sudska_praksa_2003

SSUUDDSSKKAA PPRRAAKKSSAA Informator, elektronsko izdanje 2003.

www.novi-informator.net

1

INFORMATOR Elektronsko Izdanje, 2003

SSUUDDSSKKAA PPRRAAKKSSAA



2

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – PRIMJENJIVOST EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA NA DOGAĐAJE PRIJE NJENOG STUPANJA NA SNAGU Konačna odluka Ustavnog suda donesena je nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na

Hrvatsku. Međutim, razdvojiti odluku Ustavnog suda od događaja koji su uzrokovali ovaj postupak

vodilo bi retroaktivnom djelovanju Konvencije, što bi bilo protivno opće priznatim načelima

međunarodnog prava

IZ ODLUKE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 28. VELJAČE 2002. O DOPUŠTENOSTI ZAHTJEVA BR. 59109/00, JOVANOVIĆ PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava je bio zaposlen kao poljoprivredni tehničar u Kazneno popravnom domu P. – Državnom zatvoru za mlade prijestupnike. Dana 21. siječnja 1992. direktor zatvora, dao je otkaz podnositelju i četvorici drugih zaposlenika, kao disciplinsku sankciju zbog navodnog glasanja za stvaranje tzv. Srpske Autonomne Oblasti »Zapadna Slavonija«, i odvajanja tog područja od Hrvatske, na referendumu za srpsku autonomiju u Hrvatskoj u kolovozu 1990. (u nastavku teksta: »referendum«). U odluci o otkazu podnositelju utvrđeno je da je referendum bio dio nastojanja da se secesijom dijelova hrvatskog teritorija i njihovog pripajanja drugoj državi promjene državne granice, što predstavlja kazneno djelo propisano u članku 236 (b) Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 53/91), koji je tada bio na snazi). Utvrđeno je da je referendum protivan Ustavu Republike Hrvatske, pa je time nezakonit, a sudjelovanje na njemu proglašeno je kao nespojivo sa službom u državnim tijelima. Podnositelj se žalio protiv otkaza, a disciplinski sud pri Kazneno popravnom domu u P. odbio je žalbu. Nakon što je iscrpio sav prethodni pravni put podnositelj je 2. svibnja 1996. podnio ustavnu tužbu. Prema njegovom mišljenju odluka o njegovom otkazu na račun njegovog navodnog sudjelovanja na referendumu povrijedila je njegovo pravo na slobodu izražavanja. Ustavni sud je odbio 20. listopada 1999. ustavnu tužbu. Naime, utvrđeno je da kako je otkaz podnositelju posljedica njegovog sudjelovanja na referendumu, za što je utvrđeno da je nespojivo s podnositeljevim zaposlenjem u Kazneno popravnom domu u P., u skladu sa člankom 8. stavak 3. Uredbe o izvršenju sankcija, koja je tada bila na snazi. Podnositelj tvrdi da otkaz s posla koji je uslijedio nakon njegovog navodnog sudjelovanja na referendumu za srpsku političku autonomiju u Republici Hrvatskoj predstavlja povredu njegovog prava na slobudu izražavanja zajamčenog člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava u temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori br. 18/97, u nastavku teksta: Konvencija) (pravo na slobodu izražavanja) Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: Sud) podsjeća da je Republika Hrvatska priznala nadležnost Suda da prima zahtjeve “od bilo koje osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su od strane Republike Hrvatske, žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom putem bilo kojeg akta, odluke ili događaja nakon 5. studenog 1997.” Sukladno tome, Sud nije nadležan ispitivati ovaj zahtjev u onoj mjeri u kojoj se on odnosi na činjenice nastale prije ratifikacije Konvencije. Naime, podnositelj je dobio otkaz sa posla 21 siječnja 1992., a konačna odluka donesena je od strane Ustavnog suda 20. listopada 1999., znači nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku. Ta odluka odnosi se, u biti, na isto pitanje koje se sada nalazi pred Sudom – pravo ponositelja na slobodu izražavanja. Međutim, razdvojiti odluku Ustavnog suda od događaja koji su uzrokovali ovaj postupak vodilo bi retroaktivnom djelovanju Konvencije, što bi bilo protivno opće priznatim načelima međunarodnog prava. U isto vrijeme to bi učinilo hrvatsku izjavu kojom priznaje nadležnost Suda da prima individualne zahtjeve ništavom (vidi Kadikis protiv Latvije, gore navedena, te presudu Stamulakatos protiv Grčke od 30. rujna 1993., Serija A br. 271, str. 14, § 33).



3

Sud smatra da je otkaz podnositelju bio trenutni akt, koji ne uzrokuje bilo koje moguće stanje trajne povrede Konvencije. Nadalje, što se tiče postupka pred Ustavnim sudom, u onom dijelu u kojem on potpada pod nadležnost Suda ratione temporis, podnositelj ne iznosi nikakve posebne prigovore. Proizlazi da je ovaj zahtjev ratione temporis nespojiv sa odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavak 3. te stoga mora biti odbačen u skladu sa člankom 35. stavak 4.(D. M.) Informator broj 5118 • 26. 3. 2003.



4

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – ISCRPLJIVANJE DOMAĆIH PRAVNIH SREDSTAVA KAO UVJET DOPUŠTENOSTI ZAHTJEVA Izričaj članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu je jasan i ukazuje na to da je posebno zamišljen

radi rješavanja problema prekomjerne duljine postupka pred domaćim tijelima

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 4. SRPNJA 2002. BR. 20862/02 U PREDMETU SLAVIČEK PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava prigovara na temelju članka 6. stavak 1. Europske konvencije za ljudska prava (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97; u nastavku teksta: Konvencija) zbog duljine tri građanska postupka. On također prigovara na temelju članka 13. Konvencije da nema na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka. Sud je, kao prvo, ispitao je li podnositelj udovoljio pravilu o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava, kako je to propisano člankom 35. stavak 1. Konvencije. Sud podsjeća da je u predmetu Horvat (vidi Horvat protiv Hrvatske br. 5185/99, 26. srpnja 2001, §§ 41-43, 45, ECHR-2002) utvrdio da se, na temelju članka 59.(4) Zakona o Ustavnom sudu iz 1999., postupak pred Ustavnim sudom smatra pokrenutim samo ako je Ustavni sud, nakon preliminarnog ispitivanja tužbe, odlučio prihvatiti tužbu. Tako, iako je zainteresirana osoba mogla podnijeti tužbu neposredno Ustavnom sudu, formalno pokretanje postupka ovisilo je o naknadnoj diskrecijskoj ocjeni. Nadalje, da bi stranka bila u mogućnosti podnijeti ustavnu tužbu na temelju te odredbe, trebala su kumulativno biti zadovoljena dva uvjeta. Prvo, podnositeljeva ustavna prava trebala su biti teško povrijeđena činjenicom da odluka nije donesena u razumnom roku, i, drugo, trebala je postojati opasnost od ozbiljnih i nepopravljivih posljedica po podnositelja. Sud je utvrdio da su pojmovi poput »teško povrijeđena« i »ozbiljne i nepopravljive posljedice« otvoreni za različita i široka tumačenja te da, stoga, tužba na temelju članka 59. (4) Zakona o Ustavnom sudu ne može biti promatrana s dovoljnim stupnjem sigurnosti kao učinkovito pravno sredstvo u odnosu na dužinu postupka (vidi Horvat protiv Hrvatske, br. 51585/99, 26. srpnja 2001, §§ 41-43, 45, ECHR-2002.). Sud bilježi da je, slijedom presude Horvat, dana 15. ožujka 2002. Hrvatski Sabor donio Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov. br. 29/02). Njime je uveden novi članak 59.(a) koji je poslije postao članak 63. u pročišćenom tekstu Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Nar. nov., br. 49/02). Tim člankom predviđa se, između ostalog, da Ustavni sud može ispitati ustavnu tužbu čak i prije nego što su iscrpljena sva pravna sredstva, u slučajevima kad nadležni sud nije u razumnog roku odlučio o pravima i obvezama podnositelja, ili o optužbi za kazneno djelo protiv njega. Uspoređujući novi članak Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Sud je utvrdio da su novom odredbom uklonjene prepreke koje su bile odlučne kad je utvrđeno da bivši članak 59. stavak 4. ne udovoljava svim zahtjevima da bi predstavljao učinkovito pravno sredstvo u odnosu na dužinu postupka. Sud, tako, smatra da je izričaj članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu jasan i da ukazuje na to da je posebno zamišljen radi obraćanja problemu prekomjerne duljine postupka pred domaćim tijelima. Sud je u konačnici utvrdio da je zahtjev podnesen nakon što je domaće pravno sredstvo stupilo na snagu, pa ga stoga treba odbaciti zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. (D. M) Informator broj 5124 • 16. 4. 2003.



5

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – POVREDA PRAVA VLASNIŠTVA Odredba o zaštiti prava vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju ne može se tumačiti na

način da daje pojedincu pravo na mirovinu u određenom iznosu

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 12. 10. 2000., BR. 43440/98 U PREDMETU JANKOVIĆ PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava prigovara radi smanjenja vojne mirovine i tvrdi da je takva odluka diskriminirajuća u odnosu na njega, te da je povrijedila njegovo pravo na vlasništva. Smatra da je time povrijeđen članak 1. Protokola br. 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – Međunarodni ugovori – u nastavku: Konvencija), samostalno i u vezi s člankom 14. Konvencije. Podnositelj je bio na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji do 1987. godine, kada je umirovljen. Njegova je vojna mirovina utvrđena u iznosu od 85% od njegove prosječne plaće. Nakon raspada SFRJ Mirovinski fond mu je utvrdio mirovinu u iznosu od 63,22% od prijašnjeg iznosa. Protiv te odluke podnositelj je iskoristio sva domaća pravna sredstva. Sud podsjeća da, iako se prema članku 1. Protokola br. 1 može tražiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz uplate doprinosa u mirovinski sustav, osobito prava na ostvarivanje naknade iz takvog sustava – na primjer u obliku mirovine, ova se odredba ne može tumačiti na način da daje pojedincu pravo na mirovinu u određenom iznosu. Sud nadalje primjećuje da je određena razlika u postupanju diskriminirajuća u smislu članka 14. Konvencije ako nema objektivno i razumno opravdanje, a to znači da ne teži »legitimnom cilju« ili da ne postoji »razumni razmjer između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići«. Štoviše, u tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu pri procjeni da li i u kojoj mjeri razlike u inače sličnim situacijama opravdavaju razliku u postupanju prema nekome (vidjeti presudu Gaygusuz, naprijed citiranu, stavak 42). U ovom je predmetu smanjena mirovina podnositelja zahtjeva, no ne može se reći da je inferiorna mirovinama drugih kategorija umirovljenika u Hrvatskoj. Podnositelj zahtjeva je samo izgubio neke povlastice koje mu je prije kao vojnom dužnosniku dodijelila država koja više ne postoji. Sud primjećuje da je u ovom predmetu, odlukom Mirovinskog fonda, Područnog ureda Pula od 12. prosinca 1992. g. podnositelj zahtjeva izgubio određeni postotak svoje mirovine. No, podnositelj zahtjeva je zadržao sva prava koja pripadaju njegovoj redovnoj mirovini prema općem sustavu mirovinskog osiguranja. Stoga su novčana prava podnositelja zahtjeva koja proizlaze iz doprinosa uplaćenih za njegovu mirovinu ostala ista (vidjeti mutatis mutandis, naprijed navedenu presudu Domalewski v. Poland). U takvim okolnostima Sud ne smatra da je povrijeđeno pravo podnositelja zahtjeva da ostvaruje prava iz mirovinskog sustava na način koji protivan članku 1. Protokola br. 1, osobito stoga što gubitak određenog postotka njegove mirovine nije doveo do narušene biti njegovih mirovinskih prava. (D. M) Informator broj 5127 • 26. 4. 2003.



6

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – AKTIVNA LEGITIMACIJA Osoba koja nije u mogućnosti dokazati da je osobno pogođena primjenom zakona kojeg kritizira ne

može tvrditi da je žrtva kršenja Konvencije

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 25. STUDENOG 1999. BR. 46306/99 U PREDMETU OČIĆ PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva prigovara da se Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov. br. 92/96) krši njegovo pravo na vlasništvo prema članku 1. Protokola br. 1. U zahtjevu se posebice ističe navodno nesuglasje između Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njenih Protokola (Nar. nov., Međunarodni ugovori br. 18/97, dalje: Konvencija) s jedne strane, i dotičnog zakona koji uređuje pitanja koja se odnose na povrat imovine oduzete tijekom razdoblja od nekih četrdeset i pet godina, s druge strane. Sud najprije podsjeća da podnositelji trebaju učiniti vjerojatnim da su uistinu pogođeni mjerom kojoj prigovaraju. Članak 34. Konvencije ne može se koristiti kao osnova tužbe koja ima narav actio popularis, niti on može predstavljati osnovu za zahtjev postavljen in abstracto da neki zakon krši Konvenciju. (vidi presudu u predmetu Klass and Others v. Germany od 6. rujna 1978., Serija A, br. 28, str. 17-18, st. 33). Sud nadalje primjećuje da uvjeti koji uređuju pojedinačne zahtjeve na temelju članka 34. Konvencije nisu nužno isti kao i nacionalni kriteriji koji se odnose na locus standi. Nacionalna pravila u tom smislu mogu služiti u svrhe koje su drukčije od onih predviđenih člankom 34., te, iako te svrhe ponekad mogu biti analogne, one to ne moraju uvijek i biti. Bilo kako bilo, Sud je smatrao da članak 34. Konvencije pojedincima omogućuje tvrditi kako neki zakon njihova prava krši sam po sebi, i onda kad nema pojedinačnih mjera provedbe, ukoliko su oni izloženi riziku da njime budu izravno pogođeni (vidi presudu u predmetu Johnston and Others v. Ireland od 18. prosinca 1986., Serija A, br. 112, str. 21, st. 42 i presudu u predmetu Marckx v. Belgium od 13. lipnja 1979., Serija A., br. 31, str. 13, st. 27). U ovom predmetu zakon koji je predmet prigovora nije nikad primijenjen na podnositelja zahtjeva – njegov je zahtjev u naravi bio actio popularis kojom je on tražio in abstracto preispitivanje osporenog zakona u svjetlu Konvencije. S obzirom na to, sad je potrebno utvrditi ispunjava li podnositelj zahtjeva, zbog određenog zakona koji se osporava, uvjete da, u smislu članka 34., bude potencijalna žrtva kršenja članka 6. stavka 1. Konvencije, te članka 1. Protokola br. 1. Općenito govoreći, dotični zakon uređuje pravo na povrat imovine oduzete tijekom jugoslavenskog komunističkog režima (razdoblje od nekih četrdeset i pet godina), domašaj takvog povrata i modalitete naknade ili povrata. Iako podnositelj zahtjeva pobija dotični zakon u cjelini, on posebno kritizira članke 9., 22., 45., 48., 53., 54., 55. i 58. Sud primjećuje da navedeni članci i zakon u cjelini uređuju kategorije imovine koja bi mogla odnosno koja ne bi mogla biti vraćena prijašnjim vlasnicima, te modalitete naknade. Čak i predmnijevajući da potencijalni korisnici prava koja proizlaze iz osporavanog Zakona imaju pravo na zaštitu koju jamči članak 1. Protokola br. 1., Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva propustio dokazati da bi on sam na bilo koji način mogao biti pogođen osporavanim zakonom. Njegov je glavni prigovor taj da se tim zakonom krši pravo na vlasništvo kao takvo. Tek sporadično podnositelj zahtjeva spominje da se zakonom krše njegova ljudska prava i da mu je on onemogućio zaštititi njegove pravne interese odnosno interese njegovih stranaka. On nije pokazao da je potencijalni nositelj prava na povrat imovine ili na naknadu za bilo koju imovinu oduzetu od vlasnika za vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima, niti da je od njega ili od njegovih pravnih prethodnika ikada oduzeta bilo kakva imovina. Sud primjećuje da nema dovoljno izravne povezanosti između podnositelja zahtjeva kao takvog i povrede za koju tvrdi da ju je pretrpio zbog navodnog kršenja Konvencije. U vezi s time, Sud podsjeća da osoba koja nije u mogućnosti dokazati da je osobno pogođena primjenom zakona kojeg kritizira ne može tvrditi da je žrtva kršenja Konvencije (vidi br. 9939/82 Dec. 4.7.1983, D.R. 34, str. 213).



7

Iz tih razloga, podnositelj zahtjeva se ne može smatrati žrtvom povrede prava utvrđenih Konvencijom. Stoga je njegov zahtjev prema članku 1. Protokola br. 1. nesukladan ratione materiae s odredbama Konvencije. (D.M.) Informator broj 5130 • 7. 5. 2003.



8

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – ZABRANA MUČENJA I NEČOVJEČNOG POSTUPANJA Nema povrede članka 3. Konvencije kada navodi o zlostavljanju nisu potkrijepljeni dokazima ili kada

zlostavljanje nije doseglo minimalni stupanj okrutnosti

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 9. SRPNJA 2002., BR. 64674/01 U PREDMETU TOTH PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava nalazi se na odsluženju kazne zatvora u Kaznionici L. On prigovara prema članku 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU – br. 6/99 – proč. tekst i 8/99 – isp. – u nastavku teksta: Konvencija) navodeći da su mu propisivani pogrešni lijekovi i da mu je davana loša hrana te da je općenito neodgovarajuće liječen, što predstavlja neljudsko i ponižavajuće postupanje. On također prigovara da je bio zlostavljan tijekom dvadesetjednodnevnog boravka u samici. U odnosu na podnositeljeve prigovore o liječničkom tretmanu i mučenju u samici, Sud smatra da navodi o zlostavljanju moraju biti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima. Radi ocjene tih dokaza, Sud je usvojio standard dokaza »izvan svake razumne sumnje«, no dodaje da takav dokaz može proizlaziti i iz koegzistencije niza dovoljno jakih, jasnih i suglasnih zaključaka ili iz sličnih, nepobijenih, činjeničnih presumpcija (vidjeti Labita protiv Italije, § 121, ECHE 2000-IV). U ovom predmetu, zlostavljanje radi kojeg podnositelj prigovara, sastoji se od neprikladne liječničke njege i navoda da je bio smješten u samicu unatoč lošem zdravstvenom stanju te da mu je bilo onemogućeno koristiti krevet tijekom dana, kao i da ga je osoblje kaznionice tuklo tokom boravka u samici. Sud utvrđuje isto kao i Vlada da podnositelj nije iznio bilo kakav odlučan dokaz kojim bi potkrijepio svoje navode o zlostavljanju ili iznio detaljni prikaz zloupotreba koje je osoblje kaznionice počinilo u odnosu na njega, posebice tijekom njegovog boravka u samici između 1. i 21. ožujka 2000. Uistinu, jedini konkretan dokaz glede podnositeljevog zdravlja, zdravstveni karton podnositelja dostavljen od Vlade, pokazuje da je podnositelj liječen od zubobolje i raznih drugih bolesti kao što su glavobolja, zatvor i problemi s disanjem. U tom pogledu podnositelju su bili propisivani razni lijekovi, pregledan je od relevantnih specijalista i u jednom trenutku smješten u bolnicu radi daljnje dijagnoze i liječenja. Tako, u zdravstvenom kartonu podnositelja, nema ničega što bi ukazalo da su problemi podnositelja s njegovim zubima i zdravljem općenito, bili uzrokovani postupanjem u kaznionici, niti je u njemu bilo kakav dokaz da je pretrpio ikakve povrede kao posljedicu premlaćivanja tijekom boravka u samici. U tim okolnostima, Sud smatra da materijal koji je pred njima glede podnositeljevih izjava da je bio izložen psihičkom i fizičkom maltretiranju u Kaznionici L., ne predstavlja dovoljan dokaz da bi se potkrijepio takav zaključak. Glede podnositeljevog navoda da mu je bilo onemogućeno koristiti krevet tokom dana, za vrijeme boravka u samici, Sud ponovo utvrđuje da zlostavljanje mora doseći minimalni stupanj okrutnosti da bi potpalo pod članak 3. Procjena tog minimuma je relativna: ona zavisi od svih okolnosti predmeta, poput trajanja tretmana, njegovih fizičkih i psihičkih učinaka, i u nekim slučajevima, spola, godina i zdravstvenog stanja žrtve. U odnosu na osobe lišene slobode, služenje fizičkom silom koje nije bilo izričito neophodno radi njegovog ponašanja, umanjuje ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja povredu prava zajamčenog člankom 3. (vidjeti Tekin protiv Turske, presuda od 9. lipnja 1998., Izvješća 1998-IV, str. 1517-18, §§ 52 i 53, i Labita protiv Italije, gore navedena presuda, § 120). Sud utvrđuje da je podnositelj držan u samici tokom dvadeset i jednog dana. Prije no što je tamo smješten, ispitao ga je liječnik koji je ustanovio da je podnositelj dobrog zdravlja. Sud primjećuje da je Vlada iznijela da je podnositelj, iako mu nije bilo omogućeno da koristi krevet tijekom dana, bio u mogućnosti sjediti u svojoj ćeliji. Podnositelj ne osporava tu tvrdnju. Prema viđenju Suda sama činjenica da je podnositelj bio onemogućen u ležanju na krevetu, za vrijeme boravka u samici od dvadeset i jedan



9

dan, nije imalo takve fizičke i/ili psihičke posljedice po podnositelja da bi predstavljalo postupanje protivno članku 3. Konvencije. Zaključno, dokazi kojima Sud raspolaže ne omogućuju mu da ustanovi da je podnositelj bio izložen postupanju koje je doseglo dovoljan stupanj okrutnosti da bi potpalo pod primjenu članka 3. Konvencije. (D. M.) Informator broj 5133 • 17. 5. 2003.



10

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – PRAVO NA DOM I ZABRANA DISKRIMINACIJE Razlika između dvije skupine nositelja stanarskog prava nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i

razumno opravdanje da se zaniječe pravo na otkup bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u

privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 5. LISTOPADA 2000. BR. 46934/99 U PREDMETU STRUNJAK PROTIV HRVATSKE Podnositelji zahtjeva prigovaraju da su odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Nar. nov., br. 43/92 – proč. tekst, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 11/97, 68/98, 163/98, 95/00, 120/00, 94/01 i 78/02 te Zakona o najmu stanova (Nar. nov., br. 91/96, 48/98 i 66/98) povrijeđena njihova prava na dom iz članka 8. te da su žrtve diskriminacije protivne članku 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU - br. 6/99 – proč. tekst i 8/99 – u nastavku teksta: Konvencija). Podnositelji su bili nositelji stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu. Sud utvrđuje da su stanovi u kojima podnositelji zahtjeva žive i na kojima su imali stanarsko pravo, uvijek bili u privatnom vlasništvu, a podnositelji zahtjeva ne osporavaju tu činjenicu. Sud stoga podsjeća da prava zajamčena na temelju članka 8. Konvencije ne obuhvaćaju pravo kupiti određenu imovinu, i to dom, nego da članak 8. samo štiti pravo osobe na poštivanje njezinog sadašnjeg doma. Podnositelji zahtjeva nadalje tvrde da Zakon o najmu stanova krši članak 8. Konvencije utoliko što ukida stanarsko pravo kao takvo. Sud konstatira u tom pogledu da je, prema pobijanom Zakonu, zaštita osoba u položaju podnositelja zahtjeva prilično široka. Zakon o najmu stanova daje osobama u položaju podnositelja zahtjeva pravo unajmiti stan na neodređeno vrijeme, štiteći tako podnositelje zahtjeva od arbitrarnog iseljenja odlukom vlasnika. Vlasnik ima pravo raskinuti ugovor o najmu samo iz ograničenog broja razloga, od kojih svaki podrazumijeva tešku povredu obveza najmoprimca ili nužnost da sam vlasnik živi u dotičnom stanu. No, Zakon ne ovlašćuje izravno vlasnika tražiti iseljenje osobe u položaju podnositelja zahtjeva. U slučajevima kad vlasnik ima pravo sam stanovati u stanu ili pravo stanovati u stanu imaju članovi njegove obitelji, on mora pokrenuti odgovarajući građanski postupak pred redovnim domaćim sudovima kako bi osigurao iseljenje. Samo nakon detaljnog ispitivanja svih mjerodavnih činjenica, sud može donijeti odluku kojom naređuje iseljenje stanara. U ovom slučaju, međutim, niti jedan od podnositelja zahtjeva ne tvrdi da je stranka u takvom postupku niti da je u bilo kakvoj izravnoj opasnosti da će se na njega primijeniti naredba o iseljenju. Sud tako primjećuje da ne može spekulirati o ishodu mogućih budućih slučajeva pred domaćim sudovima. Da bi Sud mogao ispitati prigovor ove prirode na temelju članka 8. Konvencije, stanar u položaju podnositelja zahtjeva trebao bi prvo dokazati da je vlasnik pokrenuo mjerodavni postupak pred domaćim sudom, da je sud presudio protiv njega i da je nakon toga iscrpio domaća pravna sredstva. Što se tiče ovog sadašnjeg zahtjeva nema naznake da je dotičnim Zakonom per se povrijeđeno poštivanje doma i obiteljskog života osoba u položaju podnositelja zahtjeva. Glede navodne diskriminacije, Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prinudnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom



11

vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije. (D. M.) Informator broj 5136 • 28. 5. 2003.



12

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – POVREDA PRAVA NA DONOŠENJE ODLUKE U RAZUMNOM ROKU Zahtjev podnositelja za naknadu materijalne štete utemeljen je na navodno izgubljenoj dobiti zbog

duljine trajanja sudskih postupaka. Sud ne može špekulirati kakav bi bio ishod sudskih postupaka da

su podnositelji dobili konačnu odluku o njihovim tužbama u razumnom roku

PRESUDA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 19. PROSINCA 2002., ZAHTJEV BR. 58115/00, ČULJAK PROTIV HRVATSKE Podnositelji zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava prigovaraju da tri parnična postupka koja je pokrenulo poduzeće u njihovom vlasništvu, nisu dovršena u »razumnom roku« kako je propisano člankom 6. § 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU, br. 6/99 – proč. tekst i 8/99 – u nastavku teksta: Konvencija). Vlada RH tvrdi da sadržaj predmeta podnositelja ne zahtijeva posebnu žurnost u njihovom rješavanju kao što je to, primjerice, slučaj u predmetima koji se odnose na obiteljsko pravo, ili na isplatu štete žrtvama prometnih nesreća. Podnositelji se nisu izjasnili o tom pitanju. Sud smatra da, bez obzira na to traži li predmet postupka posebnu žurnost u odlučivanju, postupci ne izgledaju činjenično i pravno složeni. Sud stoga ne nalazi da bi se time mogla opravdati duljina postupaka. Glede ponašanja podnositelja, Vlada je tvrdila da su oni značajno pridonijeli odgodama u postupcima. U prvom postupku podnositelji su tražili odgodu ročišta zakazanog za 23. siječnja 2001., propustili podnijeti pisano očitovanje te nisu pristupili ročištu zakazanom za 1. ožujka 2001. Zbog ponašanja podnositelja taj postupak bio je u mirovanju od 1. ožujka 2001. do 12. lipnja 2001. Nadalje, čak i nakon što je postupak nastavljen, odvjetnik podnositelja nije specificirao tužbeni zahtjev kako je to tražio Općinski sudu u P. U odnosu na drugi postupak, Vlada je istaknula da je sud bio spriječen u poduzimanju daljnjih radnji od 29. listopada 1999. kad je na snagu stupio Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 112/99) prema kojemu se prekidaju svi postupci koji se vode radi naknade štete koju su prouzročili pripadnici Hrvatske vojske ili policije za vrijeme trajanja Domovinskog rata u Hrvatskoj. Glede trećeg postupka, Vlada je iznijela da su podnositelji propustili platiti sudske pristojbe, čime su onemogućili sud da postupa u tom predmetu. Uzimajući sve zajedno, Vlada smatra da zahtjev ne ukazuje na bilo kakvu povredu članka 6. Konvencije, jer se odugovlačenja mogu u cijelosti pripisati podnositeljima. Podnositelji su iznijeli da nisu bili u mogućnosti platiti sudske pristojbe i predujam za troškove vještačenja zato što je bankovni račun poduzeća podnositelja bezrazložno bio blokiran. Međutim, činjenica da nisu platili sudske pristojbe ne može, prema njihovom stajalištu, spriječiti sud da odluči o njihovim zahtjevima. Nadalje, podnositelji su tvrdili da se odugovlačenja u potpunosti mogu pripisati domaćim vlastima zato što su ročišta bila rijetko održavana i sudovi su bili neaktivni. Sud utvrđuje da od 5. studenoga 1997., kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, prvi postupak traje oko pet godina na jednoj instanci. U tom razdoblju niti jedno ročište nije održano do 7. svibnja 1999., što iznosi jednu godinu, šest mjeseci i jedan dan, a predmet je bio neaktivan između 3. travnja 1998. i 4. svibnja 1999., što iznosi jednu godinu, jedan mjesec i jedan dan. Nadalje, Poreznoj upravi u P. trebalo je osam mjeseci da podnese Općinskom sudu u P. traženu dokumentaciju, a sudu je trebalo daljnjs tri mjeseca da tu dokumentaciju proslijedi imenovanom vještaku. U svjetlu tih razdoblja neaktivnosti te duljine postupka u cijelosti, čak i ako se može smatrati da su podnositelji pridonijeli duljini tražeći odgodu i propuštajući do sada podnijeti svoj konačni zahtjev, Sud nije prihvatio Vladino objašnjenje za odugovlačenje navedenih postupaka te smatra da države ugovornice moraju organizirati svoj pravni sustav tako da njihovi sudovi mogu svakome jamčiti da će u razumnom roku dobiti konačnu odluku u sporu o njihovim pravima i obvezama građanske prirode (vidjeti, između ostalog, Horvat protiv Hrvatske, gore navedena, § 59).



13

Glede drugog postupka, Sud utvrđuje da on traje oko pet godina nakon 5. studenoga 1997. U tom razdoblju predmet je bio neaktivan između 16. lipnja 1998. i 4. lipnja 1999. što iznosi oko godinu dana. Još važnije, Sud utvrđuje da od 29. listopada 1999. nije bilo aktivnosti u postupku radi izglasavanja zakona kojim je naloženo da se, do donošenja posebnog propisa, prekidaju svi postupci vezani uz akte pripadnika Hrvatske vojske ili policije za vrijeme trajanja Domovinskog rata. Uzimajući u obzir razdoblja neaktivnosti prije 29. listopada 1999. i činjenicu da nikakav novi propis koji bi omogućio podnositeljima da od domaćih sudova dobiju odluku o njihovom građanskom zahtjevu, još nije donesen, Sud odbacuje tvrdnje Vlade da se odugovlačenje može u potpunosti pripisati podnositeljima. Upravo suprotno, Sud smatra da je, iako je točno da su sudovi spriječeni u postupanju s predmetom, odgovornost za to isključivo na domaćim vlastima, budući da je Sabor izglasao Zakon kojim se nalaže prekid svih sličnih postupaka te, da do sada, nije donio nikakav novi propis o toj materiji. Konačno, glede trećeg postupka, Sud utvrđuje da on traje oko pet godina. U tom su razdoblju održana tri ročišta. Nije bilo aktivnosti od 9. prosinca 1997. do 10. prosinca 1999. što iznosi dvije godine. U odnosu na tvrdnju Vlade da su podnositelji pridonijeli duljini postupka jer nisu platili sudsku pristojbu, Sud bilježi da ta činjenica nije spriječila Općinski sud u P. da postupa u tom predmetu. Sud stoga smatra da je, uzevši u obzir cjelokupnu duljinu postupaka te razdoblja neaktivnosti, njihova duljina prekomjerna. Zaključno, Sud nalazi da je došlo do povrede članka 6. § 1 u odnosu na sva tri postupka. Podnositelji su tražili naknadu od 2.195.880 kuna na ime financijskih gubitaka koje su navodno pretrpjeli radi duljine postupaka. Objašnjeno je da je poduzeću podnositelju onemogućen nastavak proizvodnje mesa zato jer mu je blokiran bankovni račun. Vlada je iznijela da podnositelji mogu tražiti naknadu štete samo u odnosu na povredu zahtjeva za razumnim rokom. Sud utvrđuje da je zahtjev podnositelja za naknadu materijalne štete utemeljen na navodno izgubljenoj dobiti. Sud ne može špekulirati kakav bi bio ishod da su podnositelji dobili konačnu odluku o njihovim tužbama u razumnom roku. Sukladno tome, Sud odbija zahtjev. U odnosu na nematerijalnu štetu, prvi i drugi podnositelj traže iznos od 500.000 kuna svaki i 1.000.000 u ime poduzeća podnositelja. Vlada je zatražila od Suda da odredi iznos pravedne naknade u skladu sa svojom praksom u građanskim predmetima u kojima se ne zahtijeva hitnost postupanja. Sud prihvaća da su podnositelji pretrpjeli nematerijalnu štetu kao posljedicu duljine postupka. Temeljeći svoju ocjenu na pravednoj osnovi i uzimajući u obzir okolnosti predmeta, Sud dodjeljuje prvom i drugom podnositelju 4,500 eura svakom. (D. M.) Informator broj 5138–5139 • 4. i 7. 6. 2003.



14

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – ZABRANA PROTJERIVANJA VLASTITIH DRŽAVLJANA IZ ČLANKA 3. PROTOKOLA BR. 4 UZ EUROPSKU KONVENCIJU ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA Podnositelj koji nije bio gonjen radi navodnog nezakonitog ulaska u zemlju, i koji je nakon takvog

ulaska u zemlju dobio hrvatske identifikacijske isprave, ne može tvrditi da je žrtva povrede prava da

uđe na teritorij svoje zemlje

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 29. KOLOVOZA 2002. BR. 59138/00 U PREDMETU MOMČILOVIĆ PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava je hrvatski državljanin koji je do 1991. živio u S. U srpnju te godine on i njegova supruga otišli su u posjet kćerki u BiH. Tijekom njihovog boravka u BiH eskalirao je rat na području Dalmacije, zbog čega se podnositelj nije mogao vratiti u S. već se odselio u B. Želeći se vratiti u Hrvatsku podnositelj je podnio zahtjev za individualni povratak pri veleposlanstvu Republike Hrvatske u B. Budući da njegov zahtjev nije riješen, on prigovara da mu je povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 3. (Zabrana protjerivanja vlastitih državljana) Protokola br. 4 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU, br. 6/99 – proč. tekst i 8/99 – u nastavku teksta: Konvencija) jer mu hrvatske vlasti onemogućavaju da uđe u Hrvatsku, premda je hrvatski državljanin. Vlada prvo tvrdi da je podnositelj propustio iscrpiti domaća sredstva. Iznosi da se zahtjev za povrat u Hrvatsku podnosi pred hrvatskim diplomatskim predstavništvom. Predstavništvo šalje predmet Ministarstvu unutarnjih poslova koje je obvezno u roku od dva, iznimno tri, mjeseca utvrditi je li podnositelj hrvatski državljanin. Ako Ministarstvo utvrdi da je podnositelj već upisan kao hrvatski državljanin, ono o tome obavještava diplomatsko predstavništvo pred kojim je podnesen zahtjev. Predstavništvo potom poziva podnositelja da podnese zahtjev za putni list za povrat u Hrvatsku. Međutim, ako Ministarstvo unutarnjih poslova ne donese odluku u propisanom roku, podnositelj može, u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92), budući da nema prava žalbe u tom slučaju, neposredno pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom. Vlada tvrdi da podnositelj u ovom predmetu, iako je mogao pokrenuti upravni spor, to nije učinio. On je time onemogućio domaće vlasti da otklone bilo kakvu moguću povredu njegovih prava. Podnositelj tvrdi da nema domaćeg pravnog sredstva koje bi trebalo iscrpiti u odnosu na Postupak za individualni povratak osoba u Hrvatsku. Nadalje, budući da mu je bio onemogućen ulazak u Hrvatsku, on nije mogao podnijeti bilo kakav zahtjev pred hrvatskim vlastima. Glede merituma zahtjeva, Vlada iznosi da činjenice predmeta pokazuju da je podnositelj hrvatski državljanin, što je utvrđeno od strane Ministarstva unutarnjih poslova. Nakon toga, podnositelj je obaviješten da može podnijeti zahtjev za putni list za povrat u Hrvatsku, no on to nikada nije učinio. Nadalje, Vlada ističe da je podnositelj u međuvremenu, u veljači 2001., ušao u Hrvatsku i dobio svoje identifikacijske isprave, uključujući i putovnicu. Imajući to u vidu nije točno da mu nije bilo omogućeno da uđe u Hrvatsku. Iz tih razloga Vlada poziva Sud da proglasi ovaj dio zahtjeva očito neosnovanim. Podnositelj tvrdi da je 21. veljače 2001. ušao u Hrvatsku bez identifikacijskih isprava. On navodi da je ušao u Hrvatsku nakon više od dvije godine od podnošenja njegovog prvog zahtjeva pred Veleposlanstvom Republike Hrvatske u B. Nakon ulaska u Hrvatsku nije bio u mogućnosti prijaviti svoje prebivalište u S., gdje je živio prije nego što je napustio Hrvatsku, zato što mu je otkazano stanarsko pravo na stanu u S.. Umjesto toga morao je prijaviti svoje prebivalište u P., gdje je rođen. Na taj način on je spriječen u slobodnom izboru svog prebivališta. Sud ne nalazi neophodnim utvrditi je li podnositelj ispunio uvjet iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, zato što je zahtjev u svakom slučaju nedopušten iz sljedećih razloga. Sud bilježi da je podnositelj doista bio u mogućnosti ući u Hrvatsku, iako nije imao nikakve hrvatske isprave. Sud dalje bilježi da, premda on tvrdi da je taj čin bio nezakonit, podnositelj nije bio gonjen radi



15

toga. Nadalje, kad se našao u Hrvatskoj, dobio je hrvatske identifikacijske isprave, uključujući i putovnicu, bez ikakve odgode. Sud smatra da u tim okolnostima on ne može tvrditi da je žrtva povrede prava da uđe na teritorij svoje zemlje. (D. M.) Informator broj 5141 • 14. 6. 2003.



16

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – ISCRPLJIVANJE DOMAĆIH PRAVNIH SREDSTAVA KAO UVJET DOPUŠTENOSTI ZAHTJEVA Iako se o pitanju jesu li iscrpljena domaća pravna sredstva redovito odlučuje s obzirom na datum kad

je zahtjev podnesen Sudu, ovo pravilo ima izuzetaka koji mogu biti opravdani posebnim okolnostima

svakog pojedinačnog predmeta

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 5. RUJNA 2002. BR. 77784/01 U PREDMETU NOGOLICA PROTIV HRVATSKE Podnositelj prigovara da dva građanska postupka koja se tiču njegovih dviju tužbi za naknadu štete pred Općinskim sudom u Z. nisu dovršena u razumnom roku. Sud je prvo ispitao da li je podnositelj zahtjeva udovoljio pravilu o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava, kako je to propisano člankom 35. stavak 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - Međ. ugovori, br., 6/99 – proč. tekst i 8/99 - u nastavku teksta: Konvencija). Sud primjećuje da je, slijedom presude Horvat, dana 15. ožujka 2002. Hrvatski Sabor donio Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 29/02). Njime je uveden novi članak 59a. koji poslije postao članak 63 u pročišćenom tekstu Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Nar. nov., br. 49/03; u nastavku: ZUS). Tim se člankom predviđa inter alia, da Ustavni sud može ispitati ustavnu tužbu čak i prije nego što su iscrpljena sva pravna sredstva, u slučajevima kad nadležni sud nije u razumnom roku odlučio o pravima i obvezama podnositelja, ili o optužbi za kazneno djelo protiv njega. Sud primjećuje da su tom novom odredbom uklonjene prepreke koje su bile odlučne kad je Sud utvrdio da bivši članak 59. stavak 4. ne udovoljava svim zahtjevima da bi predstavljao učinkovito pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka. Sud podsjeća da je u predmetu Slaviček (vidjeti Slaviček protiv Hrvatske (odluka), br. 20862/02, 4. srpnja 2002. godine, bit će objavljena u službenim izvješćima Suda), utvrdio da u Hrvatskoj postoji djelotvorno domaće pravno sredstvo u odnosu na navodno nerazumno duge postupke, a to je ustavna tužba temeljem čl. 63. ZUS-a. Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva u ovom predmetu nije podnio takvu ustavnu tužbu. Istina je da je on zahtjev Sudu podnio dana 17. rujna 2001. godine, dok je zakon koji propisuje učinkovito pravno sredstvo u odnosu na njegov prigovor prema čl. 6. Konvencije uveden 15. ožujka 2002. godine. Stoga se postavlja pitanje prema čl. 35. st. 1. Konvencije može li se tražiti od podnositelja zahtjeva da iscrpi to pravno sredstvo prije nego što Sud ispita njegov prigovor. Sud ponavlja da je svrha pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava pružiti Državama ugovornicama mogućnost da same spriječe ili isprave povrede navedene protiv njih prije nego što te navodne povrede budu podnesene njemu. To je pravilo utemeljeno na pretpostavci koja se reflektira u čl. 13. Konvencije – s kojim je usko srodno – da postoji na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo u odnosu na navodnu povredu u domaćem sustavu. Na taj način, to je pravilo važan aspekt načela da je mehanizam zaštite ljudskih prava utvrđen Konvencijom supsidijaran nacionalnom sustavu zaštite ljudskih prava. Sud podsjeća da se o pitanju, jesu li iscrpljena domaća pravna sredstva, redovito odlučuje s obzirom na datum kad je zahtjev podnesen Sudu. Međutim, to pravilo ima izuzetaka koji mogu biti opravdani posebnim okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (vidjeti presudu Bauman protiv Francuske, br. 33592/96, od 22. svibnja 2001. godine, § 47, neobjavljena). Sud je utvrdio u odnosu na velik broj zahtjeva protiv Italije koji su postavili slična pitanja da su postojale posebne okolnosti koje su opravdale odstupanje od općeg pravila (vidjeti Brusco protiv Italije, (odluka), br. 69789/01, ECHR 2001-IX). Sud smatra da taj predmet ima mnogo sličnosti s talijanskim predmetima i da brojni elementi govore u prilog izuzetka također i u ovom predmetu.



17

S općeg gledišta, Sud podsjeća da su u državama koje ne osiguravaju učinkovito pravno sredstvo u odnosu na navodne povrede zahtjeva »razumnog roka« pojedinci sustavno prisiljeni obratiti se svojim prigovorima Sudu u Strasbourgu, a koje bi inače bilo prikladnije, prema mišljenju Suda, prvo podnijeti unutar nacionalnog pravnog sustava. Dugoročno bi takva situacija vjerojatno utjecala na djelovanje sustava za zaštitu ljudskih prava na nacionalnoj razini i na sustav za zaštitu ljudskih prava na međunarodnoj razini uspostavljen Konvencijom (Kudla protiv Poljske [VV], br. 30210/96, § 155, ECHR 2000-XI). Sud, nadalje, primjećuje da je Vlada priznala da je prekomjerna duljina postupaka raširen problem u hrvatskom pravnom sustavu (vidjeti, primjerice, Fütterer protiv Hrvatske, br. 52634/99, 20. prosinca 2001. godine, neobjavljena). Osim toga, u prilično kratkom vremenskom razdoblju Sud je primio stotine zahtjeva protiv Hrvatske u kojima se ističu povrede zahtjeva »razumnog roka«. Sud također primjećuje da je novo pravno sredstvo uvedeno nakon presuda Kudla i Horvat (vidjeti Kudla protiv Poljske, netom navedenu i Horvat protiv Hrvatske, br. 51585/99, ECHR 2001-VIII), i da je ono posebno prilagođeno za rješavanje problema duljine postupaka. Povrh toga, kao što je slučaj i s ovim zahtjevom, praktično svi zahtjevi podneseni Sudu koji se tiču tog pitanja još su uvijek u tijeku pred nacionalnim sudovima i stoga, novo pravno sredstvo, na raspolaganju podnositelju zahtjeva na nacionalnoj razini, može riješiti taj problem jer ono ne osigurava samo naknadu štete koja će biti dodijeljena već, također, obvezuje Ustavni sud da odredi rok za odlučivanje o meritumu predmeta. (D.M) Informator broj 5142-5144 • 18., 21 i 25. 6. 2003.



18

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – PRAVO NA PRISTUP SUDU Ne može se reći da postoji pravo na pristup sudu kada je postupak prekinut prije više od tri godine i

sedam mjeseci i kada, u međuvremenu, nije donesen nikakav novi zakon koji bi omogućio donošenje

odluke o meritumu predmeta

PRESUDA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 10. SRPNJA 2003. BR. 58112/00 U PREDMETU MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva je tvrtka iz Banja Luke kojoj je 1992. u Istri mobilizirano osobno vozilo za potrebe vojske. Tvrtka podnositelj zahtjeva pokrenula je potom pred nadležnim sudom postupak radi naknade štete. Postupak je prekinut na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 112/99) koji propisuje da se, do donošenja posebnog propisa, prekidaju svi postupci koji se vode radi naknade štete počinjene tijekom Domovinskog rata od pripadnika vojske i policije. Tijekom postupka Vlada je tvrdila kako je tvrtka podnositelja zahtjeva imala pravo na pristup sudu. Činjenica da je sud prekinuo postupak na temelju zakona iz 1999. godine nije negativno utjecala na pravo tvrtke podnositelja zahtjeva na pristup sudu jer je postupak prekinut samo privremeno. U svojoj se daljnjoj raspravi Vlada pozvala na sudsku praksu Suda i navela kako zakonodavcu u načelu u građanskim stvarima nije zabranjeno donošenje novih retroaktivnih odredbi radi uređenja prava koja proistječu iz postojećih zakona. Glede ovog predmeta, Vlada je nadalje tvrdila kao pitanje naknade štete povezane s ratom obuhvaća vrlo složena pravna pitanja, uključujući i odgovornost države za ratnu štetu. Postojeći zakoni u Hrvatskoj nisu bili odgovarajući za rješenje tog pitanja, te je stoga zakon iz 1999. godine obvezao sudove da prekinu sve postupke koji se tiču naknade štete povezane s ratom do donošenja novog propisa o toj stvari. Sam značaj ove mjere nije bio u tome da spriječi osobe u položaju tvrtke kao podnositelja zahtjeva u ostvarenju svog prava na pristup sudu, nego da tek privremeno odgodi konačno rješenje takvih sporova. Tvrtka podnositelj zahtjeva tvrdila je kako je njeno pravo na pristup sudu samo formalno. Sud ponavlja kako postupovna jamstva navedena u članku 6. Europske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99 i 8/99; u nastavku teksta: Konvencija) osiguravaju svima pravo da svaki zahtjev koji se odnosi na njihova prava i obveze građanske naravi podnesu sudu; na taj način on obuhvaća »pravo na sud«, time da pristup, to jest pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima, predstavlja jedan od načina. U predmetu Kutić sud je također smatrao kako nemogućnost tijekom dugog razdoblja da sud odluči o nečijim zahtjevima građanske naravi koja je posljedica zakonodavne mjere, predstavlja povredu članka 6. st. 1. Konvencije. Sama mogućost da se pokrene postupak za naknadu štete ne zadovoljava sve zahtjeve članka 6. st. 1. Konvencije. Treba još utvrditi da je stupanj pristupa dopušten prema nacionalnom zakonodavstvu bio dovoljan kako bi osigurao pojedinčevo "pravo na sud", uzimajući u obzir vladavinu prava u demokratskom društvu. Sud podsjeća da je namjera Konvencije jamčiti prava koja nisu teorijska ili iluzorna, nego prava koja su praktična i djelotvorna. Sud smatra da pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo dobiti »odluku« o sporu od strane suda. Bilo bi iluzorno kad bi domaći pravni sustav države ugovornice pojedincu dopušteno podnošenje građanske tužbe pred sudom bez osiguranja da će se u predmetu u sudskom postupku donijeti konačna odluka. Bilo bi nezamislivo da članak 6. stavak 1. detaljno opiše postupovna jamstva dana parničnim strankama – postupak koji je pošten, javan i brz – bez da jamči strankama da će se u njihovim građanskim sporovima donijeti konačna odluka. Članak 184(a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1999. godine zapriječio je pravo tvrtke podnositelja zahtjeva da mu o njegovom zahtjevu građanske naravi za naknadu štete odluči građanski sud utoliko ukoliko je naredio da se svi postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili



19

redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata od prekida do donošenja novih odredbi koje će urediti to pitanje. Tako je tvrtka podnositelj zahtjeva bila spriječena u ostvarenju svog zahtjeva pravnim putem. Uzevši u obzir vrijeme koje je proteklo od donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima i činjenicu da do sada još nije donesen nikakav naknadni zakon, sud se ne može složiti s Vladinom tvrdnjom kako se pokazalo da je nemogućnost tvrtke podnositelja zahtjeva da o njenom zahtjevu bude odlučeno samo privremeno. Sud uviđa kako situacija u kojoj je podnesen značajan broj pravnih tužbi protiv države u kojima se traže veliki iznosi novca može tražiti neko dodatno uređenje od strane države i da u tom smislu države uživaju određenu slobodu procjene. No, poduzete mjere ipak moraju biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije. U ovom je predmetu postupak prekinut prije tri godine i sedam mjeseci i u međuvremenu nije donesen nikakav novi zakon koji bi omogućio tvrtki podnositelju zahtjeva da se odluči o njenom zahtjevu građanske naravi. U takvim okolnostima Sud ne može prihvatiti da je stupanj pristupa koji je osiguran prema nacionalnom zakonodavstvu bio dovoljan da se osigura pravo tvrtke-podnositelja zahtjeva na »prvo na sud«. Sud je stoga utvrdio povredu članka 6. stavak 1. Konvencije te dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.000 EUR i naknadu troškova u iznosu od 500 EUR. (D.M.) Informator broj 5176 • 15. 10. 2003.



20

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – PRAVO NA PRISTUP SUDU Budući da hrvatske vlasti, u vrijeme donošenja presude, nisu još donijele nikakav propis o naknadi

štete nastale kao posljedica terorističke djelatnosti, Sud utvrđuje povredu prava na pristup sudu

PRESUDA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 10. SRPNJA 2003., BR. 60533/00 U PREDMETU KASTELIC PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva je slovenski državljanin kojemu je 1992. u eksploziji uništen restoran i kuća u N. U svom zahtjevu on je tvrdio da je lišen prava na pristup sudu i pošteno je suđenje jer je Općinski sud u B. odredio prekid postupka u skladu sa Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 7/96). Nadalje, tvrdio je da je duljina postupka u povodu njegove tužbe za naknadu štete pred Općinskim sudom u B., pokrenutog 29. studenoga 1994., prekoračila »razumni rok«. U tijeku postupka Vlada Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Vlada) tvrdila je da pravo podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje nije povrijeđeno te da je on imao pristup sudu u odnosu na svoj zahtjev za naknadu štete jer je mogao pokrenuti građanski postupak. Tijekom toga postupka donesena je prvostupanjska presuda, a o tuženikovoj je žalbi odlučio žalbeni sud. Iako je istina da je nakon donošenja Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima, Općinski sud u B. odredio prekid postupka, ta je odluka samo privremena do donošenja novog propisa koji će uređivati odgovornost za štetu nastalu zbog terorističkih akata. U svojoj se daljnjoj raspravi Vlada pozvala na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: Sud) i navela kako pravo na pristup nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. U ovome je predmetu sam karakter ograničenja bio takav da nije sprječavao osobe u položaju podnositelja zahtjeva ostvariti pravo na pristup sudu, već je samo privremeno odgodio konačno rješenje takvih sporova. Primijenjena mjera nije narušila pravo podnositelja zahtjeva na pristup jer žalbeni sud nije ukinuo prvostupanjsku presudu zbog novog zakona, već zbog toga što je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da nije imao pošteno suđenje i kako činjenica da su domaće vlasti spriječile odlučivanje o njegovoj tužbi na temelju članka 180. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91,. 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) predstavlja miješanje u njegovo pravo na pristup sudu. Sud primjećuje da je postupak u povodu tužbe podnositelja zahtjeva za naknadu štete nastale zbog terorističkih akata, podnesene protiv Republike Hrvatske, prekinut odlukom Općinskog suda u B. od 9. veljače 1998. na temelju Zakona iz 1996. i da ona nije sporna među strankama. Sud nadalje podsjeća da je u istim okolnostima u predmetu Kutić utvrdio povredu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Sud primjećuje da hrvatske vlasti još nisu donijele nikakav propis o tom pitanju, pa prema tome ne vidi razloga odstupiti od svog zaključka donesenog u predmetu Kutić. Slijedom toga, Sud nalazi da je u odnosu na pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu došlo do povrede članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda (Nar. nov. – Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99 i 8/99 – u nastavku teksta: Konvencija). Sud primjećuje da je u vrijeme kad je Konvencija stupila snagu u odnosu na Hrvatsku, na temelju Zakona iz 1996., Općinski sud u B. bio spriječen nastaviti s rješavanjem predmeta podnositelja zahtjeva, iako je odluka o prekidu postupka donesena tek kasnije. Iz toga slijedi da su sva odugovlačenja postupka u razdoblju koje treba uzeti u obzir bila posljedica Zakona iz 1996. Sud je to već uzeo u obzir u svom netom navedenom razmatranju prava na pristup sudu. Imajući na umu svoja utvrđenja glede toga, Sud nalazi da se pitanje duljine postupka treba smatrati obuhvaćenim pitanjem pristupa sudu. Sud stoga nalazi da pitanje duljine postupka nije potrebno odvojeno ispitivati. Podnositelju je dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 4.000 EUR te naknada troškova postupka u iznosu 2.000 EUR. (D. M.) Informator broj 5185 • 15. 11. 2003.



21

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – ROK ZA PODNOŠENJE ZAHTJEVA EUROPSKOM SUDU Šestomjesečni rok za podnošenje zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava teče od dana kada je

podnositeljev odvjetnik upoznat s konačnom odlukom, bez obzira na činjenicu da je podnositelj s tom

odlukom upoznat kasnije

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 19. PROSINCA 2002. BR. 66894/01 U PREDMETU PEJIĆ PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava prigovara radi duljine upravnog postupka kao i radi toga što nema učinkovito pravno sredstvo u tom pogledu. U svom očitovanju Vlada je najprije istaknula da je podnositelj pred Sud iznio neistinite činjenice, jer je konačna odluka u postupku radi čije duljine prigovara uručena njegovom odvjetniku 2. ožujka 1998., dakle više od tri godine prije nego što je podnositelj podnio zahtjev Sudu. Premda Vlada ne sugerira da je podnositelj namjerno obmanuo Sud, ona ustraje na tome da je podnositelj trebao znati točno činjenično stanje. Podnositelj tvrdi da niti on niti njegov odvjetnik nisu primili presudu Upravnog suda o podnositeljevoj tužbi, te da je dostavnicu potpisala nepoznata osoba. Ustraje stoga da je postupak nerazumno dugačak i da nema učinkovito pravno sredstvo protiv toga. Sud bilježi da se navodi stranaka o tome da li je postupak pred Upravnim sudom dovršen i da li je odluka tog suda uručena podnositelju ili njegovom odvjetniku, razlikuju. Sud bilježi da je Vlada podnijela kopiju presude Upravnog suda kojom je odbijena tužba podnositelja. U tim okolnostima Sud nalazi da je utvrđeno da je postupak pred Upravnim sudom dovršen 28. kolovoza 1997. Vlada je također uručila Sudu kopiju povratnice pisma upućenog podnositeljevom odvjetniku na kojoj je jasno označeno da koverta sadržava rečenu presudu, na što upućuje broj predmeta i datum presude. Nadalje, na pismu je žig poštanske službe od 26. veljače 1998. čime je označeno da je pošiljka upućena tog dana. Na njoj je također žig od 2. ožujka 1998., čime je označen dan kad je potpisana dostavnica vraćena Upravnom sudu. Vlada je nadalje dostavila kopiju dostavnice potpisane nečitkim imenom 26. veljače 1998. što označava datum kad je presuda uručena. U svjetlu dokaza podnesenih od Vlade, Sud nalazi utvrđenim da je podnositeljev odvjetnik dana 26. veljače 1998., kad je osoba koja ju je primila potpisala dostavnicu, primio presudu Upravnog suda kojom je odbijena tužba podnositelja. Sud podsjeća da je podnositelj tražio dana 25. veljače, 28. travnja, 15. lipnja, 28. listopada i 19. studenoga 1998. od Upravnog suda da ubrza postupak. Sud stoga ne može isključiti da podnositelj nije nikada primio kopiju presude o kojoj se radi. S obzirom na to, Sud podsjeća da se šestomjesečni rok računa od dana kad je uručena presuda koja nije javno objavljena. Sud nadalje podsjeća da u situaciji kad je konačna odluka uručena podnositeljevom odvjetniku, a ne podnositelju, šestomjesečni rok teče od dana kad je podnositeljev odvjetnik upoznat s odlukom, bez obzira na činjenicu da je podnositelj s tom odlukom upoznat kasnije (vidjeti Martinus Godefridus Aarts protiv Nizozemske, br. 14056/88, Odluka Komisije od 28. svibnja 1991., DR 70, str. 208., 212. i 213.). Sud zaključuje da je konačna odluka u ovom predmetu donesena od Upravnog suda 28. kolovoza 1997. te da je uručena podnositeljevom odvjetniku 26. veljače 1998., dok je podnositelj podnio svoj zahtjev Sudu dana 9. prosinca 2000. Slijedi da je ovaj prigovor podnesen izvan roka te stoga treba biti odbačen. (D. M.) Informator broj 5189 • 29. 11. 2003.



22

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA - ISCRPLJIVANJE DOMAĆIH PRAVNIH SREDSTAVA KAO UVJET DOPUŠTENOSTI ZAHTJEVA Prigovori dužine građanskog i upravnog postupka za usklađenjem mirovine i povrede prava vlasništva

zbog neprovođenja odluke Ustavnog suda odbačeni su jer su postupci još uvijek u tijeku pred domaćim

tijelima i jer podnositelj nije podnio ustavnu tužbu radi dužine postupka

ODLUKA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 18. RUJNA 2003. BR. 63779/00 U PREDMETU BARBAČA PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva je umirovljenik koji je pokrenuo građanski i upravni postupak u kojima traži isplatu razlike u mirovini, pozivajući se na odluku Ustavnog suda od 12. svibnja 1998. godine. Smatra da mu je u građanskom i upravnom postupku povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku te da mu je zato, što nije izvršena odluka Ustavnog suda, povrijeđeno pravo vlasništva te pravo na učinkovito pravno sredstvo. Vlada je prvo tvrdila kako podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva jer nije podnio ustavnu tužbu zbog duljine postupka. Iako je zahtjev podnesen Sudu prije stupanja na snagu Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Nar. nov., br. 29/02), Vlada je smatrala kako, u trenutku kad Sud odlučuje o dopuštenosti zahtjeva, domaća pravna sredstva trebaju biti iscrpljena. Vlada je tvrdila kako su i građanski i upravni postupak složeni jer su potaknula zamršena pitanja vezana za tumačenje odluke Ustavnoga suda, primjenu materijalnoga prava i primjenu zakona koji ograničavaju nadležnost upravnih i pravosudnih tijela. U odnosu na ponašanje podnositelja zahtjeva, Vlada je navela kako je podnositelj zahtjeva Mirovinskom fondu podnio nekoliko istovjetnih zahtjeva čime je pridonio duljini upravnoga postupka. Što se tiče ponašanja domaćih vlasti, Vlada je istaknula da je domaćim vlastima bio podnesen veliki broj istovjetnih zahtjeva, što im je nametnulo dodatno opterećenje. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom. Sud je prvo ispitao je li podnositelj zahtjeva poštivao pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Podsjećajući na svoje odluke u predmetima Slaviček i Nogolica gdje je utvrdio da postoji djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka koji je još u tijeku u Hrvatskoj, Sud je odbio podnositeljev prigovor zbog duljine postupka zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Glede povrede prava vlasništva, Vlada je prvo tvrdila kako je zahtjev preuranjen, jer su domaći postupci još uvijek bili u tijeku pred žalbenim sudovima. Kao drugo, Vlada je navela kako podnositelj zahtjeva više nije žrtva navedene povrede jer je Zakonom o povećanju mirovina radi otklanjanja razlika u razini mirovina ostvarenih u različitim razdobljima (Nar. nov., br. 127/00) provedena odluka Ustavnoga suda te je, na temelju tog Zakona, mirovina podnositelja zahtjeva povećana za 20%. Stoga podnositelj zahtjeva nije pretrpio nikakvu štetu zbog činjenice da o njegovim zahtjevima nije odlučeno. Podredno, Vlada je pozvala Sud da taj dio zahtjeva proglasi očito neosnovanim. Tvrdila je kako države uživaju široku slobodu procjene u uređivanju svoje socijalne politike. Prema tome, država je mogla odabrati odgovarajuće mjere za provedbu odluke Ustavnoga suda. Podnositelj zahtjeva nije imao pravo na primanje određenog iznosa mirovine ovisno o doprinosima koje je uplaćivao u mirovinski fond, ako se ima na umu načelo generacijske solidarnosti koje je prevladavalo. Omjer ovisnosti (omjer broja zaposlenih osoba koje aktivno uplaćuju doprinose u fond i broja umirovljenika) bitno je pogoršan, a financijske mogućnosti države značajno su smanjene zbog rata, poslijeratne obnove i gospodarske krize. Dakle, smanjili su se prihodi mirovinskog fonda. Unatoč tome, nakon odluke Ustavnoga suda mirovina podnositelja zahtjeva povećana je za 20%. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom. Sud je utvrdio da je ovaj prigovor preuranjen jer su građanski i upravni postupak koje je pokrenuo podnositelj zahtjeva još uvijek u tijeku pred domaćim sudovima odnosno upravnim tijelima. Podnositelj zahtjeva također je prigovorio da na raspolaganju nije imao djelotvorno pravno sredstvo, kako u pogledu duljine postupka, tako i u pogledu njegovog prava na isplatu mirovine u skladu s odlukom



23

Ustavnoga suda. Sud je utvrdio da, što se tiče njegova zahtjeva podnesenog upravnim tijelima, podnositelj zahtjeva će u slučaju za njega nepovoljnog ishoda, imati mogućnost pokrenuti postupak pred Upravnim sudom, a u konačnici i pred Ustavnim sudom, pa je odbacio i taj prigovor. (D. M.) Informator broj 5192-5193 • 10. i 13. 12. 2003.



24

POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA – PRAVO NA PRISTUP SUDU Novi propis o odgovornosti za štetu koju su počinili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga,

ne predstavlja sam po sebi povredu prava na pristup sudu jer Europski sud ne može špekulirati o

ishodu domaćeg postupka, pa tek treba vidjeti kako će domaći sudovi primjenjivati taj propis.

Međutim, dugo razdoblje u kojem je postupak bio prekinut i u kojem se podnositelj nalazio u potpunoj

neizvjesnosti kada će se i da li će se uopće ukloniti prepreke da sud donese odluku o njegovom zahtjevu,

predstavlja povredu prava na pristup sudu

PRESUDA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD 9. LISTOPADA 2003. BR. 61237/00 U PREDMETU AČIMOVIĆ PROTIV HRVATSKE Podnositelj zahtjeva pokrenuo je 1996. godine postupak za naknadu štete protiv Republike Hrvatske jer mu je tijekom rata uništena i opljačkana kuća koju je za svoje potrebe koristila Hrvatska vojska. Postupak je prekinut na temelju odredbi Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 112/99) do donošenja posebnog propisa o odgovornosti Republike Hrvatske za tu vrstu štete. Budući da do 2000 godine rečeni propis još nije bio donesen, podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Tijekom postupka Vlada je tvrdila kako pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu nije povrijeđeno jer je podnositelj imao mogućnost iznijeti svoj građanski zahtjev pred sud, a prekid postupka do kojeg je došlo bio je privremen. Naposljetku, nakon donošenja Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Nar. nov., br. 117/03) podnositelju je omogućen pristup sudu. Podnositelj je tvrdio da razdoblje u kojem nije bio donesen poseban propis i u kojem je postupak bio prekinu, predstavlja povredu prava na pristup sudu. Osim toga, nakon donošenja posebnog propisa, njegovi izgledi za uspjeh u sporu su neznatni. Sud je u presudi ponovio da je pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka u građanskim stvarima, sastavni dio prava na sud koje je zajamčeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 i 8/99; u nastavku teksta: Konvencija). Sud je potom istaknuo da to pravo nije apsolutno, pa stoga može biti podvrgnuto određenim ograničenjima. U tom smislu države ugovornice uživaju određeno pravo procjene, međutim konačna ocjena da li su ta ograničenja u skladu sa zahtjevima koje postavlja Konvencija, ostaje na Europskom sudu za ljudska prava. Pritom Sud vodi računa da ograničenja koja su postavljena ne onemogućavaju ili smanjuju pristup sudu pojedincu u takvoj mjeri da je sama bit prava ugrožena. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s Konvencijom ako nije poduzeto u legitimnom interesu te ako ne postoji razumna proporcionalnost između poduzete mjere i cilja koji se želi postići. U tom smislu Sud je posebno obazriv glede opasnosti koja postoji pri korištenju retroaktivnih propisa koji utječu na sudsku odluku u sporu u kojem je država jedna od stranaka, uključujući takav utjecaj koji ima za posljedicu nemogućnost uspjeha u sporu. Poštivanje načela vladavine prava i poštenog suđenja zahtjeva da razlozi koji opravdavaju takve mjere budu tretirani s najvećim mogućim oprezom. Međutim, članak 6. stavak 1. ne može se tumačiti tako da onemogućava bilo kakvo miješanje države u postupak koji je u tijeku, a u kojem je država stranka. U konkretnom slučaju Sud je ustanovio da je postupak radi naknade štete bio prekinut od 28. studenog 2000. pa do 14. srpnja 2003., kada je donesen poseban propis. Sud je nadalje utvrdio da je do 6. studenog 1999. podnositelj imao jasno priznato pravo u domaćem zakonodavstvu da traži naknadu štete od Republike Hrvatske za štetu koju su počinili pripadnici oružanih snaga. Na to njegovo pravo utjecale su dvije zakonodavne mjere koje su imale retroaktivni učinak. Prvo,



25

kao posljedica dopune Zakona o obveznim odnosima, podnositelju u razdoblju od tri godine i osam mjeseci bilo je onemogućeno da dobije sudsku odluku o svom tužbenom zahtjevu. Drugo, poseban propis donesen 2003., iako je omogućio sudu da nastavi postupak, ipak predstavlja miješanje u prijašnje podnositeljevo pravo na naknadu štete. U vezi s time Sud je primijetio kako su uvjeti odgovornosti široko propisani što daje sudovima prostor za njihovo tumačenje. Ostaje stoga za vidjeti kako će sudovi, koji će primjenjivati poseban propis donesen 2003., tumačiti njegove odredbe. Na svaki način, oni će trebati procijeniti u svakom pojedinačnom slučaju da li se može dosuditi naknada štete. Nije zato na ovom Sudu da, u bilo kojem slučaju, špekulira o ishodu domaćeg postupka o kojem se radi u ovom predmetu. Zaključno Sud je utvrdio da se, ne može tvrditi da novi poseban propis ugrožava podnositeljevo pravo iz članka 6. stavak 1. Konvencije u mjeri u kojoj bi on bio onemogućen u svom pravu na pristup sudu. Međutim, Sud je utvrdio, pozvavši se na praksu u predmetima Kutić i Multiplex, da duljina razdoblja u kojem je postupak bio u prekidu zbog donošenja Zakona o dopuni Zakona o obveznim odnosima, predstavlja povredu podnositeljevog prava na pristup sudu. Sud je posebice naglasio da je nesigurnosti podnositeljeve situacije doprinijelo neopoštivanje šestomjesečnog roka, kojeg je domaći zakonodavac sam postavio za donošenje novog posebnog propisa, a koje se produljilo na razdoblje dulje od tri godine. U cijelom tom razdoblju koje je uslijedilo nakon što domaće vlasti nisu ispoštovale samonametnutu obvezu, podnositelj se nalazio u potpunoj neizvjesnosti kada će se i da li će se uopće ukloniti prepreke da sud donese odluku o njegovom zahtjevu. Podnositelju je dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 4.000 EUR. (D. M.) Informator broj 5195 • 20. 12. 2003.



26

USTAVNA TUŽBA – PRAVO NA RAVNOPRAVNU UPORABU JEZIKA I PISMA NACIONALNE MANJINE Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi, dok su županije jedinice područne (regionalne)

samouprave, a ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne

manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kad pripadnici pojedine nacionalne

manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice.

IZ ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. U-III-322/99 OD 23. 1. 2003. Ustavna tužba se odbija. Obrazloženje Ustavna tužba je podnesena protiv rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-8347/1998-4 od 16. prosinca 1998. godine, rješenja Ministarstva uprave Republike Hrvatske, klasa: 043-01/98-01/0009, urbroj: 515-02-01/1-98-3 od 19. kolovoza 1998. godine i zapisnika Upravne inspekcije Ministarstva uprave o izvršenom inspekcijskom nadzoru, klasa: 043-01/98-01/0009, urbroj: 515-02-01/1-98-1 od 30. srpnja 1998. godine. Rješenjem Upravnog suda odbačena je kao nedopuštena tužba podnositeljice jer je sud utvrdio da je podnesena protiv akta koji nema svojstva upravnog akta u smislu Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u nastavku teksta: ZUS). Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta (čl. 6. ZUS-a). Podnositeljica ustavne tužbe smatra da joj je rješenjem Upravnog suda, kao i navedenim upravnim aktima, povrijeđeno ustavno pravo iz članka 12. stavka 2. Ustava, prema kojem se u pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom te ustavno pravo iz članka 19. stavka 2. Ustava, kojim se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Povrede navedenih ustavnih odredbi podnositeljica obrazlaže navodom da u odnosu na rješenje Ministarstva uprave ne postoji pravna zaštita ni pred redovitim sudom ni pred Upravnim sudom. Osporavaju se stajališta Upravnog suda prema kojima navedeno rješenje nije upravni akt te ističe da pravo na pokretanje upravnog spora izravno proizlazi iz odredbe članka 19. stavka 2. Ustava. Prema mišljenju podnositeljice, protivno je zajamčenom pravu i slobodi uporabe jezika manjina, sadržanom u članku 12. stavku 2. Ustava, osporavanje prava I. županije, kao pravne osobe i jedinice lokalne samouprave na uporabu drugog (talijanskog) jezika te zabrana isticanja natpisne ploče u službenom sjedištu županijskih tijela na talijanskom jeziku. S obzirom na to da je osporenim rješenjem Ministarstva uprave odlučeno o konkretnom pravu konkretne pravne osobe, podnositelji smatraju da to rješenje ima svojstva upravnog akta. Zakonitost rješenja Ministarstva uprave osporava se, nadalje, i sa stajališta nadležnosti upravne inspekcije glede nadzora nad zakonitošću rada župana u obavljanju poslova državne uprave i poslova iz samoupravnog djelokruga, koji nadzor, sukladno odredbama tada na snazi Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (Nar. nov., br. 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99, 128/99 i 33/01), ima samo Vlada Republike Hrvatske. Stoga je, navodi podnositeljica, u postupku povodom prigovora valjalo utvrditi nenadležnost upravne inspekcije za izricanje mjera županu I. županije. Opširnim navodima ukazano je i na sadržaj samoupravnog djelokruga županije te ovlasti župana koje iz toga proizlaze, kao i na stečena prava glede uporabe hrvatskog i talijanskog jezika na području Republike Hrvatske na temelju međunarodnih ugovora i pravnog poretka države prednice, iz čega podnositeljica izvodi zaključak o nepravilnoj primjeni Ustava i mjerodavnih zakona. Podnositeljica, stoga, predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje rješenja Upravnog suda, rješenja Ministarstva uprave i upravnih mjera određenih zapisnikom Upravne inspekcije Ministarstva uprave, te obustavu upravnog postupka.



27

Ustavna tužba nije osnovana. Prema odredbi članka 7. stavka 2. tada na snazi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, (Nar. nov., br. 65/91, 27/92, 34/92 – proč. tekst, 68/95, 51/00 i 105/00 – proč. tekst), pravo na službenu uporabu, uz hrvatski jezik, manjinskog jezika imaju samo manjine koje u općinama čine većinu stanovnika. To pravo, prema stajalištu Ministarstva, nemaju županije, zbog čega za postavljanje natpisnih ploča na talijanskom jeziku na zgradi I. županije u P., ocjenjuje Ministarstvo, nije bilo zakonskog utemeljenja. U pobijanom rješenju, nadalje, zauzeto je stajalište da županija, koja je prema tada važećim ustavnim odredbama bila jedinica lokalne uprave i samouprave, ne može postupati pozivom na članak 8. navedenog Ustavnog zakona, prema kojem samo jedinice lokalne samouprave mogu utvrditi službenu uporabu dvaju ili više jezika i pisama. Ministarstvo ističe da su odlukom Ustavnog suda ukinute i one odredbe Statuta I. županije koje govore o ravnopravnoj uporabi talijanskog jezika i pisma na razini županije. Ocjenjujući tužbu podnositeljice, Upravni sud se nije upuštao u ocjenu zakonitosti navedenog akta Ministarstva, već je utvrdio da tužba nije dopuštena jer je podnesena protiv akta koji nema svojstva upravnog akta, u smislu ZUS-a. Prema stavu Upravnog suda, rješenje Ministarstva uprave nema svojstva upravnog akta, jer se njime ne rješava o pravu ili obvezi u nekoj upravnoj stvari, već je ono doneseno u postupku upravnog nadzora, na temelju odredaba Zakona o upravnoj inspekciji. Naime, Upravni sud smatra da akt koji donosi nadležno ministarstvo u povodu prigovora na mjere upravnog inspektora, izrečene u postupku upravnog nadzora, nije upravni akt u smislu ZUS-a jer nije donesen u upravnoj stvari. Stoga je Upravni sud, pozivom na članak 30. stavak 1. točku 2. ZUS-a, pobijanim rješenjem tužbu odbacio. Opći propis kojim je uređen upravni, odnosno inspekcijski nadzor je Zakon o sustavu državne uprave (Nar. nov., br. 75/93, 48/99, 15/00, 127/00 i 59/01). Provedba upravnog nadzora jedan je od poslova državne uprave, čiji sadržaj je utvrđen člankom 19. tog Zakona, prema kojim odredbama ovlaštena tijela državne uprave nadziru provedbu zakona i drugih propisa te zakonitost rada i postupanja, pored ostalog, i u odnosu na tijela jedinica lokalne samouprave i uprave. Inspekcijski nadzor se za pojedina državna tijela, odnosno jedinice lokalne samouprave i uprave provodi sukladno posebnim zakonima (čl. 23. tog Zakona), u ovom slučaju Zakonom o upravnoj inspekciji. Zakonom o upravnoj inspekciji uređeni su nadležnost, organizacija, dužnosti i ovlaštenja državnog tijela uprave, nadležnog za poslove upravne inspekcije (čl. 1.). Upravna inspekcija obavlja nadzor nad primjenom propisa o upravi, općem upravnom postupku i posebnih upravnih postupaka i na temelju njih donesenih propisa, kao i nad primjenom zakona i drugih propisa, kojima se uređuje organizacija te djelokrug i način rada u tijelima uprave i drugim državnim tijelima kad u obavljanju javnih ovlaštenja rješavaju u pojedinačnim stvarima o određenim pravima, obvezama ili pravnim interesima pojedinca ili pravne osobe (čl. 2.). Prema odredbama članka 34. tog Zakona, protiv drugostupanjskog rješenja nadležnog ministarstva, kojim je odlučeno o prigovoru na zapisnik o izvršenoj inspekciji, nema druge pravne zaštite jer se protiv tog rješenja ne mogu koristiti pravna sredstva. Na temelju zakonskih odredaba, navedenih u točkama 7. i 8. ove odluke, Ustavni sud ocjenjuje da su akti, koji se donose u obavljanju poslova inspekcijskog nadzora, upravni akti. Stoga je i rješenje, koje u drugom stupnju donosi nadležni ministar, prema svim svojim pravnim značajkama (konkretnost, autoritativnost, sadržaj, oblik, neposredno pravno djelovanje i vezanost uz zakon glede pravne osnove donošenja) upravni akt. Usprkos tomu što je Upravni sud pogrešno ocijenio pravnu prirodu osporenog rješenja Ministarstva uprave, Ustavni sud utvrđuje da to u tom slučaju nije ustavnopravno relevantno, a iz razloga navedenih u nastavku Odluke. Člankom 12. Ustava propisano je da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te da se u pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo, pod uvjetima propisanim zakonom.



28

Prema članku 133. Ustava (Nar. nov., br. 41/01 – proč. tekst i 55/01), jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi, dok su županije jedinice područne (regionalne) samouprave. Istovjetnu odredbu sadržava i članak 3. stavak 2. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 33/01 i 60/01). U vrijeme donošenja osporenih upravnih akata (1998.), županija je bila jedinica lokalne uprave i samouprave (čl. 131. st. 1. Ustava - Nar. nov., br. 8/98 – proč. tekst), što je bilo određeno i tada vrijedećim Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi (čl. 1. i 5. st. 1.). Navedeni Ustavni zakon o ljudskim pravima prestao je biti na snazi danom stupanja na snagu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je donesen 13. prosinca 2002., objavljen u Nar. nov., br. 155 od 23. prosinca 2002. godine, a stupio na snagu danom objave. Prema odredbama članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ravnopravna službena uporaba jezika i pisma, kojim se služe pripadnici nacionalne manjine, ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kad pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice (st. 1.); ravnopravna službena uporaba jezika i pisma, kojim se služe pripadnici nacionalne manjine, ostvaruje se i kad je to predviđeno međunarodnim ugovorima koji, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i kad je to propisano statutom jedinice lokalne samouprave ili statutom jedinice područne (regionalne) samouprave u skladu s odredbama posebnog zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (st. 2.). Slijedom izloženog, Ustavni sud je utvrdio da podnositeljici ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava istaknuta u ustavnoj tužbi. (Objavljeno u Nar. nov., br. 21. od 11. veljače 2003.) Informator broj 5110 • 26. 2. 2003.



29

DRŽAVNI SLUŽBENICI – DRŽAVNI STRUČNI ISPIT – OSLOBOĐENJE OD DRŽAVNOG STRUČNOG ISPITA Državni službenici dužni su položiti državni stručni ispit, iako su ispunjavali uvjete za oslobođenje od

polaganja državnog stručnog ispita prema prijašnjim propisima

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–8217/01 OD 21. 11. 2001. Odredbom članka 127. st. 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (Nar. nov., br. 27/01) propisano je da službenici i namještenici zatečeni u službi, odnosno na radu u državnim tijelima na dan stupanja na snagu toga Zakona, nastavljaju s radom na svojim dosadašnjim službeničkim, odnosno radnim mjestima i zadržavaju plaće prema dosadašnjim propisima do donošenja rješenja o rasporedu na radna mjesta prema pravilniku o unutarnjem redu usklađenim s odredbama tog Zakona, dok je stavkom 6. istog članka Zakona propisano da su službenici iz stavka 1. ovog članka, koji do stupanja na snagu tog Zakona nisu položili državni stručni ispit, a nisu ni oslobođeni obveze polaganja državnog stručnog ispita prema dosadašnjim propisima, dužni položiti državni stručni ispit u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu toga Zakona. Prema članku 90. navedenog Zakona državni stručni ispit nije dužan polagati samo onaj državni službenik koji ima položen pravosudni ispit. Zakon o državnim službenicima i namještenicima, koji je stupio na snagu 30. ožujka 2001. g., ne propisuje druge mogućnosti oslobođenja službenika od obveze polaganja državnog stručnog ispita, već obvezuje sve službenike zatečene u službi u državnim tijelima na dan njegova stupanja na snagu, koji državni ispit nisu položili, a nisu oslobođeni obveze polaganja prema dosadašnjih propisima, da državni stručni ispit polože u roku šest mjeseci. Iz podataka u spisu predmeta nespornim proizlazi da je tužiteljica zaposlena u Županijskom sudu u D. kao daktilograf-zapisničar, da nema položen državni stručni ispit, da nije oslobođena obveze polaganja ispita prema dosadašnjim propisima, te da se tuženom tijelu sa zahtjevom za oslobođenje od obveze polaganja državnog ispita obratila dopisom od 14. svibnja 2001. g., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Unatoč završenoj školi učenika u privredi i radnom stažu više od 30 godina u pravosuđu, prema propisima koji su na snazi, tužiteljica ne može biti oslobođena od polaganja državnog stručnog ispita. Stoga je tuženo tijelo pravilno postupili kad je zahtjev tužiteljice za oslobođenje od obveze polaganja tog ispita odbilo. Činjenica da su neki djelatnici u drugim sudovima eventualno bili oslobođeni od polaganja državnog stručnog ispita prema odredbama Zakona o državnim službenicima i namještenicima te o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (Nar. nov., br. 74/94, 84/94 i 7/95), te da se je tužiteljica još 1999. g. obratila Uredu predsjednika Županijskog suda sa zahtjevom da ju se oslobodi od polaganja državnog stručnog ispita, nije od utjecaja na drukčije rješenje te upravne stvari. Informator broj 5120 • 2. 4. 2003.



30

DRŽAVNI SLUŽBENICI – IZVRŠNOST RJEŠENJA O STAVLJANJU NA RASPOLAGANJE Rješenje o prigovoru izjavljenom protiv rješenja o stavljanju na raspolaganje, nije uvjet za donošenje

rješenja o prestanku službe istekom roka raspolaganja

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-2521/02 OD 18. 7. 2002. Budući da tužitelj za vrijeme trajanja raspolaganja nije privremeno ili trajno raspoređen na radno mjesto njegove vrste i struke u tijelu državne uprave, to je doneseno rješenje kojim je tužitelju utvrđen prestanak državne službe po sili zakona s danom 7. 12. 2001. Odredbom čl. 118. st. 1. t. i. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (Nar. nov., br. 27/01) propisano je da službeniku prestaje državna služba po sili zakona istekom roka raspolaganja – prvog dana po isteku roka. Shodno navedenoj odredbi Zakona i činjenici da tužitelj nije raspoređen na drugo radno mjesto, prema ocjeni suda tuženo je tijelo pravilno postupilo kada je osporenim rješenjem odbilo prigovor tužitelja protiv rješenja kojim mu prestaje državna služba po sili zakona. Nije osnovan prigovor tužitelja glede izvršnosti rješenja. Naime, odredbom čl. 231. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 Odluka USRH – u nastavku teksta: ZUS) propisano je da se rješenje samo iznimno može izvršiti u žalbenom roku, a pošto je uložena žalba, između ostalog, samo ako je to zakonom predviđeno. Točno je da Zakon o državnim službenicima i namještenicima, takvu odredbu ne sadrži, no ona proizlazi iz instituta raspolaganja, koji ne poznaje pomicanje rokova u primjeni istoga. Zakon precizno propisuje kada započinje raspolaganje, koliko traje, kada prestaje, kao i koje pravo ima zaposlenik za vrijeme trajanja raspolaganja, te početak primjene tih prava. Slijedom toga neosnovani su prigovori izneseni u tužbi da je povrijeđena odredba ZUS-a, jer iako Zakon o državnim službenicima i namještenicima, kao lex specialis, za konkretan slučaj nije predvidio primjenu tog instituta, iz ostalih njegovih odredbi se to zaključuje. Na kraju valja reći da je kod ovog suda tužitelj pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja broj: 511-01-53-66901/01-01 od 21. 2. 2002., kojim je odbijen njegov prigovor izjavljen protiv rješenja tuženog tijela broj: 511-01-53-58436/154-01 od 3. 8. 2001., a kojim je tužitelj stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske, počev od 6. 8. 2001. Presudom ovog suda broj: Us-39/02 od 18. 7. 2002., odbijena je tužba tužitelja protiv gore navedenog rješenja. Informator broj 5179 • 25. 10. 2003.



31

TRAJANJE RASPOLAGANJA DRŽAVNIH SLUŽBENIKA – PRIVREMENA NESPOSOBNOST ZA RAD Privremena nesposobnost za rad službenika ne utječe na početak i tijek trajanja raspolaganja

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–10319/01 OD 18. 9. 2002. Prema odredbi članka 103. stavka 4. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (Nar. nov., br. 27/01) u slučaju ukidanja pojedinih radnih mjesta u državnom tijelu, službenici će se rasporediti na druga radna mjesta u sklopu svoje stručne spreme, u tom ili drugom državnom tijelu najkasnije u roku tri mjeseca od dana ukidanja radnih mjesta, a do rasporeda na novo radno mjesto ostvaruju pravo na plaću i ostala prava iz službe prema rješenjima koja su imali prije ukidanja radnih mjesta. Stavkom 5. navedenog članka Zakona propisano je da službenici koji ne budu raspoređeni u roku iz stavka 4. ovog članka iz razloga što nema slobodnih radnih mjesta, stavljaju se na raspolaganje Vladi rješenjem čelnika tijela. Prema odredbi članka 104. stavka 1. istog Zakona, službenici koji ne budu raspoređeni u rokovima iz članka 103. tog Zakona stavljaju se na raspolaganje Vladi uz otkazni rok i otpremninu prema općim pravilima o radu. Iz podataka u spisu predmeta razvidno je da je tužitelj rješenjem tuženog tijela od 3. kolovoza 2001. g. kao neraspoređeni državni službenik Ministarstva unutarnjih poslova RH u Policijskoj upravi S.-d., stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske od 6. kolovoza 2001. g., s time da može biti na raspolaganju do 6. studenoga 2001. g., a državna služba prestaje mu sa 7. studenim 2001. g. Na temelju Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova RH od 3. svibnja 2001. g. i Pravilnika o izmjenama i dopunama istog Pravilnika, također od 3. svibnja 2001. g., ukinuta su pojedina radna mjesta, pa s obzirom na to da u Ministarstvu unutarnjih poslova RH nije bilo slobodnih radnih mjesta u sklopu stručne spreme tužitelja, doneseno je osporeno rješenje na temelju odredbe članka 103. stavka 5. Zakona o državnim službenicima i namještenicima. S obzirom na to da je stupanjem na snagu navedenih Pravilnika o unutarnjem redu na pojedinim radnim mjestima smanjen broj izvršitelja, dio viška djelatnika Ministarstvo je sukladno raspoloživim mjestima zaposlilo na drugim poslovima unutar Ministarstva, odnosno dogovorilo njihovo zapošljavanje kod drugih poslodavaca, ali za dio radnika, uključujući i tužitelja, to nije bilo moguće. Budući da kod tuženog tijela nije bilo slobodnih radnih mjesta u sklopu stručne spreme tužitelja, prema ocjeni Suda pravilno je postupilo tuženo tijelo kad je osporenim rješenjem odbilo prigovor tužitelja protiv rješenja kojim je stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske do 6. studenoga 2001. g. Ostali prigovori tužitelja nisu od utjecaja na rješenje te upravne stvari iz razloga što se ovdje radi o stavljanju na raspolaganje, a ne o prestanku službe, pa eventualna privremena nesposobnost za rad ne utječe na početak i tijek trajanja raspolaganja. Informator broj 5194 • 17. 12. 2003.



32

USTAVNA TUŽBA – RAZLOZI ZA PRESTANAK VOJNE SLUŽBE Okolnosti koje predstavljaju zapreku za prijam u djelatnu vojnu službu ne mogu se smatrati

odlučnima i za njezin prestanak

IZ ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. U–III–774/1999 OD 9. LISTOPADA 2003. I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju: – presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us–7261/1997 od 1. travnja 1999. godine i – rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Personalne uprave, klasa: 805-06/97-02/02, ur.broj: 512-20-08-97-165 od 25. lipnja 1997. godine. II. Predmet se vraća Personalnoj upravi Ministarstva obrane Republike Hrvatske na ponovni postupak. III. Ova odluka objavit će se u Narodnim novinama. Obrazloženje ...2. Podnositelj smatra da su osporenom presudom i rješenjem upravnog tijela povrijeđene odredbe članaka 3., 28., 56. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 – proč. tekst i 55/01 – isp. – u nastavku teksta: Ustav). U obrazloženju tih povreda podnositelj u bitnom navodi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u O., br. K-140/97 od 17. studenoga 1998., protiv njega odbijena optužba u svezi s kaznenim djelom koje mu se stavljalo na teret te da je presudom Vojnostegovnog suda u Z., broj: VsP-14/98 od 16. kolovoza 1999., protiv njega također odbijen optužni prijedlog radi stegovnog prijestupa. To, prema njegovom mišljenju, znači da nije bilo osnove za pokretanje kaznenog niti stegovnog postupka, a time niti osnove za njegovo razrješenje. S obzirom na to da presudu Upravnog suda smatra protivnom ustavnom načelu iz članka 28. Ustava, predlaže usvojiti ustavnu tužbu i tu presudu ukinuti. Ustavna tužba je osnovana. 3. Rješenjem Ministarstva obrane podnositelju je prestala djelatna vojna služba te je preveden u pričuvu. U obrazloženju rješenja navedeno je da je optužnim prijedlogom Vojnog tužiteljstva u K., br. KT-158/96 od 4. lipnja 1996. godine, pokrenut kazneni postupak protiv podnositelja zbog kaznenog djela protiv imovine – teškom krađom označene u članku 125. stavku 10. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 129/00 i 51/01). Upravno tijelo je utvrdilo da su poradi navedenog nastupile okolnosti koje predstavljaju zapreku za ostanak podnositelja u djelatnoj vojnoj službi, čime su ispunjeni uvjeti propisani u članku 174. stavku 1. u svezi s člankom 173. stavkom 1. točkom 2. tada na snazi Zakona o obrani (Nar. nov., br. 74/93 i 33/02 – u nastavku teksta: ZO), a u svezi s odredbama članka 94. stavka 1. i članka 95. stavka 1. točke 4. tada na snazi Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 23/95, 33/95, 105/99, 128/99 i 33/02 – u nastavku teksta: Zakon o službi). Upravni sud Republike Hrvatske je osporenom presudom potvrdio zakonitost rješenja upravnog tijela, donesenog na temelju navedenih odredbi ZO-a i Zakona o službi. 4. Odredbom članka 94. stavka 1. točke 1. Zakona o službi propisano je da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili tog Zakona. Prema odredbi članka 95. stavka 1. točke 4. istog Zakona, djelatnoj vojnoj osobi služba po sili zakona prestaje kad se steknu okolnosti koje predstavljaju zapreku za prijam u djelatnu vojnu službu. Iz odredbe članka 174. ZO-a slijedi da službeniku Ministarstva obrane radni odnos prestaje po sili zakona, ako taj službenik prestane ispunjavati posebne uvjete iz članka 173. ZO-a. Člankom 173. ZO-a utvrđeni su posebni uvjeti koje osoba mora ispunjavati da bi mogla biti primljena na rad u Ministarstvo obrane. Prema stavku 1. točki 2. istog zakonskog članka, jedan od uvjeta je da protiv osobe nije otvorena istraga, odnosno da se protiv nje ne vodi kazneni postupak za određena kaznena djela koja su izrijekom određena u odredbi točke 1. stavka 1. članka 173. ZO-a, a to su: kaznena djela protiv službene dužnosti, protiv života i tijela, javnih ovlaštenja, za kaznena djela protiv oružanih snaga, za kaznena djela izvršena iz koristoljublja ili za druga kaznena djela izvršena iz nečasnih pobuda. 5. Prema ocjeni Ustavnog suda, okolnosti koje, na temelju odredbi članaka 173. i 174. ZO-a, predstavljaju zapreku za prijam u djelatnu vojnu službu ne mogu se smatrati odlučnima i za njezin prestanak. To, u



33

konkretnom slučaju znači da rješenje Ministarstva obrane, kojim je podnositelj bio razriješen djelatne vojne službe, nije bilo utemeljeno na zakonu. To zbog toga što niti u stegovnom postupku, a niti u kaznenom postupku nije bila utvrđena podnositeljeva odgovornost. Potvrdivši zakonitost rješenja Ministarstva obrane, Upravni sud Republike Hrvatske, osporenom presudom, povrijedio je podnositeljevo pravo propisano člankom 28. Ustava jer podnositelju nije pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena krivnja za kazneno djelo. Naprotiv, pravomoćnom presudom Općinskog suda u O., br. K-140/97 od 17. studenoga 1998., odbijena je optužba protiv podnositelja ustavne tužbe da bi počinio navedeno kazneno djelo. Prema ocjeni Ustavnog suda, nije ustavnopravno prihvatljivo da primjena odredbi ZO-a, na temelju kojih je podnositelj razriješen djelatne vojne službe, ne ovisi o pitanju postojanja pravomoćnog utvrđenja podnositeljeve krivnje za djela koja su mu optužnim prijedlogom bila stavljena na teret. U konkretnom slučaju, podnositelj ustavne tužbe pravomoćno je oslobođen od optužbe da bi počinio određeno kazneno djelo. Stoga je donošenjem rješenja kojim je razriješen službe, povrijeđeno njegovo ustavno pravo koje proizlazi iz odredbe članka 28. Ustava, prema kojoj je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. (Objavljeno u Nar. nov., br. 173 od 31. listopada 2003.) Informator broj 5188 • 26. 11. 2003.



34

PRESTANAK UGOVORA O RADU ZAPOSLENIH U UPRAVI NAKON PRESTANKA OPĆINA Zahtjev za poništenje rješenja dotadašnje općine o prestanku radnog odnosa može se isticati prema

pravnom slijedniku ranije postojeće općine

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1875/01 OD 24. 1. 2002. Pobijanim rješenjem Općine O. tužitelju je prestao radni odnos u tadašnjem Centru odgoja i usmjerenog obrazovanja O. Općina O. je to rješenje donijela temeljem čl. 14. Uredbe o djelatnosti odgoja i obrazovanja, kulture, tehničke kulture i športa za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 55/91 i 23/92). Ta je Uredba sastavljena van snage 15. 4. 1992., a objavom Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj od 30. 12. 1992. (Nar. nov., br. 90/92) ustanovljene su općine, radovi i županije. Zakonom o sustavu državne uprave (Nar. nov., br. 75/93, 48/99, 15/00, 127/00 i 59/01) propisano je da se za obavljanje poslova državne uprave uredbom Vlade ustrojavaju županijski odnosno gradski uredi (čl. 52.), te način i postupak preuzimanja poslova državne uprave, djelatnika i dokumentacije organa uprave i službi općina, sukladno promjenama ustrojstva, djelokruga i načina rada (čl. 97.). Uredbom o ustrojavanju županijskih ureda (Nar. nov., br. 116/93 – u nastavku teksta: Uredba) u Županiji l.-s. ustrojava se između ostalih ureda i Ured za prosvjetu, kulturu, informiranje, šport i tehničku kulturu, a ured ima ispostave u K., O., S. i P. (ČL. 25. T. 2. Uredbe). Prema odredbi čl. 42. iste Uredbe županije 31. 12. 1993. preuzimaju službenike organa uprave i službi dosadašnjih općina koji su na taj dan obavljali poslove državne uprave koje sukladno odredbama Zakona o sustavu državne uprave sada obavljaju županijski uredi. Iz sadržaja odredbe čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (Nar. nov., br. 90/92, 94/93 i 117/93) proizlazi da općine, gradovi i županije preuzimaju nekretnine, pokretnine, financijska sredstva, te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su slijednik. Kako je županija pravni slijednik Općine O., jer je prema ustrojstvu, djelokrugu i načinu rada preuzela poslove državne uprave iz područja prosvjete, kulture, informiranja, športa i tehničke kulture, dužna je preuzeti i prava i obveze dosadašnje Općine O., kako to proizlazi iz navedenih propisa. Zbog toga su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su zbog pomanjkanja pasivne legitimacije u odnosu na tuženika Grad O. odbili tužbeni zahtjev u dijelu za poništenje rješenja Općine O., kao i u dijelu zahtjeva za vraćanje tužitelja na rad u Srednju školu O. i isplatu naknade plaće, jer se i u slučaju da je tužitelj uspio sa zahtjevom za poništenje spornih rješenja Općine O., srednjoj školi ne bi moglo nalagati da vrati tužitelja na rad, kad ta škola nije stranka u ovom sporu. (I. G.) Informator broj 5123 • 12. 4. 2003.



35

RASPORED NA POSLOVE I RADNE ZADATKE Načelnici općine nemaju pravo na mirovanje ugovora o radu do prestanka mandata

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–667/99 od 29. 11. 2001. Niži sudovi su utvrdili da je na temelju rješenja tuženika od 12. svibnja 1993. g. radni odnos tužitelja stavljen u stanje mirovanja s danom 19. travnja 1993. g., radi toga što je tužitelj imenovan načelnikom Općine K., s pravom povratka na rad kod tuženika po prestanku te funkcije. Tužitelj je obnašao dužnost načelnika općine do 31. prosinca 1996. g. i tek nakon prestanka radnog odnosa u Općini K. javio se tuženiku 7. siječnja 1997. g. radi vraćanja na posao. Tuženik je taj zahtjev odbio, pa je tužitelj bio prijavljen Zavodu za zapošljavanje sve do 1. prosinca 1997 g. kad ga je tuženik pozvao na rad. U međuvremenu je stupio na snagu Zakon o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR) koji se primjenjuje od 1. siječnja 1996. g. Odredbom čl. 227. st. 1. ZR-a taksativno su nabrojeni dužnosnici koji imaju pravo da im ugovor o radu miruje do prestanka mandata. Prema toj odredbi takvu povlasticu i zakonsku zaštitu više nemaju načelnici općina. Stoga je odredbom čl. 234. ZR-a propisano da takvi zaposlenici koji su prema Zakonu o radnim odnosima (Nar. nov., br. 25/92 – proč. tekst) ili drugim ranijim propisima imali pravo na mirovanje radnog odnosa, a koji to prema ZR-u više nemaju, imaju pravo vratiti se na poslove koje su prije obavljali ili druge odgovarajuće poslove u roku koji ne može biti dulji od šest mjeseci od dana početka primjene ZR-a, tj. najkasnije do 30. lipnja 1996. g. Kako se tužitelj javio tuženiku nakon proteka tog roka, tuženik ga nije bio dužan primiti na rad, pa mu nije dužan ni isplatiti naknadu plaće za vrijeme dok je nakon isteka mandata načelnika općine do ponovnog zaposlenja bio prijavljen Zavodu za zapošljavanje. Stoga se presude nižih sudova, kojima je odbijen tužbeni zahtjev, temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje se poziva revident, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99). (I.G.) Informator broj 5145 • 28. 6. 2003.



36

PRESTANAK RADNOG ODNOSA U LOKALNOJ SAMOUPRAVI Radnik je ovlašten pobijati rješenje o prestanku radnog odnosa nakon što je ostao neraspoređen i u

slučaju kad nije pobijao rješenje kojim je utvrđen neraspoređenim radnikom budući da tim rješenjem

njegov radnopravni status nije definitivno riješen

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-462/02 OD 20. 11. 2002. Na sporni pravni odnos, kako to pravilno ocjenjuju sudovi, primjenjuju se odredbe čl. 380., 381. i 383. Zakona o upravi (u nastavku teksta: ZU), temeljem čl. 56.c Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi. Navedene su odredbe sudovi, međutim, pogrešno primijenili kad su zauzeli pravno stajalište da radnik ne može podnijeti zahtjev za zaštitu prava protiv rješenja kojim mu je prestao radni odnos ako prethodno nije podnio zahtjev za zaštitu prava protiv rješenja kojim je utvrđen neraspoređenim. Rješenjem o utvrđivanju tužitelja, neraspoređenom tužitelju nije definitivno riješen njegov radnopravni status, jer je tek nakon donošenja tog rješenja za tuženika nastala obveza da tužitelja (u razdoblju od donošenja rješenja o utvrđivanju neraspoređenim radnikom do donošenja rješenja o prestanku njegovog radnog odnosa), pokuša rasporediti na drugo radno mjesto, kako to propisuju odredbe čl. 380. i 381. st. 1. ZU-a. U slučaju da tuženik tu svoju obvezu ne ispuni, odnosno ne pokuša tužitelja rasporediti na drugo radno mjesto, tužitelj je ovlašten dokazivati da mu je radni odnos prestao nezakonito, suprotno odredbama čl. 383. u vezi čl. 381. ZU-a. To stoga, što radniku u upravnim odjelima i službama jedinice lokalne samouprave radni odnos može prestati tek ako nema slobodnog radnog mjesta za koje radnik ispunjava uvjete u tijelu državne uprave, odnosno samouprave. (I. G.) Informator broj 5169 • 20. 9. 2003.



37

POREZ NA KUĆE ZA ODMOR Na kuću kojoj nije postavljena vanjska građevinska stolarija te ne postoje barem minimalni sanitarni

uvjeti, ne može se razrezati porez na kuću za odmor

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. 10649/98 OD 23. 6. 2000. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem od 8. srpnja 1996. g. tužitelju razrezan porez na kuću za odmor za razdoblje od 1. 1. do 31. 12. 1996. g. u iznosu od 428,40 kn u mjestu S., starosti 25 godina, površine 60 m2. Iz spisa proizlazi da je tužitelj uložio žalbu na navedeno rješenje navodeći da je kuću započeo graditi prije 25 godina, ali je zbog financijskih i zdravstvenih razloga obustavio radove, tako da do dana pisanja žalbe nije dovršena. Tužitelj je naveo da u kući nema kuhinje, kupaonice, sanitarnog čvora, a prozori i vrata još nisu dovršeni, tako da je nemoguće istu koristiti, već u nju dolazi isključivo zbog radova. Niti iz drugostupanjskog obrazloženja, u ovom predmetu osporenog rješenja, kao niti iz sadržaja spisa predmeta upravnog postupka sud ne može zaključiti da je tuženo tijelo provjeravalo žalbene navode tužitelja, odnosno ne može se zaključiti na koji način je tuženo tijelo došlo do podataka o korištenju navedene kuće u S. u vlasništvu tužitelja. Temeljem odredbe čl. 35. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave (Nar. nov., br. 117/93, 69/97, 33/00 i 73/00) porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor, a u smislu odredbe članka 36. porez se plaća prema kvadratnom metru korisne površine. Prema odredbi čl. 37. Zakona o financiranju, kućom za odmor smatra se svaka zgrada ili dio zgrade (stan) koja se koristi sezonski ili povremeno. Prema navedenim odredbama Zakona o financiranju proizlazi da je za određivanje obveze plaćanja poreza na kuće za odmor relevantno vlasništvo nad kućom za odmor, kao i način korištenja zgrade, odnosno dijela zgrade, u smislu da se isto koristi sezonski ili povremeno. Pritom je pretpostavka da je navedeni objekt osposobljen za redovito korištenje, normalnu uporabu sa svim potrebnim sadržajima, kao što su zatvoreni prozori, odnosno vrata te postojanje sanitarnog čvora. Stoga u slučaju da kuća za odmor nije dovršena u stupnju za nesmetano korištenje, u smislu da ima postavljenu vanjsku građevnu stolariju, te da postoje barem minimalni sanitarni uvjeti, ne može se govoriti o kući za odmor kao osnovi za određivanje porezne obveze. Budući da u sadržaju spisa predmeta upravnog postupka nema podataka da je tuženo tijelo provjeravalo navode tužitelja, jer nema podataka da je na bilo koji način u bilo kojoj fazi utvrđivanja poreza na kuću za odmor izvršilo uvid u stvarno stanje tužiteljeva objekta na terenu, Sud nalazi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno u bitnim pojedinostima, odlučujućim za primjenu materijalnog propisa Zakona o financiranju, u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja poreza na kuće za odmor. Informator broj 5104 • 5. 2. 2003.



38

ODVJETNIK KAO OBVEZNIK POREZA NA TVRTKU Fizička osoba koja vodi odvjetnički ured, obveznik je poreza na tvrtku jer je i obveznik poreza na

dohodak

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-826/00 OD 29. 5. 2003. Ocjenjujući zakonitost osporenog upravnog akta na osnovi navoda i razloga tužbe te analizom odredaba Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave, u vezi s Odlukom o lokalnim porezima Grada S., sud nalazi da nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, slijedom čega tužba nije osnovana. Prema čl. 42. st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave (Nar. nov., br. 117/93, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 29/01 i 107/01) porez na tvrtku i naziv plaćaju pravne i fizičke osobe koje su obveznici poreza na dobit ili poreza na dohodak. Porez na tvrtku plaća se u godišnjoj svoti što je propisuje grad, odnosno općina. Članak 6. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o lokalnim porezima Grada S. (broj 11/98) utvrđuje da se porez na tvrtku ili naziv plaća godišnje, a plaćaju ga pravne i fizičke osobe koje su obveznici poreza na dobit ili poreza na dohodak. Člankom 6. stavka 2. utvrđuje se svote poreza na tvrtku što ih plaćaju obveznici tog poreza prema djelatnostima, pa se u prvom dijelu navode pravne osobe prema područjima djelatnosti i kvalifikaciji poduzetnika na velike, srednje te male poduzetnike, a u drugom dijelu fizičke osobe koje su obveznici plaćanja poreza. Neosnovano tužitelj smatra da zato što ne vodi tvrtku prema Zakonu o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03) ili Zakona o obrtu (Nar. nov., br. 49/03 – proč. tekst) ne može biti obveznik plaćanja poreza na tvrtku. Tužitelj vodi odvjetnički ured, te je kao odvjetnik obvezan plaćati porez na dohodak od samostalne djelatnosti i istodobno porez na tvrtku, sukladno članku 42. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave te čl. 6. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o lokalnim porezima Grada S., što ne isključuje odvjetništvo od obveza plaćanja poreza na tvrtku. Stoga ovaj porezni oblik upućuje kako je riječ o porezu na naziv, u ovome primjeru tužiteljeva odvjetničkog ureda. Stoga sud ne vidi povredu zakona na štetu tužitelja u tome što je visina poreza na tvrtku utvrđena kao za fizičku osobu (ostale pravne i fizičke osobe) te time nalazi materijalni propis u cijelosti pravilno primijenjenim. Informator broj 5195 • 20. 12. 2003.



39

UPRAVNI POSTUPAK – TROŠKOVI IZVRŠENJA Kao troškovi izvršenja mogu se naplatiti od izvršenika i troškovi koji su nastali bezuspješnim

pokušajem izvršenja, iako samo izvršenje nije provedeno

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-773/99 OD 7. 3. 2001. Prema odredbi čl. 115. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96) troškove postupka u vezi s izvršenjem snosi izvršenik. Ako se ti troškovi od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka na čiji je prijedlog izvršenje provedeno. Iz podataka sveza spisa, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je rješenjem tijela prvog stupnja, klasa: UP/I-362-02/95-01/146, urbroj: 251-05-11-96-11 od 27. ožujka 1996. tužiteljici naloženo uklanjanje pomoćne građevine – skladišta dimenzija 21 x 7 m izgrađenog na parcelama kč. br. 5660/1 i 5660/3 k.o. D. na adresi D. Nadalje, iz podataka sveza spisa proizlazi da je izvršenje tog rješenja kojeg tužiteljica nije dobrovoljno izvršila, pokušano bezuspješno u nekoliko navrata i to dana 28. travnja 1998., 18. svibnja 1998. i 20. svibnja 1998., pri čemu se nastali troškovi, a o čemu u spisu prilaže i specifikacija troškova od strane poduzeća »T« iz Z. kao troškovi asistencije koju su pružali djelatnici MUP-a, koji su također ispostavili svoju specifikaciju i račun. Pogrešno tužiteljica smatra da nije u obvezi platiti troškove predmetnog pokušaja izvršenja jer da izvršenje nije provedeno, budući da je isto izvršenje obustavila službena osoba. Naime, iz podataka sveza spisa, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da izvršenje koje je pokušano u nekoliko navrata, nije izvršeno budući je tužiteljica prilikom izvršenja pružila otpor prijeteći oružjem, kao i njezina kćerka na način da se ista zaključala u objekt i također prijetila oružjem. Međutim, prilikom pokušaja rješenja u četiri navrata nastali su troškovi koji su specifirani i koji u ukupnom iznosu iznose 179.731,28 kn, a kako troškovi postupka u vezi s izvršenjem snosi izvršenik, to se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim. Informator broj 5105 • 8. 2. 2003.



40

USTAVNA TUŽBA – ODLUČIVANJE O SPOREDNOM ZAHTJEVU U UPRAVNOM POSTUPKU Pozivom na načelo ekonomičnosti, trebalo bi u upravnom postupku, odlučiti i o zateznoj kamati kao

sporednom zahtjevu, koji proizlazi iz ostvarenog zahtjeva o kojem je kao o glavnoj stvari već odlučeno

u istom upravnom postupku

IZ ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. U-III-1136/97 OD 16. 1. 2003. I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u Narodnim novinama. Obrazloženje Z. T. iz N., zastupana po punomoćniku M. D., odvjetniku iz Z., podnijela je ustavnu tužbu, navodeći da su presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-9646/1995-4 od 5. ožujka 1997. g., povrijeđene ustavne odredbe o vladavini prava (čl. 3.) i načelu zakonitosti pojedinačnih akata državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti (čl. 19. st. 1.), a njoj da je povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom propisano odredbom članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 – proč. tekst i 55/01). Osporavanom presudom odbijena je tužba podnositeljice ustavne tužbe protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje – Direkcija Z., klasa: UP-II-502-10/94-01/211, urbroj: 338-01-11-15-95-1 od 9. studenoga 1995. g. Tim rješenjem usvojena je žalba podnositeljice, poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda P., Ispostave N., klasa: UP/I-502-01/94-01/04, urbroj: 2149-30-02-94-2 i priznato joj je pravo na naknadu troška za lijek. Protiv tog rješenja podnositeljica je podnijela tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, jer joj tuženo tijelo nije priznalo i pravo na kamate na dužni iznos u smislu članka 277. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO), od dana podnošenja zahtjeva za isplatu naknade. Upravni sud je odbio tužbu s obrazloženjem da su prema odredbama članaka 80. i 81. tada na snazi Zakona o zdravstvenom osiguranju (Nar. nov., br. 75/93 i 55/96 – nastavku teksta: ZOZO), tijela Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje stvarno nadležna u upravnom postupku – na temelju odredaba Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH – u nastavu teksta: ZUP) – rješavati samo o pravima utvrđenim Zakonom o zdravstvenom osiguranju, dok su o pitanjima isplate zateznih kamata stvarno nadležni odlučivati općinski i županijski sudovi (čl. 16. Zakona o sudovima – Nar. nov., br. 3/94 i 100/96, 115/97, 131/97, 129/00 i 67/01 – u nastavku teksta: ZS), prema odredbama ZOO-a U dopuštenoj i pravodobnoj ustavnoj tužbi podnositeljica navodi da bi obrazloženje Upravnog suda bilo prihvatljivo kad bi zahtjev za isplatu kamata predstavljao glavnu stvar u upravnom postupku, što nije slučaj, jer je zahtjev za isplatu kamata samo akcesorni zahtjev neodvojiv od glavnog zahtjeva u upravnom postupku. Dalje navodi kako proizlazi da bi upravna tijela primjenjivala samo zakone iz svojeg uskog djelokruga, što bi bilo apsurdno i protivno temeljnom načelu zakonitosti propisanog člankom 4. ZUP-a, kojim se u njihovu postupanju ne isključuje primjena nijedne važeće pozitivne pravne norme, pa tako ni ZOO-a. Također ističe kao općepoznatu činjenicu da se u našem pravnom sustavu, izvan kojeg ne mogu biti ni upravna tijela, o glavnoj stvari i sporednom potraživanju koje proizlazi iz te glavne stvari, odlučuje jednom odlukom, pa da je obrazloženje presude Upravnog suda protivno kako navedenim konkretnim zakonskim normama, tako i duhu čitavog pravnog sustava koji na njima počiva. Ustavna tužba nije osnovana. Uvidom u pribavljeni spis predmeta Ustavni sud je utvrdio da podnositeljica ustavne tužbe u upravnom postupku uopće nije postavila zahtjev za isplatu zateznih kamata. Naprotiv, tek nakon što joj je priznato pravo na naknadu troška za lijek, ona podnosi tužbu Upravnom sudu, od kojega, po prvi puta, traži dosudu zateznih kamata.



41

Ustavni sud smatra da je podnositeljica i zahtjev za isplatu zateznih kamata trebala postaviti već u zahtjevu za samu naknadu troška za lijek kojim je inicirala pokretanje upravnog postupka (arg. iz čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku – Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99). Naime, u ZOZO-u nije izrijekom propisano da se u postupku odlučivanja o pravima iz tog Zakona, odnosno u rješenju kojim se zahtjev usvaja, odlučuje i o zateznim kamatama po službenoj dužnosti i bez posebnog zahtjeva stranke, kao što je to, primjerice, propisano u odredbi članka 25. točke 8. Zakona o izvlaštenju (Nar. nov., br. 9/94, 35/94, 112/00 i 114/01). Zbog toga je podnositeljica ustavne tužbe zahtjev za isplatu zateznih kamata trebala postaviti već u zahtjevu o glavnoj stvari, a ne tek u tužbi Upravnom sudu. Zbog navedenog propusta podnositeljice ne može se smatrati da joj je osporavanom presudom Upravnog suda povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom. U obrazloženju osporavane presude Upravnog suda izraženo je stajalište da se u upravnom postupku rješava samo o pravima utvrđenim zakonom kojim se uređuje određena upravna oblast, dok su u pitanjima isplate zatezne kamate nadležni odlučivati općinski i županijski sudovi. Ustavni sud ističe da se u upravnom postupku, u određenim upravnim oblastima, odlučuje i o zateznim kamatama već temeljem izričitih propisa i bez zahtjeva stranke. Tako je, primjerice, određeno i u spomenutoj odredbi članka 25. točke 8. Zakona o izvlaštenju. Stoga Ustavni sud smatra da stajalište Upravnog suda prema kojem se o pravu na zatezne kamate u smislu odredbe članka 277. stavka 1. ZOO-a ne može raspravljati niti odlučivati u upravnom postupku koji vode tijela Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje – jer da su ta tijela prema odredbama članaka 80. i 81. ZOZO-a stvarno nadležna rješavati samo o pravima utvrđenim ZOZO-om – nije pravilno. Upravni sud u obrazloženju osporavane presude pravilno navodi da su o pitanju isplate zateznih kamata, kao o građanskopravnom zahtjevu, stvarno nadležni odlučivati općinski i županijski sudovi na temelju članka 16. stavka 1. točke 2. podt. k) ZS-a. No, osim što navedeno pravilo ima izuzetak, ono se ponajprije odnosi na situaciju kad se pravo na zatezne kamate ostvaruje kao glavni zahtjev. Ako se pravo na zatezne kamate ostvaruje, međutim, kao sporedni zahtjev, onda se ono treba ostvarivati u istom postupku i pred istim tijelom koje raspravlja i odlučuje o glavnom zahtjevu. Pravo na zatezne kamate u konkretnom bi slučaju proizlazilo, dakle, iz uspješno ostvarenog prava na glavno potraživanje, te bi predstavljalo sporedni zahtjev uz glavni zahtjev, pa nije ni pravno logično, ni ekonomično da se o glavnom zahtjevu odlučuje u jednom postupku (upravnom), a o sporednom zahtjevu u drugom postupku (građanskom parničnom). Ustavni sud također ističe da je načelo ekonomičnosti propisano kao osnovno načelo upravnog postupka u članku 13. ZUP-a. Sukladno tome, već bi se pozivom na to načelo ne samo moglo, već i trebalo u upravnom postupku odlučivati i o zateznim kamatama kao o sporednom zahtjevu, a ne stranku i drugo državno tijelo, tj. sud, opterećivati upućivanjem na drugi postupak radi ostvarivanja sporednog zahtjeva. Ne postoji propis prema kojem se o sporednom zahtjevu, koji proizlazi iz ostvarenog zahtjeva o kojem je kao o glavnoj stvari odlučeno u upravnom postupku, ne bi moglo odlučivati u istom upravnom postupku. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe i povredu načela vladavine prava propisanog člankom 3. Ustava. U odredbi članka 3. Ustava, međutim, ne utvrđuju se ljudska prava i temeljene slobode (ustavna prava). U članku 3. Ustava utvrđuju se najviše vrednote ustavnog poretka koje se razrađuju i određuju u drugim odredbama Ustava, a posebice u onima kojima se jamče ljudska prava i temeljene slobode. Odredba članka 3. Ustava služi kao temelj za tumačenje Ustava. Konačno, podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe povredu načela zakonitosti propisanog odredbom članka 19. stavka 1. Ustava, prema kojoj pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Odredba članka 19. stavka 1. Ustava ne sadržava ustavno pravo u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 49/02 – proč. tekst – u nastavku testa: Ustavni zakon), nego utvrđuje načelo zakonitosti u djelovanju uprave. Na temelju odredbe članka 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki I. izreke ove odluke. (Objavljeno u Nar. nov., br. 20. od 7. veljače 2003.) Informator broj 5115 • 15. 3. 2003.



42

UPRAVNI POSTUPAK – NAPLATA PRISTOJBE NA ŽALBU Žalba stranke ne može se odbaciti samo zato što nije plaćena pristojba na žalbu

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-1202/99 OD 20. 6. 2001. Iz podataka u spisu predmeta razvidno je da je tužiteljica podnijela žalbu protiv rješenja prvostupanjskog tijela klasa: UP/I-410-18-98-001/04701, urbroj: 513-07-01-10/98-02, od 25. 5. 1998. godine, za koju prvostupanjsko tijelo tvrdi da tužiteljica nije uplatila upravnu pristojbu u iznosu od 50,00 kuna. Stoga je tužiteljica dana 2. srpnja 1998. godine pismeno pozvana da dostavi upravnu pristojbu, a nakon toga je prvostupanjsko tijelo tužiteljici ponovno putem pošte pokušalo dostaviti poziv za dostavu upravne pristojbe na žalbu. Međutim, poziv je vraćen s naznakom pošte od 30. 6. 1998. godine da je ostavljena obavijest za podizanje otpravka. Budući da tužiteljica nije postupila po pozivu, prvostupanjsko je tijelo zaključkom klasa: UP/I-410-18/98—01/4701, urbroj: 513-07-01-10-98-4, od 30. 7. 1998. godine odbacilo žalbu tužiteljice izjavljenu protiv rješenja od 24. 6. 1998. kao nepotpunu, ne vodeći u obrazloženju svog zaključka temeljem koje zakonske odredbe se žalba odbacuje. Istina, u uvodu zaključka je navedeno da se isti donosi temeljem članka 234. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 57/91 i 103/96 – u nastavku teksta: ZUP). Sjedište je ovoga Suda da se temeljem gore navedene zakonske odredbe nije mogla tužiteljica odbaciti, budući da ista nije bila nepravovremena, nedopuštena i izjavljena od neovlaštene osobe. S druge strane tuženo tijelo u obrazloženju svog rješenja navodi da je u konkretnom slučaju postupljeno sukladno čl. 68. st. 2. ZUP-a. Stajalište ovoga Suda je da se u konkretnom slučaju žalba tužiteljice nije mogla odbaciti ni po ovoj zakonskoj odredbi, jer se ova zakonska odredba odnosi na podnesak koji sadrži koji formalni nedostatak, koji sprječava postupanje po podnesku, ili je podnesak nerazumljiv ili nepotpun. Činjenica da tužiteljica nije uplatila upravnu pristojbu u iznosu od 50,00 kuna na svoju žalbu na rješenje od 21. 5. 1998. godine ne čini njenu žalbu nepotpunu ili nerazumljivom, te takvom da se po njoj nije moglo postupati. Stoga je prema mišljenju ovoga Suda prvostupanjsko tijelo žalbu tužiteljice izjavljenu protiv rješenja od 21. 5. 1998. godine trebalo zajedno sa spisom predmeta uputiti drugostupanjskom tijelu, a pitanje neplaćanja upravne pristojbe riješiti prema odredbama Zakona o upravnim pristojbama (Nar. nov., br. 8/96, 77/96, 131/97, 68/99 i 30/00). Naime, odredbom čl. 17. st. 2. navedenog Zakona propisano je da ako podnesak ili drugi spis za koji nije plaćena pristojba, ili nije plaćena u dostatnom iznosu, stigne poštom, tijelo nadležno za odlučivanje po zahtjevu pozvat će pristojbenog obveznika pismenom opomenom da u roku 15 dana od dana primitka opomene plati redovnu pristojbu i pristojbu za opomenu. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da ako prostojbeni obvezni uplati pristojbu iz stavka 2. ovog članka smatrat će se da je pristojba uredno plaćena od početka, dok je stavkom 4. rečenog članka Zakona propisano da ako pristojbeni obveznik ne plati dužnu pristojbu, naplata pristojbe obaviti će se prije uručenja zatraženog rješenja ili druge isprave, odnosno prije prve obavijesti pristojbenom obvezniku o izvršenju tržene radnje. ((Iz Izbora odluka 2001. Upravnog suda Republike Hrvatske) Informator broj 5116 • 19. 3. 2003.



43

DONOŠENJE RJEŠENJA U UPRAVNOM POSTUPKU – POTPISNIK RJEŠENJA Ako rješenje donosi rukovoditelj tijela, on je i njegov potpisnik

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–2181/99 OD 12. 2. 2003. Člankom 35. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH – u nastavku teksta: ZUP), propisano je da u upravnoj stvari, za čije je rješavanje nadležno državno tijelo, rješenje u upravnom postupku donosi rukovoditelj tijela, ako propisi o organizaciji tog tijela ili drugi posebni propisi ne određuju drukčije. Rukovoditelj može ovlastiti drugu službenu osobu istog tijela za rješavanje u upravnim stvarima u vezi s određenom vrstom poslova, dok članak 211. stavak 1. ZUP-a propisuje da rješenje potpisuje službena osoba koja ga donosi. Stoga je osnovano tužitelj u tužbi naveo da je rješenje nezakonito je ZUP ne predviđa takvo »zamjensko« potpisivanje. Iz osporena akta proizlazi da ga je donio rukovoditelj tijela, ministar financija, ali ga je zamjenska osoba nečitko potpisala i bez naznake svoje funkcije. Valja reći da prema članku 211. stavku 1. ZUP-a rješenje potpisuje baš ona službena osoba koja ga donosi. Ne može se umjesto nje druga osoba potpisati u zamjeni za tu osobu, Ako, dakle, rješenje donosi rukovoditelj tijela, on je i potpisnik rješenja. Kad rukovoditelj ovlasti drugu službenu osobu za rješavanje u upravnim stvarima u određenom području, ta osoba prema ovlasti i potpisuje upravni akt. Kad u svezi s donošenjem rješenja u upravnom postupku vrijede drukčiji propisi o organizaciji ili drugi posebni propis, tj. rješenje donosi druga osoba, a ne rukovoditelj, mora se znati tko je ta druga osoba i ona mora potpisati taj upravni akt. Upravi se akt, dakle, ne može potpisivati u zamjeni već ga ona osoba koja ga donosi treba i potpisati. Informator broj 5191 • 6. 12. 2003.



44

UPRAVNI AKT – HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE – UGOVOR O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI O ponudi zdravstvenog djelatnika, u privatnoj praksi, za sklapanje ugovora o provođenju primarne

zdravstvene zaštite, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne donosi upravni akt

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–1492/99 OD 25. 4. 2001. Odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u nastavku teksta: ZUS) propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt je akt kojim tijelo iz čl. 5. tog Zakona u obavljanju javnih ovlasti rješava o određenom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Prema ocjeni suda, očitovanje u vezi s ponudom za sklapanje ugovora o provođenju primarne zdravstvene zaštite u 1999. g. nije upravni akt u smislu Zakona o upravnim sporovima, pa stoga nije bilo mjesta vođenju upravnog spora. Tada važeći Zakon o zdravstvenom osiguranju (Nar. nov., br. 1/97 – proč. tekst, 109/97, 13/98 i 88/98), u Glavi IV. regulira odnos Zavoda i zdravstvenih ustanova, odnosno zdravstvenih djelatnika u privatnoj praksi. Odredbom čl. 65. navedenog Zakona, propisano je da Zavod u suglasnosti s Ministarstvom zdravstva, prema prethodno pribavljenom mišljenju nadležnih komora, a u skladu s planom i programom mjera zdravstvene zaštite Republike Hrvatske, za svaku kalendarsku godinu, a najkasnije do početka prosinca tekuće godine, posebnim aktom utvrđuje način provođenja plana i programa mjera zdravstvene zaštite, formiranje cijena zdravstvene zaštite i drugih osnova za sklapanje ugovora sa zdravstvenim ustanovama i privatnim zdravstvenim djelatnicima koji čine mrežu zdravstvene djelatnosti. Prema odredbi čl. 66. st. 1. u skladu s aktom iz čl. 65. tog Zakona, Zavod objavljuje natječaj za sklapanje ugovora sa zdravstvenim ustanovama i privatnim zdravstvenim djelatnicima. Stavak 2. istog članka propisuje da Zavod sklapa ugovore sa zdravstvenim ustanovama i privatnim zdravstvenim djelatnicima na temelju ponuda za ostvarivanje programa zdravstvenih usluga. Nadalje, odredbom čl. 4. Odluke o osnovama za sklapanje ugovora sa zdravstvenim ustanovama i privatnim zdravstvenim djelatnicima za 1999. godinu (Nar. nov., br. 165/98, 31/99 i 73/99), propisano je da Zavod u skladu s odredbama čl. 66., a na temelju odredaba čl. 65. Zakona o zdravstvenom osiguranju raspisuje natječaj za sklapanje ugovora o provođenju primarne, specijalističko-konzilijarne i bolničke zdravstvene zaštite u 1999. g., te uz suglasnost ministra zdravstva donosi odluku o odabiru najpovoljnijeg ponuđača. Iz navedenih odredaba Zakona o zdravstvenom osiguranju i navedene Odluke, proizlazi da se u toj pravnoj stvari niti ne donose upravni akti. Naime, na temelju objavljenog natječaja, Zavod, uz suglasnost ministra zdravstva, donosi odluku o odabiru najpovoljnijeg ponuđača te sklapa ugovor sa zdravstvenim ustanovama i privatnim zdravstvenim djelatnicima. Stoga, tužiteljica, ako smatra da ispunjava sve uvjete za sklapanje ugovora sa Zavodom, ima mogućnost tužbom kod redovitog suda pokrenuti postupak radi zaključenja predmetnog ugovora. Informator, broj 5099 • 18. 1. 2003.



45

UPRAVNI AKT – OTKAZ ZAKUPA Obavijest ravnatelja Doma zdravlja o otkazu ugovora o zakupu nije upravni akt

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-7374/01 OD 21. 11. 2001. Prema odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u nastavku teksta: ZUS) upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta. Sukladno st. 2. čl. 6. ZUS-a, upravni akt, prema ovome Zakonu, jest akt kojim tijelo iz čl. 5. ZUS-a u obavljanju javnih ovlasti, rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenoga pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Odredbom čl. 30. st. 1. t. 2. ZUS-a propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (čl. 6.), odnosno da se upravni spor pokreće zbog nedonošenja akta u stvari u kojoj se niti ne donosi odgovarajući upravni akt (koja nije upravna stvar) (čl. 8.). Sukladno odredbi čl. 33. st. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Nar. nov., br. 1/97 – proč. tekst, 95/00 i 129/00 – u nastavku teksta: ZOZ) domovi zdravlja su u vlasništvu županija odnosno Grada Z. Ugovor o zakupu sa Domom zdravlja sklopljenog 14. 10. 1998. između tužitelja kao zakupca i Doma zdravlja »D« u Z. kao zakupodavca, ne predstavlja upravni akt u smislu čl. 6. ZUS-a, već se radi o aktu raspolaganja vlasnika konkretne zdravstvene ustanove kao nositelja vlasničkih prava na poslovnom prostoru. Prema definiciji danoj u članku 567. Zakona o obveznim odnosima (Nar .nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), ugovorom o zakupu obvezuje se zakupodavac predati određenu stvar zakupcu na uporabu, a ovaj se obvezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Uvidom u odredbe narečenog ugovora nalazi se da isti sadrži sve bitne elemente ugovora o zakupu, te je razvidno da je tužitelj kako zakupac pristupio tome ugovoru sa svrhom obavljanja svoje djelatnosti, koju je dužan obavljati sukladno ugovoru koji posebno zaključi sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (čl. 6. predmetnog Ugovora o zakupu). Prema mišljenju ovog Suda u smislu čl. 17. istoga Ugovora tužitelj može pokrenuti postupak za naknadu štete kod Suda opće nadležnosti. Međutim, narečeni se Ugovor ne može pobijati u upravnom sporu jer ne predstavlja upravni akt. Isto tako, u upravnom sporu tužitelj ne može osporavati dopis ravnatelja Doma zdravlja »D« u Z. pod nazivom: otkaz zakupa, od 19. 2. 2001., kojime se tužitelj obavještava da mu se otkazuje zakup zakupne jedinice opće medicine u C. b.b. dane na raspolaganje na temelju spomenutog Ugovora o zakupu. Navedenim se dopisom pojašnjavaju tužitelju razlozi poradi kojih se uvodno označeni Ugovor o zakupu otkazuje s nadnevkom 31. 5. 2001. U smislu čl. 55. ZOZ-a, ravnatelj organizira i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za zakonitost rada. Međutim, ravnatelj zdravstvene ustanove nije tijelo iz čl. 5. ZUS-a niti je konkretna obavijest (o otkazu zakupa) rješenja o pravu (tužitelja) u kakvoj upravnoj stvari. Budući da se predmetnom tužbom osporava akt koji nije upravni akt, tužba nije dopuštena, pa je temeljem čl. 30. st. 1. t. 2. ZUS-a valjalo riješiti kao u izreci. Informator broj 5123 • 12. 4. 2003.



46

UPRAVNI AKT – ZDRAVSTVENA SPOSOBNOST OVLAŠTENE SLUŽBENE OSOBE Rješenje Zdravstvene komisije Ministarstva unutarnjih poslova o (ne)sposobnosti za obavljanje

poslova ovlaštene službene osobe nije upravni akt

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–5307/99 OD 28. 11. 2001. Prema odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92) upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta. Upravni je akt prema tom Zakonu, akt kojim tijelo iz članka 5. tog Zakona u obavljanju javnih ovlasti rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Prema članku 5. istog Zakona, pod upravnim tijelom razumijevaju se državna tijela i organizacije kad u obavljanju javnih ovlasti rješavaju u upravnim stvarima. Drugostupanjska zdravstvena komisija nije upravno tijelo u smislu navedenih propisa, već je stručno tijelo medicinskog vještačenja pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Stoga se protiv rješenja te Komisije, kao stručnog tijela medicinskog vještačenja, nije moglo izjaviti žalbu, iako je dana pogrešna uputa u osporenom aktu. Akt koji zdravstvena komisija donosi nije rješenje kojim se odlučuje o pravu radnika na poslovima ovlaštene službene osobe u Ministarstvu unutarnjih poslova, nego je stručno-medicinsko vještačenje koje može biti osnova za donošenje upravnog akta kojim se rješava o radnoj sposobnosti istog, a u nadležnosti je tijela Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Preostala radna sposobnost takvog osiguranika za obavljanje drugog odgovarajućeg posla, postojanje tjelesnog oštećenja i potrebu pomoći i njege utvrđuje nadležno tijelo Zavoda na osnovi nalaza i mišljenja stručnog tijela vještačenja sukladno odredbi članka 106. stavka 2. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, odnosno sukladno odredbi članka 11. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba (Nar. nov., br. 128/99 i 129/00), koji je stupio na snagu 30. listopada 1999. g. Informator broj 5125-5126 • 19. i 23. 4. 2003.



47

UPRAVNI AKT – LOKACIJSKA DOZVOLA Mišljenja koja u postupku izdavanja lokacijske dozvole daju upravna tijela nisu upravni akt, već jedan

od uvjeta za određivanje elemenata zahvata u prostoru

ZAKLJUČAK SJEDNICE SUDACA UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, OD 11. 12. 2001.

Informator broj 5127 • 26. 4. 2003.



48

UPRAVNI AKT – ZAMJENA DIONICA Zamjena dionica prema Zakonu o privatizaciji i Pravilniku nije upravna nego trgovačka stvar

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–265/00 OD 22. 3. 2001. Na temelju odredbe članka 39. Zakona o privatizaciji (Nar. nov., br. 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00) Fond ima pravo zamijeniti dionice kojima raspolaže s mirovinskim fondovima kao i drugim imateljima dionica. Uvjete i način zamjene dionica propisuje ministar nadležan za privatizaciju, a odluku o zamjeni dionica donosi Upravni odbor Fonda. Uvjeti i način zamjene dionica ili udjela propisani su po ministru privatizacije Pravilnikom o uvjetima i načinu zamjene dionica ili udjela (Nar. nov., br. 44/96). Među inim o zamjeni dionica i udjela na temelju članka 7. Pravilnika sklapa se pisani ugovor. Iz sadržaja tužbe i njezinog obrazloženja nedvojbeno proizlazi da je predmet tužbe pitanje zakonitosti zamjene dionica, koju je prema odluci Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju izvršio Fond i to zamjenom dionica P. G. M. R., D. za dionice R. d.d., R. Dakle, u konkretnom se predmetu ne radi o upravnoj stvari. Zamjena dionica slijedom Zakona o privatizaciji, a tako i provedbenog propisa i odredaba koje sadržava Pravilnik, proizlazi da se radi o trgovačkoj stvari pa budući da se upravni spor na temelju članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92) može voditi samo protiv upravnog akta, to je na osnovi odredbe članka 30. stavka 2. istog Zakona valjalo tužbu odbaciti. To zato jer je navedenom odredbom propisano da će Sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da akt, koji se tužbom osporava, nije upravni akt, odnosno da se upravni spor pokreće protiv nedonošenja akta u stvari u kojoj se niti ne donosi odgovarajući upravni akt – koja nije upravna stvar. Uz to, radi se o stvari u kojoj je osigurana sudska zaštita izvan upravnog spora u smislu točke 5. istog stavka članka 30. Informator broj 5134 • 21. 5. 2003.



49

UPRAVNI AKT – OTKAZ UGOVORA O ZAKUPU PRAVA LOVA Odluka o raskidu ugovora o zakupu prava lova na zajedničkom lovištu nije upravni akt

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–3234/01 OD 7. 6. 2001. Tužitelj je podnio tužbu protiv Odluke župana D.-n. županije, u kojoj je točkom 1. utvrđeno da D.-n. županija jednostrano raskida ugovor o zakupu prava lova na zajedničkom lovištu broj 7 »E.« zaključen 10. srpnja 1997. s tužiteljem – tvrtkom »M. t.« d.o.o. S. Točkom 2. navedene Odluke utvrđeno je da se ugovor raskida bez otkaznog roka danom donošenja Odluke i D.-n. županija preuzima sve ovlasti koje je imala u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u nastavku teksta: ZUS), propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt je akt kojim tijelo iz članka 5. ZUS-a u obavljanju javnih ovlasti rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Prema ocjeni suda, Odluka o raskidu ugovora o zakupu prava lova na zajedničkom lovištu nije upravni akt u smislu navedene odredbe ZUS-a jer se radi o ugovornom odnosu među strankama, pa stoga nije bilo mjesta vođenju upravnog spora. Informator broj 5140 • 11. 6. 2003.



50

UPRAVNI AKT – KONCESIJA ZA OBAVLJANJE LUČKE DJELATNOSTI Protiv odluke o dodjeli koncesije za obavljanje lučke djelatnosti putem javnog natječaja, može se uložiti

prigovor

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–10394/98 OD 31. 1. 2001. Iz podataka spisa predmeta vidljivo je da je tuženo tijelo raspisalo javni natječaj za dodjelu koncesija za obavljanje lučke djelatnosti sukladno odredbama Zakona o morskim lukama (Nar. nov., br. 108/95) i Uredbe o uvjetima za dodjelu koncesije za obavljanje lučke djelatnosti (Nar. nov., br. 52/96) koji je objavljen u Nar. nov., br. 77/98 od 2. lipnja 1998. g. i u kojem je navedeno da podnositelj ponude na javni natječaj može uložiti prigovor Upravnom vijeću Lučke uprave P. u roku sedam dana od dana donošenja odluke o koncesiji. Prema odredbi članka 10. Uredbe o uvjetima za dodjelu koncesije za obavljanje lučke djelatnosti podnositelj ponude na javni natječaj može uložiti prigovor Upravnom vijeću Lučke uprave u roku sedam dana od dana donošenja odluke o koncesiji. Kako proizlazi iz stanja spisa, tužitelj je zaprimio odluku o dodjeli koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti tužitelja od 26. kolovoza 1998. g., međutim, protiv iste nije uložio u zakonskom roku prigovor na što osnovano prigovara tuženo tijelo u odgovoru na tužbu. Naime, prema odredbi članka 30. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92) sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava, mogla podnijeti žalba pa nije uopće ili nije pravovremeno podnesena (čl. 7.). Odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se upravni spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stupnju, a prema stavku 2. istog članka upravni spor može se pokrenuti protiv prvostupanjskog upravnog akta protiv kojeg nema mjesta žalbi u upravnom postupku. Trebalo je, stoga, na temelju članka 30. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima, tužbu odbaciti kao nedopuštenu. Informator broj 5152–5153 • 23. i 26. 7. 2003.



51

ZAŠTITA OD NEZAKONITE RADNJE Protiv rješenja o obustavi isplate dijela mirovine (radi namirenja neplaćenog poreza) nije dopuštena

tužba za zaštitu od nezakonite radnje, budući da je osigurana druga sudska zaštita

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gž–5/01 OD 6. 12. 2001. Županijski sud u O. svojim rješenjem od 7. prosinca 2000. odbacio je tužiteljičinu tužbu zbog nezakonite radnje protiv tuženih Republike Hrvatske, Ministarstvo financija i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba O., kao nedopuštenu. Obrazlažući pobijano rješenje Županijski sud u O. navodi da je tužiteljica u tužbi navela da je prvotuženik Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Ispostava B. M., dala nalog drugotuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područna služba Osijek, za obustavu 1/3 dijela mirovine koju prima tužiteljica na ime namirenja navodnog duga zbog neplaćenog poreza. Tužiteljica također navodi da je podnijela prigovor protiv rješenja prvotuženika, ali je taj prigovor odbačen pa je izjavila žalbu drugostupanjskom upravnom tijelu, međutim žalba ne zadržava izvršenje. Smatra da ne duguje prvotuženiku ništa, pa kako je drugotuženik započeo s pljenidbom mirovine predlaže da mu bude zabranjeno daljnje provođenje nezakonite radnje i vraćanje obustavljenih iznosa mirovine. Nižestupanjski sudovi su postupili prema zakonu kad su tužiteljičinu tužbu odbacili kao nedopuštenu. U smislu članka 67. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92) postupak za zaštitu zbog nezakonite radnje se pokreće tužbom županijskom sudu (u vrijeme kad je podignuta predmetna tužba) ako nije osigurana druga sudska zaštita. U ovom slučaju tužiteljici je osigurana druga sudska zaštita, a to je upravni spor protiv drugostupanjske odluke u upravnom postupku. Obustavom isplate dijela mirovine drugotuženik ispunjava svoju obvezu koja proizlazi iz ovršnog postupka koji se provodi na temelju ovršnog naslova, koji predstavlja rješenje upravnog tijela. Protiv toga pak rješenja tužiteljica ima drugu sudsku zaštitu. (I. G.) Informator broj 5168 • 17. 9. 2003.



52

UPRAVNI AKT – VLADA REPUBLIKE HRVATSKE – IMENOVANJE POVJERENIKA VLADE Rješenje Vlade Republike Hrvatske o imenovanju povjerenika Vlade u jedinici lokalne samouprave,

općini nije upravni akt

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-2133/02 OD 21. 3. 2002. Upravni spor se može, sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92), voditi samo protiv upravnog akta, a to je akt kojim državno tijelo i organizacija u obavljanju javnih ovlasti rješava o određenom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Vlada Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 108. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 124/00 – proč. tekst) i članka 1. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 101/98, 15/00 i 117/01), obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Obavljajući poslove iz svoje nadležnosti Vlada odlučuje u upravnim stvarima (čl. 28. Zakona o Vladi Republike Hrvatske), te je protiv konačnih akata Vlade dopušten upravni spor. Glede državnog nadzora i zaštite lokalne i područne (regionalne) samouprave Vlada Republike Hrvatske ima zakonom propisane ovlasti (čl. 81. st. 3., čl. 82. st. 1. i 3., čl. 83. st. 2., čl. 84., 85. i 86. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 33/01 i 60/01). Člankom 85. stavak 2. propisan je put sudske zaštite u odnosu na rješenje Vlade Republike Hrvatske o raspuštanju predstavničkog tijela, te je navedeno rješenje Vlade upravna stvar. Međutim, imenovanje povjerenika Vlade Republike Hrvatske koje slijedi na temelju Zakona u točno propisanim slučajevima je akt izvršne vlasti kojim se privremeno intervenira radi osiguranja funkcioniranja lokalne i područne samouprave, u slučajevima kad je predstavničko tijelo raspušteno ili nije izabrano, odnosno konstituirano. Navedenim Sud ocjenjuje da se u predmetnom slučaju radi o aktu izvršne vlasti, a ne o aktu u kakvoj upravnoj stvari iz čega proizlazi da tužba nije dopuštena. Informator broj 5172 • 1. 10. 2003.



53

UPRAVNI AKT - RASPISIVANJE NATJEČAJA ZA PRODAJU ZEMLJIŠTA ZA GRADNJU Zaključak Gradskog poglavarstva o raspisivanju natječaja za prodaju zemljišta za gradnju nije

upravni akt

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-6686/02 OD 5. 9. 2002. U stavku 1. članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u nastavku teksta: ZUS) prije svega se propisuje da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, dok se u stavku 2. navodi što je upravni akt, a to je akt kojim tijelo iz čl. 5. ZUS-a u obavljanju javnih ovlasti, rješava o određenom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Dakle, upravni spor može se voditi samo protiv upravnih akata koji se donose u izrijekom određenim i predviđenim materijama, odnosno slučajevima. U konkretnom slučaju tužitelj osporava zakonitost zaključka Gradskog poglavarstva Grada Z. kojim se raspisuje natječaj za prodaju zemljišta za gradnju autosalona u Z., T., površine 460 čhv ili 1.653 m², bruto-razvijene površine 1.984 m², za početnu cijenu od 3.893.516,56 kuna. Prema stajalištu ovog Suda predmetni zaključak nije upravni akt u smislu navedene odredbe Zakona, već akt poslovanja. Prema tome, jer se u ovom slučaju ne radi o upravnom aktu donesenom u upravnoj stvari, to se protiv istog ne može ni voditi upravni spor, pa je tužbu tužitelja, na temelju čl. 30. st. 1. t. 2. ZUS-a valjalo odbaciti kao nedopuštenu. Informator broj 5177 • 18. 10. 2003.



54

UPRAVNI AKT – GRANICE POMORSKOG DOBRA Akt Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica pomorskog dobra nije upravni akt

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-7458/00 OD 27. 6. 2003. Prema odredbi članka 30. stavak 1. točka 2. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u nastavku teksta: ZUS) propisano je da će Sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (čl. 6.), odnosno da se upravni spor pokreće zbog nedonošenja akta u stvari u kojoj se niti ne donosi odgovarajući upravni akt (koji nije upravna stvar – čl. 8.). U konkretnom slučaju tužiteljica je tuženom tijelu podnijela zahtjev za određivanje granica pomorskog dobra na području označenom kao čest. zgr. 253 i čest. zem. 3622, k. o. D. Prema odredbi članka 6. ZUS-a, upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta (st. 1.). Prema stavku 2. istog članka upravni je akt, prema tom Zakonu, akt kojim tijelo iz članka 5. tog Zakona, u obavljanju javnih ovlasti rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u nekoj upravnoj stvari. Odredbom članka 50. stavak 6. Pomorskog zakonika (Nar. nov., br. 17/94, 74/94 i 43/96) propisano je da u slučaju dvojbe predstavlja li određeno dobro pomorsko dobro, odluku donosi Vlada Republike Hrvatske, uz prethodno pribavljeno mišljenje državnog pravobranitelja. Iz navedenog proizlazi da tuženo tijelo nije niti bilo u obvezi po zahtjevu tužiteljice donijeti odgovarajući upravni akt, kakav ima na umu članak 6. stavak 2. ZUS-a, jer se u konkretnom slučaju niti ne radi o rješavanju u upravnoj stvari. Naime, određivanje granica pomorskog dobra je akt koji donosi Vlada Republike Hrvatske u obliku naredbe. Takvim se aktom ne rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u upravnoj stvari. Stoga se radi nedonošenja takvog akta niti ne može voditi upravni spor. Informator broj 5190 • 3. 12. 2003.



55

PRAVO NA OTPREMNINU SUDACA ZA PREKRŠAJE Sudac za prekršaje koji ne bude ponovno imenovan za suca, nema pravo na otpremninu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-526/01 OD 11. 4. 2002. Utvrđeno je, da je tužitelj sudac za prekršaje i da mu je sukladno odredbi članka 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 33/95) isplaćena plaća. Naime, odredbom čl. 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima je određeno, da sucu prekršajnog suda koji ne bude ponovno imenovan za suca prema odredbama ovoga Zakona, isplaćivat će se za vrijeme od šest mjeseci po prestanku sudačke dužnosti, ako u tom roku ne započne s radom na drugom mjestu ili ne ispuni mirovinski staž za punu mirovinu, plaća i druga primanja koja pripadaju sucima tog odnosno odgovarajućeg suda. Tužitelj je u tužbi tražio otpremninu pozivom na odredbu članka 86. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Nar. nov., br. 25/96). Sudovi nižeg stupnja pravilno su odbili tužitelja sa zahtjevom za otpremninu s osnove navedene u tom ugovoru, jer se on odnosi na zaposlene osobe koje su bile stavljene na raspolaganje u smislu odredaba čl. 108.-112. navedenog Kolektivnog ugovora. U članku 69. istog Kolektivnog ugovora pravo na otpremninu predviđeno je za službenike i namještenike kada odlaze u mirovinu. Odredbom čl. 10. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika (Nar. nov., br. 75/95, 106/95, 111/96 i 10/99) je određeno da ostala primanja iz radnog odnosa dužnosnici iz čl. 3. ovog Zakona (među dužnosnike u smislu navedenog Zakona navedeni su i suci za prekršaje) ostvaruju na način i uz uvjete propisane za službenike i namještenike u pravosudnim tijelima u kojima obavljaju dužnost. Dakle, kako tužitelj u reviziji navodi da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, ali da mu pripada otpremnina jer je ujedno i službenik, nema zakonske osnove po kojoj bi tužitelju pripadalo pravo na otpremninu. Naime, kako je već naprijed navedeno ako bi se na tužitelja kao dužnosnika primjenjivao naprijed navedeni Kolektivni ugovor pravo na otpremninu bi mu pripadalo prilikom odlaska u mirovinu, a što tužitelj i ne tvrdi da je išao u mirovinu. Na tužitelja se ne primjenjuje odredba članka 1. i 8. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01). (I. G.) Informator broj 5137 • 31. 5. 2003.



56

STVARNA NADLEŽNOST OPĆINSKIH SUDOVA Za suđenje u sporu izdavatelja dozvole za izvanredan prijevoz cestom i ovlaštenika izvanrednog

prijevoza, radi naknade štete, nadležan je općinski sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr-636/01 OD 23. 10. 2001. Rješenjem od 18. siječnja 1999. Trgovački sud u Z. se oglasio stvarno nenadležnim, te po pravomoćnosti rješenja, ustupio predmet Općinskom sudu u Z. Općinski sud u Z. je izazvao sukob nadležnosti, smatrajući da predmet spora proizlazi iz gospodarskog ugovora sklopljenog između stranaka u obavljanju njihovih trgovačkih djelatnosti, pa budući da je za sporove koji proistječu iz gospodarskih ugovora propisana nadležnost trgovačkih sudova, smatra da je u ovoj pravnoj stvari nadležan postupati Trgovački sud u Z. Razlozi Općinskog suda u Z. nisu osnovani. Pravni prednici tuženika obavljali su izvanredni prijevoz preko mosta u T. 8. 10. 1981. temeljem dozvole broj 147/1394 od 5. 10. 1981. (list br. 11 spisa) pravnog prednika tužitelja – SIZ-a za regionalne i magistralne ceste Z. Dozvola za izvanredan prijevoz izdana je temeljem odredbe čl. 112. tada važećeg Zakona o javnim cestama (Nar. nov., br. 53/74) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a u sklopu javnih ovlasti tadašnjeg SIZ-a regionalnih i magistralnih cesta Z. Dozvola za obavljanje izvanrednog prijevoza nije gospodarski ugovor u smislu odredbe čl. 25. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), niti predmet spora proizlazi iz međusobnih gospodarskih odnosa parničnih stranaka (čl. 19. t. 1a.) Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01), niti su izdavatelj dozvole i ovlaštenik izvanrednog prijevoza u ugovornom odnosu, jer je dozvola za izvanredni prijevoz izdana temeljem javnih ovlasti javnog poduzeća ili organizacije koja je zakonom ovlaštena na izdavanje takvih dozvola sukladno odredbama Zakona o javnim cestama. Stoga je za postupanje u ovoj pravnoj stvari stvarno nadležan Općinski sud u Z., pa je primjenom odredbe čl. 23. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci. (I. G.) Informator broj 5108 • 19. 2. 2003.



57

PARNIČNI POSTUPAK – APSOLUTNA NADLEŽNOST – RAZGRANIČENJE OD DJELOKRUGA DRUGIH DOMAĆIH TIJELA Za odlučivanje o zahtjevu tužitelja da mu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplati određeni

iznos na ime razlike u mirovini nadležan je sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1060/02 OD 25. 9. 2002. Prvostupanjskim rješenjem Općinski sud u N. G. oglasio se nenadležnim i odbacio tužbu, a sud drugog stupnja odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Protiv navedenog pravomoćnog drugostupanjskog rješenja tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer tužiteljica smatra da se Općinski sud u N. G. neosnovano oglasio stvarno nenadležnim za suđenje u toj pravnoj stvari i odbacio tužbu, budući da se radi o imovinskopravnom sporu za koji je predviđena sudska nadležnost, a sud drugog stupnja nije otklonio takvu bitnu povredu na koju je tužiteljica ukazala u žalbi pa je stoga predložila da se oba nižestupanjska rješenja ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Na reviziju tužiteljice protivna strana nije odgovorila, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Revizija je osnovana. Predmet spora u toj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice kao umirovljenice, upravljen protiv tuženika, kao obveznika isplate mirovine, radi isplate razlike mirovine po osnovi prava na usklađenje mirovine i to za proteklo razdoblje (od 1. rujna 1995. do 30. rujna 1998.) u ukupnom iznosu od 37.105,00 kn, te za daljnje razdoblje počevši od 30. rujna 1998. g., pa ubuduće i to u iznosu od 1.215,00 kn mjesečno. Niži sudovi smatraju – imajući na umu navode tužiteljice koja ističe da je od tuženika zatražila donošenje rješenja o usklađenu mirovine na koji se zahtjev tuženik do tužbe oglušio – da se radi o donošenju upravnog akta, pa tužiteljica sudsku zaštitu može ostvariti kod Upravnog suda Republike Hrvatske ako se i kad se ostvare za to zakonske pretpostavke, zbog čega nalaze da ne postoji nadležnost općinskog suda u toj pravnoj stvari. Takvo je pravno stajalište nižih sudova nepravilno. Tužiteljica u tužbi ističe da bi joj prema njezinom mišljenju po osnovi usklađene mirovine tuženik bio dužan isplatiti u tužbi navedene iznose. Takav zahtjev, prema nalaženju ovog Vrhovnog suda, predstavlja imovinskopravni zahtjev na isplatu, za koji općinski sud ne može otkloniti svoju nadležnost (čl. 16. st. 1. t. 2.k) Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96. 115/97, 131/97, 129/00 i 67/01). Polazeći od svega izloženog slijedi da su niži sudovi neosnovano utvrdili da je općinski sud stvarno nenadležan za postupanje u tom imovinskopravnom sporu i slijedom toga nezakonito odbaciti tužbu, čime su počini bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 16. st. 1. t. 2.k) i čl. 282. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZPP), na koju se tužiteljica poziva u reviziji zbog čega je pozivom na čl. 393. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. (I. G.) Informator broj 5111 • 1. 3. 2003.



58

STVARNA NADLEŽNOST TRGOVAČKOG SUDA Spor radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupnji dionica trgovačkog društva predstavlja spor o

članskim pravima u trgovačkom društvu, te spada u nadležnost trgovačkog suda

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA, BR. Pž–5758/02 OD 12. 11. 2003. Iz spisa, tj. iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da se radi o sporu radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupnji dioničkog društva, te spora vezanog uz upućivanje i prihvat ponude vezane uz kupnju dionica. Prema odredbi čl. 19. t. 2. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01), trgovački sudovi sude u sporovima povodom osnivanja, rada i prestanka trgovačkog društva, kao i raspolaganja članstvom i članskim pravima u tom društvu. Slijedom iznesenog, prema ocjeni ovog vijeća, u sporu radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupnji dionica dioničkog društva, te sporu vezanom uz upućivanje i prihvat ponude vezano uz kupnju dionica, u smislu navedenog čl. 19. t. 2. Zakona o sudovima, nadležan je trgovački sud. (Z. J.) Informator broj 5120 • 3. 4. 2003.



59

STVARNA NADLEŽNOST OPĆINSKIH SUDOVA Za suđenje u sporu radi naknade štete između domaće pravne i inozemne fizičke osobe, nadležan je

općinski sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr1-541/02 OD 27. 6. 2002. Rješenjem od 24. 9. 1992. g. broj P-683/91 Općinski sud u D. oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u predmetu tužitelja J. Š. iz B. protiv Općine D., radi naknade štete, a iz razloga što se radi o sporu radi naknade štete između domaće pravne osobe i inozemne fizičke osobe te da bi za odlučivanje u takvom sporu prema odredbi čl. 36. t. 1.g) tada na snazi Zakona o redovnim sudovima (Nar. nov., br. 32/88 – proč. tekst, 16/90, 41/90) bio nadležan Okružni privredni sud. Trgovački sud u S. svojim dopisom od 12. 6. 2002. g. izaziva sukob, jer prema odredbi čl. 19. sada na snazi Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00 i 67/01 – u nastavku teksta: ZS) nije predviđena nadležnost trgovačkog suda u takvim sporovima, već bi prema odredbi čl. 16. ZS-a bio nadležan općinski sud. Za postupanje u ovom predmetu stvarno je nadležan Općinsku sud u D. Prema sada važećoj odredbi čl. 16. st. 1. t. 2.k) ZS-a općinski sudovi sude o ostalim građanskopravnim zahtjevima koji nisu u djelokrugu trgovačkog suda ili drugog tijela, a koji ovdje treba primijeniti radi ocjene koji bi od sudova u sukobu bio stvarno nadležan. Odredbom, pak, čl. 19. ZS-a nije stavljeno u nadležnost trgovačkim sudovima odlučivanje o sporovima za naknadu štete između domaćih i pravnih osoba i inozemnih fizičkih osoba. Dakle, radi se o građanskopravnom sporu koji prema odredbi čl. 16. st. 1. t. 2.k) ZS-a spada u nadležnost općinskih sudova. (I. G.) Informator broj 5124 • 16. 4. 2003.



60

STVARNA NADLEŽNOST TRGOVAČKIH SUDOVA Poslovi koji u svezi s Državnim robnim zalihama sklapa Ravnateljstvo za robne zalihe kao i ugovori o

jamstvu, odnosno garanciji sklopljeni u svrhu pojačanja obveza preuzeti tim poslovima nisu trgovački

ugovori

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1–460/02 OD 29. 5. 2002. Općinski sud u P. oglasio se u ovoj pravnoj stvari rješenjem od 27. kolovoza 1999. g. stvarno nenadležnim i prema pravomoćnosti rješenja predmet ustupio Trgovačkom sudu u R. Općinski sud smatra da se radi o sporu koji proizlazi iz trgovačkog ugovora zaključenog između Republike Hrvatske, Ministarstva gospodarstva Ravnateljstva za robne zalihe i trgovačkog društva »D.« d.d. o prodaji šećera iz Državnih robnih zaliha, te ugovora sklopljenog između Republike Hrvatske, Ministarstva gospodarstva Ravnateljstva za robne zalihe i trgovačkog društva »S.« d.d. Ž., a koji je dug trgovačkog društva »S.« preuzelo trgovačko društvo »D.« d.d. Z., te da je za odlučivanje je li u obvezi izvršiti prema tužitelju činidbu iz tog ugovora stvarno nadležan odlučivati Trgovački sud. Trgovački sud u R. smatra da nije stvarno nadležan za postupanje u toj pravnoj stvari jer da tužitelj Republika Hrvatska ne zaključuje trgovačke ugovore pa ne može biti sudionik u postupku pred trgovačkim sudom. Odlučujući o sukobu o stvarnoj nadležnosti taj je sud ocijenio da je za postupanje stvarno nadležan Općinski sud u P. U toj se pravnoj stvari radi o zahtjevu tužitelja – Republike Hrvatske – Ravnateljstva za robne zalihe protiv tuženika I. b. d.d. iz P., radi isplati, s tim da tužitelj svoje potraživanje temelji na, kako tužitelj tvrdi, izdanoj bankarskoj garanciji, odnosno izdanom jamstvu od strane tuženika za dug »D.« d.d. (kao preuzimatelja duga dužnosnika »S.« d.d. Ž), prema Republici Hrvatskoj – Ravnateljstvu za robne zalihe. Iz čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00), proizlazi da je trgovačka djelatnost gospodarska djelatnost koju pravna ili fizička osoba obavlja samostalno i trajno radi ostvarivanja dobiti, proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu. Dakle, osnovna značajka gospodarske djelatnosti, jer to što se ista obavlja u svrhu ostvarivanja dobiti. Člankom 18. st. 1. tada na snazi Zakona o državnim robnim zalihama (Nar. nov., br. 68/98) propisano je da se poslovi u svezi s robnim zalihama obavljaju u neprofitne svrhe. Dakle, tužitelja, koja se u određenim slučajevima može u pravnom prometu pojaviti i kao osoba koja obavlja trgovačku djelatnost, u toj se pravnoj stvari ne pojavljuje u tom svojstvu. Ugovori između Ravnateljstva za robne zalihe i »S.« d.d., odnosno »D.« d.d. nisu trgovački ugovori (čl. 18. Zakona o državnim robnim zalihama), niti se trgovačkim ugovorom može smatrati u konkretnom slučaju eventualna bankarska garancija, odnosno jamstvo kojim se pojačava ispunjenje ugovorne obveze preuzete ugovorom koji nema značajke trgovačkog ugovora (čl. 25. st. 2. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Zbog navedenih je razloga za postupanje u toj pravnoj stvari stvarno nadležan Općinski sud primjenom čl. 16. st. 1. t. k) Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01). (I. G.) Informator broj 5127 • 26. 4. 2003.



61

STVARNA NADLEŽNOST TRGOVAČKIH SUDOVA Za suđenje u sporu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je vlasnik tuženikovog autorskog djela i da se

tuženiku naloži da mu ga preda, nadležan je trgovački sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr1-802/02 OD 10. 10. 2002. Općinski sud u D. rješenjem od 13. 6. 2002., proglasio se stvarno nenadležnim i, po pravomoćnosti tog rješenja, predmet je ustupio Trgovačkom sudu u B., kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, uz obrazloženje da se radi o sporu iz autorskog prava, a koji je prema odredbi čl. 19. t. 1d) Zakona o sudovima nadležan trgovački sud. Trgovački sud u B., kojem je predmet ustupljen, smatra da je za suđenje nadležan sud koji mu je predmet ustupio, jer da se ne radi o sporu iz članka 19. točka 1a) Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01 – u nastavku teksta ZS), te je dopisom od 19. 9. 2002. dostavio predmet ovom sudu da riješi nastali sukob o nadležnosti. Rješavajući nastali sukob o stvarnoj nadležnosti između redovitih sudova razne vrste, ovaj sud ocjenjuje da je za suđenje nadležan Trgovački sud u B. Prema činjeničnim navodima tužbe, tužitelj je proveo natječaj za izradu Idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja prostora, plohe i urbane opreme Trga kralja T. u D.,a tuženici su kao autori sudjelovali u tom natječaju i nakon što je njihov rad otkupljen kao prvi otkup, tuženici su iz izložbenog prostora svoj rad odnijeli, uz obrazloženje, da odbijaju već izvršeni otkup i povlače svoje djelo iz natječaja. Tužbenim zahtjevom se traži da se utvrdi da je tužitelj otkupom Idejnog rješenja tuženika postao vlasnik tog Idejnog rješenja, da se tuženicima naloži da tužitelju predaju predmetno autorsko djelo uz obvezu tužitelja da im, nakon predaje djela, plati po 2.000,00 kn, koje su oni prethodno vratili. Iz navedenog proizlazi da se radi o sporu iz autorskog prava, o kojem će se odlučiti primjenom Zakona o autorskom pravu (Nar. nov., br. 76/99 – proč. tekst, 127/99 i 67/01). Prema odredbi iz čl. 19. t. 1d) Zakona o sudovima, za suđenje u sporovima iz autorskog prava nadležan je trgovački sud, radi čega je nastali sukob valjalo riješiti kao u izreci (čl. 23. st. 2. Zakona o parničnom postupku - Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01). (I.G.) Informator broj 5137 • 31. 5. 2003.



62

STVARNA NADLEŽNOST TRGOVAČKIH SUDOVA Ugovor (bivšeg) Zavoda za platni promet o otvaranju računa s korisnikom tog računa nije trgovački

ugovor

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1–91/02 OD 13. 2. 2002. Iz povijesti tužbe proizlazi da je tužitelj imao otvoreni račun kod prvotuženika, a da je prvotuženik obavijestio tužitelja da više nije vlasnik tog žiroračuna, već da ga je dodijelio H. sindikatu koji nije ista pravna osoba kao tužitelj i nije njezin pravni sljednik. Na računu je bilo tuženih 645.778,69 kn koje je uplatio tužitelj, a promjenom računa dana su na korištenje drugotuženiku, pa se traži donošenje navedene presude. I prema stajalištu ovog Vrhovnog suda ne radi se u konkretnom slučaju o sporu iz gospodarske djelatnosti. Prvotuženik je ustanova za platni promet kod koje pravne osobe imaju otvorene račune putem kojih posluju. Dakle, ne radi se o gospodarskom ugovoru, već ugovoru o platnom prometu određenom Zakonom o platnom prometu u zemlji (Nar. nov., br. 27/93), konkretno u predmetnom slučaju prema članku 10. toga Zakona. Prvotuženi Zavod za platni promet je organizacija određena zakonom za obavljanje platnog prometa u zemlji (čl. 39. Zakona o platnom prometu) i odnos te organizacije s korisnicima računa kod nje, ne predstavlja gospodarski ugovor zbog kojeg bi bila predviđena nadležnost trgovačkog suda u slučaju nastalog spora, a i u smislu odredbe članka 19. t. 1a. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01), već je za rješavanje spora nadležan općinski sud u smislu članka 16. st. 2. t. k) Zakona o sudovima kako je to pravilno istaknuo trgovački sud. (I. G.) Informator broj 5140 • 11. 6. 2003.



63

STVARNA NADLEŽNOST TRGOVAČKIH SUDOVA Za suđenje u sporovima iz najamnih, zakupnih i stambenih odnosa koji proizlaze iz trgovačkih

ugovora sklopljenih između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost, nadležni su trgovački sudovi

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr-1014/01 OD 11. 12. 2001. Rješenjem od 11. studenog 1997. Trgovački sud u V. oglasio se stvarno nenadležnim i nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupio Općinskom sudu u Č., kao stvarno nadležnom sudu. Odluku o nenadležnosti Trgovački sud u V. temelji na odredbi čl. 16. st. 2. t. g) Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 139/97 i 129/00 – u nastavku teksta: ZS), smatrajući da se radi o sporu koji proizlazi iz ugovora o najmu poslovnog prostora, za koji postoji stvarna i mjesna nadležnog Općinskog suda u Č. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 3. ožujka 1998. potvrđeno je rješenje Trgovačkog suda u V. od 11. 11. 1997. broj P-571/97. Općinski sud u Č. otklonio je postupati u ovom predmetu, smatrajući da je za postupanje stvarno nadležan sud koji mu je predmet ustupio, pa je stoga dopisom od 3. 12. 2001. izazvao sukob o stvarnoj nadležnosti, te dostavio predmet ovom Vrhovnom sudu, radi odlučivanja o nastalom sukobu. Rješavajući navedeni sukob o stvarnoj nadležnosti, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je za postupanje u ovom predmetu stvarno nadležan Trgovački sud u V. Prema odredbi čl. 16. st. 1. t. g) ZS-a općinski sudovi u građanskim predmetima sude, uz ostalo, u sporovima iz najamnih, zakupnih i stambenih odnosa, osim sporova iz čl. 19. t. 1.a) ZS-a. Odredbom čl. 19. t. 1.a) ZS-a je propisano da trgovački sudovi u prvom stupnju sude u sporovima što proizlaze iz trgovačkih ugovora i u sporovima za naknadu štete koja proizlazi iz tog ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost. To znači da su trgovački sudovi nadležni za suđenje u sporovima iz najamnih, zakupnih i stambenih odnosa, ako takvi sporovi proizlaze iz trgovačkih ugovora sklopljenih na osnovi najma. Za ocjenu da li navedeni spor u konkretnom slučaju iz najamnog odnosa proizlazi iz trgovačkog ugovora, mjerodavna je odredba iz čl. 25. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 1/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO) koja određujući pojam ugovora u privredi navodi da su to ugovori što ih poduzeće i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu (gospodarsku) djelatnost, te imatelji radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost, sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima. Iz sadržaja i smisla ove zakonske odredbe proizlazi da se trgovačkim ugovorom smatra ugovor koji međusobno zaključuju spomenute osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost, a iz predmeta te djelatnosti ili u vezi s tom djelatnosti. Iz podataka u spisu predmeta, te Ugovora o najmu poslovnog prostora i opreme (list 5-6 spisa) koji su parnične stranke zaključile 20. 3. 1992., proizlazi da se najmoprimatelj, ovdje tužitelj, koji je uzeo u najam predmetni poslovni prostor i opremu, obvezao u iznajmljenom prostoru iz čl. 1. ovog Ugovora, obavljati svoje registrirane djelatnosti, koje se sastoje od prodaje osobnih automobila, rezervnih dijelova za automobile i drugo, a ujedno se obvezao da će se u objektima koji su predmet najma ponašati s pažnjom dobrog gospodara, čuvati objekte i opremu te alate, od svih oblika oštećenja. U konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog Vrhovnog suda, takav Ugovor o najmu poslovnog prostora i opreme (u naravi salon automobila, servisne hale, prodavaonice i dr.) koji su zaključile parnične stranke, kao trgovački subjekti (obje stranke su pravne osobe – dionička društva), a u svrhu korištenja predmeta najamnog odnosa za obavljanje gospodarske djelatnosti, predstavlja trgovački ugovor, pa je stoga za suđenje u konkretnom sporu za naknadu štete, koji spor proizlazi iz takvog trgovačkog ugovora, primjenom odredbe čl. 16. t. 2.g), u svezi čl. 19. t. 1.a) ZS-a stvarno nadležan Trgovački sud u V. (I. G.) Informator broj 5147-5148 • 5. i 9. 7. 2003.



64

STVARNA NADLEŽNOST TRGOVAČKIH SUDOVA Kad u vrijeme sklapanja ugovora jedna od stranaka nije obavljala gospodarsku djelatnost nego je

obavljanje te djelatnosti započela tek kasnije, takav ugovor nema svojstvo trgovačkog ugovora

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr–945/00 OD 18. 12. 2001. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate 8183 DEM preračunato u domaćoj valuti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i parničnim troškom. Tužbeni zahtjev tužitelj zasniva na ugovoru o poslovnoj suradnji koji je sklopio s tuženikom (kao kooperant) 9. siječnja 1993. Rješenjem od 9. lipnja 1994. Općinski sud u Z. oglasio se stvarno nenadležnim navodeći da se radi o sporu iz trgovačkog ugovora između osoba koje obavljaju trgovačku djelatnost te da je zato stvarno nadležan trgovački sud. Nakon pravomoćnosti rješenja Općinski sud ustupio je predmet Trgovačkom sudu u Z. Trgovački sud izazvao je sukob o stvarnoj nadležnosti dopisom od 22. studenoga 2000. Trgovački sud smatra da nije stvarno nadležan jer da je ugovor između stranaka sklopljen 9. siječnja 1993. između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika kao pravne osobe, dok je rješenjem Gradskog sekretarijata za gospodarstvo i gospodarske poslove D., koje je doneseno nakon sklopljenog ugovora (14. siječnja 1993.), tužitelju upisana u registar sporednih zanimanja obavljanje privrednih djelatnosti, a tvrtka sporednog zanimanja označena kao »I.«. Zbog navedenog Trgovački sud u Z. nalazi da je sukladno članku 16. stavku 1. točki 2.k) Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01 – u nastavku teksta: ZS) stvarno nadležan općinski sud. Za postupanje u ovoj pravnoj stvari stvarno je nadležan općinski sud. U ovoj pravnoj stvari tužitelj (fizička osoba) tuži tuženika (pravnu osobu) radi ostvarenja prava za koje smatra da mu pripada iz ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog između stranaka 9. siječnja 1993., koji je tuženik raskinuo. Kad je između stranaka spor o pravu iz ugovora o poslovnoj suradnji, koji je sklopljen između fizičke osobe s jedne strane i pravne osobe s druge strane, a tužitelj je (kao fizička osoba) tek nakon sklopljenog ugovora registrirao tvrtku sporednog zanimanja, tada se ne radi o sporu koji proizlazi iz trgovačkog ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost. Zato nema mjesta ocjenjivati pitanje stvarne nadležnosti na temelju članka 19. točke 1.a) ZS-a, kako to osnovano smatra i Trgovački sud u Z. Naprotiv, radi se o stvarnoj nadležnosti općinskog suda na temelju članka 16. stavka 1. točke 2.k) ZS-a. (I. G.) Informator br. 5157–5158 • 9. i 13. 8. 2003.



65

APSOLUTNA NADLEŽNOST Za odlučivanje o tužbi radi pobijanja odluke tijela inspekcije rada, koja ima značenje obavještavanja

podnositelja zahtjeva o stavu inspekcije rada glede tog zahtjeva, nije nadležan sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1766/01 OD 21. 11. 2001. Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim se taj sud oglasio nenadležnim za postupanje, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu. Protiv drugostupanjskog rješenja je tužitelj pravovremeno izjavio reviziju, ne navodeći revizijske razloge, pa je ovaj sud ispitao revizijske razloge na koje pazi po službenoj dužnosti (pravilna primjena materijalnog prava i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. Zakona o parničnom postupku). (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99). Revident predlaže da se ukinu nižestupanjska rješenja i da se predmet ustupi na nadležnost Upravnom sudu Republike Hrvatske. Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji. Revizija nije osnovana. Tužbu je u ovom predmetu tužitelj uputio Upravnom sudu Republike Hrvatske koji se oglasio nenadležnim svojim rješenjem od 13. 6. 1996., te ga ustupio Općinskom sudu u Z. Općinski sud u Z. izazvao je sukob nadležnosti odlukom od 10. 12. 1996., pa je ovaj Vrhovni sud svojim rješenjem utvrdio da rješavanje ovog spora ne ide u sudsku nadležnost te je predmet vratio Općinskom sudu u Z. Prvostupanjski Općinski sud u Z., prvostupanjskim se rješenjem oglasio nenadležnim i odbacio tužbu kojom tužitelj traži da se ponište rješenja Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji i da nadležna inspekcijska tijela toga Ministarstva donesu rješenja i zaključke o rasporedu rada tužitelja. To je rješenje potvrdio drugostupanjski sud. Tužitelj u reviziji traži da se predmet ustupi na nadležnost Upravnom sudu Republike Hrvatske. No, taj se sud već pravomoćno oglasio nenadležnim za postupanje i ovaj je sud navedenim rješenjem utvrdio da predmet ne ide u sudsku nadležnost – kako je to opširno obrazloženo u rješenju suda od 7. 6. 2000. U konkretnom se, naime, slučaju pobijaju odluke tijela inspekcije rada protiv kojih se ne može voditi upravni spor u smislu odredbe čl. 100. st. 7. Zakona o radnim odnosima (Nar. nov., br. 25/92), jer se ne radi o upravnom aktu. Ovdje pobijane odluke tijela inspekcije rada imaju značenje obavještavanja podnositelja zahtjeva – tužitelja – o stavu inspekcije rada glede tog zahtjeva, pa stoga ne predstavlja pojedinačni akt tijela čija bi sudska kontrola zakonitosti bila ustavom zajamčena. Kako je, dakle, utvrđeno da predmet ne ide u sudsku nadležnost, niti se radi o upravnom aktu protiv kojeg bi se mogao voditi upravni spor, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbacili tužbu. (I. G.) Informator broj 5164 • 3. 9. 2003.



66

APSOLUTNA NADLEŽNOST SUDOVA Nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj za suđenje strancima koji uživaju pravo imuniteta zavisi od

sadržaja pravila međunarodnog prava

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-950/01 OD 28. 11. 2001. Tuženik u reviziji ističe da su sudovi odlučili o sporu koji ne spada u nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da tuženik, sukladno odredbama Sporazuma o gospodarskoj, tehničkoj i srodnoj pomoći između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Sjedinjenih Američkih Država, uživa pravo imuniteta, čime bi bila počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 254. st. 2. t. 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 129/99 – u nastavku teksta: ZPP). Bitna povreda odredbe parničnog postupka postoji i kad je sud odlučio o sporu, koji u smislu odredbe čl. 16. ZPP-a ne ide u sudsku nadležnost (čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a), a revizijom je dopušteno pobijati pravomoćnu presudu pozivom na spomenutu bitnu povredu odredbe parničnog postupka. U reviziji se tvrdi, da tuženik, kao strana pravna osoba, potpada pod odredbu čl. 3. d) Sporazuma u gospodarskoj, tehničkoj i srodnoj pomoći između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Sjedinjenih Američkih Država, a taj je Sporazum Uredbom Vlade Republike Hrvatske potvrđen (Nar. nov., br. 3/95) i kojom odredbom je uglavljeno: »Pojedinci, javne i privatne organizacije, te djelatnici javnih ili privatnih organizacija, koji su pod ovim ugovorom s Vladom SAD-a ili koje ista financira, a u Republici Hrvatskoj su radi obavljanja djelatnosti u svezi s ovim Sporazumom, bit će izuzeti od svih građanskih obveza koje izravno utječu na obavljanje takvih djelatnosti«. Prema odredbi čl. 16. st. 3. ZPP-a, kad se u tijeku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti, proglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi i o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak. Odredbom, pak, čl. 26. ZPP-a propisano je da u pogledu nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj za suđenje strancima koji uživaju pravo imuniteta u Republici Hrvatskoj i za suđenje stranim državama i međunarodnim organizacijama važe pravila Međunarodnog prava (st. 1.), a za slučaj sumnje o postojanju i opsegu prava i imuniteta, objašnjenje daje Republičko tijelo uprave nadležno za poslove pravosuđa (st. 2.). Kako nižestupanjski sudovi nisu ocjenjivali uživa li tuženik u ovom slučaju pravo imuniteta i u svezi s tim, spada li konkretni sporni odnos u nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj, te je li takav eventualni imunitet prestao ako sud ocijeni da je tuženik pristao da u ovoj pravnoj stvari odlučuje sud u Republici Hrvatskoj – to je reviziju valjalo prihvatiti kao osnovanu i riješiti kao u izreci (čl. 354. st. 1. ZPP-a). (I. G.) Informator broj 5167 • 13. 9. 2003.



67

STVARNA NADLEŽNOST TRGOVAČKIH SUDOVA Otvaranje postupka stečaja nad strankom koja je strana pravna osoba nema utjecaja na stvarnu

nadležnost

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr–1018/01 OD 18. 12. 2001. Općinski sud u S. B. rješenjem od 3. listopada 2001., broj P–1855/01, oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u parničnom predmetu tužitelja »K. b.« d.d. T., u stečaju, I. 129, T., protiv tužene A. Dž. iz S. Š., S. 25, radi isplate, te po pravomoćnosti rješenja predmet ustupio Trgovačkom sudu S. B., a iz razloga što je tužitelj pravna osoba nad kojom je otvoren stečaj. Trgovački sud u S. B. dopisom od 5. prosinca 2001., broj P–495/01, izaziva sukob smatrajući da nije nadležan jer se ne radi o sporu iz članka 19. točka 1. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01 – u nastavku teksta: ZS) budući da je tražbina iz ugovora s fizičkom osobom koja je i tužena. Za postupanje u ovom predmetu nadležan je Općinski sud u S. B. Trgovački sudovi sude u sporovima što proizlaze iz trgovačkih ugovora i u sporovima za naknadu štete koja proizlazi iz tih ugovora između osoba koje obavljaju trgovačku djelatnost (čl. 19. t. 1. ZS-a). Budući da se ovdje radi o potraživanju iz ugovora o kreditu za dovršenje stambene zgrade koji je dan tuženoj kao fizičkoj osobi, ne radi se o trgovačkom ugovoru te trgovački sud ne bi bio nadležan na temelju članka 19. točka 1. ZS-a. Ne dolazi u obzir atrakcija nadležnosti zbog činjenice da je tužitelj pravna osoba u stečaju. Naime, odredba članka 19. točka 2. ZS-a upućuje na atrakciju nadležnosti kad je nad nekom od stranaka koja je pravna osoba otvoren postupak stečaja, tako da tada u svim sporovima u kojima se pojavljuje ta pravna osoba sudi trgovački sud i to sud koji provodi stečajni postupak (čl. 63. Zakona o parničnom postupku – Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99). Budući da se postupak stečaja ne provodi nad tužiteljem u Republici Hrvatskoj to ne dolazi ni do atrakcije nadležnosti, već ostaje nadležan onaj sud koji bi inače bio stvarno nadležan za suđenje o takvom građansko-pravnom zahtjevu koji nije u djelokrugu trgovačkog suda (čl. 16. st. 1. t. 1k. ZS-a). Dakle, stvarno nadležan za postupanje u ovom sporu je Općinski sud u S. B. koji je inače i sud opće mjesne nadležnosti za tuženu. Informator broj 5168 • 17. 9. 2003.



68

MJESNA NADLEŽNOST – SPOROVI IZ ODNOSA O VOJNIM JEDINICAMA U sporovima iz odnosa s vojnim postrojbama isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi

sjedište zapovjedništva te postrojbe, neovisno o kakvoj se vrsti spora radi

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1-329/01 OD 16. 4. 2002. Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u R. protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstva obrane, radi naknade štete, u iznosu 120.000,00 kn zbog tjelesnih ozljeda zadobivenih od svog natporučnika. Općinski sud u R. se u povodu prigovora tuženice u podnesku od 4. 3. 1999., ponovljenog na prvom ročištu glavne rasprave od 8. 3. 1999. (pripremno ročište nije održano), oglasio mjesno nenadležnim i nakon pravomoćnosti tog svog rješenja predmet ustupio mjesno nadležnom Općinskom sudu u G., gdje se nalazi gardijska brigada u kojoj je tužitelj tjelesno ozlijeđen. Općinski sud u G. također se oglasio mjesno nenadležnim, jer da se sjedište gardijske brigade nalazi u K., te je predmet po pravomoćnosti svog rješenja ustupio Općinskom sudu u K. Općinski sud u K. svojim dopisom je izazvao sukob nenadležnosti, jer pozivom na dostavljene podatke iz Glavnog stožera OS Republike Hrvatske od 25. 3. 2002., smatra da je za postupanje u ovom predmetu nadležan Općinski sud u G. Odlučujući o nastalom sukobu nadležnosti ovaj Vrhovni sud je našao da je za postupanje u ovom predmetu isključivo mjesno nadležan Općinski sud u G. Iz priloženih podataka Glavnog stožera OS Republike Hrvatske od 25. 3. 2002. proizlazi da se sjedište Zapovjedništva gardijske brigade OS Republike Hrvatske na dan štetnog događaja 9. 4. 1996. nalazilo u G., gdje je i danas smješteno. Prema odredbi čl. 61. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) u sporovima iz odnosa o vojnim postrojbama isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište Zapovjedništva vojne postrojbe. Za primjenu te zakonske odredbe nije odlučno o kakvom se sporu radi i kakva je pravna osnova tužbenog zahtjeva, radi li se o nadoknadi štete ili nekoj drugoj vrsti spora. Ako je do štete došlo zbog nekog postupka vojne osobe, kao što je to ovdje slučaj, onda je to odnos s vojnom jedinicom u kojoj ona služi, pa stoga u takvom slučaju ne dolaze do primjene odredbe čl. 52. ZPP-a nego odredbe iz čl. 61. ZPP-a. Zbog toga je u ovom sporu nadležan Općinski sud u G. na čijem se području nalazi Zapovjedništvo vojne postrojbe u kojoj je došlo do štetnog događaja. (I. G.) Informator broj 5169 • 20. 9. 2003.



69

NADLEŽNOST Za suđenje u radnom sporu koji pokreće radnik protiv Organizacije za Europsku sigurnost i suradnju,

Misije u Hrvatskoj, nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1437/00 OD 7. 5. 2002. Tužiteljica je 27. svibnja 1998. podnijela Općinskom sudu u S. tužbu protiv tuženika Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Misije u Republici Hrvatskoj, i to radi poništenja odluke tuženika zbog izvanrednog otkaza ugovora o radu od 17. travnja 1998., te odluke tuženika od 21. svibnja 1998., kojom je odbijen njezin zahtjev za zaštitu prava. Tužiteljica je ujedno zatražila od tuženika isplatu naknade štete, mjesečnih plaća i odgovarajuće otpremnine, kao i trošak postupka. Sudovi su pravilno ukinuli provedene radnje u postupku i odbacili tužbu, jer za postupanje u ovom predmetu i po nalaženju ovog revizijskog suda nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj. Prema, odredbi čl. 11. Memoranduma o razumijevanju za uspostavu Misije organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Republici Hrvatskoj između organizacije za europsku sigurnost i suradnju i Vlade Republike Hrvatske od 29. kolovoza 1996. Misija i članovi Misije, kao i pripadnici njihovih obitelji koji s njima žive u zajedničkom kućanstvu, na teritoriju Republike Hrvatske uživat će isti status, prava, privilegije i imunitete kakve Vlada Republike Hrvatske dodjeljuje diplomatskim predstavnicima i diplomatskom osoblju akreditiranom u Republici Hrvatskoj, kao i članovima njihovih obitelji koji s njima žive u zajedničkom kućanstvu, u skladu s Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. godine. To znači da tuženik kao Misija i članovi Misije, kao i pripadnici njihovih obitelji koji s njima žive u zajedničkom kućanstvu u Republici Hrvatskoj kao diplomatski agenti uživaju imunitet od kaznenog sudstva države kod koje se akreditiraju. Oni također uživaju imunitet od građanskog i upravnog sudstva, osim slučajeva koji ne predstavljaju radni spor kao što je ovaj, a kako je to propisano odredbom čl. 31. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima od 18. travnja 1961. godine, koja je stupila na snagu u međunarodnom smislu u odnosu na nekadašnju Jugoslaviju 24. travnja 1964. godine. Ne ulazeći u sadržaj raskinutog ugovora između parničnih stranaka u ovom sporu niti internih propisa OESS-a koji reguliraju zapošljavanje lokalnog osoblja, bez izričitog odricanja od imuniteta OESS-a, protiv Misije i njezinih članova, u ovom se slučaju ne može voditi radni spor pred Hrvatskim sudom, kako je to propisano odredbom čl. 16. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP). Prema podacima u spisu predmeta tuženik nije dao pristanak za nadležnost suda u Republici Hrvatskoj da sudi u ovom predmetu. Prema navedenoj zakonskoj odredbi iz čl. 16. st. 3. ZPP kad sud u tijeku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinuti će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, a kako su to sudovi pravilno utvrdili i odlučili u ovom predmetu. Prema odredbi t. 4. čl. 31. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. godine koja se odnosi i na tuženu Misiju u ovom predmetu, imunitet diplomatskog agenta od sudstva države kod koje se akreditira ne oslobađa tog agenta od sudstva države koja akreditira. Sjedište OESS je u Pragu, pa je tužiteljica mogla tamo pokrenuti ovaj radni spor. Naime, kad se utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj (već inozemni sud) sud u Republici Hrvatskoj oglašava se nenadležnim, ukida provedene radnje u postupku i odbacuje tužbu i neće predmet ustupiti inozemnom sudu. Informator broj 5170 • 24. i 27. 9. 2003.



70

STVARNA NADLEŽNOST OPĆINSKIH SUDOVA Za odlučivanje o zahtjevu tužitelja da mu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplati određeni

iznos na ime razlike u mirovini, nadležan je općinski sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR: GR1-592/02 OD 10. 7. 2002. Općinski sud u S., rješenjem od 27. svibnja 1999. g. oglasio se stvarno nenadležnim i po pravomoćnosti tog rješenja predmet je ustupio Upravnom sudu Republike Hrvatske, kao stvarno nadležnom sudu. To stoga jer se tužbom traži isplata iznosa 25.794,00 kn na ime usklađivanja mirovine s rastom plaća zaposlenih u razdoblju od 1. rujna 1993. g. do 31. prosinca 1998. g., sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-283/97 od 12. svibnja 1998. g., pa je za odlučivanje o takvom zahtjevu stvarno nadležan Upravni sud Republike Hrvatske. Upravni sud Republike Hrvatske, kojem je predmet ustupljen, smatra da je za odlučivanje stvarno nadležan općinski sud, odnosno da je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u S., budući da se radi o zahtjevu za isplatu razlike mirovine u razdoblju od 1. rujna 1993. g. do 31. prosinca 1998. g., a koja je nastala zbog nezakonitog postupanja u usklađivanju mirovina za to razdoblje. Rješavajući nastali negativni sukob o stvarnoj nadležnosti između navedenih sudova razne vrste, ovaj sud ocjenjuje da je za odlučivanje stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u S. U ovom sporu tužbeni zahtjev upravljen je na isplatu razlike mirovine za razdoblje od 1. rujna 1993. g. do 31. prosinca 1998. g. u iznosu 25.794,00 kn koja je nastala zbog nezakonitog postupaka u usklađivanju mirovina za to razdoblje. To je građanskopravni zahtjev za koji je prema odredbi čl. 16. st. 1. t. 2.k) Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01) stvarno nadležan općinski sud. (I. G.) Informator broj 5184 • 12. 11. 2003.



71

PLAĆE SLUŽBENIKA – APSOLUTNA NENADLEŽNOST Za odlučivanje o zahtjevu službenika da se utvrdi ima li pravo na uvećanje plaće, nije nadležan sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gzz–160/02 OD 19. 12. 2002. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da joj pripada pravo kao službeniku na području posebne države skrbi na uvećanje plaće za 25%, kao i zahtjev za isplatu razlike plaće u iznosu od 11.005,35 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve pozivom na odredbu članka 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi (Nar. nov., br. 44/96, 124/97 i 73/00 – u nastavku teksta: ZPPDS). Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kao službenik u III. Policijskoj postoji u C. na području Općine K. koje je prema odredbi članka 5. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (Nar. nov., br. 73/00) uvršteno u područje posebne državne skrbi druge skupine. Također je utvrđeno da je tužiteljica prebivala na tom području. Isto je tako utvrđeno da bi razlika između plaće koju je tužiteljica primala i uvećane plaće za 25% bila za utuženo razdoblje u iznosu od 11.005,35 kn. Prema odredbi članka 5. stavka 2. tada važećeg Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (Nar. nov., br. 74/94, 86/94 i 7/95) rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima prijama u državnu službu, prestanka službe, postavljanja, odnosno imenovanja i razrješenja, te položaja, prava, obveza i odgovornosti državnih službenika upravni je akt ako tim Zakonom za pojedina pitanja nije drukčije određeno. Imajući na umu spomenutu odredbu članka 5. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama, dio zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje da joj pripada pravo na uvećanje plaće za 25% predstavlja zahtjev za određivanje plaće, dakle donošenje upravnog akta, budući da se o plaćama službenika MUP-a odlučuje rješenjima koja imaju značenje upravnog akta. Valja napomenuti da su i prema sada važećoj odredbi članka 4. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (Nar. nov., br. 27/01) takva rješenja upravni akti. Stoga se osnovano u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ukazuje da odlučivanje o tom dijelu zahtjeva ne bi spadalo u sudsku nadležnost čl. 16. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP), te da je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a). (I. G.) Informator broj 5191 • 6. 12. 2003.



72

STVARNA NADLEŽNOST TRGOVAČKIH SUDOVA Za suđenje u sporu radi plaćanja primjerene novčane naknade za otkup dionica onih dioničara koji su

glasovali protiv preoblikovanja društva nadležan je trgovački sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1-799/02 OD 2. 10. 2002. Odredbom članka 19. točka 2. Zakona o sudovima propisana je nadležnost trgovačkih sudova u sporovima u povodu i u svezi s osnivanjem, radom i prestankom trgovačkog društva. Člankom 562. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD) propisano je da trgovačko društvo nastalo preoblikovanjem u društvo s ograničenom odgovornošću mora otkupiti dioničke udjele onih dioničara koji su glasovali protiv preoblikovanja, plaćanjem primjerene novčane naknade, koju prema odredbi članka 562. st. 2. ZTD-a dioničar i društvo utvrđuju sporazumno. Ne postignu li taj sporazum u roku 30 dana od dana kad je dioničar postavio zahtjev, visinu naknade određuje sud. Odredbom članka 40. st. 2. ZTD-a propisano je da o određivanju primjerene novčane naknade iz članka 562. st. 2. ZTD-a odlučuje sud iz stavka 1. ovog članka u izvanparničnom postupku. Budući da je stavkom 1. članka 40. ZTD-a propisana isključiva nadležnost trgovačkih sudova, to su i za određivanje primjerene novčane naknade dioničarima preoblikovanog društva stvarno nadležni trgovački sudovi. (I. G.) Informator broj 5194 • 17. 12. 2003.



73

POSTOJANJE PARNICE Tužitelj ne može isti zahtjev istovremeno ostvarivati u dvije parnice ni onda kad ga u svakoj od tih

parnica temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-479/99 OD 3. 1. 2002. Po odredbi čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta ZPP), određeno je da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. Prema tome, tužitelj nije mogao svoj zahtjev ostvarivati u dvije parnice, pa ni onda kad se taj zahtjev temelji na drukčijoj činjeničnoj osnovi. Naime, u postupku broj P-687/93 tužitelj je tražio predaju spornog poslovnog prostora iz razloga što tuženik nije koristio taj prostor u svrhu određenu ugovorom, dok u ovoj parnici je isti zahtjev postavio iz razloga što tuženik nije platio dužnu zakupninu. Stoga je pravilno pravno stajalište nižestupanjskih sudova da nije bilo mjesta vođenju ove parnice, dok naprotiv, tužitelj nije u pravu kada u reviziji iznosi da je on bio ovlašten u vrijeme podnošenja ove tužbe postaviti zahtjev koji se temelji na drugoj činjeničnoj osnovi unatoč tome što je postavio jednaki zahtjev u parnici broj P-687/93, ali koji se temelji na različitoj činjeničnoj osnovi. (I.G.)Informator broj 5100 •22. 1. 2003.



74

ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI – ODLUKE KOJE SE ZAHTJEVOM MOGU POBIJATI Protiv odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u povodu revizije nije dopušten zahtjev za zaštitu

zakonitosti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr–18/91 OD 6. 6. 2001. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. kolovoza 2000. g., br. Rev–41/00. Člankom 401. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP), propisano je da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije dopušten protiv odluke koju je u povodu revizije donio sud nadležan da odlučuje o tom pravnom lijeku. Kako je o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio u odluci pod br. Rev–41/00, to protiv te odluke zahtjev za zaštitu zakonitosti nije dopušten. (I. G.) Informator broj 5103 • 1. 2. 2003.



75

PARNIČNI POSTUPAK – NASTAVAK PREKINUTOG POSTUPKA Sud nije ovlašten po službenoj dužnosti pozvati stečajnog upravitelja da preuzme postupak koji je

prekinut

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr–93/01 OD 26. 6. 2001. Prema odredbi čl. 214. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) za trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid postupka nastupio poslije zaključenja glavne rasprave sud može na temelju te rasprave donijeti odluku, a prema odredbi čl. 215. st. 1. ZPP-a postupak koji je prekinut nastupom pravnih posljedica otvaranjem stečajnog postupka nastavit će se kad stečajni upravitelj ili pravni sljednici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine, a u konkretnom slučaju Općinski sud u Z., protivno je toj zakonskoj odredbi pozvao stečajnog upravitelja tuženika da preuzme postupak bez prijedloga tužitelja, dakle protivno načelu dispozicije stranaka. (I. G.) Informator broj 5104 • 5. 2. 2003.



76

SVRHOVITA DELEGACIJA Kad stranka ponovi svoj prijedlog za delegaciju drugog suda, temeljeći ga na istim okolnostima na

kojima je temeljila svoj raniji odbijeni prijedlog, novi prijedlog za delegaciju sud će odbaciti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr-1-262/02 OD 13. 3. 2002. Ovršenik je podnio 26. veljače 2002. g. zahtjev za izuzeće svih sudaca i predsjednika Općinskog suda u Z. koji kao nadležni sud postupa u ovom ovršnom predmetu, pa takav zahtjev stranke, prema shvaćanju ovog Suda, predstavlja prijedlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda da postupa u toj ovršnoj stvari pozivom na odredbu čl. 68. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 - u nastavku teksta: ZPP). Svoj prijedlog ovršeni obrazlaže navodnim postojanjem osnove za izuzeće suca tog suda N. E., navodeći da se prijedlog za izuzeće suca N. E. odnosi na sve ostale suce kao i predsjednika Općinskog suda u Z. Prijedlog ovršenika je nedopušten. Prema odredbi čl. 68. ZPP-a, najviši sud određene vrste u Republici Hrvatskoj može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi, a koja odredba čl. 68. ZPP-a se odgovarajuće primjenjuje i u ovršnom postupku (čl. 19. Ovršnog zakona – u nastavku teksta: OZ). Budući da je ovaj Vrhovni sud svojim rješenjem od 7. 11. 2001. već odbio prijedlog ovršenika za delegaciju Općinskog suda u Z. u ovom ovršnom predmetu koji je prijedlog bio podnesen iz istog razlgoa na temelju istih okolnosti koje ovršenik ponovno ističe u ovom prijedlogu za delegaciju, ovaj Sud nalazi, da je takav ponovni prijedlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda nedopušten kad je ranijim prijedlogom ista stranka već jednom pravomoćno odbijena, a koji se prijedlog stranke temeljio na istim činjenicama i razlozima kao osnovu za delegaciju kao i ovaj prijedlog, zbog čega je prijedlog ovršenika valjalo odbaciti. (I. G.) Informator broj 5106-5107 • 12. i 15. 2. 2003.



77

PARNIČNI POSTUPAK – UGOVOR O IZBRANOM SUDU Pravovaljani ugovor o izbranom sudu ne može se sklopiti prešutnim prihvatom jedne strane na ponudu

druge strane već samo izričitim pisanim prihvatom

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–1499/02 OD 10. 9. 2002. Naime, prema odredbi čl. 470. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91,91/92 i 112/99), ugovor o izbranom sudu može se sklopiti glede određenog spora i glede budućih sporova koji mogu proizići iz određenog pravnog odnosa. Ugovor o izbranom sudu pravovaljan je samo ako je sklopljen u pisanom obliku. Ugovor o izbranom sudu može se dokazati samo ispravama. S obzirom na netom navedenu zakonsku odredbu, obrazloženje prvostupanjskog suda o konkludentnom prihvaćanju nadležnosti izbranog suda od strane tuženika ne može se prihvatiti. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kao i pravnoj znanosti, pisana dispozicija samo jedne stranke ugovornice, uz konkludentno držanje drugog partnera iz kojeg bi se mogao izvesti zaključak o njegovoj suglasnosti s ponudom da se zaključi ugovor o arbitraži, ne bi mogli biti obuhvaćeni ni širokim dimenzijama interpretativnog pravila o pisanom obliku kompromisorne klauzule. (Z. J.) Informator broj 5110 • 26. 2. 2003.



78

APSOLUTNO BITNE POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA – POVREDA NAČELA SASLUŠANJA STRANAKA Okolnost da sud nije prihvatio dokazne prijedloge stranke, ne znači da je ona onemogućena u

raspravljanju

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–5/99 od 4. 7. 2002. Prema reviziji tuženika nižestupanjski sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 7. i 13. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZPP), jer je tuženiku onemogućeno raspravljanje time što su sudovi odbili provesti dokaze koje je u postupku tuženik predlagao, a nisu obrazložili zašto odbijaju njegove dokazne prijedloge. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 7. ZPP-a postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. To se odnosi na pravila postupka kojima se jamči stranci mogućnost neposrednog, kontradiktornog i jednakopravnog raspravljanja pred sudom o predmetu spora. Okolnošću što sud nije prihvatio dokazne prijedloge tuženika, tuženik nije onemogućen u raspravljanju, zbog čega prema ocjeni ovoga suda nije učinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. (I. G.) Informator broj 5115 • 15. 3. 2003.



79

PRIZNANJE I OVRHA STRANIH SUDSKIH ODLUKA Protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja donesenog u postupku priznanja i ovrhe strane sudske

odluke nije dopuštena revizija

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. II Rev-236/98 OD 3. 7. 2002. Drugostupanjskim rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 1. rujna 1998. potvrđeno je rješenje Trgovačkog suda u V. od 11. 5. 1998. kojim je odbijen prijedlog predlagatelja radi priznanja i ovrhe strane sudske odluke Kotarskog suda u B. Protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja predlagatelji su uložili reviziju ističući da je izraelski sud proveo postupak likvidacije poslovanja strane tvrtke u I. u ovom slučaju »C« d.d. V., a ne postupak stečaja nad navedenom tvrtkom. Predlažu da revizijski sud preinači nižestupanjska rješenja u smislu revizijskih navoda ili ista ukine i vrti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Revizija predlagatelja nije dopuštena. Postupak priznanja odluka stranih sudova provodi se po pravilima izvanparničnog postupka na način i pod uvjetima propisanim čl. 86.-102. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Nar. nov., br. 53/91). Protiv pravomoćnih odluka donesenih u izvanparničnom postupku nije dopuštena revizija, jer je odredbom čl. 99. st. 2. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01) propisano da u izvanparničnim stvarima nije dopuštena revizija, ako zakonom nije drukčije određeno. Budući da, slijedom iznesenog, revizija nije dopuštena protiv odluka donesenih u izvanparničnom postupku, valjalo je primjenom odredbe čl. 392. ZPP-a (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01) odbacivati reviziju tužitelja kao nedopuštenu. (I. G.) Informator broj 5116 • 19. 3. 2003.



80

USTAVNI SUD - PONAVLJANJE PRAVOMOĆNO ZAVRŠENOG PARNIČNOG POSTUPKA Odluke nadležnih tijela donesene u postupcima pokrenutim prijedlogom za ponavljanje pravomoćno

završenog sudskog, parničnog postupka odnosno prijedlogom za obnovu upravnog postupka u pravilu

se ne smatraju pojedinačnim aktima u odnosu na koje Ustavni sud pruža ustavnosudsku zaštitu

RJEŠENJE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. U-III-252/02 OD 13. 12. 2002. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u S., kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u S. Tim rješenjem odbačen je kao nepravodoban prijedlog podnositelja za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom Županijskog suda u S. Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu jer nije nadležan za odlučivanje. Razlozi su i ovi: »U članku 62. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 49/96 – proč. tekst – u nastavku teksta: Ustavni zakon) propisano je: »(1) Svatko može podnijeti ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (u nastavku teksta: ustavno pravo).« Sukladno navedenom, odluke nadležnih tijela, donesene u postupcima pokrenutim prijedlogom za ponavljanje pravomoćno završnog sudskog parničnog postupka, odnosno prijedlogom za obnovu upravnog postupka, u pravilu se ne smatraju pojedinačnim aktima iz čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona protiv kojih je Ustavni sud nadležan pružati ustavnosudsku zaštitu jer se u tim postupcima ne donosi odluka o pravima i obvezama stranaka u postupku, odnosno odluka o biti stvari. O pravima i obvezama stranka prethodno je već pravomoćno odlučeno u postupku čije se ponavljanje traži, a protiv tih su odluka, kao i protiv eventualnih povreda učinjenih u postupcima u kojima su one donesene, stranke imale pravo Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu radi zaštite ustavnih prava. Stoga se pojedinačnim aktima iz čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona, protiv kojih je Ustavni sud nadležan pružati ustavnosudsku zaštitu, u pravilu imaju smatrati samo odluke donesene u prethodno navedenom, pravomoćno završenom postupku, kojima je odlučeno o pravima ili obvezama stranaka, ali ne i odluke donesene u postupku u kojem se rješavalo o njegovom ponavljanju. Navedeno stajalište Ustavni sud je izrazio i podrobno obrazložio u svom rješenju, broj: U-III-1165/00 od 28. 10. 2002., objavljenom u Nar. nov., br. 126/02). (T. N.) Informator broj 5118 • 26. 3. 2003.



81

RELATIVNO BITNE POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

Propust suda da u rješenju o odbijanju dokaznog prijedloga stranaka naznači razloge odbijanja, može

predstavljati relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–5/99 OD 4. 7. 2002. Prema odredbi čl. 220. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje koji će se dokazi izvesti, s tim da je sud u rješenju o odbijanju predloženih dokaza dužna naznačiti razloge odbijanja (čl. 300. st. 2. ZPP-a). Propust prvostupanjskog suda da navede razloge odbijanja prijedloga tuženika da se u tom sporu provede financijsko knjigovodstveno vještačenje i pregled drugih isprava, nije utjecao na zakonitost donesene presude, jer je unatoč tome obrazloženje pobijanih presuda jasno u odnosu na relevantne činjenice, tako da nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP-a. (I. G.) Informator broj 5120 • 2. 4. 2002.



82

REVIZIJA PROTIV PRESUDE – GRANICE ISPITIVANJA DRUGOSTUPANJSKE PRESUDE Revizijski će sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava primijeniti

odredbe čl. 145. Zakona o nasljeđivanju po kojima nasljednici odgovaraju solidarno za dugove

ostavitelja svaki do visine svog naslijeđenog dijela

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-356/02 OD 20. 3. 2002. Budući da revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZPP) pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjao je prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu s odredbom čl. 145. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 52/71, 47/78 i 52/00 – u nastavku teksta: ZN), prema kojoj odredbi nasljednici odgovaraju solidarno za dugove ostavitelja, ali svaki samo do visine vrijednosti svoj nasljednog dijela. Na tako dosuđenu visinu naknade štete tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, kao i naknada cjelokupnih troškova postupka prema uspjehu u panici. Međutim, kako je I. tužena M. M. presuđena naknaditi tužiteljici samo neznatan dio cjelokupno dosuđene naknade štete, a II. tužena preko 99% cjelokupne štete, dužna je II. tužena K. T. temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a naknaditi tužiteljici cjelokupne troškove parničnog postupka. Nižestupanjski su sudovi pogrešno primjenom materijalnog prava dosuđenoj naknadi pribrojili troškove parničnog postupka od 14.350,00 kn, utvrdivši da ukupan iznos naknade štete i troškova premašuje vrijednost naslijeđene ostavinske imovine, dosudivši tužiteljici jedan ukupan iznos naknade štete, zateznih kamata i troškova parničnog postupka do vrijednosti naslijeđene ostavinske imovine od 79.318,46 kn. Kako međutim, temeljem odredbe čl. 145. ZN-a nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a dug ostavitelja predstavlja samo iznos dosuđene naknade štete od 65.480,00 kn, dok su zakonske zatezne kamate i troškovi parničnog postupak rezultat parničnog postupka u kojem su se tužene protivile tužbi i tužbenom zahtjevu, dakle svojim vlastitim postupcima izazvale parnične troškove i plaćanje zateznih kamata, to su dužne navedene iznose platiti neovisno o vrijednosti naslijeđene imovine. (I. G.) Informator broj 5123 • 12. 4. 2003.



83

PARNIČNI POSTUPAK – JEDINSTVENO SUPARNIČARSTVO U parnici protiv tuženika poslodavca i radnika primljenog na rad putem natječaja u kojoj tužitelj

zahtijeva poništenje odluke o zasnivanju radnog odnosa i ponovni izbor radnika u skladu s natječajem,

tuženici imaju položaj jedinstvenih suparničara

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1792/98 OD 11. 1. 2001. Presudom Općinskog suda u S. od 15. srpnja 1997. g. usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice, te je poništena odluka tuženika kojom je tuženik zasnovao radni odnos sa I. Č., na radnom mjestu financijsko-administrativnog referenta, te je tuženiku pod 1) naloženo da u roku osam dana izvrši izbor u skladu s natječajem od 5. srpnja 1994. g. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu 1.870,00 kn. Županijski sud u S. kao sud drugog stupnja u povodu žalbe drugotužene svojom presudom od 30. siječnja 1998. g. preinačio je prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje odluke prvotuženika o zasnivanju radnog odnosa sa drugotuženom, te provođenje izbora u skladu s natječajem od 5. srpnja 1994. g. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Smatra se da se ne radi o jedinstvenom suparničarstvu između tuženih, te da zato nije bilo moguće preinačiti prvostupanjsku odluku u povodu žalbe drugotužene tako da se time poništi odluka prvotuženika. Revizija nije osnovana. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 – u nastavku teksta: ZPP), ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP-a iz čl. 354. st. 2. t. 10., na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se tužiteljica poziva, naime povreda odredbe čl. 201. ZPP-a budući da tuženici u tom slučaju jesu jedinstveni suparničari jer se spor može riješiti samo na jednak način prema obje tužene stranke. Nemoguće je, naime, ako se utvrde nezakonitosti u postupku izbora kandidata za radno mjesto po natječaju od 5. srpnja 1994. g. održati odluku prvotuženika o zasnivanju radnog odnosa sa drugotuženom na snazi, a i obrnuto. Stoga nije povrijeđena navedena odredba kad je po žalbi drugotužene izmijenjena prvostupanjska odluka i u dijelu koji se odnosi na prvotuženika. (I. G.) Informator broj 5125-5126 • 19. i 23. 4. 2003.



84

RAZLOZI ZA REVIZIJU – NEDOPUŠTENOST POZIVANJA NA POGREŠNO I NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE Prigovor da je ugovor o radu sklopljen pod prisilom i da je stoga pobojan ne može se prvi puta isticati

tek u reviziji

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–12/02 OD 5. 2. 2002. Na sklapanje, valjanost, prestanak ili druga pitanja u svezi s ugovorom o radu koja nisu uređena zakonom primjenjuju se u skladu s prirodom tog ugovora opći propisi obveznog prava (čl. 6. Zakona o radu – Nar. nov,. br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01). Dakle, tužitelj je mogao s uspjehom pobijati taj ugovor o radu ako su postojale mane volje koje bi taj ugovor činile pobojnim (čl. 60.-66. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94 i 112/99). Tužitelj nije u tijeku postupka isticao da su postojale mane volje koje bi činile sporni ugovor o radu pobojnim, niti u svezi s utvrđivanjem takvih činjenica predlagao izvođenje dokaza. Tek sada u reviziji tužitelj ističe da je novi ugovor o radu sklopio pod prisilom. Isticanje navedenog prigovora o reviziji uključuje i isticanje prigovora pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer bi za ocjenu osnovanosti tog prigovora trebalo utvrđivati činjenice, pa se takav prigovor ne može prvi puta isticati u reviziji (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 51/92, 58/93, 112/99 i 88/01). (I. G.) Informator broj 5127 • 26. 4. 2003.



85

APSOLUTNO BITNE POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA – STVARNA NADLEŽNOST Protiv konačnog upravnog akta zakonom je propisana sudska zaštita u upravnom sporu pred

Upravnim sudom Republike Hrvatske. Na tako propisanu vrstu postupka i stvarnu nadležnost nema

utjecaja okolnost da je drugostupanjsko upravno tijelo dalo stranci pogrešnu uputu da protiv njegovog

rješenja može pokrenuti radni spor pred nadležnim općinskim sudom

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-2205/98 OD 12. 6. 2001. Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 4. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 2205/98 od 12. 6. 2002.) Odredbom čl. 499. Zakona o službi u oružanim snagama (Nar. nov., br. 52/91), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanih rješenja, drugostupanjsko rješenje tuženika ima značaj upravnog akta donesenog u drugostupanjskom upravnom postupku, koji se može pobijati samo pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Stoga za postupanje po zahtjevu tužitelja nije nadležan sud opće nadležnosti već Upravni sud Republike Hrvatske, kako je to propisano čl. 7. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92). Pogrešnom uputom drugostupanjskog upravnog tijela, da nezadovoljna stranka može pokrenuti radni spor pred nadležnim općinskim sudom, ne može se mijenjati zakonska odredba o redovitom pravnom putu osiguranja sudske zaštite prava građana i pravnih osoba u upravnim stvarima, pa kad je tužitelj podnio tužbu protiv konačnog upravnog akta, trebalo je s njom postupiti kao s tužbom u upravnom sporu, a ne tužbom pred sudom opće nadležnosti. (I. G.) Informator broj 5131 • 10. 5. 2003.



86

VRIJEDNOST PREDMETA SPORA – KUMULACIJA TUŽBENIH ZAHTJEVA Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, koji treba poslužiti samo za ocjenu

osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

Vrijednost predmeta spora računa se tada prema vrijednosti zahtjeva na činidbu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–31/02 OD 9. 5. 2002. Tužitelj je podnio tužbu 13. rujna 2000. g., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 112/99). Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZPP) iznimno je revizija uvijek dopuštena u sporovima koje radnik pokreće protiv odluke o prestanku radnog odnosa, dok je u sporovima koji se odnose na potraživanje u novcu revizija dopuštena kad vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi 100.000,00 kn. Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da mu pripada pravo na uvećanje plaće za 25% počevši od 1. listopada 1997. g., a na temelju čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi, te da mu je tužena dužna mjesečno, počevši od 1. listopada 1997. g., isplatiti po 574,00 kn pa ubuduće, s tim da je dospjele obroke do pravomoćnosti presude dužna isplatiti odjednom, a ubuduće dospjele do 15. u mjesecu sa zakonskom zateznom kamatom. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu (ovdje isplatu razlike plaće) treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. Ovdje se zahtjev odnosi na buduća davanja od po 574,00 kn mjesečno koja se ponavljaju pa se vrijednost predmeta spora računa prema njihovom zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme pet godina (čl. 38. ZPP-a). Iznos davanja od 574,00 kn mjesečno daje zbroj davanja za pet godina od 34.440,00 kn pa je to vrijednost predmeta spora u toj parnici. Budući da prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn, to ovdje revizija nije dopuštena. (I. G.) Informator broj 5134 • 21. 5. 2003.



87

PARNIČNI POSTUPAK – NEUREDNA TUŽBA

Sud nije ovlašten odbaciti tužbu kao neurednu zbog neplaćanja sudske pristojbe na tužbu.

Sud nije ovlašten pozivati tužitelja na ispravak ili dopunu tužbe prilaganjem dokaza na okolnost

osnovanosti tužbenog zahtjeva

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–3562/01 OD 9. 4. 2002. Neplaćanje sudske pristojbe na tužbu ne čini tužbu neurednom i zbog toga se tužba ne odbacuje, već se s tužbom ne postupa, osim ako se ne radi o hitnosti predmeta propisanoj zakonima. Okolnost da tužitelj nije priložio ugovor od 3. 9. 1997. g. ne može biti razlog za odbacivanje tužbe, već razlog zbog kojeg nije bilo moguće usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Budući da razlozi rješenja nisu osnovani, to je očito sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja, kad je tužbu odbacio. Zato je valjalo uvažavanjem žalbe pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prema čl. 380. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZPP). U nastavku postupku sud će postupiti po tužbi u skladu s odredbama ZPP-a, te nakon što provede potrebne dokaze odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja. (Z. J.) Informator broj 5138–5139 • 4. i 7. 6. 2003.



88

PREKID POSTUPKA – NASTAVAK PREKINUTOG POSTUPKA Stečajni upravitelj kao zakonski zastupnik stranke u stečaju ne može odbiti preuzimanje postupka

nakon što ga je sud pozvao da to učini, pa njegovo pojavljivanje pred sudom, unatoč izjavi da nema

interesa za preuzimanje postupka, zapravo znači da je postupak preuzeo

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr-831/01 OD 29. 11. 2001. Općinski sud u Z. se svojim rješenjem od 26. 4. 2001., oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio Trgovačkom sudu u Z. jer je nad tuženikom otvoren stečajni postupak koji je prekinut i pozvan stečajni upravitelj da preuzme postupak. Stečajni upravitelj je podneskom od 5. 4. 2001. izjavio da nema pravnog interesa za nastavak postupka. Trgovački sud u Z. smatra da nije nadležan, jer da Općinski sud u Z. za vrijeme trajanja prekida postupka koji je nastupio zbog pravnih posljedica stečaja koji je otvoren nad tuženikom, nije ovlašten poduzimati bilo kakve radnje, pa tako ni odlučivati o svojoj nadležnosti. Stoga je izazvao sukob nadležnosti. Prema odredbi čl. 212. t. 4. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 31/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP), postupak se prekida kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Odredba čl. 215. ZPP-a određuje da postupak koji je prekinut zbog razloga navedenih u čl. 212. t. 1.-4. ZPP-a nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljednici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove to učiniti. U konkretnom slučaju Općinski sud u Z. je pozvao stečajnog upravitelja da preuzme postupak, dok je ovaj izjavio da nema pravnog interesa za preuzimanje postupka. Stečajni upravitelj kao zakonski zastupnik tuženika u stečaju ne može odbiti preuzimanje postupka, pa njegovo pojavljivanje pred sudom unatoč izjavi da nema interes za preuzimanje postupka, zapravo znači da je postupak preuzeo. Stoga se u konkretnom sporu primjenjuje odredba čl. 215. st. 1. ZPP-a o nastavku prekinutog postupka. Prema odredbi čl. 19. t. 2. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00 i 67/01) trgovački sudovi sude u sporovima, uz ostalo, u onima u kojima se kao stranke pojave pravne osobe nad kojima je otvoren postupak stečaja bez obzira na svojstvo druge stranke i vrijeme pokretanja sporova, te svih sporova u povodu stečaja ako zakonom za pojedinu vrstu predmeta nije drukčije određeno. Prema tome, u konkretnom slučaju nadležan je trgovački sud. Informator broj 5142-5144 • 18., 21 i 25. 6. 2003.



89

VRSTE PRESUDA – KONDEMNATORNA PRESUDA Sud ne može naložiti tuženiku plaćanje obroka zajma koji nisu bili dospjeli do zaključenja glavne

rasprave

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-840/99 OD 18. 4. 2001. Osim toga, kad je tužbeni zahtjev usmjeren na činidbu, sud može tuženiku naložiti izvršenje određene, a utužene činidbe, samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, a kako to propisuje odredba iz čl. 326. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99), pa je u konkretnom slučaju kad je sud udovoljio zahtjevu za činidbu i naložio isplatu temeljem prijepornog ugovora o zajmu i buduće obroke zajma, samim time proizašlo da sud nije mogao udovoljiti tom dijelu tužbenog zahtjeva, budući da to potraživanje nije dospjelo do zaključenja glavne rasprave. (I. G.) Informator broj 5147-5148 • 5. i 9. 7. 2003.



90

PARNIČNE RADNJE STRANAKA – PODNESCI (ISPRAVAK TUŽBE) Kad je stranka postupila potpuno u skladu s rješenjem kojim ju je sud pozvao da dopuni podnesak, sud

nije ovlašten podnesak odbaciti zbog toga što smatra da on ima drugih nedostataka, već treba stranku

pozvati da ukloni i te nedostatke

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2033/01 OD 18. 12. 2001. Nižestupanjski sudovi smatraju da tuženik nije postupio prema rješenju prvostupanjskog suda od 19. prosinca 1997. g. i nadopunio žalbu, te da je stoga na temelju čl. 351. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) trebalo žalbu odbaciti. Tuženik je postupio prema rješenju prvostupanjskog suda od 19. prosinca 1997. g. kojim je od njega traženo da dopuni žalbu tako da navede ime, zanimanje zakonskog zastupnika ili opunomoćenika tuženika, jer je u danom roku dostavio podatak da je tuženik zastupan po opunomoćenici V. D., koja je punomoć predala sudu. Dakle, odgovor je sukladan onom što je traženo. Ako je prvostupanjski sud smatrao da taj odgovor nije potpun, tj. da je tuženik trebao još nešto navesti iako je naveo točno ono što je od njega rješenjem traženo prvostupanjski je sud trebao pozvati stranku da to učini, a ne odbaciti žalbu kao nepotpunu jer nije postupljeno prema rješenju suda. Postupajući kako je rečeno prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u svezi sa čl. 351. i 109. ZPP-a koju nije sankcionirao sud drugog stupnja čime je i sam učinio istu povredu, a koju povredu ističe tuženik prema sadržaju revizije. (I. G.) Informator broj 5152–5153 • 23. i 26. 7. 2003.



91

PARNIČNI POSTUPAK – VJEŠTAČENJE Da bi se utvrdilo jesu li objavljenom informacijom tužitelju prouzročene duševne boli povredom

dostojanstva, ugleda i časti, nije nužno izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2177/00 OD 9. 11. 2000. U prvostupanjskoj presudi, a što prihvaća i drugostupanjski sud, navedeni su razlozi zbog čega je sud odbio i dokazni prijedlog tuženika za provođenje medicinskog vještačenja, ocjenjujući da je iz konkretnih okolnosti slučaja, spoznajom prosječnog čovjeka, moguće utvrditi učinjenu povredu dostojanstva, ugleda i časti, što je kod tuženika izazvalo duševne boli. Iz objavljenih naslova, od kojih se davateljica intervjua javno ogradila, proizlazi da se tužitelj poslužio nečasnim radnjama, što je izazvalo takvu reakciju njegove okoline da su ga nazivali lopovom. Saslušanjem tužitelja kao stranke utvrđeno je da se tužitelj kao umjetnik i autor bavi režijom na filmu i televiziji, te je spornim naslovima narušen njegov ugled koji je uživao kao osoba i režiser, što je, objektivno ocjenjujući, prouzročilo duševne boli zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti. Stoga je tuženik kao nakladnik odgovoran za štetu nastalu tužitelju i dužan je isplatiti pravičnu novčanu naknadu na temelju odredbe članka 22. stavka 5. Zakona o javnom priopćavanju (Nar. nov., br. 83/96), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 47. istoga Zakona. (I. G.) Informator br. 5157–5158 • 9. i 13. 8. 2003.



92

VRIJEDNOST PREDMETA SPORA – OSTALI NENOVČANI ZAHTJEVI U sporovima o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, odnosno da presuda nadomješta takav

ugovor, za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-836/99 OD 5. 12. 2001. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Z. od 6. 3. 1995. presuđen je tuženik na zaključenje ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo na način da presuda zamjenjuje takav ugovor. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Z. od 10. 11. 1998. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je uložio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Revizija nije dopuštena. Odredbom čl. 382. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99), revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve duge činidbe ako vrijednost predmeta spora, koju je tužitelj u tužbi naveo, ne prelazi 3.000,00 kuna. Kako su tužitelji u tužbi naveli vrijednost spora sa 1.000,00 kuna i to na prvom ročištu održanom 1. 12. 1995., tako mjerodavna vrijednost predmeta spora iznosi 1.000,00 kuna. Naime, u sporovima o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, odnosno da presuda nadomješta takav ugovor, za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi. Stoga revizija u ovoj pravnoj stvari nije dopuštena, pa ju je temeljem odredbe čl. 392. Zakona o parničnom postupku valjalo odbaciti. (I. G.) Informator broj 5164 • 3. 9. 2003.



93

SVRHOVITA DELEGACIJA Ocijenjeno je da okolnost da je stranka sudac nadležnog suda koji ima velik broj sudaca, nije važan

razlog koji opravdava svrhovitu delegaciju

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, Gr1-555/02 OD 31. 7. 2002. Tuženici su podneskom od 3. 6. 2002. zatražili izuzeće raspravnog suca, svih sudaca Općinskog suda u Z. i predsjednika istoga suda koji zahtjev se smatra prijedlogom za svrhovitu delegaciju. Razlog za svoj prijedlog vide u činjenici što je tužiteljica sutkinja Općinskog suda u Z. pa cijene da bi ta činjenica mogla biti od utjecaja na nepristranost suca koji u ovom predmetu vodi postupak. Prema odredbi čl. 68. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) najviši sud određene vrste u Republici Hrvatskoj može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Prema ocjeni ovog suda ne postoji važan razlog predviđen odredbom čl. 68. ZPP-a za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda za vođenje postupka u ovom predmetu. Činjenica da je jedna od stranaka sudac nadležnog suda mogla bi biti važan razlog za svrhovitu delegaciju samo u slučaju kad bi se radilo o manjem sudu, no kako se predmet vodi pred Općinskom sudom u Z. (najvećem sudu u Republici Hrvatskoj s velikim brojem sudaca) tako činjenica da je jedna od stranaka sudac toga suda ne predstavlja važan razlog za svrhovitu delegaciju. (I. G.) Informator broj 5165 • 6. 9. 2003.



94

VRIJEDNOST PREDMETA SPORA – NAJAMNI ZAKUPNI ODNOS Kad se radi o sporu u svezi s korištenjem stana, vrijednost predmeta se naznačuje prema

jednogodišnjoj najamnini te je tužitelj nije ovlašten odrediti u nekom drugom iznosu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1251/02 OD 2. 10. 2002. Revizija koja je kao nedopuštena odbačena pobijanim odluke nižih sudova, izjavljena je u parnici radi utvrđenja ništavom odlukom o priznanju stanarskog prava tuženici koja je donijela Komisiji za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja dobivenih stanova biše Općine C. u Z., a koja se odnosi na stan na kojem prema tvrdnji tužitelja njemu pripada pravo vlasništva. Iz navedenog slijedi prema nalogu ovog Vrhovnog suda da takav spor spada u one sporove u kojima se vrijednost predmeta spora utvrđuje u skladu s odredbom čl. 38. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) koja odredba propisuje da kad se spor vodi o postojanju najamnog ili zakupnog odnosa ili iz odnosa korištenja stana, vrijednost se (predmeta spora) računa prema jednogodišnjoj najamnini, odnosno zakupnini (stanarini), te su niži sudovi utvrdili, da jednogodišnja stanarina za sporni stan, računajući prema visini stanarine u trenutku podnošenja tužbe, ne prelazi iznos od 3.000,00 kn, jer je u veljači 1994. godine (tužba podnesena 2. 2. 1994.) mjesečna stanarina iznosila 15.617 HRD (sada 15,61 kn), pa su prema tome niži sudovi pravilno odbacili reviziju kao nedopuštenu pozivom na čl. 392. u svezi sa čl. 382. ZPP-a koja odredba je za dopuštenost revizije u takvom sporu propisala da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske odluke mora prelaziti 3.000,00 kn koji uvjet nije ispunjen u ovom slučaju. Pozivanje revidenta na okolnost, da je u postupku pred nižim sudovima prihvaćena označena vrijednost predmeta spora po tužitelju u iznosu od 5,000.000 HRD (danas 5.000,00 kn), te da nije moguće naknadno drukčije određivati tako utvrđenu vrijednost predmeta spora, osobito imajući na umu odredbu čl. 382. st. 3. ZPP-a koja propisuje da u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, revizija nije dopuštena, ako vrijednost predmeta spora, koji je tužitelj u tužbi naveo, ne prelazi 3.000,00 kn pri čemu posebno ukazuje da navedena odredba ovlašćuje tužitelja da označi vrijednost predmeta spora u ovakvom predmetu (koji nije upravljen na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe) pri čemu sud prvog stupnja može, ali samo u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a, ako sumnja da je tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, najkasnije na pripremnom ročištu ili ako ono nije održano onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti, a prvostupanjski sud prihvatio je po tužitelju naznačenu vrijednost predmeta spora koja se u revizijskom stupnju postupka ne može mijenjati radnjama samih stranaka ili odlukom suda. Takvo stajalište revidenta nije pravilno. Prije navedenom odredbom čl. 38. ZPP-a je propisano kako se utvrđuje vrijednost predmeta spora o sporovima navedenim u toj odredbi (svi sporovi u vezi korištenja stana) bez obzira na to jesu li u pitanju sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi ili ne na izvršenje neke činidbe, dakle, bez obzira na to je li u pitanju kondemnatorni, konstitutivni ili deklaratorni tužbeni zahtjev. Iz toga slijedi, da u takvom slučaju ako se radi o sporu u vezi s korištenjem stana vrijednost predmeta spora ne mogu odrediti stranke neovisno o odredbi čl. 38. ZPP-a koja odredba točno određuje način utvrđivanja vrijednosti predmeta spora u takvom slučaju, pa je sud ovlašten mimo ovlasti čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrditi vrijednost predmeta spora u smislu čl. 38. ZPP-a, ako o vrijednosti predmeta spora ovisi stvarana nadležnost suda, sastav suda ili pravo na izjavljivanje revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao revizijski sud ovlašten je i dužan provjeravati dopuštenost revizije, a slijedom toga i je li vrijednost predmeta spora u takvom predmetu (spor u vezi s korištenjem stana) utvrđena u skladu s odredbom čl. 38. ZPP-a. Stoga je ovaj revizijski sud bio ovlašten zatražiti od suda prvog stupnja da provjeri je li vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju utvrđena u skladu s odredbom čl. 38. ZPP-a što nije bilo moguće utvrditi prije pribave potrebnih podataka budući da tužitelj takve podatke prije provjere nije dao sudu, pa nakon što je na taj način utvrđena vrijednost predmeta



95

spora ukazivala na nedopuštenost revizije sud prvog stupnja je bio ovlašten temeljem čl. 389. ZPP-a reviziju odbaciti, a sud drugog stupnja pravilno je odbio žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsko rješenje o odbacivanju revizije. (I. G.) Informator broj 5166 • 10. 9. 2003.



96

VRIJEDNOST PREDMETA SPORA – KUMULACIJA TUŽBENIH ZAHTJEVA Zahtjev da se utvrdi da je određeni ugovor o darovanju ništav te zahtjev da se utvrdi da određene

nekretnine ulaze u ostavinsku imovinu neke osobe, ne temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1993/98 OD 20. 11. 2001. Predmet spora u ovoj parnici su dva tužbena zahtjeva koja je tužitelj na temelju odredbe članka 188. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) istaknuo u jednoj tužbi, a koja se ne temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je darovni ugovor sklopljen u P. 30. svibnja 1973. između M. C., kao darovatelja i M. C., kao daroprimatelja, neistinit i pravno nevaljan, temelji se na odredbi članka 103. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO). Tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da u ostavinsku imovinu iza pokojnog ostavitelja M. C., oca stranke, ulaze i nekretnine navedene u tom ugovoru, a koja ostavina se raspravlja kod istog suda pod brojem O–156/79, temelji se na odredbi članka 2. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 52/71, 47/78 i 52/00 – Odluka USRH), a kojom odredbom je propisano da su predmet nasljeđivanja stvari i prava koja pripadaju pojedincima. Prema odredbi članka 37. stavak 2. ZPP-a ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili su istaknuti protiv više tuženika, nadležnost se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. U konkretnom slučaju u tužbi podnesenoj sudu 15. veljače 1988. (list 32 spisa) vrijednost predmeta spora označena je jednim iznosom od 1,000.000 tadašnjih dinara. Stoga se dijeljenjem toga iznosa na dva dijela utvrđuje vrijednost predmeta spora za svaki od istaknutih zahtjeva u iznosu od 500.000 tadašnjih dinara. U vrijeme utvrđenja vrijednosti predmeta spora (15. veljače 1988.) revizija je bila dopuštena na temelju odredbe članka 382. stavak 3. ZPP-a (Sl. l., br. 74/87 od 14. studenoga 1987., stupio je na snagu 22. studenoga 1987.) kad vrijednost predmeta spora za svaki od tužbenih zahtjeva prelazi iznos od 800.000 tadašnjih dinara. Budući da je vrijednost predmeta spora za svaki od navedenih zahtjeva manja od 800.000 tadašnjih dinara to je revizija u ovom predmetu nedopuštena. (I. G.) Informator broj 5168 • 17. 9. 2003.



97

DOPUNSKA PRESUDA Kad sud propusti odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva, stranke mogu tražiti donošenje dopunske

presude, ali ne mogu pravnim lijekovima pobijati donesenu presudu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva

o kojem njome nije odlučeno

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-605/01 OD 26. 9. 2001. Revident svojim revizijskim navodima ističe da su pobijane odluke nezakonite, jer nije bilo osnove za odbijanje postavljenog tužbenog zahtjeva na poništenje rješenja tužene od 18. 3. 1998. i rješenja tužene od 6. 5. 1994. o udaljenju iz službe. Prvostupanjski je sud, propustio odlučiti o poništenju rješenja o udaljenju od 6. 5. 1994., ali tužitelj nije u propisanom roku od 15 dana od primitka presude, kojeg propisuje odredba čl. 339. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99) predložio donošenje presude, niti je svojim žalbenim razlozima pobijao presudu suda prvog stupnja iz razloga što sud nije odlučio o svim postavljenim tužbenim zahtjevima, što bi se tada smatralo prijedlogom za donošenje dopunske presude. U takvoj pravnoj situaciji treba smatrati kao da tužbenog zahtjeva na poništenje rješenja o udaljenju nema, pa on niti ne može biti predmet razmatranja u ovom revizijskom stadiju postupka. (I. G.) Informator broj 5169 • 20. 9. 2003.



98

NASTAVAK PREKINUTOG PARNIČNOG POSTUKA Odredba čl. 179. st. 1. Stečajnog zakona ne uređuje pitanje kada dolazi do nastavljanja postupka

prekinutog otvaranjem stečajnog postupka

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr-761/01 OD 3. 4. 2002. Rješenjem Općinskog suda u S. od 26. ožujka 2001. godine utvrđen je prekid ovog postupka s obzirom na činjenicu da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak, a na prijedlog tužiteljice rješenjem istog suda od 27. ožujka 2001. godine stečajni upravitelj je pozvan na preuzimanje postupka. Osim toga, tim je rješenjem određeno da se postupak nastavlja, te se Općinski sud u S. proglasio stvarno nenadležnim i nakon pravomoćnosti istoga rješenja predmet ustupio Trgovačkom sudu u S. kao stvarno nadležnom sudu. Osporavajući svoju stvarnu nadležnost, Trgovački sud u S. dostavio je predmet ovome sudu radi rješavanja nastalog sukoba nadležnosti, temeljem odredbe iz čl. 23. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 51/52 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP). Rješavajući taj sukob, ovaj je sud utvrdio postupanje nadležnosti trgovačkog suda. Trgovački sud u S. neosnovano ističe da je odluka Općinskog suda u S. o oglašavanju nenadležnosti donesena protivno odredbama ZPP-a, jer tužiteljica nije mogla tražiti nastavljanje prekinutog postupka sa zahtjevom za isplatu, već je sukladno odredbama iz čl. 173. i 179. st. 1. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 23/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ) utuženu tražbinu trebala prijaviti u stečajnom postupku, pa se tek kad tražbina bude osporena, može tražiti nastavljanje postupka, ali uz deklaratorni zahtjev da je tražbina osnovana. Sukladno odredbi iz čl. 215. st. 1. ZPP-a, postupak koji je prekinut iz razloga otvaranja stečajnog postupka nastavit će se kad stečajni upravitelj preuzme postupak, ili kad ga sud na prijedlog protivne strane pozove to učiniti. U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da se postupak nastavi i da se pozove stečajnog upravitelja na preuzimanje postupka, pa je nedvojbeno da su ispunjeni rečenom odredbom ZPP-a određeni uvjeti za nastavljanje prekinutog postupka i donošenje rješenja o tome. Neosnovano je pozivanje Trgovačkog suda u S. na odredbu iz čl. 179. st. 1. SZ-a u svezi s ocjenom istoga suda da u konkretnom slučaju nije došlo do nastavljanja prekinutog postupka, jer se tom odredbom ne uređuje pitanje kad dolazi do nastavljanja postupka prekinutog iz razloga otvaranja stečajnog postupka, već se određuje da će se postupak radi utvrđivanja tražbine o kojoj je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka tekla parnica, nastaviti preuzimanjem te parnice i da prijedlog za nastavak parnice može staviti vjerovnik čija je tražbina osporena, ili osporavatelj. Dakle, navedenom su odredbom određeni uvjeti pod kojima se parnica o tražbini pokrenuta prije otvaranja stečajnog postupka može nastaviti kao parnica radi utvrđivanja osporene tražbine, što ne isključuje primjenu odredbe iz čl. 215. ZPP-a, kojom je određeno kada dolazi do nastavljanja prekinutog postupka, jer, sukladno odredbi iz čl. 214. st. 3. ZPP-a, dok prekid postupka traje, parnične radnje koje je poduzela jedna stranka nemaju nikakav učinak prema drugoj stranci, pa se stoga prije nastavljanja prekinutog postupka ne može niti isticati zahtjev za utvrđivanje tražbine, niti sud može ispitivati je li takav zahtjev postavljen u skladu s odredbom iz čl. 180. SZ-a i u svezi s tim poduzimati radnje u postupku. Slijedom navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju prekinuti postupak nastavljen u skladu s odredbama ZPP-a i da se stoga Općinski sud u S. osnovano oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio Trgovačkom sudu u S. kao nenadležnom sudu. Informator broj 5170 • 24. i 27. 9. 2003.



99

DOPUŠTENOST REVIZIJE Protiv odluke o načinu održavanja susreta i druženja roditelja s djetetom revizija nije dopuštena

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-982/02 OD 28. 11. 2002. Odredbom čl. 302. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 162/98 – u nastavku teksta. OZ) određeno je da protiv drugostupanjske odluke o tome s kojim će roditeljem dijeti živjeti i o roditeljskoj skrbi, što uključuje i odluku o načinu održavanja susreta i druženja roditelja s djetetom, revizija nije dopuštena. Isto tako revizija nije dopuštena u parnicama o uzdržavanju maloljetnog djeteta (čl. 308. OZ-a), zbog čega je u tom dijelu trebalo reviziju odbaciti temeljem čl. 392. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99). (I. G.) Informator broj 5176 • 15. 10. 2003.



100

NAKNADA PARNIČNIH TROŠKOVA PREMA NAČELU CAUSAE Svaka stranka, a ne samo tužitelj, može djelomično uspjeti u parnici

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-200/01 OD 6. 9. 2001. Tužitelj u reviziji pobija i odluku nižestupanjskih sudova o naknadi parničnih troškova polazeći pritom od tumačenja čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99), koje je prema shvaćanju ovog revizijskog suda pogrešno. Ta zakonska odredba glasi: »Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignut uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova«. Iz tog propisa nikako ne slijedi tužiteljev zaključak da samo tužitelj može djelomično uspjeti u parnici. Protivno njegovim revizijskim navodima, upravo djelomičan neuspjeh tužitelja (tj. odbijanje dijela tužbenog zahtjeva) znači ujedno i tuženikov uspjeh, pa stoga odluka nižestupanjskih sudova o parničnim troškovima nije pogrešna. (I. G.) Informator broj 5177 • 18. 10. 2003.



101

DOKAZNA SREDSTVA U PARNIČNOM POSTUPKU – VJEŠTAČENJE Značenje nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje onog vještaka kojeg je u tom svojstvu

odredio parnični sud, a ne i nalaz i mišljenje osobe koju je angažirala neka od stranaka

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-797/01 OD 25. 9. 2001. Prema odredbi članka 251. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99) značenje nalaza i mišljenja vještaka u parnici ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio parnični sud u konkretnoj parnici. Zbog toga se pobijana presuda nije ni trebala posebno baviti nalazom i mišljenjem Hrvatskog zavoda za medicinu rada, koji je tuženik pravilno pribavio i priložio uz žalbu. (I. G.) Informator broj 5178 • 22. 10. 2003.



102

SVRHOVITA DELEGACIJA Do svrhovite delegacije ne može doći prije nego što je pokrenut parnični postupak

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr-1034/01 OD 27. 12. 2001. Predlagatelj je ovom Vrhovnom sudu podnio dana 11. 12. 2001. prijedlog radi određivanja nekog drugog stvarnog nadležnog suda umjesto Općinskog suda u Z. za postupanje u parnici koju predlagatelj namjerava pokrenuti protiv Republike Hrvatske radi naknade štete za koju tvrdi da mu je prouzročena nezakonitim postupanjem Općinskog suda u Z., u parnici koju je predlagatelj vodio protiv TŽV »G« d.o.o. i koja je pravomoćno dovršena. Prijedlog je nedopušten. Naime, prema odredbi čl. 68. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) najviši sud određene vrste u Republici Hrvatskoj može se na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti, da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Prema stajalištu ovog Vrhovnog suda temeljem navedene odredbe svrsishodna delegacija može se odrediti samo tijekom postupka pred sudom, što znači nakon podnošenja tužbe, odnosno drugog akta kojim se pokreće postupak pred sudom. To drugim riječima znači, da do svrsishodne delegacije suda ne može doći prije nego što je postupak pokrenut. Kako u konkretnom slučaju predlagatelj zahtijeva delegaciju drugog stvarno nadležnog suda umjesto po zakonu mjesno i stvarno nadležnog Općinskog suda u Z., u parnici koju predlagatelj tek namjerava pokrenuti, to slijedi da je takav prijedlog nedopušten, pa ga je pozivom na čl. 68. ZPP-a, valjalo odbaciti. (I. G.) Informator broj 5179 • 25. 10. 2003.



103

POSTOJANJE PARNICE Tužbeni zahtjev radi nedopustivosti ovrhe i onaj na utvrđenje nepostojanja potraživanja nisu identični

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. II Rev-219/99 OD 22. 11. 2001. Sudovi nižeg stupnja pravilno su odbili prigovor litispedencije primjenom odredbe čl. 194. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99) s obzirom na to da je u postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno da se ne vodi spor o istom zahtjevu između stranaka, budući da je u spisu Općinskog suda u O. pokrenuta parnica radi nedopustivosti izvršenja o predmetu broj P-119/94 na koju je tužitelj upućen u spisu istog suda broj I-170/93, dok se u ovoj preinačenoj tužbi i tužbenom zahtjevu traži utvrđenje nepostojanja potraživanja tuženika prema tužitelju iz ugovora o zajmu od 1. 8. 1991. (I. G.) Informator broj 5180-5181 • 29. 10. i 1. 11. 2003.



104

SVRHOVITA DELEGACIJA Okolnost da u postupku kao stranke sudjeluju službenici općinskog i županijskog državnog

odvjetništva s područja nadležnog suda, nije važan razlog koji opravdava delegaciju drugog suda

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1–613/02 OD 9. 7. 2002. Pred Općinskim sudom u V. ustalo je tužbom petnaest tužitelja – službenika Općinskog i Županijskog državnog odvjetništva u V. protiv Republike Hrvatske – Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, a radi isplate uvećane plaće. Općinski sud u V. predlaže da se za suđenje, te za vođenje tog spora delegira neki drugi općinski sud izvan županije, jer da će se »postupak provesti lakše« i da za to postoje opravdani i drugi važni razlozi (jer su i službenici tog suda u drugom predmetu podnijeti tužbu). Prijedlog nije osnovan. Okolnost da su tužitelji službenici Općinskog i Županijskog odvjetništva u V. i da se u drugom predmetu sličan spor vodi po tužbi službenika sudova, ne predstavlja važan razlog za delegaciju nekog drugog suda u smislu članka 68. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99), niti bi se zbog tih okolnosti mogao očito lakše provesti postupak. (I. G.) Informator broj 5182 • 5. 11. 2003.



105

SUDSKA NAGODBA O ništavosti ili valjanosti određenog pravnog posla ne može se zaključiti sudska nagodba

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1411/99 OD 9. 7. 2002. Revidentovi prigovori proizlaze i iz pogrešnog pravnog stajališta da bi se o ništavosti ili valjanosti određenog pravnog posla mogla zaključiti sudska nagodba, jer takvimzahtjevima stranke ne mogu slobodno raspolagati (čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku – Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) ništavost ugovora je izvan slobodne dispozicije stranaka. Konačno, valjanost sudske nagodbe kao mješovitog procesno-pravnog i građansko-pravnog ugovora prosuđuje se i prema građanskom procesnom i materijalnom pravu. Nižestupanjski sudovi temelje odluke na stajalištu da je ništava odredba ugovora kojom se ugovaraju zatezne kamate po stopi većoj od propisane. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 386. ZPP-a) ovaj sud ocjenjuje takvo pravno stajalište pravilnim, jer propisi o zateznim kamatama imaju prinudni značaj, pa je svaka odredba ugovora, suprotna tome, ništava u smislu odredbe čl. 103. u vezi sa čl. 105. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). (I. G.) Informator broj 5183 • 8. 11. 2003.



106

ODLUČIVANJE O NAKNADI PARNIČNIH TROŠKOVA Kad je tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom zatražio naknadu parničnih troškova, a

drugostupanjski sud je u povodu njegove žalbe preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni

zahtjev, dužan je tuženiku dosuditi i parnične troškove neovisno o tome što ih tuženik nije zatražio i u

žalbi protiv prvostupanjske presude

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. II Rev–248/99 OD 27. 8. 2002. Odredbom čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99) propisano je da će u slučaju preinačenja odluke sud odlučiti o troškovima cijelog postupka. Ta je odredba imperativna pa stoga obvezuje drugostupanjski sud da kad preinačuje prvostupanjsku odluku odluči i o troškovima cijelog postupka. Stoga činjenica da tuženik u žalbi protiv prvostupanjske presude nije zatražio troškove postupka, a uz činjenicu da je u postupku pred prvostupanjskim sudom zatražio naknadu troškova postupka, nema za posljedicu gubitak prava na naknadu cjelokupnih troškova postupka. (I. G.) Informator broj 5188 • 26. 11. 2003.



107

VRIJEDNOST PREDMETA SPORA – KUMULACIJA TUŽBENIH ZAHTJEVA Zahtjevi za naknadu plaće i otpremninu ne temelje se na istoj pravnoj osnovi

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–526/01 OD 11. 4. 2002. Tužitelj je u tužbi postavio dva zahtjeva primjenom odredbe čl. 188. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) i to na isplatu novčanog potraživanja s osnove naknade plaće i otpremnine, dakle dvije različite pravne osnove, pa se vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a utvrđuje prema svakom od navedenih zahtjeva. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu plaće u iznosu 81.250,00 kn revizija nije dopuštena, budući da se na konkretni slučaj primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 2. ZPP-a, prema kojoj je potrebno za dopuštenost revizije da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi iznos 100.000,00 kn, a što ovdje nije slučaj. Naime, drugostupanjska presuda je donesena za vrijeme važenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 112/99) koji je stupio na pravnu snagu 6. studenoga 1999. g., tj. 22. studenoga 2000. g., pa se prema odredbi čl. 10. st. 3. tog Zakona o reviziji odlučuje primjenom tog Zakona. Budući da se ovdje ne radi o radnom sporu u kojem radnik traži pobijanje odluke o prestanku radnog odnosa, ne primjenjuje se novelirana odredba čl. 382. st. 4. t. 2. ZPP-a prema kojoj je revizija u takvom sporu uvijek dopuštena. Stoga je reviziju tužitelja u odnosu na dio pobijane presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos 81.500,00 kn valjalo odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. ZPP-a). (I. G.) Informator broj 5189 • 29. 11. 2003.



108

SVRHOVITA DELEGACIJA Okolnost da je stranka prije obnašala dužnost županijskog državnog odvjetnika za područje nadležnog

suda, nije važan razlog koji opravdava delegaciju drugog suda

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1–576/02 OD 4. 7. 2002. Općinski sud u V. svojim je dopisom od 20. lipnja 2002. g. dostavio ovom sudu parnični predmet tužitelja B. T. iz V. protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, radi isplate razlike plaće, s prijedlogom da ovaj sud odredi drugi stvarno nadležni sud za postupanje u tom predmetu. Prijedlog nije osnovan. Prema odredbi članka 68. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) određivanje drugog stvarno nadležnog suda dolazi u obzir ako će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Zahtjev za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda obrazlaže se time što je tužiteljica u vremenu od 1. veljače 1999. g. do 23. srpnja 2000. g. obnašala dužnost županijske državne odvjetnice u V. Prema mišljenju ovog suda, činjenica da je tužiteljica na području Županijskog suda u V. obnašala dužnost županijskog državnog odvjetnika ne predstavlja važne razloge za delegaciju iz članka 68. ZPP-a. (I. G.) Informator broj 5190 • 3. 12. 2003.



109

PARNIČNI TROŠKOVI Kad je drugostupanjski sud u svojoj presudi propustio odlučiti o parničnim troškovima, dužan je na

prijedlog stranke o tome odlučiti dopunskim rješenjem

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. II Rev–248/99 OD 27. 8. 2002. Tuženik je po primitku drugostupanjske presude podnio prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o troškovima parničnog postupka, budući da drugostupanjski sud preinačenjem prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva nije odlučio i o troškovima postupka. Odredbom članka 166. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 122/99 – u nastavku teksta: ZPP) propisano je da će u slučaju preinačenja odluke sud odlučiti o troškovima cijelog postupka. Ta je odredba imperativna pa stoga obvezuje drugostupanjski sud da kad preinačuje prvostupanjsku odluku odluči i o troškovima cijelog postupka. Stoga činjenica da tuženik u žalbi protiv prvostupanjske presude nije zatražio troškove postupka, a uz činjenicu da je u postupku pred prvostupanjskim sudom zatražio naknadu troškova postupka, nema kao posljedicu gubitak prava na naknadu cjelokupnih troškova postupka. Kad je sud drugog stupnja propustio odlučiti o naknadi cjelokupnih troškova parničnog postupka primjenom navedene odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, dužan je o tome odlučiti dopunskim rješenjem prema prijedlogu stranke, kako je pravilno predložio tuženik. (I. G.) Informator broj 5191 • 6. 12. 2003.



110

PRAVOMOĆNOST PRESUDE Okolnost da je jednoj od ugovornih stranaka pravomoćnom presudom naloženo da ispuni činidbu iz

ugovora, nije zapreka da ona naknadno u parnici zatraži utvrđenje tog ugovora ništavim

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2969/99 OD 5. 3. 2003. Nižestupanjski sudovi, već su tužbu odbaciti pozivom na odredbu članka 288. stavak 2. i članka 333. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP), jer radi se o presuđenoj stvari, s obzirom na to da je pravomoćnom presudom na temelju priznanja i zbog izostanka od 8. travnja 1997. g., pravomoćno presuđeno o zahtjevu za isplatu kredita i kamata na temelju predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljica je u navedenom predmetu postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu, iz razloga jer ima obilježja zelenaškog ugovora, dok je u drugom predmetu pravomoćno odlučeno o isplati glavnice i kamate iz osnove ugovora o kredita. Ne postoji, dakle, objektivni identitet spora u navedenim parničnim predmetima. Ovdje se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu, a u drugom predmetu o kondemnatornom tužbenom zahtjevu. (I. G.) Informator broj 5192-5193 • 10. i 13. 12. 2003.



111

OVRŠNI POSTUPAK – OSIGURANJE KAO UVJET ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJERE Sud može na prijedlog protivnika osiguranja, prema okolnostima slučaja, odrediti davanje osiguranja

predlagatelju osiguranja za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i

provedbom privremene mjere zaustavljanja i zabrane odlaska motornog broda

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-2635/02 OD 14. 5. 2002. Privremena mjera zaustavljanja sastoji se u zabrani odlaska broda iz luke odnosno pristaništa. Jamstvo kao uvjet za određivanje mjere ima smisla samo dok mjera traje, tj. dok vrijedi zabrana odlaska broda iz luke. Protivnik osiguranja u ovom predmetu pružio je bankarsku garanciju R. b. d.d. R. broj 36-11-912 od 12. 2. 2002. time da ta garancija ostaje položena u spisu do pravomoćnog dovršenja arbitražnog postupka kojeg je pred arbitražnim sudom u Londonu pokrenuo predlagatelj osiguranja, a umjesto osiguranja novčane tražbine privremenom mjerom zaustavljanja i zabrane odlaska motornog broda »Persey« iz raškog kanala. Brod je oslobođen zaustavljanja i dopušteno mu je isplovljenje. Nakon toga protivnik osiguranja ne bi imao osnova zahtijevati da vjerovnik dade jamstvo kao uvjet za izdavanje ili za održavanje privremene mjere na snazi, jer to jedno drugo isključuje. Protivnik osiguranja mogao se odlučiti između dvije solucije, tj. položiti svotu osiguranja, odnosno predati bankarsku garanciju radi osiguranja novčane tražbine i time ishoditi oslobađanje broda što je i učinio, ili pak trpiti da brod ostane zaustavljen i tražiti da vjerovnik položi jamstvo. Jamstvo za štetu koja bi protivniku predlagatelja mogla nastati određivanjem i provođenjem privremene mjere pretpostavlja da je u toku postupak za njezino izdavanje ili barem provođenje, a nakon što je brod oslobođen jamstvo se ne može odrediti. Jamstvo umjesto privremene mjere predstavlja specifičnu procesnu facultes alternativu, odnosno ponudu predlagatelja učinjenu protivniku koju ovaj može prihvatiti ili odbiti. U slučaju kada dužnik prihvati ponudu i položaj jamstvo nikakva daljnja šteta ne nastaje, pa nema razloga određivati jamstvo za slučaj naknade eventualne štete zbog neopravdane privremene mjere. Svako drugo tumačenje ne bi imalo smisla. Radilo bi se zapravo o izigravanju protivnika osiguranja, jer kada se polaganje jamstva ne bi shvatilo kao uvjet za određivanje privremene mjere ili kao uvjet za održavanje mjere na snazi trebalo bi dozvoliti i predlagatelju da traži daljnje jamstvo od protivnika predlagatelja za štetu koju bi pretrpio polaganjem u sudski depozit svote osiguranja, pa takvim polaganjima određenih jamstava ne bi bilo kraja. Zato je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno primijenio postupovne odredbe Pomorskog zakonika (Nar. nov., br. 17/94, 74/94 i 43/96) o polaganju jamstva radi održanja mjere na snazi, te odredbe Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00) iz čl. 301. kada je našao da nema uvjeta zadržavanje bankarske garancije uvjetovati polaganjem određenog novčanog jamstva za pokriće eventualne štete koja bi nastala neopravdanom privremenom mjerom. (Z. J.) Informator broj 5096 • 8. 1. 2003.



112

OVRŠNI POSTUPAK – PRAVO NA SUDSKE PENALE Sudski penali kao sredstvo pritiska na dužnika nisu dopušteni kad se radi o njegovoj pravomoćno

sudskom presudom utvrđenoj obvezi vraćanja radnika na rad

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gzz–13/96 OD 31. 10. 2001. Odredbom čl. 187. koja je sistematizirana u tada važećem Zakonu o izvršnom postupku, u razdjeljku drugom, pod naslovom »Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja«, u glavni trinaestoj, koja nosi naslov »Sudski penali« propisano je: »O zahtjevu vjerovnika da sud obveže dužnika nenovčane obveze, utvrđene pravomoćnom presudom na plaćanje sudskih penala u smislu pravila o obveznim odnosima, odlučuje se u izvršnom postupku. Na temelju pravomoćnog rješenja o plaćanju sudskih penala sud će, na prijedlog vjerovnika, donijeti rješenje o izvršenju. Plaćanje sudskih penala može se zahtijevati sve dok nije predloženo izvršenje sudske odluke. Pravo na sudske penale ne pripada vjerovniku od dana podnošenja prijedloga za izvršenje.« Državni odvjetnik Republike Hrvatske osnovano tvrdi da se pravomoćna sudska odluka kojom se nalaže vraćanje djelatnika na rad ili nalaže dužniku da mu ponovno povjeri poslove, odnosno radne zadatke, što se tiče načina provođenja izvršenja i osiguranja prema izričitoj odredbi u posebnoj glavi ZIP-a (glava 18) može izvršiti SAMO izricanjem novčane kazne pravnoj osobi, a od mjera osiguranja mjeru iz čl. 23. ZIP-a. Propisivanjem odredaba o povratu djelatnika na rad u zasebnoj glavi ZIP-a, sA ciljem da dužnik ispuni nenovčanu obvezu koju može izvršiti samo dužnik. Budući da su sudski penali institut pritiska na dužnika da ispuni nenovčanu obvezu utvrđenu pravomoćnom sudskom presudom, to isti kao sredstvo pritiska prema dužniku nije dopušten u situacijama kad se radi o obvezi povrata djelatnika na rad. Kad bi zauzeli protivno pravno shvaćanje, tad bi se postavilo pitanje pravnog smisla propisivanja odredbe čl. 231. ZIP-a u situaciji kad ZIP ima za izvršenje nenovčanih činidbi odredbu čl. 224. (kad činidbu može izvršiti i druga osoba), te čl. 225. (kad činidbu može izvršiti samo dužnik). Zbog navedenih razloga ovaj JE sud ocijenio da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili čl. 187. ZIP-a u situaciji kad primjeni navedene odredbe nije bilo mjesta, pa je zahtjev primjenom čl. 408. st. 2. u vezi sa čl. 395. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99) prihvaćen kao osnovan i pobijana rješenja preinačena tako da je prijedlog vjerovnika odbijen kao neosnovan. (I. G.) Informator, broj 5098 • 15. 1. 2003.



113

OVRŠNI POSTUPAK – PROKAZNA IZJAVA I PROKAZNI POPIS IMOVINE Prokaznu izjavu i prokazni popis imovine ovrhovoditelj može tražiti tek nakon neuspjele ovrhe na

pokretnim stvarima ovršenika nisu našle pokretne stvari na kojima bi se mogla provesti ovrha

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-2981/01 OD 24. 9. 2001. Uvidom u pobijano rješenje, te u odredbi čl. 16a. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00 – u nastavku teksta: OZ) kao pravilnim i na zakonu osnovanim ocjenjuje se postupanje prvostupanjskog suda koje je u potpunosti u smislu sa zakonskom propisanom odredbom. Ovrhovoditelj je propustio, a za slučaj koji opisuje u svojoj žalbi prvenstveno primjenu odredbi čl. 5. st. 4. OZ-a, prema kojoj je mogao radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe, pa je te temeljem čl. 16a. OZ-a mogao tražiti prokaznu izjavu i prokazni popis imovine, ako se stvari radi čije se predaje ili isporuke ovrha vodi nisu uspjele pronaći kod ovršenika. Ovršenik mora na prijedlog ovrhovoditelja dati pred sudom izjavu o tome gdje se one nalaze odnosno da ih nema ili da ne zna gdje se nalaze (prokazna izjava). Prokazna izjava i prokazni popis imovine mogu se tražiti tek nakon neuspjele ovrhe na pokretnim stvarima ovršenika, a nikako nakon donesenog rješenja o ovrsi i temeljem obavijesti Zavoda za platni promet da ovrha na žiroračunu ovršenika nije moguća iz razloga što na njemu nema sredstava ili je isti u blokadi. (Z. J.) Informator broj 5102 • 29. 1. 2003.



114

OVRŠNI POSTUPAK – NADLEŽNOST I SASTAV SUDA Odredbe Ovršnog zakona ne ovlašćuju sud da po službenoj dužnosti zbog mjesne nenadležnosti stavi

izvan snage svoje rješenje o ovrsi

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr1-64/01 OD 15. 5. 2002. Nakon što je općinski sud donio rješenje o ovrsi u smislu odredbe čl. 37. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00 – u nastavku teksta: OZ) više se ne može oglasiti mjesno nenadležnim (čl. 19. OZ-a, a u svezi odredbe čl. 453. Zakona o parničnom postupku – Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP). Odredbe Ovršnog zakona ne ovlašćuje općinski sud da zbog mjesne nenadležnosti po službenoj dužnosti stavi izvan snage svoje rješenje o ovrsi. (I. G.) Informator broj 5123 • 12. 4. 2003.



115

OVRŠNI POSTUPAK – UPUĆIVANJE NA PARNICU U ovršnom postupku o prigovoru treće osobe sud može odlučiti samo ako ovrhovoditelj prizna navode

prigovora, ili ako podnositelj prigovora dokaže njegovu opravdanost pravomoćnom presudom, javnom

ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom ili ako su činjenice općepoznate

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-2836/02 OD 26. 11. 2002. Prema članku 58. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00) obzirom da se ovrhovoditelj usprotivio prigovoru sud je obvezan podnositelja prigovora uputiti da protiv stranaka u roku 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena. Podnositelj prigovora nije dokazao opravdanost prigovora pravomoćnom presudom javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, niti su činjenice na kojima se temelji prigovor opće poznate i ne mogu se utvrditi na temelju pravila u zakonskim predmnjevama, to sud o prigovoru ne može odlučivati u ovršnom postupku. Ovaj sud ocjenjuje žalbu treće osobe u cijelosti neosnovanim. Od strane prvostupanjskog suda nisu uočene nikakve nepravilnosti niti u postupanju niti u donošenju pobijane odluke. (Z. J.) Informator broj 5130 • 7. 5. 2003.



116

OVRŠNI POSTUPAK – OBUSTAVA I ZAVRŠETAK OVRHE Ako se utvrdi da ovršenik označen u rješenju o ovrsi ne postoji, sud će obustaviti ovrhu jer ovrhu nad

nepostojećim ovršenikom nije moguće provesti

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–280/02 OD 26. 6. 2002. Ovrhovoditelj je podnio ovršni prijedlog kojim je predložio da se donese rješenje o ovrsi u odnosu na ovršenika M. G. S., te je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi broj Ovrv–12303/97–6 od 21. 5. 1999. u odnosu na ovršenika kako ga je ovrhovoditelj naznačio. Budući da prvostupanjski sud nije obavio uspješnu dostavu 22. 4. 1999., jer se pismeno vratilo s naznakom »ne postoji više«, prvostupanjski sud izvršio je uvid u sudski registar i utvrdio da tvrtka M. G. S. nije upisana u sudski registar kod Trgovačkog suda u Z., te je pozvao ovrhovoditelja da dostavi točan i potpun naziv i adresu ovršenika. Prema stajalištu ovoga suda, prvostupanjski je sud zaključkom od 31. 2. 2001. pogrešno pozvao ovrhovoditelja da dostavi točan i potpun naziv ovršenika. Na ispravak naziva ovršenika prvostupanjski je sud mogao i trebao ovrhovoditelja pozvati na temelju odredbe članka 109. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01) u vezi sa člankom 19. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00) samo prije izdavanja rješenja o ovrsi, jer je prvostupanjski sud vidio ili trebao vidjeti da naznaka naziva ovršenika – M. G. S. nije pravilna i potpuna, jer tako označena stranka nije niti pravna niti fizička osoba, pa se protiv tako označene stranke nije moglo donijeti rješenje o ovrsi. Međutim, nakon što je sud donio rješenje o ovrsi u odnosu na ovršenika kako ga je ovrhovoditelj naznačio i nakon što je pokušao obaviti dostavu, prvostupanjski sud je mogao ovrhovoditelja pozvati samo da dostavi pravilnu adresu za naznačenog ovršenika kako bi mogao obaviti dostavu sukladno odredbi članka 8. Ovršnog zakona. Prema tome, nakon što je prvostupanjski sud postupio po prijedlogu ovrhovoditelja i donio rješenje o ovrsi broj Ovrv–12303/97–6 od 21. 5. 1999., to nisu postojali zakonski uvjeti za odbacivanje ovršnog prijedloga u smislu odredbe članka 109. stavak 4. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom članka 19. Ovršnog zakona – iz razloga što se takvo rješenje nije moglo dostaviti. Kako iz podneska ovrhovoditelja od 26. 3. 2001. proizlazi da je prvostupanjski sud rješenje o ovrsi broj Ovrv–12303/97–6 dostavio na pravilnu adresu, ali dostava nije uspjela iz razloga što se na toj adresi ne nalazi onaj ovršenik koji je određen u rješenju o ovrsi, to će prvostupanjski sud u nastavku postupka donijeti rješenje kojim će ovrhu obustaviti na temelju odredbe članka 67. stavak 2. Ovršnog zakona, jer je ovrha nad nepostojećim ovršenikom nemoguća. (Z. J.) Informator br. 5157–5158 • 9. i 13. 8. 2003.



117

OVRŠNI POSTUPAK – OGRANIČENJE SREDSTAVA I PREDMETA OVRHE Ako ovrhovoditelj postupajući po pozivu suda dostavi točan broj žiro-računa ovršenika, sud će donijeti

rješenje o ispravku rješenja o ovrsi i isto dostaviti na provedbu

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–5838/00 OD 16. 4. 2002. Kod takvog činjeničnog stanja ovaj sud nalazi da u konkretnom predmetu nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o obustavi ovrhe. Naime, prvostupanjski sud je 6. srpnja 1999. raspolagao sa svim potrebnim podacima glede pravilnog broja žiro-računa kako ovršenika, tako i ovrhovoditelja, čiji je broj žiro-računa doista omaškom suda pogrešno napisan u rješenju od 20. travnja 1999. Međutim, unatoč tome prvostupanjski je sud 19. listopada 1999. donio rješenje kojim se ovrha obustavlja iz razloga što se broj žiro-računa ovršenika ne slaže s njezinim nazivom. Kako prvostupanjski sud nije ovrhovoditelja obavijestio o razlozima nemogućnosti ovrhe, niti mu je dostavio rok u kojem može dostaviti ispravan broj žiro-računa ili predložiti novi predmet i sredstvo ovrhe, tako ovaj sud nalazi da ovrhovoditelj rok za dostavu podataka nije niti dobio, pa se ne može zauzeti stajalište da zahtjevu suda nije udovoljio u zadanom roku, slijedom čega se ne može niti zanemariti podnesak ovrhovoditelja od 6. srpnja 1999., što je prvostupanjski sud učinio. Iz navedenih razloga prvostupanjski će sud u nastavku postupka donijeti rješenje o ispravku rješenja od 20. travnja 1999., kojim će ujedno ispraviti i broj žiro–računa ovršenika sukladno podnesku ovrhovoditelja od 6. srpnja 1999., te će isto dostaviti na provedbu. (Z. J.) Informator broj 5170 • 24. 9. 2003.



118

OVRŠNI POSTUPAK – OVRŠNA ISPRAVA Osoba kojoj je povrijeđeno neko pravo pojedinačnim aktom, donesenim na temelju zakona koji je

naknadno ukinut kao ništavan, može bez određene pretpostavke tražiti izmjenu tog pojedinačnog akta

primjenom odredaba o ponavljanju postupka. Ako ovlaštena osoba to ne učini, pojedinačni akt ostaje

na snazi. Zato i sudska presuda koja nije na opisani način izmijenjena, ostaje valjana ovršna isprava,

iako je donesena na temelju zakona koji je poslije ukinut kao neustavan.

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gzz-154/02 OD 8. 1. 2003. Ustavni je sud odlukom od 29. 11. 1995. broj U-I-1010/94 ukinuo Zakon o javnom informiranju (Nar. nov., br. 22/92 i 26/93) time da prestaje važiti 30. 6. 1996. Prestanak važenja tog Zakona produljen je do 31. 8. 1996., odnosno 30. 9. 1996. Novi zakon o javnom priopćavanju stupio je na snagu danom objave 8. 10. 1996. Ustavni sud je u konkretnom slučaju, već u samoj odluci o ukidanju Zakona o javnom informiranju, a zatim još dva puta, odgodio prestanak važenja ukinutog zakona. To ovlast Ustavni sud je koristio polazeći od značenja koje Ustav daje jamstvima ljudskih prava i temeljnih sloboda, među kojima je sloboda mišljenja istaknuta kao temelj demokratskog sustava. Kroz slobodu izražavanja misli osobito je obuhvaćena sloboda tiska i drugih sredstava javnog priopćavanja, a navedene Ustavom zajamčene slobode i prava bile su razrađene i sadržajno određene ukinutim zakonom. Ustavni zakon (čl. 56. st. 2. i 3., odnosno čl. 23. (prijašnjeg Ustavnog zakona) sadržava odredbe o načinu otklanjanja posljedica koje su proizveli pojedinačni akti doneseni prijašnjom primjenom ukinutog (neustavnog) zakona, odnosno propisa. Iz navedenih odredaba Ustavnog zakona jasno proizlazi restriktivan pristup, jer se legitimiranim osobama (kojima je pojedinačnim aktom povrijeđeno neko pravo) pruža mogućnost da pod točno određenim uvjetima traže od nadležnog tijela izmjenu pojedinačnog akta primjenom odredaba o ponavljanju postupka. Prema tome, Ustavni sud utvrđuje da odluke suda, kojima se ukidaju zakoni te ukidaju, odnosno poništavaju drugi propisi, djeluje na pravomoćne pojedinačne akte samo i isključivo posredno: cjelokupni naknadni (eventualni) postupak izmjene pravomoćnog pojedinačnog akta ovisi o inicijativi stranke. Ako te inicijative nema, nema ni mogućnosti zadiranja u postojeću pravnu situaciju, pa tako ni u ovrhu. Utvrđeno je tijekom postupka da podnositelj protiv navedene pravomoćne presude Općinskog suda u Z., koja je donesena na temelju odredbi ukinutog Zakona o javnom informiranju, u propisanim rokovima nije pokrenuo postupak u smislu odredbe čl. 56. Ustavnog zakona, odnosno čl. 23. prijašnjeg Ustavnog zakona, odnosno čl. 23. prijašnjeg Ustavnog zakona. Razmatrajući ovršni spis predmeta Općinskog suda u Z. utvrđeno je da je prvostupanjsko rješenje donio nadležni sud u postupku ovrhe pravomoćne presude. Utvrđeno je da je prvostupanjsko rješenje doneseno u propisanom postupku i utemeljeno na mjerodavnim odredbama ovršnog zakona. S obzirom na to da ovršenik nije pokrenuo postupak radi izmjene pravomoćne presude ta presuda, koja u ovom slučaju predstavlja ovršni naslov donesen na temelju ukinutog zakona, ne može imati za posljedicu odbijanje prijedloga za ovrhu, odnosno neprovođenje ovrhe, a kako je to pobijanim rješenjem neosnovano odlučio Županijski sud u Z. Trebalo je zbog toga, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99), prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačiti drugostupanjsku odluku. (I. G.) Informator broj 5172 • 1. 10. 2003.



119

OVRŠNI POSTUPAK – PRIJENOS TRAŽBINE ILI OBVEZE Protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik sud određuje ovrhu ako ovrhovoditelj

dokaže javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom da je dug prenesen ili je na drugi način prešao

na tu osobu

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-6425/01 OD 16. 6. 2002. Prema članku 29. stavku 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00 – u nastavku teksta: OZ), određeno je da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javno ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili ako je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Prema stavku 2. toga članka stavak 1. se na odgovarajući način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik. Neosporno je da ovršenik nije označen u ovršnoj ispravi kao dužnik, a da ovrhovoditelj nije niti javno ovjerovljenom ispravom dokazao da je obveza prešla na dužnika. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da se dopis Hrvatskog ureda za osiguranje od 14. 4. 1994. (list 13) ne može smatrati ispravom iz čl. 29. st. 1. OZ-a o prijenosu obveze na ovršenika, stoga je prvostupanjski sud temeljem čl. 47. st. 1. OZ-a bio ovlašten prihvatiti i donijeti pobijano rješenje. (Z. J.) Informator broj 5176 • 15. 10. 2003.



120

OVRŠNI POSTUPAK – NADLEŽNOST I SASTAV SUDA Za određivanje i provođenje ovrhe na temelju privatne isprave na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis

ovršenika, nadležan je općinski sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1-144/02 OD 2. 7. 2002. Rješenjem od 6. kolovoza 2001. godine Općinski sud u K. oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u tom ovršnom predmetu, te je po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupio Trgovačkom sudu u B. kao stvarno nadležnom sudu. Osporavajući stvarnu nadležnost trgovačkog suda za postupanje u konkretnom predmetu, Trgovački sud u B. dostavio je predmet tom sudu radi rješavanja nastalog sukoba nadležnosti na temelju odredbe iz članka 23. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99). U ovom ovršnom predmetu podnesen je prijedlog za ovrhu radi naplate novčane tražbine na temelju privatne isprave kojom je tražbina utvrđena i koja sadržava izjavu ovršenika da se na temelju te isprave radi ostvarenja tražbine nakon dospjelosti može provesti ovrha, te je na njoj javni bilježnik ovjerio potpis ovršenika. Takva isprava, sukladno odredbi iz članka 54. stavak 6. Zakona o javnom bilježništvu (Nar. nov., br. 78/93) ima isti učinak kao javno bilježnički akt, što znači da ima značenje ovršne isprave u smislu odredbe iz članka 21. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/96 i 42/00 – Odluka USRH), a ne vjerodostojne isprave iz članka 28. stavak 1. istog Zakona. Prema odredbi iz članka 19. točka 6. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01 – Odluka USRH i 101/03 – vjerodostojno tumačenje), trgovački sudovi stvarno su nadležni za određivanje i provođenje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave u pravnim stvarima iz stavka 1. točka 1. istog članka, a ne i na temelju ovršne isprave, osim ako se ne radi o odlukama iz točke 5. navedenog članka, što ovdje nije slučaj, proizlazi da je za postupanje u tom ovršnom predmetu stvarno nadležan općinski sud, čija se nadležnost temelji na odredbi iz članka 16. točka 3.a) Zakona o sudovima. (I. G.) Informator broj 5178 • 22. 10. 2003.



121

OVRŠNI POSTUPAK – ZALOŽNO PRAVO NA NEKRETNINI Za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na

nekretnini stvarno je nadležan općinski sud i onda kad se osiguranje traži na temelju odluke

trgovačkog suda

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1-154/03 OD 18. 2. 2003. Predlagatelj osiguranja je predložio Općinskom sudu u R. protiv protivnika osiguranja, osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja. Općinski sud u R. oglasio se stvarno nenadležnim i po pravomoćnosti svog rješenja predmet ustupio Trgovačkom sudu u R. kao nenadležnom sudu koji je donio presudu čija ovrha se traži u ovom predmetu. Smatra ga nadležnim prema čl. 19. t. 5. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01 – Odluka USRH – u nastavku teksta: ZS). Trgovački sud u R. izazvao je sukob nadležnosti jer smatra da je za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini, nadležan Općinski sud u R. koji vodi javnu knjigu u kojoj treba provesti upis i to prema čl. 257. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 22/99 i 42/00 – Odluka USRH – u nastavku teksta: OZ). Za postupanje u ovom ovršnom predmetu stvarno je nadležan Općinski sud u R. Trgovački sud u R. donio je presudu od 22. 11. 2001. broj P-1688/01 temeljem koje se traži osiguranje novčane tražbine u iznosu od 307.650,75 SEK (švicarskih kruna) spp prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama upisanim u zemljišnu knjigu koju vodi Općinski sud u R. Prema odredbi čl. 19. t. 5. ZS-a, trgovački sudovi bili bi nadležni za provođenje ovrha odluka koje su donesene u prvom stupnju. Međutim, odredbom čl. 257. st. 1. OZ-a propisano je da je za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini nadležan sud koji vodi javnu knjigu u kojoj treba provesti upis. Takvu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda koji vodi javnu knjigu u koju treba prisilno zasnovati založno pravo na nekretnini, prema ocjeni ovog suda treba smatrati odredbom kojom se određuje i stvarna nadležnost suda koji vodi javnu knjigu za prisilno zasnivanje založnog prava upisom u tu javnu knjigu. Naime, logično je da u svezi s provođenjem upisa u javnu knjigu pa tako i prisilnog zasnivanja založnog prava upisom u javnu knjigu, odlučuje sud koji vodi tu javnu knjigu. Stoga treba uzeti u obzir da je OZ-om, koji je stupio na snagu 11. 8. 1996., drukčije regulirana stvarna nadležnost za određivanje prisilnog založnog prava na nekretnini upisom u javnu knjigu od toga kako je to prije bilo propisano odredbom čl. 19. t. 5. ZS-a koji je stupio na snagu 23. 7. 1994. pa se primjenjuje kasnije doneseni zakon (lex posterior derogat legi priori). (I. G.) Informator broj 5180-5181 • 29. 10. i 1. 11. 2003.



122

OVRHA – VRAĆANJE RADNIKA NA RAD Ovrha vraćanjem na rad kao i rok za podnošenje prijedloga za ovrhu odnose se na vraćanje radnika na

rad, kao i na vraćanje na radno mjesto na kojem je prije radio

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, Gzz-366/01 OD 27. 2. 2003. Prema stajalištu drugostupanjskog suda rok od 30 dana iz odredbe čl. 238. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00 – u nastavku teksta: OZ) ne odnosi se na slučaj ovrhe radi vraćanja zaposlenika na prijašnje radno mjesto, već samo kad se radi o ovrsi vraćanjem zaposlenika na rad, pa stoga smatra da je prijedlog za ovrhu pravovremen. U zahtjevu za zaštitu zakonitosti je istaknuto da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 238. OZ-a kad su odredili ovrhu vraćanjem ovrhovoditelja na radno mjesto upravitelja Šumarije V., iako je prijedlog za ovrhu podnesen nakon isteka roka od 30 dana od dana kad je ovrhovoditelj stekao pravo na podnošenje tog prijedloga. Prema odredbi čl. 238. OZ-a prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenika vrati na rad i da člana tijela ovršenika vrati u službu, može se podnijeti u roku od trideset dana od dana kad je ovrhovoditelj stekao pravo da taj prijedlog podnese. Pravno je stajalište ovog suda, da izričaj »vraćanja na rad« iz navedene zakonske odredbe obuhvaća sve one slučajeve kad je zaposlenik temeljem ovršne isprave ovlašten zahtijevati da se uspostavi njegov radni odnos kakav je bio prije donošenja nezakonite odluke poslodavca, što znači da se rok od 30 dana iz čl. 238. OZ-a odnosi, kako na podnošenje prijedloga za ovrhu u slučaju kad zaposlenika treba vratiti na rad kod poslodavca, jer mu je prestao radni odnos, tako i onda kad zaposlenik traži vraćanje na radno mjesto na kojem je prije radio, jer je svrha određivanja tog roka ponajprije otklanjanje neizvjesnosti glede radnog odnosa i pravna sigurnost. (I. G.) Informator broj 5183 • 8. 11. 2003.



123

TROŠKOVI OVRŠNOG POSTUPKA Predlagatelj osiguranja koji je odustao od prijedloga osiguranja dužan je nadoknaditi protivniku

osiguranja troškove neosnovano prouzročenog postupka, a sud ne može odbiti zahtjev za naknadu

troška protivnika osiguranja kao preuranjen, jer ne slijedi da će se postupak osiguranja nastaviti kao

parnični postupak

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–3059/02 OD 11. 6. 2002. Rješenjem označenim u izreci ove odluke prvostupanjski je sud odbio prijedlog protivnika osiguranja da mu se nadoknade troškovi. Naime, rješenjem suda obustavljen je postupak osiguranja i ukinute su provedene radnje zbog toga što je predlagatelj osiguranja odustao od prijedloga. Protivnik osiguranja smatra da mu pripadaju troškovi, međutim, sud je mišljenja da je njegov zahtjev preuranjen zato što osnovanost ili neosnovanost takve mjere, pa i troškova, mora riješiti sud u parničnom postupku koji slijedi. Stoga se u tom postupku ne može odrediti trošak. Prvostupanjski sud nije pravilno postupio kad je odbio protivnika osiguranja s troškom postupka. Iako je postupak osiguranja obustavljen to ne znači da protivnik osiguranja nema pravo na troškove. Naime, člankom 14. st. 5. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00) predlagatelj osiguranja dužan je protivniku osiguranja nadoknaditi troškove koji su mu neosnovano prouzročeni. Također stavkom 7. istog članka i istog Zakona predviđeno je da o troškovima osiguranja sud odlučuje u ovršnom postupku. Iz spisa ne proizlazi da će se ovršni postupak nastaviti kao parnični postupak i da će se u njemu moći odlučiti o troškovima. Prema tome, prvostupanjski je sud trebao o troškovima odlučiti u trenutku kad je obustavljao postupak osiguranja i kad je ukinuo provedene radnje, tj. 5. 2. 2001. g. Budući da to nije učinio i protivniku osiguranja nije odredio postupovni trošak, valjalo je rješenje preinačiti i odlučiti kao u izreci. (Z. J.) Informator broj 5189 • 29. 11. 2003.



124

OVRŠNI POSTUPAK – PRIVREMENA MJERA RADI OSIGURANJA NENOVČANE TRAŽBINE Neosnovan je prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine

predlagatelja osiguranja vlasnika pšenice protiv protivnika osiguranja skladištara koji se koristi svojim

zakonskim založnim pravom i odbija bez plaćanja troškova skladištenja predati uskladištenu pšenicu

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–6281/02 OD 4. 2. 2003. Predmetni postupak se vodi radi osiguranja nenovčane tražbine koja glasi na predaju određene količine pšenice. Pretpostavke za osiguranje nenovčane tražbine privremenom mjerom propisane su odredbom čl. 298. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00), kako pravilno konstatira i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. Radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako su ispunjene kumulativno sljedeće pretpostavke: – da predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine, – ako učini vjerojatnom opasnost da će bez predložene mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete. Predlagatelj ne mora dokazivati opasnost ako bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio neznatnu štetu. Predlagatelj nije učinio vjerojatnom ni jednu od navedenih pretpostavki. Prema sadržaju prijedloga te dokumenata na koje se sam predlagatelj pozvao i koje ni u žalbi ne dovodi u pitanje, protivnik je u svoje silose preuzeo na skladištenje pšenicu u količini 3.128.355 kg. Trošak skladištenja nije plaćen. Skladištar za svoja potraživanja iz ugovora o skladištenju i ostala potraživanja nastala u vezi sa čuvanjem robe, ima zakonsko založno pravo na toj robi prema pravilu iz čl. 736. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO). Osigurati se može, doduše, i buduća tražbina kao i ona koja je uvjetovana ispunjenjem određenih naknadnih pretpostavki, no sud pravilno nalazi da nije ispunjena druga zakonom propisana pretpostavka za određivanje mjere. Okolnost da protivnik osiguranja ne želi bez plaćanja troškova skladištenja predati uskladištenu pšenicu samo ukazuje na to da se kao skladištar pravilno koristi svojim zakonskim založnim pravom i pridržajem robe postupa pažnjom urednog gospodarstvenika. (Z. J.) Informator broj 5194 • 17. 12. 2003.



125

ODGOVORNOST FIZIČKIH OSOBA U PREKRŠAJNOM POSTUPKU Odgovornost odgovorne osobe postoji ako je do izvršenja prekršaja došlo radnjom ili propuštanjem

odgovorne osobe, a samo nečinjenje (propuštanje) može se očitovati kao propust osobne radnje ili kao

propust da se osigurava dužan nadzor koji je izostao, a posljedica takve pasivnosti je određeni prekršaj

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. G–3322/00 OD 16. 1. 2002. Uvidom u priloženi opis poslova, ovaj sud nalazi da je okrivljeni voditelj radne jedinice okrivljene pravne osobe, u čiji djelokrug zaduženja ulazi i provođenje mjera zaštite na radu. Prema tome, okrivljeni je u svojstvu odgovorne osobe, na temelju općeg akta okrivljene pravne osobe, a u svezi sa čl. 17. st. 2. tada važećeg Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 2/73, 5/73, 21/74, 9/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/89, 8/90, 41/90, 59/90, 91/92 i 33/95) dužan provoditi mjere zaštite na radu, brinuti da radni postupci u tehnološkom smislu budu organizirani i ostvarivani u suglasju s propisima i pravilima struke i da u ostvarivanju tih ciljeva i zadataka obavlja i neposredni nadzor. Zato ovaj sud nije prihvatio navode žalbe, u kojima okrivljeni poriče svoju prekršajnu odgovornost vezanu uz neispravno korištenje viljuškara, što je dovelo do teže ozljede zaposlenog radnika, tvrdnjom kako mu nije bilo poznato da se taj radni stroj koristi na način protivan odredbama Pravilnika o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta (Nar. nov., br. 49/86). Naime, tijekom postupka je nesporno utvrđeno da je viljuškar u poduljem razdoblju korišten protivno odredbama glave II. t. 3. navedenog Pravilnika, stoga se prema ocjeni ovog suda ne radi o pojedinačnom slučaju koji okrivljeni nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije bio u stanju pravodobno spriječiti. S obzirom na to da je za prekršajnu odgovornost, u smislu čl. 15. Zakona o prekršajima, u pravilu dovoljan i nehaj, okrivljeni je prema stajalištu ovog suda zakonito proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz čl. 109. st. 2. t. 8. Zakona o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 59/96 i 94/96). Informator, broj 5099 • 18. 1. 2003.



126

OBNOVA PREKRŠAJNOG POSTUPKA Oštećenik u prekršajnom postupku, koji nije ujedno i podnositelj zahtjeva za pokretanje prekršajnog

postupka, ne može ni u kojem slučaju podnositi, na štetu okrivljenika, zahtjev za obnovu prekršajnog

postupka

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Jž-520/02 OD 15. 2. 2002. Prema čl. 139. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 2/73, 5/73, 21/74, 9/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/89, 8/90, 41/90, 59/90, 91/92 i 33/95), prekršajni postupak je moguće obnoviti samo u korist okrivljenika i to po zahtjevu kažnjenika i državnog odvjetnika. Prema čl. 227. st. 1. sada važećeg Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02) također se može obnoviti prekršajni postupak u korist okrivljenika, na njegov zahtjev, zahtjev državnog odvjetnika i podnositelja zahtjeva za prekršajnim programom, a prema čl. 228. st. 1., također sada važećeg Zakona o prekršajima, može se prekršajni postupak, pod uvjetima tog članka, obnoviti i na štetu okrivljenika. Dakle, na temelju istaknutog, proizlazi da oštećenik u prekršajnom postupku koji nije ujedno i podnositelj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka ne može ni u kojem slučaju podnositi zahtjev za obnovu prekršajnog postupka na štetu okrivljenika, kako je to pravilno svojim rješenjem odlučio i sud prvog stupnja. Informator broj 5100 •22. 1. 2003.



127

PREKRŠAJI I PREKRŠAJNI POSTUPAK Ako kažnjenik ne plati novčanu kaznu za prekršaj za koji je predviđena naplata novčane kazne na

mjestu počinjenja prekršaja i za koji su određeni kazneni bodovi, umjesto naplate novčane kazne

odmjerit će se kažnjeniku dvostruki broj kaznenih bodova od bodova utvrđenih za taj prekršaj

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Sz–605/01 OD 29. 4. 2002. Novčane kazne za prekršaje za koje su zakonom propisane u utvrđenom iznosu, službene osobe na temelju ovlasti iz čl. 142. tada važećeg Zakona o prekršajima (Nar. nov., od br. 2/73 do br. 33/95 – u nastavku teksta: ZP) i čl. 311. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Nar. nov., br. 59/96 – proč. tekst), naplaćuju na mjestu počinjenja prekršaja. Člankom 311. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisano je: »Vozaču koji kaznu, za koju su određeni kazneni bodovi, ne plati u roku iz st. 2. ovog članka (osam dana), ili u istom roku ne uloži prigovor policijskoj upravi čija je ovlaštena službena osoba utvrdila prekršaj, umjesto naplate novčane kazne odmjerit će se dvostruki broj kaznenih bodova od bodova utvrđenih za počinjeni prekršaj.« Time je određen način naplate neplaćene novčane kazne za prekršaj za koji je propisana novčana kazna u utvrđenom iznosu i za koji je utvrđen broj kaznenih bodova, dakle odmjeravanjem dvostrukog broja kaznenih bodova od utvrđenih kaznenih bodova za taj prekršaj, pa stoga nije moguća u tim slučajevima i naplata neplaćene novčane kazne zamjenom za kaznu zatvora prema pravilima iz čl. 25. i 26. ZP-a, kako je to pogrešno odlučio sud prvog stupnja svojim rješenjem. To neovisno i o tome ako je rješenjem o prekršaju tijela uprave određeno (pogrešno) da će se neplaćena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora jer tijelo uprave nije ovlašteno za prekršaje izricati kaznu zatvora ni kaznu zatvora kojom se zamjenjuje neplaćena novčana kazna, sukladno odredbi čl. 24a. ZP-a, pa stoga nije ovlašteno u svojem rješenju ni izricati prijetnju, tzv. supletornim zatvorom. Informator broj 5104 • 5. 2. 2003.



128

PREKRŠAJNI POSTUPAK – POKRETANJE I TIJEK POSTUPKA Ako u tijeku trajanja prekršajnog postupka nastupi zastara prava prekršajnog progona, sud i drugo

prekršajno tijelo pred kojim je u tom trenutku u tijeku postupak, dužno je po toj osnovi sukladno

odredbi čl. 118. st. 1. Zakona o prekršajima, rješenjem obustaviti prekršajni postupak

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. J–2496/00 OD 11. 1. 2002. Odredbom čl. 42. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o prekršajima (Nar. nov., od br. 2/73 do 33/95) rečeno je: »1. Prekršajni postupak ne može se pokrenuti kad prođe godina dana od dana kad je prekršaj učinjen. 2. Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog tijela poduzetom radi gonjenja učinitelja prekršaja. Poslije svakog prekida počinje ponovno teći zastara, ali se prekršajni postupak ni u kom slučaju ne može voditi po isteku dvostrukog vremena određenog u st. 1. ovog članka«. Dakle, na temelju navedenog proizlazi da kad nastupi zastara prava na prekršajni progon, prekršajni se postupak ni u kojem slučaju više ne može provoditi, pa time ni donositi odluka kojom se odlučuje o prekršajnoj odgovornosti ili ne okrivljenika, već se postupak obvezno obustavlja po osnovi nastupanja zastare prava daljnjeg prekršajnog progona okrivljenika. Stoga je neutemeljeno ustrajavanje žalitelja sa žalbenim prigovorom da su u postupku provedeni svi potrebni dokazi i bilo je moguće donijeti rješenje o prekršaju kojim se odlučuje o njegovoj krivnji ili ne za počinjeni prekršaj, neovisno o tome što je nesporno i prema žalitelju već nastupila zastara prava za daljnjim njegovim prekršajnim progonom. Informator, broj 5109 • 22. 2. 2003.



129

PREKRŠAJNI POSTUPAK – OSOBE OVLAŠTENE NA IZJAVLJIVANJE ŽALBE U PREKRŠAJNOM POSTUPKU Osim okrivljenika u njegovu korist mogu podnijeti prigovor protiv rješenja o prekršaju samo osobe

naznačene u st. 2. čl. 124. Zakona o prekršajima

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. P–7102/00 OD 4. 12. 2001. Člankom 109. st. 6. tada važećeg Zakona o prekršajima (Nar. nov., od br. 2/73 do br. 33/95 – u nastavku teksta: ZP), propisano je da prigovor protiv rješenja o prekršaju donesenog po skraćenom postupku (čl. 109. st. 1.-3. ZP-a), mogu podnijeti okrivljenik i osobe iz st. 2. čl. 124. ZP-a, a to su: branitelj, bračni drug okrivljenika, roditelj, odnosno zakonski zastupnik ili dijete. Budući da u ovom slučaju nije sporno da podnositelj prigovora protiv rješenja o prekršaju nije ni okrivljeni, kao ni jedna od osoba iz čl. 124. st. 2. ZP-a (radi se o posjedniku vozila, a kojeg je vlasnik okrivljenik), to je pravilno pobijanim rješenjem odbačen kao nedopušten podnositeljev prigovor. Informator broj 5115 • 15. 3. 2003.



130

PREKRŠAJNI POSTUPAK – APSOLUTNO BITNE POVREDE Ako obrazloženje rješenja o prekršaju samo sadržava reproducirane iskaze okrivljenika i svjedoka, a

bez ocjene sadržaja danih iskaza, počinjena je apsolutno bitna povreda prekršajnog postupka, jer

nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. G–5858/01 OD 6. 11. 2001. Ispitujući pobijano rješenje, ovaj sud nalazi da je učinjena bitna povreda prekršajnog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99) u svezi sa čl. 131. tada na snazi Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 2/73, 5/73, 21/74, 9/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/89, 8/90, 41/90, 59/90, 91/92 i 33/95) jer su reproducirani iskazi okrivljenika i svjedoka, ali je prekršajni sud pritom propustio ocijeniti sadržaje tih iskaza. Naime, obrazloženje se pored doslovnog navođenja danih izjava poziva i na zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, zapisnik o inspekcijskom nadzoru i priloženo rješenje Uprave za inspekcijske poslove. Međutim, prema stajalištu tog suda, pozivanje na navedenu dokumentaciju samo po sebi nema dokaznu snagu, jer se prema općeprihvaćenom postupovnom načelu uzimaju utvrđenim samo one sporne činjenice do kojih je prekršajni sud došao ocjenom izvedenih dokaza u prekršajnom postupku. S obzirom na to da u rješenju o prekršaju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, ostvarena je bitna procesna povreda koja uvjetuje ukidanje pobijanog rješenja po službenoj dužnosti. Informator broj 5117 • 22. 3. 2003.



131

PROMETNI PREKRŠAJI – SUDIONIK U PROMETU Vozač za vrijeme upravljanja vozilom unutar prostora vlastite garaže i u prostoru neposredno uz

garažu koji služi isključivo za ulaz i izlaz iz garaže prije nego je započeo s uključivanjem u promet na

cestu, ne smatra se sudionikom u prometu i za to vrijeme ne može biti počiniteljem prekršaja iz

područja prometne sigurnosti

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. P–7889/00 OD 15. 1. 2002. Rješenjem o prekršaju suda prvog stupnja okrivljenik je proglašen krivim za prekršaj iz čl. 306. st. 1. t. 3. u vezi sa st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Nar. nov., br. 59/96 – proč. tekst – u nastavku teksta: Zakon) kojeg da je počinio u bitnom tako što je upravljajući vozilom s namjerom uključivanja u promet ulicom u blizini svoje garaže, pri izlasku iz vlastite garaže, svojim vozilom prvo udario u istočni rub vrata garaže, a potom i drugom stranom vozila u zapadnu stranu garažnih vrata. Međutim, odredbom čl. 4. t. 56. Zakona, uz ostalo, je propisano: »Sudionik u prometu je osoba koja u prometu na cesti upravlja vozilom ili se nalazi u vozili ili na vozilu .....«.Prema t. 1. istog članka i Zakona: »Cesta je svaka javna cesta i nerazvrstana cesta na kojoj se obavlja promet«, a prema t. 2. istog članka i Zakona: »Javna cesta je površina od općeg značenja za promet kojoj se svatko može slobodno koristiti uz uvjete određene Zakonom i koju je nadležno tijelo proglasilo javnom cestom«, a prema t. 3.-8. istog članka i Zakona javne su ceste autocesta, cesta namijenjena isključivo za promet motornih vozila, međunarodna cesta, magistralna cesta, regionalna cesta i lokalna cesta. Prema t. 9. istog članka i Zakona: »Nerazvrstana cesta je površina koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika (seoski, poljski i šumski putovi, putovi na nasipima za obranu od poplava, pristupne ceste i prostori parkirališta, benzinskih crpki i sl.)«. Slijedom istaknutog, prostor unutar vlastite garaže vozila i prostor neposredno uz garažu koji služi isključivo za ulaz i izlaz vozila iz te garaže, nije ni javna ni nerazvrstana cesta, pa vozač vozila za vrijeme upravljanja vozilom unutar tog prostora nije sudionik u prometu na cesti i stoga, suprotno odluci suda prvog stupnja, ne može unutar tog prostora počiniti prekršaj iz prometne sigurnosti. Informator broj 5120 • 2. 4. 2002.



132

ODUZIMANJE PREDMETA U PREKRŠAJNOM POSTUPKU Protiv odluke prekršajnog tijela kojom se, u smislu čl. 184. st. 3. Zakona o prekršajima nalaže vraćanje

privremeno oduzetih predmeta osobi od koje su oduzeti nije dopuštena žalba

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-11922/02 OD 12. 11. 2002. Ako postoji osnovana sumnja da je počinjen prekršaj za koji je zakonom predviđena mogućnost obveznog oduzimanja predmeta, odredbe st. 1. i 2. čl. 184. Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02, 122/02 – u nastavku teksta: ZP) daju ovlasti tijelima prekršajnog postupka (sud ili upravno tijelo koje vodi prekršajni postupak) za privremeno oduzimanje predmeta i prije donošenja rješenja o prekršaju, a odredba st. 3. istog članka daje ovlasti i policiji i inspekcijskim tijelima za privremeno oduzimanje predmeta i prije pokretanja postupka uz izdavanja potvrde o tome, time da prvi naredni dan o tome obavijesti nadležno prekršajno tijelo koje u roku tri dana rješenjem privremeno oduzima predmet ili nalaže vraćanje predmeta osobi od koje je oduzet. Stavak 5. istog članka propisuje: »Protiv rješenja o oduzimanju predmeta može se izjaviti žalba u roku tri dana. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja«. S obzirom na takvu odredbu st. 5. proizlazi da samo protiv odluke (rješenja) prekršajnog tijela kojom se privremeno oduzima predmet je dopuštena žalba, pa stoga ne i protiv odluke kojom se nalaže vraćanje predmeta. Kako je, u ovom slučaju, prvostupanjskim rješenjem naloženo vraćanje privremeno oduzete vozačke dozvole (pritom treba naglasiti da vozačka dozvola nije predmet u smislu čl. 184. ZP-a koja može biti predmetom privremenog oduzimanja u smislu čl. 184.), to je nedopuštena žalba Policijske uprave 2 P. p. P., te je istu trebalo, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZP-a odbaciti kao nedopuštenu. Ovo stoga i neovisno što je prvostupanjskim rješenjem dana uputa o pravu na žalbu protiv tog rješenja jer tijelo prekršajnog postupka svojom pogrešnom uputom o pravu na žalbu ne može strankama u postupku ustanoviti neko pravo (pa ni pravo na žalbu) koje pravo po zakonu nemaju. Informator broj 5130 • 7. 5. 2003.



133

PROMETNI PREKRŠAJI – UPRAVLJANJE NEREGISTRIRANIM RADNIM STROJEM Tko u prometu na cestama upravlja neregistriranim radnim strojem čini time prekršaj iz čl. 305. st. 1.

t. 18. Zakona o sigurnosti prometa na cestama

IZ ODLUKE VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. P–8673/00 OD 5. 2. 2002. Prema odredbi čl. 248. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Nar. nov., br. 59/96 – proč. tekst – u nastavku teksta: ZSP) vozila na motorni pogon i priključna vozila smiju sudjelovati u prometu na cestama, uz ostalo, ako su registrirana, a postupanje protivno tome je sankcionirano kao prekršaj prema čl. 305. st. 1. t. 18. ZSP-a. Stavkom 2. čl. 248. ZSP-a predviđene su iznimke koja vozila na motorni pogon i priključna vozila ne podliježu obvezi registriranja, među kojima nisu radni strojevi. Sukladno odredbi čl. 4. t. 32. ZSP-a, radni strojevi pripadaju u kategoriju vozila na motorni pogon i podliježu obvezi registriranja da bi mogli sudjelovati u prometu na cestama te stoga dobivaju registarske pločice (čl. 250. st. 1. t. 4. ZSP-a). U ovom slučaju, protivno mišljenju suda prvog stupnja, okrivljenik koji je u prometu na cestama upravljao radnim strojem (kombajnom) kao vozilom na motorni pogon, a koje nije bilo registrirano, počinio je time prekršaj iz čl. 305. st. 1. t. 18. ZSP-a. Informator broj 5131 • 10. 5. 2003.



134

PREKRŠAJI – PRIJELAZ DRŽAVNE GRANICE BEZ VALJANE PUTNE ISPRAVE Ako su se dvije države sporazumjele da građani tih država mogu međusobno ulaziti u državni teritorij

druge države samo na temelju posjedovanja osobne iskaznice, u tom slučaju onaj tko pokuša prijeći

državnu granicu s nevažećom osobnom iskaznicom, i da pritom nema u tom trenutku kod sebe ni

valjanu putnu ispravu (putovnicu i sl.), čini prekršaj iz čl. 55. st. 1. t. 2. Zakona o nadzoru državne

granice

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. U–1515/00 OD 29. 11. 2001. Uvjeti prijelaza državne granice propisani su odredbom čl. 5. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice (Nar. nov., br. 34/95 – proč. tekst) kojom je rečeno: »Prelazak državne granice dozvoljen je samo na graničnom prijelazu s valjanom putnom ispravom i u vrijeme koje je za to određeno«. Člankom 2. st. 1. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana (Nar. nov., br. 77/99) određeno je da je građanin dužan nositi važeću putni ispravu kad putuje u inozemstvo, osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije uređeno, a stavkom 1. čl. 3. istog Zakona rečeno je da se međunarodnim ugovorom može odrediti da za putovanje u pojedine države putna isprava nije potrebna, u kojem slučaju, prema st. 2. istog članka i Zakona Vlada Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 101/98 i 15/00) određuje ispravu koja zamjenjuje putnu ispravu. Dakle, jedan od bitnih uvjeta za prijelaz državne granice je posjedovanje valjane putne isprave ili druge isprave koja, na temelju međunarodnog ugovora, zamjenjuje putnu ispravu. Ako je predviđena međunarodnim ugovorom mogućnost prijelaza državne granice samo s osobnom iskaznicom, kako je to bilo u ovom slučaju, onda je to samo bila pogodnost okrivljeniku za prijelaz državne granice između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koju je mogao prijeći s važećom osobnom iskaznicom koja onda zamjenjuje valjanu putnu ispravu i njegova je odluka hoće li se koristiti tom pogodnošću. U protivnom, bio je dužan, sukladno odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice, imati valjanu putnu ispravu (u ovom slučaju putovnicu). Kako u ovom slučaju nije sporno da okrivljenik nije kod sebe, prigodom dolaska na granični prijelaz, imao važeću osobnu iskaznicu, očito se nije koristio pogodnošću prijelaza državne granice samo s važećom osobnom iskaznicom, te kako nije tom prigodom imao ni putovnicu, time se može, protivno stajalištu suda prvog stupnja, njegovo postupanje kvalificirati kao pokušaj prijelaza državne granice bez valjane putne isprave, čime ostvaruje obilježja prekršaja iz čl. 55. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice. Informator broj 5133 • 17. 5. 2003.



135

PREKRŠAJI U GOSPODARSTVU – DEKLARACIJA NA OBRTNIČKIM PROIZVODIMA Obrtnički su proizvodi u smislu Zakona o normizaciji, proizvodi i kao takvi moraju imati propisanu

deklaraciju na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. G–3567/00 OD 11. 2. 2002. Prvostupanjski je prekršajni sud utvrdio da je okrivljenica, fizička osoba, počinila prekršaj iz čl. 52. st. 1. t. 1. Zakona o normizaciji (Nar. nov., br. 55/96 – u nastavku teksta: ZN), jer je na tržnici prodavala cvjetnjake proizvedene u svojoj obrtničkoj radnji, a u tom trenutku ti proizvodi nisu imali propisani deklaraciju u smislu čl. 7. st. 1. i 2. ZN-a. Naime, sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i 2. i čl. 41. st. 1.-3. ZN-a, svaki proizvod u prometu u Republici Hrvatskoj mora imati deklaraciju ispisanu na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu kao ispravu o deklariranju, a prema čl. 3. t. 1. ZN-a i obrtnički proizvodi su proizvodi u smislu ZN-a slijedom čega moraju imati propisanu deklaraciju. Kako u postupku nije sporno da okrivljenica za svoje proizvode nije imala deklaraciju, tako je ispravno sud prvog stupnja utvrdio da je time počinila prekršaj iz čl. 52. st. 1. t. 2. ZN-a kojim je predviđeno da čini prekršaj pravna ili fizička osoba čiji proizvodi nemaju, uz ostalo, propisanu deklaraciju. Informator broj 5134 • 21. 5. 2003.



136

PREKRŠAJI PROTIV JAVNOG REDA I MIRA – OSOBITO DRSKO PONAŠANJE Fizički napad na djelatnika policije, počinjen od strane vozača prilikom odvoza nepropisno parkiranog

automobila, sadržava obilježje osobito drskog ponašanja, pravno označenog kao prekršaj iz čl. 6.

Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. J–626/02 OD 26. 2. 2002. Okrivljeni zatečen u prometnom prekršaju, fizičkim napadima na djelatnika policije postupio je osobito drsko i nasilnički, grubo odstupajući od uobičajenih normi pristojnog ponašanja. Stoga je djelo pravilno pravno označeno kao prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Nar. nov., br. 5/90, 30/90 i 47/90). Na temelju činjeničnog stanja nesporno utvrđenog u postupku, a kojeg je prekršajni sud uzeo dokazanim ocjenom pouzdanih i uvjerljivih iskaza saslušanih svjedoka, posebnu težinu djelu daje i izražena rabijatnost okrivljenika – udaranje šakama i to prema službenoj osobi prilikom poduzimanja njezinih zakonskih ovlaštenja u smislu odvoza nepropisano parkiranog automobila. Stoga je prekršajni sud okrivljeniku izrekao strožu vrstu kazne, navodeći valjane razloge koji opravdavaju kaznu zatvora u primjerenom trajanju. Informator broj 5135 • 24. 5. 2003.



137

PREKRŠAJ – PUŠTANJE ILI OSTAVLJANJE PASA NA CESTI BEZ NADZORA Tko pusti ili ostavi psa na cesti bez nadzora, ne čini time prekršaj iz čl. 307. st. 1. t. 7. Zakona o

sigurnosti prometa na cestama

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. P-6218/00 OD 8. 11. 2001. Člankom 94. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama je propisano da se stoka i druge životinje ne smiju voditi ni ostavljati na cestama bez nadzora. Međutim, čl. 307. st. 1. t. 7. istog Zakona je propisano da će se za prekršaj kazniti gonič ili vlasnik stoke (dakle ne i druge životinje) koji pusti ili ostavi stoku na cesti bez nadzora,slijedom čega proizlazi da tko pusti ili ostavi psa na cesti bez nadzora, ne čini time prekršaj iz čl. 307. st. 1. t. 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Informator broj 5136 • 28. 5. 2003.



138

PREKRŠAJNO PRAVO – LOKACIJSKA DOZVOLA Iako za gradnju pomoćne građevine površine do 50 m² građevna dozvola nije potrebna, investitor takve

gradnje mora imati lokacijsku dozvolu

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. G-4531/01 OD 17. 7. 2001. U razlozima žalbe okrivljeni ističe kako za garažu površine do 50 m², prema članku 56. stavak 1. točke 1. Zakona o gradnji (Nar. nov., br. 52/99 i 75/99) nije potrebna građevna dozvola, pa da je za izgradnju odnosnog objekta nezakonito proglašen krivim za učin prekršaja iz članka 103. stavak 1. točke 7. i stavak 3. istog Zakona. Prema stajalištu ovog suda, iznesena je tvrdnja doduše točna, ali okrivljenik nije kažnjen za gradnju garaže bez izdane građevne dozvole, nego zato što nije ishodio lokacijsku dozvolu. Što se tiče lokacijske dozvole, treba naglasiti da se u smislu članka 34. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju (Nar. nov., br. 30/94, 68/98 i 61/00) svaki zahvat u prostoru provodi u skladu s dokumentima prostornog uređenja, posebnim propisima i lokacijskom dozvolom, dok prema članku 40. istog Zakona, lokacijska dozvola važi dvije godine od dana njene pravomoćnosti, ako se u tom roku podnese zahtjev za izdavanje građevne dozvole ili se započne s radovima, za koje prema posebnim propisima nije potrebna građevna dozvola. Osim toga, gradnja garaže u konkretnom slučaju ne ulazi u zahvate, za čiju legalizaciju nije potrebna lokacijska dozvola, a što proizlazi iz članka 2. Pravilnika o određivanju zahvata u prostoru za koje se ne izdaje lokacijska dozvola (Nar. nov., br. 98/99). Prema tome, za gradnju pomoćne građevine do 50 m² nije potrebna građevna dozvola, ali u svezi s navedenim odredbama, investitor takvog objekta mora imati lokacijsku dozvolu. Informator broj 5137 • 31. 5. 2003.



139

PREKRŠAJI U GOSPODARSTVU – PRODAJA VINA NA UGOSTITELJSKI NAČIN Proizvođač vina, ispunjenjem propisanih uvjeta, ima pravo stavljati u promet vino kao otvorenu robu

u vlastitim specijaliziranim prodavaonicama, ali ne i prodavati vino neposredno konzumentima na

ugostiteljski način

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. G–3762/00 OD 30. 1. 2002. Prekršajni je sud obustavio prekršajni postupak protiv okrivljenika zbog prekršaja iz čl. 78. st. 1. t. 1. Zakona o obrtu (Nar. nov., br. 77/93, 82/96 i 90/96) izvršenog tako što je u svojoj kući usluživao goste vinom vlastite proizvodnje, ali u obliku pružanja ugostiteljskih usluga. Svoju odluku prekršajni sud obrazlaže tvrdnjom da je okrivljenik upisan u Upisnik proizvođača grožđa i vina, pa da mu je na temelju čl. 26. Zakona o vinu (Nar. nov., br. 34/95) i rješenja nadležnog Ministarstva dopušteno stavljati u promet vino kao otvorenu robu i prodavati u vlastitim specijaliziranim prodavaonicama. Ovaj sud, prihvaćajući žalbu gospodarskog inspektora, naprotiv smatra da navedena odredba i upravno rješenje okrivljeniku samo omogućuju prodaju vlastitog vina, ali ne da se to obavlja na ugostiteljski način, pružanjem ugostiteljskih usluga neposredno konzumentima za stolovima. Naime, za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, osim stručnih i zdravstvenih uvjeta ugostitelja, prema čl. 13. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Nar. nov., br. 46/97, 68/98 i 45/99), moraju biti ispunjeni minimalni uvjeti glede uređenja i opreme ugostiteljskih objekata i drugi uvjeti propisani tim Zakonom i drugim propisima donesenim na temelju tog Zakona. Informator broj 5138–5139 • 4. i 7. 6. 2003.



140

PREKRŠAJNO PRAVO – UPRAVLJANJE VOZILOM ZA VRIJEME ODUZETE VOZAČKE DOZVOLE Ako fizička osoba, koja samostalno obavlja osobnim radom i sredstvima zanatsku ili drugu djelatnost,

upravlja osobnim vozilom u prometu za vrijeme dok joj je oduzeta vozačka dozvola, kaznit će se

novčanom kaznom od 1000 do 5000 kuna

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. P–12229/01 OD 6. 12. 2001. Time što fizička osoba koja samostalno obavlja osobnim radom i sredstvima zanatsku ili drugu djelatnost upravlja osobnim vozilom u prometu za vrijeme dok joj je oduzeta vozačka dozvola, a nije naredila ili dopustila drugom vozaču da upravlja vozilom u prometu za vrijeme dok mu je oduzeta vozačka dozvola, time čini prekršaj iz čl. 305. st. 9., a ne iz čl. 303. st. 1. t. 29. i st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Nar. nov., br. 59/96 – proč. tekst). Informator broj 5141 • 14. 6. 2003.



141

PREKRŠAJNO PRAVO – PRIJAVA BORAVKA STRANCA Tko ne prijavi nadležnom tijelu boravak stranca u roku 12 sati od trenutka dolaska stranca u posjet, ne

čini time prekršaj iz čl. 74. t. 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. J-4214/01 OD 23. 11. 2001. Člankom 61. st. 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca (Nar. nov., br. 53/91, 29/92, 26/93 i 29/94) je propisano da je pravna i fizička osoba, koja pruža usluge smještaja strancima, a i osoba kod koje stranac dolazi u posjet, dužna nadležnom tijelu prijaviti boravak stranca u roku 12 sati od trenutka davanja usluge smještaja, odnosno od trenutka dolaska stranca u posjet. Međutim, čl. 74. t. 1. istog Zakona je propisano da će se za prekršaj kazniti fizička ili pravna osoba ako nadležnom tijelu u propisanom roku ne podnese prijavu o boravku stranca kojem pruža usluge smještaja ili ako podnese neurednu prijavu, iz čega slijedi da prekršajno nije sankcionirana ona osoba kojoj stranac dolazi u posjet, a nadležnom tijelu o tome ne podnese prijavu u roku 12 sati od trenutka dolaska joj stranca u posjet. Informator broj 5142-5144 • 18., 21 i 25. 6. 2003.



142

PREKRŠAJNO PRAVO – PRIMJENA BLAŽEG PROPISA U prekršajnim postupcima, pokrenutim do i nakon 1. listopada 2002. (kad je stupi na snagu novi

Zakon o prekršajima), za prekršaje propisane odlukama županijskih skupština, Skupštine Grada

Zagreba, gradskih i općinskih vijeća koji prekršaji su počinjeni do 1. listopada 2002., prekršajni sud

može krivom počinitelju tih prekršaja, primjenom pravila o blažem propisu, kao prekršajnu sankciju

izreći samo globu, a u okvirima propisanim člankom 32. st. 2. novog Zakona o prekršajima

PRAVNO MIŠLJENJE SJEDNICE SVIH SUDACA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE OD 27. 1. 2003. Članak 7. st. 1. Zakona o prekršajima (Nar. nov., od br. 2/73 do br. 33/95 – pasiva od 1. 10. 2002. – u nastavku teksta: ZP) propisivao je: »Novčana kazna ne može se propisati u iznosu manjem od 50,00 kuna«, a st. 5. istog članka je propisivao: »Odlukom županijske skupštine, odnosno gradskog ili općinskog vijeća može se propisati novčana kazna najviše do 2000,00 kuna za pravne osobe, odnosno u iznosu do 500,00 kuna za fizičke osobe.« Članak 28. st. 2. sada na snazi Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02 – u nastavku teksta: ZOP) propisuje: »Vrste kazni jesu: novčana kazna i kazna zatvora.«. Članak 25. st. 2. ZOP-a propisuje: »Za prekršaje propisane drugim propisima (osim zakonom) kao prekršajne sankcije mogu se propisati samo globa i opomena.«. Članak 32. st. 2. ZOP-a propisuje da za prekršaje propisane: »Odlukom županijske skupštine i Skupštine Grada Zagreba, te odlukom općinskog ili gradskog vijeća ne može biti propisana globa u iznosu manjem od 50,00 kuna ni iznosu većem od 200,00 kuna za fizičke osobe, odnosno iznosu manjem od 500,00 kuna ni iznosu većem od 1000,00 kuna za pravne osobe.«. Dakle, usporedbom istaknutih mjerodavnih odredbi ZP-a i ZOP-a glede prekršaja propisanih odlukama županijskih skupština i Skupštine Grada Zagreba, te odlukama općinskih i gradskih vijeća, ZOP je blaži propis za okrivljenika (fizičku, odnosno pravnu osobu) u odnosu na ZP jer za te prekršaje nije moguće više ni propisati ni izreći kaznu (novčanu) već samo globu kao blažu sankciju u sustavu prekršajnih sankcija. Budući da odredba čl. 2. st. 2. ZP-a propisuje: »Ako je poslije učinjenog prekršaja izmijenjen propis o prekršaju, primijenit će se propis blaži za počinitelja«, to za prekršaje propisane odlukama županijskih skupština, Skupštine Grada Zagreba, odnosno općinskih i gradskih vijeća počinjene do 1. listopada 2002., a u prekršajnim postupcima pokrenutim do i nakon 1. listopada 2002., primjenom pravila o povoljnijem propisu, prekršajni sud počinitelju tih prekršaja može kao prekršajnu sankciju izreći samo globu (u okvirima propisanim člankom 32. st. 2. ZOP-a). Informator broj 5145 • 28. 6. 2003.



143

PREKRŠAJ U UGOSTITELJSTVU Smatra se da ne ispunjava propisane zdravstvene uvjete za rad u ugostiteljstvu građanin koji

iznajmljuje sobe gostima a tijekom mjeseca travnja tekuće godine o tome ne pribavi potvrdu ovlaštene

zdravstvene ustanove, čime čini prekršaj iz čl. 55. st. 1. t. 4. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gž-8302/02 OD 14. 1. 2003. Protiv okrivljenika koji je pružao usluge iznajmljivanja soba gostima a nije u tijeku mjeseca travnja tekuće godine pribavio potvrdu ovlaštene zdravstvene ustanove o ispunjavanju propisanih zdravstvenih uvjeta za rad u ugostiteljstvu, odbačen je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka za prekršaj iz čl. 55. st. 1. t. 4. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Nar. nov., br. 49/03 – proč. tekst) s obrazloženjem da samim time što nije pribavio u propisanom roku tu potvrdu ne znači i da ne ispunjava propisane zdravstvene uvjete za rad u ugostiteljstvu, već je potrebno utvrditi da okrivljenik stvarno ne ispunjava te propisane zdravstvene uvjete. Međutim, prema čl. 34. st. 1. t. 1. i čl. 36. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti građani smiju iznajmljivati gostima sobe, apartmane i kuće za odmor, kojih su vlasnici ili nositelji prava korištenja, ako uz ostale uvjete ispunjavaju zdravstvene uvjete za rad u ugostiteljstvu. sukladno posebnim propisima. Članak 97. stavak 1. Pravilnika o razvrstavanju, minimalnim uvjetima i kategorizaciji ugostiteljskih objekata propisuje: »Građani koji u prostorijama svoje stambene zgrade odnosno stana izdaju gostima sobe odnosno apartmane, dužni su svake godine u mjesecu travnju pribaviti potvrdu od ovlaštene zdravstvene ustanove da oni ili netko od članova njihovog domaćinstva koji s njima žive u istoj zgradi odnosno stanu nisu evidentirani kao bolesnici iz čl. 95. ovog Pravilnika ili kao duševni bolesnici koji bi zbog svog stanja ili ponašanja mogli ometati odnosno ugroziti okolinu.« Slijedom istaknutog, protivno stajalištu suda prvog stupnja, Visoki prekršajni sud kao sud drugog stupnja smatra da je građanin koji iznajmljuje sobe gostima dužan sam tijekom mjeseca travnja tekuće godine pribaviti, sukladno odredbi čl. 97. st. 1. navedenog Pravilnika, potvrdu od ovlaštene zdravstvene ustanove, u protivnom smatra se da ne ispunjava propisane zdravstvene uvjete za rad u ugostiteljstvu, čime čini prekršaj iz čl. 55. st. 1. t. 4. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Informator broj 5146 • 2. 7. 2003.



144

PREKRŠAJNI POSTUPAK – BITNA POSTUPOVNA POVREDA Ako sud navodi u obrazloženju prvostupanjskog rješenja o prekršaju da je u postupku proveo dokaz

uvidom u zapisnik o alkoholiziranosti okrivljenika koji je odlučan za prekršaj okrivljenika, a prema

zapisniku o pripremnom ročištu ili glavnoj raspravi ne proizlazi da je izvršio uvid u taj dokaz, time je

ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 209. st. 1. t. 8. Zakona o prekršajima

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–2324/03 OD 11. 3. 2003. Prema izreci pobijanog rješenja, okrivljenik je proglašen krivim jer je »dana 19. 1. 2003., u ... upravljao osobnim automobilom reg. oznake ... s 0,77 g/kg alkohola u organizmu«, čime je počinio prekršaj iz čl. 198. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Nar. nov., br. 59/96 – proč. tekst) kažnjiv prema čl. 305. st. 1. t. 15. istog Zakona. Za ostvarenje tog prekršaja odlučna je okolnost utvrditi da je okrivljenik u prometu na cesti upravljao vozilom pod utjecajem alkohola u organizmu, iznad 0,5 g/kg. Stoga kad, u ovom slučaju, sud u izreci pobijanog rješenja o prekršaju utvrđuje da je okrivljenik vozilom u prometu na cesti upravljao pod utjecajem alkohola u organizmu od 0,77 g/kg i u obrazloženju tog rješenja navodi da je tu odlučnu okolnost u postupku utvrdio uvidom u zapisnik o alkoholiziranosti okrivljenika, a prema sadržaju zapisnika o pripremnom ročištu, na kojem je ispitan okrivljenik, ne proizlazi da je izvršio uvid i pročitao zapisnik o utvrđivanju alkoholiziranosti okrivljenika, tada glede te odlučne okolnosti postoji proturječje između onog što se navodi u razlozima pobijanog rješenja o prekršaju i stvarnog sadržaja spisa predmeta, čime je ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 209. st. 1. t. 8. Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02 i 122/02) na koju povredu Visoki prekršajni sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. Informator broj 5152–5153 • 23. i 26. 7. 2003.



145

PREKRŠAJI - PRELAZAK DRŽAVNE GRANICE S OSOBNOM ISKAZNICOM Važeća vozačka dozvola nije osobna isprava kojom se, umjesto s putnom ispravom ili osobnom

iskaznicom, može prelaziti državna granica Republike Hrvatske pri ulasku iz Bosne i Hercegovine u

Republiku Hrvatsku

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Jž-4334/02 OD 22. 11. 2002. Prvostupanjskim je rješenjem o prekršaju, na temelju čl. 170. st. 2. Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02 i 122/02 – u nastavku teksta: ZOP/02) na temelju čl. 83. st. 3. Zakona o prekršajima (Nar. nov., od br. 2/73 do br. 33/95 – u nastavku teksta: ZOP/95), jer se radi o prekršajnom postupku pokrenutom do 1. 10. 2002. pa se i dovršava prema odredbama ZOP/95 prema kojem je i pokrenut postupak čl. 266. st. 2. ZOP/02, odbačen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv okrivljenika s obrazloženjem da time što je dana 13. 8. 2002. pokušao, svojom važećom vozačkom dozvolom, prijeći državnu granicu Republike Hrvatske pri ulasku iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku nije počinio prekršaj iz čl. 55. st. 1. t. 2. Zakona o nadzoru državne granice (Nar. nov., br. 34/95 – proč. tekst), slijedom čega nema uvjeta za vođenje postupka. Člankom 5. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice je, uz ostalo, propisano da je prelazak državne granice dopušten samo s valjanom putnom ispravom, a postupanje suprotno tome je sankcionirano kao prekršaj iz čl. 55. t. 2. istoga Zakona. Međutim, odredbom čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana (Nar. nov., br. 77/99) je propisano da se međunarodnim ugovorom može odrediti da za putovanje u pojedine države putna isprava nije potrebna, a u tom slučaju Vlada Republike Hrvatske određuje ispravu koja će služiti kao zamjena za putnu ispravu. U tom su smislu Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina međunarodnim ugovorom dogovorile da njihovi državljani mogu u razdoblju od 1. 6. do 30. 9. tekuće godine prelaziti državnu granicu i bez putne isprave, a Vlada Republike Hrvatske je svojim Zaključkom Klasa: 212-04/02-02/01, Urbroj: 5030109-02-1 od 23. 5. 2002. odredila da u tom razdoblju državljani Bosne i Hercegovine mogu ulaziti u Republiku Hrvatsku umjesto s putnom ispravom s osobnom iskaznicom. Kako je Vlada Republike Hrvatske svojim Zaključkom izrijekom odredila da se, u ovom slučaju, za prelazak državne granice umjesto putne isprave može koristiti osobna iskaznica, tako protivno mišljenju suda prvog stupnja, nema mjesta tumačenju te odluke da se umjesto putne isprave, odnosno osobne iskaznice za prelazak državne granice može koristiti i važeća vozačka dozvola. Informator broj 5165 • 6. 9. 2003.



146

PREKRŠAJI – VETERINARSKI PREGLED ŽIVEŽNIH NAMIRNICA Kad se u prodavaonici mješovite robe nalaze i proizvodi životinjskog podrijetla, veterinarski inspektor

ovlašten je ući u poslovni prostor i obaviti veterinarsko zdravstveni pregled takvih namirnica

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. G-4645/00 OD 24. 7. 2001. Zbog sprječavanja veterinarskog inspektora, da u prodavaonici mješovite robe izvrši veterinarski pregled, okrivljeni je u svojstvu vlasnika te radnje proglašen krivim za prekršaj iz čl. 145. st. 1. t. 40. Zakona o veterinarstvu (Nar. nov., br. 70/97 – u nastavku teksta: ZV). U razlozima žalbe, okrivljeni ne osporava tu odlučnu činjenicu, ali poriče način prekršaja ističući da njegova trgovina mješovite robe prema čl. 120. ZV-a, ne podliježe veterinarskom nadzoru, pa da stoga nije bio u obvezi omogućiti pregled veterinarskom inspektoru. Ovaj sud smatra neosnovanim izneseni prigovor žalbe, jer u predmet poslovanja prodavaonice živežnih namirnica, odnosno mješovite robe ulazi i prodaja proizvoda životinjskog podrijetla (kao što su suhomesnati proizvodi, mesne i riblje konzerve, mliječni proizvodi, med i sl.), stoga veterinarski inspektor u smislu čl. 141. ZV-a ima ovlaštenje ući u takvu prodavaonicu i obaviti veterinarsko zdravstveni pregled. Informator broj 5166 • 10. 9. 2003.



147

PREKRŠAJI – ZAŠTITA NA RADU Svako trgovačko društvo, prije nego što počne s obavljanjem djelatnosti, obvezno je registarskom sudu

podnijeti odluku nadležnog upravnog tijela kojom se utvrđuje da prostor u kojem namjerava obavljati

djelatnost, udovoljava tehničkim, zdravstvenim, ekološkim i drugim uvjetima, propisanim za

obavljanje te djelatnosti

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. G-6116/01 OD 29. 4. 2003. Odredbom čl. 32. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – Odluka USRH – u nastavku teksta: ZTD) se propisuje: Trgovačko društvo može početi obavljati djelatnost ili djelatnosti koje čine predmet njegova poslovanja, upisane u sudskom registru, nakon što registarskome sudu podnese odluku nadležnog upravnog tijela kojom se potvrđuje da udovoljava tehničkim, zdravstvenim, ekološkim i drugim uvjetima, propisanim za obavljanje te ili tih djelatnosti. Odredbom čl. 630. st. 1. t. 3. ZTD-a propisuje se: Prekršaj čini pravna osoba ako obavlja djelatnost prije nego što registarskome sudu podnese odluku nadležnog upravnog tijela kojom se utvrđuje da udovoljava tehničkom, zdravstvenom, ekološkim i drugim uvjetima, propisanim za obavljanje te djelatnosti (čl. 32. st. 3. ZTD-a). Stoga, prema stajalištu ovog suda, svako trgovačko društvo je obvezno, prije negoli počne obavljati svoju djelatnost, pribaviti naznačenu odluku nadležnog upravnog tijela i podnijeti je registarskome sudu. Ovo neovisno ako počinje s obavljanjem djelatnosti u prostoru u kojem je prije toga drugo trgovačko društvo obavljalo istu djelatnost i imalo naznačenu odluku nadležnog upravnog tijela, dakle protivno stajalištu, u ovom slučaju, žalitelja koji smatra da nije bio obvezan pribavljati naznačenu odluku nadležnog upravnog tijela i podnijeti je registarskome sudu prije nogoli je počeo obavljati djelatnost u prostoru u kojem je prije toga drugo trgovačko društvo obavljalo istu djelatnost i imalo je naznačenu odluku nadležnog upravnog tijela. Informator broj 5172 • 1. 10. 2003.



148

UKIDANJE PRVOSTUPANJSKE ODLUKE O PREKRŠAJNOM POSTUPKU Ako okrivljenik, iako uredno pozvan, nije došao na pripremno ročište, ne može u tom slučaju

prekršajni sud, odnosno upravno tijelo koje vodi prekršajni postupak donijeti rješenje o prekršaju

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. FPž-13/03 OD 12. 2. 2003. Odredbom članka 189. stavak 1. Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02 i 122/02 – u nastavku teksta: ZP) se, uz ostalo, propisuje da sud ili upravno tijelo koje vodi prekršajni postupak može prije zakazivanja glavne rasprave zakazati pripremno ročište na kojem će se razjasniti činjenice potrebne za vođenje postupka, prikupiti pojedini dokazi, ispitati okrivljenika, a ako okrivljenik prizna počinjenje prekršaja donijet će se i rješenje o prekršaju. Dakle, preduvjet za donošenje rješenja o prekršaju na zakazanom ročištu je da je okrivljenik došao na ročište i da je priznao prekršaj. Postupanjem protivno tome, nema sumnje, utječe se ili se može utjecati na zakonitost rješenja o prekršaju, čime se ostvaruje bitna postupovna povreda iz članka 209. ZP-a, a o tome se radi i u ovom slučaju jer je prvostupanjsko prekršajno tijelo na zakazanom pripremnom ročištu na koje nisu došli uredno pozvani okrivljenici i prema prirodi stvari nisu mogli priznati prekršaj, a ipak je doneseno okrivljujuće rješenje o prekršaju. Informator broj 5178 • 22. 10. 2003.



149

SVRHOVITA DELEGACIJA Do svrhovite delegacije ne može doći prije nego što je pokrenut parnični postupak

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Gr-1034/01 OD 27. 12. 2001. Predlagatelj je ovom Vrhovnom sudu podnio dana 11. 12. 2001. prijedlog radi određivanja nekog drugog stvarnog nadležnog suda umjesto Općinskog suda u Z. za postupanje u parnici koju predlagatelj namjerava pokrenuti protiv Republike Hrvatske radi naknade štete za koju tvrdi da mu je prouzročena nezakonitim postupanjem Općinskog suda u Z., u parnici koju je predlagatelj vodio protiv TŽV »G« d.o.o. i koja je pravomoćno dovršena. Prijedlog je nedopušten. Naime, prema odredbi čl. 68. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) najviši sud određene vrste u Republici Hrvatskoj može se na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti, da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi. Prema stajalištu ovog Vrhovnog suda temeljem navedene odredbe svrsishodna delegacija može se odrediti samo tijekom postupka pred sudom, što znači nakon podnošenja tužbe, odnosno drugog akta kojim se pokreće postupak pred sudom. To drugim riječima znači, da do svrsishodne delegacije suda ne može doći prije nego što je postupak pokrenut. Kako u konkretnom slučaju predlagatelj zahtijeva delegaciju drugog stvarno nadležnog suda umjesto po zakonu mjesno i stvarno nadležnog Općinskog suda u Z., u parnici koju predlagatelj tek namjerava pokrenuti, to slijedi da je takav prijedlog nedopušten, pa ga je pozivom na čl. 68. ZPP-a, valjalo odbaciti. (I. G.) Informator broj 5179 • 25. 10. 2003.



150

PREKRŠAJI U DJELATNOST ŠUMARSTVA Svaki građanin koji obavlja prevoženje drva ili grana posječenih u šumi ili izvan šume, koje nisu

žigosane i za koje nije pribavljena popratnica, neovisno o tome radi li to kao vlasnik ili obavlja uslugu

prevoženja, čini prekršaj

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. G–5232/01 OD 1. 4. 2003. Prema članku 54. stavku 1. Zakon o šumama propisuje (Nar. nov., br. 52/90 – proč. tekst, 5/91, 9/91, 26/93, 8/00 i 13/02 – u nastavku teksta: ZŠ) da se drvo i grane posječene u šumi i izvan šume mogu izvesti, prevoziti, primiti na otpremu, preradu ili pohranu i prodavati, odnosno kupovati samo ako su žigosani i ako je za drvo izdana popratnica, a u članku 86. stavku 1. točki 7. ZŠ-a propisano je da će se za prekršaj kazniti (novčanom kaznom) građanin ako drvo ili grane posječene u šumi ili izvan šume izvozi, prevozi, prima na otpremu, preradu ili pohranu ili prodaje, odnosno kupuje nežigosano ili bez popratnice. Iz navedenih odredbi proizlazi da svatko tko prevozi drvo ili grane posječene u šumi ili izvan šume, a koji nisu žigosani ili nije pribavljena za njih popratnica, čini time kažnjiv prekršaj prema odredbi ZŠ-a. Nije u pravu okrivljenik koji žalbom poriče svoju prekršajnu odgovornost time što se brani da je on samo obavljao uslugu prevoženja za drugog posječenih drva u šumi koja nisu bila žigosana i za koja nije bila pribavljena popratnica. Informator broj 5184 • 12. 11. 2003.



151

PREKRŠAJNI POSTUPAK – NEZAKONIT DOKAZ Ako okrivljenik prije prvog ispitivanja nije upozoren da ima pravo uzeti branitelja prema svojem

izboru, odnosno ako to upozorenje nije ubilježeno u zapisnik ili ako izjava okrivljenika u povodu tog

upozorenja nije ubilježena u zapisnik, takav iskaz okrivljenika je nezakonit dokaz na kojem se ne može

temeljiti rješenje o prekršaju

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. FPž–7/03 OD 19. 2. 2003. Člankom 105. stavkom 4. i člankom 173. stavkom 3. Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02 i 122/02 – u nastavku teksta: ZP) propisano je, uz ostalo, da se okrivljenik mora upozoriti prije prvog ispitivanja da ima pravo uzeti branitelja prema svojem izboru koji može biti nazočan ispitivanju, a prema odredbi stavka 6. članka 105. i stavka 5. članka 173. ZP-a ako nije dano takvo upozorenje okrivljeniku, te ako isto nije ubilježeno u zapisnik, odnosno ako nije u zapisnik ubilježena izjava okrivljenika dana u povodu upozorenja o pravu na branitelja, takav iskaz okrivljenika nezakonit je dokaz na kojem se ne može temeljiti rješenje o prekršaju. Nadalje, prema odredbama članka 209. stavak 1. točka 7. i članka 216. točka 1. ZP-a apsolutno je bitna povreda prekršajnog postupka ako se rješenje o prekršaju temelji na nezakonitom dokazu, na koju povredu Visoki prekršajni sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, što ima za posljedicu ukidanje prvostupanjskog rješenja o prekršaju koje se temelji na nezakonitom dokazu i dostavljanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje. Informator broj 5188 • 26. 11. 2003.



152

PRAVO NA PODNOŠENJE PRIGOVORA PROTIV PREKRŠAJNOG NALOGA Prigovor protiv prekršajnog naloga u korist okrivljenika mogu podnijeti njegov bračni i izvanbračni

drug, rođak u uspravnoj liniji, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i branitelj

IZ ODLUKE VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–2343/03 OD 18. 3. 2003. Zakon o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02 i 122/02 – u nastavku teksta: ZP) u članku 167. stavku 2. propisuje kada u korist okrivljenika prigovor mogu podnijeti bračni i izvanbračni drug, rođak u uspravnoj liniji, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i branitelj. U ovom predmetu prigovor protiv prekršajnog naloga nije podnio okrivljenik već druga osoba koja nije uz podneseni prigovor priložila dokaz da ulazi u krug ovlaštenika iz članka 167. stavak 2. ZP-a za podnošenje prigovora u korist okrivljenika protiv prekršajnog naloga, slijedom čega je podneseni prigovor nedopušten, sukladno odredbi članka 168. stavak 1. ZP-a. Informator broj 5190 • 3. 12. 2003.



153

SIGURNOST PROMETA NA CESTAMA – MAKSIMALNO PRILAGOĐENA BRZINA KRETANJA VOZILA Vožnja maksimalno dopuštenom brzinom podrazumijeva postojanje idealnih uvjeta na kolniku što, u

pravilu, nije slučaj pa je potrebno vožnju vozilom prilagoditi stanju i uvjetima na kolniku da bi to bila

sigurna i prilagođena vožnja u određenoj situaciji

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. P–12252/00 OD 28. 5. 2002. Okrivljenik se tijekom postupka i u žalbi, uz ostalo, brani da je u konkretnoj prometnoj situaciji vozilom upravljao u sklopu maksimalno dopuštene brzine kretanja vozila na dijelu kolnika gdje se dogodila prometna nesreća te stoga nije vozilom upravljao neprilagođenom brzinom i nije odgovoran za nastanak prometne nesreće. Međutim, odredbom stavka 1. članka 26. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Nar. nov., br. 59/96 – proč. tekst) propisano je da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Zato maksimalno dopuštena brzina kretanja vozila na određenom dijelu kolnika podrazumijeva postojanje idealnih uvjeta na kolniku da bi se vozilo kretalo maksimalno dopuštenom brzinom, a to, u pravilu, nije slučaj kao i u konkretnom slučaju (kolnik je bio sklizak) i okrivljenik je bio u obvezi prilagoditi brzinu kretanja vozila tim uvjetima na kolniku, a budući da je u postupku utvrđeno da nije tako postupio, ne može se prihvatiti osnovanim njegov žalbeni prigovor da je krećući se vozilom maksimalno dopuštenom brzinom na dijelu kolnika gdje se dogodila prometna nesreća ujedno to bila i sigurna i prilagođena brzina kretanja vozila u danoj situaciji. Informator broj 5191 • 6. 12. 2003.



154

PREKRŠAJI – NASTANAK PROMETNE NEZGODE Za nastanak prometne nezgode je dovoljno da na cesti sudjeluje samo jedno vozilo u pokretu, a kao

posljedica je nastupila smrt ili tjelesna ozljeda glede osobe ili je izazvana materijalna šteta

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. P–9563/01 OD 4. 4. 2003. Zakon o sigurnosti prometa na cestama (Nar. nov., br. 59/96 – proč. tekst – u nastavku teksta: Zakon o sigurnosti) člankom 69. točkom 4. propisuje da je prometna nezgoda takav događaj na cesti u kojem je sudjelovalo najmanje jedno vozilo u pokretu i u kojem je najmanje jedna osoba poginula ili ozlijeđena ili je izazvana materijalna šteta. U ovom je slučaju prvostupanjskim rješenjem neprijeporno utvrđeno da je okrivljenik postupio protivno odredbi članka 18. stavka 2. Zakona o sigurnosti, a kao posljedica toga nastala je materijalna šteta. Bez obzira na to što je okrivljenik vozilom na cesti u pokretu bio sam, ostvario je bitna obilježja prekršaja iz članka 306. stavka 1. točke 3. u vezi sa stavkom 3. Zakona o sigurnosti. Informator broj 5194 • 17. 12. 2003.



155

PRIMJENA BLAŽEG ZAKONA NA POČINJENI PREKRŠAJ Ako se nakon počinjenog prekršaja zakon izmijeni više puta, na počinitelja prekršaja primijenit će se

onaj zakon koji je za njega blaži

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. G-6307/00 OD 17. 9. 2002. Prema sadržaju spisa suda prvog stupnja, zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka okrivljenik se tereti da je počinio prekršaj neovlaštenog posjedovanja opojne droge iz čl. 43. st. 1. t. 1. Zakona o proizvodnji i prometu opojnih droga (Nar. nov., br. 53/91) koji da je počinio 11. 11. 2000. Međutim, 13. 12. 2001. stupio je na snagu Zakon o suzbijanju zlouporabe droga (Nar. nov., br. 107/01) te je prestao važiti Zakon o proizvodnji i prometu opojnih droga koji je bio važeći propis u vrijeme počinjenja prekršaja. Zakon o suzbijanju zlouporabe opojnih droga nije prekršajno sankcionirao neovlašteno posjedovanje opojnih droga od strane fizičkih osoba, a 31. 7. 2002. je stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga (Nar. nov., br. 87/02) koji u članku 1. ponovno prekršajno sankcionira fizičke osobe za neovlašteno posjedovanje opojnih droga. Stoga, od 11. 11. 2000. kada se okrivljenik tereti da je počinio prekršaj neovlaštenog posjedovanja opojne droge pa do 17. 9. 2002. kada je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučivao o njegovoj prekršajnoj krivnji, za njega je najpovoljniji Zakon o suzbijanju zlouporabe opojnih droga (Nar. nov., br. 107/01) prema kojem postupanje okrivljenika od 11. 11. 2000. nije prekršaj, pa je, sukladno odredbi članka 2. stavka 2. Zakona o prekršajima (Nar. nov., od br. 2/73 do br. 33/95) mjerodavan propis na dan odlučivanja, a sada članak 3. stavak 2. Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/02 i 122/02), taj Zakon ima i primijeniti prema okrivljeniku. Informator broj 5195 • 20. 12. 2003.



156

PUTOVNICE – ODUZIMANJE PUTNE ISPRAVE Vođenje ovršnog postupka kod redovitih sudova za imovinskopravnu obvezu za koju postoji ovršni

naslova ne može u svakom slučaju predstavljati osnovu za oduzimanje putovnice, već samo u slučaju

kad se radi o zakonom utvrđenoj imovinskopravnoj obvezi za koju postoji ovršni naslov.

ZAKLJUČAK SJEDNICE SUDACA UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, OD 5. 11. 2001. Informator broj 5103 • 1. 2. 2003.



157

PROMJENE IZNOSA UZDRŽAVANJA I PRESTANAK UZDRŽAVANJA Okolnost da je dijete pet godina starije, ocijenjeno je kao primjena okolnosti koja je od utjecaja na

određivanje visine uzdržavanja

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1993/01 OD 7. 2. 2002. Sud je utvrdio da su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija presuda prema kojoj je tuženik bio obvezan za uzdržavanje tužiteljice plaćati 360,00 kn mjesečno, utoliko što mu je povišena plaća, od prijašnjih 2.700 DEM mjesečno na 3.200 DEM, a budući da je tužiteljica pet godina starija, sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da je to također okolnost koja ima utjecaja na odluku o visini doprinosa koji je za njezino uzdržavanje dužan davati tuženik. Kako tuženik ima na uzdržavanju samo sadašnju suprugu, tako sudovi nižega stupnja nisu pogrešno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu kad su odredili da ubuduće za tužiteljičino uzdržavanje doprinosi iznos od 500,00 kn mjesečno (čl. 221. i 247. Obiteljskog zakona – Nar. nov., br. 162/98). Informator broj 5108 • 19. 2. 2003.



158

PREKRŠAJI – NASILNIČKO PONAŠANJE U OBITELJI Nasilničko ponašanje u obitelji kao obilježje prekršaja iz članka 362. Obiteljskog zakona, može se

ostvariti i jednokratnim grubim vrijeđanjem, prijetnjama, fizičkim napadom ili drugim težim oblicima

zlostavljanja, počinjenih između članova obitelji

ODLUKA VISOKOG PREKRŠAJNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. IP–11/01 OD 13. 11. 2001. U zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćnog rješenja o prekršaju, kažnjeni doduše priznaje da je prilikom svađe suprugu udario pesnicom u predio ramena i glave, ali osporava učin prekršaja iz članka 362. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 162/98 – u nastavku teksta: OZ) tvrdnjom da se radilo o jednokratnom, a ne učestalom izgredu, pa da se stoga takav postupak ne može podvesti pod obilježje nasilničkog ponašanja u obitelji. Ovaj sud nije prihvatio izneseni prigovor podnesen zbog povrede Kaznenog zakona, sadržan u članku 427. točke 1. Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99), a u svezi sa člankom 368. točkom 1. navedenog Zakona (čl. 131c. tada na snazi Zakona o prekršajima – Nar. nov., br. 2/73, 5/73, 21/74, 9/80, 25/84, 52/87, 27/88, 43/89, 8/90, 41/90, 59/90, 91/92 i 33/95) jer se nasilničko ponašanje u obitelji, kao učin prekršaja iz članka 362. OZ-a može ostvariti i jednokratnim fizičkim napadom, grubim vrijeđanjem ili drugim težim oblicima zlostavljanja počinjenim od jednog člana obitelji prema drugom članu, tako da za obilježje navedenog prekršaja nije nužno višekratno ili učestalo nasilje. Informator broj 5140 • 11. 6. 2003.



159

NIŠTAVOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU Ništav je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u svrhu izigravanja zakonskih nasljednika

IZ ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. U-III-800/99 OD 13. 3. 2001. Pravomoćnom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe na utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju. Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su joj osporavanim presudama povrijeđena ustavna prava iz čl. 14. i dr. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 – proč. tekst i 55/01 – u nastavku teksta: Ustav) kao ustavne odredbe iz čl. 3. i 5. Ustava. Smatra da je stavljena u neravnopravan položaj favoriziranjem tuženika, te da su sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze i izveli pogrešan zaključak o svrsi predmetnog ugovora, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju ustavne tužbe Ustavni sud navodi da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju osnovano odbijen. Naime, taj ugovor sklopljen između pok. J. P. (bake podnositeljice ustavne tužbe) i tuženika kao davatelja uzdržavanja, nije sklopljen u svrhu izigravanja prava podnositeljice ustavne tužbe na nasljeđivanje, već radi davanja uzdržavanja i u tu svrhu izvršavan. Na temelju navoda ustavne tužbe, osporavanih presuda te uvida u spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio da su sudovi u konkretnom slučaju donijeli odluke u postupku provedenom prema odredbama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99), a razloge tih odluka jasno su i argumentirano obrazložili. Nije prihvaćena tvrdnja podnositeljice ustavne tužbe da su tuženici favorizirani u provedenom parničnom postupku pa da je stoga podnositeljica ustavne tužbe stavljena u neravnopravan položaj. Njoj je omogućeno korištenje svih zakonom dopuštenih pravnih sredstava za zaštitu njezinih prava pri čemu je imala ravnopravan položaj s tuženicama. U svezi s istaknutim povredama odredbi čl. 3. i 5. Ustava, u obrazloženju odluke Ustavnog suda ističe se da »te odredbe ne sadrže slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi, a koja se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom …« (T. N.) Informator broj 5106-5107 • 12. i 15. 2. 2003.



160

PRETPOSTAVKE ZA VALJANOST UGOVORA O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU Osoba koja nije stranka ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti je pozvana na nasljeđivanje aktivno je

legitimarana za pobijanje tog ugovora

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–753/01 OD 18. 12. 2001. U postupku suda prvog stupnja utvrđeno je, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je između djeda tužitelja i oca tuženice, kao primatelja uzdržavanja i tuženice kao davateljice uzdržavanja, zaključen 14. siječnja 1993. g. ugovor o doživotnom uzdržavanju. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom zatražio poništenje tog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Slijedom nađenih utvrđenja pred nižestupanjskim sudovima, proizlazi da tužitelj nije stranka tog ugovora, a niti je pozvan na nasljedstvo iza primatelja uzdržavanja, a njegova djeda, jer je tužiteljeva majka živa. Stoga njemu nije, a sukladno čl. 112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99) pridržano pravo pobijanja tog ugovora. (I. G.) Informator broj 5110 • 26. 2. 2003.



161

PONIŠTENJE OPORUKE ZBOG NEDOSTATKA OBLIKA Na ništavost oporuke zbog nedostatka u obliku sud ne pazi po službenoj dužnosti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1920/99 OD 21. 11. 2001. Predmet spora je pitanje ništavosti i pravne nevaljanosti oporuke sad pok. N. Š. od 11. 4. 1994. g. Tužitelji osporavaju valjanost oporuke smatrajući da oporučitelj nije bio sposoban za oporučivanje u vrijeme sastavljanja oporuke. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev ocijenivši da oporuka ima nedostatke formalne prirode koji ju čine nevaljanom. Naime, utvrđuju da sporna oporuka ne ispunjava uvjete za valjanost pismene oporuke pred svjedocima (čl. 69. Zakona o nasljeđivanju – Nar. nov., br. 52/71, 47/78 i 52/00 – u nastavku teksta: ZN), pošto oporučitelj nije u prisutnosti dvaju svjedoka istu vlastoručno potpisao izjavljujući za oporučivanje iz tog osnova ocjenjivali pitanje pravne valjanosti sporne oporuke. Oporuka jest strogo formalni pravni akt (čl. 67. ZN), što znači da formalni nedostaci oporuke utječu na mogućnost njene ništavosti. Međutim u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZN nastupanje ništavosti formalno manjkave oporuke ovisi o stajalištu osobe koja je ovlaštena tražiti njeno ponišTenje, te ako ovlaštena osoba ne zatraži poništenje oporuke u određenom roku dolazi do njene konvalidacije. (I. G.) Informator broj 5118 • 26. 3. 2003.



162

ZASTARA PRAVA ZAHTIJEVATI OSTAVINU Za nasljednika subjektivni rok ograničen je objektivnim rokom koji se ne može produljiti pa je stoga

pravo zahtijevati ostavinu prema nesavjesnom za 20 godina od smrti ostavitelja

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1058/98 OD 13. 3. 2002. Opravdavajući reviziju tužitelji navode da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili čl. 144. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 52/71 i 47/78 – u nastavku teksta: ZN), jer da tužitelji zahtijevaju ostavinu kao nasljednici svojih predaka, pa da su stoga neosnovano sudovi odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare pozivom na navedeni propis. Naime, tužitelji tvrde da su tužbu podnijeli kao izvanknjižni vlasnici, pa kako su tuženici pogrešno uknjiženi kao vlasnici spornih nekretnina traže ispravak u zemljišnim knjigama. Stoga smatraju da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ne ZN. Tužitelji nisu u pravu. U smislu čl. 144. ZN-a pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednika ostavitelja zastaruje prema savjesnom držitelju za godinu dana od kad je nasljednik saznao za svoje pravo i za držatelja ostavine, a najkasnije za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke. Prema nesavjesnom držitelju to pravo zastaruje za 20 godina. Sudovi su pravilno primijenili čl. 144. ZN-a, jer se radi o tužbi hereditatis petitis, budući da tužitelji zahtijevaju ostavinu kao zakonski nasljednici od sunasljednika – tuženika. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda iz čega proizlazi: – da su tužitelji i tuženici zakonski nasljednici, koja je preminula 31. ožujka 1947. g., – da je opseg ostavinske imovine i visina njihovog nasljedničkog udjela utvrđena rješenjem o nasljeđivanju br. O-121/90od 18. rujna 1991. g. Općinskog suda u S. G., – da rješenjem o nasljeđivanju nisu obuhvaćene nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, te da su tuženici ishoditi upis u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama na temelju pravomoćnih odluka uz tvrdnju da su vlasništvo stekli preko svojih prednika i njihovim nasljeđivanjem i na temelju dosjelosti, što znači da se tuženici nalaze u posjedu istih. U smislu navedene odredbe iz čl. 144. st. 1. ZN-a, a kako se radi o zakonskom obliku nasljeđivanja duljina subjektivnog roka ograničena je objektivnim rokom koji se ne može produljiti, a koji u odnosu na savjesnog držitelja stvari zastarijeva za 10 godina, a u odnosu na nesavjesnog držitelja rok zastare je 20 godina. Kako je ostaviteljica preminula 1947. g. ti rokovi računaju se od 11. srpnja 1955. g., kad je stupio na snagu ZN, a na temelju čl. 241. st. 2. ZN-a. Pravilno je zaključio drugostupanjski sud, kad bi pošli od utvrđenja da bi nekretnine bile sastavni dio ostavine kao i od pretpostavke da bi tuženici kao posjednici bili nesavjesni držitelji spornih nekretnina rok od 20 godina je protekao budući da je parnica pokrenuta tužbom 1991. g. Stoga su tužitelji u odnosu na tuženike izgubili pravo na nasljedničku tužbu. Tvrdnje tužitelja da se radi o vlasničkoj tužbi nisu prihvatljive, jer to ne proizlazi iz činjeničnog supstrata niti iz postavljenog tužbenog zahtjeva, a sud u smislu čl. 2. ZPP-a odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva. (I.G.)Informator broj 5125-5126 • 19. i 23. 4. 2003.



163

NASLJEDNO PRAVO – SUKOB ZAKONA Odredbe Zakona o nasljeđivanju, pa tako i one koje se odnose na opoziv oporuke vrijede za

nasljeđivanje osobe koja ima državljanstvo Republike Hrvatske, neovisno o tome što ima i

državljanstvo neke druge države

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2149/98 OD 4. 9. 2001. Sporno je je li, sada pok. F. M., u vrijeme sklapanja braka s tužiteljicom bio isključivo kanadski državljanin ili je pak bio državljanin Hrvatske, te slijedom toga ima li se primijeniti kanadski zakon prema kojem je opozvana oporuka koju je sastavio oporučitelj, prije sklapanja braka, trenutkom sklapanja braka. U postupku je utvrđeno, a što među strankama nije ni sporno, da je pok. F. M. sastavio pisanu oporuku 18. siječnja 1977. g., a da je s tužiteljicom sklopio brak 1983. g. Također je utvrđeno da je sada pok. F. M. bio državljanin SRH, odnosno Jugoslavije i državljanin Kanade, te je tako imao dvojno državljanstvo. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Prema odredbi čl. 154. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 52/71, 47/78 i 52/00 – u nastavku teksta: ZN), odredbe ZN-a vrijede za nasljeđivanje svih državljana Republike Hrvatske, bez obzira na to gdje je nastupila smrt i gdje se imovina nalazila. Dakle, za nasljeđivanje sada pok. F. M. koji je bio državljanin Hrvatske mora se primijeniti Zakon o nasljeđivanju. Zakon o nasljeđivanju ne predviđa opoziv prije sastavljene oporuke trenutkom sklapanja braka, koji je sklopljen nakon sastavljanja oporuke, naime, člankom 105. ZN-a predviđa se opoziv oporuke u cijelosti ili djelomično izjavom danom u bilo kojem obliku u kojem se prema zakonu može napraviti oporuka, te opoziv pisane oporuke time što oporučitelj uništi pisanu oporuku. (I. G.) Informator broj 5132 • 14. 5. 2003.



164

PRELAZAK OSTAVINE NA NASLJEDNIKE – ZAHTJEV ZA POVRAT ZAJMA Nasljednici mogu svoja prava ostvarivati pa tako i zahtijevati povrat zajma odmah, po smrti

ostavitelja, ne čekajući donošenje rješenja o nasljeđivanju

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-615/98 OD 16. 1. 2002. U postupku je utvrđeno da su tuženici 29. 10. 1986. dobili zajam u iznosu od 12.000 DEM od čega nisu vratili iznos od 3.000 DEM. Plaćanje kamata nije ugovoreno kao ni vrijeme vraćanja zajma. Neosnovano revidenti prigovaraju odluci o kamatama, jer tuženicima nije ni dosuđena ugovorena kamata za vrijeme korištenja zajma, već zakonske zatezne kamate od podignuća tužbe do isplate i tu kamatu su tuženici dužni platiti po odredbi čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Ostavina umrle osobe po sili zakona prema odredbi čl. 135. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 52/71, 47/78 i 52/00 – Odluka USRH) prelazi na nasljednike u trenutku njezine smrti, pa nasljednici svoja prava mogu ostvarivati odmah poslije smrti ostavitelja, a nisu dužni čekati donošenje rješenja o nasljeđivanju. (I. G.) Informator broj 5180-5181 • 29. 10. i 1. 11. 2003.



165

PRETPOSTAVKE O VALJANOSTI UGOVORA O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti buduća imovina

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2082/99 OD 21. 8. 2002. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju koji se odnosi na stan u Z., drugi kat lijevo, jer u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju (1. lipnja 1992. godine) primateljica uzdržavanja nije bila vlasnica istog, pa ga temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 52/71 i 47/78 – u nastavku teksta: ZON) nije mogla ugovorom o doživotnom uzdržavanju prenijeti na drugog. Osnovano tuženica pobija pravno stajalište sudova. To stoga jer su sudovi propustili ocijeniti, osim odredbe čl. 122. st. 1. i odredbu čl. 122. st. 6. ZON-a kojom je predviđena mogućnost zaključenja ugovora i s drugim sadržajem izvan onog predviđenog odredbom čl. 122. st. 1. ZON-a, pa se tako ugovor iz st. 6. čl. 122. ZON-a odnosi i na buduću imovinu. Stranke su u ugovoru izričito navele da se na davateljicu uzdržavanja prenosi i stan u Z., dakle, imale su na umu prijenos imovine koja u tom trenutku još nije bila u vlasništvu primateljice uzdržavanja, ali je bilo izvjesno da će postati njezina imovina jer je imala stanarsko pravo i podnijela zahtjev za otkup stana. Taj je stan i postao njezino vlasništvo jer ga je 28. srpnja 1992. godine otkupila. Raspolaganje budućom imovinom, inače, nije nešto što bi bilo nepoznato u našem pravu. Tako se čl. 458. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) propisuje »Prodaja se može odnositi i na buduću stvar«. Prema odredbi čl. 122. st. 6. ZON-a primateljica uzdržavanja mogla je, dakle, prenijeti na davateljicu uzdržavanja i buduću imovinu, kako je to učinila svojim ugovorom, pa je trebalo pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti pobijane presude u odnosu na predmetni stan i odbiti zahtjev tužitelja za utvrđivanje ništavim ugovora u ovom dijelu. (I. G.) Informator broj 5183 • 8. 11. 2003.



166

RASKID UGOVORA O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU Pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne pripada stranci čija krivnja za poremećenost

odnosa ukazuje na zloporabu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u namjeri da zajednički život

postane nepodnošljiv i da se ugovor raskine

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–961/01 OD 12. 6. 2002. Predmet spora je zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, zaključen između stranaka 2. 7. 1997. (zahtjev iz čl. 125. st. 2. Zakona o nasljeđivanju – Nar. nov., br. 52/71, 47/78 i 56/00 – u nastavku teksta: ZN) i brisanje zabilježbe tog ugovora u zemljišnoj knjizi i u tom revizijskom stupnju postupka sporno je jesu li se ostvarile zakonske pretpostavke za raskid ugovora zbog nepodnošljivosti zajedničkog života. Pravilno su, prema ocjeni ovog revizijskog suda, sudovi prvog i drugog stupnja primijenili materijalno pravo kad su iz utvrđenih činjenica ocijenili da su međusobni odnosi stranaka toliko poremećeni da bi njihov zajednički život bio nepodnošljiv, te zauzeli pravno stajalište da sama poremećenost odnosa ugovornika do nepodnošljivosti zajedničkog života predstavlja dovoljan razlog za raskid ugovora i onda kad je on nepodnošljiv samo za jednu ugovornu stranu. Sudovi su, međutim, pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je krivnja za poremećenost odnosa ugovornih strana sasvim irelevantna za odluku o raskidu ugovora. Krivnja za poremećenost odnosa ugovornika relevantna je ako ukazuje na zloporabu prava, jer pravni poredak zloporabu prava zabranjuje i nalaže ugovornicima da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja (čl. 12. i 13. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO). Kad je u pitanju raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju čl. 125. st. 2. ZN-a, zloporaba prava postojala bi u slučaju da jedna ugovorna strana izaziva poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život postane nepodnošljiv (odnosno u ovom slučaju da se čini da će biti nepodnošljiv zajednički život koji predstoji) i da se ugovor raskine. To stoga što je prema odredbi st. 2. čl. 125. ZN-a pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, u slučaju kad je ugovorena zajednica života, priznato u pretpostavci savjesnog i poštenog korištenja i vršenja prava, a u svrhu da se ugovornici koji su se inače savjesno koristili svojim pravima, ne prisiljavaju na zajednički život i onda kad je on zbog poremećenosti odnosa postao ili bi bio nepodnošljiv. Pravo na raskid ugovora priznati nesavjesnoj strani, onoj čije je skrivljeno ponašanje usmjereno na stvaranje nepodnošljivih odnosa u svrhu raskida ugovora, značilo bi pružiti sudsku zaštitu zloporabi prava, a to, kako je već rečeno, pravni poredak ne dopušta. U izloženom smislu, krivnja za poremećenost odnosa ugovornika pravno je odlučna za odluku o osnovanosti zahtjeva za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju čl. 125. st. 2. ZN-a. U ovom je postupku utvrđeno da je tužiteljica, zbog svog slabog zdravstvenog stanja, od listopada 1997. trebala živjeti u kući tuženih, a da je ona već od rujna 1997. počela bezrazložno odbijati hranu, zaključavati se u kući i tuženicima otežavati i onemogućavati da ispunjavaju svoju obvezu davanja uzdržavanja, te da se u listopadu 1997. preselila k svojoj rodbini (umješačima u ovoj parnici), opravdavajući svoje ponašanje time da drugotuženik viče i da se ona njega plaši. Navedene okolnosti ukazuju na mogućnost postojanja zloporabe prava od strane tužiteljice, pa je u izloženom smislu, radi pravilne primjene materijalnog prava, trebalo utvrditi je li tužiteljica svjesno izazivala poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život stranaka postane nepodnošljiv i da se zbog toga sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju raskine. (I. G.) Informator broj 5194 • 17. 12. 2003.



167

PRAVA I OBVEZE ETAŽNIH VLASNIKA U ODNOSU NA ZGRADU KAO CJELINU Etažni vlasnik je u obvezi snositi troškove održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2347/98 OD 27. 2. 2002. Neosnovana je tvrdnja tužene da nije dužna snositi troškove održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade. Budući da na potraživanje tužitelja i obvezu tužene treba primijeniti propise koji su bili na snazi u vrijeme nastanka obveze, valja odgovoriti da je obveza naknade takvih troškova bila propisana odredbom čl. 49. i 76. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima (Nar. nov., br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93), kao i Uredbom o održavanju zgrada (Nar. nov., br. 64/97), kojom je bilo propisano da se troškovi održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade podmiruju iz zajedničke pričuve, dok je člankom 7. st. 2. Uredbe o prestanku rada fondova u stambenom gospodarstvu (Nar. nov., br. 64/97), bilo propisano da su vlasnici stanova i stanari dužni plaćati naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade. Istom je Uredbom bilo propisano da fondovi u stambenom gospodarstvu prestaju s radom najkasnije 31. prosinca 1997. g., a obveze stanara, odnosno suvlasnika zgrade, propisane su Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov. br. 91/96, 68/98, 80/99, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – u nastavku teksta: ZOV), među koje, na temelju odredbe čl. 86. st. 1. al. 1., ulaze i poslovi redovitog održavanja zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine. Glede prigovora tužene da joj je u ratu oštećen balkon, valja istaknuti da je odredbom čl. 92. ZOV-a suvlasnik dužan i ovlašten prijaviti zajedničkom upravitelju štetu koja je nastala na dijelovima i uređajima nekretnine, pa takve ovlasti i dužnosti ima i tužena. (I. G.) Informator broj 5111 • 1. 3. 2003.



168

VLASNIŠTVO – OGRANIČENJE PRAVA VLASNIŠTVA Kad se na poslovne prostorije odnosila zabrana raspolaganja i opterećenja, ugovor o zakupu tog

poslovnog prostora sklopljen s vlasnikom predmetne nekretnine je ništav

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-933/02 OD 13. 8. 2002. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na iseljenje tuženih iz njezine kuće u P., kao zemljišnoknjižne vlasnice predmetne kuće i zemljišta, koje tuženi drže bez pravne osnove. Sudovi su utvrdili: 1. da su tuženici uselili u spornu kuću 1992. g. na temelju odobrenja Mjesne zajednice P. od 29. rujna 1992. g. i naknadno zaključenog Ugovora o zakupu s tadašnjom vlasnicom P. M. iz Vojvodine, 5. srpnja 1993. g., 2. da su tužitelji stekli vlasništvo cijele nekretnine valjanim kupoprodajnim ugovorom od 15. studenoga 1997. g. na temelju kojeg su upisani u zemljišnu knjigu kao suvlasnici u jednakim dijelovima, 3. da tuženici nisu imali status prognanika ili izbjeglica, jer su i prije useljenja u spornu kuću živjeli u P. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno su primijenili materijalno pravo, ocijenivši da Mjesna zajednica P. nije imala ovlasti odobravati useljenja u tuđe objekte, da je Ugovor o zakupu zaključen 5. srpnja 1993. g. ništav na temelju izričite odredbe točke III. Naredbe Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske o provođenju Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na području prometa nekretninama, kojom Naredbom je bilo zabranjeno raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja, davanja u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, odnosno na kojima imaju pravo korištenja državljani tzv. Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). (I. G.) Informator broj 5119 • 29. 3. 2003.



169

STJECANJE VLASNIŠTVA DOSJELOŠĆU Na zemljištu koje je u zemljišnim knjigama upisano kao šuma u društvenom vlasništvu, ne može se

dosjelošću steći pravo vlasništva

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-326/97 OD 14. 11. 2001. Obzirom na činjenicu da su prijeporne čestice evidentirane u zemljišnim knjigama (i u katastru) kao šuma u društvenom vlasništvu te su sukladno odredbi čl. 16. st. 1. Zakona o šumama (Nar. nov., br. 52/90 – proč. tekst i 76/93) prijeporne čestice postale vlasništvo Republike Hrvatske na kojima se temeljem odredbe čl. 55. st. 22. istog Zakona ne može steći pravo vlasništva dosjelošću to je pravilna odluka drugostupanjskog suda kada je preinačio prvostupanjsku presudu na temelju priznanja i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Revident ne bi mogao steći vlasništvo prijepornih čestica dosjelošću ni u slučaju da se ne radi o šumi i šumskom zemljištu već da se radi o neplodnom zemljištu koje je na dan 8. 10. 1991. bilo u društvenom vlasništvu i to bez obzira da li je na prijepornim česticama vršena eksploatacija mineralnih sirovina ili ne. U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. 10. 1991., jer je do tog datuma odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u nastavku teksta: ZOVO), bilo izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu. Iako je odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO (Nar. nov., br. 53/91) stavljena izvan snage odredba čl. 29. o zabrani stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu, upravo zbog činjenice da je prije stupanja na snagu tog zakona postojala izričita zakonska zabrana takvog stjecanja tužitelju se u rok za stjecanje dosjelošću prava vlasništva na nekretninama, koje su do 8. 10. 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma. Kako od 8. 10. 19991. nije protekao zakonom propisani rok (čl. 28. st. 4. ZOVO) za stjecanje prava vlasništva savjesnog posjednika na nepokretnoj stvari dosjelošću to upravo iz iznesenih razloga tužitelj nije stekao pravo vlasništva prijepornih čestica pa se suprotni revizijski navodi ne mogu prihvatiti. (I. G.) Informator broj 5159-5160 • 16. i 20. 8. 2003.



170

NADOGRADNJA Osoba koja je izvršila prenamjenu tavanskog zajedničkog dijela zgrade u društvenom vlasništvu u

stan, postala je vlasnikom stana pod pretpostavkom da je stan izgradila do stupanja na snagu Zakona o

vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da je izgrađen na temelju i u okvirima odobrenja nadležne vlasti

i da ga je izgradila o svom trošku

IZ ODLUKE VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1181/97 OD 23. 4. 2003. Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva na stanu izgrađenom u tavanskom prostoru dvorišnog dijela zgrade u Z. i izdanje tabularne isprave za zemljišnoknjižnu uknjižbu prava vlasništva predmetnog stana na ime i vlasnost tužitelja. U postupku je utvrđeno: 1. da je zgrada u Z. uknjižena u z. k. ul. 15082, k. o. Z., kao općenarodna imovina na kojoj je upisano pravo upravljanja po Poduzeću državnih stambenih zgrada VI. rajona Z.; 2. da je tuženik G. Z. 8. siječnja 1982. g. izdao pisanu suglasnost na namjeravanu adaptaciju, uz uvjet ostavljanja prostora od 25m2 za potrebe stanara stambene zgrade; 3. da je 26. srpnja 1982. g. građevinskom dozvolom bivše O. Č. tužitelju odobrena adaptacija sjeverozapadnog dijela potkrovlja zgrade u stambeni prostor; 4. da je 29. travnja 1991. g. tuženik G. Z. izdao uporabnu dozvolu za predmetni stan. Nižestupanjski su sudovi primjenom odredaba čl. 21., 22. i 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92) prihvatili tužbeni zahtjev, iako se te odredbe glede stjecanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu ne mogu primijeniti kad graditelj gradi na zemljištu ili na izgrađenoj zgradi u društvenom vlasništvu. U konkretnom slučaju dolazi u obzir primjena odredbe čl. 372. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) kojom je propisano da onaj tko je do stupanja na snagu tog Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svom trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stječe time – na temelju i u sklopu tog odobrenja – pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnog dijela nekretnine zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine u smislu odredbe čl. 370. tog Zakona. Budući da su u konkretnom slučaju ispunjene pravne pretpostavke iz navedene zakonske odredbe, tužitelj je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, pa je njegov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave u cijelosti osnovan. Neosnovano revident smatra da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva predmetnog stana, jer je Zakonom o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba propisana zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja na nekretninama koje su postale društveno vlasništvo na temelju propisa donesenih za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, jer tužitelj pravo izgradnje stana nije stekao u vrijeme važenja tog Zakona, već davno prije (1982. g.), te je stan izgradio prije donošenja tog Zakona. Osim toga, člankom 6. istog Zakona propisano je da donošenjem zakonskih propisa o vraćanju nekretnina ili plaćanju naknade za nepokretnu imovinu oduzetu na temelju zakonskih propisa navedenih u čl. 1. Zakona, prestaje propisana zabrana, pa kako je u međuvremenu doista i to 11. listopada 1996. g., donesen Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 92/96), tako je time prestalo važenje Zakona o zabrani raspolaganja. Neosnovano također revident ističe da se nije radilo o izgradnji stana, već o adaptaciji tavanskog prostora u stan. Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je u dijelu bivšeg tavanskog prostora izgrađen novi stan, koje činjenično utvrđenje se ne može pobijati revizijom (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku – Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99). (I. G.) Informator broj 5184 • 12. 11. 2003.



171

PRESTANAK POSJEDA Posjednik kojem je otkazom prestao ugovor o najmu kuće nalazi se u posjedu bez valjane pravne

osnove

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1387/02 OD 11. 3. 2003. Neosnovan je i revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika iz njegove kuće i predaju te kuće u posjed tužitelju slobodne od osoba i stvari. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja: – da je tužitelj kupio kuću i zemljište od N. V. i M. V. ugovorom od 31. listopada 1996. g., – da je uknjižbom tužitelj stekao vlasništvo kupljenih nekretnina, – da su tuženici s prijašnjim vlasnicima N. V. i M. V. sklopili 26. rujna 1988. g. ugovor na temelju kojeg stanuju u predmetnoj kući od 1. listopada 1988. g., a koji je nazvan ugovorom o podstanarskom odnosu, – da su prijašnji vlasnici pismom od 26. prosinca 1996. g. obavijestili tuženike o prodaji kuće i ostavili im rok za iseljenje, – da tuženici nisu iselili iz navedene kuće. Na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da tužitelj ima pravo na temelju članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – u nastavku teksta: ZV) zahtijevati od tuženika predaju u posjed predmetne kuće jer je dokazao da je vlasnik te kuće i da se ona nalazi u posjedu tuženika (čl. 162. st. 1. ZV-a). (I. G.) Informator broj 5188 • 26. 11. 2003.



172

TUŽBA VLASNIKA (REI VINDICATIO) U parnici u kojoj odlučuje u povodu vlasničke tužbe o predaji stvari u posjed vlasniku, sud će ocijeniti

prigovor posjednika da mu pripada pravo na posjed

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2747/99 OD 18. 2. 2003. U dosadašnjem postupku je utvrđeno da je tužitelj upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik kuće, te je samo na temelju te činjenice pozivom na odredbu članka 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – u nastavku teksta: ZV) udovoljeno tužbenom zahtjevu, iako je tuženica istaknula da ima pravo na posjed sporne kuće na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, kojeg je sklopila s prijašnjim vlasnikom J. N., 16. siječnja 1995. g. u V., te da je pokrenula postupak radi konvalidacije tog ugovora. Prema odredbi članka 163. stavka 1. ZV-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). Propuštanjem ocjene prigovora tuženice kroz primjenu odredbe članka 163. stavka 1. ZV-a nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo, a zbog toga nisu utvrđene sve relevantne činjenice za presuđenje u toj pravnoj stvari. (I. G.) Informator broj 5191 • 6. 12. 2003.



173

ZEMLJIŠNOKNJIŽNO PRAVO – UKNJIŽBA Prilikom upisa vlasništva u zemljišne knjige treba ispitati radi li se o stranoj fizičkoj osobi koja

ispunjava pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u vrijeme podnošenja prijedloga

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev. Gzz-225/01 od 19. 9. 2002. Rješenjem drugostupanjskog suda potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, kojim je dopuštena uknjižba prijenosa prava vlasništva. Sporna uknjižba dopuštena je na temelju ugovora o zajedničkom građenju i zajedničkom poslovanju, ovjerenog kod Općinskog sekretarijata za opću upravu Općine Z. Osnovano se navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da se prilikom promjene upisa vlasništva u zemljišnim knjigama treba ispitati pravo na uknjižbu, sukladno odredbi čl. 356. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 73/00), koji je kogentne naravi, tj. radi li se o stranoj fizičkoj osobi i jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na nekretninama po stranoj fizičkoj osobi. Navedene okolnosti ocjenjuju se u vrijeme podnošenja prijedloga za zemljišno-knjižni upis (od čl. 95. do čl. 101. Zakona o zemljišnim knjigama – Nar. nov., br. 91/96 i 114/01). (I. G.) Informator broj 5106-5107 • 12. i 15. 2. 2003.



174

IZVLAŠTENJE – STVARNA NADLEŽNOST ZA ODLUČIVANJE O TUŽBI ZA PONIŠTENJE RJEŠENJA O IZVLAŠTENJU Za odlučivanje o zahtjevu za poništenje rješenja o izvlaštenju nadležan je županijski sud

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr1–608/02 OD 9. 7. 2002. U pravnoj stvari tužitelja »L.« d.d. S., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, radi poništenja rješenja, rješenjem br. P–15/02 od 19. travnja 2002. g., Županijski sud u Š. oglasio se stvarno nenadležnim za odlučivanje u toj pravnoj stvari i predmet ustupio Upravnom sudu Republike Hrvatske smatrajući ga stvarno nadležnim. Upravni sud Republike Hrvatske otklanjajući svoju stvarnu nadležnost za ustupanje u toj pravnoj stvari, dopisom od 9. svibnja 2002. g., izazvao je sukob nadležnosti. Odlučujući o izazvanom sukobu nadležnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđuje da je za postupanje u toj pravnoj stvari stvarno nadležan Županijski sud u Š. Predmet spora je zakonitost rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave od 21. veljače 2002. g. kojim je odbijena žalba, te potvrđeno rješenje Š.-k. ž., Ured za imovinskopravne poslove u Š. od 11. studenoga 1999. g. o poništenju rješenja o eksproprijaciji nekretnina, ekspropriranih bivšem vlasniku rješenjem SO Š. od 25. travnja 1967. g. Otklanjajući svoju stvarnu nadležnost za postupanje u toj pravnoj stvari, Županijski sud u Š. polazi od činjenice da je osporeno rješenje upravni akt, a ispitivanje čije zakonitosti je u nadležnosti Upravnog suda. Pritom ocjenjuje da je ispravnim tumačenjem odredaba Zakona o izvlaštenju (Nar. nov., br. 9/94, 35/94 i 114/01 – u nastavku teksta: ZOI) u nadležnost županijskih sudova su samo stavljeni sporovi ispitivanja zakonitosti rješenja o izvlaštenju, a ne i rješenja o poništenju rješenja o izvlaštenju, kao što je sporno. Protivno navedenom, Upravni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da stupanjem na snagu ZOI-a on više nije nadležan odlučivati o tužbama protiv drugostupanjskih rješenja kako onih o izvlaštenju, tako i svih drugih rješenja donesenih na temelju odredaba ZOI-a, uključujući i ona o poništenju eksproprijacije, smatrajući da je sudska zaštita za sva ta rješenja stavljena u nadležnost županijskih sudova. Odredbom čl. 31. st. 1. ZOI-a određeno je da će se na zahtjev prijašnjeg vlasnika izvlaštene nekretnine, pravomoćno rješenje o izvlaštenju poništiti, ako korisnik izvlaštenja u roku dvije godine od dana pravomoćnosti rješenja, odnosno od dana stupanja u posjed, nije započeo građenjem objekta ili izvođenjem radova radi kojih je nekretnina izvlaštena. Prema st. 5. tog članka o zahtjevu za poništenje rješenja o izvlaštenju rješava nadležno tijelo, a imovinske odnose između korisnika izvlaštenja i vlasnika nekretnine u slučaju spora rješava sud. Odredbom čl. 21a. st. 1. ZOI-a određeno je da o izvlaštenju u drugom stupnju odlučuje Ured državne uprave nadležan za imovinskopravne poslove u županiji, tj. Gradu Zagrebu, a u drugom stupnju odlučuje Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa. Prema st. 2. tog članka sudska zaštita u postupku izvlaštenja osigurava se sukladno čl. 42a.-42h. tog Zakona. Odredbom čl. 42a. ZOI-a određeno je, pak, da se protiv rješenja o izvlaštenju može podnijeti tužba mjesno nadležnom županijskom sudu. Dakle, u smislu navedenih odredaba čl. 31. st. 5. i čl. 21a. ZOI-a o zahtjevu za poništenje rješenja o izvlaštenju u prvom stupnju odlučuje Ured državne uprave, a u drugom stupnju Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, protiv kojeg, pak, rješenja je osigurana sudska zaštita sukladno odredbi čl. 42a.-42h. ZOI-a, dakle pred županijskim sudom. Naime, na sva rješenja glede izvlaštenja uključujući i rješenje o poništenju rješenja o izvlaštenju (prijašnje eksproprijacije) primjenjuju se odredbe ZOI-a, tako da sva ta rješenja predstavljaju rješenje o izvlaštenju, a za koja je odredbom čl. 21a. st. 2. ZOI-a propisana sudska zaštita sukladno čl. 42a.-42h. tog Zakona, dakle sudska zaštita pred županijskim sudom. Naime, nema opravdanja za to da bi se za sporove nastale vezano uz rješenja o poništenju izvlaštenja odredila sudska zaštita pred Upravnim sudom, a za sporove nastale vezano uz rješenja o izvlaštenju



175

odredila sudska zaštita pred županijskim sudom. Takva dvostruka nadležnost različitih sudova u sporovima sadržajno iste vrste (sve su to sporovi vezani uz izvlaštenje), zakonodavac sigurno nije imao na umu kad je odlučivao o sudskoj zaštiti propisanoj čl. 31a. st. 2. ZOI-a, budući da takvo postupanje nema pravne logike. (I. G.) Informator broj 5134 • 21. 5. 2003.



176

NAKNADA ZA ODUZETU IMOVINU – ZAŠTIĆENI NAJMOPRIMAC Postupak pred općinskim sudom o priznanju položaja zaštićenog najmoprimca prethodno je pitanje u

postupku određivanja naknade za oduzetu nacionaliziranu imovinu

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-9673/01 OD 27. 2. 2002. Spisu prileži podnesak N. K. iz S., u predmetu broj: IP-109/97 kojim podneskom uređuje protutužbeni zahtjev na način da se utvrđuje da je N. K. na dan stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (Nar. nov., br. 91/96 i 48/98 – Odluka USRH) stekla pravni položaj zaštićenog najmoprimca na stanu u S., na prvom katu površine 68,65 m² s time da je Grad S. kao vlasnik stana i najmodavac dužan zaključiti s istom kao zaštićenim najmoprimcem ugovor o najmu stana. Prema članku 22. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 92/96, 27/01 i 65/01) propisano je da stanove oduzete prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. toga Zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju se u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji. Iznimno od odredbe stavka 1. toga članka prijašnjem se vlasniku daje u vlasništvo i posjed stan na kojem ne postoji stanarski odnos što rješenjem utvrđuje nadležni Županijski ured. Prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup stana. Nadalje, prema članku 30. Zakona o najmu stanova propisano je da danom stupanja na snagu toga Zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu toga Zakona. Osobe iz stavka 1. toga članka danom stupanja na snagu tog Zakona stječu prava i obveze najmoprimca. Prava i obveze najmoprimca iz odredbi stavaka 1. i 2. toga članka iznimno ne stječu osobe protiv kojih je u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava. Iz navedenih odredbi Zakona o najmu stanova proizlazi da je na temelju tog Zakona status zaštićenog najmoprimca priznat onim osobama koje su na dan stupanja na snagu toga Zakona, odnosno 5. 11. 1996., imale pravni položaj stanara. Iz dokumentacije koju je dostavio tužitelj proizlazi da je davatelj stana tražio iseljenje N. K. iz stana, a ona je suprotno tome tražila priznanje statusa zaštićenog najmoprimca. Prema navedenoj odredbi članka 30. Zakona o najmu stanova pretpostavka za stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca je status stanara na dan 5. 11. 1996. Budući da to pitanje još nije riješeno na sudu, a isto je pretpostavka za ostvarivanje prava na otkup stana N. K., pa do dovršetka tog postupka neće biti poznato koje pravo bi mogao ostvariti tužitelj: pravo na naknadu za oduzeti stan ili pravo na povrat toga stana u vlasništvo, jer pravo na otkup stana N. K. isključilo bi pravo tužitelja na povrat toga stana u vlasništvo. S obzirom na navedeno, budući da Sud nema spis predmeta, te ne raspolaže podacima o tome kakav je pravni položaj N. K. stekla u vezi s predmetnim stanom, ovaj Sud smatra da prije razrješenja tog pitanja nije moguće odlučiti o povratu stana u S., u vlasništvo tužitelja, te je prvostupanjsko tijelo osnovano u smislu članka 144. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH) donijelo zaključak o prekidu postupka, pa se žalba protiv tog zaključka odbija kao neosnovana. Informator broj 5178 • 22. 10. 2003.



177

NAKNADA ZA ODUZETU IMOVINU – POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE Nije dopušten povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za podnošenje zahtjeva za povrat

imovine

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–10020/99 OD 27. 6. 2002. Iz podataka spisa predmeta dostavljenog Sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužiteljica 4. prosinca 1998. podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanje roka za podnošenje zahtjeva iz članka 65. stavak 3. Zakona o naknadi. Prema odredbi članka 65. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 92/96, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01 i 118/01) prijašnji vlasnik dužan je podnijeti zahtjev u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona, osim u slučaju iz članka 26. tog Zakona (st. 3.). Stavak 4. istog članka propisuje da će se zahtjev podnesen po proteku roka iz stavka 3. ovog članka (dakle po proteku dana 30. lipnja 1997.), odbaciti pa podnositelj gubi sva prava iz tog Zakona. Dakle, radi se o materijalno-pravnom roku protekom kojeg je stranka izgubila bilo kakva prava iz tog Zakona. Stoga nema mjesta primjeni odredbe članka 103. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH) kojom je propisano da će se stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka, pa je zbog toga propuštanje isključeno od obavljanja te radnje, dopustiti, na njezin prijedlog, povrat u prijašnje stanje. Informator broj 5192-5193 • 10. i 13. 12. 2003.



178

DAVANJE U NAJAM STANA U parnici u kojoj se zahtijeva sklapanje ugovora o najmu stana sud može, kao o prethodnom pitanju,

odlučiti o (ne) postojanju stanarskog prava tužitelja

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBIKE HRVATSKE, BR. Rev-1586/01 OD 27. 3. 2002. Predmet spora je zahtjev tužiteljice upravljen prema tuženiku ad.1. na sklapanje s njom ugovora o najmu stana, a u odnosu na tuženike ad.2. i ad.3. na predaju joj tog stana slobodnog od osoba u stvari. Tužiteljica smatra da je tuženoj ad.2. prestankom korištenja predmetnog stana prestalo stanarsko pravo na njemu, a da je naprotiv tužiteljica useljenjem u taj stan, a po sklapanju braka sa sinom tužene ad.2., - tuženikom ad.3. (1998. g.), koji brak je razveden 1997. g., te njihova malodobna djeca povjerena tužiteljici na čuvanje i odgoj, stekla stanarsko pravo na tom stanu, tj. sada status najmoprimca u smislu odredbi Zakona o najmu stanova (Nar. nov., br. 9/96 i 124/97 – u nastavku teksta: ZNS). Stoga smatra da je tuženik ad.1. u obvezi sklopiti ugovor o najmu predmetnog stana, a ona ovlaštena tražiti od tuženika ad.2. i 3. predaju tog stana. Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužiteljice kao neosnovan smatrajući da tužena ad.1. nije u obvezi sklopiti ugovor o najmu spornog stana sa tužiteljicom pošto ista nije bila nositelj stanarskog prava na tom stanu u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a već tužena ad.2., a kojoj stanarsko pravo nije otkazano, slijedom čega da ni tuženici ad.2. i 3. nisu u obvezi predati sporni stan tužiteljici. Pritom nižestupanjski sudovi smatraju da pitanje eventualnog prestanka stanarskog prava tuženoj ad.2. u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a ne može biti raspravljeno u ovom postupku, kao prethodno pitanje, već da o tome mora biti odlučeno posebnom presudom, a koje u ovom slučaju nema. Takvo pravno stajalište nižestupanjskih sudova nije pravilno. U smislu odredbe čl. 12. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99) kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno, time da odluka suda u prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. U smislu navedene odredbe sud dakle može pitanje da li je tužena ad.2. u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a bila nositelj stanarskog prava na spornom stanu ili ne, dakle postala najmoprimac, ili je pak to bila tužiteljica, raspraviti kao prethodno pitanje, a o kojem pak ovisi osnovanost ili ne ovog tužbenog zahtjeva. (I. G.) Informator broj 5105 • 8. 2. 2003.



179

STANARSKO PRAVO BRAČNIH DRUGOVA – ZAMJENA ZAJEDNIČKOG STANA ZA DVA MANJA STANA Nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova nije osigurano ispunjenje prije sklopljenog

sporazuma bivših bračnih drugova o zamjeni stana za dva manja s obzirom na to da je takav sporazum

podrazumijevao stjecanje stanarskog prava

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1807/01 OD 15. 9. 2002. Naime, budući da je ovaj postupak pokrenut u vrijeme važenja Zakona o stambenim odnosima (Nar. nov., br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – u nastavku teksta: ZSO), to se u smislu odredbi čl. 52. Zakona o najmu stanova (Nar. nov., br. 91/96 i 124/97) isti ima i dovršiti primjenom odredbi ZSO-a, neovisno o tome što je ZSO u međuvremenu prestao biti na snazi. Kako je presudom o rastavi braka stranaka njihova tada malodobna kćerka povjerena tuženici na odgoj i čuvanje, tako tuženica u smislu odredbe čl. 65. st. 3. ZSO-a zadržava isključivo stanarsko pravo na tom stanu. Dogovor stranaka o zamjeni spornog stana za dva manja, od kojeg je tuženica poslije odustala, nije od značaja za ovaj spor. Naime, zamjena spornog stana za dva manja, u smislu odredbe čl. 65. st. 4. ZSO-a, podrazumijevala je stjecanje stanarskog prava na zamijenjenim stanovima, a budući da je kategorija stanarskog prava ukinuta stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova, takav se sporazum, da tuženica od njega i nije odustala, objektivno više nije mogao realizirati (čl. 137. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO). Pogrešno tužitelj smatra da je dogovor o zamjeni stanova moguće realizirati tako da stranke zajednički otkupe sporni stan, te ga potom prodaju, budući da su stanarsko pravo i vlasništvo stana dvije potpuno različite pravne kategorije koje se međusobno ne mogu izjednačavati. Zato se sporazum o zamjeni spornog stana u smislu odredbe čl. 65. st. 4. ZSO-a, sve da tuženica i nije odustala od njega, ne može realizirati otkupom stana, te njegovom prodajom. Tuženica zadržava stanarsko pravo na spornom stanu ex lege – čl. 65. st. 3. ZSO-a (time da sudska odluka kojom se to utvrđuje ima samo deklaratorno značenje). U situaciji kad tuženioca stanarsko pravo zadržava po sili zakona, njezin odustanak od sporazuma o zamjeni stana ne može se podvesti pod pravnu situaciju predviđenu odredbom čl. 138. ZOO-a. Naime, realizacija prava koje tuženici po zakonu pripada ne može se smatrati događajem za koji bi ona bila kriva. (I. G.) Informator broj 5108 • 19. 2. 2003.



180

PRAVA STANARA (OTKUP STANA) Stanar kao tužitelj ne može zahtijevati da se tuženiku naloži sklapanje ugovora već jedino može tražiti

donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-2176/01 OD 13. 2. 2002. Revident je u pravu kada ističe da u smislu čl. 9. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (proč. tekst Nar. nov., br. 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94 – ZPS), tužitelj nije bio ovlašten prvenstveno tražiti da se tuženiku naloži sklapanje ugovora, a tek podredno zahtijevati da ga sudska presuda zamjeni, već je mogao tražiti jedino donošenje presude koja nadomješta ugovor. Zato su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tuženiku naložili sklapanje takvog ugovora. (I. G.) Informator broj 5116 • 19. 3. 2003.



181

PRAVA STANARA (OTKUP STANA) – PONIŠTENJE UGOVORA U zahtjevu kupca za isplatu naknade štete u visini tržišne cijene stana, nakon poništenja ugovora o

prodaji stana, sadržan je zahtjev za povrat iznosa cijene plaćene za kupnju stana

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-211/99 OD 6. 9. 2000. Presudom Općinskog suda u S. prihvaćen je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog između tuženika, dok je odbijen tužbeni zahtjev tuženika ad.1. upravljen prema tuženiku ad.2. Gradu S. za isplatu novčanog iznosa u visini tržišne vrijednosti stana u S., a u slučaju da kupoprodajni ugovor bude utvrđen ništavim. Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja J. T. upravljen prema tuženiku Gradu S. na isplatu novčanog iznosa u visini tržišne vrijednosti stana u S., ocijenivši ga neosnovanim i to prvostupanjski sud smatrajući da tužitelju pripada pravo tražiti povrat do sada plaćenih sredstava na ime otkupa spornog stana, a drugostupanjski sud smatrajući zahtjev tužitelja J. T. odštetnim, pa tako nisu utvrđene okolnosti za postojanje odštetne odgovornosti, to je zahtjev ocijenjen neosnovanim. Doista, tužitelj J. T. neosnovano potražuje isplatu iznosa u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana, a kako je to postavljeno u njegovom tužbenom zahtjevu. No, nakon što je kupoprodajni ugovor o kupnji spornog stana poništen, tužitelju J. T. pripada pravo potraživati povrat uplaćenih sredstava s osnove otkupa stana, a sve prema odredbama instituta stjecanja bez osnove (čl. 210. i dr. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99). Budući da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili zahtjev tužitelja J. T. raspraviti s te osnove (prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je u većem zahtjevu sadržan i onaj manji, tj. zahtjev tužitelja za isplatu iznosa u visini tržišne vrijednosti stana sadržava u sebi i zahtjev za isplatu isplaćenog iznosa s osnove otkupa stana), to je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, stoga je obje nižestupanjske presude trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99). (I. G.) Informator broj 5121 • 5. 4. 2003.



182

DAVANJE U NAJAM STANA Kad se nakon iseljenja sustanarke otac tužitelja imao pravo proširiti i proširio se na taj dio stana i kad

je nakon smrti oca, tužitelj kao član obiteljskog domaćinstva nastavio koristiti cijeli stan, stupanjem na

snagu Zakona o najmu stanova treba ga smatrati najmoprimcem s pravom na sklapanje ugovora o

najmu sa zaštićenom najamninom

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2980/98 OD 6. 2. 2002. Predmet spora je zahtjev tužitelja za donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u O., vlasnost tuženika, a na kojem je tužitelj bio nositelj stanarskog prava, sve u smislu odredbe čl. 33. st. 3. Zakona o najmu stanova (Nar. nov., br. 91/96, 48/98 i 66/98 – u nastavku teksta: ZNS). Pravilno je stajalište drugostupanjskog suda izraženo u pobijanoj presudi da je iseljenjem sustanarske I. P. iz dijela spornog stana otac tužitelja imao pravo proširiti se na taj dio stana, tj. koristiti čitav stan, sve na temelju odredbe čl. 111. st. 1. i 2. tada na snazi Zakona o stambenim odnosima (Nar. nov., br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – u nastavku teksta. ZSO), te tako stekao stanarsko pravo na čitavom stanu (uključujući i sporni dio). Po smrti oca tužitelja V. Ž. stanarsko pravo na stanu prešlo je na tužitelja kao člana njegova domaćinstva, koji je ostao stanovati u tom stanu (čl. 67., a u svezi s odredbom čl. 12. ZSO-a) i kao takav, a stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova, stekao prava i obveze najmoprimca na njemu (čl. 30. st. 2. ZNS-a) uključujući i pravo na sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom u odnosu na čitav stan (čl. 30. st. 1. ZNS-a) na kojem je do tada faktično bio nositelj stanarskog prava. Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno. (I. G.) Informator broj 5133 • 17. 5. 2003.



183

OTKUP STANA – GARAŽA Ništav je ugovor o prodaji garaže pod uvjetima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji

stanarsko pravo, kad garaža sa stanom ne čini građevinsku cjelinu niti je bila dodijeljena na korištenje

kao pripadajući dio stana

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1876/01 OD 5. 12. 2001. Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi: - da garaža koja je bila predmetom ugovora o prodaji garaže od 20. 10. 1992., zaključenog između tuženika M. B. kao kupca i tuženika Grada S. kao prodavatelja nije dodijeljena na korištenje tuženiku (ugovorom o korištenju stana od 4. 2. 1997.), već mu je dodijeljen na korištenje kao nositelju stanarskog prava samo stan dok je za garažu tuženik zaključio posebni ugovor o zakupu garaže, - da garaža ne čini sa stanom građevinsku cjelinu niti da je garaža dodijeljena na korištenje kao pripadajući dio stana. Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je ugovor o prodaji od 20. 10. 1992., u dijelu koji se odnosi na prodaju garaže ništav. Člankom 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima te moralu društva ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo je prisilni propis koji uređuje uvjete i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo (čl. 1. Zakona) tako da omogućava nositeljima stanarskog prava stjecanje prava vlasništva na temelju otkupa stana pod povoljnijim uvjetima. U ovoj pravnoj stvari je ugovor o kupoprodaji garaže koji su sklopili tuženici kao ugovorene stranke 20. 10. 1992., protivan prisilnom propisu – Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo s obzirom da garaža nositelju stanarskog prava nije dodijeljena kao dio stana, niti čini građevinsku cjelinu sa stanom na kojem je nositelj stanarskog prava imao stanarsko pravo, pa nije bilo ni pravne osnove za prodaju garaže pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. (I. G.) Informator broj 5136 • 28. 5. 2003.



184

PRAVA STANARA (OTKUP STANA) – POSLOVNA ZGRADA Pojam poslovne zgrade u vrijeme važenja Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama (Nar. nov., br.

53/71) određuje se prema odredbama tog Zakona

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–658/02 OD 1. 10. 2002. Nije, međutim, ispitano tijekom postupka radi li se o stanu koji se nalazi u poslovnoj zgradi, koja se koristi za obavljanje djelatnosti državne uprave, zdravstva, odgoja i obrazovanja, kulture, energetike, prometa i veza, i objektima od interesa za Republiku Hrvatsku iz čl. 3. st. 1. t. 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Nar. nov., br. 43/92 – proč. tekst, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 47/94 i 58/95). Pojam poslovne zgrade sadržan je u Zakonu o poslovnim zgradama i prostorijama (Nar. nov., br. 52/71 – u nastavku teksta: ZPZP) koji je bio na snazi još u vrijeme tužiteljičina stjecanja stanarskog prava u prijepornom stanu i u vrijeme suđenja u tom sporu. Prema, naime, odredbi čl. 3. st. 1. i 2. ZPZP-a poslovnom zgradom u smislu tog Zakona smatra se zgrada namijenjena obavljanju poslovnih djelatnosti, ako se pretežnim dijelom i koristi u tu svrhu. Zgrade koje spadaju u osnovna sredstva radnih i drugih organizacija, smatraju se uvijek poslovnim zgradama. U ponovljenom postupku treba određeno ispitati radi li se i u tom slučaju o takvoj poslovnoj zgradi i tek nakon toga donijeti pravilnu i zakonitu odluku. Informator broj 5138–5139 • 4. i 7. 6. 2003.



185

RJEŠENJE USTAVNOG SUDA – ISELJENJE IZ STANA – ODGODA OVRHE Na prijedlog podnositelja ustavne tužbe Ustavni sud može odgoditi ovrhu do donošenja odluke, ako bi

ovrha prouzročila podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije suprotna

javnom interesu niti bi se odgodom nanijela nekome veća šteta

IZ RJEŠENJA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. U-III-135/2003 OD 30. TRAVNJA 2003. I. Odgađa se ovrha presude Općinskog suda u O., broj: P-297/99-13 od 7. prosinca 1999., određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u O., broj: Ovr-59/03-3 od 12. ožujka 2003. II. Ovo rješenje stupa na snagu odmah, a odgoda ovrhe ostaje na snazi do donošenja odluke u postupku pokrenutom ustavnom tužbom LJ. G., R. G., A. G., V. G. i M. G., koji se pred Ustavnim sudom vodi u predmetu broj: U-III-135/2003, ili dok Ustavni sud ne odluči drukčije. III. Ovo rješenje objavit će se u Narodnim novinama. Obrazloženje Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u R., broj: Gž-1258/00-2 od 18. rujna 2002. Osporavanom presudom odbijena je kao neosnovana žalba podnositelja protiv presude Općinskog suda u O., broj: P-297/99-13 od 7. prosinca 1999. i ta je presuda potvrđena. Tom prvostupanjskom presudom obvezani su podnositelji ustavne tužbe iseliti iz stana u M. D., S. g. 31, II. kat, koji se sastoji od sobe, kuhinje, smočnice, zahoda i predsoblja u ukupnoj površini od 56,40m2 i odbijen je protutužbeni zahtjev LJ. G. kojim je tražila da tužitelj s njom zaključi ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za isti stan. Osporavana presuda obrazložena je primjenom odredbe članka 40. stavka 1. podstavka 1. Zakona o najmu stanova (Nar. nov., br. 91/96, 48/98 i 66/98 – Odluka Ustavnog suda – u nastavku teksta: ZNS), prema kojoj zaštićenom najmoprimcu najmodavac može dati otkaz ugovora o najmu stana ako u taj stan namjerava useliti sam ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati (čl. 21. st. 1. ZNS-a). U ustavnoj tužbi podnositelji, u bitnom, navode da primjena odredbe članka 40. stavka 1. podstavka 1. ZNS-a nije moguća dok zakonodavac ne donese novu odredbu umjesto u ustavnosudskom postupku ukinute odredbe članka 40. stavka 2. ZNS-a (Odluka Ustavnog suda br.: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998., objavljena u Nar. nov., br. 48/98 od 6. travnja 1998.), prema kojoj je u slučaju iz stavka 1. podstavka 1. toga članka najmoprimac mogao otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme samo ako je najmoprimcu osigurao drugi useljiv stan pod uvjetima za stanovanje koji nisu bili nepovoljniji za najmoprimca. Također ističu da je sudski postupak trebalo prekinuti dok zakonodavac ne riješi tu pravnu prazninu. Smatraju da su im osporavanom i prvostupanjskom presudom povrijeđena prava iz članka 3., 5., 14., 26. i 48. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 – proč. tekst i 55/01 – isp.), te članka 6. i članka 13. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – Međunarodni ugovori, br. 6/99 – proč. tekst i 8/99 – isp.). Predlažu ukinuti osporavanu i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovni postupak. Također navode da je u saborskoj proceduri donošenje Zakona o izmjenama i dopunama ZNS-a, pa predlažu privremeno obustaviti ovrhu osporavane presude dok Sabor ne donese izmjene i dopune ZNS-a. Prijedlog je osnovan. Prema odredbi članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 49/02 – proč. tekst – u nastavku teksta: Ustavni zakon), na prijedlog podnositelja ustavne tužbe Ustavni sud može odgoditi ovrhu do donošenja odluke, ako bi ovrha prouzročila podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije suprotna javnom interesu niti bi se odgodom nanijela nekome veća šteta. Presuda za čiju je ovrhu predložena odgoda donesena je temeljem odredbe članka 21. stavka 1. ZNS-a, prema kojoj najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, i iz razloga ako u



186

taj stan namjerava useliti sam ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati, a prema odredbi članka 40. stavka 1. podstavka 1. istoga ZNS-a, najmodavac može iz istog razloga otkazati ugovor o najmu stana i zaštićenom najmoprimcu. S obzirom na to da je Ustavni sud svojom odlukom od 31. ožujka 1998. ukinuo odredbu stavka 2. članka 40. Zakona o najmu stanova, koja je određivala dužnost najmodavca da u slučaju otkaza ugovora o najmu stana zaštićenom najmoprimcu osigura drugi useljiv stan pod uvjetima za stanovanje koji nisu nepovoljniji za najmoprimca, potrebno je prije donošenja odluke utvrditi okolnosti i način provedbe odluke Ustavnog suda broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998. Nakon utvrđivanja mjerodavnih okolnosti ovoga predmeta, Ustavni sud će donijeti odluku o ustavnoj tužbi. Ustavni sud utvrđuje da odgoda ovrhe predmetne presude nije suprotna javnom interesu, niti se njome nekome nanosi veća šteta, a ovrha bi podnositeljima mogla prouzročiti štetu koja bi se teško mogla popraviti. Informator broj 5140 • 11. 6. 2003.



187

PRAVA STANARA (OTKUP STANA) Kad je stanar otkupio stan, neovisno o tome što još nije uknjižen kao vlasnik, ovlašten je tražiti iseljenje

iz stana osoba koje su prema prije važećim propisima imale svojstvo člana obiteljskog domaćinstva

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1984/01 OD 9. 1. 2002. Tužitelj je bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu u kojem su stanovali tuženi, njegov brat i žena. Tužitelj je otkupio stan prema odredbama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo od vlasnika davatelja stana na korištenje B., S. Ugovor o kupoprodaji stana nije uknjižen u zemljišnim knjigama. Tuženi – prema odredbama Zakona o stambenim odnosima – članovi domaćinstva tužitelja, odbijaju iseliti iz stana nakon što ga je otkupio tužitelj, pa je on ustao tužbom radi iseljenja. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj kao pretpostavljeni vlasnik, jer još nije postao vlasnikom budući da nije uknjižen ugovor o kupoprodaji stana, a u smislu odredbe čl. 41. i 42. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ima pravo tražiti predaju stvari u posjed. Revidenti smatraju da je tužba u ovom predmetu preuranjena. To, stoga što tužitelj (budući da nije uknjižio ugovor o kupoprodaji stana), nije stekao pravo vlasništva stana, te još vrijedi pravo člana obiteljskog domaćinstva iz Zakona o stambenim odnosima. Dakle, traže da i dalje koriste stan (čl. 12. Zakona o stambenim odnosima). Pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da je tužitelj kupnjom stana postao (za sada do uknjižbe) pretpostavljeni vlasnik toga stana i pripada mu pravo – kao vlasniku – među inim, tražiti iseljenje osoba koje nemaju pravnu osnovu korištenja toga stana. Prodajom, odnosno kupnjom stana prestaju važiti odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje daju pravo korištenja stana članovima zajedničkog domaćinstva, pa tuženi – brat i šogorica tužitelja nemaju više pravnu osnovu korištenja stana, te na zahtjev – kupca pretpostavljenog vlasnika moraju iseliti iz stana i predati ga tužitelju (čl. 36. Zakona o otkupu stanova) na kojima postoji stanarsko pravo. (I. G.) Informator broj 5142-5144 • 18., 21 i 25. 6. 2003.



188

ZADRŽAVANJE STANARSKOG PRAVA Određivanje koji od bivših bračnih drugova zadržava stanarsko pravo, nema značaj raspolaganja u

smislu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gzz-24/96 OD 29. 5. 2002. Prema stanju spisa proizlazi da je prvotuženik kao nositelj stanarskog prava zaključio ugovor o korištenju spornog stana s tadašnjom vojnom poštom u Z. (list 2 i 3 spisa), a koji stan je sada u vlasništvu Republike Hrvatske i kojeg je prvotuženik koristio s drugotuženicom svojom suprugom te ostalim članovima obitelji (mldb djetetom). Prema utvrđenju nižih sudova proizlazi da je brak prvotuženika i drugotuženice pravomoćno razveden (presudom Općinskog suda u B., koja je postala pravomoćna 1. 8. 1991.), a presudom istog suda od 23. 3. 1992. koja je postala pravomoćnom dana 20. 1. 1993. drugotuženica je zadržala stanarsko pravo temeljem čl. 65. st. 3. Zakona o stambenim odnosima – ZSO (Nar. nov., br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93). Pogrešan je pravni stav Državnog odvjetništva da činjenica razvoda braka kao i utvrđenje drugotuženice jedinim nositeljem stanarskog prava (u kojem slučaju je ta odluka samo deklaratorne prirode budući da je jedino maloljetno dijete povjereno majci u brakorazvodnoj parnici) ne mogu utjecati na usvajanje otkaza stanarskog prava tuženima, jer tužiteljica kao vlasnica stana nije znala za te okolnosti, a presude su donesene kad je već stupila na snagu Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 36/91), pa je pravni akt protivno toj Uredbi ništav. Drgotuženica je utvrđena isključivim nositeljem stanarskog prava temeljem važećeg propisa i to čl. 65. st. 3. ZSO-a, pa znanje ili neznanje vlasnika stana nema nikakvog pravnog utjecaja na valjanost takve presude, a isto se tako na konkretan slučaj ne može ni primijeniti navedena Uredba, jer nije u pitanju pravo raspolaganja, već zadržavanje stanarskog prava prema tada važećim pozitivnim propisima. (I. G.) Informator broj 5177 • 18. 10. 2003.



189

STANOVI ZA SLUŽBENE POTREBE Članovi obiteljskog domaćinstva osobe koja je stan koristila kao nadstojnik bez stjecanja stanarskog

prava, ne stječu stanarsko pravo na tom stanu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2826/99 OD 5. 6. 2002. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kao nasljednika ranijeg stanara, inače članova zajedničkog domaćinstva, koji su pokrenuli tu parnicu u pravcu da se obveže tuženika kao vlasnika stana na zaključenje ugovora o prodaji tog stana tužiteljima po osnovi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno da se podredno obveže tuženika da tužiteljima osigura ili proda drugi odgovarajući stan iste površine i komfora jer su tužitelji u tom stanu po osnovi stanarskog prava svog pravnog prednika, stekli stanarsko pravo. Niži sudovi u bitnom su u provedenom postupku utvrdili da je prednik tužitelja, sada pok. N. Š., uselio u predmetni stan koji je bio namijenjen domaru kao stan za službene potrebe i to upravo vezano uz obavljanje njegove službe domara, pa nije mogao steći stanarsko pravo na takvom stanu, neovisno o tome što je na stanu u kojem je stanovao do useljenja u sporni stan imao stanarsko pravo, jer je vidljivo iz kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika i prijašnjeg vlasnika spornog stana F. G. od 27. 12. 1967. da je tuženik kupio sporni stan s namjerom da stan bude službeni stan, koji će se dati na korištenje osobi koja će obavljati službenu funkciju domara kod tuženika, pa je po toj osnovi stan i dan na korištenje predniku tužitelja kao domaru. Točno je da je prednik tužitelja prigodom dodjele spornog stana (kao stana za službene potrebe) prepustio korištenje stana koji je ranije koristio kao stanar drugom radniku tuženika s kojim je zaključio i ugovor o zamjeni stana. Međutim, u vrijeme useljenja prednika tužitelja (1967.) u sporni stan bio je na snazi Zakona o stambenim odnosima iz 1966. godine, koji je u članku 41. stavku 1. propisao da se stan namijenjen za nadstojnika (domara) može dati na korištenje samo nadstojniku zgrade, te kad mu prestaje nadstojnička dužnost, nadstojnik i osobe koje zajedno s njim stanuju dužne su iseliti iz tog stana (st. 4. navedene odredbe), a ako je nadstojniku dužnost prestala zbog umirovljenja ili smrti, osobama koje se iseljavaju osigurat će se nužni smještaj. Iz takvog zakonskog uređenja korištenja stana namijenjenog za domara proizlazi da domar na stanu namijenjenom za domara nije mogao steći stanarsko pravo u vrijeme useljenja prednika tužitelja u sporni stan. Ni prema kasnijim stambenim propisima, dakle Zakona o stambenim odnosima iz 1974. (Nar. nov., br. 52/74 – u nastavku teksta: ZSO/74), odnosno Zakona o stambenim odnosima iz 1985. (Nar. nov., br. 51/85 – u nastavku teksta: ZSO/85) na stanu namijenjenom za službene potrebe (među koje svakako spada i stan namijenjen za nadstojnika) nije se moglo stjecati stanarsko pravo (čl. 6. ZSO/74 i čl. 6. ZSO/85). Prema tome, okolnost da je prednik tužitelja na stanu, koji je uz suglasnost tuženika prepustio na korištenje drugom radniku tuženika, imao stanarsko pravo – nije odlučna za stjecanje stanarskog prava na spornom stanu jer je prednik tužitelja bio upoznat s tim da sporni stan, koji mu daje tuženik, predstavlja stan za službene potrebe koji će prednik tužitelja koristiti u vezi s obavljanjem svoje funkcije domara kod tuženika, a na takvom stanu – kako je izloženo – tužitelj nije mogao prema postojećim propisima steći stanarsko pravo, dok mu je stanarsko pravo na prijašnjem stanu prestalo iseljenjem iz tog stana. Eventualno nepoznavanje propisa prednika tuženika ne može utjecati na njegov drukčiji pravni položaj, koji je nastao u vezi s korištenjem spornog stana u kojem – prema pravilnom pravnom shvaćanju nižih sudova – pravni prednik tužitelja nije stekao stanarsko pravo. Stoga se ni njegovi pravni sljednici ne mogu pozivati na stanarsko pravo svog prednika, odnosno na svoje stanarsko pravo jer je utvrđeno da ga ni njihov pravni prednik nije stekao, a oni ga izvode upravo iz stanarskog prava svog pravnog prednika. (I. G.) Informator broj 5182 • 5. 11. 2003.



190

ZAKUP POSLOVNIH PROSTORA – PRESTANAK NA OSNOVI ODUSTANKA Ocijenjeno je da ne postoje pretpostavke za obnavljanje ugovora o zakupu poslovnog prostora

zaključenog na određeno vrijeme, kad je zakupodavac protiv zakupca pokrenuo parnicu za otkaz

ugovora zbog neplaćanje zakupnine

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-3830/99 OD 24. 1. 2002. Nije sporno da su stranke zaključile pisani ugovor o zakupu poslovnog prostora od 15. 3. 1996., na vrijeme od 24 mjeseca računajući od 1. 3. 1996., koji se može po isteku obnoviti »ukoliko postoji obostrani interes«, zatim da je ugovor istekao prije zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom. Predmet ugovora su poslovni prostori opisani u izreci prvostupanjske odluke kojom je tuženiku naloženo da poslovne prostore preda u posjed tužitelju. Tako su sudovi odlučili pozivajući se na odredbe čl. 23. st. 1. Zakona o zakupu poslovnog prostora (Nar. nov., br. 91/96 i 124/97). Sudovi su utvrdili da tuženik nije uredno plaćao zakupninu zbog čega mu je preporučenom pošiljkom otkazan ugovor o zakupu, a u predmetu br. P 290/97 da se vodi parnica po tužbi tužitelja, protiv istog tuženika radi isplate – novčanog potraživanja – na ime zakupnine. Budući da je u odredbi čl. 11. navedenog Ugovora o zakupu navedeno da se »po isteku (ugovor) obnavlja ako postoji obostrani interes« nižestupanjski sudovi su ispitali postoje li za to (produženje) interes i zaključili da ne postoji u prilog čega govori postojanje ove parnice za ispražnjenje poslovnog prostora. (I. G.) Informator broj 5167 • 13. 9. 2003.



191

OTKAZ UGOVORA O ZAKUPU POSLOVNIH PROSTORIJA Sud nije nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2558/98 OD 10. 7. 2002. Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba, te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 400,00 kn. Predmet spora je tužbeni zahtjev za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora što su ga stranke, i to tužitelj kao zakupodavac, a tuženik kao zakupac, sklopile 22. 22.1995. g. glede poslovnog prostora u K., Trg mladosti 1/a. Tužba u ovom sporu podnesena je 27. 1. 1998. g., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o zakupu poslovnog prostora (Nar. nov., br. 9/96 i 124/97), koji je u odredbi čl. 37. propisao da će se parnični i ovršni postupci koji nisu dovršeni do njegovog stupanja na snagu dovršiti prema odredbama zakona koji je važio do stupanja na snagu navedenog Zakona. Kako je tužba u ovom sporu podnesena nakon stupanja na snagu Zakona o zakupu poslovnog prostora, na predmetni slučaj se primjenjuje taj Zakon, koji u svojim odredbama, međutim, ne predviđa nadležnost suda za otkazivanje ugovora o zakupu poslovnog prostora. Naime, u smislu propisa toga Zakona stranke same otkazuju ugovor o zakupu poslovnih prostorija iz predviđenih razloga na propisani način, ili putem javnog bilježnika (čl. 26.-29.). (I. G.) Informator broj 5177 • 18. 10. 2003.



192

STJECANJE ETAŽNOG VLASNIŠTVA NA POSLOVNOM PROSTORU Na pojedinom poslovnom prostoru moglo se stjecati etažno vlasništvo

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2966/98 OD 3. 4.2002. Predmetni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje tužiteljevog prava vlasništva određenih poslovnih prostorija kao dijela zgrade Mjesnog doma kulture u V. B., tužitelj temelji na tvrdnji da je to pravo stekao temeljem Ugovora o ustupanju u trajno korištenje bez naknade od 30. 5. 1989., sklopljenog s prednikom tuženika bivšom Mjesnom zajednicom V. B. Sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da je navedeni Ugovor ništav jer da prije njegova sklapanja nije pribavljeno mišljenje javnog pravobranitelja o pravnoj valjanosti ugovora u skladu s odredbom iz čl. 44. Zakona o mjesnim zajednicama (Nar. nov., br. 19/83), a osim toga da iz Ugovora proizlazi da je tužitelju sporni poslovni prostor ustupljen u trajno korištenje, a to da je u suprotnosti s odredbom iz čl. 45. istog Zakona. Nadalje, tužbenim zahtjevom poslovne prostorije na kojima se traži utvrđenje pravavlasništva opisane su kao prodavaonice br. 61 površine 85 m², koja se sastoji od prodajnog prostora, 2 skladišta i WC-a, a iz skice i opisa tih poslovnih prostorija proizlazi da sporni poslovni prostor čini zasebnu građevinsku cjelinu, što tuženik i ne osporava, pa je potpuno neosnovano zaključivanje prvostupanjskog suda da predmetne poslovne prostorije ne mogu biti predmet etažnog vlasništva. Takvo zaključivanje je u suprotnosti s odredbom iz čl. 1. st. 3. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, prema kojoj predmet etažnog vlasništva mogu biti samo pojedini stanovi i pojedine poslovne prostorije, a ovdje se radi o pojedinim poslovnim prostorijama. (I. G.) Informator broj 5179 • 25. 10. 2003.



193

UTVRĐIVANJE VISINE IZNOSA ZAKUPNINE Zakupnina se utvrđuje temeljem cijena prema kojima se može zakupiti poslovni prostor od fizičkih ili

pravnih osoba u slobodnom tržišnom natjecanju

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-6582/00 OD 17.2. 2003. Prema članku 30. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 – proč. tekst, 52/95, 106/96, 164/98 i 33/00), dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se dohodak što ga porezni obveznik stekne davanjem u zakup ili najam nekretnina i pokretnih stvari te od vremenski ograničena ustupanja autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava. Prema čl. 33. istoga Zakona, ako je najamnina, odnosno zakupnina iz čl. 32. st. 1. prijavljena u nerealnom iznosu, Porezna uprava može utvrditi iznos najamnine, odnosno zakupnine prema tržišnim cijenama za najam, odnosno zakup nekretnina i pokretnih stvari. Iz podataka predmetnog spisa proizlazi, a tužitelj to ne osporava, da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora veličine 90 m² u Z., na adresi S. D. 7 u kojem posluje bistro »K«.Tuženo se tijelo u obrazloženju pobijanog akta, potvrđujući zakonitost prvostupanjskog rješenja, poziva na Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Sl. g. G. Z., br. 10/91) i Zaključak o utvrđivanju vrijednosti boda za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Sl. g. G. Z., br. 21/93), prema kojima je pravilno prvostupanjsko tijelo tužitelju utvrdilo mjesečnu zakupninu u iznosu 5.724,00 kuna. Nakon umanjenja 30% na ime troškova, tužitelju je utvrđen dohodak od imovine u iznosu 4.006,80 kuna, odnosno za cijelu 1998. u iznosu 48.081,60 kuna. Imajući na umu spomenute odredbe, posebice čl. 33., ovaj sud nalazi da nije postojalo zakonsko uporište za određivanje zakupnine na temelju zaključaka, budući da se primjenjuju samo pri određivanju zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Grada, dok je ovdje zakupninu trebalo utvrditi prema tržišnim cijenama, dakle onima temeljem kojih se može zakupiti poslovni prostor od fizičkih i pravnih osoba u slobodnom tržišnom natjecanju u određenom razdoblju i na određenom području. Tek na temelju pribavljenih podataka o slobodno određenim cijenama za zakup poslovnog prostora tužitelja, moglo se utvrditi zakupninu i dohodak o imovine i imovinskih prava za 1998. Stoga, ovaj sud nalazi prigovore istaknute u tužbi osnovanima, dok za pobijani akt ocjenjuje da je istom povrijeđen Zakon na štetu tužitelja. Informator broj 5183 • 8. 11. 2003.



194

PLAĆANJE ZAKUPNINE Zakupodavac je aktivno legitimiran zahtijevati isplatu zakupnine neovisno o tome što nije vlasnik

poslovnog prostora

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. II Rev–174/98 OD 30. 1. 2002. Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja kao pravilna prihvaća i drugostupanjski sud, proizlazi: – da su stranke zaključile usmeni ugovor o zakupu kojim je tužitelj, kao zakupodavac predao u posjed tuženiku kao zajmoprimcu, poslovni prostor u V., koji se sastoji od tri prostorije ukupne površine 121 m2, za mjesečnu zakupninu u protuvrijednosti iznosa od 363 DEM, – da je tuženik određeno vrijeme plaćao zakupninu tužitelju, ali je nakon određenog vremena odbio plaćati zakupninu, tako da iz te osnove duguje tužitelju, prema neplaćenim računima, iznos 43.324,00 kn. Neutemeljen je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, kojeg je tuženik isticao tijekom postupka kod nižih sudova, a to opetuje i u reviziji. Tuženik je, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova kao zakupac u ugovornom odnosu s tužiteljem kao zakupodavcem, a ta činjenica upućuje da je tužitelj u tom sporu aktivno legitimiran, bez obzira na to je li tužitelj (ili pak neka treća osoba) vlasnik poslovnog prostora. (I. G.) Informator broj 5189 • 29. 11. 2003.



195

KOMUNALNO GOSPODARSTVO – OBVEZNIK KOMUNALNE NAKNADE Komunalnu naknadu plaća vlasnik ili korisnik prostora pa je obveznik plaćanja vlasnik ako

ugovorom o zakupu nije drugačije ugovoreno

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-452/99 od 14. 1. 2001. Odredbom članka 1. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnoj naknadi (Sl. novine Ž. p.-g., br. 1/98) izmijenjena je odredba članka 4. Odluke o komunalnoj naknadi (Sl. novine Ž. p.-g., br. 18/93 i 30/96) na način da je Odlukom o izmjenama i dopunama naprijed citirane Odluke određeno da na području Grada R. komunalnu naknadu plaća vlasnik ili korisnik stambenog, poslovnog prostora i građevinskog zemljišta. Prema tome, navedenom odredbom kao obveznik plaćanja komunalne naknade utvrđen je vlasnik ili korisnik nekretnine, pa je prema mišljenju suda kao obveznik plaćanja komunalne naknade mogao biti određen i tužitelj kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, ako ugovorom o zakupu između tužitelja i zakupca nije nešto drugo ugovoreno. Informator broj 5097 • 11. 1. 2003.



196

KOMUNALNO GOSPODARSTVO – DIONIČKO DRUŠTVO – KOMUNALNA NAKNADA Ako je dioničko društvo dužnik komunalne naknade, mogu se plijeniti udjeli u kapitalu društva s

ograničenom odgovornošću koje je osnovalo dioničko društvo, ali ne i novčana sredstva samih društava

s ograničenom odgovornošću

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–9937/98 OD 24. 12. 2001. Prvostupanjskim rješenjem od 6. svibnja 1998. g. Grad R., Upravni odjel za financije u postupku prisilne naplate komunalne naknade utvrđuje da je obveznik plaćanja komunalne naknade »A.P.« d.o.o. R., te mu zabranjuje raspolaganje novčanim sredstvima u iznosu od 51.647,80kn, a ZAP-u u R. nalaže da sredstva koja su zatečena na računu »A.P.« d.o.o. R. i sredstva koja priteknu, uplaćuje do podmirenja ukupnog duga u korist proračuna Grada R. U obrazloženju toga rješenja navodi se samo da se pristupilo naplati duga s osnove komunalne naknade u iznosu od 37.416,65 kn i kamata u iznosu od 14.231,15 kn, jer prema podacima Upravnog odjela za financije i Upravnog odjela za komunalni sustav Grada R. »A.P.« d.o.o. R. na dan 6. svibnja 1998. g. duguje naznačeni iznos komunalne naknade. Tuženo je tijelo u povodu tužiteljeve žalbe poništilo prvostupanjsko rješenje, te obustavilo postupak našavši da je prema rješenju od 5. travnja 1993. g. obveznik plaćanja komunalne naknade HTP »I.« R. dok je prisilna naplata dugovanja određena naspram »A.P.« d.o.o. R., dakle druge pravne osobe, a da u postupku nije utvrđeno pravno sljedništvo. Sud nalazi da tom odlukom nije povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. U vrijeme kad su upravna tijela odlučivala u ovoj pravnoj stvari, ovršni se postupak provodio prema odredbama tada na snazi Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 29/95 i 52/95) koji je u potpunosti regulirao postupak prisilne naplate, a na koje odredbe je upućivao članak 20. stavak 6. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Nar. nov., br. 36/95, 70/97, 128/99, 57/00 i 129/00). Odredbe članka 67. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak, a na koje se prvostupanjsko tijelo i poziva, propisivale su da se od poreznog obveznika koji dospjeli porez nije platio u propisanom roku (porezni dužnik), porez prisilno naplaćuje na osnovi rješenja o određivanju prisilne naplate. Budući da »A.P.« d.o.o. R., naspram kojeg je određena prisilna naplata, nije bio utvrđen dužnikom prisilne naplate (u vrijeme donošenja rješenja o obvezi plaćanja rečene naknade nije još bio ni nastao) nije bilo moguće u smislu rečenih odredbi zahvatiti njegova sredstva na žiroračunu. S obzirom na to da se, naime, razabire iz spisa predmeta (preslike oglasnih stranica iz Narodnih novina, te tužiteljevih navoda) da se radi o dvije različite pravne osobe, između kojih nije postajalo pravno sljedništvo u smislu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća – članak 6. (Nar. nov., br. 19/91). Poduzeće »I.« pretvoreno je u trgovačko društvo – dioničko društvo »I.« (nakon promjene gospodarskog sustava) i tu postoji pravno sljedništvo, ali je nakon toga »I.« d.d. (kao jedini osnivač) osnovalo niz društava s ograničenom odgovornošću, između ostalog i »A.P.« koje je u smislu Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/00 i 52/01) pravno samostalno društvo (čl. 473.), pa ni u poreznom smislu ne može biti smatramo istim pravnim subjektom. Stoga je bilo moguće za rečeni dug plijeniti udjele »I.« d.d. u kapitalu društva s ograničenom odgovornošću, ali ne i sredstva samih tih trgovačkih društava, koja su zasebni pravni subjekti. Informator broj 5117 • 22. 3. 2003.



197

PRAVNE POSLJEDICE UKIDANJA RJEŠENJA U UPRAVNOM POSTUPKU – PRISILNO IZVRŠENJE Nema zakonske osnove za donošenje rješenja o prisilnoj naplati komunalne naknade nakon što je

ukinuto rješenje kojim je određena obveza plaćanja komunalne naknade

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–3845/01 OD 23. 5. 2002. Odredbom članka 269. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH) propisano je da se ukidanjem rješenja ne poništavaju pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja. To znači da ukidanje rješenja djeluje samo ubuduće od donošenja, odnosno od dostavljanja rješenja kojim se neko prijašnje rješenje ukida, te isto nema utjecaja na već proizvedene pravne posljedice. U konkretnom slučaju to znači da tužiteljica ne bi mogla tražiti povrat onoga što je platila s osnove komunalne naknade do donošenja rješenja o ukidanju rješenja o određivanju komunalne naknade, niti da tužena strana više može potraživati nešto na osnovi rješenja koje je ukinuto, nakon donošenja rješenja o njegovu ukidanju. S obzirom na to da je rješenje o prisilnoj naplati komunalne naknade doneseno 14. ožujka 2001. g., to tužiteljica osnovano prigovara da rješenje od 1. siječnja 1999. g., koje je ukinuto rješenjem od 8. kolovoza 2000. g., nije moglo poslužiti kao osnova za donošenje rješenja o prisilnoj naplati komunalne naknade, jer se prisilnoj naplati poreza, odnosno komunalne naknade može pristupiti samo na temelju rješenja koje je izvršno u upravnom postupku. Budući da u trenutku donošenja rješenja o određivanju prisilne naplate komunalne naknade više nije postojalo izvršno rješenje o određivanju visini komunalne naknade, jer je isto ukinuto, nije bilo niti zakonske osnove za donošenje rješenja o određivanju prisilne naplate. Informator broj 5184 • 12. 11. 2003.



198

VODE - UKLANJANJA OTPADA IZ VODOTOKA Otpad iz vodotoka rijeke dužne su ukloniti Hrvatske vode kao pravna osoba za obavljanje poslova

upravljanja vodama

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-8715/98 OD 31. 1. 2001. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je izvršen inspekcijski nadzor od strane inspektora zaštite okoliša V. županije, na lokaciji uz rijeku B., B.–P. dana 14. 3. 1998. o čemu je sačinjen zapisnik. Zapisnikom je utvrđeno da je odložen komunalni otpad (boce, staklenke, otpadna odjeća, školjka automobila, štednjaci, akumulatori, gume i dr.) u dužini najmanje 100 m na lokaciji B.–P. uz rijeku B. na obali i u vodotoku između dva pružna prijelaza. Spisu prileži rješenje nadležnog tijela V. županije od 24. 3. 1998., kojim je inspektor zaštite okoliša naredio gradu N. M. da ukloni nađeni komunalni otpad na predmetnoj lokaciji, uz rijeku B., a na koje rješenje je grad N. M. uložio žalbu, koju je tuženo tijelo svojim rješenjem od 25. 5. 1998. poništilo i vratilo tijelu prvog stupnja na ponovni postupak s obrazloženjem da prema Zakonu o vodama (Nar. nov., br. 107/95) su »Hrvatske vode« pravna osoba za obavljanje poslova upravljanja vodama i da se uklanjanje predmetnog komunalnog otpada treba narediti »Hrvatskim vodama«, a u smislu Zakona o otpadu (Nar. nov., br. 34/95) Tijelo prvog stupnja je stoga u ponovnom postupku na temelju odredaba Zakona o otpadu i Zakona o vodama, te Zakona o zaštiti okoliša (Nar. nov., br. 82/94 i 128/99) donijelo rješenje kojim je tužitelju naredilo uklanjanje predmetnog otpada u vodotoku rijeke B. na lokaciji B.–P., a tuženo tijelo osnovano odbilo žalbu tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 57. st. 1. t. 1. Zakona o otpadu kad otpad odloži nepoznata osoba na nekretnini koja nije određena kao mjesto za njegovo odlaganje, inspektor zaštite okoliša rješenjem će odrediti uklanjanje otpada u određenom roku na trošak vlasnika nekretnine, ako je to pravna osoba, a prema st. 2. istog članka Zakona, jedinica lokalne samouprave, odnosno pravna osoba koja je podmirila trošak otklanjanja otpada iz st. 1. ovog članka, zadržava pravo povratka učinjenih troškova od osobe za koju bi se utvrdilo da je izvršila nedopušteno odlaganje otpada. Prema odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o vodama ovim Zakonom se osnivaju i Hrvatske vode - pravna osoba za obavljanje poslova upravljanja vodama. Odredbom čl. 5. Zakona o vodama, propisano je da upravljanje vodama čini skup aktivnosti odluka i mjera čija je svrha održavanje, poboljšavanje i ostvarivanje jedinstva vodnog režima na određenom području što se ostvaruje osobito osiguravanjem potrebnih količina vode, odgovarajuće kakvoće za različite namjene, zaštitom voda od onečišćenja, uređenjem vodotoka i drugih voda te zaštitom od štetnog djelovanja voda. Pod zaštitom voda od onečišćenja treba razumjeti i čišćenje vodotoka od bačenog otpada. Prema odredbi čl. 4. t. 5. Zakona o vodama, vodotok čini korito tekuće vode zajedno s obalama i vodom koja njima stalno i povremeno protječe. Prema odredbi čl. 67. st. 1. Zakona o zaštiti okoliša u obavljanju inspekcijskog nadzora inspektor će pisanim rješenjem odrediti otklanjanje u određenom roku utvrđenih nedostataka i nepravilnosti u radu pravne osobe zbog kojih je došlo ili može doći do onečišćavanja okoliša. Prema ocjeni ovog suda, u smislu navedenih odredbi Zakona o vodama i Zakona o otpadu, tužitelju je kao pravnoj osobi osnovanoj za obavljanje poslova upravljanja vodom, pravilno naređeno uklanjanje predmetnog komunalnog otpada sukladno navedenim odredbama Zakona o vodama, Zakona o otpadu i Zakona o zaštiti okoliša. Naime, tužitelj niti ne tvrdi, da bi vlasnik predmetnog zemljišta bila određena fizička ili druga pravna osoba, u kom slučaju bi se rješenjem trebalo naložiti uklanjanje otpada na trošak jedinice lokalne samouprave, odnosno na trošak te druge pravne osobe, nego tužitelja treba smatrati pravnom osobom koja te radnje treba poduzeti jer tužitelj upravlja vodnim dobrom u vlasništvu Republike Hrvatske na temelju čl. 61. st. 3. Zakona o vodama. Tužitelj se stoga neosnovano poziva u tužbi i na Zakon o komunalnom gospodarstvu (Nar. nov., br. 36/95, 70/97, 57/00 i 129/00) jer se u ovoj upravnoj stvari radi o otpadu u vodotoku, a za čije je uređenje i zaštitu upravno nadležan tužitelj kao pravna osoba osnovana za obavljanje poslova upravljanja vodom.



199

Naime, iz odredbe čl. 3. st. 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu pod održavanjem čistoće razumijeva se čišćenje javnih površina, te sklapanje i odvoz komunalnog otpada na uređena odlagališta, a pod održavanjem javnih površina razumijeva se održavanje otvorenih odvodnih kanala prema st. 9. ovog članka, a ne i održavanje obala vodotoka, o čemu se ovdje radi. Informator broj 5100 •22. 1. 2003.



200

NAPLATA STVARNE NAKNADE Državni vodopravni inspektor ovlašten je naložiti jedinici lokalne samouprave organiziranje i

provođenje naplate slivne vodne naknade

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-2087/99 OD 22. 3. 2001. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je osporeno rješenje doneseno pozivom na odredbu čl. 37. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (Nar. nov., br. 107/95, 19/96 i 88/98) prema kojoj poslove pripreme rješenja, obračuna, pojedinačnog utvrđivanja iznosa vodne naknade koja se plaća po jedinici površine stambenog i poslovnog prostora i naplatu ove naknade, obavlja pravna osoba odnosno tijelo koje obavlja poslove utvrđivanja iznosa i naplate komunalne naknade koja se plaća po jedinici površine na način, po postupku i rokovima propisanim za utvrđivanje visine i naplatu komunalne naknade. Ova se naknada plaća na poseban račun Hrvatskih voda. Za poslove iz stavka 1. ovog članka pravna osoba odnosno tijelo koje ih obavlja ima pravo na naknadu prema ugovoru koji zaključuje s Hrvatskim vodama s time da iznos naknade ne može biti veći od 5% naplaćenog iznosa vodne naknade. Nadalje, prema odredbama čl. 20. st. 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Nar. nov., br. 36/95, 70/97, 128/99, 57/00 i 129/00) rješenje o utvrđivanju visine komunalne naknade u svakom pojedinom slučaju odnosi Upravni odjel jedinica lokalne samouprave nadležan za poslove komunalnog gospodarstva. Prema navedenom, za poslove pripreme rješenja obračuna pojedinačnog utvrđivanja iznosa vodne nakade, nadležan je Upravni odjel jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove komunalnog gospodarstva. U postupku je nesporno utvrđeno da tužitelj nije izvršio obvezu iz navedenog članka 37. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva. S obzirom na navedeno, prema stajalištu ovog Suda, osnovano je tuženo tijelo odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđena obveza tužitelja da organizira i provede postupak obavljanja naplate slivne vodne naknade na način propisan navedenim člankom 37. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva. Pritom su neosnovani prigovori tužitelja da bi naplata predmetne naknade pogoršala standard otočkog stanovništva kao i prigovori te u vezi s tim da bi bilo primjerenije da naplatu predmetne slivne vodne naknade osiguraju i provedu Hrvatske vode, odnosno pravna osoba koja obavlja naplatu utroška vode. (Iz »Izbora odluka 2001.« Upravnog suda Republike Hrvatske) Informator broj 5130 • 7. 5. 2003.



201

RUDARSTVO – EKSPLOATACIJA MINERALNIH SIROVINA Nadležno ministarstvo nije ovlašteno mijenjati pravomoćno rješenje kojim je prema prijašnjim

propisima odobreno eksploatacijsko polje, na način da smanjuje površinu eksploatacijskog polja

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-7540/00 OD 18. 1. 2001. Odredbom čl. 31. st. 2. navedenog Zakona o rudarstvu (Nar. nov., br. 35/95 – proč. tekst i 114/01 – u nastavku teksta: Zakon) na koju se tuženo tijelo poziva u uvodu osporenog rješenja, propisano je da eksploatacijsko polje za eksploataciju mineralnih sirovina iz čl. 3. t. 1.-5. Zakona, osim za naftu i plin, odobrava Ministarstvo gospodarstva. Odredbom čl. 11. st. 1. Pravilnika o eksploataciji mineralnih sirovina (Nar. nov., br. 125/98) propisano je da će veličina eksploatacijskog polja biti određena na temelju količine i rasprostiranja utvrđenih količina rezervi mineralne sirovine koje omogućuju rudarskom trgovačkom društvu, odnosno rudarskom obrtniku trajanje eksploatacije najviše 40 godina, uz planiranu godišnju proizvodnju navedenu u zahtjevu. Dakle, navedene odredbe navedenog Zakona i Pravilnika predviđaju nadležnost tuženog Ministarstva za odobravanje eksploatacijskog polja tj. za donošenje rješenja kojim se odobrava eksploatacijsko polje podnositelju zahtjeva za izdavanje takvog odobrenja, te način određivanja veličine eksploatacijskog polja. U konkretnom se slučaju ne radi o odobravanju eksploatacijskog polja nego o smanjenju eksploatacijskog polja koje je odobreno rješenjem bivšeg Republičkog komiteta za energetiku, industriju, rudarstvo i zanatstvo, od 10. 4. 1985. g., a rješenjem tuženog Ministarstva od 22. 10. 1999. g. preneseno je na tužitelja. Prema tome, u konkretnom se slučaju, u stvari, radi o izmjeni pravomoćnog rješenja kojim je tužitelju odobrena eksploatacija arhitektonsko građevnog kamena na eksploatacijskom polju »K. K.«, na način što se osporenim rješenjem smanjuje površina eksploatacijskog polja u odnosu na površinu tog polja koja je odobrena pravomoćnim rješenjem. Tužitelj u tužbi osnovano navodi da za donošenje takvog rješenja tuženo Ministarstvo nema ovlaštenja u odredbama Zakona koji, kao što to tužitelj pravilno primjećuje, to Ministarstvo ovlašćuje samo na izdavanje rješenja kojim se odobrava eksploatacijsko polje, a ne i na izmjenu već pravomoćnih rješenja kojima je prije odobreno eksploatacijsko polje. Budući da Zakon ne ovlašćuje tuženo Ministarstvo na izmjenu pravomoćnih rješenja kojima je prije odobreno eksploatacijsko polje, proizlazi da se takva rješenja mogu mijenjati, ukidati ili poništavati samo primjenom odredaba Glave XVI. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96). Informator broj 5124 • 16. 4. 2003.



202

KONCESIJA POMORSKOG DOBRA Protiv odluke županijske skupštine o davanju koncesije na pomorskom dobru, ne može se neposredno

pokrenuti upravni spor

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–3567/01 OD 18. 7. 2001. Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv Odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu korištenja i nadogradnje plažnog ugostiteljskog objekta, te gradske plaže B. na dijelu k. o. H. Traži da se tužba uvaži i rečena Odluka Županijske skupštine S.-d. županije, klasa: 0221-04/01-02/25, urbroj: 2181/1-01-01 od 28. veljače 2001. g. o davanju koncesije poništi i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Međutim, prema ocjeni ovog suda, protiv osporene Odluke trebalo je podnijeti žalbu nadležnom Ministarstvu. Na takvo stajalište upućuje odredba članka 10. navedene Odluke prema kojoj se eventualni sporovi vezani uz tu Odluku i ugovor o koncesiji ne riješe sporazumno, spor će rješavati Ministarstvo pomorstva, prometa i veza. Odredbom članka 72. stavak 1. Pomorskog zakonika (Nar. nov., br. 17/94, 74/94 i 43/96), propisano je da je za raspravljanje svih pitanja i rješavanje svih sporova u svezi s davanjem, izvršavanjem, opozivom, oduzimanjem ili izmjenom odluke o koncesiji na pomorskom dobru nadležno Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, dok je stavkom 2. istog članka Zakona propisano da se protiv rješenja Ministarstva ne može uložiti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. Slijedom rečenoga, tek se na temelju donesenog rješenja Ministarstva može meritorno odlučivati u upravnom sporu. Informator broj 5133 • 17. 5. 2003.



203

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – PRIJEVOZ STVARI – RAZDIOBA KUPOVNINE Svi troškovi koji su povezani s postupkom prisilne prodaje broda od zaustavljanja do konačne predaje,

namiruju se prije razdiobe kupovnine, a troškovi opunomoćenika pojedinih ponuđača na ročištu na

kojem se prodaja obavlja ne ulaze u sudske troškove prodaje broda već terete same ponuđače

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-5939/00 OD 12. 11. 2002. Pravila koja uređuju prodaju broda djelomično su uređena odredbama Pomorskog zakonika (Nar. nov., br. 17/94, 74/94 i 43/96 – u nastavku teksta: PZ), time da taj Zakonik upućuje na supsidijarnu primjenu odredaba Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00 – Odluka USRH – u nastavku teksta: OZ) u dijelu koji nije uređen PZ-om. Opće je pravilo iz OZ-a (čl. 106., te čl. 938. st. 4. PZ-a) da se troškovi nastali u tijeku postupka prodaje broda namiruju prije razdiobe kupovnine, pa je dio tražbine osiguran i pomorskim privilegijima. U te troškove moraju se svrstati svi troškovi koji su povezani s postupkom prisilne prodaje broda i to od njegovog zaustavljanja, odnosno zapljene, pa do konačne prodaje i ti troškovi uživaju status pomorskog privilegija i čine zasebno privilegiranu kategoriju tražbina koje se namiruju s apsolutnim prioritetom, kako u odnosu na pomorske privilegije, tako i u odnosu na tražbine osigurane hipotekama. Pod pojmom troškova ovršnog postupka moraju se ponajprije smatrati sudski troškovi u postupku provođenja ovrhe koji u sebi uključuju i troškove popisa, pljenidbe i procjene vrijednosti broda, troškova dražbovanja odnosno cjelokupnog postupka unovčenja broda, očekivani troškovi razdiobe kupovnine, ali i oni troškovi koji su bili potrebni za održavanje broda i posade i to od trenutka zaustavljanja broda pa nadalje. Tu bi dakle ulazili i troškovi plaća, te iznosa koji terete plaću odnosno poreza i doprinosa na plaću i iz plaće članova posade, a koji su bili nužni da bi se brod održavao, eventualne troškove repatriacije članova posade nakon zaustavljanja broda, kao i troškovi koji se čine u javnom interesu, a radi sigurnosti plovidbe i sprječavanja onečišćenja mora u svezi s brodom koji je predmet ovrhe. Pod pojmom sudskog trošak pada i troška ovrhovoditelja na čiji prijedlog je postupak pokrenut. Prvostupanjski sud pravilno nalazi da se pod pojmom sudskih troškova prodaje broda ne mogu podrazumijevati troškovi punomoćnika za zastupanje potencijalnih kupaca na ročištu na kojem se prodaja obavlja, te da ti troškovi terete same ponuditelje i predstavljaju njihov rizik poslovanja. (Z. J.) Informator broj 5165 • 6. 9. 2003.



204

MEĐUNARODNI PRIJEVOZ ROBE CESTOM – ROK ZASTARJELOSTI ZA PODIZANJE TUŽBE Rok zastarjelosti za podizanje tužbe u vezi prijevoza po CMR Konvenciji iznosi godinu dana, osim u

slučaju zle namjere ili grube nepažnje (dolus culpa lata).

Rok zastarjelosti za potraživanje po osnovi prijevoznine i dangubnine počinju teći po isteku tri mjeseca

od zaključenja ugovora o prijevozu

ODLUKA TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-2728/00 OD 5. 7. 2002. Predmetni je spor iz ugovora o prijevozu robe cestom zaključen prihvatom tuženikova naloga od 25. 1. 1996. g. U svezi s prijevozom sačinjen je CMR Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (Nar. nov., Međ. ugovori br. 1/92) tovarni list, a prijevoz je ugovoren i izvršen na relaciji u kojoj se mjesto utovara i odredišno mjesto nalaze u dvije različite zemlje, obje ugovornice CMR. Zato je sud pravilno našao da se u rješenju spora osim odredaba ugovora imaju primijeniti odredbe CMR Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom. Ta konvencija uredila je i pitanje zastare tražbina ugovornih strana. Tako je odredbom čl. 32. st. 1. određeno da rok zastarijelosti za podizanje tužbe u vezi prijevoza po toj konvenciji iznosi godinu dana, osim u slučaju zle namjere ili grube nepažnje. Rok zastarijelosti za potraživanja po osnovi prijevoznine i dangubnine počinje teći po isteku tri mjeseca od zaključenja ugovora o prijevozu. Pismeni prigovor zaustavlja tijek zastarnog roka do dana kada prijevoznik odbije prigovor pisanim putem i vrati ga s priloženim ispravama. Sud je u prvostupanjskom postupku utvrdio i u presudi konstatirao sljedeće: - ugovor o prijevozu je zaključen prihvatom tuženikove ponude od 25. siječnja 1996. g., - prihvat ponude uslijedio je dana 26. siječnja 1996.g., - protekom tri mjeseca počeo je teći rok zastare za tražbine po osnovi troška prijevoza i zastara bi nastupila dana 26. travnja 1997. g., - tužba je podnesena sudu dana 23. svibnja 1997. g., - račun broj 2015/96 kojim tužitelj poziva tuženika na plaćanje duga ispostavljen je tuženiku dana 6. veljače 1996. g., - tuženik je račun primio i nije istekao prigovor. Na temelju takvog činjeničnog stanja sud je pogrešno našao neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Dostava prijevoznikovog poziva naručitelju da plati prijevozninu i druge troškove ne prekida tijek zastarnog roka, niti dovodi do zastoja zastarijevanja. Zakonodavac pak početak tijeka zastarnog roka ne veže uz datum dostave računa i u računu označeni datum dospijeća nego uz datum zaključenja ugovora. Zato je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 32. CMR kada je odbio prigovor zastare. (Z. J.) Informator broj 5100 •22. 1. 2003.



205

TRGOVAČKO PRAVO – PRIJEVOZ STVARI – MEĐUNARODNI PRIJEVOZ ROBE CESTOM Međunarodni prijevoznik robe cestom dužan je predati robu osobi koja je kao primatelj navedena u

tovarnom listu, a ako u tovarnom listu nije navedeno da prijevoz plaća pošiljatelj, smatra se da je

prijevoznik upućen naplatiti prijevozninu od primatelja

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–4444/00 OD 12. 11. 2002. S obzirom na sadržaj tovarnog lista (relacija na kojoj se prijevoz trebao izvršiti) u rješenju spora kao materijalno pravo trebaju se primijeniti odredbe Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (ta Konvencija objavljena je u Sl. l. SFRJ, dodatak br. 11/58, a primjenjuje se u Republici Hrvatskoj na temelju t. 3. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske – Nar. nov., br. 51/91, odnosno čl. 33. Zakona o sklapanju i ispunjavanju međunarodnih ugovora – Nar. nov., br. 53/91, notifikacijom o sukcesiji Republika Hrvatska je strana Konvencije od 8. 10. 1991. – Nar. nov. – MU, br. 1/92). Ta Konvencija primjenjuje se u smislu odredbe čl. 1. na svaki naplatni ugovor za prijevoz robe cestom vozilima, kad se u ugovoru navedeno mjesto primanja robe na prijevoz i mjesto odredišta nalazi u dvije različite zemlje od kojih je bar jedna zemlja ugovornica bez obzira na mjesto, sjedište i nacionalnost stranaka. Bivša SFRJ je potpisnica Konvencije, pa odredbe obvezuju Republiku Hrvatska, a potpisnica Konvencije je i Republika Italija. Na primjenu te Konvencije na rješenje spora ukazuje i oznaka priloga gdje je označeno da se radi o međunarodnom tovarnom listu CMR. Obveze plaćanja prijevoznine uređuju odredbe čl. 12. i 13. te Konvencije. Obveza na primatelja za platež prijevoznine poglavito se temelji na čl. 13. st. 2. CMR-a. Prijevoznik je dužan predati robu osobi koja je kao primatelj navedena u tovarnom listu, pa je u sporu iz ugovora o prijevozu robe cestom prema CMR tovarnom listu na prijevozniku teret dokaza da je bio u ugovornom odnosu te da je izvršio isporuku robe primatelju. Kako iz tovarnog lista priloženog spisu ne proizlazi da je obvezu plaćanja troškova prijevoza preuzeo pošiljatelj, tako se već i prema samoj odredbi Konvencije mora smatrati da je prijevoznik upućen da prijevozninu naplati od primatelja. Iz sadržaja tovarnog lista (rubrika br. 24) razvidno je da je upravo osoba koja je označena kao primatelj robe (FEROFRIK) preuzeo robu od prijevoznika, a visina obračunane prijevoznine nije reklamirana, pa je primatelj u obvezi platiti trošak prijevoza. Obveza isplate prijevoznine dospijeva već trenutkom primitka robe s prijevoza. (Z. J.) Informator broj 5134 • 21. 5. 2003.



206

PRETVORBA – PRIVILEGIRANI STJECATELJI DIONICA Položaj privilegiranih stjecatelja dionica u pretvorbi imaju osobe zaposlene u trenutku pretvorbe, one

zaposlene uvijek kod te tvrtke, kao i one zaposlene kod pravnog prednika tvrtke u pretvorbi, kojima

pripada pravo izbora hoće li kupnju dionica ostvariti u tvrtki u kojoj su zaposleni ili u tvrtki u kojoj su

ranije bili zaposleni

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. II Rev–110/96 OD 4. 1. 2001. U provedenom postupku je utvrđeno da su svi tužitelji bili prije zaposleni kod pravnog prednika prvotuženika, iz koje pravne osobe je tijekom 1994. g. podjelom nastalo 18 novih tvrtki među kojima je i prvotuženik, prilikom čije je pretvorbe došlo do prijepora između parničnih stranaka. Ovaj sud, međutim, smatra da se u tom slučaju ne bi mogla primijeniti odredba čl. 187a. st. 2. Zakona o poduzećima (Nar. nov., br. 53/91, 81/92 i 58/93), budući da se ta odredba očito ne odnosi na takve pravne odnose, tj. pravne odnose koji nastaju u postupku pretvorbe društvenih poduzeća i na koje se odnosi Zakon o pretvorbi (Nar. nov., br. 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/96 i 21/96). Međutim, taj pristup u primjeni materijalnog prava nije imao za posljedicu nezakonitost odluke s obzirom na odredbu čl. 5. st. 1. t. 1. Zakona o pretvorbi. Iz čl. 5. st. 1. t. 1. proizlazi da sve osobe koje su prije provedbe pretvorbe pridonijele svojim radom stjecanju imovine tvrtke u pretvorbi imaju položaj privilegiranog stjecatelja. To nisu samo osobe zaposlene u trenutku pretvorbe i one zaposlene uvijek kod te tvrtke, već i oni zaposlenici koji su bili zaposleni kod pravnog prednika tvrtke u pretvorbi. Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 5. st. 1. t. 1. Zakona o pretvorbi. Nema dvojbe da je smisao dotičnog pravnog propisa bio taj ta da se privilegirani položaj u pretvorbi prizna onim osobama, odnosno onim zaposlenicima koji su svojim radom pridonijeli imovini tvrtke koja je u pretvorbi, odnosno imovini koja je predmet pretvorbe. Takvim osobama, odnosno u tom slučaju tužiteljima pripada pravo izbora hoće li kupnju dionica u smislu čl. 5. st. 1. t. 1. i čl. 24. Zakona o pretvorbi ostvariti u tvrtki u kojoj su zaposleni ili u tvrtki za koju smatraju da su u njoj bili prije zaposleni. Kod toga oni nisu dužni obratiti se za ostvarenje prava određenoj tvrtki pravnom sljedniku, već imaju pravo izbora. (I. G.) Informator broj 5128–5129 • 30. 4. i 3. 5. 2003.



207

KONTROLA IZVRŠENE PRETVORBE Hrvatski fond za privatizaciju imao je ovlasti provesti kontrolu izvršene pretvorbe nakon što je

postupak pretvorbe završen, društvo nastalo pretvorbom upisano u sudski registar i upis objavljen, ali

nije ovlašten poništavati pravomoćni akt o pretvorbi, poništiti raspored dionica i sve radnje provedene

na temelju tog rasporeda, te prenijeti dionice na sebe

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gzz–113/00 i Rev–2918/00 OD 19. 11. 2002. U ovoj pravnoj stvari utvrđeno je kao neprijeporno da je tuženik donio rješenje 14. srpnja 1993. g. kojim je poništio raspored dionica dioničkog društva »A.« koje je na temelju spornog ugovora kupila tužiteljica i to nakon što je završen postupak pretvorbe toga prijašnjeg društvenog poduzeća u trgovačko društvo, te nakon što je to društvo nastalo pretvorbom upisano u sudski registar i upis objavljen. Drugostupanjski sud zauzeo je pravno stajalište da tuženik nije imao ovlasti provoditi kontrolu izvršene pretvorbe, a također nije bio ovlašten jednostrano raskinuti ugovor, već da je mogao samo u posebnoj parnici tražiti utvrđenje tog ugovora ništavim. Prema odredbi čl. 12. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99) kad odluka ovisi o prethodnom pitanju postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Pitanje zakonitosti rješenja od 14. strpnja 1993. g. ima značaj prethodnog pitanja za taj spor. Budući da je drugostupanjski sud ocijenio, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud, da tuženik o poništenju rasporeda dionica nakon završenog postupka pretvorbe dioničkog društva »A.« nije postupao u granicama svoje nadležnosti, tj. da tu odluku nije donijelo nadležno tijelo, sud je mogao sam riješiti to pitanje. U vrijeme donošenja spomenutog rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 14. srpnja 1993. g. (u nastavku teksta: HFP), bio je na snazi čl. 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji društvenih poduzeća (Nar. nov., br. 83/92). Odredbom toga članka kojim je dopunjen čl. 46. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Nar. nov., br. 19/91 – u nastavku teksta: ZPDP) tako da je dodan novi stavak 2., bilo je propisano da je HFP (tada Agencija za restrukturiranje i razvoj), nakon obavijesti suda o upisu društva na temelju ZPDP-a ovlašten provesti kontrolu izvršene pretvorbe. Navedenom odredbom, dakle, stvorena je pravna osnova za intervenciju HFP-a u pretvorbu i nakon što je postupak završen, društvo nastalo pretvorbom upisano je u sudski registar, a upis objavljen. Spomenutim rješenjem HFP-a, kako je prije navedeno, poništen je raspored dionica objavljen u postupku pretvorbe poduzeća, i to u dijelu u kojem je dionice upisala tužiteljica, kao i sve radnje provedene na temelju rasporeda tih dionica, te su dionice prenesene u HFP, poništene odluke osnivačke skupštine poduzeća »A.«, kao i odluke s redovitih i izvanrednih skupština održanih nakon osnivačke skupštine. Članak, pak, 16. Zakona o izmjeni i dopuni ZPDP-a glasi: »Iza članka 45. dodaje se članak 45a. koji glasi: Agencija je ovlaštena provesti kontrolu provođenja pretvorbe nakon izdavanja suglasnosti iz članka 12., odnosno nakon izdavanja potvrde iz članka 13. ovoga Zakona.« Ako se kontrolom iz prethodnog stavka utvrdi da se pretvorba obavlja protivno izdanoj suglasnosti i odredbama tog Zakona, agencija će zaustaviti daljnji postupak, poništiti provedene radnje koje su suprotne tom Zakonu i izdanoj suglasnosti i utvrditi rok za otklanjanje nepravilnosti. Ako poduzeće ne postupi prema nalozima agencije, agencija će poništiti rješenje o izdanoj suglasnosti. Ako nastupe okolnosti iz st. 2. tog članka odluku o pretvorbi donosi agencija. Iz navedenih odredaba proizlazi da HFP, nakon provedene kontrole izvršene pretvorbe, na temelju tih odredaba, nije ovlašten donositi bilo kakvo rješenje. Naime, čl. 17. ZID ZPDP-a, odnosno st. 2. čl. 46. ZPDP-a, koji ga ovlašćuje na provođenje kontrole izvršene pretvorbe, ne sadržava odredbe o tome da se pravomoćni akt o pretvorbi može poništavati, a ne



208

upućuje ni na odgovarajuću primjenu Zakona o upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH) kojima je propisana mogućnost poništavanja, ukidanja, te mijenjanja konačnog, odnosno pravomoćnog upravnog akta (glava XVI.). Članak 16. ZID ZPDP-a, odnosno članak 45a. ZPDP-a ovlašćuje HFP na provođenje kontrole provođenja pretvorbe nakon izdavanja suglasnosti iz čl. 12. ZPDP-a (suglasnost za provođenje namjeravane pretvorbe), odnosno nakon izdavanja potvrde iz čl. 13. ZPDP-a (potvrde o tome da na namjeravanu pretvorbu nema primjedbi). Prema odredbama tog članka, HFP u postupku nadzora i kontrole provedbe pretvorbe ima ovlasti poništiti rješenje o izdanoj suglasnosti pretvorbe kad se za to steknu propisani uvjeti. Međutim, te ga odredbe ne ovlašćuju da u postupku nadzora i kontrole izvršene pretvorbe donosi rješenje o poništavanju rasporeda dionica obavljenog u postupku pretvorbe, o prijenosu tih dionica na sebe i poništavanju odluka osnivačke skupštine i odluka s redovitih i izvanrednih skupština održanih nakon osnivačke skupštine, a što je sve učinjeno rješenjem HFP-a od 14. srpnja 1993. g. Proizlazi, dakle, da je spomenuto rješenje HFP-a doneseno suprotno odredbama čl. 16. i 17. ZID ZPDP-a i kao takvo nezakonito. (I. G.) Informator broj 5185 • 15. 11. 2003.



209

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA - SAZIVANJE GLAVNE SKUPŠTINE NA ZAHTJEV MANJINE Uprava društva mora sazvati glavnu skupštinu ako to zatraži kvalificirana manjina dioničara

(dioničari udjela u visini 1/20 dijela temeljnog kapitala društva) i navedu svrhu i razlog sazivanja

skupštine, a bez valjanog zahtjeva uprava društva nije dužna sazvati glavnu skupštinu

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. PŽ-4503/02 OD 3. 9. 2002. Glavnu skupštinu dioničkog društva mora se sazvati u slučajevima određenim zakonom i statutom, kao i uvijek kada to zahtijevaju interesi društva. Odluku o sazivanju Glavne skupštine donosi uprava. Sazivanje skupštine na zahtjev manjine uređeno je odredbom čl. 278. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/99 i 52/00; u nastavku teksta: ZTD). Glavna skupština mora se sazvati ako to u pisanom obliku zatraže dioničari koji zajedno imaju udjele u visini od dvadesetog dijela temeljnoga kapitala društva, te navedu svrhu i razlog sazivanja skupštine. Zahtjev se upućuje upravi. Na isti način i pod istim uvjetima mogu zahtijevati i da se objavi predmet odlučivanja na Glavnoj skupštini. Ne udovolji li se njihovu zahtjevu, sud može ovlastiti dioničare koji su postavili zahtjev da sami sazovu Glavnu skupštinu, odnosno da objave predmet odlučivanja na toj skupštini. Sud može istovremeno imenovati predsjednika Glavne skupštine. Iz navedenih odredaba ZTD-a proizlazi obveza uprave društva da sazove Glavnu skupštinu samo ako su kumulativno ispunjeni svi uvjeti iz čl. 278. ZTD-a. U zahtjevu dioničara C. B. d.o.o. od 17. siječnja 2002. kojim se traži da uprava sazove Glavnu skupštinu nije, međutim, navedena svrha koja se želi postići. Puko navođenje dnevnog reda o odlukama koje bi se donijele na skupštini nije, po ocjeni ovoga suda, dovoljna osnova da bi uprava društva mogla ocijeniti opravdanost zahtjeva. To onemogućava i sudu da u izvanparničnom postupku ispita opravdanost zahtjeva. Uprava je, naime, dužna voditi računa o nekim često suprotstavljenim interesima: interesima dioničara, interesima samog društva, te i o odnosima društva sa subjektima s kojima društvo posluje, odnosno okruženja društva. Tim kriterijima dužna se rukovoditi i kada primi zahtjev za sazivanje Glavne skupštine. Nužno je za valjanu ocjenu o potrebi sazivanja skupštine na zahtjev manjine procijeniti svrhu i razloge koje manjina navede u svom zahtjevu za sazivanje Glavne skupštine. Kada sud odlučuje o zahtjevu manjine za davanje ovlasti na sazivanje Glavne skupštine, također će procijeniti opravdanost zahtjeva vodeći računa o interesima dioničara, interesima trgovačkog društva te i o zakonskim okvirima u kojima društvo mora poslovati. Prvostupanjski sud pogrešno nalazi da bi uvijek bio dužan ovlastiti manjinu na sazivanje Glavne skupštine. Napominje se da svrha i razlozi za sazivanje Glavne skupštine moraju biti navedeni već u pisanom zahtjevu upravi, jer bi svako drugo tumačenje otvorilo široke mogućnosti šikaniranja većine dioničara od strane manjine. Sud ispituje osnovanost prijedloga na temelju onih pretpostavki koje je i uprava mogla cijeniti kada je primila zahtjev dioničara za sazivanje Glavne skupštine društva. Kako predlagatelj nije uputio upravi valjan zahtjev, nije bilo uvjeta niti da sud ovlasti dioničare da sazovu skupštinu i objave dnevni red. (Z. J.) Informator broj 5097 • 11. 1. 2003.



210

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – TUŽBA ZA POBIJANJE Tužba za pobijanje mora se podići u prekluzivnom roku od 30 dana od dana donošenja odluke. Ako je

tužitelj bio prisutan na sjednici na kojoj je odluka donesena, rok počinje teći prvog sljedećeg dana kad

je zaključena glavna skupština. Ako tužitelj nije prisustvovao glavnoj skupštini, rok počinje teći prvog

sljedećeg dana od dana kad je mogao saznati za odluku

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–1209/01 OD 2. 10. 2001. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 363. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD). Prema odredbi čl. 363. st. 1. ZTD-a, tužba za pobijanje mora se podići u roku 30 dana od dana donošenja odluke. Ako je tužitelj bio prisutan na sjednici na kojoj je odluka donesena, taj rok počinje teći prvog sljedećeg dana od dana kad je zaključena glavna skupština na kojoj je odluka donesena. Nije li tužitelj prisustvovao glavnoj skupštini na kojoj je donesena odluka, rok počinje teći prvog sljedećeg dana od dana kad je mogao saznati za odluku (čl. 363. st. 1. ZTD-a). Prema čl. 357. ZTD-a, a koji regulira »tužbu za utvrđenje ništavosti«, tužbu protiv društva kojom se traži da se utvrdi ništavost odluke glavne skupštine mogu podići dioničar, uprava ili član uprave ili nadzornog odbora. Na to se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 363. i 364. ZTD-a. Osim podizanjem tužbe ništavost se može isticati i drukčije (čl. 357. st. 1. ZTD-a). U ZTD-u je izražena razlika između ništavosti i pobojnosti odluka glavne skupštine. Izražena volja dioničara na glavnoj skupštini smatra se voljom društva. Odluka je ništava kad ne proizvodi pravne učinke zbog protuzakonitosti. Razlozi ništavosti taksativno su navedeni u Zakonu. Odluka je pobojna ako je protuzakonita ili je protivna statutu, ali proizvodi pravne učinke sve dok je sud u parnici ne poništi. Na ništavost se ne može pozivati nakon proteka tri godine od njezina upisa u trgovački registar, a na ništavost iz razloga što nije unesena u zapisnik na propisani način može se pozivati samo do upisa odluke u trgovački registar (čl. 356. ZTD-a). Odluka glavne skupštine može se pobijati tužbom, ako je donesena protivno zakonu ili statutu. Tužba se podiže protiv društva, a mora se podići u roku 30 dana od dana donošenja odluke. To je prekluzivni rok. Prvostupanjski je sud pravilno postupio odbacivši tužbu podnesenu nakon tog roka. (Z. J.) Informator, broj 5099 • 18. 1. 2003.



211

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – SMANJENJE TEMELJNOG KAPITALA POVLAČENJEM DIONICA Povučene dionice su pravno ništave, one se moraju poništiti, te stoga nije moguće te dionice prenijeti u

novoosnovano društvo

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–3894/01 OD 25. 9. 2001. Pravilno je prvostupanjski sud, prema ocjeni ovog vijeća, ocijenio da je zahtjev predlagatelja neosnovan, a pozivom na odredbu čl. 352. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD), jer da u konkretnom slučaju predlagatelj prisilno povlači dionice radi iznošenja imovine, a što nije svrha čl. 352. ZTD-a. Prema čl. 352. st. 1. ZTD-a, društvo može povući dionice prisilno ili nakon što ih samo stekne. Prisilno povlačenje dionica dopušteno je samo onda ako je bilo naređeno ili dopušteno u prvom statutu društva ili u njegovoj izmjeni i dopuni do koje je došlo prije preuzimanja ili upisa dionica (čl. 352. st. 1. ZTD-a). Povlačenje dionica je smanjenje temeljnog kapitala, pa povučene dionice gube svoju vrijednost budući da se moraju poništiti, a kako zbog nominalnih vrijednosti dionica čine temeljni kapital, povlačenjem dionica i on se smanjuje. Istovremeno isplatom dionica smanjuje se i temeljni (upisani) kapital, pa se to računovodstveno provodi kao smanjenje aktive (sredstava – novčanih) i smanjenje temeljnog kapitala. Dok se u drugim oblicima smanjenja temeljnog kapitala, smanjenje odnosi na sve dionice, povlačenje dionica ograničuje se samo na neke od dionica. Prema tome, može se reći da su povlačenjem, prije svega pogođeni imatelji povučenih dionica, jer oni gube članska prava glede takvih dionica, iako i za njih bude štogod plaćeno. Vjerovnike se, također, tiče taj način smanjenja temeljnog kapitala, s obzirom na to da se za povučene dionice isplaćuju iznosi iz imovine društva, čime se ona smanjuje, pa treba vjerovnicima pružiti osiguranje (zalog tuđih dionica, državnih obveznica, garancija banke i dr.). Ovo vijeće prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da predlagatelj u konkretnom slučaju prisilno povlači dionice iz tvrtke J. d.d., i to dionice dioničara M. M., a čime bi M. M.-u bio prenesen 100%-ni udjel tvrtke J. d.d., koji navedeno društvo drži u novoosnovanom društvu s ograničenom odgovornošću, pa se prema tome radi o povučenim dionicama, a učinak povlačenja dionica sastoji se u tome da su povučene dionice pravno ništave, pa nije moguće te dionice prenijeti u novoosnovano društvo, jer je to u suprotnosti s navedenom odredbom čl. 352. ZTD-a. (I. G.) Informator broj 5104 • 5. 2. 2003.



212

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – ZASTUPANJE Nije moguće određivanje člana uprave, umjesto onoga kojega je društvo imenovalo, zbog razloga

nesuglasja između imenovanih članova uprave

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-2943/00 OD 16. 7. 2002. Na činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud pogrešno je primijenjena odredba čl. 426. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD). Sud u bitnom konstatira: - protustranka F. I. d.o.o. V. je društvo s ograničenom odgovornošću osnovano kao društvo za upravljanje investicijskim fondovima, - prema izjavi o osnivanju društvo zastupa uprava koja broji tri člana, - za članove uprave imenovani su od strane nadležnog tijela N. K. za predsjednicu uprave, te D. Ž. i I. Z. za članove uprave, - član uprave I. Z. ne ispunjava svoje dužnosti, čime je blokiran rad društva jer članovi uprave društvo zastupaju skupno i istovremeno. Kod takvog činjeničnog stanja nema mjesta primjeni odredbe čl. 426. st. 6. ZTD-a o imenovanju člana uprave od strane suda. Odredbom čl. 426. st. 2. ZTD-a propisano je da, ako društvo nema članove uprave koji su potrebni za to da bi ga se zastupalo, osobu ovlaštenu za zastupanje može u hitnim slučajevima na prijedlog zainteresirane osobe odrediti sud za vrijeme dok društvo ne imenuje odgovarajućeg člana uprave, odnosno dok sud ne postavi privremenog upravitelja. Odluka suda u takvim slučajevima privremeno uređuje odnose u društvu dok te odnose imenovanjem člana uprave ne uredi nadležno tijelo društva. Smisao odredbi nije u tomu da sud uređuje odnose u društvu mimo volje nadležnih tijela nego da, kada takva volja nije još izražena pa nedostaje iz bilo kojih razloga član uprave, privremeno do odluke nadležnog tijela imenuje nedostajećeg člana uprave. Samo u slučaju kada društvo ima manji broj članova uprave od onoga koji je određen društvenim ugovorom, dopuštena je intervencija suda na prijedlog zainteresirane osobe. Određivanje člana uprave umjesto onoga koga je društvo imenovalo, a zbog razloga nesuglasja između imenovanih članova u donošenju odluka u zastupanju društva, nije dopušteno. (Z. J.) Informator broj 5105 • 8. 2. 2003.



213

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – IMENOVANJE I OPOZIV ČLANOVA UPRAVE Članstvo u upravi društva po zakonu prestaje istekom mandatnog razdoblja na koji je član imenovan

te nije potrebna odluka o razrješenju člana uprave i predsjednika

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-1019/02 OD 18. 6. 2002. Prema čl. 244. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD), članovi uprave i predsjednik uprave imenuju Nadzorni odbor društva najdulje na vrijeme od pet godina. Članstvo u upravi prestaje istekom mandatnog razdoblja na koji je član uprave bio imenovan. Tako i pravna znanost (vidjeti dr. Jakša Barbić: Pravo društava, knjiga druga, drugo izdanje, Zagreb 2001., str. 380, - u nastavku teksta: Barbić). Znači u ovom slučaju članstvo u upravi prestaje po samom zakonu i za to više nije potrebna nikakva odluka. U konkretnom slučaju nesporno je da je tužitelju (predsjedniku uprave) počeo teći petogodišnji rok mandata dana 5. 12. 1995., pa je prema ugovoru stranaka, a i samom zakonu njegovo članstvo u upravi u svojstvu direktora – predsjednika uprave prestalo 5. 12. 2000. godine. Je li on i nakon toga obavljao tu dužnost i kakva je valjanost tih odluka, nije predmet ovog spora i time se drugostupanjski sud nije mogao baviti. Samo je to dovoljno da je prvostupanjski sud morao odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom. Osim toga, uopće nema odluke koju tužitelj želi pobiti, jer kako je iz Zapisnika vidljivo Nadzorni odbor o tome nije donio nikakvu odluku, a još manje da bi ista bila napisana i otpremljena tužitelju. (Z. J.) Informator broj 5108 • 19. 2. 2003.



214

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – IMENOVANJE I OPOZIV ČLANOVA UPRAVE Nadzorni odbor, kojemu je mandat istekao, ne može donijeti pravovaljanu odluku o opozivu člana

uprave

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, Br. Pž–1968/02 OD 11. 6. 2002. Ne stoji žalbeni razlog da je presuda nerazumljiva, jer da nije jasno temelji li sud presudu na tome što je istekao mandat nadzornom odboru ili što odluka nema obrazloženja. Sud je jasno utvrdio da su ispunjena oba uvjeta i da odluku temelji i na jednom i na drugom. Nesporno je da je nadzornom odboru tuženika istekao dvogodišnji mandat određen člankom 44. Statuta, jer je nadzorni odbor izabran na glavnoj skupštini 19. srpnja 1999. g. (lista 17), a odluka je donesena 13. studenoga 2001. g. Neutemeljeno je pozivanje tuženika na čl. 42. Statuta. Stavak 1. tog članka glasi: »Skupština društva bira članove Nadzornog odbora kojeg je mandat u tijeku do izbora novog Nadzornog odbora«. Takva se formulacija ne može tumačiti, kako to pogrešno tuženik zaključuje, da je mandat nadzornog odbora produljen sve do izbora novog nadzornog odbora, već samo to da prethodni nadzorni odbor predlaže članove novog nadzornog odbora, a u članku 44. jasno je određeno da mandat nadzornom odboru traje dvije godine. (Z. J.) Informator broj 5111 • 1. 3. 2003.



215

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – ISPITIVANJE PRETPOSTAVKI ZA UPIS Ako se kasnije u posebnoj parnici utvrdi pobojnost odluke skupštine dioničkog društva, u sudskom

registru izvršit će se odgovarajući upis

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–729/01 OD 23. 10. 2002. Žalitelji tvrde da su odluke skupštine predlagatelja pobojne. Uz žalbu su dostavljene preslike tužbe kojom se traži poništaj odluke skupštine društva. Pobojni pravni poslovi proizvode pravne učinke, dok se u posebnom postupku po tužbi za poništaj ne ponište. Budući da u priloženom zapisniku s glavne skupštine nema podataka da bi se radilo o ispravi zahvaćenoj razlogom apsolutne ništavosti, a po tužbi za poništaj odluka skupštine takav poništaj u momentu upisa nije bio ishođen, pravilno je sud našao da su ispunjene zakonske pretpostavke da se na temelju priložene javne isprave odredi upis u sudski registar promjene članova nadzornog odbora. S obzirom na izneseno razlozi izneseni u žalbi nisu doveli u pitanje ni valjanost odluka o izboru novih članova uprave društva. Napominje se da je postupak upisa u sudski registar izvanparnični, u tom postupku propisana su stroga formalna pravila za upis, pa tako i glede isprava na temelju kojih se upis obavlja. Ako su sve pretpostavke ispunjene sud je dužan izvršiti upis. Tek ako u posebnoj parnici sud poništi javnu ispravu na temelju koje je upis izvršen ili utvrdi ništavim ili poništi odluke društva, u sudskom registru provode se odgovarajući upisi na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. (Z. J.) Informator broj 5117 • 22. 3. 2003.



216

UPIS U SUDSKI REGISTAR Kad objava u sudski registar nije izvršena u Narodnim novinama, niti u dnevnom listu, objektivni rok

za izjavljivanje žalbe nije počeo teći

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR Gzz–30/00 OD 3. 10. 2001. Trgovački sud u S. rješenjem od 27. lipnja 1997. g., broj: Tt–97/468 riješio je u sudski registar tog suda upisati osnivanje zadruge, a prema prijedlogu te zadruge u registarski uložak s matičnim brojem subjekata upisa prema podacima utvrđenim u prilogu tog rješenja (podaci za upis u sudski registar), koji je njegov sastavni dio. Protiv tog rješenja žalila se P. z. iz razloga da je upis dopušten na temelju ugovora o osnivanju kojem nedostaje oblik propisan u čl. 9. st. 3. Zakona o zadrugama i na temelju pravila od 23. veljače 1997. g. koja su ništava, te žalitelj ujedno ukazuje da nisu plaćeni niti svi članski ulozi do sazivanja skupštine o osnivanju. Drugostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 59. st. 3. Zakona o sudskom registru (Nar. nov., br. 1/95, 57/96, 1/98, 30/99 i 45/99) odbacio je žalbu žalitelja kao nepravodobnu jer da iz spisa proizlazi da je upis u sudski registar izvršen 27. lipnja 1997. g., a kako je poljoprivredna zadruga podnijela žalbu tek 17. studenoga 1998. g., dakle, 16 mjeseci nakon upisa u sudski registar Uljarsko gospodarske zadruge, to da je na temelju navedene odredbe žalba podnesena izvan propisanih rokova, pa ju je kao takvu odbacio na temelju odredbe čl. 61. t. 1. Zakona o sudskom registru. Državni odvjetnik Republike Hrvatske polazeći od iste zakonske odredbe, dakle od čl. 59. st. 3. Zakona o sudskom registru smatra, budući da rješenje o upisu nije objavljeno u Narodnim novinama, ni u dnevnom listu, da objektivni rok za objavljivanje žalbe (a upravo na proteku objektivnog roka Visoki trgovački sud temelji svoju odluku) nije ni počeo teći. Naime, navedena odredba čl. 59. st. 3. Zakona o sudskom registru glasi: »Osoba koja smatra da su joj rješenjem o upisu povrijeđena prava i interesi utemeljeni na zakonu, a nije joj dostavljen prijepis rješenja, žalbu može podnijeti u roku od 15 dana od dana saznanja za upis, a najkasnije u roku od 60 dana od dana objave upisa«. (I. G.) Informator broj 5120 • 2. 4. 2003.



217

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – ZABRANA KONKURENCIJE Član uprave koji je postupio protivno zakonskoj zabrani i obavljao poslove za svoj i tuđi račun bez

suglasnosti nadzornog odbora prodajući trgovačku robu iz predmeta poslovanja društva, odgovara

društvu za naknadu štete

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-3851/00 OD 26. 11. 2002. Tužitelj traži isplatu naknade štete i to obične štete (čl. 155. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 9/94 i 7/96 – u nastavku teksta: ZOO), te s naslova izmakle koristi (čl. 189. ZOO-a), a na temelju članka 248. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD) i članka 23. Društvenog ugovora tužitelja. U odnosu na žalbu tuženika navodi se da prema odredbi članka 248. stavak 1. i 2. ZTD-a, a što je u skladu i sa člankom 23. Društvenog ugovora član uprave ne može bez suglasnosti nadzornog odbora za svoj, ni za tuđi račun obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja društva i u slučaju postupanja suprotno navedenim odredbama društvo može tražiti naknadu štete. Tuženik je bio direktor tužitelja u vremenu od 5. srpnja 1996. g. do 29. srpnja 1997. g., te na temelju provedenih dokaza, osobito nalaza vještaka, proizlazi da je tuženik počinio povredu zabrane konkurencije, budući da je u navedenom vremenu obavljao poslove na račun obrta L. V. i svoje tvrtke L. V. d.o.o. koji su ulazili u predmet poslovanja društva – tužitelja. Slijedom toga tužitelj osnovano traži naknadu štete, i sud je pravilno odlučio usvajanjem zahtjeva za naknadu obične štete (čl. 155. ZOO-a), uz dano obrazloženje koje prihvaća i ovaj žalbeni sud. (Z. J.) Informator broj 5122 • 9. 4. 2003.



218

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – IMENOVANJE I OPOZIV ČLANOVA UPRAVE Poduzimanje štetnih poslova oko isporuka robe insolventnim kupcima iz kojih je proistekla znatna

imovna šteta po interese društva, predstavlja važan razlog od strane nadzornog odbora za opoziv člana

uprave

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-6149/02 OD 10. 12. 2002. O tome, postoji li važan razlog, a to je gruba povreda dužnosti tužitelja kao predsjednika Uprave, sud je ocjenjivao na temelju dokaza u spisu, a to su bili dokazi o poslovima oko isporuke robe kupcu iz T., poslovi s društvom L. d.d., te poslovi oko osnivanja trgovačkog društva u A. O svim tim poslovima u spisu postoji dokumentacija, tako da je sud imao mogućnost ocijeniti, je li sporna Odluka Nadzornog odbora tuženog zakonita i je li postojao važan razlog za donošenje takve odluke. Navodima žalbe ne dovode se u pitanje činjenično stanje, već zaključak koji je iz tih dokaza izveo sud prvog stupnja, kad je donosio pobijanu presudu. Sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio materijalno pravo presuđujući ovaj spor na štetu žalitelja. Žalitelj smatra da je neprihvatljivo stajalište suda prvog stupnja prema kojem za grubu povredu dužnosti nije nužno postojanje krivnje člana Uprave. U žalbi žalitelj navodi i dio teksta čl. 244. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 – u nastavku teksta: ZTD), gdje se kao važan razlog smatra gruba povreda dužnosti, a baš je to navedeno u Odluci o opozivu tužitelja. U žalbi tužitelj tvrdi, da je sud izbjegao valorizirati sve bitne razloge o postojanju važnog razloga, da sud u presudi ponavlja razloge tuženoga, da ne navodi ima li u radnjama tužitelja krivnje, odnosno protupravnosti. Ocijenivši iznesene žalbene razloge, ovaj žalbeni sud prihvaća stav suda prvog stupnja o tome, da za grubu povredu dužnosti nije nužno postojanje krivnje člana Uprave, da je kod donošenja takvih odluka bitan interes trgovačkog društva i okolnosti, koliko su tim radnjama člana Uprave povrijeđeni interesi društva i kakve su nastale posljedice po društvo tim radnjama. Stoga i ovaj žalbeni sud smatra da je postojao važan razlog za opoziv tužitelja i da je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 244. ZTD-a kad je donio pobijanu presudu i odbio tužbeni zahtjev. (Z. J.) Informator broj 5124 • 16. 4. 2003.



219

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – IMENOVANJE ČLANA UPRAVE OD STRANE SUDA Ako neki član uprave nije imenovan, u hitnom će ga slučaju na zahtjev zainteresirane osobe u

izvanparničnom postupku imenovani sud

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–4656/01 OD 14. 11. 2001. Prema članku 40. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/99, 34/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD), trgovački sud odlučio je u izvanparničnom postupku, između ostalog, u stvarima iz članka 245. ZTD-a. U izvanparničnom postupku nije nužno sudjelovanje dviju stranaka sa suprotstavljenim interesima. U tom slučaju nije ni moguće sudjelovanje druge strane već samo predlagatelja. U pitanju je, naime, dioničko društvo koje nema ni upravu, a ni nadzorni odbor. Stoga to društvo nema tko zastupati u tom izvanparničnom postupku. Iz isprava u spisu sasvim nedvojbeno proizlazi da je članovima nadzornog odbora Trgovačkog društva P. d.d. P. istekao mandat 24. studenoga 1999. g. Članovi nadzornog odbora biraju se, odnosno imenuju najviše na četiri godine i mogu biti ponovno birani, odnosno imenovani (čl. 258. ZTD-a). Članovima nadzornog odbora istekao je mandat 24. studenoga 1999. g. i oni od tada nisu više članovi nadzornog odbora prema samom Zakonu. O tome nije potrebno donositi bilo kakvu odluku. Po prirodi stvari nije ni moguća odluka o opozivu članova nadzornog odbora iz razloga što oni nakon isteka mandata prema samom Zakonu više nisu članovi nadzornog odbora. Bez obzira na to tko je potpisao punomoć, ona ne proizvodi pravne učinke iz razloga što ne postoje niti uprava, a niti nadzorni odbor u Trgovačkom društvu P. d.d. P., pa se po prirodi stvari, to društvo nalazi u situaciji da nema zastupnika prema Zakonu. Upravo zbog toga je prvostupanjski sud i imenovao člana uprave. Valjalo je stoga na temelju članka 380. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) u vezi članka 358. ZPP-a žalbu odbaciti kao nedopuštenu jer je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe. (Z. J.) Informator broj 5128–5129 • 30. 4. i 3. 5. 2003.



220

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – DUŽNA POZORNOST I ODGOVORNOST ČLANOVA UPRAVE Član uprave mora voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a

naručivanjem robe za tvrtku koja je bila insolventna, te koristeći se pri sklapanju bivšim, sada

nevažećim imenom tvrtke član uprave je postupao očito nesavjesno

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–5916/00 OD 19. 11. 2002. Nadalje, savjesnom i brižljivom ocjenom rezultata provedenog postupka, prvostupanjski je sud sa sigurnošću utvrdio da je tuženik kao direktor i osnivatelj privatnog poduzeća T. s. p.o. D., od tužitelja naručio i preuzeo predmetnu robu, iako je ta tvrtka u to vrijeme bila u blokadi, štoviše tuženi se pritom koristio i imenom prijašnje tvrtke, iako je ta tvrtka u to vrijeme promijenila ime u T. N., dakle, pri sklapanju pravnog posla kupnje i prodaje koristio se imenom tvrtke koja ne može sudjelovati u pravnom prometu. Iz toga je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da tuženik prema odredbi čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00) odgovara za naknadu štete tužitelju i bez osnove su tvrdnje tuženika u kojima pokušava dovesti u osnovanu sumnju izneseni činjenični i pravni zaključak prvostupanjskog suda. (Z. J.) Informator broj 5132 • 14. 5. 2003.



221

TRGOVAČKO PRAVO – PRIJEVOZ STVARI – PLOVNI PUTOVI

Naknadu za korištenje objekata sigurnosti plovidbe plaćaju domaći i strani brodovi. Obveznik plaćanja

naknade je vlasnik broda, brodar, zakupac ili druga osoba nositelj plovidbenog pothvata, dok

pomorski agent nije obveznik plaćanja naknade za korištenje objekata sigurnosti

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-3432/00 OD 4. 12. 2001. Na činjenično stanje koje je prvostupanjski sud utvrdio, i koje među strankama u bitnomu nije ni sporno, sud je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je tužbeni zahtjev odbio. Predmetni spor vodi se, kako je naprijed navedeno, radi isplate naknade za sigurnost plovidbe i to za motorne brodove stranih zastava. Među strankama je nesporno da su ovi brodovi stranih zastava uplovili u unutarnje vode Republike Hrvatske i koristili se plovnim putovima. Za upotrebu odnosno za korištenje objekata sigurnosti plovidbe na plovnim putovima Republike Hrvatske plaća se naknada što je izričito propisano odredbom čl. 84. st. 3. Pomorskog zakonika (Nar. nov., br. 17/94, 74/94 i 43/96 i dalje). Poslove uređenja i održavanja plovnih putova, postavljanje objekata za sigurnu plovidbu, te osiguravanje ispravnog funkcioniranja takvih objekata, obavlja prema čl. 86. Pomorskog zakonika trgovačko društvo Plovput. Uredbom o osnivanju poduzeća Plovput Split odnosno odredbama Zakona o Plovputu (Nar. nov., br. 73/97) propisano je da naknade za korištenje objekata sigurnosti plovidbe plaćaju domaći i strani brodovi, time da se naknada utvrđuje posebnom tarifom. Plovput ne zaključuje nikakav ugovor glede korištenja objekata sigurnosti, a obveza plaćanja naknade proizlazi iz samog Zakona. Odredba Zakona o plovputu kojim je uređeno da naknadu za korištenje objekata sigurnosti plovidbe plaćaju domaći i strani brodovi, može se tumačiti jedino na način da je obveznik plaćanja naknade vlasnik broda, brodar, zakupac ili druga osoba koja je nositelj plovidbenog pothvata. Pomorski agent ne spada u krug tih osoba. Pomorski zakonik odredio je, naime, da je pomorski agent osoba koja se ugovorom o pomorskoj agenciji obvezuje na temelju posebne punomoći, u ime i za račun nalogodavatelja, obavljati pomorske agencijske poslove, te poslove pomaganje, posredovanja i zastupanja, a nalogodavac se obvezuje pomorskom agentu nadoknaditi troškove i platiti naknadu. Kako i samo tužitelj ne spori da je tuženik nastupao kao pomorski agent za naprijed nabrojane brodove stranih zastava, nije na njemu obveza platiti naknadu za korištenje plovnih putova. (Z. J.) Informator broj 5136 • 28. 5. 2003.



222

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – UPOTREBA DOBITI Nije pravovaljana naknadna odluka glave skupštine da se dobit dioničarima neće isplaćivati, odnosno

da se stavlja izvan snage odluka o isplati dobiti dioničarima

ODLUKA TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. P-3123/01 OD 21. 5. 2002. Naime, među strankama nije sporno da je glavna skupština društva tuženika donijela odluku o raspodjeli dobiti tuženika za 1997. i 1998. godinu kojom je određeno da se dobit raspoređuje dioničarima u iznosu od 10,00 kn po dionici. Da to nije sporno proizlazi i iz odluke kojom se stavljaju izvan snage odluke o raspodjeli dividende za navedene godine koje je donijela skupština na svojoj sjednici 22. 11. 2001. i na koju se poziva i sam tuženik (list 42 spisa). Sporno je samo to ima li tužitelj pravo na isplatu dividende, a s obzirom na donošenje navedenih odluka kojom se stavljaju izvan snage odluke o podjeli dividende, te s obzirom na činjenicu da se tuženik nalazi u lošoj financijskoj situaciji temeljem izvješća o obavljenoj reviziji za 2000. godinu. Prema stajalištu ovog suda dokumentacija na koju se poziva tuženik, a iz koje proizlazi da se tuženik nalazi u financijskim teškoćama, te imajući na umu odluke o stavljanju izvan snage odluke o dodjeli dividende, nije relevantna u ovoj pravnoj stvari, odnosno ne utječe na pravo tužitelja na isplatu dividende. To iz razloga što spisu prileži potvrda tuženika da tužitelj ima pravo na isplatu dividende u utuženom iznosu koju potvrdu je izdao sam tuženik 12. 9. 2001. (list 15 spisa). Naime, sukladno čl. 220. st. 4. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD) dioničari imaju pravo da im se podijeli dobit, osim ako je odlukom glavne skupštine u skladu sa zakonom i statutom određeno da se dobit ne dijeli dioničarima. Pravo na dividendu najvažnije je imovinsko pravo dioničara koje pravo njima daje zakon, a od kojeg treba razlikovati konkretno pravo na dividendu o kojem svake godine odluku donosi skupština u skladu sa zakonom i statutom društva. Sukladno čl. 223. ZTD-a dioničarima se isplaćuje udjel u dobiti razmjerno nominalnim iznosima njihovih dionica i to u obliku novčane isplate. Utuženi iznos predstavlja vrijednost dividende za 1998. godinu koja pripada tužitelju kao dioničaru tuženog društva, te nikakva naknadna odluka skupštine da se dividenda neće isplaćivati, odnosno da se stavlja izvan snage odluka o isplati ne može to pravo dioničarima oduzeti, tim više što je potvrdu o pravu na isplatu dividende tuženik izdao u vrijeme kad on tvrdi da je već bio u teškoj financijskoj situaciji. (Z. J.) Informator broj 5166 • 10. 9. 2003.



223

TRGOVAČKA DRUŠTVA – NIŠTAVOST ODLUKA SKUPŠTINE Član društva koji je glasovao protiv odluke skupštine, ali nije izjavio protivljenje, nije aktivno

legitimiran na podnošenje tužbe na utvrđenje ništavosti

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-5938/00 OD 12. 11. 2002. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio pravno relevantne činjenice, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00) kad je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. U ovom sporu traži se utvrđenje ništavosti odluke Skupštine društva s ograničenom odgovornošću, a podredno poništaj odluke Skupštine od 30. 9. 1999. Zakon o trgovačkim društvima ograničio je krug osoba koje su ovlaštene podnijeti takve tužbe. Takvu tužbu na utvrđenje ništavosti odluke Skupštine društva s ograničenom odgovornošću može podnijeti: - svaki član društva pod pretpostavkom da je bio na Skupštini te da je u zapisnik izjavio protivljenje donošenju takve odluke, - član društva kojemu je onemogućeno da sudjeluje u radu Skupštine, - svaki član društva koji je glasovao protiv donošenja odluke, jer je bio zaobiđen u sudjelovanju pri donošenju odluke, a glasovanje je obavljeno pisanim putem, - svaki član uprave i nadzornog odbora ako ga društvo ima, ako mu se odlukom naređuje da učini nešto zbog čega bi mogao odgovarati za štetu odnosno čime bi učinio kažnjivu radnju. Ista ograničenja postoje i glede aktivne legitimacije na podnošenje tužbe za pobijanje odluka Skupštine društva s ograničenom odgovornošću. Tužitelj u ovom parničnom predmetu nije dokazao da bi bio aktivno legitimiran zatražiti utvrđenje ništavosti Skupštine društva s ograničenom odgovornošću D. d.o.o. Rijeka od 30. 9. 1999., pa je sud pravilno našao da je već zbog toga tužbu potrebno odbiti. Tužitelj, naime, nije izjavio protivljenje odluci za koju traži utvrđenje ništavosti, jer samo glasovanje protiv donošenja odluke ne smatra se protivljenjem u smislu netom navedenih pravila. Protivljenje se, naime, mora izraziti određeno prije glasovanja o pojedinoj točki, jer tek tako daje aktivnu legitimaciju vlasniku poslovnog udjela pobijati točku u svezi s kojom je izrazio protivljenje. (Z. J.) Informator broj 5167 • 13. 9. 2003.



224

TRGOVAČKA DRUŠTVA – STJECANJE VLASTITIH DIONICA Nezakonito stjecanje vlastitih dionica od strane društva nema za posljedicu ništavost ugovora, već

ugovor ostaje na snazi, a stranka koja je povrijedila zakon snosit će zbog te povrede zakonske

posljedice

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-1354/02 OD 21. 1. 2003. Nije osnovano takvo stajalište suda prvog stupnja, jer se ovdje radi o povredi zabrane koja se tiče samo jedne ugovorne strane, u ovom slučaju prodavatelja kao dioničkog društva, a niti Zakonom o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD) ili nekim drugim zakonom nije predviđeno da povreda te zakonske zabrane ima kao posljedicu ništavost ugovora. Naime, prema odredbi čl. 103. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) u slučaju kad je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Da stjecanje vlastitih dionica protivno odredbama iz čl. 233. st. 1. i 2. ZTD-a nema za posljedicu ništavost ugovora na temelju kojeg su takve dionice stečene, nedvojbeno proizlazi iz odredaba iz čl. 236. st. 1. i 2. toga Zakona kao i iz odredbe čl. 630. st. 1. t. 28. ZTD-a. Naime, prema odredbi iz čl. 236. st. 1. ZTD-a, u slučaju kad dioničko društvo protivno odredbama čl. 233. st. 1. i 2. stekne vlastite dionice, mora ih otuđiti u roku godine dana, a odredbom iz čl. 630. st. 1. t. 28. ZTD-a, propisana je prekršajna odgovornost pravne osobe ako stekne vlastite dionice protivno odredbama čl. 233. ZTD-a ili protivno odredbama čl. 238. st. 1. ZTD-a. Dakle, ovim su odredbama propisane posljedice povrede navedene zakonske zabrane, a među kojima nije ništavost ugovora. Prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu, pa je zato ovaj sud uvažio žalbu tužene i na temelju čl. 373. st. 1. t. 4. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01) preinačio pobijanu presudu i odbio tužitelja s njegovim tužbenim zahtjevom. (Z.J.)Informator broj 5169 • 20. 9. 2003.



225

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – UKIDANJE TRGOVAČKOG DRUŠTVA Ugrozi li trgovačko društvo protuzakonitim postupanjem nekog njegovog tijela opće dobro, a nadležno

tijelo društva ne opozove osobe koje su to učinile, sud može na prijedlog Vlade Republike Hrvatske

donijeti presudu o ukidanju društva

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-6910/02 OD 16. 2. 2003. Naime, tuženik i D. V. kao i prvo i drugomješač, u svojoj žalbi navode, osim povreda odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredaba čl. 621. i 622. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD). Iz odredbe čl. 621. Zakona o trgovačkim društvima propisana je mogućnost da Vlada Republike Hrvatske zahtijeva od suda da presudom ukine trgovačko društvo, ako trgovačko društvo protuzakonitim postupanjem svog tijela ili člana tog tijela ugrožava opće dobro, a nadležno tijelo ne opozove te osobe. Odredbom, pak čl. 622. Zakona o trgovačkim društvima predviđeno je da sud može, ako je podignuta tužba iz odredbe čl. 621. ZTD-a na prijedlog tijela iz čl. 621. st. 1. ZTD-a, a to tijelo je Vlada Republike Hrvatske, protiv trgovačkog društva donositi privremene mjere, a koja, prema svom sadržaju odgovara pobijanoj privremenoj mjeri. Kako je u žalbi navedeno, radi se upravo o takvoj privremenoj mjeri, pa je sud drugog stupnja pravilno zaključio da donesena privremena mjera nije donesena temeljem nadležnog tijela – predlagatelja osiguranja Vlade Republike Hrvatske, nego na temelju predlagatelja osiguranja – tužitelja T. M. iz Zagreba koji nema, niti može imati, svojstvo Vlade Republike Hrvatske, a osim toga, niti tužbeni zahtjev nije upravljen na ukinuće tuženika. Budući da je iz tih razloga sud prvog stupnja donio nezakonitu odluku, valjalo je ukinuti rješenje suda prvog stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na daljnje postupanje. (Z. J.) Informator broj 5172 • 1. 10. 2003.



226

TRGOVAČKA DRUŠTVA – TUŽBA NA UTVRĐENJE NIŠTAVOSTI Udruga malih dioničara je po zakonu isključena od prava podizanja tužbe na utvrđenje ništavosti

protiv društva kojom se traži da se utvrdi ništavost odluke glavne skupštine

ODLUKA TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-3678/02 OD 11. 3. 2003. Ispravna primjena materijalnog prava, sastoji se u tome, jer odredba čl. 357. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99 – u nastavku teksta: ZTD), striktno određuje koje osobe mogu podići takvu vrstu tužbe kakva je u ovoj parnici. Te osobe su: dioničar, uprava ili član uprave ili nadzornog odbora. Čak niti cijeli nadzorni odbor nije ovlašten podići tužbu za utvrđenje ništavosti.Tužitelj, kako je naznačen u ovoj parnici nema ovlast pokrenuti takvu vrstu tužbe, te je tužitelj samo oblik organiziranja dioničara. Da bi tužitelj mogao zastupati dioničare, mora imati punomoći, a nikako nema aktivnu legitimaciju. Tužitelj, kako je naznačen u tužbi, nema dionice u vlasništvu kao dioničar, a time niti pravo glasa na skupštini, pa nema ni ovlasti iz čl. 357. ZTD-a. Prema tome, kao tužitelj mogao je biti naznačen samo neki od dioničara ili od subjekata navedenih u čl. 357. ZTD-a. Kako to ovdje nije slučaj, osnovano je sud prvog stupnja odbacio tužbu, te primijenio odredbu čl. 357. ZTD-a, a time ispravno primijenio materijalno pravo. U svezi žalbenog navoda da je sud tek nakon četvrtog ročišta odbacio tužbu, ovlast suda jest da to može napraviti sve do zaključenja raspravljanja, pa prema tome prvostupanjski sud nije zakasnio s takvom odlukom. (Z. J.) Informator broj 5179 • 25. 10. 2003.



227

TRGOVAČKA DRUŠTVA – ISPITIVANJE PRETPOSTAVKI ZA UPIS Tužbom za utvrđenje ništavosti upisa može se tražiti utvrđenje ništavosti upisa, ako su u ispravi na

temelju koje je obavljen upis navedeni neistiniti podaci. Tada se sporne činjenice utvrđuju u parničnom

postupku

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-5778/02 OD 25. 3. 2003. U postupku upisa u registar, bitan je i propis članka 43. Zakona o sudskom registru (Nar. nov., br. 1/95, 57/96 i 45/99) – u nastavku teksta: ZSR), gdje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da prije nego što donese rješenje o upisu, ispituje je li udovoljeno pretpostavkama o kojima ovisi dopuštenost prijave i osnovanost zahtjeva za upis. Iz stavka 2. istog zakonskog propisa je opisano kad je prijava za upis dopuštena, a upravo to je i učinio prvostupanjski sud koji je utvrdio da je glavna skupština u skladu s čl. 279. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99 i 52/00 – Odluka USRH – u nastavku teksta: ZTD), jer je vidljivo da je skupština T. K. Z. d.d. 20. 10. 2001., a objavljeno je u Narodnim novinama 7. 9. 2001. s dnevnim redom (čl. 280. ZTD-a), sastavljen je popis sudionika na glavnoj skupštini (čl. 285. ZTD-a), svaka odluka glavne skupštine navedena je u zapisniku (čl. 286. ZTD-a), a tužitelji ničim nisu dokazali da bi P. P. d.d. Varaždin bio vlasnik 231.281 dionice subjekta upisa T. K. Z. d.d., osim što spisu prileži prigovor protiv nakanjenog brisanja P. P. iz knjige dionica TKZ d.d., a što nije dokaz vlasništva dionica. Slijedom navedenog, tim više što se iz spisa sudionika vidi da je bilo prisutno 96,91% dioničara (list 29 spisa), ovaj drugostupanjski sud smatra da je rješenje Tt-01/6597-2 od 18. siječnja 2002. zakonito, te u skladu sa čl. 43. st. 3. ZSR-a.Sudionicima u postupku I. i F. I. d.o.o. Z., te P. P. d.d. preostaje mogućnost da je parničnom postupku dokazuju da je P. P. d.d. vlasnik 231.281 dionice (63,17%), a takav dokaz u ovom izvanparničnom postupku nisu pružili. (Z. J.) Informator broj 5183 • 8. 11. 2003.



228

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – UČINAK UPISA U KNJIGU POSLOVNIH UDJELA U odnosu na društvo član društva je samo onaj tko je upisan u knjigu poslovnih udjela, a stvarni član

društva – koji nije upisan u knjigu poslovnih udjela, iako je ispunio zakonske pretpostavke, ili koji je

neosnovano brisan kao član društva – ima pravo zahtijevati naknadu štete od člana uprave koji im je

prouzročio štetu

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–3200/02 OD 9. 7. 2002. Sud mora poštivati zakonsku presumpciju o pravnom učinku upisa u knjigu poslovnih udjela iz čl. 411. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – Odluka USRH – u nastavku teksta: ZTD) prema kojoj je, u odnosu na društvo, član društva samo onaj tko je upisan u knjigu poslovnih udjela, a smatra se da je u knjizi poslovnih udjela obavljen upis s danom kad društvu prispije prijava za upis, ako ona ispunjava uvjete koji se traže za takav upis, bez obzira na vrijeme kad je upis stvarno obavljen. Dakle, je li uprava trebala provesti predmetni upis u knjigu udjela i je li osnovano brisala predbilježbu društva M. d.o.o. iz te knjige – nisu pitanja o kojima bi se moglo raspravljati u ovom postupku kraj činjenice da društvo M. d.o.o. nije u navedeno vrijeme bilo upisano u tu knjigu i kraj zakonske presumpcije da je u odnosu na društvo njegov član onaj tko je upisan u knjigu udjela. Kad je saznalo da nije upisano ili da je brisana njegova predbilježba – društvo je imalo pravni interes i moglo je zahtijevati pravnu zaštitu od nadležnog suda, ali se u odnosu na društvo ne može smatrati članom društva koji bi imao pravo sazvati skupštinu i na njoj sudjelovati u svojstvu člana društva. Nadalje, društvo i oštećeni stvarni član društva (dakle član koji nije upisan u knjigu udjela iako je ispunio sve pretpostavke prema ZTD-u i društvenom ugovoru za takav upis), a pod određenim pretpostavkama i vjerovnici društva, imaju pravo na odštetu od člana uprave koji bi im tu štetu prouzročio vođenjem poslova društva ili ne obavljajući zakonito svoju dužnost člana uprave. Oštećenik može zahtijevati od člana uprave odštetu i u slučaju ako je neosnovano odbio upisati ga u knjigu dionica ili ga je neosnovano brisao iz te knjige kao člana društva. (Z. J.) Informator broj 5184 • 12. 11. 2003.



229

STJECANJE VLASTITIH DIONICA Okolnost da je stjecanje vlastitih dionica ugovoreno protivno zakonskim odredbama, nema za

posljedicu ništavost ugovora jer su zakonom predviđene druge posljedice

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. II Rev–176/00 OD 21. 11. 2002. Odredbom članka 233. Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00 – u nastavku teksta: ZTD) propisano je pod kojim uvjetima društvo može stjecati vlastite dionice te iz odredbe proizlazi da nije dopušteno društvu stjecati dionice uz plaćanje cijene dionica – naplatno, osim u slučajevima nabrojenim u stavku 1. točke 1., 2. i 6. tog članka. Ovdje se, pak, radi o takvom stjecanju vlastitih dionica koje je protivno odredbi članka 233. ZTD-a. Međutim, iako se radi o stjecanju vlastitih dionica protivno odredbi članka 233. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZPP) to ugovor ne čini ništavim jer se radi o odredi prema kojoj je sklapanja ugovora zabranjeno samo jednoj strani, a u tom slučaju ugovor ostaje na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj (čl. 103. st. 2. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 118/99). (I. G.) Informator broj 5190 • 3. 12. 2003.



230

SAZIVANJE GLAVNE SKUPŠTINE TRGOVAČKOG DRUŠTVA Glavnu skupštinu ima pravo sazvati uprava koja je valjano imenovana, ali još nije upisana u trgovački

registar, a nema ovlaštenja osobe koja više nije član uprave, iako je upisan u trgovačkom registru

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–6507/01 OD 26. 3. 2002. Odluka o imenovanju uprave ili člana uprave društva proizvodi pravne učinke i za društvo i za upravu društva od trenutka donošenja. Ne treba čekati upis u sudski registar takve odluke, jer se na stanje upisa u sudskom registru ne mogu pozivati osobe kojima je bilo poznato ili moralo biti poznato da se stvarno stanje razlikuje od stanja upisanog u sudskom registru (čl. 66. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima – Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00). Prema tome, nije bila ovlaštena osoba za sazivanje skupštine ona osoba koja u trenutku sazivanja skupštine više nije član uprave, iako joj je to svojstvo još upisano u sudskom registru. Pravo sazivanja skupštine društva se stoga treba priznati osobi koja je valjano imenovana, ali koja još nije upisan u sudski registar. Sve to zbog toga, što je potrebno dati mogućnost sazivanja skupštine i onda kad bi ono bilo onemogućeno samo zbog toga što valjano imenovana osoba još nije upisana u sudski registar. (Z. J.) Informator broj 5192-5193 • 10. i 13. 12. 2003.



231

PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA – ODLUKE DRUGOSTUPANJSKOG SUDA Nedopuštena je žalba pravne osobe o čijim registarskim promjenama nije odlučivano, te koja nema

pravnog interesa za podnošenje žalbe

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, Pž-4213/01 OD 20. 11. 2001. Ovaj sud drugog stupnja je nakon uvida u predmet suda prvog stupnja našao da je žalba podnositelja nedopuštena. Naime, u predmetu suda prvog stupnja radi se o registarskom predmetu upisa promjene predmeta poslovanja, promjene ovlaštenja u zastupanju zastupnika ustanove i promjene odredaba Statuta predlagatelja Sveučilišta u S., Pravni fakultet S, a žalbu je podnijelo Veleučilište u S. zastupano po rektoru prof. dr. sc. B. A., a to je osoba koja nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Prema stanju spisa vidljivo je da se prava Veleučilišta u S. nisu povećavala, a niti smanjivala, a odluke Ministarstva donesene u upravnom postupku vežu registarski sud. (Z. J.) Informator broj 5195 • 20. 12. 2003.



232

SADRŽAJ PRAVNIH POSLJEDICA OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA – U POGLEDU VJEROVNIKA U parnici koju je protiv njega podnio stečajni dužnik nad kojim je prethodno otvoren stečajni

postupak, tuženik svoju tražbinu prema njemu ne može ostvariti protutužbom već jedino u stečajnom

postupku

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. II Rev-133/98 OD 11. 12. 2001. Budući je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak prije pokretanja ovog postupka, to nakon nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka stečajni vjerovnici – a to je u nazočnom slučaju tuženik – protutužitelj svoje tražbine prema stečajnom dužniku – ovdje tužitelju, mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku, a ne u redovnom sudskom postupku. Navedeno znači da su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kad su protutužbu tužitelja odbacili. Iznijeto zbog toga što je odredbom čl. 96. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96 i 29/99), propisano da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvariti samo u stečajnom postupku. (I. G.) Informator broj 5096 • 8. 1. 2003.



233

STEČAJNI POSTUPAK – OSTALE OBVEZE STEČAJNE MASE Potraživanja vjerovnika koja su nastala nakon otvaranja stečajnog postupka ne potpadaju pod režim

koji vrijedi za tražbine stečajnih vjerovnika. One se ostvaruju podnošenjem tužbe protiv stečajnog

dužnika

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–6172/01 OD 16. 4. 2002. Uvidom u isprave priložene tužbi (prijedlogu za ovrhu) utvrđuje se da je riječ o računima koje je tužitelj ispostavio tuženiku za utrošenu električnu energiju za mjesec ožujak, travanj i svibanj 2000. g. Nesporno je da je stečajni postupak nad tuženikom otvoren rješenjem Trgovačkog suda u O., br. St–24/97–8 od 10. rujna 1997. g. Iz navedenog proizlazi da je potraživanje tužitelja nastalo nakon otvaranja stečajnog postupka, pa on nije stečajni vjerovnik, već je vjerovnik stečajne mase. Vjerovnici stečajne mase ne ostvaruju svoje tražbine podnošenjem prijave stečajnom upravitelju. Obveze na osnovi troškova stečajnog postupka (čl. 86. Stečajnog zakona – Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00) i ostale obveze stečajne mase (čl. 87. Stečajnog zakona), stečajni upravitelj izvršava sukladno sadržaju obveznog odnosa iz kojeg proizlaze, s tim da se troškovi stečajnog postupka namiruju prije ostalih obveza stečajne mase. Ako stečajni upravitelj ne ispuni dobrovoljno preuzetu obvezu, vjerovnik stečajne mase može svoju tražbinu ostvarivati podnošenjem tužbe protiv stečajnog dužnika. Pogrešno je, stoga, svaku tužbu podnesenu protiv stečajnog dužnika odbaciti kao nedopuštenu. Prethodno je potrebno utvrditi radi ostvarenja koje tražbine je parnica pokrenuta. O utvrđenju ima li tužitelj svojstvo stečajnog vjerovnika ili ne, ovisi je li tužba dopuštena ili nije. (Z. J.) Informator, broj 5098 • 15. 1. 2003.



234

STEČAJNI POSTUPAK – OSPORENE TRAŽBINE Razlučni vjerovnici ovlašteni su pokrenuti postupak ovrhe ili osiguranja prema općim pravilima

ovršnog postupka, a parnični su postupak ovlašteni pokrenuti ako nemaju ovršnu ispravu, te je stoga

dopuštena tužba radi ostvarenja razlučnog prava

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-1277/01 OD 26. 3. 2002. Na temelju stanja spisa nije bilo osnove za donošenje rješenja kojim će se odbaciti tužba kao nedopuštena. Žalitelju nije osporeno prijavljeno potraživanje u iznosu od 2.472.494,31 kn, već mu je osporeno razlučno pravo na nekretninama čest. kat. br. 67/1 iz z.k. ul. 3861 i čest. kat. br. 66 iz z.k. ul. 3771 sve K. O. T za iznos duga od 2.472.494,31 kn. Prema čl. 54. st. 4. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ) rješenjem o otvaranju stečajnog postupka pozvat će se vjerovnici da stečajnom upravitelju, u roku 15 dana prijave svoja razlučna prava, između ostalih, i na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ako ta razlučna prava nisu upisana u tim knjigama. Prema stanju spisa, za sada žalitelju nije upisano založno pravo na navedenim nekretninama, iako je on podnio takav prijedlog zemljišnoknjižnom sudu temeljem ugovora o kreditu, kojeg su stranke sklopile. Prema čl. 178. st. 11. SZ-a propisano je da se odredbe st. 1.-10. ovog članka na odgovarajući način primjenjuju i na slučaj u kojem su osporeni postojanje i visina tražbine, te razlučno pravo kojim je tražbina osigurana, a u st. 12. istoga članka propisano je da okolnost da je neko razlučno pravo osporeno ne utječe na pravo vjerovnika da svoju tražbinu, osiguranu razlučnim pravom, namiri izvan stečajnog postupka u skladu s ovim SZ-om. Navedeni propis daje razulučnom vjerovniku posebni položaj u stečajnom postupku, pa se njega ne može izjednačiti sa stečajnim vjerovnicima koji nemaju razlučno pravo, kad se radi o osporavanju tog njegovog prava. Naime, prema čl. 98. st. 5. SZ-a, nakon otvaranja stečajnog postupka razlučni vjerovnici ovlašteni su pokrenuti postupak ovrhe ili osiguranja prema općim pravilima ovršnog postupka, a to znači da su razlučni vjerovnici ovlašteni pokrenuti parnični postupak ako nemaju ovršne isprave, a to dalje znači da je tužba dopuštena radi ostvarenja razlučnog prava. (Z. J.) Informator broj 5101 • 25. 1. 2003.



235

STEČAJNI POSTUPAK – OSPORENE TRAŽBINE Javno ovjerovljeni sporazum vjerovnika i dužnika o zasnivanju založnog prava solemniziran po

javnom bilježniku ima snagu sudske nagodbe

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–2443/02 OD 24. 9. 2002. Prema odredbi iz čl. 178. st. 1. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 4/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ), ako je stečajni upravitelj ili koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu, stečajno će vijeće vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine. Ta se odredba na odgovarajući način primjenjuje i na slučaju kojem su osporeni postojanje i visina tražbine, te razlučno pravo kojim je tražbina osigurana. Međutim, prema odredbi iz čl. 178. st. 3. SZ-a ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, stečajno vijeće će na parnicu uputiti osporavatelja da dokaže osnovanost svog osporavanja. nema dvojbe o tome da se cjelokupna prijavljena tražbina vjerovnika temelji na ugovoru o založnom pravu zaključenom 18. studenoga 2000. g. između vjerovnika i dužnika, a koji je solemniziran po javnom bilježniku 12. prosinca 2000. g. pod poslovnim brojem OU–688/2000. Odredbom iz čl. 269. st. 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00 – u nastavku teksta: OZ) u vezi sa čl. 263. st. 1. i 2., te čl. 21. OZ-a utvrđeno je da javno ovjerovljeni sporazum stranaka o zasnivanju založnog prava ima snagu sudske nagodbe. Sudska nagodba je, pak, prema odredbi iz čl. 21. OZ-a ovršna isprava. Vjerovnik ne spori činjenicu da je njegovu tražbinu u iznosu od 30.903,77 kn, kao i razlučno pravo, osporio stečajni upravitelj na ispitnom ročištu. Stoga je stečajno vijeće ispravno postupilo kad je na temelju navedene zakonske odredbe rješenjem utvrdilo da je tražbina u tom iznosu osporena, kao i razlučno pravo. U stečajnom, kao izvanparničnom postupku, nije moguće utvrđivati osnovanost osporavanja, pa je stoga prema odredbama iz čl. 178. st. 1. i 3. SZ-a propisana druga metoda pravne zaštite, odnosno vjerovnik može dokazivati takvu parnicu, odnosno stečajni dužnik može opravdati osporavanje u takvoj parnici, ako za prijavljenu tražbinu i razlučno pravo postoji ovršna isprava. (Z. J.) Informator broj 5103 • 1. 2. 2003.



236

STEČAJNI POSTUPAK – UTVRĐIVANJE TRAŽBINE Vjerovnik čija tražbina nije osporena, odnosno koji nije upućen na parnicu, nije ovlašten pobijati

rješenje stečajnog vijeća o utvrđivanju, odnosno osporavanju pojedinih tražbina

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-894/02 OD 4. 6. 2002. Žalbe nisu dopuštene. Stečajni vjerovnici S. B., B. J. i dr. (u uvodu označeni) ne pripadaju krugu osoba ovlaštenih za pobijanje rješenja o priznanju prava odvojenog namirenja razlučnim vjerovnicima A. d.o.o. P. i K. d.o.o. Z. U stečajnom postupku žalba je dopuštena ako Stečajnim zakonom (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/99 – u nastavku teksta SZ) nije drukčije određeno. Ograničavanje prava na žalbu može biti određeno kao isključenje prava na žalbu, ograničenje prava na posebnu žalbu, ali i kao ograničenje prava na žalbu na određeni krug osoba kojima je žalba dopuštena. Odredbe o postupku s prijavama tražbina stečajnih vjerovnika na odgovarajući se način primjenjuju na postupak s prijavama prava odvojenog namirenja, ako zakonom drukčije nije određeno. Tako i o pravima odvojenog namirenja stečajni upravitelj daje izjašnjenje, a ako stečajni upravitelj prizna pravo odvojenog namirenja, takvo pravo na ispitnom ročištu mogu osporiti stečajni vjerovnici. Rješenje suda, kojim se utvrđuje da je tražbina ili pravo priznato, može žalbom pobijati svaki vjerovnik u dijelu koji se tiče njegove tražbine te u dijelu odluke o tražbinama i pravima drugih vjerovnika koje je osporio (arg. iz čl. 177. st. 4. SZ-a). Prema podacima iz zapisnika s ispitnog ročišta od 31. 12. 2001. g. na kojem je stečajni upravitelj priznao pravo odvojenog namirenja vjerovnicima A. i K., žalitelji nisu to pravo osporili. Zato ne pripadaju krugu osoba koje su ovlaštene pobijati rješenje kojim se utvrđuje priznatim pravo odvojenog namirenja. (Z. J.) Informator broj 5106-5107 • 12. i 15. 2. 2003.



237

STEČAJNI POTUPAK – MJESNA NADLEŽNOST U stečajnom postupku nad dužnikom obrtnikom isključivo je stvarno i mjesno nadležan trgovački sud

na čijem se području vodi obrtni upisnik u koji je obrtnik upisan

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–5778/01 OD 6. 8. 2002. Prema mišljenju ovog suda za provođenje stečajnog postupka nad obrtnikom nadležan je trgovački sud, a ne općinski sud kako je to navedeno u pobijanom rješenju. Prema odredbi čl. 3. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00), stečaj se može provesti nad pravnom osobom te nad imovinom dužnika pojedinca osim ako Zakonom nije drukčije određeno. Prema istoj odredbi dužnikom pojedincem, u smislu toga Zakona, smatra se trgovac pojedinac i obrtnik. U odredbi čl. 5. Stečajnog zakona navedeno je da je u stečajnom postupku isključivo mjesno nadležan trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište dužnika pravne osobe, odnosno sjedište dužnika pojedinca. Iz navedenih zakonskih odredaba Stečajnog zakona proizlazi da bi za provođenje stečajnog postupka nad dužnikom pojedincem, u konkretnom slučaju vlasnikom pilanskog obrta »Pilana« iz O., bio stvarno nadležan Trgovački sud u K., na čijem se području nalazi sjedište spomenutog obrtnika. U prilog takvom zaključku je i Nacrt izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku, u kojem je predviđeno da trgovački sudovi provode sve stečajne postupke. (Z. J.) Informator, broj 5109 • 22. 2. 2003.



238

STEČAJNI POSTUPAK – OSPORENE TRAŽBINE Ako je koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu, stečajno će vijeće vjerovnika uputiti u parnicu

radi utvrđivanja osporene tražbine. Tuženik u toj parnici je stečajni dužnik, a zastupa ga onaj

vjerovnik koji je osporio tražbinu

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–1896/01 OD 24. 9. 2002. Prema propisu čl. 178. st. 1. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ) ako je stečajni upravitelj ili koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu, stečajno će vijeće vjerovnika uputiti u parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine. Sporovi radi utvrđivanja osporene tražbine zaposlenika po osnovi ugovora o radu su radni sporovi. Prvostupanjski sud je pogrešno uputio vjerovnika da parnicu pokrene protiv osporavatelja. U konkretnom se slučaju može analogno primijeniti odredba čl. 179. st. 1. SZ-a. Prema toj odredbi, kad je već krenula parnica prema tuženika (stečajnom dužniku), osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika. Dakle, tuženik je dužnik što je i razumljivo, jer vjerovnik ističe tražbinu prema dužniku, a ne prema nekom drugom, samo u tom slučaju u parnici tuženika ne zastupa stečajni upravitelj, već onaj vjerovnik koji je osporio tražbinu. Prema tome, prvostupanjski sud nije mogao u stečajnom postupku uputiti tužiteljice – vjerovnice u parnicu protiv osporavatelja, nego samo protiv stečajnog dužnika, jer tužiteljice i osporavatelj zaista nisu bili u nikakvom pravnom odnosu. (Z. J.) Informator broj 5115 • 15. 3. 2003.



239

STEČAJNI POSTUPAK – PRIJEDLOG ZA OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKA Uz prijedlog za otvaranje stečajnog postupka dužnik treba priložiti: 1. potvrdu pravne osobe koja za

njega obavlja poslove platnog prometa o stanju sredstava na računu i nenamirenim tražbinama koje se

trebaju namiriti s računa, 2. javnobilježnički ovjerovljen prokazni popis imovine koji treba odgovarati

odredbama Ovršnog zakona

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-4379/02 OD 24. 9. 2002. Međutim, valja upozoriti dužnika – predlagatelja, a također i stečajni sud na odredbe iz čl. 39. st. 8. i 9. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00). Naime, navedenim zakonskim odredbama propisano je da je uz prijedlog za otvaranje stečajnog postupka dužnik dužan priložiti; a) potvrdu pravne osobe koja za njega obavlja poslove platnog prometa o stanju sredstava na računu i o nenamirenim tražbinama koje se trebaju namiriti s računa i b) javnobilježnički ovjerovljeni prokazni popis imovine koji sadržajno treba odgovarati odredbama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00) o prokaznom popisu imovine. Dužnik, odnosno odgovorne osobe dužnika odgovaraju kazneno za nedostatke dane u prokaznom popisu imovine, kao i za lažan iskaz u sudskom postupku. Ako dužnik uz prijedlog za pokretanje stečajnog postupka ne priloži navedene isprave, sud će prijedlog odbaciti kao neuredan, ne pozivajući dužnika da naknadno donese te isprave. Dužnik navedene isprave nije priložio prijedlogu za pokretanje stečajnog postupka, pa je njegov prijedlog za otvaranje stečajnog postupka valjalo odbaciti i bez pozivanja na plaćanje predujma. (Z. J.) Informator broj 5121 • 5. 4. 2003.



240

STEČAJNI POSTUPAK – ZABRANA OVRHE RADI OSTVARENJA TRAŽBINE PREMA STEČAJNOJ MASI Dopušten je ovršni prijedlog vjerovnika prema stečajnoj masi na temelju izvršenih usluga po narudžbi

stečajnog upravitelja

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–3296/01 OD 23. 10. 2002. Ovaj sud smatra da nije pravilno pravno mišljenje prvostupanjskog suda koji je odbacio ovršni prijedlog kao nedopušten, temeljeći svoje stajalište na odredbama čl. 85. i 87. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta. SZ), koje govore o načinu naplate vjerovnika iz stečajne mase. Iz spisa neupitno proizlazi da je radove naručio stečajni upravitelj, jer su radovi naručeni nakon otvaranja stečajnog postupka (stečajni postupak otvoren je 6. 2. 1997. g., a radovi su naručeni 20. 8. 1998. g.). Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je ovrhovoditelj vjerovnik stečajne mase. Međutim, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio je li ovrha protiv stečajne mase zasnovana radnjama stečajnog upravitelja dopuštena ili nije, što je u konkretnom predmetu bitno pitanja. Prema odredbi čl. 99. st. 1. SZ-a ovrha radi ostvarenja tražbine prema stečajnog masi, koje nisu zasnovane pravnom radnjom stečajnog upravitelja, nije dopuštena šest mjeseci od otvaranja stečajnog postupka. Odredbama st. 2. istog članka predviđeni su slučajevi u kojima se odredbe st. 1. ne odnose. Iz takve odredbe čl. 99. proizlazi da je ovrha radi ostvarivanja tražbine prema stečajnoj masi koje nisu zasnovane pravnom radnjom stečajnog upravitelja zabranjene šest mjeseci od dana otvaranja stečajnog postupka, dok je ovrha radi ostvarenja tražbine prema stečajnoj masi, koje jesu zasnovane radnjom stečajnog upravitelja, dopuštena bez ograničenja. (Z. J.) Informator broj 5127 • 26. 4. 2003.



241

STEČAJNI POSTUPAK – ISPITIVANJE GOSPODARSKO-FINANCIJSKOG STANJA DUŽNIKA Bez ispitivanja gospodarsko-financijskog stanja dužnika nije moguće utvrditi da je dužnik postao

solventan, a niti obustaviti stečajni postupak nad dužnikom

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–5877/01 OD 4. 12. 2001. Prvostupanjski je sud obustavio stečajni postupak bez provođenja prethodnog postupka, a bio je dužan provesti prethodni postupak. Pogrešno se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 53. st. 6. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ). Prema toj odredbi, ako se utvrdi da je dužnik do završetka prethodnog postupka postao sposoban za plaćanje, postupak će se obustaviti. Prvostupanjski sud nije, međutim, uopće utvrđivao je li ili nije dužnik postao sposoban za plaćanje. Dužnik je, naime, nesposoban za plaćanje ako ne može trajnije ispunjavati svoje dospjele novčane obveze, a okolnost da je dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelomično tražbine nekih vjerovnika sama po sebi ne znači da je on sposoban za plaćanje (čl. 4. st. 3. SZ-a). Prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao može li dužnik trajnije ispunjavati svoje dospjele novčane obveze. Iz potvrde Zavoda za platni promet od 23. listopada 2001. g. vidljivo je samo to da dužnik ima na dan 23. 10. 2001. g. evidentirane nepodmirene obveze u ukupnom iznosu 535.106.23 kn na svim računima, a u razdoblju od 23. 8. 2001. do 23. 1. 2001. g. da je isplaćen iznos 122.227,74 kn, a što znači da je isplaćena barem 1/5 iznosa koji je trebalo na temelju valjanih osnova za naplatu bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s računa. To bi značilo samo to da se ne primjenjuje predmnijeva iz čl. 4. st. 4. SZ-a, ali ne i da je dužnik postao solventan. Osim toga, prema čl. 53. st. 6. SZ-a postupak se obustavlja ako se utvrdi da je dužnik do završetka prethodnog postupka postao sposoban za plaćanje, a ne u slučaju ako se utvrdi da je s njegova računa isplaćena 1/5 iznosa koji je trebalo isplatiti na temelju valjanih pravnih osnova za naplatu bez daljnjeg pristanka dužnika. Nadalje, i da je stečajni dužnik isplatio ukupan iznos od 535.106,23 kn ne znači da je postao solventan. To je samo iznos koji je evidentiran na računu na temelju valjanih naloga za naplatu bez sudjelovanja dužnika (npr. rješenja o ovrsi, doprinosi na i iz plaće, itd.). Stečajno će vijeće odrediti jednog ili više vještaka koji će u roku 15 dana, zajedno sa stečajnim sucem i imenovanim privremenim stečajnim upraviteljem i prema njihovim uputama, ispitati je li dužnik nesposoban za plaćanje ili je prezadužen (čl. 51. SZ-a). Vještaci se neće imenovati ako se utvrdi da su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka bez prethodnog ispitivanja sposobnosti dužnika za plaćanje ili njegove prezaduženosti, a posebice ako se nesposobnost dužnika za plaćanje može nedvojbeno utvrditi iz okolnosti da je obustavio plaćanje. Okolnost da je dužnik obustavio plaćanje može se osobito utvrditi na temelju izvješća pravne osobe koja za dužnika obavlja poslove platnog prometa (čl. 52. SZ-a). Prema tome, na temelju potvrde pravne osobe koja za dužnika obavlja poslove platnog prometa može se utvrditi samo to da su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka. Obratno, na temelju takve potvrde nije moguće utvrditi da bi dužnik bio sposoban za plaćanje ili da nije prezadužen. To je sasvim razumljivo zato jer pravna osoba koja za dužnika obavlja poslove platnog prometa po prirodi stvari ne evidentira one naloge koji joj nisu pristigli. Najveći dio plaćanja s računa obavlja se na temelju naloga imatelja tog računa, tj. stečajnog dužnika. Ako dužnik ne daje naloge da se obavljaju isplate s njegova računa, onda pravna osoba koja za njega obavlja poslove platnog prometa ne može znati da postoje nepodmirene dospjele novčane obveze. Međutim, u slučaju kad dužnik ne ispunjava ni one dospjele novčane obveze koje je dužan ispuniti prema nalazima trećih osoba bez njegova daljnjeg sudjelovanja (rješenja o ovrsi, rješenja o naplati poreza i doprinosi i sl.), onda nije ni potrebno ispitivati daljnji prethodni postupak, jer je u tom slučaju već iz same potvrde pravne osobe vidljivo da je dužnik insolventan. U svim drugim slučajevima, međutim, mora se provesti prethodni postupak radi utvrđivanja postoji li neki od stečajnih razloga. (Z. J.) Informator broj 5131 • 10. 5. 2003.



242

STEČAJ – PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA Nakon otvaranja stečajnog postupka pojedini stečajni vjerovnici ne mogu tražiti ovrhu na imovini

stečajnog dužnika. Ako oni ipak takav prijedlog podnesu, sud će ga odbaciti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gr–67/02 OD 5. 2. 2002. Ovdje je prijedlog za ovrhu podnesen Općinskom sudu u Z. 15. listopada 1998. g, dakle nakon što je nad ovršenikom otvoren stečajni postupak. Prema odredbi čl. 98. st. 1. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00) nakon otvaranja stečajnog postupka pojedini stečajni vjerovnici ne mogu protiv dužnika tražiti ovrhu na imovini dužnika. Stoga je Općinski sud u Z., kojem je prijedlog za ovrhu podnesen, trebao takav prijedlog kao nedopušten odbaciti. (I. G.) Informator broj 5132 • 14. 5. 2003.



243

STEČAJNI POSTUPAK – OBUSTAVA STEČAJNOG POSTUPKA Naknadama solventnost dužnika nije razlog za odbijanje prijedloga predlagatelja za otvaranje

stečajnog postupka, već za obustavu

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-6676/02 OD 28. 1. 2003. Uvodom u predmetni spis utvrđuje se da je stečajno vijeće svojim rješenjem od 27. 8. 2002. pokrenulo prethodni postupak radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom, a postupajući po prijedlogu predlagatelja, ovdje žalitelja. Rješenje o pokretanju prethodnog postupka doneseno je stoga što je predlagatelj učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine i postojanje stečajnih razloga iz čl. 4. u vezi s odredbom iz čl. 39. st. 2. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ). Vjerovnik je svojim prijedlogom učinio vjerojatnim svoju tražbinu, te insolventnost stečajnog dužnika budući mu je žiroračun u blokadi 1047 dana, a na računu je imao evidentiranih naloga za plaćanje za čije izvršenje nema pokrića u iznosu od 3,613.525,00 kn. Do završetka prethodnog postupka dužnik je postao solventan, što proizlazi iz očitovanja M. b. d.d. Č., kao pravne osobe koja za dužnika vodi poslove platnog prometa a koja je potvrdila da je dana 20. 9. 2000. dužniku poslovni račun deblokiran. Dakle iz navedenih činjenica nedvojbeno je da je dužnik do završetka prethodnog postupka postao sposoban za plaćanje, pa je u tom slučaju, kako to pravilno i osnovano ukazuje žalitelj, valjalo obustaviti prethodni postupak. Odbijajući prijedlog za otvaranje stečajnog postupka na temelju odredbe iz članka 53. stavak 3. SZ-a, sud je pogrešno primijenio navedenu zakonsku odredbu a propustio valjano primijeniti odredbu iz članka 53. stavak 6. SZ-a. (Z. J.) Informator broj 5137 • 31. 5. 2003.



244

STEČAJNI POSTUPAK– TROŠKOVI STEČAJNOG POSTUPKA Obveze na osnovi troškova stečajnog postupka stečajni upravitelj izvršava sukladno sadržaju obveznog

odnosa, a u protivnom vjerovnik stečajne mase može ustati tužbom i tražiti isplatu u punom iznosu bez

podnošenja prijave u stečajnom postupku

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–2523/02 OD 22. 10. 2002. Vjerovnici stečajne mase ne ostvaruju svoje tražbine podnošenjem prijave stečajnom upravitelju. Njihove tražbine ne ispituju se na ispitnom ročištu. Obveze na osnovi troškova stečajnog postupka (čl. 86. Stečajnog zakona – Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ) stečajni upravitelj izvršava sukladno sadržaju obveznog odnosa iz kojeg proizlaze, s tim da je dužan troškove stečajnog postupka namiriti prije ostalih obveza stečajne mase. Iz odredbe članka 86. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – u nastavku teksta: ZR) proizlaze obveze koje se namiruju kao trošak stečajnog postupka, u vezi s odredbom iz članka 86. stavak 1. točka 3. SZ-a. Dakle, ako vjerovnik ima tražbinu prema stečajnom dužniku koju može u smislu navedenih zakonskih odredbi ostvarivati kao trošak stečajnog postupka, on neće podnositi prijavu tražbine, već zahtjev stečajnom upravitelju da mu taj iznos isplati. Ako stečajni upravitelj dobrovoljno ne isplati zatraženi iznos, vjerovnik može ustati tužbom i tražiti isplatu u punom iznosu bez podnošenja prijave. Stoga ne bi bilo zapreke da tužiteljica zatraži nastavak postupka i u predmetnoj parnici zahtijeva isplatu onih tražbina koje su navedene u članku 86. ZR-a na isti način na koji bi to učinila i pod pretpostavkom da stečajni postupak nije otvoren nad stečajnim dužnikom. Pogrešno je stoga prema ocjeni ovoj žalbenog suda prvostupanjski sud na tražbine iz tužbenog zahtjeva tužiteljice primijenio odredbe koje se odnose na stečajne vjerovnike (barem u dijelu tužbenog zahtjeva). Sud je bio dužan prethodno utvrditi radi ostvarenja kojih tražbina je zatražen nastavak postupka. O utvrđenju ima li tužiteljica svojstvo stečajnog vjerovnika ili vjerovnika stečajne mase u odnosu na tražbinu koja je predmet tužbenog zahtjeva ovisi je li tužba dopuštena ili nije i ima li tužiteljica pravo na zahtjev na utvrđenje ili na kondemnatorni zahtjev na plaćanje. Iz navedenog je očito da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio relevantne činjenice odlučne za ocjenu dopuštenosti tužiteljičine žalbe, pa je nakon toga i pogrešno primijenio odredbe iz članka 178. i 180. SZ-a, pa je primjenom odredbe iz članka 380. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01) valjalo usvojiti žalbu, ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. (Z. J.) Informator broj 5145 • 28. 6. 2003.



245

STEČAJNI POSTUPAK – RAZRJEŠENJE STEČAJNOG UPRAVITELJA Poseban značaj ima obveza stečajnog upravitelja da se na ispitnom ročištu izjasni o prijavljenim

tražbinama, a neizjašnjavanje o prijavljenim tražbinama predstavlja razlog za razrješenje stečajnog

upravitelja

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-1649/00 OD 18. 4. 2000. Poseban značaj, stoga, ima obveza stečajnog upravitelja da se na ispitnom ročištu određeno izjasni osporava li ili priznaje svaku prijavljenu tražbinu. Propuštanjem te dužnosti vjerovnici se lišavaju značajnih prava koja im pripadaju u stečajnom postupku. Zapravo se prije ročišta vjerovnika ništa ozbiljno ne može poduzimati u stečajnom postupku. Stečajni upravitelj do tada, dakako, treba brinuti o završetku započetih poslova i poslova potrebnih da bi se spriječilo nastupanje štete nad imovinom dužnika, ali ne može poduzimati takve radnje koje bi vjerovnike lišilo prava da odlučuju o tome hoće li se poslovanje dužnika obustaviti ili privremeno nastaviti i dalje, te prava da odrede način i uvjete unovčenja imovine dužnika. U ugovoru o zakupu (list 38 do 40) stoji da se robna kuća Prima Grad i robna kuća Standa daju u zakup za razdoblje od 30 mjeseci. Tu odluku nije mogao donijeti stečajni upravitelj prije ročišta vjerovnika i prije nego što se da mogućnost stečajnim vjerovnicima odlučiti hoće li uopće stečajni dužnik privremeno nastaviti s poslovanjem ili neće, te prije nego što im je dana mogućnost da se izjasne o tome na koji način i pod kojim uvjetima se može unovčiti imovina stečajnog dužnika. Osim toga odugovlačenjem izjašnjavanja o tražbinama, čime se odlaže i mogućnost održavanja ročišta vjerovnika, stečajni upravitelj sprječava vjerovnike da oni sami imenuju stečajnog upravitelja sukladno odredbi čl. 23. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00). Teoretski bi tako izbjegavanjem izjašnjavanja o tražbinama stečajnih vjerovnika stečajni postupak mogao trajati dvije ili više godina, a da se ništa ne učini i da se stečajna masa iskoristi samo za podmirenje troškova stečajnog postupka. (Z. J.) Informator broj 5147-5148 • 5. i 9. 7. 2003.



246

STEČAJNI RAZLOZI Neće se smatrati da je dužnik prezadužen, ako se prema okolnostima slučaja može osnovano

pretpostaviti da će dužnik uredno ispunjavati svoje obveze po dospijeću

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-1013/02 OD 4. 6. 2002. Prema članku 4. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ) stečajni su razlozi nesposobnost za plaćanje i prezaduženost, te prijeteća nesposobnost za plaćanje. Prema tome, stečaj se može otvoriti kad se utvrdi postojanje kojeg od predviđenih stečajnih razloga. Što se tiče insolventnosti postoji neoboriva predmnijeva da je dužnik insolventan ako u razdoblju od dva mjeseca nije s bilo kojega od njegovih računa kod bilo koje pravne osobe koja za njega obavlja poslove platnog prometa, isplaćena barem jedna petina iznosa koji je trebalo na temelju valjanih osnova za naplatu bez daljnjega pristanka dužnika naplatiti s tog računa (čl. 4. st. 4., 5. i 6. SZ-a). Žalitelj, međutim, ne tvrdi da je ispunjen ovaj stečajni razlog već tvrdi da je riječ o prezaduženosti dužnika. Prema čl. 4. st. 8. smatrat će se da je dužnik prezadužen ako njegova imovina ne pokriva postojeće obveze. Neće se smatrati da je dužnik prezadužen ako se prema okolnostima slučaja može osnovano pretpostaviti da će nastavkom poslovanja uredno ispunjavati svoje obveze po dospijeću. Iako se nalazi imenovanih vještaka ne slažu, žalbeni sud prihvaća ocjenu nižestupanjskog suda da pri procjeni imovine dužnika, koja se sastoji u građevinskim objektima, treba prihvatiti procjenu građevinskih vještaka. (Z. J.) Informator broj 5164 • 3. 9. 2003.



247

OTKAZ UGOVORA O RADU U STEČAJNOM POSTUPKU Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravitelj, u ime dužnika poslodavca, može otkazati

ugovor o radu radniku uz otkazni rok od mjesec dana

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-3881/01 OD 21. 8. 2001. Prema čl. 120. st. 3. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00 – u nastavku teksta: SZ), nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravitelj u ime dužnika poslodavca i zaposlenik mogu otkazati ugovor o radu, bez obzira na dogovoreno trajanje ugovora, ili dogovoreno isključenje prava na redoviti otkaz, te bez obzira na zakonske ili ugovorene odredbe o zaštiti zaposlenika. Otkazni rok iznosi mjesec dana, ako zakonom nije previđen kraći rok. Ako otkaz izjavi stečajni upravitelj druga strana može kao stečajni vjerovnik zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenog prestanka radnog odnosa (čl. 120. st. 3. SZ-a). Bitna je novost, u usporedbi s dosadašnjim propisima, da otvaranjem stečajnog postupka ugovori o radu sklopljeni s dužnikom kao poslodavcem ne prestaju. Otvaranje stečajnog postupka je, međutim, poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Ugovor o radu mogu otkazati i stečajni upravitelj i zaposlenik, bez obzira na dogovoreno trajanje ugovora ili dogovoreno isključenje prava na redoviti otkaz, te bez obzira na zakonske ili ugovorene odredbe o zaštiti zaposlenika. Prema čl. 113. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 – u nastavku teksta: ZR), u slučaju redovitog otkaza, otkazni rok iznosi od dva tjedna do šest mjeseci, ovisno o tome koliko je vremena zaposlenik neprekidno proveo kod istog poslodavca. U slučaju otkaza zbog otvaranja stečaja, otkazni rok iznosi 30 dana, ako zakonom nije predviđen kraći rok. U skladu s navedenim odredbama SZ-a zaposlenik ima pravo tražiti zaštitu svojih prava u skladu sa ZR-om, a može i kao stečajni vjerovnik zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenog prestanka radnog odnosa, ako otkaz izjavi stečajni upravitelj. Kako ništa nije rečeno prema kojem načelu odgovara stečajni dužnik za tu štetu, valja zaključiti da odgovara prema načelu pretpostavljene krivnje (čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99). Prema ocjeni ovoga vijeća, otvaranja stečajnog postupka je poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, što isključuje krivnju, pa ovaj sud ocjenjuje osnovanim zaključak prvostupanjskog suda da stečajni upravitelj nije postupio protupravno, već u skladu s odredbama SZ-a koje se primjenjuju kao lex specialis u odnosu na ZR u ovom konkretnom slučaju. (Z.J)Informator broj 5180-5181 • 29. 10. i 1. 11. 2003.



248

STEČAJNI POSTUPAK – PRESTANAK PRAVA STEČENIH OVRHOM ILI OSIGURANJEM Razlučna prava stečena ovrhom ili osiguranjem posljednjih trideset dana prije podnošenja prijedloga

za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga prestaju, te se u slučaju osporavanja na parnicu upućuje

stečajni vjerovnik

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž– 1764/02 OD 19. 11. 2002. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem pod točkom IV/2 prijavljeno je razlučno pravo d. o. o. Z. s iznosom 772.621,58 i osporeno u cijelosti te je d. o. o. Z. upućeno u parnicu da svoje razlučno pravo i dokaže. Protiv toga rješenja žali se vjerovnik. U pravu je žalitelj da prema propisu članka 98. stavak 5. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00 – u nastavku teksta: SZ) nakon otvaranja stečajnog postupka razlučni vjerovnici su ovlašteni pokrenuti postupak ovrhe ili osiguranja prema općim pravilima ovršnog postupka. Međutim, prema propisu članka 97. SZ-a, ako stečajni vjerovnik tijekom posljednjih 30 dana prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga sudskom ovrhom ili prisilnim sudskim osiguranjem stekne koje razlučno ili slično pravo na imovini dužnika koja ulazi u stečajnu masu, to pravo otvaranjem stečajnog postupka prestaje. Međutim, iz dokumentacije koja prileži spisu, prvostupanjski sud to uopće nije utvrđivao, a niti je to u svom rješenju obrazlagao, jer ako postoje uvjeti iz članka 97. SZ-a, tada bi pravilno prvostupanjski sud postupio što je vjerovnika uputio u parnicu, a u protivnom s obzirom na činjenicu da postoje pravomoćne i ovršne odluke, što je neosporno među strankama tada bi trebao biti upućen u parnicu stečajni dužnik u smislu članka 178. stavak 3. i 11. SZ-a. Iz svega navedenog žalba vjerovnika ukazuje se osnovanom, pa je rješenje valjalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. (Z. J.) Informator broj 5185 • 15. 11. 2003.



249

DUŽNOST STEČAJNOG UPRAVITELJA Stečajno vijeće ne može preuzeti ulogu stečajnog upravitelja, ne može svojom odlukom odlučivati je li

određeni posao valjan ili nevaljan, ali može davati upute stečajnom upravitelju

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–6563/01 OD 18. 3. 2003. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03 – u nastavku teksta: SZ). Stečajni upravitelj zastupa dužnika (čl. 24. st. 3. SZ-a). Otvaranjem stečajnog postupka stečajni upravitelj postaje zastupnik prema zakonu i ima ovlaštenja uprave stečajnog dužnika. Stečajno vijeće ne može »mijenjati« pravne poslove koje u ime stečajnog dužnika sklapa stečajni upravitelj. Stečajno vijeće ne može preuzeti ulogu stečajnog upravitelja i ne može svojom odlukom odlučivati da je određeni pravni posao koji je sklopio stečajni upravitelj valjan ili nevaljan. Međutim, iako se stečajno vijeće ne može staviti u položaj stečajnog upravitelja, stečajno vijeće i stečajni sudac mogu davati upute stečajnom upravitelju (jer time ne preuzimaju »ulogu« stečajnog upravitelja). Stečajni se upravitelj mora pridržavati uputa stečajnog suca i stečajnog vijeća (čl. 27. SZ-a). Prema shvaćanju žalbenog suda pobijano rješenje ima karakter davanja uputa stečajnom upravitelju na što je vijeće ovlašteno, pa prema tome ne stoje žalbeni navodi da je stečajno vijeće prekoračilo svoje ovlasti. Na volju je stečajnog upravitelja hoće li postupiti prema tim uputama. Ali ga, ako ne postupi, stečajno vijeće može razriješiti dužnosti. (Z. J.) Informator broj 5188 • 26. 11. 2003.



250

OBNOVA – POVRAT ULOŽENIH SREDSTAVA Pravo na povrat uloženih sredstava ima i vlasnik, koji u obnovljenoj kući nije stanovao do početka

ratnih operacija zbog toga jer kuća tada nije bila dovršena ako je stanovao u istom mjestu

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–5923/99 OD 19. 7. 2001. Odredbom članka 42. stavak 1. Zakona o obnovi (Nar. nov., br. 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00 – u nastavku teksta: ZO) propisano je da korisnik prava na obnovu obiteljske kuće ili stana IV., V. ili VI. stupnja oštećenja koji je prema propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu ZO-a o kreditiranju obnove ratom uništenih ili oštećenih stambenih objekata, ima pravo na kreditna sredstva za obnovu, a to pravo nije iskoristio, već je prije stupanja na snagu ZO-a obnovio kući ili stan vlastitim sredstvima i u kući ili stanu prebiva, može ostvariti pravo na povrat uloženih sredstava. Prema stavku 2. navedenog članka ZO-a na ostvarivanje prava iz stavka 1. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju odredbe članka 41. ZO-a. Prema odredbi članka 41. stavak 2. ZO-a, povrat uloženih sredstava može se izvršiti uz uvjet da je korisnik prava na obnovu iz stavka 1. ovog članka obnovio obiteljsku kuću ili stan i da u njima prebiva. Prema stavku 3. navedenog članka ZO-a uz zahtjev za povrat sredstava iz stavka 1. ovog članka moraju se priložiti, osim dokaza propisanih odredbom članka 16. ZO-a, i dokaz da je obiteljska kuća ili stan obnovljen vlastitim sredstvima, što se dokazuje izračunom uloženih vlastitih sredstava koji ovjerava Ministarstvo, te dokaz o prebivanju u obnovljenoj obiteljskoj kući ili stanu. Odredbom ZO-a na koju se poziva odredba članka 41. ZO-a, propisano je da zahtjev mora sadržavati dokaz da je podnositelj zahtjeva prebivao u obiteljskoj kući ili stanu do početka oružanih sukoba na tom području. Iz podataka sveza spisa, kao i iz žalbenih i tužbenih navoda nije sporno da tužitelj u predmetnom objektu, kojemu je utvrđen V. stupanj oštećenja, nije prebivao do početka ratnih operacija. Naime, u tijeku postupka tužitelj je isticao da je predmetnu obiteljsku kuću započeo graditi 1986. g. na temelju građevne dozvole, ali ista do početka ratnih operacija nije bila dovršena, a cijelo to vrijeme da je bio podstanar u B. Imajući na umu navedeno, kao i naprijed navedenu odredbu članka 42. ZO-a kojom je propisano da se na ostvarivanje prava iz stavka 1. ovog članka odgovarajuće primjenjuju odredbe članka 41. ZO-a, prema shvaćanju suda onome tko u mjestu prebivališta nije imao u vlasništvu drugu obiteljsku kući ili stan, te je bio podstanar u mjestu prebivališta u kojem je do početka ratnih operacija i započeo izgradnju objekta na temelju građevne dozvole, a ista nije bila dovršena kako bi bila podobna za useljenje, ne može se osporiti pravo na povrat uloženih sredstava za takav objekt na osnovi odredaba ZO-a. Informator broj 5135 • 24. 5. 2003.



251

KORIŠTENJE KREDITA KOD OBNOVE Ako je kredit odobren za obnovu obiteljske kuće, iskorišten za obnovu gospodarskih objekata istog

korisnika koji mu služe za privremeni smještaj, smatra se da je iskorišten u skladu s odobrenom

namjenom

ODLUKA UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-3501/99 OD 9. 5. 2001. Prema odredbi čl. 68. Zakona o obnovi (Nar. nov., br. 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00) propisano je da korisnik prava na obnovu koji je namjenski upotrijebio kredit dobiven prema propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovoga Zakona za obnovu stambenih zgrada IV., V. ili VI. stupnja oštećenja, može prema odredbama ovoga Zakona zatražiti od Ministarstva putem Županijskog ureda za obnovu, dovršenje radova obnove, ali samo do iznosa prosječne vrijednosti obnove (prema čl. 21.) za određeno područje definirano čl. 2. ovoga Zakona. Iz podataka dostavljenih Sudu za odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelju na temelju Zakona o kreditiranju obnove ratom oštećenih i razrušenih stambenih i gospodarskih objekata (Nar. nov., br. 109/93) odobren kredit za popravak obiteljske kuće VI. stupnja oštećenja, uništene u ratu, u iznosu od 36.000 DM. Nadalje, iz podataka u spisu i to iz zapisnika o očevidu na licu mjesta, i iz izjave tužitelja, proizlazi da je on od dobivenog kredita obnovio gospodarske objekte, te obnovio prostor pod nazivom »Crna kužina« s jednom prostorijom koja trenutno služi kao soba za spavanje, ali je glavna namjena te prostorije bila sušenje i dimljenje mesa. Prema procjeni ovog Suda u pravu je tužitelj kad u tužbi navodi da u biti kredit, koji mu je odobren od strane D. banke d.d. Z., za popravak obiteljske kuće VI. stupnja oštećenja, uništene u ratu, nije namjenski iskoristio. Naime, kod poljoprivrednog domaćinstva logično je da povratnik najprije izvrši popravak gospodarskih objekata, koji mu u konkretnom slučaju služe i za nužni smještaj, bez obzira na to što je netom navedenim Zakonom bilo propisano da banke mogu odobriti kredit i za poljoprivredne i druge gospodarske zgrade i to za VI. stupanj oštećenja do 16.000 DM. Naime, iz podataka iz spisa proizlazi da je tužitelj osposobio predmetne gospodarske objekte da bi u istima mogao privremeno stanovati dok ne obnovi svoju obiteljsku kuću. Stoga se, prema ocjeni Suda, ne bi moglo smatrati da su, samim tim što su tužitelju ugovorom o kreditu odobrena kreditna sredstva za obnovu obiteljske kuće, a tužitelj je obnovio gospodarske objekte u kojima sada privremeno i stanuje, i koji mu predstavljaju svojevrsni nužni smještaj, ta sredstva bila nenamjenski iskorištena. Informator broj 5166 • 10. 9. 2003.



252

PRESTANAK OBVEZA – PRESTANAK OBVEZE ISPUNJENJEM – PREDMET ISPUNJENJA Vjerovnik nije ovlašten svoju tražbinu, koja u skladu sa zakonom glasi na plaćanje u stranoj valuti

samovoljno (jednostrano) pretvoriti u tražbinu u domaćoj valuti niti je u toj valuti utužiti

OBRAZLOŽENJE PRAVNOG SHVAĆANJA PRIHVAĆENOG NA SJEDNICI GRAĐANSKOG ODJELA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE ODRŽANOJ 9. 12. 2002. Iako je kuna zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, za plaćanje u zemlji zakonom se može dopustiti i korištenje strane valute (čl. 19. st. 2. i 3. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci – Nar. nov., br. 36/01). Rezultat toga je postojanje brojnih tražbina koje, u skladu sa zakonom, glase na plaćanje u tuzemstvu u stranoj valuti. Domaće osobe mogu, dakako, u stranoj valuti ispunjavati i novčane obveze prema svojim inozemnim vjerovnicima (vidjeti, npr. čl. 32. i 34.) Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (Nar. nov., br. 91A/93, 36/98 i 32/01). Sve navedeno nije sporno. U vezi s ovlasti vjerovnika da svoju tražbinu koja u skladu sa zakonom glasi na plaćanje u stranoj valuti, bez pristanka dužnika pretvori u tražbinu u domaćoj valuti i u toj je valuti utuži, u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske bilo je prihvaćeno stajalište koje je otprilike glasilo ovako: »I onda kad ima pravo u postupku pred sudom Republike Hrvatske ishoditi naplatu svoje tražbine u stranoj valuti, vjerovnik to nije dužan učiniti, već može tražiti da mu se u domaćoj valuti isplati protuvrijednost te tražbine«. Polazeći od takve prakse vjerovnici nerijetko svoje devizne tražbine svojevoljno pretvaraju u tražbine u kunama pa umjesto strane valute, koju im tuženik duguje, utužuju svoju tražbinu u kunama, preračunavajući najčešće stranu valutu u domaću prema tečaju koji vrijedi u vrijeme podnošenja tužbe. Oni to čine zato da, bi koristeći se praksom prema kojoj su zatezne kamate na tražbine u domaćoj valuti daleko veće od onih na tražbine u stranoj valuti, povećali iznos koji im njihov dužnik treba platiti. Od 1. srpnja 2002. zatezne kamate na tražbine u kunama iznose 15% godišnje (prije tog datuma one su bile još i veće i iznosile su 18%), dok se na novčane obveze u stranoj valuti vjerovniku priznaju zatezne kamate po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnice. Kolika je ta razlika bit će jasnije ako se ima na umu da npr. Zagrebačka banka na štedne uloge po viđenju u američkim dolarima plaća kamate po stopi od 0,5% godišnje. Jedno od sudskih vijeća odstupilo je od navedenog stajališta, pa je problem iznesen na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanu dana 9. 12. 2002., na kojoj je usvojeno netom navedeno pravno shvaćanje iz sljedećih razloga: Spomenuti stav sudske prakse, za koji u odlukama inače nisu dani nikakvi razlozi, nije u skladu sa zakonom, jer je u suprotnosti s odredbom čl. 307. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) koja glasi: »Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo«. Ta zakonska odredba je jasna i ne iziskuje neko dodatno tumačenje. Sud ne smije dopustiti kršenje tog propisa, jer ako to učini, pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Naprotiv, ako ocijeni da postoji dospjela tužiteljeva tražbina, on je treba dosuditi u onoj valuti na koju glasi. To valja naglasiti stoga, što dužnici (u svojstvu tuženika) često uopće ne uočavaju što im je tužitelj pripremio, samovoljno pretvarajući svoju deviznu tražbinu u kunsku. Njima je, u pravilu, svejedno hoće li svoju obvezu ispuniti u stranoj ili domaćoj valuti, jer su im obje, manje-više, jednako dostupne pa zato u parnici ni ne ukazuju na nedopuštenost tog samovoljnog pretvaranja devizne tražbine u kunsku, već obično ističu prigovore koji se tiču opstojnosti i visine utužene tražbine. Shvate što im se dogodilo tek kad dođe do ovrhe i kad se, u pravilu, više ništa ne može učiniti. (I. G.) Informator broj 5106-5107 • 12. i 15. 2. 2003.



253

PRAVO ZADRŽANJA NA NEKRETNINAMA Pravo zadržanja može se provoditi ne samo kad se drži dužnikova pokretnina, već i kad se drži

dužnikova nekretnina

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–933/00 OD 29. 1. 2002. Predmet spora je tužbeni zahtjev za ispražnjenje dijela potkrovlja zgrade, koji je tuženikov otac koristio kao atelijer, i predaja toga dijela potkrovlja tužiteljima u posjed, te protutužbeni zahtjev za isplatu 150.000,00 kn sa zateznim kamatama na ime ulaganja tuženika i njegova oca u vezi s adaptacijom dijela istog tavanskog prostora u atelijer. Utvrdivši da su tužitelji, kao i drugi bivši stanari u navedenoj zgradi, otkupili svoje stanove u istoj zgradi te postali vlasnici stanova i suvlasnici potkrovlja kao zajedničkog dijela iste zgrade, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev obvezavši tuženika koji sada koristi predmetni atelijer, da ga isprazni i preda u posjed tužiteljima. Smatrajući neosnovanim tuženikov prigovor retencije uz obrazloženje da se prigovor retencije može vezati samo uz držanje pokretne stvari, nižestupanjski sudovi su odbili protutužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa u vezi s adaptacijom dijela potkrovlja predmetne stambene zgrade u atelijer. Međutim, zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u postupku ostalo je nepotpuno utvrđeno. Pogrešno nižestupanjski sudovi smatraju da se pravo retencije veže samo uz držanje pokretne stvari. Naime, prema odredbi čl. 286. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Kako tom zakonskom odredbom pravo zadržanja nije ograničeno samo na držanje pokretnih stvari, valja zaključiti da se pravo zadržanja može provoditi i uz držanje dužnikove nekretnine. U dosadašnjem postupku propušteno je utvrditi ima li tuženik prema tužiteljima dospjelo potraživanje i njegov iznos, ako ono postoji. (I. G.) Informator, broj 5109 • 22. 2. 2003.



254

OBVEZNO PRAVO – PODIJELJENA ODGOVORNOST Oštećenik električar koji je propustio nositi zaštitne rukavice radeći na električnim uređajima u

strojarnici na brodu, pridonio je sa 50% nastaloj šteti, jer bi se posljedice mogle djelomično izbjeći

nošenjem zaštitnih rukavica

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-4655/00 OD 11. 12. 2002. Ocjenjujući okolnosti pod kojima je nastao štetni događaj sud nalazi da je tužitelj, propustivši koristiti zaštitne rukavice pridonio znatno šteti koja mu se dogodila. Pritom se ne dovodi u pitanje da se šteta doista i dogodila. Pri ocjeni o doprinosu štetnom događaju samog oštećenika te ocjeni o stupnju poduzetnih mjera zaštite na radu sud se rukovodio iskazom svjedoka te rezultatima sudskog vještačenja i na taj način ocijenio stupanj doprinosa tužitelja nastaloj šteti. Posebno se sud osvrnuo na konstataciju sudskog vještaka da je do ozljede tužitelja došlo zbog razvijene temperature nastale kao posljedica kratkog spora na razvodnoj ploči. Upravo je toplina širila zračenjem, prouzročila tužiteljevu ozljedu, pa bi mjere zaštite na radu, da su bile poduzete, znatno umanjile nastalu štetu odnosno spriječile njen obim iako po svojoj prirodi ne bi mogle spriječiti sam električni luk. Izvor elektriciteta trajao je kratko, posljedice obavljanja radova s opasnom stvari, a posljedice su se mogle djelomično izbjeći poduzimanjem potrebnih mjera zaštite na radu. Analizirajući sve okolnosti sud je ocijenio da je sam tužitelj doprinio u stupnju od 50% šteti koja mu je nastupila. Zato sud utvrđuje da tužitelj ima pravo na naknadu onih vidova štete koji su predviđeni Zakonom o obveznim odnosima, (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99) ali u postotku od 50%, jer je tuženik dokazao djelomične ekskupirajuće okolnosti. (Z. J.) Informator broj 5116 • 19. 3. 2003.



255

USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA) Ustupanjem ugovora o zakupu poslovnog prostora od strane zakupca trećoj osobi koje je odobrio

zakupodavac, na treću osobu prešla su sva prava i obveze zakupca

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1346/01 OD 5. 2. 2001. Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku je utvrđeno: – da je 18. prosinca 1975. g. sklopljen ugovor o zakupu poslovnih prostorija između pravnog prednika tužitelja »I.« kao zakupodavca i »E.E.« kao zakupca, kojim je dan u zakup na neodređeno vrijeme poslovni prostor, – da je prema tom ugovoru zakupac koristio taj poslovni prostor i plaćao zakupninu neprekidno do kraja 1991. g., – da je zakupac »E.E.« 15. prosinca 1991. g. sklopio s tuženikom ugovor o franchisingu, kojim predstavlja paket prava, a između ostalog i ustupanje prava i obveza iz ugovora o zakupu predmetnih poslovnih prostorija, – da je ugovor o zakupu poslovnih prostorija izvršavan između parničnih stranaka pod istim uvjetima kao i između tužitelja i »E.E.« – da je tužitelj slao tuženiku račune za plaćanje zakupnine, koje je tuženik plaćao redovito do kraja 1992. g., – da je tužitelj prihvatio sporazum, odnosno ugovor o franchisingu kojim je »E.E.« LJ. prenijela na tuženika pravo korištenja poslovnog prostora o kojem je ovdje riječ i obvezu plaćanja zakupnine, – da je tuženik koristio taj prostor neprekidno od početka 1992. g. do danas, ali da je prestao plaćati zakupninu od 1993. g. pa nadalje, – da tužitelj u ovom sporu traži od tuženika plaćanje zakupnine za 1993. i 1994. g. čija je visina utvrđena vještačenjem. Kraj takvog stanja stvari sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili taj tužbeni zahtjev. Posebne odredbe (lex specialis) koje treba primijeniti su odredbe o zakupu i podzakupu iz Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama (Nar. nov., br. 52/71). Prema nalaženju ovog revizijskog suda, u konkretnom slučaju ne radi se o podzakupu kako to ocjenjuju sudovi, već o zakupu koji je prihvatio tužitelj slanjem svojih računa upravo tuženiku, koji mu je punu godinu dana redovito plaćao zakupninu. Tuženik zbog toga neosnovano iznosi da s tužiteljem nije u poslovnom odnosu, već samo s tvrtkom »E.E.« i da je on toj tvrtki, koju smatra zakupoprimcem, svoje obveze i preplatio tako da tužitelj od tuženika ne može ništa potraživati. U konkretnoj pravnoj stvari, što nedvojbeno proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, ugovorni odnos između ranijeg zakupca i tuženika, kao što je ustupanje ugovora o zakupu poslovnih prostorija, prestala su prava i obveze ranijeg zakupnika na tuženika kao treću osobu, a što je tužitelj prihvatio, pa je u smislu odredbe čl. 145. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO) tuženik postao nositelj svih njegovih prava i obveza. Stoga su prema nalaženju ovog revizijskog suda ostvarene pretpostavke za valjani nastavak ugovornih odnosa između parničnih stranaka i za valjanost ustupanja ugovora u smislu odredbe čl. 145. ZOO-a. Tužitelj je, ne samo svojim ponašanjem kao što je slanje računa i podnošenje tužbe radi plaćanja zakupnine, već i izričitim izjavama jasno dao do znanja da je odobrio ustupanje ugovora i korištenje poslovnog prostora od strane tuženika. (I. G.) Informator broj 5117 • 22. 3. 2003.



256

OBVEZNO PRAVO – ODNOSI PRIMATELJA I DUŽNIKA Cedirana tražbina, koja je predmetom drugog parničnog postupka, nije naplativa pa nema uvjeta za

prijeboj s neposrednom tražbinom protivne stranke

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-288/02 OD 3. 12. 2001. Prema stajalištu ovog suda ne mogu se međusobno prebijati dospjela cesusova tražbina s cesionarovom tražbinom stečenom od cedenta koji je u sporu s cesusom i za dio prenesene tražbine na cesionara. Kad bi to bilo dopušteno, onda bi jedna strana u obveznom odnosu mogla, posrednim putem, tražbinu u sporu naplatiti kao nespornu i kompenzibilnu, a što nije dopušteno. Primjerice, tužiteljev vjerovnik E. M., za kojeg tuženik tvrdi da je njegov većinski vlasnik (tuženikov podnesak od 28. 9. 2001. g., str. 2, list 40), cedira tuženiku tražbinu o kojoj vodi spor protiv tužitelja i tuženik tako stečenu tražbinu stavlja u prijeboj s tužiteljevom neospornom tražbinom i na taj ju je način iskoristio kao kompenzibilnu, odnosno naplativu tražbinu. Sud je stoga ocijenio da je prvostupanjski sud na potpuno utvrđene odlučne činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo, glede postojanja uvjeta za prijeboj međusobnih tražbina parničnih stranaka iz čl. 336. u vezi sa čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) (prema kojem vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na novoga svoje potraživanje, osim onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano uz ličnost vjerovnika ili koje se prema svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga) i čl. 440. ZOO-a (prema kojem primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja) i da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava usvojio tuženikov prigovor radi prijeboja (ta vrsta prigovora proizlazi iz njegova sadržaja, iako ga tuženik nije tako nazvao). Naime, budući da cedent vodi spor protiv tužitelja o tražbini čiji je dio cedirao tuženiku, onda tuženikova takva protutražbina nije naplativa jer presuda nije pravomoćna, odnosno tuženik ne može steći više prava nego što je imao cedent koji nije mogao od tužitelja naplatiti svoju nepravomoćno dosuđenu tražbinu pa to ne može ni tuženik kao cesionar. Stoga se tužitelj osnovano žali zbog pogrešne primjene materijalnog prava u navedenom smislu, tj. da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov prigovor neosnovanosti tuženikova prigovora radi prijeboja. (Z. J.) Informator broj 5119 • 29. 3. 2003.



257

ZAKUP Zakupodavac može biti osoba koja nije vlasnik stvari

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-663/98 OD 3. 4. 2002. Ako tužitelj ili tuženik treba treću osobu obavijestiti o otpočetoj parnici, da bi time zasnovao stanoviti građansko-pravni učinak, oni mogu sve dok se parnica pravomoćno ne dovrši to učiniti podneskom preko parničnog suda u kojem će navesti razloge obavijesti i u kakvom se stanju nalazi parnica (čl. 211. st. 1. Zakona o parničnom postupku). Revident nije obavijestio G. B. o parnici u smislu te zakonske odredbe. Naprotiv, u podnesku od 23. travnja 1996. g. predlaže da tu pravnu osobu o parnici obavijesti sud. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Ugovorom o zakupu obvezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupoprimcu na uporabu, a ovaj se obvezuje da mu za to plaća određenu zakupninu (čl. 567. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO). Pravo vlasništva zakupodavca na stvari koju daje u zakup, nije uvjet valjanosti ugovora o zakupu. Naprotiv, iz odredbe čl. 586. ZOO-a jasno proizlazi da zakupodavac može biti i osoba koja nije vlasnik stvari. Stoga više puta ponavljana tvrdnja tijekom ovog postupka od strane revidenta da tužitelj nije vlasnik turističko-ugostiteljskog kompleksa M. Š., nije relevantno za ishod ovog spora. (I. G.) Informator broj 5122 • 9. 4. 2003.



258

OBVEZNO PRAVO – NIŠTAV UGOVOR Ništava je ugovorna klauzula kojom jedna ugovorna strana se obvezuje svoje komitente upućivati na

usluge druge strane koncesionara na pomorskom javnom dobru, jer predstavlja ograničavanje i

sprečavanje tržišnog natjecanja

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-1844/00 OD 23. 10. 2002. Ugovor o razgraničenju međusobnih prava i obveza na koji se tužitelj pozvao zaključen je dana 18. 3. 1993. U vrijeme zaključenja ugovora korištenje morskih luka uređivao je Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (Nar. nov., br. 53/91, 26/93 – u nastavku teksta: ZPUP), Zakon o pomorskom o vodnom dobru, lukama i pristaništima (Nar. nov., br. 19/74 i dalje), te niz uredaba koje uređuju red u morskim lukama. Temeljno pravilo koje je uređivalo način korištenja morskih luka jeste ono iz čl. 18. ZPUP koje propisuje da su pravne osobe koje iskorištavaju luku dužne uz jednake uvjete omogućiti svakoj fizičkoj i pravnoj osobi korištenje operativnih obala, lukobrana i drugih objekata u luci prema njihovoj namjeni i sukladno raspoloživim kapacitetima. I Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima određuje način korištenja pomorskog dobra. Kada se imaju na umu navedene odredbe, kao i odredbe kasnijih prisilnih propisa o korištenju pomorskog dobra, a poglavito odredaba Pomorskog zakonika (Nar. nov., br. 17/94, 74/94, 43/96), te Zakona o morskim lukama (Nar. nov., br. 108/95, 6/96), jasno je da je sloboda ugovaranja o načinu korištenja pomorskog dobra ograničena. Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (Nar. nov., br. 48/95, 52/97, 89/98) primjenjuje se između ostalih na trgovačka društva koja obavljaju gospodarsku djelatnost na tržištu. Zakon određuje da su zabranjeni sporazumu kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprečavanje tržišnog natjecanja, a osobito sporazumi kojima se među poduzetnicima dijeli tržište ili izvori nabave roba i usluga. Ugovori suprotni navedenom propisu ništavi su (čl. 7. Zakona). Ugovor na koji se tužitelj pozvao ima se, dakle promatrati u navedenim okvirima. Ugovorom na koji se tužitelj poziva je u čl. 2. određeno kojim će se djelatnostima baviti Poduzeće J. p. s. iz R. te Luka p.o. R. U dijelu u kojem takav ugovor predstavlja razgraničenje u okviru danih koncesija, ugovor je valjan. Sve ostale odredbe koje bi ograničavale slobodu tržišnog natjecanja ništave su po samom zakonu, pa ne proizvode pravne učinke. Povreda ništavih ugovornih odredaba ne daje drugoj strani pravo na naknadu štete. Poglavito se ukazuje na nedopustivosti ugovaranja kako je to učinjeno u odredbi čl. 8. Ugovora. Odredba kojom se jedna ugovorna strana obvezuje svoje komintente upućivati na usluge druge ugovorne strane, a kada se imaju na umu prava iz koncesije koja već Luci daju poseban položaj, ukazuju na školski primjer povrede prisilnih propisa o slobodi tržišnog natjecanja. (Z. J.) Informator broj 5123 • 12. 4. 2003.



259

ZAKUP – PRIMJENA POSEBNIH PROPISA Na odnose stranaka iz ugovora o zakupu otvorenog sajmenog prostora ne primjenjuju se odredbe

Zakona o zakupu poslovnog prostora

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-3123/99 OD 29. 1. 2002. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u obliku izmakle koristi zbog prijevremenog prestanka ugovora o najmu sajmenog prostora (stočnog sajma) što su ga stranke sklopile 15. 9. 1996. g. Budući da je predmetni ugovor sklopljen na vrijeme do deset godina a ne na vrijeme od deset godina, a ugovorena je mogućnost svake stranke da ugovor otkaže uz otkazni rok od tri mjeseca, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženik ovlašteno otkazao isti ugovor uz ugovoreni otkazni rok. Tuženik, stoga, ne odgovara tužitelju za izmaklu korist koju je tužitelj očekivao da je ugovor o najmu trajao ukupno deset godina. Prema odredbi čl. 597. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO) ugovor o zakupu, čije trajanje nije određeno, prestaje otkazom koji svaka stranka može dati drugoj poštujući određeni otkazni rok. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile otkazni rok od tri mjeseca, a tuženik ga je poštovao. Nije prihvatljiv revizijski navod tužitelja da je u predmetnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o zakupu poslovnog prostora (Nar. nov., br. 91/96 i 124/97) o zaključenju ugovora o zakupu na određeno vrijeme. Naime, prema odredbi čl. 2. st. 1. toga Zakona poslovnim prostorom u smislu toga Zakona smatraju se poslovne zgrade, poslovne prostorije, garaže i garažna mjesta, a prema odredbi čl. 3. istog Zakona poslovnim prostorijama smatraju se jedna ili više prostorija u poslovnoj ili stambenoj zgradi namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti koje, u pravilu, čine građevinsku cjelinu i imaju zaseban glavni ulaz. U konkretnom slučaju predmet ugovora je otvoreni sajmeni prostor s izgrađenom infrastrukturom (prostor za vaganje površine 18,19 m², WC površine 6,76 m², zidana zgrada površine 18 m²). Prema odredbi čl. 1. st. 2. istog Zakona na odnose koji nisu uređeni tim Zakonom primjenjuje se opći propisi obveznog prava o zakupu, a ti su propisi sadržani u ZOO-u. (I. G.) Informator broj 5124 • 16. 4. 2003.



260

NIŠTAVI UGOVORI Okolnost da su stranke nagodbom (sklopljenom između osiguratelja i oštećenog o naknadi štete)

ugovorile da oštećeni neće potraživati naknade štete dosuđene sudskom presudom, nije razlog za

ništavost nagodbe

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2590/98 OD 4. 12. 2001. U ovom stadiju postupka je prijeporno je li se tužena pravno valjanom nagodbom od 1. listopada 1996. g. odrekla naknade štete dosuđene joj presudom općinskog suda, pa dosljedno tome jesu li se stekli razlozi zbog kojih se ovrha u predmetu općinskog suda ima proglasiti nedopuštenom. U tijeku postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili: – da je općinski sud u parnici koju je vodila tužena protiv tužitelja donio presudu, – da su stranke sklopile nagodbu 1. listopada 1996. g. prema kojoj je tužitelj tuženoj isplatio prema navedenoj nagodbi ugovoreni iznos od 58.000,00 kn, – da je tužena nakon zaključenja nagodbe i isplaćenog joj iznosa po istoj zatražili ovrhu na temelju presude općinskog suda, te da je Općinski sud u D. S. na temelju iste donio rješenje o ovrsi pod br. I–285/96 od 8. studenoga 1996. g., – da u vrijeme sklapanja nagodbe nije bilo mana volje stranaka, a ni drugih razloga koji bi opravdavali njezino poništenje. S obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova i prema pravnom stajalištu ovog suda nisu se stekli razlozi za poništenje sklopljene nagodbe stranaka, jer se nisu stekli razlozi iz odredbe čl. 111. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO), jer istu nije sklopila stranka ograničeno poslovno sposobna, a pri njezinom sklapanju nije bilo mana glede volje stranaka. Odredbom čl. 103. ZOO-a propisano je da je ništav ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako u tijeku postupka nije utvrđeno da bi postojao bilo kojih od razloga navedenih u iznesenoj odredbi čl. 103. ZOO-a (tj. suprotnost zaključene nagodbe Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima i moralu), to se nisu ostvarili razlozi zbog kojih bi među strankama zaključena nagodba bila ništava. Naime, činjenica da su se stranke, pored ostalog, u sklopljenoj nagodbi dogovorile da tužena neće imati potraživanja od tužitelja glede nastale joj štete, a prema presudi općinskog suda, a u svezi koje se i vodi taj spor, nije razlog da se predmetna nagodba poništi, jer predmet nagodbe stranaka nije radnja koja prema zakonu ne može biti predmet valjane obveze. (I. G.) Informator broj 5128–5129 • 30. 4. i 3. 5. 2003.



261

OBVEZE NALOGODAVCA KOD POSREDOVANJA Posrednik nema prava na naknadu štete zbog opoziva naloga za posredovanje jer nalogodavac može

opozvati nalog kadgod hoće ako se toga nije odrekao i ako opoziv nije protivan savjesnosti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1755/01 OD 5. 12. 2001. Sporno je pripada li tužitelju naknada za posredovanje unatoč činjenici što je kuća prodana bez posredovanja tužitelja, odnosno ima li pravo na naknadu troškova posredovanja. Neosnovano je potraživanje tužitelja iz osnove naknade štete zbog povrede ugovorne obveze (čl. 265. st. 3. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO), a kako su to nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili budući da je tužena kao nalogodavac mogla opozvati nalog za posredovanje kad je htjela, a tog se prava nije odrekla, i kako iz postupka ne proizlazi da je opoziv naloga za posredovanje bio protiv savjesnosti (čl. 816. ZOO-a), to nema povrede ugovorne obveze od strane tužene, a time ni pretpostavki za naknadu štete tužitelju. (I. G.) Informator broj 5133 • 17. 5. 2003.



262

OBVEZNO PRAVO – POSLOVODSTVO BEZ NALOGA Poslovođa bez naloga koji je izvršio čišćenje akvatorija na moru otklanjajući predstojeću štetu većih

razmjera za pomorsku floru i faunu, ima pravo na naknadu troškova i nagradu za trud od Republike

Hrvatske

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–3199/00 OD 10. 9. 2002. Međunarodne konvencije kao i propisi bivše SFRJ, te Republike Hrvatske propisuju kauzalnu odgovornost brodara za štete nastale izlijevanje ulja u more, bez obzira na to radi li se o ulju kao teretu ili pogonskom gorivu. U tom smislu napominje se da su obvezujuća za Republiku Hrvatsku pravila iz sljedećih konvencija: – Konvencija o sprečavanju onečišćenja mora potapanjem otpadaka i drugih tvari (London, 1972. – Sl. l. SFRJ – MU, br. 13/77); – Protokol o sprečavanju zagađivanja Sredozemnog mora potapanjem otpadaka i drugih tvari s brodova i zrakoplova (Barcelona, 1976. – Sl. l. SFRJ – MU, br. 12/77). Pored navedenih međunarodnih konvencija obvezujuća su i pravila iz drugih zakona, primjerice raniji Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, Zakon o morskim lukama i dr. Radi se o propisima koji, između ostalog, uređuju odgovornost brodara za štete nastale onečišćenjem mora uljem izlivenim s broda. Nadležna tijela Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave propustila su za sada poduzeti mjere da se od brodara naplati naknada za evidentnu štetu koja je nastala onečišćenjem, a koja šteta je nesumnjivo daleko veća od samih troškova skupljanja otpada s morske površine. Neovisno o navedenim propustima, jasno je da je štetu bilo nužno otkloniti bez odgađanja. Posao otklanjanja poduzeto je bez naloga tužitelj. Budući da Pomorski zakonik (Nar. nov., br. 17/94, 74/94 i 43/96) nema pravila za poslovodstvo bez naloga radi otklanjanja štetnih posljedica onečišćenja mora, sud je pravilno našao da se kao materijalno pravo za ocjenu odnosa nastalih takvim poslovodstvom imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO). Sud je utvrdio da je tužitelj nezvano pristupio izvršenju tuđeg posla u uvjetima kad je takvo poduzimanje radnji bilo dopušteno, u smislu odredbe članka 220. ZOO-a, jer se radilo o predstojećoj šteti većih razmjera za morsku floru i faunu i posao nije trpio odlaganja. Napominje se da znanje gospodara posla da netko nezvan pristupa njegovoj obvezi, u ovom slučaju obvezi čišćenja mora, ne znači i odobravanje posla, pa unatoč tom znanju posao i dalje ostaje posao bez naloga. To, međutim, ne isključuje pravo osobe koja je poduzela tuđi posao na naplatu odgovarajuće primjerene naknade. Tužitelj kao poslovođa bez naloga izvijestio je nadležna tijela Republike Hrvatske, kao prestavnike gospodara pomorskim dobrom o obavljenom poslu, kao i o naknadi koju po toj osnovi potražuje, što među strankama nije sporno. Posao je dovršen, nije bilo prigovora da posao ne bi bio obavljen s pažnjom dobrog gospodarstvenika, pa tužitelj u smislu odredbe članka 233. ZOO-a ima, između ostalog, pravo na naknadu troškova i nagradu za trud jer je otklonio prijeteću štetu znatnih razmjera. (Z. J.) Informator broj 5140 • 11. 6. 2003.



263

OBVEZNO PRAVO – MEĐUSOBNA POTRAŽIVANJA IZ UGOVORA O PROMETU ROBE I USLUGA Tražbina temeljem ugovora o isporučenoj električnoj energiji trgovačkom društvu zastarijeva za tri

godine

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-6478/01 OD 19. 6. 2002. Prema ocjeni ovoga vijeća, u pravilu je žalitelj kad navodi da nije bilo uvjeta za primjenu članka 378. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO). Prema članku 378. stavak 1. ZOO-a zastarijevaju za jednu godinu potraživanja naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva. Iz spisa, tj. iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su predmet utuženja računi za isporučenu električnu energiju. Naknada za isporučenu električnu energiju, temeljem ugovora između pravnih osoba, zastarijeva za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO-a), a jednogodišnji rok vrijedi u slučaju kad je električna energija isporučena za potrebe domaćinstva (čl. 378. st. 1. t. 1. ZOO-a). Prema članku 374. stavak 1. ZOO-a, međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu roba i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. S obzirom na to da su tužitelj i tuženik pravne osobe, zastara se ima cijeniti u smislu odredbi čl. 374. st. 1. ZOO-a prema kojoj odredbi, međusobna potraživanja društveno-pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u svezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Ne dolazi u obzir jednogodišnji zastarni rok iz čl. 378. ZOO-a jer se ne radi o isporuci električne energije za potrebe domaćinstva. (Z. J.) Informator broj 5142-5144 • 18., 21 i 25. 6. 2003.



264

IZGUBLJENA ZARADA POLJOPRIVREDNIKA Za oštećenog je nastala materijalna šteta procijenjena u novcu kad je za obradu svog poljoprivrednog

zemljišta morao angažirati treće osobe, kojima je za uzvrat umjesto novčane naknade osobno izvodio

određene radove

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2976/98 OD 5. 12. 2001. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da im naknadi štetu nastalu zbog toga što nisu mogli obrađivati poljoprivredno imanje vlastitim traktorom, kojeg je za određeno vrijeme neopravdano držao u posjedu tuženik. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tužitelji nisu dokazali da su trećim osobama, koje su im u navedeno vrijeme pomagali u obradi njihova imanja, plaćali novčanu naknadu, tako da im nije nastala šteta u smislu odredbe čl. 155. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO). Prema shvaćanju ovog suda, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi određene relevantne činjenice. Činjenica da tužitelji nisu mogli vlastitim traktorom obrađivati svoje imanje u 1986. i 1987. godini (za koje razdoblje je njihov traktor neosnovano držao u posjedu tuženik), pa su za potrebe obrade svog imanja angažirali treće osobe, a tužitelji umjesto novčane naknade za njihov rad zauzvrat osobno za njih izvodili određene radove – upućuje da je za tužitelje time nastala materijalna šteta koja je procjenjiva u novcu. (I. G.) Informator broj 5145 • 28. 6. 2003.



265

OBVEZNO PRAVO – ZELENAŠKI UGOVOR Ugovor između banke kreditora trgovačkog društva korisnika kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od

3% mjesečno u trenutku sklapanja ugovora o kreditu niti je ništav, a niti zelenaški

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-5189/02 OD 12. 11. 2002. Prvostupanjski sud proveo je temeljit dokazni postupak te u obrazloženju svoje presude detaljno analizira predmetni ugovor o kreditu, posebno što se tiče ugovorene kamate (čl. 2. ugovora) te načina otplate predmetnog kredita (čl. 5.), ujedno je analizirao iskaze zakonskih zastupnika stranaka tužitelja i tuženika. Iz tih dokaza sud je zaključio da predmetnim ugovorom stranke nisu ugovorile zelenašku kamatu, već naprotiv prosječnu kamatu, što znači da ne stoje navodi tužitelja izneseni u tijeku postupka da se radi o zelenaškom pravnom poslu. Iz simulacije otplatnog plana (na listu 25 i 26 spisa) pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se ne radi o prekomjernom primanju protuvrijednosti, odnosno očitom nerazmjeru između ugovornih stranaka, a u korist tuženika. Što se tiče navoda tužitelja da mu nije isplaćen u cijelosti iznos naveden u kreditu, sud je uvidom u izjavu o prijeboju na listu 33 spisa utvrdio da je tuženik iznos iz predmetnog ugovora prebio s tadašnjim tužiteljevim dospjelim dugovanjima po prethodno odobrenim kreditima. Pored utvrđenog, ovaj sud uvidom u predmetni ugovor nalazi da je on valjano potpisan i ovjeren žigom od strane tužitelja. Spisu ne prileže dokazi da je tužitelj po zaključenom ugovoru (od 15. prosinca 1999.) stavljao ikakve primjedbe na ugovorena utanačenja u predmetnom ugovoru, bilo po pitanju kamate ili po pitanju rokova dospijeća. Iz samog ugovora (čl. 6.) proizlazi da je sklopljen sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretninama protivnika osiguranja B. L. i S. G., te da je tužitelj dao i druga osiguranja za povrat kredita. Slijedom prethodno utvrđenom i obrazloženom, ovaj sud nalazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da kamatna stopa ugovorena u predmetnom ugovoru nije zelenaška kamata. Stoga ovaj sud ne nalazi da je tuženik u trenutku sklapanja predmetnog ugovora koristio materijalno stanje tužitelja, odnosno da je tuženik za sebe ili za nekog trećeg ugovorio korist koja je u nerazmjeru s onim što je on drugome davao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Ovaj sud nalazi da zaključenjem predmetnog ugovora nisu ispunjeni uvjeti predviđeni čl. 141. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO), radi čega prvostupanjski sud predmetni ugovor nije mogao proglasiti ništavim. Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, a imajući na umu odredbu čl. 141. st. 1. ZOO-a, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. (Z. J.) Informator broj 5146 • 2. 7. 2003.



266

POJAM OPASNE STVARI Brodica na motorni pogon opasna je stvar

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2041/98 OD 20. 6. 2001. U pravu su, naime, tužitelji da je brodica na motorni pogon opasna stvar u smislu odredbe članka 173. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), te da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imatelj, dakle vlasnik, prema načelu objektivne odgovornosti. (I. G.) Informator br. 5157–5158 • 9. i 13. 8. 2003.



267

RASKID UGOVORA ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI Ne može se raskinuti izvansudska nagodba, o dodjeli na trajno korištenje zamjenskog stana za

eksproprirane nekretnine, koja je u cijelosti realizirana

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1331/00 OD 17. 10. 2000. Tužitelj traži raskid sporazuma, o zamjenskom stanu, sklopljenim između tužitelja i prednika tuženika dana 13. 12. 1985. u postupku eksproprijacije, a zbog promijenjenih okolnosti koje su nastale nakon zaključenja sporazuma, a podredno i poništenje ugovora zbog mana volje jer da tužitelji nisu bili upozoreni od strane nadležnog tijela da u postupku eksproprijacije mogu umjesto stanarskog prava pod određenim uvjetima tražiti i dobiti vlasništvo stana. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi: - da je u postupku eksproprijacije koji se vodio kod Općinskog suda u Z. došlo do izvansudskog sporazuma između tužitelja i zato nadležnog tijela prednika tuženika dana 13. 12. 1985. temeljem kojeg se tužiteljima dodjeljuje na trajno korištenje kao nositeljima stanarskog prava četverosobni zamjenski stan za eksproprirane nekretnine što su tužitelji i prihvatili, - da je taj sporazum i realiziran useljenjem tužitelja u stan na kojem su ostvarili stanarsko pravo, a da je ostala još uvijek u prijeporu novčana naknada za eksproprirane nekretnine s obzirom na okolnost hoće li se na konkretan slučaj primijeniti Zakon o eksproprijaciji (Nar. nov., br. 10/78) ili izmjene i dopune ovog zakona (Nar. nov., br. 5/80 i 30/02 – proč. tekst Zakona – Nar. nov., br. 46/82). Pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 133. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/94 i 112/99) za raskid ugovora jer je ugovor u tom dijelu u cijelosti realiziran od strane obaju ugovornih stranaka. (I. G.) Informator broj 5164 • 3. 9. 2003.



268

OBVEZE POSREDNIKA KOD POSREDOVANJA Ocijenjeno je da su prodavatelji naknadno odobrili ispunjenje obveze posrednika kad su, nakon što je

cijena plaćena posredniku, potpisali ugovor s klauzulom da je kupovnina plaćena u cijelosti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1740/01 OD 28. 5. 2002. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za raskid ugovora o prodaji obiteljske kuće što su ga oni kao prodavatelji zaključili s tuženicima kao kupcima iz razloga što ovi nisu ispunili svoju obvezu iz ugovora, tj. isplatili kupovnu cijenu. Sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke zaključile predmetni ugovor o prodaji 16. 9. 1996., kojim su tuženicima prodali kuću i dvorište u V. G., da je stranke u vezu dovela J. I., koju su angažirali tužitelji, a koja je oglašavala prodaju tužiteljevih nekretnina, da je stvarna ugovorena kupovnina iznosila 433.000,00 kn, da je 16. 9. 1196. na žiro-račun M. I ., supruga J. I. uplaćen spomenuti iznos nakon što su tuženici sa štedne knjižice tuženice podigli taj iznos, da je J. I. ovjerenom ispravom potvrdila primitak navedenog iznosa, da su tužitelji ovlastili J. I. da u njihovo ime i za njihov račun od tužitelja primi ugovorenu kupovninu putem žiro-računa M. I., da su tužitelji potpisali ugovor o prodaji navedenih nekretnina u kojemu pod t. 2. stoji da je cijena isplaćena u cijelosti, što prodavatelji potvrđuju potpisom toga ugovora, da je u povodu tužbe tuženika u ovom sporu radi iseljenja pravomoćnom presudom naloženo tužiteljima da isele iz kuće koja je bila predmetom ugovora između stranaka, te da je predaju na slobodno raspolaganje ovdje tuženicima u ispunjenju ugovora o prodaji, o čijoj valjanosti se u tom predmetu odlučivalo kao o prethodnom pitanju, te da je pravomoćnom presudom na temelju priznanja od 16. 11. 1999., J. I. naloženo da tužiteljima u kunskoj protuvrijednosti isplati iznos od 126.700 DEM zajedno s kamatama. U ovom stadiju postupka ostalo je sporno jesu li tuženici isplatom kupovnine posrednika J. I. ispunili svoju obvezu iz ugovora što su ga zaključili s tužiteljima, odnosno da je J. I. imala potrebno ovlaštenje tužitelja za primitak kupovnine. Iz prije spomenutih činjenica, dakle, proizlazi da je J. I. bila posrednik kojega su angažirali tužitelji za sklapanje ugovora o prodaju s tuženicima (čl. 813. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO). Kao što je prije spomenuto, prvostupanjski sud je utvrdio da imenovana nije imala pisanu punomoć od tužitelja, da za njih primi ispunjenje u smislu odredbe čl. 815. st. 2. ZOO-a. Ovaj sud smatra, jednako kao i prvostupanjski sud, da su tužitelji time što su nedvojbeno usmeno ovlastili J. I. da primi ispunjenje od tuženika, pa su tek kad su tuženici imenovanoj, odnosno njezinom mužu platili kupovninu potpisali s klauzulom da je kupovnina plaćena u cijelosti, naknadno odobrili da se ispunjenje izvrši trećoj osobi u smislu odredbe čl. 305. st. 2. ZOO-a, koje je prema tome pravovaljano. Stoga u ovom slučaju nedostatak pisane punomoći za J. I. da za tužitelje primi od tuženika ispunjenje obveze iz ugovora, protivno pravnom stajalištu drugostupanjskog suda, ne znači da tuženici plativši njoj u cijelosti kupovninu nisu ispunili svoju ugovornu obvezu, koja je naprotiv ispunjena na propisani način prestala (čl. 295. st. 1. ZOO-a). (I. G.) Informator broj 5165 • 6. 9. 2003.



269

OBVEZNO PRAVO – PREDMET NAGODBE Izvansudskom nagodbom radnik se može odreći svih potraživanja iz osnove nesreće na poslu, pa tako i

razlike plaće koja će postojati nakon sklapanja nagodbe

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–596/99 OD 13. 12. 2001. I prema mišljenju ovog revizijskog suda, pravilno je stajalište sudova da se tužitelj mogao izvansudskom nagodbom odreći svih potraživanja iz osnove doživjele nesreće na poslu, pa i onih koja tada nisu dospjela, kao što je razlika u plaći između njegovog starog i novog radnog mjesta na koje je premješten zbog invalidnosti uzrokovane nesrećom. Pogrešno tužitelj smatra da se nije mogao odreći budućih plaća jer da se radi o pravu kojim se ne može raspolagati. Pravo na isplatu razlike plaće je novčano potraživanje kojim tužitelj može raspolagati, pa i ubuduće, prije dospijeća svakog pojedinog iznosa razlike. Stoga odredba članka 1092. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) ne isključuje kao mogući predmet nagodbe i razliku u plaći koja će postojati nakon sklapanja nagodbe. Smisao je nagodbe u tome da stranke u sporu odrede svoja uzajamna prava i obveze, iz čega nisu isključena niti buduća prava. (I. G.) Informator broj 5168 • 17. 9. 2003.



270

OBVEZNI ODNOSI – ZAKLJUČENJE UGOVORA Ugovor je zaključen kad se sve osobe koje ugovor obvezuje dogovore o bitnim sastojcima ugovora, a

ako je nužan pisani oblik, i kad ga potpišu

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-10661/99 OD 27. 11. 2002. Tužitelj tvrdi da je kupoprodajni ugovor što je bio temeljen za utvrđivanje njegove porezne obveze, naknadno raskinut. Spisu prileži akt pod nazivom Raskid kupoprodajnog ugovora između »A-ing« iz Z. i tužitelja u kojem je rečeno da stranke kupoprodajni ugovor od 22. 7. 1996. raskidaju 29. 4. 1997., s time da jedna prema dugoj nemaju nikakvih potraživanja. Prema članku 26. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO), ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sve osobe koje će ugovor obvezivati. Iz ZOO-a ne proizlazi obveza ovjere potpisa na kupoprodajnom ugovoru, a takva obveza ne proizlazi niti iz sporazuma stranaka o raskidu navedenog ugovora. Budući da je tuženo tijelo, kao temelj za razrezivanje poreza, uvažilo kupoprodajni ugovor tužitelja i prodavatelja »A-ing«, bez ovjerenih potpisa, tako je i akt pod nazivom Raskid kupoprodajnog ugovora, za kojeg također nije ovjeren potpis, trebalo ocijeniti jednako. Sud, osim toga, napominje kako Zakon o javnom bilježništvu (Nar. nov., br. 78/93) članak 77. st. 1. propisuje da javni bilježnik može potvrditi da je stranka u njegovoj nazočnosti svojeručno potpisala pismeno, ili stavila na njega svoj rukoznak, ili je potpis ili rukoznak, što je već na pismenu, pred njim priznala kao svoj. Prema tome, ovjera potpisa ima svojstvo potvrde o tome da je određena osoba potpisala pismeno, pri čemu javni bilježnik ne ovjerava i sadržaj samog pismena. Stoga osnovano tvrdi tužitelj, ako je prvostupanjsko tijelo sumnjalo u autentičnost raskida ugovora, da je u postupku moglo utvrditi jesu li ga ugovorne strane doista potpisale ili nisu. Informator broj 5169 • 20. 9. 2003.



271

NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA Zbog okolnosti da su se odgovorne osobe dužnika nalazile u pritvoru nije nastupila objektivna

nemogućnost ispunjenja obveze na isplatu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-5/99 OD 4. 7. 2002. U ovom su postupku nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj kod tuženika 8. 11. 1997., deponirao iznos od 11.270,00 DEM na rok od 6 mjeseci uz ugovorenu kamatu od 18,15% godišnje. Po isteku vremena na koje je novac bio deponiran, na zahtjev tužitelja tuženik nije isplatio deponirani novac s kamatama, kako je to bio dužan učiniti prema sklopljenom ugovoru. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da činjenice da su odgovorne osobe tuženika bile u pritvoru od 17. 3. do 8. 5. 1998., zbog čega je došlo do teškoća u njegovom poslovanju, tako da je bio blokiran račun tuženika od strane Ministarstva financija Republike Hrvatske u vrijeme i poslije dospijeća obveze prema tužitelju, nisu takve naravi da bi opravdale primjenu odredbe čl. 137. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO). Naime, pretpostavke za primjenu te zakonske odredbe su nastupanje djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, pri čemu nemogućnost ispunjenja, s obzirom na predmet konkretnog ugovora mora biti objektivna. Budući da je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos, ne radi se o objektivnoj nemogućnosti ispunjenja obveze, zbog čega nema mjesta primjeni odredbe čl. 137. ZOO-a. (I. G.) Informator broj 5169 • 20. 9. 2003.



272

OBVEZNO PRAVO – ODSTUPANJE OD PROJEKTA Izvođač radova koji je izveo višak radova i naknadne radove bez pisane suglasnosti naručitelja, nema

pravo na povećanje ugovorene cijene, niti na temelju stjecanja bez osnove, niti na temelju poslovodstva

bez razloga

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-3133/02 OD 21. 1. 2003. Ugovor o građenju mora biti zaključen u pisanom obliku, pa tako i sve izmjene ugovora. Projekt građevine, dakle, čini sastavni dio ugovora, pa je izvođač u obvezi izvesti one radove koji su određeni projektom građevine s pripadajućom tehničkom dokumentacijom. Prema samoj prirodi građevinskih poslova, ne može se unaprijed sa sigurnošću predvidjeti količina građevinskih radova koji su nužni za izgradnju određene građevine predviđene projektom. Zato projektirane količine predstavljaju samo aproksimativne količine. U tijeku građenja mogu se, dakako, pojaviti i radovi koji nisu predviđeni projektom, odnosno tehničkom dokumentacijom, ali se moraju izvesti da bi se mogla izgraditi ugovorena građevina, a to su tzv. nepredviđeni radovi. Kako se viškovi radova i naknadni radovi, koji bi se mogli pojaviti tijekom građenja, smatraju predmetom ugovora o građenju, to znači da ih je izvođač dužan izvesti bez dopunskog ugovora. Zakon je, međutim, odredio da za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja. On ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izvršio bez takve suglasnosti (čl. 633. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01). To stoga jer odstupanje od projekta građenja znači, u stvari, mijenjanje predmeta ugovora. Kako ugovor o građenju mora biti zaključen u pisanom obliku, tako i odstupanje od projekta kojim se mijenja predmet ugovora i izvode oni radovi koji ugovorom nisu bili predviđeni, također mora biti regulirano ugovorom, odnosno aneksom ugovora u pisanom obliku. Odredba je prisilne naravi i predstavlja represivnu mjeru protiv izvođača koji je dužan voditi računa da radove može izvoditi samo u granicama ugovora, pa ne bi imao osnova ostvariti naknadu za radove izvedene mimo projektne dokumentacije bez pisanog naloga naručitelja, time da je odredba tako stimulirana da ne daje mogućnost izvođaču radova na naknadu čak ni prema temelju stjecanja bez osnove ili poslovodstva bez naloga. (Z. J.) Informator broj 5177 • 18. 10. 2003.



273

NESPORAZUM KAO RAZLOG NIŠTAVOSTI UGOVORA Postojanje nesporazuma razlog je ništavosti, a ne pobojnosti ugovora pa tužbeni zahtjev treba glasiti na

utvrđenje ništavosti ugovora, a ne na poništenje ugovora, kao kod pobojnih ugovora

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-620/99 OD 17. 7. 2002. U ovom sporu tužiteljica je tražila da sud poništi ugovor o darovanju jednosobnog stana kojeg su stranke zaključile dana 12. 5. 1993., navodeći u tužbi da je bila »u bitnoj zabludi smatrajući da potpisuje ugovor o doživotnom uzdržavanju s prijenosom imovine poslije smrti«. Tužiteljica se u svojoj tužbi i pozvala na odredbe čl. 61. st. 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO), koja određuje što se smatra bitnom zabludom, tražeći da sud baš na temelju te zakonske odredbe i one iz st. 4. istog članka donese presudu kojom će poništiti ugovor o darovanju. Strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupila s pažnjom koja se u prometu zahtjeva (čl. 61. st. 2. ZOO-a). Tužiteljica je tražila poništaj ugovora i nižestupanjski sudovi su pravilno takav tužbeni zahtjev odbili, jer pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prinude, a u svakom slučaju to pravo prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora (čl. 117. ZOO-a). Ugovor o darovanju zaključen dana 22. 5. 1993., a tužba je podnesena sudu dana 21. 11. 1997., dakle, nakon isteka objektivnog prekluzivnog roka od tri godine, pa tužbeni zahtjev nije osnovan. Revidentica navodi da je ona u svojoj tužbi tražila »poništaj ugovora radi mane volje koja je regulirana u čl. 63. ZOO-a«. Tužiteljica je u tužbi doista navela da je bila uvjerena da je sastavljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a ne ugovor o darovanju, pa bi to upućivalo na nesporazum iz čl. 63. ZOO-a, koji prema toj odredbi postoji kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovi ili o predmetu obveze. Međutim, nesporazum dovodi do ništavosti, a ne do pobojnosti pravnog posla. U slučaju nesporazuma, prema čl. 63. ZOO-a, »ugovor ne nastaje«. Ugovor koji nije nastao ne može se po prirodi stvari poništavati, već se može samo deklaratornom presudom utvrditi da je ništav. Revidentica je mođutim ustala konstitutivnom tužbom tražeći da sud svojom odlukom ugovor o darovanju poništi, a ne deklaratornom tužbom da su utvrdi (deklarira) da je ugovor ništav. Sud doduše nije vezan pravnom osnovom tužbe (arg. iz čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku, Nar. nov., br. 53/91¸, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP), ali jeste vezan tužbenim zahtjevom, jer u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a). Nižestupanjski sudovi su dakle mogli odlučiti samo o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojeg je istakla tužiteljica, tj. da sud poništi ugovor o darovanju, a ne i o nekom drugom zahtjevu. Nisu dakle bili ovlašteni deklaratornom presudom utvrditi da je ugovor ništav, sve i kada bi rezultati postupka ukazivali na to da tužiteljici pripada pravo tražiti da sud utvrdi ništavost ugovora, jer tužiteljica to nije tražila. Odbijajući tužiteljicu i s kondemnatornim zahtjevom da joj tužena izda tabularnu ispravu, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Zahtjev za izdavanje tabularne isprave nije neosnovan samim tim što je utvrđeno da nije osnovan konstitutivni zahtjev za poništenje ugovora. Ako bi činjenice iznesene u tužbi doista bile istinite, ugovor o darovanju ne bi nastao, tj. bio bi ništav jer bi se radilo o nesporazumu u smislu čl. 63. ZOO-a. Stoga se i ne može tražiti da sud poništi ugovor kojega nema (može se tražiti da sud deklaratornom presudom utvrdi da je ništav, a ne da ga konstitutivnom presudom poništi). Temeljno je, međutim, pravilo propisano u čl. 104. st. 1. ZOO-a, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora. Nije sporno da je temeljem ugovora o darovanju tužiteljica dala (darovala) tuženici stan tako da na njemu stekne pravo vlasništva. Ako je ugovor o darovanju ništav, onda postoji i obveza tužene da vrati tužiteljici ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a to zaključuje i obvezu izdavanja tabularne isprave. (I. G.) Informator broj 5179 • 25. 10. 2003.



274

OBVEZNO PRAVO – DELKREDERE Komisionar iz ugovora o komisionom kreditu koji je ugovorio da će ispuniti kreditne obveze svog

suugovaratelja na dan dospijeća, ako ih on ne ispuni, odgovara solidarno sa suugovarateljom

(delkredere)

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–2913/01 OD 29. 10. 2002. Stranke su sklopile ugovor o komisionom kreditu broj 29-37/87 od 19. 1. 1998. na temelju kojeg je tužitelj kao komitent uplatio tuženiku kao komisionaru 2.800.000,00 kn, s time da će kreditor odobreni komisioni kredit doznačiti na komisioni račun tuženika, a tuženik će doznačiti iznos kredita korisniku kredita uz kamatnu stopu 1,8% mjesečno. Prema stajalištu ovog suda, suprotno žalbi, riječ je komisionom poslu u kojem komisionar jamči za ispunjenje obveze svog suugovaratelja bez obzira na to što u ugovoru nema izričite odredbe da će suugovaratelj svoje obveze ispuniti (delkredere) u kojem bi slučaju on odgovarao solidarno s njim. Pritom bi, da je tako dogovoreno, imao pravo i na tzv. delkredere proviziju, a prema odredbi članka 781. stavci 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). U konkretnom ugovoru, iako nema izričite odredbe o posebnom jamstvu delkredere da će tuženik ispuniti obveze svog suugovaratelja ako on ne ispuni svoje obveze, postoji odredba da će tuženik vratiti predmetni kredit tužitelju na dan dospijeća. Aneksom br. 3 na str. 9. spisa, člankom 3. utvrđeno je da je rok vraćanja kredita do 19. 1. 1999. Budući da tuženik u određenom roku nije izvršio svoju obvezu, dužan je vratiti kredit i ne može se pozivati na to da njemu korisnik kredita nije vratio dugovano. (Z. J.) Informator broj 5182 • 5. 11. 2003.



275

USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA) Ugovor o cesiji sklopljen nakon 30. rujna 2000., koji je ugovorio vjerovnik koji ima evidentirane

nenamirene obveze na računu u banci, ništav je pravni posao koji ne proizvodi pravne učinke

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–531/01 OD 4. 2. 2003. Cesija je ugovor vjerovnika (cedenta) s trećom osobom (cesionarom) na temelju kojeg tražbina iz obveze prelazi s dosadašnjeg vjerovnika na tu treću osobu kao novog vjerovnika. Isto tako, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je neosnovan prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju radi o sklapanju ugovora o cesiji koji je suprotan Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o platnom prometu u zemlji (Nar. nov., br. 27/93 i 97/00) od 4. ožujka 1999. g., pa da se radi o nedopuštenom pravnom poslu koji ne proizvodi učinke. U smislu članka 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platnom prometu u zemlji, sudionik ne može namirivati obveze asignacijom, cesijom i preuzimanjem duga ako ima evidentirane nenamirene obveze na računu u ovlaštenoj organizaciji. Ugovor o cesiji od 4. lipnja 2000. g. stranke su sklopile prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platnom prometu u zemlji, koji je stupio na snagu 30. rujna 2000. g., pa se navedene izmjene i dopune Zakona o platnom prometu u zemlji ne odnose na ugovor o cesiji od 4. lipnja 2000. g. (Z. J.) Informator broj 5190 • 3. 12. 2003.



276

ZAKUP ZEMLJIŠTA – PRIMJENA PROPISA Na ugovor o zakupu zemljišta ne primjenjuju se odredbe Zakona o zakupu poslovnog prostora

neovisno o tome što je na zemljištu postavljen montažni poslovni objekt

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-90/00 OD 15. 1. 2002. Utvrđeno je da su stranke 15. siječnja 1996. sklopile ugovor o zakupu čiji predmet je dio kč. br. 40/1 na kojoj je tuženik postavio montažni objekt. Revident pogrešno smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o zakupu poslovnog prostora (Nar. nov., br. 91/96). Naime, predmet zakupa u konkretnom slučaju nije bio poslovni prostor već zemljište na kojem je tuženik postavio montažni objekt radi obavljanja svoje poslovne djelatnosti, pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) o zakupu. (I. G.) Informator broj 5195 • 20. 12. 2003.



277

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE - POVREDA UGLEDA, ČASTI, SLOBODE ILI PRAVA LIČNOSTI

Sama okolnost da se na plakatu nalazi fotografija koja nije uvredljivog sadržaja, a inače je snimljena

na javnom mjestu, ne daje pravo na naknadu štete

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev 502/98 od 15. 3. 2001. U postupku je utvrđeno da je tuženik naručitelj tiskanja plakata na kojima se nalazi lik tužitelja, da je fotografija na temelju koje je napravljen javni plakat snimljena na javnom mjestu gdje je bilo dopušteno fotografiranje tužitelja kao jahača na konju, a bez znanja i odobrenja tužitelja stavljena na plakat na takmičenju u Z. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da tuženik nije u obvezi naknaditi tužitelju utuženu štetu, jer da tužitelju objavljivanjem spornog plakata nije nastala bilo kakva šteta, jer je fotografija na spornom plakatu snimljena na javnom mjestu. Nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da zahtjev tužitelja nije osnovan na temelju odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7796 i 112/99), budući da na temelju citirane zakonske odredbe pravo na naknadu štete zbog objavljene fotografije bi imao tužitelj kada bi objavljena fotografija tužitelja bila uvredljivog sadržaja, a u konkretnom slučaju, kako je utvrđeno, sam plakat i fotografija na plakatu ne vrijeđaju tužitelja. Na plakatu se nalazi jedan tipičan skok jahača na konju s preponama, snimljenom na javnom mjestu i u istom nema ništa pogrdno ni ružno što bi vrijeđalo psihu tužitelja, odnosno izazvalo povredu njegove časti i ugleda u sredini u kojoj živi. Naime, i po ocjeni ovog revizijskog suda okolnosti slučaja govore u prilog zaključka nižestupanjskih sudova da objavljivanje predmetne fotografije premda je objavljeno bez pristanka tužitelja, ne daje osnovu za dosuđenje tužitelju novčane naknade. Pogrešno je pozivanje tužitelja na primjenu Zakona o javnom priopćavanju (Nar. nov, br., 83/96, 105/97, 143/98 i 20/00) kao i na Zakon o autorskom pravu (Nar. nov., br., 9/99 – proč. tekst, 76/99 i 127/99) jer u ovom slučaju ne dolaze u primjenu navedeni propisi. (I. G.) Informator broj 5097 • 11. 1. 2003.



278

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE – POVREDA UGLEDA, ČASTI, SLOBODE I PRAVA LIČNOSTI – OBJAVLJENOM INFORMACIJOM Ocijenjeno je da je kod odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete počinjene objavljenom

informacijom, od utjecaja okolnost da oštećeni nije tražio ispravak informacije unatoč tome što se

radilo o teškim inkriminacijama

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2084/00 OD 7. 11. 2000. Imajući na umu sve utvrđene činjenice i okolnosti nižestupanjskih sudova iz odredbe čl. 22. t. 7. Zakona o javno priopćavanju (Nar. nov., br. 83/96, 143/98 i 96/01), a osobito da tužitelj osobno nije tražio ispravak objavljene informacije unatoč tome što se radilo o teškim inkriminacijama koje povređuju čast, ugled i dostojanstvo tužitelja, ovaj sud smatra da iznos u visini od 100.000,00 kn predstavlja primjerenu novčanu naknadu tužitelju za pretrpljenu štetu, s obzirom na cij i društvenu svrhu, koja se tom naknadom želi postići. (I. G.) Informator broj 5115 • 15. 3. 2003.



279

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE – ZBOG SMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI – PREKID ŠKOLOVANJA U okviru naknade štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, može se uzeti u obzir šteta

koja je posljedica gubitka školske godine

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2677/98 OD 21. 8. 2002. Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju su tužitelji trpjeli zbog gubitka školske godine prvotužitelja kao učenika tuženika (škole). Tužitelji su na ročištu glavne rasprave 21. listopada 1996. g. istaknuli da traže nematerijalnu štetu (ustvari naknadu te štete) zbog duševnih bolova zbog prekida školovanja, stjecanja zanimanja za koje se prvotužitelj opredijelio – obrtnik, stolar, svaki u iznosu 20.000,00 kn. Utvrdivši da je tuženik 21. lipnja 1994. g. donio odluku kojom je prvotužitelja kao učeniku izrečena odgojna mjera isključenja iz obrazovnog programa tuženika, da je Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske rješenjem od 7. listopada 1994. g. navedenu odluku tuženika poništilo, da je isto rješenja Ministarstva kulture i prosvjete primljeno 19. listopada 1994. g., da je tuženik pozvao prvotužitelja na popravni ispit iz matematike 10. siječnja 1995. g. kojeg prvotužitelj nije položio, da tuženik nije organizirao drugi popravni ispit, te da je tim propustom izazvao gubitak školske godine za prvotužitelja, nižestupanjski sudovi su obvezali tuženika da plati prvotužitelju novčanu naknadu zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu 7.000,00 kn sa zateznim kamatama. Prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naglasio da Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO), ne priznaje duševne boli zbog prekida školovanja kao samostalni oblik nematerijalne štete, ali da takvu nematerijalnu štetu treba imati na umu pri odmjeravanju naknade za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti. Prihvaćanjem dijela tužbenog zahtjeva prvotužitelja na ime nematerijalne štete u obliku duševnih boli nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Istina je da ZOO ne predviđa naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog gubitka školske godine, no u konkretnom slučaju prvotužitelju pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u obliku duševne boli, koju je tuženik izazvao svojim propustima, jer neorganizirajući drugi popravni ispit izazvao je kod prvotužitelja gubitak školske godine, a to je imalo za posljedicu nematerijalnu štetu prvotužitelja. Naime, prema odredbi čl. 63. st. 2. Zakona o srednjem školstvu (Nar. nov., br. 19/92, 27/93, 50/95, 59/01 i 114/01), popravni ispit polaže se pred komisijom u dva ispitna roka, od kojih je prvi najranije 15 dana nakon završetka nastave, a tuženik u konkretnom slučaju nije postupio u smislu navedene zakonske odredbe. Visina pravične novčane naknade u konkretnom slučaju pravilno je utvrđena. Nije odlučno što prvotužitelj eventualno nije podnio zahtjev tuženiku za organiziranje drugog popravnog ispita. (I. G.) Informator broj 5120 • 2. 4. 2002.



280

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE – IZGUBLJENA ZARADA ZA VRIJEME BOLOVANJA Suprug nema pravo na naknadu štete s naslova izgubljene zarade za vrijeme bolovanja koje je koristio

zbog njegovanja oštećene supruge

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1180/97 OD 28. 2. 2001. Nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju M. Ž. dosudili naknadu s naslova duševnih boli zbog teškog invaliditeta tužiteljice, a njegove supruge. Naime, odredbom iz čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO) propisano je da bračni drug ima pravo na pravičnu novčanu naknadu za duševne boli u slučaju osobito teškog invaliditeta svoje supruge. No, u konkretnom slučaju, unatoč teškim posljedicama koje su kod tužiteljice zaostale zbog tog štetnog događaja, njezino smanjenje životne aktivnosti za 50% ne može se smatrati takvim osobito teškim invaliditetom koji podrazumijeva prije navedena zakonska odredba, a koji bi opravdavao dosudu naknade s naslova duševnih boli njezinom suprugu po toj osnovi. Tužitelj M. Ž. nema pravo niti na naknadu za izgubljenu zaradu s naslova razlike između plaće i naknade koju je primao za vrijeme bolovanja korištenog zbog njegovanja tužiteljice, jer nema svojstvo oštećenika iz tog štetnog događaja da bi mogao prema čl. 195. st. 1. ZOO-a ostvariti zatraženo obeštećenje. (I. G.) Informator broj 5125-5126 • 19. i 23. 4. 2003.



281

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE – IZGUBLJENA ZARADA U okolnostima konkretnog slučaja ocijenjeno je da je bilo opravdano utvrditi prema slobodnoj ocjeni

visinu izgubljene zarade ostvarene pletenjem u kući i obavljanjem sitnih krojačkih usluga

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2071/01 OD 10. 1. 2002. Tužiteljica smatra da je mjesečna renta zbog izgubljenog prihoda kojeg je ona prije štetnog događaja ostvarila pletenjem i obavljanjem sitnih krojačkih usluga za druge, te vođenjem svog domaćinstva, utvrđena prenisko, a tuženik smatra da su mjesečni iznosi rente utvrđeni previsoko. Zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi, 14. 3. 1989., kod tužiteljice je utvrđena invalidnost od 30%. U dokaznom postupku je, saslušanjem svjedoka i tužiteljice kao stranke, utvrđeno da je tužiteljica prije prometne nezgode ostvarivala zaradu pletenjem, što više nije u mogućnosti raditi. Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da kod tužiteljice postoji trajno smanjenje radne sposobnosti za obavljanje takvih i sličnih poslova. Stoga su niži sudovi i ocijenili da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u obliku mjesečne rente zbog izgubljene zarade i prihoda. Kako se visina ove rente ne može sa sigurnošću utvrditi, sud drugog stupnja je za utuženo razdoblje, uzimajući u obzir najniže zarade u Republici Hrvatskoj i činjenicu da je tužiteljica rad obavljala u kući, pa je i njezina zarada ovisila o narudžbama trećih, ocijenio da joj pripada renta u visini kako su se te zarade kretale po mjesecima tijekom utuženog vremena umanjeno za 30%. Takva odluka drugostupanjskog suda nije u suprotnosti s odredbom čl. 223. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99), kojom je propisano da kad se visina naknade štete ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s razmjernim teškoćama, sud o visini tog iznosa odlučuje prema slobodnoj ocjeni. (I. G.) Informator broj 5147-5148 • 5. i 9. 7. 2003.



282

ODGOVORNOST ZA ŠTETU DRŽAVE Za nestalo oružje koje je vlasnik predao mjesnoj zajednici da bi se upotrijebilo za obranu sela, a koje je

u ratu ostalo na okupiranom području, ne odgovara Republika Hrvatska, kao niti županija, općina ili

mjesna zajednica, budući da se radi o ratnoj šteti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1417/00 OD 27. 12. 2001. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno nadoknade utuženi iznos na ime naknade štete za tri njegove lovačke puške koje je na Opći poziv Ureda za obranu Općine O., tijekom rujna 1991. godine za potrebe obrane sela L. predao Mjesnoj zajednici L., a koje oružje je ostalo na u to vrijeme privremeno okupiranom području, nakon povlačenja pripadnika hrvatskih oružanih snaga iz navedenog sela. Ovaj Vrhovni sud nalazi, da je u pobijanoj presudi sud drugog stupnja na izložena činjenična utvrđenja pravilno primijenio materijalno pravo odlukom kojom je istaknuti tužbeni zahtjev odbijen. Naime, pravilno sud drugog stupnja ukazuje, da je šteta koju je pretrpio tužitelj nastala kao posljedica ratnih događanja, dakle, da se radi o ratnoj šteti koja je pojmovno određena u odredbama čl. 1. i 2. tada na snazi Zakona o utvrđivanju ratne štete (Nar. nov., br. 61/91 i 70/91) kao imovinska i neimovinska posredno i neposredno učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike Hrvatske kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ako je posredno ili neposredno nastala od 15. 8. 1990. do prestanka neprijateljstva i ratnih operacija, a koji pojam ratne štete je dopunjen o toč. 3. Uputa za primjenu navedenog Zakona o utvrđivanju ratne štete (Nar. nov., br. 5493) u kojoj odredbi se navodi, da su ratnom štetom obuhvaćeni gubici nastali kao rezultat: a) ratnih (vojnih) djelovanja ili njihova posljedica, b) djelovanja neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija ili po njima kontroliranih jedinica. Prema tome, a imajući na umu štetu koju je tužitelj pretrpio i okolnosti u kojima je ona nastala, i po shvaćanju ovog Vrhovnog suda, takvu štetu treba podvesti pod pojam ratne štete za koju uslijed nepostojanja propisa koji bi regulirali da l i koja osoba odgovara za ratnu štetu, nema osnova za obvezivanje bilo kojeg tuženika na naknadu tako nastale štete tužitelju. To svakako, po ocjeni ovog suda, nisu opći propisi o obveznim odnosima (Zakona o obveznim odnosima), niti odredba čl. 48. st. 2. tada na snazi Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 23/95), a niti odredbe ranije Uredbe o nabavljanju, držanju i nošenju oružja u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 55/91) koja je Uredba prije podizanja tužbe stavljena izvan snage Uredbom o stavljanju izvan snage uredaba iz oblasti unutarnjih poslova za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti izvan snage uredaba iz oblasti unutarnjih poslova za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 19/92) koja je Uredba nastupila na snagu dana 2. 4. 1992. godine. (I. G.) Informator broj 5159-5160 • 16. i 20. 8. 2003.



283

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE – UMANJENA VRIJEDNOST Ocijenjeno je da postoji smanjenje vrijednosti motornog vozila kad je zbog štetnog događaja došlo do

deformacije karoserije, a otklanjanje tog nedostatka bilo bi nerentabilno

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-3403/99 OD 28. 11. 2001. Iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u postupku, nedvojbeno proizlazi, da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom osiguranika tuženice i niži sudovi materijalno pravo pravilno su primijenili kad su prihvatili odgovornost tuženika za štetu tužitelju. Šteta je dosuđena u iznosu koji je potreban da se šteta otkloni i u iznosu za koji je umanjena vrijednost vozila. Revident neosnovano prigovara osnovanosti zahtjeva tužitelja za umanjenu vrijednost vozila, jer kad je na vozilu došlo do deformacije karoserije vozila (otklanjanje tog nedostatka je nerentabilno), a koji nedostatak umanjuje tržišnu vrijednost vozila, onda je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove umanjene vrijednosti vozila osnovan. (I. G.) Informator broj 5167 • 13. 9. 2003.



284

PRAVO NA NAKNADU ŠTETE Ako je šteta koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja dužnika veća od zatezne kamate, vjerovnik nema

pravo na zateznu kamatu veću od propisane već razliku štete treba izraziti u određenom iznosu novca

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Revt-40/42 (Gzz-51/02) OD 21. 11. 2002. Sporno je među strankama tko je skrivio raskid ugovora o građenju, kao i vrijednost izvršenih, a neisplaćenih radova, te visina izmakle koristi, kao i visina štete zbog zakašnjenja tuženika u ispunjenju ugovora. Također je sporno i potraživanje tuženika istaknuto u prijeboj zbog nedostatka s obavljenim radovima. Ostvario se razlog pogrešne primjene materijalnog prava istaknut u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te djelomičnu reviziju, a sve u odnosu na dosuđenu kamatu iznad zatezne kamate po propisanoj stopi od 18% do dosuđene kamate od 33% godišnje i to kao naknadu štete. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kad je tužitelju dosuđena kamata iznad propisane zatezne kamate da dosuđene kamate od 33% (15% kamata) i to kao naknada štete zbog toga što se tužitelj radi neispunjenja obveza tuženika zadužio, te morao otplaćivati kredit s kamatom od 33%. Naime, prema odredbi čl. 278. st. 2. ZOO-a ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete. Ta zakonska odredba daje pravo vjerovniku na naknadu štete zbog zakašnjenja dužnika kada je ta šteta veća od zakonske zatezne kamate koju je dužan platiti dužnik koji kasni s ispunjenjem svoje obveze, a ne na zateznu kamatu veću od one koju je dužnik, koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, dužan plaćati, a koja je kamata propisana Zakonom (čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) i članka 1. Zakona o zateznim kamatama – Nar. nov., br. 28/96 i čl. 1. st. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate – Nar. nov., br. 76/96 i sada važećim čl. 1. st. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate Nar. nov., br. 72/92. Stoga nije bilo mjesta dosuđenju zatezne kamate iznad one propisane od 18% godišnje. Možebitnu štetu zbog dužnikova zakašnjenja, koja je veća od iznosa koju bi dobio na ime zatezne kamate, vjerovnik–tužitelj treba dokazati i izraziti u određenom iznosu koji iz te vrste štete traži. (I. G.) Informator broj 5172 • 1. 10. 2003.



285

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE – ZBOG OBJAVLJENE INFORMACIJE Rok od šest mjeseci za podnošenje tužbe odnosi se na sporove za naknadu štete prouzročene

informacijom u javnom glasilu kad je tužba podnesena protiv osoba koje prema odredbama Zakona o

javnom priopćavanju, odgovaraju za tu štetu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gzz–87/02 OD 28. 1. 2003. Predmetnu tužbu sudovi su odbacili pozivajući se na odredbu iz članka 26. Zakona o javnom priopćavanju (Nar. nov., br. 83/96, 143/98 i 96/01 – u nastavku teksta: ZOJP), uz obrazloženje da tuženica J. B. kao autor novinskog članka spada u krug osoba »koje je ZOJP predvidio kao moguće odgovorne osobe, dakle i pasivno legitimirane osobe u predmetu pokrenutom s osnove naknade nematerijalne štete«, te da se rok od šest mjeseci iz navedenog članka odnosi na sve osobe iz članka 1. istog Zakona. U zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano se ističe da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredbe iz članka 26. ZOJP-a jer se ta odredba odnosi samo na sporove za naknadu štete prouzročene informacijom u javnom glasilu, kad je tužba podnesena protiv osoba koje prema odredbama rečenog Zakona odgovaraju za tu štetu, a što u ovoj parnici nije slučaj. Naime, odredba članka 26. ZOJP-a, kojom je određeno da se tužba radi naknade štete može podići najkasnije u roku šest mjeseci od dana objave informacije kojom je štete prouzročena, nalazi se u poglavlju Zakona u kojem su sadržane odredbe o odgovornosti nakladnika (čl. 22.), glavnog urednika (čl. 23. st. 3.), te izvora informacije kojom je učinjena šteta ako je izvor novinska agencija, drugo javno glasilo ili tijelo javne vlasti (čl. 27. st. 1.), pa stoga istu odredbu treba tumačiti u povezanosti s odredbama navedenog poglavlja, a uz takvo tumačenje opravdano je zaključiti da se odredba iz članka 26. ZOJP-a ne odnosi na sporove za naknadu štete u kojima se pitanje odštetne odgovornosti ne prosuđuje prema odredbama ZOJP-a. U konkretnom slučaju, pitanje odštetne odgovornosti oba tuženika treba raspraviti uz primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 122/99 i 88/01), pa kako tim Zakonom nije propisan prekluzivni rok za podnošenje tužbe za naknadu štete, to je predmetna tužba neosnovano odbačena kao nepravodobna. (I. G.) Informator broj 5182 • 5. 11. 2003.



286

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE Iznosi naknade nematerijalne štete isplaćeni oštećeniku (srodnicima poginulog radnika) temeljem

kombiniranog osiguranja koje je zaključio poslodavac u korist radnika, kumuliraju se s iznosima

naknade štete isplaćene oštećenima s naslova duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2792/98 OD 13. 2. 2002. Odlučujući o zahtjevu tužiteljica ad. 1. i 2., za naknadu im nematerijalne štete, nižestupanjski sudovi su iznos priznate im naknade, s osnove duševne boli, umanjili za iznose isplaćene im temeljem police osiguranja od opće odgovornosti te police za kombinirano kolektivno osiguranje sklopljenih između tuženika i »C«, ocjenjujući da se ti iznosi ne mogu kumulirati s iznosom pripadajuće im nakade štete. Tužiteljicama ad. 1. i 2., a što je neosporno, isplaćen je iznos od 20.790,00 kn, tj. svakoj po 10.395,00 kn temeljem police osiguranja od odgovornosti tuženika, te 30.196,00 kn (svakoj po 19.801,00 kn), temeljem police za kombinirano kolektivno osiguranje. Naprotiv, iznos isplaćen tužiteljicama ad. 1. i 2. temeljem kombiniranog kolektivnog osiguranja radnika tuženika (svakoj po 19.801,00 kn), ne odbija se od ukupno pripadajuće naknade nematerijalne štete, već se kumulira s ovom, budući da se radi o osiguranju ugovorenog u korist radnika kao osiguranika. Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su za tako isplaćeni iznos smanjili pripadajuću naknadu tužiteljicama ad. 1. i 2. (I. G.) Informator broj 5183 • 8. 11. 2003.



287

TRGOVINA NA MALO – AKVIZITERI Prodaja robe na način da se akviziterima u poslovnom prostoru ispostavlja račun za prodanu robu kao

krajnjim kupcima smatra se obavljenim djelatnosti trgovine na malo, pa poslovni prostor mora

udovoljavati minimalnim i drugim tehničkim uvjetima za obavljanje te djelatnosti

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-4518/98 OD 12. 4. 2001. Odredbom čl. 12. Zakona o trgovini (Nar. nov., br. 11/96 i 75/99) propisano je da trgovina na malo kupnja robe radi daljnje prodaje stanovništvu za osobnu potrošnju ili uporabu u kućanstvu i posredovanje u kupnji, odnosno prodaji robe za treće osobe, s tim da se, sukladno odredbi čl. 13. toga Zakona, trgovina na malo obavlja u prodajnim prostorijama (u nastavku teksta: prodavaonice) te izvan njih, ako su za takav način prodaje ispunjeni propisani uvjeti. Prodaja robe izvan prodavaonica, sukladno odredbi čl. 14. st. 1. istog Zakona, je osobito prodaja u prostorijama kupca, prodaja putem automata, televizije, pokretnih prodavača (ulični prodavači s kolicima i dr.), za koju je, u smislu st. 3. istog članka navedenog Zakona, potrebno odobrenje nadležnog tijela lokalne samouprave. Prema, pak, odredbi čl. 17. st. 1. alineje 1. spomenutog Zakona, za obavljanje trgovine moraju biti ispunjeni minimalni tehnički uvjeti, kojima moraju udovoljavati poslovne prostorije, oprema i sredstva pomoću kojih se obavlja trgovina, te drugi uvjeti s obzirom na oblik i način obavljanja trgovine. Iz podataka sveza spisa, posebice zapisnika od 18. ožujka 1998. godine o izvršenom inspekcijskom pregledu poslovanja tužitelja u prostorijama istog u Z., kojeg je direktorica tužitelja bez primjedbi potpisala, te računa o nabavi robe priloženih uz navedeni zapisnik, proizlazi da tužitelj u tom prostoru obavlja djelatnost trgovine na malo na način da prodaje plastično posuđe »T« akviziterima, koji jedino i mogu u navedenim prostorijama kupovati tu robu, iako za isto nije ishodio rješenje o udovoljavanju predmetnog poslovnog prostora minimalnim tehničkim uvjetima za obavljanje trgovine na malo. Naime, istim zapisnikom, pored ostalog, konstatirano je da imenovani akviziter, nakon što obavi prezentaciju kod potencijalnog kupca i preuzme narudžbu, dolazi u predmetne prostorije tužitelja i u trenutku preuzimanja robe i plaćanja računa za istu, račun odnosno uplatnica se izdaje na ime akvizitera. Imajući na umu tako utvrđeno činjenično stanje i naprijed navedene zakonske odredbe, tuženo tijelo je, i prema ocjeni ovog suda, pravilno zaključilo da u predmetnom poslovnom prostoru tužitelj obavlja djelatnost trgovine na malo na način da imenovanim akviziterima ispostavlja račun za prodanu robu kao krajnjim kupcima, iz kojeg razloga je prvostupanjsko tijelo imalo osnova u zakonu tužitelju privremeno zabraniti obavljanje navedene djelatnosti u tom prodajnom prostoru, dok ne ishodi rješenje o udovoljavanju minimalnih tehničkih i drugih uvjeta za obavljanje te djelatnosti. Informator broj 5096 • 8. 1. 2003.



288

ZASTARA – NEMATERIJALNA ŠTETA Budući da se o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete (strah) odlučuje prema stanju na dan

prvostupanjskog presuđenja, oštećenik može povisiti svoj zahtjev za naknadu štete s tim stanjem bez

opasnosti da bi tako povišeni zahtjev zastario

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2149/01 OD 22. 1. 2002. Trećetuženik se u svom podnesku od 14. veljače 2000. g. protivi povišenju tužbenog zahtjeva na ime pretrpljenih tjelesnih bolova i straha, te ističe i prigovor zastare glede zahtjeva za ta dva oblika nematerijalne štete preko prije postavljenog zahtjeva u ukupnom iznosu 25.000,00 kn. Taj prigovor trećetuženika nije osnovan. Budući da se o zahtjevu za naknadu štete na ime pretrpljenih tjelesnih bolova i pretrpljenog straha odlučuje prema stanju na dan prvostupanjskog presuđenja, oštećenik je ovlašten uskladiti svoj zahtjev za naknadu štete s tim stanjem, bez opasnosti da bi takvo usklađenje, tj. povišeni zahtjev zastario. (I. G.) Informator broj 5184 • 12. 11. 2003.



289

ŠTETE UZROKOVANE RATNIM OPERACIJAMA I POBUNAMA Osiguratelj nije dužan nadoknaditi štete uzrokovane ratnim operacijama ili pobunama, osim ako je

drugačije ugovoreno, ali je dužan dokazati da je štete uzrokovana ratnim operacijama ili pobunama

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1036/01 OD 10. 7. 2001. Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužiteljice kao osiguranika da joj tuženica kao osiguratelj, temeljem zaključenog ugovora o kasko osiguranju, naknadi štetu koja joj je nastala otuđenjem njenog osobnog automobila. Temeljno prijeporno pitanje u ovoj parnici tiče se prigovora tuženice da je tužiteljici šteta nastala u svezi s ratnim operacijama ili pobunama, tj. nastupanjem rizika za koji je prema odredbama čl. 931. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO) i čl. 18. t. 15. Pravila za osiguranje automobilskog kaska, isključena odgovornost osiguratelja za naknadu takve štete, a prijeporna je u revizijskom stadiju postupka i visina štete. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev, ocjenjujući prigovor tuženice neosnovanim, izražavajući stav da je šteta koju je pretrpjela tužiteljica »uzrokovana upravo krađom osobnog automobila«, da je posljedica krađe, pa da je stoga osiguratelj dužan nadoknaditi štetu tužiteljici prema odredbama čl. 15. t. 13. Pravila za osiguranje automobilskog kaska. Pogrešan je pravni pristup predmetu spora, radi čega sud prvog stupnja nije raspravio i utvrdio sve pravne relevantne okolnosti konkretnog događaja, pa nije niti imao temelja zakjučiti da otuđenje, odnosno nestanak osobnog automobila tužiteljice uopće nije vezan uz »ratne operacije ili pobune«, koje su se u to vrijeme (17. 9. 1991.) događale u Gradu D. U smislu odredbi iz čl. 931. ZOO-a, osiguratelj nije dužan nadoknaditi štete uzrokovane ratnim operacijama ili pobunama, osim ako je drugačije ugovoreno, ali je njegova dužnost dokazati da je šteta uzrokovana ratnim operacijama ili pobunama. I prema Pravilima za osiguranje automobilskog kaska, osiguratelj nije u obvezi nadoknaditi štetu koja je nastala uslijed radnih operacija ili pobuna (čl. 18. t. 15. Pravila za osiguranje automobilskog kaska). S obzirom na vrijeme kada je otuđen osobni automobil tužiteljice (između 16. 9. 1991. i 18. 9. 1991.), tj. vrijeme kada je upravo na Grad D. topovima, granatama i sl. izvršen napad neprijateljske vojske i njegova privremena okupacija od 16. 9. 1991. do 5. 8. 1995. (list 67 spisa), obzirom na tužbene navode tužiteljice da je predmetni automobil otuđen od »četničke bande« i preregistriran na beogradsku registraciju (BG 210-089), kao i obzirom na potvrdu tadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova Republike S. u B., od 21. 2. 1992. da je upravo tužiteljica otuđila predmetni automobil J. S. P. iz B., te rješenje Komisije za popis, procjenu ratne štete Općine D. od 11. 12. 1992. kojim je utvrđena i visina nastale ratne štete na predmetnom automobilu u iznosu od 18.000,00 DEM u protuvrijednosti tadašnjih HRD, pogrešan je stav nižestupanjskih sudova da nestanak automobila tužiteljice nije vezan »ratne operacije ili pobune«. (I. G.) Informator broj 5096 • 8. 1. 2003.



290

OBVEZA OSIGURATELJA – ISPLATA NAKNADE ILI UGOVORENE SVOTE Zakašnjenje osiguratelja s isplatom ugovorene svote temeljem ugovor o automobilskom kasku, a s tim

u svezi i njegova obveza na plaćanje zatezne kamate nastupa sukladno ugovorenom roku za isplatu

ugovorene svote

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-68/99 OD 23. 1. 2002. U ovoj parnici radi se o sporu iz ugovora o kasko osiguranju tužiteljevog automobila sklopljenog između stranaka dana 16. 1. 1996. g. Međutim, pogrešna primjena materijalnog prava postoji u dijelu presuda kojim je odbijen dio zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu. Naime, odlučujući o tom sporednom potraživanju, sudovi su neosnovano zaključili da tužitelju pripada pravo na kamate od dana presuđenja, uz obrazloženje da je to u skladu sa sudskom praksom. Dosuđena svota ne predstavlja naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, već se radi o svoti koju je tuženik dužan platiti u ispunjenju svoje ugovorne obveze iz ugovora o osiguranju automobilskog kaska. za ocjenu pitanja dispjeća te obveze mjerodavne su odredbe ugovora, te odredbe iz čl. 919. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), kojima se određeni rokovi plaćanja naknade, odnosno ugovorene svote. (I. G.) Informator broj 5102 • 29. 1. 2003.



291

OSIGURANJE OSOBA – RATNE OPERACIJE Smrt osiguranika nije uzrokovana ratnim operacijama kad je on stradao nagazivši na minu nakon

završetka ratnih operacija

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1070/98 OD 27. 12. 2001. Tuženica (osiguratelj) opravdavajući reviziju ponavlja ranije izrečeni pravno stajalište da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti čl. 952. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO), prema kojem se osiguravatelj oslobađa obveze iz ugovora o osiguranju od nesretnog slučaja, ako je nesretni slučaj uzrokovan ratnim operacijama i ako nije što drugo ugovoreno. Osim toga, tuženica ističe da je oštećenik, s obzirom da je stanovao na području gdje je bila crta razdvajanja, znao odnosno morao znati, gdje se nalaze minirana područja, pa je na sebe preuzeo rizik kada se sa svojim traktorom kretao takvim područjem i nagazio na minu koja ga je usmrtila, jer da nije bilo za očekivati da dva mjeseca poslije oslobođenja sva minirana područja budu označena trakama. Suprotno gore istaknutom pravnom stajalištu nižestupanjski sudovi nalaze da je nastupio osigurani slučaj, te da se tuženica ne može osloboditi ugovorne obveze temeljem čl. 9. t. 3. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja. Naime, utvrđeno je da je pok. M. Ž. poginuo 11. listopada 1995. kada je traktorom na poljskom putu aktivirao protupješačku minu. Također je nesporno da je pok. M. Ž. radio u poduzeću »S.« d.d. P. u kojem je bio osiguran policom za kombinirano kolektivno osiguranje za slučaj smrti na svotu od 110.000,00 kn za razdoblje od 25. ožujka 1995. do 25. ožujka 1996. godine (list spisa 5). Prema odredbi čl. 9. st. 1. t. 3. Općih uvjeta tuženice za osiguranje osoba od posljedice nesretnog slučaja – koji su sastavni dio ugovora o osiguranju – osiguratelj je isključen u cijelosti od svoje obveze, ako je nesretni slučaj nastao uslijed ratnih događanja, neprijateljskih i ratu sličnih radnji, građanskog rata, revolucije, pobune, ustanka, ili građanskih nemira koje nastanu iz takvih događaja, sabotaže ili terorizma počinjenog iz političkih pobuda, nasilja ili drugih sličnih događaja u kojima je sudjelovao osiguranik. Slijedom gore navedenog okolnost što je šteta uzrokovana minsko-eksplozivnim sredstvom, sama za sebe ne daje dovoljno elemenata za zaključak da se radi o ratnoj šteti (kako tvrdi revidentica), kao šireg pojma koji isključuje isplatu osigurane sume, već to određuju konkretne okolnosti samog događaja. Kako su nižestupanjski sudovi utvrdili, a koja utvrđenja ni revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju da se nesretni slučaj zbio dva mjeseca nakon prestanaka ratnih događanja u području P. i cijele B. (koja je oslobođena u kolovozu 1995. godine), da se oštećenik svojim traktorom kretao poljskim putem, da osobno nije postavljao mine, te da na samom putu nije bilo označeno da je miniran, za zaključiti je da nesretni slučaj nije uzrokovan ratnim događajem u kojem je sudjelovao osiguranik. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zauzeli stajalište da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke koje oslobađaju osiguratelja obveze iz ugovora o osiguranju od nesretnog slučaja u smislu čl. 952. st. 2. ZOO-a, a niti one navedene u čl. 9. st. 1. t. 3. Općih uvjeta za osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode). Kako je dakle oštećenik smrtno stradao nesretnim slučajem, a to je svaki iznenadni i od volje osiguranika događaj (čl. 5. Uvjeta), te budući mu se ne može pripisati ni namjera, kao osnova, isključenja u smislu t. 6. čl. 9. Uvjeta, to su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev i supruzi tužitelja kao korisniku osiguranja prema zaključenom ugovoru dosudili osiguranu sumu. (I. G.) Informator broj 5105 • 8. 2. 2003.



292

ŠTETE POKRIVENE OSIGURANJEM Osiguratelj nije u obvezi isplatiti naknadu štete ako je ona prouzročena detonacijom eksploziva, ako

osoba koja to radi djeluje zlonamjerno

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR Rev–1800/01 OD 6. 12. 2001. To stoga jer je člankom 28. Općih uvjeta za osiguranje imovine tuženika određeno da osiguravatelj nije obvezan isplatiti naknadu štete ako je ona prouzročena, između ostalog, »detonacijom eksploziva«, ako osoba koja to radi djeluje zlonamjerno. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je šteta tužitelju nastala podmetanjem eksplozivnih naprava u kući tužitelja, a počinitelj nije otkriven. Treba reći da se smatra da je štetnik radio namjerno, ako je bio svjestan da će svojom protupravnom radnjom prouzročiti ili da može prouzročiti drugom štetu, pa je ipak htio da ona nastupi ili je pristao na njezine posljedice. Način djelovanja počinitelja kao i sredstvo kojim je šteta prouzročena opravdava pravni zaključak da bi štetnik postupao zlonamjerno. (I. G.) Informator broj 5110 • 26. 2. 2003.



293

TOTALNA ŠTETA Kad je totalna šteta nastala na vozilu koje se više ne proizvodi, vrijednost vozila utvrđuje se prema

vrijednosti vozila koje je najbliže karakteristikama uništenog vozila uz odbitak trošnosti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2053/98 OD 17. 5. 2001. Kad tužiteljica svoj postupni zahtjev temelji na obveznom osiguranju vlasnika, odnosno korisnika osobnog vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama, te ako je taj zahtjev osnovan, tada zajednica osiguranja odgovara oštećeniku za punu naknadu štete, a to znači da je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala ili kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, kao što su slučajevi kad se radi o tzv. »totalnoj šteti na automobilu«, dužna je isplatiti odgovarajući iznos na ime te naknade. Visina štete u takvom slučaju računa se prema stanju vozila prije nezgode, a prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Valja reći da vrijednost uništenog vozila, koje se više ne proizvodi, treba utvrditi prema cijenama na dan presuđenja, a prema vrijednosti vozila koja je najbliža karakteristikama uništenog, uz odbitak trošnosti i u vrijednost spašenih dijelova. (I. G.) Informator broj 5111 • 1. 3. 2003.



294

PRIJELAZ UGOVORA NA PRIBAVITELJA OSIGURANE STVARI Kad prilikom promjene vlasnika automobila na novog vlasnika nisu prenesena prava i obveze iz

ugovora o osiguranju od autoodgovornosti koji je zaključio raniji vlasnik, novi vlasnik ne može

ostvarivati prava temeljem ranije zaključenog ugovora o osiguravanju

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1927/00 OD 27. 3. 2002. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da mu naknadi štetu nastalu zbog ozljede koju je zadobio u prometnoj nesreći, prilikom upravljanja automobilom osiugranim kod tuženika od autoodgovornosti s proširenim osigurateljnim pokrićem (B). U postupku je utvrđeno: - da je tužitelj 6. ožujka 1994. godine od D. H. kupio automobil, koji je za vrijeme od 11. rujna 1993. godine do 11. rujna 1994. godine, bio osiguran kod »C.o. d.d. Z. Filijala V., za koju je u cijelosti plaćena premija osiguranja, - da je tužitelj na svoje ime izvršio prijenos kupljenog automobila dana 8. srpnja 1994. godine, kada je isti automobil dobio novu oznaku: KR-515-BF, te istodobno osiguran od autoodgovonosti prema polici broj 101900423099, - da je 3. kolovoza 1994., u prometnoj nesreći, prilikom upravljanja rečenim automobilom, tužitelj (tada u dobi od 68 godina) u prometnoj nesreći zadobio više tjelesnih ozljeda, koje su teške naravi i zbog kojih je trpio fizičke boli, strah, a kao posljedica tih ozljeda kod tužitelja je nastupilo smanjenje životne aktivnosti u opsegu od 60%, a došlo je i do naruženja, koje se očituje u otežanom hodanju pomoću štaka, uz jako šepanje. Na temelju izloženih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik C. d.d. Z. temeljem police zaključene u rujnu 1993. godine, kod Filijale tuženika u V., osiguranog po toj Polici, da je premija po toj polici plaćena u cijelosti i da se štetni događaj zbio u vrijeme trajanja osiguranja po istoj Polici. Pogrešan je izloženi pravni zaključak nižestupanjskih sudova. Odredba čl. 84. Zakona o osiguranju (Nar. nov., br. 9/94, 46/97 – proč. tekst, 116/99 i 11/02) koja je bila u primjeni u odnosno vrijeme, propisivala je: »Ako se za trajanja osiguranja promijeni vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila, prava i obveze iz ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti mogu se prenijeti na novog vlasnika, odnosno korisnika i traju do isteka tekućeg razdoblja osiguranja«. U postupku nije utvrđeno da su prava i obveze iz police, zaključene u rujnu 1993. br. 010900423099, koju je zaključio raniji vlasnik kod Filijale tuženika u V., prenesena na tužitelja, kao novog vlasnika. Stoga tužitelj u srpnju 1994. zaključuje novu policu iako nije istekao rok osiguranja po ranijoj zaključenoj polici, što upućuje na zaključak da prava iz police br. 010900423099 na kojoj tužitelj svoj tužbeni zahtjev, nisu prenesena na tužitelja kao novog vlasnika automobila. (I. G.) Informator broj 5130 • 7. 5. 2003.



295

PRAVO OSIGURANJA Vozaču vozila kojim je uzrokovana smrt njegova oca, ne pripada pravo na naknadu štete zbog smrti

oca

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2106/99 OD 26. 3. 2003. Predmet spora je naknada štete zbog smrti F. M., oca tužitelja, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi 6. 9. 1994. u vozilu tužitelja, kojim je upravljao tužitelj. Kad je odredbom čl. 77. st. 1. Zakona o osiguranju (Nar. nov., br. 9/94, 20/97, 46/97 i 116/99), propisano da je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a čl. 79. istog Zakona, propisano je da vozač vozila kojim je šteta počinjena isključen iz osigurateljnog pokrića, onda primjenom navedenih propisa nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, koji je u vrijeme kritičnog događaja upravljao svojim vozilom, prouzročivši prometnu nezgodu u kojoj je smrtno stradao njegov otac. Takvo pravno stajalište nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj revizijski sud, jer tužiteljevo pravo na naknadu štete proistječe iz osiguranja od automobilske odgovornosti, pa budući da je Zakonom o osiguranju tužitelj kao vozač isključen iz osigurateljnog pokrića, ne može svoja prava crpiti iz činjenice osiguranja vozila, neovisno o tome je li kriv ili ne za prometnu nezgodu. (I. G.) Informator broj 5180-5181 • 29. 10. i 1. 11. 2003.



296

ZATEZNA KAMATA Kamate s naslova mirovine pripadaju onome kome pripada i glavnica

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2310/98 OD 20. 3. 2002. Neosnovana je tvrdnja tužitelja da se neisplaćena kamata odnosi na mirovinu njihova oca I. S., čiji su oni nasljednici na temelju rješenja o nasljeđivanju od 9. prosinca 1976., br. O-231/76, jer je za pravilno presuđenje u toj pravnoj stvari presudna činjenica da I. S. nije za života bilo priznato pravo na talijansku mirovinu, niti na isplatu bilo kojeg iznosa s te osnove. Tek je njegovoj supruzi A. priznato pravo na obiteljsku mirovinu kao nadživjelom bračnom drugu i na isplatu obiteljske mirovine i to tek od 1. siječnja 1991., kako se izrijekom navodi u odluci navedenog talijanskog ureda. U toj se odluci izrijekom navodi da se mirovina po pravu nadživjelosti priznaje A. S. Stoga se svi iznosi koje se ovlašteno tijelo talijanske vlasti obvezalo isplatiti odnose isključivo na obiteljsku mirovinu A. S. Budući da su kamate civilni plodovi novčanog potraživanja, oni dijele pravnu sudbinu glavnice, dakle pripadaju onome kome pripada glavnica, a to je A. S., koja je Aneksom broj 1. Ugovoru o doživotnom uzdržavanju glavnicu i kamate izrijekom namijenila tuženoj, kao svojoj unuci. Valja istaknuti da tužitelji već u tužbi ističu da između njih i tužene nema spora glede raspodjele tzv. talijanske mirovine, pa ni glede prijenosa majčine mirovine na tuženu. Kad je u postupku utvrđeno da je A. S. stekla pravo na talijansku mirovinu po pravu nadživjelosti bračnog druga i to tek od 1. siječnja 1991., onda tužitelji neosnovano zahtijevaju utvrđenje njihova prava na kamate od tzv. talijanske mirovine, jer se kamate na neisplaćene iznose uopće ne odnose na neisplaćenu mirovinu njihova pokojnog oca I. S. (I. G.) Informator broj 5141 • 14. 6. 2003.



297

KAMATE KOD PRODAJE UVJETOVANE UPLATOM CIJENE UNAPRIJED Kupcu pripada pravo zahtijevati zatezne kamate u slučaju prekoračenja roka isporuke neovisno o

tome što predaja nije izvršena, u kojem slučaju će sud odlučiti o osnovanosti zahtjeva do dana

donošenja presude

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, Br. Gzz–1/01 OD 7. 5. 2002. Drugostupanjski sud nije prihvatio pravno stajalište prvostupanjskog suda i izrazio utoliko pravilno pravno stajalište da se tužitelj nije mogao unaprijed odreći prava na kamate predviđene prisilnim propisom. Međutim, zbog činjenice koju je prvostupanjski sud utvrdio kao nespornu, što predmetni poslovni prostor tuženik nije predao tužitelju do zaključenja glavne rasprave pred tim sudom, drugostupanjski sud je ocijenio da tužitelju ne pripadaju kamate na unaprijed plaćenu kupoprodajnu cijenu od dana zakašnjenja s predajom tog prostora do stvarne predaje predviđene u članku 32. stavku 2. točki 6. Zakona o trgovini (Sl. l. SFRJ, br. 46/90). Državni odvjetnik je protiv presuda sudova nižeg stupnja podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti. U zahtjevu iznosi pravno stajalište da tužitelju pripadaju zatezne kamate prema odredbi članka 32. stavka 2. točke 6. Zakona o trgovini i Zakona o dopuni Zakona o trgovini (Nar. nov., br. 77/92) unatoč tome što predaja nije uslijedila, jer te odredbe ne uvjetuju ostvarenje spomenutog prava predajom kupljenog objekta. Smatra da je navedeno tumačenje drugostupanjskog suda protivno svrsi zbog koje su prije spomenuti propisi doneseni. Zahtjev je osnovan. Prema odredbi članka 32. stavka 2. točke 6. Zakona o trgovini koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora među strankama špekulacija postoji osobito ako se izričito ili prešutno uvjetuje prodaja robe uplatom unaprijed određenog iznosa novčanih sredstava i nepriznavanje, odnosno neobračunavanje kupcu kamata što je utvrdila banka prodavatelja. Članak 1. Zakona o dopuni Zakona o trgovini određuje da se u Zakonu o trgovini, i to u članku 32. dodaju stavci 3. i 4. koji glase: »Ne smatra se špekulacijom u smislu st. 1. i 2. ovog članka ako se kupac u kupoprodajnom ugovoru o kupnji stana, stambene zgrade, poslovnog prostora ili poslovne zgrade, sklopljenim s građevinskim poduzećem, svojom voljom odrekne kamata na unaprijed uplaćena sredstva, a prodavatelj mu istim ugovorom garantira konačnu cijenu utvrđenu tim ugovorom. Kupac iz st. 3. ovog članka ima pravo na zatezne kamate u skladu s posebnim zakonom u slučaju prekoračenja roka utvrđenog ugovorom.« U konkretnom sporu utvrđeno je da je tuženik uvjetovao prodaju poslovnog prostora uplatom prodajne cijene unaprijed, koju je tužitelj platio, te da je ujedno prekoračio rok isporuke, pa tužitelju prema odredbi članka 1. stavka 3. Zakona o dopuni Zakona o trgovini, pripadaju zatezne kamate na unaprijed uplaćena sredstva od dana kad je tuženik u zakašnjenju pa do isporuke. (I. G.) Informator broj 5192-5193 • 10. i 13. 12. 2003.



298

AUTORSKO PRAVO – AUTORSKA IMOVINSKA PRAVA Autor ima isključivo pravo davati odobrenje za objavljivanje, reproduciranje i umnožavanje autorskog

djela u slučaju neovlaštenog korištenja od strane trećih, kao i pravo na naknadu bez obzira na to

koriste li isti autorska djela uz naplatu ili bez naplate

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–3558/01 OD 11. 12. 2002. Obrazloženje prvostupanjske presude polazi od toga kao da se postavlja zahtjev za naknadu štete te se sva teoretska obrazlaganja u obrazloženju prvostupanjskog suda polaze od takvog pristupa. Pritom obrazloženje prvostupanjske presude ne razlikuje zahtjev za naknadu štete od zahtjeva za isplatu autorske naknade. Zahtjev za isplatu autorske naknade ne može se ocjenjivati prema pravilima o naknadi štete, ali ako se radi o neovlaštenom korištenju autorskog djela i neplaćanju autorske naknade, naknada štete se ne može ograničiti samo na plaćanje autorske naknade. Upravo u ovom predmetu tužitelj se ograničava samo na autorsku naknadu propisanu važećim Pravilnikom, u slučaju kada nisu dokazani određeni prihodi, odnosno kada je korištena izvedba glazbenih djela bez naplate ulaznice. Prema odredbi čl. 30. Zakona o autorskom pravu (Nar. nov., br. 76/99 – proč. tekst, 127/99 i 67/01 – u nastavku teksta: ZAP) autor ima isključivo pravo davati odobrenje za objavljivanje, reproduciranje i umnožavanje djela, pa su autori radi zaštite svojih prava prenijeli svoja prava na tužitelja, koji je donio Pravilnik za javnu izvedbu autorskih glazbenih djela, da bi se onemogućilo nekontrolirano korištenje uz naplatu, ali bez naknade autorskih glazbenih djela. Autorska glazbena djela i izvedbe tih djela od strane umjetnika izvođača određene su tvorevine ljudskoga duha i rada i ZAP štiti autore i umjetnike izvođače od neovlaštenog korištenja tih djela u izvedbi, bez obzira na to provodi li se to uz naplatu ili bez naplate, s time da je različita Tarifa za korištenje uz određenu naplatu od one bez naplate. Stoga sva teoretska obrazlaganja u prvostupanjskoj presudi, korištenja autorskih glazbenih djela i izvedbi umjetnika izvođača u slučaju naplate za to korištenje, nemaju ispravno polazište, a zakonodavac, u ovome predmetu i tužitelj, ograničavaju se samo na isplatu naknade za neovlašteno korištenje glazbenih djela, odnosno snimaka umjetnika izvođača, a ne i za naknadu štete. I obrazloženje prvostupanjske presude navodi odredbe Pravilnika o naknadama za javnu izvedbu autorskih glazbenih djela koji je donesen suglasno odredbama ZAP-a, ali je u prvostupanjskoj presudi došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. (Z. J.) Informator broj 5135 • 24. 5. 2003.



299

AUTORSKO PRAVO I PRAVO INDUSTRIJSKOG VLASNIŠTVA – SUDSKA ZAŠTITA PRAVA KOJIMA SE ŠTITE IZUMI I ZNAKOVI RAZLIKOVANJA Nema povrede žiga i neovlaštene upotrebe žiga sve dok tuženik ima pravo upotrebljavati žig u robnom

prometu za označavanje svojih proizvoda i dok se rješenje kojim je tuženiku priznato pravo na žig ne

proglasi ništavim

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–1587/99 OD 9. 4. 2002. Ovaj sud nalazi da su odluke prvostupanjskog suda pravilne i zakonite. Tužitelj tvrdi da je tuženik izvršio povredu žiga, međutim ta tvrdnja tužitelja stajala bi kad bi tuženik upotrebljavao bespravno predmetni žig, međutim tuženik je nositelj prava na žig koje mu je priznato rješenjem državnog zavoda za intelektualno vlasništvo od 31. ožujka 2002. g. pod brojem Ž-991145. Naime, nema povrede žiga i neovlaštene potrebe, sve dok tuženik ima pravo upotrebljavati žig u robnom prometu za označavanje svojih proizvoda i dok se rješenje o priznavanju prava ne proglasi ništavim. S obzirom na to, ne može se govoriti o povredi prava i neovlaštenoj upotrebi kraj činjenice utvrđene u tijeku postupka, a koja također proizlazi iz dokumentacije priložene u spisu, a to je da je tuženik nositelj žiga, odnosno ne može se govoriti o povredi sve dok je tuženik nositelj žiga. Samo u slučaju i nakon što se rješenje o priznavanju prava kojim se štite znakovi razlikovanja proglase ništavim, tužitelj bi imao pravo i mogućnost da u slučaju upotrebljavanja istih znakova iz poništenih rješenja pokrene spor, ako bi se radilo o povredi tužiteljeva prava i zaštićenog znaka razlikovanja tužiteljevih proizvoda. To iz razloga jer je jedna od osnovnih karakteristika prava kojim se štite znakovi razlikovanja, da ta prava djeluju prema svima (erga omnes) tako da upravo nositelj žiga ima isključivo pravo upotrebljavati žig u gospodarskom prometu za označavanje svojih proizvoda i to za sve vrijeme važenja tzv. žigovne zaštite. S obzirom na to prvostupanjski je sud pravilno odlučio kad je odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom, pa je s obzirom na to valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 368. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01). U odnosu na žalbu protiv rješenja o određivanju privremene mjere, a kojim je prijedlog za određivanje privremene mjere odbijen, žalba tužitelja također nije osnovana. S obzirom na utvrđenje da ne postoji povreda prava na žig od strane tuženika u odnosu na tužitelja, prijedlog za određivanje privremene mjere nije osnovan, jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 53. Zakona o žigu (Nar. nov., br. 78/99) koji regulira uvjete za određivanje mjere. (Z. J.) Informator broj 5141 • 14. 6. 2003.



300

AUTORSKO PRAVO – EMITIRANJE GLAZBE U UGOSTITELJSKOM OBJEKTU Emitiranje glazbe preko radio prijamnika u ugostiteljskom objektu smatra se javnim izvođenjem

glazbe

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–136/01 OD 22. 1. 2002. Sudeći u sporu u kojem tužitelj zahtijeva da mu tuženik plati iznos od 7.905,60 kn na ime autorske naknade radi korištenja autorskih djela u ugostiteljskom objektu tuženika, koju je zaračunao u računima priloženim uz tužbu, prvostupanjski sud je pobijanom presudom broj LIII P–3086/99 od 12. listopada 2000. g. prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. Prema obrazloženju tužbeni zahtjev odnosi se na naknadu za javnu izvedbu autorskih glazbenih djela i za korištenje snimljenih izvedaba umjetnika izvođača u razdoblju od 1. siječnja 1998. g. do 30. lipnja 1999. g., u je kojem razdoblju tuženik javno iskorištavao ta djela u svom caffe baru »F.«, a što je tužitelj kontrolom utvrdio putem referenta 5. lipnja 1998. g., 9. rujna 1998. g. i 5. siječnja 1999. g. U utuženom i utvrđenom razdoblju kod tuženika je reproducirana glazba bez plaćanja naknade pa je time došlo do povrede autorskog imovinskog prava neplaćanja autorske naknade, a tužbeni je zahtjev tužitelja osnovan sukladno odredbi čl. 91. Zakona o autorskom pravu (Nar. nov., br. 9/99 – proč. tekst, 76/99, 127/99 i 67/01 – u nastavku teksta: ZAP) i Tarife, odnosno Pravilnika o naknadama za javnu izvedbu i priopćavanje javnosti glazbenih djela te naknadama za korištenje glazbenih materijala (Nar. nov., br. 80/92, 72/93, 29/95, 50/95, 1/97 i 75/97 – u nastavku teksta: Pravilnik). Sud nije prihvatio neutemeljeni navod tuženika da u ZAP-u nije jasno što se smatra »priopćavanjem javnosti«, »javnom izvedbom« ili »javnim iskorištavanjem« kao i da slušanje radija ne ulazi u termin iskorištavanja autorskih glazbenih djela i snimljenih izvedaba umjetnika izvođača. Protiv ove presude žali se tuženik. Žalba nije osnovana. Drugostupanjski sud u svemu prihvaća razloge iznesene u presudi prvog stupnja te na njih upućuje bez potrebe da se isti ponavljaju. U skladu s odredbom čl. 26. st. 4., 32. i 91. ZAP-a, te Pravilnika, tužitelju pripada autorska naknada radi korištenja autorskih glazbenih djela u ugostiteljskim objektima. Osnovanost i visinu zahtjeva tužitelj je u tijeku postupka dokazao priloženom dokumentacijom kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. U odnosu na navode u žalbi potrebno je istaknuti da nije točna tvrdnja žalitelja da prvostupanjski sud nije imao na umu prigovore koje je iznio tuženik, jer upravo suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, u kojoj je vrlo detaljno obrazloženo zašto sud ocjenjuje tužbeni zahtjev osnovanim, a također je odgovoreno i na sve prigovore tuženika koje je iznio u tijeku postupka, a koje ponavlja u žalbi. (Z. J.) Informator broj 5152–5153 • 23. i 26. 7. 2003.



301

AUTORSKO PRAVO – IZVOĐAČKI UGOVOR Izvođački ugovor koji nije sklopljen u pisanom obliku ne proizvodi pravne učinke, te se iz takvog

ugovora ne mogu osnovano ostvarivati nikakva prava

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-5088/00 OD 19. 10. 2001. Pregledom ugovora o poslovnoj suradnji od 12. 10. 1995. godine nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, jer iz teksta ugovora, tj. članka 7., ne proizlazi da su stranke ugovorile postotak od 3% za obračun honorara umjetnika izvođača, a kako to tvrdi tužitelj pozivajući se upravo na navedeni članak ugovora. Stranke nisu ugovorile postotak od osnovice za obračun honorara umjetnika – izvođača, a što tužitelj traži predmetnom tužbom. Prema odredbi članka 112. Zakona o autorskom pravu (Nar. nov., br. 53/91, 58/93, 9/99 – proč. tekst, 76/99, 127/99 i 67/01) propisan je sadržaj izvođačkog ugovora, a iznos postotka kojeg potražuje tužiteljica nije ugovoren, niti je sadržaj predmetnog ugovora. Dakle, tužiteljica nije dokazala – jer to ne proizlazi iz ugovora da je ugovoren postotak, pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio primjenom odredbe članka 221a. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01) kad je tužiteljicu odbio s tužbenim zahtjevom. (Z. J.) Informator broj 5178 • 22. 10. 2003.



302

PRAVO INDUSTRIJSKOG VLASNIŠTVA – ZAŠTITA PRAVA KOJIMA SE ŠTITE IZUMI I ZNAKOVI RAZLIKOVANJA Oglasima u dnevnim listovima kojima se nude mramorne grijaće ploče bez pravnog osnova i odobrenje

nosioca prava na registrirani žig »mramoterm« oglašivač je izvršio povredu prava registriranog

zaštićenog žiga

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Pž-2319/00 OD 3. 12. 2002. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u priložene isprave te nalaza vještaka, prvostupanjski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na prvog, trećeg, četvrtog, petog, šestog, sedmog, osmog i jedanaestog tuženika, a da nije osnovan u odnosu na drugog, devetog i desetog tuženika. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 117. st. 1. Zakona o industrijskom vlasništvu (Nar. nov., br. 53/91, 19/92 i 26/93) prema kojem osoba čije je pravo povrijeđeno može osim naknade štete tražiti da se osobi koja je njezino pravo povrijedila zabrani daljnje obavljanje radnji kojom se čini povreda, te da se presuda kojom je utvrđena povreda objavi o trošku tuženika, te da je sukladno odredbi čl. 119. navedenog zakona tužbu ovlašten podnijeti podnositelj prijave i nositelj prava na žig. Sud je utvrdio da je rješenjem Državnog zavoda za patente od 25. 4. 1997. broj P-361/95 utvrđeno da je tužitelju priznato pravo na žig sa znakom MRAMOTERM I MRAMORTERM sa pravom prvenstva od 8. 10. 1992.. Prema objavljenim oglasima u dnevnim i tjednim listovima, utvrđeno je da se radi o oglasima kojima se nude mramorne grijače ploče, te da se u njima nalazi oznaka MRAMOTERM, tim što je u slovu »o« upisano veliko slovo »R« a kao oglašivač je naznačen prvotuženik. Uvodom u objavljeni oglas navedeno je da se izrijekom spominje prvotuženik, te petotuženik kao monteri ploča za grijanje, a prodajom mramornih grijaćih ploča, te da se u njemu izrijekom spominje treće, četvrto, peto i šestotuženik kao vanjski suradnici prvotuženika, a uvodom u dopis na listu 10 spisa utvrđeno je da se radi o ponudi jedanaestotuženika za prodaju grijaćih mramornih ploča, uz koju je priložen ranije navedeni letak, te ponuda prvotuženika na kojoj je rukom nadopisano M. E. O. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da je utvrđeno da se prvotuženik, treće, četvrto, peto šesto i jedanaestotuženik na opisani način učinili radnju kojom se čini povreda zaštićenih žigova tužitelja MRAMOTERM I MRAMORTERM, jer su žigovi upotrijebljeni u cilju prodaje kamenih ploča za grijanje, a zaštita žiga tužitelja odnosi se upravo na uslugu postave i montaže takvih kamenih ploča. (Z. J.) Informator broj 5159-5160 • 16. i 20. 8. 2003.



303

INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO – ZAKONITOST PATENTA Sud nije ovlašten ispitivati zakonitost patenta koji je priznalo upravno tijelo, a za priznanje i prestanak

nadležan je Državni zavod za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske, koji o tome odlučuje u

upravnom postupku

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž–6741/02 OD 25. 2. 2003. Za priznanje, pak, patenta i za njegov prestanak nije mjerodavan sud već je za to nadležan Državni zavod za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske koji o tome odlučuje u upravnom postupku. Ta se tvrdnja temelji na odredbama članka 114. Zakona o industrijskom vlasništvu (Nar. nov., br. 53/91, 19/92 i 26/93 – u nastavku teksta: ZIV) koje glase: Rješenje o priznanju prava kojima se štiti izum .... proglasit će se ništavim ako se utvrdi da nisu postojali uvjeti predviđeni tim Zakonom za priznanje tog prava, a osobito ako opis izuma uz prijavu patenta nije jasan i potpun, tako da ga prosječan stručnjak ne može prema opisu primijeniti u proizvodnji. Dakle, predlagatelj osiguranja ovlašten je koristiti se odredbama članaka 114.-116. ZIV-a, tj. u upravnom postupku zahtijevati utvrđenje ništavosti patenta P931429. Prema stajalištu ovoga suda, redoviti sud nije ovlašten ispitivati zakonitost patenta koji je izdalo upravno tijelo, pa tako nije ni ovlašten ispitivati jesu li postojali uvjeti za priznanje prava određenim patentom. Slijedom toga sud nije ovlašten ni raspravljati niti odlučivati o obaranju prethodno navedene predmnijeve (Ako je predmet povrede prijavljeni ili zaštićeni izum koji se odnosi na postupak za izradu nove tvari, smatrat će se da je svaka tvar istog sastava izrađena prema zaštićenom postupku dok se protivno ne dokaže), koja proizlazi iz patentom zaštićenog izuma – postupka za dobivanje ljekovite tvari, u ovom slučaju bilo kojeg nositelja patenta. Dakle, sve dok je na snazi patent P931429 prema ZIV-u sud nije ovlašten zabraniti njegovom nositelju da po postupku zaštićenom tim patentom proizvodi i prodaje lijek AMLOPIN (čl. 44. i 45. ZIV-a), isto kao što ne bi bio ovlašten ni zabraniti P. da proizvodi i prodaje lijek NORVASC po postupku zaštićenom patentom P950452. Slijedom toga nema ni osnove da privremenom mjerom privremeno ograniči ili dokine pravo jedne ili druge strane da proizvodi i prodaje svoje lijekove na hrvatskom tržištu. (Z. J.) Informator broj 5191 • 6. 12. 2003.



304

PRESTANAK UGOVORA O RADU – OTKAZ S PONUDOM IZMIJENJENOG UGOVORA Kad radnik odbije ponudu za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu poslodavac prije otkazivanja nije

u obvezi dostaviti na potpis izmijenjeni ugovor o radu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1731/01 OD 14. 11. 2001. Odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 – u nastavku teksta: ZR) propisano je da poslodavac može prilikom donošenja odluke o otkazu o radu istovremeno ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu po izmijenjenim uvjetima. Smisao takve odredbe je u zaštiti radnopravnog statusa radnika, koji ponudu sklapanja izmijenjenog ugovora o radu može prihvatiti ili odbiti, ovisno o tome da li želi ili ne želi nastaviti s radom kod istog poslodavca. U slučaju da ponudu ne želi prihvatiti, ostaje na snazi otkaz ugovora o radu. Upravo tako je postupio tužitelj. Tužiteljevi navodi da nije mogao potpisati izmijenjeni ugovor o radu, jer ga nije dobio na potpis, nisu utemeljeni. Tužitelj nije prihvatio ponudu za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu, pa mu prije prihvaćanja ponude poslodavac nije bio dužan dostaviti izmijenjeni ugovor o radu. Prema odredbi čl. 114. st. 2. Zakona o radu radnik prihvaćanjem ponude poslodavca pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takve izmjene ugovora. U ponudi izmijenjenog ugovora o radu navedeno je da sve odredbe postojećeg ugovora o radu, osim naziva radnog mjesta, ostaju i dalje na snazi, pa tužiteljeve tvrdnje da nije znao za sadržaj ponude izmijenjenog ugovora o radu nisu činjenično točne. Stoga su revizijski razlozi tužitelja u tom pravcu potpuno neovisni. Što se tiče tužbenog zahtjeva da sud utvrdi prestanak radnog odnosa tužitelja s danom pravomoćnosti presude i obveže tuženika na isplatu plaća do dana otkaza, te presudi tuženika na naknadu štete u visini 18 mjesečnih plaća tužitelja, nižestupanjski su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili i ovaj dio tužbenog zahtjeva, jer je člankom 116. st. 1. ZR-a propisano da je takav tužbeni zahtjev utemeljen samo ako sud utvrdi da otkaz ugovora o radu nije bio dopušten, a što ovdje nije slučaj. Informator broj 5096 • 8. 1. 2003.



305

RADNO PRAVO – UPIS PODATAKA U RADNU KNJIŽICU Upisivanje podataka o radnom odnosu u radnu knjižicu radnika ne znači obavljanje javne ovlasti u

upravnoj stvari

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–7450/96 OD 10. 5. 2001. Tuženo je tijelo odlučilo o žalbi zbog neupisivanja podataka u radnu knjižicu, polazeći od svoje nadležnosti za neposrednu provedbu zakona i drugih propisa te provedbu upravnog nadzora u području radnih odnosa. Tuženo tijelo uzima da je neupisivanje podataka u radnu knjižicu odgovarajuće neizdavanju uvjerenja u smislu čl. 171. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96), odnosno da sukladno st. 6. toga članka postoji presumpcija o negativnom rješenju protiv kojeg je dopuštena žalba. Prema čl. 223. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01) zaposlenik ima radnu knjižicu koja je javna isprava. Prema st. 2. istog članka Zakona, ministar nadležan za rad, pravilnikom će urediti sadržaj, postupak izdavanja, način upisivanja podataka, postupak zamjene i izdavanja novih radnih knjižica, način vođenja registra izdanih radnih knjižica, oblik i način izrade te prodaje radnih knjižica. Pravilnikom o radnoj knjižici (Nar. nov., br. 14/96) koji je donio ministar rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske, propisano je koji se podaci upisuju u radnu knjižicu i tko je ovlašten upisivati pojedine podatke. Prema čl. 13. Pravilnika dan zasnivanja radnog odnosa i dan prestanka radnog odnosa upisuje poslodavac – pravna osoba kod kojeg je radnik zaposlen. Stoga upisivanje (od strane poslodavca) podatka o radnom odnosu u radnu knjižicu zaposlenika ne znači obavljanje javne ovlasti u upravnoj stvari, jer poslodavac nije zakonom na to ovlašten, a niti se radi o upravnoj stvari. U smislu Zakona o sustavu državne uprave (Nar. nov., br. 75/93, 92/96, 48/98, 15/00 i 20/00), te Zakona o ustanovama, 76/93 i 29/97) samo se posebnim zakonom, odnosno na temelju zakona donesenom odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave može podijeliti pravo obavljanja javne ovlasti. Iako ovaj sud ne dijeli pravno stajalište tuženog tijela glede učinka sudske odluke u radnom sporu na postojanje radnog odnosa, za rješenje tog upravnog spora bitno je da je odbijanjem žalbe odlučeno o stvari koja nije upravna stvar, te je stoga tužbu trebalo uvažiti i poništiti osporeni akt, a žalbu, odgovarajuće st. 2. čl. 125. Zakona o općem upravnom postupku, odbaciti. Iz presude ovog suda, br. Us–11845/1997 od 8. rujna 1999. g. proizlazi da je u upravnom postupku kod tijela Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje tužitelju pružena zaštita u vezi s priznanjem svojstva osiguranika na temelju zaposlenja na koje se odnosi predmetni zahtjev. Informator, broj 5098 • 15. 1. 2003.



306

PRESTANAK RADNOG ODNOSA PREMA SPORAZUMU S DRUGIM RADNICIMA Sporazumom o prestanku radnog odnosa dopušteno je ugovoriti povoljnije uvjete od onih određenih

zakonom

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1839/99 OD 6. 2. 2001. Prema odredbi čl. 103. st. 1. t. 5. u svezi sa čl. 104. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95 i 65/95) ugovor o radu može prestati sporazumom radnika i poslodavca, a sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti u pisanom obliku. U konkretnom slučaju sporazumom od 23. svibnja 1997. g. stranke su ugovorile da će radni odnos tužiteljici prestati 18. srpnja 1997. g., te da će tužiteljica od 27. svibnja 1997. g. koristiti godišnji odmor i to sve do dana kad joj prestaje radni odnos (18. srpnja 1997. g.). (I. G.) Informator, broj 5099 • 18. 1. 2003.



307

Kad je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja utvrđena da je

invalidnost radnika nastupila zbog bolesti, sud ne može utvrditi da je invalidnost nastupila zbog

profesionalne bolesti

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-1259/01 OD 10. 10. 2001. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete s osnove izgubljene zarade nastalog gubitka radne sposobnosti počevši od 1. 3. 1993. g., valja navesti da ovaj sud prihvaća kao pravilnu ocjenu suda drugog stupnja da tuženik nije obvezan naknaditi tu štetu tužitelju. Ovo iz razloga što je tužitelju rješenjem RF MIORH od 24. 11. 1993. g., priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti s time da je isto rješenje pravomoćno. Sud je vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u odnosu na utvrđenje razloga nastupanja gubitka radne sposobnosti tužitelja. Prema nalazu invalidske komisije RH MIORH od 21. 10. 1993., g., kao uzrok ukupne invalidnosti navedena je bolest sa 100%, a povreda na radu i profesionalna bolest da ne utječe na postotak invalidnosti. U izreci rješenja RF MIORH je izričito navedeno da je nastao gubitak radne sposobnosti zbog bolesti. Kada je nastupanje invalidnosti, a vezano s time i gubitak radne sposobnosti kod tužiteljice uzrokovano bolešću (neprofesionalnom bolešću) i kada je ta činjenica utvrđena pravomoćnim rješenjem koje je na pravnoj snazi, nema pravne mogućnosti za utvrđenje da je gubitak radne sposobnosti uzrokovan profesionalnom bolešću. Zbog navedenih je razloga sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da nema pravne osnove za odgovornost tuženika za naknadu materijalne štete. (I. G.) Informator broj 5100 •22. 1. 2003.

ODGOVORNOST ZA ŠTETU POSLODAVCA KOJU RADNIK PRETRPI NA RADU



308

PRESTANAK UGOVORA O RADU – RAZLOZI ZA IZVANREDNI OTKAZ Odbijanje radnika da zaključi ugovor o radu s drugim poslodavcem nema obilježje osobito teške

povrede radne obveze, kao razloga za izvanredni otkaz

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-157/01 OD 6. 6. 2001. Tužiteljica je kod tuženika radila kao spremačica. U organizacijskom dijelu tužene bolnice došlo je do privatizacije pa je tužiteljica utvrđena kao višak, te je odlučeno da tužiteljicu, kao i druge zaposlenike preuzme novi poslodavac. Tužiteljica je odbila potpisati ugovor o radu s novim poslodavcem, nakon čega i zbog čega joj je tužena izvanredno otkazala radni odnos odlukom koja je poništena izrekom ove presude. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice, držeći da je ona odbijanjem potpisivanja ugovora o radu s novim poslodavcem teško povrijedila obvezu iz radnog odnosa i da je, dakle, bilo osnove da joj se izvanredno otkaže radni odnos, prema odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 – u nastavku teksta: ZR). Tužiteljica smatra i ističe da njezin postupak ne predstavlja valjan razlog za izvanredni otkaz, već da su se eventualno ostvarili razlozi za redoviti otkaz (čl. 106. ZR-a). U čl. 107. st. 1. ZR-a, propisano je da poslodavac može zaposleniku izvanredno otkazati ugovor o radu, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Pogrešno su nižestupanjski sudovi ocijenili da bi odbijanjem zaključenja ugovora o radu s novim poslodavcem tužiteljice, ona osobito teško povrijedila obveze iz radnog odnosa ili da to predstavlja neku drugu »osobito važnu činjenicu« za izvanredni otkaz. Pravo je radnika (a ne i obveza) pa i tužiteljice, da zaključi ugovor o radu s poslodavcem. Ako djelatnik to svoje pravo ne želi i neće koristiti ne može ta njegova radnja predstavljati razlog za izvanredni otkaz. (I. G.) Informator broj 5101 • 25. 1. 2003.



309

ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA NA ODREĐENO VRIJEME Radni odnos zasnovan ugovorom o radu na određeno vrijeme radi zamjene privremeno odsutnog

radnika prestaje danom povratka na rad tog radnika

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE RHVATSKE BR. Rev-1372/01 OD 10. 10. 2001. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se poništi odluka tuženika o prestanku njenog rada kod tuženika s danom 2. 11. 1999. g., a tuženika obveže da tužiteljicu vrati na radno mjesto medicinske sestre koji posao je obavljala, te na isplatu plaće. Pravilno su nižestupanjski sudovi, i prema prosudbi ovog revizijskog suda, primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kako je uvodno navedeno. Ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen (čl. 103. st. 1. t. 2. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, i 17/01 – u nastavku teksta: ZR). U konkretnom slučaju tužiteljici radni odnos prestaje danom povratka na posao radnice V. P., koju je prema rečenom ugovoru o radu zamjenjivala tužiteljica na poslu. Ugovor o radu na određeno vrijeme moguće je zaključiti kada se radi o zamjeni privremeno nenazočnog zaposlenika (čl. 10. ZR-a). Kako se V. P. nakon privremene spriječenosti za rad vratila na posao 25. 10. 1999. g., to je tužiteljici tim danom prestao radni odnos. Osporenim pak rješenjem odlučeno je da prestaje radni odnos 2. 11. 1999. g. zbog korištenja godišnjeg odmora od 6 dana. Činjenica da je tužiteljica u više navrata od 1991. g., pa i nakon 1. 1. 1996. g. (od kada se primjenjuje ZR-u) zasnivala s tuženikom radni odnos na određeno vrijeme, po raznim osnovama, suprotno stajalištu izraženom u reviziji, ne upućuje na zaključak da je radni odnos tužiteljice s tuženikom, u ovom slučaju, prerastao u rad na neodređeno vrijeme. Odredba čl. 10. st. 4. ZR-a, na koju se poziva revidentica, propisuje da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno. Međutim, kada poslodavac postupi suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, to nema za samo prekršajnu odgovornost poslodavca (čl. 228. st. 1. t. 4. ZR-a). (I. G.) Informator broj 5102 • 29. 1. 2003.



310

SKLAPANJE UGOVORA O RADU – SADRŽAJ UGOVORA (ODREDBE O PLAĆI) Okolnost da ugovor o radu ne sadržava odredbe o trajanju plaćenog godišnjeg odmora nije razlog za

njegovo poništenje

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE,B R. Rev–707/01 OD 10. 10. 2001. Osim toga u postupku su niži sudovi utvrdili da je pobijani ugovor o radu sadržavao one obvezne uglavke za koje je revident tvrdio da su izostavljeni iz ugovora o radu (mjesto rada, podaci o plaći, trajanje redovitog radnog dana i tjedna), a utvrđeno je da t. 1. Ugovora (trajanje radnog odnosa) nije protivna zakonu (čl. 241. st. 2. Zakona o radu – Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01), da je dan kratak opis poslova koje će tužitelj kao radnik obavljati (t. 2. ugovora), dok nedostatak uglavka o trajanju plaćenog godišnjeg odmora i, prema mišljenju ovog revizijskog suda, može se prema potrebi nadomjestiti pozivanjem na odgovarajuće zakonske propise, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, te pomanjkanje takvog uglavka i prema ocjeni ovog revizijskog suda ne bi predstavljao razlog za poništenje zaključenog Ugovora o radu. (I. G.) Informator broj 5103 • 1.2. 2003.



311

PRESTANAK UGOVORA O RADU Kad je poslodavac donio odluku o izvanrednom otkazu, radnik koji tužbom zahtijeva poništenje te

odluke, ne može ujedno isticati i tužbeni zahtjev da se dani otkaz ima smatrati redovnim otkazom

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1174/01 OD 25. 9. 2001. Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je tužiteljici dan izvanredni otkaz ugovora o radu dana 29. veljače 2002. Kada je pobijanom presudom u toč. I. izreke, povodom izjavljene žalbe tuženika, potvrđena presuda suda prvog stupnja u toč. I. izreke, prema kojoj je poništena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, tada je u tom dijelu pravomoćno presuđeno o zahtjevu tužiteljice za poništenje otkaza ugovora o radu. U takvoj situaciji nisu postojale zakonske mogućnosti da se udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice u onome dijelu gdje je ona ujedno zatražila da će se dani otkaz tužiteljici smatrati redovnim otkazom iz poslovnom uvjetovanih razloga, a po čl. 106. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR), niti da se tuženiku naloži isplatiti tužiteljici otpremninu po čl. 118. ZR-a. Ovo zato je ZR takvu mogućnost zaštite ne propisuje, jer su i različite pretpostavke koje moraju biti zadovoljene za slučaj redovnog otkaza po čl. 106. ZR-a ili onoga po čl. 107. ZR-a, koji je u odnosu na tužiteljicu uslijedio. Člankom 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99), propisano je da u parničnom postupku sud odlučuje o granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Zbog takve vezanosti, sud je pobijanom odlukom, pravilno odlučio, kada je u onome dijelu u kojem je našao tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim, ovaj odbio, a iz razloga jer za njegovo udovoljenje nisu postojale zakonske mogućnosti. (I. G.) Informator broj 5105 • 8. 2. 2003.



312

ODGOVORNOST RADNIKA ZA ŠTETU POSLODAVCA – NAKNADA ŠTETE Iznos naknade štete poslodavcu ne može se ustegnuti radniku od plaće

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-2322/98 OD 13. 3. 2002. Predmet spora je naknada štete koju je, temeljem članka 105. Pravilnika o radu, protutužitelj zatražio u paušalnom iznosu od 500,00 kuna zbog jednodnevnog izostanka revidenta s posla, 19. veljače 1997. U postupku je utvrđeno da je revident navedenog dana došao na posao, ali sa zakašnjenjem na prozivku, pa kako to nije bilo prvi puta da na prozivci nije bio u radnom odijelu i s potrebnim alatom, šef gradilišta mu je rekao da se javi kad bude spreman. Revident nije tako postupio već se udaljio s gradilišta, ne pojavivši se toga dana više na poslu. Nižestupanjski sudovi su, stoga, pravilno utvrdili da je takav postupak radnika neopravdani izostanak s posla. Budući je odredbom čl. 105. Pravilnika o radu propisano da se zakašnjavanjem na posao, izlaskom s posla u vrijeme rada, napuštanjem rada prije kraja radnog vremena, neopravdanim izostankom s posla i u drugim – za ovaj spor nebitnim – slučajevima, naknada štete utvrđuje u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, stekli su se uvjeti za presuđenje revidenta na naknadu štete u navedenom iznosu. Budući da je tužitelju već ustegnuto od plaće 500,00 kuna, koji postupak su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili nezakonitim s obzirom na odredbu čl. 87. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR), te udovoljili tužbenom zahtjevu za povratom tako ustegnutog iznosa plaće tužitelju, pravilnom primjenom odredbe čl. 105. Pravilnika o radu i čl. 99. ZR-a presudili su tužitelja kao protutuženika na naknadu štete tuženiku u iznosu od 500,00 kuna. (I. G.) Informator broj 5106-5107 • 12. i 15. 2. 2003.



313

PRAVO NA OTPREMNINU Odricanje od otpremnine nakon što je radnik stekao pravo na otpremninu uručenjem otkaza, valjano

je i ima karakter otpusta duga

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Rev-2702/98 OD 7. 6. 2001. Drugostupanjski sud je odbio tužitelje s tužbenim zahtjevom utvrdivši da su parnične stranke zaključile nagodbu za isplatu otpremnine u svoti od 4.000,00 kn i to u vrijeme nakon što je otkazan ugovor o radu, a taj otkaz ugovora o radu tužitelji nisu pobijali. Na taj način tužitelji su tuženiku dali izjavu, odnosno izrazili svoju volju da se smatraju u cijelosti namirenima sa svotom od 4.000,00 kn u svom pravu na tražbinu po osnovi otpremnine nakon što je ta tražbina nastala. S obzirom na tu činjenicu, pravno motrište prvostupanjskog suda koje se sastoji u tome da su izjave od 30. rujna, odnosno od 15. studenog ništave s obzirom na odredbu čl. 118. st. 2. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01), ne predstavlja pravilnu primjenu materijalnog prava. Tužitelji su, naime, sa svojom otpremninom na koju su stekli pravo otkazom ugovora o radu, kojega oni nisu niti pobijali, mogli raspolagati u času kada su davali izjavu da se smatraju namirenima po osnovi otpremnine sa svotom od 4.000,00 kn. Za svotu otpremnine povrh spomenute svote od 4.000,00 kn treba reći da se radi o otpustu duga u smislu čl. 344. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/92, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) gdje je u stavku 1. određeno da obveza prestaje kada vjerovnik, u ovom slučaju bi to bili tužitelji, izjavi dužniku, u ovom slučaju tuženiku, da neće tražiti njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. (I. G.) Informator broj 5109 • 22. 2. 2003.



314

PRESTANAK RADNOG ODNOSA ZASNOVANOG NA ODREĐENO VRIJEME Sklapanje više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u trajanju za neprekinuto razdoblje

dulje od tri godine ne dovodi do zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–513/99 od 6. 2. 2001. i Rev–642/01 OD 10. 5. 2001. Pravilan je zaključak sudova da kršenje izričite zabrane poslodavcu, sadržane u odredbi čl. 10. st. 4. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95 i 17/01) da sklopi jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme za neprekinuto razdoblje dulje od tri godine, povlači za sobom samo prekršajnu odgovornost, odnosno ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Stoga, revizijski navod da je tuženik s tužiteljicom sklopio više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, uvijek na istim poslovima fakturiste, za neprekinuto razdoblje od četiri godine i šest mjeseci, nije odlučan, odnosno ne može utjecati na drukčije rješenje spora u toj stvari. Zakon, naime, ne predviđa mogućnost da radni odnos na određeno vrijeme, što je tužiteljičin radni odnos nesumnjivo bio kroz čitavo razdoblje njezinog rada kod tuženika, usprkos zabrani trajanja takvog radnog odnosa dulje od tri godine, bude pretvoren u radni odnos na neodređeno vrijeme. (I. G.) Informator broj 5111 • 1. 3. 2003.



315

USTAVNA TUŽBA – PRAVO NA OTPREMINU Otpremina je novčana tražbina iz radnog odnosa, te radnik nije obvezan podnijeti poslodavcu zahtjev

za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarenje prava na otpremninu

IZ ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. U-III-1095/00 OD 28. 1. 2003. I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukida se presuda Županijskog suda u S., broj: Gž-3433/99 od 19. svibnja 2000. godine. III. Predmet se vraća Županijskom sudu u S. na ponovni postupak. Obrazloženje Ustavna tužba je podnijeta protiv presude Županijskog suda u S., broj: Gž-3433/99 od 19. svibnja 2000. godine, u predmetu radi isplate otpremnine. Presudom Županijskog suda uvažena je žalba tuženika u postupku »K.-i.« d.d. iz S. i preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u S., broj: IV P-1286/97 od 18. siječnja 1999. godine, na način da je tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe, kao tužiteljice u postupku za poništenjem odluke o otkazu ugovora o radu, broj 41-493-2/97 od 27. svibnja 1997., u dijelu pod točkom III., kojom je odlučeno o visini otpremnine, kao i zahtjev za isplatom razlike otpremnine u pobijanom dijelu iznosa od 6.277,02 kune, u cijelosti odbijen kao neosnovan. Presudom Općinskog suda u S., broj: IV P-1286/97 od 18. siječnja 1999. godine, naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati podnositeljici iznos od 6.277,02 kune i naknadi parnični trošak. Podnositeljica je odbijena za preostali dio tužbenog zahtjeva. Rješenjem je, pak, odbačena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva upravljenog na poništenje kao nezakonite odluke o otkazu, u dijelu u kojem je odlučeno o visini otpremnine. Podnositeljica u ustavnoj tužbi navodi da je u parničnom postupku radi isplate otpremnine svoj tužbeni zahtjev temeljila na činjenici da joj tuženik u postupku kod izračuna visine otpremnine nije uzeo u obzir i radni staž koji je ostvarila kod prednika tuženika. Prvostupanjski sud, navodi podnositeljica, usvojio je tužbeni zahtjev, dok drugostupanjski sud, temeljem žalbe tuženika iz postupka, u cijelosti preinačuje prvostupanjsku presudu zbog razloga koji kao takvi nisu bili uopće postavljeni tijekom prvostupanjskog postupka niti ih je tuženik isticao u svojoj žalbi. Smatra da su joj takvim postupanjem povrijeđena ustavna prava iz članaka 14. stavka 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 - proč. tekst i 55/01 - ispr., u nastavku teksta: Ustav). Nadalje, podnositeljica ističe da ako bi bilo točno da je u konkretnom slučaju bila dužna prethodno tražiti zaštitu povrijeđenog prava kod poslodavca, onda je tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu, a ne odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Također smatra da je Županijski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer da je isplata otpremnine, koju zaposlenik zahtijeva od poslodavca, novčano potraživanje iz radnog odnosa za koje, u smislu odredbe članka 126. stavka 4. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, u nastavku: ZR), nije bilo potrebno prethodno se obratiti poslodavcu radi zaštite prava. Takvim postupa-njem suda smatra povrijeđenim odredbe članka 19. stavka 1. u svezi s člankom 117. stavkom 3. Ustava. Predlaže ukidanje presude Županijskog suda u S. i vraćanje istom na ponovno odlučivanje. Ustavna tužba je osnovana. Analizom navoda ustavne tužbe, osporene presude i temeljem uvida u spis, Ustavni sud je utvrdio da je drugostupanjski sud na štetu podnositeljice pogrešno primijenio materijalno pravo, čime je povrijedio ustavno pravo propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, kojim je zajamčena jednakost svih pred zakonom. Otpremnina (pravo na otpremninu i visina otpremnine) je novčana tražbina iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na otpremninu. Naime, sukladno članku 126. stavku 4. ZR-a, propust zaposlenika, u ovom slučaju podnositeljice ustavne tužbe, da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede nepriznavanja kontinuiteta radnog staža u svezi s isplatom otpremnine, nema za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu. Drugostupanjski sud je stoga pogrešno utvrdio da zakonitost nepriznavanja kontinuiteta radnog staža nije mogao ocjenjivati jer je odluka o otkazu ugovora u pobijanom dijelu postala konačna i pravomoćna, a



316

podnositeljica se nije prvo obratila tuženiku za zaštitu svog povrijeđenog prava nepriznavanja kontinuiteta radnog staža. Podnositeljica je imala pravo, sukladno članku 126. stavku 4. ZR-a, zahtijevati direktnu zaštitu suda. Kako se u slučaju podnositeljice radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa, krajnji cilj tužbe se može postići kondemnatornom tužbom jer pitanje osnovanosti isplate razlike otpremnine uključuje utvrđivanje priznanja, odnosno nepriznavanja, kontinuiteta radnog staža iz koga se taj zahtjev izvodi. (Objavljeno u Nar. nov., br. 24. od 18. veljače 2003.) Informator broj 5116 • 19. 3. 2003.



317

SKLAPANJE UGOVORA O RADU Poslodavac i radnik mogu u okvirima zakonom predviđene slobode ugovaranja sporazumno mijenjati

postojeći ugovor o radu, odnosno sklopiti novi ugovor o radu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–12/02 OD 5. 2. 2002. U postupku je utvrđeno da je tužitelj nakon povratka s bolovanja zaključio s tuženikom novi ugovor o radu 30. lipnja 1999. g., nakon čega je tužitelj otpočeo s radom u skladu s odredbom tog novog ugovora, a što među strankama nije ni sporno. Sporno je, je li novosklopljeni ugovor o radu valjan, te slijedom toga ima li se osnažiti prije sklopljeni ugovor o radu i tužitelju priznati prava prema ranije sklopljenom ugovoru. Ugovor o radu je dvostrano obvezni ugovor kod kojeg je poslodavac obvezan u radnom odnosu dati radniku posao, te mu za obavljeni rad isplaćivati plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca osobno obavljati preuzeti posao, a sve prema odredbama ugovora. Postoji sloboda ugovaranja s tim da ne mogu biti ugovoreni uvjeti rada koji su za radnika nepovoljniji od uvjeta određenih Zakonom o radu i kolektivnim ugovorom (čl. 7. – Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – u nastavku teksta: ZR). Ne postoji zakonska odredba koja bi sprječavala naprijed spomenutu slobodu ugovaranja, pa su ugovorne strane mogle u svako doba sporazumno sklopiti novi ugovor o radu ili aneksom ugovora mijenjati neke odredbe postojećeg ugovora. Pogrešno revident tumači odredbu čl. 114. ZR-a, koja govori o otkazu ugovora o radu kad za to postoje zakonski uvjeti uz istovremeni prijedlog radniku sklapanja novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora), kao odredbu prema kojoj ugovorne strane ne bi mogle sporazumno mijenjati postojeći ugovor bez prethodnog otkazivanja tog ugovora uz istovremenu ponudu radniku sklapanja novog ugovora (ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima). Naime, primjena spomenute odredbe dolazi u obzir kad poslodavac smatra da postoje uvjeti za otkaz ugovora o radu, ali je spreman radniku ponuditi sklapanje novog ugovora pod izmijenjenim uvjetima, i to u slučaju kad radnik nije suglasan s ponudom poslodavaca na sklapanje novog ugovora s izmijenjenim uvjetima. Kad je, pak, radnik suglasan s izmjenom postojećeg ugovora, odnosno s novim sklapanjem ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, onda nema nikakve zapreke za takav sporazum. Dakle, sklapanje novog ugovora o radu nije u suprotnosti s odredbom čl. 114. ZR-a, da bi taj ugovor kao protivan zakonu bio zbog toga ništav. (I. G.) Informator broj 5117 • 22. 3. 2003.



318

ZAŠTITA NA RADU – ALKOHOLIZIRANOST NA RADNOM MJESTU Sporna okolnost alkoholiziranosti osobe na radu ne može se utvrđivati svjedocima

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2873/99 OD 26. 4. 2000. Prema odredbi iz čl. 64. st. 2. Zakona o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 59/96 i 94/96) smatra se da je pod utjecajem alkohola osoba na radu kojoj je prisutnost alkohola u organizmu utvrđena odgovarajućim sredstvima i aparatima za mjerenje alkoholiziranosti, što odgovara količinama alkohola većim od 0,5 k/kg. Odredbama iz čl. 65. st. 2. i 3. istog Zakona propisano je da se utvrđivanje je li radnik pod utjecajem alkohola, obavlja alkometrom ili drugim pogodnim sredstvom ili aparatom, te da će se u slučaju ako zaposlenik odbije pristupiti provjeri alkoholiziranosti smatrati da je pod utjecajem alkohola. Prema tome, tuženik je mogao utvrditi alkoholiziranost tužitelja samo na navedeni propisani način, a budući da je neosporno da to nije učinio, niti je tražio da tužitelj pristupi provjeri alkoholiziranosti, sudovi su osnovano zaključili da tuženik nije dokazao postojanje rečenog razloga za otkazivanje ugovora o radu. Alkoholiziranost tuženika ne može se dokazivati svjedocima, pa je stoga potpuno neodlučna revizijska tvrdnja da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode kojima je tuženik ukazivao na iskaze svjedoka koji djelomično govore o tužiteljevoj alkoholiziranosti i da je time povrijedio odredbe postupka. (I. G.) Informator broj 5119 • 29. 3. 2003.



319

PRESTANAK UGOVORA O RADU – SUGLASNOST RADNIČKOG VIJEĆA Kad je poslodavac odluku o izvanrednom otkazu donio bez odluke radničkog vijeća i prije isteka roka

za donošenje te odluke, okolnost da je radničko vijeće svoje očitovanje dalo nakon isteka roka, ne

otklanja nezakonitost odluke o otkazu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1244/01 OD 23. 1. 2002. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu donio 17. lipnja 1997. g. bez odluke radničkog vijeća i prije isteka roka iz čl. 146. st. 2. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR), kojim je propisana zakonska presumpcija da je radničkog vijeće suglasno s odlukom poslodavca, ako se u roku osam dana od dana dostave zahtjeva za prethodnu suglasnost ne izjasni o davanju i uskrati suglasnosti, već je samim tim nezakonita odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Takav propust tuženika, naime, ne može pravno osnažiti ni činjenica da je radničko vijeće svoje očitovanje na odluku tuženika dostavilo naknadno. Na daljnje revizijske navode valja odgovoriti da je u smislu navedenog propisa prethodna suglasnost potrebna kako u slučaju izvanrednog, tako i redovitog otkaza, a pritom uopće nije odlučno koji su razlozi otkaza, pa čak i u situaciji kad poslodavac nije obvezan imati opravdani razlog za redoviti otkaz (čl. 106. st. 6. ZR-a), on mora imati suglasnost u smislu tog članka, tj. članka 146. st. 1. al. 4. Kako, dakle, nije ispunjena jedna od zakonom predviđenim pretpostavki za zakonitost otkaza, to je drugostupanjski sud pravilno preinačio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, kad je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se utvrđuje da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja nezakonit. (I. G.) Informator broj 5121 • 5. 4. 2003.



320

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA – ULOGA SINDIKATA Obveza savjetovanja poslodavca s radničkim vijećem odnosi se i na slučaj otkaza ugovora o radu zbog

sudjelovanja radnika u nezakonitom štrajku

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–175/02 OD 12. 6. 2002. Utvrđeno je da su tužitelji bili u radnom odnosu kod tuženika koji je odlučio da im prestaje radni odnos pozivom na odredbu čl. 213. st. 3. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR). Tužitelji su sudjelovali u štrajku organiziranom od strane zaposlenika kao sredstvu pritiska sindikata na poslodavca zbog neisplate plaće i neplaćanja doprinosa. Sindikat je 23. siječnja 1996. g. najavio štrajk koji će započeti 26. siječnja 1996. g., no započeo je 1. veljače 1996. g. Nije bilo najavljeno mjesto početka štrajka niti su utvrđena pravila o poslovima koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, a niti je prethodno proveden postupak mirenja. Zaključivši da predmetni štrajk nije bio organiziran niti proveden u skladu sa zakonom nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik tužiteljima zakonito otkazao ugovore o radu, te su odbiti tužbeni zahtjev. Međutim, zbog pogrešne pravne ocjene činjenično stanje u postupku nije u potpunosti utvrđeno. Tužitelji su tijekom postupka isticali da se tuženik prije donošenja osporenih odluka nije savjetovao sa svojim radničkim (tada zaposleničkim) vijećem, a nižestupanjski sudovi su smatrali da ta činjenica nije odlučna, jer da se u konkretnom slučaju radi o otkazu ugovora o radu koji je sui generis, na koji se ne primjenjuje odredba čl. 145. st. 1. ZR-a. Prema toj zakonskoj odredbi prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora s radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci, te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, a u smislu st. 2. al. 2. tog zakonskog članka važnom odlukom iz st. 1. tog članka smatra se osobito odluka o otkazu. Odredbom st. 11. tog zakonskog članka propisano je da je odluka poslodavca donesena protivno odredbama o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništava. Prema shvaćanju tog suda obveza savjetovanja poslodavca s radničkim vijećem odnosi se na sve slučajeve otkaza ugovora o radu, dakle i na slučaj otkaza ugovora o radu u smislu čl. 213. st. 3. ZR-a. (I. G.) Informator broj 5125-5126 • 19. i 23. 4. 2003.



321

RAZLOZI ZA IZVANREDNI OTKAZ Neizvršavanje općim aktom predviđenog plana prodaje, što radnik ničim nije opravdao, ocijenjeno je

razlogom za izvanredni otkaz

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev– 1702/01 OD 13. 11. 2001. U postupku je utvrđeno da tužitelj u listopadu, studenom i prosincu 1996. g. nije izvršio mjesečni plan prodaje, niti 50% koji je trebao izvršiti prema Pravilniku iako za to nisu postojali opravdani razlozi, dok su drugi komercijalisti u istom razdoblju ostvarili i prebacili mjesečnu normu, a imali su sve uvjete kao i tužitelj. Također je utvrđeno da je tužitelj upozoravan na potrebe izvršavanja radnih obveza. Isto je tako utvrđeno da je direktor tuženika primio izvješće o povredi radnih obveza za tužitelja 9. siječnja 1997. g., kad je saznao za činjenicu na kojoj se temelji izvanredni otkaz ugovora o radu, pa je otkaz dan u zakonskom roku iz čl. 107. st. 2. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – u nastavku teksta: ZR). Na utvrđeno činjenično stanje i prema ocjeni tog suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo kad je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje izvanrednog otkaza ugovora o radu (čl. 107. ZR-a). Imajući na umu da je tužitelj upozoravan na izvršenje radnih zadataka, te da nije isticao razloge za neizvršavanje radnih obveza, kao i da se tužitelju čak pogodovalo određivanjem niže norme, pravilno nižestupanjski sudovi utvrđuju da su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati da poslodavac prije izvanrednog otkaza uvjetovanog radom radnika pozove radnika da dade svoju obranu (čl. 110. st. 2. ZR-a). (I. G.) Informator broj 5127 • 26. 4. 2003.



322

OTKAZ UGOVORA O RADU – ODREDBA O OTPREMNINI Odluka o otkazu ugovora o radu nije nezakonita zbog toga što u odluci nije određena otpremnina

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1368/01 OD 23. 10. 2001. Rješenje o prestanku ugovora o radu ne čini nezakonitim ni to što u tom rješenju nije određena otpremnina, jer pravo na otpremnine tužiteljici pripada na temelju Zakona (čl. 118. Zakona o radu – Nar. nov., br. 38/95, 54/95 i 17/01). Inače, nije bilo zapreke da tužiteljica ostvari svoja prava iz radnog odnosa na naknadu plaće za vrijeme otkaznog roka koji joj prema Zakonu pripada, kao i isplatu otpremnine, nakon što je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu zakonit. (I. G.) Informator broj 5131 • 10. 5. 2003.



323

ODGOVORNOST POSLODAVCA ZA ŠTETU KOJU PRETRPI NJEZIN RADNIK NA RADU Izvođač radova kao poslodavac, odgovara za štetu koju je na radu pretrpio radnik čiji je rad koristio, a

koja odgovornost ne otklanja postojanje odgovornosti naručitelja radova kao treće solidarno

odgovorne osobe

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2365/97 OD 28. 1. 2001. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je proizašla iz štetnog događaja od 31. prosinca 1993., u kojem je smrtno stradao suprug i otac tužitelja. U postupku je utvrđeno da je revident (tuženi) rovokopačem obavljao radove iskopa zemlje radi polaganja cijevi za kanalizaciju za naručitelja radova tuženika M. M. Radove je izvodio na način da nije poduzeo potrebne mjere da spriječi obrušavanje iskopane zemlje (postavljanje oplate), radi čega je došlo do obrušavanja iskopane zemlje u kanal i smrti M. Š., koji se nalazio u kanalu, a čiji rad je revident koristio. Radi štetnog događaja, revident je presudom kaznenog suda proglašen krivim i kažnjen za kazneno djelo. Revident odgovara za štetu tužiteljima prema odredbi čl. 6. tada na snazi Zakona o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 19/83 i dr.) i to prema objektivnoj odgovornosti jer je šteta nastala od opasne stvari. Prigovor revidenta, da je za štetu odgovoran i naručitelj radova, prigovor je da je šteti pridonijela i treća osoba, međutim prema odredbi čl. 177. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) ako je šteti pridonijela i treća osoba, onda ona oštećeniku odgovara solidarno s imateljem stvari, pa za odgovornost revidenta za štetu tužiteljima nije odlučno je li uz revidenta za štetu solidarno odgovoran i naručitelj radova. (I. G.) Informator broj 5135 • 24. 5. 2003.



324

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA PRED NADLEŽNIM SUDOM – ROK ZA PODNOŠENJE ZAHTJEVA SUDU Za računanje rokova iz čl. 126. st. 2. Zakona o radu vrijede odredbe čl. 112. st. 4. Zakona o parničnom

postupku o produljenju rokova

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–42/02 OD 5. 6. 2002. Odredba čl. 126. st. 2. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – u nastavku teksta: ZR) glasi: »Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.« Drugostupanjski sud smatra da se rokovi iz navedene odredbe čl. 126. st. 2. računaju u kontinuitetu te da za njih ne vrijede pravila parničnog postupka o produljenju rokova. Prema ocjeni tog suda takvo stajalište drugostupanjskog suda je pogrešno, pa zbog tako pogrešno zauzetog stajališta nije niti utvrdio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice. Naime, rokovi iz odredbe čl. 126. st. 2. su dva samostalna i odvojena roka, svaki se računa za sebe i za njih vrijedi odredba čl. 112. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov,. br. 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01) o produljenju roka. U tom konkretnom predmetu tužiteljica je podnijela prigovor 10. prosinca 1996. g., pa je zadnji dan roka u kojem je poslodavac mogao odgovoriti na taj prigovor istjecao 27. prosinca 1996. g. Naime, posljednji dan roka padao je na državni praznik 25. prosinca 1996. g., pa je rok istekao protekom prvog sljedećeg radnog dana, 27. prosinca 1996. g., jer je i 26. prosinca 1996. g. bio državni praznik. Tek istekom navedenog prvog roka od 15 dana, tužiteljici je 28. prosinca 1996. g. mogao početi teći rok od 15 dana za podnošenje tužbe sudu, koji rok je istjecao 11. siječnja 1997. g., pa je stoga tužba podnositeljice podnesena u zakonskom roku iz čl. 126. st. 2. ZR-a. Informator broj 5138–5139 • 4. i 7. 6. 2003.



325

OTPREMNINA U SLUČAJU OTKAZA Kad je radnik istovremeno prihvatio ponudu navedenu u odluci o otkazu ugovora o radu da sukladno

Programu rješavanja viška radnika nastavi s radom kod drugog poslodavca, ne pripada mu pravo na

otpremninu u smislu čl. 118. Zakona o radu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–3372/99 OD 27. 11. 2001. Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu otpremnina s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Sud prvog stupnja utvrdio je, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi: – da je tuženik sukladno odredbi čl. 119. i 120. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR) izradio Program rješavanja viška radnika od 17. rujna 1996. g., utvrdivši nemogućnost da nakon zatvaranja prodavaonice broj 1 u Č. u kojoj su radile sve tužiteljice, iste zadrži u radnom odnosu; – da je među strankama neosporno da su tužiteljice prihvatile istovremeno ponudu tuženika u Odluci o otkazu ugovora o radu od 18. rujna 1996. g. da im radni odnos kod tuženika prestaje s 30. rujnom 1996. g. i da tužiteljice sukladno Programu rješavanja viška radnika nastavljaju s radom kod drugog poslodavca, na radnom mjestu iste struke i kvalifikacije, a koji zakupoprimatelj se obvezao preuzeti tužiteljice na način da one nemaju prekid radnog odnosa. Prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi su zauzeli pravno stajalište da je u konkretnom slučaju tužiteljicama radni odnos kod tuženika prestao sporazumno, u smislu odredbe čl. 103. st. 1. t. 5. Zakona o radu i to prihvaćanjem ponude tuženika iz Odluke o otkazu ugovora o radu od 18. rujna 1996. g., koja prema svojem sadržaju predstavlja sporazumni način prestanka radnog odnosa, a kojim sadržajem Odluke je određeno da tužiteljicama radni odnos prestaje 30. rujna 1996. g. i da 1. listopada 1996. g. zasnivaju radni odnos kod drugog poslodavca, koje zaposlenje im je tuženik osigurao navedenim Programom i koje zaposlenje su tužiteljice nedvojbeno i ostvarile, prihvativši navedenu ponudu sporazumno, te potvrdivši njezin primitak vlastoručnim potpisom. (I. G.) Informator broj 5152–5153 • 23. i 26. 7. 2003.



326

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA PRED NADLEŽNIM SUDOM Kad se ugovor o radu pobija zbog zablude (čl. 111. ZOO-a), a ne povrede prava koja su regulirana

Zakonom o radu, ne postoji obveza prethodnog obraćanja poslodavcu radi zaštite prava (čl. 126.

Zakona o radu)

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2119/00 OD 21. 2. 2001. Tužbom se traži poništenje Ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme zato jer da je tužitelj, pri sklapanju tih ugovora, na prijevaran način doveden u zabludu. Iz tog slijedi da tužitelj tužbeni zahtjev temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO), a ne na povredi prava koja su regulirana Zakonom o radu. Prema odredbi čl. 6. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR) na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu koji nije određen tim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznog prava. Iz izloženog, prema shvaćanju ovog revizijskog suda, slijedi da su nižestupanjski sudovi pogrešno postupili kad su odbacili tužbu kao nedopuštenu iz razloga što tužitelj prije podnošenja tužbe nije tražio zaštitu povrijeđenog prava u smislu odredbe čl. 126. st. 1. ZR-a. Informator broj 5164 • 3. 9. 2003.



327

PRAVO NA OTPREMNINU Pri utvrđivanju visine otpremnine ne uzima se u obzir renta koju radnik prima kao naknadu štete s

naslova gubitka zarade

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-2704/00 OD 12. 12. 2000. Sporno je i u ovoj fazi postupka je li tužitelju u osnovicu za obračun otpremnine trebalo računati mjesečnu novčanu rentu u iznosu od 1.651,00 kn koju mu tuženik isplaćuje na ime naknade štete zbog rasporeda na drugo odgovarajuće radno mjesto na kojem ostvaruje manju plaću od one koju bi ostvarivao na radnom mjestu na kojem je utvrđena invalidnost tužitelja. Suprotno tvrdnji tužitelja pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda, da na konkretni sporni odnos treba primijeniti odredbe čl. 118. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95 i 65/95). Prema tome, pri utvrđivanju visine otpremnine kao osnovica se uzima plaća, a ne i odštetna naknada – renta, koju je tužitelj ostvario kao invalid rada, jer samom činjenicom što mu se ona isplaćuje s osnove gubitka zarade (plaće) ne mijenja njezin odštetni karakter. (I. G.) Informator broj 5166 • 10. 9. 2003.



328

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA KOD POSLODAVCA Zakon o radu ne predviđa institut mirnog rješavanja spora u povodu izvanrednog otkazivanja ugovora

o radu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1679/98 OD 12. 12. 2001. Na temelju odredbe članka 126. stavak 2. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR) ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva zaposlenika ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Tužitelju je posljednji dan za podnošenje tužbe bio 21. studeni 1996., a budući da je tužitelj tužbu podnio 26. studenoga 1996. tužba je nepravovremeno podnesena i trebalo ju je odbaciti. Pogrešno je pravno stajalište nižih sudova da pravo sudjelovanja zaposlenika pri donošenju odluke o otkazu (čl. 145. st. 2. t. d) ZR-a) znači da je zakon kod izvanrednog otkaza ugovora o radu predvidio mirno rješenje nastalog spora, a prema odredbi članka 126. stavak 3. ZR-a, te da propisani rok od 15 dana teče od okončanja navedenog postupka. Odredba članka 126. stavak 3. ZR-a predviđa institut mirnog rješenja nastalog spora u slučaju ako je to propisano zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Međutim, Zakon o radu ne propisuje institut mirnog rješenja spora, a isto tako ni neki drugi propis, a niti kolektivni ugovor, pa se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 126. stavak 3. ZR-a. (I. G.) Informator broj 5168 • 17. 9. 2003.



329

RAZLOZI ZA IZVANREDNI OTKAZ Okolnost da je u autobusu zatečeno šest putnika kojima nije izdana vozna karta ocijenjena je kao

osobito teška povreda radne obveze vozača konduktera

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1484/01 OD 10. 10. 2001. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u nastavku teksta: ZPP) na koju temeljem odredbe iz čl. 386. ZPP-a pazi po službenog dužnosti, a kako na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, osim paušalnog pozivanja na njih, revident ne upire, može se zaključiti da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka. Ne stoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U ovom postupku tužitelj osporava zakonitost odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 17. 6. 1999., smatrajući da za takvu odluku u konkretnom slučaju nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke. Prema odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95 i 65/95 – u nastavku teksta: ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljen na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. S obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova: – da je tužitelj bio dugogodišnji radnik tuženika zaposlen na radndom mjestu vozača – konduktera autobusa, – da je dana 15. 6. 1999. prilikom obavljanja kontrole od strane kontrolora tuženika utvrđeno da je tužitelj kao vozač-kondukter autobusa obojici putnika izdao vozne karte, – a šest zatečenih putnika u autobusu nije imalo ni vozne ni pokazne karte, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja ispravno ocijenivši da takvo postupanje tužitelja kao radnika tuženika u konkretnom slučaju predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje je bilo mjesta davanju izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteleju u smislu odredbe čl. 107. ZR-a. Naime, takvim postupanjem tužitelja kao radnika tuženika, točnije neizvršavanjem, odnosno nesavjesnim izvršavanjem radnih obveza, tuženiku kao poslodavcu jest počinjena određena materijalna šteta, što u smislu odredbe čl. 40. t. 1. Pravilnika o radu predstavlja osobito tešku povredu obvezu iz radnog odnosa (kao što opisano postupanje tužitelja ujedno predstavlja i osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa u smislu t. 10. čl. 40. Pravilnika). Suprotno revizijskim navodima izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju tuženik je donio u skladu s odredbama ZR-a uključujući i one glede savjetovanja sa zaposleničkim vijećem (čl. 117. ZR-a). (I. G.) Informator broj 5170 • 24. 9. 2003.



330

IZVANREDNI OTKAZ Zakonom nije predviđena potreba pisanog upozorenja radnika u slučaju izvanrednog otkaza

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1545/01 OD 29. 11. 2001. Tužiteljica je u tužbi navela da joj je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu. Istaknula je da nije proveden postupak u skladu sa zakonom i predložila da sud poništi pobijane odluke tuženika. Ocjenjujući opravdanost razloga revizije ovaj je revizijski sud ocijenio da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 110. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR). Pogrešno je stajalište nižestupanjskih sudova da propust poslodavca da zaposleniku omogući iznošenje obrane, u svakom slučaju dovodi do ništavosti rješenja o izvanrednom otkazu jer navedeni propust poslodavca ne mora bezuvjetno značiti i bitnu povredu odredaba u postupku otkazivanja na zaposlenikovu štetu, a potreba pisanog upozorenja ne postoji u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu na temelju odredbe čl. 107. ZR-a, kao što je u ovom slučaju. (I. G.) Informator broj 5172 • 1. 10. 2003.



331

PRAVO INVALIDA RADA NA OTPREMNINU Dodatna zaštita invalida rada ostvarivanjem prava s naslova mirovinskog osiguranja ne isključuje

njegova prava na stečenu otpremninu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1216/00 OD 29. 5. 2001. Budući da ugovor o radu tužitelja nije otkazan iz razloga uvjetovanih njegovim skrivljenim ponašanjem, nego se radi o osobno uvjetovanom otkazu, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj ima pravo na otpremninu od najmanje ½ prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tuženika. Po ocjeni ovog suda, prava iz čl. 243. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR) predstavljaju dodatnu zaštitu invalida rada, kojem poslodavac daje poslovno ili osobno uvjetovani otkaz, jer ga ne može zaposliti na nekim drugim poslovima, pa ostvarenje tih prava ne isključuje pravo na otpremninu stečenu sukladno čl. 118. ZR-a. Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev. (I. G.) Informator broj 5176 • 15. 10. 2003.



332

POSLOVNO UVJETOVANI OTKAZ Poslodavac može otkazati ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-605/02 OD 9. 4. 2003. U postupku je utvrđeno da su stranke sklopile ugovor o radu dana 24. 3. 1997. temeljem kojeg je tužiteljica preuzela obvezu obavljati poslove tajnice i da je osim tužiteljice tuženik imao još dva radnika. Utvrđeno je, nadalje, da je odlukom tuženika od 3. 11. 1998., koja je nazvana »Sporazumni prekid radnog odnosa« (taj sporazum tužiteljica nije potpisala, a i nesporno je da nije u pitanju sporazumni prestanak radnog odnosa) tužiteljici redovito otkazan ugovor o radu temeljem čl. 106. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – u nastavku teksta: ZR), jer je prestala potreba za obavljanje posla kojeg je tužiteljica obavljala (poslovno uvjetovani otkaz). Utvrđeno je da je prestala potreba za obavljanjem posla kojeg je tužiteljica obavljala zbog propisanih (gospodarskih, tehničkih, organizacijskih) razloga, a i u odluci o otkazu (nazvanom »sporazumni prekid radnog odnosa«) je navedeno da je u pitanju tehnološki višak zbog toga što se radno mjesto poslovne tajnice ukida, jer nije koristonosno. Pravilno su nižestupanjski sudovi, na tako utvrđeno činjenično stanje, primijenili materijalno pravo, kad su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu. Poslodavac može otkazati ugovor o radu u smislu čl. 106. st. 1. ZR-a, ako za to ima opravdan razlog i u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla, pa stoga nema značaja to što se u reviziji tvrdi da razlog naveden u odluci nije ostvaren. Time se u reviziji ukazuje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog čega se revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP-a), pri čemu treba reći da je poslodavac taj koji odlučuje o tome da nema potrebe za obavljanjem određenog posla (u ovom slučaju poslova poslovne tajnice) zbog gospodarskih razloga, a ne radnik koji o tome možda ima drukčije mišljenje. Drugostupanjski sud je odgovorio na tvrdnju iznesenu u žalbi, da je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 106. st. 8. ZR-a, pri čemu treba dodati da o tome je li tuženik na istim poslovima zaposlio drugog radnika, ne ovisi ishod ovog spora. Prema toj odredbi poslodavac koji je zbog gospodarski, tehničkih ili organizacijskih razloga otkazao radniku, ne smije šest mjeseci na istim poslovima zaposliti drugog radnika. Ako on to ipak učini, time otkaz ugovora o radu neće postati nezakonitim (to ne utječe na već učinjeni otkaz ugovora o radu). Sankcija za takvo nezakonito ponašanje poslodavca jest njegova odgovornost za prekršaj (čl. 228. st. 1. t. 54. ZR-a). Pravilno nižestupanjski sudovi navode pozivom na čl. 113. ZR-a, da je tuženik bio dužan redovito otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok. Ako poslodavac redovito zapošljava deset ili manje od deset radnika ili ako otkazuje ugovor o radu, koji traje kraće od šest mjeseci, dužan je otkazati radni odnos uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, osim ako otkazuje ugovor o radu izvanrednim otkazom (čl. 106. st. 6. ZR-a). Prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda, činjenica da prilikom otkazivanja poslodavac nije označio otkazni rok, sam otkaz radnog odnosa ne čini nedopuštenim, a točno je i to da ugovor o radu prestaje istekom otkaznog roka. Za razliku od sudova nižeg stupnja, ovaj revizijski sud, međutim, smatra da je za pravilnu primjenu materijalnog prava odlučno utvrditi dan prestanka radnog odnosa (kad je istekao otkazni rok). (I. G.) Informator broj 5177 • 18. 10. 2003.



333

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA PRED NADLEŽNIM SUDOM – ŠTRAJK Treba smatrati da je sindikat pravilno zastupljen u pregovorima i kad zastupnici nekih od zastupljenih

sindikata ne sudjeluju u pregovorima jer su to odbili

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVTASKE, BR. Gž-13/02 od 30. 12. 2002. Pogrešno je sud primijenio odredbu iz članka 186. stavak 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – u nastavku teksta: ZR), kad je prema rezultatima dosadašnjeg raspravljanja ocijenio da pregovori za Tarifni kolektivni ugovor nisu provedeni u skladu s tom odredbom (čl. 186. st. 1. ZR-a) jer su s tužiteljem pregovarali samo predstavnici drugotuženika, a ne pregovarački odbor sastavljen i od predstavnika Samostalnog sindikata ugostitelja i turizma Hrvatske koji je, također, zastupljen kod tužitelja. Slijedom toga, za sada, ukazuje se pogrešnim i pravno stajalište da pregovori o Tarifnom kolektivnom ugovoru nisu provedeni na zakonit način pa da stoga neprihvaćanje ponude teksta Tarifnog kolektivnog ugovora, zbog čega je štrajk organiziran, poduzet i nastavljen, predstavlja nedopušten razlog za štrajk. Mjerodavna odredbe članka 186. stavak 1. ZR-a glasi kako slijedi: »(1) Ako je na području za koje se sklapa kolektivni ugovor zastupljeno više sindikata, odnosno udruga sindikata više razine, poslodavac ili više poslodavaca, udruga poslodavaca ili udruga poslodavaca više razine, može o sklapanju kolektivnog ugovora pregovarati samo s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika tih sindikata«. Pitanje pravilne primjene navedene odredbe svodi se na to kako istu interpretirati, je li prema leksičkom značenju riječi ili prema njezinom smislu (logičkom interpretacijom) i s obzirom na društvenu svrhu radi kojeg je taj propis donesen (teleološkom interpretacijom). Sve odredbe ZR-a kojima se uređuje štrajk donesene su sa svrhom da se osigura ustavno pravo na štrajk (čl. 60. st. 1. Ustava Republike Hrvatske), pa se sve one i interpretiraju tako da osiguraju ostvarivanje tog ustavnog prava, odnosno da ničije pravo na štrajk ne bude povrijeđeno radnjama ili propuštanjem trećeg (npr. drugog nezainteresiranog sindikata). Kad bi se odredba stavka 1. članka 186. ZR-a interpretirala isključivo prema leksičkom značenju riječi, onda bi iz nje doista proizlazilo da su pregovori o kolektivnom ugovoru pravovaljani samo ako poslodavac pregovara s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika svih zastupljenih sindikata. Takvim tumačenjem osiguralo bi se ustavno pravo na štrajk u pretpostavci da su svi zastupljeni sindikati u interesnom sporu s poslodavcem, te da je svaki od njih voljan pregovarati o kolektivnom ugovoru. U slučaju, međutim, kad ta pretpostavka ne predleži, odnosno kad svi zastupljeni sindikati nisu u interesnom sporu s poslodavcem ili kad neki od zastupljenih sindikata nisu voljni sudjelovati u pregovorima, onda bi primjena tako interpretirane odredbe stavka 1. članka 186. ZR-a imala za posljedicu nemogućnost pravovaljanog pregovaranja, i in fine, nemogućnost provođenja zakonitog štrajka, odnosno povredu ustavnog prava na štrajk onih radnika koji hoće koristiti to svoje pravo. Baš iz tog razloga da primjena tako interpretirane odredbe stavka 1. članka 186. ZR-a ne bi imala za posljedicu povredu ustavnog prava na štrajk, istu treba tumačiti tako da se ona primijenjuje u slučaju kad su svi zastupljeni sindikati u interesnom sporu s poslodavcem i kad su svi voljni pregovarati o kolektivnom ugovoru. U suprotnom, ako neki od zastupljenih sindikata nije u interesnom sporu s poslodavcem pa zbog toga, ili iz nekog drugog razloga, neće sudjelovati u pregovorima, tada navedenu odredbu treba tumačiti tako da je sindikat u pregovorima valjano zastupljen i onda kad drugi zastupljeni sindikat (i) kod poslodavca, iz bilo kojeg razloga, odbije sudjelovati u pregovorima. Samo takvim tumačenjem, kako je to već izloženo, može se osigurati ostvarivanje ustavnog prava svakog radnika na štrajk, dakle, društveni cilj radi ostvarenja kojeg su zakonski propisi o štrajku doneseni. (I. G.) Informator broj 5178 • 22. 10. 2003.



334

OTKAZ SINDIKALNOM POVJERENIKU Poslodavac ne može dati otkaz ugovora o radu sindikalnom povjereniku prije nego je dana suglasnost

sindikata odnosno prije donošenja odluke suda koja nadomješta takvu suglasnost

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1763/01 OD 5. 6. 2002. Naime, prema odredbi čl. 182. st. 1. i 3. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u nastavku teksta: ZR) sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka obavljanja te dužnosti poslodavac može otkazati samo uz prethodnu suglasnost sindikata, a ako sindikat uskrati suglasnost, tu suglasnost može nadomjestiti sudska odluka. Poslodavac, dakle, ne može dati otkaz ugovora o radu sindikalnom povjereniku prije nego je dobio suglasnost sindikata odnosno ako je ista uskraćena, tada ne može dati otkaz ugovora o radu prije donošenja odluke suda o nadomještanju suglasnosti za otkaz. U konkretnom slučaju, sindikat nije dao suglasnost za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, niti je ta suglasnost nadomještena sudskom odlukom. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nezakonit i nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju od 22. 1. 1999. (I. G.) Informator broj 5179 • 25. 10. 2003.



335

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA Kad u Programu zbrinjavanja viša radnika nije točno naveden popis radnika kojima se namjerava dati

otkaz, ali je takav popis sačinjen uz Program, a s njime je upoznat sindikalni povjerenik, poslodavac je

ispunio svoju zakonsku obvezu savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2032/01 OD 22. 1. 2002. Iako Program zbrinjavanja viška radnika ne predviđa imena radnika kojima se namjerava dati otkaz, pa kad je tuženik uz Program već tada točno naveo popis radnika na koje se odnosi otkaz i o tome pravovremeno upoznao sindikalnog povjerenika, budući da nije bilo utemeljeno zaposleničko vijeće, a uz to je o tome upoznao i Zavod za zapošljavanje koji su u vezi s tim dali svoje prijedloge i primjedbe, u situaciji kad takav popis radnika na koje se odnosi otkaz nije pretrpio nikakve promjene, tuženik je ispunio svoju obvezu da se o važnim odlukama za položaj radnika savjetuje sa sindikalnim povjerenikom, pa slijedom toga njegovo postupanje nije protivno odredbi članka 145. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01). (I. G.) Informator broj 5182 • 5. 11. 2003.



336

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA PRED NADLEŽNIM SUDOM Poslodavac nije u obvezi propise o radnim odnosima dostaviti osobno zaposleniku

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1810/01 OD 6. 2. 2002. Prema odredbi čl. 5. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01) poslodavac je u obvezi zaposleniku omogućiti upoznavanje s propisima o radnim odnosima i učiniti ih dostupnim zaposleniku, što ne znači da je u obvezi da te propise osobno zaposleniku dostavlja. (I. G.) Informator broj 5185 • 15. 11. 2003.



337

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA KOD POSLODAVCA Kad kod poslodavca nije oformljeno zaposleničko vijeće niti je osnovan sindikat, nije bilo objektivne

mogućnosti savjetovanja i obavještavanja navedenih tijela, što nema za posljedicu ništavost otkaza

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2113/01 OD 27. 2. 2002. U konkretnom slučaju nije kod tuženika bilo oformljeno zaposleničko vijeće koje je utemeljeno krajem studenoga 2000. g., a niti je djelovao sindikat koji je organiziran u listopadu 2000. g., dakle nakon donošenja pobijane odluke, stoga i obveza poslodavca da se savjetuje sa zaposleničkim vijećem u smislu čl. 117., 145. odnosno 146. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01), a zbog objektivne nemogućnosti da se obveza ispuni, nema za posljedicu ništavost otkaza. (I. G.) Informator broj 5188 • 26. 11. 2003.



338

REDOVITI OTKAZ UGOVORA O RADU KRAĆEG OD ŠEST MJESECI Kad je ugovor o radu trajao kraće od šest mjeseci, poslodavac ne mora navesti opravdani razlog za

otkaz

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2113/01 OD 27. 2. 2002. Naime, nižestupanjski sudovi su utvrdili sljedeće: –da je s tužiteljem zaključen ugovor o radu 1. srpnja 2000. g. na neodređeno vrijeme, s probnim radom od šest mjeseci, s otkaznim rokom od sedam dana; –da je odluka o otkazu donesena 17. kolovoza 2000. g., dakle za vrijeme trajanja probnog rada jer se tužitelj nije dokazao u svojim stručnim i radnim sposobnostima (što je navedeno u obrazloženju odluke o otkazu), S obzirom na takva utvrđenja nižestupanjskih sudova pravilnost, odnosno zakonitost odluke valja ocjenjivati u smislu članka 106. stavka 6. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 52/01 – u nastavku teksta: ZR). Prema navedenoj odredbi ako se otkazuje ugovor o radu koji traje kraće od šest mjeseci, ne traži se opravdan razlog za otkaz, jedino bi bilo nezakonito postupanje poslodavca ako bi povrijedio odredbu iz članka 2. ZR-a – zabrana nejednakost postupanja. Stoga u takvom slučaju sud nije ni ovlašten ispitivati opravdanost otkaza, osim ako zaposlenik tvrdi da je otkaz posljedica diskriminacije u smislu članka 2. ZR-a, što tužitelj tijekom cijelog postupka, kao ni u reviziji, nije tvrdio. (I. G.) Napomena: Člankom 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Nar. nov., br. 114/03) u cijelosti je izmijenjen dotadašnji stavak 6. članka 106. ZR-a, koji je postao stavak 5. Informator broj 5191 • 6. 12. 2003.



339

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA PRED NADLEŽNIM SUDOM Kad radnik pobija ugovor o radu zbog zablude, ne postoji obveza prethodnog obraćanja poslodavcu

radi zaštite prava

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Revr–762/02 OD 19. 12. 2002. S obzirom na to da se u tužbenom zahtjevu traži poništenje ugovora o radu od 7. lipnja 1999. g. i aneksa od 19. srpnja 1999. g. i da je tužiteljica tvrdila da je očekivala zaključenje ugovora o radu na neodređeno, a ne na određeno vrijeme, moglo bi se zaključiti da se sporni ugovori o radu pobijaju zbog zablude (čl. 111. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 91/92, 3/94, 7/96 i 112/99 – u nastavku teksta: ZOO), pa u tom slučaju ne postoji obveza prethodnog obraćanja poslodavcu radi zaštite prava sukladno odredbi članka 126. stavak 1. i 3. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – u nastavku teksta: ZR). Prema odredbi članka 6. ZR-a, na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu koji nije određen ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s prirodom toga ugovora Opći propisi obveznog prava. Iz izloženog slijedi da su nižestupanjski sudovi pogrešno postupili kad su odbacili tužbu kao nedopuštenu iz razloga što tužiteljica prije podnošenja tužbe nije tražila zaštitu povrijeđenog prava kod tuženika u smislu odredbe članka 126. stavak 1. ZR-a. Naime, navedeni propis ne odnosi se u slučaju kad se ugovor o radu pobija zbog mana u volji prilikom sklapanja ugovora o radu, već se primjenjuju propisi ZOO-a. (I. G.) Informator broj 5192-5193 • 10. i 13. 12. 2003.



340

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA PRED NADLEŽNIM SUDOM – ŠTRAJK Kad je sindikat dao suglasnost sindikalnoj podružnici za organiziranje i provođenje štrajka treba ga

smatrati suorganizatorom štrajka

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Gž–2/03 OD 5. 3. 2003. Prema drugotuženiku (sindikatu) tužbeni je zahtjev odbijen uz obrazloženje da taj tuženik nije pasivno legitimiran u ovom sporu, jer je prvotuženiku (sindikalnoj podružnici) samo dao suglasnost za organizaciju i provođenje štrajka. Nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da drugotuženik (sindikat) nije pasivno legitimirana strana u ovom sporu. Utvrđeno je da je drugotuženik dao suglasnost prvotuženiku za organiziranje i provođenje štrajka kod tužitelja, te se drugotuženik u konkretnom slučaju ima smatrati suorganizatorom štrajka. (I. G.) Informator broj 5194 • 17. 12. 2003.



341

PRAVA IZ SOCIJALNOG OSIGURANJA – ISPLATA TALIJANSKE MIROVINE Odluka nadležnog talijanskog tijela o mirovini za slučaj nadživjelosti članova obitelji, primjenjuje se na

području Republike Hrvatske

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–2310/98 OD 20. 3. 2002. Predmetom spora je utvrđenje prava na kamatu od talijanske mirovine, koju je prema pravu nadživjelosti bračnog druga primala A: S., majka tužitelja, a banka tužene. U postupku je utvrđeno da je otac tužitelja I. S. umro 22. kolovoza 1971., da je njegova supruga A. S. 29. travnja 1985. podnijela zahtjev talijanskom Uredu za socijalno osiguranje – Regionalnom sjedištu za regije F. i V. G. radi priznanja prava na obiteljsku mirovinu, te da je navedeni Ured 4. rujna 1991. obavijestio A: S. da joj priznaje pravo na mirovinu na temelju nadživjelosti bračnog druga. Kad revidenti postavljaju pitanje zašto bi odluka talijanskih vlasti obvezivala hrvatske građane i institucije, valja odgovoriti da se takva odluka ovlaštenog tijela Republike Hrvatske temelji na odredbama Konvencije o socijalnom osiguranju između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Italije od 14. studenoga 1957., ratificirane i objavljene u Sl. l., br. 14/59 zajedno s Općim protokolom od 29. svibnja 1958. (u nastavku teksta: Konvencija), a koji su međunarodni akti izrijekom preuzeti odredbom čl. 44. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Italije od 27. lipnja 1997. Zakonom o potvrđivanju Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Italije od 1. prosinca 1997. (Nar. nov. – Međunarodni ugovori, br. 21/97). Navedenom su Konvencijom regulirana prava iz socijalnog osiguranja tadašnjih jugoslavenskih i talijanskih državljana (čl. 3. Konvencije), dok su prava preživjelih članova obitelji propisana člankom 19. iste Konvencije. Ista prava preuzeo je i Ugovor o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Italije od 27. lipnja 1997. u čl. 1. i 2. glede mirovinskog i invalidskog osiguranja za slučaj nadživjelosti članova obitelji. Stoga je odluka Regionalnog ureda za socijalno osiguranje regije F. – V. G. o priznanju prava majke tužitelja na mirovinu kao nadživjelog bračnog druga u skladu s navedenom Konvencijom, sa značenjem pravne važnosti na području Republike Hrvatske, kao pravne sljednice bivše SFRJ u odnosu na državljane Republike Hrvatske, tim više što su prava na obiteljsku mirovinu nadživjelog bračnog druga identična hrvatskom zakonodavstvu. Nisu stoga u pravu revidenti kad dovode u pitanje primjenu odluke ovlaštenog talijanskog tijela na području Republike Hrvatske. (I. G.) Informator broj 5104 • 5. 2. 2003.



342

PRESTANAK SVOJSTVA OSIGURANIKA U MIROVINSKOM OSIGURANJU Svojstvo osiguranika prestaje prestankom radnog odnosa, neovisno o moguće pokrenutom radnom

sporu

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–3030/99 OD 28. 3. 2001. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužiteljica stekla svojstvo osiguranika i prijavljena je na mirovinsko i invalidsko osiguranje na temelju radnog odnosa kod poduzeća »F.« d.o.o. počevši od 6. studenoga 1995. Prema odredbi članka 109. Zakona o mirovinskom osiguranju (Nar. nov., br. 102/98), osiguraniku prestaje svojstvo osiguranika prestankom okolnosti na temelju kojih je stekao svojstvo osiguranika. Tužiteljici je prestalo svojstvo zaposlenika kod poduzeća »F.« d.o.o. S., pa je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kad je utvrdilo prestanak svojstva osiguranika na temelju odredbe članka 161. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju osiguranju i primjenom članka 32. Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima i uživateljima prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja (Nar. nov., br. 53/91 i 26/93), a tuženo tijelo kad je odbilo žalbu tužitelja, jer je odluka tuženog tijela u skladu s navedenim propisom članka 109. Zakona o mirovinskom osiguranju. Činjenice na koje upozorava tužiteljica, a to su da odluka o otkazu nije pravomoćna, jer se vodi postupak kod Trgovačkog suda u S., te da je podnijela krivičnu prijavu protiv odgovorne osobe u poduzeću, ne mogu biti odlučne za ocjenu zakonitosti, jer nakon donošenja odluke o prestanku radnog odnosa prestala je okolnost na temelju koje je tužiteljica bila osigurana. Ako, međutim, tužiteljica uspije u radnom sporu u kojem bi odluka o prestanku radnog odnosa bila stavljena izvan snage, to bi bio razlog za izmjenu rješenja o prestanku osiguranja, jer bi u tom slučaju prestala okolnost koja je bila razlog za donošenje prvostupanjskog i osporenog rješenja. Informator br. 5157–5158 • 9. i 13. 8. 2003.



343

ZAŠTITA PRAVA RADNIKA PRED NADLEŽNIM SUDOM Treća osoba nije ovlaštena zahtijevati poništenje postupka i ugovora o radu sklopljenog s jednim od

kandidata

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1684/01 OD 6. 11. 2001. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je ustao sa zahtjevom na poništenje oglasnog postupka za izbor stručnog voditelja ispostave tuženika, kao i na poništenje ugovora o radu sklopljenog između izabrane kandidatkinje i tuženika, jer izabrana kandidatkinja nije ispunjavala uvjete iz toga natječaja, zbog čega su raspisani natječaj i sklopljen ugovor o radu s ovom kandidatkinjom ništavi. Suprotno navodima revizije pravilni su zaključci nižestupanjskih sudova da tužitelj nije ovlašten u sudskom postupku zahtijevati poništenje ugovora o radu sklopljenog između tuženika i izabrane kandidatkinje, kao što nije ovlašten zahtijevati poništavanje oglasnog postupka. To stoga, što takva mogućnost nije predviđena niti odredbama Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95 i 65/95), niti odredbama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), jer tužitelj nije stranka ugovora o radu kojega tužbom pobija tj. poništava. Informator broj 5165 • 6. 9. 2003.



344

MIROVINSKO OSIGURANJE – PRIMJENA ZAKONA O zahtjevu za obiteljsku mirovinu koja se ostvaruje prije 1. siječnja 1999. rješava se prema Zakonu o

mirovinskom i invalidskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka osiguranog slučaja

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–5002/99 od 6. 2. 2002. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica 18. siječnja 1999. podnijela zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu iza smrti supruga N. Č., koji je umro 10. studenoga 1998. i bio korisnik razmjernog dijela invalidske mirovine. Odredbom članka 67. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Nar. nov., br. 102/98, 127/00, 59/01 i 109/01) koji se primjenjuje od 1. siječnja 1999. propisano je da član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu od dana kad su ispunjeni uvjeti propisani za stjecanje prava na mirovinu, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Odredbom članka 190. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da će se postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, koja se ostvaruju do 31. prosinca 1998. kao i postupak za utvrđivanje mirovinskog staža pokrenut do 31. prosinca 1998., završiti prema propisima koji su bili na snazi do toga dana. S obzirom na to da je osigurani slučaj (smrt supruga) nastupio 10. studenoga 1998. i od tada tužiteljica ostvaruje pravo na mirovinu, na temelju odredbe članka 190. Zakona o mirovinskom osiguranju, o pravu tužiteljice odlučeno je prema propisima koji su bili na snazi do 1. siječnja 1999. Prema odredbi članka 62. stavka 1. točke 4. Statuta Fonda (Nar. nov., br. 31/83, 47/83, 53/85, 14/86, 23/86, 52/86, 32/89, 48/89, 57/89, 58/90 i 21/92) obiteljska mirovina se određuje od starosne, odnosno invalidske mirovine umrlog osiguranika (osnovica za određivanje obiteljske mirovine) i to poslije smrti korisnika invalidske mirovine – od mirovine koja mu je pripadala u trenutku smrti. Informator broj 5182 • 5. 11. 2003.



345

BRANITELJI – OPSKRBNINA Obiteljska invalidnina koju korisnik prima sukladno odredbi čl. 52. st. 4. Zakona o pravima hrvatskih

branitelja i članova njihovih obitelji ne ulazi u druge prihode koji su od utjecaja na ostvarivanje prava

na opskrbninu

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-4298/00 OD 8. 11. 2001. Prema odredbi čl. 58. tada na osnovi Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Nar. nov., br. 108/96 i 23/01) pravo na opskrbninu imaju HRVI Domovinskog rata, korisnici osobne invalidnine, korisnici obiteljske invalidnine iz čl. 52. ovoga Zakona koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, ako su nesposobni za privređivanje i ispunjavaju uvjete propisane odredbama Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (st. 1.). Daljnje uvjete za stjecanje prava na opskrbninu, slijedom navedene odredbe potonjega Zakona, propisuje odredba čl. 34. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Nar. nov., br. 86/92 – proč. tekst, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95, 108/96 i 82/01), prema kojoj se pravo na opskrbninu korisnika osobne invalidnine vezuje za sljedeće uvjete: da nije zaposlen, da samostalno ne obavlja privrednu ili profesionalnu djelatnost, da nije korisnik mirovine, da nije korisnik novčanog primanja u vezi s prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom, odnosno zbog nezaposlenost ili stalne mjesečne novčane pomoći prema propisima o socijalnoj zaštiti, da ta osoba i članovi njezina kućanstva nemaju ukupni prihod od poljoprivredne djelatnosti mjesečno po članu kućanstva veći od 500 HRD po članu kućanstva, te da ta osoba i članovi njezine obitelji u kućanstvu nemaju ukupno druge redovite novčane prihode mjesečno po članu kućanstva veće od 30% prosječne mjesečne plaće svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj za prethodne godine. Unatoč činjenici da tužiteljica ispunjava sve pretpostavke za stjecanje prava na opskrbninu u smislu čl. 34. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, a što proizlazi iz prikupljenih dokaza tijekom prvostupanjskog upravnog postupka, i koji su taksativno navedeni u spomenutom prvostupanjskom aktu, tuženo tijelo u svome rješenju konstatira da je tužiteljica korisnica obiteljske invalidnine u smislu st. 4. čl. 52. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (jer ima pravo na obiteljsku invalidninu u iznosu od 70% osnovice mjesečno), pa da stoga nije korisnica obiteljske invalidnine iz Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Slijedom takve zaključka tuženo upravno tijelo nadalje zaključuje da se prihod kojega tužiteljica prima na ime obiteljske invalidnine u smislu st. 4. čl. 52. rečenoga Zakona, ne može smatrati primanjem iz čl. 44. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Prema odredbama čl. 41.-44. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, pravo na opskrbninu i visina opskrbnine ovisi o ukupnom prihodu od poljoprivredne djelatnosti korisnika opskrbnine i svih članova njegova kućanstva kao i drugim redovitim novčanim prihodima korisnika opskrbnine i članova njegove obitelji koji žive s njim u kućanstvu. Drugim redovitim novčanim prihodima prema ovome Zakonu smatraju se između ostalih osobito: prosječna mjesečna plaća, mirovina u prosječnom iznosu, prihod od samostalnog obavljanja privredne ili profesionalne djelatnosti i drugi (čl. 43. toga Zakona). Odredbom čl. 44. toga Zakona izričito je propisano kako u druge redovite novčane prihode koji su od utjecaja na opskrbninu ne ulaze novčana primanja prema ovom Zakonu, kao i druga novčana primanja koja se taksativno navode u toj odredbi Zakona. Slijedom navedenog, pogrešno je utvrđenje na kojemu tuženo Ministarstvo temelji svoju odluku, da primanje na osnovi obiteljske invalidnine iz st. 4. čl. 52. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji predstavlja druge redovite novčane prihode (u smislu spomenutih odredaba čl. 41., 42. i 43. istoga Zakona) i kao takvo utječe u konkretnom slučaju na priznanje prava na opskrbninu. Valja naglasiti da novčano primanje na ime obiteljske invalidnine iz čl. 52. st. 4. netom navedenog Zakona ne može biti od utjecaja na odlučivanje o pravu na opskrbninu niti na visinu opskrbnine. Pravo na obiteljsku invalidninu nije negativna zakonska pretpostavka kad se odlučuje o pravu na opskrbninu, već je, naprotiv, kako to propisuje odredba čl. 58. navedenog Zakona (kao i cjelovita odredba čl. 34. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata) jedan je od uvjeta za stjecanje



346

prava na opskrbninu. Činjenica da je tužiteljica rješenjem istoga Ministarstva iz 1999. stekla pravo na obiteljsku invalidninu sukladno st. 4. čl. 52. Zakona, koje pravo glede visine pripadajućeg iznosa (70% od osnovice) nije bilo propisano Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ne mijenja značenje primanja u ime obiteljske invalidnine na način da bi se ono moglo prekvalificirati u »druge redovite novčane prihode«. Informator broj 5108 • 19. 2. 2003.



347

ZDRAVSTVO – LIJEKOVI Rješenje o zabrani prometa lijekovima, uvoz lijekova i stavljanje u promet lijekova, ovlašten je donijeti

farmaceutski inspektor, a ne ministar zdravstva

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-5658/99 OD 6. 6. 2001. Pobijano rješenje, kojom je tužiteljici izrečena zabrana (naznačena u točki I. izreke rješenja), donio je temeljem članka 68. Zakona o lijekovima i medicinskim proizvodima (Nar. nov., br. 124/97 i 53/01) ministar zdravstva. Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH), u odredbama nadležnosti (Glava II.) propisao je, da u upravnoj stvari za čije je rješavanje nadležno državno tijelo, rješenje u upravnom postupku donosi rukovoditelj tijela, ako propisima o organizaciji tog tijela ili drugim posebnim propisima nije drukčije određeno. Člankom 67. stavak 1. Zakona o lijekovima i medicinskim proizvodima propisano je, da nadzor nad ispitivanjem, proizvodnjom i izradbom, prometom, provjerom kakvoće te oglašavanjem i obavješćivanjem o lijeku, medicinskom i homoeopatskom proizvodu obavlja farmaceutska inspekcija Ministarstva zdravstva. Člankom 67. istoga Zakona utvrđena su prava i dužnosti farmaceutskog inspektora iz članka 67. Zakona, u obavljanju inspekcijskog nadzora, a člankom 77. istoga Zakona propisano je da protiv rješenja koje donese farmaceutski inspektor nije dopuštena žalba, već se protiv toga rješenja može pokrenuti upravni spor. S obzirom na to da je pobijano rješenje, na temelju netom navedenog Zakona ovlašten donijeti farmaceutski inspektor, to je prema ocjeni Suda, donošenjem, odnosno potpisivanjem rješenja od strane ministra zdravstva, postupljeno suprotno navedenim odredbama, što predstavlja procesnu povredu koja je od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja. Informator broj 5165 • 6. 9. 2003.



348

RASKID UGOVORA O ZAKUPU U ZDRAVSTVU Raskid ugovora o zakupu prostora za obavljanje privatne prakse nije zakonska osnova za donošenje

rješenja o prestanku obavljanja privatne prakse

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-4714/00 OD 28. 11. 2001. Iz podataka spisa je razvidno da je tužitelju utvrđen prestanak obavljanja privatne prakse u ordinaciji opće medicine u zakupu Doma zdravlja D. u Z., C. jer je Upravno vijeće Doma zdravlja D. na svojoj sjednici održanoj dana 12. 2. 2001. donijelo odluku o raskidu Ugovora o zakupu jedinice zakupa opće medicine (broj: 01-71/26-1-1998) od 14. 10. 1998. Slijedom navedene Odluke ravnatelj Doma zdravlja kao zakupodavac otkazao je zakup navedene zakupne jedinice tužitelju kao zakupcu. Sukladno t. 3. navedene Odluke Upravnog vijeća Doma zdravlja D. ravnatelj Doma zdravlja je poduzeo postupak poradi uzimanja u radni odnos drugog doktora medicine s 1. 6. 2001. Cijeli postupak raskida Ugovora o zakupu, a time i prestanak obavljanja privatne prakse tužitelju, poduzet je slijedom odredbe čl. 10. st. 4. Pravilnika o uvjetima za davanje u zakup zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite i lječilišta (Nar. nov., br. 6/96, 29/97, 1/98, 45/99, 121/99 i 112/00). Novelirana odredba navedenoga članka Pravilnika, objavljena u Nar. nov., br. 112/00 (na snazi od 15. 11. 2000.) glasi: »Ugovor o zakupu jedinice zakupa prestaje kad zakupac ostvari pravo na mirovinu prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju, a najkasnije kada navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja«. Budući da je neosporno da je tužitelj dana 13. 2. 2001. navršio 65 godina života i ima 35 godina mirovinskog staža, Dom zdravlja kao zakupac mogao je sukladno navedenoj odredbi Pravilnika raskinuti predmetni Ugovor o zakupu. Praksa ovog suda, na koju upozorava tužitelj, bila je utemeljena na odredbi Pravilnika, objavljenoj u Nar. nov., br. 29/97, prema kojoj je navedena odredba Pravilnika glasila: »Ugovor o zakupu jedinice zakupa prestaje kad zakupac ostvari pravo na mirovinu prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju«. Sud je, naime, u takvoj situaciji konstatirao kako ostvarenje prava na mirovinu znači da osiguraniku mora biti doneseno rješenje o priznanju prava na mirovinu, a ne samo da je stekao pravo na mirovinu. Međutim, kako novelirana odredba Pravilnika određeno propisuje vremensku granicu godina života i staža osiguranja zakupca do koje ostaje na snazi Ugovor o zakupu, u konkretnom slučaju ne dovodi se u pitanje pravilnost raskida navedenog Ugovora o zakupu. Ovo tim više jer doktor medicine nakon prestanka obavljanja privatne prakse u jednoj zdravstvenoj ustanovi (Domu zdravlja) može nastaviti obavljati privatnu praksu pod uvjetima iz čl. 127. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Nar. nov., br. 75/93, 11/94 i 55/96, te 1/97 – proč. tekst). Uvažavajući sve navedene činjenice, ostaje spornim zakonska osnova donošenja uvodno označenog rješenja Ministarstva zdravstva, protiv kojega je pokrenut ovaj upravni spor. Naime, navedeno je rješenje doneseno na temelju čl. 137. t. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, prema kojemu, pravo na obavljanje privatne prakse prestaje: odjavom, prema sili zakona i rješenjem Ministarstva zdravstva (t. 3.). Razlozi za prestanak obavljanja privatne prakse prema sili zakona taksativno su navedeni u čl. 138., a razlozi za donošenje rješenja ministra sukladno t. 3. čl. 137., dani su u odredbi čl. 139. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Međutim, raskid ugovora o zakupu između doktora medicine (ili doktora stomatologije) u smislu naprijed navedene odredbe Pravilnika, kao zakonska pretpostavka za donošenje rješenja ministra kojim prestaje pravo na obavljanje privatne prakse – niti jednom odredbom Zakona o zdravstvenoj zaštiti nije propisana. Slijedom navedenog, ministar zdravstva nije imao zakonskog ovlaštenja za donošenje osporenog akta. Ovaj sud ima na umu da ministar zdravstva donosi rješenje kojim se izdaje odobrenje za rad nakon što utvrdi da su ispunjeni uvjeti za rad propisani Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i provedbenim propisima (čl. 129. navedenog Zakona). Stoga, ako zdravstveni djelatnik ne udovoljava pretpostavkama taksativno navedenim u čl. 127. istoga Zakona, a među kojima: »da raspolaže odgovarajućim prostorom i medicinsko-tehničkom opremom«, ministar zdravstva neće donijeti rješenje kojim se izdaje odobrenje za rad. Tumačenje potonje odredbe Zakona ne bi se moglo proširiti na način, da zbog činjenice što raskidom



349

ugovora o zakupu doktor medicine više ne raspolaže odgovarajućim prostorom i medicinsko-tehničkom opremom – ministar može donijeti rješenje o prestanku obavljanja privatne prakse, čak ni s ograničenjem koje se odnosi na samo određenu ordinaciju u određenoj zdravstvenoj ustanovi. Informator broj 5167 • 13. 9. 2003.



350

ISPRAVAK INFORMACIJE Prethodno obraćanje glavnom uredniku radi objavljivanja ispravka informacije, procesna je

pretpostavka za podnošenje tužbe radi objavljivanja ispravka

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-1908/97 OD 24. 10. 2000. Odredbom čl. 36. st. 1. Zakona o javnom priopćavanju (Nar. nov., br. 83/96 i 143/98), propisano je pravo na podnošenje tužbe za ispravak informacije kad glavni urednik odbije objaviti ispravak ili ga ne objavi na način i u roku iz čl. 35. tog Zakona, s tim da je propisano da se tužba podnosi protiv glavnog urednika radi objavljivanja ispravka. Prema st. 5. iste zakonske odredbe tužba se podnosi u roku 30 dana od isteka roka za objavljivanje ispravka. Slijedom nađenih utvrđenja da se tužitelj nije obraćao glavnom uredniku tuženika sa zahtjevom za ispravak informacije, tužitelj ne može takvom tužbom više u sudskom postupku ostvariti svoje pravo na objavljivanje ispravka. Bez prethodnog, a izvansudskog obraćanja glavnom uredniku u svrhu ispravka informacije, tužitelj je izgubio pravo na sudsku zaštitu, jer je prema čl. 36. ZJP-a prethodni zahtjev za ispravak procesna pretpostavka za utuženje. Osim toga i u prethodnom postupku kao i sudskom, zahtjev za ispravak može biti upravljen samo prema glavnom uredniku, a ne nakladniku koji zato po takvom tužbenom zahtjevu ne može biti tužena stranka u postupku. Stoga je pravilno odlučeno kad je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. (I. G.) Informator broj 5122 • 9. 4. 2003.



351

JAVNO PRIOPĆAVANJE – POVREDA UGLEDA, ČASTI, SLOBODA I PRAVA LIČNOSTI Naslov informacije objavljene u tisku nije odvojen od cjeline i sastavni je dio teksta

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1908/97 od 24. 10. 2000., Rev–2692/00 od 20. 3. 2001 Rev-1908/97 i Rev–2692/00 OD 24. 10. 2000. Nije prijeporno da svatko ima pravo na javno izraženu i priopćenu kritičku polemičku misao, jer je sloboda iste zajamčena Ustavom i zakonom. I sloboda tiska zajamčena je Ustavom i zakonom. Međutim, zakonom je propisana i odgovornost ako bi se ta sloboda zloporabila. Tako je propisana odgovornost za štetu u čl. 22. Zakona o javnom priopćavanju (Nar. nov., br. 83/96, 143/98, 96/01 i 68/03 – proč. tekst – op. ur. – u nastavku teksta: ZJP) prema kojoj nakladnik odgovara ako informacijom (a to je i tekst prema čl. 2. t. 9. ZJP-a) objavljenom u javnom glasilo prouzroči drugom štetu. Svaka radnja može predstavljati štetnu radnju ako u sebi sadržava elemente protupravnosti. Ako pojedini tekst nekog javnog glasila prema svom sadržaju može predstavljati uvredu neke osobe, tako da se time ruši njezin dignitet, bilo u subjektivnom ili objektivnom smislu, tada on predstavlja radnju prouzrokovanja štete za koju nakladnik odgovara prema odredbama ZJP-a. U konkretnom slučaju prijeporni su dijelovi naslova, a onda i tekst u dijelovima u kojima se tužitelj spominje. U prosudbi osnove za odgovornost tuženika prema čl. 22. ZJP-a treba poći od ocjene prvenstveno prijepornog naslova članka, a onda posljedično tome i prijepornog sadržaja teksta u onim dijelovima koji se odnose na tužitelja. Obrnuti redoslijed nije prihvatljiv za konkretni slučaj, jer tužitelj i u naslovu vidi povredu svoje osobnosti. Naime, svaki prosječni čitač tiskovine započinje čitanje pregledom stranica, pri čemu upravo naslov čitatelju sugerira interes za čitanje teksta ispod određenog naslova. Često se puta u iščitavanju samo naslova iscrpljuje sadržaj iz samog teksta ispod naslova, ako ništa drugo a ono u njegovom bitnom značenju. Odabir naslova predstavlja uredničku obradu objavljene informacije, pa na neki način predstavlja sažetak onoga što je autor samim tekstom želio poručiti čitatelju. Upravo stoga odabir naslova pretpostavlja posebnu umješnost, ali i pojačanu odgovornost. Zato je i izbor naslova nekog novinskog članka stavljen u odgovornost glavnog urednika prema čl. 14. ZJP-a. Naslov nije odvojen od cjeline, već je sastavni dio teksta. Kada se na takav način sagleda prijeporni tekst, tada naslov »Dubrovačka banda d.d.« može biti uvredljiv za tužitelja. Sama riječ »banda« znači družinu bandita ili općenito družinu ljudi sklonih lošim postupcima, kriminalu (Vladimir Anić – Rječnik hrvatskog jezika, treće, prošireno izdanje, Zagreb, 1998.). U tom se kontekstu ta riječ i rabi u svakodnevnom govoru među ljudima. Svakako se s prijepornim naslovom povezuje i tužitelj o kojem se u tekstu piše i čije je ime »masnim slovima« istaknuto u tekstu. Neprihvatljivo je, pa i u kontekstu zajamčene slobode tiska, ljude nazivati banditima. Neprihvatljivo je to i u odnosu na javne osobe, tj. političare, iako su oni već po svojoj funkciji dužni otrpjeti češće prozivke i kritike, osobito tiska. Sadržaj teksta, a u onim prijepornim dijelovima koji se odnose na tužitelja, predstavlja zato slijed ispod naslova, pa tako i naslov, gledano u cjelini s prijepornim dijelovima teksta, može biti uvredljiv za tužitelja, kao što zbog toga to mogu biti i prijeporni dijelovi teksta. Zato bi predležalo, u konkretnom slučaju, nakladnikova odgovornost za naknadu štete prema čl. 22. st. 1. ZJP-a.(I.G.) Informator broj 5135 • 24. 5. 2003.



352

JAVNO PRIOPĆAVANJE – ODGOVORNOST ZA ŠTETU NAKLADNIKA Nakladnik se oslobađa odgovornosti ako je informacija vjerno i točno prenesena iz službenog izvješća

MUP-a podijeljena novinarima na tiskovnoj konferenciji

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–826/98 OD 10. 4. 2001. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužena u emisiji »Dnevnik« objavila reportažu svojeg novinara S. Š. uz potpuno izvješće s tiskovne konferencije održane u zgradi MUP-a H. z. H. B. u kojem se govori o uspjehu MUP-a u borbi protiv organiziranog kriminala, a kao najzanimljiviji slučaj ističe se pljačka radnje, uz napomenu da je i protiv vlasnika te radnja, tj. tužitelja podnesena kaznena prijava. Usporedbom sadržaja službenog izvješća podijeljenog novinarima na tiskovnoj konferenciji i video snimke predmetne emisije »Dnevnik« utvrđeno je da je novinar S. Š. u spornoj reportaži vjerno prenio dio spomenutog izvješća koji se odnosi na tužitelja. Sadržaj izvješća da nije izmijenjen niti je kadrovima, montažom i ostalim uredničkim postupcima dao drukčije značenje i kontekst tom izvješću. Dakle, da je prenesena informacija potpuno i točno izvješće tijela javne vlasti – MUP-a. S obzirom na netom iznesena utvrđenja nižestupanjskih sudova i prema stajalištu ovog suda isti su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, jer je takav zaključak sukladan odredbi čl. 23. st. 1. t. 1. Zakona o javnom priopćavanju (Nar. nov., br. 83/96 – u nastavku teksta: ZJP), koja odredba se u smislu čl. 47. ZJP-a primjenjuje i na taj slučaj, a prema kojoj se nakladnik oslobađa odgovornosti za naknadu štete, ako je informacija kojom je šteta učinjena točno i potpuno izvješće s rasprave na sjednici tijela javne vlasti, ili javnom skupu, ili je prenesena iz isprave pribavljene od dijela javne vlasti, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom. Dakle, utvrđeno je da je sporna informacija točna i da je potpuno izvješće javne vlasti, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužitelja odbili. (I. G.) Informator broj 5152–5153 • 23. i 26. 7. 2003.



353

ISPRAVAK INFORMACIJE Kad u zahtjevu za ispravak informacija nije navedeno u čemu se sastoji ispravak informacije, niti je

navedeno, a nije niti očito na koju se informaciju ispravak odnosi, sud će odbiti tužbeni zahtjev

ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKGO SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev–1424/02 OD 8. 1. 2003. I prema pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja opisan u točki II. tužbenog zahtjeva tužitelja neosnovan i to nakon što su ocijenili da tužitelj nije naznačio u čemu se sastoji ispravak informacije, a niti je očito na koju se informaciju ispravak, u konkretnom slučaju životopis, odnosi, te da ispravak informacije nikako ne može predstavljati objavljivanje teksta – životopisa tužitelja kao cjeline. To što je tužitelj u činjeničnim navodima tužbe naveo na koju se informaciju i ispravak odnosi, nije dovoljno jer takvog podatka nema u tužbenom zahtjevu – sadržaju ispravka informacije, a što predstavlja obvezni sadržaj zahtjeva u smislu odredbe čl. 33., te čl. 34. st. 1. t. 2. Zakona o javnom priopćavanju (Nar. nov., br. 83/96, 143/98 i 96/01 – u nastavku teksta: ZJP). Dakle, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 37. t. 4. ZJP-a kojom je propisano da će sud odbiti tužbeni zahtjev ako utvrdi da postoje razlozi iz čl. 34. t. 1. tog Zakona, koji ga oslobađaju takve obveze, a što se u nazočnom slučaju i ostvarilo jer podnositelj ispravka – tužitelj nije naveo, a nije niti očito na koju se informaciju ispravak odnosi. (I. G.) Informator broj 5189 • 29. 11. 2003.



354

PUTNI NALOZI – PUT U INOZEMSTVO Putni nalozi za službena putovanja u inozemstvo moraju u prilogu imati prateću dokumentaciju

(izvješća, račune noćenja, autoputa i sl.)

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–295/98 OD 12. 1. 2000. Prema ocjeni suda, tuženo tijelo pravilno je ocijenilo zakonitom odluku prvostupanjskog tijela da tužitelju utvrdi novu poreznu obvezu, zato jer je u troškove knjižio izdatke za koje nije imao vjerodostojnu dokumentaciju. Podredno, sud ocjenjuje zakonitom odluku tuženog tijela da ne prihvaća žalbene navode tužitelja, ocjenjujući da u prilog svojih tvrdnji tužitelj nije priložio dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje, jer je iz podataka u privitku spisa razvidno da je tužitelj navedeni zapisnik potpisao, priznajući učinjene propuste u knjiženju, a pritom nije ponudio nikakve nove dokaze. Sud stoga ocjenjuje da putni nalozi za službena putovanja u inozemstvo moraju imati u prilogu prateću dokumentaciju (izvješća, račune noćenja, autoputa i sl.), a da bi se na taj način moglo ocijeniti je li stvarno nastao navedeni trošak. Informator, broj 5099 • 18. 1. 2003.



355

RAČUNOVODSTVO – UREDNE KNJIGOVODSTVENE ISPRAVE Dokaz o izvršenoj isplati nije iskaz svjedoka, nego uredna knjigovodstvena isprava sastavljena u skladu

sa Zakonom o računovodstvu

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-4913/98 OD 28. 3. 2002. Tužba nije osnovana. Kontrolom financijskog poslovanja rezultata registriranih zapisnikom Ministarstva financija – Financijska policija, Postaja za K.-z.ž. klasa: UP/I-470-06/97-07/03, urbroj: 513-10-03-97-22, od 13. listopada 1997. utvrđeno je da je tužitelj u blagajničkom poslovanju za 1996. evidentirao troškove poslovanja odnosno isplate na osnovi dokumentacije što ne pokazuje poslovnu promjenu poslovanja iskazanih na kontu 2200 – dnevnice za službena putovanja u zemlji i kontu 2201 – naknade troškova prijevoza na službenom putu evidentirane temeljem putnih naloga i isplata na ime dnevnica i auto-kilometraže, na ime raznih zaposlenika tužitelja, s tim da je u svima tim isplatama primatelj isplate G. K., direktor društva. Isplate su obavljene, u pravilu, tako što su naslovljene na ime zaposlenika npr. P. I. ili C. I. i dr., a kao razlog ispostavljanja putnoga radnog lista navodi se npr. »odlazak na i povratak s gradilišta i korištenje privatnog osobnog automobila zbog nemogućnosti korištenja javnog prijevoza«. Putne radne listove ovjeravao je direktor društva G. K. ili nemaju ovjere, a isplatu je odobravao direktor G. K., da bi potpisnik isplatnice kojom je isplaćena gotovina također bio G. K. Tuženo je tijelo podrobno provjerilo svaku pojedinu isplatu, pa je na nedvojben i jedinstven način utvrđeno da je prema svima isplatnicama i putnim nalozima nalog ovjerio, odobrio i isplatu primio G. K. Prema čl. 2. Zakona o računovodstvu (Nar. nov., br. 90/92 – u nastavku teksta: Zakon) unos svih podataka u poslovne knjige poduzetnika temelji se na urednima i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama. Knjigovodstvena je isprava pisani dokaz o nastaloj poslovnoj promjeni, a služi kao podloga za unošenje podataka u poslovne knjige i nadzor nad obavljanjem poslovnog zahvata. Članak 3. Zakona propisuje obvezu sastavljanja knjigovodstvene isprave na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja, osim isprava što ih se sastavlja u računovodstvu. U konkretnoj stvari, dakle, tuženoj je tijelo pravilno utvrdilo da su isplate obavljene temeljem isplatnice navedenih od rednoga broja 1 do 17 te bez izuzetka G. K., što za nj čini osobni dohodak od nesamostalnog rada. Tužitelj neosnovano smatra kako je tuženo tijelo povrijedilo zakon, odnosno nepotpuno ili pogrešno utvrdilo činjenično stanje, time što nije utvrđivalo primatelje tih isplata saslušavanjem svjedoka, zaposlenika koji su u dokumentaciji navedeni kao oni za koje se isplatu obavlja, odnosno koji se prema odgovarajućemu putnom radnom listu ili putnom nalogu imali pravo na tu isplatu, i to zato što dokaz o izvršenoj isplati ne može biti iskaz svjedoka, već isključivo knjigovodstvena isprava sastavljena na način kako propisuje Zakon. Navod tužitelja da je direktor podizao gotovinu i raznosio po gradilištima posve je neuvjerljiv, jer nema zapreke da se tako obavlja isplata, ali bi pri isplati direktor svakako morao zahtijevati potpis primatelja kao dokaz da je isplatu obavio i u tom slučaju bi isplatnice bile valjanom osnovom za priznavanje troška. Međutim, kako je već rečeno, kao primatelj je G. K. potpisom ovjerio isplatnice, pa je tuženo tijelo pravilno utvrdilo da je riječ o njegovu dohotku od nesamostalnog rada te je pravilno tužitelj obvezan na plaćanje odgovarajućih doprinosa i poreza iz dohotka od nesamostalnog rada. (Iz »Poreznog vjesnika« br. 8/02) Informator broj 5118 • 26. 3. 2003.



356

POREZI – DOSTAVA U POREZNOM POSTUPKU Urednom se dostavom smatra stavljanje pismena na oglasnu ploču kad je porezni obveznik, protiv

kojeg se vodi postupak, promijenio prebivalište, a da o tome nije izvijestio tijelo koje vodi postupak i

kada dostavljač unatoč istraživanju, ne može saznati gdje je porezni obveznik

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-4883/00 OD 29. 5. 2000. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužitelj u tužbi navodi da je, u vrijeme za koje je odmjerena pristojba na zgradu za odmor, kuća bila na raspolaganju useljenim izbjeglicama pa se, s obzirom na čl. 35. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 117/93, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01 i 117/01) ne plaća porez na kuće dok su u njima prognanici i izbjeglice. Tužitelj predlaže da sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje. Tužba je osnovana zbog razloga navedenih u ovoj presudi. Pobijanim rješenje odbačena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja o razrezu državne pristojbe na zgradu za odmor od 12. 3. 1993. kao nepravodobna. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tužitelj žalbu izjavio 26. 10. 1998., tj. pet godina nakon dostave rješenja putem oglasne ploče, što znači da je žalba izjavljena izvan roka propisana u čl. 63. tada važećeg Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 – proč. tekst), a da je stoga zakonito postupilo prvostupanjsko tijelo kad je rješenjem odbacilo žalbu tužitelja kao nepravodobnu. Članak 96. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/95 – u nastavku teksta: ZUP) propisuje, kad stranka ili njezin zakonski zastupnik u toku postupka promijeni prebivalište ili stan, da su dužni o tome odmah obavijestiti tijelo koje vodi postupak. Ako to ne učine, pa dostavljač unatoč istraživanju, ne može saznati kamo su se odselili, tijelo će odrediti da se sve daljnje dostave u postupku za tu stranku obavlja probijanjem pismena na oglasnoj ploči tijela koja vodi postupak. U spisu predmeta nema dokaza da bi stranka promijenila prebivalište ili stan. Nema, naime, dokaza da je tužitelj tražen na adresi što ju je prijavio kao stalno prebivalište, odnosno nije ni pokušana dostava pobijanog rješenja tužitelju, prema čl. 87. ZUP-a. U spisu postoji samo pošiljka na kojoj piše adresa primatelja M. T. u V. – XXXV. divizije 43. Na istoj je pošiljci oznaka spisa 648/92 i naziv pismena kojim se dostavlja: poziv i štambilj pošte 48000 G., uz naznaku dana 19. 12. 1992. te primjedbu da je adresa primatelja na privremeno okupiranom području. Stoga, prema ocjeni suda, prvostupanjsko je tijelo odbacilo tužbu tužitelja, a da zato nije imalo osnove, jer rješenje o utvrđivanju obveze tužitelja od 12. 3. 1993. nije dostavljeno stranci na način propisan u čl. 87. st. 2. ZUP-a, niti je bilo osnove, tako barem iz spisa predmeta proizlazi, primjeni čl. 96. ZUP-a. Tuženo tijelo, naime, nije moglo staviti pismena na oglasnu ploču, a da prije toga nije udovoljeno uvjetima iz čl. 96. Zakona, a to su: da je stranka u toku postupka promijenila prebivalište ili stan i da o tome ne obavijesti tuženo tijelo koje vodi postupak te da dostavljač i unatoč istraživanju ne može saznati kamo su odselili. Tek tada tijelo može odrediti da se sve buduće dostave u postupku za tu stranku obavlja pribijanjem pismena na oglasnu ploču tijela koje vodi postupak. Dostava se smatra obavljenom nakon isteka osam dana od dana pribijanja pismena na oglasnu ploču tijela koji vodi postupak. Iz toga proizlazi da dostava pismena, odnosno rješenja kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja državne pristojbe na zgradu za odmor, nije obavljena sukladno ZUP-a, odnosno bila je obavljena na nezakonit način, pa nije mogao početi teći rok tužitelju od dana obavljene neuredne i nezakonite dostave. Stoga u postupku treba utvrditi datum kad je stranka stvarno primila prvostupanjsko rješenje od 12. 3. 1993. i otad joj počinje teći rok za podnošenje žalbe. Informator broj 5109 • 22. 2. 2003.



357

POREZI – POSTUPAK UTVRĐIVANJA POREZA Ako je tužitelj znao za određene činjenice, ali ih nije predočio nadzornom tijelu, nisu ispunjeni uvjeti za

obnovu postupka

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-9331/99 OD 14. 3. 2002. Tužba nije osnovana. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija – Porezna uprava, Područni ured S. od 6. travnja 1998. g., nakon obavljena nadzora utvrđeno je da je tužitelj dužan platiti porez na promet proizvoda i usluga za 1996. g. što zajedno s kamatama čini 26.598,80 kuna, porez na promet proizvoda i usluga za 1997. g. s kamatama u iznosu 22.852,50 kuna, porez na promet proizvoda i usluga utvrđen izvanrednim popisom robe u iznosu 329.385,50 kuna, porez na potrošnju u 1997. g. u iznosu 128,50 kuna i porez na dobit za 1996. g. u iznosu 82.010,31 kuna. Tužitelj je protiv rješenja izjavio žalbu koja je odbijena, pa je rješenje postalo konačno. Tužitelj je 29. lipnja 1999. g. podnio prijedlog za obnovu postupka, te u prijedlogu naveo da ima nove dokaze koji mogu dovesti do drukčijeg rješenja stvari kad bi činjenice, koje nudi u prijedlogu za obnovu, odnosno dokazi, bili izneseni i uporabljeni u prijašnjem postupku. Prema članku 249. stavak 1. točka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – u nastavku teksta: ZUP), postupak završen rješenjem ili zaključkom protiv kojeg nema redovitog pravnog lijeka u upravnom postupku, obnovit će se ako se sazna za nove činjenice ili se nađe ili stekne mogućnost za primjenu novih dokaza koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i uporabljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja, da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili uporabljeni u prijašnjem postupku. Prema ocjeni suda, pravilno je tuženo tijelo ocijenilo da navodi predlagatelja nisu osnovani, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 249. stavak 1. točka 1. ZUP-a, zato što je tužitelj raspolagao činjenicama u vrijeme vođenja postupka, dakle za njih je znao, ali ih u tijeku nadzora nije predočio tijelima nadzora. To jasno potvrđuje sam prijedlog i tužba u kojim podnescima tužitelj ističe da se zbog sukoba s nadzornim tijelom nije uopće snašao, pa je propustio predočiti te činjenice i dokaze, kakvi bi svakako pridonijeli donošenju drukčijeg rješenja. Dakle, nije riječ o činjenicama za koje tužitelj nije znao ili mu nisu bile poznate u tijeku postupka nadzora, pa ih nije mogao iznijeti. Iz spisa predmeta razvidno je da je tužitelj nakon dovršena nadzora cijeli predmet sa svim tim činjenicama koje nije predočio nadzornom tijelu, dao tvrtki L. M. d.o.o. S. koja je utvrdila da nadzor nije bio pravilno proveden. Međutim, budući da zbog navedenih razloga nije riječ o novim činjenicama i dokazima, prigovori iz tužbe tužitelja nisu osnovani, pa ni takav nalaz revizijske tvrtke nije od utjecaja u toj upravnoj stvari. U vezi prijedloga tužitelja da se konkretan spis spoji sa spisom ovoga suda, broj Us-11614/98 u kojem se tužbom pobija osporeno rješenje, valja napomenuti da je sud pod spomenutim brojem od 22 studenoga 2001. g. donio presudu o odbijanju tužbe. Kraj takvog stanja stvari, sud ocjenjuje da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je tužbu na temelju članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov. br. 53/91, 9/92 i 77/92) valjalo odbiti kao neosnovnu. Informator broj 5121 • 5. 4. 2003.



358

POREZNO PRAVO – UTVRĐIVANJE POREZNE OBVEZE Odlučne činjenice, na kojima se temelji zakonito rješenje, moraju se utvrditi potpuno i pravilno

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-8143/99 OD 22. 8. 2002. U konkretnom slučaju, prvostupanjsko je tijelo u zapisniku o provedenu nadzoru od 31. 12. 1998., što je priložen spisu predmeta, utvrdilo da je tužitelj netočno vodio knjigu primitaka i izdataka te da je u prijavi poreza na dohodak za 1997. iskazao netočno i nepotpuno podatke, odnosno podaci iz Knjige primitaka i izdataka nisu sukladni podacima što ih je tužitelj iskazao u prijavi poreza na dohodak, pa je tužitelju, prvostupanjskim rješenjem, uz poziv na članak 39. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak utvrdilo procjenom obvezu poreza na dohodak. Ni tuženo tijelo ni prvostupanjsko tijelo, međutim, ne obrazlažu kako su utvrdili tužitelju dohodak procjenom, već se tuženo tijelo poziva samo na članak 61. stavak 1. Pravilnika o porezu na dohodak, navodeći da se unos podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednima, točnim i vjerodostojnim ispravama, što ovdje nije slučaj, zbog čega se utvrđenje porezne osnovice temelji na članku 16. stavku 6. navedenog Zakona. Navodi, naime, da je ovdje bilo osnove za utvrđivanje tužiteljeva dohotka procjenom, sukladno zakonskoj odredbi, jer da tužitelj nema poslovnu dokumentaciju kakva bi nedvojbeno i istinito svjedočila o primicima i izdacima u vezi s poslovnom aktivnošću, odnosno nema vjerodostojne isprave što sadržava sve podatke nužne za evidentiranje u poslovnim knjigama, iako ne obrazlaže metodu primijenjenu tijekom nadzora za procjenu ukupnoga tužiteljeva dohotka. To ne proizlazi jasno ni iz zapisnika o obavljenoj kontroli poslovanja, iako se navodi da su za procjenu rabljeni podaci iz godišnjih prijava drugih poreznih obveznika koji obavljaju jednaku ili sličnu djelatnost uz otprilike jednake uvjete, jer u njemu nije rečeno o kojim je poreznim obveznicima riječ, pa tužitelj s pravom prigovara da su mu stečen dohodak i porezna obveza utvrđeni proizvoljnom ocjenom upravnih tijela, odnosno bez jasno obrazložene metode. Sud, radi toga, nalazi osnovanim prigovor tužbe da su odlučne činjenice za donošenje zakonita rješenja u ovome slučaju nepotpuno i nepravilno utvrđene, što je protivno članku 7. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96), kojeg se u postupku utvrđivanja poreza na dohodak primjenjuje, uz odredbe Zakona i Pravilnika o porezu na dohodak, pa taj nedostatak u nastavku postupka valja otkloniti te donijeti novo rješenje o žalbi, obrazloženo sukladno članku 209. stavak 2. Zakona. Sud, dakle, nije našao osnove da osporeno rješenje ocijeni zakonitim. Informator broj 5147-5148 • 5. i 9. 7. 2003.



359

POREZNI POSTUPAK – PROMJENA PREBIVALIŠTA OBVEZNIKA Upravno tijelo može rješenje staviti na oglasnu ploču jedino pod uvjetom da je porezni obveznik

promijenio prebivalište, a upravno tijelo unatoč istraživanju nije moglo saznati novu adresu na kojoj je

porezni obveznik

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–5171/00 OD 30. 10. 2002. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, tužiteljica u tužbi u bitnome navodi kako se u rješenju protiv kojeg se podnosi tužba navodi da porezni obveznik nije obavijestio porezno tijelo o promjeni prebivališta, te da je rješenje od 12. 3. 1993. stavljeno na oglasnu ploču. Tako je, ističe tužiteljica, tuženik pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer porezni obveznik D.-., otac tužiteljice, nije mijenjao prebivalište te mu je prvostupanjsko tijelo trebalo poslati rješenje na adresu naznačenu u rješenju od 12. 3. 1993. Stoga je, zaključuje tužiteljica, tuženi pogrešno utvrdio da je D.-. mijenjao mjesto prebivališta, a da o promjeni adrese nije obavijestio porezno tijelo, te da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kad je rješenje od 12. 3. 1999. (treba stajati 12. 3. 1993.) istaknulo na oglasnoj ploči. Nasuprot tome, tvrdi tužiteljica, rješenje od 12. 3. 1993. nikada nije primio, a primila ga je njegova kćerka, sada tužiteljica, tek nakon njegove smrti i pravodobno dosad podnosila pravne lijekove na isto. Tužiteljica predlaže da sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje. Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, predlaže da sud tužbu odbije. Tužba je osnovana. Iz spis predmeta proizlazi da je prvostupanjsko tijelo odbacilo žalbu tužiteljice, a tuženo tijelo to svojim rješenjem potvrdilo, s obrazloženjem da je rješenje o razrezu državne takse obvezniku D.-. iz B. bilo na oglasnoj ploči, te da je dostava obavljena nakon isteka 15 dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj ploči. 2. 4. 1993., pozivajući se na odredbu članka 96. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH – u nastavku teksta: ZUS). Članak 96. ZUS-a, na koji se poziva tuženi, propisuje da kada su stranka ili njezin zakonski zastupnik tijekom postupka promijeni prebivalište ili stan, dužan je o tome odmah obavijestiti tijelo koje vodi postupak. Ako to ne učini, a dostavljač unatoč traženju ne može saznati kamo je odselio, tijelo će odrediti da se sve daljnje dostave u postupku za tu stranku obavljaju pribijanjem pismena na oglasnu ploču tijela koje vodi postupak. Iz spisa predmeta, međutim, ne proizlazi da je pokušana dostava rješenja prvostupanjskog tijela od 12. 3. 1993. poreznom obvezniku na adresu naznačenu u rješenju, pa je ostalo neutvrđeno kako su porezna tijela zaključila da je porezni obveznik promijenio prebivalište. Tužiteljica u žalbi, jednako kao u tužbi, tvrdi da njezin otac nije mijenjao adresu stanovanja, a upravna tijela nemaju suprotnog saznanja, pa nije bilo mogućnosti primjene članka 96. ZUS-a. Stoga sud ocjenjuje da je tuženo tijelo povrijedilo zakon tužiteljici na štetu kad je odbilo žalbu uz dano obrazloženje. Informator br. 5157–5158 • 9. i 13. 8. 2003.



360

ZAKON O POREZU NA DODANU VRIJEDNOST – UTVRĐIVANJE PROMETA Kad se PDV utvrđuje na temelju procijenjena prometa, iz obrazloženja rješenja mora biti razvidno na

čemu se temelji procjena, odnosno s kim je obavljena usporedba ili na temelju kojih drugih podataka je

obavljena procjena prometa

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–7478/00 OD 16. 10. 2002. Tužitelj u tužbi navodi da se ni iz osporena rješenja ni iz prvostupanjskog rješenja ne vidi s kim je obavljena usporedba pri procjeni visine porezne obveze. Napominje kako je kontrola obavljena u ugostiteljskom objektu smještenom izvan glavnih prometnica u kojem je promet bio vrlo slab te je zato poslije objekt i zatvoren. Navodi dalje, kako je promet možda u visini utvrđene porezne obveze. Samim time što je potpisao zapisnik o obavljenoj kontroli ne znači da je pristao i na njegov sadržaj, već je time samo potvrdio prisutnost obavljenim radnjama. Predlaže da sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi. Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri tvrdnjama u obrazloženju osporena rješenja i predlaže da se tužbu odbije. Tužba je osnovana. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je u tužitelja obavljen nadzor ispostavljanja računa i evidentiranja prometa o čemu je sastavljen zapisnik 16. prosinca 1999. koji je priložen spisu. Pri nadzoru je utvrđeno da tužitelj ne evidentira naplatu gotova novca za obavljene ugostiteljske usluge posredstvom registar-blagajne ili paragon-bloka. Ujedno je utvrđeno da tužitelj nema poslovne knjige za razdoblje od 1. travnja do 16. prosinca 1999. Tako utvrđeno činjenično stanje tužitelj ne osporava, ali tvrdi da je promet što ga je procjenom utvrdilo prvostupanjsko tijelo, kako je utvrdilo tuženo tijelo, nije ničim potkrijepljen te da nije utvrđeno s kim je poslovanje njegove ugostiteljske radnje uspoređeno. Tuženo je tijelo u osporenom rješenju navelo da je procjena obavljena na temelju uvida u Informacijski sustav Porezne uprave. Podaci iz Informacijskog sustava Porezne uprave, međutim, nisu priloženi spisu. Prema članku 18. stavak 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95, 106/96, 164/98 i 105/99), ako porezni obveznik u propisanu roku ne podnese poreznu prijavu ili konačni obračun ili nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, Porezna uprava i Financijska policija mogu procijeniti poreznu obvezu na temelju obavljena nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika. Budući da tuženo tijelo u osporenom rješenju nije navelo s kim je obavljena usporedba tužitelja u procjeni postignuta prometa ugostiteljskog objekta, a nije priložilo ni podatke iz Informacijskog sustava Porezne uprave na koje se pozvalo, ovaj sud ne može otkloniti prigovor tužitelja da nije razvidno na temelju čega je obavljena procjena prometa u njegovu ugostiteljskom objektu, a time i visina PDV-a. Zato je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Informator broj 5128–5129 • 30. 4. i 3. 5. 2003.



361

POREZ NA DODANU VRIJEDNOST Ako je porezni obveznik svojim radnicima isporučivao mjesečne pretplatne karte za gradski prijevoz

kao dobra u poduzetničke svrhe jer obavlja usluge čišćenja na različitim prostorima, tada ne postoji

obveza plaćanja PDV-a za te isporuke

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-11896/99 OD 21. 2. 2002. Prema članku 2. stavak 1. točka 1c. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00 – u nastavku teksta: PDV) taj se porez plaća na isporuke svih vrsta dobara (proizvoda, robe, novosagrađenih građevina, opreme i slično) i sve obavljene usluge u tuzemstvu uz naknadu što ih poduzetnik obavi svojim zaposlenicima i članovima uže obitelji na osnovi rada. Iz podataka predmetnih spisa razvidno je da je pri kontroli obračuna i PDV-a za 1998. i 1999. prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužitelj iskoristio pretporez po ulaznim računima što ih je ispostavilo poduzeće »A« u razdoblju od 28. 1. 1998. do 26. 1. 1999., a odnose se na nabavu pokaznih karata za prijevoz uposlenih djelatnika, a da pritom na isporuke tih dobara svojim zaposlenicima nije obračunao i uplatio PDV (zapisnik od 17. 3. 1999. i dopuna od 30. 3. 1999.). Stoga je, prema mišljenju oba upravna tijela, tužitelj postupio suprotno čl. 2. st. 1. t. 1c. Zakona o PDV-u i čl. 22. st. 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 60/96, 113/97, 7/99, 112/99, 119/99,44/00, 63/00, 80/00, 109/00 i 54/01), te mu je utvrđena obveza plaćanja PDV-a i zateznih kamata. Tužitelj je i u žalbi naveo, a poslije to ponovio u tužbi, kako se mjesečne karte, radi osobite djelatnosti tužitelja, rabi tijekom cijeloga radnoga vremena, a ne samo pri dolasku i odlasku s posla. Tužitelj ističe kako se bavi održavanjem čistoće poslovnog i stambenog prostora na području grada R., te najviše radnika tužitelja zbog udaljenosti od radnog mjesta do različitih mjesta rada rabe pretplatnu kartu radi odlaska na posao (djelatnost čišćenja). Tužitelj ističe kako na više od 1500 lokacija u gradu R. obavlja uslugu čišćenja za više od 25000 kupaca, te gotovo 500 djelatnica koje obavljaju poslove čišćenja. Radi toga, pošto tužiteljeve radnice rabe usluge javnog prijevoza, (ponajvećima zbog posla u njegovoj poduzetničkoj djelatnosti), tužitelj smatra kako isporuke mjesečnih pretplatnih karata njegovim radnicima ne bi trebale biti oporezive PDV-om. U prilog tih navoda tužitelj je dostavio i popis lokacija na kojima djelatnici obavljaju uslugu čišćenja stubišta kao dokaz da se mjesečne pretplatne karte za prijevoz djelatnika rabi poduzetničke svrhe. Tužitelj je tijekom ne samo upravnog postupka, nego i uz tužbu, dostavio listu objekata kupaca u kojih obavlja uslugu održavanja čistoće poslovnih prostora s adresama sjedišta kupaca. Prema ocjeni Suda, ovdje je ostalo sporno je li mjesečne pretplatne karte za gradski prijevoz tijekom 1998. i 1999. godine tužitelj svojim radnicima isporučivao kao dobra u poduzetničke svrhe, pa takva isporuka dobara ne bi podlijegala obvezi plaćanja PDV-a, ili je bila riječ o isporuci dobara što ju je tužitelj davao radnicima u obliku karata za prijevoz na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom, kad je riječ o isporuci dobara radnicima prema osnovi rada, kada bi tužitelj prema navedenom čl. 2. st. 1. t. 1c. Zakona o PDV-u i čl. 22. Pravilnika o PDV-u bio dužan obračunati porez. Pošto tuženo tijelo nije utvrdilo odlučne činjenice, nije postojao ni činjenični supstrat za donošenje zaključka kako je u konkretnom slučaju posrijedi isporuka dobara što ih je poduzetnik obavio zaposlenicima s osnove rada, a za njih je zakonom propisana obveza plaćanja PDV-a. Stoga će u postupku nakon ove presude tuženo tijelo na nedvojben način utvrditi jesu li tužiteljevi radnici tijekom 1998. i 1999. mjesečne pretplatne karte za mjesni javni prijevoz rabili svakoga radnog dana, obavljajući usluge čišćenja prostora na različitim lokacijama ili samo za prijevoz na posao i s posla, odnosno, postoji li u tome obveza plaćanja PDV-a ta takvu isporuku dobara. Nakon tako potpuno i pravilno utvrđena činjeničnog stanja, tuženo će tijelo novim rješenjem odlučiti o žalbi tužitelja. Budući da Sud prigovore tužitelja istaknute u tužbi nalazi osnovanima, prema ocjeni Suda, pobijanim je aktom povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Informator broj 5159-5160 • 16. i 20. 8. 2003.



362

POREZI – POREZ NA DOHODAK Budući da tužiteljici nije priznat nikakav izdatak za ostvareni primitak iz samostalne djelatnosti, trebat

će u ponovnom postupku utvrditi nužnost izdataka za ostvarenje iskazanog primitka

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-6136/99 OD 23. 5. 2001. Člankom 15. st. 1. tada na snazi Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95 – proč. tekst) propisano je da je dohodak od samostalne djelatnosti razlika između poslovnih primitaka i poslovnih izdataka. Poslovni izdaci su svi odljevi dobara poreznog obveznika tijekom poreznog razdoblja u svrhu stjecanja, osiguranja poslovnih primitaka, a u poslovne izdatke ulaze samo oni izdaci koji su neposredno vezani uz ostvarenje dohotka. Člankom 45. st. 6. tada na snazi Pravilnika o porezu na dohodak propisano je da se poslovnim izdacima obveznika poreza na dohodak od samostalne djelatnosti iz čl. 11. st. 4. Zakona (a koju djelatnost obavlja tužiteljica) priznaju izdaci iz čl. 23. st. 2. t. 1., 2., 5., 12. i 13. ovog Pravilnika. Stavkom, pak, 9. istog članka Pravilnika propisano je da se u poslovne izdatke, prema čl. 15. st. 3. Zakona mogu priznati samo oni izdaci o kojima postoje uredne isprave i koji su izravno vezani uz ostvarivanje primitaka. Pri utvrđivanju povezanosti primitaka s izdacima polazi se od normativa (utroška materijala i energije i sl.) vodeći, pritom, računa o načinu rada i posebnosti djelatnosti. Člankom 39. st. 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se obveznicima poreza na dohodak, koji ne podnesu poreznu prijavu ili ako su podaci iz porezne prijave netočni ili nepotpuni, porez na dohodak utvrđuje u postupku prema odredbama toga Zakona i propisima o općem upravnom postupku, dok je čl. 63. st. 1. Pravilnika o porezu na dohodak propisano da ako porezni obveznik ne vodi propisane poslovne knjige ili u njima ne iskaže sve ostvarene primitke i izdatke ili ne posjeduje vjerodostojne isprave o nastalim primicima i izdacima ispostava Porezne uprave nadležna za utvrđivanje poreza, procjenom će utvrditi oporezivi dohodak. Prema tome, budući da tužiteljici nije priznati izdatak u visini iskazanoga u poreznoj prijavi, odnosno nije priznat nikakav izdatak za ostvareni primitak iz samostalne djelatnosti, trebat će u ponovnom postupku utvrditi nužnost izdataka za ostvarenje iskazanog primitka te na način propisan navedenim odredbama Zakona i Pravilnika, utvrditi dohodak tužiteljici za poslovnu godinu. Informator broj 5101 • 25. 1. 2003.



363

POREZI – POSTUPAK UTVRĐIVANJA POREZNE OBVEZE Tijelo koje vodi postupak dužno je omogućiti poreznom obvezniku očitovanje o svima činjenicama i

dokazima, kako bi mogao učinkovito zaštitit svoja prava i interese

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-11698/00 OD 4. 9. 2OO2. Glede ustanovljena činjeničnog stanja u rečenom je nalazu prvostupanjsko upravno tijelo i prema ocjeni ovoga suda bilo ovlašteno pristupiti procjeni oporeziva dohotka tužitelja za 1999. sukladno članak 16. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak. Porezna uprava može procijeniti poreznu osnovicu i odrediti oporeziv dohodak na temelju obavljena nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja jednaku ili sličnu djelatnost, ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika. Prvostupanjsko je tijelo, međutim, bilo dužno, procjenjujući ukupni iznos poreza, te ukupan godišnji dohodak, navesti činjenice i dokaze na osnovi kojih je ustanovljen određen rezultat i stranci omogućiti da se na te činjenice i okolnosti očituje, kako to zahtijeva članak 135. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – u nastavku teksta: ZUP). Iako tužitelj u žalbi ističe nerealnost procjene, te nedostatak obrazloženja u pogledu odlučnih pokazatelja temeljem kojih je utvrđen oporezivi dohodak, tuženo tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja nije točno navelo na temelju takvih podataka je određen tužiteljev promet i dohodak, nego je ocijenilo neosnovanost žalbenih navoda tužitelja samo navođenjem »… da je na temelju obavljenog nadzora, a na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja tijelo prvog stupnja utvrdilo oporeziv dohodak za 1999. sukladno članku 16. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak i članku 63. Pravilnika o porezu na dohodak«, a to nije obrazloženje rješenja kako zahtijeva odredba u čl. 209. ZUP-a. Spisi prileži zapisnik o procjeni visine dohotka prema poreznoj prijavi za 1999. od 13. 4. 2000., u kojem se navode neki podatke što upućuju na možebitan način utvrđivanja tužiteljeva oporeziva dohotka, ali ti podaci i procjena nisu tužitelju predočeni, pa nije mogao učinkovito štititi svoja prava i interese u postupku. S obzirom da takve podatke ne sadrži ni prvostupanjsko ni pobijano rješenje, sud nalazi da se uz obrazloženje kakvo je dano, pobijano rješenje ne može ocijeniti zakonitim. Tuženo će tijelo u ponovnom postupku, u povodu ove presude, nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, novim rješenjem odlučiti o žalbi tužitelja, vodeći računa o odredbi u članku 209. stavak 2. i članku 245. stavak 2. ZUP-a. U odnosu na zahtjev tužitelja da se tuženi obveže na isplatu sudskih troškova, treba reći da u upravnim sporovima svaka stranka podmiruje vlastite troškove, sukladno članku 61. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92). Informator broj 5137 • 31. 5. 2003.



364

ZAKON O POREZU NA DOHODAK Ako porezno tijelo ne priznaje tužitelju dio iskazanih troškova, tada treba obrazložiti koje troškove

priznaje i u kolikom iznosu, a zašto ostale troškove ne priznaje

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-5164/00 OD 15. 11. 2002. Tužba je osnovana Tuženo tijelo odbivši žalbu tužitelja u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da su žalitelju priznati troškovi 11.553,15 kuna u iznosu priloženih računa, a što se smatra vjerodostojnom dokumentacijom u odnosu na stjecanje dohotka od samostalne djelatnosti. Pritom se tuženo tijelo poziva na čl. 15. st. 1. Zakona o porezu na dohodak i čl. 45. st. 9. Pravilnika o porezu na dohodak. Sud je, međutim, utvrdio da ni prvostupanjsko, a ni tuženo tijelo nisu pojedinačno obrazložili kakve su troškove priznali tužitelju, a kakve su odbili priznati. Tužitelj je poreznoj prijavi priložio spisak troškova što su prema njegovoj ocjeni bili nužni za stjecanje dohotka od samostalne djelatnosti i iskazao ih je pojedinačno, prema vrstama. Stoga je prvostupanjsko tijelo trebalo obrazložiti koje troškove priznaje, u kolikom iznosu i zašto ne priznaje ostale. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja, naime, ne vidi, a u spisu nema obračuna troškova, pa se ne može zaključiti kako su tužitelju priznati troškovi u iznosu 11.553,15 kuna, a on je iskazao trošak u iznosu 42.313,65 kuna. To stoga jer čl. 63. Pravilnika o porezu na dohodak propisuje da je moguće utvrđenje dohotka i procjenom, kad porezni obveznik ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju (isprave) o nastalim primicima i izdacima. U ponovnom postupku, stoga treba, sukladno naravi posla tužitelja i stečenu prihodu od obavljanja samostalne djelatnosti, utvrditi procjenom trošak (izdatak) nužan za stjecanje toga prihoda. Informator broj 5164 • 3. 9. 2003.



365

POREZ NA DOHODAK – POSTUPAK Ako je iznos najamnine ili zakupnine prijavljen nerealno, njegova se visina može utvrditi na temelju

donesena zaključka područnog ureda Porezne uprave

IZ ODLUKA UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–12598/99 OD 11. 4. 2002. Tužba nije osnovana. Iz spisa predmeta razvidno je da je rješenjem Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostava I., od 8. lipnja 1999. tužitelju utvrđena osnovica i predujam poreza na dohodak od imovine u iznosu 227,64 kuna, s obrazloženjem da tužitelj kao porezni obveznik daje u zakup poslovni prostor u I., od 1. siječnja 1999. Budući da je mjesečna zakupnina prijavljena u nerealnom iznosu, utvrđen je prema tržišnoj cijeni na temelju odredbe članka 33. Zakona o porezu na dohodak, a tržišna cijena je utvrđena na temelju Zaključka Porezne uprave, Područnog ureda S. od 12. listopada 1998. Spisu predmeta priložen je Ugovor o najmu poslovnog prostora što su ga zaključili tužitelj i poduzeće »Y«, iz kojeg je primjetno da je tužitelj najmoprimatelju ustupio poslovni prostor u I., ulica K. Z., u ukupnoj površini 56m2 od 1. rujna 1992. pa dalje, za ugovorenu mjesečnu najamninu od 100 DEM (neto). Članak 33. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95) propisuje da ako je najamnina, odnosno zakupnina iz članka 32. stavak 1. Zakona prikazana u nerealnom iznosu, Porezna uprava može utvrditi iznos najamnine, odnosno zakupnine prema tržišnim cijenama za najam, odnosno zakup nekretnine i pokretnih stvari. Budući da prvostupanjsko tijelo nije prihvatilo ugovorenu najamninu 100 DEM mjesečno za narečeni poslovni prostor, prema već spomenutom Zaključku od 12. listopada 1998. utvrdilo je ukupnu mjesečnu najamninu u iznosu 1.626,00 kuna, na temelju spomenutog članka Zakona o porezu na dohodak, te je stoga pravilno postupilo tuženo tijelo kad je odbilo žalbu tužitelja kao neosnovanu. Informator broj 5168 • 17. 9. 2003.



366

POREZ NA DOHODAK – UTVRĐIVANJE DOHOTKA PROCJENOM Pri utvrđivanju dohotka procjenom, porezno je tijelo dužno imenovati poreznog obveznika ili porezne

obveznike s kojima je tužitelj uspoređen

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–3025/00 OD 30. 10. 2002. Članak 16. Zakona o porezu na dohodak propisuje da porezni obveznici koji obavljaju samostalnu djelatnost moraju utvrđivati dohodak na temelju podataka iz poslovnih knjiga vođenih uredno, pravodobno i točno, a ako porezni obveznik ne ispunjava obveze glede vođenja poslovnih knjiga, te iskazivanja svih poslovnih primitaka i izdataka, porezna uprava može oporezivi dohodak utvrditi na temelju vanjskog nadzora, usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja jednaku ili sličnu djelatnost ili na temelju drugih podataka o poslovanju poreznog obveznika. U primjeni te zakonske odredbe, prema pravnom shvaćanju Suda, porezno tijelo treba određeno navesti kako je poreznom obvezniku utvrđen oporezivi dohodak, s kojim je poreznim obveznikom ili obveznicima uspoređen, imenovati ih, i mora se vidjeti obavljaju li jednaku ili sličnu djelatnost te zašto su upravo oni odabrani za utvrđenje pravno odlučnih podataka iz njihovih poreznih prijava, kako bi se iz tih utvrđenja mogla ispitati pravilnost primjene rečenih zakonskih odredaba. S time što prvostupanjsko tijelo nije dalo razloge za svoju odluku, protivno odredbama članka 209. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – Odluka USRH – u nastavku teksta: ZUP), niti je te nedostatke otklonilo, tuženo tijelo iznošenjem razloga koji bi upozorili na to da je prvostupanjsko rješenje utemeljeno na zakonu (čl. 240. st. 3. Zakona), niti je ocijenilo sve žalbene navode protivno članku 245. stavak 2., povrijeđen je zakon na tužiteljevu štetu. Informator broj 5189 • 29. 11. 2003.



367

ZAKON O POREZU NA PROMET NEKRETNINA Ulaganja u nekretninu prije stjecanja te nekretnine ne umanjuju poreznu osnovicu, pa ni u okolnosti

kad su ta ulaganja izdvojena iz nasljeđivanja u ostavinskom postupku nakon smrti ostavitelja

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–8044/99 OD 19. 9. 2002. Tužba nije osnovana. Prema podacima spisa predmeta, što ovdje nije niti sporno, tužitelj je zaključio ugovor o darovanju nekretnina 8. prosinca 1997. g., te aneks tom ugovoru 26. siječnja 1998., na temelju čega je od svoje sestre, kao darovateljice, primio na dar nekretnine upisane u z. k. ul. 3407 i z. k. ul. 3184, k. o. S. i to č. zgr. 2811/2 stambene površine 212,30m2, č. zgr. 9347/3 dvorište površine 46,47m2, opterećeno pravom služnosti prolaza za vlasnike č. zgr. 2811/1, č. zgr. 9348/4 vinograd u površini 120,41m2 i č. zgr. 2811/3 zemljište ispod stuba i »balatura« u površini 4,08m2, sve za 15/120 idealnog dijela, koje je darovateljica prethodno stekla nasljeđivanjem iza pokojnih roditelja – A. i M. P. Slijedom toga, tužitelj je kao stjecatelj predmetne nekretnine obveznik poreza na promet nekretnine, sukladno člancima 4. i 6. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 26/00 i 127/00). Prema članku 9. stavak 1. Zakona, osnovica je poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku stjecanja, a tržišnom vrijednosti nekretnine smatra se cijena nekretnine koja se postiže ili može postići na tržištu u trenutku stjecanja i utvrđuje se, u pravilu, na temelju isprava o stjecanju, kako propisuje stavak 2. istog članka. Prema članku 9. stavak 6. Porezna uprava ovlaštena je procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnina, pa tako spisu predmeta prileži zapisnik o obavljenoj procjeni 7. siječnja 1998., iz kojeg proizlazi da je Porezna uprava pri procjeni vrijednosti nekretnina imala na umu veličinu nekretnine, stanje zemljišta i objekata, smještaj, pristup, opremljenost, izgrađenost, starost i druge elemente od utjecaja na procjenu tržišne vrijednosti nekretnine, odnosno cijenu nekretnine kakva se postiže ili može postići na tržištu u trenutku stjecanja. Stoga je Komisija prometnu vrijednost predmetne nekretnine utvrdila u naznačenom iznosu upravo prema vrijednosnom stanju u trenutku stjecanja, imajući na umu da je riječ o vrlo starim i trošnim objektima koji su tijekom godina bili obnavljani. Tužitelj navodi da je u te nekretnine prije stjecanja uložio znatan novac koji je pri nasljeđivanju izdvojen iz ostavinske imovine, međutim, neosnovano smatra da je za taj iznos trebalo pri procjeni umanjiti vrijednost nekretnine, kao osnovicu za razrez poreza. Ulaganja u nekretninu, naime, učinjena prije stjecanja te nekretnine ne utječu na poreznu osnovicu, niti ih se od nje odbija, kako pravilno navodi i tuženo tijelo u obrazloženju osporena rješenja, jer je za razrez poreza važna tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme stjecanja. Zato niti okolnost da su tužiteljeva ulaganja izdvojena iz nasljeđivanja u ostavinskom postupku iza tužiteljeva oca, nije predmet postupka, ni odlučujuća za drukčije rješenje upravne stvari. Uz takvo stanje stvari, netočna je i tvrdnja tužitelja da obavljena procjena nije valjana, odnosno da je vrijednost procijenjenih nekretnina previsoka, jer je u zapisniku o procjeni, pri utvrđivanju vrijednosti darovanih nekretnina, jasno rečeno o kakvim je nekretninama riječ, uz ocjenu svih elemenata bitnih za utvrđivanje vrijednosti. Budući da tužitelj u tužbi ne iznosi druge razloge radi kojih bi se u ovom slučaju u slobodnom prometu moglo postići niže cijene za nekretnine jednake kvalitete i površine u vrijeme stjecanja, to i prema ocjeni Suda, tuženo tijelo, kad je osporenim rješenjem odbilo tužbu tužitelja, nije povrijedilo zakon na njegovu štetu.Informator broj 5132 • 14. 5. 2003.



368

POREZ NA PROMET NEKRETNINA Stjecanje nekretnine opterećene založnim pravom trećih osoba nije, prema Zakonu o obveznim

odnosima, preuzimanje duga

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–6254/99 OD 27. 6. 2002. U ovom predmetu treba, uz ostalo, istaknuti kako se tuženo tijelo, rješavajući o žalbi tužitelja, pozvalo na članak 9. stavak 3. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 69/97, 26/00, 127/00 i 153/02 – u nastavku teksta: Zakon), smatrajući da je pravilno obavljena procjena vrijednosti nekretnine, zbrajanjem visine dospjela duga tužitelja u iznosu 1.675.976,12 kuna i visine zabilježenih tereta trećih osoba u iznosu 1.061.707,50 kuna (bez tereta P-811/97) te da je tako utvrđena vrijednost nekretnine sukladna Zakonu. Članak 9. stavak 3. Zakona određuje da pri stjecanju nekretnine uz naknadu, osnovicu poreza na promet nekretnina čini ukupni iznos naknade za preneseno vlasništvo nekretnine. Ukupnim se iznosom naknade smatra sve što stjecatelj ili druga osoba za stjecatelja dâ ili plati za stjecanje nekretnine, kao što je isplata u novcu, ustupljene druge nekretnine, stvari ili prava, preuzeti dugovi bivšeg vlasnika i drugo. Slijedom toga, ovaj Sud je stajališta da u konkretnom slučaju zakonska odredba nije pravilno primijenjena, jer ugovorom o prijenosu prava vlasništva tužitelj nije preuzeo dugove otuđitelja nekretnine, kako je smatralo upravno tijelo, već je u vlasništvo stekao nekretninu opterećenu založnim pravom trećih osoba. Prema mišljenju Suda, u konkretnom slučaju stjecanje nekretnine opterećene založnim pravom trećih osoba nije preuzimanje duga prema Zakonu o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku teksta: ZOO), odnosno vrijednost založnih prava trećih osoba nije mogla ući u opis ukupno dane naknade za preneseno vlasništvo, prema članku 9. stavak 3. Zakona, na kojeg se pozvalo tuženo tijelo. Založno je pravo stvarno pravo na tuđem objektu. Tim je pravom založni vjerovnik stekao ovlaštenje da se namiri iz vrijednosti založnog objekta (nekretnine), ako dužnik o dospijeću ne ispuni preuzetu obvezu. Prema mišljenju Suda, dakle, predbilježbe i zabilježbe založnog prava ne čine dug već »osiguranje duga« što slijedi nekretninu, neovisno o promjeni vlasnika. Stjecanjem vlasništva opterećene nekretnine tužitelj je postao založni dužnik, ali ne i osobni dužnik, odnosno nije preuzeo dug otuđitelja nekretnine. Sukladno ZOO-u dug se preuzima ugovorom dužnika i trećega uz vjerovnikov pristanak. Budući da se iz članka 4. Ugovora o prijenosu prava vlasništva nekretnina, u kojem se kaže »kako se tužitelj ne protivi da se nekretnina prenese u vlasništvo sa zabilježenim teretima, s tim da će rješavanje obveza temeljem poimence navedenih tereta biti predmet posebnog ugovora stranaka«, ne može zaključiti da je tužitelj ugovorom preuzeo dugove osobnog dužnika otuđitelja nekretnine, Sud smatra da u trenutku donošenja osporena rješenja nije pravilno utvrđena vrijednost nekretnine. Kada bi, međutim, tužitelj naknadno preuzeo dugove ili ispunjenje dugova otuđitelja nekretnine, na temelju kojih su na njih provedene zabilježbe ovrhe, odnosno predbilježba založnog prava treće osobe, bio bi dužan podnijeti novu prijavu poreza na promet nekretnina, jer bi tada vrijednost dugova ušla u opis ukupne naknade iz članka 9. stavak 3. Zakona. Informator broj 5141 • 14. 6. 2003.



369

POREZ NA PROMET NEKRETNINA Načelo jedinstva nekretnine ne može biti razlogom da se porez na promet nekretnina razreže na ono što

nije bilo predmetom stjecanja temeljem zaključena ugovora

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-3425/00 OD 22. 1. 2003. Tužba je osnovana. Prema članku 4. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 69/97 i 26/00), predmet oporezivanja je promet nekretnina, a prometom nekretnina smatra se svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj. Obveznik je poreza, prema članku 6. stjecatelj nekretnine, a osnovica je poreza na promet, prema članku 9. vrijednost nekretnine u trenutku stjecanja. Porezna obveza nastaje u trenutku zaključenja ugovora, odnosno drugog pravnog posla kakvim se stječe nekretnina (čl. 14.). U spisu je Ugovor od 23. 12. 1997., što ga je tužitelj zaključio s I. B., pok. J. iz S., M. S. 55., a predmet je prodaje, prema čl. 1. Ugovora, sjeverni dio što ga kupuje dio tužitelj, i to čest. zem. 3422, odnosno prema katastarskoj oznaci čestice 798, što u naravi, prema čl. 2. Ugovora, čini 210 m² zemljišta označena posebno u priloženu crtežu. Predmet prodaje, dakle, nije bila nekretnina – kuća sagrađena na toj čestici. Čestica zemlje 3422 upisana je u popisni list zemljišno-knjižnog uloška 3883 k.o. S. s površinom kuće 93 m² i zemljišta – dvorišta u površini 810 m². Kao suvlasnice nekretnine upisane su M. M. i K. A. Cijelu su nekretninu M. M. i K. A., na osnovi ugovora od 28. 2. 1996., prodale I. B., sinu J. te je, dakle, postojeću kuću veličine 93² stekao I. B., sin J., a ne tužitelj. Iz izvatka iz katastra zemljišta, što je također u spisu, vidi se da se u katastru dio čestice zemlje 3422 (dvorište 143 m², kuća od 77 m² i zgrada od 15 m² vodi u posjedovnom listu 10076 kao posjed tužitelja, a ne I. B., sina J., da se vodi također dio čestice zemljišta 3422 k.o. S., i to kuća površine 104 m², garaža površine 272 m², zgrada površine 8 m² i dvorište površine 67 m². Za ovaj katastarski izvadak, također, vidi se da su, prema čestici zemlje 3422 upisani kao posjednici i M. M. iz S. te tužitelj i J. B. na čestici zemlje što je u naravi zapravo put. Pri takvome stanju stvari trebalo je utvrditi što je konkretno tužitelj stekao temeljem predmetnog ugovora što je temelj za razrez poreza. Načelo jedinstva nekretnine, ustanovljeno 1996. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01), ne može biti razlog da se porez na promet nekretnina razreže na ono što nije bilo predmetom stjecanja sukladno zaključenom ugovoru. Stoga treba utvrditi je li tužitelj uistinu graditelj zgrade na predmetnom zemljištu ili je, kako on tvrdi, samo zaključio ugovor o kupnji zemljišta, upravo zato da bi se moglo uspostaviti jedinstvo zgrade i zemljišta pod njom i upisati vlasništvo u zemljišnim knjigama, dakle, ako je točno da je tužitelj sam sagradio kuću, što treba tek utvrditi u postupku, onda se kao predmet, prodaje može uzeti samo zemljište navedeno u ugovoru. Iz toga proizlazi da je u pravu tužitelj kada tvrdi da činjenično stanje u ovoj stvari nije potpuno i pravilno utvrđeno. Informator broj 5176 • 15. 10. 2003.



370

CARINSKI POSTUPAK Kupoprodajni ugovor za vozilo zaključen u inozemstvu nije dokaz da je roba istupila iz zemlje

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us–7160/98 OD 31. 10. 2001. Osporenim rješenjem odbijen je tužiteljev prijedlog za obnovu postupka dovršenog rješenjem Carinske uprave RH, klasa: UP/II-415-05/95-01/1125, urbroj: 513-02-02/21-96-2, od 22. svibnja 1996. g., na temelju kojeg je, prema službenoj dužnosti, bio pokrenut postupak za naknadnu naplatu carinskih pristojbi i poreza na promet sukladno čl. 228. st. 3. Carinskog zakona za motor-kotač »kawasaki« s opremom i priborom u vrijednosti 20.470 DEM, koji nije vraćen u inozemstvo do 18. veljače 1994. g. U tužbi protiv osporena rješenja tužitelj navodi da mu je, kao davatelju jamstva za privremeni uvoz, nametnuta obveza plaćanja carine i carinskih pristojbi u iznosu 25.621,78 kuna za motor-kotač, privremeno uvezen na temelju ATA-karneta DR 6664 HN i evidentiran na graničnom prijelazu 11. veljače 1998. g., jer ta roba nije istupila s područja RH, a tužitelj je za tu robu položio bankovno jamstvo. Ističe da je naknadno provedenom potragom utvrdio da je roba izvan Hrvatske, točnije u SR Njemačkoj, gdje ju je njezin vlasnik S. N. otuđio kupcu S. H. na temelju kupoprodajnog ugovora od 2. studenoga 1994. g. Ugovor da je ponuđen carinarnici kao posredan dokaz da je motor-kotač u SR Njemačkoj, a da i taj dokaz nije bio prihvaćen, uz obrazloženje da nije propisno ovjeren. Nakon što je dao zahtjev za ovjeru ugovora, dobiveno je tumačenje njemačkog odvjetničkog ureda da kupoprodajni ugovori ne podliježu ovjeri. Smatra da su ispunjeni uvjeti za obnovu postupka, jer da je navedeno pojašnjenje novi dokaz, dovoljan za obnovu postupka prema čl. 249. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 – u nastavku teksta: ZUP), te da je to nova činjenica u postupku. Smatra, osim toga, da je jamstvo dano u 1994. g. isteklo 31. prosinca 1994. g., odnosno da je istekla mogućnost naplate s tog jamstva. Predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi. Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri razlogu osporena rješenja i predlaže da Sud tužbu odbije. Tužba nije osnovana. Obnova postupka kao izvanredan pravni lijek protiv konačnih rješenja donesenih u upravnom postupku, sukladno čl. 249. st. 1. t. 1. ZUP-a, može se pokrenuti ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost uporabe novih dokaza koji bi sami po sebi ili u vezi s već uporabljenim dokazima, omogućili drukčije rješenje stvari. U toj stvari pravilno je ocijenilo tuženo tijelo da ni kupoprodajni ugovor od 2. studenoga 1994. g., koji su zaključili S. N. kao vlasnik motor-kotača i kupac S. H., ni objašnjenje odvjetničkog ureda A.-B.-B., nije dokaz koji bi mogao upućivati na drukčije rješenje te stvari. Rok za vraćanje motor-kotača u inozemstvo bio je, naime, 18. veljače 1994. g. i u postupku carinjenja je utvrđeno da nema dokaza da je do tog roka predmetna roba istupila iz zemlje. Niti ugovor zaključen 2. studenoga 1994. g. ne dokazuje da je roba istupila iz zemlje do spomenutog datuma, niti je sporno »pojašnjenje« novi dokaz koji bi mogao u takvom stanju stvari biti razlogom za obnovu postupka. Prigovor glede isteka jamstva nije nikakva nova činjenica koja nije bila poznata u dotadašnjem postupku, kad je tužitelju kao davatelju jamstva određena obveza plaćanja carinskih pristojbi. Stoga, odbijanjem tužiteljeva prijedloga nije povrijeđen zakon na njegovu štetu. (V. B.) Informator broj 5111 • 1. 3. 2003.



371

CARINSKI POSTUPAK Carinski je dužnik osoba koja bi s obzirom na okolnosti morala ispuniti propisane obveze utemeljene

na stavljanju robe u odgovarajući carinski postupak, a to se odnosi i na osobu koja je davanjem

jamstva preuzela obveze carinskog dužnika, iako se protiv prijevoznika vodi kazneni postupak

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-3517/01 OD 24. 4. 2002. Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva – Carinske uprave, Carinarnice K., klasa: UP/I-415-02/01-01/9, urbroj: 513-02-42-02-01-2, od 25. siječnja 2001. g., kojim je tužitelj obvezan na plaćanje iznosa 95.754,46 kuna na ime carinskog duga za 25.000 kg bijelog kristalnog, rafiniranog šećera, prijavljenog u provozu, ali prodanog na području Republike Hrvatske. Tužitelj u tužbi navodi kako se sporni događaj zbio u rujnu 1998. g., pa je na jednak postupak trebalo primijeniti odredbe prije važećeg Carinskog zakona (Nar. nov., br. 53A/91 i 49/96) iz 1991. g. Navodi da tuženo tijelo pogrešno tumači da je tužitelj carinski obveznik samo zato jer je komitentu u prijavi za uvoz, izvoz i provoz robe dao jamstvo plaćanja carinskih i drugih obveza, ako on propusti platiti dug. Za nepredanu robu carinarnici, međutim, odgovara vozar, odnosno osoba koja je nagovorila vozara da robu ne preda ili osoba koja je primila robu. Otpremnik je odgovoran samo ako u prijavi za uvoz, izvoz i provoz, preuzme robu od carinskog obveznika tvrtke »D.« V., ovdje tužitelja. Davatelj jamstva obvezuje se da će na prvi poziv Carinske uprave RH platiti dospjele iznose carine i druga opterećenja pri uvozu robe podignute ispod carinskog nadzora prije namirenja propisanih carinskih obveza, ako ih u propisanom roku, odnosno rješenjem carinarnice u određenom roku ne namiri carinski obveznik. Prema tome, tužitelj je u potpunosti preuzeo obvezu namirenja carinske obveze za robu – šećer u provozu u količini naznačenoj u Prijavi, uz jedino ograničenje da jamstvo vrijedi za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1998. g. U postupku je neosporno utvrđeno da je rečeni šećer u provozu trebao biti prijavljen CI M. do 19. rujna 1998. g., što nije učinjeno. Prema shvaćanju ovog Suda, tužitelj je davanjem jamstva preuzeo obvezu carinskog dužnika, a jamstvo je dao bez ikakvih ograničenja, pa su očito neosnovani prigovori tužitelja da je carinski dužnik vozar, odnosno osoba koja je nagovorila vozara na nepredaju robe ili osoba koja je primila robu. Različiti primjeri jamstava što ih je tužitelj priložio tužbi dokazuju upravo da ih se, ako u njima ništa posebno nije naznačeno, daje neograničeno, a ako se želi nešto isključiti iz jamstva, to se mora izričito naznačiti. Pritom nisu od utjecaja tvrdnje tužitelja da se protiv prijevoznika vodi kazneni postupak radi počinjenja kaznenih djela, jer to ne isključuje obvezu tužitelja preuzetu davanjem jamstva od 10. prosinca 1997. g. Stoga nije od utjecaja ni izjava načelnika Odjela za carinske prekršaje dana u prekršajnom postupku protiv prijevoznika D. P., na koju se tužitelj poziva. Glede prigovora tužitelja da je u tom slučaju trebalo primijeniti odredbe prije važećeg Carinskog zakona od 8. listopada 1991., g., jer se sporni događaj zbio u rujnu 1998. g., Sud napominje da se prema članku 259. važećeg Carinskog zakona (Nar. nov., br. 78/99, 24/99 i 73/00 – u nastavku teksta: SZ) upravne postupke pokrenute prije početka primjene tog Zakona mora završiti prema propisima koji su vrijedili do početka njegove primjene. Prema članku 206. CZ-a propisano je da Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama i primjenjuje se od 1. siječnja 2000. g. Prvostupanjsko rješenje u tom postupku doneseno je 25. siječnja 2001. g., pa proizlazi da se primjenjuje Carinski zakon iz 1999. g., te su neosnovani prigovori tužitelja da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe prijašnjeg Carinskog zakona, pa osporenim rješenjem, dakle, nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja. (V. B.) Informator broj 5119 • 29. 3. 2003.



372

CARINSKO PRAVO – NAMIRENJE CARINSKOG DUGA Carinarnica je ovlaštena prema slobodnoj ocjeni odlučivati o primjeni suključarstva i podnošenju

osiguranja za pravodobno namirenje carinskog duga

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-7026/01 OD 26. 4. 2002. Osporenim rješenjem odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Carinarnice S., klasa: UP/I-413-05/00-01/51, ur.broj: 513-02-5198/001-00-5, od 31. listopada 2000. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za odobrenje suključarstva u poslovanju carinskog skladišta tipa E. U tužbi protiv osporena rješenja tužitelj ističe kako se u obrazloženju rješenja navodi da zbog dužine cjevovoda i međusobne povezanosti spremnika izravno ili posredstvom crpne stanice i zbog velikog broja ventila, odnosno otvora na spremnicima nije moguće primijeniti mjeru suključarstva kao redovitu mjeru carinskog nadzora, bez provjere njegovih žalbenih navoda. Ističe, naime, da je carinsko skladište otvoreno već 1997. g. da uredno posluje pod stalnim carinskim nadzorom. CI S.1. u S., pa se postavlja pitanje kako ga je Carinska ispostava dosad mogla kontrolirati, unatoč jednakom broju ventila i otvora na spremnicima, te jednakoj dužini cjevovoda. Smatra da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno i predlaže da sud osporeno rješenje poništi. Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje pri razlozima osporena rješenja i predlaže da se tužbu odbije. Tužba nije osnovana. Prema članku 193. stavak 1. Uredbe za provedbu Carinskog zakona (Nar. nov., br. 144/99, 48/00, 49/00 i 77/00), posjednik carinskog skladišta mora, prije nego li carinsko skladište počne poslovati, podnijeti instrument osiguranja, od čega ga carinarnica može osloboditi ako odredi suključarstvo kao redovitu mjeru carinskog nadzora. Zahtjev za ispostavljanje odobrenja za suključarstvo pokazuje da je tužitelj zahtijevao tu mjeru carinskog nadzora zbog teških uvjeta poslovanja i nemogućnosti dobivanja jamstva banke i da je Carinarnica S., CI S.1. obavila pregled prostora 25. listopada 2000. g. Tada je carinarnica utvrdila da je riječ o prostoru u sklopu sustava spremnika tvrtke »D.« na S. u S., da su spremnici podzemnim cjevovodom spojeni sa S.1., odnosno s operativnom obalom za ukrcaj/iskcraj brodova i još međusobno povezanom mrežom nadzemnih cjevovoda, da su na račvanju cjevovoda, pri izlazu/ulazu u spremnih uz crpku i ispitnu stanicu ventili za podešavanje protoka kroz cjevovoda i da svaki spremnik ima otvore za mjerna mjesta, odušak, sigurnosni ventil te čišćenje, a tri spremnika i otvore za izravno nadolijevanje u spremnike za prijevoz kamionom. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, carinarnica je odbila primijeniti suključarstvo kao mjeru carinskog nadzora, obrazlažući to tehničkom nemogućnošću zbog dužine cjevovoda i međusobne povezanosti spremnika, velikog broja ventila i velikog broja otvora na spremnicima. Takvu ocjenu prihvaća i sud kao dovoljno obrazloženu i donesenu sukladno danom ovlaštenju za rješavanje prema slobodnoj ocjeni i prema članku 193. stavak 3. CZ-a, pa odbijanjem žalbe nije povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. Okolnost da carinsko skladište posluje od 1997. g. ne može biti razlog da se tu upravnu stvar riješi drukčije. (V. B.) Informator broj 5122 • 9. 4. 2003.



373

OBNOVA CARINSKOG POSTUPKA Postupak završen konačnim rješenjem u upravnom postupku obnovit će se ako se rješenje temelji na

potvrdi ureda za obranu, a to je tijelo potvrdu poslije stavilo izvan snage

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-1041/99 OD 25. 4. 2001. Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja carinarnice, klasa: UP/I-415-05/98-01/56, urbroj: 513-02-52-03-98-2, od 23. listopada 1998., kojim je obnovljen postupak carinjenja motornog vozila iz tarifnog stavka 8703.232 Carinske tarife marke opel, tip vectra, uvezenog na osnovi uvozne carinske deklaracije broj 456 od 1. listopada 1998. Istodobno je tužitelj obvezan na plaćanje carine i PDV-a u iznosu 19.364,47 kuna za predmetno osobno motorno vozilo vrijednosti 48.871,00 kuna, slijedom čega je tužitelj obvezan platiti iznos 19.364,47 kuna na ime manje plaćene carine. U tužbi tužitelj prigovara zakonitost osporena rješenja, jer se u postupku što je prethodio donošenju osporena rješenja nije postupalo prema pravilima postupka, zbog pogrešno utvrđena činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome ističe kako je carinjenje njegova osobnog automobila obavljeno na temelju gotovih podataka o robi (automobilu), pa je prema tim uvjetima prvostupanjsko tijelo u vezi sa člankom 245. Carinskog zakona donijelo konačno rješenje. Dodaje da u postupku nije bilo pogrešaka u podacima u vezi s količinom, kakvoćom, vrstom i vrijednošću robe, radi kakvih bi se carinsku deklaraciju moglo mijenjati, što je prvostupanjsko tijelo učinilo. Budući da je nadležno tijelo mijenjalo podatke u UCD-u na temelju isprava što nisu podnesene uz carinsku deklaraciju pri carinjenju, iako zakon propisuje da se uzima u obzir samo podatke iz isprava što su formalno-pravno poslužile za utvrđivanje podataka o robi u odnosnoj carinskoj deklaraciji, predlaže da se tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi. Tuženo tijelo o odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti pri razlozima iz osporena rješenja i predlaže da se tužbu odbije kao neosnovanu. Tužba nije osnovana. Članak 249. točka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96) propisuje da će se postupak, završen rješenjem ili zaključkom protiv kojeg nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku, obnoviti ako se rješenje tijela koje je vodilo postupak temelji na nekom prethodnom pitanju, a nadležno je tijelo to pitanje poslije riješilo u bitnim točkama drukčije. Iz podataka u spisu predmeta očevidno je tužitelj, prema UCD-u broj 456 od 1. listopada 1997. uvezao osobni automobil marke opel tip vectra. Temeljem potvrde Ureda za obranu od 24. kolovoza 1998., sukladno čl. 39. st. 3. podst. 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, tužitelj je stekao pravo na uvoz rečenog automobila uz popust na plaćanje carine i PDV-a u visini 80%. Naknadno je, dopisom 179-02-98, od 10. rujna 1998., Ured za obranu izvijestio Carinsku upravu da je pri ispisivanju potvrde za stjecanje prava na popust pri plaćanju carine i poreza tužitelju upisan pogrešan datum sudjelovanja u Domovinskom ratu, pa se potvrdu od 24. kolovoza 1998. zato stavlja izvan snage. Pri takvom stanju stvari prvostupanjsko je tijelo moglo primjenom spomenute zakonske odredbe, po službenoj dužnosti, pokrenuti postupak za ispravak podataka u UCD-u broj 456 od 1. listopada 1998. i naknadnu naplatu manje obračunane i naplaćene carine i PDV-a za uvezeni osobni automobil. (V. B.) Informator broj 5131 • 10. 5. 2003.



374

PRISILNA NAPLATA - SUDSKE PRISTOJBE Rješenje kojim se naređuje plaćanje sudske pristojbe je izvršni naslov u postpuku prisilne naplate

sudske pristojbe

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BR. Us-6672/98 OD 3. 1. 2001. Sud nalazi da podaci u spisima predmeta nisu mogli biti osnova tuženom tijelu za zaključak da je tužiteljičina žalba protiv rješenja o prisilnoj naplati sudske pristojbe neosnovana. Odredbama, naime čl. 40. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov., br. 74/95 i 57/96) propisano je da kada pristojbeni obveznik ne plati pristojbu u roku propisanom u čl. 39. Zakona, Sud će u daljnjem roku od 8 dana obavijestiti o neplaćenoj pristojbi ispostavu područnog ureda Porezne uprave Ministarstva financija na čijem je području prebivalište, odnosno sjedište pristojbenog obveznika radi naplate pristojbe prisilnim putem i istodobno o tome obavijestiti i pristojbenog obveznika. Prema stavku 3. istog članka Zakona nakon što primi obavijest nadležna Ispostava donijet će rješenje kojim će pristojbenom obvezniku narediti da u roku 8 dana od dana primitka rješenja plati dužnu pristojbu i 50% od te pristojbe na ime kaznene pristojbe. Ako pristojbeni obveznik u ovom roku na plati pristojbu, pristupit će prisilnoj naplati dužne pristojbe i kaznene pristojbe i to prema propisima o prisilnoj naplati određenim u Zakonu o porezu na dohodak. Prisilna naplata poreza bila je regulirana u članku 67. i dalje tada na snazi Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 25/95, 52/95 i 106/96), međutim, da bi se moglo pristupiti prisilnoj naplati sudske pristojbe u smislu propisa o prisilnoj naplati poreza, potrebno je da postoji rješenje kojem pristojbeni obveznik nije udovoljio, odnosno rješenje prema odredbama čl. 40. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama. S obzirom da iz spisa predmeta dostavljenog u privitku odgovora na tužbu, a ni obrazloženja osporenog rješenja nije vidljivo da je doneseno takvo rješenje kojim se tužiteljica naređuje da plati sudsku pristojbu, nisu bile ispunjene niti pretpostavke za donošenje rješenja o prisilnoj naplati sudske pristojbe. Proizlazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na tužiteljičinu štetu. Informator broj 5136 • 28. 5. 2003.



375

POSTUPAK NAPLATE SUDSKIH PRISTOJBI U postupku naplate sudske pristojbe treba utvrditi je li stranka primila pisanu opomenu za plaćanje

sudske pristojbe

IZ ODLUKE UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-5135/00 OD 29. 1. 2003. Tužba je osnovana. Pravilno je u obrazloženju Rješenja tuženo tijelo navelo da je utvrđivanje sudske pristojbe u nadležnosti suda, a da naplatu provodi porezno tijelo te da to tijelo ne može raspravljati o prigovoru žalitelja na visinu sudske pristojbe i na oslobođenje od plaćanja. Nakon što primi obavijest, nadležna ispostava dužna je, prema čl. 40. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov., br. 26/03 – proč. tekst) donijeti rješenje kojim će pristojbenom obvezniku narediti da u roku osam dana od dana primitka rješenja plati dužnu pristojbu i 50% od te pristojbe na ime kaznene pristojbe. Iz sadržaja spisa predmeta, međutim, proizlazi da je Općinski sud u C. poslao obavijest o neplaćenoj pristojbi Područnom uredu R., Ispostavi C. koju je prvostupanjsko tijelo zaprimilo 1. 9. 1999. jer pristojbeni obveznik V. K. i dr., iako uredno pozvani opomenom–nalogom da plate dužnu pristojbu u roku osam dana, istu nisu platili. U toj obavijesti navodi se da je opomena uručena strankama 9. 7. 1999. U obavijesti o neplaćenoj pristojbi navodi se da je predmet pobijanja usmene oporuke i da se pristojbena obveza odnosi na izjavljenu žalbu. Prvostupanjsko tijelo, u povodu te obavijesti Općinskog suda u C., donosi rješenje 22. 12. 1999., kojim se tužiteljici, kao pristojbenoj obveznici, nalaže platež sudske pristojbe uz obrazloženje da je Prekršajni sud u C. dostavio obavijest o neplaćenoj pristojbi 24. 8. 1999. te dao nalog za prinudnu naplatu troškova postupka i novčanih kazna, temeljem čl. 153. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima. Na to rješenje tužiteljica izjavljuje žalbu u kojoj, uz ostalo, navodi da je neosnovano rješenje prvostupanjskog tijela jer je nijedno tijelo nikad nije izvijestilo da je dužna platiti neku kaznu u prekršajnom postupku i da je prvi put s tim upoznata u prvostupanjskom rješenju od 22. 12. 1999. Tuženo tijelo na taj prigovor iz žalbe ne odgovara u svome rješenju, niti u spisu predmeta postoji dokaz da je sud tužiteljici dostavio obavijest o plaćanju sudske pristojbe. Budući da je tužiteljica izričito tome u žalbi prigovorila, trebalo je uvažiti žalbu i vratiti predmet prvostupanjskom tijelu da u postupku utvrdi je li tužiteljica primila obavijest Općinskog suda u C. za plaćanje sudske pristojbe. Prema tome, radi pravilna utvrđenja činjeničnog stanja, u ponovnom postupku treba utvrditi je li tužiteljica primila pisanu opomenu za plaćanje sudske pristojbe jer u spisu predmeta nema dokaza o uručenju opomene uz obavijest o neplaćenoj pristojbi. Informator broj 5180-5181 • 29. 10. i 1. 11. 2003.



376

BANKARSKI NOVČANI DEPOZIT Kad je zadrugar sa štednokreditnom zadrugom sklopio ugovor o deponiranju deviznih sredstava,

njihov se međusobni odnos prosuđuje primjenom odredaba ugovora o novčanom depozitu

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev-5/99 OD 4. 7. 2002. U ovom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj kod tuženika 8. 11. 1997. deponirao iznos od 11.270,00 DEM na rok od 6 mjeseci uz ugovorenu kamatu od 18,15% godišnje. Po isteku vremena na koje je novac bio deponiran, na zahtjev tužitelja tuženik nije isplatio deponirani novac s kamatom, kako je to bio dužan učiniti prema sklopljenom ugovoru. Također, neutemeljeno je stajalište revidenta da stranke nisu u ugovornom odnosu jer je tužitelj zadrugar, pa da se njihovi pravni odnosi uređuju Statutom tuženika i Zakonom o štednokreditnim organizacijama (Nar. nov., br. 57/89), jer obveze tuženika, odnosno prava tužitelja u ovom sporu ne proizlaze iz svojstva tužitelja kao zadrugara, već iz sklopljenog ugovora. (I. G.) Informator broj 5170 • 24. 9. 2003.

sudska_praksa_2003

Documents