SVEUČILIŠTE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI

SLUČAJ 'GETTIER' DIPLOMSKI RAD

Predmet: Teorija spoznaje

Mentorica: dr.sc. Snježana Prijić – Samaržija

Student: Saša Vukosav

Matični broj: 14358

Smjer: Filozofija – povijest

RIJEKA, Veljača 2008.

1

UVOD ................................................................................................................ 3 1. TRI UVJETA ZNANJA ................................................................................. 5

1.1. PLATON..................................................................................... 6 1.2. IMMANUEL KANT ...................................................................... 8 1.3. ALFRED AYER ........................................................................... 9 1.4. RODERICK CHISHOLM ............................................................. 11 1.5. UVJETI ISTINITOSTI I OPRAVDANJA.......................................... 12

2. ŠTO ZNAČI DA JE VJEROVANJE OPRAVDANO? ................ 14 3. GETTIEROVI PRIMJERI ......................................................... 20 4. ODGOVORI GETTIERU .......................................................... 23

4.1. NEUČINKOVITOST GETTIEROVSKIH PRIMJERA: POJAM OPRAVDANJA .................................................................................. 23

4.1.1. Gilbert Harman............................................................... 23 4.1.2. Roderick Chisholm.......................................................... 28 4.1.3. Irving Thalberg ............................................................... 30

4.2. PRINCIP ZATVORENOSTI ZA OPRAVDANJE................................ 33 5. JOŠ JEDAN POKUŠAJ............................................................. 34 6. ZAKLJUČAK: ............................................................................ 41 SAŽETAK....................................................................................... 42 SUMMARY .................................................................................... 42 LITERATURA................................................................................ 42

2

Uvod

Tema diplomskog rada je problem definicije pojma znanja odnosno

Gettierov problem. Radi se o najpoznatijem problemu za tradicionalnu,

standardnu ili trodijelnu definiciju znanja.

U čemu se sastoji Gettierov problem? Epistemologija se bavi znanjem.

Unutar njene domene traže se odgovori na pitanja kao što su: Što je znanje?,

Da li je znanje moguće? Koji je doseg znanja?, i sl.

S obzirom da je u svako pitanje, direktno ili indirektno, uključen pojam

znanja, čini se prirodnim da bi trebalo krenuti od njega, analizirati ga,

definirati, onda razrađivati druge proleme. S obzirom na značaj pojam znanja

ne smijemo ga ostaviti u potpunosti ili djelomično nerazjašnjenog.

Američki filozof Edmund Gettier je konstruirao primjere protiv

standardne (trodijelne ili tradicionalne) definicije znanja i izložio ih u vrlo

kratkom, ali veoma utjecajnom članku pod naslovom «Je li istinito opravdano vjerovanje znanje» (1963). Smatra se da je Gettier uspio pokazati da

trodijelna ili tradicionalna definicija pojma znanja nije adekvatna jer

«propušta» slučajeve istinitog opravdanog vjerovanja kojima ne možemo

pripisati status znanja.

Mnogi autori smatraju da suvremena epistemologija počinje upravo sa

Gettierovim opovrgavanjem tradicionalne definicije što bi značilo da još

uvijek nemamo odgovor na najosnovnije pitanje kojim se epistemologija kao

znanost bavi - što je znanje?

3

Naravno, postoje i autori koji se ne slažu s tim i misle da je Gettierova

analiza površinska te da ne zadire u temelje epistemologije. Kakva god

mišljenja bila, problem definicije pojma znanja je još uvijek otvoren što je čak

navelo neke autore koji s bave (ili su se bavili) ovim problemom do mišljenja

da se pojam znanja niti ne može analizirati.

Bez obzira na različite ocjene Gettierovog članka, činjenica je da je

nakon njegovog objavljivanja došlo do konstruiranja ogromnog broja sličnih

primjera tako da možemo govoriti o pravoj maloj industriji opovrgavanja

standardne definicije znanja. Karakteristika svih tih primjera je da od nas,

na ovaj ili onaj način, traže modifikaciju ili potpuno odbacivanje standardne

definicije i pronalaženje neke druge koja će biti imuna na protuprimjere

gettierovskog tipa.

Cilj je ovog razmatranja problema definicije znanja moje uvjerenje da

Gettier nije uspio u svom naumu, to jest nije uspio pokazati kako je trodijelna

definicija znanja stvarno neadekvatna. Smatram da se pojam znanja može (i

treba) definirati te iako zgodno konstruirani i izvedeni, gettierovski primjeri

ne pogađaju tradicionalnu definiciju na način da je moramo u potpunosti

odbaciti i zamijeniti drugom.

U pokušaju obrane stava da trodijelna definicija znanja nije pobijena

gettierovskim primjerima, u prvom dijelu rada izložiti ću osnovne postavle

tradicionalne definicije, kako su koncipirani uvjeti i ukratko ću ih pojasniti. U

drugom dijelu ću detaljnije analizirati uvjet opravdanja nekog vjerovanja jer

većina autora smatra da je upravo taj pojam ključan u rješavanju Gettierovog

problema. U trećem dijelu ću izložiti rimjere onako kako ih je sam Gettier

postavio. U četvrtom dijelu ću izložiti koji su smjerovi dosad predlaganih

rješenja te se detaljnije pozabaviti nekim od važnijih. Peti dio donosi neka od

novijih pokušaja rješavanja problema definicije znanja. Konačno, pokušati ću

iznijeti svoje viđenje rješenja problema. Na kraju ću ukatko rezimirati rad i

dati zaključak.

4

1. Tri uvjeta znanja

Znanje koje je predmet epistemologije je propozicijsko ili sudno znanje:

znanje da je to-i-to slučaj. 1

Cilj analize pojma znanja jest pronalaženje uvjeta koji su zasebno

nužni, a zajedno dovoljni za tu vrstu znanja. Nužni bi uvjeti bili oni bez kojih

ne možemo imati znanje, to jest, ti uvjeti trebaju biti zadovoljeni kako bi

nekome priznali da zna neki p. Dovoljni uvjeti su oni uvjeti čijim ispunjenjem

smijemo reći da imamo znanje. Primjerice, studentica mora proći dva od tri

kolokvija da bi stekla pravo pristupa ispitu. Kolokviji promatrano same za

sebe bi bili nužni uvjeti koje studentica mora zadovoljiti. Međutim, koja dva

od tri kolokvija će se naša studentica odlučiti položiti ostavljen je njoj na

izbor. Dva kolokvija koje ona odabere položiti zajedno predstavljaju dovoljne

uvjete koji su zadovoljeni da bi se pristupilo ispitu.

Pod pretpostavkom da je moguće izdvojiti opća obilježja znanja koja su

zajednička svim njegovim instancama i pod pretpostavkom da to uspijemo

napraviti, postavili bi normativna ograničenja unutar kojih se empirijski

slučajevi znanja trebaju smjestiti, to jest postavli bi minimalne uvjete koje neko vjerovanje mora ispuniti da bi se moglo smatrati znanjem. Predložena definicija bi se sastojala od iskaza koji ima formu:

S zna da p ako i samo ako .................................................

1 Postoje i druge vrste znanja zbog čega propozicijsko znanje treba razlikovati od znanja- kako (knowledge-

how) i znanja osobe ili o mjesta (knowledge by aquintance).

5

gdje bi se praznina trebala dopuniti nužnim i dovoljnim uvjetima.

Do objavljivanja Gettierovog članka najprihvaćenija (premda ponekad i

osporavana) je bila tzv. tradicionalna ili trodijelna definicija znanja koja se

izražava sljedećom ekvivalencijom:

S zna da p ako i samo ako (1) p (je istinit), (2) S vjeruje da p, (3) S ima opravdanje vjerovati da p.

Dakle, znanje je istinito, opravdano vjerovanje ili znanje je istinito

vjerovanje poduprto razlozima ili dokaznim materijalom.

Iz navedene definicije možemo izdvojiti tri uvjeta oko kojih se većina

autora slaže da su nužni i dovoljni uvjeti da bismo nekome smjeli pripisati

znanje:

(1) uvjet istinitosti (2) uvjet vjerovanja

(3) uvjet opravdanja

Kao što sam već naveo, ove uvjete većina filozofa koja se bavi

problemom definiranja znanja smatra nužnim i dovoljnim.

Kako se došlo do predložene definicije koja uvjetuje znanju spomenute

uvjete?

1.1. Platon Prema nekim filozofima navedena definicija vuče svoje korijene još od

Platona i njegovog Teeteta , a ima i nekih odjeljaka u Menonu u kojima se

spominje što bi bilo potrebno za znanje. Jedno od takvih mjesta u Menonu je

sljedeće:

6

Menon: (...) zašto se onda znanje puno više cijeni od

ispravna mnijenja i zbog čega su to dvije različite stvari?

Sokrat: (...) jer istinita mnijenja, ukoliko su

postojana, polučuju lijepu stvar i sve dobro. No ne žele

dugo biti postojana, nego uteknu iz čovjekove duše, tako

da ne vrijede mnogo dok se ne vežu domišljanjem razloga,

a to je dragi Menone podsjećanje(...)

Kad se vežu prvo postaju znanja, potom ostaju

stalna. I stoga se znanje više cijeni od ispravna mnijenja,

a od ispravna se mnijenja razlikuje vezanošću(...).2

Neki interpreti Platona drže da Sokrat u Menonu smatra da svaki

slučaj znanja zahtijeva istinito vjerovanje koje je vezano razlozima. Međutim,

uobičajeno je mišljenje da ovaj ulomak označava samo dovoljne uvjete znanja,

to jest počinjemo istinitim vjerovanjem i potom prolazimo kroz izvjestan

proces vezivanja istinitog vjerovanja razlozima. Taj proces bi po Platonu bilo

prisjećanje. Zbog toga filozofi smatraju da je prilično nejasno što se u ovom

ulomku tvrdi te da nije razjašnjeno što je u stvari znanje. 3

Drugi ključni Platonov dijalog je Teetet ili O znanju, u kojemu je

Sokrat postavlja pitanje što je znanje i postoji li možda neka razlika između

pojmova znanja (épisteme) i mudrosti (sofía). Dijalog počinje Teetetovim prijedlogom četiriju definicija. Prva se na

odnosila na ono što danas smatramo znanjem-kako ili znanjem neke vještine,

u drugoj je rekao da znanje nije ništa drugo nego percepcija, a u trećoj tvrdi

da je znanje pravo shva anje (uvjerenje). Kako to obično biva u Platonovim

dijalozima, Sokrat je svojim sistemom pitanja naveo mladog Teeteta da

ć

2 Platon: Menon 97B5 – 98A7 3

7

odbaci dotad predložene definicije i ponudi četvrtu u kojoj tvrdi da je znanje pravo shva anje povezano sa objašnjenjemm (logosom): ć

č

Sokrat: (...) kad bi pravo shvaćanje i znanje (...) bili

ista stvar, tada ni najbolji sudac, nikada bez znanja ne bi

imao pravo shvaćanje. Sad je pak očito da je svaki od dva

pojma nešto drugo.

Teetet: (...) bio sam zaboravio Sokrate (...) da je

znanje pravo shvaćanje spojeno sa objašnjenjem, a ono bez

objašnjenja je izvan znanja. O čemu ne postoji objašnjenje

ne može se znati (...) a o čemu postoji može se znati. 4

Mnogi autori, koji se bave problemom definicije pojma znanja,

smatraju da je ovo ključno mjesto nastanka trodijelne definicije znanja.

Osnovna poteškoća koja se javlja prilikom procjene je li je Platon

stvarno bio taj koji je po prvi put eksplicitno izložio definiciju pojma znanja

vezana je uz razumijevanje objašnjenja (logosa), tj. znači li to ono što mi

danas nazivamo opravdanjem? Druga stvar koju valja imati na umu je to da i

ovaj Platonov dijalog završava bez konačnog odgovora, u ovom slučaju na

pitanje što je znanje.

1.2. Immanuel Kant Kasnije u 18.st. Kant je u svojoj Kritici istoga uma, na jednom mjestu

predložio sljedeće razjašnjenje pojma znanja:

« Stvar za koju držimo da je istinita (...) sadržava tri

stupnja: mišljenje, vjerovanje i znanje.

4 Platon: Teetet 201 c - e

8

Mišljenje znači imati sud koji je nedostatan, ne samo

objektivno nego i subjektivno. Ako je naš sud samo

subjektivno dostatan, a istovremeno objektivno nedostatan,

onda imamo vjerovanje. I posljednje, ako za neku stvar za

koju držimo da je istinita, ako je ona dostatna i subjektivno

i objektivno, onda imamo znanje.» 5

Dakle, za Kanta je znanje smatranje da je nešto istinito, ne samo

subjektivno, nego je i objektivno, sigurno istinito. U navedenom odlomku

Kant je izdvojio uvjete koji trebaju biti zadovoljeni da bismo imali slučaj

znanja. Njegovim rječnikom to su mišljenje, vjerovanje i znanje.

Razmotrimo u kakvom je odnosu Kantova definicija sa trodijelnom

definicijom: vjerujemo da je neki sud istinit i za to nam je potrebna samo

subjektivna dostatnost, to jest dovoljno je da mi smatramo da je on istinit.

Uvjet opravdanja je uveden na način da se uz subjektivnu traži i objektivna

dostatnost koja je definirana na način da je sud objektivno dostatan kada je

«valjan za svakoga, ako se posjeduju razlozi za tu valjanost.» 6 Valjanost je

definirana na način da je sud valjan akko «ima jednako djelovanje na razum

sviju». 7 I konačno, znanje je postignuto zadovoljenjem uvjeta istinitosti ili

kao što Kant kaže kada je sud «objektivno valjan». On upotrebljava ovu

formulaciju kada želi naglasiti da je nešto (primjerice neki sud) povezan sa

objektom spoznaje. Možemo zaključiti da su uvjeti koje Kant novodi jako

slični uvjetima trodijelne definicije.

Iako Kant nije nigdje u Kritici čistoga uma eksplicitno iznio analizu pojma

znanja, smatra se da je u navedenom odlomku prihvatio, barem implicitno,

jednu verziju trodijelne definiije. Obično se smatra da je Kant bio jedan od

ključnih filozofa po pitanju definiranja pojma znanja, ali je sigurno dao svoj

doprinos 5 I.Kant: Kritika čistoga uma, A821, B849 6 I.Kant: Kritika čistoga uma A820, B848 7 I.Kant: Kritika čistoga uma A821, B849

9

1.3. Alfred Ayer Nedbojbeno važan doprinos u prilog trodijelnoj definciji znanja dao je

A. Ayer. On u svom članku «Knowing as having the right to be sure» 8 traži

nužne i dovoljne uvjete za znanje. Prema njemu prvi zahtjev koje se prirodno

nameće je da ono što trebamo znati (i u što vjerujemo) mora biti istinito.

Međutim to nije dovoljno zbog toga što naše vjerovanje, iako je istinito, može

biti posve slučajno istinito. Primjerice hoćemo li za kockara koji se kladi na

crveno i dobije okladu reći da je znao da će je dobiti? Čini se da to ne smijemo

reći iako je njegovo vjerovanje bilo istinito.

Ayer predlaže da si predočimo slučaj kockara tako da zamislimo da taj

naš kockar stvarno dobro pogađa brojeve izvučene na lotu. Bismo li onda

mogli pasti u iskušenje reći da ta osoba zna kakav će biti rezultat, iako do

toga nije došao nikakvom racionalnom metodom ili bilo kakvom metodom?

Ayerov je odgovor da to ne bi bilo prihvatljivo. Zašto? Ako bismo rekli da

kockar zna rezultat lota za koji nije koristio nikakvu racionalnu metodu ili

bilo kakvu drugu metodu te tako prihvatimo da ova vrsta znanja bude

dopuštena, koja će onda biti razlika između znanja i istinitog vjerovanja?

Možda bismo mogli reći da je kockar došao do znanja čistom intuicijom ili

telepatijom, ali Ayer drži da se ovakva objašnjenja uvode kako bi se u stvari

prikrila činjenica da ne postoji objašnjenje.

Iz ovog primjera, ali i mnogih sličnih, Ayer zaključuje da nam je

potreban dodatan korak od puke istinitosti do znanja, a to je da moramo

imati pravo biti sigurni u istinitost nekog suda.

Na ovom primjeru kockara Ayer tvrdi da « (...) razlika, što se samog čovjeka tiče, ne mora postojati. Njegove misli i procedure mogu biti potpuno

8 A.J. Ayer 1956.

10

iste kao i kada samo pogađa. Razlika je u tome da kada kažemo da ovjek zna, onda mu dajemo pravo da bude siguran (...)

č»

č

ć

9

Na kraju članka zaključuje da su nužni i dovoljni uvjeti za znanje

sljedeći:

( i ) p je istinito,

( ii ) S je siguran da je p istinit,

( iii ) S ima pravo biti siguran da je p istinit. 10

1.4. Roderick Chisholm Chisholm je još jedan od suvremenih autora čija definicija pojma

znanja ima navedenu trodijelnu formu.

On smatra da S zna p tj. da S-u smijemo pripisati znanje p ako i samo

ako:

( i ) p je istinito,

( ii ) S prihvaća p,

( iii ) S ima adekvatanu evidenciju za p. 11

Smijemo smatrati (a u daljnjem izlaganju ćemo obrazložiti i zašto) da su prva

dva uvjeta relativno neproblematična, stoga pogledajmo treći.

Što bi značilo imati «adekvatnu evidenciju za p» ? Chisholm treći uvjet

definira tako što tvrdi da osoba ima adekvatnu evidenciju ukoliko: «(...)bi bilo nerazumno da prihvati ne-p». Drugim riječima, p je više vrijedan prihvaćanja

za S nego što je ne-p. Na drugim mjestima Chisholm piše « (...)kad god ovjek ima adekvatnu evidenciju za neku propoziciju ili hipotezu, on je u stanju koje konstituira dokaz o evidenciji za tu propoziciju ili hipotezu» ili « nadamo se da e naš dokaz o evidenciji biti isto tako i dokaz o istini» 12

9 A.J. Ayer 1956. 10 A.J.Ayer. 1956. 11 R. Chisholm, 1957. str. 16 12 R. Chisholm, 1957. str. 34, 38

11

Ideja je jasnija ako se uzmu u obzir njegovi stavovi izneseni u Teoriji znanja gdje iznosi da racionalni pojedinci trebaju biti motivirani da dođu do

istine i u tom procesu izbjegnu mogućnosti pogreške. 13

Dakle, iako Chisholm ne koristi pojam opravdanja, ideja je ista: ne

smijemo prihvatiti nikakvo vjerovanje, makar ono i bilo istinito, ako nemamo

dovoljno dobru evidenciju tj. dovoljno dobre razloge za to.

1.5. Uvjeti istinitosti i opravdanja

Prije nego što analiziram nužne i dovoljne uvjete znanja napomenuo

bih da ću prva dva uvjeta, uvjet istinitosti i uvjet vjerovanja, pojasniti u

kraćim crtama, što nikako ne znači da ne postoje neka veća neslaganja oko ta

dva uvjeta. Trećem ću uvjetu ili uvjetu opravdanja posvetiti nešto više pažnje

u drugom poglavlju, jer, kao što ćemo vidjeti, on je ključan u rješavanju

problema definicije znanja.

*****************************************************************

Pogledajmo sada zašto su nam potrebna baš ova tri uvjeta.

Uvjet (1) ili uvjet istinitosti. Istinitost je semantički termin i istinitost je svojstvo suda (rečenice,

vjerovanja). Prigovori ovom uvjetu postoje, ali ne prave ozbiljnije probleme u

raspravi. Nekako je jasno da ne možemo znati nešto što je neistinito.

Uvjet (2) ili uvjet vjerovanja. 13 R. Chisholm, 1966. str 21-22

12

Vjerovanje je mentalno intencionalno stanje koje za svoj predmet ima

sud i afirmativan stav prema tom sudu14. Intencionalnost je glavno svojstvo

mentalnih stanja koje ih razlikuje od fizioloških stanja organizma.

Oko ovog uvjeta postoje ozbiljnije rasprave vezane uz ovaj uvjet.

Ukratko ću navesti dva problema.

Prvo, zamislimo da se Ljiljana vrati kući i nađe svoj dom potpuno

izgoren pri čemu izgovori: « Ne vjerujem ». Kritičari uvjeta vjerovanja tvrde

da Ljiljana zna da joj je kuća uništena, ali ona ne vjeruje u to, što njezine

riječi i potvrđuju. Dakle, postoji znanje bez vjerovanja.

Jedan odgovor bi bio da Ljiljanine riječi ne izražavaju njeno vjerovanje

da joj je dom uništen, nego da se jednostavno ne može pomiriti sa nastalim

stanjem stvari.

Drugi prigovor uvjetu vjerovanja je ozbiljniji i predložio ga je Colin

Radford.15 Učenika se pita kada je umrla kraljica Elizabeta? Učenik je

zaplašen svojim tiranskim profesorom povijesti, a po prirodi je nesiguran i

smatra da ne zna odgovor na postavljeno pitanje, ali unatoč tome odgovori:

(r) Kraljica Elizabeta je umrla 1603.

Odgovor je bio točan. Uz ovo, učenik je točno odgovorio na cijeli niz drugih

pitanja iz povijesti.

Radford za ovaj primjer kaže dvije stvari:

• učenik ne vjeruje u (r) jer smatra da ne zna odgovor i da je bila puka

sreća da je pogodio točnu godinu.

• učenik zna da (r) jer njegovi odgovori nisu bili puka sreća. Činjenica da

je odovorio točno na većinu pitanja nam govori da je on stvarno naučio

gradivo i da ga nije zaboravio.

Stoga Rudford zaključuje da je znanje bez vjerovanja moguće.

Uvjet (3) je ujedno i posljednji uvjet - uvjet opravdanja. Zašto je on

nužan? Zašto je neplauzibilno tvrditi da je znanje samo istinito vjerovanje?

14 Rekli smo da nas zanima propozicijsko znanje čiji sudovi opisuju neku činjenicu. 15 C. Radford, 1969.

13

Zato jer bi naše istinito vjerovanje moglo biti potpuno slučajno. To se najbolje

se vidi na sljedećem primjeru. Recimo da Milena uzima lijek koji ima

nuspojavu da izaziva iracionalne strahove. Nakon dužeg perioda uzimanja

tog lijeka Milena počne vjerovati da ima dijabetes. Međutim, ona stvarno ima

blagi oblik dijabetesa koji igrom slučaja nije dijagnosticiran prilikom njezinih

prijašnjih posjeta liječniku. Tako je njeno vjerovanje istinito, ali potpuno

slučajno. Izgleda očito da Milena ne zna da ima dijabetes jer je vjerovanje da

ima dijabetes utemeljeno na njenim iracionalnim strahovima koji su

nuspojava uzimanja lijeka.

Treći uvjet nam je potreban da bismo isključili ovakve i slične slučajeve

epistemičke (ne)sreće. Dakle, osoba mora imati opravdanje za svoje istinito

vjerovanje da bi smo joj mogli pripisati znanje.

Što je opravdanje? Opravdanjem smatramo razloge, osnovu, dokazne

elemente, evidenciju, neko jamstvo koje imamo za naša vjerovanja. Istinito

vjerovanje bi trebalo biti potkrijepljeno dobrim razlozima odnosno sudovima

za koje se smatra da su istiniti ili koji jesu istiniti i koji se zasnivaju na

adekvatnim dokaznim elementima (najčešće su to opažajna i osjetilna stanja).

U nastavku ću posebno razmotriti pojam opravdanja i opravdanog vjerovanja.

2. Što znači da je vjerovanje opravdano?

Opravdanje nas obvezuje da vjerovanje, koje se kvalificira kao znanje,

jednostavno mora imati svojstvo da je opravdano. 16 Kako shvatiti ovu

formulaciju, što ona u stvari znači? Odgovori na ovo pitanje su različiti. 16 Autori koji zastupaju tradicionalnu definiciju nas upozoravaju da je ovo pitanje često pogrešno interpretirano. Kada se pita što znači imati opravadano vjerovanje pri tom se ne misli da ako S ima znanje da p, onda S mora biti uključen u neku aktivnost opravdavanja tog vjerovanja ili da je S pokušao pokazati da je p istinito. Npr. Svi vjerujemo da pet plus pet iznosi deset i za većinu ljudi je ovaj iskaz slučaj znanja, iako velika većina ljudi ne bi mogla opravdati ovo istinito vjerovanje.

14

Prema jednom pravcu u teoriji opravdanja koji se naziva

evidencijalizam, vjerovanje je opravdano ako i samo ako subjekt posjeduje adekvatnu evidenciju koja mu je dostupna u svakoj prilici (samim promišljanjem o toj evidenciji). 17 Neko istinito vjerovanje ne smijemo

automatski poistovjetiti sa znanjem jer znanje zahtijeva dodatnu potporu,

dodatne razloge, jamstvo za naše vjerovanje.

Dakle, da bi neko istinito vjerovanje steklo status znanja, zahtijeva

evidenciju. Plauzibilnost (bar početnu) evidencijalizam crpi iz dvije

pretpostavke:

a) subjektova evidencija se sastoji od subjektovih mentalnih stanja, ništa

osim mentalnih stanja ne ulazi u evidenciju. 18

b) subjektova mentalna stanja su subjektu direktno dostupna i

prepoznatljiva.

Dakle, evidencijalisti smatraju da je opravdanje nešto što je internalno,

unutrašnje subjektu spoznaje. Što znači da je opravdanje internalno

subjektu? To znači da su elementi koji čine opravdanje spoznajno dostupni vjerovatelju, to jest da ih je vjerovatelj svjestan ili da ih u bilo kojem trenutku može postati svjestan. Ne samo to, evidencijalistička je teza da je ova vrsta

opravdanja nužan uvjet za znanje.

Protivnici evidencijalizma navedenom shvaćanju opravdanja

prigovaraju da tim pristupom opravdanju ne možemo isključiti slučajeve

epistemičke sreće. Drugim riječima, iako bi vjerovanje bilo istinito i iako bi

imali opravdanje za kakvo se zauzimaju evidencijalisti, to jest opravdanje bi

nam bilo internalno dostupno, ne bismo imali znanje, ne bismo smjeli reći da

znamo. Zašto? Kritičari evidencijalizma smatraju da je internalistički pojam

opravdanja preslab i da nam stoga nije zajamčeno da će nas dovesti do 17 R. Chisholm, Theory of Knowledge, 1977. str.17 i 1989. str.7 18 Pod mentalnim stanjima evidencijalisti podrazumijevaju intospektivna , percepcijska, memorijska, intuitivna stanja, kao i vjerovanja osobe

15

znanja. To nam pokazuju i svi gettierovski primjeri o kojima je će biti riječi

dalje u tekstu.

Zbog toga većina kritičara internalističkog pristupa opravdanju smatra

da nam je potrebno opravdanje u vidu odgovarajuće relacije između

vjerovanja i mentalnog procesa kojim je vjerovanje nastalo. Odnosno, ako

želimo isključiti slučajeve epistemičke sreće ne smijemo se osloniti na našu

uvijek dostupnu i uvijek prepoznatljivu evidenciju, već nam je potrebno nešto

više, potreban nam je pouzdan (reliable) proces kojim stičemo svoja

vjerovanja o okolini.

Možemo li se zapitati što bi značilo «biti pouzdan»? «Biti pouzdan» se

shvaća kao «omjer u kojoj neki proces proizvodi istinita vjerovanja u odnosu na neistinita». Smatra se primjerice da je percepcija pouzdan proces jer

percepcija u normalnim okolnostima proizvodi više istinitih nego neistinitih

vjerovanja.

Ova se pozicija u teoriji opravdanja naziva relijabilizam 19. Dakle, ono

što «pretvara» istinito vjerovanje u znanje je pouzdanost kognitivnih

(psiholoških i neurofizioloških) procesa koji proizvode vjerovanje.

Tako relijabilisti, za razliku od evidencijalista, opravdanje ne shvaćaju

kao nešto što je subjektu uvijek dostupno i prepoznatljivo. Elementi za

opravdanje nisu nužno spoznajno dostupni subjektu. Opravdanje je zbog toga

vanjsko, eksternalno spoznavatalju.

Postoje prigovori i ovoj poziciji. Prema jednom od njih ni ovim se pristupom

ne mogu isključiti slučajevi epistemičke sreće. Već smo rekli da se percepcija

uzima kao pouzdan proces. Ali kako ćemo kasnije vidjeti i tim pouzdanim

procesom nam znanje može izmaknuti. Primjerice, vidimo jednog prijatelja

fotografa kako stoji na trgu. Ali nama nepoznato on je izradio svoju

19 Postoje dva pravca u relijabililstičkoj teoriji: relijalibilizam kao teorija opravdanja gdje je opravdanje shvaćeno u terminima pouzdanosti i relijabilizam kao teorija znanja po kojoj opravdanje uopće nije potrebno. Pozicije se ne razllikuju po pitanju šta je instanca znanja, jer što je po jednoj teoriji znanje isto tako je i po drugoj. Razlikuju se samo po pitanju da li nam je opravdanje potrebno. Za potrebe rada nije potrebno činiti razliku između ova dva pristupa.

16

fotografiju u prirodnoj veličini i upravo je postavlja na trg kao reklamu za

novu ponudu u svojoj trgovini – fotografije u prirodnoj veličini. Naš prijatelj

stoji iza svoje fotografije i namješta je kako ne bi pala. Da li bismo rekli da

znamo da se naš prijatelj nalazi na trgu? Ne, jer je naše vjerovanje, iako

dobiveno pouzdanim procesom, vezano uz fotografiju našeg prijatelja dok se

on sam sasvim slučajno nalazi na trgu iako je mogao biti bilo gdje drugo.

Vidimo da se ove dvije teorije opravdanja razlikuju u pristupu

opravdanju: evidencijalisti misle da opravdanje treba biti spoznajno dostupno

spoznavatalju te se time svrstavaju u internalističke teorije opravdanja.

Relijabilisti drže da je opravdanje nešto što ne treba biti dostupno

spoznavatelju i da nam je za stjecanje znanja dovoljno da imamo pouzdan

proces. Zbog toga relijabilizam spada u eksternalističke teorije.

Primjer pomocu kojeg se mozda najjasnije ocrtava razlika između

navedenih teorija je smislio Lawrence Bonjour:

«Norman je sasvim pouzdan vidovnjak. Međutim on nema nikakvog

uvida u tu svoju sposobnost, uopće je nije svjestan. Jednoga dana Norman, na

osnovu svoje vidovnjačke sposobnosti formira vjerovanje da je predsjednik

S.A.D.- a u New Yorku. On nema nikakvu evidenciju da je to vjerovanje

rezultat njegove vidovnjačke sposobnosti jer ni ne zna da posjeduje takvu

sposobnost. Predsjednik S.A.D.- a taj dan stvarno jest u New Yorku. Da li

možemo reći da je Norman imao znanje o tome gdje se nalazi predsjednik, da

li je njegovo istinito vjerovanje bilo opravdano?»

S obzirom da evidencijalisti smatraju da se kao opravdanje mogu uzeti

samo naša mentalna stanja koja su nam direktno dostupna i prepoznatljiva,

moramo se složiti da Norman nema opravdanje za svoje novonastalo

vjerovanje jer on jednostavno nema nikakvo drugo mentalno stanje koje mu

na neovisan način ukazuje da je njegovo vjerovanje o predsjedniku

opravdano. Zbog toga ne možemo reći da Norman zna da je predsjednik

S.A.D.-a u New Yorku.

17

Relijabilisti bi s druge strane tvrdili da Norman zna da je predsjednik

S.A.D.-a u New Yorku jer je vjerovanje dobiveno pouzdanim procesom to jest

Normanovom vidovitošću. Iako Norman nema nikakav neovisan način koji

mu ukazuje na opravdanost vjerovanja o predsjedniku, to je vjerovanje

dobiveno pomoću pouzdanog procesa i stoga jest slučaj znanja.

Koji bi bili razlozi za prihvaćanje internalizma (evidencijalizma) ili

ekternalizma (relijabilizma)?

Već smo rekli da evidencijalizam ima početnu plauzibilnost koja se

jasno vidi u primjeru sa Normanom. Kako možemo reći da Norman zna ako

nema nikakvog uvida u svoju vidovnječku sposobnost? Ista je stvar i s našim

svakodnevnim vjerovanjima. Kako bismo mogli reći da znamo nešto ako

nemamo uvid u razloge na osnovi kojih tvrdimo da znamo i ako nam ti razlozi

nisu u svakoj prilici dostupni?

Osim toga, evidencijalizam i druge internalističke teorije smatraju da

je internalistička vrsta opravdanja, a to se odnosi na dostupnost elemenata

opravdanja, nužan uvjet znanja. No toj osnovi se prigovara relijabilistima i

svim ostalim eksternalističkim teorijama.

Internalisti tvrde sljedeće: Pretpostavimo da smo žrtve Descartesovog

zlog demona. Razliku između «normalnog» i «demonovog» svijeta ne

uočavamo jer naša iskustva, vjerovanja i sjećanja u «demonovom» svijetu su

zrcalna slika naših iskustava, vjerovanja i sjećanja iz «normalnog» svijeta.

Ekternalisti, s druge strane, tvrde da su sva naša vjerovanja u demonovom

svijetu neopravdana jer nisu nastala nekim pouzdanim procesom. Ova je

tvrdnja internalistima potpuno neplauzibilna. Naša vjerovanja u

«normalnom» svijetu uveliko podržana dokaznim materijalom i stoga

opravdana. Ali ako su sva naša iskustva u «demonovom» svijetu zrcalna slika

naših iskustava u «normalnom» svijetu, onda nema nikakve razlike između

dokaznog materijala koji posjedujemo «demonovom» i dokaznog materijala

koji posjedujemo u «normalnom» svijetu. Naša će vjerovanja u «demonovom»

svijetu biti će jednako opravdana kao i u «normalnom» svijetu jer su si

18

zrcalna slika. Stoga internalisti odbijaju eksternalističke tvrdnju da se jedino

pomoću pouzdanog procesa može doći do opravdanja.

S druge strane jedan od glavnih razloga privlačnosti eksternalizma leži

u filozofskom naturalizmu. Naturalizam je teza da su sve činjenice u stvari

prirodne činjenice. Budući da je proučavanje opravdanja empirijsko

proučavanje, opravdanje (i znanje) ne mogu biti ono što internalisti žele da

bude. Opravdanje (i znanje) se moraju poistovjetiti sa pouzdanim

proizvođenjem vjerovanja, a to je fenomen koji se može empirijski proučavati.

Ipak još uvijek nije jasno kako bi se to empirijsko proučavanje trebalo

provesti.

Drugi razlog za eksternalizam je veza opravdanja i istine. Internalisti

drže da je opravdano vjerovanje ono koje je, u odnosu na evidenciju,

najvjerovatnije istinito. Međutim takvo vjerovanje može biti i lažno. Stoga,

eksternalisti smatraju da je internalistički pojam opravdanja u slaboj vezi sa

istinom te ga treba odbaciti i zamijeniti eksternalističkim pojmom

opravdanja.

Treći razlog za eksternalizam, prema nekim autorima, sastoji se u

tome da nam pojam opravdanja uopće nije ni potreban. Npr. Dretske se pita

zašto nam je opravdanje potrebno20 ako imamo pouzdan proces stjecanja

istinitih vjerovanja. Pouzdan proces je sasvim dovoljan za pretvaranje

istinitog vjerovanja u znanje.

Kao što vidimo imamo prilično suprotstavljene intuicije i razloge za

obje pozicije. Primjeri poput Bonjourovi nas vuku u smjeru internalizma i

stava da je internalno opravdanje nužan uvjet za znanje, dok nas

naturalizam i primjedbe kao Dretskeove navode ka eksternalizmu.

**********************************************************

Pogledajmo što je zajedničko, a što različito suprotstavljenim pozicijama. 20 F. Dretske, 1971. str. 1 - 22

19

(i) Da li netko zna ili ne, to je eksternalno pitanje.

(ii) Obe pozicije se slažu da znanje zahtijeva istinito vjerovanje. Pitanje je

što dodati istinitom vjerovanju da bi postalo znanje?

U ove dvije točke pozicije se poklapaju. Razlika leži u tome da

internalizam zahtijeva (psihološki dostupno) opravdanje, a eksternalizam ne.

Zašto je to tako? Stvar je u tome da internalisti i eksternalisti

operiraju sa različitim pojmom opravdanja i dodjeljuju mu razli itu ulogu. Za

internaliste opravdanje ima ulogu pretvaranja istinitog vjerovanja u znanje

jer smatraju da je internalno opravdanje nužno za znanje. Ekternalisti isto

tako misle da je uloga opravdanja pretvaranje istinitog vjerovanja u znanje,

ali je opravdanje shvaćeno kao pouzdan proces (ili nešto drugo) s tim da uvid u funkcioniranje tih pouzdanih sposobnosti koje vode do stvaranja pouzdanih

vjerovanja nije nužan. Zbog toga se autori kao Dretske pitaju šta će nam

uopće takav pojam opravdanja, ako ga shvaćamo kao pouzdanost neke naše

sposobnosti

č

21. Još uvijek nije ponuđen argument koji bi prevagnuo u korist

jedne strane.

Jedan odgovor zašto je možda takav argument teško pronaći jest taj da

ne postoji samo jedan pojam znanja. M. Steup piše o dvije vrste ili dva pojma

znanja 22:

- animalno znanje (animal knowledge) koje bi odgovaralo eksternalističkim

shvaćanjima znanja (u terminima pouzdanosti nastanka vjerovanja) i

- reflektivno znanje (reflective knowledge) koje odgovara internalno

opravdanom istinitom vjerovanju i svojstveno je samo bićima koja imaju

sposobnosti promišljanja

3. Gettierovi primjeri

21 F. Dretske, 1971. str. 1 - 22 22 M. Steup, 2001. str. 12

20

Edmund Gettier je u svom članku iz 1963. Is justified true belief

knowledge? Temeljem dva primjera pokazao da tradicionalna definicija

znanja nije adekvatna jer ne isključuje neke slučajeve epistemičke sreće.

On polazi od dvije pretpostavke:

(1) moguće je imati opravdanje za neistiniti sud

(2) za bilo koji sud p, ako S ima opravdanje vjerovati da p i procesom

zaključivanja iz p izvede q i prihvati q kao rezultat tog zaključivanja,

onda S ima opravdanje vjerovati da q. (closure principle) (1) se oslanja na princip međusobne neovisnosti istinitosti i opravdanja koji

nam kaže da su opravdanje i istinitost neovisni i da se ne mogu izvesti jedno

iz drugoga, a to nam je potrebno da ne bi zapali u cirkularnu defniniciju

znanja, tj. da se elementi znanja ne bi međusobno definirali.

(2) se oslanja na princip deducibilnosti za opravdanje ili deduktivni princip zatvorenosti za opravdanje; opravdanje koje imamo za sud p se dedukcijom

prenosi na njegovu logičku posljedicu q koja ne izlazi izvan područja

opravdanja nego ostaje zatvorena unutar njega.

Primjer ( i ) Smith i Jones se natječu za posao u nekoj tvrtki. Smith je razgovarao sa

direktorom tvrtke koji ga je uvjerio da će Jones sigurno dobiti posao.

Neovisno o tome Smith je pretražio Jonesove džepove i izbrojao deset novčića.

On izvodi konjukciju:

( a ) Jones e dobiti posao i Jones ima deset nov ića u džepu. ć č

ć č ć

Iz konjukcije Smith dalje izvodi egzistencijalno generaliziran sud:

( b ) Čovjek koji e dobiti posao ima deset nov i a u džepu.

21

Dogodi se da Smith dobije posao i da nepoznato njemu samom,upravo on,

Smith, ima deset novčića u džepu. Posljedica je da je sud (b) primjer

istinitoga opravdanog vjerovanja koje nije znanje jer je njegova istinitost

slučajna.

Primjer ( ii) Pretpostavimo da Smith ima jaku evidenciju za sljedeći sud:

( c ) Jones posjeduje Ford. Dokazni materijal se sastoji u tome da je Smith uvijek vidio Jonesa u Fordu

te da mu je ovaj ponudio prevoz u tom autu. Iz (c) Smith izvodi sljedeće:

( d ) ili Jones posjeduje Forda ili je Brown u Barceloni. ( e ) ili Jones posjeduje Forda ili je Brown u Bostonu. ( f ) ili Jones posjeduje Forda ili je Brown u Brest-Litovsku. Zamislimo sada da Jones ne posjeduje Forda, a da je Brown stvarno u

Barceloni. Sud ( d ) je prema tome istinit i opravdan sud koji nije znanje jer je

njegova istinost sasvim slučajna kao i u prethodnom primjeru.

Uočavamo da u oba primjera Smith polazi od neistinitog opravdanog vjerovanja (koje je moguće zbog principa nezavisnosti opravdanja i istinitosti)

i zaklju ivanjem dolazi do suda koji je istinit potpuno slu ajno. Opravdanje za

slučajno istinit i opravdan sud preneseno je principom zatvorenosti za

opravdanje. Smith je tako došao do istinitog opravdanog vjerovanja koje nije

znanje.

č č

22

4. Odgovori Gettieru

Reakcije na protuprimjere ove vrste u literaturi su različite. Imamo tri

mogućnosti na raspolaganju23.

Prvo, možemo pronaći sredstvo da se pokaže da primjeri nisu učinkoviti.

Drugo, možemo prihvatiti primjere i potražiti dopunu trodijelnoj definiciji.

Tre e, možemo prihvatiti primjere, odbaciti trodijelnu definiciju i naći novu

koja je prikladna.

ć

č č

U radu ćemo se usredotočiti na analizu prvog smjera rješavanja

problema definicije pojma znanja, ali ćemo i ukratko naznačiti još neka

rješenja koja postoje u suvremenoj literaturi.

4.1. Neučinkovitost gettierovskih primjera: pojam opravdanja Autori koji su krenuli prvim smjerom ponudili su sljedeća rješenja 24:

4.1.1. Gilbert Harman

Gettierov pojam opravdanja uključuje neistinite elemente među dokaznim materijalom, odnosno zaklju ivanje uklju uje neke neistinite premise.

Harman tvrdi da se zasnovanost vjerovanja na razlozima

isprepliće s pitanjima o valjanosti razloga i sa pitanjima valjanosti

gettierovskih primjera.

U tu svrhu Harman navodi primjer studenta po imenu Albert.25

Albert mora položiti ispit iz etike. Međutim on vjeruje da ga neće

23 J.Dancy, 2001. 24 Z. Čuljak, 2003. str. 203

23

položiti i ima jako dobre razloge za svoje vjerovanje: pao je na ispitu

sredinom semestra i nastavnik iz etike je poznat po tome što ruši visok

postotak studenata. Međutim ovo nisu razlozi na osnovi kojih Albert

vjeruje da neće proći ispit. On je pod utjecajem jednog drugog razloga:

nedavno je na satu etike održao govor u prilog egzistencijallizmu.

Poznato je da njegov nastavnik zastupa jezičnu analizu i protivnik je

egzistencijalista. Na osnovu toga Albert zaključuje da će se nastavnik

sjetiti njegovog govora i da zbog toga neće proći na ispitu.

Harman tvrdi obzirom na to da unatoč tome što Albert vjeruje

da će pasti na ispitu i ima odlične razloge vjerovati vjerovati da će

pasti na ispitu, moramo se složiti da on nema opravdanje za to svoje vjerovanje. Zašto? Zato što Albert vjeruje da će pasti na ispitu na

osnovi razloga koji su po Harmanu ireleventni za opravdanje tog

Albertovog vjerovanja.

Stoga Harman uvodi razliku između razloga za vjerovanje i

razloga iz kojih se vjeruje u nešto. Razlozi iz kojih netko vjeruje su

relevantni za to ima li on opravdanje za svoje vjerovanje dok su razlozi

za vjerovanje u nešto irelevanti, osim ako nisu razlozi iz kojih netko

vjeruje.

Što bi bili relevantni razlozi? Jedan odgovor je da su to razlozi

koje bi osoba pružila kad bi od nje zatražili da opravda svoje

vjerovanje. Harman smatra da ovaj odgovor nije ispravan. Mi bismo

mogli tražiti od Alberta da opravda svoje vjerovanje i on bi nam mogao

ponuditi razloge koji imaju za zadatak da nas uvjere da neće proći

ispit. Zamislimo da je Albert otišao na razgovor sa školskim

savjetnikom i da ga je savjetnik pitao zašto misli da neće proći ispit.

Albert sumnja da kad bi iznio stvarne razloge njegova vjerovanja da

neće proći ispit, savjetnik mu možda ne bi povjerovao. Zbog toga on

iznosi kao razloge to da je pao na semestralnom ispitu i da je nastavnik 25 G.Harman:, 1970b, str.93

24

vrlo strog pri ocjenjivanju. Ali ti razlozi nisu ( i ne moraju) biti razlozi

iz kojih on vjeruje.

Čak i ako tražimo od Alberta da bude iskren, ponuđeni odgovor

nije zadovoljavajući. Upravo u toj situaciji kad bi se od Alberta tražilo

da opravda svoja vjerovanja, on bi možda uvažio svoje «dobre» razloge i

počeo na osnovu njih vjerovati da neće proći ispit. Tada bismo morali

reći da Albert posjeduje relevantno opravdanje za svoje vjerovanje.

Zbog toga Harman zaključuje da se razlozi iz kojih osoba vjeruje

u nešto ne mogu poistovjetiti sa razlozima koje bi osoba iskreno pružila

kada bi je pitali da opravda svoje vjerovanje. Isto tako se ne mogu

razlozi koji osobi daju znanje poistovjetiti sa razlozima koje bi ona tako

iskreno pružila ako bi se od nje to tražilo.26

Drugi i temeljniji prigovor prijedlogu da su relevantni razlozi oni

koje bi osoba pružila ako bi to od nje zatražili je poistovje ivanje razloga sa svjesnim razlozima.

ć

27

Svjesni razlozi su oni koje nam osoba može priopćiti, a ljudi često

vjeruju u nešto iz dobrih razloga i mi tim ljudima pripisujemo znanje,

čak i kada ne mogu raći koji su to razlozi.

Zbog navedenih prigovora Harman smatra da je vjerovanje u

nešto iz određenih razloga povezano s tim zašto se vjeruje u to. Primjer

sa nesretnim Albertom i njegovom mukom oko ispita nam onda govori

da razlozi zbog kojih on vjeruje da neće proći ispit ovise o objašnjenju

zašto on počinje vjerovati u to da neće proći ispit. Prisjetimo se da

imamo dvije grupe razloga na osnovu kojih Albert može vjerovati da će

pasti: njegov dojam da će ga nastavnik srušiti jer ne voli

egzistencijalizam kojeg je Albert branio ili uviđanje da nije dobro radio

na kolegiju. I jedno i drugo su Albertovi razlozi, to jest on o njima

razmišlja kao o svojim razlozima za vjerovanje.

26 G.Harman, 1970b, str.95 27 G.Harman, 1970b str.95

25

Harman tvrdi da obzirom koje razloge Albert uzme u obzir, mi

pripisujemo različito objašnjenje njegovom vjerovanju. Da bismo

objasnili kako razlozi i objašnjenje ovise jedni o drugome moramo

uočiti da postoji specifična veza između razloga i objašnjenja. Harman smatra da specificirati ne ije razloge zna i specificirati objašnjenje koje vodi osobu do konkluzije. Nije dovoljno samo specificirati premise

(razloge) iz kojih se dolazi do konkluzije, nego se mora specificirati

kako se iz tih premisa (razloga) dolazi do konkluzije. Dvoje ljudi koji

polaze od istih premisa i dospijevaju do iste konkluzije mogu proći

različite puteve, a iz toga proizlazi da mogu vjerovati u konkluziju iz

različitih razloga.

č č

28 Zbog toga je prijedlog da relevantna vrsta

objašnjenja bude ona koja tretira vjerovanje kao rezultat objašnjenja.

Koja bi to vrsta objašnjenja bila? Nekako nam se prirodno

nameće da bi to bila neka vrsta kauzalnog objašnjenja. Po tome bi

objašnjenje bilo proces u kojem je posljednja faza vjerovanje u

konkluziju do koje smo došli tim istim procesom. To bi značilo da je

objašnjenje uzrokovalo to vjerovanje do kojega smo došli i da je onda

učinak dio uzroka. Ovaj ishod se krši sa humeovskim načelom da uzrok

mora biti različit od učinka.

Stoga Harman smatra da je objašnjenje mentalan ili psihološki

proces.29 Odnosno, reći što je objašnjenje jest reći kako ono funkcionira

psihološki, to jest reći kako pripisivanje objašnjenja vjerovanja

funkcionira u našim razjašnjenjima ljudi. Ovim je Harman izložio

svoju teoriju objašnjenja relevantnu za znanje. Primjenimo li to na

gettierovske slučajeve imamo sljedeću analizu:

Gettier i drugi su nam dali primjere želeći pokazati kako znanje

ne može biti opravdano istinito vjerovanje zato jer iz premisa za koje se

zna da su istinite netko može zaključiti nešto neistinito i imati

28 G.Harman, 1970b str.96 29 G.Harman, 1970b str.101

26

opravdanje. Onda bi opet iz te konkluzije mogao nastaviti zaključivati i

još uvijek imati opravdanje.

Harman kaže da ako prihvatimo njegovu teoriju obrazloženja,

onda bi trebali prihvatiti i načelo P:

(P) Objašnjenje koje uključuje bilo koju neistinitu konkluziju, posrednu ili završnu, ne može dati znanje nekome. 30

Zašto? Zato što nije uvijek evidentno da smo imali ikakvo

relevantno objašnjenje, to jest, nije evidentno da li smo u objašnjenju

imali neku posrednu ili završnu neistinitu konkluziju. Primjerice, Gita

može spoznati nešto na način da joj je Marko to rekao. Stoga, Gita

može imati opravdanje vjerovati u rečeno, bez obzira da li Marko

vjeruje u ono što joj je rekao ili ne. Harman tvrdi da čak i kad bi ono

što Marko tvrdi bilo istina, Gita to ne može znati osim ako Marko ne

vjeruje u to što govori. Jer ako govornik (Marko) ne vjeruje u ono što

kaže onda imamo situaciju gdje se zaljučuje nešto neistinito i po načelu

(P) ne možemo imati znanje. Drugim riječima, nismo imali relevantno

objašnjenje jer Marko ne vjeruje u ono što je rekao Giti i zbog toga što

Marko ne vjeruje u to što govori, u takvoj situaciji, po Harmanu,

završavamo sa neistinitom konkluzijom te zbog uvjeta (P) nemamo

znanje.

Stoga je Harmanov zaključak da ako želimo nekome pripisati

znanje onda se moramo voditi načelom (P) tj. objašnjenje ne smije

sadržavati neistinite konkluzije.

4.1.2. Roderick Chisholm

Gettier koristi pojam manjkavog opravdanja tj. onog koje uz istinit podupire i neistinit sud.

30 G.Harman, 1970b str.102

27

Chisholm nudi sljedeću analizu Gettierovskih protuprimjera.

Smatra da su mnogi filozofi, uključujući i njega samog, pretpostavili da

izraz «S ima opravdanje za p» znači isto što i «evidentno je za S da p».

Dakle, ako se tradicionalna analiza znanja shvati na ovaj način, onda

ona nije adekvatna.

Chisholm misli da se ova dva izraza ne mogu postovjetiti.

Pogledajmo na trenutak kako on definira izraz «biti evidentno»:

Pripisivanje nekog svojstva evidentno je za osobu ako je to pripisivanje izvan razložne dvojbe i ako je na osnovi tog pripisivanja razložno donositi odluke 31.

Imajući ovu definiciju u vidu analiza Gettierovskih primjera je

sljedeća.

U jednom od Gettierovih primjera imamo konjukciju sudova e :

Jones drži Ford u garaži, Jones je viđen kako vozi Ford, Jones je u

prošlosti uvijek bio pouzdan i pošten, i dr. Taj sud čini evidentnim

neistinit sud f : Jones podjeduje Ford. Nadalje, f čini evidentnim

istiniti sud h : ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Barceloni. Sud h

ima jedan evidentan i neistinit disjunkt (Jones posjeduje Ford) i jedan

nevidentan i istinit disjunkt (Brown je u Barceloni). Možemo

pretpostaviti da S ne prihvaća istiniti disjunkt jer je on potpuno

proizvoljno odabran (po pravilu uvođenja disjunkcije). S prihvaća

disjunkciju u cjelini i na taj način dobiva evidentan i istinit sud.

U drugom Gettierovom protuprimjeru nemamo disjunkciju nego

egzistencijalnu generalizaciju čija se istinitost izvodi u odnosu na jedan

sud, a evidentnost u odnosu na drugi. Dijagnoza problema je sljedeća:

sud h se zasniva na dokaznom materijalu koji nededuktivno ine evidentnim neistiniti sud

č

32.

31 R.M. Chisholm, 1982. 32 R.M. Chisholm, 1982.

28

Chisholm smatra da nam je potrebna definicija koja bi, kad bi

bila primjenjena na Gettierove slučajeve imala sljedeće posljedice:

(1) S ne zna sud h iz primjera, čak iako je h evidentan, istinit i S ga

prihvaća.

(2) konjukcija sudova e koja je dokazni materijal jest sud koji S zna.

(3) konjukcija b, a to su izravno evidentni sudovi koji tvore S-ovu

konačnu osnovu za e, je također sud koji S zna.

Ovi uvjeti mogu biti zadovoljeni jedino uvođenjem pojma onoga što je

manjkavo evidentno, a za to su nam potrebne tri definicije 33:

- temeljni sud:

b je evidentan za S i sve što čini b evidentnim za S povlači b

- manjkavo evidentno:

(i) postoji temeljni sud za S koji čini h evidentnim za S i logički

ne implicira h

(ii) svaki takav temeljan sud čini evidentnim sud koji je neistinit

- opravdanje (i to tip opravdanja koje pretpostavlja tradicionalna

analiza znanja):

S im opravdanje vjerovati da p akko

(i) evidentno je za S da p

(ii) ako je manjkavo evidentno za S da p, onda p povlači konjukciju

sudova od kojih je svaki evidentan, ali ne manjkavo evidentan za S.

Slijedom navedenoga sud h iz Gettierov protuprimjera neće biti

instanca znanja jer je sud h manjkavo evidentan za S budući da je

evidentan na osnovi suda koji jest evidentan, ali neistinit. Sud e koji je

naveden kao dokazni materijal za h je manjkavo evidentan, ali je

opravdan jer ga povlači konjukcija sudova od kojih je svaki učinjen

evidentnim nekim temeljnim sudom. Sud b koji je S-ova izravna

evidentna osnova za e nije manjkavo evidentan jer ne zadovoljava

33 R.M. Chisholm, str.75

29

uvjet (i) u definiciji manjkavo evidentnog, to jest nema temeljnog suda

koji nededuktivno čini b evidentnim za S.

Ova se analiza i ponuđeno rješenje odnose se na sve slu ajeve istinitog evidentnog vjerovanja koje je manjkavo evidentno.

č

4.1.3. Irving Thalberg

Gettierov pojam opravdanja je slab: odnosi se na strategijsko (interno, prima facie) a ne na evidencijsko (eksterno, objektivno, ultima facie) opravdanje.

Thalberg tvrdi da se u gettierovskim primjerima princip

zatvorenosti za opravdanje uzima kao da prenosi evidencijsko, odnosno

eksterno ili objektivno opravdanje. Naime, kada deduciramo q iz p i

prihvatimo q na osnovi dokaznog materijala koji imamo za p, događa

se da evidencija za p ne daje nikakav razlog za predviđanje okolnosti u

kojima je q istinit. Zbog toga u takvoj jednoj situaciji i ne možemo znati

da je q istinit.

Razlika između strategijskog i evidencijskog opravdanja može se

pojasniti pomoću primjera sa klađenjem. Zamislimo da se neki

profesionalni kockar želi kladiti u borbi za naslov svjetskog prvaka u

boksu u srednjoj kategoriji. Da bi bio što sigurniji u ishod borbe i

samim tim u svoj dobitak, on promatra prvaka M i izazivača N na

treninizima, mečevima zagrijavanja, razgovara sa njihovim trenerima,

boksačkim stručnjacima i sl. Tako kada se kockar na dan prije borbe

kladi na jednog od boraca, njegov je izbor opravdan dokaznim

30

materijalom koji je u međuvremenu uspio prikupiti. Sada zamislimo da

neki hiroviti kladioničar ponudi još tri dodatna izbora 34:

• neki će izazivač sutra poraziti boksačkog prvaka

(generalizacija)

• izazivač N će pobijediti ili će sutra padati kiša (disjunkcija)

• N će pobijediti i sutra će kišiti (konjukcija)

Kockar nema nikakvih podataka o tome da li će se sutra održati

ikakva druga borba za naslov isto kao što ne zna kakvo je vrijeme

najavljeno za sutrašnji dan. U toj novonastaloj situaciji elementarna

strategija klađenja nam opravdava da naš kockar odbaci konjukciju i

da prednost generalizaciji i disjunkciji. Zašto? Uzimajući u obzir

optimalnu strategiju klađenja, nikakva evidencija ne može dati više

podrške za vjerovanje u konjukciju nego njezinim odvojenim

konjuktima zbog toga što se povezivanjem dvaju logi ki neovisnih sudova uvećava rizik da smo usvojili neistinit sud, dok u slučaju

generalizacije i disjunkcije dokazni materijal opravdava korake izvođenja disjunkcije i generalizacije uz uvjet da ti dokazi nisu konkluzivni u pogledu nekog određenog pojedinca ili suda, već se

odnose i na druge pojedince s istim svojstvima ili na druge sudove.

č

Thalberg tvrdi da nam Gettier svojim primjerima pokazuje kako

možemo slijediti «optimalne strategije i biti bez znanja». 35 On

(Thalberg) smatra da je problem u načinu na koji se princip deduktivne

zatvorenosti za opravdanje koristi u gettierovskim primjerima.

Rješenje koje predlaže u svom radu je zabrana strategijski

«nerazumnih» koraka kao što je «konjukcijski korak», na osnovi

principa deduktivne zatvorenosti za opravdanje, to jest, davanje više

34 I. Thalberg, 1974, str. 69. 35 I. Thalberg, 1974, str. 70.

31

podrške vjerovanju u konjukciju nego u generalizaciju ili disjunkciju.

Takvo nešto ne smijemo prihvatiti jer slijedi da 'čisto' logički preneseno

opravdanje s jednog suda na drugi opravdava činjenično znanje.

******************************************************

U prvu skupinu mogu se uvrstiti i Michael Clark i Robert

Almeder. Oni tvrde da Gettier primjenjuje pojam nepotpunog

opravdanja tj. opravdanja koje ne povlači istinitost vjerovanja.

Clark i Almeder smatraju da je opravdanje ona dimenzija

vjerovanja kroz koju se, prije ili kasnije, pokazuje istinitost suda, dok u

slučajevima koje je Gettier naveo kao protuprimjere, opravdanje ne

uspostavlja vezu između opravdanja i istinitosti 36.

******************************************************

Iz navedenog vidimo da su se autori koji na ovaj način

kritiziraju Gettiera usredotočili na to da pokažu da je pojam

opravdanja koji Gettier koristi ili manjkav (Chisholm) ili slab (Thalberg) ili je opravdanje nepotpuno (Clark i Almeder) ili sadrži

neistinite elemente (Harman).

Znakovito je, međutim, da se odgovor na ove vrste prigovora o

upotrebi pojma opravdanja se može pronaći u Gettierovom članku.

Takav pojam internog, slabog opravdanja pronađen je kod Platona,

Chisolma i Ayera, a upravo to su definicije koje Gettier uzima u svojim

primjerima.

36 Z.Čuljak, 2003. str. 17-18

32

Ako prihvatimo da je definicija opravdanja: «ono što od istinitog vjerovanja čini znanje» onda u gettierovim primjerima imamo

opravdanje koje istinito vjerovanje ne pretvara u znanje.

Prirodan korak bi trebao biti da se ojačavanjem pojma

opravdanja te kako bi na taj način možda mogli degetiezirati definiciju

znanja.

Eksternalističke teorije predstavljaju jedan takav pokušaj.

Međutim Robert Shope 37 je pokazao da ni one nisu otporne na problem

jer se primjeri mogu modificirati tako da imamo istinito opravdano

vjerovanje sa eksternalističkim pojmom opravdanja koje nije znanje.

primjerice Maja sjedi u parku i gleda kako ispred nje sjedi mali crni

čupavi pas. Maja formira vjerovanje: «Ispred mene je mali crni čupavi

pas». Nepoznato Maji to nije pas, već prototip robota neke japanske

tvornice igračaka, a isti takav mali, crni, čupavi pas se nalazi iza grma.

Majino vjerovanje je istinito, jer se u parku stvarno nalazi takav pas, a

vjerovanje je i opravdano jer je nastalo pouzdanim procesom

(percepcijom). Ipak ne bismo rekli da Maja zna da je u parku mali,

crni, čupavi pas.

Važno je uočiti da autori koji žele spasiti trodijelnu analizu sa

ojačanim pojmom opravdanja, jednako kao i oni koji žele novu analizu

sa novi pojam opravdanja, smatraju da je problem upravo u pojmu

opravdanja i da je on odgovoran za paradoksalne posljedice Gettierovih

primjera.

37 Robert K. Shope, (1983.) Ako uzmemo ekternalistički pojam opravdanja, bilo da je on shvaćen u terminima pouzdanosti ili kauzalnosti, još uvijek imamo protuprimjere u kojima nam znanje izmiče.

33

4.2. Princip zatvorenosti za opravdanje

Ako kritika ne ide u smjeru prigovora Gettierovoj upotrebi

pojma opravdanja, onda je usmjerena na princip zatvorenosti za

opravdanje:

U Gettierovim se primjerima vrši nedopustiv prijenos opravdanja s

vjerovanja u premise na vjerovanje u konkluziju, pa načelo

zatvorenosti za opravdanje ne vrijedi. (Irving Thalberg)

Opravdanje se u Gettierovim slučajevima nedopustivo distribuira

sa vjerovanja u konjukte (disjunkte) na vjerovanje u konjukciju

(disjunkciju) (Irving Thalberg)

U navedenim odgovorima Gettieru, ideja je ista: nije racionalno

vjerovati u generalizaciju i disjunkciju ako smo do njih došli na način

kako je Gettier to zamislio. U gettierovskim primjerima se uzima da

načelo zatvorenosti za opravdanje automatski prenosi opravdanje koje

imamo za p na sve sudove izvedene iz p.

Thalberg smatra da dokazni materijal koji imamo za p u

gettierovskim situacijama nema nikakve veze sa sudovima izvedenim

iz p te zbog toga načelo zatvorenosti za opravdanje ne bi smjelo

vrijediti u takvim slučajevima.

Na primjeru sa disjunkcijom se najjasnije uočava da, iako po

pravilima propozicijske logike imamo pravo p-u dodati bilo koji

disjunkt, ne smijemo prenijeti opravdanje za p na disjunkciju pVq.

Thalberg se u pojašnjavanju opet služi analogijama sa

klađenjem i vjerovatnosti. On tvrdi da, ako želimo imati što više

pogodaka u našim okladama, želimo imati što više točnih vjerovanja. U

gettierovskim primjerima to bi značilo da Smithova evidencija čini

34

manje razumnim da se Smith kocka na konjukciju ili na disjunkciju

koje imaju logički nespojive disjunkte. Drugim riječima, evidencija koju

Smith posjeduje umanjuje vjerovatnost da će Smith doći do znanja jer

sudovi koji čine njegovu evidenciju, po Thalbergu, nose malu

vjerovatnost da će nas dovesti do istinitog opravdanog vjerovanja to

jest do znanja.

5. Još jedan pokušaj

Naš pristup ima za zadatak pokazati da gettierovski primjeri nisu

učinkoviti te bi, stoga, spadao u prvu skupinu odgovora Gettieru. Međutim,

na njega se može se gledati kao i na dopunu definicije te stoga u stanovitom

smislu pripada i drugom smjeru kritike. Dakle, kombinirat ćemo ova dva

pristupa kako bismo pokušali pokazati da Gettier nije uspio u svom naumu.

Prođimo još jednom kroz prvi primjer koji govori o Jonesu i njegovom

pokušaju da se zaposli.

Smith ima dokaznu građu za sud:

(p) Jones e dobiti posao ći isto tako i za sud:

(q) Jones ima deset novćića u džepu.

Sud p je opravdan ali neistinit, a sud q je i istinit i opravdan. Smithov sljedeći

korak je bio da uvede konjukciju te tako dobije:

( p & q) Jones e dobiti posao i Jones ima deset nov i a u džepu. ć ć ć Konjukcija je neistinita i opravdana: neistinita je jer je konjukt p neistinit

(konjukcija je istinita jedino u slučaju da su oba konjukta istinita), a

opravdana je jer su oba konjukta opravdana. Iz ove konjukcije Smith izvodi

egzistencijalno kvantificirani sud:

35

(r) Čovjek koji e dobiti posao ima deset nov ića u džepu. ć č

č

Dobiveni sud je istinit i opravdan i Smith vjeruje u njega, ali znanje mu

izmiče.

Slično, Irving Thalberg je za primjer uzeo egzistencijalni sud koji

koristi Keith Lehrer u svom primjeru koji je analogan Gettierovom prvom

slučaju:

(s) G. Nogot koji radi u mom uredu posjeduje Ford. te slijedi:

(z) Netko tko radi u mom uredu posjeduje Ford.

Formalno, sve je napravljeno beprijekorno. Međutim, čovjek kojeg

Smith ima na umu kada izvodi sve prethodne sudove je to no Jones, to jest

sadržaj Smithovih sudova je vezan uz činjenice koje se tiču Jonesa. Isto

vrijedi i za Lehrerov primjer gdje se misli točno Nogota. Izgleda da rečenice

(r) i (z) ne bi smjele biti formulirane na ovaj način.

Zašto? Protuprimjeri su postavljeni tako da, čitajući ih, stičemo dojam

da samo jedna osoba iz Lehrerovog ureda posjeduje Ford ili da će samo jedan

čovjek dobiti posao. (Gettier u svom članku navodi samo Smitha i Jonesa i to

još više pojačava dojam da se natječu samo njih dvojica za samo jedno radno

mjesto. Isto radi i Lehrer.)

Osim toga interpretacija egzistencijalno kvantificirane rečenice je:

barem jedan čovjek e dobiti posao, a ne ć samo jedan ili najviše jedan kako je

u primjerima nekako implicitno pretpostavljeno.

36

Upravo Irving Thalberg ukazuje na moguće različite interpretacije

egzistencijalnog suda 38. Tvrdi da u sudu kojeg koristi Lehrer postoji

višesmislenost pa možemo imati sljedeće ineterpretacije:

(I) Jedan određeni Lehrerov uredski suradnik posjeduje Ford.

(II) Točno jedan (najviše jedan) od Lehrerovih uredskih suradnika posjeduje

Ford.

(III) Barem jedan od Lehrerovih uredskih suradnika posjeduje Ford.

Situacija je ista i u Gettierovom primjeru. Thalberg smatra, držim

opravdano, da je interpretacija (I) primjerena kontekstu i Gettierovog i

Lehrerovog primjera.

Što se događa ako i prihvatimo da je (III) jedina ispravna interpretacija

i da nema višesmislenosti? Egzistencijalnom kvantifikacijom otvaramo

prostor za «manevriranje» sa istinitošću i opravdanjem te se dovodimo u

situaciju da istinitost i opravdanje možemo kombinirati u odnosu na različite stvari.

Što to znači? Opravdanje, zbog principa zatvorenosti za opravdanje,

podupire nam vjerovanje u generalizaciju jer imamo sud o Jonesu (koji je o

činjenicama koje se tiču Jonesa). Istinitost dobivamo u odnosu na činjenicu da

će Smith dobiti posao. Povezanost opravdanja i istinitosti nije utemeljena na

sadržajnim i relevantnim vezama između vjerovanja. Pitanje je što bi se

događalo sa situacijama koje bi eksplicitno tvrdile da je neka stvar u domeni

diskursa jedna i najviše jedna? Tada bi bilo bi nemoguće izvesti Gettierov

primjer.

Da bi nam se još malo razbistrila slika uvrstimo konstantu 'Smith' u

egzistencijalni sud i onda imamo:

Smith e dobiti posao i Smith ima deset novči a u džepu. ć ć

38 I. Thalberg, 1969. str.60

37

Da li nam se opravdanje sada čini prikladnim? Jasno je da Smith nema

opravdanje za ovaj sud jer je njegovo opravdanje vezano uz stanje Jonesovih

džepova i direktorove izjave vezane uz Jonesa, a ne uz njega samog.

Drugim riječima pokazali smo da je korak prelaska sa konjukcije na

egzistencijalno kvantificirani sud mjesto gdje se otvorila mogućnost za

«manipuliranjem» istinitosti i opravdanja. Kako bismo izbjegli probleme sa

gettierovim primjerima, bilo bi smisleno uvesti četvrti uvjet u definiciju

znanja 39:

(4) opravdanje i istinitost se moraju odnositi na iste elemente stvarnosti.

Ovome načinu rješavanja gettierovskih situacija bliska je već navedena

Thalbergova kritika koja ukazuje na problematičnost načela zatvorenosti za

opravdanje. Thalberg tvrdi da se to načelo pokazalo potpuno neispravnim u primjeni prenosa opravdanja sa partikularnih egzistancijalnih sudova na egzistencijalne generalizacije.40

Pogledajmo sada što se događa sa Gettierovim primjerima. U prvom

slučaju u kojem Smith završi sudom «Čovjek koji će dobiti posao ima deset

novčića u džepu», ne bi bio slučaj istinitog opravdanog vjerovanja koje nije

znanje. To bi naprosto bio slučaj istinitog vjerovanja. Opravdanje se tiče

Jonesa, a istinitost ovisi o Smithu i njegovoj situaciji jer «Dokazna građa koja tvori opravdanje za istinito vjerovanje nije u korelaciji s onim elementima stvarnosti na osnovi kojih je vjerovanje istinito».41

U drugom primjeru sa upotrebom disjunkcije imali bi samo opravdano

istinito vjerovanje koje nije znanje, jer se opravdanje odnosi na prvi disjunkt,

a istinitost na drugi. U ovom je primjeru Gettier dobio prostor za

39 U jednom od razgovora o ovom problemu, profesor Boran Berčić mi je sugerirao da formuliram i razradim kao dopunu trodijelnoj definiciji četvrti uvjet te smo pregledom materijala zajedno došli do (4). 40 I. Thalberg, 1969. 41 Z. Čuljak, 2003. str.11

38

kombiniranje opravdanja i istinitosti uvođenjem disjunkcije. Opravdanje se

dobiva iz suda (c) koji se tiče Jonesa, a istinitost iz suda (d) koji se tiče

Browna i disjunkcija kao cjelina postaje slučaj istinitog opravdanog

vjerovanja koje nije znanje. Na taj način se opet narušava uvjet (4) jer

Smithova dokazna građa nema nikakve veze sa odabirom disjunkta.

Disjunkcija u cjelini, kao i istinitost i opravdanje, odnosi se na dvije različite

osobe, Jonesa i Browna.

Osim toga, pitanje je možemo li stvarno uzeti disjunkciju kao sud koji

opisuje neku empirijsku činjenicu? Već smo rekli da je: «vjerovanje afirmativan stav prema nekom sudu koji opisuje neku injenicu tj. spoj određenog sudnoga sadržaja i afirmativnog stava prema tom sadržaju.»

č

č č č

42 I

drugi autori poput R. Shopea, tvrde: «epistemološka analiza je analiza empirijskog ili injeni nog znanja tj. znanja da je to-i-to slu aj. Dalje se može provesti analiza u terminima istinitog opravdanog vjerovanja da p. Zato su predmet takva znanja normalni kontigentni sudovi o vanjskom svijetu.» 43

Razmotrimo još neke slučajeve.

Npr. Ivica sjedi u parku i vidi malog, crnog, čupavog psa. On stvara

sud: «U parku je mali, crni, čupavi pas». Međutim to nije pas nego robot

kojega je lansirala jedna japanska tvrtka koja se bavi izradom igračaka. Iza

grma i da ga Ivica uopće nije zamjetio stvarno sjedi isti takav mali, crni,

čupavi pas. Ima li Ivica ima istinito opravdano vjerovanje koje nije znanje?

Ne, ukoliko prihvatimo četvrti uvjet. Opravdanje i istinito vjerovanje ne

odnose se na istu stvar ili iste elemente stvarnosti. Istinitost za sud dolazi od

stvarnog skrivenog psa, a opravdanje od robot-psa.

Ista se situacija pojavljuje i u primjeru kada se Henry vozi kroz predio

gdje ljudi rade makete štala u realnoj veličini, iako je između svih tih maketa

jedna stvarna štala. Henry gleda u maketu štale i ima opravdanje za svoje

vjerovanje: «Ispred mene je štala». Iza makete nalazi se «stvarna» štala.

42 Z. Čuljak, 2003. str.11 43 R. Shope, 1983. str. 20

39

Henry bi i u tom slučaju imao samo opravdano, a ne i istinito vjerovanje,

jednako kao u prethodnom primjeru. Posljedično, ne bi se moglo govoriti o

znanju.

Postoji još jedna situacija koja je problematična, a razlikuje se po

strukturi od dosad navedenih gettierovskih primjera. To je primjer Bertranda

Russella o pokvarenom satu.44

Primjer je sljedeći:

« S ima istinito vjerovanje p, koje se odnosi na to da je toliko i toliko

sati, ali on to vjerovanje posjeduje zato jer je gledao na sat za koji smatra da

pouzdano pokazuje točno vrijeme. Međutim, sat je pokvaren i ne pokazuje

točno vrijeme.»

Russell je ovim primjerom želio pokazati kako je moguće imati istinito

vjerovanje, a nemati znanje. Dakle, potrebno nam je nešto više.

Ali Israel Scheffler 45 je predložio da ako modificikaciju primjera tako

da S ima osnove vjerovati da je sat ispravan, odnosno da ima opravdanje

vjerovati da je sat ispravan. U tom slučaju dobili bismo jos jednu varijantu

gettierovskog primjera standardnoj definiciji znanja. Drugim riječima, S ne bi

znao koliko je sati iako je njegovo vjerovanje da je toliko i toliko sati istinito i

opravdano.

R. Shope smatra da nije najjasnije kako bi modifikacija Russellovog

primjera mogla biti gettierovski primjer. On tvrdi ( a i mnogi drugi autori to

smatraju) da kad bi situacija bila takva kakvu Scheffler preldaže, u tom bi

slučaju S zanemario «relevantnu proceduru racionalnog ispitivanja na na in da je koristio neispravan mjerni instrument.»

č

46 Na taj način S nije

zadovoljio treći uvjet, to jest uvjet opravdanja za svoje vjerovanje. Shope

smatra da i kad bi sat radio, S još uvijek ne zadovoljava treći uvjet osim ako

nije spreman provesti relevantnu proceduru koja je vezana uz upotrebu

mjernih instrumenata.

44 B. Russell, 1948, str. 154 45 I. Scheffler, 1965, str. 112 46 R. Shope, 1983, str. 20.

40

Unatoč Shopeovom prigovoru pretpostavimo da je Schafflerova

modifikacija u redu i da, stoga, Russellov primjer sa pokvarenim satom onda

jest jedna varijanta gettierovskih primjera. Pogledajmo kako bi se naš četvrti

uvjet nosio sa ovim.

Zbog bolje razumljivosti objašnjenja napravili bi malu digresiju i prvo

objasnili kako naš četvrti uvjet rješava problem na analognom slučaju

pokvarenog mjerača za naftu u automobilu. Dakle, situacija je potpuno ista,

istinito vjerujemo da nam je spremnik za gorivo u automobilu prazan na

temelju pogleda na mjerač, a u stvari se naš mjerač za razinu goriva pokvario

i stalno pokazuje da nam je spremnik za gorivo prazan. Slučajnost je što je

spremnik stvarno prazan. Situacija je ista kao i u slučaju pokvarenog sata,

mislimo da znamo koliko imamo goriva u spremniku našeg automobila, ali to

je naše znanje potpuno slučajno.

Četvrti uvjet će nam pomoći tako što navedeni slučaj ne bi smatrao

slučajem znanja jer je naše opravdanje vezano uz mjerač u automobilu, a

istinitost je vezana uz stvarno stanje goriva u spremniku. Ili kao što smo već

prije naveli: evidencija koja nam je relevantna za opravdanje i na osnovi koje

imamo opravdanje nije u korelaciji sa stanjem stvari u svijetu na osnovi kojih

je naše vjerovanje istinito. Stoga, imali bi situaciju u kojoj S ima samo istinito

vjerovanje, ali ne i znanje jer nema opravdanje za svoje istinito vjerovanje.

Naš četvrti uvjet se na isti način nosi i sa modificiranim Russellovim

primjerom. Imamo istinito vjerovanje, ali nemamo opravdanje jer se istinitost

odnosi na stvarno vrijeme u trenutku kada S gleda na sat, dok se opravdanje

se odnosi na sat kao mjerni instrument. Jednako prijašnjim slučajevima

elementi stvarnosti i evidencija za opravdanje nisu u korelaciji.

Međutim, primjenom četvrtog uvjeta na situacije gettierovskog tipa u

kojima nailazimo na upotrebu mjernih instrumenata prilikom opravdanja,

javlja se sljedeći problem: kako doći do opravdanja za stanje goriva u

spremniku našeg automobila ili kako znati točno vrijeme, ako ne pomoću

mjernog instrumenta? U slučaju automobila, rješenje je intuitivnije i

41

uočljivije je kako bi četvrti uvjet funkcionirao. Zamislimo da imamo potpuno

prozirni automobil. Mi bismo u svakom trenutku mogli vidjeti koliko goriva

imamo u spremniku. Ipak, još uvijek ne postoje prozirni automobili i u svrhu

provjere stanja našeg spremnika prisiljeni smo koristiti mjerni instrument.

Ali i kad bi postojali prozirni automobili šta je sa mjerenjem vremena,

temperature, tlaka zraka, brzine, .........? Izgleda da ne možemo izbjeći

slučajeve koji će zahtjevati upotrebu nekog mjernog instrumenta u svrhu

opravdanja zato što ne možemo «direktno» percipirati vrijeme, tlak, brzinu,

......

S druge strane, ako bismo se priklonili Shopeovoj strategiji i rekli: «U

slučajevima kada su u opravdanje uključeni mjerni instrumenti S nije

zadovoljio treći uvjet, to jest uvjet opravdanja za svoje vjerovanje, S još uvijek

ne zadovoljava treći uvjet osim ako nije spreman provesti relevantnu

proceduru koja je vezana uz upotrebu mjernih instrumenata» negirali bismo

uvedeni četvrti uvjet. U tom bi slučaju mi sami, a ne Gettier ili netko drugi,

razdvajali opravdanje i istinitost koji se trebaju po četvrtom uvjetu trebaju

odnositi na iste elemente stvarnosti. Istinitost bi se odnosila na stanje stvari

u spremniku za gorivo našeg automobila ili u slučaju «povarenog sata» na

«realno» vrijeme, a opravdanje na mjerni instrument (mjerač razine goriva u

automobilu ili sat na koji gledamo u tom trenutku). Opet imamo problem od

kojeg smo krenuli. Vidjeli smo da naš uvedeni četvrti uvjet riješava jako puno gettierovskih primjera,

ali da nam u slučajevima sa mjernim instrumetnima nije od pomoći. Situacije sa mjernim

instrumentima ćemo zbog toga ostaviti po strani i raspravu o njima ostaviti za neku drugu

priliku.

42

6. Zaključak:

Kao što smo već istaknuli mnogi autori smatraju da je suvremena

epistemologija počela upravo sa Gettierovim opovrgavanjem tradicionalne

definicije znanja što bi značilo da još uvijek nemamo odgovor na najosnovnije

pitanje kojim se epistemologija kao znanost bavi - što je znanje? U ovom radu

smo nastojali pokazati da E. Gettier nije uspio opovrgnuti tradiocionalnu ili

trodijelnu definiciju znanja. Prihvaćajući sve pretpostavke kao i Gettier,

nastojali smo ukazati mjesto na kojem dolazi do problema i dali smo, nadamo

se, zadovoljavajuće rješenje za većinu gettierovskih primjera.

U prvom dijelu smo, uz povijesni pregled kako je uopće formulirana

tradicionalna definicija, izložili osnovne pojmove, a to su istinitost, vjerovanje

i opravdanje. S obzirom da oko definiranja pojma opravdanja postoji najviše

nesuglasica i da većina filozofa smatra da je upravo taj pojam odgovoran za

neadekvatnost tradicionalne definicije posvetili smo mu cijeli drugi dio kako

bi što više razjasnili o čemu se u stvari radi i gdje dolazi do razilaženja u

raspravama oko tog pojma te posljedično oko definicije znanja. U trećem

dijelu smo prikazali gettierovske primjere onako kako ih je E. Gettier

konstruirao da bi u četvrtom dijelu rada dali neke od najčešćih odgovora i

pokušaja obrane tradicionalne definicije. Ti odgovori uglavnom idu u smjeru

objašnjenja kako pojam opravdanja koji Gettier koristi u svojim primjerima je

preslab te ga treba ojačati ili zamijeniti prikladnijim. To su odgovori R.

Chisholma, G. Harmana i I. Thalberga. Thalberg je i s druge strane napao

Gettierove primjere preko principa zatvorenosti za opravdanje te je nastojao

pokazati da Gettier neprimjereno koristi taj princip u svojim primjerima. Naš

pristup, koji iznosimo u petom dijelu zajedno sa «dijagnozom» i mogućim

rješenjem problema definicije znanja, blizak je Thalbergovom pristupu. Na

43

tom smo mjestu pokazali kako je većina Gettierovskih primjera učinkovita u

pokazivanju da standardna ili trodijelna definicija znanja nije adekvatna

jedino kada stvorimo situaciju u kojoj je moguće manipulirati sa istinošću i

opravdanjem. Kad tu mogućost uočimo i uklonimo, a to radimo uvođenjem

dodatnog (4) uvjeta, nemamo više slučaj istinitog opravdanog vjerovanja koje

nije znanje zato jer se opravdanje i vjerovanje ne mogu povezati u nekom

sudu na način na koji ih Gettier povezuje. Naš četvrti uvjet stoga uspješno

riješava veliki broj gettierovskih situacija.

Ipak, na kraju nam ostaje problem gettierovskih primjera koji

uključuju neizostavnu upotrebu mjernih instrumenata. Naš četvrti uvjet nam

tada nije od pomoći. Ako krenemo smjerom odgovora koji je predložio R.

Shope, opet se vraćamo na početak priče, jer nam svi gettierovski slučajevi

koje nam četvrti uvjet eliminira opet postaju neriješeni.

Smatram da bi se četvrti uvjet mogao doraditi da «pokrije» i situacije

koje uključuju upotrebu mjernih instrumenata, ali ta rasprava prevazilazi

okvire ovoga rada te je ostavljam za neki drugi put.

44

Sažetak

Članak koji je E. Gettier objavio 1963. još je uvijek u polazišna točka

mnogim filozofima koji se bave problemom definicije znanja. Iako postoje

različita i često suprotstavljena mišljenja o tome da li je Gettier uspio

opovrgnuti tradicionalnu definiciju znanja, neosporno je da je Gettier ukazao

bar na neke od problema vezane uz tradicionalnu definiciju i pojmove koji su

elementi te definicije.

U radu smo, uz povijesni prikaz kako se došlo do tradicionalne

definicije znanja, nastojali dati pregled kako se rasprava razvijala nakon

objavljivanja Gettierovog članka i ukazati na smjerove mogućih odgovora i

kritika koje su Gettieru upućeni. Uočavaju se tri osnovna pristupa:

1. možemo zadržati tradicionalnu definiciju i reći da Gettier nije uspio

u svojoj namjeri,

2. možemo potražiti dodatne uvjete i dopuniti definiciju ili

3. možemo u potpunosti odbaciti tradicionalnu definiciju i potražiti

neku koja će biti imuna na gettierovske primjere.

Nakon što smo dali pregled odgovora i kritika koje su Gettieru uputili

R. Chisholm, G. Harman, I. Thalberg i drugi, iznijeli smo naše rješenje

gettierovskih primjera. Mi tvrdimo da Gettier nije uspio pokazati da je

tradicionalna definija znanja neadekvatna i u tu smo svrhu uveli četvrti

uvjet. Stoga, pristup problemu koji smo izabrali spada u prvi smjer odgovora

Gettieru, iako u stanovitom smislu ide i u drugom smjeru jer osim što

tvrdimo da tradicionalna definicija znanja nije opovrgnuta, dodali smo još

jedan uvjet. Primjenom tog uvjeta eliminirali smo veliki broj gettierovskih

situacija, ali nam je na kraju ostao problem gettierovskih slučajeva koji

uključuju upotrebu mjernih instrumenata. Moramo spomenuti da je ovakve

situacije već puno prije Gettiera uočio Bertrand Russell kako bi ilustrirao da

nam je za znanje potrebno više od istinitog vjerovanja.

45

Taj dio problema, koji zahvaća slučajeve koji uključuju mjerne

instrumente, a za koji smatramo da se može riješiti daljom razradom četvrtog

uvjeta, ostavili smo za neku drugu priliku.

Summary

The paper that Edmund Gettier published in 1963 is still a starting

point for majority of philosophers who have been trying to find a solution to

the problem of defining knowledge. Although there are a lot of different and

most of the time conflicting opinions whether Gettier has succeeded in his

refutation of the traditional definition of knowledge, still we must admit that

he has at least showed us some of the problems tied to the traditional

definition as well as the notions which are the elements of such a definition.

In this thesis, besides the historical overview which sheds light on how

the traditional definition of knowledge came to be, we have also tried to put

into perspective how to debate Gettier's refutation as well as give some of the

possible solutions. Basically, we can identify three approaches:

1. we can hold on to the traditional definition of knowledge and claim

that Gettier did not show that traditional definition was inadequate,

2. we can try to expand the traditional definition by using one or more

additional conditions

3. Or, we can dismiss the traditional definition and try to find a new one.

After we have given an overview of these basic strategies that involve

answers that have been directed to Gettier by R. Chisholm, G. Harman, I.

Thalberg and others, we have layed out our solution to the Gettier-type cases.

Our opinion is that E. Gettier has not succeeded in his refutation of the

traditional definition of knowledge. In order to clarify intuitions of the

problem we have added the fourth condition. Therefore, our approach falls

46

into the first of the strategies mentioned above, but can also fall into the

second, on the account of adding the fourth condition to the traditional

definition. Adding the fourth condition helped us to eliminate a great number

of the Gettier-type cases, but still, we have been left with a problem: our

fourth condition, as it now is, does not cover the Gettier-type cases which

involve a measuring instrument such as a clock, a thermometer, a

speedometer, etc. We must mention that Bertrand Russell has warned us

about this kind of cases long before Gettier, although Russell used this kind

of examples to illustrate that there is more to knowledge than true belief.

This part of the problem, which refers to the Gettier-type cases which

include measuring instruments, according to us, can be solved by further by

improving of our fourth condition, be that as it may, we're going to leave that

for some other occasion.

47

LITERATURA

1. Edmund Gettier: Is Justified True Belief Knowledge?, Analysis, 23.6, 121-23, 1963.

2. Platon: Menon 3. Platon: Fileb / Teetet, Naprijed, Zagreb, 1979.

4. Zvonimir Čuljak: Vjerovanje, znanje, opravdanje, Ibis-grafika,

Zagreb, 2003.

5. Robert K. Shope: The Analysis of Knowing, Princeton, New

Jersey, 1983.

6. Alfred J. Ayer: The Problem of Knowledge, Macmillan,

London, 1956.

7. Roderick Chisholm: Theory of Knowledge, Englewood Cliffs,

Prentice Hall,1964.

8. Gilbert Harman: Knowledge, Reasons and Causes, Journal of Philosophy 67.21,841-55, 1970.

9. Irving Thalberg: Is Justification Transmissible through

Deduction, Philosophical Studies, 25, 347-56, 1974.

10. Irving Thalberg: In Defence of Justified True Belief, Journal of Philosophy, 66.22, 794-803, 1969.

11. Bertrand Russel: An Inquiry into Meaning of Truth, W.W.

Norton & Company, New York, 1940.

12. Jonathan Dancy: Uvod u suvremenu epistemologiju,

13. Mathiass Steup: Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2005

48

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom 'Slučaj Gettier'

izradio pod voditeljstvom dr.sc. Snježane Prijić – Samaržije primjenjujući

metodologiju znanstveno – istraživačkog rad i koristeći literature u

navedenom popisu literature.

Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije, i zakonitosti koje sam

izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajen način sam

citirao i parafrazirao sa fusnotama s korištenim bibliografskim jedinicama.

Rad sam izradio u skladu s nacionalnim i međunarodnim normama o

autorskom radu i djelu.

Student:

............................................................

Saša Vukosav

49