ŽUBOROM MI DUNAV ZBORI Jozefina Lada

CIP zapis je dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjiţnice u Zagrebu

pod brojem 652538.

ISBN 978-953-6817-41-2

Zahvaljujem na potpori

pri objavljivanju ove zbirke poezije

Savezu Udruga obitelji

zatoĉenih i nestalih

hrvatskih branitelja

autorica

PREDGOVOR

GospoĎu Jozefinu Lada upoznao sam hodajući i nastupajući po mnogim

pjesničkim i knjiţevnim tribinama i umjetničkim zbivanjima u gradu Zagrebu,

kao ljubiteljicu umjetnosti. Osjetio sam u njoj kvalitetnu i bogato plodonosnu

vrsnu pjesnikinju, što sam joj i priopćio. Nagovorio sam je da pokuša pisati

pjesme i od tada, Jozefina je zaţuborila i prozborila dobrim pjesmama!

Prateći od samog početka, cijeli njezin stvaralački i pjesnički opus, moram

jednostavno konstatirati da sam najblaţe rečeno - oduševljen! Njezine prve,

stradalničke i domoljubne, posvećene su "nestalom" muţu i ocu, kao i njezinom

(i našem) Vukovaru. Nakon toga su slijedile ljubavne, sakralne, socijalne, i

pjesme druge tematike, a skoro svaka je vrhunska! Na samome početku svoga

stvaralačkog pjesničkog opusa, jasno je stavila do znanja da je riječ o izuzetno

kvalitetnoj i plodnoj pjesnikinji.

Bilo je samo pitanje trena, kada će poput bujice nastati velika, poput Dunava,

rijeka pjesama. Tu je bujicu trebalo samo potaknuti i aktivirati, otvoriti joj put,

da nezaustavljivo krene i poteče oduševljavajući ljubitelje lijepo pisane riječi!

Jozefina svoje pjesme piše u trenutku kada u njoj sazru i nije im potrebno

"brušenje i dotjerivanje" pa su tako pred nama u izvorna pjesma u originalnom

obliku. To je odlika vrsnih pjesnika.

Do sada je preko Udruge umjetnika Tin Ujević objavila slijedeće zbirke

pjesama: "Platane Vukovarske", "Po žeravici hodim", "Miris Dunava i

trešanja", a četvrta Jozefinina zbirka poezije je "Žuborom mi Dunav zbori"!

Čitajući i analizirajući njezine pjesme, nemoguće je reći; ova ili ona je najbolja

zbirka poezije, jer sve su - odlične! Napisala je pjesama za još nekoliko zbirki, a

i dalje neumorno, predano i vjerno prenosi na papir svoje emocije, stvarajući

izuzetno kvalitetne pjesme oduševljavajući pjesničku publiku!

Jozefina je ogroman pjesnički kapacitet i uvjeren sam da će njezina pjesnička

zvijezda iznjedriti još mnoštvo pjesničkih dragulja, te objaviti zavidan, blještavi

niz knjiga poezije! Dovoljno je pročitati samo nekoliko Jozefininih pjesama, te

propitivati se, kada će biti objavljena njezina nova zbirka poezije, jer kada se

upoznaju njezine pjesme, tada nastaje nepresušna potreba i prava glad za

njezinim pjesmama, te se s nestrpljenjem očekuje njezina nova zbirka poezije.

Evo, imamo pred sobom Jozefininu knjigu "Žuborom mi Dunav zbori", pa će

tako glad za njezinim pjesmama barem na kratko biti utaţena i ponovo moţemo

uţivati u njezinim pjesničkim ostvarenjima.

Neka Jozefinin "Žuborom mi Dunav zbori", zažubori i prozbori u Vašem

srcu i duši, a taj žubor i zbor, do njezine slijedeće knjige, od srca topli i iskreno

preporučujem! Uţivajte u žuboru i zboru Dunava, slušajući ga Jozefininim

pjesmama, pored našeg hrvatskog grada, herojskog grada Vukovara!

U Viškovcima 15. prosinca 2007.

Ivan Puljić

pjesnik i publicist

ŽUBOR DUNAVA

Traţim tebe na obalama,

Stavljam ruke u pijesak,

Koji se rasipa,

Kao naša ljubav.

Misli lete,

Vraća se sjećanje mladosti…

Košava nosi pijesak.

Osjećam tvoj dodir.

Dunav ţubori.

Nosi galebove i liske,

Koje gnjure u vodu

Traţeći ribu.

Stojim…

Rasipam pijesak…

Nosim bol…

I ţubor Dunava…

KAPI KIŠE

Ti otrovna kišo

Traţiš nas!

Gledaš nas i traţiš,

U kapima suza

Naše dodire!

Trebamo

Tvoje dodire ljubavi.

Zašto nas ne voliš više?

Prolaziš i bacaš

U očaj našu ljubav!

O kapi kiše ili suza,

Otrovne su!

Ne znam;

Tko je protiv nas

I naše ljubavi…

TVOJE RIJEĈI

Oprosti, htjela bih

Da me ponovno

Vodiš u ţivotu.

Ţar riječi tvojih

Samo su djela.

Tvoje riječi su vječne!

Zbog toga hoću

Samo tebe i tvoje riječi,

Te mirni dodir tijela

Bez ijedne riječi!

Ja bi htjela da si tu

Ti i tvoje tijelo!

Ţelim samo tebe

I tvoje riječi…

VATRA LJUBAVI

Srećo, da li naša

Ljubav još plamti?

Da li naši dodiri

Traţe nas?

Kada ćemo se

Ponovno vidjeti?

Kada će gorjeti

Naša vatra ljubavi?

Bjeţimo jedno od

Drugog, a vatra bukti!

Zašto se ponovno

Mi rastajemo,

Moja ljubavi!?

GITARE I NOĆI

Još sviraju gitare,

Ali nema više

Ni jedne

Noći za nas!

Sve radosti noćne

I ljubavi naše,

Više nema!

Patim, jer

Tebi sam pripadala.

Zbog toga gitare,

Tako tuţno jecaju

I gube se u daljini…

Tih noći više nema,

Kao ni snova…

MIRIS VJETRA

Pusti da te volim

Kao što vjetar

Voli našu ravnicu!

O, Ti i Dunav,

Da li me volite još?

Kako je hladno,

Kad vjetar nosi

Tvoje zagrljaje,

A strune raznose

Zvuke naše ljubavi,

Koja još plamti

Na Dunavu.

Vuka se razlijeţe

Mirisom zime i ljubavi,

Koja nas grije u ravnici

Idiličnih mirisa ljubavi,

Hladnih fijuka vjetra

I ugodnog zvuka gitare…

LJUBAV TEBE I DUNAVA

Od kako ljubiš Dunav

Više me ne voliš.

Otišao si u njega

I njemu daruješ ljubav!

Meni se usne grče, hladne.

Htjela sam,

Da ljubav meni daruješ

Do kraja ţivota.

Ipak, Dunav voliš više.

Sad grliš njega

I njegov dom.

Moj dom je prazan.

Ljubav njemu daješ!

Ništa nemam;

Tebe i tvoju ljubav,

Koja mi je sveta!

ODLAZAK

Ne daj se ljubavi.

Ponovno odlaziš?

Kada se ponovno vraćaš?

Dolazim na obalu Dunava,

A tebe nema!

Zbog čega si otišao?

Da li se ponovno vraćaš?

Ostajem sama,

Na obali mladosti.

Kada ću biti

Ponovno sretna,

Obasuta tvojim poljupcima?

Kada će to biti,

Ljubavi moja?

ĈOVJEK MLADOSTI

Čovjek ţivota je otišao,

Mladost je odnijela

Ljubav ţivota,

Koju samo mogu sanjati

I traţiti na obali Dunava.

Diviti se proljeću,

Mirisati trešnje mladosti.

Vraćati se na ušće Vuke,

Koja odlazi sa Dunavom.

Nadati se povratku

Njega, kao i proljeća.

LJUBAV KOJA TRAJE

Kada proĎe bol u grudima

Ponovno se javlja - ljubav!

Tada si daleko.

Zašto, zbog čega si otišao,

Ljubav ostavio!

Voda protječe,

Ţubori o ljubavi!

Zemlja koja šuti,

Nebo koje plače

I smije se,

Daje nadu da si tu.

Ljubav si koju trebam!

Vječno sanjam

San zemlje, ţubor vode,

Plač neba,

I smjeh Sunca…

BEZ TEBE

Tvoje ruke klize

Po gitari,

Koja proizvodi

Zvukove mladosti!

Tvoje ruke istovremeno

Prebiru po mome tijelu.

Prepuštam se

Zvucima gitare

I tvojim dodirima!

Traţim javu,

A dobivam miran san.

Ponovo se budim

I vraćam u stvarnost,

Ali, bez tebe…

VLAKOM ZA SLAVONIJU

Vlak se kreće i odnosi me

Iz jednog kraja lijepe naše,

U moj kraj, u moju Slavoniju,

Ljepoticu moje mladosti!

To je ono što sam ţeljela,

Da doţivim jesen u mom gradu,

Da uţivam u plodovima

Svojega voćnjaka.

Da osjetim miris Dunava i Vuke!

Da, ipak se jesen nekako,

Potpunije i ljepše

Doţivljava tamo,

U mojoj dragoj ravnici!

DUNAV U VENAMA

Gledam golubicu i goluba.

Mirišem trešnjin cvijet.

Krv vrišti venama

Traţeći tebe!

RaĎajući san o tebi.

Nalazim;

Dunav u venama,

Koji prolazi

Kroz ţivot…

San bez dodira,

Uz san poljubaca.

TREŠNJIN CVIJET

Kako si pobjegao iz ţivota

Tako nečujno?

Još smo trebali

Uţivati u proljeću.

Ponovno trešnje cvatu;

Pokušavam te pronaći

U trešnjinom cvijetu.

Moţda s kojom pčelom

Doletiš na naše

Cvjetove trešanja!

Gledam cvjetove;

Prizivam pčele

Molitvom,

Da i ti ljubavi

Budeš jedna pčela,

Koja dolazi

Na trešnjin cvijet…

STVARNOST

Dodirivati nebo,

Ljubiti sunce

I nositi vjetar.

Imati tebe

U zagrljaju.

Ponovno mirisati proljeće,

Jesti trešnje

I vraćati se u stvarnost

Dodira Dunava…

Čuti krik galeba,

Vidjeti lisku u letu…

Doista,

Biti u stvarnosti.

TRAŽITI MLADOST

Ploviti na oblacima,

Dodirivati Sunce,

Osjećati mirise.

Kupati se u ljubavi

Noseći ţelju,

Sna i stvarnosti…

Traţiti voljenu osobu,

U nebeskim prostranstvima

I vraćati se na zemlju,

Na mekanu

Travu mladosti…

SLAVONIJO

Slavonijo, zemljo plemenita,

Ponovo se kitiš svojom jeseni

I zlatiš se, kao svijeno zlato!

Tvoja polja su ponovno zlatna,

Puna su roda!

Orači te ponovno oru i glade,

Dotjeruju te kao djevojku

I dive se tvojim brazdama,

Koje donose plod,

Baš kao što i ţena

Donosi svoje potomke!

Tako i ti donosiš svoj rod,

Slavonijo,

Miljenice svojih Šokaca!

ORAH I BREZA

Ponovno dolazim traţiti

Ljubav,

Koja je nestala,

U tom sablasnom gradu!

Gradu sablasti i mraka

U našoj ljubavi!

San, o ponovnoj sreći

Gubi se u nadi propadanja.

Sve je izbrisano

Ostala su samo stabla

Oraha i breze,

Koja svjedoče

Da smo tamo bili.

Ali, to je samo prošlost…

CVIJET NADE

Poţeljela sam cvijet ljubavi,

A sada ga nemam.

Kada ćeš mi ponuditi

Novi cvijet ljubavi?

Više nikada,

Neće se ponoviti taj cvijet!

Sve ruţe i cvijetovi

Za mene su nestali.

Samo osjećam uspomene

Tih cvijetova ljubavi!

Ţelim vibracije ljubavi,

Ţelim biti - zaljubljena!

Ponovno ţelim osjetiti

Dodire i vibracije!

Ţelim se radovati

Pticama i nebu

I ponovno zaljubiti…

Ţelim letjeti, pjevati

O ljubavi, biti zaljubljena…

LJUBAV GALAKSIJE

Što smo mi

Kada su ostali

Snovi, bez ljubavi?

Mi smo ipak,

Puni ljubavi.

Ti u drugoj galaksiji

Nosiš našu ljubav

A ja je njegujem

I čekam trenutak,

Da ponovno

Budemo zajedno,

U vječnoj ljubavi!

ARIJA MIRISA

Arija ţivota stoji

U škrinji,

U kojoj miriši

Moje rublje.

Ta arija polako nestaje,

Stapa se sa vremenom.

Mirisi rublja

Gube miris.

Sada dolazi neki

Drugi miris, starosti.

Sjeta navire,

Kao ljeto sa plodovima,

Ali, ja se ne obnavljam

Kao ljeto, nego

Ostajem u arijama

Mladosti i sjete…

SAMOĆA

BuĎenje …

Bol sna,

Gorka istina…

Samoća mi je prijateljica…

Dočekujem novi dan,

Koji nastavlja vraćanje

U prošlost

Lijepim buĎenjem,

Poljupcima i osmjehom.

Sada smo tu;

Samo,

Samoća i ja…

LJUBAV U SNOVIMA

Moja ţelja,

Biti zajedno;

Javlja se u nekom

Drugom prostoru.

Vodim ljubav u snovima,

Koji prolaze i ostaju,

Samo,

U mojoj galaksiji…

A ti,

Ti si u svojoj galaksiji…

Da li ipak,

Dolazi vrijeme

Za našu ljubav?!

STVARNOST

Osjećam potrebu

Za ljubavlju!

Utapam svoju bol

U samoći.

Traţim dodir u stvarima.

Nalazim hladnoću,

Dodira i neuspjeha,

Samoću u prostoru

I vremenu…

To je - stvarnost!

ŽIVOT

Ljubiti jastuk,

Čuti strune gitare,

Dodirivati stvarnost,

Gubiti tlo snage…

Mirisati ljubičice,

Traţiti dodir ruke,

Ostajati bez poljupca…

Ponovno čuti simfonije,

I traţiti stvarnost,

A imati

Prazninu ţivota…

ŠKRTOST ŽIVOTA

Idem u ţivotu

Bez ljubavi.

Svi su škrti

Na njeţnosti!

Dopuštaju da me

Svaka bura

Otisne,

Na pučinu mora!

Zar svaka stuba

Mora biti skliska?

Da, ponori me nose

I nestaje tlo!

To je u stvarnosti,

Moj ţivot…

LJUBAV S NEBA

Svu ljubav primam

Sa neba.

Čujem te

I vječno volim.

Sva ljubav i sreća

Je otišla sa tobom.

Duša je ostala

Patiti i bolovati

Za tobom.

Ti me čuvaš i ljubiš

Sa neba - vječno!

KOŠMAR

Traţiti jastuke istine.

Nositi u sebi vatru ţivota

I sanjati sreću.

Sjedati za stol samoće,

Te ljubiti ţivot i taštinu.

Osjetiti fluid mladosti

I sastavljati prekinite niti.

Nositi u sebi niti

I htjeti jastuk istine,

Koji odlazi

Sa vodom mladosti.

Mladost nositi

Na licu pravde

I nalaziti se - u košmaru…

SNOVI

Samo tebe traţim

U ovim snovima!

Letim i volim.

Traţim prošlost!

Volim te,

Kao što ptica voli,

Slobodu i let!

Pusti da te

Još volim!

U mislima…

Ako ipak,

Još mogu letjeti,

Pustite me

Da ga volim!

Da ga,

Još volim…

VJEŠTINA

Traţim te

U vještini

Da budemo,

Ponovno zajedno.

Ţelim da se naĎemo

Na obali Dunava.

Gledam Dunav

I još se nadam…

Ţelim ti dati

Naše tajne,

Koje sam nosila

U sebi…

SAMO MOJ

Budi moj

I vrati se

Iz galaksije!

Ţelim te,

Budi moj!

Vjerujem u ljubav,

Koju mi ti daješ;

I ako si u nekoj

Drugoj galaksiji

Osjetim da si ti,

Sa mnom - tu!

Zbog toga budi

Još moj,

I vrati se - ljubavi!

STVARNOST

Ovo prijateljstvo postaje

Stvarnost.

Moţda se rodi i ljubav.

Da li se mogu ponovo zaljubiti?

Da li smijem biti voljena,

Ili je to kazna za mene

I moju ljubav,

Koja mi je bila svetinja,

Ali nje nema!

Sama sam,

Bez osjećaja u svemu tome,

Što me snalazi.

Prepuštam se

Glazbi i svojim mislima

Za ostvarenje tih

Ţelja i stvarnosti!

PROLJETNA IDILA SLAVONIJE

Šetnja po poljima i livadama

Moje drage Slavonije.

Ta ţitnica sada je

Tako zelena, velika i ravna!

OmeĎena je Papukom, Krndijom,

Dilj - planinom i Poţeškom gorom!

Gore se smiju i čuvaju svoju Slavoniju.

Diče se, zelenim oazama pašnjaka

I rascvjetanim voćnjacima!

Vinova loza još spava,

Ali se sprema,

U jeku proljeća probuditi

I uljepšati čari proljeća!

Ţita puna rose, kao okruglice,

Nanizanih bisera.

Slavonija se diči tim rajom,

Te prkosi svima u svom inatu

Punom ljepote svojih planina

I plodnih polja pod njima!

CRNE MISLI

Monoton i teţak dan.

Crne misli počinju kruţiti,

Magla sve pritišće.

Ţeli nešto sakriti,

Suncu ne da sjati.

Hladnoća ne prestaje

I slavuj se više ne čuje,

Boluje i on, kao i ja.

Pjevat ne ţeli.

Ja moram pjevati,

I odagnati crne misli!

ROĐENDAN

RoĎendan, što je to?

Da li je neka sreća ili nesreća?

Što se skriva u tom danu?

Njega ima svatko,

Siromah ili bogataš!

Što je to zbilja?

Je li to neki veliki dan?

Da li je to spomen dan,

Kada počinju patnje ili sreća?

Što se treba dogoditi

Na taj dan, da bude sretan?

Moţda se taj dan treba umrijeti

I nestati, doista, kakav je to dan,

Običan ili sretan?

Da li treba na taj dan plakati,

Moţda plakati, ili igrati?

Što treba raditi na taj dan?

Ljubiti se, smijati,

Ili traţiti, nemoguće stvari?

Što je doista, taj dan - roĎendan!?

SREĆA

Srećo, da li doista ţeliš, meni

Dodijeliti nešto od ovog ţivota,

Barem samo par mrvica sreće!

Da li mi upućuješ

Svoje srce, iskreno?!

To tvoje plavo oko,

Da li je za sreću stvarno?

Ono nije tako daleko,

A ja još ne vjerujem,

Da je upućeno meni.

Moţda je to priča skromna,

Ali, voljela bih

Biti tom sretnicom!

Ţelim te doista imati,

Srećo!

Sanjam o sreći.

Ona je lagani potres,

Moga tijela i duše!

Što je doista sreća?

POTREBE

Što su to potrebe?

Moţda se one raĎaju?

Zbog čega moraju postojati?

Kako utihnuti,

To što ne ţeliš?

Kako pronaći drugi način

Za novim i njeţnim?

Moj je ţivot tako sitan,

Ali ipak roĎen,

Za neke potrebe!

JESEN

Povjetarac nosi suho lišće,

Koje je palo sa grana,

Ove prelijepe, zlatne jeseni.

Sve se zlati svim nijansama boja,

Od purpurno crvenih, preko

Zlatno-ţutih do smeĎih boja.

Trava je još zelena.

I ţito se zeleni, tek niklo,

Ali, i ono će biti zlatno.

Toliko mirisa jeseni, smiruje ţivot,

Do ponovnog buĎenja ţivota.

Stalno kolaju sokovi za

BuĎenje i smiraj ţivota,

Ili moţda samo za san ţive?!

Treba vidjeti plavetnilo neba

I pepeljaste oblake, koji tako ţure,

Pozdravljaju svakog

I poţele mu miran san!

Sve je tako kratko

I ţivot je tek jedan tren,

Kao i jesen, koja doĎe i proĎe!

KRAĐA MIRA I SNA

Ti dolaziš u san i mir,

A ne misliš kako odmoriti tijelo

Puno čeţnje za ljubavlju!

Ti se odmaraš samo od umora,

Ne osjetim ništa u tome,

Samo čujem tišinu i mir!!

O, kako si miran!

Moţda ti smetam u tvom spavanju.

Moţda ti namećem nešto,

Što ti ne ţeliš u svom snu!

Moţda sam ja za tebe nešto,

Što nema imena ni ţelja za snom!

Umaram sebe, razmišljanjem

O nečem, što se zove ţivot,

A ti se ne ţeliš zamarati s tim!

Ţeliš samo svoj mir i san

I da ti ja prestanem krasti

Tvoj san i mir!?

POKLONI

Darujem ti sve što ţeliš i mislim

Da zavreĎujem tvoj poklon.

Sve je tako prazno, jadno,

U ovom mom ţivotu!

Ţelim biti voljena, paţena i maţena,

Ali to je nešto, što izgleda

Ne mogu doţivjeti - i uţivati!

Mislila sam da sam to zasluţila,

Ali nešto ipak nedostaje!

Ne znam što!

Moţda više Sunca i ljeta,

Zapljuskivanja valova mora

I udara bure!

Sve me pomalo hladi i izmiču tvoje

Misli, kao da gubiš ţelju a mnom!

Moje su ţelje prejake,

Moţda hirovite, te nestaju

U valovima mora, u ţezi ljeta,

Pa se tu, moţda guši ljubav!

MOJA SLAVONIJO

Moja Slavonijo, tako si ravna,

Puna svjeţine, u tebi sam sretna,

Sa tvojim makovima i ţitom,

I ja klasam.

Imam snagu i volju da nešto

Postignem u ţivotu!

Vidjela sam te kako se budiš

Iz sna, tako se mila i čila budiš,

Puna bisera, na listovima svog bilja.

Kao da mi govoriš; rosom se umij,

Pa ćeš sve lakše preţivjeti!

Sunce se u tebi budi, izranja

I ponovno zaranja u zemlju!

Kao da ga izbacuješ u orbitu,

Govoreći; ti si moja inercija!

Trebaš puno Sunca, tvoja

Polja puna usjeva, trebaju ţivot,

A usput Sunce i uljepšava

Zlatnu Slavoniju, moju Slavoniju!

OTKUCAJI SRCA

Budna sam, traţim utočište

U tvom zagrljaju.

Nema te, a mislim,

Da čujem tvoj glas!

Ţelim da zazvoni telefon,

Ili zvono na vratima, ali ništa!

Ostajem sama u svojoj sobi,

U svom košmaru ţelja i misli!

To je košmar sna

Ne moram provjeravati,

Što me to uzbuĎuje!?

Tonem u san, ali čujem

Otkucaje tvoga srca!

Da li je to tvoje ili moje srce?!

Počeo je puhati vjetar

I rashlaĎuje me, odnosi misli!

Što je to bilo;

Ţelja ili san!?

ŽELJA

Ovo grčenje u krevetu,

Nema više smisla!

Osjećam kako i ti

Stvaraš i prizivaš mene

Da počnem pisati!

To je ipak jače od mene.

Ne znam što pisati,

Ne veselim se tome.

Nemam temu.

Ali jednostavno imam potrebu!

Ovo je krevet doţivljaja.

Osjećam tvoju blizinu,

Tvoje poljupce i ţelju za mnom!

I ja tebe ţelim, a ne znam

Što će biti do kraja ove noći!

Voljela bih da i nema noći

Dok ti ne doĎeš!

ODLAZIM

Odlazim, a on ostaje!

Pjesme se počinju ljubiti!

Ovi stihovi moraju biti

Pravi, da barem tako

Budem sa njim!

Teško mi je.

Ali, sama moram ostati,

Olakšati teret koji nosim!

Takav je taj poziv za Poreč,

Koban je moţda za nas!

Volimo se i ne ţelimo

Ovakve rastanke,

Ali to ljubav jača

I obostrana ţelja

Postaje veća!

Poslije takvih dana,

Više smo - svoji!

LIJEPO

Boţe, kako govoriti,

O nečem lijepom

Kad je to sve samo

Trnje, teret i muka!

Ţeljna sam lijepih riječi,

Dosta mi je svaĎe,

Siline i ponosa!

Ţelim nešto skladno i lijepo.

Nekada sam imala sve,

Ali, sad više nemam!

Što je to lijepo - cvijet?

Sada ni njega ne dobivam!

Moţda je to nešto,

Što mi nije Bogom dano?!

Ne znam

Kako ću izdrţati sve ovo?

Da li mi još nešto lijepo dolazi?!

KRUŠKE SA MODRUŠA

Izgubljene su moje

Kruške sa Modruša,

Koje sam dobila na dar!

Traţila sam ih, ali, nema ih!

Korim sebe, kako sam ih

Mogla izgubiti!

Lijep je, sretan i sjetan,

Taj posjet Modrušu,

Ţeljela sam se penjati u

Na Stari grad

Zrinskih i Frankopanovih,

Ali nisam imala toliko snage!

On mi je poklonio,

Djelić te prirode, s vrha Modruša,

Koji je meni bio nedokučiv,

A ja sam to izgubila!

Tako mi nedostaju te kruške,

Djelić ljubavi što mi je bila

Poklonjena, kao i zov,

Mojega imena, sa ruševina

Tog srednjovjekovnog grada!

NEMA LIJEPOG SNA

Ovo je očaranje ţivota i sna,

Koji nestaje i pretvara se

U tmurne i tuţne dane!

Ni Sunce se više ne raĎa

I ono nas napušta i dolazi

Samo kad poţeli i hoće.

Tada, ni moj san mi neće

Podariti miran san,

Jer ga moţda nisam zasluţila!

Kako bi bila lijepo,

Da se moţe spavati i sanjati

Kako je sve lijepo!

Takav san izgleda

Nisam zasluţila

I trebam čekati

Neki novi lijepi san!

STIHOVI SE GUBE U LJETU

Miris babljeg ljeta, osjeti se u zraku.

Kose se livade i suši zadnje sijeno.

Sve se smiruje zbog velike vrućine.

I ptice su odgojile svoje potomke.

Djeca ponovno kreću u školu,

Sve je nekako drugačije

I Sunce se ranije sprema na počinak.

Mi tako tiho prolazimo

Otkosima trave i ţalimo za ljetom.

Pred nama je jesen prepona plodova,

Blagostanja i sreće,

Tih plodova koje zemlja raĎa i daje.

Nije dovoljan pogled da bi nastali,

A mi bi htjeli imati sve u trenu.

Moţda su riječi suvišne

I zato se stihovi gube u ljetu!

PRAZNA DUŠA

Moja duša je tako mala

I tako prazna, pa ne ţelim

Da me nosiš u sebi!

Neka vrijeme sve izbriše

Iz tvog ţivota - zauvijek,

Jer nisam ona, koju ti trebaš

Voljeti i ţeljeti!

Moja duša ostaje prazna.

U čaši vina se nalazi snaga,

Za daljnji ţivot!

Ostavi me da patim

I sama sebe tješim,

Jer nisam te dostojna pratiti!

Pokušat ću, moţda,

U drugom traţiti utjehu,

Jer ne mogu ovako!

Boli me to, što se ti sa mnom

Patiš, a ja te nisam dostojna,

Sa ovako praznom dušom!

ZALAZAK

Ljeto prolazi, prestaju vrućine.

Ljubav se gasi, tko će je probuditi,

Kada tako slabo tinja.

RaĎa se čeţnja koja je

Bila jača od ljeta.

Moţda se ljubav izgubila

U čeţnji i ne nalazim smisao

U nečem novom i svjeţem.

Ljeto smiruje, kao zalazak Sunca!

Moţda će se stvoriti

Nova čeţnja za ţivotom,

Koji je u sutonu snage,

Za nečim novim, što ne znam

Kako nazvati.

Pomozite mi dati ime,

Tome nečem čeznutljivo lijepim

I usput napišite recept,

Kako to konzervirati!

ZAVRŠAVA BABLJE LJETO

Bablje ljeto završava i pauk

Završava svoju posljednju mreţu.

I takvi biseri osvjeţavaju

Tako bistro jutro, u kojem se

Sunce tako sramno pomalja,

Kao da se umorilo od ţarkog ljeta

I ţeli poći na počinak!

Miris otkosa trave, lijepo pokazuje

Da dolazi jesen, koja nudi svoje čari,

U kiši i mirisu groţĎa!

Kukuruz počinje svoj ples zrenja.

Orači počinju svojim brazdama,

Češljati moju ravnicu!

Dotjeraju je za novi ţivot,

Koji treba početi,

Da bi ponovno raĎala!

JUTRO TIŠINE

Jutro tmurno, mirno,

Kao da nitko ne ţivi

U tako velikom gradu!?

Slavuj pjesmom razdire,

Svoje njeţne grudi!

Vlakovi jure, malo zastanu

I nastave, nekamo odlaze!

Slavuj ponovno nastavlja pjesmu,

Treba i traţi svoju publiku!

Ljudi i automobili, kao da ne ţive,

Ne stanuju u ovom velegradu!?

Sve je mirno, samo trava i cvijeće,

Mrmljaju zemlji, svoju priču.

Nema ni šetača sa psima.

Na ulicama je tako tiho i sumorno.

Moţda se ni Sunce neće pojaviti,

Jer je sve tuţno i sumorno,

Kao da počinje noć, a ne dan!?

Oblaci pritišću grad

Gušeći sve u nama.

MILA ZEMLJO, SLAVONIJO

Mila zemljo moja,

U srpnju se zlatiš ţitnim klasom,

A u jesen suncokretom i kukuruzom.

Prepuna si roda i poroda,

Obdario te Bog i sama priroda!

Silna si i snaţna zemlja.

U tebi se diţu hrastovi do neba,

Temeljiti i ponosni, kao Ti i tvoji ljudi!

Ipak si njeţna i umiljata.

Dopuštaš rosi da te njeţno umiva

I bisernim kapljicama kiti!

Kiša te kupa, da bi Sunce

Blještalo po tebi i pokazivalo Nebu

Tvoje čari i draţi, jer u tebi je sve

Što god Bog i čovjek traţi!

Prekrasna si i blagoslovljena

Od Boga i ljudi,

Zemljo blaga, zemljo zlatnog ţita,

Slavonijo draga, zemljo plemenita!

RUŽE ISPRIKE

Ruţe bijele, na poklon sam dobila.

Ne znam, što se njima htjelo reći;

Isprika ili opravdanje, za moju

Sreću, ili samo mali znak paţnje!

Ruţe su pune sreće, ljepote i čistoće!

Sitne su, ali njeţne, tople i lijepe!

One me vesele, hrabre i tjeraju na

Uspjeh, one su jak poticaj, kako ţivjeti!

Na ţalost, ipak će nestati, uvenuti,

Kaţu, to su normalne pojave u ţivotu!

Čovjek mora ţivjeti, mirno i skromno,

Pokazivati svjesnost, koja često - nestaje!

Ništa mi tu ne moţemo spriječiti.

Ţivot ipak ide dalje,

Kao i mi - idemo dalje!

ŽELJA ZA IZGUBLJENIM

Znam, moram pisati

I izraţavati svoje htjenje,

Za nečim, što se zove ljubav!

Moţda je to slučajni prolaznik,

Koji pita, gdje je neka ulica?

Moţda je to jabuka,

Koja mora uvenuti,

Kao stablo bez kiše?

Što sam ja u ovom ţivotu,

Moţda samo slučajni prolaznik!?

Lutam i traţim.

A što traţim, ako to više

Ne postoji, bar za mene!?

Moţda je ljubav, prazna slova

Na papiru i ţelja u glavi!

U povodu toga,

Moţda se moram ohladiti

I traţiti drugdje ţivotnu sreću!

TEŽAK DAN

Kako je teţak i tmuran dan,

Pun sivila, nosimo u sebi,

Sve tmurne stvari.

Ne znam, kako ih izbaciti,

Kada samo plač, smjenjuje plač!

Telefon me izbacuje na tren iz

Tog sivila, razmjenjujem par riječi

I opet isto!

Umorna sam, spava mi se.

Moţda zbog toga nemam volje

Za ovakvim ţivotom.

Mislim da će san izbrisati,

Sve te mučne dogaĎaje,

Nadam se da će otjerati mučninu

I da ću se moći smijati i gledati

Vedriji i sunčaniji dan!

Nadam se da ţivot neće traţiti

Toliko muke i patnje od mene.

Nadam se da će biti

Milosrdniji… i bolji…

ONI I ŽELJE

Ne znam što ţele od mene i mog ţivota!

Ţele me zadrţati za sebe, a ostaviti samu,

Da svakog čekam i sluţim i budem lutka,

Da me povuku kad im se prohtije,

Da igram i plešem kako ţele!?

Doista, da li sam ja njihova marioneta,

Lutka na koncu kada im zatrebam?

Ţele da se igraju mojim osjećajima!

Zašto im dopuštam staviti me u poloţaj,

Kako njima odgovara?

Da li smijem imati svoje osjećaje?

Zar sam suviše stara?

Zar se ne smijem penjati na scenu,

Jer su oni na sceni!?

Zar su samo oni vaţni?

Zašto sam ja stalno druga,

Na svim stranicama ţivota!?

KREVET

Krevet, da li je to ono,

Što svatko ţeli na ovom svijetu?

Da li svatko doista ima krevet,

Krevet sna i ljubavi?

Kako je tek onome,

Koji nema krevet, koji mora

Biti vani i čekati dan?

Da li mu je to dobro?

Što se dogaĎa tim ljudima,

Slici Boţjoj na ovome svijetu,

Koji doista nemaju kreveta?

ODSJAJ SUNCA

Sjedim pored mora i gledam

Odsjaj Sunca u moru, kao da se

Kupa isijavajući svoj sjaj

I kao da se ruga kiši koja je

Okupala travu i rivu…

Okupala je cijeli grad Poreč,

Od prašine i nečistoće!

Piri maestral, barke se njišu,

Kao kad majka uspavljuje

Svoju djecu!

Sunce se sve više

Spaja s morem,

Kao da se je umorilo

I ţeli ugasiti svoj sjaj!

SVIBANJ

Današnji pljusak je oprao

Sve zagrebačke ulice,

Izglačao je sve listove drveća

I vlati trave, a cvijetovima dao

Poseban sjaj!

Svi cvijetovi, kao da su

Dobili dodatne bisere i

Imaju sjaj i svjeţinu!

Bazga širi miris, kao i kesten!

Sve se kiti svojim cvijetom

I prkosi vremenu koje dolazi!

Svibanj je najljepši mjesec,

Jer ima bezbroj cvijetova.

Ima tako puno boja, puno mirisa,

Od blagih - do opojnih!

Tako je sve lijepo u svibnju.

PONOVNA SNAGA

Ponovo počinjemo nositi novo ljeto,

Snagu početka novog milenija.

Ovo je snaga zime i ţivota.

Počinjemo nositi novu budućnost

I stvarati novi ţivot.

U novoj snazi roda i poroda.

Počinje nova sreća,

Novi san.

Počinje nova ţetva i čistina dana.

Početak je novog stoljeća i milenija,

A kraj svega starog.

Iznova počinjemo nositi

Novi stoljeće i milenij!

MRAK

Ovo je vrijeme mraka

I tuţne sjete,

Za vremenom koje je prošlo,

Jer za mene više nema Sunca!

Sve su to isprike

I obećanja, prazna obećanja!

U ţivotu koji dolazi!

Sve više sam u sjeni, u mraku.

Tu su samo poljupci i isprike,

A ja ludim, grčim se i traţim

Utjehu, u kapljici vina!

Lijepo je nestvarno!

Moja stvarnost su;

Bol, grč i tuga!

ĈEKAM POZIV IZ ¨UDRUGE NESTALIH¨

Da idem gledati slike, strave i uţasa!

Potrebno je dobro se omamiti tabletama,

Pa hodati i pomalo halucinirati

O sreći i ljubavi.

To je ipak s njim pokopano,

Ili su ga zvijeri rastrgale!

Sve što god činim ne pomaţe,

Ne nalazim sreću,

Ili je topim - u vinu!

Moţda je i dobro,

Utopiti se u tabletama i vinu!

Hodati omamljena i mirna,

Nezainteresirana

Za bilo što, ili bilo koga!

IZGUBLJENO

Traţim svoje izgubljene snove;

Da me netko moţe ţeljeti

I ponovno pruţiti,

Ono, što sam izgubila!

Ono što sam doista izgubila,

Više se ne moţe naći!

Sada to mogu samo traţiti

I misliti, kako sam našla!

Kada se stiša ţelja,

Za izgubljenim ţeljama,

Tada osjećaš takvu prazninu

I pustoš, kao kad se izgubiš

U stihovima i spoznaš;

To je uzalud ţeljeti!

ROĐACI

Što su roĎaci za mene,

To su znanci iz mog ţivota,

To su ljudi što nisu samo prijatelji,

Već i dobro došli gosti,

Koje rado ţelim vidjeti.

S njima razmijeniti mišljenje!

To su moji znanci

I savjetnici moje savjesti,

Koliko ţelim da budu!

Mogu se nametati i hladno gledati,

Moju radost - ili propast!

Tako imam veći opseg

Misli i osjećaja, ali ne i upliva

U svojim poslovima!

Moţda misle da ih, ne ţelim

Vidjeti ili čuti, pa se skrivaju,

Ali ih pronalazim i ţelim s njima

Prave, prijateljske kontakte imati.

IGRAĈI MAKSIMIRA

Šafrani promolili svoje

Stidljive cvjetove,

Ispod lišća u Maksimiru!

Tlo je prošarano lišćem i cvjetovima.

Tu su i sjenice, traţe mir ili hranu!

Kosovi se bore za odabranicu

Svog srca, kao i sjenice!

Nogama odgrću lišće, čiste tlo,

Za dvoboj, da pokaţu, tko je jači,

Tko dominira pred ţenkama!

Voluharica trči u drugu stranu,

Tu je slučajni šetač Maksimira.

Gle, sve ih otjera, samo da pokaţe

Da je tu, da je to njegova površina

I njegov pravac kretanja!

Svi su se uplašili i pobjegli,

Sama ostajem na klupi.

Čekam da se oni

Ponovo vrate i da uţivam!

SJENICA

Gle,

Sjenica leti sa grane na granu!

I nju je proljeće probudilo.

Gledam tu malu pticu,

Koja je tako ţiva i nestašna!

Da li joj se koji muţjak

Počinje udvarati, ili samo

Gleda i misli, kako mu prkosi!

Ne znam, kako bi trebao

Izgledati njezin muţjak?

Da li su i kod njih proradili,

Proljetni sokovi ljubavi?

Ali, veselo ju je gledati,

Kako se veselo kreće

I vraća mene nekakve

Normalne tijekove ţivota!

PONOVO PADAM U DEPRESIJU

Ne nalazim izlaz iz te depresije

I ne znam kako dalje.

Što bi bilo dobro raditi?

Moţe li mi pomoći spavanje

Ili izlazak, ali kamo?

Nikamo mi se ne ide.

Ţelim nešto, ali ne znam što?

Moţda jedno milovanje

Ili poštovanje i ljubav!

Moţda otići nekamo drugdje,

Gdje nikoga ne poznajem,

Bez topline i njeţnosti,

Poput mene!

Traţim izlaz iz bezvoljnosti,

Iz hladnoće,

Iz nezainteresiranosti,

Za bilo što.

Traţim izlaz!

SMIRAJ VJETROVA

Dolazi proljeće,

Vjetrovi su se počeli smirivati.

Ostala sam na mjestu,

Sa svojim stvarima!

Vjetrovi polako nestaju,

Ne ţele me više prikucati za tlo!

Sve su bliţi, puni mirisima proljeća,

Koje ţeli otjerati hladnoću!

Vjetrovi se još ţele poigrati

Sa suncem i donijeti zahlaĎenje.

Kotač proljeća se počeo okretati

Donoseći toplije dane i noći!

Sunce mami šetače i ptice,

Da počnu pjevati!

Sve je to u biti,

Ljepota proljeća!

LUTANJE I TRAŽENJE

Lutam, traţim miris proljeća.

Ljeska je svoje resice izbacila,

Jaglac je pomolio stidljive cvjetove.

Sve se počinje buditi,

Sjenica traţi kukce, trči ispred nas,

Kao da ţeli reći;

Stanite, dolazi proljeće!

Sunce veselije sja!

Oblaci se poigravaju na povjetarcu,

Čas ţure na jednu stranu, pa se

Vraćaju, kao da nešto govore!

Potok brţe teče, ţeli najaviti proljeće!

Zemlja kao da je odahnula od snijega,

Ţeli pokazati nešto drugo, uljepšati lice!

Sada mi je sve draţe, lutanje i traţenje,

Nekakvoga svog mira i spokoja,

U nečem mirisnom, ţivljem!

I ja tu nalazim svjeţinu,

Sokove novog ţivota!

TRAŽENJE SNA

Bura nerazumna ponašanja,

Straha, gubljenje volje ţivota,

Eksplozija razuma,

Gušenje ţivota, ţelja za smrti!

Prizivanje razuma,

Traţenje svjetla u tami,

A samo nalaţenje tame,

Gubljenje izlaza

Za nalaţenje razuma,

Pucanje dodira, nestajanje,

Ponovno buĎenje, paljenje svijetla.

Gašenje sreće i traţenje - čega?

Ne znam!

BuĎenje jutra, ţelja za snom.

Ponovno košmarni san.

Ţelja za poniranjem,

GaĎenje ţivota, prizivanje smrti!

Ne nalaţenje sebe,

Proganjanje ţivota.

Inat za nečim, ne znam čim?

Ponovo košmarni san…

STRAH OD STVARNOSTI

Rano je jutro, ne spavam!

Počinjem se spremati

Za pjesničku tribinu.

Pomalo me je strah od profesora,

Kojima trebam čitati svoje pjesme!

Trema je prisutna, a jutro je

Tmurno, teško, Sunca nigdje!

Ne znam kako se osloboditi,

Te proklete treme tolika napetost!

Ne znam što raditi,

Da odagnam sve

Nervoze i psihoze ovoga dana!

Ţelim da i ovaj dan bude, kao i svi

Drugi dani, opušteni i mirni.

Kako smiriti sve to, u ovom danu,

Kad sam uzbuĎena, kao, kao dijete!

BOL I SMIJEŠAK

Smiješak prelazi u bol.

Rana se pokazuje u bolu.

Dan u smiješku,

Završava u boli.

Bol prestaje u danu,

Koji se sanjala prošle noći,

A moţda prošla noć

Nije ni bila bol.

Kako zaustaviti bol

I vratiti ljubav koja prolazi?

Što dolazi novo

U budućim danima?

Moţda smiješak i bol,

Ili ljubav.

Što to dolazi?

POVJERENJE

Povjerenje se vraća, veliko i silno!

Za sve treba ţrtva, koju sam ja dala,

Pomalo se vraća i uskoro će se

Pokazati ta ţrtva za istinu i ljubav!

Tako sam silno uzbuĎena i vesela,

Što je sve ovo poteklo iz sitnica

Ţivotne radosti i blagostanja,

Koji sam ţeljela da se vrati sklad,

Koji sam toliko silno ţeljela!

Volim tu svoju djecu,

Silno ih volim i ponosim se njima!

Konačno se vraća ljubav i povjerenje

Ptica i ljudi.

Gledam let goluba,

Leti u visine i spušta se na zemlju.

A što smo mi - golubovi ili ptice,

Koje u mislima letimo, a u snu se

Vraćamo na Zemlju!

Pticama ţelimo uzeti njihov let!

Mi smo ipak, samo ljudi, ne ptice!

OPET OSTATI

Sanjati ljepotu sna,

Traţiti izgubljeno biće,

Letjeti iznad svih,

Ljubiti ljepotu ţivota!

Gledati gubitak sna.

Nikad ne naći sreću,

Voljeti nešto što nemaš,

Utapati bol u samoći,

A opet ostati tu - sam.

I ţivjeti ţivot, bez ţivota!

PRAZNINA

Vrijeme prolazi,

Ostaju sati praznine i nade!

Uobičajeno vrijeme za san

I vrijeme buĎenja.

Praznina ţivota!

Dodir u prazno,

Odlazak u prazno.

Osjećaj praznine!

Emocije ostaju prazne,

Bez ičega lijepog!

Samo borba

Osjećaja i praznine

I stihije vremena u prostoru!

TERET

Nošenje svog tereta

Velika je stvar,

Kod pravih ljudi!

Čak je i Isus nosio

Svoj kriţ i naš teret,

Da nas oslobodi grijeha!

Mi smo nezahvalnici.

Ne ţelimo to priznati

I samo kukamo!

Od pohlepe ne vidimo!

Samo - ja,

Pa opet - ja!

To su ljudi…

NEMIR

Ponovo se dogaĎa

Košmar u glavi!

Nešto me vuče u depresiju.

Što se sa mnom zbiva?

Osjećam da gubim

Tlo pod nogama!

Vjetar me lagano diţe,

Nebo pita:

"Kamo ideš"?

Ne znam, polako tonem,

Tada se budim!

Razmišljam:

"Kamo sam to krenula?

Što se to zbilo sa mnom"?

Nebo se plavi!

Vjetar polako piri,

Kovitlajući oblake!

Što je to danas?

Stvarnost ili san?

STVAR

Zar sam ja,

Bezvrijedna stvar,

Koju svi uzimaju

Po potrebi - i bacaju,

Kao papirni ubrus!?

Zar sam ništarija,

Za koju se ne treba boriti?

Bezvrijedni papirnati ubrus,

Jednokratne uporabe?!

Zar nikome

Nije stalo do mene!?

Sama sam,

A ne ţelim imati,

Samo sebe!

STVARNOST

Gubim se u stihovima,

Guta me magla, vraća Sunce!

Gubim pravac kretanja,

Pojavljuje se svjetlost,

Vodi me

Na pravi put!

Izlazi duga i pokazuje smjer.

Kiša pere sve putove

I gasi svjetlost!

Ponovno se gubim u stvarnosti!

Traţim put i smjer kretanja.

To je ipak stvarnost!

Pada snijeg, pravim trag

I stvaram

Nove staze ţivota!

POBUDA

Koja je to misterija ljudske ţelje,

Koja se ne utaţi iz sitnih interesa,

Već se traţi sve više i dalje

Iz nekakvih pobuda, koje nisu ljudske,

Već rade na propasti svijeta i vijeka!?

Svatko ima neku svoju ţelju,

Neispunjenu, a ipak srlja u propast

I gubi interes, kojeg nije ni svjestan.

Ali ipak to ţeli, ne napuštajući nadu

Za ostvarenje tih svojih ţelja!

Ali, zar bi čovjek bio čovjek,

Kada ne bi ţelio - uvijek više!?

SJENE

Javljaju se sjene,

Utvare,

Koje idu za mnom!

Vuku me za rukav.

Traţe nešto,

Guše me,

Ne daju mi zraka!

Ţeljela bih znati,

Što da radim,

Da im se otrgnem

I bjeţim u tamu, osamu,

Koju ljudi ne razumiju,

A ţele biti u tom prostoru!

Ja traţim svoju sreću,

Koja je - tu negdje,

U ovom prostoru!

PRAZAN SAN

Umorna sam od sna, koji je kratak,

Ali naporan, taj san me iscrpi.

Bilo bi dobro da se pretvorim

U mumiju, koja hoda, radi,

A nikom ništa ne govori!

Snaga i elan, koji sam imala,

Nestaje, topi se kao vosak lojanice!

Ostala je svijetlo bez nade

I nekog velikog ţara,

Ostale su u tmini samo krijesnice,

Koje tu i tamo osvijetle

Put mumiji, koja je u prolazu,

Kreće se i radi.

Mumiji, koja više u ničemu

Nema svog ţara.

Sve je tako monotono i kratko,

Kao san koji sam odspavala

I sve je tako prazno.

STARA OLUPINA

Raspršuje se

Pijesak ţivota i smrti.

Postaje fini prah strasti

I potonuća broda

Koji se nasukao

Na dokove stare luke!

Nestaju i raspršuju se

U čestice atoma,

Koji se stapa sa okolinom.

Nestaje blagosti

I volje za ţivotom.

Sve postaje prašina,

Koju suši Sunce

I nosi vjetar!

Nestaje brod na doku,

Tako sve biva,

Samo jedna stara olupina…

OSJEĆAJI

Osjećaji su nešto

Što svatko koristi!

Onaj koji te voli

I onaj koji te mrzi!

Svatko to koristi

Na svoj način.

Stvara ti ambijent

Mira i bure!

To se ne moţe sakriti,

Zbog tog se treba baciti

Iz svih sfera osjećaja

I stavljanja na znanje

Da ne bi bili dostupni

Strancima

Ţivota i smrti!

SLAVONIJA

Slavonijo, tako si puna Sunca,

Siline i ţelje za ţivotom!

Otimaš se iz zagrljaja zime

I pokazuješ, svoje vrline.

Bogata si u svemu i sve daruješ

Svom čovjeku!

Tjeraš sve mračne sile,

Što su te htjele pokoriti,

Ali im ne daš ostvariti zle ţelje!

Tako si blistava na Suncu

I umivena kišama!

Tjeraš sve na novi ţivot,

Ostvaruješ sve, što si naumila

I to pokazuješ u svitanje dana!

Ţito se zeleni i pokazuje dragost,

Što ispunjava tvoje ţelje.

Ţito koje ljudima ţivot znači,

Sada daje puninu ljepote

Dragoj ljepotici, mojoj Slavoniji!

POSTAJEM PRAH

Sunce Zemlju peče

Kiša Zemlju kvasi,

A ja se sušim, nestajem

I postajem prah!

Zatim dolaze suze

I kvase lice!

Zemlja se budi,

A ja nestajem,

Suzama ispirem prah

I smanjujem se.

Postajem zemlja!

Ona jača sa mojim

Prahom i suzama!

Dali ja mogu braniti,

Da Zemlja bude plodnija,

Kada sam ja - sve slabija!

VJETAR I NEMIR

Vjetar vani puše, moje se

Rolete kreću i lupkaju!

Mirno je sve, samo se čuje po

Koji vlak koji dolazi ili odlazi!

Ne mogu zaspati,

Vrtim se u krevetu!

Nešto osluškujem!

Ţelim čuti nešto toplo,

Njeţno, neku serenadu,

Da mogu zaspati!

Nije mi dovoljno ovo

Lupkanje vjetra, na prozor,

On mi ne donosi mir, već nemir!

Smeta mi što se sada uznemirio.

Ako sam ja nemirna,

Zašto je i on nemiran?

Zašto me ne pusti da spavam?

Da naĎem - svoj mir!

LET

Letim poput ptice,

Na lahoru, vjetra.

Spuštam se,

Hoćeš me uhvatiti.

Tada opet puhne vjetar

Digne me kao perce!

Padam i tonem, nestajem.

Osjećam ruku ohrabrenja,

Koja me poput vjetra, diţe,

Lahor me nosi, spušta,

List me pita;

Kamo ţuriš, kud letiš?

Odgovaram;

Ne znam!

Tada ponirem

I gubim ruku,

Ohrabrenja.

NOVI PONORI

Misli naviru,

Pozitivne i negativne.

Ne mogu razlučiti

Dobre od kobnih!

Ovo je novo, poslije vrućine,

Koja se je negativno odrazila,

Na moje stanje i ponašanje.

Osjećam se prazno i besmisleno,

Zbog protekle vrućine.

Danas je nešto drugo,

Jače i sadrţajnije.

Ja sam prazna i zločesta,

U ovim drukčijim vremenima,

Koja mi izgledaju hladno,

Prazno i bezdano poput ponora!

To je sve zbog vrućine

I kiše, koja pomalo daţdi,

Kao i moja duša, u dubini noći!

NESTANAK BONACE

Traţim svoju buru ţivota,

Da je postavim tako,

Da me se više ne dotiče!

Traţim bonacu noći.

Koja ne dolazi nikada više.

Ta bonaca me je bacila

U buru ţivota, koja me baca

Poput plavih valova

I raspršuje u pjenu,

Da se izgubim u tome svemu.

Baca me i iz pjene u val,

Koji me odnosi na pučinu

I ţeli vratiti u bonacu,

Koja je za mene nestala,

Kao da nije ni postojala.

DODIR USPJEHA I SNA

Dodirnuti uspjeh i san,

To je java i blagoslov ţivota,

Koji prolazi i ostavlja na putu

Bez povratka kojim kročimo.

I diviš se kad pomisliš,

Dodirnuo si uspjeh,

San ti nije potreban,

Jer misliš, veličina i snaga!

Kada izgubiš uspjeh,

Nalaziš neuspjeh i pad!

Tada, ni san neće doći,

Kao ublaţivanje poraza.

Tada, traţiš taj san

I ne okrećeš se za uspjehom!

VJETAR

Vjetar puše, suši suze

I nosi list platane,

Za tren šiba i udara,

Kao da ţeli pobjeći!

Ljuti se i baca sve

Pred sobom!

Suza ponovo navire,

Peče na vjetru,

Kao ţeravica!

Vjetar se javlja,

I sve nosi. pali sve,

Na putu ţivota!

Ovo novo vrijeme

Ţeli pokazati snagu

Vatre i vjetra!

RUŽA SJETE

Vene ruţa u vazi,

Ruţa prijateljstva nestaje!

Opadaju latice,

Kao kapi krvi!

Prestaje ţivjeti,

Jer nema ljubavi

I skladnog ţivota!

Ostaje samo gola grana,

Bez lišća i latica!

Tako me je ta ruţa vratila

U sjetu, u prošlost,

Koja prolazi pored mene!

Briše se trag

I snaga mladosti nestaje

Sa scene ţivota!

ŽELIM VIBRACIJE LJUBAVI

Ţelim biti zaljubljena.

Ponovo ţelim osjetiti

Dodire i vibracije ljubavi.

Ţelim se radovati

Pticama i nebu

I ponovo zaljubiti!

Ţelim letjeti

I pjevati o ljubavi

I biti zaljubljena…

PJEV SLAVUJA

Pjev slavuja budi proljeće

I ljubav u meni!

Sreća je u proljeću

Koje dolazi

Sa pjevom slavuja,

Sa novim danima.

Dolazi sreća.

To je promjena

U odnosu na zimu;

Sreća i mir!

LETIM I VOLIM

Samo tebe traţim

U svojim snovima.

Letim i volim!

Traţim prostor

U kojem te voljeti,

Kao što ptica traţi

Slobodu i let!

Pusti da te još volim

U mislima.

Ako još mogu letjeti,

Pustite me

Da ga još volim!

TRAŽIM

Još te traţim

I ţelim vještinu,

Da ponovo

Budemo zajedno.

Ţelim da se naĎemo

Na obali Dunava.

Gledam Dunav

I još ti se nadam!

Ţelim ti dati

Naše tajne,

Koje sam uvijek

Nosila u sebi!

RADOST SNA

Dodir vode i sreće,

Nošenje tjeskobe

I radovanja ţivotu.

Gubljenje tla…

Ljubav dolazi

Sa iskrenošću!

Tjeskoba nestaje

Sa vremenom…

Nastavak ţivota je

Radost sna i ljubavi!

GALEBE MOJ

Ako si galeb sada

Sigurno slobodno letiš

Zorama Slavonije!

Da li piješ

Dunavsku vodu

I ljubiš moje usne

U vodama Dunava?

Kada sletiš na pučinu vode

Sigurno me miluješ i ljubiš,

Jer si volio vodu,

Koja te nosi u moj

Zagrljaj vječnosti…

Ljubavi moja,

Galebe moj…

JESEN

Tako su zlatni i zeleni

Listovi ove jeseni.

Dunav, hladan i brz.

A ti,

Da li si sa galebovima?

Posjećuješ li obalu

Ljubavi i sreće?

Kako je tebi?

Da li još voliš i patiš?

Čuvaš li svoj let

Nad Dunavom,

Da me naĎeš ljubavi…

MIRIS BIJELE PLAHTE

Osjetim miris bijele plahte.

NaĎeš li na njoj cvijet ţivota,

Tada plahta postaje mora,

Koju nikako ne moţeš nositi

Čistu i neokaljanu!

Galeb, koji se raĎa pri tome

Odlazi, ostavljajući ţivot

U jednom kriku!

NA VJERU LJUBAVI

Obluci počinju treperiti

Na vjetru ljubavi.

Bude se strasti mirisa,

Vina i zabranjenog voća,

Koje se topi

U mojim rukama.

Bura počinje,

Sanjam miris strasti

I zabranjenog voća!

Njeţnost se stapa

U rukama siline poljubaca,

Koji vriju u venama

I stapaju se sa

Noćnim sjenama stvarnosti.

BEZ KRIVNJE

Ostala je kriška kruha,

Vruća, bez tvog dodira.

Tko je kriv što

Noć dolazi

I budi se dan,

Bez tvog dodira.

Tko je kriv

Za našu ljubav?

Sada to nije vaţno.

Ostala je kriška kruha.

Mi gubimo niz

Noći i dana,

A ne znamo;

Tko je kriv?

IME

Osjetiti kako tvoje ime

Klizi po usnama,

Vidjeti tvoj lik

I šaptati riječi ljubavi…

Ţeljeti biti tvoja,

Dodavati dodire usana

Uz riječi;

Volim te, trebaš mi,

Više nego ikada!

I ponovo izgovarati

Ime čovjeka

Kojega istinski volim…

JECAJ

Balalajka cvili

I traţi utjehu

U ljubavi.

A ljubav nestaje

U brzacima sapunice…

Čuje se jecaj

I prasak stvarnosti!

Balalajka utihnu.

Ostade,

Samo jecaj…

ZAGRLJAJ

Polako se vraćam

Na obale Dunava.

Ljubim san

Koji sanjam;

Da je tamo,

Da me čeka…

Nosim sreću

O ponovnom susretu.

Osjećam dodir

Ruku i sreće,

Poljupce Dunava

I njega,

Koji slijeće

Na moje usne!

Zagrljaj.

Kraj mladosti,

Dunava i njega!

JUTRO

Prebirati ţice gitare,

Puštati zrake Sunca,

Buditi se sa

Bolom u srcu…

Sve to pomalo čini

Rapsodiju buĎenja;

U srcu koje treperi,

U jutru,

Koje je već došlo,

Ali ga nisam

Pustila u sobu!

Ţaluzinama sam se

Sakrila od sunca

I ljubavi, koja,

Lebdi u zraku…

SJETA

Kako sjeta nosi svoju budućnost,

Koju ţelimo stvarati lijepu,

Da ne bude prazna, bez smisla.

Vrijeme dolazi i prolazi,

Stvara se nešto što nije zbilja,

Već praznina i sjeta!

Ostaje se sam

U svom domu

Ili praznoj sobi,

Gdje se ne nalazi

Riječ i ţivot,

Već prostor i stvari!

Sve je mrtvo i sjetno.

Bez neke vrijednosti,

Bez ţivota i radosti!

Kako savladati sjetu

U praznini?

BUNT I DODIR

Dodir noći me odnosi,

Baca, na pučinu mora.

Maestral me ljulja

U svome krilu!

Dolazi oluja, hladna,

More vrišti,

Baca me i ţeli odnijeti,

Odnijeti sreću i maestral!

Krvarim u srcu

I javlja se bunt,

Protiv svega što je tu!

Osjećam bol,

Koja razdire sve lijepo.

Mirno more proţdire sve,

Sve što je tu!

JESEN U SLAVONIJI

Jesen u mom kraju je bogata i lijepa!

U rodnim vinogradima počele su berbe,

Čuje se pjesma, djevojačka i momačka

I tu svatko uţiva, tko uţivati zna!

Jesen daje najljepše poljupce mom kraju

Bogate obilja zagrljaje plemenitom zavičaju!

Hrastovi u jesen su puni ţira, lagano

Povijaju grane prema zemlji da bi ţirovi,

Njeţno pali i bili hrana divljači,

U čije ime, jeleni rikom zahvaljuju

Slavoniji i njenim hrastovima.

Treba vidjeti, doţivjeti izlazak i zalazak

Sunca u purpurnim bojama, izgleda sve,

Gori od ljepote! U smiraj počinje raj,

Tamburica svira, pjesma se čuje duboko

U noć, kasnu ravničarsku, Slavonsku noć!

To je jesen u mom lipom šokačkom kraju.

Zbog tog obilja ljudi su veseli, ţivahni,

Pa tako i ja i moja - Šokačka pjesma!

TRAŽENJE STVARNOSTI

Da li je ovo bijeg od stvarnosti?

Moţda je ovo traţenje same sebe?

Kamo ja to bjeţim i što traţim?

Kako pronaći svoje misli

I nešto raditi, izići iz tog vrtloga?

Prestati traţiti sebe,

Koja sam sama sebi

Dosadna i monotona!

To je ipak java, a ne san

Koji traţim, a ne mogu naći!

Sve je prazno

I potpuna ništarija u ţivotu,

Koji prolazi, doista prazno

I ništavno,

Kao i ovo vrijeme!

JUTRO, DAN I SAN

Ovo je jutro;

Zalijevanja cvijeća,

Gledanja kroz prozor

I čekanja izlaska Sunca!

Čekam zamjenu jutra

U dan, ali ne tmuran!

Kakvo izgleda jutro.

Ne vidi se čisto Sljeme

Ni televizijski odašiljač.

Tako je tmurno, puno

Crnih misli i teških snova!

Ţelim pobjeći snovima,

Biti u stvarnosti, ali

Stvarnost je teška i sumorna.

Pomalo ţalim za snom,

Ali, i on je nestvaran,

Ne moţe se ostvariti!

Dan je tako teţak i sumoran…

Pomalo gubim volju za ţivotom!

POEZIJA I MJESEC

Gledam sa tvog kreveta,

Kako se lijepo vidi mjesec.

Poţeljela sam da ga stalno

Gledamo zajedno,

Da mi čitaš svoje stihove!

Maštam o tome,

Kako ćemo više biti zajedno,

Ali nikako ne nalazim rješenje.

Uţivam u tvojim stihovima,

Gubim strpljenje i mir,

Pouzdanje u sebe!

Moţda sam se previše

Prepustila emocijama

I izgubila onu zlatnu,

Ili mjesečevu ţicu pouzdanja.

Ţelim nekako drugačije

Ţivjeti i biti s tobom zajedno!

Ţelim uţivati u izlasku Sunca

I raĎanju novog dana i sreće…

PONOVNI DAN

Spustiti se

Na mirne otkucaje srca,

Osjetiti Sunce

Kada ide u smiraj.

Pronaći mjesec i uz njega

Ispričati misli nadi,

Koja je prkosna i velika,

Kao i dan koji je otišao.

Noć traje, priča svoje misli

I vraća u dan,

Koji ne ţeli razumjeti

Ni razdijeliti noć od dana!

Košmar noći

I labirint dana nose misli

Koje se roje, odlaze sa noći,

Pa ponovo nastaje dan.

KAKO BI TO BILO

Ponovno sanjam tvoje tijelo.

Miluje me!

Kako bi to bilo,

Osjetiti tvoje usne

Na mojima.

Ponovno osjetiti miris Dunava,

Lebdjeti na oblacima

Sna i jave!

Poljupce i dodire

U stvarnosti imati!

Kako bi to bilo?

Kako ljubavi?

NOĆ I DAN

Osjetiti vrelinu dana

I hladnoću noći,

Koja donosi nemir.

Traţim poljupce,

A dobivati prazan san!

Znojiti se,

Ne radeći ništa!

Milovati jastuk u nadi,

Osjetiti ţivot,

Voljeti Slavoniju…

U noći i danu,

Ţeljeti ţivjeti u ljubavi

A pronalaziti samoću…

ŠANSONA

Hodati i traţiti ljepotu;

U travi, drveću….

Slušati francusku šansonu,

Koja dolazi

Iz malih stvarčica u ţivotu…

Biti u stvarnosti,

Voditi svoje misli,

U ţeljama ljubavi

I traţiti ljepotu

Ţivotnog sna i jave…

Njihati se u ritmu šansone,

Osjećati dodire…

I biti sama

Na cesti ţivota…

MOJ SIN

Sine moj,

San je java.

Ptica koja leti,

Izvor vode on je!

Tijelo moje, moj sin

Koji bjeţi od mene!

On ne ţeli da se

Radujem i smijem!

To je moj sin.

Sunce koje sja

Magla koja pokriva tugu

Zbog ljubavi za sinom.

Ipak, traţim svog sina

U magli i u snu.

To je sin moj koji ujeda

I blaţi rane moje…

Da, to je sin moj!

ZA LJUBAV ŽIVOTA

Ljubavi, pustio si da odem.

Plačem u samoći,

A ti me puštaš

Kao pticu,

Da odletim.

Ti ostaješ uz Dunav.

Gledaš kako Dunav prolazi.

Moţda sam tebi ja,

Prolazna stanica ţivota,

Ali ja ţelim biti tamo,

Uz tebe!

Ne puštaj me da odem!

Zašto si ostao sam,

Vječna ljubavi!

DODIR USANA

Dodir usana koje traţe sreću,

A nalaze patnju.

Mjesec dodiruje Dunav,

Kao i tvoje usne,

Koje se gube u

Dodiru noći,

Sjaja Mjeseca,

Uz Dunav koji juri.

Da li i ti juriš,

Kao i Dunav?

Ne vidiš moje usne,

Koje vape

Za poljupcima…

USNE SNA

Danas si ljubio bocu,

A mene si ostavio

Da čeznem.

Gledam

Da li osjetiš

Na svojim usnama

Moje usne?

Da li osjetiš meku

Toplinu usana?

A san?

Da li i on dolazi

Sa usnama?

SUSRET DUNAVA

Mekoća trave

I čvrstina ruke…

RaĎanje Mjeseca,

Odlazak Dunava…

Suze ţelja…

Mekoća poljupca

Tvrdoća Zemlje…

Traţenje mira.

Gledanje Neba

U očima sna i jave,

Ponovni susret Dunava i Neba…

ŽUBOR RUKE I DUNAVA

Klizi ruka

Postaje vruće,

Dunav ţubori

I brza!

Ruke klize

Sa grudi na oblutke

Sreća nastaje…

Ţubor ruku i Dunava!

Prepliću se grudi

Obluci u ţuboru nestaju

Dunav hladi oblutke

Ruke odlaze i vraćaju se…

Sa ţuborom riječi,

Sa ţuborom Dunava

I uzdasima

Vreline dana…

GUBLJENJE LJUBAVI

Unošenja sna u javu,

Osjeti topline i zime,

Slušanje ljubavi…

Gubljenje dodira.

Praznina oblutaka,

Osjećanje umora…

Traţenje poljubaca,

Nestajanje stvarnosti.

ViĎenje Mjeseca

U Dunavu

I gubljenje ljubavi!

OSJEĆAJ

Mekoća grudi,

Toplina usana,

Čvrstina bradavica,

Rosa venerina slapa.

Gubljenja ljubavi,

Ostajanje u samoći,

Sanjanje

Ljepote dodira.

Bubrenje sjemena

Nade za ljepotom.

Sanjanje dodira

Vode i neba.

Spajanje mjeseca

I Dunava!

ROSA USANA

Kiša pada,

Dodir usana nastaju.

Ponovno se javljaju

U snu ili javi!

Kiša pada,

Usne se rose

Rosom ţelja.

Ponovno se ostaje sam…

A rosna kiša nosi

Vlaţnost snova…

Ponovno dodir sna!

ZVIJEZDE SNA

Zaspala sam

Na tvom ramenu,

A zvijezde nose

San ljubavi

To sam nosila

U san strasti.

Treba osjetiti

Miris ţivota

Nositi ljepotu ţivota,

Dodirivati Zvijezde

Kada si sa mnom.

ODLAZAK I DOLAZAK

Ljubavi da li odlaziš?

Moţda je san voljeti,

A suze su za

Dan i stvarnost!

Voljeti i ţivjeti dan.

Umirati i imati san.

Da li ja volim ili sanjam?

Zar je ovo gušenje ljubavi?

A suze - kiša?!

Što trebam imati

Ljubav ili san?

Kada voljeti ili plakati,

Šetati i ljubiti?

Dodirivati san i mrak

Odlaziti i dolaziti...

SAN I SUZE

Osjećati dodir ruke

Dobiti poljupce.

Gubiti glavu,

Nositi sreću,

Smijati se i plakati…

San sreće!

Dolazak pameti,

Hladni tuš,

Suze i san…

TAJ DAN

Traţim samo taj dan,

Dodira mladosti!

Osjećam taj dan,

Oboţavam taj dan,

Biti u takvom danu

Traţiti takav dan

Imati takav dan!

SAN I STVRNOST

Ovo je dan mladosti,

Pjesma poleta i sna, ali

Dolazi noć, bez sna i sreće.

Opet dolazi prazan san,

Koji prolazi sa kišom!

Sunce odlazi, a dolazi kiša

I san, koji gube moje misli,

Ove noći su puste

Ostavlja prazninu u snu,

Bez zagrljaja…

To je san i stvarnost!

SLAVONIJO LJEPOTICE

Slavonijo ljepotice rodnih polja,

Puna si mira i sreće.

Tako si ravna i plodna,

A tako umiljata i njeţna.

Miluje te Sunce

I vjetar miluje tvoja polja.

Širi se miris tišine i snage.

Ti pokazuješ dobrotu i vrline!

Povjetarac mrsi ţita,

A oranja puna snage,

Čekaju novu sjetvu i urod!

Ţuta polja uljane repice narušavaju

Sklad, sivog oranja i zelenila.

Ţita i šume, obećavaju bogat urod!

Slavonija u proljeće, ţeli pokazati

Njeţnost i ljepotu, lijepim ugoĎajem

I cvrkutom ptica!

Tako je njeţna u proljeće, bogata

I silna - moja predivna Slavonija!

SREĆA

Malo treba za sreću;

Dobar zagrljaj,

Vedar osmjeh

I prava riječ!

Da li se sreća uvijek

Smiješi nama?

Da li osjećamo sreću?

Kako prepoznati sreću?

Ne dopustiti

Da nam sreća pobjegne

Iz zagrljaja!

Sreću treba čuvati!

21. STOLJEĆE ODNOSI STVARNOST

Dodir ruke ljubavi,

San je u zraku.

Ţubor Dunava u venama,

Osjećaj ljepote,

Zagrljaj ljubavi…

HlaĎenje usana od ţara,

Ispijanje kave,

Suze istine i bola…

Vene pune gorčine…

Susreti nošeni

Ţuborom Dunava.

Ponovni dodir ruke,

Lagani povjetarac

I šansona…

Ţubor Dunava i strasti…

Suze mira i ţara.

Odnošenje stvarnosti…

I sjećanje prošlosti…

VOLIM

Traţim njeţnost,

Dobivam pozdrav…

Nalazim ljubav,

A gubim hrabrost…

Naći ljubav,

A nositi sreću.

On ljubi,

Osjećam…

Traţi se uspjeh…

Ponovno me ljubi

Sretna sam, volim,

Da volim!

ZVIJEZDA VODILJA

Zvijezde su kao prijatelji.

Ne vidiš uvijek,

A znaš da su tu

Zaista, prijatelji su,

Kao i zvijezde!

Nema ih na nebu

A tu su s tobom.

Pomaţu ti da razaznaš

Melodiju šansone,

Ili ţubor Dunava!

Vodi te na počinak mjesec,

Koji se utapa u Dunavu

Na usnama poljupca,

Ili se lagano pije kao vino,

Sa obronaka mog zavičaja?

Zaista, zvijezde me vode

Ako ih i ne vidim

Zvijezde i prijatelji

Su tu!

SLUĈAJNO

Dvanaest domoljuba

Pada u Slavoniji

I ţito natapa krvlju '91.!

Puni vjere idu,

Gasiti vatru i braniti dom!

Napajaju ţito krvlju,

Mladost ne ţaleći, padaju.

To je bilo 20. stoljeću.

Ista priča se ponavlja. Ponovno dvanaest mladih

Ţivota gore za dom,

Jer ih šalju!

Oni ţivi gore

Za kamen, za dom

A to je 2007. godina!

Zbog čega se to dogaĎa

Našim sinovima?

Dali je to slučajno?

ANĐEL I ISTINA

Dali je to istina?

Pomalo sam uzbuĎena,

Ali osjećaji su mi dali,

Potporu, razum i sigurnost!

Osjećam prazninu i uspjeh,

Što me je intuicija spremila

Da podnesem ishod i poraz,

Neki uţitak i razboritosti!

Hladna glava je odlučila

Ne traţim objašnjenje,

Ali, moji anĎeli me vode

I ponovno su tu!

MOJE JA

Nema poziva i osmjeha

Nestalo je strasti…

Ljubav je bila prividna

Osjećaj ponosa i smijeha,

Jer su anĎeli tu.

Kada izgubim vjeru

U anĎele i ljubav,

Koju mi oni daruju

Onda ću se prestati

Smijati i radovati ţivotu

Koji je preda mnom!

Ovo je bilo u smijehu.

Prividnost ili nemoć?

Zar da mi netko odnese

Moje ja!

TRAŽENJE SEBE

Nalaziti ja, a gubiti

Dodire ljubavi.

Letjeti i padati.

Dodirivati Nebo.

Lebdjeti u svemiru.

Nositi svoje ja!!

Osjećam gorčinu.

Nalazim bijes i radost.

Ponovno letim!

Prana sam kišom,

A Sunce nikad ne doĎe.

Biti kaţnjena i kaţnjavati se.

Kaţnjavam let,

Osjećaje koje potiskujem,

A ţelim ljubav…

OSJEĆAJ

Osjećati potrebu ljubavi,

Nositi njeţnost,

A ne dobivati je!

Diviti se dodirima,

A ne imati

Osjećaj za njih!

Sanjati dodire

Na oblucima i dojkama

I traţiti spas u tušu!

Nositi ljubav, ne dobiti je

Ţeljeti ţivjeti san,

A ljubav ne dolazi!

VALCER DUNAVA

Da li će se ponoviti

Valcer na plavom Dunavu?

Mjesec se skriva

Iza vrba i topola.

Kako ponovno zaplesati

U istom ţaru ljubavi,

Jer, ovo je patnja!

Osjećati dodire i taktove,

A pritiskati jastuk,

Koji nema srce…

Voljeti Dunav

I ţar u njemu utapati,

Kada je ţar ugasla

Na maču britkih riječi!

Odletjela lasta na jug.

Da li će se opet vratiti,

Na obale Dunava i osjetiti

Valcer ţara i smirenja!

OSTATI I OPSTATI

Nalazim prijatelje,

Traţim sreću,

Dobivam savjete.

Ostajem na vatrometu.

Odlazim u šetnju,

Plačem i radujem se,

Trpim neuspjehe,

Nalazim sreću.

Ostajem sama,

Bez ruke potpore.

Nadam se ljepoti,

A nosim, kišu i suze!

Hranim se tugom

I smijem se neuspjehom!

Ostajati i opstajati…

ZDENAC ŽIVOTA

Bacam novčić u zdenac ţivota.

Ţelja je da u zdencu

NaĎem tvoje zelene oči!

Da ih ponovno vidim

I uţivam u tom sjaju,

U toj boji očiju!

Traţim tebe i molim ţeljom,

Da zdenac pokaţe barem

Tvoje oči!

IZAZOV

Ljubavi, fališ mi.

Trebam tvoj dodir.

Usamljena sam.

Noći su bez smisla.

.

Ljubavi, sna nemam

Osjetiti tvoje dodire.

Nositi smjeh na usnama

A u očima radost.

Ovo nije radost.

Biti sama,

Bez dodira i smijeha!

Čak i tvoja ljutnja je čar

I izazov za nešto novo

Moja ljubavi!

Mateja Raguţ

PJESMA POVRATKA

Klečim pred tobom ranjeni grade.

Jer, tvoje me kišne oči

bole kao sama smrt.

Naslanjam koljeno na tvoje skute

i eto šutim i plačem

i pogledom ljubim tvoje svete rane.

Osakaćene ruke, spaljene oči

i tvoje mrţnjom izbodeno srce.

Molim za tebe Zaboravljeni Grade.

Ne znam što bih osim toga znala dati.

Molim za tvoje poniţeno tijelo i vidam

i brišem sa čela tvoga sve te silne muke.

Uţasa sate, uništene snove neizmjerne

patnje svih dostojnih, tebi vjernih.

Ma pjevat ću Tebi, Hrabri Grade!

Jer još uvijek pamtim tvoje sretno lice!

Tvoja jutra, svadbe, tvoje sjeme i plod!

Pruţi mi ruku Dragi Grade…

Kaţi, što ti još osim ljubavi mogu dati?

Osim nade, osim pjesme?

Samo još ţivot – i evo – sebe!

O autorici

Jozefina Lada roĎena je 1949. u Daruvaru. Od najranijeg djetinjstva pa sve

do srpskog divljačkog nasrtaja na Vukovar 1991., ţivjela je u svom voljenom

gradu Vukovaru. Od tada je preţivjela "pravi pakao", sve do danas. "Nestali" su

joj muţ i otac, a preţivjela je dane zatočeništva i progonstva!

Počela je pisati relativno kasno, ali je plodna i vrsna pjesnikinja. Bilo je samo

pitanje dana kada će pjesme eruptivno buknuti iz nje. Do sada je objavila

slijedeće zbirke poezije: "Platane Vukovarske", "Po žeravici Hodim", " Miris

Dunava i trešanja", a ova knjiga "Žuborom mi Dunav zbori" je njezina četvrta

knjiga pred čitalačkom publikom.

Ima napisanih pjesama za još nekoliko zbirki, a i dalje uporno stvara. Stoga

sam siguran da će nastaviti niz objavljivanjem svojih vrsnih pjesama u svojim

novim zbirkama poezije, koje s nestrpljenjem očekujemo!

Ivan Puljić