397

DRAMA I ZBILJA U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTINA IZMAKU 20. I POETKU 21. STOLJEA

Danijela Weber-Kapusta

Bavei se dramskim pismom devedesetih, hrvatska teatrologija i kazalina kritika uz rijetke su izuzetke prihvatile tezu o socijalnom es-kapizmu kao jednoj od presudnih tematskih odrednica karakteristinih za hrvatsko dramsko pismo prve polovice devedesetih godina. Teza o bijegu od aktualnih drutvenih i povijesnih zbivanja vezana je prije svega uz novi narataj dramatiara i dramatiarki roenih u kasnim ezdesetim i sedamdesetim godinama, kojima se kazalini tekstovi poetkom deve-desetih praizvode u sklopu projekta Suvremena hrvatska drama. Projekt je u Teatru ITD pokrenuo njegov tadanji voditelj Miro Gavran s ciljem promicanja i predstavljanja jo neafirmiranih dramskih autorica i autora.1 elei estetski izdvojiti ovaj novi, izrazito apolitian dramski narataj od dramatiara starijih generacija, u hrvatskoj se teatrologiji i znanosti o

1 Uz izvedbeni prostor, Gavran najmlaoj generaciji hrvatskih dramatiara i dramatiarki omoguava i objavljivanje kazalinih tekstova u novopokrenutom asopisu Plima. O tzv. mladoj hrvatskoj drami, praizvedenoj na pozornici Teatra ITD izmeu 1990. i 1992. godine, vidi uvodne tekstove u sljedeim antologijama: Nova hrvatska drama, prir. Jasen Boko, Znanje, Zagreb, 2002.; Antologija suvre-mene hrvatske drame, prir. Leo Rafolt, Zagrebaka slavistika kola, Zagreb, 2007.

398

knjievnosti ustalila uporaba nekoliko sinonimnih termina. U nedostatku stilskog i tematskog zajednitva, nove se autore podvelo pod zajedniki generacijski nazivnik nove hrvatske drame ili mlade hrvatske drame, a da se pritom nije uzela u obzir kratkovjenost obaju termina i njihova dijakronijska primjenjivost na dramu svakog novog narataja. S ciljem preciziranja navedenih termina i izbjegavanja terminoloke zbrke, u ovom u radu govoriti o mladoj hrvatskoj drami devedesetih i nultih godina.

Tragajui za zajednikim poetikim nazivnikom nove generacije hrvatskih dramatiara i dramatiarki devedesetih godina, Velimir Viskovi postavio je na Krleinim danima u Osijeku koji su 1995. bili posveeni suvremenoj hrvatskoj drami tezu o intertekstualnosti i socijalnom eskapizmu kao stilistiki i tematski jedinim utvrdivim zajednikim obiljejima izuzetno heterogenog novog dramskog narataja.2 Zaobilaenje hrvatske drutveno-povijesne i politike stvarnosti u dramama mladih dramatiara u prvoj polovici devedesetih s tom je tezom prihvaeno kao gotova injenica a da se nije pokuao dati odgovor na razloge njihovog socijalnog eskapizma. Da teza o socijalnom eskapizmu ipak nije jedno-glasno prihvaena, svjedoe radovi teatrologa poput Darka Lukia, Sanje Nikevi i Ane Lederer.3 U iscrpnoj studiji posveenoj drami ratne traume

2 Vidi: Velimir Viskovi, Izazovi pred mladom hrvatskom dramom, u: Kr-leini dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnosti i kazalite od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek Zagreb, 1996., str. 123-126.

3 Vidi: Sanja Nikevi, Hrvatsko kazalite u ratu, u: Krleini dani u Osijeku 1999., Hrvatska dramska knjievnost i kazalite i hrvatska knjievnost, prir. Branko Heimovi, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek Zagreb, 2000., str. 188-216.; Darko Luki, Hrvatsko ratno pismo, Kolo, 2 (1997.), str. 344-351.; Ana Lederer, Hrvatska drama i kazalite u devedesetim godinama, u: Krleini dani u Osijeku 1999., str. 246-252, ovdje str. 248.

399

Darko Luki opisuje drutveno i politiko ozraje u kojem se Hrvatska nalazila na poetku devedesetih godina:

Na drutvenom planu hrvatsko drutvo devedesetih odjednom ispun-java nekoliko velikih snova: san o vlastitoj dravi, neovisnosti i nacio-nalnoj samostalnosti, potom san o Europi, kulturoloki mitologiziran koliko i povezan sa snom o kapitalizmu kao boljem, bogatijem i ugod-nijem ivotu, zatim san o slobodi, nacionalnoj i politikoj, ekonomskoj i graanskoj. Stari mitovi komunizma rue se i odbacuju, a na njihovo mjesto velikom brzinom dolaze novi, koji se uglavnom vade iz arhiva i fundusa povijesti, tradicije i batine, a potom i iz novostvorenih drutvenih okolnosti.4

Proglaenjem dravne samostalnosti, izlaskom iz saveza junoslaven-skih zemalja i ukidanjem socijalistikog drutvenog ureenja, hrvatsko je drutvo baeno u vrstu liminalne situacije u kojoj norme i vrijednosti dotadanjeg sustava prestaju vrijediti, a postupno uspostavljanje novih normi neprirodno ubrzava izbijanje Domovinskoga rata, o emu Darko Luki zakljuuje:

Potreba da se brzo, usred rata, stvore, uoblie, ustolie i vrsto afirmiraju novi hrvatski mitovi i dravotvorna mitologija neprirodno je ubrzala proces mitologiziranja [...] pa je u toj brzini slubena mi-tologija remitologizirala i neke stare, anakronine i kraju dvadesetog stoljea potpuno neprimjerene mitove, a sam proces mitologiziranja [...] uinila [...] nasilnim i ponekad upravo grotesknim.5

Posljedice koje je novouspostavljeni kapitalistiki drutveni sistem izazvao u individualnoj i kolektivnoj psihi hrvatskog tranzicijskog drutva Darko Luki analizira i na primjeru obiteljske drame Ivana Vidia Veliki bijeli zec, istiui kako stanje duha u poslijeratnoj Hrvatskoj proima

4 Darko Luki, Drama ratne traume, Meandar, Zagreb, 2009., str. 94.5 Isto, str. 100.

400

osjeaj besmisla i izgubljenosti itavoga jednog narataja koji je izgubio sva uporita.6 Uzme li se u obzir egzistencijalna izgubljenost kao temeljni osjeaj svijeta tema koju Luki problematizira na teoretskoj, a Vidi na es-tetskoj razini tada nemogunost umjetnikog oblikovanja vlastitog jastva i vlastite zbilje te posljedino i gesta socijalnog eskapizma u djelima novog narataja hrvatskih dramatiara i dramatiarki u prvoj polovici de-vedesetih godina iskrsavaju u sasvim drugom svjetlu. Bavei se hrvatskom proznom knjievnou istog povijesnog razdoblja, Dubravka Orai-Toli u intertekstualnosti vidi njezino najznaajnije obiljeje, a ujedno i drugi zajedniki nazivnik pod koji, uz socijalni eskapizam, Viskovi podvodi mladu hrvatsku dramu prve polovice devedesetih:

[...] u kulturi u kojoj je autentina zbilja postala problematina i podlona razliitim manipulacijama, vie nije [...] mogu realistiki mimetizam, nego -postmimetizam. [...] Kronoloki prva strategija u pristupu ratnoj zbilji, koja je piscima stajala na raspolaganju i koju su poznavali iz vlastite postmoderne poetike, bila je intertekstualnost [...].7

Ne elei zabrazditi u matrici socijalistikog realizma ili angairane knjievnosti hrvatski su romanopisci posredno i zaobilazno preko tuih tekstova prikazivali ratnu zbilju, nudei svoju viziju ratne zbilje kroz tua usta kao citatni konstrukt.8

Promatrano iz perspektive postmimetizma, intertekstualnost i so-cijalni eskapizam kao poetske odrednice mlade hrvatske drame prve polovice devedesetih nisu izraz socijalne i politike neosjetljivosti novih dramatiara i dramatiarki, ve su upravo simbol njihove egzistencijalne

6 Isto, str. 301. 7 Dubravka Orai-Toli, Muka moderna i enska postmoderna, Ljevak,

Zagreb, 2005., str. 189. Postmimetike strategije ne prikazuju niti opisuju zbilju, nego razotkrivaju da je svaki i najvjerniji prikaz neiji konstrukt, da nema autenti-ne zbilje, da je svaka zbilja krhka ili na bilo koji nain podlona manipulaciji. Isto.

8 Usp. isto str. 190. i dalje.

401

dezorijentiranosti, odnosno izgubljenosti u svijetu i zbilji za koje nisu uspjeli pronai adekvatan dramski rukopis.

Da nije rije o drutvenoj neosjetljivosti ve o egzistencijalnim traenjima i potrebi vremenskog odmaka od obraivane materije, svjedoi i povratak anra socijalne drame kojoj se u drugoj polovici devedesetih te na poetku novog tisuljea priklanja niz novih dramatiara i dramatiarki. Nadalje valja istaknuti kako se teza o socijalnom eskapizmu hrvatske drame devedesetih esto generalizira. Pri tom se zaboravlja na pred-stavnike starijih generacija koji su ukorak s povijesnim trenutkom pisali dramske tekstove na temu raspada Jugoslavije.9 Jedan od paradigmatskih primjera predstavlja kabaret Tahira Mujiia i Borisa Senkera Bratoraz-vodna parnica koji je putujui kabaret ad HOC (akronim od: Hrvatski oslobodilaki cabaret) s dva stara kamiona svojevrsnom inaicom pozornice na kotaima prikazivao diljem hrvatskih bojinica.10 Nadalje valja istai kako je u vrijeme Domovinskog rata iz pera manje poznatih ili posve nepoznatih autora nastao niz dramskih tekstova koji se bave aktualnom drutvenom zbiljom i ratnim razaranjima. Popularizaciji i pozitivnom vrednovanju tih zapostavljenih dramskih djela doprinijela je Sanja Nikevi objavljivanjem dviju antologija Antologije hrvatske

9 Vidi npr. kazaline tekstove autorskog dvojca Mujii-Senker Na Mihajlu (1991.) i Zalegnimo! Odlaze! (1992.); zatim Dobrodoli u rat (1992.) Davora piia; Gospar Luka i gospar Posro (1992.) Matka Srena; Dobro doli u plavi pakao (1994.) Borislava Radakovia; Djeak s albumom porodinih slika (1994.) Ivice imia i Zrinke Kiseljak; Tatarski biftek (1994.) Zvonimira Zoriia; Delo-acija (1995.) Mire Gavrana.

10 O djelovanju putujueg kabareta ad HOC i hrvatskom ratnom kazalitu vidi rad Igora Mrduljaa Glumite i rat. Hrvatsko ratno kazalite 1991./1992., u: Krleini dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnost i kazalite od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek Zagreb, 1996., str. 241-249. Vidi i Mrduljaevu monografiju Ad Hoc Cabaret Hrvatsko ratno glumite 1991/92, AGM, Zagreb, 1995.

DunjaIsticanje

DunjaIsticanje

402

ratne drame i Antologije hrvatske ratne komedije.11 Jedan od nezaobilaznih primjera dramskog stvaralatva inspiriranog zbiljom aktualnog drutvenog trenutka predstavljaju kazalini komadi Davora piia, autora kojeg na pisanje prvih proznih i dramskih tekstova potiu upravo iskustva koja je kao ratni reporter prikupio za vrijeme razaranja Osijeka. Za piiev dramski rukopis od presudne je vanosti upravo tendencija suprotna socijalnom eskapizmu angairano pisanje duboko uronjeno u hrvatsku drutvenu i povijesnu zbilju devedesetih godina. O neraskidivoj vezi piievih kazalinih tekstova i aktualne hrvatske stvarnosti reprezentativno svjedoi ve dramatiarev dramski prvijenac Dobrodoli u rat!12 koji je napisan, postavljen i izvoen usred rata, na ratom oteenoj i netom bombardiranoj pozornici osjekoga HNK,13 koji su gledatelji u kazalitu gledali, jednako kao to ga je pisac pisao i glumci uvjebavali, pod zvucima granatiranja i zamraenjima koja su bila potpuno stvarna.14

Za razliku od prve polovice devedesetih u kojoj neponovljivost dogaaja iz povijesne zbilje15 ni za novi dramatiarski narataj, ni za re-

11 Antologija hrvatske ratne drame (1991. 1995.), prir. Sanja Nikevi, Alfa, Zagreb, 2011.; Antologija hrvatske ratne komedije (1991. 1997.), prir. Sanja Nikevi, Privlaica/Rije, Vinkovci, 2013. Vidi i rad Sanje Nikevi Hrvatsko kazalite u ratu, u: Krleini dani u Osijeku 1999., str.198-216. O hrvatskom rat-nom dramskom pismu pie i Darko Luki u radu Hrvatsko ratno pismo, Kolo, 2 (1997.), str. 344-351.

12 Davor pii, Dobrodoli u rat!, u: Predigre, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1996.

13 Vidi Darko Luki, Drama ratne traume, str. 380-384, ovdje str. 380. piiev dramski tekst nastao je u oujku 1992., a na pozornici osjekog HNK praizveden je ve 25. travnja 1992. godine.

14 Isto.15 Ana Lederer: Hrvatski dramski repertoar od 1990. do 1995., u: Krleini

dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnost i kazalite od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek Zagreb, 1996., str. 194-200, ovdje str. 200. O repertoarima hrvatskih kazalita u prvoj polovici devedesetih i njihovom ignoriranju ratnih i

DunjaIsticanje

403

pertoarnu politiku hrvatskih kazalita ne predstavlja nezaobilazni materijal aktualnog umjetnikog stvaralatva, prekinuta veza knjievnosti i zbilje iznova se uspostavlja u drugoj polovici posljednjeg desetljea i u prvim godinama novog tisuljea kada dolazi do procvata kritiko-polemikog dramskog rukopisa. Hrvatska postratna i posttranzicijska zbilja potie rene-sansu neorealistike socijalne drame, na reprezentativan nain uobliene u dramskim djelima Ivana Vidia, Mate Matiia i Filipa ovagovia. Tematski kompleksi kojima teatrologinja Martina Petranovi definira dramsko stvaralatvo Ivana Vidia u proirenoj perspektivi sumiraju stalna vorita suvremene hrvatske drame na izmaku starog i poetku novog tisuljea. Rije je o povratku neorealistikih dramskih tekstova koji se neuvijeno [...] bave problematikom suvremene hrvatske zbilje, ponajprije simptomima tranzicijske svakodnevice poput ekonomske nesigurnosti, nezaposlenosti, kriminala, nasilja, oportunizma, politike manipulacije, braniteljske problematike, poslijeratnog gubitka ideala, dezintegracije obitelji...16

Dramski prvijenac Filipa ovagovia Cigla17 nastao u postratnoj 1998. godini svjedoi o autorskoj potrebi vremenskog odmaka od prob-lematiziranih drutvenih tema, ali i o praznom mjestu kazalino-dramske povijesti te o neminovnosti naknadne konfrontacije s ovim potisnutim povijesnim periodom i tematskim kompleksom, odnosno o nunosti nak-nadnog prikazivanja i preispitivanja posljedica kako ratnoga perioda tako i socijalnih i ekonomskih transformacija prouzroenih izlaskom iz saveza jugoslavenskih zemalja i preuzimanja kapitalistikog drutvenog sistema. Rije je o jednom od prvih kazalinih tekstova na temu Domovinskoga

drutvenih zbivanja vidi i tekst Borisa Senkera Pozornici nasuprot (l), Republika, 7-8 (1995.), str. 138-145.

16 Martina Petranovi, Vidiev dramski opus ili necenzurirani zapisi starca Ivana, Kazalite, 9 (2006.), str. 130-143, ovdje str. 139.

17 Filip ovagovi, Cigla, u: Ptiice, Dramska biblioteka Gavella, Zagreb, 2005., str. 5-63.

DunjaIsticanje

DunjaIsticanje

404

rata koji je doivio jak odjek ne samo u domaoj ve i u meunarodnoj publici18, a u kojem ovagovi na pozadini obiteljskih odnosa prika-zuje drutvene, ideoloke i politike transformacije koje su mijenjale sliku hrvatske povijesti u prvoj polovici devedesetih godina.19 Domom obitelji Cigleneki tako odjekuju dokumentarni isjeci iz radio emisija, televizijskih reportaa i novinskih lanaka, punei time svijet fiktivnog umjetnikog djela djeliima stvarnosti, odnosno isjecima iz najnovije hrvatske povijesti.20 Posebnost ovagovieva kazalinog teksta pritom lei u suavanju fokusa na jednu jedinu kategoriju lika drutvene losere koji i u starom i u novom drutvenom sustavu utjelovljuju tip gubitnika. Tematskom okosnicom ovagovieva kazalinog teksta pritom postaje mentalna degeneracija i socijalna introverzija dramskih likova pasivno preputenih rastuoj neimatini i posljedicama ratnih zbivanja. Dom pos-taje mjestom paralelnih svjetova, fizike suegzistencije likova, oglednih primjera Sartreove maksime prema kojoj egzistencija prethodi esenciji.21 Njihova javna dezintegracija ocrtava se u rezigniranom prihvaanju statusa nezaposlenih osoba, privatna pak u prekidu svih privatnih i drutvenih veza te povlaenju u prostor najue obiteljske zajednice koja, meutim, nije mjesto komunikacije, ve prostor fizikog suegzistiranja meusobno otuenih i ivotom razoaranih bia. Da je u ovagovievoj drami moda ipak prisutna naznaka protesta protiv ovakvog pasivnog i poraavajueg poimanja ivota, moda signalizira otvoreni zavretak kazalinog teksta.

18 Nagrada HDDU za najbolju dramu 1998./1999. godine, gostovanje na njemakom kazalinom festivalu Bonner Bienale 2000., najprestinija europska nagrada za radiodramu Prix Italia 2002.

19 O meusobnoj povezanosti obiteljskih odnosa te drutvenih, politikih i povijesnih zbivanja u anru obiteljske drame pie Boris Senker u knjizi Teatroloki fragmenti, Disput, Zagreb, 2011., str. 31.

20 Vidi tekst Ozrena Prohia Od rubnosti do ujnosti, u: Filip ovagovi, Ptiice, str. 205-212, ovdje str. 208.

21 O apsurdnoj egzistenciji dramskih likova u ovagovievoj Cigli Prohi pie u istome tekstu.

DunjaIsticanje

DunjaIsticanje

DunjaIsticanje

405

Nakon to je sudjelovao u Domovinskom ratu iz kojega se vraa kao psihofiziki razbijena osoba progonjena teretom PTSP-a, ovagoviev protagonist Cigla kao da svojim bijegom iz prostora stana i naputanjem brae signalizira pokuaj novog poetka i izbijanja iz lanca obiteljskih determinizama.

Dok se radnja ovagovieva dramskog testa odvija u razdoblju od kraja ljeta 1991. do kraja ljeta 1995. godine, obuhvaajui time prvenst-veno period Domovinskog rata, obiteljska drama Ivana Vidia Veliki bijeli zec zapoinje tamo gdje ovagovieva zavrava u proljee 1995. te se nastavlja 2000. godine. Nacionalnoj euforiji koja je vladala u posljednjim mjesecima rata i dosegla vrhunac u Tumanovoj organizaciji jarunskoga vojnog spektakla 1995. godine i u ijem znaku stoji prvi dio kazalinog teksta, autor u drugom dijelu komada suprotstavlja poraznu sliku hrvatske postratne i posttranzicijske zbilje nakon pet godina. Za razliku od ovagovieve drame u kojoj dramatis personae sainjavaju marginali-zirani, mahom nezaposleni likovi s dna socijalne ljestvice, Vidi prikazuje iru panoramu drutvenih tipova i pripadnika razliitih drutvenih slojeva: od dobrostojeeg srednjeg sloja (kojemu na poetku drame pripada i obitelj satnika Luke), preko intelektualaca (Profesor) do drutvenih autsajdera (Jurica) i marginaliziranih pripadnika drutva (Lukina obitelj u drugom dijelu komada, bivi branitelji). Prvi dio Vidieve drame prikazuje procese oblikovanja identiteta koji su se u Hrvatskoj pred kraj Domovinskog rata najee svodili na identifikaciju pojedinca s kolektivnim identitetima poput nacionalnog, obiteljskog, vjerskog ili ratnikog. Kolektivni iden-titeti iz razdoblja socijalizma na taj su nain u devedesetima zamijenjeni novoformiranim i nacionalistiki obojenim kolektivnim identitetima do ijeg masovnog demitologiziranja i uruavanja, meutim, dolazi ve u prvim postratnim i tranzicijskim godinama. Vidiev satnik Luka ogledni je primjer lika koji izmeu prvog i drugog dijela komada doivljava temeljnu transformaciju kako kolektivnog tako i individualnog identiteta. U prvom dijelu komada, uoi vojne parade koja treba postati polugom

DunjaIsticanje

406

njegova drutvenog priznanja i poasti, Luka je simbol vojnike asti i ponosa, personifikacija ratnog heroja koji se u potpunosti identificira s identitetom velikog ratnika. Za razliku od slike ratnog heroja, i jo vie graditelj[a] drave, vjere, zajednitva i obitelji22 kako se sam naziva, Otac se u drugom dijelu Vidieva kazalinog teksta pretvara u slomljenu linost izbrisanog identiteta, psihofiziki unitenu drutvenim i obitelj-skim marginaliziranjem te autodestruktivnim alkoholiziranjem. Njegovu besprijekorno ureenu vojniku uniformu i ulatene izme iz prvog dijela, u drugom dijelu zamjenjuje Lukino golo tijelo kao simbol protesta protiv drutvenih, politikih i ideolokih struktura koje je u prvom dijelu komada vatreno zagovarao. Iskljuivanje iz vojne parade Otac izjednauje s gubit-kom vojne asti i identiteta hrvatskog branitelja. Jednom marginaliziran i nepriznat od onih za koje se borio, Otac gubi drutvene oslonce, a s njima i do tada zastupane nacionalne, ideoloke, ratne, drutvene, vjerske i, naposljetku, obiteljske ideale. Hvatajui se u kotac s individualnom izgubljenou pojedinca u novom drutvenom sistemu, i Vidiev Veliki bijeli zec i ovagovieva Cigla u sredite zanimanja postavljaju procese stvaranja i razaranja odreenih oblika kolektivnih i individualnih iden-titeta te pretvaraju svoje dramske likove u simbole potrage za izgubljenim identitetom koji je u devedesetim godinama obiljeio razliite generacije hrvatskog postratnog drutva.

Dok u hrvatskoj dramskoj knjievnosti druge polovice devedesetih jo preteu egzistencijalne nedae ivota u novom drutvenom i ekonomskom sustavu, s ulaskom u novo tisuljee naglasak se prebacuje na esencijalna traenja dramskih likova. Dramatiari i dramatiarke ne bave se vie ra-tom i njegovim ekonomskim, drutvenim i psiholokim posljedicama, ve posttranzicijskim razdobljem koje obiljeavaju fenomeni poput globali-zacije, migracije, globalnog terorizma, multikulturalnosti. Od posebnog

22 Ivan Vidi, Veliki bijeli zec, u: Odbrojavanje. Antologija suvremene hr-vatske drame, prir. Leo Rafolt, Zagrebaka slavistika kola, Zagreb, 2007., str. 363-457, ovdje str. 386.

DunjaIsticanje

DunjaIsticanje

DunjaIsticanje

407

znaaja na poetku 21. stoljea pritom postaje jo nevieni porast enskih dramskih autorica. Suvremeno urbano ensko dramsko pismo koje je u hrvatsku dramsku knjievnost u osamdesetim i devedesetim godinama uvela Lada Katelan, s teitem na enskom liku, njegovu senzibilitetu, problematizaciji muko-enskih odnosa, potrazi za vlastitim jastvom i boljim ivotom, pritom zadobiva novu estetsku varijantu u dramskom stvaralatvu Tene tivii, jedne od meunarodno najizvoenijih suvre-menih hrvatskih dramatiarki. Secirajui urbanu, prvenstveno ensku svakodnevicu, tiviiini kazalini tekstovi analiziraju ivot dramskih likova zaokupljenih oblikovanjem i potvrivanjem vlastitog sebstva raspoluenog izmeu utjelovljavanja muko-enskih stereotipa i elje za vlastitom posebnou. Za razliku od kazalinih epoha u kojima je dramski tekst prikazivao svijet jedne klase ili jednog drutvenog sloja, u Tene tivii drama postaje presjecitem razliitih nacija, rasa, jezika, kultura i drutvenih slojeva, ukazujui time na promijenjenu stvarnost 21. stoljea, obiljeenu fenomenima poput tranzicije, migracije, globalizacije i multikul-turalizma. Kao reprezentativan primjer ovakvog tematskog zaokreta moe nam posluiti tiviiin meunarodno izvoen i viestruko nagraivan kazalini tekst fragile!23 u ijem se sreditu nalazi svijet novih generacija koje su nakon odrastanja u socijalistikom drutvenom sistemu, s padom komunizma postale dio kapitalistikog drutva i njemu pripadnog vrijed-

23 Tena tivii, fragile!, u: Dvije i druge, Profil, Zagreb, 2008., str. 145-258. tiviiin kazalini tekst praizveden je na sceni Slovenskog mladinskog gleda-lia u Ljubljani 2005., a potom igran u londonskom kazalitu Arcola 2007., u klnskom kazalitu Theater Tko 2007., Kazalitu Osnabrck 2009., Hrvatskom narodnom kazalitu u Osijeku 2009. i kazalitu Staatsschauspiel Stuttgart 2011. godine. Uz niz meunarodnih inscenacija, tiviiin je kazalini tekst dobitnik i niza prestinih festivalskih nagrada meu kojima se istiu Najbolji dramski tekst na Danima satire 2006., Najbolja predstava u cjelini na festivalu Bortnikova sreanja 2006., Posebna nagrada irija na Marulievim danima 2006. te na Festivalu malih scena 2007., Europska autorska nagrada i Nagrada za inovativni tekst njemakog dramskog festivala Heidelberger Stckemarkt 2008. godine.

DunjaIsticanje

408

nosnog sustava. Bavei se svijetom postratnih narataja, tivii stvara dramske likove koji, tragajui za boljim ivotom, domovinu ne naputaju iz materijalistikih ve iz esencijalistikih razloga. Uz esencijalistiku problematiku i pitanje snalaenja likova u stranome svijetu, posebnu vanost u kazalinom tekstu fragile! zadobiva suoavanje hrvatske i srpske nacije,24 no ne kao protivnika, ve upravo kao naroda koje povezuje niz dodirnih toaka. U okruenju britanskoga glavnog grada, likovi tiviiina komada Mila i Marko ne identificiraju se s predstavnicima zapadnoeu-ropskoga kapitalistikog kruga, ve jedno u drugome otkrivaju isti sistem vrijednosti, ista iskustva odrastanja i tipina obiljeja svakodnevnog ivota kako jugoslavenskog tako i postjugoslavenskog razdoblja. Povezujui ovo dvoje likova, tiviiin kazalini tekst moda je jedan od prvih simbolinih pokuaja zbliavanja dviju u bliskoj prolosti zaraenih nacija. U njegovu sreditu ne stoje vie rat i njegove posljedice, ve postratno i posttranzici-jsko razdoblje koje obiljeava i dalje prisutna duhovna koegzistencija bivih jugoslavenskih nacija.25

Globalizirana zbilja kasnog kapitalizma u ijoj mranoj verziji poje-dinac iskrsava kao politika marioneta i automatizirani provoditelj kodi-ranih drutvenih uloga, predmet je dramskog teksta Mire Gavrana Kako ubiti predsjednika. Prikazujui sukob proglobalistikih i antiglobalistikih tendencija u jednoj tranzicijskog europskoj zemlji poetkom 21. stoljea,26 drama polemizira kako s ideolokim fanatizmom i problemom

24 Poslijeratnim susretom Hrvata i Srba bavi se Miro Gavran u drami Delo-acija kao i Mate Matii u drami Sinovi umiru prvi.

25 Motiv Milinog i Markovog sustanarstva za Tomu Mirka Pavlovia dokaz je duhovne koegzistencije dviju postjugoslavenskih zemalja, o emu pie u eseju The old heart of darkness: Stivicics strong motive of the shared flat can be understood as a poetic-political analysis of the post-Yugoslavian coexistence of the countries. http://www.douglashenshall.com/Tena_Stivicic_Fragile_Cri-tique_Tomo.html (18. 01. 2013.)

26 Miro Gavran, Kako ubiti predsjednika, u: etiri razliite drame, Mozaik, Zagreb 2007., str. 143-189, ovdje str. 144.

DunjaIsticanje

DunjaIsticanje

409

globalnog terorizma tako i s ideolokim konformizmom i karijeristiko-materijalistikim stajalitima kapitalistikog tipa. Ideolokom fanatizmu i vjeri u mogunost djelovanja i mijenjanja svijeta autor pritom suprotstavlja demitologizirano vienje politikih procesa, prema kojemu se, bez obzira na vladajui vrh, politika svodi na vjeno ponavljanje istog.

Sukobljavajui tip suvremenog ideolokog fanatika koji radi ostva-renja politikih ciljeva pribjegava teroristikim metodama i tip ideolokog konformista koji robuje karijeristikim ciljevima, Miro Gavran je u mnogoemu dotaknuo drutvenu stvarnost na poetku novoga tisuljea. Utemeljivi dramaturki koncept na sukobu zagovornika i protivnika glo-balizacije, stvorio je dramski svijet prepoznatljivih kontura s kojim se moe identificirati veina autorovih suvremenika. Prikazujui ozraje drutvene i politike zbilje koja je u posljednjem desetljeu 20. i prvom desetljeu 21. stoljea obiljeila brojne tranzicijske zemlje koje su socijalistiki drutveni sustav zamijenile kapitalistikim, u drami Kako ubiti predsjednika Miro Gavran hvata se u kotac kako s globalistikim tako i s antiglobalistikim stajalitima. Izostavljajui zavrno rjeenje, dovodei u pitanje i teze i antiteze etvoro dramskih likova, Gavran prostor dijalektike iri izvan granica kazalinog teksta. Stvarajui novu inaicu angairanog kazalita, kazalita koje se ne opredjeljuje ni za jednu od dviju sukobljenih ideologija, ve potie buenje kritike svijesti i propitivanje stvarnog djelovanja ideolokih, ekonomskih i drutvenih mehanizama koji na vidljiv i nevidljiv nain odreuju ivot suvremenog ovjeka, dramom Kako ubiti predsjednika Miro Gavran potvruje aktualnost navedene tematike, ali i nemogunost pruanja gotovih rjeenja.

Za razliku od druge polovice devedesetih, zaokupljene tipino hrvats-kom zbiljom i tipino hrvatskim drutvenim tipovima u prepoznatljivom urbanom ili ruralnom okoliu, u dramskom pismu novog tisuljea nagla-sak se s lokalnog, nacionalnog i pojedinano prepoznatljivog prebacuje na globalizirano, nadnacionalno, ope prepoznatljivo i identifikacijsko, najavljujui time novi smjer dramaturkog interesa i promijenjenu zbilju

DunjaIsticanje

410

21. stoljea. Zakoraivi u novo tisuljee, hrvatska dramska knjievnost sve se manje bavi postratnim i postsocijalistikim razdobljem obiljeenim gospodarskim, ideolokim i drutvenim transformacijama, a sve vie utjecajem koji pripadnost kapitalistikom sustavu izaziva na svijest malog ovjeka prilikom oblikovanja njegovih kolektivnih i individualnih, javnih i privatnih, identiteta i uloga.

LITERATURA

Primarna literatura

Miro Gavran, Kako ubiti predsjednika, u: etiri razliite drame, Mozaik, Zagreb, 2007.

Filip ovagovi, Cigla, u: Ptiice, Dramska biblioteka Gavella, Zagreb, 2005.Davor pii, Dobrodoli u rat!, u: Predigre, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1996.Tena tivii, fragile!, u: Dvije i druge, Profil, Zagreb, 2008.Ivan Vidi, Veliki bijeli zec, u: Odbrojavanje. Antologija suvremene hrvatske dra-

me, prir. Leo Rafolt, Zagrebaka slavistika kola, Zagreb, 2007.

Antologije

Nova hrvatska drama, prir. Jasen Boko, Znanje, Zagreb, 2002.Antologija suvremene hrvatske drame, prir. Leo Rafolt, Zagrebaka slavistika

kola, Zagreb, 2007.Antologija hrvatske ratne drame (1991. 1995.), prir. Sanja Nikevi, Alfa,

Zagreb, 2011. Antologija hrvatske ratne komedije (1991. 1997.), prir. Sanja Nikevi, Privla-

ica/Rije, Vinkovci, 2013.

411

Sekundarna literatura

Ana Lederer, Hrvatski dramski repertoar od 1990. do 1995., Krleini dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnosti i kazalite od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teat-rologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 1996.

Ana Lederer, Hrvatska drama i kazalite u devedesetim godinama, Krleini dani u Osijeku 1999., Hrvatska dramska knjievnost i kazalite i hrvatska knjievnost, prir. Branko Heimovi, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 2000.

Darko Luki, Hrvatsko ratno pismo, Kolo 2 (1997.)Darko Luki, Drama ratne traume, Meandar, Zagreb, 2009.Igor Mrdulja, Ad Hoc Cabaret Hrvatsko ratno glumite 1991/92, AGM, Za-

greb, 1995.Igor Mrdulja, Glumite i rat. Hrvatsko ratno kazalite 1991./1992., Krleini

dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnost i kazalite od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 1996.

Sanja Nikevi, Hrvatsko kazalite u ratu, Krleini dani u Osijeku 1999., Hrvatska dramska knjievnost i kazalite i hrvatska knjievnost, prir. Branko Heimovi, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 2000.

Martina Petranovi, Vidiev dramski opus ili necenzurirani zapisi starca Ivana, Kazalite, 9 (2006.)

Ozren Prohi, Od rubnosti do ujnosti, u: Filip ovagovi, Ptiice, Dramska biblioteka Gavella, Zagreb, 2005.

Boris Senker, Pozornici nasuprot (l), Republika 7-8 (1995.)Boris Senker: Teatroloki fragmenti, Disput, Zagreb, 2011.Dubravka Orai-Toli, Muka moderna i enska postmoderna, Ljevak, Zagreb,

2005.

412

Velimir Viskovi, Izazovi pred mladom hrvatskom dramom, Krleini dani u Osijeku 1995., Suvremena hrvatska dramska knjievnost i kazalite od 1968./1971. do danas, prva knjiga, prir. Branko Heimovi i Boris Senker, HNK u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, Zavod za knjievnost i teat-rologiju HAZU u Zagrebu, Osijek, Zagreb, 1996.

Elektronika literatura

Tomo Mirko Pavlovi, The old heart of darkness,http://www.douglashenshall.com/Tena_Stivicic_Fragile_Critique_Tomo.html

(18. 01. 2013.)

DRAMA AND REALITY IN CROATIAN LITERATUREAT THE END OF THE 20th AND BEGIN OF THE 21st CENTURY

A b s t r a c t

This paper analyses the relationship between contemporary Croatian drama and the latest Croatian history. The first part of the text deals with the emersion of social escapism as the major attribute of Croatian drama in the first half of the nineties, while the second part of the text analyses the revival of neorealism and a critical reflexion of a new Croatian society in the second half of the nineties. In opposition to the drama literature of this period, which is characterized by a transition problems of a post war and post communism Croatian society, the third part of the text deals with the appearance of new subjects, which are indicating the beginning of new reality, focussing on migration, globalization, multiculturality and being part of western capitalistic society.