaplja đakonske svjedočke krvi, nije se više mogao od nje oprati. Stjepanova krvna grupa A ušla je u Savlovu krvnu grupu B i stvorila novu krvnu grupu AB, jednu od rijetkih: “I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedo-ka tvoga, i ja sam ondje stajao složan te čuvao haljine onih koji ga ubijahu”, vikat će Pavao iz svega glasa na jeruzalem-skom trgu nikad dostatno raskajano, barem dvadeset godi-na kasnije (Dj 22,20). Ponovit će to pred kraljem Agripom u Cezareji: “Pa i ja sam nekoć smatrao da mi se svim sila-ma boriti protiv Imena Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu: mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika

10 S. Augustin, Sermo, 382.

24

dobih punomoć, u tamnice zatvorio, dao svoj glas kad su ih smicali, i po svim ih sinagogama često mučenjem prinuđivao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima” (Dj 26,9-11). Nad ovakvom ispovijeđu i kralj je Agripa ostao bez komentara. Umalo nije postao “kr-šćaninom” (Dj 26,28).

Savao nije više trebao tražiti svete relikvije toga mučenika, komadićak štole koju je Stjepan nosio, ili stola za kojim je dvorio. Savjesti nije mogao odoljeti. Ali ipak strasti su se tek tada, u vrijeme Stjepanova mučeništva, bile ne samo razbu-dile nego i razbuktale. Pobjesnio je do najvišega stupnja pla-mena. Sad je htio učiniti da svi nazaretski sljedbenici završe kao Stjepan, misleći da će time iskorijeniti tu, po njemu, novu fanatičnu, fatalističku i fundamentalističku novotvorinu. “Sa-vao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu” (Dj 8,3), bilježi sv. Luka. Ali Pavao kasnije još razgovjetnije i ubojitije: “Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, kako to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve sta-rješinstvo. Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku pa se zaputio da i one ondje, okovane, dovedem u Jeruzalem da se kazne” (Dj 22,4-5). A kazna je, naravno, bila odreknu-će od Isusa Mesije pod fizičkim maltretiranjem i bičevanjem. Damask je bio u Siriji, izvan Palestine. Sinedrij je imao pravo nad svim sinagogama svijeta. Zato vjerodajnice Savlu od si-nedrija.

Skupina judeo-kršćana, s đakonima na čelu, dade se u bi-jeg iz Jeruzalema. Spašavaj živu glavu! Filip je dopro do Sa-marije. Prva vijest koja je obradovala kršćane u Jeruzalemu bijaše obraćenje jednoga Etiopljanina interventom đakona Filipa. Progon je postao pokretačka sila kršćanstva. Ali ni ži-dovska sila protiv kršćanstva ne miruje.

25

Tri etape progona

Evo tri faze Savlove okrutnosti, koje se inače u čovjeku rađaju i razvijaju ako ih ne suzbija.

Prvo, zadahnut je mržnjom prema određenim osobama, konkretno kršćanima. Pun je prezira, cinizma, popustio je svim porivima zavisti i oholosti, u njemu suklja želja za kr-vlju, za klanjem. Pamet mu služi da ubode i dopara. Savao misli da se od mržnje srce glanca, a ne da hrđa. I uvjeren je da sve radi za Boga.

Drugo, osnovana je neka vrsta inkvizicije. Pavao je inkvi-zitor, veliki inkvizitor. Za inkvizitora se i stavljaju osobito in-teligentne osobe. Razrađuje plan: dogovaranje, ogovaranje, informiranje, difamiranje, klevetanje, traženje oslona, ovla-štenje, poglavari, dozvole, papiri, propusnice, terenska, ben-zin, konji što se već ima na raspolaganju. Nema toga ljudskog sredstva koje nije dopušteno da se postigne tako visok religi-ozni cilj: likvidirati sve izdajnike i protivnike da se obrani čast Božja! Ne stavlja uopće u pitanje brani li časno čast Božju.

Treće, skok u akciju: ne samo mrzitelj i inkvizitor, nego i prvoklasan diverzant, hajdučki harambaša, preskače s riječi na djela, juri u lov na ljude da ih pregazi, pobijedi i pobije. Etički je očistio Jeruzalem, čuo je da te kršćanske sorte ima još u Damasku. Pokret! - zaviknu svojim jatacima, uzevši papire od velikoga svećenika Teofila, Anina sina.11 Iziđoše iz grada na sjeverna vrata, naiđoše pokraj Stjepanova groba. “Ovako ih treba sve kamenovati i zatrpati”, omaknu se jednomu zla kletva na kršćane. Još jednom podbodoše konje i izabraše najkraći put prema Damasku, glavnom gradu Sirije, oko 170 km od Jeruzalema. “Čudili se pitomi konji zašto ih tako po-žuruju divlji konjanici”,12 kaže konventualac fra Ivon Ćuk.

11 S. Perwone, Die Reisen des Apostoles Paulus, str. 18.12 Y. Ivonides, Orijaš kršćanstva, str. 25.

26

Točno je ovo putanja svakoga grijeha: prvo se zakoti sama želja ili nakana, zatim se nađu ortaci i oslonci, konačno se prijeđe na zlodjela. I upravo na tom putu nenadan susret s uskrslim Kristom. Samo to nije očekivao, a još manje želio.

Evo ispita moje savjesti. Odgovori:Gdje se Isus osjeća progonjenim od mene?Kad sam zadahnut osvetom prema drugima, koji su mi

nanijeli nepravdu?Kad sam nevjeran obećanoj riječi Isusu?Kad se bezvezno praćakam protiv Božje volje?Kad se ne molim Bogu nikako ili vrlo slabo?

Tri velika dijaloga

Evo tri velika razgovora iz jednoga poglavlja (Dj 9):Tko će točno reproducirati ili rekonstruirati neobičan di-

jalog Isusov i Savlov? Isusov i Ananijin? Ananijin i Savlov? Prva dva u čudesnu viđenju, treći u normalnoj javi. Hajdemo pokušati ukratko spajajući razne svetopisamske odlomke u kojima se na tri mjesta u Djelima opisuje događaj, najprije ga prikazuje Luka (Dj 9,1-19), zatim Pavao dva puta, jednom pred Židovima (22,6-11, drugi put pred Agripom (Dj 26, 12-18) ili ga Pavao spominje u svojim Poslanicama (1 Kor 9,1; 15,8; Fil 3,12; 2 Kor 4,6), osobito u Poslanici Galaćanima (1,13-17).

Isus i Saul

Isus: “Saule, Saule, zašto me progoniš?” (Dj 9,4; 22,7). “Te-ško ti se protiv ostana praćakati” (26,14), čuje Šaúl grčku po-slovicu na materinskom hebrejskom jeziku. Što se god više, poput junca koji ore i odapinje zadnjim nogama, praćaka, to ga bolje dočeka ostan o koji se povrijedi. Naučit će se podvr-gnuti Božjem oranju na Božjoj njivi pod Božjim ostanom i

27

Savle, Savle, zašto me progoniš?

On upita: Tko si, Gospodine?A on će: Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći

će ti se što ti je činiti (Dj 9,4-6).

28

SAVAO PRED DAMASKOM

Riječ je nedvojbeno o odsudnu događaju u Pavlovu životu. Bijaše to tajanstven i istodobno neizrecivo snažan doživljaj. Luka ga u Djelima apostolskim triput spominje, a sam Pavao o njemu govori kao o pozivu Božjem. Što se tu zapravo zbilo? Slikar Dolenec, želeći izraziti jezgru toga Pavlova doživljaja, nije se dvoumio.

Na svome putu u Damask, kamo je bio krenuo u potjeru za kršćani-ma, Pavao je naglo zaustavljen. Neka ga je nevidljiva sila zbacila s konja i on je u sjaju svjetla ugledao produhovljen i božanski snažan lik Isusa Krista. U jednom hipu Pavao je shvatio jezgru Božje poruke.

On je svom dušom revnovao za opsluživanje Mojsijeva zakona, za vjernost otačkim predajama, ali je pritom bio izgubio iz vida što tvori je-zgru Božje poruke objavljene Mojsijevim zakonom i promicane otačkim predajama! To je beskrajno Božje čovjekoljublja što je na Kristovu licu za-blistalo punim sjajem. Od udara te munjevite spoznaje pao je pokošen, ali se pribrao i osjetio radost s neočekivana dara unutarnjeg prosvjetljenja.

Oslobođen od svih predrasuda, uskogrudnosti i umišljenosti, ozaren ljubavlju, sav radostan Pavao prihvaća poziv glasnika svjedoka i postaje djelatnikom Božjega čovjekoljublja u Isusu Kristu, neumoran i nepoko-lebljiv do smrti.

Slika br. 2: F. Dolenec, Savao pred Damaskom, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

29

pred božanskim Oračem. Savle, Savle, sa svim svojim bitka-ma samo se povrjeđuješ sve gore i gore. Ne će ti srce imati mira dok se ne smiri u meni, riječ je Gospodnja! - makar tu misao formulirao obraćenik Augustin,13 četiri stotine godine kasnije. Samo je u Bogu mir, dušo moja!

Savao: “Tko si ti, Gospodine?” (Dj 9,5; 22,8; 26,15), za-muca junačina, koji pade s vilena konja, a konj u propanj u stranu. Ja sam apostol Sinedrija da iskorijenim Ime Isusovo, tko me smije zaustaviti!?

I prije nego je čuo odgovor, sinu mu kroz glavu: Stjepan je imao pravo, Istine mi Jahvine!

I druga misao: I moj učitelj Gamaliel ima pravo u svojoj zdravoj toleranciji i ljubaznosti prema svima.

A treća najjača: On se ipak sjeća toga nezaboravnog Lica, vidio ga je nekoć uživo u Jeruzalemu. Ovdje je dobro prisjetiti se jedne više nego zanimljive i čudesne rečenice iz 2 Kor 5,16: “Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.” Iz ovoga bi se dalo zaključiti da je Savao poznavao “po tijelu Krista”, kad je kao brucoš studirao u Jeruzalemu, a Isus pre-vrtao jeruzalemske stolove, golubove i ljudske sebične duše. I zato je sasvim razumljivo da Savao prepoznaje to Lice koje je on nekada uživo vidio.14 Sada preobraženo poput sunca. I Isus bi mogao imati pravo, sunce žarko! Tko si? - samo pre-strašeni upitnik.

Isus: “Ja sam Isus, Nazarećanin, kojega ti progoniš” (Dj 9,5; 22,8; 26,15), uzvraća Božji orač, a kaplje mu krvi niz obraze suze. Ja bih želio da ti budeš, ne apostol Sinedrija, nego apo-stol Crkve moje, moj Apostol, da pronosiš Ime moje i pred sinedrije!

13 Sv. Augustin, Ispovijesti, 1,1. 14 “Teško je vidjeti da to može značiti išta drugo doli činjenicu da je

Pavao barem vidio Isusa u danima njegova zemaljskoga života”: W. Bar-clay, Ambassador for Christ, str. 53.

30

Savao: “Što mi je činiti, Gospodine?” (Dj 22,10), zastade i zapita se ranjenik u oba oka. Nestao mu vid u po bijela dana. Zabljesnuo ga sjaj preko brijega, od Istoka, od Damaska. Kao sunce nakon pomrčine bez naočala! Pita i ujedno prelazi na stranu Pobjednika. “Zahvaćen - comprehensus od Krista Isu-sa” (Fil 3,12).

Isus: “Ustani, na noge se. Pođi u Damask, u grad, i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti” (Dj 9,6; 22,10). Devet-sto godina prije toga Jahve govoraše, ne u oluji i uraganu, u požaru i gromu, nego u blagom lahoru Iliji proroku: “Idi, vra-ti se istim putem u damašćansku pustinju...” (1 Kr 19,15).

Tjelesna garda, koja je Savla pratila, ostala je bez teksta: čula je doduše neki ton, ali nikoga ne vidje. I sam Savao “otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio” (Dj 9,8-9).

“Zato ti se ukazah da te postavim za poslužitelja i svje-doka onoga što si vidio i što ću ti pokazati. Izbavit ću te od naroda i pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa da se obrate od tame na svjetlost, od vlasti sotone k Bogu, te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posve-ćenima” (Dj 26,16-18), završi Gospodin svoj veličanstveni program cijeloga života i svoga i Savlova. To je Isusovo djelo otkupljenja.

Prvo, kad Isus uđe nekomu u život, on mu tako otvori oči i prosvijetli pamet da, iako posve slijep, stvari vidi posve dru-kčije nego ih je do tada vidio. Od sada će Savao otvarati oči drugima.

Drugo, da se obrate od tame na svjetlost: Ljudi bez Krista idu u tamu, a s Kristom u svjetlo, Isus je Svjetlo, Svjetlo od Svjetla, Svjetlo naroda, Lumen gentium (Lk 2,32).

Treće, takav obraćenik prelazi iz vlasti sotone u vlast Bo-žju. Nekada je ljudima tresao sotona, sada je u njima Bog sa svom svojom pobjedom. Da prime oproštenje i baštinu među posvećenima.

31

U svemu ovom razgovoru očito je najudarnija riječ: “Šau-le, Šaule, zašto me progoniš?” Kad progoniš Stjepana, mene progoniš; kad progoniš Ananiju, mene progoniš. Ja sam se poistovjetio sa Stjepanom, s Ananijom i sa svakim kršćani-nom, i čovjekom. Isto kao ono pozitivno rečeno u Evanđe-ljima: “Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik...” (Mt 10,42), tako i ovdje: Tko progoni i jednoga od moje najmanje braće, mene progoni.

Već treći dan u Savlovoj glavi zvrnda misao: Šaule, Šaule, progonitelju Božji i ljudski? Napustio si Jeruzalem, nasrnuo na Damask, da uhvatiš prestrašenoga Ananiju. Htio si uletjeti kao vihor osvetnički! Ta vidite li da se ni o podne nije odma-rao; o podne mu se, “u po bijela dana”, sve to i dogodilo. Htio je upasti u Damask da izvrši neke terorističke akcije, genocid nad kršćanima. A sada ulazi bespomoćan, slijep, kao malo dijete koje drugi vode za ruku. U sebi razmišlja: s Isusom se nije goniti, praćakati; samo ako kapituliram, moći ću sve do-kapitalizirati, dokupiti. Ne će mi ništa vrijednoga propasti.

Isus i Ananija

Završio Isus prvu božansku rundu, prelazi na drugu. Evo i jednoga Ambrozija, odnosno Ananije koji će pomoći novo-obraćeniku Savlu da se snađe, da prohoda, da progleda, da se ukristi, pokrsti. Ananija je čovjek po Zakonu pobožan, na dobru glasu pred svima, plemenit i pošten, nešto što se naj-ljepše može reći o ljudskoj osobi. Tomu se čovjeku kao svomu učeniku - je li jedan od Sedamdeset i dvojice? - javio u viđe-nju Uskrsli tek treći dan, koliko mu je trebalo mirnim hodom prijeći od onoga brijega Hermona do Ananijine kuće. Možda je Ananija pobjegao iz Jeruzalema pred progonom: “Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi” (Mt 10,23), govoraše Učitelj. Jesi li jedino to zapamtio iz Isusovih pro-

32

povijedi? - duhovito dobacuje Tertulijan kršćaninu koji to ponavlja bježeći iz jednoga grada u drugi u Sjevernoj Africi krajem 2. stoljeća. Ananija se sakrio negdje na tavan, blizu sulunara. Tu ga je još lakše stiglo Božje viđenje.

Isus: “Ananija, ustani i pođi u ulicu Ravnu u kuću Judinu” (Dj 9,11), naći ćeš u čekaonici Taržanina, po imenu Savla. Čeka te. Točno kako Savao naziva Nazarećanina, tako sada Isus zove Taržanina, po imenu sela, grada, po mjestu. Milo za drago. “Eno ga moli se.” Juda mu Damašćanin nudi raznih vrsta jela, ali on ni okusiti.

Ananija šokiran viđenjem, a još više zahtjevom, uzvraća: “Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku, kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju Ime tvoje” (Dj 9,13-14), upozorava i izvješćuje Ananija Isusa. Znaš li Ti kamo me šalješ? Jesi li čuo za toga vukodlaka? On je pošao uhvatiti mene i sve prognanike i izbjeglice u Damasku. Ima papire od Sinedrija, a možda je i on član Sinedrija, da nas sve okuje i pobije. Tko mu smije na oči? Gospodine moj i Bože moj! Pošalji nekoga drugoga da se susretne s tim neukroti-vim vukom!

Ne boj se, Ananija! “Pođi!” Do sada je vuk galopirao kri-vudavim ulicama, preskakivao plotove, zalijetao se u moje stado kako je htio, a sada je ušao u ulicu Ravnu, Pravu - Vi-cus Rectus - Geradeaus. Nema više majci... Sada je milo janje, a sutra će biti i vrli pastir. Ne skanjuj se! Naći ćeš ga u jedno-me kutu. Skutrio se, oslijepio, moli se i posti. Već je treći dan u snu, u grobu. Pozovi ga na uskrsnuće krštenjem. Ne će se više protiv ostana praćakati. Postupi po dekretu, kako ti se kaže. “On mi je oruđe izabrano, da pronese Ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu pokazati koliko mu je za Ime moje trpjeti” (Dj 9,15-16). Trpjeti, tj. proslaviti i mene i sebe, samo po križu do krune, samo po trpljenju i strpljenju do slave. Do sada je Savao progonio, od sada će

33

Savle, brate, progledaj!Neki Ananija, čovjek po Zakonu pobožan i na dobru glasu u Židova ondje

nastanjenih - dođe k meni, pristupi mi i reče: Savle, brate, progledaj! I ja se u taj čas zagledah u nj. A on će: Bog otaca naših predodredi te da upoznaš volju njegovu, da vidiš Pravednika i čuješ glas iz usta njegovih jer bit ćeš mu pred svim ljudima svjedokom onoga što si vidio i čuo. I što sad oklijevaš? Ustani, krsti se i operi grijehe svoje, prizivljući Ime njegovo! (Dj 22,12-16).

34

ANANIJA KRSTI SAVLA

Za razliku od prizora pred Damaskom, ozračje se ovdje doima done-kle tmurno. Kao da je Ananijina zbunjenost neko doba potrajala i nehoti-ce se odrazila na cjelokupnu ozračju ili je pak upravo to poslužilo slikaru kako bi uvjerljivije istaknuo lik novoga Isusova apostola - Pavla iz Tarza. Dok Ananijin lik odražava stanovitu suzdržanost, dotle nam Pavlov lik očituje postojanu sigurnost. On je odbacio sve od sebe. Jedino što ima jest Goruća svjetiljka - zoran znak Isusa Krista kojega je svom dušom zavolio. To je njegovo jedino blago, ali je ono neizmjerno, pa, budući njega ima, ima sve, i ništa mu više nije potrebno. U njemu nema ni tračka koleblji-vosti. Promotrimo li izraz Pavlovih usta i kretnje njegovih ruku, pa ih usporedimo s Ananijinima, razumjet ćemo Pavlovu izjavu kako u njemu živi snaga Kristova. Upravo to potvrđuje rumenilo na grudima, u predje-lu Pavlova srca. Snaga Kristove ljubavi izbija iz Pavlova srca i neodoljivo se širi poput rasplamtjela ognja.

Slika br. 3: F. Dolenec, Ananija krsti Savla, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

35

biti progonjen iz istih razloga radi kojih je on progonio kr-šćane!

Trpljenje. Samo to religiozni Židov ne želi. Ne želi nijedan čovjek, ali Židov nije mogao povezati Mesiju i patnika. Mesi-ju je shvaćao kao snažna ratnika i nepobjediva osvajača, koji će vratiti slavu Izraelu, a pokoriti sve ostale narode. Odakle sada Mesija koji je trebao trpjeti i tako ući u slavu? (Lk 24,25). Zato ga tadašnji Izrael nije ni primio. I Savao će biti patnik! I doista ubrzo će Savao početi svoje triput kružno putovanje, od Damaska preko Arabije, Jeruzalema i cijele Male Azije i Grčke ili Ahaje do Rima, da proslavi ime Isusovo radnjom i patnjom. Ne zaboravimo da se Isus ukazao samo Savlu izme-đu svih svojih protivnika.

Ananija i Savao

Isus je Savla pozvao, ali ga je odmah Ananiji predao. On je sada Savlov pomoćnik i poglavar i krstitelj i ispovjednik, mentor. Njega slušaj! Nađe Ananija kuću Judinu i u kući slije-poga Taržanina kako psalmira: Otvori, Gospodine, oči moje.

Ananija: “Savle, brate, progledaj! Isus, koji ti se uka-za na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga” (Dj 9,17; 22,13). Eto, to je kršćanstvo! Zna Ananija i prošlost Savlovu i intencije njegove zašto je pošao u Damask, ali ipak izgovara veličanstvenu riječ: Savle, brate... Prima razbojnika i pustošitelja u svoje redove i naziva ga bra-tom. Nema, valjda, ljepše i potresnije rečenice od Geneze do Apokalipse od ove: Savle, brate, progledaj! Kako je ne staviti u naslov cijeloga Pavlova duhovnoga, obraćeničkoga i misij-skoga hoda i ploda! Nema više: progonitelj, opunomoćen, lanci, Nazarećaninovi kršćani, ubijanja. Od sada si mi brat, kršćanin, Nazarećaninov kršćanin. Sve je oprošteno! Ustani da te poljubim i polijem krsnom vodom i saperem s tebe tu prljavštinu, nevaljalštinu, ljušturu zloće: i s očiju, i sa srca, i s

36

pameti. Da te oslobodim iskonskoga i svakoga drugoga gri-jeha. Da te krstim, ukristim, ucijepim u Krista. U cijelo Pre-sveto Trojstvo: Oca i Sina i Duha Svetoga. Da postaneš novo stvorenje - nova creatura - kaine ktisis, pravi je Pavlov izraz (Gal 6,15). Progledaj Kristovim svjetlom! Bio si slijep kod otvorenih očiju. U sljepilu si sve činio. U sljepilu si dojurio iz Jeruzalema u Damask. Sljepilom si se i hvalio. Svjetlost te zaslijepila, iako je čovjek slijep u tami. Bog ti daje svjetlost.

Ljudi i braćo, to je Evanđelje! To je krštenje, iluminacija, prosvjetljenje, oproštenje, kršćanstvo! “Odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske, te on progleda pa usta, krsti se i, uzev-ši hrane, okrijepi se” (Dj 9,18-19). Kao što je prije tri dana ušao Isus u Savlov život, sad je u njegovu dušu ušao Duh Sve-ti. Ušao i okovao ga. Sužanj Duha Božjega. Tako će se od sada predstavljati, potpisivati i time ponositi.

Zaključak

Tri mi se riječi iz ovoga događaja osobito sviđaju i u srce me pogađaju: Posuda, Progledaj i Pati.

Pavao je očigledni izabranik, posuda izabrana, oruđe iza-brano - vas electionis, skeuos ekloges. Nikada kao svećenici, Božji izabranici, ne smijemo zaboraviti Isusovu: “Ne izabra-ste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16). I pozvani i izabra-ni i poslani. Mi smo samo veze i vaze - vas electionis, posude za primanje i prenošenje milosti Božje. Posude staklene, od gnjile, ilovače, lomljive, a u njima nosimo blago “da izvanre-dna ona snaga bude očito Božja” (2 Kor 4,7), a ne od nas. Zar se ilovača može buniti protiv svoga lončara? (Jr 18,6).

Progledaj! Savao kod otvorenih očiju nije ništa vidio. Što ti koristi da imaš savršeno vanjsko oko i očni živac i očni centar u mozgu na mjestu, ako nemaš svjetla, Krista koji je Svjetlo istinito i rasvjetljuje svakoga čovjeka. On je kadar i podne pretvoriti u pomrčinu, i ponoćku u Svjetlo svijeta da obasja

37

čovjeka, čovječanstvo. Nije prosvjetljenje samo u krštenju, samo u trenutku svećeničkog ređenja nego i u svakim du-hovnim vježbama ako ih znaš iskoristiti i u svakoj iskrenoj ispovijedi i kajanju, gdje se izlijeva Duh Sveti na oproštenje grijeha...

Patit ćeš. Ja ću mu pokazati, kao da je Isus malo priprijetio prstom. Naučit ću ga križu. Bit će mi ne samo vatreni propo-vjednik nego i oduševljeni nositelj križa. Samo će se križem hvaliti, i ničim drugim!

Ono što neobično začuđuje u svemu ovome procesu Sa-vlova griješenja i obraćenja, jest činjenica da nema nigdje ni jedne jedine riječi kao: obraćenje,15 povratak, preokret, con-versio, metanoia, opamećenje, “preumljenje”.16 Pavao će se desetak puta navratiti na sve ove milosne događaje, u raznim prigodama, ali će svakoga puta zaobići riječ obraćenje a upo-trijebiti mnoštvo drugih izraza, koji naglašavaju Božju ini-cijativu, izabranje, omilošćenje: milosni poziv, upoznavanje volje Božje, postavljanje u službu, otkrivanje Sina, zasvjetlje-nje u srcu, obznanjenje po Objavi, pomilovanje. Evo nekih doslovnih mjesta u Pavlovim Poslanicama:

Predodredi te da “upoznaš volju njegovu” (Dj 22,13);“...zato ti se ukazah da te postavim za poslužitelja i svjedo-

ka” (Dj 26,16);“Ali, kad se Onome koji me odvoji već od majčine utrobe

i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem” (Gal 1,15-16);

“Po milosrđu imamo ovu službu... on zasvijetli u srcima našim” (2 Kor 4,1.6);

“Objavom mi je obznanjeno Otajstvo” (Ef 3,3);“Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Isusa Krista” (Fil

2,5);

15 C. M. Martini, Le confessioni di Paolo, str. 19.16 A. Jevti, “Reč sv. apostola Pavla na Areopagu”, u: Besede i reči,

Trebinje - Vrnjci, 2003., str. 489-502. citat, str. 493.

38

Njoj, Crkvi, ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Bo-žjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem Riječ Božju, “otajstvo pred vjekovima i naraštajima skriveno...” (Kol 1,25-26);

“Zahvalan sam Bogu, kojemu onamo od predaka čiste sa-vjesti služim” (2 Tim 1,3). On, čiste savjesti, od predaka... Da! On je mislio do Damaska da po savjesti služi Bogu ako “ubija Krista” u ljudima! Kad je bio kršten, prosvijetljen, prva gesta njegova bila je da smjelo pođe u sinagogu i neustrašivo pos-vjedoči za Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista u Damasku. A možeš misliti kako mu je bilo: među kršćanima osumnjičen kao uhodar, a među Židovima proglašen veleizdajnikom!

A u tome neopisivu događaju stekao je dvije veličanstvene spoznaje: susret s Kristom uskrslim i sjedinjenje s vjernicima kojima je poslan - sržni stupovi “Pavlove teologije”.17

Vjerodostojna je riječ: “pomilovan sam...” To je ujedno prava riječ! (1 Tim 1,15).

Progledao! Savle, brate...Savao će dva puta oduševljeno pokušati, prvi put odmah

nakon krštenja (Dj 9,20), a drugi put tri godine kasnije, na-kon bogoslovije u Arabiji (Gal 1,17), u damašćanskoj sina-gogi posvjedočiti među svojim sunarodnjacima, židovskim vjernicima, ono što je doživio. Ali oba puta promašio. Neu-spjeh za neuspjehom. Specijalna škola. Božja pedagogija.

Počelo je...

17 A. Penna, “Paolo”, u: Bibliotheca Sanctorum, X., str. 168-169.

39

PAVLOV POJAM O BOGUPojam Boga

Svaka židovska molitva u sinagogi, i onda i sada, pogo-tovo u Hramu nekada, počinjala je riječima iz Ponovljenoga zakona (6,4): “Šemà, o Israel: Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” U toj je rečenici izražen savršen, neupitan i beskompromisan monoteizam, jednoboštvo, vjera u jednoga Boga. U ondašnjem svijetu mnoštva bogova i božica ovo je bilo vrhunsko religiozno načelo, aksiom, temeljna dogma. U takvu je društvenom okružju i duhovnoj klimi Savao rođen, zadojen, uzrastao i odgojen. Jahve - Gospodin jedan je i je-dini, jedincati i jedinstveni! To je mali Taržanin s majčinim mlijekom usisao i sa školovanjem se u njemu kod Gamali-elovih nogu (Dj 22,3) sve razvijalo do njegove intelektual-ne i vjerničke punine. On će kasnije napisati Korinćanima: “Nema Boga do Jednoga!” (1 Kor 8,4). To je, dakle, kamen te-meljac sve vjere i svega Pavlova svjetonazora.18 Stoga nam se i ovo razmatranje čini temeljnijim od drugih. Zato ga odmah u početku i obrađujemo, iako se ne držimo neke stroge kro-nologije u Pavlovu duhovnom hodočašću od Damaska pred zidinama, do Rima izvan zidina.

18 W. Barclay, “Paul’s thinking about God”, u: The mind of St. Paul, Edinburgh, 41971., str. 26-32.

40

Bog Otac

Istodobno u Pavla je nazočna i jedna druga - ne može se reći isključiva, ali svakako premoćna misao u životu i spi-sima. Bog, kojega on zove Bogom i Jedinim, jest Bog Otac, ho Pater. Nema nijednoga spisa koji je on napisao a da se u njemu izričito ne spominje Bog Otac, ito najčešće odmah u prvom, u drugom ili u trećem retku, a i inače na više mjesta u svih njegovih 13 autentičnih Poslanica, od Rimljana do File-mona. Ako treba navesti nekoliko primjera, poslušaj, neka ti ne bude suvišno ovakvo nizanje riječi o Bogu Ocu:

“Svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, sveti-ma, milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (Rim 1,7); Go-tovo uvijek i neizostavno doda: ...i Gospodina našega Isusa Krista. To je u Pavla: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga;

“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (1 Kor 1,3);“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (2 Kor 1,2);“Pavao, apostol - ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po

Isusu Kristu i Bogu Ocu...” (Gal 1,1);“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (Ef 1,2);“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (Fil 1,2);“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (Kol 1,2);“Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjana u Bogu Ocu...”

(1 Sol 1,1);“Milost vam i mir od Boga Oca...” (2 Sol 1,2);“Pavao Timoteju, pravomu sinu u vjeri: milost, milosrđe i mir

od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega...” (1 Tim 1,2);“Pavao Timoteju ljubljenu sinu: milost, milosrđe i mir od

Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega…” (2 Tim 1,2);“Milost vam i mir od Boga, Oca našega…” (Flm 3).Slično u Tit 3,4-7. Ako kaže samo Bog, onda misli na Oca

sto posto! Kad bi, dakle, Pavao rekao samo riječ Bog, sve bi izrekao. Ali, kad Bogu dometne dodatak - Otac naš, onda na-glašava svu snagu i svemoć koju Bog u sebi ima a nikada to ne

41

upotrebljava mimo svoje božanske očinske ljubavi i dobrote prema nama. I njegova snaga nikad nije frustrirana, uzalu-dna, prazna. Upravo je Sin njegov “ispunio pradavni Božji naum i otvorio nam put vječnoga spasenja”, kako kličemo u predslovlju došašća.

Bog Stvoritelj

Pavao Boga naziva Stvoriteljem. Bog je, po svome Sinu Isusu Kristu, stvorio svu zbiljnost, vidljivu i nevidljivu, ne-besku i zemaljsku. Božje stvaranje jest Očevo očitovanje - sa-moobjavljenje. Bog se toliko samoobjavio da bi čovjek, pro-učavajući prirodu, ovo njegovo veličajno djelo, mogao doći do spoznanja Boga i upoznati kakav Bog jest. Ito iz stvorenja, quinque viae - pet putova sv. Tome Akvinca.19 To je smisao onoga famoznog Pavlova retka: “Uistinu, ono nevidljivo nje-govo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi, tako te nemaju isprike (po-gani). Jer, premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo” (Rim 1,20-21).

Pavao kaže da nas neznanje ne ispričava. Ovaj stvoreni svijet toliko je jak argument da samo oni koji, svojom kri-vnjom, ishlapiše u mozganjima svojim i kojima se pomrači bezumno srce njihovo nisu kadri spoznati inteligentnost svi-jeta i inteligentna Stvoritelja. Tertulijan kaže da je natura ma-

19 To su dokazi: 1. iz kretanja u svijetu - motus; 2. iz reda uzroka - causa efficiens; 3. iz razlikovanja nužnoga od nenužnoga - necessarium et possibile; 4. iz stupnjeva bivstvovanja - gradus in rebus; 5. iz reda u svijetu - gubernatio rerum. S. Thomas, Summa theologiae,

vol. I., quaestio 2, articulus 3.

42

gistra, anima discipula - priroda je učiteljica, a duša učenica.20 Postoje stalni zakoni u prirodi:

ako ne poštuješ zakone agrikulture, nema poljskih plodo-va ni berbe ni žetve;

ako ne poštuješ zakone arhitekture, kuća će prije ili poslije pasti, ako je uopće uspiješ i sagraditi;

ako ne poštuješ zakone etike, sam ćeš se stropoštati kadli tadli.

Zakon te nimalo ne štedi, makar ga ti i ne znao. Doznat ćeš. Postoji iskustvo, praksa, a ne samo teorija.21 Nema isprike ni opravdanja. Bog ne odstupa od svojih zakona.

Bog Otac u Isusovu životu

Pa kako tek Bog Otac stoji iza svakoga čina svoga Sina.Otac stoji iza Utjelovljenja. Otac šalje svoga Jedinorođe-

noga Sina kad je nadošla punina vremena. Šalje ga u obličju grješnog tijela (Rim 8,3). Utjelovljenje je izvorno Očevo djelo, njegova inicijativa, njegov “pradavni naum”. Sin sluša i izvr-šava. Sin je došao da objavi Oca, njegovu ljubav i oproštenje, da kaže da su Otac i on jedno.

Otac stoji iza Križa. Nije križ slučajnost, nije samo proi-zvod ljudskoga bjesnila i grijeha, nije samo Isusov slobodan

20 Tertulijan, De testimonio animae, 5; PL 1, 616 A: Magistra natu-ra, anima discipula. Quicquid aut illa edocuit, aut ista perdidicit: a Deo traditum est, magistro scilicet ipsius magistrae (Narav je učiteljica, duša je učenica. Što god ili ona poučavala ili ova naučila: od Boga je predano, tj. od Učitelja same učiteljice).

21 Theoria sine praxisicut currus sine axi; Praxis autem sine theoria, est caecus in via. (Teorija bez prakse kao kola bez osovine; a praksa bez teorije kao sli-

jepac na putu).

43

čin da život uzme i dade, nego je križ Božji plan. “Isus koji sam sebe dade za grijehe naše, da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga kao što je volja Boga i Oca našega” (Gal 1,4).

Otac stoji iza Isusova Uskrsnuća. Ta misao struji kroza sve Pavlove misionarske govore i Poslanice: Otac je uskrisio - re-suscitavit Isusa od mrtvih (Dj 13,33) ili Isus je uskrsnuo - re-surrexit svojom božanskom moći (Rim 8,34), to je za Pavla savršeno jedno te isto.

Otac stoji iza slanja Duha Svetoga Crkvi i svijetu.Prema tomu Otac stoji iza svega Isusova otkupiteljskog

djela. I nema ništa stranije Pavlovoj teologiji i vjeri i pravoj kršćanskoj misli nego stvarati kontrast između starozavje-tnoga Boga, “namrgođena” suca, i novozavjetnoga Krista, Sina Njegova, koji “nježno”, milosrdno voli čovjeka. Kao da je Isus pretvorio Očevu srdžbu u ljubav, kao da je Isus za-ustavio ljutu ruku Očevu da se ne osveti čovjeku i ne lupi po čovječanstvu. Ništa od toga. To je grčka mitologija, a ne biblijski nauk. Bog je Otac iz ljubavi svoje poslao Sina koji je u svemu poslušan Ocu. Jer njih dvojica jesu Jedno Božanstvo, jedan Bog u jednoj Božanskoj naravi i u zajedništvu s Duhom Svetim. A tri različite Osobe jednoga Božanstva. Bog je tako ljubio svijet da je poslao Sina svoga u svijet (Iv 3,16).

Bog Otac u Pavlovu životu

Pavao vidi Boga Oca kao Onoga koji nije samo nastvarao svijet i na svijetu svega i svačega, nego taj Otac ima plan o Pavlu, od njegova začeća i rođenja: Od majčine utrobe on me odvoji, za Evanđelje me odijeli (Gal 1,15).

Pavao, apostol, ne od ljudi, ni po kojem čovjeku, nego od Isusa Krista i Boga Oca, piše maloazijskim Galaćanima.

Štoviše, on vidi Boga, njegovu svetu volju, u svakodne-vnom životu i ne će propustiti naglasiti tu Božju volju, htije-

44

nje, dopuštenje: “Eto me ubrzo k vama, ako Gospodin htje-dne” (1 Kor 4,19).

Rimljanima poručuje da kani k njima doći, “bude li volja Božja” (Rim 1,10). Došao onaj biskup na krizmu u jednu našu župu i na kraju, na oproštaju, kaže: “Eto mene opet za tri godi-ne!” Biskupe, reci: “Ako Bog da”, dočeka jedan Đure iz klupe.

Očito je velika i providnosna ingerencija Božja ne samo u Pavlovu životu nego i u svačijoj svakodnevici.

Bog je Otac pozvao čovjeka, cijelo čovječanstvo:na svetost života (1 Sol 4,7);na milost Kristovu (Gal 1,6);na drugovanje s Kristom (1 Kor 1,9);na sudioništvo u kraljevstvu i slavi (1 Sol 2,12).Bog Otac čovjeka prati i pomaže od početnoga začeća i

rođenja do završnoga spasenja.Na Kaptolu smo učili u teodiceji ove principe:Teizam (Theos, grčki: Bog) kaže da je Bog Otac i Stvoritelj

i Spasitelj i Uzdržavatelj svega na svijetu.Deizam (Deus, latinski: Bog) kaže da je Bog samo Stvoritelj

svijeta, pa je potom prepustio svijet čovjeku. To je teška za-bluda, bezbožna masonerija, koja želi čitav svijet podvrgnuti svojoj ideji i vlasti. Evo baš nekoliko riječi o toj masoneriji, kao protubožjem projektu u svijetu.

Što je to masonerija? Masoni ili “slobodni zidari” jesu me-đunarodno građansko udruženje. Vuku korijen iz srednjega vijeka kada su razni zanatlije, gradeći crkve i katedrale i razne feudalne palače (od 900. do 1600. godine), bili oslobođeni raznih poreza na prihode: franchi massoni - zidari slobodni od poreza i daća. Kao vrsni majstori, zidari, arhitekti, posje-dovali su konkretno realno umijeće koje bi prenosili samo onima za koje su smatrali da su toga dostojni. Otac na sina ili na svoga dobra prijatelja.

Tijekom vremena iz toga je zidanja katedrala nastala ideja o konstrukciji “idealna hrama” koji bi bio savršen, univerza-

45

lan, neizmjeran. S te, dakle, konkretne cehovske franco-ma-sonerije prešlo se na onu spekulativnu, početkom 18. stoljeća u Engleskoj i Francuskoj, gdje su znanstvenici, književnici i protestantski teolozi željeli sagraditi “Salomonov hram” zna-nja, sjaja i umijeća. Katedralu duha na zemlji. Sve metafori-čno uzeto. Tako su četiri lože u Engleskoj 1717. godine uje-dinjene u jednu veliku ložu. Dvojica protestantskih pastora, Anderson anglikanske i Desaguilers francuske provenijenci-je, sastavili su konstituciju ili ustav, na bazi racionalističkih principa. Termini su uzeti iz graditeljstva. I sama loža pojam je i dio graditeljskoga plana. Teritorijalne organizacije ili lože imaju svoju središnju ložu. Članovi su isključivo muškarci, organizirani strogo hijerarhijski u red i obred. Red ima tri stupnja: naučnik ili šegrt, pomoćnik ili kalfa i majstor (modra masonerija). Svaki stupanj ima svoje škole i lekcije. A obre-da su dva: škotski i jorkški. Takav obred obuhvaća stupnje-ve od 4. do 33. (bijela masonerija). Na vrhu je Veliki meštar. Međusobno se razumiju, pomažu i zapošljavaju, imaju velik utjecaj na društvo, kulturu i osobito politiku. U tom smislu oni izdaju zakone i pridržavaju ih se, koje samo oni razumiju. Koga oni žele progurati, to pokušavaju na sve načine. I obi-čno uspiju. Koga žele ukloniti, redovito ga uklone, makar se radilo o rektorima sveučilišta, o ministrima velikih zemalja, o državnicima, čak o državama. Primjera napretek. Oni ne priznaju da su ikada gradili kule u oblaku, da su im se te kule stalno rušile, od one babilonske u 11. glavi Geneze do onih suvremenih. Oni izdaju zakone o ratovanju, o politici, o miru, o istini, o pravdi, o međureligijskim vijećima, o izborima, o demokracijama, o međunarodnim sudovima. Koga oni pro-glase teroristom, toga svi ostali moraju smatrati teroristom! Komu oni žele dati neku nagradu za mir, taj je mironobelo-vac! Nauk njihov kaže: Nemamo problema priznati da posto-ji Bog koji je “Veliki arhitekt svemira”. Vidiš li da naučavaju da je i Bog - Zidar. Ali, nastavljaju, Bog se, nakon stvaranja,

46

više ne brine za ovaj svijet. Stoga, ptice i nebo Bogu, a zemlja nama, slobodnim zidarima, graditeljima! Ionako, po Božjem planu, mi ljudi moramo zemlju urediti i sebi je podvrgnuti, kako nam poručuje Biblija: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite. Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji” (Post 1,28). Ali, nije Bog rekao da ljudi vladaju ljudima. A masoni baš to hoće: zavladati ljudskim duhom, slobodom, okrenu-ti čovječanstvo kamo oni hoće. Većim je dijelom ta udruga tajna, a dijelom otvorena (prva tri stupnja). Viši i najviši stu-pnjevi nisu uopće transparentni. Članovi se prepoznaju po nekim amblemima, znakovima, uzetim iz svijeta zidarstva: čekić, blanja, trokut, metar, šestar, kutomjer. Danas ima oko 5 milijuna masona u svijetu, veli svjetska enciklopedija.22 To je inače “muški red”!

Oni niječu upravo Božji - Očev plan s čovjekom, ubacu-jući se, umjesto Boga, da izrade i izvedu svoj masonski plan s ljudima do savršenstva, kako ga oni zamišljaju. Oni ne pri-znaju grijeha, barem ne svoga vlastitoga. Nemaju nikakva problema uz Jahvu staviti i Baala i Ozirisa, i umjesto Krista štovati Bafometa, neki užasni misteriozni i mitski idol.

Oni nikoga ne pozivaju u svoj red i obred, nego se ljudi sami javljaju i molbu napišu. Obično to ide preko prijatelja. Nakon više provjera kandidat se pripušta i učlanjuje. Ne gle-daju na religiozno vjerovanje ili političko uvjerenje, samo da prihvaćaš što masoni hoće, njihovu toleranciju ne/mora-la i relativizam istine. Odnosno ne postoji objektivna istina, upravo suprotno onomu što naučava sv. Pavao koji kaže da Bog “hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4). A kad prihvatiš što oni hoće, brzo ćeš se odreći svoga uvjerenja! Po njihovu nauku “čovjek je apsolutna mjera svega” i “on nikomu nije podložan”. I još razgovjetnije tvrde

22 “Masonry”, u: The World Book Encyclopedia, 1994., vol. 13, str. 245.

47

da u svijetu čovjek ne smije biti vezan nikakvim moralnim ni misaonim principima: “Ne postoje filozofsko-religiozni sustavi koji sebi prisvajaju isključivu obvezatnost.”23 Tu idu direktno protiv Katoličke Crkve, koja naučava da se može obvezivati čovjeka u savjesti Božjim zakonima. Po masonima pobačaj ulazi u “ljudska prava”.

Crkva je tu ozbiljna i odlučna. U prijašnjem Kodeksu iz 1917. godine bila je stroga zabrana učlanjivati se u “mason-sku sektu”: “Oni koji se uključe u masonsku sektu ili druga istovrsna društva, koja rovare (machinantur) protiv Crkve ili zakonitih civilnih vlasti, upadaju samim tim u ekskomunika-ciju Svetoj Stolici jednostavno pridržanu” (kan. 2335).24 Novi Kodeks iz 1983. godine ne spominje više izričito “masonsku sljedbu”, nego kanonom 1374 obuhvaća bilo koju sektu ili udrugu koja rovari (machinatur) protiv Crkve. A masoneri-ja je uvijek rovarila i rovari protiv Katoličke Crkve. Zato je uključivanje u takve protucrkvene udruge zabranjeno i ka-nonski kažnjivo. Jednako se tako katolik kao sljedbenik ma-sonerije nalazi pod kan. 1364., gdje se govori o otpadništvu od vjere.

Njihov je masonski cilj razbiti i razbacati stijene Vatika-na i od njih podignuti hram odrasle države. Zato su u Rimu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća podigli Palaču pravde uz rijeku Tiber, u blizini Vatikana. Pa im stalno propada i ne-prestano je podupiru i obnavljaju. Možda zato što nije na “na stijeni”?

23 Informativan i studiozan članak augsburškoga biskupa J. Stimp-flea, “Die katholische Kirche und die Freimauererei”, u: Deutsche Tage-spost, 38/1986.; talijanski prijevod u: “La Chiesa Cattolica e la massone-ria”, u: Quaderni di Christianita, 4/1986.

24 Codex iuris canonici, can. 1917: “Nomen dantes sectae massonicae aliisve eiusdem generis associationibus quae contra Ecclesiam vel legiti-mas civiles potestates machinantur, contrahunt ipso facto excommunca-tionem Sedi Apostolicae simpliciter reservatam.”

48

Bog Uzdržavatelj

Vratimo se k svetomu Pavlu. U njegovoj vjeri i teologiji Bog je Otac ne samo Stvoritelj nego jednako i Uzdržavatelj. Bog Otac nije svijet samo stvorio i onda ga slučaju, masoni-ma ili sotonskoj sili prepustio, nego ga mudro i s ljubavlju uzdržava, providnosno odmotava i inteligentno upravlja. Bog daje stalan razvoj: “Tako niti je što onaj tko sadi, ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti” (1 Kor 3,7). Bog prati rast čovjeka i čovječanstva. Pavao je rekao vječnu istinu koju stalno doživljavamo kao novu. A to je da mi stvari ne stva-ramo nego samo rastvaramo, otkrivamo, pronalazimo. Mi stvari okrećemo, mijenjamo ih, prespajamo, manipuliramo, manevriramo, premještamo, prekivamo, križamo, ali ništa ne stvaramo. Tajna života nije u našoj moći. Ex nihilo sui et subjecti - stvaranje iz ništa i s obzirom na objekt i na subjekt, to je isključivo Božji patent, Božja tajna. Očevo remek djelo! Čovjek ravna mnogim silama na svijetu, ali silnicom života ne ravna. Njome Bog ravna, i nema Mu ravna! Tako vidimo kako je Bog Otac neprestano djelatan u ovome svijetu. Pavlov je teizam daleko od sakata deizma, od iluminističkoga kri-vovjerja, da je Bog svijet stvorio, pa ga se onda okanio i bez-vjerskim ga zidarima uručio na zidanje i dovršenje. To je srž franko-masonske bezbožne nauke i prakse. A mi vjerujemo da se Bog za svijet očinski brine, ali nije tjeskobno zabrinut, jer je Svemoćni Otac. Završimo s dvije čudesne strukture: stanicom u mikrokozmosu i zviježđem u makrokozmosu, koje su stvarateljsko djelo Božjega veleuma i providnosti.

Stanica. U stanici se nalazi citoplazma. U citoplazmi je-zgra. U jezgri jezgrica. U jezgrici grozd od 46 kromosoma. Na kromosomima oko 100.000 gena. Sav genetski program u stanici zove se genom koji ima abecedu od 3,500.000 genet-skih “slova”, “baza”, “jedinica”, kako već tko zove. Genom kao neprotumačiv plan otkriven jest - ne napravljen, nego otkri-

49

Božja moć u stvaranju svijetaUistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo,

onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi, tako te nemaju isprike /pogani/ (Rim 1,20).

50

PAVLOV MISTIČNI DOŽIVLJAJBOŽJEGA STVARANJA

Usred raspjevane plaveti neba, prošarane svijetlim oblacima i ukraše-

ne raznobojnim zvjezdicama, uzdiže se Pavlov lik. On je još uvijek blizu zemlje ali je, prepun udivljenja s neopisiva prizora svemirske ljepote, vi-soko uzdignuo ruke kako bi Stvoritelju iskazao svoju radosnu zahvalnost. Njegov pogled nije usmjeren ni prema nebu ni prema zemlji nego u nedo-stižne daljine. Bog se nije uzdignuo u visinu neba niti skrio u dubinama podzemlje; on je za svoje obitavalište izabrao ljudska srca! U Pavlovu srcu on kipti željom za njihovim spasenjem. Svjestan toga, Pavao se ne pre-daje zanosnu udivljenju nego je iskreno zadivljen ali i ozbiljno zamišljen kako ljude taknuti u srce ne bi li osjetili Božju blizinu i beskrajno joj se radovali.

Slika br. 4: F. Dolenec, Pavlov mistični doživljaj Božjega stvaranja, akva-rel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

51

ven, pronađen tek u lipnju 2000. i počeo se uspješno “čitati”. Do sada su pročitana jedno dvadeset i tri “slova” ili “baze”. I ne možeš ostati od vriske genetičara. Što će tek biti kad pročitaju 24. slovo od ta 3 i pol milijuna u svakoj ljudskoj stanici!? Svako slovo ima svoju čudesnu poruku. Taj je genetski plan upisan u kemijski sastojak koji se zove dezoksiribo-nukleinska kiselina (DNK). Samo što nije to jedna, nego 20 aminokiselina. I svaka ima svoj lonac i poklopac. Ta DNK jest kao neka magnetofon-ska vrpca koja nosi sve nasljedne osobine, svojstva, sve infor-macije i sve instrukcije potrebne za život stanice i cijeloga or-ganizma. A ljudski organizam ima oko 6120 tjelesnih dijelova s vlastitim latinskim imenima međunarodno prihvaćenima. Ta DNK određuje boju očiju, vid, krv, sluh, njuh, spol, pam-ćenje, visinu, oblik, sve živo. Pretpostavlja se da ta DNK, kad bi se nanizala u vrpcu, može biti duga do 40 cm, ali se ne vidi, čak niti ako se stavi pod elektronsko povećalo (a ima povećala koja mogu povećati do 200.000 puta!). Po njoj se otkriva ge-netski čovjekov identitet. A kad smo već kod toga identiteta, potrebno je spomenuti da odrastao čovjek ima do 500 bilijuna stanica. A svaki se dan obnovi 300 milijuna stanica.25 To u mi-krokozmosu, u nama, ni ne znamo što imamo. I sada ćeš se ti upeti iz petnih žila da Boga zamijeniš, nadomjestiš.26

25 Dekalog, Mostar, 22004., str. 171-175.26 Glasovita ovca zvana Dolly, prva klonirana sisarka, dne 15. veljače

2003. isključena je s aparata za održavanje na životu, jer stručnjaci koji su pratili njezin razvoj nisu uspjeli ukloniti jaku infekciju pluća. Dolly je klonirana 1997. godine i živjela je 6 godina, dvostruko kraće od prosječne ovce. I klonula. Zašto? Autopsija je pokazala da je uginula “od starosti”. Kako od starosti? Fino. Kad je klonirana, ona je nastavila živjeti na one godine koje je imala ovca od koje je klonirana, čitav zapis, kôd. Preuzela je sve godine prethodne ovce. Tako je odmah počela živjeti s pet ili šest godina. A kad se dijete ili bilo koje mlado u prirodi začinje, Bog uvijek vrati vremenski sat na početak, na nulu, tako da dijete ne nastavlja živjeti na 30 ili 40 godina svojih roditelja, nego od svoga vlastitoga osobnoga prvoga trenutka.

52

Zvijezda. Kažu da je zvijezda plinovito svemirsko svjetlilo visoke temperature i velike gustoće s vlastitim izvorom ener-gije. Vanjska površinska temperatura iznosi joj, kako gdje, od 1000 do 100.000 stupnjeva Celzija, a unutrašnja do milijarde stupnjeva. Zvijezda se sastoji od prirodnih elemenata: vodi-ka, helija, kisika, ugljika, dušika, magnezija, sumpora, željeza i kalcija. Iako ima najviše vodika, nema kapi vode, sve živa žerava.

Zvijezde se razlikuju po boji, obliku, temperaturi, veličini i brzini. Lebdeći u svemiru kreću se brzinom čak do 250 km na sekundu, ne na sat. U mračnim noćima čovjek bistra oka mogao bi uočiti i nabrojiti oko 3000 zvijezda, a zvjezdozorom do milijarde. Do sada je zvjezdoznanstvo pronašlo i obilježilo tek oko pola milijuna zvijezda. Zvijezde plamte, nebo sja mi-lijunima godina, dok se ne ugase i ne stvore svemirsku rupu, koja je tajna svoje vrste.

Postoje tri vrste zvijezda: patuljaste, divovske i superdivov-ske. Patuljasta je ona zvijezda koja je manja od našega planeta Zemlje, ali je patuljak i naše Sunce, koje je promjera 109 puta veće od Zemlje a između Sunca i Zemlje moglo bi stati oko 100 Sunaca. Aldebaran jest divovski zvjezdan koji je 36 puta, a Antares, superdiv, 330 puta veći od Sunca. Najveća super-divovska zvijezda veća je od Sunca jedno tisuću puta, ali joj ne znamo ni imena. Ima i takozvanih neutronskih zvijezda koje su promjera svega 20 km, a gustoća im je ko u Sunca. To su zvjezdani CD - compact diski. One sitne sjajne mrvi-ce ili zvjezdice daleko su od Zemlje jedno 40 milijardi km. Koliko ima tih zvijezda? I to nam astronomi kazuju: oko 200 trilijuna zvijezda (2 + 20 nula). Lako ti je izračunati ovako: kad bismo mi ljudi, nas jedno šest milijardi, bili zaduženi ili kažnjeni da brojimo zvijezde nebeske jednu po jednu, da ne preskačemo nijednu i da se ne zabunimo pa jednu brojimo dva puta, onda bi na svako čeljade na svijetu otpalo oko 40 milijardi zvijezda!

53

Evo što Bog Otac čini i u mikrokozmosu i u makroko-zmosu!

A znaš što ljudi rade? Eto stavljaju se namjesto Boga, za-boravljajući da nema Boga do Jednoga i niječući njegovu moć upravljanja svijetom i svakim čovjekom. Kako će Bog svoje veličanstveno djelo ispustiti iz ruke i prepustiti ga oholu biću koje ga po svojoj babilonskoj pameti i sodomskom moralu ignorira a njegov svijet upropaštava?! Pavao nas uči da od Oca sve potječe i da u konačnici sve njemu teče.

Mi smo - i svećenici i svi vjernici navjestitelji i svjedoci te Očeve mudrosti i ljubavi. Veličanstven dar i zadatak.

Isus nas je naučio jednu jedinu molitvu: Oče naš!

55

JEDINSTVO PETRA I PAVLA

Spomen Svetog Oca i mjesnoga biskupa u svakoj svetoj misi jest teološki opravdan i liturgijski obvezatan zato što molimo za jedinstvo u vjeri i ljubavi zajedno s Papom našim I... i biskupom našim I... Čak je i biskup dužan samoga sebe spomenuti, koliko god on sam sebe nazivao “nedostojnim slugom”. Ne molimo, dakle, u prvome redu za zdravlje jedno-ga ili drugoga - Bog im dao dobro zdravlje obojici! - nego molimo iz teološko-eklezioloških motiva: Crkvu svoju širom svijeta utvrđuj u vjeri i ljubavi zajedno s Papom našim... Stoga, onoga momenta kad se izbaci Papa iz kanona - pravoslavni ga ne spominju od Četvrte križarske vojne, 1204. godine - i tko izbacuje mjesnoga biskupa iz kanona, taj izbacuje sebe iz Euharistijske molitve i iz crkvenoga zajedništva. Pogledajmo Pavla, slugu Isusa Krista, kako je on Crkvu Kristovu učvršći-vao širom svijeta, opsluživao i promicao njezino jedinstvo u vjeri i ljubavi zajedno sa slugama Božjim Petrom, Jakovom i Ivanom, stupovima Crkve.

Jedinstvo vjere

U Poslanici Galaćanima Pavao apostol donosi jedan svoj autobiografski isječak: “Onda, nakon tri godine, uziđoh u Je-ruzalem potražiti Kefu, i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Go-spodinova. Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem” (Gal 1,18-20). Vjerujemo ti, Pavle, zašto se kuneš? Pavao odlučio

56

pohoditi Petra - potražiti - historésai - videre Petrum - visita-tio ad limina, što bismo mi današnjim crkvenim rječnikom označili. Očito je Apostol, tri godine nakon svoga prosvjetlje-nja u Damasku i boravka u Arabijskoj pustinji, prije početka apostolskog djelovanja, osjećao potrebu da se “vidi” s Petrom - Kefom u Jeruzalemu, da čuje njegovu i da rekne svoju, i da te dvije usporedi koliko međusobno odudaraju ili se poduda-raju, jesu li na istim kolovozima ljubavi i vjere.

Samo kako do Petra? U Jeruzalemu ista atmosfera kao u Damasku: kršćansko nepovjerenje i židovska mržnja prema Savlu. Ali u judejskom glavnom gradu bijaše, srećom, jedan kršćanin, zvan “sin utjehe”, Barnaba,27 koji predvede i pred-stavi Pavla Petru po prilici ovim riječima: “Bio nam je nepri-jatelj, sada je prijatelj! Bio je vuk, sada je janje! Ja svjedočim i ja jamčim!”

Razgovor Petra - Kefe i Savla - Pavla

Kefa, dakle, primi Savla u audijenciju. Sjeti se Petar kako Isus njega nekoć dohvati za ruku kad se ono umalo nije uto-pio u Genezaretu, pa kako ne bi primio čovjeka kojega Bar-naba uze za ruku i predvede ga Petru.28 S Petrom Savao ostade punih petnaest prijateljskih dana. Sa Svetim Ocem Petrom svakoga dana na ručku i na večeri, iako je Savao imao sestri-ća, vjerojatno i sestru, u Jeruzalemu (Dj 23,16). Kroz ta dva tjedna ispričao je apostolskomu prvaku u glavnim crtama sav svoj život: i ono što se događalo do Damaska, i pred Dama-skom, i u Damasku, i od Damaska. Volio bih da je sniman taj Savlov osobni prikaz susreta s Uskrslim na putu prema

27 W. Barclay, “Barnabas - the Man who was kind”, u: God’s young Church, Edinburgh, 1970., str. 89-95.

28 C. M. Martini, Le confessioni di Paolo, str. 95: epelabeto: Mt 14, 31; epilabomenos: Dj 9, 27.

57

Damasku. Od drugih pisaca koji su se uživjeli i majstorski opisali taj Veliki preokret, U Damasku, Pod oblakom, nisam čitao ništa vjerojatnije, vjernije, vjerodajnije i vjerodostojnije od Holznerova Pavla. I inače je između stotina i tisuća Pavlo-vih životopisa to djelo doista klasično!29

Napose je Savao Petru pripovijedao o onome što je razmi-šljao kroz one tri godine u Arabiji u kojoj nije bilo ništa dru-go doli sunca po danu, zvijezda po noći, pijeska i po danu i po noći. Svi su velikani bili u pustinji. I Abraham, i Mojsi-je, i Jošua, i Ilija, i Ivan, i Ješuah - Isus, zašto ne bi i Savao? Uvjerljivije će djelovati. U toj arapskoj pustari - možda je baš otišao na brdo Sinaj do onoga ognjenoga grma - nije bilo do tada takva bogatstva milosti kao sada u Savlovoj prosvijetlje-noj duši: mogao je razmatrati kroz ta tri tečaja bogoslovije ili duhovnih vježbi sve od Potopa do tada, diviti se mirabilijama Božjim (mirabilia Dei: od Izlaska 15,11 na mnogo mjesta do Isusovih “neviđenih” djela: Lk 5,26). Imao je Apostol u pu-stinji Bibliju kod sebe. Koju bi god stranicu otvorio, nikako dočekati da je prevrne, dok je dobro umom ne prouči, srcem ne primijeni, duhovno ne samelje.

Sjećanje na Arabu

Jednoga dana otvorio u Arabijskoj pustari Prvu knjigu Sa-muelovu, 15. poglavlje, čita i razmišlja.

Prvo, Šaul, nesretni kralj, odbačen, uzdiše! - I ja sam Šaul, ali se osjećam sretnim što sam pošao za Isusom!

Drugo, on, Šaul, Benjaminovac - i ja sam Benjaminovac!Treće, on se borio protiv Amalečana - i ja sam se borio

protiv kršćana!29 J. Holzner, Pavao. Njegov život i Poslanice, Zagreb, 1968., str. 53-

75. J. Holzner, njemački svećenik, napisao je Pavla 1937. godine. Autor je umro 1947. godine. U tih 10 godina u Njemačkoj su izišla 22 izdanja. Prevedeno je na sve veće jezike svijeta, ito u više izdanja.

58

Četvrto, starozavjetnom Šaulu Bog naredio da sve posmi-če, da provede “herem” (kleto uništenje) - a mene zaustavio na pola puta da nikoga ne ubijam, niti progonim! Gle ti ovoga Boga kako u različitim zgodama različito djeluje i zahtijeva.

Peto, Šaula Samuel svrgnuo s kraljevstva, jer ga nije poslu-šao - a mene Isus svrgnuo s moga ohologa, bijesnoga i divlje-ga konja ponosa, ja, eto, Bogu hvala, do sada poslušao.

Šesto, Šaul otišao k babi vračari u En Dor da je pita za sa-vjet - a mene Isus zovnuo u svoju službu! Odakle mu povje-renje u mene? Totalno nezasluženo. Ja ću poći apostolu Petru u Jeruzalem na savjetovanje. On je svjedok prve ruke.

Sedmo, Šaul završio na vlastitom maču - a mene Isus oslo-bodio moga vlastitog mača. Mač okrenuo u mač riječi. O Isu-se, smilovanje moje!

Tako svakoga dana, samo druga tema, ali ista konkluzija:Maior: Bog je samo milosrđe, samo smilovanje.Minor: Ja sam sama hrđa, sama bijeda.Ergo: Bog mi se smilovao iz čiste svoje sa/milosti.I ta je svoja pustinjska iskustva i meditacije Savao pre-

pričavao Petru negdje pod odrinom ili u šetnji podvečer u kakvu vrtu, zaklonjenu od zadaha Sinedrija. Osobito je bio Petru zanimljiv Savlov prikaz doživljaja u Damasku, nakon Arabije, i dramatično Savlovo spuštanje u košari niz dama-šćanske zidine i bijeg u Jeruzalem, oko 170 km. Ispred Židova među Židove.

Petar sluša, ne može se nadiviti Božjem danju i poslanju. Dok mu se divi, i sam svoja iskustva s Isusom Savlu prenosi.

Priča Petar Savlu kako je ostao silno impresioniran Isu-sovom jednostavnošću, siromaštvom, darežljivošću. Sjeća se osobito jedne Isusove izreke koju je Gospodin češće po-navljao “Blaženije je davati nego primati”. Savao je odmah zapisao tu paradoksalnu misao u svoju bilježnicu da mu ne pobjegne (Dj 20,35).

59

Ti si Petar Stijena - Ja, Pavao, sužanj Krista IsusaVidjevši da mi je povjereno evanđelje za neobrezane, kao Petru za

obrezane - jer Onaj koji je bio na djelu po Petrovu apostolstvu među obrezanima, bio je na djelu i po meni među poganima (Gal 2,7-8).

60

PAVAO U POHODU APOSTOLSKOMU PRVAKU PETRU U JERUZALEMU

Susret se zbiva u oskudnu ozračju. Rekli bismo negdje pred kućom, na otvorenu prostoru. Sve je jednostavno, skromno, ali je ozbiljno, dostojan-stveno. Dvojica apostolskih prvaka razgovaraju, ali u žarištu pozornosti kao da nije razgovor nego slušanje. I jedan i drugi pomno prate i slušaju što drugi govori ili pak razmišljaju o onome što su čuli.

Ozbiljnost susreta pojačavaju gradske zidine svojom visinom, uskim zatamnjenim prozorima i najvećma svojom crvenom, kao krvlju zamije-šanom, bojom. U tom smjeru djeluje donekle i uznemireno plavno nebo, posebice svojim prodorom tmaste tmine s lijeve strane iznad zida.

Pod tim dojmom i nehotice se nameće izravno ozračje likova što kao neka čudna maglica obvija dvojicu apostola - mutna je i djeluje zamorno.

Čini se kako se sprema oluja što je prijateljski razgovor dvojice apo-stola ne će moći zaustaviti. Nu, apostoli su ozbiljni, možda i zamišljeni, ali nisu prestrašeni! Nema straha i nema kolebljivosti. Što god se dogodilo, oni ostaju stameni: spremni za razgovor i usredišteni u svojoj pozornosti saslušati jedan drugoga, i nad onim što čuju ozbiljno se zamisliti. Izvanj-ske im okolnosti mogu otežati djelovanje, ali im čvrstinu vjere i uzajamne povezanosti ne će ugroziti.

Slika br. 5: F. Dolenec, Pavao u pohodu apostolskomu prvaku Petru u Je-ruzalemu, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

61

Priča mu kako ih je svu Dvanaestoricu Isus predusreo na Posljednjoj večeri tvrdnjom: Jedan će me između vas izdati. “Svi smo se stali pitati: Da nisam ja, Gospodine? Da nisam ja, Gospodine? I Juda pita: Da nisam ja, Učitelju? Ja sam bio uvjeren da sam kadar dati svoj život za Gospodina Isusa, a ubrzo se pokazalo kako je duh spreman, ali je tijelo slabo, tako da nisam sam sebi vjerovao. Te je noći Isus pretvorio kruh u svoje presveto Tijelo, vino u svoju presvetu Krv i svi-ma nama ponudio za duhovno jelo i pilo. To je, po našem apostolskom uvjerenju, najveća tajna Isusova života i ljubavi i svi smo to doslovno shvatili i nismo ga o tome ništa pitali, nego jednostavno prihvatili.”

Kako ste se ponijeli u onoj Isusovoj noći? - uljudno će Sa-vao.

“One noći” osramotio sam se na onom dvorištu pred onim sluškinjama, kao nikada u životu. Ne znam ni sam što mi je bilo. Zanijekao sam Ime Isusovo. Isuse, smiluj mi se! Isus mi se smilovao i milostivo me pogledao i sve mi oprostio i na Genezaretu povjerio mi brigu za sve janjce i sve ovce. I prore-kao mi da ću imati obilnih nedaća.

Eto, iz toga tvoga iskaza razabirem da smo mi ljudi veliki grješnici. Grješnici da, ali ne odmetnici. Kajemo se i od dru-gih tražimo kajanje pred Bogom, veli Savao.

Savao nije mogao imati boljega učitelja od Petra, da mu ponovi one glavne evanđeoske teme i događaje, koji su se zbi-vali kroz tri godine Isusova javnog života. To je ta Paradosis, Traditio, Predaja, drugi izvor Objave, o kojoj će Pavao pisati Korinćanima: “Što primih, to i predadoh. One noći...” Sjećaš se? I vidješe apostolski prvaci, iako u različita doba pozvani, iako s različitim jurisdikcijama i kanonskim misijama, da su u biti njih dva svjedoka Uskrsloga zapravo jedno, jedno isku-stvo milosti, jedan izraz ljubavi, jedan krst, jedna vjera, jedan depositum fidei, ali u dvije različite izabrane posude, koliko god obadvije glinene, i svaki bi put jedan drugomu pružili

62

desnice zajedništva i Bogu zahvalili na nezasluženu daru zva-nja i milosti.

Nakon toga susreta Savao se vratio u svoj rodni Tarz. Mo-žda po preporuci samoga Petra. U Tarzu je mogao djelovati na svoju obitelj da se obrati na kršćanstvo.30

Drugi susret Petra i Pavla

U istoj Poslanici Galaćanima malo će niže Pavao kazati još jasnije da je, drugi put, morao doći konzultirati se s Petrom, jer je tu naredbu čuo “po objavi” s neba. Nastavlja: “Zatim, nakon četrnaest godina, opet uziđoh u Jeruzalem s Barna-bom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im - napose uglednijima - Evanđelje koje propovijedam među poganima, da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud” (Gal 2,1-2). Pavao istinu govori. Ne zaobilazi. Nije se četrnaest go-dina viđao s Petrom. I Bog mu jednom na uho: Pavle, pođi ad limina. Priznaje ponizno da mu se moglo dogoditi da misi-onarski trči ututanj po Maloj Aziji koja nije tako ni mala, jer je Azija, ili da je uzalud i bez veze trčao. Ne tri, nego trinaest-četrnaest godina. Magni passus - veliki koraci, ali extra viam, rekao bi sv. Augustin, koji je za mladosti svoje poduzimao magnos passus i u Africi i u Italiji, ali izvan puta, dok ga nije Ambrozije uputio kako se trči. Odlično trčiš, ali izvan cilja. Ne pika ti se, čovječe! Trebaš poletjeti s crte, na zvižduk, i doletjeti na crtu, na cilj. I da sudac ocijeni je li sve u redu. Ako budeš trčao izvan staze, preko ledine, makar letio ko munja nebeska olimpijskim stadionom, nitko ti ne će ništa prizna-ti. Samo će ti se smijati ko nerazumnu čeljadetu. Zna Pavao ta olimpijska i prvenstvena pravila. Zato, ne forte in vacuum

30 C. Tomi, Savao Pavao, str. 186: “Možemo pretpostaviti da je Pavlo-va obitelj prihvatila kršćanstvo. Donekle sa sigurnošću možemo to utvr-diti za sestru udanu u Jeruzalemu (Dj 23,16-22)”, Pavao - Apostol naroda, str. 40.

63

currerem vel cuccurissem, da slučajno ne trčim sada ili da ni-sam trčao do sada svih četrnaest u vakuum (i hrvatski!), idem u Jeruzalem da mi Petar potvrdi, prizna, protokolira trku. I stvarno došao na Petrov ordinarijat.

Da nije došao, mogao se hvaliti koliko mu duša hoće:Ja bio na Rodosu i trčao sam 100 metara za 9 sekundi.- Pavle, hic Rhodus, hic salta. Pred Petrom!Bio sam na Kreti, skočio sam 9 metara iz troskoka.- Pavle, hic Creta, hic salta. Pred Petrom!Bio sam u Arabiji, bacio sam kamena s ramena 22 metra.- Pavle, hic Arabia, hic salta. Pred Petrom! Ako želiš da ti

se uvaži trk, skok i prebačaj.Bog želi da usporedo idu Petar i Pavao. Oba su njegovi

talenti, njegovi apostoloi, njegova karizma, a ne šizma. Kari-zma ili charisma jest dar, a šizma ili shisma jest udar, raskol! Pavao možda ne bi došao ni te četrnaeste godine svoga mi-sionarenja da mu Bog nije zapovjedio i poučio ga. Objavom! Dosta mi je tvoje trke po Aziji! Usporedi to s Petrom, on je Tu es Petrus! a nisi ti. Nije Pavao iz prezira, iz nedostatka po-štovanja, iz odbijanja ne dolazio k Petru, nego jednostavno osvajao krajeve i kraljeve. I Bog ga zaustavio i poučio ga kako će postupiti.

- Kad si bio na Ordinarijatu? Kako je s tobom i tvojim Ordinarijem? I s Ordinarijatom? Ne ću reći četrnaest, ne ću reći ni tri godine. Nego inače? Postoji neko nepisano pravilo i za svećenika i za biskupa: da biskup primi svećenika u svaka doba, i da svećenik može telefonirati i pokucati biskupu u svaka doba, kao ocu. A ako treba pričekati ili odgoditi, ili da te primi vikar, razumjet ćemo se! A godišnje jednom svakako. O podnošenju izvještaja i o sviđanju računa, barem. Pa i to je neka vrsta ad limina. I ostati s biskupom na objedu, onako kao što biskup ostane sa župnikom na objedu za kanonskoga pohoda i svete krizme.

64

Zajedništvo ljubavi

Kad je Petar - Kefa protokolirao Pavlovu trku, onda je bilo sve u redu: “I spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice za-jedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio” (Gal 2,9-10).

Ovdje je potrebno reći da taj Jakov, stup Crkve, koji je prvi spomenut, nije bio ni Jakov stariji, ni Jakov mlađi, Isusovi apostoli, nego Jakov, brat Gospodinov. Kako je on tamo do-spio? Tko ga je ondje postavio? Tko ga je zaredio? Kako je uopće prihvaćen za glavara Jeruzalema pokraj Petra, Ivana i drugih pravih apostola? Kojim razlozima i vezama? Kako se Jakov nametnuo za vođu Crkve u Jeruzalemu, ne znamo. Znamo da je živio do 62. godine kada ga je veliki svećenik Anan dao kamenovati.31

Pitanje savjesti i jedinstva

U godini smo 56. Kristove nove ere spasenja. Pavao je znao svu tu ljudsku zavrzlamu i petljaniju s Jeruzalemskom apostolskom stolicom. I tada se pila kava, i među svetim apostolima bilo je nekakvih kuloara i lobija. Kad su nakon Trećega misijskog putovanja, od 53. do 58. godine (oko 4500 prevaljenih km) došli u Jeruzalem: Pavao, Luka i kompanija, odsjeli su kod nekoga Mnasona. Dakle za jednoga Apostola, koji je obratio pola maloazijskoga svijeta, što se ono kaže, kao da nije bilo prenoćišta na Jakovljevu Ordinarijatu.32 Čovje-ku Pavlu preko 50 godina. Sutradan Pavao se upravo pred tim Jakovom našao u teškoj nedoumici, kušnji, gdje je morao

31 Opširnije o tome Jakovu i drugim Jakovima u knjizi duhovnih vje-žbi Da nisam ja, Gospodine?, Mostar, 2005., str. 153-155.

32 J. Holzner, Pavao, str. 399.

65

položiti rigorosum iz ekleziologije, dokazati da ide i živi “na pravu putu”. Piše sv. Luka u Djelima oveći odlomak, očito kao svjedok, wir-Dokument: “Kad stigosmo u Jeruzalem, primi-še nas braća radosno. Sutradan ode Pavao zajedno s nama k Jakovu. Nađoše se ondje i sve starješine. Pošto ih pozdravi, stade im potanko izlagati što učini Bog među poganima po njegovoj službi. Pošto su ga oni poslušali, dadoše slavu Bogu pa mu rekoše: ‘Vidiš, brate: deseci su tisuća Židova povjero-vali i svi su revnitelji Zakona. A o tebi im je dojavljeno da sve Židove koji su među poganima upućuješ na otpad od Mojsija učeći ih da ne obrezuju djece i ne žive po običajima. Što da-kle? Čut će svakako da si došao. Učini stoga što ti kažemo. U nas su četiri čovjeka koji imaju zavjet. Njih uzmi, s njima se zajedno posveti, plati za njih da se ošišaju pa će svi spoznati da nema ništa od onoga što im je o tebi dojavljeno, nego da si i ti na pravu putu i da opslužuješ Zakon’.” (Dj 21,17-24).

Nakon što je Pavao podnio misionarski izvještaj Crkvi u Jeruzalemu i njezinoj glavi Jakovu, očekujući ako ne neku apostolsku nagradu, barem jedan ljudski i bratski stisak ruke čestitarke, Jeruzalemska Crkva, sa starješinama i Jakovom, “Gospodinovim bratom”, na čelu, izrazi svoju debelu sumnju u Pavlovo evangelizacijsko djelo. Gle njihove argumentacije: “Pavle, brate, o tebi se svašta buba po gradu. Narod se uzvrpo-ljio. Ubit će te. Pa da te ne bi smaknuli, mi ti razborito predla-žemo da se pokažeš pravim Židovom u vjeri, da se vratiš na Mojsijeve predaje, da ispovjediš naš tradicionalni judaizam!” A zapravo i jeruzalemski poglavari vjerojatno su sumnjali u Pavlovo autentično obraćenje i misionarstvo. Nije lako izaći iz konzervativnih hlača. Tradicija i običaj jači su i od sela i od grada. Savjetuju poglavari Pavlu sudbonosan potez. Budući da se čuje kako Pavao naučava da se Židovi ne obrezuju, da ne žive po običajima ljudskih predaja, da ne peru ruke po propisima Levitika, da se ne drže zakona o čistim i nečistim životinjama, bit će dobro da on to potvrdi tako da sam dođe

66

u Hram, posveti se zajedno s četvoricom zavjetovanika, ne-poznatih ljudi, da plati za njih (ionako je iz misija donio punu torbu svega i svačega!), uključujući i sebe petoga, pa će onda ljudi u Jeruzalemu promijeniti javno mišljenje o njemu. “Već vanjski čin bio je za Pavla velik zahtjev. Provesti sedam dana s posve tuđim ljudima po predvorjima Hrama, a uz to još preuzeti sve njihove izdatke! Petorica nazirejaca morala su žrtvovati petnaest ovaca, petnaest košara kruha, kolača i po-gača na ulju, pa isto toliko vrčeva vina. Dodamo li k tome još izdržavanje za tjedan dana, imat ćemo lijepu svotu.”33 Biskup Jakov Pavlu daje savjet koji mu para savjest. Neočekivan je to bio prijedlog za Pavlovu kršćanski orijentiranu i osjetljivu savjest, bez obzira na materijalne troškove!

Nije istina da je igdje Pavao poučavao Židove da se ne treba obrezivati. Dapače, sam je dao obrezati Timoteja (Dj 16,3), koji je bio od majke Židovke i oca Grka.

Nije istina da je igdje govorio židovskom narodu da ne živi po običajima otaca! Suprotno je istina. I dodavao je da treba obdržavati sav zakon.

A pogotovo nije istina da je naučavao protiv Mojsijeva Za-kona, Božjega Dekaloga!

Ali je istina da je naglašavao i prenaglašavao da treba ži-vjeti po Zakonu Isusa Krista. To je pravi Zakon. A stari za-kon, ljudski, uklonjen je za one koji su prihvatili Krista. Stari je zakon s tolikim levitskim rubrikama isprazan, nije posve štetan, ali je beskoristan za prave kršćane. I sada njega, Pa-vla, nagone na opsluživanje toga ljudskog zakona i običaja, na njegove paragrafe, da prikaže janjce ili jarce na hramskom žrtveniku, a on svakoga dana prikazuje Krista Gospodina na oltaru! Bilo je to doista strašno poniženje za Pavla. Neshvatljiv udarac na njegovu apostolsku savjest. Kao da su mu rekli:

- Jesi se ti, brate Savle, obratio u Pavla i jesi obratio na de-setke tisuća pogana i Židova na kršćanstvo, ali nama je bitno

33 Ondje, str. 405.

67

znati pjevaju li ti tvoji kršćani Psalme po jeruzalemskom ili po betlehemskom izdanju Kantuala.34

I što mislite je li Pavao pristao?Ja mislim da nije, koliko ga ja znam! - reći će neki učitelj.E jest! Eto koliko ga poznaš!“Nato Pavao uze one ljude, sutradan se s njima zajedno

posveti, uđe u Hram, oglasi svršetak dana posvećenja nakon kojih će se za svakoga od njih prinijeti prinos” (Dj 21,26). Bila je to kušnja ravna svima dotadašnjima. Sve ili ništa! Ali Pavao je spasio sve, jedinstvo Crkve, a nije izgubio ništa. Pavao je mogao u ime svoje savjesti odbiti taj prijedlog jeruzalemskih auktoriteta, braće, stupova. Ali nije se oslanjao na svoju sa-vjest, jer je znao da ona nije zadnji sudac. Posljednji je sudac Bog. Znao je Pavao da je u ime svoje savjesti progonio Boga. Zato je i mogao napisati: “Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan. Moj je sudac Gospodin” (1 Kor 4,4). Pavao podvrgava svoju savjest ne samo Bogu, nego i Jeruza-lemskoj Crkvi. Odriče se svojih prava i prihvaća njezina. A mogao je Pavao napraviti strašan raskol u prvim početcima, i to u ime svoje “apostolske savjesti”. I imao je nekakve podloge i prava on, a ne jeruzalemski poglavari s Jakovom na čelu. Ali on ne želi rascjep, on žudi za jedinstvom. Pa ako treba i savjest žrtvovati Crkvi. Crkva - Ecclesia ili Ekklesia veća je i od Pavlove savjesti. A Bog je veći i od Crkve. To je Pavao. I to mu je bio jedan od najžešćih križeva na svim njegovim pu-tovanjima. On toga nije očekivao. Ali bio je spreman na sva-ku vrstu svjedočenja i patnje za Krista kako ga propovijeda Apostolski zbor. Nije Pavla toliko koštala materijalna strana, velim, koliko je platio za onu četvoricu, i za sebe, nego koliko je patio na onoj duhovnoj strani. Ali ni to mu nije naškodilo, jer je smatrao da je sve to samo vanjski znak, pa da se ljudi ne bi zbog njega sablažnjavali, neka bude! Pavle, svaka ti čast!

34 Ondje, str. 405.

68

Uostalom, on će u sličnoj stvari prigovoriti Petru u lice, in faciem (Gal 2,11), a sam će savjetovati gotovo doslovno isto. Pitanje je poganskoga jela i sablazni, razumije se.

- Ispit naše savjesti. Ne dopuštamo nikakva kompromisa kad je u pitanju naša koža, a branimo se “savješću”. A kad je u pitanju Kraljevstvo Božje, onda pravimo kompromise do iznemoglosti. I praktične i političke i oportunističke!

Pavao nije takav!Mi mnogi nismo kadri ići tim njegovim putem. Mi u ime

“savjesti” odbijamo dekrete svojih poglavara, svojih biskupa i provincijala.

Pavao nije takav!Neki naši zemljaci u ime savjesti odbiše i Dekret Svetog

Oca Pape, Petrova nasljednika, pa makar došlo do razjedi-njenja u Crkvi. Važnije je uzurpirati nekoliko župa za sebe, protiv svih zakona Crkve. Makar sve propalo u Crno more.

Pavao nije takav.On će Petru prigovoriti, ali će se Petru pokoriti!Onaj drugi ne može “po savjesti” potpisati Izjavu posluha,

koja je usuglašena na najvišoj crkvenoj razini, a može “po sa-vjesti” ispovijedati bez crkvene ovlasti! Ito sve u ime “savjesti” nakrivo nasađene i vjernicima nametnute. Žalosno i bolno. I daleko od primjera i sv. Pavla i sv. Petra.

Odavno su neki izbacili ime biskupovo iz kanona crkve-noga zajedništva, a poneki i Papu, Isusova namjesnika.

Pavao nije takav. On Petra spominje, redovito s aramejskim imenom Kefa,

kako ga je Isus prozvao, ne samo u svojim Poslanicama (1 Kor 1,12; 3,22; 9,5; 15,5; Gal 1,18; 2,9; 2,11.14), nego i u svojim molitvama i kanonima.

Crkva je odredila da se jednoga te istoga dana štuju sv. Petar i sv. Pavao, kao mučenici, 29. lipnja, a opet je obojici dodale po jedan drugi blagdan: Katedra sv. Petra 22. veljače i Obraćenje sv. Pavla 25. siječnja.

69

PAVAO O MOLITVI I U MOLITVI

Nisam čitao potpunije studije o molitvi kao u uvodu u brevijar.35 Mogle bi se izvući dvije-tri riječi iz tih doista hvale vrijednih uredaba. Isus je Crkvi svojoj naredio sveudiljnu i neprestanu molitvu (Lk 18,1). Drugi je vatikanski koncil na poseban način odredio, gotovo definirao, kakva treba biti naša kršćanska i svećenička molitva, posebno časoslovna i misna, euharistijska. Treba moliti “dostojno, pažljivo i pobo-žno”, da se “srce uskladi s ustima, duša s glasom”.36

Uostalom, otvarajući časoslov počinjemo točno onako kako nam sama Crkva sugerira: “Otvori mi, Gospodine, usta da slavim tvoje sveto ime, očisti mi srce od svih ispraznih, pokvarenih i stranih misli, rasvijetli mi um, zagrij osjećaje da mogu dostojno, pažljivo i pobožno moliti ovaj časoslov i zaslu-žim biti uslišan pred licem tvoga božanskog veličanstva.” Što koja riječ znači?

Dostojno

Ova riječ znači onako kako odgovara razini Osobe kojoj se obraćamo. Dostojno Boga uzvišenoga i svemogućega. Do-stojno jednako odgovorno pred Bogom!

35 Pavao VI., “Konstitucija Canticum laudis i Institutio generalis...”, u: Časoslov, svz. 1, str. 1-65.

36 Časoslov, 1, str. 22.

70

Je li pretjerano reći da nemali broj između nas svećenika na vanjski način svojim brzanjem u predmoljenju ili u su-djelovanju u zajedničkoj molitvi moli daleko od dostojnoga? Ako, na primjer, u moljenju svete krunice u crkvi, u večernjoj molitvi u župnoj kući, u nekoj obitelji, negdje na sprovodu ili za vrijeme svete mise ili službe riječi izgovaramo poprilici ovako, bez ikakva zastoja i rastavljanja: Očenaškojijesinanebe-simasvetiseimetvoje, gdje se apsolutno ne vidi nikakva jasno-ća, ni mirnoća, ni odgovornost, ni dostojnost, ništa osim ra-falskoga ubrzanja do zadihanosti i zadušenosti, onda to zaista nema nikakve veze s dostojnošću i dostojanstvom molitve. Crkva zna kakvi smo pa nam je odredila zareze, točke, zvje-zdice, uvlake, nove retke, nove strofe, nove odlomke, nove predahe. Stani malo! Da uzvišena molitva, kojoj nas je Go-spodin naučio moliti, ne bude Gospodina Boga nedostojna, po Bogu, brate! Najlakše je dokazati da je molitva nedostojna ako se žuriš bez predaha, ili ako zijevaš bez pozornosti, ako drijemaš i moliš kao ni sebi ni drugomu. Ima li išta nedostoj-nije od toga da tako moliš kao da uopće ništa ne očekuješ od te i takve molitve?

Diogen pred kipom. Grčki filozof genijalne pameti a neobi-čna ponašanja jednoga je dana zastao pred jednim atenskim kipom nekoga olimpijskog boga, i nešto ga pita, ište, moli-kumi. Pokazuje i mlatara rukama, miga obrvama, izaziva očima, primamljuje k sebi, odvlači od sebe, pokazuje na dže-pove, napinje uši kao da napeto osluškuje, ne skida pogled s kipa, čudi se da kip šuti, ne zbori. Diogen sagiba glavu, tako svim vrstama žive mimike jedno dva sata. Ljudi prolaze, čude se, smiju se. Znaju da izvodi neke kerifeke, ali nitko ne poga-đa što je posrijedi. Upita ga jedan od prolaznika:

- Što to radiš, Diogene, bogovi ti pomogli!? Što nam želiš poručiti?

- Evo učim se iskati i biti odbijen, veli filozof. Vježbam se u uzaludnu iskanju. Sada idem na općinu nešto tražiti u vezi

71

s kućom i imovinom. Pa kako sam siguran da ne ću ništa do-biti, ovdje treniram molbu i odgovor, tako da budem miran nakon općinskog odgovora. Isto mi je ili ovdje pred kipom, ili ondje pred načelnikom u općini kad me uljudno potjeraju s vrata!

Ima svećenika koji tako mole, čuj mole, broje (!) kao da idu na općinu ili stoje pred kamenim kipom. A Bog naš za-služuje da pristojno hodimo i stojimo pred njim i dostojno molimo, ponašajući se pozorno i pobožno, mirno, razgovije-tno i dostojanstveno. Naš Bog nije atenski kip ni općina, a ni mi ne bismo smjeli biti frustrirani Diogeni.

Samo ćemo kao budni, pozorni i uzorni molitelji biti usli-šani po Božjoj volji i primjer drugima kako se moli.

Pažljivo

Ovo znači, kao što Koncil kaže, sklad srca, jezika i mozga.37 To jest da pazimo na svoj vlastiti sklad, ali i na svoje vjernike, na kolege svećenike, na predmolitelje ili predvoditelje svetoga obreda i da stalno usklađujemo svoj glas s njihovim glasom, svoju dušu s njihovom dušom, svoje srce s njihovim srcem i sve skupa zajedno i složno.

Skladno kao kerubini koji se smjerno i duboko klanjaju i kao serafini koji složno i jednoglasno pjevaju.

Nepažljivo znači da zatežeš na stranu u svoju nesvjesnu ili polusvjesnu sebičnost, da uskačeš prije vremena ne pazeći ni na koga pokraj sebe, da završiš tri riječi prije drugih, da uopće ne pratiš što drugi mole, pogotovo mimo svega naroda u crkvi, nego na svoj način: Anđeogospodnjinavijestiomariji, i prije nego se narod primakne kraju, ti preskočiš posljednje tri riječi u naroda i upadneš:

37 Koncilska konstitucija o liturgiji, Sacrosanctum Concilium, br. 90.

72

Zdravomarijomilostipunagospo... To doista nije molitva pobožna ni pozorna, kamoli uzorna. To svećenika kompro-mitira, a ne afirmira i ne promovira. Kako će te Bog uslišati? Tebi je do svađe, ne do molitve, ako tako radiš.

Pobožno

Pobožno znači “po Božju”, po Božjoj volji i ljubavi, ona-ko kako je Isus molio u Getsemaniju i na Posljednjoj večeri: razgovijetno, razgovorno, imajući Oca svoga pred očima svo-jim. Pobožno znači da mi je stalo do toga da me Bog usliši i da usliši sve one s kojima molim i u čije ime kao svećenik molim i za koje molim. Nisu li nam tolike molitve preko vo-lje, preko koljena, preko reda, preko drugih poslova. Da što prije završimo! A ako molite kao ni sebi ni Bogu, ako vam je molitva tako neujednačena, neskladna da bi vam neupućeni mogli reći “da mahnitate”, veli sv. Pavao (1 Kor 14,23), onda to doista nema blage veze s pobožnošću u molitvi, kako Cr-kva od nas očekuje.

Možda bi nam vjernici mogli biti primjer u dostojnu, pa-žljivu i pobožnu moljenju, a mi bismo trebali biti uzor svima. Ovo ti vjernik nikada ne će reći, a sve smišlja kako da ti re-kne.

Ništa tako ne pogađa Kristovo djelo kao kad predvodnici Crkve, njezini pastiri svojim rječnikom, posebno nedostoj-nom, nepažljivom i nepobožnom molitvom, ne odgovaraju dostojanstvu i ozbiljnosti Kristovih ambasadora!

Pavlove objave

“Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina - da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - taj je bio ponesen do trećega neba. I znam da je taj čovjek - da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - bio ponesen u raj

73

Uznesen do trećega nebaPoznajem čovjeka u Kristu koji prije četrnaest godina - ne znam da li s

tijelom, ne znam da li bez tijela, to Bog zna - bi uznesen do trećega neba. Za tog čovjeka znam - ne znam da li u tijelu, ne znam da li izvan tijela, to Bog zna - da bi uznesen u raj i da je čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno izreći (2 Kor 12,2-4).

74

PAVAO UZNESEN U TREĆE NEBO

Kad bismo ovu sliku promatrali izdvojeno, izvan niza ovdje tiskanih preslikâ, pitanje je bismo li na njoj prepoznali apostola Pavla. Kako sam Pavlov lik tako i opće ozračje kao da se ne uklapaju dobro u prošireno i ustaljeno shvaćanje apostola Pavla, svjetskoga putnika, misionara, čovje-ka silne snage, uključena u životne vrtloge i spremna na vrlo teške i teško izdržljive napore.

Pred slikarom bijaše zadatak: likovno izraziti svoje viđenje apostola Pavla u trenutku njegova rasplamsala vjerskog doživljaja, ushićenja viso-koga napona. O tom doživljaju Pavao kaže kako je u njemu bio uzdignut do trećega neba (usp. 2 Kor 12,2-4. 9-11).

Hvatajući se u koštac s tim zadatkom, slikar se nije mogao osloboditi svoga doživljaja Pavla u cjelini, njegova unutarnjega svijeta misli i osjeća-ja, htijenja i raspoloženja kao ni njegova životnoga puta. Sve mu je to go-vorilo kako je Pavao iznimna pojava bogata i snažna unutarnjega života u kojemu jezgru tvori njegovo shvaćanje Krista i njegov odnos spram Kri-stau kao uosobljene zorne nazočnosti Božjega čovjekoljublja. Imamo li na pameti tu zbilju, lako ćemo zamisliti kako su se Pavlovi vjerski doživljaji tu i tamo mogli rasplamsati i dosegnuti visok stupanj tajanstvena ushita u kojemu se Pavao osjećao beskrajno sretnim, blaženim čovjekom.

Nu, slikar nam istodobno pokazuje kako takvi doživljaji nisu Pavla udaljavali od životne zbilje. Naprotiv! Oni mu bijahu novim poticajima i davahu mu novu snagu kojom je ustrajao na teškim i teško prohodnim stazama i čuvao svoje plemenito osjećanje kao i vedru nadu u sretan ishod života uzeta i promatrana u cjelini. I u trenutku rečenoga viđenja Pavao čvrsto stoji na zemlji, na tlu što obiluje trnjem i kamenjem, spreman na-staviti svoj hod, svoja putovanja teško prohodnim krajevima, goloruk i napola bosonog, bez štapa i bez torbe u kojoj bi se nalazile barem i naj-manje pričuve odjeće i hrane.

Slika br. 6: F. Dolenec, Pavao uznesen u treće nebo, akvarel, 75,5x56 cm, sign. nema.

75

i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. ...I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim” (2 Kor 12,2-4.7). Prije 14 godina, to bi moglo biti 43. godine poslije Krista.

Ovo je nešto nečuveno, neopisivo, neprikazivo, nepono-vljivo. Strašne riječi i za čitanje: treće nebo, raj, riječi koje se ne smiju izgovoriti, a na drugoj strani: oholost, trn u tijelu, anđeo sotonski, udara me... Ista je riječ stimulus i na dan objavljenja pred Damaskom i u Poslanici Korinćanima (2 Kor 12,7) stimulus carnis (druge grčke riječi: kentra i skolops). Negdje je, dakle, Pavla ubola teška i otrovna trnovina. Žari, peče, nepodnošljivo. Samo da mi je iščupati, počesto jaukne. Bog ga uznosi u treće nebo, a snizuje do trnovine u peti. Moli Boga da ga toga oslobodi, ali Bog ima sasvim druge planove.

Pavlove molitve

Pavao je u neka doba pao na oba koljena pred Presvetim Trojstvom i više puta molio Boga dostojno, pozorno i po-božno da ga oslobodi te nesretne trnovine u tijelu, vraškoga ostana. Ali Bog mu nije odgovorio na takvu molitvu: “Zato sam tri put molio Gospodina da (trn u tijelu) odstupi od mene. A on mi reče. Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,8-9).

Pavao je molio da ga mimoiđe kalež kušnje i patnje, ito tri puta (kao Isus u Getsemaniju), ali nije bio uslišan, zato što mu je namijenjeno nešto mnogo uzvišenije negoli čupa-nje trna iz kože (strasti, nagoni, slabosti, srdžba, nedostatci, kojekakve misli, osjećaj grješnosti, kompleks inferiornosti...). Bila je Pavlu namijenjena posebna milost do koje se morao probiti samo polaganjem ispita na toj tvrdoj kušnji koju mu je Bog omogućio. On je molio i dostojno, i pozorno, i pobo-žno. Ali je Bog imao druge naume i razloge.

76

- Kakva je doista naša molitva? I kad god s Pavlom moli-mo Boga da skine s nas teret križa i nevolju koju nam je on dao i pripustio, Bog će odgovoriti one iste riječi koje je čuo Pavao. Tko od nas ne bi mogao pričati svoju muku, opisi-vati svoj “trn u tijelu” koji nas neprestano udara, bode i žu-lja? I kako bismo ga se rado riješili. Origen je to učinio na originalan način, čitajući Matejeve riječi o onima koji same sebe onesposobiše poradi kraljevstva Božjega (Mt 19,12)! I zabludio! Tko od nas nema kompleksa inferiornosti ili supe-riornosti? Netko previsok, netko prenizak. Netko predebeo, netko štrkljast. Netko hrom, netko slijep, sakat. Jedan slab u školi, drugi u praktičnu životu. Nekoga boli srce, drugoga želudac, trećega glava. Netko ne može jesti, drugi ne može mokriti, treći ne može spavati. Četvrti ni jedno, ni drugo, ni treće. Posjetiš li kad god Svećenički dom? Bolnicu? Onoga neizlječiva? Bože, jada u ljudima. Valja prihvatiti patnju kao kušnju na kojoj nas Bog isprobava kakvi smo i prihvaćamo li to od Boga kao sredstvo svoga spasenja.

Kad se god Pavao našao u novim nevoljama, kad mu je trn u tijelu zasvrdlao do dna bića, uvijek bi se sjetio dragoga Ananije Krstitelja, koji mu je prenio Isusovu poruku: “Ja ću mu pokazati koliko mu je za Ime moje trpjeti.”

Snaga se u slabosti usavršuje

Virtus in infirmitate perficitur. Na prvi pogled nejasno. Ali nije, nego prejasno i istinito: snaga se Božja očituje kroza sla-bost Pavlovu, kroz njegovu trnovinu, jaukanje. Nikada se nije tužio da nije mogao raditi. Nikada nije prekinuo putovanje i vratio se neobavljena posla. Ako ga je dopao pritvor ili za-tvor, odmah je uzeo pero i pergamenu i iskoristio u pisanje Poslanica Rimljanima, Efežanima, Korinćanima. Pa sva Crkva ima koristi od njegova zatvora i - pisanja. Ako su mu bila zatvorena vrata na jednoj strani, bila su mu širom otvorena

77

na drugoj. Bog mu usavršuje jakost kroz ljudsku slabost! Bog nas ne štedi, nego nas ojačava, osnažuje, osposobljuje. “Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10). Zaista.

Misao o Mariji supatnici

Razmišljajući o Kristu patniku, o sebi kao patniku, nemo-guće je da Pavao nije mislio i na Mariju, Isusovu majku, kao supatnicu. Tko se više radovao od Marije kad je čula da se nekadašnji Benjaminov “vuk”, neprijatelj broj jedan njezi-na Sina, pretvorio u “janje”? Zar i njoj nije padalo napamet da se proročanstvo patrijarha Jakova o sinu mu Benjaminu, izrečeno 1400 godina prije toga, posve prikladno odnosi i na Pavla: “Benjamin je vuk grabežljivi, lovinu jutrom jede, a na-večer plijen dijeli” (Post 49,27)? Ne odnosi li se ta rečenica ponajviše na ovoga velikog sina Benjaminova roda? Nije li on taj “vuk” koji je ujutro svoga života bio onako grabežljiv, raskidao, lovio, plijenio vjernike Kristove, a u drugom dijelu života “plijen dijelio”, tj. sam pobijeđen propovijedao veliči-nu Kristovu, dijelio sudbinu Isusovih vjernika: njihove boli, bolesti, patnje i križeve? Nije li mu Gospa bila divan primjer i pomoć: I kad bi došao u Jeruzalem, dok je ona bila u gra-du, i kad bi došao u Efez, kad je ona prešla s Ivanom aposto-lom u Efez? A imao je i vjernoga suradnika Luku, koji je po redu, brižljivo i vjerno ispitao sve spasonosne događaje od početka. “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima u Kristu... obznanivši nam Otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga u Njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji” (Ef 1,3.10). “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od Žene bi rođen, Zakonu podložan” (Gal 4,4). On “obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8). Pavao zna i naučava da je

78

taj Krist, Sin Božji, “rođen od Žene”, biblijske Obećane žene. I zato on najbolje zna da je ona Majka Sina Božjega, Bogo-rodica. I da je ta ista Majka Isusa Krista, kojemu smo svi mi “udovi njegova Tijela” (Ef 5,30), ujedno i Majka naša, Majka Crkve.

79

PAVAO OEVANĐEOSKOM CELIBATU

Razmatranje o svećeničkom celibatu ili beženstvu stavlja-mo u okvir Pavlova viđenja djevičanstva i ženidbe u Prvoj Poslanici Korinćanima (1 Kor 7,1-40).38 Celibat nije nikakvo omalovažavanje otajstva ženidbe, velikoga otajstva, nego je, sa svim poštovanjem sakramenta ženidbe, viđen kao novi stalež, novo stanje, status, poput Isusova, ito iz motiva upravo kristoloških, eklezioloških, eshatoloških, odnosno iz perspe-ktive evanđeoske misije.

Misao da je Pavao protiv ženidbe a za celibat,39 nije uopće biblijska nego apokrifna. Zastupljena je osobito u Djelima Pa-vla i Tekle, koja je sastavio neki svećenik u 2. stoljeću. U tom se lažnom spisu veliča blaženstvo, uzdržavanje od ženidbe kao uvjet spasenja. Junakinja je djela neka Tekla, zaručnica nekoga mladića u Ikoniju, koja sluša Pavla propovjednika i napušta svoga zaručnika. Nastaje žamor u gradu. Tekla po-lazi za Pavlom i postaje apostolka i navjestiteljica evanđelja. Pavao je prikazan kao neprijatelj ženidbe i antifeminist.40 Sve

38 Razmatranje se zasniva na komentarima W. Barclaya, The Letters to the Corinthians, Edinburgh, 21975., str. 58-74 i B. Dude, “Ženidba i djevičanstvo u: 1 Kor 7”, u: Bogoslovska smotra, 1-2/1979., str. 19-40.

39 S. Legasse, Paolo apostolo, biografia critica, str. 48-50. Autor se pri-klanja onima koji drže hipotezu da je Pavao u mladosti bio vjerojatno oženjen. Ostao udovac (usp. 1 Kor 7,8).

40 B. Altaner, Patrologia, Rim, 1964., str. 43-44; R. Fabris, Paolo evangelizzatore e pastore, Asiz, 1982., str. 85-86.

80

sama i puka izmišljotina. Vratimo se s Pavlom Korinćanima. Pođimo redom.

“A sada o onome što ste mi pisali!” (1 Kor 7,1). O čemu su mu pisali? Kada li su mu pisali? Bilo bi zanimljivo proči-tati što su to Korinćani pitali Pavla? To nam se nije očuvalo, osim u Pavlovim odgovorima. To nam sliči kao kad slušamo nekoga kada razgovara na telefon. Čujemo samo s ove strane isprekidane odgovore ili pitanja: “Ne... Kada? Dobro... Do-bro... On... Sutra... Zašto ne bi... Ne mislim da je... Neka ura-di... Haj, Bog!”, a ne znamo uopće što onaj odonuda govori i pita. Možda su pitali Pavla:

Učitelju, odgovori nam što je naravno, što je nenaravno, a što je nadnaravno?

Ili: Što je Kristovo? Što je pogansko? Što je židovsko? Je li Krist protiv naravi, protiv prirode, protiv ženidbe? Zašto se ti nisi oženio? Što je pravo, a što povlastica? Možemo li se odri-cati prirodnih prava? Je li se bolje ženiti ili ne ženiti?

Ili: Što je grijeh? Koji je plod grijeha? Kako grijeh proizve-de grijeh? Ne uvjerava nas načelo, pa snosimo posljedice.41 Mi vidimo u svome životu kako najprije oklijevamo s obzirom na grijeh. U drugom trenutku to nam je nekako lakše, prila-godimo se. U trećem idemo dalje i činimo sve bez napora i straha i srama. Grijeh izgubi svoj užas, teror, nema više stida i bojazni od posljedica. Što nam se jučer gadilo, danas nam je posebno godilo! Bez obzira kako će sutra biti.

Pavao piše: “Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu. I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete pa da se iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini... Pošto se u ime Gospodina našega Isusa Krista okupite vi i moj duh,

41 Sv. Augustin, O Božjoj državi, 1, 10, 2: “Bijahu poučeni, ako već ne prethodnom mudrošću, onda svakako iskustvom koje je slijedilo!” (...si non praecedente sapientia, certe consequente experientia didicerunt).

81

snagom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

Apostol govori o grijehu koji ga je neobično šokirao. Još ga je više šokiralo to što to nije na isti način zdrmalo i Korinća-ne, koji su prihvatili abnormalnu situaciju kao normalnu da jedan kršćanin ima svoju pomajku ili maćehu za svoju vlasti-tu ženu. Pa to nemaju ni pogani! Kršćani Korinćani s time se pomirili, tolerantni, šute, umjesto da nariču, da viču i plaču kao za mrtvacem. Kao što bismo morali biti neizmjerno za-divljeni svetošću u svojoj sredini, tako moramo biti neizmjer-no potreseni gadilukom nečistoće u sebi i oko sebe. Pavao se do te mjere sablaznio i raspalio da je toga javnoga grješnika predao, izručio, sotoni, jer je Crkva domena Božja, prostor svetosti. Vrati, za trenutak da se opameti, toga prilagođena grješnika k vragu! Ali ni ta strahovita kazna, izopćenja ili prokletstva, nije osvetnička, vindikativna. To je bilo zato da ponizi i dozove grješnika. To je zato da mu se iskorijeni tje-lesna naslada da bi mu se osigurala vječna nagrada spasenja. Nije to bilo da ga se uništi, nego da ga se probudi. To je bilo sa svom žalošću učinjeno.

Slično će Pavao reći i na drugim mjestima: “A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominje među vama, kako dolikuje svetima. Ni prostota, ni ludorija, ni dvosmisli-ca, što se ne priliči, nego radije zahvaljivanje. Jer dobro znajte ovo nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik - taj idolopo-klonik - nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu... jer što potajno čine, sramota je i govoriti...” (Ef 5,3-12).

Ili u drugoj poslanici: “Umrtvite dakle udove svoje zemalj-ske, bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo!” (Kol 3,5).

U 7. poglavlju Prve Korinćanima Pavao rješava neke ženi-dbene probleme: Željeli bismo vidjeti što on donosi kao svoj savjet ili preporuku, a što donosi kao Gospodnju zapovijed.

82

Poglavlje je posvećeno ne samo pitanjima prava i dužnosti muža i žene, nego i pitanju prava na djevičanstvo, na svjesno izabran celibat. Pavao to promatra kao dva vida kršćanskoga života. I jedno i drugo Božji je dar, karizma. Kriterij po kojem se ravna ljudski bračni ili bezbračni život jest: privrženost Go-spodinu. I to je u svemu ovome bitno. Roditelji u braku mogu biti izvrsno privrženi Gospodinu, a svećenici, redovnici i re-dovnice u beženu stanju mogu biti posve nepovezani s Go-spodinom. Vrijedi i obratno. Stoga Pavao raspravlja o djevi-čanstvu kojemu daje prednost, samo po sebi, ali ne konkretno, s obzirom na ženidbu. Za tu prednost on donosi motive.

Još nešto značajno. Kad Pavao govori o ženidbi, njezinim dužnostima, jednosti i nerastavljivosti, onda veli da je to “Bo-žja zapovijed”: “A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Go-spodin” (7,10). A kad govori o djevičanstvu, onda veli: “Gle-de djevica nemam zapovijedi, nego dajem savjet” (r. 25). Taj “svoj savjet” Pavao zasniva na “milosrđu Gospodnjem”, koje je iskazano Pavlu, i zbog kojega mu se može dati “povjerenje” (r. 25), kao i na tome što tvrdi: “A mislim da i ja imam malo Duha Božjega” (r. 40). Eto, takav Apostol, koji u milosrđu Bo-žjem ima Duha Božjega, govori o djevičanstvu kao životnom staležu i Božjem daru, privilegiju.

Cio navedeni odlomak dade se rastaviti u tri glavne točke za razmišljanje.

Djevičanstvo bolje zbog sadašnje nevolje

U retcima 25-28 Pavao govori o djevičanstvu koje je do-bro, dapače, bolje, imajući u vidu odanost Gospodinu. Dva su razloga zašto Pavao preporučuje i savjetuje djevičansko-bezbračni stalež.

Sadašnja nevolja. Pod pojmom sadašnjih nevolja misli se na sav čovjekov napor i nastojanje da svoju grješnu narav preobrazi u svetu i Bogu posvećenu narav. To je onaj trud koji

83

čovjek poduzima da se izgradi u punu osobnost, da odgovori na poticaje milosti suzbijajući u sebi poticaje strasti. Nije to lako. Dapače, to je vrlo teško. Međutim, u ženidbenom sta-ležu ta je nevolja puno teža negoli u djevičanstvu/beženstvu. Pavao Korinćanima i Korinćankama otvara lakši (ne lago-dniji), tj. uspješniji put prema Gospodinu. Savjetuje one koji u sebi osjećaju takvu želju i takav Božji poziv, koji prethodi želji.

Tjelesna nevolja. Pod tim izrazom ne misli se u prvom redu na tegobu rađanja, nego se aludira na svu zaokupljenost svojstvenu bračnom životu. Lako je dijete začeti, nositi i rodi-ti. Ali ga nije lako odgojiti i fizički i duhovno. Ne jedno nego sedmero. Ono zauzima svu čovjekovu brigu i na kraju vidi da se toliko puta, u ljudskim očima, sve - izjalovilo. Umjesto vri-jednoga sina imaš neotesanca i bezočnika koji ti uvijek izazo-ve kablić suza! Imaš vrijednu kćer koja se uda za dušmanina protiv kojega si do jučer u domovinskom ratu svojski borio. Dakle, oni koji su u braku ne mogu se dostatno zaokupiti Bo-žjim stvarima, evanđeoskim poslanjem, nego baš pri tome osjećaju veliku tegobu, jad, muku i patnju!

Na dan pedesete obljetnice vjenčanja veli muž: Ženidba se naziva svetim staležom zato što je proizvela tolike mučenike!

Žena odgovara: O koliko muke i patnje u kružnici zaru-čničkoga prstena.

Drugi malo drukčije dijeli: “Proučavaju se tri sedmice, lju-be se tri mjeseca, svađaju se tri godine, podnose se trideset go-dina - a djeca počinju nanovo.”42 Ako ustraju. A to je sve zato što brak znači prepoloviti prava, a udvostručiti dužnosti.

Možda bi najduhovitija riječ izrečena o braku ili celibatu mogla biti ona Sokratova: Što god izabereš, pokajat ćeš se!

42 M. Taine, “Vie et opinions de M. Graindorge”, u: Mille Savi, br. 4381: “On s’étudie trois semaines, on s’aime trois mois, on se dispute trois ans, on se tolère trente ans, et les enfants recommencent.”

84

Pavao ne misli toliko na bračne trzavice i nesloge, nego: i kad je brak najuspjeliji, on i onda oduzima čovjeku više po-zornosti i brige nego što oduzima beženima koji su po sebi i izravno usmjereni na Gospodina.

Na tom svijetu stalna samo mijena jest

U drugom odsjeku, retci: 29-31, iznose se dvije važne či-njenice. Jedna stoji na početku, a druga na kraju odlomka. Između njih nalazi se pet puta “kao da ne”. Idemo po redu.

“Vrijeme je kratko” (r. 29). Tako počinje ovaj odsjek. Važne su obadvije riječi. Izraz “vrijeme” u Svetom Pismu ne znači protok između prije i poslije, nego znači živu zgodu, odli-čnu šansu, prikladno doba, pogodan čas! Kairos. Nešto što se mora maksimalno iskoristiti. Kao npr. prijamni ispit, du-hovne vježbe uoči ređenja, primiti osobu kad traži razgovor, poći na ispovijed kad osjećaš u sebi poticaj i slično. Eto, oni koji svojevoljno prihvaćaju stalež beženstva, prihvaćaju takvo “vrijeme”. A izraz “kratko” (vrijeme) ima svoje jezično podri-jetlo. Grčki synestalmenos (skraćen) znači zapravo ovu situ-aciju: kad se pomorci voze jedrilicom, moraju spustiti jedra, a uhvatiti vesla čim se primaknu k luci. Bez vesala ne mogu se priobaliti, pogotovo ako ih suprotan vjetar goni. Upravo to vrijeme od spuštanja jedara do uzimanja vesala i pristajanja uz obalu vrlo je kratko i dragocjeno. Eto, u takvu se vremenu mi nalazimo. Treba već jednom spustiti jedra u koja je vjetar ovoga svijeta udarao i vozio nas kako je htio. Valja uzeti u ruke vesla, svojski se založiti i prići k obalama vječnosti. Pre-ma tomu, vrijeme je kratko, znači: nema se više kada misliti na muža ili na ženu, na djecu ili na roditelje i na braću, treba se svega toga odreći - kako ovdje odjekuje Kristova rečenica o odreknuću od obitelji i od mreža! - i poći za Isusom koji se nudi kao konačan odgovor na sve čovjekove brige i pitanja. Žena, muž, djeca i obitelj jesu, doduše, vrijednosti, velike vri-

85

Privrženi Kristu i CrkviNeoženjenima i udovicama velim: dobro im je, ako ostanu kao i ja

(1 Kor 7,8).Tko se oženi svojom djevicom, dobro čini, a ako se ne oženi, bolje

čini (7,38).

86

SVEĆENIK U SLUŽBI KRISTA I CRKVE

Prvi dojam što ga ova slika ostavlja može nas zavesti na stranputicu. Slika, čini se, svojom cjelinom djeluje djetinjasto. Nu, poželjno je prisjetiti se kako je posrijedi umjetničko djelo, a ono od gledatelja uvijek traži ba-rem malo napora što bi proširio i obogatio njegov prvi dojam. Potrebno je pokušati prodrijeti malo dublje kako bismo ispod slikarove djetinje igre ili uz nju uočili i one znakove što nas upućuju onamo gdje se krije tajna duhovne poruke kao unutarnje srži cijele slike.

Mlad svećenik usmjerio je svoj pogled prema oltaru, ali je kleknuo ispod raspetoga Krista, a raspeti je Krist prema njemu, a ne prema ol-taru, nagnuo svoju glavu. Zamislimo li se malo nad tim pa još jednom pogledamo cijelu sliku i upitamo li se: čemu je slikar posvetio posebnu pozornost, začudit ćemo se: stepenicama i nogama mladoga svećenika. Stepenice pak ne vode oltaru nego raspetom KRISTU, a mladi je svećenik spreman na dug i naporan hod.

Slika br. 7: F. Dolenec, Svećenik u službi Krista i Crkve, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

87

jednosti, ali ovozemne vrijednosti, relativne, a ne apsolutne. Kad bi bila apsolutna, onda bi se ženilo i udavalo i na drugom svijetu. Dok se djevičanstvu pruža apsolutna šansa, tj. već se sada može živjeti sretno kako će se živjeti - vječno! Stoga Pa-vao ovdje navodi čak pet puta “kao da ne”.

- “Koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju” (r. 29). To ne znači da se ne brinu za žene, odnosno žene za muževe. Nego: neka se tako brinu da im to ne bude jedina i isključiva briga; da zaborave Boga. Distancirani, ali angažirani; u svije-tu, ali ne od svijeta. Zemljom hode a u nebu žive! Ima većih briga od obiteljskih. Krist čovjeka uvijek poziva da prvo misli na kraljevstvo Božje, a sve je ostalo - dodatak.

- “Koji plaču, kao da ne plaču” (r. 30). I za njih vrijedi sli-čno upozorenje. Nije plač najveća životna nevolja. I oni koji su ožalošćeni ne znači da su najnesretniji na svijetu. Sve je prolazno, pa i tuga i plač. Jučer si gorko plakao, a danas se grohotom smiješ i misliš da se nikada više ne ćeš ražalostiti i rasplakati. Vidiš li koliko je plač relativan?

- “Koji se vesele, kao da se ne vesele” (r. 30). Ni veselje nije najveća vrednota u životu. I ono je trenutačno i prolazno. Ono je suprotnost plaču. Ali nema apsolutan karakter. Valja se držati tako kao da se ne veseliš nad određenim uspjesima, događajima i lutrijskim srećkama. Nije dobro uroniti u “ve-selje”, jer je sve promjenljivo i nestalno: “Na tom svijetu stal-na samo mijena jest!”, nije to samo Preradovićevo iskustvo i formulacija.43

- “Koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju” (r. 31). Riječ uživati znači iskapiti čašu do dna. Pavlova preporuka jest suprotna onom modernom šlageru: “Uzmi sve što ti život pruža.” Pavao veli: Ne unosi sebe samoga sa svojim vječnim vrednotama u nestalne trenutke ovoga svijeta. Ishlapit će.

43 P. Preradovi, “Mujezin”, u: Vienac, 1871.: Sunce žarko sjeda/ I skoro će sjest;/ Stalna na tom svijetu/ Samo mijena jest!

88

- “Koji kupuju, kao da ne posjeduju” (r. 30). I ovdje riječ “posjedovati” ima značenje: zaposjesti i ne dati iz ruke, držati čvrsto do groba. Ali to je sve beskorisno, dapače, više puta vrlo štetno. Zašto? Zato što je sve u promjeni. Zato što sa so-bom preko groba ne možeš ponijeti ništa materijalno, osim što si drugomu dao. Stoga Pavao završava ovaj odlomak isku-stvenim aksiomom: “Prolazi obličje ovoga svijeta” (r. 31).

Nerazumna je osoba koja je postala ropkinjom mužu, ženi, djeci, plaču, radosti, kupovini, uživanju. Sluškinjom da, ropkinjom ne! Ako čovjek gospodari samim sobom, svojim osjećajima, svojim pogledima na ovaj i na onaj svijet, onda je u redu! Prolazi vanjsko obličje čovjekovo: novorođenac, dječarac, mlađarac, starac - mrtvac! Eto, to je čovjek i nje-govo obličje. Jadno i dekadentno. Gle kako hrvatski pjesnik grkokatolički svećenik lirski, životno i iskustveno prikazuje to stanje ljudskih promjena i obličja.

Prolazi…Prolazi radost, prolazi pjesma,Prolazi žića milotni čar,Zasuši bučna njegova česmaO, kako brzo postaješ star!

Gdje li je radost mladosti bujne,Bezbrige puste prpošni vir?Spomen tek osta i misli nujne,Jesenjih noći sumorni mir...

Gasnu ti oči, nabire lice,Protkiva snijegom svaka se vlas,Grče se kosti baš nemilice,Gube se sile, mijenja se glas.

89

O, kako kratko zemsko je žiće,U kome mnogi nazrijeva raj.I pije, pije zamamno pićeNe misleć da će mu doći kraj!

Ah nema, nema na zemlji raja!Ona je tuge i nevolje dol;U Bogu tek je život bez kraja...

Vjekuje radost... umire bol!44

Potpunost, ne polovičnost

Posljednja tri retka obrađivanog odlomka (32-34) govore o potpunu predanju Gospodinu. Rekli smo da je mjerilo na-šega života privrženost, predanost, odanost Bogu. Oni koji se nalaze u braku, mogu biti privrženi Bogu, ali koji su u be-zbračnu staležu mogu to biti u mnogo uspješnijem stupnju i direktnijem načinu povezanosti.

Djevica se brine za Gospodnje; neposredno, nesmetano, nerazdijeljeno.

A udata se brine: posredno, preko muža i djece, ne bez smetnje svake ruke, razdijeljeno, ona to najbolje zna.

Pavao inzistira na predanosti koja mora biti potpuna, cje-lovita: tijelom i duhom. Krist ne treba ludih djevica, nego onih mudrih koje su posve zaokupljene božanskim zaručni-kom, koje imaju pri ruci sva sredstva: lampe, ulje, fitilje, šibi-ce i - budne. Sve su to, doduše, ovozemne vrednote, ali to su sve same sluškinje gospodarici, mudroj djevici.

44 S. Petranovi, hrvatski grkokatolički svećenik, 1880.-1958.

90

Zaključimo

Za poslušnost kažemo da je odreknuće od vlastitoga “ja”.Za siromaštvo kažemo da je odreknuće “od svijeta” u naj-

širem smislu riječi, svijeta koji nas okružuje i u kojem živimo, mičemo se i jesmo.

Za čistoću moramo kazati da je to također odreknuće uže, ali jače: treba se odreći vlastitoga “tijela”, vlastite muške ili ženske strastvene naravi, vlastitoga prava na bračno stanje: na ženu, odnosno na muža, na djecu... Ako imamo u vidu da je čovjek na ovome svijetu u prvome redu zato da sebe izgra-di i sebe spasi, onda izabrani celibat ima prednost pred ženi-dbom za one koji su na bezbračnost pozvani Božjim zovom. Ako mladić ne osjeća unutarnji poziv na svećenički celibat i ne živi u uvjerenju da to može opsluživati, Latinska ga Crkva ne prima u svoje svećeničke redove. Ako netko osjeća da ima svećeničko zvanje i da ima i bračno stanje, postoji mogućnost u Grčkokatoličkoj Crkvi. Razumije se, tu je, kao i u Pravosla-vnoj Crkvi, ženidba samo prije svećeničkog ređenja.

Zvanje je posebna milost koja se raspoznaje, prihvaća i va-lja je njegovati. Zato je toliko puta neumjesno o tome uopće i raspravljati. Komu je dano, taj zna; hoće i može prihvatiti ta-kav status. Kao što je suvišno da neki mladić obrazlaže zašto je zavolio jednu jedinu djevojku s kojom se želi oženiti, a ne milijun drugih.

To upravo znači ona Isusova rečenica: Nije svima dano da razumiju. Komu je dano, taj razumije. I ne treba u to drugoga uvjeravati nego to životno i autentično svjedočiti.

Smatram li, dakle, celibat kao dar i povlasticu ili kao teret i besmislicu?

91

PAVLOV NAUK O KRIŽU

Čitatelji i proučavatelji opće ljudske povijesti rado ističu da se svijetom upravljalo nekada a upravlja i sada s triju zna-kovitih brežuljaka, koji nisu visoki ni po stotinu metara iznad dotičnih gradova, a koji su nadvisili sve planine zemaljske i nametnuli se svom svojom snagom i poznatošću.

Akropolis

Najprije to je Akropola u Ateni, kao simbol ljudske pameti i mudrosti, tj. aristotelovske logike i metafizike. Ta je, naime, logika zadobila tako savršen oblik da poslije toga više nije mogla učiniti korak naprijed a niti je morala učiniti korak na-trag,45 pa je tako i dan danas potpuno ista kao prije 2333 go-dine kad je Stagirićanin sastavljao logičke i silogističke spise

U predgovoru drugomu izdanju Kritik der reinen Vernunft Kant piše: „Daß die Logik diesen sicheren Gang schon von den ältesten Zeiten her gegangen sei, läßt sich daraus ersehen, daß sie seit dem Aristoteles keinen Schritt rückwärts hat tun dürfen… Merkwürdig ist noch an ihr, daß sie auch bis jetzt keinen Schritt vorwärts hat tun können und also allem Ansehen nach geschlossen und vollendet zu sein scheint“, I. Kant, Kritik der reinen Vernunft, B VIII., Stuttgart, 1989., str. 21-22;

„Da je logika već od najstarijih vremena išla ovim sigurnim putem, može se vidjeti iz toga, da od Aristotela ni jedan korak nije smjela napraviti una-trag... Kod nje je osobito još i to, da dosad ni naprijed nije mogla napraviti ni jedan korak, pa se dakle prema svemu čini da je zaključena i dovršena“, I. Kant, Kritika čistoga uma, Zagreb, 1984., str. 12 (hrvatski prijevod: Viktor D. Sonnenfeld).

92

koji su nam poznati pod općim naslovom Organon.46 Aristo-tel je odgajao Aleksandra Velikoga, jednoga od najvećih stra-teških osvajača svijeta, koji je, razumije se, osvajao ognjem i mačem, ali se služio logikom vojničkom.

Capitolium

Drugi je brežuljčić rimski Kapitol kao simbol rimskoga prava, zapadne civilizacije i vanjske vojne i političke moći. Kapitol je jedan od sedam rimskih brežuljaka (uz Aventin, Celij, Eskvilije, Janikul, Palatin, Viminal), po visini najmanji - ni 50 metara nadmorske visine, a po značenju najuzvišeniji, jer je u starome Rimu bio središte i kulturnoga i kultnoga života. Iz tih je vremena, koja su potrajala gotovo 13 stoljeća rimskoga kraljevstva, republike i carstva (753. prije Krista - 476. poslije Krista), do nas doprlo rimsko pravo ili “pisani razum”, kodificiran u Zakoniku na 12 ploča (Lex duodecim tabularum) iz 5. stoljeća prije Krista. To je pravo ne samo osnova povijesnih i suvremenih građanskih zakonika, nezao-bilazivi predmet na svim juridičkim fakultetima svijeta, nego i temelj međunarodnoga prava i moderne pravne teorije.

Danas se taj Capitolium želi simbolično, stvarno i imenito premjestiti na Capitol Hill u Washingtonu. Valjda je zato tako i nazvan.

Golgotha

Konačno, treći brežuljak, jeruzalemska Golgotha ili Kal-varija, tj. Lubanja ili Cranium kao simbol kršćanskoga, kri-stovskoga, Božjega pogleda na ovaj i na onaj život i svijet!

46 T. Ladan preveo s grčkoga, napisao predgovor i dodao sedmoje-zični tumač temeljnih pojmova ovih Aristotelovih djela: Fizika, Za-greb, 1987., Nikomahova Etika, 1988., Politiku, 1988. i Metafizika (2 sve-ska), 1992.

93

Pavao, propovjednik i apostol, učitelj naroda u vjeri i istini (1 Tim 2,7), u svome luku apostolskoga hoda i života posjetio je sva ta tri brežuljka, i o svakome iznio svoj osvrt i sud.47

Posjetio je grčku Akropolu, gdje je na njezinoj zapadnoj strani na Areopagu održao glasoviti govor, kad je nazvan “Čavkom”, i kada je samo nekoliko osoba pošlo za njim: Di-onizije, Damara i još dvoje-troje čeljadi, kako nam događaj opisuje sv. Luka (Dj 17,16-34). I Pavao spominje taj isti bora-vak i neuspjeh u Ateni, odakle je Solunjanima poslao učenika Timoteja (1 Sol 3,1). On iz Atene nije bio kamenjem potjeran, kao iz nekih drugih gradova, nego je bio cinično ignoriran, što ga je kudikamo dublje zaboljelo i pogodilo od bilo kakva kucimanja. Jer, nakon što “napusti Pavao Atenu” (Dj 18,1), nije se više nikada u nju vratio, niti Atenu spomenuo, niti Atenjanima ikada čestitao Uskrs - Anastasis, niti ikada iko-ga ostavio u Ateni ili u nju koga poslao, niti od njih tražio kršćanskoga karitasa za druge Crkve, niti ga njima skupljao i slao. Jednostavno ta je “mudra” Atena umrla “Čavki”, i “Čav-ka” Ateni! Pravi fiasco! Fallimento!

Bog je tako providnosno uredio da je Pavao došao u Rim. U određenom trenutku prizvao je na cara. Caesarem appello. Na cara si prizvao, k caru ćeš i ići (Dj 25,12). Nemoguće je da nije posjetio rimski i jupiterski Kapitol. Tà, je li iz njegove bli-zine jasno napisao i Kološanima (2,10) i vaskoliku svijetu da je Krist glava svakoga vrhovništva i vlasti, a ne rimski bogovi i carevi, pa koliko se god oni smatrali gospodarima i vlasnici-ma ovoga svijeta! U Rimu je proboravio više godina, možda ga je osvojio više svojom patnjom i zatvorom negoli propo-vijedanjem. Mislio je: ako Rim postane kršćanski, onda će i cijelo Rimsko Carstvo postati kršćansko. Nije se prevario.

Posjetio je, naravno, svaki put kad bi došao u Jeruzalem, i brežuljak Kalvariju, iz koje je crpio svu sočnu teologiju o kri-

47 “Sveti Pavao ambasador Kristov”, u: Vrhbosnensia, 2/2002., str. 393-397.

94

žu i uskrsnuću. I uvijek bi se sjetio čudesna Kristova zahvata u njegov život pred Damaskom.

I Židovi znake ištu i Grci mudrost traže (1 Kor 1,22). Mi im ne možemo ponuditi ni drugoga znaka, ni druge vlasti, ni druge mudrosti doli Krista golgotskoga, umrloga pa uskr-sloga. Stoga, pred Kristovim križem mogu se zauzeti tri stava već prema trima vrstama vjernika ili nevjernika.

Židovski stav

Križ je sablazan, prvoklasan škandal! Bog na križu? Tko je to vidio i tko to može zamisliti? - pita se pobožni Židov, i zaključuje: Ili to nije Bog, ili to nije istina! Što onda znači aksiom iz Pnz 21,23: “Proklet bio tko na križu visi!”? A što znači aksiom iz Izaije koji govori o Sluzi patniku, o Mesiji pa-tniku? Židov odgovara: Nije istina da će Mesija patiti. Onako blag, nemoćan, koji završava na križu, nemoguće je da je Bo-žji izabranik, Božji Sin, Mesija. Zato i nije prihvaćen! Zato još uvijek očekuju drugoga, koji će biti po njihovu kroju i mjeri! Bez patnje i križa.

Grčki stav

Križ je ludost! Bogovi jesu jaki, ali ipak se ne razapinju međusobno, osim onoga mitološkoga nesretnog Prometeja, kojemu gavranovi svake noći jetra kljuju ili Tantala kojega su stavili na “Tantalove muke”. A ovdje Otac dopustio da mu se razapne Sin. Gdje to ima? Tko to može pojmiti? - pita se grčki logički mudrac i dodaje da je to contradictio in adjecto, u sebi proturječje. Mladi starac! Kvadratura kuba! Gvozdeno drvo! Ljudska, pa ni grčka, mudrost (niti sofia, kamoli sofisteria) ni-kada nije otkrila pravoga Boga, uvijek je promašila, posrnula i pala. Kaže sv. Augustin, i prije nego je postao kršćaninom: U grčkoj sam filozofiji našao svakakvih ideja, misli, refleksija,

95

filozofskih doumljenja i dvoumljenja, velikih istina, ali istine da je “Bog tijelom postao i prebivao među nama”, nisam ni-kada nigdje pročitao.

Kršćanski stav

Križ je spasenje! Pobožnim Kristovim vjernicima križ je Božja snaga i Božja mudrost! Božji Logos i Božja logika! Bog tako hoće. Bog je tako učinio. Imajući u vidu ovakvu poza-dinu, a to je bila tribina Pavlova propovijedanja, nisi mogao očekivati da će biti ikakva vidljiva uspjeha. Ali Pavao veli da je ludo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje snažnije od ljud-ske jakosti. I to propovijeda usred Korinta i piše Korinćanima (1 Kor 1,18-25).

Ali ne samo križ Isusov, nego svatko od nas nosi svoj križ, svoju kušnju, “ostan u tijelu”, stimulus carnis. U malo kome od nas ne titra misao židovska, misao grčka, misao kršćanska o križu kao sablazni-ludosti-spasenju. Ito neprestano. Pogle-dajmo Pavla: u likaonskim gradovima Ikoniju, Derbi i Listri apostola je zahvatila neka gadna bolest i nevolja. Nevolja je ono što ne voliš! On o tome piše svojim Galaćanima kod ko-jih je proboravio neko vrijeme. Ova se, naime, tri spomenuta grada nalaze u pokrajini zvanoj Galacija, današnja srednja Turska, s glavnim gradom Ankarom. Evo što kaže: “Svoju kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa” (Gal 4,14).

Vrsta bolesti?

Ne znamo o kakvoj se tjelesnoj kušnji ili bolesti radi, što jest - jest.48 Razni raznorazno razbacuju i raznose. A nitko posigurno.

48 C. Tomi, Savao Pavao, str. 164: “Sigurno se ne radi o istoj bolesti. Ako se radi o bolesti, opet imamo cijelu lepezu bolesti koje se spominju.

96

Sasvim je moguće da je to bila neka dosadna azijska ma-larija, koja je inače bila česta pojava, uzrokovana samom klimom, a ne samo komarcima. I malo koga nije progonila. Tà, je li od nje umro i nepobjedivi Aleksandar?

Vjerojatno su bili i ožiljci kamenovanja? “Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, je-dnu noć i dan proveo sam u bezdanu” (2 Kor 11,24-25). Gdje je god došao, na nj se sručila grudina kamenja. I to od nje-govih izabranih Židova, koje je uvijek najprije pohodio, po-zdravio, predstavio se i propovijedao im. I uvijek ih je mogao razumjeti jer je i sam nekoć bio takav, samo ih nije mogao razumjeti da se ne obraćaju, kao što se i sam obratio.

Nema sumnje da se radilo o nekoj vrlo gruboj i gadnoj tjelesnoj bolesti, koju se stidio i spomenuti, jer piše: Svoju kušnju - moje tijelo. Znači da im je njegovo tijelo bilo zaista velika kušnja, koju oni nisu odbacili, prezreli, pljunuli, doslo-vno stoji. Zašto? Pretpostavimo da je Pavao imao epilepsiju, kao što mnogi kažu, ali nikako da dokažu: Počne svetu litur-giju pa se zakotura niz crkvu... Stane propovijedati pa se nađe na podu i zapjeni pred oltarom od padavice. Kako se u takvoj situaciji vjernici ne će začuditi i sablažnjavati? Ako propo-vijeda o Bogu, zašto mu taj Bog ne pomogne? - pitali bi se vjernici. I Pavlu to padne napamet, ali mora šutjeti. Kažu da su značajne osobe u povijesti bolovale od te teške i neizlječive epilepsije: Julije Cezar, Oliver Cromwel, Napoleon... I nikada ne znaš kada će buknuti.

Nije govor o nečistim napastima. Radi se o nečemu što do sada nisu za-pazili Korinćani i on im to u svojoj ispovijesti daje na znanje. Vjerojatno da je to neka osoba ili grupa koja se potaknuta od Sotone protivi širenju evanđelja”, Pavao - Apostol naroda, str. 25.

49 S. Légasse, Paolo apostolo, biografia critica, Rim, 1994., str. 48.

97

Ne vjerujem da Pavao nije imao nekakvu tešku krastu zbog koje je zaudarao na 100 metara. To je bila užasna kušnja za njih, za bolničarke. Tko će njegovati i previjati onakva pa-cijenta? A apostol Doctor gentium! (1 Tim 2,7). Neka doktor izliječi samoga sebe, a ne onoga hromoga od rođenja u Listri, ili uskrisi onoga Eutiha u Troadi (Dj 20,9), misle ljudi. Možda ove hipoteze uopće nisu točne.

Sasvim je moguće da je Pavao bio bolestan na oima. Mo-žda su mu ostali neki znakovi i posljedice od onoga silnoga božanskoga dugog reflektora što ga je doživio pred dama-šćanskim vratima. On sam piše istim Galaćanima u istom kontekstu: “Svjedočim vam, doista: kad bi bilo moguće, oči biste svoje bili iskopali i dali mi ih” (Gal 4,15). Možda su u pitanju bile stvarno oči, dok ih tako spominje. Ili je ovo samo izraz od milja, od dragosti: kad netko nekoga voli, onda bi mu i oko dao! Ali iz Poslanice Galaćanima još se na jednome mjestu može zaključiti da Pavao nije najbolje stajao s očima: “Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom” (Gal 6,11). Čovjek ne vidi ili jedva štogod vidi, i piše velikim slovi-ma trošeći pergamenu, da bi bar malo vidio svoga rukopisa i potpisa. Sasvim je, dakle, bilo moguće da ga je zahvatila neka vrsta očnih bolesti. Čini se da bi čovjek radije bio bolestan na bilo kojem drugom organu od njih šest tisuća i toliko, negoli na očima. Bog uvijek dodaje nove, veće i jače kušnje onomu tko je izdržao prvu navalu. Nitko toliko zahtjevan kao - Bog. “Ja ću mu pokazati...”, Isus priprijeti, a Pavao se prisjeti. Ka-kvo mu je god bilo zdravlje, Pavao životom pokazuje da nema umora ni u putovanju, ni pisanju, ni propovijedanju.

Uvjerljivo mi je tumačenje onih koji drže da je taj “sotonin ostan” neka vrsta zapreke Pavlovu apostolatu.50 Pavao bi bio previše ljudski kad bi mislio samo na svoju osobnu bolest ili

50 S. Lyonnet, “Virtus in infirmitate perficitur”, u: Dieci meditazioni su San Paolo, str. 19-21.

98

napasničku kušnju, a ne na svoju službu Evanđelju i Kraljev-stvu Božjem.

Kušnje

Kad Bog nekomu želi iskazati neku milost, onda mu naj-prije dadne neshvatljivu kušnju, ispit, provjeru. Naša najve-ća pogrješka jest u tome što mi ne želimo Božju milost koja obrezuje srce i čisti i liječi našu ranjenu narav. Nama kao da su draži naši naravni dronjci nego svi ukrasi Božje milosti... Draže nam je ispuniti svoje raspadljive i zaudarljive strasti nego primiti Božji dar od kojega se živi svu vječnost. Eto ka-kvi smo. Tko to ne želi, taj je svetac - razumije se! Bog želi da potpuno ispraznimo svoju ljudsku ljusku, glinenu posu-du, mudru logiku, i da on u nju skrene svoje darove koji nas osmišljuju. Posuda izabrana, veli sv. Luka, posuda časna ili nečasna, veli sv. Pavao (Rim 9,21), mora se isprazniti od ljud-ske taštine, kaline, praznine da bi se ispunila Božjom milinom i puninom. Ako smo na to spremni, onda smo Božji ljudi, onda se Bog može pouzdati u nas da nas šalje propovijedati i misionariti. Evangelizirati. Pavao je bio spreman na sve vrste kušnja i bolesti, bilo da one dolaze iznutra ili izvana!

Apostol podsjeća svoga učenika i miljenika, Timoteja Li-stranina, na sve ono što je propatio u galaćanskim gradovi-ma. S njime je bio i on, Timotej, kojega je Pavao krstio na svome Prvom putovanju (od 45. do 49. godine), a sa sobom uzeo na svome Drugom misijskom putovanju (od 49. do 52.), upravo iz gradića Listre:

“A ti si pošao za mnom... u progonstvima, u patnjama koje su me zadesile u Antiohiji, u Ikoniju, u Listri. Kakva li sam progonstva podnio! Iz svih me izbavio Gospodin! A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu - kao zavodnici i zavedeni” (2 Tim 3,10-13).

99

Kakva li sam progonstva podnio! Ali Pavao nije razočara-ni pesimist da jauče i plače nad prošlim danima i patnjama. On je nepopravljivi optimist. On svugdje vidi prst Božji, mi-losrdnu ruku Očevu. Iz svih me nevolja izbavio Gospodin! To je Pavlova logika i lozinka. Progonstva se pripuštaju, ali Bog upravlja i progonstvima, svakom ljudskom sudbinom, i “u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28).

Šarolike kušnje - šarolike milosti. Koliko ćemo puta i sami priznati u kakvim smo se sve jadima i nevoljama kretali, u pravim progonstvima. I ovima najnovijima. A ipak smo se nekako spasili, višom silom, Božjom intervencijom. Radije zahvalimo nego da se žalostimo i Bogu prigovaramo. Zna Bog da mi patimo. Tko je dao oko da ne vidi, da ne vidi da smo slijepi. Tko je dao uho da ne čuje, da ne čuje naše vapa-je? Ako nam je dao kušnju, dat će nam i snagu i pobjedu i konačnu nagradu, milost! Raznolike - šarolike (poikilos) ku-šnje (1 Pet 1,6), raznolike - šarolike (poikilos) i milosti (1 Pet 4,10). Valja izdržati. U vjeri, pouzdanju i ljubavi. Je li ono S. S. Kranjčević pjevao:

Vjeruj, ljubi, nadaj se i snosi - Čut ćeš srcem zašto si i tko si!

Praktični Lukini savjeti Pavlu

Ako je Bog dao Pavlu neku gadnu bolest kao kušnju, a vi-djeli smo da jest, ito ne jednu, dao mu je za pratitelja i prijate-lja jednoga od najboljih tadašnjih specijalista, doktora Luku, evanđelista, kao kućnoga i osobnoga liječnika. A on, kao i svaki liječnik, znao je kako treba postupiti kad kakva nevolja nastupi:

Prvo, Bogu se pomoli: vjera, a ne panika!Drugo, razum uposli: intelekt, a ne afekt!Treće, s razboritim porazgovori: razgovaraj, a ne rješavaj

sam!

100

Jedne noći u Rimu Pavao nije mogao oka stisnuti. A bolovi, gotovo je naglas ječao. Stimulus carnis u krstima, u prstima, u prsima, u očima, u rukama. Zove ujutro Luku, “ljubljenoga liječnika” (Kol 4,14) da ga vizitira i da mu bar malo olakša bo-love. Nakon pregleda ruku po kojima se uhvatila neka vrsta psoriasisa, a tresu se, u razgovoru liječnik Luka ovako tumači bolesnomu Pavlu.

Uzoriti - apostoli su bili uzoriti, ne preuzvišeni - Ti, čo-vječe Božji, imaš takvu životnu snagu i brzinu, od 120 na sat, kojom juriš po Aziji i Europi, od Akropole preko Golgote do Kapitola, da Ti je ovaj sadašnji križ prilično slaba konica. Tebi bi trebale ne samo ove ručne, nego i nožne kočnice, da ostaneš na cesti, i da ne sletiš u provaliju.

- Znači, još težih križeva? - upade Pavao. Eminenza, uzvišenost objava i vizionarsko penjanje u raj,

u treće nebo, kao što si Ti doživio, zahtijeva najjače regulato-re da se ne sunovratiš kad silaziš niza serpentine, među nas smrtnike. Ovaj mi se Tvoj križ čini pravim regulatorom, inteligentno ugrađenim, tako da se ne troše snage bez veze, nego racionalno, i da se ujedno ne sklizneš s putanje.

- Jadan ti sam ja čovjek, infelix ego homo! (Rim 7,24). Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga! - poviče Pavao i okrene se na drugu stranu.

Ima križeva venoznih, a ima i velenoznih, nastavlja dr. Luka. Ovaj Tvoj nije nikakav otrov, nego pravi otvor prema novom svijetu, koji samo Bog može pokazati. Pa ovo što si Ti napisao Korinćanima, ovu paradoksalnu istinu, tko to može dokučiti ako i sam nije odgovorio na židovske skandalone - sablazni i grčke sofisterije - mudrijanja te ušao u kršćansku soteriju - spasenje. Ti imaš privilegij proći sve to. Zato si nam i kvalificirani učitelj. Rekao bih da u Tvome životu, na-stavlja medicus carissimus, križ nije spoticaj, skandalon, nego poticaj na dobro, na još bolje, na najbolje. Citius, altius, for-tius - brže, više, jače sve u duhovnom pogledu, a ne samo na

101

Liječnik Luka vizitira PavlaLuka je jedini sa mnom (2 Tim 4,11).Pozdravlja vas Luka, ljubljeni liječnik (Kol 4,14).

102

LIJEČNIK LUKA VIZITIRA PAVLA

Slika istodobno zbunjuje i oduševljava. Zbunjuje svojom jednosta-vnošću, reklo bi se: posrijedi je gotovo djetinjski pristup. Nu, slika je-dnako tako osvaja i oduševljava svojim ozračjem: sve je prozračno i čisto, smireno i blago, anđeoski bezazleno i blaženo. Pavao je tjelesno iscrpljen, noge su mu od dugotrajna hodanja hrapavim i trnovitim stazama izranje-ne, ali njegove plave oči uza svu zamišljenost netremice iščekuju ono što dolazi: on zna što je to, i u njemu nema nikakve dvojbe. On pati, ali se u nadi ne koleba.

U svojoj jednostavnosti slikar je u skladnoj cjelini ostavio nekoliko tragova svoga neprijeporna slikarskoga umijeća, kao što je to glava, pose-bice kosa i brada, Pavlova prijatelja liječnika Luke.

Slika br. 8: F. Dolenec, Liječnik Luka vizitira Pavla, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

103

grčkoj Olimpijadi.51 A u Tebe je pravi pravcati paradoks: što zdravstvena situacija gora, to ona duševna bolja. Zato mi se čini da križ nije uopće nerazuman udar, nego razuman dar, najljepši dar s neba. Jest nerazumljiv, ali nije nerazuman. Ni-sam znao da Te Bog tako voli! - završi dr. Luka svoju jutarnju vizitaciju i konzultaciju.

51 Pod tim su De Coubertinovim latinskim sloganom otvorene nove Olimpijske igre u Ateni, 1896. godine.

105

PAVLOV KRUŽNI I KRIŽNI PUT

Nakon svoga obraćenja na kršćanstvo u Damasku, Pavao je otišao u Arabiju, na tri godine biblijskih refleksija i teo-loških studija, i ponovno se vratio u Damask gdje je stao smjelo propovijedati Isusa raspetoga, umrloga i uskrsloga. Židovi ga, kao izdajnika, nisu mogli podnijeti i odlučili su ga ubiti. Braća se kršćanski dogovore te ga košarom spuste niz gradske zidine i tako im živ utekne (Dj 9,20.23-25). Ako je mogao stati u košaru, očito nije bio plast od čovjeka. Pau-lus na latinskom i znači malen. To je bio prvi njegov progon. Na svojim daljnjim misijskim putovanjima Apostol je stalno doživljavao brojne križne postaje osude, bičevanja, padanja, batinanja, tamničenja, progone, poniženja, kamenovanja, po-grđivanja... Morski brodolomi, pogibli od razbojnika, pogibli od pogana, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od “lažne braće” (falsi fratres) i sve druge pogibli koje spominje u Drugoj Ko-rinćanima (11,23-28). I konačno odrubljenje glave u Rimu. Eto ti 14 postaja.

Prvo misijsko putovanje

Mala kršćanska zajednica u Antiohiji imala je od samoga početka vrlo vrijednih članova. Među njima sigurno najvrje-dniji bijahu Barnaba i Savao. “Dok su jednom obavljali slu-žbu Božju i postili, reče Duh Sveti: De, odlučite mi Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih pozvao! Onda, pošto su postili i molili i položili na njih ruke, otpustiše ih” (Dj 13,2-3). I pre-

106

pustiše ih milosti Božjoj. Barnaba je na prvom mjestu. Savao na petom, posljednjem. Ostali su: Šimun-Niger, Lucije Cire-nac i Manahem. Možda je tu bilo Savlovo ređenje.

Prva je apostolska zajednicu “žrtvovala”, tj. darovala svoja dva najjača asa, moralna i intelektualna, i spremila ih u evan-gelizaciju po Cipru i Maloj Aziji. Ito Duh ih je Sveti izdvojio i poslao na evangelizacijsko djelo. Bio im se priključio kao poslužitelj i Barnabin nećak po sestri Mariji, Ivan Marko, ka-sniji evanđelist, koji je ubrzo odustao. Misije su trajale oko 3-4 godine, od 45. do 49. poslije Krista. Pošli su iz Antiohije sirijske, isplovili iz Seleucije i doprli na Cipar, koji su Grci uvijek nazivala “blaženim” otokom - Makaria. Do Cipra je bila stigla blaga vijest još u vrijeme Stjepanova progona (Dj 11,20). Barnaba je bio rodom s Cipra. Apostoli su doprli do luke Salamine, gdje su propovijedali u židovskim sinago-gama. Stigli su u Paf, glavni grad Cipra, gdje su se obratila dvojica Ciprana: namjesnik Sergije Pavao, Rimljanin, i onaj zloglasni Elim - Vračar, Židov, astrolog. Ovomu je drugomu trebalo najprije da oslijepi kako bi potom mogao progledati: “Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski... evo sada oslijepit ćeš i neko vrijeme ne ćeš gledati sunca!” (Dj 13,10-11), izvika se na nj Pavao. Od tada se Savao naziva Pavlom, latinskim imenom, u službi narodâ, gentium, goim. Možda baš u spomen toga obraćenika Sergija Pavla, kako je mislio sv. Jeronim.52 Ili zato što je bio malena rasta, paulus znači ma-len, kako je tumačio sv. Augustin.

Zatim su prešli u Ataliju, pa u Pergu pamfilijsku - tu ih je napustio Ivan Marko i otišao doma (Dj 13,13), te u Antiohiju pizidijsku i konačno dospjeli u likaonske gradove Ikonij, Li-stru i Derbu. Deset mjesta u kojima je naviješteno Evanđelje. I natrag u Jeruzalem.

52 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 76.

107

Pavao je s Barnabom osobito u trima gradovima doživio svoje nezaboravne križne postaje na kojima se jačao njegov duh i gdje je kroz ljutu svoju nevolju upoznavao Božju volju.

Antiohija

“Oni pak krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju pizidijsku. U dan subotnji ušli su u sinagogu i sjeli. Nakon čitanja Za-kona i Proroka pošalju nadstojnici sinagoge k njima: ‘Braćo, rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite’!” (Dj 13,14-15). I Pavao održa svečani i veličanstveni govor: o Bo-žjem planu u izraelskoj povijesti, o svjedočanstvu najvećih ljudi o Kristu, o užasnu zločinu raspeća, o nečuvenoj pobjedi uskrsnuća, o Božjem oproštenju po Kristu Isusu i o opredje-ljenju koje svaki čovjek mora učiniti u odnosu na Krista koji opravdava (Dj 13,16-41). Nakon kojega je slijedilo oduševlje-nje i brojnih Židova i brojnih pogana, a i svečani progon: “Ali Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja. Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim (Dj 13,50-52).

Tri vrste progonitelja. Sv. Luka opisuje kako su se ujedi-nile tri vrste Pavlovih protivnika.

Ponajprije Židovi, tvrdokorni i neobrativi, čuvari Zakona, ali ne i njegovi izvršitelji, nisu mogli podnijeti ni “izdajnika” Isusa ni njegova, po njihovu mišljenju, epigona Pavla. Misle da se Bog mora ravnati po njihovim pravilima, predajama i tumačenjima. Najprije su Pavla pozvali da im rekne koju utješnu. A kad im je rekao, onda ga nisu mogli smisliti.

Drugi su neprijatelji bili manipulirane žene. Židovi bi nahuškali pobožne i fanatične žene da se prihvate kamenja, kolaca, vila i ostaloga poljoprivrednog oruđa i otjeraju “he-retične” novovjerce, novozakonike. Žene ko žene, neke bi od

108

njih, nahuškane, poslušale i ne pitajući tko je u pravu i odakle dolazi pravo spasenje.

A treći su protivnici gradski oci, tj. tadašnja gradska admi-nistracija kojoj je stalo do političkoga reda i mira u gradu, a ne do religije i religijskih vrednota, osim ako su u izravnoj službi njihove dnevne politike. A političari se stavljaju na stranu onih koji više obećavaju glasova, potpore, vrijednosti na ovome a ne na drugome svijetu.

- Zar smo i mi danas daleko od sličnih vrsta progonite-lja? Jave se neki, hajmo reći, “Židovi”, a nisu nego oni koji se pozivaju na posebne zasluge, na povijesna prava, na vla-sništvo u Crkvi, nagovore pobožne i neuke žene te zajedno s općinskim poglavarstvom jednoumne politike udri protiv Pavla, Barnabe, Marka, Andrije, Petra... Ako kanimo i želimo autentično pavlovski misionariti, bojeći se pravoga Boga a ne krivih “bogova” ovoga svijeta, onda moramo biti spremni uvijek pokrenuti se s mjesta. Čim se zadržimo više vremena, desetljeća ili stoljeća, na jednome mjestu, Bog zna pripustiti nekakve elementarne vremenske uragane i ljudske nepogo-de, prave progone. Crkvin pogon jest njezin stalni progon! - izum je Božji, a ovako je skladno formulirao pater Duda.53

Ikonij

“U Ikoniju isto tako uđoše u židovsku sinagogu i govo-rahu tako da povjerova veliko mnoštvo Židova i Grka. Ali nepokorni Židovi razdražiše i podjariše pogane protiv braće. Oni se ipak zadržaše duže vremena, smjeli u Gospodinu koji je svjedočio za Riječ milosti svoje, davao da se po njihovim rukama događaju znamenja i čudesa. Mnoštvo se gradsko podvoji: jedni bijahu za Židove, drugi za apostole. Pogani i

53 B. Duda, “Djelo blagovjesništva u prvo doba Crkve (Dj 1-15)”, u: Bo-goslovska smotra, 2-3/1975., str. 203-219.

109

Židovi sa svojim glavarima navališe da zlostave i kamenuju apostole. Kada to opaziše, prebjegoše oni u likaonske grado-ve Listru i Derbu i okolicu. Ondje su navješćivali evanđelje” (Dj 14,1-7).

Ujedinili se pogani i Židovi. Sljedeća Pavlova i Barnabina križna etapa bijaše grad Ikonij, tada oko 60.000 pogana, da-nas (Konya) oko 600.000 muslimana. Kršćani se danas mogu nabrojiti na prste jedne ruke. U gradu tada bijaše i pogana i Židova. Ne idu oni zajedno. Ali, ako treba progoniti Ime Isusovo i Pavla njegova apostola i druge Isusove učenike, onda se mogu sprijateljiti u jednu jedinicu, kao rimski Pilat i židovski Herod onoga dana (Lk 23,12). Apostoli su smjelo navješćivali, ali su protivnici još smjelije i strastvenije napa-dali. U apostolskim ustima riječ Božja, a u rukama svjetine hrpa kamenja. Pa da vidimo. Apostoli popustili, jedva živu dušu i glavu izvukli i prebjegli u Listru i Derbu i okolicu, da i drugima navješćuju u mirnijim okolnostima. Opet progon - pogon, nego što misliš!

- U pogledu prijateljstva neprijatelja u uroti protiv Istine i Boga povijest se stalno ponavlja iz dana u dan i iz mjesta u mjesto, i uvijek nova. Mržnja je razorna, ali ovdje kao da “gradi” da bi druge razarala.

Listra

“Uto iz Antiohije i Ikonija nadođu neki Židovi, pridobiju svjetinu te kamenuju Pavla i odvuku ga izvan grada, misle-ći da je mrtav. Kad ga pak okružiše učenici, usta on i uđe u grad. Sutradan ode s Barnabom u Derbu. Pošto navijestiše Evanđelje tom gradu i mnoge učiniše učenicima, vratiše se u Listru...” (Dj 14,19-20).

Pod grudinom kamenja. Apostoli se jedva spasili iz An-tiohije i Ikonija, a dočekala ih, nakon 40 km putovanja, još žešća mržnja u Listri, ito od onih iz prijašnjih gradova. Čuli i

110

dojurili. Ovdje je kamenovanje bilo najžešće, čak do te mjere da su progonitelji mislili da je Pavao izdahnuo. S mržnjom su ga izbacili izvan gradskih zidina kao prebijeno živinče. Samo diše i u sebi misli: Bože, što si pripremio lijepoga nakon ovo-ga kamenovanja? Njegovi ga učenici poslije večere pronašli i unijeli u grad. Očistili rane, zavili da se zamiruju. Bijaše tu mladićak, Timotej, koji je, potresen, suze ronio. Pavao će ga kasnije na to podsjetiti: “Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te, da se napunim radosti” (2 Tim 1,4). Na drugom će mjestu evocirati progonstva i patnje “koje su me zadesile u Antiohiji, u Ikoniju, u Listri. Kakva li sam progonstva podnio. I iz svih me izbavio Gospodin” (2 Tim 3,11). A što je značajno, u Listri je Pavao izliječio jednoga hroma od rođenja. To mu je kame-novanje valjda bila zahvala od grada.

Apostoli su imali mnoštvo utješnih trenutaka koji su dola-zili od onih koji prigrliše vjeru u Isusa Spasitelja. Oni su bili sve uvjereniji da se Evanđelje danomice navješćuje ispod kiše kamenja, i da je to siguran znak i dokaz njihove autentičnosti i ujedno ispunjenje Isusova obećanja i plana. “Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje” (Dj 14,22). Tješili ih nevoljama. Kakva li paradoksa i nedokučive li istine Božjega otajstva! Vratili su se istim putem, navješćujući Riječ Božju. U Antiohiji sabraše Crkvu i ispripovjediše što je Bog učinio po njima. “da i poganima otvori vrata vjere” (Dj 14,27). Na tom prvom misijskom putovanju prešli su možda oko 2500 km.

Nemoguće je da se Pavao nije sjetio kako je i sam nekoć bio sličan židovskim umišljenicima i progoniteljima! I izrazio Bogu hvalu da ga je izvukao iz mraka mržnje.

- Kako je s nama? Bacamo li mi kamenice na druge ili drugi bacaju na nas? Kad se sjetimo suvremene situacije, pojedinih područja domovine, gdje još uvijek lete kamenice i nasilnički štite neke koji su u Crkvi kanonski lišeni svih ovlasti i prava,

111

Pavao kamenovan u Listri

Uto iz Antiohije i Ikonija nadođu neki Židovi, pridobiju svjetinu te kamenuju Pavla i odvuku ga izvan grada misleći da je mrtav. Kad ga pak okružiše učenici, usta on i uđe u grad (Dj 14,19-20).

112

PAVAO U LISTRI KAMENOVAN

Ovu bi sliku bilo dobro promatrati zajedno sa slikom br. 6 - Pavlov doživljaj uzdignuća u treće nebo! Ona je zorna potvrda vjerske poruke što nam je želi prenijeti slika br. 5: radostan vjerski doživljaj utvrđuje čovjeka u njegovu pouzdanju u Boga i u ljude te ga čini sposobnim najveće patnje pa i samu smrt podnijeti posve smireno, štoviše radosno.

Na svome misijskome putovanju, Pavao je u Listri bio kamenovan. Bi-jaše to u onodobnih Židova uobičajen način izvršenja smrtne kazne. Na sreću Pavao je ostao živ. Misleći kako je mrtav, njegovi su ga neprijatelji ostavili izvan grada. Potom su došli njegovi prijatelji i otpratili ga u grad. Taj prizor vidimo na ovoj slici.

Pavao je izranjen i zbunjen. Oslonjen na dvojicu mladih prijatelje, po-kušava koračati, što mu, očigledno, teško uspijeva, ali on se ne predaje. Cijelo je ozračje vedro i ne daje naslutiti kako se tu zbio strašan događaj.

Dvojica mladića, radosni što je Pavao ostao živ, svojim držanjem i svojom odjećom, zrače - kako njihovoj dobi i priliči - proljetnom rado-šću! Kamenje kojim Pavao bijaše kamenovan ugrađeno je u zid i služi kao zaštitna i ukrasna ploča, dok se ono što bijaše padalo na tlo, pretvorilo u cvijeće i - kao stavljeno u vazu - djeluje poput blaga i nenametljiva ukrasa. Poruka je slike upravo onakvom kakvom ju je izrekao sam Pavao u pismu vjernicima u Korintu: “Veliko je moje pouzdanje u vas, uvelike se vama ponosim. Pun sam utjehe, obilujem radošću uza svu nevolju našu” (2 Kor 7,4).

Slika br. 9: F. Dolenec, Pavao u Listri kamenovan, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

113

a napadaju one koji su punomoćno ovlašteni za djelovanje u župnom pastoralu, ne možemo ne pomisliti i zaključiti da je progonjena Crkva - autentična Crkva. Utemeljitelja su Crkve progonili, i Crkvu će njegovu progoniti. Da nije toga, Crkva ne bi mogla maknuti s mjesta.

Drugo misijsko putovanje

Svršetkom 49. ili početkom 50. godine poslije Krista Pavao zaželje pohoditi svoje stare prijatelje koje je milošću Božjom i svojim propovijedanjem pridobio za kršćanstvo u galacijskim gradovima i selima da vidi kako su. Zamoli kolegu Barnabu koji jedva dočeka. Međutim, prije nego pođoše, čestito se i neočekivano porječkaše, posvađaše i razdružiše. Barnaba, naime, htjede povesti Ivana Marka, svoga sestrića, a Pavao ne htjede ni čuti za nj jer je od njega doživio onu neugodu u Pergi Pamfilijskoj kada ga je Marko napustio na Prvom mi-sijskom putovanju. Pavao odbi imati u svojoj ekipi slabića koji je bio kadar dezertirati na svakom koraku. Apostoli se dobro preriječili i konačno rastavili, kako nam prenose Djela apostolska: “Spopade ih takva ogorčenost da se razi-đoše” (15,39). Ogorčenost - paroksizam.54 Pavao uze Silvana i, povjeren milosti Gospodnjoj, obiđe dvadesetak gradova, a Barnabi se pridruži Marko i odjedriše na Cipar. O Barnabi Djela više ništa. A s obzirom na ogorčenost, Bog se kadar po-služiti i našim ljudskim svađama, rugobama i razlazima da proširi svoje evanđelje u različite krajeve svijeta. Valjalo se di-jeliti, kao što se dijele stanice u ljudskome tijelu kad im dođe vrijeme. “Postoji i atomistika ljubavi. Treba razbiti jedinstvo

54 S obzirom na riječ “ogorčenost” (paroxismos), vrijedno je upozoriti da će istu riječ sveti pisac Luka primijeniti na Pavla koji je ostao “ogorčen” (paroxyneto) kad je vidio Atenu punu poganskih bogova (Dj 17,16). Eto, kakav mu je bio stupanj ogorčenosti.

114

atoma da se oslobodi zastrašujuća energija. Treba se udaljiti kao dva pola da se učvrste stožeri Kraljevstva Božjega. Jedan će drugoga dozivati preko svih meridijana i paralela, ali se ni-kada više ne će sresti. Koliko uzvišene patnje u velikih duša. Ali, ne upadajmo u iracionalni sentimentalizam. Razilaženja su prijeko potrebna. Ona ne štete ako imaju ovako plemenite uzroke.”55

Pavao i Silvan pođoše iz Jeruzalema preko Cezareje i An-tiohije, utvrđujući Crkve, te se svratiše u Tarz, rodno mjesto Pavlovo. Zatim na cilicijska vrata uđoše u galacijske gradove Derbu, Listru i Ikonij. U Listri Pavao uze sa sobom već pokr-štenoga Timoteja, koji je bio na “dobru glasu”, i još ga k tomu dade obrezati, jer mu otac bijaše Grk. Apostoli su prolazili gradovima navješćujući Evanđelje. “Tako se Crkve učvršćiva-hu u vjeri i broj im se danomice povećavao” (Dj 16,5). Odatle upružiše u galacijski kraj. Tu Pavla spopade neka teška bolest. “Znate: prvi sam vam put za bolesti navješćivao Evanđelje. Svoju kušnju moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa”, pisat će ka-snije Pavao Galaćanima (4,13-14). Naumili su u unutrašnjost zemlje. Ali glas ih Duha Svetoga spriječi, ito dva puta, da ne idu u Malu Aziju, te se spustiše u Troadu. Tražeći sebi lijeka, Pavao naiđe na Luku, liječnika, koji im se priključi misijskom djelu, ne mogavši se više otkinuti od onako bolesna Pavla. Tu u Troadi Pavao imade viđenje. Ukaza mu se u viđenju neki Makedonac koji mu govoraše: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” (Dj 16,9). Razumješe da se radi o Božjoj po-ruci. Prije ih je Duh poučio da ne idu propovijedati, a sada ih čovjek poziva da dođu propovijedati. I jedan i drugi glas bijaše od Boga. Stoga, odatle skrenuše u Grčku: u Samotra-ku, Neapol i stigoše u Filipe, grad prvoga dijela Makedonije. Pavao će od sada osvajati Grčku za Kraljevstvo Božje. Rim je

55 Y. Ivonides, Orijaš kršćanstva, str. 102-103.

115

Grčku osvojio oružjem, a Grčka je Rim osvojila umijećem.56 A Jeruzalem će osvojiti i Rim i Grčku novošću Božje riječi, rekapitulirajući sve u Krista. Potom preko Amfipola dopri-ješe u Apoloniju, Solun i Bereju, zatim na Pirej, pa u Atenu i Korint. Pavao sa svojom biranom družinom preko Kenhreje i Efeza dođe ponovno u Jeruzalem. Veličanstveno putovanje i misionarenje. Malo manje od 5000 km, od kojih polovica pješke.57 U svakom mjestu čekahu ih okovi i nevolje, negdje manje, negdje veće, kako im već Duh davaše. Mi ćemo ovdje istaknuti samo one značajnije križne postaje trnovita puta koje apostoli doživješe u Filipima, Solunu, Bereji i Korintu.

Filipi

“Nato svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih odi-jelo i zapovjediše da se išibaju. Pošto ih izudaraše, bace ih u tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva. Primivši takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade” (Dj 16,22-24).

U Filipima je Pavao doživio vedrih časova. Obratio je je-dnu vrijednu poganku, Lidiju, Tijatirku, “udovicu”,58 koja je prva misionarka i obraćenica na euro-makedonskom tlu. Na Pavlovu riječ, Gospodin joj otvori srce. Gospodin joj dušu otvori, a Otac je nebeski obradi: Filius dicebat - Pater docebat, rekao bi sv. Augustin. Lidija im otvori ne samo dušu, nego i kuću na stan i hranu. “I prinudi nas” (Dj 16,15), duhovito će sv. Luka, sjećajući se epizode iz Emausa. I ondje ona dva učenika “navaljivahu” da Isus ostane s njima (Lk 24,29). U

56 To pjesnik Horacije, Epistolae II, 1, 156, u verzima veli: Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio. Zarobljena Grčka zarobila je divljega pobjednika i u priprosti Lacij unijela umijeća.

57 E. Gandolfo, Sui passi di San Paolo, str. 117.58 C. Tomi, Savao Pavao, str. 245: “Bila je već udovica”; Pavao - Apo-

stol naroda, str. 91.

116

Lidijinoj je kući bila mjesna crkva. Pavao u Filipima obrati i jednu ropkinju koja bijaše opsjednuta i kao takva svojim ha-lucinacijama u službi poganskih svećenika kao proročica. Po-čela Pavla hvaliti. Pavao ne dopusti da ga đavao hvali te oslo-bodi žensku od sotonske sile. Ali Židovi i pogani, pogotovo njihovi svećenici, ne mogoše gledati da se kršćanstvo širi i napreduje. Uspjeh izaziva zavist. Svjetina zamoli gradske oce da potjeraju Pavla, Silvana, Timoteja i Luku. Iako Pavao ima legitimaciju da je rimski građanin, ne vadi je iz džepa, čeka što će Filipljani učiniti. Na veliko Apostolovo iznenađenje, gradski oci odlučiše da se Pavao i družina išibaju i bace u zatvor: “Na to svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih odijelo i zapovjediše da se išibaju” (Dj 16,22).59 A bilo je strogo kažnjivo šibati rimskoga građanina: gubi se posao! No, Pavao je to dopustio. Ne samo ovdje, nego: “Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Tri put sam bio šiban...” (2 Kor 11,24-25). Zašto? Možda zato što je nešto više mogao razumjeti Isusov čin šibanja. Ni Isus nije morao biti šiban, ali on je to namjerno prihvatio. Pavao je prihvatio ne samo bičevanje, nego i zatvor, ito u unutarnjoj tamnici, s nogama u negvama. Zbilja nevjerojatno. Ali negdje oko ponoći nasta potres, popadoše okovi s ruku, otvoriše se zatvorska vrata, stražar se htjede ubiti, jer je pomislio da su mu zatvorenici pobjegli. Nato ga Pavao utješi da su svi još tu, živi i zdravi. Pravo iznenađenje, zatim pokrštenje tamničara i njegove obi-telji, sutradan oslobođenje... Gradski su, naime, oci čuli da su Pavao i Sila rimski građani, a oni ih jučer išibali. Stoga im potajno poručiše da mogu izići iz grada. Valjda potajice.

Ali Pavao zatraži da ih javno isprate gradski oci. Vi ćete šibati rimske građane! Pavao je prema malenima velikodu-

59 Ne znam kako uvaženi autor Popović u navedenom članku, Apostol Pavao i Židovi, 2001., str. 293, piše o Pavlovu šibanju: “Međutim, ni za jedno od tih pet šibanja ni Pavao u svojim poslanicama, a ni Djela apo-stolska, ne bilježe ni mjesto ni bilo koje druge okolnosti.”

117

šan, a prema velikima ovoga svijeta dostojanstven. Pavao je svugdje i uvijek doživljavao istu pjesmu, ne samo da je on u zatvoru i progonu pjevao psalme i hvalospjeve, nego su i njegovi protivnici trijumfirali udarcima biča i zavisti. Pavao je svjestan da je poseban privilegij u Krista vjerovati, a novi je privilegij za Krista trpjeti (Fil 1,29). On ne popušta, nego sve jači i jači u Onome koji ga jača (Fil 4,13). Sve mu to postaje jasnijim dokazom da je Bog uza nj i on uz Boga. U dobru je lako dobar biti, pokaži se na kušnji koliko vrijediš. Tu je, u tim križevima i šibanjima, Pavao obratio tri značajne osobe: Lidiju, krznaricu, stražara rimskoga u zatvoru i onu ropkinju! Vrh društva, srednji sloj i samo dno. Sve ulazi u evanđelje, cijelo društvo. Svi smo Božji.

Bježimo li od križa? Što je s nama i našim modernim evangelizatorima? Bježimo li od šibanja i zatvora, uopće od križa? Od kušnje i biča? Kad je majka Terezija, sada već bla-žena, bila jednom u domovini, vozila se vlakom od Sarajeva do Zagreba s nekim sestrama.

Jedna je sestra znatiželjno upita: “Majko Terezijo, biste li nam rekli u čemu je uspjeh Vašega pothvata i Reda?”

Majka joj odgovori: “Sestro, sve je milost, sve je Isus, ali mi u svojoj Družbi nismo još ukinule - bičevanje!”

- Pa da! Nama je čudno što je Isus dopustio bičevanje nad svojim tijelom. Ne možemo razumjeti što Pavao dopušta bi-čevanje nad svojim tijelom, a mogao je biti nešiban. Smiješno nam što Misionarke ljubavi nisu ukinule bičevanje u svojoj Družbi. Zapravo nismo uopće kadri ni shvatiti, mislimo da su totalno sišle s pameti, ali, eto, one u svojoj Kongregaciji imaju nesmanjen broj novakinja. Koliki su između nas sve-ćenika izbacili pokoru, post i ostala provjerena sredstva i pu-tove kršćanskoga mrtvenja i uspjeha? A uveli... Pa on je na-pustio obvezatni časoslov, kamoli da ne zapusti neobvezatnu krunicu!

118

Solun

“Prošavši kroz Amfipol i Apoloniju, stigoše u Solun, gdje bijaše židovska sinagoga” (Dj 17,1). Iz ovoga kratkog retka či-tatelj bi pomislio da su Pavao, Timotej i Sila prošli u pola dana ugodna hoda i ćaskanja, malo jača šetnja, s noge na nogu. A znaš li ti koliko su oni prevalili tom cestom Egnacijom, koja je inače vodila od Bospora do Drača? Od Filipa do Amfipola bile su 33 rimske milje ili oko 50 km; u blizini Amfipola bila je Stagira, rodno mjesto Aristotelovo; od Amfipola do Apolo-nije 30 rimskih milja, oko 45 km; od Apolonije do Soluna 37 rimskih milja ili 55 km. Svega skupa oko 150 km.

Pješke s ruksacima na leđima. Je li moguće da ništa nisu značajna doživjeli u Amfipolu, u Apoloniji, nego tek u Solunu kada su ugledali sinagogu? Od Filipa do Amfipola prešli su dva dana po pet sati dnevnoga hoda. Kad su došli u Amfipol, vidjeli su da to nije ni značajan ni oveći grad gdje bi se isplati-lo zaustavljati. Pavlovo je strateško oko procijenilo da se oda-tle ne može misionariti po okolnim mjestima. Prenoćili su i sutradan napustili grad. Trećega i četvrtoga dana putovali su oko 12 sati. E sada, da nisu u Filipima prošloga tjedna bili bi-čevani, u zatvoru čamili i potom praktično protjerani, iako s određenim dostojanstvom, da im rane nisu još gorjele, koliko ih je god “Lidija vidala rukom ljubavi”,60 čovjek bi i razumio toliko pješačenje i umor. A ovako sve nevolje jedna veća od druge, a jest nešto što ih naprijed vuče. Oni ne posustaju. Cilj im je Solun. Dospjeli su u Apoloniju, koju široki planinski hrbat dijeli od Atosa, kasnije famozne monaške republike.61

60 J. Holzner, Pavao, str. 212. 61 Atos nazvan Sveta gora (Hagion oros) zbog molitve i razmatranja.

Početci su joj u 9. stoljeću. Gora, koja je duga 50 a široka od 8 do 12 km, s najvišim vrhuncem 2033 n/m, pokriva površinu od 350 km2 na polutoku Halkidiki. Na Atosu je dvadeset manastira (Lavra, Iviron, Dionizije, Pan-tokrator, Zograf, Karakal, Šimun Petar, Grgur, Pantelejmon, Filotej, Sv.

119

Pred njima je bilo još jedno 12 sati pješačenja. A sve u konti-nuitetu. Pavlu je pred očima Solun, a još više Atena. Osvaja-mo: Aleksandrovim stopama, evanđeoskim metodama!

Prošli su i malo podalje pokraj glasovitoga Olimpa (2985 n/m), gdje je stolovao nedostižni Zeus i tresao svojom gorom. Pred njima se pojavio, uzduž obale Egejskoga mora, Solun, glavni grad Makedonije. Solun je čvorište putova i stjecište raznih naroda, mješavina.62 Pavao je znao, ako se ovdje primi Evanđelje, lako će se širiti i unutrašnjim kopnom i morskom obalom po svim gradovima i lukama. Ustvari tako Pavao i piše iz Korinta Solunjanima godinu dana kasnije: “Od vas je, doista, ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji, nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo” (1 Sol 1,8). Pavao se na-šao u židovskoj četvrti kod nekoga Jasona, koji je nosio grčko ime. Solun je bio trgovački grad. A ima li igdje više mogu-ćnosti prijevare i neiskrenosti negoli u trgovini? Malo radi, a mnogo kradi i varaj, i tako iz dana u dan. I bračne i pred-bračne veze bile su posve labave i nevjerne. U Poslanici Pavao naglašava Solunjanima i Solunjankama da se uzdržavaju “od bludnosti”, da ne prikraćuju i ne varaju “brata svoga”, napose ženidbenog druga (1 Sol 4,3.6). Pavao, smješten kod Jasona, s kolegama je dao primjer kako se radi. I fizički preko tjedna:

Pavao, Ksonofon...), koji su autonomni i imaju oko 2000 monaha. Nekada ih je bilo i do 5000. Monasi se dijele u cenobite ili zajedničare i idiori-tmike ili samotnjake. Među tim manastirima nalazi se i Hilandar, srpski manastir, nazvan po grčkom monahu Hilandariosu, koji je zavjetom osta-vio Hilandar kao zadužbinu Srbima. Ima sabornu crkvu i desetak drugih crkvica. Obično u njemu ima po desetak srpskih kaluđera. Sveta gora ima vlastitu samoupravu. Izravno je pod jurisdikcijom carigradskoga pa-trijarha i pod ministarstvom vanjskih poslova Grčke. Monasi su žestoki protivnici modernoga pojma ekumenizma. Posljednji im je ustav iz 1783. godine. Ženskima je ulaz strogo zabranjen.

62 Odatle dolazi francuski naziv macedoine za miješani kompot ili sa-latu, vidi u: S. Perowne, Die Reisen des Apostoles Paulus, str. 54.

120

“ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas” (2 Sol 3,8), i dušobrižnički židovskom subotom i kršćanskom ne-djeljom. Kroz tri subote propovijedao je u židovskoj sinago-gi. Na temelju Izaijina teksta prikazao je Mesiju kao patnika, mučenika, križonosca, a ne političkoga pobjednika. On je pobjednik u uskrsnuću. Rezultat: “Neki se od njih uvjeriše pa se pridružiše Pavlu i Sili; tako i veliko mnoštvo bogobojaznih Grka i nemalo uglednih žena” (Dj 17,4).

Ali taj divni uspjeh izazvao je zlu krv u zlih Židova, koji su unajmili skupinu vucibatina, uličara, da navale na Pavla i družinu u Jasonovoj kući. Srećom nisu našli Pavla, pa su Ja-sona izvukli pred gradske oce, koji su, poznavajući mirnoga Jasona, samo zatražili jamčevinu od njega. Braća su u Solunu dala Pavlu dvojicu svojih vrlih pratitelja, Aristarha i Sekunda, koji su ga otpratili do Bereje, pa kasnije vjerojatno i do Atene. I priključili se misijskomu timu.

Ono što zadivljuje iz Pavlova ponašanja jest njegova ljubav prema vlastitomu narodu: On je od svojih sunarodnjaka na smrt progonjen u Damasku, u Listri, u Derbi, u Solunu. A ipak napisat će svom iskrenošću srca: “Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu” (Rim 9,3). Nema većega paradoksa ljubavi od toga. A da nema nikakve primjese šovinizma!

Bereja

Prešavši u Bereju, Pavao i Sila odoše vrcem u sinagogu. Nezaustavljivi, neumorni. Luka, djelopisac, dodaje da su ovi Židovi bili plemenitiji od onih solunskih. Zašto? Jer su pri-mili “Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživahu Pi-sma, da li je to tako” (Dj 17,11). Rado su slušali Pavla, ali su bili sumnjičavi prema svemu što je on govorio. Stoga su se oni osobno željeli u to uvjeriti kontrolirajući ono što je Pavao

121

propovijedao. To i jest ono pravo. Zašto se osobno ne uvjeri-ti? Ali, kad se to upozna, onda to treba i prihvatiti. Međutim, “kad solunski Židovi doznaše da Pavao i u Bereji navješću-je riječ Božju, odoše te i ondje podjariše i uzbuniše svjetinu. Braća tada brže bolje uputiše Pavla k moru. Sila pak i Timo-tej ostadoše ondje. Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše, noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu” (Dj 17,13-15). Pavao je na taj židovski gest iz Soluna žestoko reagirao u Prvoj Solunjanima smatrajući da su to isti oni Židovi “koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili, te Bogu ne ugađaju i svim se ljudima protive kad nam priječe propovijedati poganima da se spase, da bi tako u svako vrijeme navršili mjeru zlodjela svojih. Ali sručio se na njih konačni gnjev” (1 Sol 2,15-16).

Pavao je opet morao bježati da spasi glavu jer je trebalo propovijedati gdje je bilo moguće. Ovoga puta želio se obra-titi izravno poganima. Otišao je u Atenu. Zatim u Korint. Ateni ćemo posvetiti posebno razmatranje, a ovdje nekoliko riječi o Pavlovu boravku i djelovanju u Korintu.

Korint

Pavao je iz Atene došao u Korint, grad pun erosa i seksa. Afroditin hram imao je oko tisuću “bijelih ropkinja”, koje su bile u službi mitološke Afrodite, božice plodnosti. Pa ipak nigdje tako Pavao nije propovijedao o čistoći, dapače o dje-vičanstvu, kao u tome “nečistom” gradu. Čim je došao u Ko-rint, gledao je naći posla. Naišao je na Židova Akvilu, rodom iz Ponta, koji se oženio s Priscilom, vjerojatno Rimljankom. Taj je bračni par bio prognan, malo prije toga, iz Rima u Ko-rint. Moglo je biti 49./50. godine. Akvila je stavio svoju kuću za sakralni prostor Pavlov. Radnim danima radio, a subotom u sinagogi propovijedao i raspravljao. Židovi to nisu mogli podnijeti pa su ga potjerali iz sinagoge. On se obratio poga-

122

nima, prešavši u kuću nekoga Ticija Justa, ali je ipak Krisp, predstojnik sinagoge, “povjerovao Gospodinu zajedno sa svim svojim domom. I mnogi od Korinćana koji slušahu, povjerovaše i pokrstiše se” (Dj 18,8). Iako je imao vanjskoga uspjeha, Pavao je u duši bio vrlo tužan zbog slabe žetve kakvu je on želio. Uskrsli ga sokoli u snu: “Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati! Ta ja sam s tobom, i nitko se ne će usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovom gradu” (Dj 18,9-10). Židovi nisu mogli mirovati. Optužiše Pavla i pre-dvedoše ga na sud. Prokonzul Galion, Senekin brat, ne htjede se miješati u vjerske probleme. Oslobodi Pavla. A u gradu se pojavi jak antisemitski pokret. Malo nakon toga Pavao je na-pustio Korint i uputio se u Efez. Odatle će poslati Timoteja u Korint gdje su nastali nemiri. Timotej je smirujuće djelovao, ali nije se još sve bilo sleglo. Zato je Pavao smatrao uputnim da se on osobno pojavi u Korintu. Njegova osoba i pojava samo je uzbudila grad. Ponovno se vratio u Efez, odakle je ovoga puta poslao Tita da smiri situaciju. Tit se vratio s vrlo utješnim vijestima: neredi su prestali, nesporazumi nestali, vratio se mir u zajednicu. Pavao iz Efeza odlazi u Cezareju, zatim u Jeruzalem da slavi Pashu i vraća se na početnu bazu, u Antiohiju. Tako završava Drugo misijsko putovanje.

Suvremeni progoni. Ne može nam ovo nemirno putova-nje, puno nade i obrata, propovijedanja i progona, ne biti po-vodom razmišljanja i o suvremenoj situaciji Crkve, i one opće i ove domaće. Nema dana da nam ne stigne kakva tužna vijest o pogibiji kojega misionara, misionarke, biskupa, svećenika, čak nuncija apostolskoga. Križni je put glavna dionica Cr-kvina puta na ovome svijetu. Tko je kadar to uočiti, s time se suočiti i to svjedočiti, to je pravi apostol. Blago njemu.

Pavao je “u dvije i pol godine prešao oko pet tisuća kilo-metara, a od toga dvije tisuće pješke”.63

63 E. Gandolfo, Sui passi di San Paolo, str. 117.

123

Treće misijsko putovanje Polazeći i po treći put iz Antiohije, Pavao se uputio u Efez,

grad od 500.000 stanovnika. Prođe kroz gradove Tarz, Der-bu, Listru, Ikonij, “zareda galacijskim područjem i Frigijom, utvrđujući sve učenike” (Dj 18,23). Posjetio je Kolosu, Hiera-pol i Laodiceju i napokon dopro do Efeza. U svemu oko tisu-ću kilometara. Efez bijaše najveća luka Male Azije. Tri bismo stvari ovdje istaknuli.

Efez

Ivanovi učenici. U gornjim krajevima Efeza Pavao je na-išao na nekolicinu ljudi - njih dvanaestak, koji su bili kršte-ni samo Ivanovim krštenjem. Nisu ni čuli za Duha Svetoga. Nisu, dakle, ni Kristovi krštenici, kamoli Duhovi vjernici, opečaćeni njegovim sedmerostrukim darom, od mudrosti do bogobojaznosti. Kršteni su krštenjem Ivanova prsta prijetnje, a ne vatrom krsta Kristove krvi. A još manje rukopoloženi i označeni Duhom Svetim. Riječ krstiti se znači: ukristiti se, u-Krista-uroniti, ucijepiti se, ući u njegovu nauku i muku, u njegovu smrt, i izaći u novi život. Postati Kristovi. Ali i to je samo pola puta. Kruna, svršetak svega hoda jest jednokratno i jedinstveno opečaćenje Duhom Svetim.

Pavao je skupinu poučio i na njih pojedinačno položio ruke i zazvao Duha Božjega.

Skevini sinovi. Djela apostolska (19,11-20) opisuju jednu nezgodu. U Efezu, glavnom gradu Male Azije, sveti je Pavao boravio barem tri i pol godine. Utvrđivao Crkvu, redio đa-kone, prezbitere i biskupe, progonio praznovjerje iz naroda. Liječio i izgonio đavle iz duša.

Tako se sedmorica sinova nekoga Skeve, velikoga svećeni-ka, koji su bili ne samo nezaposleni nego besposleni zaklinja-oci potukači, odlučili da i oni izgone đavle. Pa ako, ako. Tako

124

uđu u jednu kuću u kojoj je bio nečisti nečastivi, i počnu go-voriti opsjednutomu: “U ime Isusa kojega Pavao propovijeda kažem tebi izlazi.” Onaj ne će da iznutra izađe, nego im odgo-vori: “Znam ja Isusa, znam i Pavla, a tko ste vi?” I nasrnu na njih i sve ih izubija, oguli i ogoli do kože. Jedva Skevini sinovi utekoše posve goli. Nisu više probali zaklinjati.

Narod zahvati velik strah, i poče donositi sve svoje amu-lete, amajlije, zapise, čarolije, vražbine i sve što ima veze s đavlom, staviše na jednu ledinu i zapališe. Bilo je vrijednosti oko 50 tisuća srebrnjaka.

Tko ima posla s Duhom Svetim, odreći će se zloduha i sve njegove vrijednosti. Mi se odričemo zloduha i svega sjaja njegova i svih zavođenja njegovih. A iskazujemo svoju vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, u svetu Crkvu katoličku... To znači biti s Duhom.

Ima darova koji su više od napasti nego od dobra i koristi.Uzbuna u gradu. U gradu je amfiteatar koji je mogao

primiti 25.000 gledatelja. Kad je na poticaj nekoga srebrnara Demetrija nastala nemalena uzbuna protiv Pavlova propo-vijedanja i “protiv ovog Puta” (Dj 19,23), koji je u biti svo-joj uklanjao čašćenje božice Dijane ili Artemide u mjestu, svjetina je u amfiteatru dva sata gromko skandirala: Velika je Artemida efeška! Velika je Artemida Efeška (Dj 19,28. 34). Dvojicu Pavlovih sudrugova, Makedonce Gaja i Aristarha, dovukoše u amfiteatar. Pavao htjede među narod, ali mu ne dadoše suradnici. Stvar se jedva smirila razboritošću grad-skoga tajnika.

Kršćani se rado prisjećaju da je tu pokraj toga amfitea-tra kasnije sagrađena veličanstvena bazilika u kojoj je održan Efeški koncil 431. godine, gdje su kršćanski vjernici klicali Emanuelu pravomu Bogu rođenu od Marije Djevice - Bogo-rodice.

125

Troada - Milet - Cezareja - Jeruzalem

Pavao je domalo napustio Efez i otišao u Grčku. Kaneći napustiti ahajske gradove da se vrati u Siriju, čuo je da su mu Židovi pripremili klopku. Stoga se odlučio vratiti u Ma-kedoniju. U Filipima je našao Luku, koji preuzima pisanje u prvom licu množine. Iz Filipa, sa sedmoricom Pavlovih uče-nika: Sopaterom, Aristarhom, Sekundom, Gajom, Timote-jem, Tihikom i Trofimom, isploviše i dopriješe do Troade (Dj 20,4-6). Tu su ostali tjedan dana. Posve nepredviđeno tu je Pavao bio uhićen i zatvoren. Toliko je bio iznenađen da nije imao kada uzeti ni kabanicu, ni pergamene, koje su mu ostale kod Karpa. Pergamena je vjerojatno koja biblijska knjiga ili iskaznica o rimskom građanstvu.64 Stoga će kasnije zamoliti Timoteja (2 Tim 4,11-13), da mu to donese u Rim, i da sa sobom povede Marka. Pušten iz zatvora u Troadi, Pavao je otišao odatle u Milet, oprostio se sa starješinama i izrekao im svoj pastoralni testament, potom dospio u Cezareju Primor-sku, gdje je ostao nekoliko dana kod Filipa đakona. Imali su što pričati sjećajući se dana Stjepanova mučeništva, kojemu je Pavao bio nazočan kao čuvar haljina, a Filipu bilo povod da pobjegne iz Jeruzalema u Samariju. Tu je u Cezareji prorok Agab navijestio da će Pavao biti svezan u Jeruzalemu i biti predan u ruke pogana (Dj 21,11); ista rečenica kao kod Sina Čovječjega koji će biti predan u ruke pogana (Mk 10,33). Pa-vao je, poput svoga Učitelja, sa svom odlučnošću pošao u Je-ruzalem, noseći Crkvi ljubav ili karitas grčkih i maloazijskih vjernika. O svemu tome opširnije u drugom razmatranju.

64 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 26.

126

Zaključak

Ova tri Pavlova kružna apostolska putovanja jesu njegov pravi Križni put. I tko to od nas nema svoj Križni put, bez obzira koliko putovanja bilo i koliko se križnih postaja pre-šlo? Mi zacrtamo jednu liniju, pa nam je drugi prekriže, eto križa! Jesmo li sposobni u tome “križanju” pročitati Božje pr-ste, koji nas uče pisati prave životne poteze i rečenice? Bog se služi našim putovima, slobodom, planovima, da izvede svoj veličanstveni plan. Dopuštaš li da se tvoj mali nacrt ucrta u veći Božji nacrt, pa da budeš blagoslovljen zbog svoje sinov-ske suradnje u Božjem planu?

127

PAVLOV PORAZ NA AREOPAGU

Svećenik u svojoj misničko-misionarskoj zadaći naviješta-nja Božjega kraljevstva možda nerijetko zaboravi onu gorku istinu: na ovome svijetu ima samo jedan čovjek kojega bi on mogao i trebao obratiti. A to je on sam, osobno. Međutim, on najbolje zna kako je teško i viteško obraćati samoga sebe, ito ne zato što bi mu nedostajala milost Božja, nego sve ostalo.

A što onda propovjednici mogu očekivati od drugih, od svojih slušatelja? Tako smo neraspoloženi kad nam ne pođe za rukom da nekoga uvjerimo u neku dogmatsko-božansku ili evidentnu istinu, da ga eventualno vratimo na pravi moral-ni put ljudske logike i božanskoga Logosa. A gubimo iz vida da je najveće čudo i umijeće ovoga svijeta obratiti - grješnika. Možda veće i od uskrsnuća. Jer u uskrsnuću sudjeluje samo Božja moć. A u obraćenju, osim Boga, na potezu je i ljudska sloboda. Zato je razumljiva radost na nebu kad dođe jedan takav obraćenik. Sličan doživljaj neuspjeha i poraza u svom navjestiteljskom nastupu iskusio je i sv. Pavao u vrijeme svo-ga misionarenja po Grčkoj i Maloj Aziji. Pavlov slučaj može nam biti ogledalo da se i mi u njemu progledamo često.65

Velikomu Pavlu ideal bijaše doprijeti u sve velike gradove tadašnjega nastanjena svijeta ili “ekumene” (passan ten oiko-umenen /Lk 2,1/) i prenijeti Isusovu Radosnu vijest svakomu ljudskom stvorenju, posebno onim uglednicima, školarcima,

65 “Pavlov poraz na atenskom areopagu”, u: Vrelo Života, 1/1982., str. 11-17.

128

filozofima koji bi onda dalje uvjerljivo širili i utvrđivali bo-žansku poruku. Želio je vidjeti te njihove rektore ili deka-ne Atenskoga, Rimskoga ili Efeškoga sveučilišta. Tako je na svome Drugom misijskom putovanju, silazeći iz Makedonije prema Grčkoj, Apostol naroda odlučio svratiti se u Atenu. Sam samcat, kako nam kazuju Djela. Njegovi sudrugovi, Sil-van i Timotej, ostali su u Bereji. Poručio je da dođe Timotej i očekivao je da će ga ubrzo vidjeti.

Atena

Bilo je to oko 50. godine po Kristu. Atena, glavni grad Gr-čke, centar ljudskoga stvaralaštva, vrhunac ljudskoga duha, u nekim točkama sve do danas. Čežnja mnogih ljudskih umo-va. Sophia - mudrost! Atena bijaše inkarnacija svih ljudskih vrednota: umjetnosti i filozofije, kiparstva i slikarstva, knjiže-vnosti i politike, športa i gimnastike, borbenosti i slave, ljepo-te i kulture. Koliko nam je poznato iz povijesti, 4. i 3. stoljeće prije Krista donijelo je Grčkoj najveće ljudske velikane: mu-droslovce, umjetnike, borce, kipare, političare, vladare. Zar to nije ta grčka klasika?! Atena, dakle, bijaše perivoj ljudskoga umijeća. Grad pun divnih građevina, trgova, ukrasa, kipova, slika, terma, trjemova, oltara, hramova, idola zlatnih, srebr-nih, bjelokosnih, mramornih. Mali kozmos.

U religioznom pogledu Atena bijaše također na zavidnoj visini. Doduše posve višebožačka, multiteistička. U njoj je bilo izrezbarenih kumira svih bogova svijeta: grčkih, rimskih, egipatskih, maloazijskih. Rimski satiričar Petronije govoraše da je u Ateni bilo lakše susresti boga negoli čovjeka. Ljudi su se izgubili u mnoštvu bogova, poznatih i nepoznatih, mu-ških i ženskih, dobrih i svakakvih. Atena je božica umijeća, Apolon književnosti, Era božica braka, Hermes bog trgovine, Afrodita božica ljubavi, Eskulap zdravstva, Ares vojništva (po

129

njemu je i prozvan Areopag - Aresov brežuljak), a Zeus iznad svih, i kad on trepavicama trepne, i Olimp se tresne.

Eto, u takvu sredinu upao je apostol Pavao. Ciljano. Nije išao iz turističkih pobuda, niti je uzimao ikakva vodiča da mu rastumači Fidijina olimpijskog Zeusa ili njegovu djevičansku božicu Atenu koja je iskočila iz Zeusove glave. Hodao je gra-dom tri-četiri dana iščekujući mlađe kolege Silu i Timoteja. Nije ga toliko očaravala ljepota ljudskoga tijela: nacrtana, isli-kana, isklesana, koliko ga je razočaravala praznina atenske duše!

Do ogorčenosti. Evo teksta: “Dok ih je u Ateni iščekivao, ogorči se Pavao u duši promatrajući kako je grad pokumiren. Međutim, raspravljaše u sinagogi sa Židovima i bogobojazni-ma, a na trgu svaki dan s onima koji bi se ondje zatekli. Doba-civahu mu i neki od epikurejskih i stoičkih filozofa. Jedni su govorili: ‘Što bi htjela reći ta čavka?’ Drugi pak: ‘Navješćuje, čini se, neke tuđe bogove.’ Jer navješćivaše Isusa i uskrsnuće” (Dj 17,16-18).

Čavka propovijeda o uskrsnuću. Pavao je u Ateni čekao svoje sudrugove u apostolatu, ali jednako je i sam s Grcima na trgu i sa Židovima u sinagogi raspravljao ili dijalogizirao (dielegeto) svakoga dana. Razbjesnio se kad je vidio grad pun idola i kumira (bilo ih je više u Ateni nego u čitavoj Grčkoj). Svoju navjestiteljsku službu usmjerio je dvostrukim kanalom. Najprije među svojim sunarodnjacima Židovima koji žive u Ateni, u dijaspori, a zatim po trgovima Atene, uvjeravao ih da je Isus očekivani Mesija. A zatim je raspravljao s raznim znatiželjnicima, služeći se instrumentom inteligencije i zdra-va zaključivanja. Među tim poganima bijaše i epikurejskih i stoičkih mudraca i mudrijaša.

Epikurejci su vjerovali i naučavali:da sve vodi nekakva nerazumna sudbina,da je smrt kraj svemu,da su bogovi daleko od svijeta i za nj se ne brinu,

130

da je užitak glavni čovjekov cilj, ne samo u materijal-nom pogledu, nego i u smislu oslobađanje od svake patnje i muke.

Stoici su smatrali:da u svemu postoji Bog, sveboštvo,da je sve što se događa volja Božja,da se povijest ciklički ponavlja.Takvi su se filozofi stali podsmjehivati Pavlu nazivajući ga

čavkom koja gače i gačući udara u njihove filozofske bubnjiće i zabavlja ih. Drugi su govorili da donosi nauk o tuđim bo-govima, jer je govorio o Isusovu uskrsnuću (grčki: uskrsnuće - anastasis, pa se moglo učiniti da je to neka božica Anastasis, zajedno s Bogom Isusom).

U međuvremenu vjerojatno je pristigao Timotej sa Silom iz Bereje.

“Onda su ga uzeli i odveli na Areopag i upitali: Bismo li mogli znati kakav to nov nauk naučavaš? Čudnovatim nam nekim tvrdnjama uši puniš. Željeli bismo stoga znati što bi to imalo biti” (Dj 17,19-20).

Pavlov san i dan. Ispunio se Pavlov san. Ljudi ga poveli na najsvečanije mjesto u Ateni, na Areopag.66 To je bilo kao neko sudište gdje je svatko mogao doći, obrazložiti što hoće i opra-vdati se kako želi. A bio je i poseban žiri sudaca: pametnih, uglednih, iskusnih. Pavao je sigurno bio ushićen. Možda je malo kada i malo gdje vidio tako jasnu milost Božju na djelu kao tu. Pomislio je u sebi: “Atena je moja! Bože, hvala Ti što si mi je danas stavio pred usta i pred oči. Želim je obratiti za tebe, uskrsli Kriste!” I dok se uspinjao na Areopag, padaju mu neke sjajne ideje napamet. Navrle mu neke izreke grčkih fi-lozofa. Sjeća se nekih čudnih kipova u gradu, osobito onoga

66 Areopag je ne samo topografsko mjesto na sjevero-zapadu Akropo-le u Ateni, nego i uzvišica posvećena bogu Aresu (Martu). I sudište gdje se bdjelo nad javnim govorima u Ateni. Tako je i Pavao trebao odgovarati pred sucima Areopaga.

131

na kojem stoji napisano: “Nepoznatom Bogu.” Misli Pavao da svakako treba prihvatiti to čudo ljudske ruke. A odakle te ruke ako ne od Boga. I tako u mislima oduševljeno doprije do po-stolja. Oko njega silno mnoštvo. Pred njim tridesetak areopa-gita, učitelja i učenika filozofske peripatetike. Činovnici koji su radili do dva po podne zaustavili se da čuju toga malog bra-donju, koji je stao u sredinu Areopaga i podigao ruku u znak da želi govoriti. Pavao se nakašlja i podigne glas, oči i glavu.

Anonimni kršćani? “Atenjani! U svemu ste, vidim, neka-ko veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. - Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem” (Dj 17,22-23).

Ne govori Pavao “braćo i sestre”, jer su svi pred njim živi pogani, Atenjani. I odmah ih malko pohvali, pravo govorni-čki: vidim da ste bogobojazni, bogoljubni. A zapravo ta riječ u grčkom (deisidaimonesteros) znači ne samo bogoljuban nego i praznovjeran, odnosno komparativ od toga. Dakle, svatko je mogao shvatiti na svoj način. Dokaz te njihove “bogoljubno-sti” jest i mnoštvo kipova i oltara, od kojih je jedan posvećen Nepoznatom Bogu - To Theo agnoti. Izvrsno! To je bila glavna kopča Pavlova sa slušateljstvom. Eto, taj “nepoznati” Bog jest onaj kojega vi, Atenjani, ne znajući štujete, a kojega ja zna-jući navješćujem. Suvremeni teolozi u ovoj rečenici nalaze potporu za svoju tezu o “anonimnim kršćanima”, nekrštenim ljudima koji nisu svjesni da su na putu spasenja koje je samo Krist donio.67 Nisu kršćani krstom i postom, ali jesu srcem i savješću dobrih djela. Pavao je priznao da su oni štovali Boga, ali ne jasno, izrazito, nego uvijeno i nesvjesno, bezimeno i u

67 Smisao evangelizacije u perspektivi “anonimnog kršćanstva”, Saraje-vo, 1976. Riječ “anoniman”, koju je osobito promovirao teolog K. Rahner, ne odgovara nazivlju, jer se ne radi o “anonimnom”, tj. neimenovanom, kršćaninu, nego o nekršćaninu koji nije svjestan svoga “urođena kršćan-stva”.

132

tom smislu anonimno. On je došao nejasno proglasiti jasnim, anonimno imenovati pravim imenom. Treba se maknuti iz podsvijesti i polusvijesti! Neka čovjek živi u punini svjetlosti i spoznaje, a ne u mraku pameti svoje. Zapravo, to i jest gla-vnina misijskoga djelovanja.

Govor filozofima. “Bog koji stvori svijet i - sve na njemu - on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hra-movima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i - sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određe-na vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!” (Dj 17,24-28).

U ovom kratkom govoru, koji nam je registrirao sv. Luka, Pavao je nastojao sažeti svu teodiceju, razumne dokaze o Bogu. Tu je kozmologija i psihologija, povijest i sadašnjost, blaženstvo i savjest, Bog i čovjek! Glavne misli.

Bog nije od drveta, kumir, idol. On ne prebiva u hramovi-ma, jer on je Gospodar neba i zemlje, i materijalnih hramova, i svih nas ljudi, živih hramova. Gospodin i Životvorac.

On ne treba ništa od nas ljudi, nego mi trebamo njega, njegov dah i život.

Bog je stvorio ljudski rod da napuči zemlju. Odredio je vrijeme i prostor.

U čovjeka je ulio čežnju za vječnim životom. Toliko nam se puta čini da je Bog daleko od nas, a nije: u njemu se kreće-mo, živimo i bivstvujemo! Čovjekova sreća jest Božja slava!

Navodi pjesnika Kleanta koji je oko 300. godine prije Kri-sta spjevao himnu bogu Zeusu: “Zeuse, pozdravljamo te! Neka svaki čovjek digne svoj glas i neka ti pjeva: jer mi smo od tvoga roda”,68 - Pavao parafrazira: njegov smo čak i rod!

68 Cijela pjesma u: J. Holzner, Pavao, str. 242-243.

133

Pavao AtenjanimaAtenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista,

prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom Nepoznatom Bogu. Što, dakle, ne poznajete a štujete, to vam ja navješćujem (Dj 17,22-23).

134

PAVAO NA AREOPAGU PROPOVIJEDA USKRSNUĆE

ATENA, grad biser stare Grčke, bijaše u Pavlovo doba osiromašeno pokrajinsko mjesto s pet tisuća žitelja, ali i tada sa svoga umjetničkog blaga i uljudbenog ozračja bijaše ciljem najuglednijih pojedinaca onoga doba. Među tima bijaše i apostol Pavao.

Pisac Djela apostolskih opisuje Pavlov nastup na Areopagu u Ateni kao prvorazredan događaj susreta kršćanskoga i helenističkoga svijeta, odnosno kršćanskoga i helenističkoga svjetonazora.

Slikar Dolenec pokazuje na ovoj slici svoje viđenje toga susreta.Slika se donekle izdvaja iz niske njegovih slika o apostolu Pavlu.Na njoj prevladavaju plavičasti tonovi s mnoštvom istančanih prije-

laza i nekoliko naglašenih pojedinosti. To slici daje čaroban izgled, ali ni najmanje ne ugrožava njezin sklad što odzvanja nekom svečanom tajan-stvenošću.

Površina donjega dijela slike razdijeljena je vodoravnim linijama što su presječene s nekolikim uspravnim potezima. Tako je nastalo nekoliko manjih ploha što ih je slikar umješno rasporedio i veoma pomno oslikao. U sredini slike na desnoj strani vide se ostatci drevne građevine što je nekoć svojom ljepotom krasila Areopag. U sredini sprijeda lik je apostola Pavla, a na lijevoj strani, malo uzdignuta prema sredini, skupina njegovih slušatelja. Na gornjoj polovici slike prostire se nebo naslikano pretežito zasićenim tonovima plave boje što pojačava svečan izgled slike u cjelini.

Zaustavimo li se sad kod apostola Pavla i njegovih slušatelja, pokazat će se duhovna poruka slike.

Apostol suvereno vlada cijelim prizorom. Svojom visoko uzdignutom rukom i ozbiljnim licem djeluje uvjerljivo; zna što hoće, odlučan je i sta-men, premda nije ukočen i tvrd. Njegovi pak slušatelji predstavljaju malu skupinu isposničkih likova onodobnih mislilaca. Oni pomno prate Pa-vlov govor, ali ostaju nepokretnima, kao skamenjeni i nepovjerljivi.

Pred našim je očima minuli svijet, usitnjen i u se zatvoren, iscrpljen. Nema ni želje ni snage trgnuti se i uzdignuti na višu, živodajnu razinu. Kao da ne osjeća zov beskraja i ne vidi čar nebeske plaveti. Nije čudo što su slušatelji odmahnuli rukom kad je Pavao spomenuo uskrsnuće - misao kako Bog u Kristu nije stupio na svijet da bi se u njemu utopio nego da bi ga uzdignuo u Božje ozračje.

Slika br. 10: F. Dolenec, Pavao na Areopagu propovijeda uskrsnuće, akva-rel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

135

Značajno je spomenuti: kad Pavao razgovara sa Židovima, upotrebljava isključivo Sveto Pismo, Božju riječ, da dokazuje istinu. A kad govori naobraženim Grcima, koji nemaju Božje objave u povijesnom smislu riječi, oslanja se na razum, na ljudske dokaze, na mudrost i kulturu ovoga svijeta. Nakon što je iznio svu argumentaciju koja mu je padala napamet, donosi zaključak.

Bog je viši, a ne niži od čovjeka. “Ako smo dakle rod Bo-žji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom” (Dj 17,29).

Ovo je bio vrijedan zaključak za mudroljubne Grke. Po-gotovo im je bilo drago kad su čuli iz njegovih usta spomen njihove glavne himne Zeusu. Mi smo, dakle, Božji rod! Kako se onda možemo spasiti ako to Božanstvo smatramo nižim od sebe, tj. zlatom, srebrom i kamenom. Nije Bog proizvod čovjekov, niti rezultat čovjekove mašte, nego obratno: Bog je izmislio čovjeka na svoju sliku i priliku, ulio mu svoj besmr-tni duh i duhovne moći pameti i slobode.69 Ali Pavao se ne zaustavlja na ljudskim razglabanjima. On vodi svoje slušate-lje na ono bitno, na Objavu.

Obraćenje vodi k uskrsnuću. “I ne obzirući se na vreme-na neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovje-ku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mr-tvih” (Dj 17,30-31).

U ovome odlomku Pavao je rekao neke riječi koje su du-boko pogodile i povrijedile uši uznositih Atenjana Grka. Oni ni pred kim ne spuštaju glave, pa ni pred bogovima. Ta oni

69 To je predivno i ritmički izrazio Sv. Augustin, O Božjoj Državi, 8, 23, 2: “kako bi milost najistinitijeg Spasitelja izbavila čovjeka od onih bogova koje je čovjek načinio i podredila ga onome Bogu, koji čovjeka načinio” (ut gratia verissimi Salvatoris liberet hominem ab eis diis, quos facit homo, et ei Deo subdat, a quo factus est homo).

136

su izradili bogove! A sada najednom čuju riječi: neznanje, neumnost, obraćenje, suđenje, uskrsnuće od mrtvih... Pa-vao je počeo primjećivati cinične osmijehe na usnama svo-jih slušatelja, prezirne poglede, dobacivanja, zgledanja i fu-ćkanja. Bog se ne obzire na vremena neznanja. Vi ste, Grci, unatoč svoj svojoj helenskoj kulturi i civilizaciji, još uvijek u vremenu neznanja, agnoia. Ipak Bog se na to ne osvrće, nego će sve oprostiti onima koji se obrate i pokaju. A svi se posvuda moraju obratiti: pantas pantou metanoein! Tre-ba okrenuti pamet i drukčije misliti! Ne: agnoia - neznanje, nego metanoia - opamećenje. Bog je ustanovio dan u kojem će suditi čovječanstvu po Čovjeku kojega je uskrisio od mr-tvih! “Ha-ha, ha-ha-ha...”, prolomi se grohot na areopaškoj uzvišici. Mudraci ovoga svijeta ne mogoše zaustaviti sarka-stična smijeha nad ovom božanskom istinom koju Pavao navješćuje.

Reakcija Atenjana. “Kad čuše ‘uskrsnuće od mrtvih’, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te o tom slušati!’ Tako se Pavao povuče od njih. Neki ipak prionuše uza nj i povjerovaše; među njima i Dionizije Areopagit, neka žena imenom Damara i drugi s njima” (Dj 17,32-33).

Pavao nije uspio niti završiti dobro pripremljenu besjedu o uskrsnuću. Mislio je valjda još spomenuti da je i on sam svjedok Uskrsloga, da se Gospodin i njemu ukazao na putu pred Damaskom, da je i njega ne samo pozvao nego duboko zahvatio, prosvijetlio i na pravi put okrenuo. Ali nastade ko-mešanje, smijurenje, ruganje, guranje, zviždanje. Trostruka bijaše reakcija.

a) Ismjehivanje: neki ga stadoše izrugivati što upotrebljava neke izraze koji izazivaju maštu a ne razum. Izviždaše ga na prste, i mladi i stari, mnogi. E, Atenjani, Atenjani, misli Pavao u sebi, mogu se praviti šale i vicevi nad životom, ali život je teška zbiljnost i ozbiljnost. Tko započne s komedijom, mo-gao bi završiti s tragedijom!

137

b) Dođi drugi put! Suci koji su procjenjivali Pavlov nauk re-koše mu učtivo, ali ironično: Zanimljivo, ali drugi ćemo te put slušati! Za danas dosta. Siđi s te agore! Suci su zadržali kulturan stav, ali je iz njih izbijala nadutost, podmuklost i sarkastičnost. Pavao je to pročitao i “povuče se od njih”. Silazeći niza stepeni-ce Areopaga, zajedno s Timotejem i Silom, koji su već prispjeli iz Bereje u Atenu, crvenio se do pasa. Sjeti se kako je radosno išao uza stepenice, prije pola sata, a gle kako sada postiđeno, oborene glave i pogleda, silazi s famozne propovjedaonice za kojom je čeznuo svim umom svojim. Razvio je svoje teze i mreže očekujući da će se uloviti mnoštvo grčkih riba. Jest, da ne bi! Razočaran, govoraše svomu suputniku, po ocu Grku, ovim riječima: “Možda sam pogriješio što sam odmah onako rano spomenuo uskrsnuće. Trebao sam se još malo zadržati u hodniku vjere, na razumskim razglabanjima, na aristotelov-skim silogizmima, koje oni razumiju, pa tek onda ući u razred novoga života i uskrsnuća. Najprije im govoriti teodicejski pa onda teološki. Ali uzalud je govoriti nadutim i narcisoidnim ljudima. Ne ću više govoriti mudracima ovoga svijeta! Govorit ću protiv mudrosti ovosvjetske! Propovijedat ću Božju nauku neuku čovjeku, skromnu, otvorenu, bogoželjnu!” Uostalom, nije vjera za svakoga! Odnosno: nemaju svi vjere! (2 Sol 3,2). Vjera je Božji dar. Oholima vjera kao da ne treba!

Doživio sam u Listri kamenovanje, u Filipima šibanje i za-tvor, u Solunu i Bereji progon, ali ovo mi je kudikamo najte-že. Pravi debakl! Katastrofa!

Dok je Pavao razmišljao u tom stilu, praćen izvikivanjem: A lijepe li čavke i njezina uskrsnuća! - primijeti kako ga neki prate.

c) U neuspjehu uspjeh. Jedan sudac s Areopaga, po imenu Dionizije, jedna žena, po imenu Damara, i još nekoliko oso-ba bezimenih pridružilo se Pavlu. Očekivao je da će pobrati mnogo više plodova i osoba.70 Ali dobro. Odatle se uputio u

70 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 104-110.

138

Korint. Upravo će Korinćanima opisati u kakvu je stanju tada bio: “I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju” (1 Kor 2,3). Ovo nas mora dobro tješiti u našoj slabosti, strahu i drhtanju.

Povuče se od njih. Čudno je kako se taj atenski i areopaški nepredviđeni poraz katastrofalno dojmio Pavlove duše.

Nigdje nam nije ostalo zapisano da se Apostol više ikada navratio u Atenu. Raskrstio s oholom mudrošću ovoga svi-jeta.

Nije više nikada spomenuo nikoga iz Atene (piše da je ostao sam u Ateni, a Timoteja je poslao u Korint /1 Sol 3,1/). Kao da je zaboravio i na onu skupinicu plašljivih pristaša, koji u strahu savjesti pođoše za njim.

Nije napisao nikada ni jedne jedine riječi nikomu u Ate-ni, ni dopisnicu ni okružnicu. Niti im tumačio koji je odnos između razuma i vjere, ratio et fides, noun kai pistis.

Nije više nikada citirao nijednoga atenskoga ni uopće iko-jega grčkoga mudraca, pjesnika, dramaturga, himnologa.

Nije ostavio nijednoga svog učenika u Ateni da dalje učvr-šćuje ono što je tek posijano, malo - malo, ali jest nešto! A čo-vjek bi očekivao da će tu preporučiti učenoga Apolona, ver-zirana u biblicistici i nenadmašiva u retorici. Ili barem polu Grka Timoteja. Ništa od toga.

Prekinuo je svaku vezu s Atenom. Povuče se od njih... egressus ab Athenis, zauvijek! Neka se spašavaju svojom ta-štom maštom i svojim besciljnim mudrijanjem! Izbrisao je Atenu iz svoga epistolarija i iz svoje memorije. Zatvorio aten-sku stanicu i stranicu. Nevjerojatno!

Iz ovoga dva-tri zaključka:1. Mi smo pozvani propovijedati. Bog ne gleda toliko na

našu učenost i znanstveni stupanj koliko na dobru volju i na-stojanje povezano s njegovom milošću. Nekada ni najbolja logika ne će uvjeriti neke ljude, niti ih okrenuti k jedinomu Logosu, Istini. Bog je onaj koji ljude obraća “ludošću propo-

139

vijedanja” našega. Naše je govoriti i uvjeravati svuda i uvijek: i na Areopagu i u zabitnu selu, i učenu i neuku, i u zgodno i nezgodno vrijeme, rekao bi isti Pavao svomu učeniku Timo-teju. Služiti se ljudskim sposobnostima i dopuštenim sred-stvima i svim raspoloživim razumnim i vjerskim argumen-tima. I, naravno, biti spreman na prihvaćanje raznih izraza uvreda, izrugivanja poradi Imena Božjega, jer Božja Logika beskrajno nadilazi našu ljudsku logiku. Ja sam, dakle, odgo-voran za propovijedanje, a ne za rezultate propovijedanja. Moje je propovijedati, a Bog daje da se primi.

2. Ne smijemo se nikada razočarati. Svaki je naš uspjeh popraćen i neuspjehom. Nakon svake slave dolazi teška ku-šnja. To su doživljavali svi proroci Staroga Zavjeta, Apostoli, evo i veliki Pavao. Ljudi znaju trenutačno podleći, povući se s bojnoga polja, baciti koplje u trnje. Pavao čuje izdaleka Go-spodinove riječi: Pavle, nemoj se razočarati! Ako nisi uspio u Ateni, idi u Korint, prijeđi u Efez, pođi u Rim! U Španjolsku (Rim 15,28). Dalek je pred tobom put. Odveži sidra i razapni jedra, i budi hrabar i pun nade. I samo govori! Ne će ti nedo-stajati moj blagoslov! Ne daj se ušutkati. Jer mnogo je moga naroda u ovome i u svakome drugom gradu. Ja obraćam svi-jet! Tko ustrajno sije, uvijek će nešto i požeti. Tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko. Kako gdje, kako tko, kako kada. Između atenskoga mnoštva javilo se ipak nekoliko pitome, “bogoljubne” (Dj 17,22) i milošću taknute čeljadi. Sjeme je ipak donijelo određen rod. Bila je to prva atenska kršćanska zajednica. Pavao je bio svjestan da je Božja glavna: On zasa-dio, Apolon zalio, Bog daje da izraste (1 Kor 3,6).

3. Mi smo svećenici počesto u napasti da se promatramo samo u ulozi propovjednika, zaogrnuti apostolovim ogrta-čem. Uvijek pred osobom imamo slušateljstvo i gledateljstvo. Mnogo nam je više stalo što ćemo govoriti drugima, koji od nas očekuju. I s pravom. A smijemo li se upitati: nismo li i mi sami potrebni toliko puta dobre misli i sočne riječi?

140

Efektna primjera i nosive parabole? Kakvim duhom slušamo propovijedi drugih, svojih kolega? Duhovne vježbe? Odva-jamo li godišnje barem dva-tri dana za duhovnu sabranost, kako nam preporučuje crkveni zakon?71 Čitamo li vrijedna duhovna djela? Pišemo li svoje propovijedi, svoja razmatra-nja? Napisano samo ostaje. I uvijek dobro dođe! Napisana propovijed ne može biti - loša! Ili barem ne može biti lošija od nenapisane. Da se možda i nama ne događa da više sliči-mo ne obraćeniku Dioniziju Areopagitu, nego onim drugima sucima Areopagitima koji i veličanstvenoga Pavla nazivaju “čavkom”? Blago onomu tko zna i hoće iz “ludosti” propovi-jedanja hraniti svoju vjeru u Boga, ne ograničavajući se samo na skupljanje zrnaca ovosvjetske mudrosti, glumaca i športa-ša! Athenae docent. Atena je velika pouka.

71 Pogotovo što se župniku ili drugom dušobrižniku “dani u kojima se jednom godišnje posvećuje duhovnoj sabranosti” (kan. 533, 2) ne ubraja-ju u vrijeme odmora.

141

HVALOSPJEV LJUBAVI(1 Kor 13,1-13)

U svome hvalospjevu Ljubavi Pavao nabraja sedam najve-ćih vrednota ovoga svijeta u očima ljudskim, a koje su veliko ništa prema pravoj ljubavi i bez prave ljubavi, a te su vredno-te:

- svi ljudski i anđeoski jezici,- dar prorokovanja,- poznavanje svih otajstava na nebu i na zemlji,- posjedovanje svega znanja,- življenje u vjeri koja brda premješta,- razdavanje svega imetka svoga siromasima,- žrtvovanje svoga vlastitoga tijela (1 Kor 1,1-3).

Što ljubav jest, što nije?

Kad bi posjedovao svih tih sedam velikih vrednota ili ču-desnih karizmi a ne bi imao osmoga čuda, karizme Ljubavi, onda je to sve na vrbi svirala, jedna velika i beskorisna okre-sina. Sve te vrednote ako nemaju pred sobom predznaka lju-bavi, veliko su ništa.

Najkraće rečeno, ljubav je:- svjesno i nesebično darivanje (ne očekujući uzdarje i

dar),- nešto što je i prije čovjekova začeća i poslije smrti,- vrednota po kojoj sve druge vrednote poprimaju svoju

vrijednost i svoj smisao,

142

- ljubav je nesebično izgrađivanje života u drugome.Potom nabraja što je i kakva je Ljubav. Nemoćan da i sam

to izrazi, navraća se dobrih šesnaest puta ne bi li kako defi-nirao tu tajnu Ljubavi koja je drugotno u čovjeku a izvorno u Bogu. Pa sve jednom kaže što Ljubav jest, a drugi put što nije.

Ljubav je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvališe se, ne puše, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokri-va, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13,4-8).

Zaustavimo se samo na jednoj oznaci: “Ljubav se raduje istini.”

Autentična i najveća vrednota života:Ljubav, koja se raduje istini.Radost, koja ljubi Istinu.Istina koja se raduje ljubavi.Istina koja ljubi radost.Bog je ljubav (1 Iv 4,16). I tko je povezan s Bogom, taj ne

može ne ljubiti i ne radovati se istini.

Raduje se istini

Između svih tih šesnaest odrednica na osobit je način sim-patična i privlačna oznaka: Ljubav se raduje istini (1 Kor 13,6). Zašto?

1. Čovjek kao živo protuslovlje. Čovjek nam se, unatoč svoj svojoj jedinstvenosti duha i tijela, ukazuje kao neko dvo-biće, dvo-katnik. On je nebo sa svojom duhovnom dimenzijom, svi-ješću, slobodom. Slika i prilika Božja. Ali je sa svojom tjelesnom sastojinom zemlja, prava glina i sve što iz gnjile proizlazi. Čo-vjek je, dakle, glineno nebo. On u sebi spaja i doživljava te dvije suprotne stvarnosti. Glineni ustroj ima svoja fizička pravila. A ona duhovna struktura ima svoja psihička mjerila. Čovjek je

143

oholost ali i poniznost, škrtost ali i darivanje, bludnost ali i či-stoća, zavist ali i radost zbog uspjeha drugoga, nesređenost ali i umjerenost u jelu i pilu, srdit i blag; lijen i marljiv, minus i plus, ne ću i hoću. Čovjek je živo hodajuće protuslovlje. Nad samim se sobom stidi i raduje, u sebi se veseli i žalosti, pred drugima želi ispasti idealan, a toliko puta ispadne - irealan. Zakoni tijela protivni su zakonima duha.

2. Čovjekova borba protiv negativne strane. I svjedoci smo kako čovjek želi nekim plaštem prekriti onu negativnu stranu, svoju golotinju, i sve one glavne grijehe i stotinu drugih mana. Ito plaštem kozmetike, privida, obmane. Toliko puta prevlada laž nad istinom, nepravda nad pravdom, ito u njemu samome i pred drugima. Da je samo neiskren pred drugim, i nekako, ali kad je neiskren i pred samim sobom i svojom savješću, pred Bogom, onda je on bolestan do neizlječivosti. O onoj svojoj svakodnevnoj muci, grijehu i padu, nikomu ne priča i ništa ne pokazuje. Krije, šuti. A ako priča, onda onako općenito, da se Turci jadu ne dosjete. To je zamotao s nekoliko plašteva kamu-flaže, neistine, himbe i licemjerja. Eto, tu je naša svakodnevna bitka i boj. Zašto se čovjek boji nastupiti, nešto reći, napisati, učiniti? Boji se da ne ispadne onakav kakav u svojoj nutrini jest: sićušan i jadan. Pere nečiste ruke, a stisnuo nečist u šake, i sapunja naokolo. I misli da je čist! Tu muku svatko može nositi u sebi, ne samo danima i mjesecima, nego i godinama, i kroz čitav život. Nositi kao neke komplekse iz obitelji, iz mladosti, kao nerazjašnjive traume od nekoga čovjeka, iz škole, možda čak iz crkvene sredine. I ne može to ni izraziti ni obrazložiti. Zato krije, čuva, šuti, pa se crveni, gleda na stranu ne u oči, nekad bi nešto želio reći, pa se opet vrati.

3. Razotkrivanje laži - ispovijed. Ali ima ljudi koji žele i po-kušavaju učiniti pravu provalu u svoju nutrinu, uhvatiti se u laži pred samima sobom, ito iskrenim zahvatom, duhovnom kirurškom operacijom, pa koliko god to gorko bilo i boljelo. Taj intervent jest sučeljenje s istinom, sa samim sobom. Istina

144

koja ulazi u našu svijest da nam razotkrije našu lošu stranu, ka-zuje nam kakvi smo i gdje smo. Ta istina dolazi od Boga, preko drugih, prožima nas do dna bića gdje kraljuje kontradikcija. I istina nas razrješuje, čisti, razuzlava zavrzlame i čvorove.

Kad pođemo sa željom da nam se kaže istina o nama, pa kad smo se kadri tomu radovati, onda zapravo sebe volimo. Kad se radujemo “gorkoj” istini o sebi, to je prava Ljubav. Kad se ne radujemo istini, onda mrzimo sebe i druge. Kad nas istina počne oslobađati od kontradikcije i kad dosegnemo identifikaciju, kad smo mi jedni te isti, onda smo oslobođeni od laži i postajemo novo biće. Je li to ta Ljubav koju Pavao izriče pod raznim vidovima i slikama?

Mi vjernici vjerujemo da se to može najbolje ostvariti u sakramentu svete ispovijedi pred svećenikom. Nikakve psi-hoanalize, dubinske psihologije, razgovori, terapije ne mogu nadoknaditi taj trenutak susreta čovjeka s Bogom, oči u oči dvaju svjedoka, Boga i čovjeka, o istom ljudskom događaju. Ali, ako sve u sebi mislimo i činimo bez drugoga, bez Crkve, može biti samo fikcija, umišljenost. Vjernik je u ispovijedi: i tužitelj, i optuženik, i svjedok, i spašenik ili upropaštenik, ito pred drugim, konačno pred Bogom. Samo je Bog sudac, po svećeniku. Vjernik se raduje istini koja se u njemu o njemu odmotava. Ključ je u njegovim rukama, odnosno u njegovu srcu. Dok on ne kaže da se raduje istini o sebi, nema nikakva uspjeha ni izlaska iz krize. Zato je ispovijed jedan od najmi-losnijih čina, od najljepših darova koje je Bog ostavio čovjeku na ljudski način. Tu je naš govor, priopćenje, iskaz i očitova-nje kakvi jesmo. Tu snimamo fotografiju svoga neuspjeha.

Govorimo o istini koja je gorka. Kad netko traži da mu se kaže istina, pa kad mu se kaže, on okrene glavu i prekine svaki odnos s dotičnom osobom. Jedan je bolesnik, koji je bolovao od teške bolesti, ali nije to znao, molio jednoga uku-ćanina da mu kaže od kakve bolesti boluje. Taj se ukućanin podosta vremena susprezao da mu to otkrije. A kad mu je na

145

njegovo inzistiranje, na žalost, rekao kakvu bolest nosi, taj se bolesnik okrenuo k zidu i nije se više okretao ni k drugima ni k vratima.

Pa ipak, koliko god je istina u čovjekovu životu gorka i teška, ona ipak oslobađa čovjeka od njegove sebičnosti, od laži, od neiskrenosti, farizejštine, od kontradikcije. “Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32), veli Gospodin, koji je sama Istina (Iv 14,6).

A kad te nešto u duši oslobađa, onda se raduješ. Srce ti se širi, a ne grči. Pamet ti je svjetlija, a ne mračnija. Zato ljubav ne bježi od istine, nego je razborito iznosi, iskreno želi, žarko voli i konkretno čini.

147

EUHARISTIJSKI KRIST

Nemalo sam se iznenadio kad u vrijednoj knjizi pod na-slovom Novozavjetne riječi72 cijenjenoga bibličara Barclaya među šezdesetak najznačajnijih pojmova Novoga Zavjeta ni-sam našao riječ Euharistija, Tijelo Kristovo, Krv Kristova. Zar to nije među pet najistaknutijih otajstava naše svete vjere? Za nas katolike sigurno jest, ali za jednoga kršćanina anglikanca ili protestanta kao da nije. Mi katolici, inače, ne priznamo da u anglikanizmu ili protestantizmu postoji valjano sakra-mentalno ređenje, pa stoga nema ni valjane sakramentalne Euharistije.

Tematika Presvete Euharistije u Pavlovim djelima izisku-je da se obradi opširno u ovakvim svećeničkim duhovnim danima i vježbama. Katolički bibličar Settimio Cipriani daje zgodan komentar nekih odlomaka o tome.73

Problematika

Na Jeruzalemskom koncilu načelno je odlučeno da se zabranjuje jesti meso žrtvovano idolima (Dj 15,20.29). Od toga je praktična načela prvi praktično odstupio sam blaže-ni Petar, apostolski prvak, koji to, očito, nije smatrao nika-kvom dogmom, nego nekim prigodnim rješenjem, koje ovisi o raznim životnim uvjetima i prilikama, dok se drukčije ne

72 W. Barclay, New Testament Words, London, 71983.73 S. Cipriani, “L’Eucaristia costruisce la Chiesa”, u: Meditando con

San Paolo, Milano, 1984., str. 125-135.

148

odredi. Pa je tako s kršćanima u Antiohiji, obraćenima s po-ganstva, takva poganska jela mirne savjesti jeo, a kad bi se pojavili Židovi, on bi se brže bolje povukao od stola da ljude ne sablazni. Za njim se poveo i povlačio i vrijedni muž Bar-naba. Stoga se Pavao suprotstavio direktno u lice Petru pri-govarajući mu na “nedosljednosti” (Gal 2,11-13). Jedno je u Jeruzalemu odlučio, pa se u praksi od toga odučio!

A s druge strane sam je Pavao apostol naučavao da meso žrtvovano idolima ništa ne znači. Ali, ako to nekoga sabla-žnjava, onda se valja toga čuvati. Jer, “ako jelo sablažnjava brata moga, ne, ne ću jesti mesa dovijeka, da brata svoga ne sablaznim” (1 Kor 7,13). Točno onako kako je Petar mislio i postupao. Pa što mu je onda Pavao imao prigovarati? Među-tim, iako Pavao u načelu dopušta jesti meso okaljano idolima - samo dobro operi i poprži! - on ipak ima poseban slučaj kada to ni u kojem slučaju ne dopušta. A to je ovaj: kada je-dnoga kršćanina njegovi poganski prijatelji pozovu na “sve-ti objed” koji je priređen nakon žrtve prikazane poganskim idolima, on to mora apsolutno odbiti, upravo zato jer je to žrtvovano idolima, odnosno demonima. Kršćanin, koji štuje pravoga Boga, koji se pričešćuje Tijelom Kristovim i Krvlju Kristovom, ne smije imati nikakva udjela i veze s krivobo-gom, s vragom. Evo kako on to doslovno kaže i jasno obra-zlaže.

Zajedničenje ili Pričest

“Ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. Kao razumni-ma velim: sudite sami što govorim. Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lo-mimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. Gledajte Izraela po tijelu! Koji blaguju žrtve nisu li za-jedničari žrtvenika? Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je

149

nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvu-ju, ne Bogu. A ne ću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega. Ili da izazivamo ljubomor Gospodnji? Zar smo jači od njega?” (1 Kor 10,14-22).

Žrtve starih Židova nisu bile drugo doli znakovi, simboli, povezanosti s pravim Bogom. A žrtve svih vrsta pogana bile su samo znaci nekakva komuniciranja s idolima, demonima, vrazima. Čaša blagoslovna i kruh blagoslovni jesu zajedniš-tvo, pričest, communio, koinonia s Kristom u njegovu Tijelu i u njegovoj Krvi, ito ne na simboličan, nego na realan, stva-ran, istinski način. Kršćanin sudjeluje u otajstvu smrti Kri-stove koja se događa po odvajanju Tijela od Krvi na križu. Kršćani tvore jedno tijelo, pričešćujući se jednim kruhom koji je postao Isusovim Tijelom. Oni koji se pričešćuju Tije-lom Kristovim ne mogu se zajedničiti u gozbama koje se pri-ređuju poganskim božanstvima, koje Pavao naziva čak vra-zima, pa prema tomu vražja večera, vražja čaša i vražji kruh. Taj doktrinarni princip apsolutno zabranjuje “communicatio in sacris”, sudjelovanje na poganskim svečanim objedima i “svetim obredima”.

Dvije večere

Pavao govori o dvjema večerama koje su se prakticirale u njegovo doba. “Kad već dajem ta upozorenja, ne mogu po-hvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore. Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. Treba doista da i podjela bude među vama da se očituju prokušani među vama. Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gla-duje, a drugi se opija. Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da

150

vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim” (1 Kor 11,17-22).

Iz ovoga se razabire da su obično bile dvije večere: jedna obiteljska, druga crkvena. Jedna materijalnoga značenja, dru-ga duhovnoga. Apostol upozorava da se ne može donijeti vla-stita večera koja će se blagovati, zatim poći na Večeru Gospo-dnju, na svetu Misu, na koju ljudi nekada možda i prenapiti dolaze. Treba odvojiti ta dva banketa: neka se jedan čini kod kuće, a drugi u kršćanskoj zajednici, u crkvi, gdje pristupaju samo oni koji su duhovno i moralno pripremljeni, dostojni. Zato se tijekom vremena tražilo da se za Gospodnju večeru bude natašte, čak od ponoći.

U Korintu je bio još jedan ozbiljan slučaj. Članovi kršćan-ske zajednice bili su i iz redova bogataša i iz redova siromaha. Bogataši donesu na tu svečanu večeru svojih raznovrsnih jela i pića i odvoje se u isključive sobice i male skupinice, i još se zaključaju, a jadni siromasi, kojima bi to mogla biti jedina poštena večera u tjednu, ostanu bez igdje ičega. Tako jedni preobiluju, a drugi preoskudijevaju. Kaže Pavao: Ne ćemo tako!

A najveći je problem bio u tome što su bile i brojne druge velike razlike u samome društvu. Tu su bili:

Slobodni s pravima, i bespravni robovi samo s dužnostima;Rimski građani prvoga reda i ostali građani dvadeset i

drugoga reda;Grci i Latini sa svojim kulturama i ostali svijet koji nije

znao ni grčki, ni latinski, nego govorio raznim “bar-bar-skim” jezicima;

Židovi sa svojom isključivošću i pogani bez prave religio-zne orijentacije;

Muški, koji su osvojili sebi prava, i ženske kojima su muški oduzeli brojna prava. I tako dalje.

Sve te razlike bile su praktično poništene na Gospodnjoj večeri. A inače večera je u ono doba bila najvažniji obrok

151

dana. Za doručak bi se uzelo nešto malo. Ručak gdje stigneš, na ulici, na tržnici, u restorančiću, na putu s posla ili na po-sao. A večera je bila dobro načinjena i začinjena i svečano blagoslovljena i blagovana.

One noći

“Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Go-spodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen.’ Tako i čašu po večeri govoreći: ‘Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.’ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (1 Kor 11,23-29).

Ovaj je tekst značajan i po tome što je u apostolsko doba prvi ovako formuliran i tako ušao u Sveto Pismo. Jer Evanđe-lja su bila sastavljena nakon Poslanice Korinćanima. To znači da je Pavao primio predaju kako mu je prenio Petar i drugi apostoli i koja je bila već uvriježena i prakticirana. Samo što je Pavao i zapisao prije drugih.

Dostojno i nedostojno

Pavao ističe da se ne smije pristupati Tijelu i Krvi Kristovoj neprosudbeno, nedostojno. Ta riječ uključuje dvije točke.

Prva, nedostojno pristupa onaj koji ne razlikuje običan kruh od Tijela Kristova. Upravo je taj Kruh euharistijski bi-tno drukčiji od kruha svakodnevnoga za doručak, ručak i ve-čeru. Za običan kruh ne postavlja se nikakav uvjet, osim da je čovjek gladan.

152

Drugo, ne zabranjuje Pavao pristup grješnicima, jer svi smo mi grješnici, mali ili veliki. Ali zabranjuje grješnicima koji ne priznaju svoje grijehe, koji se ne ispovijedaju i ne kaju za svoje nevaljale misli, riječi i djela; koji ustrajavaju u mo-ralnim neredima; koji se hvale svojim grijesima. Nedostojno pristupa onaj koji je nepokajani grješnik, koji se sakramen-talno i valjano ne ispovijeda i koji i dalje mrzi brata svoga, kleveće susjeda svoga, krade u bližnjega svoga, preljub čini s drugom osobom, ne poštuje Božje zapovijedi koje se odnose na Boga...

Tijelo Kristovo jest u određenom smislu i značenju tako-đer cijela Crkva. Kako, dakle, u ljudskom organizmu jedan organ može mrziti drugi organ kada je svaki organ potreban za cjelinu i funkciju organizma? Tako, kako može jedan dio Crkve mrziti drugi dio Crkve kad je svaki dio važan za cjelinu Crkve? Zato je bitno kajanje, skrušenost, molitva za oprošte-nje i od Boga i od bližnjega. Tko jede Tijelo Kristovo i pije Krv Kristovu nedostojno, jede i pije sebi osudu. Vidiš li kako je to odlučna riječ?

Pričest prevjenčanima? Pred nama je jedan suvremeni problem, koji su neki (njemački) biskupi svojedobno poku-šali riješiti na svoju ruku, bez dosluha sa Svetom Stolicom. To je pitanje dijeljenja sakramenata ispovijedi i pričesti ci-vilno razvedenim i ponovno civilno vjenčanim partnerima, koji su, s crkvenoga stajališta, u neregularnu stanju. Neki su biskupi smatrali da se ne može dati generalno pravilo svim razvedenima da mogu pristupiti svetoj pričesti, “ali bi mogli pristupiti u određenim slučajevima, kada bi se po sudu svo-je savjesti smatrali na to ovlašteni. Tako, na primjer, kad bi bili posve nepravedno napušteni, premda su iskreno nastojali spasiti prethodni brak, ili kada bi bili uvjereni u ništetnost prethodnoga braka iako to nisu mogli dokazati na vanjskom sudištu, ili kada bi prošli dug put razmišljanja i pokore, ili kad zbog moralno valjanih razloga ne bi mogli udovoljiti ob-

153

vezi rastave”.74 Kongregacija za nauk vjere odmah je reagirala i rekla da je to moralno i sakramentalno nedopustivo i zatra-žila od tih biskupa da povuku svoju napisanu poslanicu. U svome pismu prefekt kard. Ratzinger, sada vladajući Vrhovni svećenik, jasno ističe da Crkva “ne može priznati kao valja-no novo jedinstvo ako je prethodni brak bio valjan. Ako se razvedeni civilno prevjenčaju, oni se nalaze u situaciji koja se objektivno protivi Božjem zakonu i stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti kroza sve vrijeme dok traje takvo sta-nje”.75 Taj su nauk i disciplina opširno obrazloženi u Papinoj pobudnici Familiaris consortio, 1982. godine.

Stoga svećenik koji u ispovijedi nekorektno savjetuje ili pristaje na objektivno kontradiktorno stanje svoga peniten-ta, koji se prevjenčao, ili koji takve penitente pripušta svetoj pričesti, izričito radi protiv nauka i prakse Crkve i na svoju savjest preuzima tuđe grijehe. Takve vjernike Crkva ne na-pušta, nego ih snagom dogme o nerazrješivosti braka poziva na sređivanje njihova stanja. Ako su lišeni mogućnosti svete pričesti, nisu lišeni obveze prisustvovanja svetoj misi. Crkva prepušta Božjemu milosrđu takve duše, kao što će se i pravi svećenik držati crkvenih zakona, a ne će se ponašati kao da je on kriterij svega, čak milosrdniji od Crkve u čije ime djeluje. Bog je veći od našega srca.

74 Kongregacija za nauk vjere, Pismo Annus internationalis, 14. rujna 1994., br. 3.

75 Ondje, br. 4.

155

PAVLOVE PORUKE TIMOTEJU

Sigurno ni na jednom mjestu u Svetome Pismu ne bismo mogli naći ljepših, primjerenijih, praktičnijih i cjelovitijih sa-vjeta prezbiteru i biskupu kao u dvjema Poslanicama Timote-ju, što ih je pisala drhtava ruka Apostola naroda, starine Pa-vla. Iz tih dviju Poslanica uzet ćemo dva odlomka i istaknuti ono što nam se čini da je upućeno vjekovima pa tako i nama hic et nunc. Ne znam da sam nešto bolje čitao od pozdrava dr. don Čedomila Čekade Mladomisniku u spomenar, upravo na crti razmišljanja Pavlovih poruka Timoteju.76

Ali prije toga vrijedno je spomenuti da Pavao smatra po-trebnim podsjetiti Timoteja na njegove dvije najzaslužnije odgojiteljice u židovskoj, pa onda i u kršćanskoj vjeri: maj-ci Euniki i baki Loidi. Njima je prvima Pavao odao posebnu počast i zahvalnost: “Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se napunim radosti imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi - onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi” (2 Tim 1,4-5). Ali na taj obiteljski odgoj nadovezuje se onaj cr-kveni, gimnazijsko-sjemenišni i bogoslovno-bogoslovijski.

Vjernicima uzor, a nad sobom pozor!

“Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći.

76 Č. Čekada, “Mladomisniku u spomenar”, u: I. Ćavar - M. Mihi - I. Šešo, Pozdrav našem vremenu, Đakovo, 1964., str. 55-86.

156

Dok ne dođem, posveti se čitanju, bodrenju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po pro-roštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga na-stoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer, to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju” (1 Tim 4,12-16).

U ova četiri svetopisamska retka sveti je Pavao nanizao barem petnaestak veoma potrebnih pouka i zgodnih savjeta svomu voljenom učeniku, kao otac sinu, učitelj učeniku koji odlazi u svijet. Idemo po redu, naglašavajući ono bitno i za nas korisno i praktično.

Nitko neka ne prezire tvoje mladosti!

Timotej nije bio baš tako mlad kako ti se čini na prvi po-gled. Bio je bliži četrdesetoj nego tridesetoj. Već je 15-ak go-dina u službi, a Pavao ga je iz obitelji različite vjere uzeo sa sobom vjerojatno u Listri na Drugom misijskom putovanju, nakon što je svjetina rascopala Pavlu glavu, i unatoč tomu, Timotej pošao s njime (Dj 16,1), dakle tada mu je moglo biti preko 20 godina. Ali on je mlad u odnosu na Pavla kojemu je više od 60 godina. Starješina, presbyteros - stariji, jest čo-vjek šezdesetih godina. Članovi Sinedrija mogli su biti samo ljudi kojima je bilo preko 60 godina. Pavao smatra uputnim upozoriti Timoteja episkoposa neka pazi na to da ga ljudi ne ocjenjuju po tome što mu je možda tek 35 godina, kao da je neiskusan početnik. Ali to znači i da se ne hvali svojom mladošću i crnom kosom, i što je takva izgleda da ga se dva oka ne mogu dostatno nagledati, nego neka svoj dar mladosti savršeno iskoristi za Boga! Timoteju, mladost je dar za rad, a ne za taštinu, samohvalu i oholstvo!

- Kako mi pazimo na svoju dob? Razlikujemo li se kad nam je 30 i 60? Mislimo li da u mladosti možemo svakakvi biti kako bismo u starosti mogli pokoru činiti? Naučimo dru-

157

Timotejeve odgojiteljice

Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se napunim radosti imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi - onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi (2 Tim 1,4-5).

158

TIMOTEJEVA OBITELJ

Jedno od vrlo važnih obilježja Pavlove misijske djelatnosti bijaše nje-gov izbor suradnika, žena i muževa. Nije riječ samo o njegovoj sposo-bnosti izbora najboljih nego i o njegovu umijeću i naporu kako njegovati prijateljstvo i razvijati svestranu suradnju u prijateljstvu i nehinjenoj lju-bavi, što također vrijedi za žene i muževe na prostranu području Pavlove djelatnosti (usp. Rim 16,3-15).

Na osobit pak način bijaše Pavao tijesno povezan sa svojim suradni-kom Timotejem, njegovom majkom i bakom.

Našem slikaru bijaše to poticajem za osebujnu sliku. Naslikao ih je zajedno s Pavlom dok su bili u molitvi za stolom. Pomislili bismo: ništa osobito! Nu, zbilo se odista nešto osobito. Nastala je slika, nešto kao sku-pni portret, ali tako da četiri lika tvore skladnu cjelinu u kojoj se ni jedan lik ne gubi nego očituje svoju naglašenu osobnost. Slikar se usredištio na njihove glave, svaka je posebice profilirana, predstavlja svoj jedincat i ne-ponovljiv svijet. Premda sve četiri očituju jedan isti - molitveni - doživljaj, svakoj je i u tom pogledu utisnuo posebnu vlastitost, pa bi bilo moguće govoriti o psihologiji njihova individualna molitvena doživljaja.

Slika br. 11: F. Dolenec, Timotejeva obitelj, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

159

ge da se ne hvataju za naše vjetrenjaste godine, za naš prolazni izgled, za našu ispraznu perutavu kosu ili prugastu bradu. Da se ne hvataju bezvezne simpatije oko naših privida i godina! Neka ti mladost bude Božji dar da mladež dovodiš u crkvu i na ispovijed, a ne da se povodiš za mladenačkim strastima i prolaznim pomodarskim ludostima i ideš s mladeži na plaže i u kafiće. Na plažama se ne ispovijedaju, nego razgolićuju.

Uzor vjernicima u riječi!

Pripazi na jezik, na svoje ljudsko izražavanje, na svoj go-vor općenito. Da se ne kaže kako mnogo pričaš, a malo kažeš. Po rječniku te ljudi prepoznaju, ili govorio ili pisao, ili pro-povijedao ili poučavao. Svatko ima svoj stil. Jesi li ti izbrusio svoj način izražavanja, Timoteju?

- Kolikima bi od nas toliko puta trebalo pročitati ovaj sa-vjet: uzor vjernicima u riječi - u govoru, u pohvali, u ukoru, u pozdravu, u razgovoru s drugima, u svemu jezičnom in-strumentariju i bogatu arsenalu. Svećenik da ima ružan rje-čnik, da se natječe s uličarom u izražavanju! Nevjerojatno! Magistrirao iz morala, a tako mu je vulgaran rječnik kao da je doktorirao iz nemorala!

Uzor u vladanju

Na ulici, u kući, u trgovini, u Efezu, na brodu, u Rimu. S obzirom na primanje i posjećivanje svih osoba. Neka se ljudi ponose tobom, Timoteju! Uzor s djecom, s djevojkama, sa starijim svijetom. Neka se vidi da si ti nešto drugo!

- Ima onih koji se više puta žele poistovjetiti s nekultur-njacima svoga mjesta, s raščupanom mladeži. Zabavljaju se do kasnih večernjih sati, zanese ih veselo društvo: “Ne mogu se izvući i - Bog!” Bježe od svojih bolesnika, a možda idu k

160

zdravima. Čuvaju se usluga drugima, a od drugih ih očekuju. Živi paradoksi.

Uzor u ljubavi

Pavao misli na agapu, bratsku ljubav. Da zna ugostiti braću i sestre, da može svakomu oprostiti, sve zaboraviti, nikomu se ne osvećivati. Ljubav izvire iz dva vrela: iz simpatije i iz volje. Ljudska proizlazi iz simpatije, a kršćanska iz volje. Kršćanska je jača i bolja, prava i trajna, a ona je prva prazna i prolazna, a često i porazna.

- Kako mi s time? Vežu li se uz nas župne simpatije? Ide-mo li još uvijek redovito samo u nekoliko kuća po selima? K onoj dobroj i vrijednoj udovici koja se sva rastopi uslužujući nas, a još više njezina kći jedinica! A župa buba li, buba. O tome i djeca na vjeronauku pričaju. Ti se čudiš, i opet povoda daješ. Ili smo se posvađali s jednim dobrim dijelom župe? S polovicom ne razgovaramo. Tražimo da dođu da nam se ispričaju, poklone? U Canossu. Je li naša ljubav agapa ili por-no-kultura?

Uzor u vjeri

U vjernosti Bogu, Kristu. Vjeran svojoj riječi i obećanju, izrečenu na ređenju, prije polaganja ruku, kad si držao ruke na Bibliji i zazivao: “Tako mi Bog pomogao! I ova sveta Evanđelja kojih se dotičem.” Timoteju, budi vjeran Bogu, drugima i sebi.

- Ne daj, Bože, da se za nas kojega može reći ono što jedan kolega reče za jednoga svećenika: “Pa ja ne znam da li taj čo-vjek još uopće vjeruje u Boga.” Produbljuješ li ti svoju vjeru ili misliš da će to doći samo od sebe, tijekom vremena? Izvršuješ li što obećaš vjernicima? Ili te nitko živ ne može uhvatiti ni za glavu, ni za Ahilovu petu, ni za riječ, ni za šutnju? Sad ga vidiš, sada ne vidiš!

161

Uzor u čistoći

Kršćanstvo je donijelo pravu moralnu novost. Dotadašnja poganska nečistoća trebala je ustupiti mjesto kršćanskoj či-stoći. Novum, novissimum! Najgore je ako se vjernici mogu pozvati na tvoje nečiste znakove i riječi, geste i posjete, Timo-teju! Kakvi će tek oni biti. “Sebe čistim čuvaj!” (1 Tim 6,22) Naglasak je na ono “sebe”! Pa onda i svakoga drugoga.

- Što je s našom ljudskom, naravnom čistoćom? Jesmo li stvarno uzori? Ili nam treba još mnogo morske i riječne vode da nam spere misli, želje i zla djela? Samokontrola vlastitih osjećaja. Čedna pogleda. Ili čudna? List ili hrast? Čist ili neo-pran? Alter Christus ili još uvijek verus paganus? Sebe čistim čuvaj! Naglasak je na ono “čistim”. I sebe i drugoga.

Posveti se čitanju!

Čitanju Svetoga Pisma u prvom redu. Kako možeš biti presbyteros i episkopos ako nisi stručnjak u Bibliji? Barem do-bar poznavatelj Novoga Zavjeta. Koliko još ima knjiga Sveto-ga Pisma da ih nisi uopće niti pročitao, Timoteju? Budi bibli-ocentričan, sav okrenut prema čitanju Pisama! Da te netko upita neku biblijsku riječ, na primjer: Abrek! (Post 41,43) ili Šibolet (Suci 12,6), bi li znao je li to brdo, kralj, novac, ime, pleme; Man hu (Izl 16,15) - Što je to?

- Kako je s našim čitanjem Svetoga Pisma i vrijednih teo-loških i pastoralnih časopisa? Čitaš li uopće išta, osim šport-skih? Vrijedi li i za tebe načelo: Finis studiorum, sklopetatio librorum. Sklopi ih i na tavan!

Ona književnica rodom iz Mostara na upit: kojih pet knji-ga smatra “najštetnijima”, opsjednuto odgovara svih pet puta “Biblija”.77 Možda to tako a priori govori. Nije do kraja proči-tala ni Filemona.

77 Globus, br. 760/2005., str. 54.

162

Posveti se poučavanju!

Valja poučavati ono što se pročita. A da bi se poučavalo, treba prethodno proučavati. Meditiraj, Timoteju! Nije lako Sveto Pismo tumačiti, iako se čini da je to jednostavna stvar.

- Razmatramo li pojedine perikope Biblije? Ne samo one koje narodu nedjeljom propovijedamo, nego i one kojima se sami moramo hraniti? A nije lako objašnjavati smisao Sveto-ga Pisma. Da se na tebe i na mene ne odnosi ona Petrova re-čenica: “A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte, kako vam i ljubljeni brat naš Pavao napisa po mudrosti koja mu je dana. Tako u svim poslanicama gdje o tome govori. U njima ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma - sebi na propast” (2 Pt 3,15-16). Čovječe Božji, kad sv. Petar kaže da u ljubljenoga brata našega Pavla ima nerazumljivih mjesta, zar misliš da ih ti, bez pripreme i studija, možeš tumačiti, bez straha da ih ne iskriviš? Sebi na propast!

Nedavno je ministar znanosti, prosvjete i kulture izjavio da u Hrvatskoj 63 % studenata ne završi studija!

Posveti se bodrenju!

Nije dosta samo čitati i poučavati druge. Treba ih bodriti, hrabriti, sokoliti, poticati na dobra djela, osobito privlačnim djelima. Kršćanstvo nije samo nauk nego i živa praksa života! Riječi potiču, primjeri pomiču!

- Potičemo li svoje vjernike da čine istinu, da prijeđu u akciju, ili samo moraliziramo do dosade? Znamo li štogod organizirati što je na dobrobit cijele župe, osobito napušte-nih, siromaha, prognanika, mladih, djece? Ohrabrujemo li i druge na to!

163

Ne zanemari milosna dara ređenja!

Pavao ništa ne zaboravlja. Kako je samo brižljiv. Moli svo-ga učenika da ne zapusti milost koju je primio hirotonijom, tj. po polaganju Apostolovih ruku, rukopoloženju. Zato je on drukčiji od ostalih, po ređenju je služitelj! On je pastir, ima karizmu vodstva, a lako je to zanemariti i napustiti. Treba li te podsjećati na Figela, Fileta, Himeneja...?

- Jesmo li mi zaboravili taj dar? Sjetimo li se barem godi-šnje svoga ređenja i prikažemo li svetu misu zahvalnicu ili molbenicu da taj dar milosti u nama poraste, rasplamsa se? Preporučujemo li se drugima da se mole za nas, da ne izgubi-mo milost svećeničku, da ne budemo svećenici činovnici, na rok od sedam, osam godina, privremeno, nego vječni sveće-nici službenici Crkve i Boga?

Oko toga nastoj!

To je sjeme, to zvanje i ređenje. Treba ga zalijevati, podr-žavati, njegovati. Misliti, misiti i moliti za to. Nastoj! Čitav je kršćanski i svećenički život nastojanje, zalaganje, borba, po-kušaji... Sada počinjem.

- Borimo li se oko uzrasta duhovnoga i milosnoga sjeme-na što je u nas posijano na dan našega ređenja? Ili se uhvatio korov i kukolj? Jednoga župnika pitaju što misli o bogoslovu koji je kandidat za ređenje. On odgovara: “Iziđe čovjek sijati kukolj po tuđim njivama!” Pa ga redi! I vidjet ćeš kukolja po njivama Gospodnjim.

Sav u tom budida tvoj napredak bude očit svima!

Koncentriraj sve svoje snage na taj milosni dar, na svoje svećeništvo u Efezu. Neka i drugi, dječaci i mladići, mogu

164

poželjeti da pođu tvojim putem, a ne da samo majke uzdišu: E da hoće i moj mali za ovim Timotejem!

- Borimo li se oko napretka da bude očit svima? Mislimo li i nastojimo li zovnuti koga iz svoje sredine da se odvaži u sje-menište. Prigoda je to da barem u sebi odgovori. Ili ga odvra-ćamo? Ne možda riječima, ali svakako primjerom! Nije dosta biti zaređen. Nađi nasljednika! Božji je to dar, znamo. Ali se traži tvoj rad. Da si ostao u civilstvu, možda bi do sada imao četvero, petero djece. Koliko imaš duhovnih zvanja u župi?

Pripazi na samog sebe i na poučavanje!

Timoteju, pozor na sebe, a uzor drugima! Ne zaboravi na sebe, misleći na druge. Neka se vidi da je poseban miris ušao u crkvu kad ti stupiš na crkveni prag. Ne od kolonjske vode!

- Mi smo se možda uzrujali i iznervirali: što ću sutra govo-riti narodu? Uvijek isto! A pazimo li što ćemo sebi govoriti? Mislimo li na svoju trajnu formaciju, permanentnu edukaciju i napredak, doškolovanje, seminare, osobito na duhovne vje-žbe, dane sabranosti? Čitanje zdrava štiva, dobrih primjera. Ako budemo propovijedali sebi, to će biti najinteresantnije i narodu!

Ustraj u tome!

Kakav divan poticaj! Uzalud ti sva visina i mladost, i ri-ječi i djela, i pozor i uzor, i učenost i napredak, ako u tome ne ustraješ. Sve trla baba lan o dlan da joj prođe dan ko san. Ustraj, Timoteju!

- Poticaj je to nama danas kad na svakom koraku možeš čuti i začuditi se: Oni Sina Božjega zanemariše, a “kćeri ljud-ske” zavolješe (Post 6,2). Onaj nestao u nepoznatom smjeru. I ona. Onaj drugi otišao u jednu državu na Zapadu i pribi se kod jedne žiteljke u onoj zemlji (Lk 15,15). Onaj se oženio s

165

jednom civilno razvedenom. Kako je baš nju našao? Da se ne može s njom vjenčati ni nakon prokušana jednoga vremena i dva vremena i pola vremena. Onaj se izgubio iz ljubavi prema lovi, položaju i karijeri. I tako što dalje.

Ustraj u svećeništvu! Nije lako. A što je lako? Zar je lakše ustrajati u braku? Lijepa je ustrajnost u zvanju. Ponos je to je-dne župe, provincije i biskupije. Moramo razumjeti one koji su napustili, ali ne možemo im se diviti, na tome čestitati i hvaliti ih; iako je koji put bolje, da neki, koji se ne žele popra-vljati, što prije napuste, da ne kompromitiraju Crkvu svojim nedoličnim, nedostojnim, nesvećeničkim vladanjem.

Spasit ćeš i sebe i druge

Samo ako se svega ovoga budeš pridržavao, možeš očeki-vati i vlastito spasenje i spas svojih vjernika.

Nijedan se od nas ne će sam spasiti, a niti sam upropastiti. Uvijek se za nama poreda kolona spašenika ili sablažnjenika! Na putu prema raju ili prema paklu! Ti si general, a armija je za tobom.

S blagošću preodgajaj protivnike!

U 2 Tim Pavao često opetuje riječi iz prijašnje Poslanice, zna da su nezaobilazne, snažne.

“A mladenačkih se strastvenosti kloni! Teži za prave-dnošću, vjerom, ljubavlju, mirom sa svima koji iz čista srca prizivlju Gospodina. Lude pak i neobuzdane raspre odbijaj, znajući da rađaju svađama. A sluga Gospodnji treba da se ne svađa, nego da bude nježan prema svima, sposoban pouča-vati, zlo podnositi, da s blagošću preodgaja protivnike, ne bi li ih Bog podario obraćenjem te spoznaju istinu i ponovno budu trijezni izvan zamke đavla koji ih drži robljem svoje vo-lje” (2 Tim 2,22-26).

166

Ne bi trebalo ni komentirati ove inspirirane i prejasne re-tke. Toliko su uvjerljivi i zapamtljivi. Pokušajmo ipak nagla-sak staviti na neke.

Mladenačkih se strastvenosti kloni!

Ne samo strasti nego upravo strastvenosti. Pod tim se ne misli samo na stanovite mladenačke osjećaje tijela i srca što nas oblijevaju u pojedinim momentima. Misli se na kudika-mo širi spektar dinamičnih strasti.

Nestrpljivost: značajna karakteristika mladih. Nikada se naučiti: Festina lente! Žuri se polako! Kao da nije nikada ka-sno vrat slomiti. Mladi bi željeli u jednome trenutku sve imati i sve doživjeti. A zahtijeva se strpljivost: sa sobom, s drugima, s Bogom... Rast je zakon života.

Netrpeljivost: mnogi mladi nikoga ne trpe osim onih koji su istih ideja i grijeha kao i oni. Bezočni su prema zahtjevi-ma i vladanju drugih, osobito starijih, pa i roditelja. Nameću svoje kao da su popili svu mudrost svijeta. Misle na sebe: kao da je svijet s njima počeo. Autoafirmacija! To je njihova riječ i maksima. Svatko se mora njima pokoravati i klanjati. Traže slobodu za sebe, a drugima je ne omogućuju ni na kapaljke.

Rječoborstvo: kadri su se svađati danima. Bore se idejama. Malo doduše popuštaju, a lupaju i lupetaju jezikom po vas dan. Traže vlastiti izraz i stil. Misle da u koš njihovih usta sve ulazi: od cigare do psovačke pare. Borba riječima, a ne djeli-ma. Kad ga upitaš što je učinio: ništa! Kad mu rekneš da ne-što objavi, onda ti kaže da bi njegove ideje izazvale revoluciju. Onda je bolje da šuti! “Lude i neobuzdane raspre odbijaj!”

Novatorstvo: možda je za mlade najkarakterističnije traže-nje novotarija. Ne novosti, nego novotarija. Staro ne valja jer je staro, a novo valja jer je novo. Moda. Profesor koji je donio nove ideje sa studija, a protive se starima - to je ideal! Polaže pozornost na vanjštinu: kosu, farmerke, široki kaiš, čak men-

167

đuše. Ne znam tko ono reče da oni mladići što nose menđuše odaju da pripadaju krugu onih što odaju pedofilske tenden-cije. Oni se po tome prepoznaju. Bože, zakloni! Bogoslov, pa nosi menđuše! Ako mu se osmjehneš kosi, teško ćeš proći. A ako mu se narugaš duši, ne će ti ništa!

Scena nedavno viđena i doživljena. Suncem obasjani sr-panj: on je svećenik, duge brade, kratkih hlača, pred župnim uredom. S njime je rođak koji je također završio teologiju, i on je kratkih hlača. Među njima stoji supruga ovoga poslje-dnjega, ona začudo u dugim hlačama.

- Jedan kancelar komentira: “I ona bi bila u kratkima da je završila teologiju!”

Teži za pravednošću, vjerom,ljubavlju i mirom sa svima...

Već smo govorili o vjeri i ljubavi. Ovdje Apostol govori o pravednosti. Svaki bi svećenik trebao najprije diplomirati pravo, ono ljudsko, i onda se dati zarediti i zakleti. Koliko nam nedostaje prava i pravednosti! Zatim mir sa svima koji Boga zazivaju. Ima nekih s kojima se ne može i ne smije biti u miru, jer su protivnici Božji. Ali mora se biti u miru sa svojim vlastitim vjernicima. Mir je dar Božji! Plod Duha Svetoga.

Pretvaraj neprijatelja u prijatelja!

Protiv onih koji nam se usprotive na bilo koji način: u vjeri, u mišljenju, u vladanju, znamo planuti plamenom žestokim i htjeti pobijediti. Tako se gubi. Tko nema argumenata, misli grlatošću. Spusti glas, a podigni dokaz! Ne upadaj s protivni-cima u raspru. Ali, ako si izazvan uletio, nauči protivnika da te poštuje. Dapače, blago djeluj na nj da ga preodgojiš: ne bi li se Bog smilovao da se obrati. S budalama ne raspravljaj: ljudi ne će vidjeti razlike! Pa će ti biti žao. Kasno.

169

PAVLOVA PRAVILA SREĆE(Rim 12,14-19)

Sveti se Pavao javio svojim srdačnim čestitkama i dobrim željama, nama Rimljanima/rimokatolicima, još za Novu 62. godinu naše kršćanske ere. A evo nas tek na početku 21. sto-ljeća i 3. tisućljeća. Pavao piše rimskoj crkvenoj obitelji kr-šćana, kojih je možda bilo jedno pedesetak, ne znam je li i toliko. Eno, nabrojio ih je uglavnom sve u 16. poglavlju iste Poslanice. Inače u svim svojim spisima spominje oko 90 svo-jih suradnika, prijatelja, dobrih znanaca. Ovdje navodimo samo Rimljane i Rimljanke.

Ženske. Od ženskih osoba Pavao ih spominje dvanaest: Prisku, Mariju, Trifenu i Trifozu (bit će da su ove bile blizan-ke: Slađana i Snježana), “ljubljenu” Persidu, Hermu, zatim Rufovu majku i Nerejevu sestru, Olimpu, Juliju i Hermu, a posebno preporučuje “našu sestru Febu, službenicu Crkve u Kenhreji: lijepo je primite u Gospodinu, kako dolikuje sveti-ma, i pomozite joj u svemu što od vas ustreba, jer je i sama pomogla mnogima i meni samomu” (Rim 16,1-2). Možda je po toj Febi i poslao ovu Poslanicu iz dvogodišnjega zatvora iz Cezareje. Eto, dvanaest vrijednih žena. Najčešće uz njih do-daje: koja se trudi u Gospodinu.

Muški. Od muških osoba, poimence nabrojenih, navodi ih osamnaest: Akvilu, Epeneta, Andronika i Junija, Amplijata, Urbana i Staha, Apela, Aristobula i Herodiona, Narcisa, Rufa i Asinkrita, Flegonta, Herma i Patroba, Filologa i Nereja. A kako pozdravlja cijele obitelji, djecu po dvorištu nije mogao

170

ni stići. Uza svaku je osobu nešto dodao: ljubljeni, suradnik, suuznik, rođak, brat, izabranik, sve svete koji su s njima.

A Poslanicu je pisao brat Tercije, koji pozdravlja posebnim pozdravom.

Pavao navodi dvanaest poruka kao da je imao pred sobom dvanaest mjeseci u godini dana. Mjesečna nakana i obitelj-ska, i papinska, i misijska. Evo i kratak komentar u odnosu na svaku poruku i nakanu.

Dvanaest poruka

1) Blagoslivljajte svoje progonitelje. Kršćanin moli za svoje progonitelje. Ako možeš moliti za onoga tko te mrzi, ti sigur-no ne mrziš. Odnosno suzbijaš mržnju. Ako ne možeš moliti za svoje neprijatelje, nemoj ići na pričest. Srce koje mrzi, jest mrsko, smrskano, omraženo, zamrzlo i zahrđalo. Tko je ka-dar oprostiti, srce mu se sjaji i svijetli. Isus je za progonitelje i molio i neprijatelje volio. Takav je bio i njegov prvi mučenik, sv. Stjepan (Dj 7,60). I svi pravi učenici. Sv. Petar veli: Radije zlo podnositi nego ga drugomu nanositi (1 Pet 3,17). Kršćan-stvo duguje molitvama sv. Stjepana obraćenje Savla u Pavla, reći će sv. Augustin. Nemojmo se umoriti podnoseći nevolje i progone. Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo Božje! Ovim su riječima Pavao i Barnaba tješili svoje novoobraćene vjernike.

2) Blagoslivljajte, a ne proklinjite. Kad se uzdignemo iznad svoje unutarnje osvete, onda smo kršćani. Tko je kadar ne-pravedna progonitelja blagoslivljati, ne proklinjati? Samo onaj tko je učio i polagao u Isusovoj školi. Na križu. Tko nema Isusa na jeziku, ima prokletstvo i na jeziku i u srcu. Ne zaboravi da kletva više stiže proklinjača nego proklinjanoga.

3) Radujte se s radosnima. Mislimo da je to lako i da ide samo od sebe. Nije i ne ide. Radovati se znači ne biti nimalo zavidan, ljubomoran. Znači voljeti više drugoga nego sebe.

171

Pavao RimljanimaPavao, sluga Krista Isusa… svima u Rimu, miljenicima Božjim:

Blagoslivljate svoje progonitelje (Rim 1,1.7; 12,14).Pozdravljam vas u Gospodinu ja, Tercije, koji napisah ovu Poslanicu

(Rim 16,22).

172

PAVAO TERCIJU DIKTIRAPOSLANICU RIMLJANIMA

U pero svomu pisaru Terciju govori Pavao pismo bogata sadržaja, namijenjeno vjernicima u Rimu. Sve je na slici dobro raspoređeno, ura-vnoteženo i majstorski naslikano. Ozračje je ugodno, blago i toplo. Je-dino bi se iz pokreta Pavlovih ruku dalo naslutiti kako je riječ o veoma važnim pitanjima za koja bi se prije moglo kazati kako su prijeporna i teška negoli laka i ugodna. To, izrazom lica, potvrđuje i Pavlov pisar koji - predan svome poslu - nedvojbeno doživljuje ono što pomno prenosi na papir. Ozbiljna pitanja potiču čovjeka na razmišljanje i promišljanje. Pa-vlov pogled kao i njegovo cjelovito držanje očituju njegovu vjeru kako je na pomolu rasplet svih pa i onih najvećih i najzamršenijih pitanja: svijet se nalazi u porođajnim bolima, ali će se cjelokupno stvorenje osloboditi patnje, a njegov će se narod vratiti Kristu i zadobiti Božje smilovanje.

Slika br. 12: F. Dolenec, Pavao Terciju diktira Poslanicu Rimljanima, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

173

Zavidnik uvijek lakše izrazi sućut nego čestitke. Uvijek smo-gnemo toliko snage da podnesemo nesreće drugih, govore cinici. Adamov sam sin, to je moj zločin! - jauče opet sv. Au-gustin.

4) Plačite sa zaplakanima. To je, na žalost, lakše, od rado-sti. Znati u pravi čas izraziti žalost, sućut, i to je kršćansko srce i umijeće. Jedna žena izražava sućut jednoj drugoj:

- Moja sućut zbog smrti tvoje prijateljice, veli joj.- Ne, nismo mi bile prijateljice.- Kako niste, koliko sam vas puta vidjela kako se hihoćete?- Jesmo se mi drugima hihotale, ali nikada nismo zajedno

zaplakale.Kad si moćan s drugim zajedno zaplakati, onda si pravi

prijatelj. “I zaplaka Isus. Nato Židovi govorahu: ‘Gle, kako ga je ljubio’.” (Iv 11,35-36).

5) Budite istomišljenici među sobom. Zar nismo toliko puta mnogo više rogovi u vreći negoli braća u kući? Bože mi opro-sti! Kad igrači rastrgano igraju, onda se u svlačionici redovito pobiju, a u novinama škandali izbiju. Kad se kršćanska bra-ća posvađaju, propala je nada da se učini bilo kakvo dobro prema svijetu. Na žalost, tako je. Budite iste misli s Bogom, istoga osjećaja. Kao da je to lako u ovom tzv. pluralističkom društvu! Ali to je cilj i snaga kršćanstva.

6) Neka vas ne zanosi što je visoko. Ljudski sudovi i mjere nisu Božji sudovi i mjere. Svetost nema veze s rodom, porije-klom, gradusom, staležom i nacijom. Bog ne gleda tko je tko, non est personarum acceptor Deus, tumači sv. Petar poganinu Korneliju (Dj 10,34). Bog nije pristran! Svi su jednaki pod kapom nebeskom. Crvi. Tko u Krista vjeruje, taj jednako daje kiss of peace - poljubac mira, i nalijevo i nadesno, ljevičarima i desničarima. Za čim se onda propinješ ispred drugih i iznad drugih? Prvi dokaz zaista velika čovjeka jest poniznost.

7) Nego privlači što je ponizno. Mi upravo to doživljavamo u životu. Kad vidimo ponizno čeljade, srce nam se sponta-

174

no okrene k njemu. A odvraća se od onoga koji želi visoko mjesto. Ne damo mu naprijed. Ne daju mu dalje od kaplara! Nije dosta što oholica samoga sebe ohološću izruguje, nego ga i mi cinično izrugujemo i ironično karikiramo. Dajmo mu još jednu fotelju. Ponizni su Božja simpatija. Nije za to dokaz samo Blažena Gospa. Možda nekad i učiniš dobro djelo, ali ne na lijep način. Ako nije na lijep način, onda nije ni dobro, može biti uvreda. Kršćanin zna i što je dobro i što je lijepo, privlačno djelo. Neka ljudi vide vaša dobra, tj. lijepa, privla-čna djela i slave Oca vašega na nebesima (Mt 5,16). Medicin-ski: Dobra djela osvježuju nam krv i omogućuju lijepe sne!

8) Ne umišljajte si da ste mudri. Mudrost je dar Duha Sve-toga, a umišljena mudrost jest proizvod ljudske maštarije i taštine. Pravom se mudracu divimo, a umišljenu se mudracu smijemo. Najviše viceva ima na račun uzdignutih glava. Bio jednom jedan intelektualac koji je uvijek prirodno i zanosno nosio glavu. Kad je jednom trebao prijeći preko vrlo prome-tne ceste, kaže mu jedan kolega sasvim dobrohotno: Pripazi, kolega, na auta! Upade drugi: Kolega, bolje bi ti bilo da pripa-ziš da te ne zakvači - zrakoplov! Avijatika!

9) Nikom zlo za zlo ne vraćajte. Prepusti Bogu sud i pre-sudu. On će se javiti, jer on ima vagu dobra i zla. I savršeno važe. I ne će kasniti. Pa čak i kad kasni, doći će na vrijeme. I svakomu će uzvratiti po djelima njegovim. A ljudski kantari krivo mjere. Makar ti imao stotinu lijepih strana, ljudi obično gledaju s one ružne. Nitko to nije bolje rekao od Isusa: “Ne sudite i ne ćete biti suđeni. Ne osuđujte i ne ćete biti osuđe-ni... mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti” (Lk 6,37-38). Sve se vraća, sve se plaća. Milo za drago! Pamet u glavu.

10) Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima. Sudbina je dobra da ispliva na površinu i da konačno pobijedi.

Veritas est magna et praevalebit. Istina je velika i prevladat će.

175

Bonum est magnum et praevalebit. Dobrota je velika i po-bijedit će.

Pulchrum est magnum et praevalebit. Ljepota je velika i presvojit će.

I onda metafizički aksiom: Verum, bonum et pulchrum convertuntur. Istina, dobrota i ljepota uzajamno se zamjenju-ju. Svaka može stajati na mjestu druge.

Ne zaboravimo ipak ako se brinemo samo za vanjsku lje-potu, a nemamo mudrosti i dobrote, ljudima omrzne i lje-pota. A ako je netko dobar i mudar, on je ujedno i - lijep, privlačan!

Ni sv. Leopold Bogdan Mandić, ni blažena Terezija Boja-xiju nisu Bog zna kakve vanjske ljepote. Ali jesu unutarnje ljepote, dobrote i istine. Zato su simpatični! Pa su onda sim-patični i na vanjski način.

Ti čini dobro i pred onima koji se dobru rugaju i koji ga na sav glas ismijavaju. Dobro se isplati po sebi. Vrhunac dobra jest: ne škoditi nikomu, a pomoći, koliko se može, svakomu! Više vrijedi jedno dobro srce nego sve glave svijeta!

11) U miru budite sa svima, ito uz dva uvjeta.Prvo, ako je to moguće. Bit će dana kad će ljubaznost pre-

vladati, ali doći će dani kad se nije igrati s načelima kojima treba podvrgnuti svaku glumu i odmahivanje rukom.

Drugo, koliko je do vas, veli sv. Pavao. Ima ljudi koji se raspale i odmah smire. Ima drugih koji se raspale i ostanu takvi do groba. Ima ljudi kojima je činiti dobro u krvi i na-ravi, bez problema, spontano. Ima drugih koji se ne mogu nagovoriti na pomirenje, prije će napustiti ovu zemlju negoli pružiti ruku.

12) Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Kažu da je osveta slatka. Zašto se ne osvećivati? Evo zbog ova tri razloga.

Osveta je Božja. Osveta ne pripada nama, nego Bogu. Ni-jedan čovjek nema pravo na osvetu. Valja čekati da Bog pro-

176

govori i da on odgovori. Po Božju. Božanski pravedno, a ne ljudski pristrano.

Osvetom se duh razbija, a ne razvija. Prema drugomu ra-dije postupati ljubazno/osjetljivo nego osvetljivo. Osvetljivost mu može slomiti duh, ali mu nikada ne će slomiti srce. A lju-baznost mu može ganuti srcem.

Osveta rađa osvetu. Osveta se hrani osvetom i obje se pre-tvaraju u mržnju. Najbolji način da neprijatelja uništiš jest taj da ga pretvoriš u prijatelja. A to se ne čini osvetom i mr-žnjom, nego dobrotom i ljubavlju. Tko je to pokušavao, vidio je da je sve živa živcata istina. Nema osvete u plemenitu srcu. Pavao kazuje kako se ide uza stranu, a ne kako se kotrlja niza stranu.

177

APOSTOLOVEMJESEČNE NAKANE

(Kol 3,12-17)

Da odmah napomenemo, sv. Pavao nije osnovao Crkvu u Kolosima, u Maloj Aziji, današnjoj Turskoj, niti je ikada bio u tome gradu. Kad je pisao Poslanicu Kološanima iz Rima, negdje 63. godine po Kristu, čestitao im je Božić i Novu godi-nu u trećem poglavlju, od retka 12. do retka 17. Nazvao ih je izabranicima Božjim, svetima i ljubljenima. Ta tri prekrasna naslova nekada su se davala izabranom, svetom i ljubljenom narodu izraelskom, a ovdje ih Pavao primjenjuje na bivše po-gane a sada kršćane Kološane. To znači da se Isusova milost prelila do krajeva svijeta, i da nema više samo jednoga iza-branog naroda, jedne rase i nacije. Svi koji žele ući u ekono-miju spasenja, u Kristovu obitelj, u Svetu obitelj, pozvani su, posvećeni su i ljubljeni od Gospodina Boga. I onda je apostol Pavao za svaki mjesec u Novoj godini naveo po jednu krepost koja bi trebala krasiti Kološane, to jest sve nas posvuda. I ta se krepost odnosi na osobne obiteljske i međuljudske odno-se. Ne spominju se one vrline koje bi čovjek osobno volio imati: snalažljivost, promućurnost, inteligentnost, marljivost, radišnost. Ali, budući da je kršćanstvo jedna velika obitelj, zajedništvo zajednice, onda u njemu trebaju vladati kreposti zajedništva, obiteljske vrline. A to su ove.

1) Milosrdnost. Zaodjenite se u milosrdno srce! Eto što Pavao stavlja na prvo mjesto: milosrdnost. Starom, pogan-skom svijetu ništa nije bilo toliko strano, a toliko potrebno

178

kao milosrđe. U antičkom svijetu mjesto dječjih bolnica bio je Taygeton, planina na koju su izlagali kržljavu djecu da ih životinje raznesu. Mjesto staračkih domova bile su jame i ri-jeke u koje su bacali nemoćne starce i starice. Sve to “mirne savjesti”! Umjesto duševnih bolnica imali su spaljivaonice. I tako dalje. Kršćanstvo je unijelo milosrdnost, milosrđe, na prvo mjesto, zato u siječnju. Sva dobra djela milosrđa koja su se učinila u povijesti, učinila su se ponajviše po nadahnuću kršćanstva, Krista, Boga.

2) Dobrostivost. Divna riječ za divnu kvalitetu. Dobrostiv je onaj komu je dobro bližnjega drago kao vlastito dobro. Na primjer, da se jedan biskup raduje zbog trojice izvrsnih bo-goslova iz susjedne biskupije kao da su njegovi vlastiti. Pita jedan biskup rektora kakav je taj i taj bogoslov. On odgovara: Mogu Vam reći da je više nego dobar, upravo dobrostiv! Ako znaš što je dobar, dobrostiv je još bolji pojam i vrlina. Pavao tu dobrostivost preporučuje na drugom mjestu, odmah iza milosrđa. To kroz veljaču.

3) Poniznost. Ove riječi nije uopće bilo ni u grčkom ni u latinskom jeziku staroga svijeta. Nepoznat pojam. Da upitaš Aristotela ili Cicerona, što je to poniznost, oni bi samo sle-gnuli ramenima. Latinska riječ humilis ili hrvatska ponizan ima svoje korijensko značenje. Humilis dolazi od humus, ze-mlja, podina, nizina. Odatle doslovna hrvatska riječ: čovjek koji hoda po nizini, ponizan. Ponizan je tko nije uzdignute glave. Tko nije “avijatika”! Poniznost počiva na uvjerenju da smo stvoreni od Boga, prema tomu: onako kako smo stvo-reni, tako se možemo i rastvoriti, raspasti, obična gnjila. A s druge strane svima nam je loza adamovština i evinost, koja nas je odmah u početku uvalila u blato, u zemlju, u nizinu. Eto zašto ponizan! Ovo prakticirati osobito u ožujku!

4) Blagost. Blag je onaj sretnik koji se nalazi u sredini izme-đu previše se naljutiti i premalo se naljutiti. Dakle, pravo se naljutiti, za pravu stvar, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, iz

179

pravog razloga, na pravu osobu, na pravi način. I tada si blag, jer kontroliraš samoga sebe. Blag si kada ti drugi ne govore: eto onoga poplašenoga i živčanoga! Vježbaj se u travnju.

5) Strpljivost. To je duh koji čovjeka tako drži da nikada ne plane živcima u odnosu na svoje suradnike, pomoćnike, čla-nove obitelji, podložnike ili poglavare. Ovo osobito pripazi u svibnju. A okani se zabavnih horoskopa!

6) Uzajamna podnošljivost. Naša se strpljivost temelji na Božjoj strpljivosti koja podnosi naše griješenje i nikada nas ne izbacuje van, osim ako se mi sami želimo izbaciti. Jedan mali od sedam godina svakoga dana nosi svoga bracu od tri godine, koji je hendikepiran, da se zajedno igraju s drugom djecom. Ukrki ga na ramena i nosi ga. Pita ga jedan putnik:

- Mali, je li ti teško breme?- Nije ovo breme, ovo je moj braco!Ako je onaj hendikepirani brat ili čudak uza te tvoj braco,

ili ako si ti taj braco, onda jedan drugomu niste teški. Uzaja-mno podnošenje. Ja tebe podnosio ove godine, a ti ćeš mene dogodine i preko godine. Lipanj!

7) Uzajamno praštanje. Onaj komu je oprošteno uvijek mora biti spreman oprostiti. Kao što je Bog meni oprostio, tako ja moram oprostiti drugomu. Jer samo onaj tko prašta, taj će zadobiti Božje oproštenje. Stalno, a osobito u srpnju.

8) Ljubav. To je savršena veza svih organa u jednu cjelinu. Tijelo se po sebi razjedinjuje, raspada, a ljubav ga povezuje. Kao mnoštvo željezne prašine prosute po zemaljskoj prašini nad koju naneseš magnet koji sve pokupi. Tako ljubav poku-pi svu razasutost u obiteljskoj prašini. Ne samo u kolovozu, nego inače.

9) Mir Kristov. Neka mir Kristov upravlja srcima vašim! Neka mir bude vaš sudac. Vidimo na igralištu 40 ili 80 tisuća grlatih vikača, psovača, navijača, razbijača. I svaki očekuje da njegov igrač ili tim pobijedi. Pogotovo ako se okladio na po-bjedu. A sudac je jedini koji ima pravo zasvirati, sve zaustavi-

180

ti, igrača izbaciti i proglasiti gol valjanim. Tako mir mora biti sudac u našim strastima koje nas razdiru, ne samo nas nego i druge oko nas. Kao kad Isus kaže Genezaretu: Utihni, i on utihne (Mk 6,51). Ili ozbiljna učiteljica u razredu ono strogo: Mir! I nastane mir. Vježbaj se u rujnu!

10) Zahvalnost. I zahvalni budite! U prvome redu Bogu, u drugome redu roditeljima, u trećem redu učiteljima, do-bročiniteljima, svima. A svi ovi često ništa drugo ne očekuju osim riječi hvala. Pa ili zaboravimo ili ne ćemo, tko će ga živ znati. Ne zaboravi barem u listopadu!

11) Riječ Kristova. Riječ je ovdje više od zvuka, više od gla-sa, to je sadržaj, draga i radosna poruka, to je srce, osoba. Mi se s radošću sjećamo lijepe riječi koju nam je netko rekao u životu i koja nas je držala osobito u teškim momentima. A Riječ Kristova, evanđeoska, koju inače dobro znamo napa-met, znamo li je i na srce! Par coeur, reklo bi se francuski? Ovo bi bilo u mjesecu studenome.

12) Sve činite u imenu Isusovu. Kad nešto činiš, upitaj se možeš li Isusa zovnuti da to gleda.

- Mogu.Onda čini to!- Ne mogu.Onda ne čini to!Kad nešto misliš, možeš li Isusa zovnuti da ti prati misli?- Mogu.Onda misli i dalje!- Ne mogu.Onda prekini s tim zlim mislima.Kad nešto govoriš, možeš li zovnuti Isusa da te sluša?- Mogu.Onda nastavi i dalje govoriti!- Ne mogu.Onda prekini što prije govoriti i pokaj se!Ime je Isusovo kriterij naših želja i djela, nakana i riječi.

181

PAVAO SVJEDOK

Oporuka - prvi dio

Sveti Luka postigao je dva doktorata napisavši dva biblij-ska djela: Evanđelje i Djela apostolska. Bio je osobni liječnik i pratitelj Pavlov, koji je vjerojatno na svoj način stenografirao Apostolov govor na duhovnoj koroni miletskoga i efeškoga dekanata (Dj 20,17-38). Donio nam je najvažnije momente iz toga njegova oproštajnog slova. Možda Pavao nije nigdje tako jasan i konkretan, izričit, sažet i osoban kao ovdje. Uostalom gdje jedan biskup može biti tako osoban kao pred svojim sve-ćenicima, pogotovo u ovakvoj rekolekciji. Ovaj odlomak Dje-la predstavlja pravi biser Novoga Zavjeta. To je govor kojim se Pavao oprostio od svojih mlađih kolega, subraće i prijate-lja, koje je uglavnom pozvao u službu, poznavao u dušu, za-redio za đakone, prezbitere i biskupe i s njima proveo tri pune suzne i mučne godine. Svoj oproštajni govor i rastanak od tridesetak svojih suradnika Apostol je izrazio na razini brat-skoga i svećeničkoga srca. U svemu je iznio samo dva stava: svjedočenje vlastitoga života i očinsko savjetovanje s obzirom na njihov budući život. On je svjedok i savjetnik!78

78 “Svjedok i savjetnik. Pavlova rekolekcija biskupima i prezbiterima”, u: Vrelo života, 4/1979., str. 279-295, pod pseudonimom: Pero, kapelan.

182

Duhovni sastanak

“Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine (prezbitere) Cr-kve” (Dj 20,17). Na svome Trećem misijskom putovanju, koje je obuhvaćalo oko 4500 km, Pavao se zaustavio u Miletu, gra-diću udaljenu od Efeza 30-ak kilometara. Na Pavlov poziv okupili su se đakoni, prezbiteri i biskupi ne samo iz Efeza i Mileta, nego i iz okolnih mjesta da čuju Apostolove opro-štajne riječi. Tu su bili: Timotej, metropolita efeški, Trofim iz Efeza, Arhip iz Kolose...

Služitelj i navjestitelj kraljevstva- služenje Gospodinu

“Kad stigoše, reče im: Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih” (Dj 20,18-19). Pa-vao se poziva na svijest svojih suradnika i na njihovo znanje s obzirom na svoje vlastito vladanje među njima. Raščlanjuje trogodišnje razdoblje svoga apostolata, ispituje svoju savjest i svoje ponašanje koje je svatko mogao pratiti u svaka doba, od prvoga dana otkad je došao u azijske krajeve. Nikomu ništa nije krio, ni od koga tajio. Uvijek su bila svakomu otvorena njegova vrata, a pogotovo srce. Dapače, nisu toliko k njemu dolazili drugi, koliko on k drugima. On pokazuje da apostol svećenik nije privatna osoba i da nema minute svoga priva-tnog života. Valja biti svjedok od tabana do tjemena, od jutra do sutra, sve vrijeme, od dolaska do odlaska.

Pavao ističe na prvom mjestu svoje služenje Gospodinu Bogu. To je bitno. On je apostol radi Božje slave i spaso-tvornoga plana s ljudima. Zato valja najprije iskazivati Bogu službu, liturgiju. Naglašava da je služio ponizno, u suzama i kušnjama, koje su ga zahvatile zbog židovskih zasjeda. Zašto

183

Bog želi da mu Apostol služi u kušnji i plaču, u progonstvu? Ne znamo. Ali znamo da su Pavla suze i kušnje natjerale da bude skroman, nenapuhan. Zato je i mogao reći da je sa svom poniznošću srca služio Vrhovnomu Gospodaru.

Poučavanje subraće

“Ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas - javno i po kućama” (Dj 20,20). Apostol naglašava da ni-šta nužno i korisno nije ispustio reći svojim suradnicima, da ih pouči, bilo javno po trgovima i sinagogama, bilo privatno po kućama, popodne, osobito uvečer. Pavao je uvijek imao svećeničkoga društva, u nj je često zalazio, rado se u njemu kretao. Nikad mu nije promaknula prigoda da istakne što je korisno ljudima, da podrži prijatelje u strpljivosti i nošenju križa, da ih ispovjedi od grijeha njihovih, da im obrazloži koji je Božji nacrt. I naviještao i naučavao, i širio karizmu i pro-dubljivao katehezu.

Obraćenje Židova i Grka

“Upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa” (Dj 20,21). Treća je Pa-vlova dimenzija apostolstva upozorenje vjernicima, poziv na obraćenje Bogu i na vjeru u Gospodina Isusa. Čovjekov život vrijedi samo ako je usmjeren na Boga, inače je ostao na razini ovozemnoga, praznoga. Pavao zove ljude, vjernike i nevjerni-ke, Židove i Grke, da podignu svoje poglede k Nebu, u znak zahvalnosti za sve Božje darove i križeve. Od Boga dolazi spasenje i smisao hodanja po ovome svijetu. Ako čovjek nije Božji, onda će ubrzo vidjeti i dokazati da više nije ni čovjek.

184

Radnik i pomoćnik - bez pohlepe

“Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio” (Dj 20,33). Pavao ističe da je u svoj poniznosti služio Gospodinu. To će reći da je nastojao u sebi maksimalno oboriti oholost. A, evo, sada kaže da nije ubijena samo oholost, nego i škr-tost, drugi glavni grijeh, osobito svećenički. Osjećao je on u sebi želju za srebrom, zlatom i lijepim odijelom. Ali nije dao žudnji maha. Ugušio ju je u zametku. Nije se htio navikavati na prirodnu pohlepu i sebičnost. Tko pusti uzde lakomosti, najprije štedi, zatim škrtari, konačno otima i pljačka. Pavao je imao Isusov stav prema novcu: “Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinomu služi!” (Lk 4,8). Pavao je bio nepo-hlepan, nepožudan, nelakom, negramzljiv, negrabežljiv, ne-škrtac. Timoteju, kojega je ostavio upravo tu u Efezu, kasnije će pisati da je “srebroljublje korijen svih zala” (1 Tim 6,10). Ne srebro, nego srebroljublje!

Našemu svećeničkom soju ljudi rado prigovaraju baš zbog toga poroka. Lakše nam progledaju kroz prste oholost. Kažu: oni su ti pametni, završili visoke škole, gdje će oni s tobom razgovarati! Lakše nam praštaju i srdžbu i druge tjelesne sla-bosti, da ih ne nabrajam, ali nikako im ne ide u glavu sveće-ničko škrtarenje. Ni nama to ne ide u glavu.

Za sebe i kolege

“Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom za-služivale su ove ruke” (Dj 20,34). Iako je Pavao imao pravo naplaćivati svoj duhovni trud i tjelesne napore, nikad se tim pravom nije služio u odnosu na svoje vjernike. Sam je fizički i radio i šatorarski zarađivao. Sam se hranio, dapače, hranio je i svoje suradnike, sam im plaćao stanarinu. Brinuo se za sve u svojoj misionarskoj ekipi, i u duhovnom i u tjelesnom pogledu. Nikada nikomu nije bio na teret. Sam je nosio terete

185

Pavlove radničke ruke

Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke (Dj 20,33-34).

186

PAVAO POKAZUJE RADNIČKE RUKE

Sliku bismo mogli nazvati Pojednostavljenim zrcalom zornim prika-zom Pavlova ozračja i Pavlove duše.

Naglasak treba staviti na izraz “pojednostavljeno”, ali ne u smislu po-vršno nego - suprotno tomu - jezgrovito. U spletu okolnosti, u smislu ži-votnih zbivanja, uvijek je moguće prepoznavati i barem donekle odrediti glavno obilježje što svemu utiskuje pečat. Na isti pak način moguće je govoriti i o karakternoj crti Pavlova lika što neopisivu bogatstvu njegove duše u svim njezinim izljevima utiskuje jedincato i neponovljivo, u kona-čnoj odrednici uvijek prepoznatljivo svojstvo, pa možemo kazati: “Eto, to je on, apostol Pavao!”

Čini se kako je naš slikar išao upravo za tim. On je jednostavnim sred-stvom: nijansama crvene, krvavo crvene boje naslikao pozadinu kao ozra-čje Pavlova života i njegove djelatnosti: posvuda napor i patnja, protimba i krvarenje, ono unutarnje - često jedino njemu i Bogu znano - kao i ono izvanjsko što ga ne bijaše moguće prikriti, i o kojemu je i sam Pavao često i mnogo govorio (usp. 2 Kor 11,22-29). U svim tim zamršenim i teško po-dnošljivim okolnostima, Pavao je djelovao nadahnut Kristovim čovjeko-ljubljem; njegovi su se napori odvijali na dva kolosijeka: izgrađivati sebe u snazi Božjega duha sukladno Kristovoj ljubavi i svjedočiti, u zgodno i nezgodno vrijeme, Božje čovjekoljublje spram svim ljudima i svakomu čovjeku, pri čemu ključnu ulogu igra osobna nesebičnost i ljubav što “sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi” (1 Kor 13,7).

Slikar je to više no dobro, odista uvjerljivo, prikazao Pavlovim licem i rukama. To je dvoje naslikano u savršenu skladu: s njegova lica zrače ozbiljnost i blagost, a žuljave ruke čuvaju mekoću i toplinu kako bi se mogle prihvatiti nevoljnika i pritom ne povrijediti njegove rane.

Povrh toga, Pavlov lik odiše dostojanstvom što ima snagu, ali se ne prsi. On zna koliko se trudio, više od drugih, i koliko je dobra učinio, više od drugih, ali zna još nešto: sve mu je to omogućila snaga Božjega duha i zbog toga ostaje skromnim, zahvaljuje Bogu i ne prestaje se tiho radovati, radovati se i radost širiti.

Slika br. 13: F. Dolenec, Pavao pokazuje radničke ruke, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

187

drugih. Moram reći da mi je jedna od dražih rečenica u ovom oproštajnom govoru: zasluživale su ove ruke! Tada je sigurno podignuo i lijevu i desnu i pokazao svoje žuljave i kvrgave dlanove. Bog mu je dao deset prstiju. Sve ih je znao uposliti. Nikad mu nisu zahrđali.

Radniče Pavle, najviše mi se sviđaš što si neumoran, što ne znaš za počinak, što “trguješ” talentima koje ti je Bog dao! Na jednom mu Bog sigurno nije prigovorio na sudu: da je bio lijen. Dembelije štede prste, prsa, leđa i pleća. Čudno je kako i za sebe štogod zarade. Kaže jedan kolega za jednoga sve-ćenika u šali: Kad on ne bi imao ugrađen automatski sustav disanja, on iz lijenosti ne bi ni jedanput zraka udahnuo!

Pomaže nemoćnike

“U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: Blaženije je davati nego primati” (Dj 20,35). Pavao nije tražio pomoć od drugih u onome što je sam mogao učini-ti. Pomagao je onima koji su bili s njime. Štoviše, pomagao je nemoćnike i nevoljnike u svakome mjestu gdje se našao. Služenje Bogu, rad i pomaganje bližnjemu, eto to je Pavlovo svjedočanstvo i legitimacija.

Gdje si samo našao onu Isusovu: Blaženije je davati nego primati? Nijedan je evanđelist ne donosi. Agrafon. Samo Ti. Zapamtio si je valjda od kojega apostolskog propovjednika, od Petra, i zabilježio je u svoju memoriju. To Ti je bio kriterij ispita savjesti u početku kompletorija kad se ono malo šuti: Jesam li danas više dao ili primio? Jesam li bio blaženiji ili škrtiji? Jesam li danas više mislio na Isusa ili na sebe? Na dušu ili na tijelo? Kuda su me misli vodile? Ne vjerujem da Ti to nije bilo misionarsko geslo na sličici: Blaženije je više davati nego primati. Geslo koje je bilo ostvarivano u tisućama dare-žljivih gesta.

188

Pouzdanje u Duha - zarobljen Duhom

“A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem” (20,22). Pavao, koji je žestoko doživljavao svoje tijelo i njegovu trno-vinu, osjećao se svezan Duhom Svetim. Dao je svoju slobodu Duhu. Od njega mu je i došla, njemu je i vraća. U svojim je Poslanicama spjevao litanije Duhu Svetomu.79 On je njegov sluga, rob, zarobljenik, okovan. S Duhom uspostavlja vezu, ali Duh mu ništa ne kazuje što će mu se dogoditi u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Duh kuša Pavla. Kušao je i Isusa. Duh kuša, a zloduh napastuje.

Jamstvo Duha

“Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje” (Dj 20,23). Budući da Duh prokušava ljudsku slobodu, ito po patnjama i križevima, Pavao je sto posto siguran da je uza nj Duh, posebno onda kad ga nevolje stižu i stežu, a okovi režu. Kad bi se on našao bez nevolje, on bi se prepao da nema Duha. Duh mu za budućnost ništa drugo ne garantira nego to da će ga pratiti progoni, jadi, nevolje, nerazumijevanja, bi-čevanja, osuđivanja, zatvori - odrubljenje glave. Sve po Duhu. Kad se god našao u sosu, bio je siguran: Duh je tu! I kad bi došao u neki grad a nije naletio na nevolje i okove, odmah je zaključio: ovdje ti nema Duha. Uskoro će to doživjeti u Ce-zareji u kući Filipovoj, gdje će mu prorok Agab po Duhu na-govijestiti da će biti “svezan u Jeruzalemu”. Pavao ga ispravlja: Kolega, kaže se “okovan Duhom”!

79 Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Mostar, 1999., str. 277.

189

Tijelo u službi Duha

“Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje” (Dj 20,24). Propovjedniku istine i Učitelju naroda - Praedicatori veritatis et Doctori gentium tako stoji posveta na pročelju bazilike sv. Pavla u Rimu izvan zidina, gdje mu je odrubljena glava i gdje mu je Crkva po-digla crkvu. Priznaje da mu uopće nije stalo do tjelesnoga ovozemnog života. Ne zato što bi ga kao Božji dar prezirao, Bože zakloni, nego zato jer ima mnogo viših vrednota koje mu je Bog postavio. Njegov je najveći ideal: dovršiti trku koju je započeo pred Damaskom - vidiš li da je trčao na konju! - dovršiti službu koju je primio od Uskrsloga: svjedočiti za Radosnu vijest milosti Božje. Kakve li svijesti i kakva li dje-lovanja jednoga Božjeg službenika! To Pavao govori u jeku svoga apostolata, u vrijeme najžešćih progona i okova. Stavio je sve svoje tjelesne i duhovne sposobnosti u službu Duha, milosti Božje. Upustio se u maratonsku trku. Tako je Pavao, noseći baklju Blagovijesti, dotrčao u Atenu, u Efez, u Solun, u Jeruzalem, u Rim, i navijestio da je Isus pobijedio grijeh, smrt i pakao. I pao mrtav. I Isus i Pavao. Onaj pod Tiberijem, ovaj pod Neronovim mačem. Isus uskrsnuo, a Pavao je navjestitelj toga uskrsnuća. Tko želi na Isusovu stranu, pobijedit će! Pa-vao je pobijedio jer je ustrajao s Isusovom.

Grob se Pavlov nalazi u istoimenoj bazilici ispod glavnoga oltara, s natpisom: “Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak” (Fil 1,21).

191

PAVAO SAVJETNIK

Oporuka - drugi dio

Poštovanje prema subraći - slobodan u odlasku

“I sad, evo, znam: ne ćete više vidjeti lica moga, svi vi po-sred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo” (Dj 20,25). Pavao drhtavim glasom govori svojim suradnicima da odlazi od njih. Propovijedao im je o Kraljevstvu Božjem, o Kraljev-stvu Duha, Evanđelju. Riječi su mu natopljene ne samo vidlji-vim suzama, nego i dubokim prijateljskim emocijama. Nije se lako rastaviti od onih kojima je sve dao kroz pune tri godine. Dao im je doslovno svega sebe, jer im je dao srce. I sada više ne će gledati lica njegova. Među prezbiterima i biskupima Pa-vao je našao vjernih prijatelja, i evo sad im mora pružiti ruku na pozdrav i lice na poljubac da se više nikada ne susretnu. Ali Pavao je posve slobodan u svome odlasku. Žao mu je efe-ške biskupije. Da nije, zar bi plakao. Ali Milost zove na nove putove i visove. On je pozvan da utire nove staze. Njemu nije stalo samo do čuvanja, nego i do otkrivanja skrivenoga blaga. On raskaša klance na ogradama Božje ekonomije spasenja, pomiče granice ljudskih spoznaja i teološkoga rječnika. On se slobodno oprašta s mjestom u kojem je proveo tri godine, u suzama i kušnjama, u služenju i poučavanju, u upozorava-nju i propovijedanju, u znoju i nevolji. Nije slao ni delegacije “bogobojaznih žena”, ni župnih prakaratura ordinariju da ga mole kako bi ostao još jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena. Nije se smatrao nenadoknadivim!

192

Čist u savjesti

“Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju” (Dj 20,26). Pavao se služi hebraizmom: čist sam od krvi svih, da istakne kako mu je savjest čista s obzirom na sve: Milećane i Milećanke, Efežane i Efežanke. Prema svima se ponašao uzorno, čisto i uredno. Kontrolirao je sebe i svoje stimuluse carnis. Nikad mu strast nije nadvladala savjest. On ovom riječju doseže do srži, do savjesti. Savjest! Kakva je to neslomiva kost u nama. Kao igla na kompasu. Ako nije okre-nuta prema sjeveru, nemirna je. Ako savjest nije okrenuta prema Bogu, ne da ti živa mira. Niti ona hoće kako mi hoće-mo, niti često mi hoćemo kako bi ona htjela. Ona je u nama kao neko naše životno strano tijelo u našem tijelu. A opet nam je bliža i intimnija od nas samih. Pa kako ću uspjeti da mi taj svijet savjesti bude čist. Čist u najširem značenju riječi: prema Bogu, prema bližnjemu, prema sebi samomu. Prema svih 10 Božjih zapovijedi. Eto, to je borba cijeloga života. A ima li borbe bez padova i rana? Pavao je svjestan da se može biti savjestan i čist. Barem tri godine u Efezu!

Bez ikakva propusta: “...jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega” (Dj 20,27). Lako je Pavlu biti čiste savjesti kad je u tri godine izložio ama baš sve: u pitanjima savjesti, morala, vjere, ljubavi, sakramenata, osobi-to Euharistije. Koliko je znao, toliko je drugima dao, osobito svojim suradnicima, prezbiterima i biskupima. Ništa za sebe nije čuvao, ništa propustio, ničega se zastidio, od svega nau-ma Božjega.

- Možemo li propovijedati o nekim krepostima, zna se o kojima, koje slabo ili nikako ne obdržavamo u životu? Du-žni smo propovijedati makar se u praksi i pobijali. Crkva je uvijek imala razumijevanja prema raskajanim grješnicima, ali nikada prema zadrtim hereticima. Heretik kaže da istina nije istina. Kako smo daleko od Pavla! Kako smo tek daleko

193

od Krista, od Oca, a moramo biti savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski! I ozbiljni kao što je ozbiljan Otac naš ne-beski!

Povjerenje u milost Božju:Bog izgrađuje i baštinu daruje

“I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posveće-nima” (Dj 20,32). Pavao je svjestan da je poduzeo što je bilo u njegovoj moći. Ostalo prepušta i povjerava Bogu i milosti njegovoj koja je moćna voditi čovjeka do punine Kristove. Nakon svih naših kušnja Bog daje svoju nagradu onomu koji ustraje i pobijedi. I pamet nam i iskustvo kažu da mi ne mo-žemo usrećiti ljudska bića. Ali ih možemo okrenuti k sreći, u baštinu koju samo Bog može darovati. Krstitelj kaže: Ja sam kažiprst, a Krist je put!

Pozor na sebe

“Pazite na sebe” (Dj 20,28). Zna Pavao počestu činjenicu: Kakav pastir, takvo stado. Qualis rex - talis grex. Kakav biskup - takvi svećenici! Zato upozorenje najprije samim biskupima i prezbiterima. Oni trebaju biti na mjestu s obzirom na nauk, vladanje, upravljanje. Neka im ne budu razdvojene riječi od djela: Od riječi do čina trista aršina! Sve uskladiti i staviti u red! Na jednom je mjestu Pavao rekao da kroti svoje tijelo i zarobljava ga “da pošto sam drugima propovijedao, sam ne budem isključen!” (1 Kor 9,27) iz spasenja. Zar je i to mogu-će? Eto jest.

- Na svećeniku ili biskupu primjećuje se i ono što se nika-da ne će primijetiti na običnu vjerniku. Ljudi posebnom po-zornošću promatraju neke istaknute osobe. I sve primjećuju. Nama je nekako više stalo do toga što ćemo drugima govoriti,

194

i kako ćemo propovijedati, nego kako ćemo sami vršiti ono što narodu kazujemo. Više nam je stalo da druge dobro ispo-vjedimo nego da se sami redovito i potpuno ispovijedamo, kajemo i zadanu pokoru činimo. Strogi u poukama drugima, s obzirom na svaku Božju i crkvenu zapovijed, a prema sebi popustljivi, lako opraštamo svoje pogrješke, slabosti i grijehe.

Pozor na stado

“I na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadgledni-cima (episkopima), da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom” (Dj 20,28). Skrećući pozornost efeških i miletskih crkvenih glavara na stado, Pavao napominje dvije značajne činjenice.

Prvo, stado koje im je povjereno nije njihovo vlasništvo, nego samo dano u najam, u administraciju. Nisu starješine - prezbiteri i biskupi izabrali stado, nego su oni izabrani od Duha Svetoga za stado. Starješine ne smiju toga nikada za-boraviti, iako su u stalnoj napasti da to učine. “Hercegovački slučaj” i bilo koji drugi sličan slučaj u Crkvi počiva točno na toj premisi i pogrješki: neki misle da su sakramenti njihovo vlasništvo pa ih mogu i neovlašteno dijeliti; neki smatraju da je Božje stado njihovo vlasništvo pa njima mogu po svojoj samovolji upravljati! To je čak jedan domaći redovnik napi-sao Svetoj Stolici 1911. godine u jednoj promemoriji: “Bosan-sko-hercegovački fratri iz naroda i od naroda rođeni, s njime odgojeni, ne mogu a da mu jednom i sve svoje ne posvete. Oni doista mogu reći: ovo je naš narod, on je naš posjed i naše vlasništvo, po nasljednom pravu, koje su nam preslavni očevi namrli, našu dakle baštinu ne dugujemo drugomu.”80 Kad se dokine ta svijest o vlasništvu, nestat će svakoga takva slučaja i sablazni.

80 Josip Stadler. Život i djelo, Sarajevo, 1999., str. 115.

195

Drugo, za to stado Isus je Krist svoju prolio krv, to je njego-va svojina, njegovo vlasništvo, to je Crkva Božja, a ne župni-kova ili biskupova. Stoga se traži da vladanje i jednih i drugih bude skromno i ponizno, odgovorno i podređeno Glavnomu Pastiru. Neka se ne ponašaju kao begovi prema kršćanskoj raji, nego kao odgovorni pastiri kojima je povjereno Kristovo stado. Ne će svaki pastir samo za sebe Bogu dati račun (Rim 14,12), nego će polagati račun i za druge (Heb 13,17).

Što bi ti rekao kad opaziš koliko puta ne paziš na Božje stado? Od 2000 pratiš ih 200-300. Ove zoveš, a ostale traže same sebi ispaše i izvore. Ako se nekada navrate u župni dvor, povuku se stari računi: višegodišnje godižbine. Držiš li pred-bračne pouke. Ima li o tome kakav tečaj u tvojoj župi? Smiješ li dirnuti u nevjenčane brakove, barem kad im mali dođe do pričesti? Osjećaš li se odgovornim što nema sjemeništaraca, ni kandidatica iz tvoje župe?

Vanjski vuci

“Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada” (Dj 20,29). Pavao upozorava svo-je suradnike i nasljednike da će im se ukazati velike pogibelji izvana, od strane poganskih fanatika, nevjernika, neznabo-žaca, bezbožaca, bogomrzaca, bogohulnika. To su kao gla-dni vukovi. Često se ne ukazuju kao kurjaci, nego kao janjci, jer su se presvukli u janjeće runo. Ali ubrzo će se prepoznati po svome ponašanju i plodovima. Vukovi razdiru, ubijaju, odnose.

- Znamo se i oboružati od vanjskih napada. Osiguravamo se raznim taktikama i načinima. Stvaraju se čak kompromisi i s kurjacima. Pa kurjaci ne će nas - pastire, nego oni napravili “ugovore” s nama, a navalili na stado te ga odvlače za sobom. A što ako se neki između nas pretvore u kurjake? Evo što.

196

Unutarnji heretici

“A između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljava-ti nauk da bi odvukli učenike za sobom” (Dj 20,30). Druga opasnost po stado dolazi iznutra, iz samih pastira. Ova je pogibelj mnogo žešća i veća negoli ona prva. Na nju Pavao posebno upozorava. Doći će između vas ljudi koji će iskri-vljivati nauk - dogmatiku i moralku, liturgiju i Bibliju, ito sve u ime svjetovnih znanosti, ekonomije, demografije, psiholo-gije, sociologije, bioetike. Jer se Biblija ne slaže s njegovom sociologijom! Zavodit će ljude za sobom, stado će se za njima povoditi. Heretici su opasniji nego kurjaci. Oni, naime, uvi-jek pokazuju veliku skrb za Božju stvar, za Crkvu Kristovu, a zapravo se ispod svega krije vlastiti interes, osobni prestiž, nametanje svojih ideja koje nemaju nikakve veze s Isusovim idealima. Vuci su vanjska rana, čir na licu, a heretici su unu-tarnja rana, čir na želucu. Koju je ranu lakše liječiti?

- Tu opasnost nosim u sebi. Svoju kušnju - mozga i srca, inteligencije i emocije svatko može zloupotrijebiti, pretvoriti u vlastitu sramotu umjesto u slavu. A ne zaboravimo i ovu: heretici vode stado ukrivo, a oni koji se ne brinu za svoje sta-do, ne vode ga nikamo. Heretici donose nekakvu novost, i živost, ali strašnu opasnost i mogućnost otpada. A oni koji ništa ne rade i ne misle, nisu ni kadri napraviti herezu, nego stvaraju letargiju i močvaru u zajednici. Ne znaš koji su gori. Pa što ćemo?

Bdijte i molite!

“Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez pre-stanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas” (Dj 20,31). Pavao završava svoje savjete svećenicima neka bdiju. Nije rekao da mole, ali riječ “bdijenje” uključuje i mo-litvu i razmišljanje. Ta rekao je na stotinu drugih mjesta da

197

Oproštaj s efeškim nadglednicima

Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom (Dj 20, 28).

198

PAVLOV OPROŠTAJ U MILETU

Za razliku od slike označene brojem 11, slikar se ovdje pozabavio skladom ljudskih likova predstavljenih u cjelini. Ono što najprije upada u oči, nedvojbeno je raskoš spretno izabranih i odmjereno raspoređenih boja. Na razigranoj pozadini ljubičastih tonova redaju se površine razli-čitih veličina i boja, hladnih i toplih, svjetlijih i tamnijih, ali sva ta raskoš raspjevanih dijelova predstavlja skladnu cjelinu i tvori lijep ugođaj. Za-ključak se nameće sam od sebe: pred nama je dobra i lijepa slika!

Nešto ipak moramo posebno istaknuti. To je usklađenost licâ i ruku. Ruke, kao i lica, nisu samo dobro naslikane nego su usklađene s izrazom lica, pa se čini kako pojedini lik može imati samo onakve ruke kakve mu je slikar naslikao; one ne bi ni mogle biti drugačije. Jedno veoma zanimlji-vo i vrlo značajno svojstvo figurativnoga slikarstva kakvo je u toj mjeri rijetko gdje je moguće pronaći.

Slika br. 14: F. Dolenec, Pavlov oproštaj u Miletu, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

199

mole. I sam pokazivao primjerom. Uostalom na kraju govora svi će kleknuti i pomoliti se. Pavlu bi bilo strašno krivo da to stado, koje se skupilo za njegova trogodišnjeg boravka i rada, doživi raspad. Stoga podsjeća svoje suradnike neka se sjećaju kako je on osobno kroz toliko vremena - to je najdulji Pavlov boravak u jednom mjestu - “bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga” od njih. Neka ne dopuste da ono zrno Božje riječi propadne. Na žalost, mnogi su Pavlovi savjeti otišli u zrak. Ostali su bezuspješni. Na koroni su su-djelovali Figel i Hermogen, Filet i Himenej. Od Efeza ništa nema, nijednoga kršćanina. Nema ni Efeza. Pozvani, “prvu ljubav” ostaviše (Otk 2,4). Bdij i moli da ne padneš u napast. Ne budeš li se molio, sotona će te prorešetati i odnijeti! - ne-prestano mi ječi upozorenje jednoga starog župnika. Svjedoci smo kako su neki između nas pošli krivim putovima upravo zbog toga što nisu imali vremena i volje za molitvu, za poko-ru i obraćenje. Tko misli da stoji neka - klekne!

Rastanak - Molitva

“Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima po-moli” (Dj 20,36). Eto, tako se doživljava rastanak. Pavao je završio svoj divni nagovor. Ništa drugo ne preostaje nego praktično pokazati kakav je vjernik i apostol. On je najveći kada klekne na oba koljena i kada se moli. Tako s njime čine svi svećenici i svi vjernici. Valja kleknuti i na sastanku i na rastanku, i na uranku i na počinku, i u svako doba dana i noći.81 I mi ćemo svećenici biti onda veliki kad se spustimo na koljena. Sveti je Augustin govorio: Ne postaje se svećenik in academiis, sed in genibus - ne u akademijama, nego na ko-ljenima. Mogli bismo nastaviti: Ne ostaje se svećenik nego na klecalima.

81 B. Duda, “Pavao molitelj”, u: Bogoslovska smotra, 1/1973., str. 37-52.

200

- Iskreno mi je žao što nisam nigdje vidio sliku koja pred-stavlja Pavla na koljenima kako zajedno s miletskim i efeškim starješinama moli. Zamišljam riječi molitve. Blagoslovi one koje si mi povjerio, da ostanu u svijetu, a ne budu od svijeta.

Plač i zagrljaj

U cijelom govoru spominju se tri puta suze: “u suzama i kušnjama” (r.19), “noću i danju suze lijevajući” (r. 31) i evo ovdje treći put: “Tad svi briznuše u velik plač, obisnuvši se Pa-vlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nada sve riječju koju im reče: da više ne će vidjeti lica njegova” (Dj 20,37-38a). Pavlove svjedočke i savjetničke riječi utopile su se u suze, a suze u zagrljaje. Žalost rastanka, možda zauvijek na ovome svijetu, došla je do vrhunca. Vidjeti žensku da plače, to je nor-malno. Ali vidjeti muškarca, ito lava Pavlova kova, to je nešto iznimno i rječito. Apostol je imao srca, zato je i plakao.

Ispraćaj

“Zatim ga ispratiše na lađu” (Dj 20,38b). Na kraju ovoga providnosnog dana, puna radosti i uza, ispunjena Božjim i ljudskim riječima, konačno se pružaju ruke na rastanak. Ali samo u tjelesnom vidu, jer duhovno jedinstvo, molitveno i prijateljsko, uvijek ostaje u srcima.

Zaključak

Volio bih propovijedati neustrašivo i smjelo kao Pavao. Bez ikakva straha od ljudi, ali i bez ikakve želje za sviđanjem ljudima.

Volio bih živjeti neovisno kao on. Živjeti na korist, a ne na račun drugih. Drugima pomoći, a ne očekivati toliko pomoć od drugih, u materijalnom pogledu.

201

Volio bih se suočavati s budućnošću junački kao Pavao. Priznati se zarobljenikom Duha Svetoga i imati puno povje-renje u Duha, koji ima to bolje svjetlo što je u mene veći mrak pred očima.

Volio bih uvijek paziti na sebe i na Božje stado koje mi je povjereno. I ne zaboraviti da sam izabran, pozvan i poslan, a ne da sam ja birao i sam sebe poslao.

Volio bih duhovno pobijediti i vanjske grabežljive vuke i unutarnje hajduke.

Volio bih imati Pavlov osjećaj, sensus koji je dubok kao što je duboko ljudsko srce. Osjećaj za Božje kraljevstvo u nama.

Volio bih poput Pavla pobijediti kušnju, pa pustiti suze kada je nemoguće odoljeti srcu.

Volio bih više sa svećenicima na njihovim koronama su-djelovati i još više s njima na koljenima moliti.

Volio bih nikada ne zaboraviti ovaj svjedočki Pavlov ispit savjesti.

203

SUOBLIČEN KRISTU PATNIKU U MUCI SVOJOJ

Iz Mileta kod Efeza Pavao je preko Rodosa sa svojim supu-tnicima dopro do Cezareje Primorske. Bio je gost Filipa đa-kona, kojega sv. Luka naziva evanđelistom, tj. navjestiteljem Kristove Radosne vijesti. Njegove četiri kćeri, djevice, bijahu proročice.

Upravo u to vrijeme iz Jeruzalema je došao u Cezareju po-znati prorok Agab, već otprije znan po zlogukim najavama gladi (Dj 11,28), koji je za vrijeme Pavlove službe Božje izveo neobičnu proročku paradu. Uzeo je Pavlov pojas, svezao ga oko svojih ruku i nogu i po Duhu Svetom prorekao: “Čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati Židovi u Jeruzalemu i pre-dati u ruke pogana” (Dj 21,11). Jasne riječi i razgovijetna pro-rokova poruka. Svi unaokolo protrnuše i uzdahnuše te pla-čućim glasom stadoše zaklinjati Pavla da ne ide u Jeruzalem u okove. Ali on je posve odlučan poput svoga Učitelja, Krista Gospodina, koji krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzale-mu (Lk 9,51). Valja poći u Jeruzalem, gdje proroci ginu! Nisu valjda na ovome svijetu postojala takva dva Židova koja su tako žestoko voljela svoj narod, a narod njih tako žestoko mr-zio i smatrao svojim neprijateljima kao što su bili Učitelj Isus i njegov učenik Pavao.82 Sa svom odvažnošću Apostol reče onima oko sebe: “Što plačete i parate mi srce? Ta spreman sam ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za Ime

82 J. Holzner, Pavao, str. 394.

204

Gospodina Isusa” (Dj 21,13). To je Pavao! A oni oko njega, vidjevši da je čvrsto naumio poći u Grad, nisu mu više “para-li” srce, nego su ušutjeli, prepuštajući ga najljepšoj molitvenoj preporuci: “Gospodnja budi volja” (Dj 21,14). E, to je ono pravo i onda i sada i vazda!

To je stav autentična Kristova svećenika u životnoj patnji i borbi. Spreman i umrijeti, a ne samo biti zatvoren i svezan! Pokojni je don Mate posebno čestitao onim svećenicima koji su bili suđeni u vrijeme komunističkoga režima. To je za don Matu bio dodatan dokaz njihove svećeničke autentičnosti.

Civis Romanus - Rimski građanin

Došavši u Jeruzalem, Pavao se nastanio kod prijatelja Mna-sona, možda jednoga od Sedamdesetorice Isusovih učenika. Grad se uskomešao i uzrujao kad je čuo da je stigao Pavao, domaći veleizdajnik i Isusov vatreni sljedbenik koji je obletio Grčku i Malu Aziju u svoja tri kružna putovanja. Židovi, oso-bito oni bodežari - čakijaši, revnitelji, među kojima je nekoć bio možda i sam Savao, dogovoriše se i jednoga dana uhvatiše Pavla u predvorju Hrama optuživši ga da je uveo poganina Trofima iz Efeza u Hram. A nije ga uveo u unutarnji dio Hra-ma, kamo nisu ulazili pogani. Ne znam je li i u predvorje. Jer je viđen samo “u Gradu” i mislili su da je “Pavao njega uveo u Hram” (Dj 21,29). Trofim je već bio kršćanin, Pavlov uče-nik, obraćenik s poganstva. Kako su Pavla uhvatili, tako su ga i svezali, ito na onom istom mjestu gdje je dvadeset godina prije toga bio vučen Stjepan prvomučenik, a sve Pavao pratio i na sve pristajao. Apostol je tu bio ne samo svezan, nego i nogama gažen. Malo mu je nedostojalo da ga ubiju. Agab mu je prorekao da će biti samo svezan, a ne i ubijen. Srećom, čim se pojavio rimski pukovnik Klaudije Lizija, koji je mislio da je uhvaćen neki traženi egipatski pobunjenik, potrčao je da ga preotme. Stavio je Pavla u okove, a nije smio rimskomu gra-

205

Za Ime Isusovo spreman sam i umrijetiAgab: Ovo govori Duh Sveti: Čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati

Židovi u Jeruzalemu i predati u ruke pogana. Kada smo to čuli, stadosmo mi i mještani zaklinjati Pavla da ne uzlazi u Jeruzalem. Nato on odvrati: Što plačete i parate mi srce? Ta spreman sam ne samo biti svezan, nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa (Dj 21, 11-13).

206

PROROK AGABNAVJEŠĆUJE PAVLOVO UHIĆENJE

I ovdje je riječ o skladnoj cjelini ljudskih likova, ali dok na slici pod brojem 13 te likove uzajamno zbližuje i povezuje molitveni doživljaj, ovdje ih duboko pogađa, čini zabrinutima i ražalošćenima neugodna vijest. Za-staje im dah i na trenutak gube osjećaj uzajamne povezanosti. Prizor je to iz Djela apostolskih: u domu đakona Filipa, u Cezareji, prorok Agab uzima Pavlov pojas i zorno pokazuje kako će Pavao biti uhićen i izru-čen u ruke poganima. Ta vijest izaziva zaprepaštenost. Pošto se pak malo priberu, oni će moliti Pavla neka ne ide u Jeruzalem. Međutim, Pavao je ostao pribran. On je odavno u sebi nosio slutnju kako mu predstoje teški dani, pa ga Agabov nagovještaj nije zbunio. Nu, duboko ga se dojmilo suosjećanje njegovih prijatelja, dirnula ga njihova ljubav izražena velikom zabrinutošću za njegov usud.

Slika br. 15: F. Dolenec, Prorok Agab navješćuje Pavlovo uhićenje, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

207

đaninu stavljati okove, te ga tako spasio od židovskoga linča. Potom ga je odveo u tvrđavu, možda Antoniju, uz viku i ga-lamu svjetine. Pokušao ga je tisućnik ispitati, ali od prevelike zaglušne buke razjarene rulje nije mogao ništa učiniti.

Nato je Pavao na grčkom jeziku zamolio Liziju da mu omogući progovoriti koju riječ narodu na hebrejskom jeziku. Lizija se samo krsti i čudi da to nije onaj Egipćanin, bundžija, kojega on traži. Dopusti mu riječ, te se Pavao obrati narodu koji je utihnuo. Otpoče svoju pripovijest obraćenja nadugo i naširoko. Sve u detalje. U tom je govoru doslovna rečenica koju smo izabrali za naslov ovih razmatranja: “Pavle, brate, progledaj!” (Dj 22,13). A čitav taj svoj govor i razgovor s Isu-som Pavao je završio Učiteljevom rečenicom njemu upuće-nom: “Pođi, jer ću te poslati daleko, k poganima” (Dj 22,21).

Kad je Pavao to rekao i dorekao svoj nezaboravni doživljaj, ona već utihnula masa, koja je shvatila da izabrani narod nije više izabrani narod i da je ugrožen Zakon i Hram, samo je provalila u bezumno skandiranje: “Ukloni takva sa zemlje! Nije pravo da živi” (Dj 22,22). A sve su popratili spektaku-larnim gestama iznimna bijesa odbacujući haljine i vitlajući prašinu u zrak. Ponavljala se stara samoosuđujuća kajda s Li-tostrotosa: “Smakni ga, smakni!” Ili ona druga: “Krv njegova na nas i na djecu našu!” Uostalom, nije učenik iznad učite-lja. Ako su mene progonili, i vas će progoniti. “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni” (2 Tim 3,12). Kratko jasno!

Tisućnik Lizija nije razumio što im je Pavao govorio i tako skrivio. Pogotovo nije shvatio židovsku srdžbu i bjesnilo pro-tiv Pavla, još manje je razumio kako je ovaj Svezani u lancima smirio razulareni narod za vrijeme svoga govora, a najmanje je shvatio provalu narodne buke nakon Sužnjeva govora. Me-đutim, dobro je znao da kao rimski mirovnjak ne smije dopu-stiti pobunu, jer će Jeruzalem planuti. A želeći Pavla temeljito

208

ispitati u čemu je ta i tolika njegova krivica da je izazvao toliki narodni urnebes, naredi liktorima da ga izbičuju.

Slično kao što je Pilat naredio da izbičuju pravednoga Isu-sa, na pravdi Boga (Mt 27,26; Mk 15,15).

Rimski građanin nije išao ni u okove ni pod bičeve. Još Lex Valeria - Valerijev zakon iz 509. godine prije Krista zabranio je bičevanje rimskoga građanina bez izričite odluke naroda. Zatim Lex Porcia iz 248. prije Krista zabranio je na bilo koji način bičevanje - verberatio rimskoga građanina. Rimsko građansko pravo u početku prošireno iz Rima na kolonije, na gradove, zatim na pojedince, car je Klaudije prodavao za gotovinu, najprije poveću, onda pomanju.83 Kad ga remenjem rastegoše, upita ih Pavao, ne bez doze humora i još više do-stojanstva: “Rimskoga li građanina, i još neosuđena, smijete bičevati?” (Dj 22,25). Satnik, koji je razumio grčki, prepade se nasmrt i dojavi škandaloznu vijest tisućniku. Ovaj, pada-jući iz čuđenja u čuđenje, odmah se nađe kod Pavla htijući provjeriti je li on doista rimski građanin. Jer, ako se lažno predstavlja, ne će ga mimoići smrtna kazna. Lizija mu reče kako je on svoje vlastito rimsko građansko pravo kupio za skupe novce. Nato mu Pavao s osmijehom odvrati: “Ja sam se pak s njim i rodio” (r. 28). Naslijedio ga od oca ili djeda. U Tarzu, prije pedeset i kusur godina.

Lizija, smeten mimo svake mjere, sutradan ga predvede pred Veliko židovsko vijeće, sinedrij, da čuje o čemu se stvar-no radi. Sinedrij se sastojao od 70 članova kojima je na čelu bio Veliki svećenik. Vijeće se dijelilo u tri kategorije: veliki svećenici, starješine i pismoznanci.84 Očito sve Bog izvodi da bi i Vijeće čulo kako se Isus ukazao Savlu, koji je nekoć od toga Vijeća primio papire da progoni kršćane po Damasku i čitavoj Siriji i Maloj Aziji. Pavao uprije pogled u članove Vi-

83 F. Spadafora, S. Paolo alla conquista dell’Impero, Roma, 1983., str. 23.84 Ondje, str. 77.

209

jeća i reče im odlučnim glasom: “Braćo, ja sam posve mirne savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega” (23,1). In bona fide što znači u dobroj vjeri i namjeri. Ova mu se tvrdnja odnosi i na razdoblje do obraćenja i nakon obraćenja. On je poštivao svoju savjest, samo što je krivo mislio da može Boga braniti ubijajući ljude kao što to čini sinedrij. Nato veliki sve-ćenik Ananija naredi da Pavlu odvežu šamarčinu, što sluge jedva dočekaše.

Slično kao što je onaj stražar u Kajfinu dvoru udario Isusa po obrazu (Iv 18,22), doduše na vlastitu inicijativu.

A Pavao, koji se duboko uvrijedio, jer je ta javna gesta zna-čila da ga izbacuju iz zajedništva izraelskoga naroda, sa svom logičnom i emocionalnom oštrinom uzvrati Ananiji: “Udarit će Bog tebe, zide obijeljeni! Ti li sjediš da me po Zakonu su-diš, a protuzakonito zapovijedaš da me biju?” (23,3).

Gotovo doslovne riječi Isusove i o “obijeljenim grobovi-ma” (Mt 23,27) i: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš? (Iv 18,23).

Samo što Isus nije zazivao srdžbu Božju na svoje protivni-ke. Sve se Vijeće strese, zgleda i naglas začudi zbog te Pavlove riječi “obijeljeni grobe”, upućene Velikomu svećeniku. Pavao se odmah uljudno ispriča: Oprostite, braćo, nisam znao da je to Veliki svećenik! Da Pavao nije znao? Nemoguće je da nije bio svjestan da se radi o Velikom svećeniku. Znao je, iteka-ko znao. Znao je čak da je Ananija bio zloglasni kradljivac, grabežljivi pljačkaš. Znao je da je Ananija kao visoki saducej pravi kvisling u rimskoj službi da zaštiti svoje osobne intere-se, a ne židovsku religiju i naciju. Stoga Pavlov odgovor za-pravo znači: Za ovoga čovjeka, koji ovdje sjedi, nisam nikada mogao pretpostaviti da se može popeti na stolicu Velikoga svećenika i da se ovako može zaboraviti!85

85 J. Holzner, Pavao, str. 414; W. Barclay, The Acts of the Apostels, str. 164-165.

210

Isus se nije nikomu ispričavao, razumije se, najmanje Kaj-fi, velikom svećeniku one godine!

Ali Ananiju je stigla kazna. Bodežari, kojima se i sam slu-žio protiv drugih, uhvatili su ga kroz koju godinu i smaknuli. Pravda samu sebe brani i opravdava.

Te iste noći Pavao je doživio veliku utjehu s neba. Ukazao mu se sam Krist koji ga je obodrio govoreći: “Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu, tako treba da i u Rimu posvjedočiš” (Dj 23,11). Ali treba do Rima popoći.

Židovi, bijesni preko svake mjere na Pavla, željni njego-ve krvi, smisliše smrtnu urotu. Oko 40 ljudi, onih bodežara, zakle se teškom zakletvom da ne će niti jesti niti piti dok ne smaknu Pavla. Bog dade odnekuda Pavlova sestrića koji je doznao za tu urotu, možda preko svoga oca ili majke, i po-žuri se javiti vijest svomu ujaku. “Ujo, rekla mi je mama da ti kažem da se četrdeset ljudi zaklelo živim Bogom da ne će niti jesti niti piti dok te ne ubiju.” Čim je to Pavao čuo i dobro se u to uvjerio, pozva satnika da provede maloga sestrića do tisu-ćnika koji mu ima nešto važno reći. Tisućnik ga Lizija primi i sasluša njegov izvještaj. I zaprijeti mu da nikomu ne kazuje niti da je bio s njim, kamoli da mu je to rekao. “Zatim dozva dva satnika i reče im: ‘Pripravite dvjesta vojnika, sedamde-set konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure pođu u Cezareju” (Dj 23,23), naredi Lizija i za Pavla osigura jahaćega konja. Napisa pismo, policijski izvještaj, rimskomu upravitelju Antoniju Feliksu opisavši sve što se dogodilo i do-davši da mu šalje i židovske Pavlove tužitelje koji će se na nj obratiti protiv Pavla. Mudar postupak Lizijin, ali se nesma-njenom žestinom nastavljaju Pavlove križne postaje.

A Crkva je u Jeruzalemu sveudilj molila za Pavla: Timo-tej, Luka, Trofim, Pavlov sestrić, posebno Pavlova sestra, i sva Crkva sabrana u njezinoj kući. Providnosni Bog drži sve kon-ce u svojim rukama. On ne će izgubiti! Ni onaj tko je s njim!

211

Svjedočenje pred upraviteljemAntonijem Feliksom

Tužitelji Pavlovi, s velikim svećenikom Ananijom na čelu, stigoše tek petoga dana u Cezareju vodeći svoga odvjetnika nekoga Tertula. Kako iz te religiozne raspre, u kojoj Tertul Pavla nazva “kugom”, vođom pobune protiv rimske države i “kolovođom nazaretske sljedbe”, koja je nedopuštena, Feliks (upravitelj: 52.-60. godine), “koji je točno znao sve o ovom Putu” (Dj 24,22), nije mogao zaključiti ni na kakvu opasnost po carstvo, odluči odgoditi suđenje dok ne dođe rimski ti-sućnik Lizija, odredivši da Pavla čuvaju u dosta povoljnim uvjetima (Dj 24,23). Amplius - “opširnije”, hoću dokaze o Pa-vlu, reče prokurator Feliks. Pavao nije gnjio u zatvoru, nego se dao na pisanje Poslanica novoosnovanim Crkvama. Neki misle da je odatle pisao i Poslanicu Rimljanima, najzreliji spis svoga epistolarija.

Ni Isusa Pilat nije htio odmah osuditi, čak ga je tri puta pro-glasio nevinim, bez krivice, želeći ga osloboditi. Ali je ipak pod pritiskom besavjesna sinedrija i raspaljene svjetine tešku ne-pravdu počinio predavši ga “prohtjevu njihovu” (Lk 23,25).

Kako ne znamo je li taj veseli Lizija uopće došao u Ceza-reju, kako je bio napisao i obećao, Luka je smatrao korisnim donijeti neke pojedinosti sa suđenja pred Feliksom i njego-vom gospođom Druzilom, Židovkom, 17-godišnjakinjom, kćeri Heroda Agripe I., koja je, budi usput rečeno, kasnije poginula sa sinom pod lavinom vulkana u Vezuvu, 79. godi-ne. Iz svega se vidjelo da Pavao nije apsolutno ništa kriv, po-gotovo ne u socijalno-revolucionarnom smislu. Ali to Feliksa nije ništa smetalo da ga ostavi u zatvoru još dvije godine (58.-60.). Kao da smo u Haagu. Samo što se ovdje Feliks “nadao da će mu Pavao dati novaca. Zato ga je češće pozivao i s njim razgovarao” (24,26). Ali mu Pavao ne dade ni kune, niti mu je padalo napamet da to učini. Odakle će? A u Feliksa najveća

212

plaća u svoj Palestini i još bi želio da mu Pavao dadne malo lemozine. Karakterne su Feliksove crte:

boji se svoje vlastite savjesti - plašljiv;željan love - podmitljiv;želi se svidjeti svojoj ženi: povodljiv!

Svjedočenje pred upraviteljemPorcijem Festom

Feliksa je naslijedio Fest (rimski upravitelj: 60.-62. godi-ne). Čim se smjestio, odlučio je, na prijedlog sinderija, riješi-ti Pavlov slučaj predlažući, međutim, da se redovito suđenje vodi u Jeruzalemu, “hoteći ugoditi Židovima” (25,9). Bila je to velika zamka: još su uvijek živa, makar i prekršila post, ona 40-orica urotnika. Bog zna bi li Apostol došao živ u Je-ruzalem, putem bi ga negdje zamlatili i tako bi zaglavio. Pa-vao je takav prijedlog odlučno odbio i, kao rimski građanin, dostojanstveno se pozvao na carski sud u Rimu: “Ako sam pak doista što skrivio i učinio štogod što zavređuje smrt, ne izmičem smrti; ako li pak ne stoji ono za što me ovi tuže, ni-tko me ne može njima izručiti. Na cara prizivljem - Caesarem appello” (25,11). Famozna formula koju je rimski građanin mogao izreći ne samo nakon presude, nego i u vrijeme bilo kakva suđenja. Time je nađen izlaz iz bezizlazne situacije. Svi odahnuli.

Svjedočenje pred kraljem Agripom Drugim

Očekujući da pođe u Rim, Fest je priredio audijenciju Pa-vlu pred Agripom II., kraljem (59.-67) i njegovom suprugom, polusestrom Berenikom, kako bi mogao dodati kakav novi pravni element u popratno pismo caru.

Ovdje se ponavlja gesta Poncija Pilata koji šalje Isusa He-rodu Antipi, jer su obojica iz Galileje (Lk 23,6-7). Ali ne mo-

213

žeš skinuti sa sebe odgovornost. Ti, Pilate, trebaš presuditi. Ti si službeni sudac i djelitelj pravde!

Pavao je i u susretu s Agripom ponavljao svoju staru me-lodiju pomno i opsežno: Isusa sam vidio... Isusa uskrsloga... eto toliko da mu je nazočni Fest drsko dobacio: “Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo” (26,24).

Nešto poput Pilata Isusu: “Što je istina?!” (Iv 18,38). Kako što je istina? Ako je itko mogao ustanoviti točnu i objektivnu istinu o Isusu, mogao je to učiniti Pilat. Ali njemu je stalo do istine koliko do lanjskoga snijega. A baš će ga ta Istina osuditi.

Pavao je Festu uzvratio da te stvari i Agripa pozna: “Vje-ruješ li, kralju Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ” (26,27). Agripa je s ironijom odgovorio: Umalo me ne proglasi “kr-šćaninom”! Pavlu nije bilo do ironije, nego se nadovezao da bi mu bilo drago da svi budu kakav je on, “osim ovih okova”.

Vladalo je opće uvjerenje da Pavao nije ništa kriv zbog čega bi mu se trebalo suditi. I mogao bi biti pušten. Ali, jer je prizvao na cara, pred carski će sud i stati. To je Pavao i čekao, da se do kraja ispuni Isusovo proročanstvo da mu je stati pred kraljeve i careve ove kugle zemaljske. Što je Fest napisao u popratnom pismu carskomu sudu? Nije bilo nikakve političke optužbe. Možda jedino to da njegovi sunarodnjaci iznose optužbe o nje-mu i njegovoj “vjeri i o nekom Isusu koji je umro, a Pavao tvrdi da je živ” (Dj 25,19). Eto, to, ne treba drugo.

Put u Rim

Na cara si prizvao, pred cara ti je i stati (Dj 25,11). Kakve providnosne rečenice! Time je sva Pavlova drama poprimila svoj konačni rasplet. Proces je usmjeren sasvim novim ho-dom. Pavao nikada nije znao kako će on doputovati do car-skoga Rima, a evo sada će to biti sve na državni račun, pod državnom stražom. Pohvala Providnosti! Kako Bog čudesno uzvisuje prijatelja svoga (Ps 4,4).

214

Prvom je, dakle, prigodom Pavao, praćen Lukom i Aristar-hom, možda i Timotejem, predan rimskomu satniku Juliju, članu carske kohorte. Luka i Aristarh prijavili su se u pratnju kao Pavlovi “robovi”. Satnik je izabrao trgovački brod koji će ih odvesti u Miru, odakle će kasnije doći sv. Nikola putnik, a oda-tle većim, aleksandrijskim, brodom u Italiju. Julije je s Pavlom “čovječno postupao” - humane tractans (27,3), a možeš misliti kako su Rimljani postupali s razbojnicima i robovima koje su vodili u gladijatorske igre pred lavove.86 U Miri su se prekrcali na aleksandrijsku lađu koja ih je povezla u Italiju. Dospjeli su na otok Kretu, u Dobra pristaništa. Planirali su u luci Feniksu na Kreti prezimiti, ali žestok ih vjetar ponese na Mediteran. Dramatičan brodolom na Sredozemlju, pred otokom Maltom, opisan je u pojedinosti i sa svom jezom pera i srca. Kao da je Luka, brodolomac, vodio dnevnik kroz svih 14 dana i 14 noći koje su proveli bez jela, pila i sna na pučini uzbješnjela mora. Kako se “više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti” (27,20), piše sveti kroničar. Pavao je imao viđenje an-đela Božjega, koji mu je zagarantirao život kao i svim njegovim suputnicima. Ali tko će na brodu u takvim uvjetima povjerova-ti snovima i ukazanjima?! U zoru Pavao je zamolio družinu da štogod prezalogaji: “Četrnaesti je danas dan, reče, što bez jela čekate, ništa ne okusivši. Zato vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave ne će propasti.” Rekavši to, uze kruh pred svima zahvali (eucharistesen) Bogu, razlomi i stade jesti” (Dj 27,33-35). Nije to bila Euharistija, ali jest poseban Božji blagoslov i spas.

Brodolom se doista dogodio pred Maltom, gdje su svi bro-dolomci, njih dvjesta sedamdeset i šest na broju, živi i zdra-

86 Car August u svojoj je oporuci napisao da je u vrijeme svoga care-vanja (31. godine prije Krista - 14. godine poslije Krista) ubacio u arenu 8000 gladijatora i 3510 divljih životinja. Vidi W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 38.

215

vi prispjeli na kopno (27,44), po riječi Pavlovoj. Na Malti je Pavao s družinom ostao tri mjeseca. Potom se trećom lađom zavezao i sretno doplovio do Rima. U Rimu je unajmio stan i primao braću, propovijedao sa svom slobodom, nesmetano, ali pod stalnim nadzorom policije. Dolazili su mu Židovi u pohode. A Židova je tada u Rimu moglo biti oko 40.000. Do sada je nađeno 13 sinagoga.87 Tu je tako ostao jedno dvije go-dine. Zašto dvije godine? Vjerojatno zato što se Židovi nisu htjeli žuriti sa svojim “dokazima”. Stalno se opravdavali kako njihovi odvjetnici Tertuli skupljaju materijale po Solunu i Efezu, Korintu i Ateni, samo da bi Pavao što više ostao u za-tvoru. I tako se sati pretvarali u dane, dani u mjesece, mjeseci u godine. I Pavao nikako stati pred cara.88 Tu prestaju Djela apostolska. Kao da je sv. Luku bilo samo do toga da kaže da je Evanđelje doprlo do Rima.

Započelo je u sobici Jude Damašćanina, od slijepoga Sa-vla, a onda Duhom Svetim obišlo mnoge maloazijske i ahaj-ske gradove: Antiohiju jednu i drugu, Seleuciju, Salaminu i Paf; Derbu, Listru i Ikonij; Pergu, Pergam i Troadu; Samotra-ku, Neapol i Filipe; Solun, Bereju i Atenu; Korint, Efez, Milet, Maltu i tako doprlo do Rima.

Pavao piše iz sužanjstva svomu ljubljenom učeniku Timo-teju da je s njim u Rimu samo Luka; da se približava zima i da mu donese kabanicu koju je zaboravio kod Karpa u Troadi. “I knjige, osobito pergamene” (2 Tim 4,11-13). Hebrejsku Bibliju i razne svjedodžbe, koje će mu vjerojatno trebati na suđenju.

A onda povijest i legenda

Povijest: susreo se najgori i najbolji čovjek na svijetu. Ne-ron i Pavao. Neron je jedan od najkrvavijih rimskih careva.

87 C. Tomi, Savao Pavao, str. 349; Pavao - Apostol naroda, str. 238.88 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 154.

216

Ubio je vlastitu majku Agripinu. Ubio prvu svoju ženu Okta-viju. Ubio drugu svoju ženu Popeju. Upalio Rim. Optužio kr-šćane da su zapalili Rim. Pretvarao kršćane u baklje da mu svijetle po noći u vrtu. Razapeo sv. Petra. Odrubio glavu sv. Pavlu. Monstrum nad monstrumima.

A na drugoj strani Pavao. Širio radosnu vijest. Pomagao. Liječio. Praštao. Učio druge svemu tomu. Rim je ubio Pavla, a Pavao je osvojio Rim. Smrt rimskoga građanina mačem do-godila se negdje izvan gradskih zidina, možda baš “fuori le mura”, na mjestu današnje Pavlove bazilike. Tacit nam kazuje da je bio prastari običaj da se odsijecanje glave mačem doga-đalo izvan zidina.89 Trajna je kršćanska predaja da je Pavao završio pod rimskim mačem u vrijeme progona kršćana pod carem Neronom. Pavao nikada nije napisao da je on “sužanj” cara Nerona. On je bio “sužanj Isusa Krista”!

“Legenda pripovijeda, na fin način, kako je Pavao svezanih ruku i okrenut prema istoku izrekao svoju posljednju molitvu onim jezikom, kojim je uskrsli Spasitelj nekada pozvao svoju zabludjelu ovcu u svoju službu. Tu je pala Pavlova glava, tu su zanijemjela usta, koja nisu izgovorila nijedne riječi a da se ne bi odnosila na Krista.”90 Zaista!

Na rimskom bojnom polju “izvan zidina” pao je, poput Krista “izvan zidina” u Jeruzalemu, jedan Kristov borac: iscr-pljen od tridesetogodišnje trke, ali neporažen; silno umoran i preznojen, ali nepobjediv; s izudaranom, ali cjelovitom za-stavom vjere i morala. “Dobar sam boj bojevao, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan su-dac...” (2 Tim 4,7-8).

89 C. Tacitus, Historia, IV, 11.90 J. Holzner, Pavao, str. 520.

217

Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (Rim 8, 35).

Neron naredio da se Pavao smakne

218

NERON NAREDIO PAVLOVO SMAKNUĆE

Prizor pogubljenja apostola Pavla. Slika djeluje potresno, strahobno. Dakako, prizor je po svojoj naravi takav, pa drugačije i ne može izgledati. Međutim, slika u cjelini djeluje sumorno, izuzevši jednu pojedinost što ju je slikar donekle prikrio. To je Pavlova glava. Svratimo li svoju pozornost na nju i pogledamo li je s prave strane, osjetit ćemo njezin blagotvoran utjecaj: ona zrači mirom blaženika. Takva je smrt Božjih ugodnika; oni i nisu umrli nego su se samo preselili u vječni mir i vječno blaženstvo.

Pogledamo li pak sliku u cjelini, ne će nam biti teško zamijetiti kako je slikar pomno naslikao lik krvnika. Izvana gledano, pred nama je savr-šenstvo crtačko-slikarskoga umijeća: sve je do posljednje sitnice pomno nacrtano i besprijekorno naslikano - malo remek djelo ili pak veliko re-mek djelo u malom!

Pokušamo li pak prodrijeti u nutrinu toga lika, ostat ćemo zaprepa-šteni njegovom ravnodušnošću. Još gore, njegovom nesmiljenom spre-mnošću nastaviti krvnički posao bez imalo krzmanja. On kao da pita: “Tko je sad na redu?” Sav je utonuo u svoj krvavi obrt pa ne vidi ništa: ni ono što se zbiva u njemu ni ono oko njega. Dok se on utapa u svojoj ogrezlosti u zlu, cijelo se ozračje muti i sve se razara. Drugačije i ne može biti. Zločinac zlodjelom ubija čovjeka u sebi i razvaljuje temelje na kojima počiva cijeli svijet.

Slika br. 16: F. Dolenec, Neron naredio Pavlovo smaknuće, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.l. Francina 06.

219

PAVLOVA PONIZNOST I POBJEDA

Ako se itko od Židova mogao hvaliti određenim privilegi-jima, a da nije bio nimalo za to zaslužan, to je bio Pavao. On će te povlastice jednom i istaknuti (Fil 3,5-6):

Osmi dan obrezan - najveća čast i radost židovskim rodi-teljima;

Izraelac, ne Išmaelac ili Edomit: Abrahamov rod, Izakov, Jakovljev ili Izraelov; direktna loza; čistokrvni;

Benjaminovac: jedini od dvanaest Jakovljevih sinova ro-đen u Obećanoj zemlji, Kanaanu, a ostali su rođeni u Haranu, u poganluku. Benjamin je ostao s bratom Judom, kad ih je ono brat Josip kušao u Egiptu;

Hebrej: u dijaspori govori židovski, zato Hebrej; inače ri-ječ je prvi put upotrijebljena za Abrahama da je on Hebrejac (Post 14,13), tj. s druge strane rijeke;

Farizej: po zakonskoj sljedbi, najpribraniji u društvu;Revnitelj - progonitelj Crkve Božje, pripadnik antirimske

stranke;Besprijekoran: što se tiče svega zakona i odredaba.Ali sve je to smatrao otpadom (skubala - što se psima

baca), smećem, u odnosu na prave povlastice, na Krista Isusa, na njegovu božansku osobu, na put, usmjerenost (Fil 3,7-8).

Postavši kršćanin, štoviše apostol, Pavao raste po mjeri Kristovoj.

Pavlov duhovni rast ili svijest o sebi, o svojoj grješnosti i o Božjoj milosti, mogao bi se pratiti u četiri faze njegova apo-stolata, kroz trideset godina (37.-67.).

220

Apostol

“Pavao, apostol - ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih - i sva braća koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji” (Gal 1,1-2). Poslanica Galaćanima jedna je od prvih, odmah nakon Solunjana, koju je Pavao napisao. Možda negdje oko 54. godine, u sužanjstvu u Efezu. U toj je Poslanici vrlo svjestan sebe, svoje uloge, svo-ga apostolstva, kao da su svi drugi nižerangirani, a on sam visokopozicionirani apostol. Potpisuje se tako, i kao da cr-venom podcrtava. Upamti da sam apostol! I da imam prava i obveze apostolske! Nisam od Dvanaestorice, ali jesam izra-vno izabran od Isusa, dakle apostol! Imam i ja jurisdikciju po svem svijetu. I ja sam vidio Isusa uskrsloga! Dva privilegija koja su i drugi apostoli imali. Visoka svijest o vlastitom iza-branju direktno od Boga napunila ga ponosom apostolstva. Jasno, svjestan je da on apsolutno ništa nije zaslužan za to apostolstvo.

Najmanji među apostolima

Koju godinu kasnije, oko 56., također iz Efeza, piše Ko-rinćanima: “Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju” (1 Kor 15,9). Ah, kako mu godine odmiču, tako mu raste svi-jest o potrebi umanjivanja pred Bogom i pred drugima. Raste mu svijest o padu, o vlastitoj nedostojnosti, o čistom Božjem i nezasluženom daru apostolstva. On jest apostol puna naslo-va i najširega raspona, jer je vidio uskrsloga Gospodina kao i ostali apostoli, jer je bio izabran izravno od uskrsloga Krista za apostola, ali “najmanji među apostolima”, na posljednjem mjestu. Na trinaestom. Trinaesti učenik. Već je zauzeo nešto skromniji položaj na apostolskoj ljestvici. Ali ne će ni tu stati. Poniznost ga tjera dalje, ito ona autentična poniznost.

221

Najmanji kršćanin

Opet nekoliko godina kasnije, oko 62., piše iz Rima Efe-žanima: “Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova mi-lost: poganima biti blagovjesnikom neistraživoga bogatstva Kristova...” (Ef 3,8). Pod “svetima” razumiju se kršćani, koji su opremljeni svetim sakramentima i djelatnim milostima, a on sebe smatra posljednjim, najmanjim među kršćanima. To je pravo mjesto. Ne misli na sebe kao apostola, čak ni kao posljednjega apostola, nego kao na posljednjega nedostojno-ga među kršćanima. Ja nisam uopće zavrijedio da se nalazim među ovima koji su pozvani na kršćansku svetost. Nedosto-jan. Ali Bogu se svidjelo pozvati me. Sada je Pavao zauzeo još skromniji položaj na kršćanskoj ljestvici, na najnižem mjestu. Kako mu godine rastu, tako mu se vrijednost u vlastitim oči-ma umanjuje, snizuje do najveće poniznosti.

Prvi grješnik na svijetu

Konačno, potkraj života, oko 65. godine, neposredno prije svoje mučeničke smrti u Rimu, piše svomu učeniku Timote-ju: “Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni, prvome, Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u nje-ga za život vječni” (1 Tim 1,15-16). Pavao se ne zaustavlja u svojoj svijesti, posvješćenju, duhovnom rastu, tj. u silaženju u poniznosti. Došao je do uvjerenja da je on najveći, prvi grje-šnik na ovoj kugli zemaljskoj. Ne da je bio, nego da sada jest! Kako stari, tako mu stvari postaju jasnije. Raste mu svijest o vlastitoj nedostojnosti, grješnosti. Ne možemo reći da je bio svjestan i pod pritiskom konkretna i neoproštena grije-ha, nego grijeha svakoga, grijeha prije Damaska, okajanoga i oproštenoga, ali i tolikih drugih grijeha, propusta, zbog kojih

222

se kajao i pred Timotejem ispovijedao. On kaže da je Isus do-šao radi grješnika, od kojih je prvi on, harambaša, i da je on - gle ove gradacije i komparacije:

prizor svijeta - spectaculum mundo;smeće - purgamenta mundi;svačiji izmet - peripsema svima (1 Kor 4,9.13).Eto kakvo je bilo Božje milosrđe i kakvo je bilo njegovo

uvjerenje o njegovoj vlastitoj hrđi, koju je Krist Gospodin milošću svojom izglancao! Ta ga je svijest o vlastitoj nedo-stojnosti i grješnosti uvijek čuvala od duhovne oholosti.

Iz himna Službe čitanja na blagdan Obraćenja sv. Pavla, apostola:

Božanskom pozvan milošću, Neka i nas ljubav KristovaBožanskom taknut ljubavlju, Sve do dna srca obuzme,Od gonitelja Istine Nek cvate svim vrlinamaBraničem ti joj postade. Daleko od svih razdora.

Nek Trojstvo bude slavljeno Što na nebu te okruni, Neka bude nama nagradom Za uspjeh boja životnog.

223

REĐENIČKE PRISEGENA EVANĐELJE

Mi smo svećenici, listom svi, neki prije 5, neki prije 35 godina posegnuli za Evanđeljem, prisegnuli na nj i vlastoru-čno potpisali Prisegu vjernosti i Zakletvu trajna služenja pred ovlaštenim crkvenim službenicima, da ćemo služiti u bisku-piji ili redovničkoj zajednici na čiji smo se naslov i redili. Đa-koni se zakleli dva puta, prezbiteri još dva puta, biskupi još dva puta. Prva prisega kaže: vjerno, druga trajno! Pet smo točaka izgovorili.

Jedinstvo Crkve

Zakleli smo se pojedinačno na ovo obećanje: “Primajući službu svetog reda prezbiterata obećavam da ću uvijek čuvati zajedništvo s Katoličkom Crkvom, bilo riječima koje ću go-voriti, bilo postupcima.”

To se naše obećanje svojevoljnom prisegom pretvara u mo-ralnu obvezu, koja našu ljudsku i svećeničku savjest stavlja na najveći stupanj odgovornosti pred Crkvom Katoličkom, tj. pred jednom od njezinih najjačih oznaka i Božjih darova na ovome svijetu, a to je zajedništvo, jedinstvo, sloga. Crkva je sakra-ment, tj. “znak i oruđe - signum et instrumentum najtješnjega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda”.91 Za to

91 Lumen gentium, 1.

224

je jedinstvo Isus svoju krv prolio, umro i uskrsnuo u potpunu posluhu projektu Oca svoga. Pavao će reći: “Doista, kao što neposluhom jednoga čovjeka mnogi postadoše grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici” (Rim 5,19). Prvo je razjedinjenje grješnika u Adamu, a drugo je sjedinje-nje pravednika u Isusu. Stoga, svećenik će umne i ćudore-dne darove, tjelesne i ljudske sposobnosti, osobito moralnu savjest staviti u službu Crkve Božje nastojeći svuda i svagda, govorom i tvorom, nošnjom i ponašanjem, riječju i djelom oko njezina puna i cjelovita jedinstva u vjeri, bogoštovlju i upravi. To pravo jedinstvo pravo osjećam kad mi je Crkva lionska, indijska, irkutska tako blizu kao što mi je blizu moja mostarska ili varaždinska, a sve ove okupljene oko stožera ili na kamenu - Petru naših dana.

Pavao spominje riječ Crkva, na grčkom ekklesia, barem šezdeset puta. Piše Crkvi Božjoj koja je u Korintu (1 Kor 1,2). Mi kažemo: Crkva u Hrvata. A gdje ti je ono “Božja”? Pavao je došao do toga pojma “u Korintu”, gledajući Rimsko Car-stvo, koje je imalo svoje strateške kolonije: skupine građana, obično veterana, koje su bile povezane cestama s drugim ko-lonijama, a u svima se govorilo latinskim jezikom, opsluži-vao rimski zakon, nosilo se alla romana, nadijevala se imena rimska, i suci i gradonačelnici imali su rimske naslove, čuvali se rimski običaji i pozdravi. U svakoj rimskoj koloniji, makar bila opkoljena barbarima, bio je mali Rim. Puno jedinstvo. Kaže Pavao: Tako je i s Crkvom Božjom. Što je ono što ka-rakterizira Crkvu? Otac, Sin, Duh Sveti; vjera, nada, ljubav; zapovijedi i moral; Sveto Pismo i sakramenti, apostoli, te bra-ća, vjernici, sveti. I to mora biti u svakoj koloniji ili naseobini istaknuto, jedinstveno, ne kohortom vojske, nego kohezijom ljubavi!

Jedna od najljepših i najrazrađenijih Pavlovih slika Crkve kao jedinstva jest ljudsko tijelo. “Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo

225

i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu” (Rim 12,4-5). Tako svaki od nas treba ispuniti za-daću koju je primio: privilegij proroštva, milost služenja, dar hrabrenja, karizmu darežljivosti, punomoć uprave, milodar milosrđa, je li tko predstojnik, neka bude revan (Rim 12,7-8). Kao što među udovima i tjelesnim sustavima postoji sloga i suradnja, tako i među ljudima mora biti harmonija i koope-racija. Pavao u Korinćanima ide korak dalje. Crkva se, poput tijela, sastoji od mnogo članova, udova. Svaki ud ima svoju funkciju. Noga ne može bez uha, ni uho bez oka, ni jedno ni drugo ni treće bez glave. Dapače, skriveni organi i oni koje je sramota spomenuti kamoli pokazivati imaju časniju i životni-ju ulogu od drugih. Kad jedan organ trpi, trpe svi, sav orga-nizam (1 Kor 12,12-27). Pavlu je ova ideja došla napamet od prežalosne situacije u Korintu. Pavao govori o rascjepima, ra-zmiricama, neslogama. Dva puta kaže: Braćo. Ne zaboravite da ste braća, a tako ste se razdijelili kao da ste jedni drugima pravi dušmani. Dva puta kaže: prevladajte razdijeljenosti, po-mirite se, složite se. Slomile su vam se kosti, dajte ih spojite, prekujte, kao što ih stručnjak sastavlja i premošćuje.

Četiri su stranke u Korintu izlazile na crkvene izbore, ako smijemo tako reći.

Pavlova “liberalna” koja je vjerojatno proizašla iz pogan-stva, nema tradicije, smatra da je zadobila milost. Oni bi se vratili opet u poganstvo ponašanjem. U slobodu. Ali kršćan-stvo je zato da te učini slobodnim od grijeha, a ne da te učini slobodnim za grijehe, da se vladaš poganski.

Apolonova “judeo-kršćanska” stranka: Apolon opisan u Dj 18,24, aleksandrijski Židov, prirodno rječit, biblijski načitan, stoga uvješten govornik prve klase, ljudi ga prekidaju pljeskom više puta. Zanese mase. Pronalazi divne stvari u Bibliji. Inte-lektualizira Bibliju. Zadovoljna njime umna elita u Korintu.

Kefina stranka “prava”, tj. Petrova, sastavljena od Židova. Hoće obdržavanje Mojsijeva zakona i svega židovstva. Znaju

226

da je Isus izabrao Kefu za Prvaka Apostolskoga zbora, njega treba slušati u pravu i upravi, a eliminirati pavlovce i apolo-novce.

Kristova “čista” stranka: malena brojem, ali opasna ideja-ma; netolerantna, fanatična, udruga “Kristovih vjernika” u Korintu. Krist pripada njima, a ne oni Kristu. Oni su vlasnici Crkve Kristove. Umišljaju da u ime Kristovo mogu raditi što god hoće.

Buknula, dakle, velika svađa, kavga i tučnjava među kr-šćanima u Korintu. Četiri crkvene partije kao četiri užarene glavnje. Svaka stranka vuče na svoju stranu. Ima svoje čelni-ke i pristaše, svoje grbove, lozinke i barjake, svoje klubove, konvencije i rezolucije. Te su svađe bile takve da se domalo s vatrenih riječi prešlo na fizička obračunavanja. Radili su i degeneci. Pavlovi pristaše nasrnuli i premlatili Kristove sljed-benike, koji su inače tvrdili da su stariji i izvorniji od Pavlo-vih. A “kristovci” uhvatili Pavlova sudruga u apostolatu So-stena i žele ga spaliti na lomači nasred trga u Korintu, jer se predstavio apostolom, a nije, kažu, nego običan lažov, nekada predstojnik sinagoge, a sada izdajnik i degenerik. Apolonovi strančari zazidali crkvu Petrovu i potjerali njegove sljedbeni-ke, a iznad glavnoga ulaza u crkvu - da svi turisti u Korintu mogu vidjeti - napisali velikim slovima na grčkom i latin-skom: Mi smo Apolonovi, Apolon je naš! Ne damo mi svoga Apolona! Petar nema ovdje što tražiti! Kefini pristaše dove-li pred poganski sud Apolonove sljedbenike jer krštavaju i ispovijedaju bez Petrove jurisdikcije. Nije se više znalo ni tko pije ni tko plaća. Plaćala je mlada Crkva u Korintu, u povoji-ma. Krvavo. Političke vlasti kao i uvijek priklanjaju se onima koji im daju više glasova i janjetine. Prokonzul Galion kaže jednomu kršćanskom strančaru u posve privatnu tonu, u če-tiri oka: “Prijatelju, kakvo pečenje, takvo rješenje!” Ništa ne izmišljam! Ako ovako doslovno nije bilo u Pavla u Korintu, jest u nas danas, kilometar odavde! Nisi čitao u novinama?

227

Pavao viče iz svega glasa: Petar, Pavao i Apolon nisu rivali, suparnici, nego suradnici Kristovi! Njihova uloga nije rasta-vljati nego sastavljati!

Raskol je pravi, između Istoka i Zapada, nastao 1204. go-dine kad je Papino ime izbačeno iz kanona, diptiha. Uoči Če-tvrte križarske vojne, 1182. godine, u narodnoj pobuni u Ca-rigradu bili su ubijeni mnogi Latini među njima i legat pape Lucija III. Carigradski patrijarh Dositej taj je pokolj sasvim opravdao riječima da će “grčki ubojica koji je ubio 10 Grka biti od Boga pomilovan ako poslije toga ubije stotinu Latina”.92 Latini su u Četvrtoj križarskoj vojni, 13. travnja 1204. osvojili Carigrad. Godinu dana kasnije papa Inocent III. piše svomu legatu Petru Kapuanskom: “Kako će se Grčka Crkva, koliko god bila udarena nevoljama i progonima, vratiti k crkvenom jedinstvu i odanosti Svete Stolice, ako u Latinima vidi samo primjer propasti i djelo tame, da se više plaši njih negoli pasa? Oni, naime, za koje se pretpostavljalo da će tražiti ne svoje nego ono što je Isusa Krista, oni su mačeve, koje su naumili isukati na pogane, okrvavili kršćanskom krvlju, ne štedeći ni redovništvo, ni dob, ni spol, čineći oskvrnuća, preljube i blu-dništva pred očima ljudi, izlažući i gospođe i djevice, Bogu posvećene, bludnosti vojnika, kradući čak i srebrne kutije s oltara i međusobno ih lomeći, oskvrnjujući svetišta i odnose-ći križeve i relikvije.”93

Svaki nerazuman udar na Božji dar jedinstva jest izopače-nje Božjega plana, unakaženje svetoga Evanđelja, rastrojenje onoga što se mukom skuplja, i zato izaziva sablazan i nered u narodu a neodobrenje Božje na nebu.

Tako ni mi danas ne možemo primijeniti ni silu ni sud, nego samo proglas na savjest svećenika i vjernika: Oni sve-ćenici, svjetovni ili redovnički, koji se danas vladaju protiv

92 F. Calley, Praelectiones historiae ecclesiasticae..., II., str. 136.93 PL, 215, 701; Calley, II., str. 137-138.

228

odredaba i zakona Katoličke Crkve, ispovijedajući i asistirajući vjenčanjima bez crkvenoga ovlaštenja, tj. nedopušteno, neva-ljano i svetogrdno, kao i oni vjernici koji ih u tome podržavaju ne znajući što čine ili ih slijede iz nametnuta straha i nevjernosti zakonitim službenicima Crkve, u službi su rušenja crkvenoga jedinstva. Daleko od nas takve riječi, postupci, držanje i takva osudljiva samovolja! Pozvani smo da budemo Božji blagoslov, uzori i instrumenti jedinstva na području cijele Crkve.

Marno i vjerno

Prisegnuli smo na Sancta Dei Evangelia: “S velikim ću ma-rom i vjernošću ispunjavati svoje obveze prema Crkvi, kako sveopćoj tako i mjesnoj, u kojoj sam pozvan na služenje po pravnim propisima.”

Svako društvo ima svoje vodstvo, članove, zakone, znako-ve, odgovornosti, obveze i prava. Ne možeš ući ni u jednu državu bez putovnice, ni u jedan zrakoplov bez raznih pre-gleda i isprava, ni u jednom se poduzeću ne možeš zaposliti bez potrebnih uvjeta i opsluživanja pravilnika, niti stupiti i u jednu općinu da svoj problem riješiš ako se ne obratiš ovla-štenoj osobi. Tako ni u Crkvi, Božjoj i ljudskoj ustanovi, ne možeš biti bez obveza i prava, koja se proglašuju od zakonitih službenika na temelju njezina hijerarhijskog i sakramental-nog uređenja. Ta je Crkva božanskoga prava i porijekla, i ona sveopća s Papom, Isusovim namjesnikom na zemlji i Petro-vim nasljednikom na čelu, i one mjesne Crkve s biskupima nasljednicima Zbora apostolskoga kao cjeline. Mi svjesno i slobodno preuzimamo svoje obveze kao svećenici i biskupi da ćemo marno i vjerno, jer smo od Boga pozvani i od Crkve poslani, služiti Bogu i toj i takvoj Crkvi po njezinim liturgij-skim i pravnim normama.

Sablažnjivo je od svećenika koji se zakleo na “sveta Bo-žja Evanđelja” kada svojevoljno razbija jedinstvo Crkve Bo-

229

žje svojim neispunjavanjem svečano preuzetih obveza, zlou-potrebom svetih sakramenata. Princip per abusum ad usum, tj. toliko zlorabi dok ti se ne odobri, nema veze s Katoličkom Crkvom i s Božjim zakonom. I kao što Crkva, snagom svoga indefektibiliteta - neprolaznosti, neizgubivosti, nikada ne će odobriti kršenje valjana ženidbenog veza i obveza od strane nevjernih ženidbenih drugova, tako ne će odobriti gaženje sve-toga Evanđelja od neposlušnih svećenika, koje treba duboko žaliti i ponuditi im izlaz iz njihove krize. Pavao hvali Rimljane: “Doista, vaša je poslušnost doprla do sviju” (Rim 16,19). Očito su poslušni Crkvi, prezbiterima, Petru. Pavao reklamira po-slušnost, naziva je famoznom, jer je čuvena po svem svijetu, doprla do sviju. A neki se danas rugaju poslušnosti, postao nam je jedan od najnapadanijih suvremenih pojmova. Zato se uz nju obično dodaju izrazi: slijepa poslušnost, zaostala po-slušnost, sluganstvo, ulizice, osobni interesi, beskičmenjaštvo, podilaženje, dodvoravanje, rođačke veze, simonijaci i stoti-nu drugih uvredljivih izraza protiv te najistaknutije Isusove oznake: Poslušan do smrti, smrti na križu!

- Ivan Pavao II. nije se sustezao baciti izopćenje na here-tika nadbiskupa Marcela Lefebvrea, koliko god do jučer bio istaknuti misionar Crkve. Nakon kanonskoga procesa koji se prema njemu vodio od 1975. do 1988. godine, urazumlju-jući ga da prihvati Drugi vatikanski koncil, on je odbio sve sugestije, pozive, opomene i prijetnje Svete Stolice. On se stavio kao sudac Koncila. Tako je 1988. godine na Petrovo taj nadbiskup, protiv izričite Papine zabrane i crkvenoga pra-va, zaredio četvoricu svećenika za biskupe, odvojivši se tako od Crkve Katoličke. Dva dana nakon toga ređenja Sveta je Stolica izopćila i Lefebvrea i njegova kolegu suposve titelja i svu četvoricu novih biskupa.94 To je vjerojatno jedan od naj-

94 Enchiridion Vaticanum, 11, br. 1196, Izjava kardinala Bernardina Gantina, prefekta Kongregacije za biskupe, od 1. srpnja 1988. Na kraju

230

bolnijih poteza koji je pokojni Papa morao povući u svome 27-godišnjem pontifikatu. Pa i pod upravom sadašnjega pape Benedikta XVI., upali su u izopćenje, 4. svibnja 2006., dvojica biskupa u Kini koji su zaređeni bez Papina imenovanja i odo-brenja. Izopćeni i ređenici i reditelji! I svi koji uz to pristaju.

U svećenikovo služenje na poseban način ulazi i karitati-vno djelovanje. Kad je nastala glad u Jeruzalemu, a učenici ili “sljedbenici Puta” (Dj 9,2) u Antiohiji, gdje su prvi put i pro-zvani “kršćanima” (Dj 11,26), čuli po nekom proroku Agabu da je velika nevolja nastupila, zajednica se osjetila pozvanom u savjesti organizirati karitativnu pomoć za Jeruzalemsku Crkvu. Zamišljam Pavla kako s Barnabom goni magarad i konje natovarene vrećama krumpira, graha i žita i posudama vina i ulja. A plus što se kršćanska Antiohija kucnula po dže-pu, koliko je smogla (Dj 11,29) i poslala nemalenu kolektu u Jeruzalem. Antiohijska Crkva suosjeća s Jeruzalemskom. Ljubav mora biti praktična i konkretna ili je puka platonska, nikakva. I upravo tada i u tome Jeruzalemu Pavao je doživio znamenito viđenje o proširenju svoga pojma Crkve, o čemu će kasnije zapisati: “Pošto se vratih u Jeruzalem, dok sam se jednom molio u Hramu, padoh u zanos i vidjeh Gospodina gdje mi govori: ‘Pohiti, žurno izađi iz Jeruzalema jer ne će primiti tvoga svjedočanstva o meni’. Ja rekoh: ‘Gospodine, oni znaju da sam ja u tamnice bacao i bičevao po sinagoga-ma one koji vjeruju u te. I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedoka tvoga, i ja sam ondje stajao i odobravao te čuvao haljine onih koji ga ubijahu.’ Nato mi reče. ‘Pođi jer ću te po-slati daleko k poganima’.” (Dj 22,17-21). Tko voli Antiohiju, voli i Jeruzalem, i Zagreb, i Rim, i sve Crkve po Maloj Aziji i Velikoj Britaniji. Voli ih ne platonski, nego srcem i džepom.

izopćenja šestorice biskupa, kardinal dodaje: “Upozoravaju se svećenici i vjernici da ne daju pristanak na šizmu msgr. Lefebvrea, inače bi upali ipso facto u najtežu kaznu izopćenja.”

231

Ne možeš ti mirne savjesti u svojoj župi i biskupiji obilovati, a tvoj kolega u drugoj župi i biskupiji egzistencijalno oskudije-vati. Charistas Christi urget nos - Kristova nas ljubav obuzima, potiče, preplavljuje, obvezuje (2 Kor 5,14).

Cjelovita vjera i ćudoredni nauk

Svaki je od nas stavio ruku na Evanđelje i zarekao se: “U obavljanju svoje službe, koja mi je povjerena u ime Crkve, poklad ću vjere cjelovitim čuvati, vjerno predavati i osvjetlja-vati; klonit ću se, dakle, svakoga njemu protivna nauka.”

Vidljivo je da je za jedinstvo i služenje Crkvi, mjesnoj i sveopćoj, na čelnom mjestu čuvanje, predavanje i osvjetlja-vanja cjelovita poklada vjere. Sve ono što nam je Gospodin naredio vjerovati, a nalazi se u svetim Evanđeljima i crkvenoj Predaji, to mi srcem i umom prihvaćamo i toga se u životu nastojimo držati. Nauk protivan tomu evanđeoskom i crkve-nom učenju ne želimo prihvatiti. Odbijamo ga kao krivovje-rje i izvrtanje istine. Reći će možda koji svećenik da on ne može “po savjesti” tako raditi, da on bolje razumije u ispovje-daonici nevolje penitenata, nego što ih Crkva razumije. On je blaži od Crkve. Odgovaramo: Nije svećenička savjest veća od Crkve i od Boga. “Jer, Bog je veći od našega srca” (1 Iv 3,20). A ako takav ne može propovijedati i ispovijedati kako Crkva naučava, onda će po svojoj savjesti odustati od službe nauča-vanja i propovijedanja, a ne će u ime svoje izopačene savjesti sijati s oltara i ispod štole kukolj i trovati Božji narod. Tko pogriješi, opominjemo ga. Ako se pokaje, primamo ga. Ako ostaje tvrdoglav, ne možemo računati s njime, dapače, sam se stavlja u otpad latae sententiae.

Mi prihvaćamo, zaređujemo i uvodimo u crkvenu službu one koji ponizno i vjerno svoju savjest stavljaju u služenje Crkve Božje, poklada vjere. Pavao piše posljednju riječ Timo-teju u Prvoj poslanici: Timoteju - Bogočastivi, “poklad čuvaj

232

kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazo-vispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili” (1 Tim 6,20).

Poklad je glavnica, kredit, povjerenje.Tebi je to povjereno, nisi ti to izmislio.Ti si to primio, nisi otkrio!To je javno, nije privatno!Ti su čuvar, nisi auktor!Ti si sljedbenik, Isus je predvodnik.Nije Crkva akademski teološki klub za dijalektički i pre-

zbiterski materijalizam, još manje klub praznoglasja i pro-turječja, klub antiteza i debata, nego milosno zajedništvo u kojem se živi i djeluje. Ne mudrijaj! Mudrijanje dolazi od te-oloških akrobacija, a mudrost dolazi od Boga, od Duha Sve-toga. Vjera je vjernost, vjernost je jača od bilo koje prazno-rječne diskusije.

Crkvena disciplina

Prisegnuli smo i na ovo: “Držat ću i njegovati disciplinu zajedničku svoj Crkvi, te paziti na obdržavanje svih crkvenih zakona napose onih koje sadrži Zakonik kanonskoga prava.”

Mi smo se obvezali na sveta Božja Evanđelja da ćemo op-služivati stegu koja je zajednička i svojstvena Katoličkoj Crkvi, a izražena u njezinim zakonima, napose u Kodeksu. Jedan od tih zakona jest i beženstvo, kojim svoje prirodno pravo na ženidbu svjesno i slobodno, u punoj odraslosti i savjesti, ni od koga natjerani ili zavedeni, stavljamo u službu katoličke zajednice vjerujući da radimo po Božjem zovu i daru. Nije celibat Bog naredio kao uvjet za svećeništvo, ali ga je Crkva latinskoga obreda, dosljedna praksi i preporuci Isusovoj, od davnina uvela tumačeći da se po celibatarskoj čistoći suobli-čujemo Kristu Gospodinu, koji se nije ženio, i imajući u vidu posljednje stanje svijeta u kojem ne će više biti ni udaje ni že-

233

nidbe. Motivi su, dakle, eklezijalni, kristološki i eshatološki. I kao što u svakom sjemeništu i bogosloviji postoji disciplina, koja svoje članove obvezuje na opsluživanje i ostanak u kući, tako i biskupija ima svoju uobičajenu disciplinu svećenika, koji u svakoj prigodi kao službenici Crkve prepoznatljivo, samosvjesno, slobodno, bez povođenja za prolaznim pomo-darskim svijetom nastupaju kao autentični svećenici: u školi, u župi, na ulici, u uredu, u svemu što rade u ime Crkve i po nalogu Crkve. Pa ako neki svećenik ili više njih ne mogu vi-djeti sav ekleziološki i kanonistički doseg svih kanona, ne će ih barem devalvirati svojim ismijavanjem i ponašanjem, nego će ih pravo vrednovati i studirati. Kad su ti isti kanoni tebi u obranu, držiš ih se “kao pijan plota”, konzultiraš se s pravni-cima i s utocima juriš do Apostolske Signature i Rimske Rote. A kada ti nisu u korist, onda su ti stari šešir za buništa!

Pravi bi svećenik, uz Bibliju i Brevijar, uvijek morao imati na radnom stolu na vidnu mjestu: Katekizam, Koncil i Ko-deks. Ne samo imati, nego marno listati, mirno proučavati, u tome biti verziran, vješt i stručan.

Vjerni biskupovi pomoćnici

Konačno prisegnuli smo i na ovo: “S kršćanskom ću po-slušnošću pratiti što posvećeni pastiri kao autentični nau-čavatelji i učitelji vjere proglašuju ili kao upravitelji Crkve ustanovljuju; dijecezanskim ću pak biskupima vjerno pružati pomoć da se apostolska djelatnost, koja se ima provoditi u ime i po nalogu Crkve, odvija u zajedništvu te iste Crkve.”

Kao što biskupi imaju tri službe u Crkvi:posvetiteljsku da dijele svete sakramente i vrše bogoslužje

(munus sanctificandi),zatim učiteljsku (docendi) da navješćuju pravu vjeru i ću-

doredni nauk,

234

te upraviteljsku (regendi) da ravnaju Crkvom koja im je povjerena,

tako i svećenici imaju te iste službe ali u nižem stupnju i u podređenu obliku za dobro vjernika koji su im povjereni. Tako biskupe obvezuje učiteljski i disciplinski odnos prema Svetoj Stolici i Svetom Ocu Papi, koji dogmatski ima i službu prvenstva u upravi i zadaću nezabludivosti u naučavanju. A svećenike obvezuje odnos prema biskupima u posvetitelj-skom, učiteljskom i upraviteljskom području. Svećenici su, dakle, dragocjeni pomoćnici, ispružena ruka, prvi zakoniti suradnici biskupovi u vodstvu mjesne Crkve. Onoga trenutka kad se svećenik počne ponašati kao izdvojenik iz zajedništva, naučavajući da njemu u Crkvi ne može ništa narediti ni Papa, ni biskup, ili redovniku ni general ni provincijal, vjernici su oslobođeni od posluha takvim “pastirima”.

Zato samo uzajamno poštovanje između svećenika i bi-skupa pred Bogom, uvažavanje jasnih kanonskih kompeten-cija pred Crkvom učinit će da vjernička zajednica raste do punine koju joj je Krist Gospodin odredio.

Neka nam Bog udijeli svoju milosnu pomoć po Evanđelju na koje smo prisegnuli da nastojimo vjerovati što poučavamo, poučavati što vjerujemo, i činiti što poučavamo. Bilo tako!

235

BIBLIOGRAFIJA

B. Amedee, Sveti Pavao i njegova poruka, KS, Zagreb, 1995.W. Barclay, The mind of St. Paul, London and Glasgow, 41971.Isti, Ambassador for Christ, Edinburgh, 21973.Isti, The Acts of the Apostles, Edinburgh, 21976. I inače ko-

mentar svih biblijskih tekstova gdje se spominje sv. Pa-vao.

J. E. Bifet, Come Paolo, Bologna, 1982.S. Cipriani, Meditando con San Paolo, Milano, 1984.B. Duda, “Pavao molitelj”, u: Bogoslovska smotra, 1/1973., str.

37-52.Isti, “Ženidba i djevičanstvo u 1 Kor 7”, u: Bogoslovska smo-

tra, 1-2/1979., str. 19-40.I. Dugandži, Pavao, svjedok i apostol Isusa Krista, KS, Za-

greb, 2002.Isti, Bog, sve u svemu, KS, Zagreb, 1996.Isti, “Obraćenje sv. Pavla (u 3 izvještaja), prvo misijsko puto-

vanje i apostolski sabor”, u: Kateheza, 1/1996., str. 40-48.R. Fabris, Paolo evangelizzatore e pastore, Esercizi spirituali

per sacerdoti, Asiz, 1982.J. Holzner, Pavao (preveo P. Hess), Zagreb, 1968.Y. Ivonides, Orijaš kršćanstva, Zagreb, 1973.O. Koch, “Saulo, Paolo”, u: Le grandi figure del Nuovo Testa-

mento, Brescia, 1995., str. 88-94.S. Légasse, Apostolo Paolo. Biografia critica (prijevod s fran-

cuskoga), Rim, 1994.S. Lyonnet, Dieci meditazioni su San Paolo, Brescia, 31975.C. M. Martini, Le confessioni di Paolo, Milano, 61984.A. Penna, “Paolo, apostolo”, u: Bibliotheca Sanctorum, X.,

str. 164-194.

236

S. Perowne, Die Reisen des Apostels Paulus (prijevod s engle-skoga), Freiburg a. B., 1973.

A. Popovi, “Apostol Pavao i Židovi”, u: O Kraljevstvu ne-beskom Novo i Staro, Zbornik u čast Bonaventure Dude, Zagreb, 2001., str. 285-312.

F. Spadafora, S. Paolo alla conquista dell’Impero, Roma, 1983.

C. Tomi, Savao Pavao, Zagreb, 1982.Isti, Pavao - Apostol naroda, Zagreb, 1995.

237

BILJEŠKA UZ DOLENEČEVO SLIKARSTVO

Dolenec je rođen 14. siječnja 1930. Slikarstvo je studirao u Zagrebu. Tu je završio i postdiplomski studij i postao profe-sorom na Školi za primijenjenu umjetnost.

Za razumjeće njegova slikarstva potrebno je kazati kako on potječe iz Hlebina u Podravini, mjesta i sredine nadaleko poznatih s razvijena osjećaja za likovnu umjetnost, posebice za slikarstvo na staklu. U tome zauzimaju prvo mjesto u Hr-vatskoj.

Dolenec je zadržao sve čari svoga raspjevana zavičaja a da pritom nije postao podložnim bolećivim raspoloženjima sladunjavosti. Jednako tako koristio je sve prednosti svoje stvaralačke slobode, ali je uvijek ostajao u granicama opa-žajnoga svijeta i nije se iznevjerio njegovoj zbilji izgubivši se u oblacima svoje raspjevane mašte. Njegov je slikarski svijet satkan od probranih sastavina prirode oblikovanih u izravnu osobnu, živu i živodajnu dodiru s njom, izravnim zrenjem, a ne hladnorazumskim preoblikovanjem. Tako su nastajale njegove slike kao sretan spoj vrhunskoga akademskog umi-jeća i samonikla, izvorna doživljaja što se rađa pri dodiru sa zbiljom i potom se snažno uzdiže do čarobnih prostranstava svijeta mašte. To su slike natopljene pjesničkim raspolože-njima, osjećajne, bliske i shvatljive - prihvatljive, ali istodo-bno visoko nadilaze oporost zbilje. Promatrajući ih, sama se od sebe javlja pomisao kako se slikar izdignuo iznad oblakâ i automobilima i tvornicama zatrovana uzduha, iznad bre-gova i polja, pa iz čista obzorja gleda na zemlju šaljući joj svojim slikama zvuke radosti; objavljuje svijet u kojemu ptice nesmetano cvrkuću i cvijeće ugodno miriše, a ubavi krajolici uživaju u nepomućenu miru.

238

U Dolenčevu slikarstvu prevladavaju mrtve prirode i kra-jolici. Mrtve prirode, tihe i nenametljive, profinjene u svo-joj nježnosti, predstavljaju slikarove doživljaje kao nastavak sjećanja na njegovo djetinjstvo i obiteljsko ozračje u seoskim domovima rodnoga kraja. To su najčešće male stvari: stol i kruh, vaza s cvijećem na staroj škrinji, jabuke netom ubrane s grane; dijelovi pokućstva obvijeni tajanstvenom sjenom i pokoji lik sjetna pogleda, ali sve redom, predmeti i likovi kao i cijeli prostor, prožeto je blagim mirom i mekanim ugođa-jem.

To se može kazati i za Dolenečeve krajolike: i oni na njego-vim slikama imaju svoj osebujan život. Naslikani su u pjesni-čkom raspoloženju, čistim, kristalno jasnim bojama, dakako u izravnu doživljaju s ozračjem rodnoga zavičaja ili pak draga boravišta, na moru, pod starim domaćim krovom, u kojemu se glase stišani zvuci minulih naraštaja, ali jasni i određeni, pomalo sjetni, ali živodajno uvjerljivi - nikad do kraja ušu-tkani, a ni izbrisani. Malo govore, a mnogo kažu, jedva su čujni, ali ih nije moguće prečuti, uporno postavljaju pitanje smisla opstojnosti.

Slikar Dolenec svojim slikama ne opterećuje gledatelje; ne stvara u njima mračna raspoloženja i ne budi mrzovoljne povratne odgovore! Naprotiv! On širi vedrinu i zrači topli-nu, uvodi ljubitelje svoga slikarstva u ozračje mira i tišine. Njegove slike osvajaju gledatelje svojom jednostavnošću, prozračnošću, živahnim mekanim crtežom i blagim pastel-nim bojama. Pristupačne su ljudima svih uzrasta i različitih usmjerenja. Promatrajući ih, gledatelji se, radosno i lagano uzbuđeni, dive toplini kruha i šarenilu cvijeća, čistu i svje-žu podneblju ili pak plavilu našega primorja. Tako se u ljude vraća život radosti s izgubljena i nanovo nađena djelića svoga bića, što u životu svakoga čovjeka odista mnogo znači.

Poseban vid slikarove djelatnosti predstavljaju njegovi ra-dovi u keramici. Toj se vrsti svoga rada slikar rado i često vra-

239

ća. Uvijek iznovice otkriva nove čari praiskonskih elemenata vode, vatre i zemlje. U svome radu ponire u tajnu stvaranja i rastvaranja, preoblikovanja i produhovljenja tvari dajući joj nanovo svoj izvoran i nepatvoren izraz - glazben ton radosti i igre, uvijek jednostavan i izravan.

Gotovo na svim slikama Dolenec ima svježe, takoreći ne-taknute boje, pa je njihova čistoća nepomućena - kristalno jasna. Poneki su dijelovi na slici svedeni na najmanju mje-ru, dok su drugi do sitnih pojedinosti razrađeni, raspjevani poput Mozartove glazbe. Tako slikar pojačava svoj izvoran slikarski izraz. Njegova je slika uvijek njegova - raspjevana, profinjena i uvjerljivo samonikla. Tu i tamo prostor se po-javljuje u donekle iskrivljenu pogledu u daljinu, što također pridonosi djetinjskoj svježini slikarova pjesničkog doživljaja.

Svim tim vlastitostima slikarstvo Francine Doleneca po-gađa najosjetljivije predjele našega bića te se veoma brzo uspostavlja dodir i susret - odnos bliskosti i srodnosti u ko-jemu se to slikarstvo radosno prihvaća. U tom se slikarstvu naslućuje onaj svijet za kojim i mi - na ovaj ili na onaj način - čeznemo.

241

POPIS IMENA

Abraham, 57, 219Adam, 173, 224Afrodita, 121, 128Agab, 125, 188, 203, 205-

206, 230Agripa, I., 23-24, 26, 211Agripa II., 212-213 Agripina, 216Ahil, 160 Akvila, 121, 169Aleksandar Vel., 12-20, 92,

96, 119, 121, 169 Altaner, B., 79Ambrozije, sv., 31, 62 Amedee, B., 235 Amplijat, 169 Ana, vel. sveć., 25, 209, 211Anan, 64Ananija, krstitelj, 26, 31-35,

76Anderson, J., 45Andrija, ap., 108Andronik, 169Antipa, 212Apel, 169Apolon, bog, 128 Apolon, sv., 139, 225-227Ares, 128, 130

Arhip, 182Aridej, 13Aristarh, 120, 124-125, 214Aristobul, 169Aristotel, 12, 91-92Artakserkso, 15Artemida (Dijana), 124Asinkrit, 169Atena, božica, 128-129August, 214 Augustin, sv., 16, 22-23, 29,

62, 80, 94, 106, 115, 135, 170, 173, 199

Baal, 46Bafomet, 46 Barclay, W., 12, 19, 21, 29,

39, 56, 79, 106, 125, 137,147, 209, 214-215, 235

Barnaba, sv., 56, 62, 64, 105-109, 113, 170, 230

Benjamin, 77, 219Berenika, 212Bifet, J. E., 235

Calley, F., 227Cezar, G. J., 96Ciceron, M. T., 16

242

Cipriani, S., 147, 235Cromwel, O., 96

Čekada, Č., 155

Ćavar, I., 155Ćuk, I., 25

Damara, 136-137 Darije III., 13-15 De Coubertin, P., 103Demetrije, 124Desaguilers, J. T., 45 Dijana (Artemida), 124Diogen, 70-71 Dionizije Areop., 136-137,

140 Dionizije, 118Dolenec, F., 7-8, 17-18, 27-

28, 33-34, 49-50, 59-60,73-74, 85-86, 101-102,111-112, 133-134,157-158, 171-172, 185-186,197-198, 205-206, 217-218, 237-239

Dositej, patrijarh, 227Druzila, 211 Duda, B. 79, 108, 199,

235-236Dugandžić, I., 235Dukat, Z., 13

Đure, 44

Elim, 106Epenet, 169 Era, božica, 128Eskulap, 128Eunika, 155, 157

Fabris, R., 79, 235Feba, 169Feliks, A., 210-212 Fest, P., 213Fidija, 129 Figel, 163, 199Filemon, 39, 161 Filet, 163, 199Filip II., 12-13, 16Filip, đak., sv., 24, 125, 188Filolog, 169Filonik, 13Flegont, 169

Gaj, 124-125 Galion, 122, 226Gamaliel, 20-22, 29, 39Gandolfo, E., 21, 115, 122Gantin, B., 229Gordije, 14Graindorge, M., 83 Grgur, 118

Herma, 169 Hermes, bog , 128Hermo, 169Hermogen, 199Herod, 109

243

Herodion, 169Himenej, 163, 199Holzner, J., 7, 57, 64, 118,

132, 203, 209, 216, 235Homer, 12Horacije, 115

Ilija, sv., 57Inocent III., papa, 57, 123,

193, 227Ivan Pavao II., papa, 229Ivan, ap., 55, 64, 77, 106, 108Ivonides, Y., 21, 25, 114, 235Izak, 219

Jakov, brat Gospodinov, 55,64-67

Jakov, ml., ap., 64 Jakov, st., ap., 55, 64Jakov/Izrael, 77, 219Jarak, V. B., 8Jason, 119-120Jeronim, sv., 106Jevtić, A., 37 Jošua, 57 Juda, ap., izd., 61Juda, Damašćanin, 32, 35,

215Julija, 169 Julije, 214Junije, 169

Kajfa, 209Kant, I., 91,

Karp 125, 215Klaudije, car, 208Kleant, 132 Kleopatra, 13Klito, 15Koch, O. 235Kornelije, 173Kranjčević, S. S., 99Krisp, 122Ksonofon, 119

Ladan, T., 92 Laden, bin O. 14Lefebvre, M., 229-230 Légasse, S., 79, 96, 235Leopold Bogdan, Mandić, sv.,

175Lidija, 115-118Lizija, K., 204, 207, 210-211Loida, 155, 157Luburić, A., 8Lucije Cirenac, 106Lucije III., papa, 227Luka, sv., 11, 22, 24, 26, 28,

35, 57, 64-65, 77, 98-103,107, 109, 113-115, 125, 132,181, 184, 203, 210-211,214-215

Lyonnet, S., 97, 235

Manahem, 106Marija, Barnabina sestra, 106Marko (Ivan), 106, 108, 113,

125

244

Martini, C. M., 37, 56, 235Mihić, M., 155Mojsije, 21-22, 28, 57, 65-66,

225Mozart, W. A., 239

Napoleon, 96Narcis, 169Nerej, 169Neron, 189, 216-217Nikola, sv., 214Nikomah, 92 Nuić, M., 204

Olimpa, 169Olimpia, 12Origen, 76 Oziris, 46

Pantelejmon, 118Parisatida, 15Patrob, 169Pavao (Savao), sv., posvudaPavaoVI., papa, 69Penna, A., 22, 38, 236Pero, 181 Perowne, S. 25, 119, 236Persida, 169 Petar (Kefa), sv., ap., 8, 55-56,

58-64, 68, 108, 118, 147, 162, 170, 173, 224-229

Petar Kapuanski, 227Petranović, S., 89 Petronije, 128

Pilat, Poncije, 109, 208, 211-213Plutarh, 13Popeja, 216Popović, A., 116, 236Porcije, 208Preradović, P., 87Priscila (Priska), 121, 169Prometej, 94

Rahner, K., 131 Ratzinger, J., 153 Roksana, 15Ruf, 169

Salomon, 45 Samuel, 57-58 Savao (Pavao), sv., posvudaSekund, 120, 125 Seneka, 122 Sergije Pavao, 106Silvan (Sila), 40, 113-114,

120-121, 129-130Skeva, 123-124 Slađana, 169 Snježana, 169Sokrat, 83 Sonnenfeld, V. D., 91Sopater, 125 Sosten, 226Spadafora, F., 208, 236Stadler, J., 194Stah, 169Statira, 15Stimpfle, J., 47

245

Stjepan, sv., 20-25, 31, 125,170, 230

Šaul, 57-58 Šešo, I., 155Šimun Niger, 106

Tacit, K., 216Taine, M., 83 Tantal, 94 Tekla, 79 Teofil, 11Teofil, vel. sveć., 25Tercije, 170-172Terezija, bl., 117, 175Tertul, 211 Tertulijan, 32, 41- 42 Tiberije, 189Ticije Just, 122Tihik, 125Timotej, sv., 39, 66, 98, 110,

114,121-122, 125, 129-130,138, 155-157, 159-162,164-165, 182, 184,2 07,210, 214-215, 222, 231

Tit, 39, 62, 122Toma, Akv., sv., 41 Tomić, C., 7, 8, 62, 95, 114,

215, 236Trifena, 169Trifoza, 169Trofim, 125, 182, 204, 210

Urban, 169

Valerije, 208

Wren, Ch., 12

Zeus, 14, 129, 132, 135