Prva štamparija u osmansko doba Bosne se spominje u knjizi Hamdije Kreševljakovića „Štamparije u Bosni za turskog vremena 1529. – 1878.“. Ta štamparija je nastala zahvaljujući Božidaru Goraždaninu te je djelovala u istočnoj Bosni u periodu od oko 1519. do 1523. godine. U okviru njene djelatnosti štampane su tri knjige vjerskog sadržaja. Njihove digitalne kopije, pored onih štampanih na papiru, objavljene su u okviru Digitalne narodne biblioteke Srbije (http://digital.nb.rs).

Prije osnivanja prve štamparije u Sarajevu, do čega je došlo  l866. godine, znatan broj bosanskohercegovačkih autora svoja djela štampaju u evropskim kulturnim centrima. U moderno doba osnivanje prve štamparije označava prvi važan korak u uvođenju moderne štamparske tehnologije u Bosni i Hercegovini.

Dva su datuma u društvenom životu Bosne i Hercegovine sredinom 19. stoljeća utjecala i na historiju štamparstva ove zemlje. To je l850. godina, kada je okončana bezuspješna borba za autonomiju BiH, i l878., kada se mijenja državno-pravni status Bosne, a ova zemlja, odlukama Berlinskog kongresa, dolazi pod austrougarsku upravu. To je vrijeme uspostavljanja prvih

telegrafskih linija, u školstvu dolazi do uvođenja bosanskoga jezika, širi se saznanje u nužnosti štampanja čitanki i drugih udžbenika za potrebe

novoosnovanih domaćih škola.  Sve to upućivalo je na potrebu osnivanja i štamparija.

Osnivanje prve štamparije u Sarajevu, l866. godine, ustvari, u najbližoj je vezi sa reformskim nastojanjima tadašnjeg bosanskoga valije Osmana Topal-paše (l86l-l868), što će, pored općekulturnog značaja, imati dalekosežne posljedice kako za štamparsku tako i za izdavačku, knjižarsku, pa i bibliotečku djelatnost. Osman Topal-paša je l866. godine iz Zemuna pozvao Ignacija Soprona da u Sarajevu, uz državnu podršku, pokrene rad jedne štamparije, a primarna joj je zadaća bila izdavanje službenih vijesti i, eventualno, školskih udžbenika. Ova institucija prvobitno je radila pod imenom Pečatnja I.K. Soprona, da bi u oktobru, u prvoj godini svoga rada, nastavila djelovati kao Vilajetska štamparija.

Uporedo s ovim oficijelnim poslom oko štamparske djelatnosti, u Sarajevu teku nastojanja Franje Milićevića da, uz pomoć katoličkih krugova u Mostaru, inicira rad jedne štamparije, što mu je i uspjelo l872. godine. Ova štamparija je, sa promjenjivom srećom, obavljala svoju kulturnu misiju do godine l896.

Zbog nesređenih unutarnjih prilika u Bosni i Hercegovini u periodu od l875. do l878., osmanska vlada je odlučila da oformi poseban Hercegovački vilajet, na čije čelo je naimenovan Alipaša Carigradlija. Kao posebna administrativna jedinica, ova Vilajetska uprava planirala je imati vlastiti službeni list, koji se trebao štampati u sjedištu Vilajeta.

Tako je i došlo do osnivanja manje štamparije u Mostaru, smještene u bivšem saraju Ali-paše Rizvanbegovića na Suhodolini. U ovoj štampariji, koja je u martu mjesecu l876. počela štampati službene novine pod naslovom. U broju od 2l. januara l877. godine poluzvanični list Bosna donosi Vladinu uredbu po kojoj se ukida Hercegovački vilajet.

U Mostaru je uz posebnu podršku tadašnjeg biskupa Kraljevića, l873. godine iniciran rad tiskare koja je pod osmanskom vlašću radila pet godina. Zbog promjenjivih društveno-ekonomskih okolnosti, ova štamparija je često mijenjala ime. Najprije se nazivala Franjevačka tiskara, zatim Tiskara Katoličkog poslanstva, pa opet Franjevačka tiskara, Tiskara fra Franje Milićevića, Tiskarna Don Franje M. Milićevića i, na kraju, Tiskara Glas Hercegovca, kako se zvao istoimeni list, koji se u njoj štampao. Godine l896., na prilično misteriozan način, ugasila se štamparija o kojoj je ovdje riječ.

Kultura štampane knjige i štamparska djelatnost u Bosni i Hercegovini, dakle, razvijala se posebno ekstenzivno neposredno nakon uspostave austrougarske uprave u ovoj zemlji (trajala u periodu od l878. do l9l8.). U ovo vrijeme u samom Sarajevu djelovalo je, sa više ili manje uspjeha, dvadesetak privatnih štamparija. To su bile moderno ustrojene firme sa savremenom tehničkom opremom. Njihovo poslovanje baziralo se na principu ulaganja privatnog kapitala s ciljem ostvarenja dobiti. Među njima su bile štamparije domaćih ljudi i stranaca koji su svoju sudbinu vezali za tadašnju Bosnu i Hercegovinu. U prvu grupu spadale su štamparije Spindler i Lešner, Julius Makanec, B. Buchvald i drugovi, Thier i Vogler, Vogler i drugovi, Bosnische Post, Sarajevoer Tagblatt, te štamparija i litografija Perišić, Benisch i drugovi, i druge.Među štamparijama osnivanim domaćim kapitalom isticale su se one Riste J. Savića, Daniela A. Kajona, Islamska dionička štamparija, Prva hrvatska tiskara „Kramarić i Raguž“, „Pijuković i drug“, štamparija lista “Narod”, Zadružna štamparija Muslimanskog dioničkog društva, i druge.

U svojoj knjizi o štamparijama u Bosni i Hercegovini, objavljenoj u Sarajevu l952. godine, Đorđe Pejanović ističe da je u periodu između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini bio znatno veći broj štamparskih preduzeća nego u doba austrougarske uprave. Posebnu karakteristiku ovoga perioda predstavlja njihovo širenje u druge gradove BiH, izvan Sarajeva. Takve štamparije nalazile su se u Banjoj Luci, Zenici, Prijedoru, Mostaru, Tuzli, Bihaću, Travniku, Doboju, Bosanskoj Gradišci, Bijeljini, Brčkom i Derventi. One su, uglavnom, bile manjeg ili srednjeg kapaciteta proizvodnje u odnosu na one smještene u glavnom gradu.

Inače, tridesetih godina XX. stoljeća u samom  Sarajevu bile su aktivne slijedeće štamparije:

Državna štamparija (vodi porijeklo iz prvobitno znane Vilajetske štamparije utemeljene l866. godine),

Štamparija “Bosanske pošte” (osnovana l885. godine), Štamparija Danijela A. Kajona (osnovana l892.), Štamparija Riste J. Savića (osnovana l892. godine), Štamparija B. Buhvald i dr. (osnovana l898.), Islamska dionička štamparija (osnovana l905. godine), Štamparija Kriške (osnovana l9l0. godine),

Hrvatska tiskara d.d.,(osnovana l9l9.),  Štamparija Papo (osnovana l9l9.), Štamparski zavod d.d. (osnovan l922.), Štamparija “Obod” (osnovana l923.), Štamparija Slijepčević Marka (osnovana l929.), Štamparija Omera Šehića (osnovana l929.), Trgovačka štamparija (osnovana l930. godine).

Nakon oslobodilačkog rata (l94l-l945), tokom kojeg je na teritoriji Bosne i Hercegovine djelovala nekolicina štamparija, može se reći da je štamparstvo, po obimu i kvalitetu svoje  produkcije, doživjelo pravu renesansu. Međutim, ogromnim razaranjima koja je pretrpjela Bosna i Hercegovina u periodu rata od l992. do l995. ono je bilo dovedeno do stanja skoro potpunog kolapsa. U novije vrijeme primijetni su znaci oživljavanja ove izuzetno značajne kulturne i privredne djelatnosti.

Historijom uvođenja štamparske tehnike u proizvodnji knjige u Bosni i Hercegovini bavio se u nas mali broj ljudi, pa je vjerovatno i to razlog što još uvijek nemamo monografske obrade ove značajne kulturološke i historiografske teme. Cjelovita historija štampane knjige i štamparstva u Bosni i Hercegovini i dalje ostaje jedan od važnih kulturoloških poduhvata, kao što je to i historija izdavaštva i knjižarstva općenito. Pitanje istraživanja historije bosanskohercegovačke štampane knjige u izdavačkoj djelatnosti štamparija u zemljama Evrope i područja Mediterana jedna je od uzbudljivih avantura duha koja tek čeka svoju punu  realizaciju.

http://www.rodoslov.ba/Pages/view/25/1/