Francesco Vičardini, diplomata i ambasador Firence, smatra da historija ima poseban zadatak. Po Đurđevu ne znači nikakav napredak u razvoju historiografije, jer je po svojoj historijskoj koncepciji niži od Machiavellia. Historijske događaje objašnjava ličnom djelatnošću vladara. Odlikuje se vrlo živim prikazivanjem događaja na širokoj osnovi. Suprotno Machiavelliju, Vičardini opravdava posebnost historije kao spoznaje o promjenama u vremenu i želi rekonstruisati uzročnost i ovisnost historijskih činjenica. Započeo je ''Historiju Firence'', ali kako nije mogao objasniti događaje u Firenci i odvojiti ih od događaja u ukupnoj Italiji, on odustaje od tog djela i piše historiju Italije, koja je, po Gross, posljednje veliko djelo humanističke historiografije kao književne vrste, a prvo djelo ka modernoj historiografiji. Od humanista van Italije, treba spomenuti Jean Bodina i njegovo djelo ''Metoda za lako razumijevanje historije'', prvi put izdato 1576. Tu on pomoću historijskog iskustva nastoji izgraditi vlastito učenje o politici raspravljajući o metodološkim elementima o kojima će se raspravljati kod Montesquieua, u XVIII stoljeću., te njegovo izlaganje ukazuje na povezanost dijelova rada. U raspravi sa Makijavelijem Vičardini mu suprotstavlja druge političke teze i savjetuje mu da se kloni uopštavanja i krajnjih rješenja. On ocjenjuje rimsku historiju kao cjelinu, koju kao takvu treba ispitati, a ne samo pojedine događaje koji mogu dati opravdanje za određena politička načela.

Gross mu zamjera zastupanje interesa države. Bolje se od Makijavelija drži logičkog reda i hronologije

Njemački profesor, filolog i historičar, CELARIUS, Kristofor Keller je tvorac nove periodizacije na stari i srednji vijek koju je izložio u ''Udžbeniku historije za filologiju''.

Historiografija u doba reformacije/Protestantska historiografija XVI stoljeća

Početak Reformacije se vezuje za Martina Luthera, profesora teologije iz Wittemberga, i njegov istup 1517. godine sa 95 teza. Prema Lutherovom učenju izvor vjere je Sveto pismo, dok učenje crkvenih otaca i zaključci crkvenih sabora ne obavezuju ukoliko nisu u skladu sa Svetim pismom. Da bi dokazao svoju opravdanost borbe protiv pape, Luther je često isticao potrebu proučavanja historije, koja je po njemu djelo i Boga i čovjeka. Po njemu je čovjek samostalan historijski subjekt. On se suprotstavlja učenjima službene crkve o papskom autoritetu, kao i odlukama crkvenih sabora. Po Luteru vjerska tradicija ne obavezuje ukoliko je u suprotnosti sa svetim pismom. Negira da je reformacija nova hereza nego tvrdi da je to obnova izvornih biblijskih poruka. Pristalice njegovog učenja, koji su se suprotstavili sankcijama koje je Crkva preduzela protiv Luthera, nazivaju se protestantima. Martin Luther je autor jedne svjetske hronike i pisao

je držeći se učenja sv. Augustina o 6 razdoblja***.

Matija Vlačić, rodom iz Lavina, pokreće tzv. ''Magdenburske centurije'' u 13 svesaka u Basselu, u periodu od 1559-1575. godine. ''Centurije'' se smatraju najvećim poduhvatom protestantske historiografije. To je prvi kolektivni rad kojim je podvrgnuta kritici papska vlast i dokazano da su brojne povelje, proizišle iz Katoličke crkve, falsifikati. On je dokazao i da su tzv. ''Pseudo-Isidorove dekretalije'' falsifikati; to je hronološka zbirka dokumenata sa zaključcima crkvenih sabora, nastala u Francuskoj u XI stoljeću, autora Isidora Mercatora. Matija Vlačić se smatra prvim autorom crkvene historije, odnosno, organizatorom protestantske interpretacije crkvene historije. On nastoji dati cjelovit prikaz crkvene historije kroz propadanje Katoličke crkve zbog autoriteta papa. Mada piše hronološki, u stilu analista, on pokušava sagledati sve strane crkvenog života, odnosno, dati ''prikaz njegovog unutrašnjeg bića''. U svom djelu ''Ključ Svetog pisma'' iz 1567. godine, koje se uzima kao temelj hermenautike, tj. teorije interpretacije i pravila za izlaganje Biblije; Vlačić, povratkom izvornom Svetom pismu i Novom zavjetu, želi obnoviti istinski smisao biblijskih poruka, koje su, po njegovom mišljenju, u suprotnosti sa crkvenom praksom. Po Đurđevu, u pogledu historijske koncepcije i historijske kritike, stoji znatno niže od humanista. Naime, mada u predgovoru raspravlja o temeljnim, metodološkim načelima kritike izvora, Bogo Grafenauer s pravom kaže da u ''Centurijama'' još uvijek nije riječ o sistematskoj kritici izvora, nego da je to kritika na temelju zdravog razuma. Nakon štampanja, ''Magdenburske centurije'' su izazvale pravu senzaciju, jer su u njima iznesene teške optužbe protiv Katoličke crkve, pa je ova smatrala za potrebnim da izda slično djelo, koje bi, na temelju izvora, opovrgle tvrdnje u ''Magdenburskim centurijama''.

Kardinal Cesare Baroni je dobio taj zadatak od zvanične Crkve i, u skladu s tim, pokreće izdavanje ''Crkvenih anala'', u periodu od 1580-1607. godine, do svoje smrti. Budući da je mogao raditi u Vatikanskom arhivu, služio se brojnim izvorima, koja je predstavio u ''Analima'' pa su tako neki od njih sačuvani. Baroni otkriva jednostranost protestantskih historičara, a, u isto vrijeme, piše kao i oni, koristeći se samo dokumentima koji idu u prilog njegovim tvrdnjama. Baroni je prvi od crkvenih historičara koji zataškava i prešutkuje ono što je neprijatno za Crkvu. Tako, kada nije mogao pobiti da je ''Konstantinova darovnica'' falsifikat, on je objasnio da papa nije mogao dobiti od Konstantina ono što već posjeduje. Njegova kritika se ne razlikuje od historičara reformacije, a u pogledu historijskog metoda je bliži humanistima eruditima.

Historiografija u doba erudicije u XVII stoljeću

Kako sama riječ kazuje historiografija erudicije stavila je sebi na zadatak istraživanje kritiku i publikovanje izvora. Oni nisu antikvari humanizma koji samo skupljaju izvore, nego su to erudite koji sistematski skupljaju izvore, bave se kritikom izvora, a na temelju svog iskustva pronalaze pravila za taj postupak. Kako pojedinac po njima ne može vladati kompletnim znanjem. Smatra se da posao oko skupljanja i kritike izvora mora biti kolektivni posao,koji mora biti u sklopu neke institicuje, stoga ovom poslu pristupaju dva velika crkvena reda Isusuovci ( Jezuiti) i Benediktinci.

Oni započinju sistematski posao skupljanja, kritike i objašnjavanja izvora. Kako to smatraju religijskom djelatnošću stavljaju im se ne samo crkveni nego i državni fondovi. Ovi redovnici su čitav život proveli u skupljanju, kritici i objašnjavanju dokumenata. U isto vrijeme rade na stvaranju novih tehnika u radu sa izvorima.

Jezuiti (isusovci)

Jean Bolan, flamanski jezuitski erudita pokreće jedan izuzetan projekt kritičkog kolektivnog rada, s namjerom da životopise svetaca (hagiografije), očisti od legendi i na taj način se suprotstavi kritici humanizma i protestantizma. Kritičkom analizom dokumenata nastoje se ustanoviti najstariji izvori njihove autentičnosti i vjerodostojnosti. Bolan 1643. godine pokreće u Anversu, sa svojim saradnicima izdavanje akta ''Sanctorum'', s ciljem da se kritički sagledaju svi izvori i legende o životu svetaca koje su bile kritikovane od humanista. Njegov saradnik, Daniel Papenbruk, u II tomu akta ''Sanctorum'', objavljenom 1675. godine, napisao je studiju o kritičkoj analizi izvora, u prvom redu povelja, u kojoj je iznio načela kako ustanoviti šta je istina, a šta nije. Tako je on svojom hiperkritikom ustanovio, između ostalog, da su brojne povelje iz doba Merovinga i Karolinga falsifikati, a izdate su u korist francuskih benediktinskih samostana, posebno samostana Saint-Denis, kod Pariza. To je pokrenulo benediktince na akciju da odgovore jezuitima. U duhu bolandista, piše i jedan erudita sa južnoslavenskih prostora, a to je Ivan Lučić (Iohannes Lucius), rodom iz Trogira, koji se smatra začetnikom diplomatike u Hrvatskoj. Prvo mu je djelo ''Životopis sv. Ivana trogirskog'', objavljeno u Rimu 1657. godine, gdje njegov kritički pristup legendama o ovom svecu, ukazuje na uticaj bolandista. Najznačajnije djelo mu je ''De regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex'', izašlo 1668. godine, napisano na erudističkim principima na bazi kritike izvora uz sistematske komentare. U prvih pet knjiga piše o političkim i vojnim događajima u Hrvatskoj od Ilirika do 1480. godine, a u šestoj knjizi daje podatke o unutrašnjim prilikama i načinu života u Dalmaciji i Hrvatskoj. Kao dopuna ovom djelu smatra se njegovo drugo djelo ''Povijesna svjedočanstva Trogira'', gdje govori o politici, pravu, društvenim i kulturnim prilikama, unutrašnjem uređenju grada, običajima i jeziku, odnosno, o svemu onome što je ovaj grad stekao sticanjem svoje autonomije. On također dokazuje da su citirana ''Akta splitskih sabora'' navedena u ''Historia salonitane maior'', da je sve izmišljeno i da su sve falsifikati. Lučić je značajan po tome što je prvi objavio izvore za hrvatsku historiju srednjeg vijeka uz provođenje kritike koja odgovara današnjoj spoljašnjoj kritici izvora. Cilj erudita je bio da se utvrdi da li je izvor original ili falsifikat, što se postiže samo spoljašnjom kritikom.

Budući da erudite nastoje utvrditi samo istinu o određenom izvoru, oni se razlikuju od historičara koji moraju ovladati umijećem pisanja, jer je historija još uvijek književna vrsta. Njihov rad iz tih razloga se više koristi u pravne svrhe za dokazivanje prava na posjed ili plemićko porijeklo, a ne za pisanje historija. Tek sa racionalizmom u XVIII stoljeću, rad erudita biće korišten od strane historičara.