vaspitni značaj dječije igre.doc
DESCRIPTION
obrazovanje i vaspitanje kroz igruTRANSCRIPT
VASPITNI ZNAČAJ DJEČIJE IGRE
- ZAVRŠNI RAD -
SADRŽAJ RADA:
UVOD...................................................................................................................... 4
1. POJAM I VRSTE DJEČIJE IGRE.................................................................. 6
1.1. Pojmovi igra, igrovna aktivnost i vaspitanje...................................... 6
1.2. Kategorije dječijih igara...................................................................... 9
2. IGRA I VASPITANJE..................................................................................... 16
2.1. Faze razvoja djeteta............................................................................ 16
2.1.1. Period novorođenčeta i dojenčeta......................................... 16
2.1.2. Rano djetinjstvo..................................................................... 18
2.1.3. Predškolski period................................................................. 20
2.1.4. Školski period, pubertet i adolescencija.............................. 21
2.2. Dječija igra i razvoj............................................................................ 21
2.3. Organizovano učenje kroz igru......................................................... 24
2.4. Predškolsko vaspitanje kroz igru...................................................... 25
2.5. Obrazovni zadatak u igri.................................................................... 36
ZAKLJUČAK....................................................................................................... 38
LITERATURA..................................................................................................... 39
2
„Djetinjstvo je blaženo doba igre – doba istinskog stvaranja”
M. Montesori
3
UVOD
Koliko ste puta posmatrali dijete u igri? Jeste li tada primijetili da djeca, igrajući se,
izvode složene aktivnosti raznih vrsta? Bave se mnoštvom raznovrsnih zadataka koji obuhvataju
složene lične i intelektualne odnose. Djeca kroz igru vjerno reprodukuju poznate, svakodnevne
scene, grade složene konstrukcije i prihvataju norme i zakone koje si sami nameću.
Nevjerojatno, zar ne?
Kroz igru djeca prodiru u svijet odraslih, upoznaju ga i uče ga savladavati. I premda mi
svi mislimo da je igra čin čistog užitka koji umiruje djecu, ona u prvom redu ima izuzetno važnu
vaspitnu vrijednost. U pitanju je vrsta treninga, pripreme za život odrasle osobe.
Na dijete, u trenutku kad se treba odlučiti za jednu ili drugu igru, najčešće utiču starosna
dob, pol ili djetetove lične sklonosti. Ipak sve vrste igre daju djetetu priliku da uči.
Kroz igru dijete zadovoljava svoju potrebu da je posebno, uči biti nezavisno od okoline,
uči biti aktivno. Igra je ta koja dijete već od rođenja podstiče na kretanje uz koje je povezan i
govor i razni drugi oblici komunikacije sa okolinom. Ustvari, vrlo je teško zamisliti bilo koju
vrstu igre koja ne bi vodila do učenja. A da bi do toga došlo dijete mora imati prostor za igru,
vrijeme i igračke.
Neka istraživanja su pokazala da je veliki dio novca koji roditelji troše na dječije igračke
bačen, jer roditelji kupuju igračke kojima se dijete ne može igrati, a pri tom se misli na igračke
koje nisu primjerene dobi djeteta, na igračke koje ne zadovoljavaju djetetovo zanimanje i
razvojne mogućnosti, na igračke koje se pri prvoj upotrebi pokvare ili raspadnu, kao i na igračke
koje dijete dobije samo zato što se sviđaju roditeljima.
Istraživanja su potvrdila da je djeci predškolskog uzrasta od svih igračka najdraža lopta,
svih vrsta i veličina (potreba za kretanjem). Na drugom mjestu bile su igračke «za maženje»,
plišane igračke (potreba za ugodom i sigurnošću). Treće mjesto zauzeli su rane konstruktivne
igračke, od najjednostavnijih slagalica od složenih lego-sruktura (potreba za istraživanjem i
konstruisanjem). Slijede igračke za guranje i vuču (potreba za kretanjem), lutke raznih oblika,
veličina i boja i sve što uz njih ide – odjeća, namještaj... (imitativne i simboličke igre, socijalno
iskustvo i komunikacija), boje, olovke, flomasteri, kolaž-papir i druga likovna pomagala izvrsna
su za podsticanje kreativnosti, za izražavanje emocija i svega što dijete još ne može iskazati
riječima, i konačno knjige i slikovnice na koje ne smijemo zaboraviti čak i prije nego što ih
dijete može držati samostalno. Njihova važnost je u razvoju mašte, govora, komunikacije kao i
za podsticanje čitanja i pisanja.
Dijete u igri razvija razne vještine, stiče razna iskustva, uči... Igra i dječiji razvoj su
veoma blisko povezani, jer dijete najviše vremena provodi u igri kroz koju otkriva realnost oko
4
sebe. Igra usmjerava razvoj, vaspitava i obrazuje dijete. Značaj igre je presudan za zdrav i
pravilan razvoj djeteta.
Igra je sastavni, i vjerovatno najvažniji dio života djeteta, posebno djeteta predškolske
dobi. Pored toga, a i zbog toga, igra predstavlja i osnov dječjeg razvoja, vezano za njegove
fizičke, socijalne i intelektualne sposobnosti.
U svakom djetinjstvu se igra, rad i učenje međusobno dodiruju i prožimaju. Svako učenje
je zanimljivije i daje bolje rezultate ako se kombinuje sa elementima igre, odnosno ako se
sprovodi kroz igru, jer je djetetu tako zanimljivije.
Igra je jedna od faza u razvoju djeteta, povezana sa njegovim razvojem i neophodna za
njegovo normalno odvijanje. Kroz igru dijete uči, eksperimentiše, razvija maštu, oslobađa
kreativnost, izražava emocije, razvija komunikaciju,..., jednom riječju obrazuje se.
Djetinjstvo, posebno rano djetinjstvo prije polaska u školu, za svako dijete predstavlja
doba intenzivnog razvoja i učenja. Da bi dijete razvilo svoje sposobnosti važno je pružiti mu
mogućnost istraživanja okoline i njenu raznovrsnost. Dijete kroz igru razvija sve svoje
sposobnosti na jedan spontan, zabavan način. Zato je vaspitni i razvojni značaj igre presudan za
svako dijete.
5
1. POJAM I VRSTE DJEČIJE IGRE
Dijete je primarno socijalno biće koje već u prvim danima života započinje interakciju sa
svojom okolinom. Igra se odražava u velikom broju djetetovih socijalnih vještina. Svoju prvu
igru dijete započinje s majkom i taj izbor nije slučajan. Majka je osjetljiva na djetetove signale i
bez većih napora uspostavlja interakciju s djetetom. Prilikom stupanja u interakciju majka
prilagođava svoje ponašanje mogućnostima djeteta, a time ona uspostavlja socioemotivnu
vezanost koja je važna za djetetov cjelokupni razvoj te uspostavljanje emocionalnih veza sa
ostalim osobama iz njegove okoline.
1.1. Pojmovi igra, igrovna aktivnost i vaspitanje
Bruno definiše igru kao spontanu aktivnost koja postoji kod skoro sve djece, a koju
karakteriše činjenica da je to ponašanje koje je samo sebi nagrada. Na sličan način o igri govori i
Eugen Fink: "Igra nema ciljeve kojima služi, ona svoje ciljeve i svoj smisao ima u samoj sebi.
Igra nije radi nekog budućeg blaženstva, ona je u sebi već 'sreća'!" (Zlankovski, 2000: 29.-37.)
Iako se igra opisuje kao aktivnost koja sama po sebi pruža zadovoljstvo djetetu, većina
autora se slaže da igra ima goleme potencijalne mogućnosti za razvoj raznovrsnih djetetovih
inicijalnih resursa. U igri dijete spontano vježba i razvija svoje kognitivne, emotivne, motoričke,
socijalne, komunikacijske i jezične sposobnosti. U najranijem djetinjstvu upravo igra sa
roditeljima podstiče razvoj navedenih.
Kod dojenčadi i sasvim male djece igra je spontana aktivnost koja ih ispunjava
zadovoljstvom i kojom ispunjavaju veći dio svog stanja budnosti. Igru je pri tom teško odijeliti
od istraživačkog ponašanja (npr. manipulacija zvečkom ili guranje zvečke u usta) te možemo
smatrati da je igra dio istraživačkog ponašanja i da je istraživačko ponašanje oblik igre. Dobar
primjer je i dojenčetovo istraživanje/igranje govornim organima koje zovemo vokalna igra.
U želji da što prije i što više osposobe svoje dijete za svakodnevni život, roditelji često
zanemaruju igru sa djetetom jer nisu svjesni da i igra podstiče razvoj djetetovih sposobnosti.
Stručnjaci su oni koji svojom podrškom i savjetom trebaju pomoći roditeljima te im osvijestiti
važnost igre jer su roditelji ti koji su najveći dio vremena sa djecom te njihovo dobro
raspoloženje i odabir aktivnosti značajno djeluju na dijete.
Praktičar ne smije zaboraviti važnost igre ni u terapiji; on mora aktivirati svoja terapijska
i praktična znanja te dobro osmišljenjim podsticanjem kroz igru sa sadržajima koji su djeci
razvojno primjereni i zanimljivi omogućiti djetetu da ostvari svoje potencijale. Jedino kad je
6
opušteno (što u igri dijete zaista i jeste) dijete zaista može i učiti, a takvo učenje mu je i zabavno.
Znanje stečeno kroz igru je trajnije od znanja stečenog na neki drugi način. Igra je prirodan način
djetetovog učenja te još i danas vrijedi izjava Marie Montessori: "Igra je djetetov rad!"
(Zlankovski, 2000, str. 85.)
Kao što je za pedagogiju kao nauku važno da precizno definiše pojmove vaspitanja i
obrazovanja, za predškolsku pedagogiju važno je da definiše igru i da je razlikuje od igrovnih
aktivnosti kao značajnog aspekta ranog učenja i razvoja djeteta. Naime, igrom i igrovnim
aktivnostima dijete uči organizovano i spontano.
Igru možemo definisati kao aktivan poduhvat jedne ili više osoba ograničen pravilima
date igre, vremenom i manje ili više jasnim ciljem ili ishodom igranja.
Za razliku od igara, igrovne aktivnosti nisu ograničene strogim pravilima, stabilnošću i
strogom tematskom vezanošću za cilj; to su aktivnosti jedne ili više osoba tematski
orijentisane u okviru nestabilnih pravila i ishoda, koordinisane tematskom usmjerenošću
ka cilju koji nije precizno određen.
Preciznije određenje pojmova igra i igrovne aktivnosti možemo sagledati u direktnom
poređenju koje daje Suzić, prikazano u Tabeli 1. (Suzić, 2006: 6.)
IGRE IGROVNE AKTIVNOSTI
1. jasno utvrđen sistem pravila
2. jasan cilj i ishod igranja
3. najčešće vremenski predodređene
4. ograničen uticaj mašte i kreativnosti
5. obnovljive su
6. strah od neuspjeha
1. nisu ograničene strogim pravilima
2. tematska usmjerenost ka cilju koji nije precizno određen
3. vremenski nedefinisane
4. neograničen uticaj mašte i kreativnosti
5. teško su obnovljive
6. manimum straha od neuspjeha
Igre i igrovne aktivnosti predstavljaju ključan osnov formiranja ličnosti djeteta. One su
osnov organizovanog vaspitanja i neškolskog učenja u toku ranog razvoja. Ako predškolsku
pedagogiju svedemo na intencionalno i organizovano vaspitanje, zanemarićemo vrlo značajne
uticaje igara i igrovnih aktivnosti koje djeluju izvan organizovanog vaspitanja.
Zašto se djeca igraju? Vjerovali ili ne, tačnog odgovora nema. Ali, djetetovo je pravo da
se igra, a obaveza je roditelja da mu to omoguće. Ne mislimo na kupovanje skupih igračaka -
dječja mašta će i od običnog štapa stvoriti najljepšeg konja - već na osiguravanje uslova za igru,
odnosno prostora i vremena za neometanu igru. Iako je sam prostor, naravno, vezan uz
7
raspoložive financije, nema tako malog stana u kojem se ne bi mogao i morao urediti ugao za
igru. Što se vremena tiče, ne treba se bojati predoziranja; veća je opasnost da djetetov dan bude
toliko ispunjen obavezama, već od najranije dobi (dva jezika, tri sporta, balet, pjevanje i klavir),
da se - ne stigne igrati.
Možda najviše spominjana funkcija igre je učenje. Igrajući se i zabavljajući se, često
oponašajući roditelje, dijete postepeno ulazi u, ne baš uvijek zabavan, svijet odraslih. Međutim,
kroz igru dijete rješava i svoje konflikte i frustracije. Na primjer: Koliko ti puta moram reći da
ne smiješ tući brata?! On je mali i nije te namjerno ugrizao! - dere se otac na petgodišnjeg sina,
lupajući ga pritom po turu (otac je šest puta stariji i teži i tri puta viši.). Sutradan sin u vrtiću
otme nekoj djevojčici lutku i istuče ju, doslovno citirajući očeve riječi. I bude mu lakše. Dijete
posmatrajući odrasle dobija materijal za igru, ideje koje kasnije realizuje u igri.
Postoji teorija koja igru dovodi u vezu sa viškom energije. Mnogim je roditeljima to,
vjerovatno, sumnjivo: čini se, naime, da djeca koriste svu svoju energiju na igru - ne samo njezin
višak, te da je ta energija neizmjerna... U svijetu odraslih igra je najčešće samo zabava, ali treba
imati na umu da joj djeca pristupaju vrlo ozbiljno i predano i da na ometanja reaguju jednako kao
i odrasli kada ih prekinu u nekom važnom poslu.
Postoji veliki broj definicija pojma igra, od kojih izdvajamo sljedeće:
"Igre nisu posebna vrsta aktivnosti među drugim aktivnostima, već određen način
ponašanja posebno karakterističan za period djetinjstva". (Pedagoška enciklopedija 1,
1989: 256.)
"Dječija igra je svjesna stvaralačka aktivnost u kojoj se izražava određeni odnos
ličnosti prema stvarima i pojavama stvarnosti". (Pedagoški riječnik 1, 1967: 341)
Kada se posmatraju razne definicije igre, lako je definisati i nabrojati i osnovne
karakteristike igre, kao što je to učinio Kamenov:
Igra je dobrovoljna aktivnost (igrač u nju stupa dobrovoljno i dobrovoljno se
pridržava određenih pravila igre);
Igra je slobodna aktivnost (igra je nezavisna od zahtjeva sredine);
Igra je prostorno i vremenski ograničena aktivnost;
Igra je neizvjesna aktivnost (neizvjesna je po toku i ishodu);
Igra je neproduktivna aktivnost (proces igre je važniji od produkta igre);
Igra je propisana aktivnost (svaka igra ima određene zakonitosti i pravila);
Igra je fiktivna aktivnost (u odnosu na tekući život). (Kamenov, 1997: 5)
8
Vaspitanje djeteta je proces planskog i sistematskog usavršavanja senzomotornih,
intelektualnih, emocionalnih, moralnih i duhovnih svojstava i sposobnosti djeteta. Kao
oblik socijalizacije, vaspitanje je usmjereno na uobličavanje ponašanja u socijalno poželjnom
smijeru. Ovaj proces može biti individualan i grupni. Prema svom predmetu, vaspitanje može
biti fizičko, intelektualno, moralno, estetsko ili religijsko. (Vidanović, 2006, str. 422.)
Vaspitni uticaji obuhvataju cjelokupan proces razvijanja, formiranja i oblikovanja
ličnosti djeteta uzimajući u obzir organizovane uticaje škole, porodice, dječjih, omladinskih i
društvenih organizacija i institucija, kao i uticaje načina života, medija, kulture, okruženja i
aktivnosti pojedinca. Igra spada u ovu kategoriju, odnosno ona ima vaspitni uticaj na dijete.
1.2. Kategorije dječijih igara
Igranje je bitno za razvoj djeteta. Iako izraz "dječja igra" implicira da je igra nešto
jednostavno, neozbiljno i nevažno, djetetu je ona vrlo bitna za mentalni, socijalni, emocionalan i
fizički razvoj. Svi znamo da se djeca vole igrati, ali mnogo ljudi ne zna koliko je igranje bitno u
dječjem životu. Igra je bitna za sva područja dječjeg razvoja i odrastanja. Ona omogućava djeci
da dobro iskoriste svoju energiju. Ona jača i razvija motoričke sposobnosti i stvara otpornost i
snagu. Čulno učenje se uglavnom razvija kroz igru. Igra je bitna i za fizički razvoj, jer se bez nje
tijelo ne bi moglo normalno razvijati i rasti. Djeca su po prirodi radoznala – ona istražuju, uče i
otkrivaju okolinu kroz igru. Roditelji i odgajatelji mogu poduprijeti ovakav način učenja
igračkama, materijalima i okruženjem koje odgovara djetetovoj dobi.
Igra omogućava djeci da saznaju stvari o svijetu i da otkriju informacije koje su bitne za
učenje. Kroz igru djeca uče osnovne koncepte poput boja, brojanje, kako nešto izgraditi i kako
riješiti neki problem. Svaki put kad se dijete igra, ono mora razmišljati i razumijeti osnove igre.
Kroz igru djeca uče kako se ponašati u društvu, kako pregovarati, dijeliti sa prijateljima i
kako se pridržavati pravila. Takođe, uče kako pripadati grupi, kako biti dio tima, kako sticati i
održavati prijateljstva.
Dr. Edgar Klugman, professor na Wheelock Collegeu u Bostonu jedan je od najvećih
stručnjaka za igru. On razlikuje četiri različite kategorije igre:
1. Funkcionalna igra: Dijete uživa u igri ponavljanjam pokreta sa predmetima i
uvježbava motoričke sposobnosti. Dobri primjeri su bacanje, popunjavanje, igra s
vodom, igre na otvorenom. Funkcionalna igra je karakteristična za bebe i malu djecu,
a u trećoj godini života čini 50% dječje igre. Iako se učestalost funkcionalne igre
smanjuje kako dijete raste, ona i dalje ostaje bitna. Funkcionalna igra može biti
9
samostalna ili paralelna (kad se igra s drugim djetetom). Djecu ovakve igre vesele,
pomažu im razviti motoričke sposobnosti i savladati neku vještinu.
2. Konstruktivna igra: Dijete stvara ili radi nešto i riješava probleme. Primjer su
gradnja tvrđava kockicama, bojenje i crtanje, igranje glinom, lutkama i puzzle.
Otprilike 50% svih aktivnosti 4, 5 i 6-godišnjaka sačinjava ovakav tip igre, te
nastavlja biti važna u nižim razredima osnovne škole. Djeca se mogu konsktruktivno
igrati sama ili s drugom djecom. Ovakav tip igre razvija razmišljanje i logičko
zaključivanje, rješavanje problema i kreativnost.
3. Igra uloga i pretvaranja: Kroz igre uloga i pretvaranje dijete pretvara sebe i druge
stvari iz stvarnih u zamišljene (igra s lutkama i sl.). Igra pretvaranja može biti
samostalna ili grupna aktivnost. Najviši stepen ovog oblika igre se dostiže u
predškolskoj dobi, a postaje manje bitan kako dijete raste. Igra uloga i pretvaranja
pomaže djeci da procesuiraju osjećaje i događaje u životu, uvježbavaju društvene
vještine, uče o vrijednostima, razvijaju govorne vještine i podstiču maštu.
4. Igre s pravilima: Ovakve igre uključuju unaprijed određena pravila, poput
društvenih igara sa tablom (monopoli, riziko, čovječe ne ljuti se...), igre sa loptom,
recitovanje i pjesmice, te igre brojanja i preskakanja. Ovakav je oblik igre
dominantan u školskoj dobi. Kroz ovakve igre djeca uče i vježbaju saradnju,
međusobno razumijevanje i logično razmišljanje.
Igra ispunjava mnoge potrebe, uključujuću osjećaj ostvarenja, uspješno davanje i
primanje pažnje, i potrebu za izgradnjom samopouzdanja. To im pomaže da razviju snažan
osjećaj svijesti o sebi, što im pruža emocionalno zadovoljstvo. Kroz igru djeca uče o pravdi i
kroz oponašanje uče kako pravilno izraziti osjećaje poput straha, ljutnje, frustracije, stresa, te
otkrivaju nove načine kako se suočiti sa tim osjećajima.
Nešto drugačiju klasifikaciju igara nalazimo kod Emila Kamenova. Važno je istaći da se
u ovoj klasifikaciji podrazumijeva sinonimno značenje igara i igrovnih aktivnosti. Takva
klasifikacija je:
1) funkcionalne igre,
2) igre mašte ili igre uloga,
3) igre sa gotovim pravilima,
4) konstruktorske igre (Kamenov, 1997: 5).
10
Funkcionalne igre dijete izvodi zato što je ovladalo odreneđim funkcijama svoga tijela,
igračaka ili sredstava oko sebe. Ovdje se više radi o igrolikim aktivnostima nego o stvarnim
igrama. Kamenov navodi više podvrsta ovih aktivnosti:
Senzorne aktivnosti sopstvenim organima – svojstvene su po ponavljanju pokreta, a
izvode se bez igračaka. Takve igre su vezane za ponavljanje pokreta. Na primjer,
skakutanje na jednoj nozi, hodanje unatraške i slično.
Igre posvećene rukovanju materijalom – rukovanje raznim igračkama, spravama,
rekvizitima i materijalima. Na primjer, dijete će beskrajno ponavljati uključivanje i
isključivanje televizora, rastezati gumu ili mijesiti plastelin.
Pokretne igre uz korišćenje rekvizita – takve aktivnosti su vožnja bicikla, klackanje,
hodanje na štulama, vožnja skejt-borda i slično.
Igre glasovima, slogovima ili riječima – radi se o sklonosti djeteta da eksperimentiše
vlastitim govornim aparatom, o kombinovanju glasova, izokretanju, razvlačenju ili
zapjevavanju i slično. Tako će dijete rado ponavljati izokrenute ili posebno naglašene
riječi jer mu se svina nekonvencionalna forma u kojoj se javljaju riječi i glasovi.
Igre mašte ili igre uloga se oslanjaju na slobodnu volju djeteta, na sklonost djeteta da u
mašti stvarnost prikaže na sebi svojstven način. Ove igre prepoznajemo u više formi: imitacija i
podražavanje, igre iluzije, dramske igre, fikcija i slično. U okviru ovih igara Kamenov razlikuje
sljedeće forme:
Oponašanje postupaka – predmetu se daju svojstva bića, drugih predmeta, lutaka ili
nekog drugog značenja. Umjesto da ljulja bebu, djevojčica ljulja komad drveta, ruka
postaje avion, a stolica konjić. Ne radi se o simboličkim, već o zamjenama na realnim
predmetima.
Simbolička imitacija – dijete podražava osobe ili bića iz okoline, pa i samo sebe. Na
primjer, djevojčica hrani bebu, ali beba plače. Moli je da prestane plakati, ali ne ide.
Na kraju djevojčica nemoćno sliježe ramenima i konstatuje da ne zna šta je danas toj
bebi. Ovdje djevojčica igra i svoju ulogu (majke) i ulogu bebe (imitira).
Simbolička igra uloga sa sižeom – Dijete u skraćenoj i pojednostavljenoj formi
prikazuje odnose menu odraslima, odnose između ukućana u svakodnevnom životu.
Na primjer, fabula se odvija oko odlaska kod zubara. Dijete sada preuzima višestruke
uloge: zubara, djeteta, mame ili tate i slično.
Dramske igre uloga – Dijete uči i igra ulogu u godišnjoj predstavi dana vrtića ili za
Osmi mart. Radi se, dakle, o ulogama u kojima dijete igra unaprijed odrenenu ulogu
prema datom tekstu i scenariju. Ovo podrazumijeva da će na javnom nastupu
11
prisustvovati publika, da će uspjeh odigrane uloge biti nagranen aplauzom ili na drugi
način.
Igre sa gotovim pravilima razlikujemo od igara u kojima se pravila konstituišu u toku
igranja. Često se igrovne aktivnosti u kojima nema pravila pretvaraju u igre sa pravilima zato što
se pravila konstituišu tokom aktivnosti. Najveći broj igara ima gotova pravila koja se iz
generacije u generaciju prenose na pokoljenja u datim kulturama. Igre sa gotovim pravilima su
posebno pogodne za pedagoške uticaje koje vaspitači ostvaruju u radu sa predškolskom djecom.
Putem ovih igara djeca postaju svjesna sistema, procedure koju treba zadovoljiti da bi osvojili
nagradu koju pruža cilj igre. Na taj način se razvija osjećaj za sistem, potreba za sistematskim
djelovanjem kako bi se ostvario cilj, razvijaju se navike urednosti i sistematičnosti. Putem igara
sa gotovim pravilima kod djece možemo podsticati razvoj perceptivno-motornih aktivnosti,
jačati zdravstveno-higijenske navike, razvijati socijalne i afektivne osobine, posredovati
aktivnosti koje jačaju kogniciju i estetske kvalitete ličnosti. Ove igre podstiču razvoj
komunikacionih i stvaralačkih kompetencija, mogu poslužiti za jačanje ekološke svijesti i
pomažu razvijanje pragmatičke i praktične orijentacije djeteta.
Konstruktorske igre obuhvataju aktivnosti u kojima dijete oblikuje materijal, slaže,
gradi ili rasporenuje kako bi postiglo odreneni cilj. Rezultat ovih aktivnosti ne mora biti nešto
funkcionalno, to može biti estetski ili metaforički učinak. Vrlo često djeca oblikuju nešto
funkcionalno, kao što je slučaj sa šivenjem odjeće za bebu, izradom postelje i slično. Poznate su
konstruktorske igre sa lego kockicama kojima dijete oblikuje dati objekat kao model stvarnog
objekta. Slično je i sa oblikovanjem plastelinom ili pijeskom na plaži. Postoji više oblika u
kojima se javljaju konstruktorske igre. To su, po Kamenovu:
Pronalaženje kombinacija nastalih nenamjernim rukovanjem materijalom – javlja
se vrlo rano, već u trećoj godini života djeca otkrivaju da se gomilica kockica može
nazvati kulom, da se linijar postavljen preko dvije čaše može nazvati mostom i slično.
Oblikovanje – nastaje na osnovu spoznaje djeteta da od odrenenog materijala može
napraviti oblik sličan realnom. Konkretno, djevojčice uočavaju da od mokrog pijeska
mogu napraviti kolačiće, a dječaci da od plastelina mogu napraviti zmiju, šešir, nož i
slično.
Rezanje materijala – između treće i četvrte godine dijete počinje rezati neke
elemente, ali još ne uočava pravilnost, još ne može da uoči da prvo ide kockica, zatim
lopta, te da se ta dva oblika naizmjenično redaju.
12
Grafičko predstavljanje – nastaje na uzrastu kada dijete počinje uočavati da i samo
grafički može prikazati nešto iz realnog svijeta, kada šaranje počinje dobijati smisao.
Putem grafičkog predstavljanja dijete gradi ili konstruiše nacrtanim elementima.
Građenje gotovim materijalom i organizovanje materijala – nastaje na uzrastu kada
je dijete sposobno da putem nekog materijala predstavi realne objekte. Takav je slučaj
sa upotrebom lego-kockica, plastelina i drugih materijala.
Utilitarne konstrukcije – u prvi plan dovode upotrebljivost onoga što se napravi. To
su igračke koje djeca sama grade, jednostavni rekviziti za upotrebu ili opravku drugih
igračaka ili aranžiranje prostora za konstruktivno igranje.
Detaljniji uvid u klasifikaciju igara koju daje Emil Kamenov ukazuje na to da se radi o
igrovnim aktivnostima. Prednost ove klasifikacije je u tome što iscrpljuje gotovo sve igrovne
aktivnosti, što uz Šoljanovu klasifikaciju zaokružuje klasifikovanje igara i igrovnih aktivnosti.
Naravno, svaka klasifikacija ima svoje prednosti i nedostatke, a najčešće ne može obuhvatiti sve
raznolike slučajeve koje praksa ili teorija nude. (prema Suzić, 2006: 70-76)
Igra je djetetu često značajnija od hrane, od elementarnog komoditeta, od učenja i
ispunjavanja obaveza. U odnosu na djetetov razvoj, igru možemo posmatrati kao zavisnu
varijablu, ali vrijedi i obrnuto. To znači da su igra i razvoj međuzavisni. Igra podstiče zdrav
13
razvoj djeteta, a razvijenost psihičkih i fizičkih sposobnosti djeteta intenzivira i podiže kvalitet
igara i igrovnih aktivnosti. Ova zakonomjernost nas obavezuje da igri i igrovnim aktivnostima
posvetimo posebnu pažnju kako bismo ih maksimalno usmjerili ka optimalnom razvoju djeteta.
Ako igru i igrovne aktivnosti spojimo sa vaspitanjem i vaspitnim uticajima, omogućićemo da
vaspitni postupci postanu sastavni dio djetetovog života i prirodnog razvoja, da se djeca aktivno
uključuju u život svoje okoline i uče uz želju i snažnu motivaciju.
Predškolsko dijete svoje prvo učenje ostvaruje senzornom razmjenom sa okolinom, a ova
razmjena se najvećim dijelom ostvaruje spontanim igrovnim aktivnostima. Na primjer, beba
istražuje sebe i svoju okolinu počevši od vlastitih udova, vlastitog tijela, razlikovanjem "ja" od
"ne-ja". Ova spontana razmjena može biti korištena u pedagoške svrhe. Eksplorativnu aktivnost
djeteta možemo usmjeriti u spoznajnom smjeru, za učenje emocionalnih kompetencija, za
kultivisanje socijalnih odnosa te za uvođenje u radno-akcione kompetencije.
U okviru pedagoških igara, Nikša Nikola Šoljan razlikuje:
igre sposobnosti,
igre šanse,
igre realnosti i
igre mašte (Šoljan, 1976: 7).
Igre sposobnosti se baziraju na sposobnostima igrača. Ne mogu se odvijati ako svi
sudionici u igri nisu adekvatnih sposobnosti. Takva igra je, na primjer, fudbal. Ne može
sudjelovati u igri onaj ko nema dovoljno razvijene sposobnosti potrebne u igri jer kvari igru i
čini je nezanimljivom. Prednost ovakvih igara je što kod djeteta razvijaju sposobnosti, što
pomažu da dijete optimalizuje svoje poželjne karakteristike. Za ove igre mogu se koristiti grupni
interaktivni modeli u kojima djeca uče slova, vježbaju čitanje. Takva igra je "buvlji ping-pong"
koja putem grupne dinamike i koedukacije djecu uvodi u svijet slova i riječi, u početno čitanje i
razvija njihove verbalne sposobnosti.
Igre šanse se baziraju na sreći ili na šansi igrača da uz djelovanje slučaja ostvari željeni
cilj. Ove igre su poznate i kao "igre na sreću" jer na startu ne traže posebne sposobnosti saigrača,
jednake su šanse za sve sudionike. Takve igre su "veća-manja u kartama, rulet i neke druge igre
na sreću. Prednost im je što djeci daju jednake šanse i ne razvijaju osjećaj inferiornosti, koji se
može javiti u igrama sposobnosti. Igre šansi možemo kombinovati sa drugim igrama kako bismo
djeci pomogli da razviju željene kompetencije.
Igre realnosti su najbliže predškolskom uzrastu. Naime, djeca često i rado igrom ili
igrovnim aktivnostima oponašaju vrlo prozaičnu realnost. Na primjer, djevojčica hrani svoju
lutku, razgovara sa njom, ponavlja savjete koje je dobila od svoje majke i slično. Realnost koja je
14
prešla u sferu igre sada za dijete postaje njegovo vlasništvo, postaje realnost sa kojom može
manipulisati, u kojoj je ono potpuno slobodno. Oponašanje realnih situacija, odnosa i uloga
veoma je snažan osnov pedagoškog djelovanja prema djeci predškolskog uzrasta. Vaspitač koji
umije vješto konstruisati modele i situacije za ovu igru, lako i brzo će osjetiti napredak djece na
aktivnostima u kojima primijeni igre realnosti.
Igre mašte su djeci najdraže, najbliže su njihovoj prirodi jer ih ni u čemu ne sputavaju.
Ove igre su bliže igrovnim aktivnostima nego strogo definisanim igrama. Vaspitač može koristiti
ove igre u svakodnevnom radu sa djecom. Za ovu aktivnost postoji više pogodnih postupaka ili
modela; jedan od takvih je "bura mozga" ili breinstorming. Jedan od načina podsticanja mašte je
improvizovanje na zadatu temu. Na primjer, djeca uvode vlastiti scenario u zadatu priču.
Konkretno, u priči o Crvenkapici obrću uloge Crvenkapice i vuka, uvode nove likove i slično.
Maštu predškolskog djeteta nije teško podstaći, ona funkcioniše sama od sebe, pa zato ne čudi
što djeca prihvataju svaki podsticaj na maštanje, što neizmjerno uživaju u komunikaciji koja
podstiče njihovu maštu. Postoji više načina da podstaknemo maštu djeteta: kontrastiranje,
stvaranje apsurda, obrtanje ili zamjena, igranje uloga i slično. U balkanskoj tradiciji je da se
mašta vrlo često tretira kao sklonost ka laži. Roditelji često ne shvataju da njihovo dijete ima
potrebu za maštom, da djetetova priča u prvom licu nije sklonost ka laži već se radi o mašti.
Često sprečavaju maštu svoga djeteta u strahu da će ono postati laživo. Upravo obrnuto, maštu
treba podsticati jer maštom dijete ovladava stvarnošću, postaje slobodnije i samouvjerenije.
15
2. IGRA I VASPITANJE
Razvoj djeteta i faza razvoja u kojoj se dijete nalazi veoma je bitna za razumijevanje
uticaja koji igra ima na vaspitanje djeteta. Karakteristike dječjeg razvoja potrebno je poznavati i
radi uspješnijeg uticanja na njega. Dječji razvoj naročito u prvim godinama ne teče ravnomjerno
već ciklično. Pojedini oblici ponašanja pojavljuju se i gube, da bi se ponovo pojavili i izgubili.
Zavisno od faza razvoja, javljaju se i interesovanja za različite oblike i kategorije igara, o čemu
je već bilo riječi.
2.1. Faze razvoja djeteta
Alternativnost u razvoju predstavlja pojavu da se razvoj raznih funkcija naizmjenično
smjenjuje; odnosno dok se u određenom periodu jedna funkcija naglo razvija, druge stagniraju,
npr. kod neke djece se sposobnost za kretanje razvija na račun govora ili obrnuto, tako da se ima
utisak, kao da dijete planski savladava jednu vještinu, a ostale ostavlja po strani, kao bi kad onu
prvu usavrši moglo preći na druge vještine.
2.1.1. Period novorođenčeta i dojenčeta
Različite faze fizičkog razvoja odvijaju se svojim tempom i u različito vrijeme
dospjevaju do zrelosti. Prvih šest godina djetetova života je doba najintenzivnijeg razvoja. U tom
periodu dijete uči brže nego ikada.
Djeca se normalno rađaju oko devetog mjeseca od začeća. Za sve vrijeme od začeća
embrij je živio "parazitski" i u utrobi je bio zaštićen od svih opasnosti; visoke i niske
temperature, povreda, gladi, žeđi; dobijao je hranu i kisik preko majčinog organizma, a preko
njega je i izbacivao produkte metabolizma.
Napustivši majčinu utrobu dijete prekida neposrednu vezu sa majkom i iz jedne sredine
oskudne podražajima ono prelazi u sredinu gdje će kao novorođenče biti izloženo mnogim
vanjskim podsticajima, čije je djelovanje vrlo značajno kako za fizički tako i za psihički razvoj.
Period novorođenčeta je vrijeme u kojem se dijete prilagođava novim uslovima života kroz
usavršavanje osnovnih bioloških funkcija.
Period novorođenčeta (do 1. mjeseca starosti djeteta) je period oporavljanja od fiziološke
traume rođenja i uspostavljanja ravnoteže sa okolinom. U ovom periodu dijete ovladava trima
funkcijama: disanjem, uzimanjem hrane i izbacivanjem štetnih materija.
16
Sposobnosti koje posjeduje novorođenče su čula vida, sluha, njuha, okusa, bola i osjećaj
promjene položaja. U periodu novorođenčeta i kasnije dojenčeta dijete pokreće oči, sisa, plače,
kašlje, okreće glavu, diže bradu u potrbušnom položaju, savijanje i rasteže udove, mljacka...
Kod dojenčadi se javljaju i neki refleksi koji nakon određenog vremena iščezavaju.
Morov refleks
Dijete povučemo za šačice tako da mu se glava podigne za nekoliko centimetara, zatim
ga pustimo da mu glava padne, u tom trenutku javlja se refleks; dijete širi ruke, otvara šake,
razmiče prste, često nakon toga ruke se praveći kretnju obuhvatanja ponovo vraćaju u prvobitni
položaj. U pravilu ovaj refleks isčezava između drugog i četvrtog mjeseca.
Refleks automatskog koračanja
Ako dojenče dignemo od tla, ali tako da ga ipak dotakne nogama ono će praviti pokrete
kao da hoda. To nisu pravi pokreti hodanja jer nisu koordinisani sa pokretima gornjeg dijela
tijela. Ovaj refleks iščezava do petog mjeseca starosti djeteta.
Period dojenčeta je period koje seže od rođenja do početka razvoja govora. U toj fazi
razvoja u središtu pažnje je uzimanje hrane, te su usta glavni izvor ugode (latinski os, oris – usta,
odakle oznaka oralne faze). Ugodi i neugodi doprinose i druge okolnosti, npr. je li dojenče u
suhome i da li mu je toplo, te kako majka sa njim postupa.
Različitim ponašanje u dojenačkoj dobi već pri uzimanju hrane, pokazuje se sposobnost
djeteta za učenje. Dijete se vježba sisanju, pa mu pokreti postanu sigurniji, ciljaniji i snažniji.
17
Ako se dijete postavi u položaj za sisanje, ono i prije nego dođe u doticaj sa hranom, počinje
sisati. Riječ je o uslovljenom refleksu.
Već prvi dan nakon rođenja, dijete čuje i vidi, iako se zapravo radi samo o nejasnim
utiscima. U drugom i trećem mjesecu, dijete reaguje na akustičke nadražaje, a potom na utiske
svjetla i boje.
Dijete u periodu između 4. i 7. mjeseca razaznaje ljude oko sebe te poseže za stvarima
koje vise pred njim.
Dijete od 10 mjeseci može se lako okretati oko vlastite okomite ose, te ima stabilan
sjedeći položaj. Hvatanje se približava konačnom obliku u vidu gornje hvataljke. Dijete oponaša
pokrete (plješće), no ti pokreti podsjećaju na pokrete lutke.
Dijete između 12. i 15. mjeseci djelomično ovladava hodanjem. To je kraj prvog
djetinstva i dijete postaje naglo sve pokretnije i nemirnije. To je početak funkcionalnih pokreta.
2.1.2. Rano djetinjstvo
Poslije navršene prve godine rast i razvoj je i dalje brz, ali više nikada kao u prvoj godini.
Veći mišićni sklopovi, kao što su mišići trupa, trbuha, ruku i nogu ojačali su do te mjere da dijete
sada može samostalno i sigurno hodati. Može samo sjediti, ustati, čučati, gurati ispred sebe
stolicu ili premještati lakše predmete sa jednog mjesta na drugo.
Sva djeca neće istovremeno uspjeti pohađati ili savladati tehniku određenih pokreta. Ovo
zavisi od dva faktora. Prvi je naslijeđeni faktor koji dijete dobija od roditelja čije ćemo osobine u
rastu i razvoju vidjeti ponovljene kod djece. Pravilan rast i razvoj uslovljavaju i mnogi drugi, tzv.
vanjski faktori, a to su: pravilna ishrana, pravilna njega, uslovi stanovanja, klima, dovoljno
kretanja, igranja itd. Ukoliko bilo koji od faktora sredine bude nepovoljan javiće se za kraće ili
duže vrijeme poremećaji u rastu i razvoju djeteta.
Poslije navršene prve godine napredovanje u težini je usporeno. Krajem druge godine
dijete učetvorostruči težinu koju je imalo na rođenju; od kraja druge godine do polaska u školu
dijete treba dobiti prosječno oko 2 kg godišnje. Pošto dijete krajem godine treba biti visoko u
prosjeku oko 75 cm, to ovu vrijednost treba uzeti za osnovu i dodavati za svaku godinu po 5 cm.
Sve navedene vrijednosti treba shvatiti kao prosječne vrijednosti.
U drugoj i trećoj godini dijete ostvaruje vidan napredak u fizičkom, intelektualnom i
emocionalnom razvoju. Sada je već mnogo pokretljivije pa dolazi u neposredan kontakt sa
stvarima oko sebe, upoznaje ih i eksperimentiše sa njima. Sposobno je da uspostavi kontakt sa
odraslima kada to ono samo zaželi. Veza između djeteta i odraslog je bogatija i raznovrsnija.
Dijete sada i riječima saopštava drugima šta želi, misli, osjeća. Rađaju se i prva inteligentna
18
ponašanja. Dijete osjeća zadovoljstvo kada ostvari cilj kome teži ili riješi neke jednostavnije
probleme. Ovi prvi uspjesi ulijevaju samopouzdanje i približavaju dijete svijetu odraslih.
Prve samostalne korake dijete čini početkom druge godine. U početku nesigurno,
fokusirano na to da ne izgubi ravnotežu. Međutim, poslije 18 mjeseca hodanje se usavršava,
nestaju suvišni pokreti. Sigurnije hodanje pruža mogućnosti djetetu obavljanja složenijih
motornih aktivnosti; može se sagnuti i dohvati igračku, baciti loptu, kretati se u željenom pravcu.
U trećoj godini dijete je sposobno za izvođenje sve složenijih radnji: manje ili više
spretno trči, penje se i silazi niz stepenice i spretnije rukuje predmetima. Dijete ovog uzrasta
hoda, trči, penje se, provlači, a pokušava i skakati. Njegovi pokreti su siloviti i lako gubi
ravnotežu, naročito pri trčanju. Stalno je u akciji: vuče, diže, nosi i premješta različite predmete.
Penje se na predmete različitih visina. Privlače ga stepenice uz koje se u početku kreće
četveronoške, a kasnije podražava odrasle. Rado imitira kretanja životinja, i radne pokrete ljudi.
Voli se igrati sa predmetima koji su obojeni i proizvode zvuk (lopta, punjena vrećica).
Period ranog djetinstva (od 1. do 3. godine) ima niz fizioloških karakteristika koje ga čine
različitim od kasnijih perioda. Rano djetinjstvo karakteriše brz tempo razvoja. Ni u jednom
kasnijem periodu ne događaju se za tri godine takve kvalitativne promjene u fizičkom razvoju
kao u prve tri godine života.
U toj ranoj dobi djetinstva različiti pokreti, emocije, senzorni procesi i sve funkcije
govora razvijaju se brzim tempom. Vrlo brzo se formiraju navike i rani oblici aktivnosti (igra,
likovna sktivnost i dr.).
Karakteristična je osobina ovog perioda velika fizička i psihička osjetljivost (ranjivost)
djece, kao i labilnost njihovog zdravstvenog stanja. Djeca te dobi lako oboljevaju. U prvim
godinama života značajna je uzajamna zavisnost i jedinstvo fizičkog i psihičkog razvoja. Čvrsto,
fizički zdravo dijete ne samo da je otpornije prema bolestima nego se i psihički bolje razvija.
Čak i najmanje narušeno zdravstveno stanje izaziva promjenu raspoloženja: djeca su
razdražljiva ili troma, brzo se umaraju, i obrnuto. Svaka sistematska aktivnost brzo se odražava
na tok razvoja, što je rezultat lakog obučavanja djece te dobi. Brzo se stvaraju pozitivne, a pri
nepravilnom pristupu i negativne navike i različite vrste ponašanja.
Zdravo se dijete rađa sa formiranom senzorno-motornom potrebom, tj. potrebom za
primanje senzornih nadražaja i potrebom za kretanjem. Već od rođenja dijete iskazuje jako
orjentacionu reakciju na sve što je novo, koja se kasnije pretvara i u interes za sve što ga
okružuje, zainteresovanost za posmatranje, želju za spoznavanjem itd.
U ovom periodu je vrlo velika i aktivnost djeteta; ono veći dio vremena provodi u
kretanju. Ta dječja aktivnost doprinosi brzom senzornom i fizičkom razvoju.
19
U periodu ranog djetinjstva stepen radne sposobnosti je niži, pa se dijete brzo umara.
Dugotrajno djelovanje istih nadražaja brzo umara djecu; zato malo dijete mora često mjenjati
aktivnost, vrlo je pokretljivo, mnogo trči, penje se, ali se istovremeno i brzo umara ako ga
prisilimo da hoda samu u jednom smjeru držeći ga za ruku ili da dugo vremena izvodi samo
jednu vrstu pokreta.
2.1.3. Predškolski period
Ovaj period traje od kraja treće do šeste, odnosno sedme godine starosti djeteta. Dijete u
ovom periodu ubrzano razvija svoju motoriku.
U četvrtoj godini kod djeteta dolazi do brojnih fizioloških promjena u organizmu.
Okoštavaju šavovi lobanje i kosti karlice, kičma dobija krivine, dolazi do mijelinizacije nervnih
vlakana.
U predškolskom periodu djeca mnogo brže rastu nego što dobijaju na težini, što uzrokuje
da masno tkivo nagomilano u periodu ranog djetinjstva polako nestaje. Kroz razne aktivnosti
dijete razvija sve mišićne grupe, a posebno mišiće ekstremiteta (noge i ruke).
Djeca se u predškolskom periodu prvenstveno razvijaju kroz igru, o čemu je već bilo
riječi u prethodnom dijelu rada rada. Kroz fizičku aktivnost u igri poboljšava se protok krvi, što
je presudno za razvoj svih organa.
U predškolskom periodu se poboljšava i spretnost djeteta, što je posebno vidljivo u
pokretima. Dijete u ovom periodu savladava vještine veoma važne za igru, kao što su:
skakanje,
penjanje,
vožnja bicikla,
bacanje lopte i
šutiranje lopte.
U predškolskom periodu se razvijaju i fini refleksi i sitni mišići u dječijem tijelu što
omogućava veću spretnost u oblačenju, obuvanju, korištenju olovke...
Vježbanje u ovom periodu razvoja djeteta je veoma korisno, posebno jer je dijete u ovom
periodu gotovo neumorno u kretanju. Do četvrte godine dijete savlada osnovne oblike kretanja
(hoda, trči, penje se, skače, baca i hvata, gađa, diže, nosi, gura i vuče predmete). Osnovni oblici
kretanja djeteta od 5-6 godina postepeno se automatizuju (hodanje, trčanje, penjanje). Od 4.-5.
godine dijete se kreće sve skladnije i sigurnije.
20
2.1.4. Školski period, pubertet i adolescencija
U školskom periodu, pubertetu i adolescenciji nastavlja se razvoj djeteta, rast je ubrzan
kao i kontrola pokreta. Dijete u ovom periodu ima potpunu kontrolu nad svojim pokretima.
Ukoliko se dijete bavi nekim sportom organizam se skladnije razvija i postiže se bolja
koordinacija pokreta, savitljivost tijela, i uopšteno funkcionalnost. U školskom periodu (7-13.
godina) dijete usvaja potrebna znanja i vještine, razvija vlastite sposobnosti i talente i
samostaljuje se u sve većem broju aktivnosti.
U dobi između trinaeste i petnaeste godine polnost postaje bitan faktor razvoja ličnosti.
Period između prve pojave sekundarnih polnih obilježja i prvog funkcionisanja polnih organa
označava se kao predpubertet.
Istraživanja su pokazala da se tjelesno sazrijevanje stalno ubrzava u ovom periodu. To
nazivamo akceleracijom. Akceleracija znači skraćivanje vremena djetinstva, što naročito teško
pada djevojčicama, jer pubertet počinje sa osam ili deset godina, a prva menstruacija sa deset ili
jedanaest. Teškoće najprije nastupaju ako tjelesno rano razvijenu djevojčicu okolina, a prije
svega roditelji, precjene, a zapravo tjelesni i duševni razvoj nisu usaglašeni.
U adolescenciji fizički razvoj usporava i ustupa mjesto socijalnom, koji je ubrzan već u
pubertetu.
2.2. Dječija igra i razvoj
IGRA I KOGNITIVNI RAZVOJ – Povezanost igre i kognitivnog razvoja ima status
dobro zasnovane naučne činjenice. Ističe se da je igra značajna za kognitivni razvoj jer
stvara podsticajnu situaciju, situaciju sa umjerenom dozom novine, optimalnom dozom
repetivnosti, opušta, bez elemenata prinude je, itd. Igra koja pričinjava užitak djeci je
zapravo izvor energije i organizator kognitivnog učenja. Kad govorimo o kognitivnom
razvoju, od velike je važnosti razvoj simboličke funkcije. Simbolička igra uvijek
uključuje odsustvo: "kuhanje" se odvija bez prave hrane, "letenje" bez svemirskog broda,
itd. Da bi ovo imalo smisla dijete treba kognitivno nadoknaditi elemente koji nedostaju.
Pretvaranje je oblik mišljenja i učenja isto kao i oblik igre. Iako se možda čini
jednostavno, to je intelektualno zahtjevna aktivnost. Kreiranje izmišljene stvarnosti nije
jednostavno – potrebna je koncentracija i inspiracija da bi se ta aktivnost održala.
Pretvaranje čini ključni korak u prelazu sa senzomotoričke inteligencije djeteta do
simboličkog mišljenja odraslih. Djeca sa značajnim intelektualnim teškoćama nikad ne
21
dođu do simboličke faze razvoja. Ista stvar se događa i sa nekim osobama s
poremećajima iz autističnog spektra ukoliko ne žive u podsticajnoj okolini. Druga djeca
sa razvojnim teškoćama duže od svojih vršnjaka "normalnog" razvoja ostaju u
predsimboličkoj fazi te kasnije razviju simboličke sposobnosti. U pretvaranju djeca
transformišu svoje znanje u simbolički oblik te svjesno prave razliku između realnog
svijeta i svijeta mašte. Association for Childhood Education International (ACEI)
naglašava kako dijete kroz kontinuiranu igru usavršava svoja iskustva i da u svojoj
osnovi igra pretvaranja omogućava najintenzivnije i najefikasnije učenje u cijelom životu
(www.udel.edu). Proces istraživanja i upoznavanja koji prethodi igri sa novim
predmetom, novim i nepoznatim događajima i ljudima očito su povezani sa učenjem –
radi se o razvoju novih koncepata stvarnog svijeta. Kada se predmeti koriste na novi
način, podstiče se stvaranje novih veza i djetetova sposobnost fleksibilnijeg i
inovativnijeg mišljenja. Igra može facilitirati (podstaći) i ono što nazivamo kreativnost i
divergentno mišljenje. Iako ne možemo reći da igra uzrokuje bolje rješavanje problema,
činjenica je su djeca koja pokazuju imaginativno ponašanje bolja u zadacima rješavanja
problema. Ono što je, čini se, u podlozi svega je činjenica da igra pojačava neuralne veze
te tako facilitira razvoj mozga – to je najednostavniji način na koji djeca vježbaju vještine
koje će im kasnije trebati.
IGRA I GOVORNI RAZVOJ – Da bi djeca razvila govorne sposobnosti moraju taj isti
govor koristiti. Rezultati nekih neformalnih observacija govore o tome da su djeca od 2.
do 6. godine fascinirana jezikom i da su osjetljiva na igru sa novootkrivenim riječima. Za
razliku od odraslih koji su zasićeni zvukovima i metaforičkom prirodom svakodnevnog
jezika, djeca vide oblike riječi i figurativne karakteristike jezika kao izvor užitka. Važno
je znati da su neke od prvih jezičnih grešaka rezultat dječje igre sa produktivnim
lingvističkim pravilima za oblikovanje riječi (npr. "Idemo na fudbalište!" – umjesto na
stadion). Prvi govorni izrazi koji nalikuju riječima pojavljuju sekod djeteta relativno rano,
čak prije 7. mjeseca života. Oni nemaju značenje i prate bilo koju dječju akciju. Možemo
ih nazvati igra vokalizacije; dijete proizvodi različite vrste glasova koji su karakteristični
za određeno govorno područje. Ponavljaljuće, ritmičke vokalizacije povezane su sa
stanjima ugode kod prelingvalnog djeteta te igra roditelja sa djetetom često uključuje
vokalnu komponentu. Maminski govor je jedan od prvih modela vokalne igre na koje
dijete naiđe. Fenomen majčinog govora odnosi se na govor upućen djetetu, a čine ga
kraće rečenice, pretjerana intonacija, veća visina glasa, manje složenih (zavisnih)
rečenica, ponavljanje, itd. Djetetova vlastita proizvodnja igrovnih vokalizacija nastavlja
se kroz cijelo djetinjstvo. Pretvaranje vokalizacije u riječi se ne događa samo po sebi, već
22
komunikacija sa odraslim na direktan ili indirektan način motiviše dijete da prevede svoje
iskustvo u "govorni kod". Slogovne forme i elementi kao što su intonacija i naglasak
osiguravaju materijal za ranu govornu igru. Varijacije u izgovoru, šaptanje i nazalizacija
izvor su zabave djeci. Između 2. i 3. godine dolazi do ubrzanog govornog razvoja djeteta.
Možemo razlikovati 3 tipa socijalne igre sa govorom:
o spontano rimovanje i igra sa riječima – dječija predispozicija za ritam, rimu i
aliteraciju poznata su činjenica. Ritam i melodija prisutni su i potrebni za pravilan
govorni razvoj djeteta od najranije dobi. Dijete ne uči nove riječi samo spontanim
govorom već i slušanjem te pripovijedanjem priča, pjevanjem pjesmica i
nabrajalica (one su ujedno i vježbe govornog aparata). Međutim, takav je način
učenja nešto drugačiji. Dijete rado ponavlja priče i pjesmice i tako pamti riječi,
iako ih sve ne razumije. Dolazi do imitacije, te nove riječi dijete koristi samo
vezano uz kontekst pjesmice, ali ne i u spontanom govoru. Sa vremenom ono
povezuje riječ sa značenjem i počinje ju upotrebljavati i u spontanom govoru.
Pjesmice i razbrajalice djecu su vrlo zgodne i prihvatljive zbog svoje ritmičnosti i
melodičnosti, a to im ujedno usmjerava pažnju na zvukovnu strukturu riječi;
o igra sa elementima mašte – ovaj tip igre takođe u sebi sadrži pjesmice i
nabrajalice, ali za razliku od onih u 1. tipu, ove nemaju značenja ili im je značenje
iskrivljeno. Najčešće se manifestuje u dodjeljivanju neobičnih imena sebi i
drugima. Time nam dijete pokazuje da je svjesno važnosti "normalnih" imena. U
neigrovnim razmjenama djeca su jako ustrajna u tome da ih se zove tačnim
imenom. Manipulacija smislenim i besmislenim riječima jedna je od komponenti
mnogih uspješnih rima i priča koje su odrasli napisali za djecu;
o igra sa konverzacijom – konverzacija je visoko kooperativna. Kako se dijete uči
razgovarati, ono stiče pretpostavke, očekivanja i proceduralna pravila (iako ih,
možda, kad odraste neće moći objasniti). Nadalje, dijete uči sve što zna o
pravilima konverzacije kroz iskustvo iz interakcija sa drugima, a ne kroz direktne
instrukcije. Djeca se igraju sa konverzacionim pravilima čak i prije no što su u
stanju shvatiti što odrasli podrazumijevaju pod koherentnim razgovorom.
IGRA I SOCIJALNI RAZVOJ - Kroz igru, posebno simboličku igru djeca usvajaju i
usavršavaju niz verbalnih i neverbalnih komunikacionih vještina koje će im trebati tokom
života. Kritični trenutak u razvoju simboličke igre je djetetova sposobnost da se igra sa
drugom djecom i usklađuje svoju ulogu sa drugim ulogama u igri. Socijalna i kolektivna
igra zahtijevaju adekvatnu preradu vlastitog iskustva, razumljivu za saigrača. Budući da
se u simboličkoj igri realni objekti i radnje zamjenjuju imaginarnim i simboličkim,
23
potrebno je da svi saigrači razumiju veze između znaka. U toj transformaciji dijete
angažuje kompleksnije mišljenje, jer se privatni simboli u grupnoj igri prevode i
prilagođavaju zajedničkim, a uloge se koordinišu.
2.3. Organizovano učenje kroz igru
Igru, za razliku od drugih aktivnosti, naročito rada, karakterišu sloboda i spontanost.
Jedini razlog zbog kojeg se dijete igra je zadovoljstvo koje iz igre proizilazi. Postoje situacije
kada ista aktivnost može istovremeno da bude i igra i rad iako su razlike u pojmovima igre i rada
evidentne. Višestruk je značaj djetetove igre za njegov razvoj. Ona doprinosi razvoju
psihofizičkih funkcija deteta, njegovih sposobnosti i znanja.
Djeca u igri eksperimentišu, postavljaju i rešavaju probleme na specifičan, svrsishodan i
sebi svojstven način.Time se dječija latentna iskustva sistematizuju i prerastaju u sređeno znanje.
Ističe se da je kroz igru moguće transformisati različite obrasce dječijeg ponašanja i
podsticati nove modele, što doprinosi daljem razvoju potencijala. Svojim izrazitim formativnim
mogućnostima igra podstiče razvoj dječijih sposobnosti i stvara preduslove za njihovo
usložnjavanje na starijim uzrastima. Dok se igra dijete istražuje svijet oko sebe i sopstvene
mogućnosti, pronalazi i izmišlja nove mogućnosti djelovanja u različitim situacijama.Na takav
način, kao što ističe Šato, ono se "priprema za znatno kasniju praktičnu aktivnost, vježbajući
nove funkcije koje se sukcesivno pojavljuju u toku razvoja" (prema: Kamenov, 1989:67).
Igra određenim materijalima djetetu pomaže da se kasnije bolje snalazi u rješavanju
sličnih problema. Dijete u igri razvija posebne vještine i načine ponašanja i na taj način stiče
iskustva, otkriva, uči, stvara. Polazeći od individalnih karakteristika i mogućnosti djece,
neophodno je pažljivo odabirati i nuditi različite igre i igračke, kroz koje se ogledaju vrijednosti i
sistem vaspitanja i obrazovanja (Kamenov, 1989:73).
Igra, dječiji razvoj i vaspitanje su u komplementarnom odnosu. Igra pomaže i usmjerava
dječiji razvoj, indirektno vaspitava i obrazuje, a razvojni potencijali otvaraju prostor za nove
igre. Zato se ne može zanemariti značaj igre u organizaciji vaspitno-obrazovnog rada sa djecom,
kako u predškolskoj ustanovi, tako i u mlađim razredima osnovne škole.
Pravilno odmjerene i osmišljene dječije aktivnosti u adekvatno pripremljenim uslovima,
uz podršku i podsticaj odraslih, doprinose tome da se deca slobodno, spontano i kreativno
izražavaju. Odrasli intervenišu u toku igre samo onda kada djeca to žele ili kada proces igre to
nalaže. Podrška djetetu izaziva intelektualno uzbuđenje u igri, bolju koncentraciju, usmjerenost
na cilj i razvija sposobnost za samostalno rješavanje problema (Medouz i Kešdan, 2000:114).
24
2.4. Predškolsko vaspitanje kroz igru
Ciljevi predškolskog vaspitanja i obrazovanja su da dijete otkriva i upozna samog sebe,
razvija odnose i stiče iskustva i saznanja o drugim ljudima, saznaje svijet oko sebe i razvija
načine djelovanja na njega. Cilj pripremnog predškolskog programa je da doprinosi cjelovitom
razvoju djeteta stvaranjem uslova i podsticaja koji će omogućiti da svako dijete razvija sve svoje
sposobnosti, osobine ličnosti, proširuje svoja iskustva, izgrađuje saznanja o sebi, drugim ljudima
i svijetu oko sebe, kao osnove za sticanje novih oblika učenja, saznavanja i ponašanja.
Polazeći od ovih ciljeva predškolskog vaspitanja i obrazovanja, organizovanjem različitih
igara i igrolikih aktivnosti oni se mogu na taj način i ostvariti.
Djeca ranih uzrasta kroz raznovrsne igrovne aktivnosti žele da ovladaju svojim
okruženjem, a time i instrumentima vlastitog razvoja (Philipps, 2003:170). U periodu od treće
godine do polaska djeteta u školu ono svjesno, promišljeno i srećno osvaja svijet oko sebe,
"upija" mnogobrojne i raznovrsne utiske iz svoje okoline, koji ga podstiču na aktivnost. Po
rečima M.Montesori, to je "blaženo doba igre – doba istinskog stvaranja". Zahvaljujući stečenim
iskustvima, razvijaju se, grade i usavršavaju dječije skrivene sposobnosti.
Djeca lako i brzo ovladaju svojim okruženjem kada je ono primjereno njihovim
potrebama i mogućnostima u sferama razvoja fizičkih sposobnosti, intelektualnog potencijala,
socioemocionalnog ponašanja, komunikacije i stvaralaštva.
Montesorijeva je djeci nudila igračke – minijaturne predmete, kojih do tada nije bilo,
slične onima koje u svakodnevnom životu koriste odrasli, da bi kroz igru podstakla socijalni
razvoj u grupi i razvila intelektualne sposobnosti. Djeca su se sa oduševljenjem igrala
predmetima i samostalno organizovala igru. Odraslima su se obraćala za pomoć kada su im bili
potrebni objašnjenje u vezi sa primjenom određenih predmeta ili potvrda da se pravilno njima
služe. Igre su dugo trajale, djeca su bila zadovoljna i obuzeta svojom igrom. Njihova iskustva i
saznanja su se uvećavala.
Praćenjem i tumačenjem aktivnosti djece, M.Montesori i njeni saradnici su stvarali
sopstveni edukativni metod, usmjeren ka podsticanju dječijeg razvoja. Suština ovog metoda je
organizovanje sredine u kojoj će djeca imati potpunu slobodu da od ponuđenih odaberu ona
sredstva koja žele za svoje aktivnosti.
Budući da je igra znatno fleksibilnija i bolje se uklapa u potrebe i interesovanja djece,
ona ima prednost u odnosu na školski sistem rada. Didaktičke igre prije svega podstiču razvoj
intelektualnih potencijala djece, mada se odražavaju i na socijalni razvoj. Mogu biti igre sa
utvrđenim pravilima, koje pružaju mogućnost dogovaranja i usaglašavanja prije početka ili u
toku igre, a mogu podrazumijevati i prilagođavanje utvrđenih pravila dječijim potrebama i
25
mogućnostima ili njihovo kreiranje. Dječije iskustvo i kreativnost doprinose variranju igara. Igra
tako postaje učenje na ozbiljan, zabavan i interesantan način. Ona je primjereniji i atraktivniji
način učenja za djecu predškolskog uzrasta, ali se vrlo uspješno može koristiti u nastavnim
aktivnostima mlađih razreda osnovne škole.
Sva vaspitna djelatnost (kao plansko razvijanje životnih snaga) dijeli se, prema opštoj
organizaciji života, na dva glavna dijela:
1. na privikavanje u najširem smislu, do koga se najprije dolazi ponavljanjem, i
2. na pravo vaspitanje koje se zasniva na podsticajima.
Dok prvi teži da vaspitanika osposobi za određene oblike djelatnosti koji se pravilno
ponavljaju, sticanjem znanja, vještina, navika i principa, dotle drugi teži da u njemu razvije
snage za promjenu i prilagođavanje, prinuđavajući ga da svoje navike prerađuje, preobražava,
iznova primjenjuje i reformiše.
Vaspitno dejstvo sastoji se u podizanju i usavršavanju djelatnosti snaga za promjenu.
Opštim i svestranim razvijanjem sposobnosti za promjenu ona prefinjuje i oštri senzitivne,
motorne i intelektualne čovjekove radnje, povećava jačinu i otpornost njegove duhovne i fizičke
organizacije i povećava njegovu duhovnu i fizičku elastičnost. (Marković, 2005:165)
Prema tome, naročiti vaspitni značaj igara, posebno kompetitivnih igara, izražava se u
dvije vrste dejstva. S jedne strane, one razvijaju sposobnost za aktivno utvrđivanje unutrašnjih
uslova životne djelatnosti; time se razvija samopouzdanje, odlučnost, duh predrazumljivosti i
uopšte čvrstina i postojanost u novim životnim situacijama i novim oblicima rada. Sa druge
strane, one razvijaju sposobnost za aktivno suzbijanje unutrašnjih uslova određenih oblika rada i
time razvijaju samosavlađivanje, opreznost, uzdržljivost, ili – ako se radi o potiskivanju
unutrašnjih uslova za jednu instinktivnu reakciju (strah) – hrabrost.
Posebno vaspitno dejstvo pasivnih igara, ističe se naročito u finoći i bogatstvu novih
nijansi i varijacija životne djelatnosti: one razvijaju čulnu i duhovnu oštrinu i sposobnost za
razlikovanje, kao i fizičku okretnost i nutrinu.
Kompetitivne igre razvijaju u djetetu naročito volju, a pasivne igre inteligenciju; obe
skupa razvijaju "oduševljenje", samo posljednja u većoj mjeri. Isto tako sa ove tačke gledišta
može se tačno odrediti cilj "pravog vaspitanja": ono teži da u nama razvije oduševljenje, volju
i inteligenciju, dok je „navikavanje“ upravljeno na sticanje znanja, vještina, navika i
principa.
Razvijajući volju, igre povećavaju nužno i pažnju. Kompetitivne igre, razvijajući i
organizatorsku snagu za promjene, pomažu ne samo procese volje nego i procese pamćenja, pa
zbog toga igraju u djetinjstvu, kao i u doba razvoja posebnog ili uopšte, neobično važnu ulogu.
26
Osjetljivost za boje, sjenke i oblike najbolje se stiče u crtačkim, slikarskim i plastičnim
igrama, jer se tamo najozbiljnije obnavljaju navike našeg vizuelnog opažanja. Čulo sluha, koje se
inače u praktičnom životu primjenjuje dijelom u govoru, a dijelom u drugim zvučnim dejstvima
okoline, postiže neposredno osvježavanje dvema vrstama igre: prvo pri figurativnom govoru, a
drugo pri podražavanju običnih zvukova iz okoline.
Naročiti vaspitni značaj muzike i plesa u igri sastoji se prvenstveno u tome što razvijaju u
djetetu osjetljivost za pokrete njegovog tijela. Aktivne i imitativne igre (igre sa kretanjem, igre sa
gestikulacijama, igre razbojnika i rata, itd.) služe prvenstveno fizičkoj okretnosti. Sva ova
dejstva igre, opšta i specijalna, postižu se vježbanjem snaga za promjenu.
Opšti postupak kojim raspolaže igra jeste da uvijek mora da pruži nešto novo, da stalno
izaziva promjene u životnoj djelatnosti. Drugi važan uslov da bi promjene imale podsticajno
dejstvo jeste odmjerena koncentracija snaga za promjenu. Važan faktor kod igre su navike,
instinkti i dispozicije. (Jurić, 2008:67-85)
Igrom i igrovnim aktivnostima djeca simuliraju stvarnost, a zapravo u tim simulacijama
ostvaruju značajan dio svoga realnog života. Niti možemo, niti je etički ispravno da djeci
uzmemo ovu njihovu realnost, tu virtuelnu stvarnost koju ona grade simulacijom. Mnogo je bolje
da tu stvarnost iskoristimo u pedagoške svrhe, da je koristimo za optimalizaciju razvoja svakog
djeteta ponaosob.
Treba razlikovati naučno ili namjerno simuliranje modela, radnji ili procesa od spontanog
dječjeg simuliranja. U najopštijem smislu "možemo reći da je simuliranje proces izrade modela
(bilo koje prirode) – koji zamjenjuju realne sisteme (ideje, objekte, sredine) – i njihova
istraživanja radi dolaženja do obavijesti o posmatranim sistemima ili radi njihovog usvajanja"
(Šoljan, 1976: 5).
Pojam simuliranje je vrlo blizak pojmu modelovanje i često se koristi kao sinonim.
Simulirajući realne radnje ili odnose dijete modeluje stvarnost, poistovjećuje se sa raznim
ulogama i osobama i testira ili provjerava kako bi ta stvarnost izgledala uz njegovu aktivnu
ulogu. Dijete, dakle, simuliranjem proučava realnost, pokušava da joj se približi na svoj
bezazleni, zamišljeni ili virtuelni način.
Putem igre ili igrovnim aktivnostima djeca testiraju svoje mogućnosti, uspostavljaju
odnose sa drugom djecom i odraslima, uopšteno rečeno, stvaraju modele u kojima intenzivno
sjedinjuju maštu i realnost.
Igrajući se dijete spontano aktivira svoju kogniciju, pušta mašti na volju, oslobađa svoje
emocije, razvija socijalne odnose, aktivira svoje tijelo, kreće se i djeluje. Posmatrajući djecu,
njihove igre i igrovne aktivnosti, možemo naučiti šta im odgovara, koje igre preferišu i u kojim
aktivnostima najviše uživaju. Posmatranjem djece i praćenjem njihovog razvoja vaspitač može
27
pozitivno uticati na njihov razvoj tako što će planirati i izvoditi vaspitno-obrazovni rad
nastavljajući igre u "zoni narednog razvoja", stvarajući uslove za stvarno napredovanje djeteta
nastavljajući onaj nivo na kome se dijete već nalazi. Ovim se djetetu pruža prilika da
primjenjuje, vježba i unapređuje one aktivnosti i sposobnosti koje su kod njega najaktuelnije,
koje se najbolje razvijaju povećavanjem osjetljivosti djeteta za probleme, animiranjem novih
pitanja i aktivnosti. (Vigotski, 1996: 29)
U predškolskom vaspitanju, dijete kroz igru jača svoje kognitivne sposobnosti, i to kroz:
otkrivačke aktivnosti,
logičke aktivnosti,
govorne aktivnosti,
dramske aktivnosti,
likovne aktivnosti,
muzičke aktivnosti i
plesne aktivnosti.
Otkrivačke ativnosti jačaju dječju spoznaju. Djeca otkrivaju osobine stvari kao što su
boja, oblik, tvrdoća, težina i slično. Isto tako, djeca otkrivaju svojstva ljudi i živih bića oko sebe.
Vrlo brzo dijete saznaje da se jedan član porodice lakše ljuti od ostalih, da je drugi član
tolerantniji i slično. Potrebno je proširivati saznanja djeteta o stvarima, osobama, bićima i okolini
te upućivati ih u repertoar prihvatljivih akcija u odnosu na ovu stvarnost. Postoji veliki broj
aktivnosti koje možemo koristiti za jačanje otkrivačkih svojstava djece na predškolskom uzrastu:
razlikovanje živog i neživog,
razlikovanje biljaka i životinja,
otkrivanje povezanosti menu biljnim i životinjskim svijetom,
otkrivanje povezanosti biljaka i životinja sa karakteristikama sredine u kojoj žive,
otkrivanje menuzavisnosti čovjeka i okoline,
upoznavanje grane, funkcionisanja i elementarnih svojstava nekih organa kod biljaka
i životinja,
otkrivanje svojstava živih bića: pernate životinje, krznate životinje, četvoronožne
životinje, ribe, ptice i tako dalje,
uočavanje i tumačenje prirodnih pojava: kiša, snijeg, sunce, vjetar i slično,
sakupljanje uzoraka iz prirode, klasifikovanje i sortiranje,
svojstvena ponašanja životinja: borba za stanište i slično,
životni ciklus životinja,
način komuniciranja među životinjama,
28
razlike među domaćim i divljim životinjama,
posmatranje životinja i biljaka u njihovom prirodnom staništu,
otkrivanje kako se životinje staraju o svojim mladuncima,
otkrivanje čovjekovog staranja o životinjama i biljkama,
životni ciklus biljaka: klijanje, rast, zrenje, sjemenke,
eksperimentisanje uticajem svjetlosti na biljke,
poređenje čovjeka i ostalog živog svijeta: kretanje, govor, razmnožavanje, odnosi
među ljudima i slično,
rast i razvoj čovjeka,
čovjekova čula,
Zemlja i Sunce, Mjesec i druga nebeska tijela,
uočavanje svojstava terena: brda, ravnice, mora, jezera, rijeke i tako dalje,
godišnja doba: karakteristike, smjena, trajanje.
Istraživačke aktivnosti predškolske djece vaspitač može realizovati različitim metodima i
postupcima. Na primjer, diskusijom se mogu iznositi zapažena svojstva predmeta i pojava,
biljaka, životinja i ljudi. Djeca mogu iznijeti vlastita objašnjenja, vlastita tumačenja ovih
svojstava. Uz diskusiju se može kombinovati slobodno rukovanje, manipulisanje predmetima,
biljkama ili živim bićima. Iskustva stečena ovim manipulacijama mogu se produktivno koristiti
za analizu, uopštavanje, klasifikovanje i sve što možemo postići diskusijom. Neke pojave i
odnose dijete može uočiti uzrokovanjem putem vlastite volje i porenenjem sa pojavama koje
nastaju bez njegove volje. Na primjer, kuglica se kotrlja niz kosu ravan bez obzira na volju
djeteta, a na ravnoj površini će se kotrljati samo ako je dijete pogura, zavisno od djetetove volje.
Dijete lako može uočiti da se povećanjem nagiba povećava i brzina kuglice. Odgovor na pitanje
zašto je to tako, predstavlja pravo otkriće za dijete.
Logičke aktivnosti kod djece češće nastaju iz invencije nego iz deduktivne logike. U
induktivnoj logici se lako javljaju greške. Djecu treba naviknuti da se iz grešaka uči vrlo dobro
kao i iz ispravnih rješenja, da se ne treba bojati grešaka, niti osude grupe. Vaspitač treba
podsticati grupnu podršku, saradnju i toleranciju. Svako rješenje koje dijete ponudi treba tretirati
dobrodošlim, a ako je pogrešno, zahvaliti na naporu i pokušaju, na trudu i ideji koja je sve
prisutne natjerala na razmišljanje, pa čak i smijeh.
U logičke aktivnosti spadaju i logičko-matematička saznanja, strukturisanje prostora i
vremena. Od svih tih aktivnosti, ovdje treba izdvojiti prioritetne:
uopštavanje i klasifikovanje predmeta po svojstvima, namjeni i slično,
29
uspostavljanje relacija menu predmetima: konac–igla, pismo– koverta i slično,
pronalaženje kontrastnih odnosa: dan–noć, pas–mačka, mačka– miš i slično,
uočavanje bitnih i sporednih obilježja,
grupisanje: po namjeni, po svojstvima, po boji, po veličini i tako dalje,
uočavanje skupova, konstatovanje šta nedostaje nekom skupu u odnosu na drugi, šta
je različito, šta ima slično i tako dalje,
jednakost i nejednakost skupova: par olovaka i par gumica, tri jabuke i tri kruške,
uvod u mjerenje: šta je duže, a šta kraće, za koliko je duže ili kraće, klasiranje po
dužini, širini ili veličini, šta je teže, a šta lakše i slično,
evaluacija: čemu predmet služi, koliko vrijedi, za koji drugi predmet ga možemo
mijenjati i slično,
donošenje odluka: da li je nešto tačno, da li je logično, šta je ispravno, a šta
neispravno, predlaganje i prihvatanje pravila,
obrtanje: stavi kraj na početak, šta bi bilo da se zamijeni ono što je čisto prljavim i
slično,
uočavanje i razlikovanje geometrijskih oblika,
zauzimanje drugačije perspektive: ptičja, žablja i podvodna perspektiva,
rekonstruisanje oblika na zadatu temu: oblikovanje, modelovanje, opis, crtanje i
slično,
sposobnost snalaženja u vremenu: jutro, dan, noć, proljeće, ljeto, jesen, zima, dan, sat,
minut,
uočavanje veze vremena i prostora: za koliko vremena se može preći odrenena
razdaljina, koliko vremena treba da se izleže pile iz jajeta, da se beba rodi i slično.
Za podsticanje i razvijanje logičkih aktivnosti kod predškolske djece vaspitač može
koristiti brojne metode. Na primjer, za rješavanje problema ili pri traganju za rješenjem nekog
problema dijete može prvo da konstatuje šta je problem, šta treba saznati, zatim da sačini mali
30
plan za rješavanje tog problema, da pređe na realizaciju tog plana i na kraju da vidi da li je
željeni cilj ostvaren, da li je uslijedilo saznanje. Jedan od efikasnih načina ra razvijanje logičkih
sposobnosti djece jeste praktična primjena ideja. Na primjer, djeca treba da se podijele u dvije
podjednako dobre ekipe za fudbalsku utakmicu, za nadvlačenje konopcem ili nešto treće. Slijedi
ujednačavanje grupa po snazi, po vještini i slično. Za ovo se može koristiti papir, diskusija,
prijedlozi, donošenje odluka i slično. Na ovaj način će se primijeniti logičke operacije putem
verbalnog, ilustrativno-grafičkog ili manipulativnog metoda.
Govorne aktivnosti podrazumijevaju vježbanje u pravilnom izgovaranju glasova, riječi,
rečenica, učenje naracije, usavršavanje dikcije, regulaciju tempa govorenja, intonacije i jačine.
Za razvijanje govorne kognicije vaspitaču stoji na raspolaganju niz metoda i postupaka, sadržaja
i vježbi. Iz široke lepeze ovih aktivnosti ovdje izdvajamo:
vježbe za prepoznavanje strukture govora: riječi su sačinjene od glasova, rečenice od
riječi,
onomatopeja prirodnih glasova i šumova,
pričanje i stilovi pričanja: "ptičje pričanje", pričanje uz razvlačenje glasova,
zapjevavanje i slično,
vježbe za pravilno izgovaranje glasova: b, p, d, t, n, r, s, z, itd., zatim glasova
engleskog alfabeta ili drugih stranih jezika,
ritmičko izgovaranje i brojanje glasova: pljeskanje onoliko puta koliko riječ ima
glasova, pljeskanje za svaku izgovorenu riječ i slično,
igre nabrajanja: ko će nabrojati više predmeta iz kuhinje, ko će nabrojati više
engleskih riječi i slično,
naracija na zadati slikovni niz: djeca pričaju, opisuju ili tumače situacije date na
sličicama,
pričanje djece o njihovim emocijama, o doganajima, odnosima, postupcima,
opisivanje: kako se gradi kuća, kako se pravi ručak i slično,
pričanje u trećem licu: dijete priča vlastiti primjer kao da se to desilo nekom drugom,
izmišljanje priče: na poznatu temu djeca dodaju svoje izmjene, svoju fabulu, svoje
likove,
stvaranje stripa: djeca crtaju niz sličica koje prikazuju datu radnju, humoristični strip.
Nizom verbalnih aktivnosti djeca zadovoljavaju potrebu da razmjenjuju misli, osjećanja i
akcije te na taj način razvijaju sposobnost da shvate sebe i druge, da se poistovjete sa osobama i
likovima o kojima se govori. Ovo jača empatiju i emocionalno mišljenje djeteta, jača socijalne i
radno-akcione kompetencije ujedno. Dijete koje svoje misli i ideje umijeda izrazi jasno i tečno,
31
koje umije pronaći učtive forme komuniciranja sa vršnjacima i starijima od sebe sigurno ima viši
nivo kognitivnih kompetencija. Osim toga, nizom vježbi moguće je razvijati govorno
stvaralaštvo, vježbati analitičke i sintetičke sposobnosti u sagledavanju radnje, likova, odnosa
među likovima, u sagledavanju poruka koje se prenose govorom i slično.
Dramske aktivnosti pomažu razvijanju imaginacije, invencije i stvaralaštva, utiču na
jačanje samokontrole putem posmatranja i podražavanja govora, gestova, glasova, izraza lica,
držanja tijela, načina hodanja, postupaka, radnji i ponašanja ljudi. Putem igranja uloga djeca
bolje shvataju socijalne odnose, empatišu sa likovima, uče nenasilnu komunikaciju i korisne
interakcije. Po svojoj prirodi dramske aktivnosti spadaju u sferu simboličkog predstavljanja, radi
se o simbolici koju dijete razvija na konkretnim radnjama, ponašanjima, imitacijama likova,
odnosa i doganaja. Ove aktivnosti pomažu djeci da se oslobode napetosti, da svijet pogledaju iz
drugog ugla, da zauzmu distancu i za neke vlastite tenzije i strahove. Na primjer, verbalizacijom
straha od mraka ili vuka djeca se oslobanaju ovog straha. Često je ovo oslobađanje popraćeno
smijehom djece tamo gdje ga odrasli ne bi ni očekivali.
Jačanje sposobnosti komuniciranja, razvijanje repertoara izražajnih sredstava,
oslobađanje od egocentrizma i drugi pedagoški efekti dramskih aktivnosti ukazuju na potrebu da
vaspitači pruže djeci širok repertoar ovih aktivnosti, da ih podstaknu i da pomognu njihove
akcije na ovom planu. U širokom repertoaru dramskih aktivnosti za predškolce, ovdje
izdvajamo:
neverbalno predstavljanje životinja, osoba i radnji,
neverbalno predstavljanje emocija,
Igranje zamišljene radnje: hranjenje bebe, mačevanje bez mačeva, lizanje zamišljenog
sladoleda i slično.
ponašanje po modelu "usporenog filma",
predstavljanje: oponašanje životinja, oponašanje ljudi i situacija,
odglumi emocije: djeca glume određene emocije po nalogu,
dramatizacija: prerada različitih priča i događaja u dramske forme radi igranja uloga,
prikazivanje radnje grupnim i individualnim igranjem uloga,
kreiranje jednostavnih formi lutkarskog pozorišta, stonog pozorišta i pozorišta sjenki,
izrada maski, kostima, scenskih rekvizita i slično.
Za jačanje kognicije putem dramskih aktivnosti služi izdvajanje govora i ponašanja iz
realnih okvira i stvaranje metagovora, metalikova, što djeci jača metakognitivno shvatanje
stvarnosti i zauzimanje distance potrebne za emocionalnu i socijalnu sigurnost. Uviđajući
32
značenje izgovorenog i odigranog, djeca shvataju da se stvarnost može sagledati i sa distance, da
se i lična aktivnost može posmatrati sa strane.
Likovne aktivnosti jačaju sposobnost opažanja, uočavanja i stvaranja lijepog, jačaju
estetske kvalitete ličnosti te sposobnost razumijevanja umjetnosti, razumijevanje poruka
iskazanih slikama, grafikama, kipovima i drugim umjetničkim formama izražavanja. Ukoliko
odrasta uz bogat svijet umjetničkih poruka, umjetnosti oko sebe, dijete će razviti interesovanje i
senzibilitet za značenje umjetnosti u svakodnevnom životu čovjeka. Radeći sa plastelinom,
vodenim, pastelnim i drugim bojama, radeći sa kartonom, gipsom i drugim materijalima dijete
razvija spretnost ruke, opštu spretnost i koordinaciju, vizuelnu osjetljivost, te uočava značaj i
složenost pojedinih umjetničkih tvorevina. Uočavajući kompoziciju, igru svjetlosti i sjene, boje,
perspektivu i slična svojstva slika, djeca razvijaju sposobnost apstrahovanja i generalizacije,
analitičke i evaluativne kvalitete vlastite ličnosti. Shvatajući značaj i ljepotu kompozicije, djeca
razvijaju sposobnost za uređivanje prostora oko sebe, za uređivanje vlastite okoline.
Brojne su likovne aktivnosti kojima možemo jačati kognitivne kompetencije predškolske
djece. Ovdje izdvajamo nekoliko najbitnijih:
slaganje boja i slika putem slagalica, već izrezanih dekomponovanih motiva,
bojenje manjih površina različitih oblika, miješanje boja, otkrivanje kombinacija i
nijansi,
grupna izrada panoa, slike, dekorisanje prostora, izrada i bojenje suvenira i slično,
plastično oblikovanje glinom, plastelinom, papirom, krompirom ili drugim
materijalom na zadatu temu,
oblikovanje utiskivanjem i izradom negativa, izrada figura putem kalupa i slično,
razgovori o lijepom i ružnom u okolini u kojoj dijete živi,
33
ukrašavanje radne sobe,
razgovori o likovnim radovima djece,
posjeta izložbama i razgovor o posjeti,
razgovor o umjetničkoj likovnoj tradiciji naših naroda.
Istražujući boje i oblike djeca zadovoljavaju svoj eksplorativni nagon i ujedno razvijaju
osjećaj za estetsko, za lijepo u svojoj okolini. Radeći na izradi slika, figura ili kalupa, djeca uče
svojstva materijala, uče estetsko oblikovanje i razvijaju sposobnost uočavanja lijepog u okolini u
kojoj žive te sposobnost stvaranja lijepog. Likovne aktivnosti su vrlo pogodne za rad sa
predškolskom djecom jer se u njima koriste sve metode pogodne za ovaj uzrast. Tu do izražaja
dolaze: istraživanje, manipulisanje, naracija, diskusija, ilustrovanje i grafičko prikazivanje te
pokazivanje.
Muzičke aktivnosti razvijaju sluh, osjećaj za ritam, muzičku memoriju i muzički ukus te
muzikalnost kao svojstva predškolskog djeteta. Danas djeca odrastaju uz muzičku podlogu,
muzika prati gotovo svako ljudsko biće od ronenja pa do groba. Razvijanje muzičkih sposobnosti
jedna je od zadaća u radu s predškolskom djecom. Već od najranijih dana svoga života djeca
mogu razvijati senzibilitet za muziku, sposobnost slušanja muzike, sposobnost stvaralačkog
34
izražavanja svojih misli i emocija muzičkim sredstvima. U komunikaciji djeca prepoznaju jačinu
i oštrinu ili blagost glasa, prepoznaju ljepotu zvukova i glasova razne vrste.
U predškolskoj ustanovi vaspitač može kod djece razvijati interesovanje za muziku,
omogućiti djetetu otkrivanje bogatstva i ljepote svijeta zvukova, učiti djecu da pjevaju i sviraju,
da se kreću u ritmu muzike i slično. Za sve to postoji veliki broj aktivnosti. Za jačanje kognicije
predškolskog djeteta postoji širok spektar muzičkih aktivnosti. Ovdje izdvajamo:
slušanje muzike: razlikovanje visine tonova, tempa i ritma,
muzičke slike: kako pojedini instrumenti učestvuju u muzičkom djelu – šta radi
bubanj, šta flauta i tako dalje,
pjevanje dječjih pjesmica analognih datom uzrastu. Vježbe disanja, podešavanje
visine glasa, prilagođavanje ritma i tempa,
spontano izmišljanje pjesmica u igri,
improvizovano pjevanje na poznate teme,
tematsko izmišljanje pjesmica: majci za 8. mart, seki za rođendan i slično,
sviranje uz korištenje vlastitog tijela: pljeskanje rukama, udaranje o koljena, kuckanje
o pod i slično,
sviranje na udaraljkama, zvečkama, zvoncima, činelima i drugim jednostavnijim
instrumentima,
povezivanje vokalnog i instrumentalnog izražavanja djece sa drugim vidovima
izražavanja: verbalno, likovno, plesno i na drugi način.
Vaspitač treba da obezbjeđuje povoljne uslove za pažljivo slušanje muzike, za
doživljavanje i analizu muzičkih djela, da podstiče djecu na muzičko stvaralaštvo. Kvalitetna
interakcija pri slušanju i izvođenju muzike omogućuje djeci da razmijene misli i osjećanja u vezi
sa ostvarenim muzičkim aktivnostima. Na ovaj način se razvija muzička kognicija, sposobnost
razumijevanja muzičkih ideja i poruka.
Plesne aktivnosti omogućuju sintezu tjelesnih, dramskih, likovnih i govornih, muzičkih i
drugih aktivnosti predškolske djece. Djeca ovog uzrasta imaju prirodnu potrebu za kretanjem,
vrlo teško mogu mirovati duže od 15 do 20 minuta. Koristeći plesne aktivnosti na predškolskom
uzrastu ostvarujemo djetetovu prirodnu potrebu za kretanjem, za ritmom. Ovladavajući
ritmovima djeca stiču preciznost, koordinaciju i sklad pokreta, lakoću kretanja i socijalnu
afirmaciju među vršnjacima jer se ples visoko cijeni u vrijednosnom svijetu predškolaca. U
širokom spektru plesnih aktivnosti ovdje se mogu izdvojiti sljedeće:
usklađivanje pokreta sa različitim ritmovima,
podražavanje plesom: kako pleše zeko, kako kokoš, kako lija a kako vuk,
35
plesne dramatizacije: sažeti prikaz omiljene priče ili doganaja, omiljenog lika ili
osobe,
narodne igre, kola i plesovi,
kombinovanje plesa sa drugim vidovima izražavanja: pjevanje, govor, slikanje i sl.
Putem plesnih aktivnosti kod predškolske djece razvijamo elementarno poznavanje i
razumijevanje različitih muzičkih kompozicija, instrumenata i ritmova. Ples oplemenjuje život
djeteta, zadovoljava njegovu potrebu za kretanjem i aktivnošću. Apstrahovanjem pokreta,
učenjem običaja, narodnih igara i kola dijete razvija svoju metakogniciju o različitim običajima,
kulturama i njihovom značaju za život ljudi. Plesne improvizacije, izražavanje plesom i
pokretom razvija posebnu vrstu kognitivne kompetencije djece koja služi za izražavanje ideja i
osjećanja, za prenošenje poruka putem plesa i pokreta, za uživanje u plesu. (Marković, 2005:13-
54)
2.5. Obrazovni zadatak u igri
U predškolskom uzrastu usvajanje novih znanja u igri nastaje mnogo uspješnije nego na
nastavi. Obrazovni zadatak postavljen u formi igre, za igru ima prednost jer u situaciji igre
djetetu je shvatljiva neophodnost sticanja novih znanja i načina djelovanja. Dijete zaneseno u igri
ni ne primjećuje da uči iako neprestano nailazi na poteškoće koje zahtijevaju preuređivanje
njegovih predstava i saznajne djelatnosti. Ako tokom nastave dijete izvršava zadatak odraslog, u
igri dijete riješava svoj sopstveni zadatak. Znanja koja se daju u gotovoj formi i koja nisu
povezana sa životnim interesovanjima predškolskog djeteta, loše se usvajaju i ne razvijaju ga. U
igri dijete samo teži da nauči ono što još ne zna. (Branić, 2006:35)
Cilj igre uvijek ima dva aspekta:
1. saznajni – ono što u igri dijete treba da nauči
2. vaspitni – načini saradnje, forme, kontakti i odnosi prema drugima koje treba da se
usade djetetu (Branić, 2006:37).
36
U oba slučaja cilj treba da se formuliše ne kao prenos konkretnih znanja, umijeća i
navika, nego kao razvoj određenih psihičkih procesa ili sposobnosti djeteta. Ideja, zamisao za
igru predstavlja onu situaciju za igru u koju se dijete uvodi i koju on usvaja kao svoju. To se
postiže ako se građenje ideje igre oslanja na konkretne potrebe i sklonosti djece, a takođe i
karakteristike njihovog iskustva. Npr., za mlađu predškolsku decu karakteristična je izuzetna
zainteresovanost za konkretni, predmetni svijet oko sebe. Privlačnost pojedinih stvari čini smisao
njihove djelatnosti. Znači, ideja igre može se zasnivati na radu sa predmetima ili na težnji da
dobije predmet u sopstvene ruke. U svim slučajevima zamisao igre realizuje se na osnovu toka i
uticaja igre, a predlažu se djetetu da bi se igra održala. (Branić, 2006:43)
Uticaji igre uvek uključuju obrazovni zadatak, odnosno ono što je za svako dijete
najvažniji uslov ličnog uspjeha u igri u njegovoj emocionalnoj vezi sa ostalim učesnicima.
Rješavanje obrazovnog zadatka zahtijeva od djeteta aktivne umne i motivacione napore, a ono
daje i najveće zadovoljstvo. Sadržaj obrazovnog zadatka može biti najraznovrsniji: ne otrčati
prije vremena, imenovati oblik predmeta, uspjeti naći potrebnu sliku za određeno vrijeme,
zapamtiti nekoliko predmeta i sl. Materijal za igru takođe podstiče dijete na igru, ima važan
uticaj , značaj za obučavanje i razvoj djece i naravno za ostvarivanje ideje, odnosno zamisli igre.
Važna karakteristika su pravila igre. Pravila igre dovode do saznanja djeteta, učenja,
njegove zamisli, djelovanja igre i obrazovnog zadatka zajedno. (Branić, 2006:44)
ZAKLJUČAK
Veliki šareni svijet koji okružuje dijete ne predstavljaju samo mama i tata, djed i baka, jer
vrlo brzo svako dijete spozna da se iza svakih vrata kriju nova koja samo treba pogurati i
otvoriti. Kroz igru dijete uči rukovati relacijama, nailazi na probleme i ponekad bude u
konfliktima, no sve to dolazi postepeno, pa se postepeno i rješava.
37
Igra je idealo mjesto za učenje, u igri učimo djecu socijalnim normama i različitim
ulogama, razvijamo identitete i stvaramo samosvijest o vlastitoj dječoj posebnosti. Stoga je
posve jasna uloga koju igra kao aktivnost ima u psihološkom, pedagoškom i socijalnom razvoju
djeteta, jer kroz mnoge igre dijete razvija svoje vještine, usvaja nova znanja, stiče navike, razvija
svoje sposobnosti. Igrajući se dijete postepeno usvaja razne oblike aktivnosti koji postaju njegovi
radni zadaci, a da dijete to ni ne primjeti. To je dobro, pa psiholozi kažu kako djeca koja se u
ranom djetinjsvu nauče igrati mnogo lakše kasnije nauče kako učiti i biti staložena u onome što
rade. Igra je početak svega.
Igra je osnovni oblik dječije aktivnosti. Ona odgovara djetetovoj psihofizičkoj strukturi,
njegova je životna potreba i uslov normalnog razvoja. Za malo dijete igra je najdraže zaposlenje,
donosi mu najčišću ugodu i sreću, ispunjuje njegov život i oblikuje karakter. Njome dijete sabire
dragocjena iskustva, razvija svoje tijelo i svoju inteligenciju, upotrebljava svoje znanje,
originalno stvara i krči sebi put u život.
U igri dijete obogaćuje znanje, proširuje iskustvo, razvija govor, vježba i razvija psihičke
i fizičke sposobnosti, obogaćuje emocionalni život, u igri se priprema za složenije radne zadatke.
Igra uvodi dijete u život, pomaže mu da upozna neka pravila zajedničkog življenja i međuljudske
odnose, uči ga kako treba regulisati svoje ponašanje i zauzimati određene stavove.
Mališan koji se mogao slobodno i radosno igrati smijelije stupa u život, pokazuje životnu
energiju, optimizam i rado prihvata određene radne zadatke. Pravilno postavljena igra
disciplinuje dijete, navikava ga na poštovanje pravila, reda i normi koje se moraju poštovati u
društvu, razvija prijateljstvo, uvodi u svijet dužnosti i obveza. Jednom riječju, ona vaspitava.
U igri djeca bogate svoje iskustvo, u igri osjećaju potrebu za saigračima i tako se zbiva
proces socijalizacije. Zato roditelji moraju djeci omogućiti da se igraju spontano i prirodno,
moraju im osigurati prostor za igru, odrediti im vrijeme u granicama dnevnoga rasporeda, pružiti
im jednostavne igračke i materijal. Za igru je potrebno još i društvo druge djece, približno iste
dobi.
Kada se djeca igraju, ne osjećaju potrebu za društvom odraslih i zato im odrasli ne bi
trebali nametati svoje stavove. Poželjan je samo nenametljivi nadzor da se igra ne bi pretvorila u
surovost, sukobe, izrugivanje i druge nepoželjne manifestacije.
LITERATURA
Bogojević, S. (2002): Stilovi vaspitanja, Banja Luka: Filozofski fakultet
Branić, V. (2006): Svrha i smisao dječije igre, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva
Jurić, G. (2008): Metode vaspitnog rada sa djecom, Zagreb: Matična publikacija
38
Kamenov, E. (1997): Intelektualno vaspitanje kroz igru, Beograd: Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva
Kamenov, E. (1989): Intelektualno vaspitanje kroz igru, monografija, Beograd: Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva
Marković, A. (2005): Obrazovanje i vaspitanje, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva
Medouz, S. i Kešdan, A. (2000): Kako pomoći djeci da uče, Beograd: Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva
Philipps, S. (2003): Montessori – priprema za život, odgoj neovisnosti i odgovornosti,
Jastrebarsko: Naklada Slap
Pijaže, Ž. i Inhelder, B. (1978): Intelektualni razvoj djeteta, Beograd: Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva
Suzić, N. (2006): Uvod u predškolsku pedagogiju i metodiku, Banja Luka: XBS
Šoljan, N. (1976): Permanentno obrazovanje, Zagreb: Matična publikacija
Vidanović, I. i Kolar, D. (2006): Riječnik socijalnog rada, Beograd: autorsko izdanje
Vigotski, L. (1996): Problemi opšte psihologije, Tom IV: Dječija psihologija, Beograd:
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Zlankovski, J. (2000): Igra i dijete, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
OSTALI IZVORI
Pedagoška enciklopedija 1, (1989), Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Pedagoški rečnik 1, (1967), Beograd: Sindikat obrazovanja, nauke i kulture
www.udel.edu
39