I

-Čemu vodi naša stalna borba sa ovom prostranom nepoznanicom- pitao se mladić sakriven u hladu pod okriljem gustih krošnji drveća. Od jutra je mirno sjedio slušajući neujednačen žubor rijeke, na trenutak bučne, a zatim prigušene šumove suhog lišća. Tijelo mu se nastanilo i prilagodilo poznatim ljepotama njegovog privremenog utočišta, uskladilo se njegovim naglim promjenama i u potpunosti ih prisvojilo. Već dugi period ovog prohladnog proljeća dolazi na isto mjesto, luta njegovim širinama i predaje se prirodi koja ga je toliko privlačila. Ni za trenutak svog boravka nije rušio sklad koji je sebi stvarao, negativni osjećaji bi ga po pravilu napuštali. No, iako je njegovo tijelo odavalo osjećaj mirnoće, njegov um je hirovito letao visinama apstraknog krajolika. Mislio je. Neprestano je stvarao nove ideje, zakopavao ih novijim, pri tom ih miješao sa starim. Obuhvatao je sve odlike aktivnog mladog čovjeka, koji je svojim mladalačkim poletom žudio za idejama, kojim bi promijenio svijet i njegove temelje. Nije želio biti običan čovjek koji živi kako mora i zato što mora; želio je život prožet njegovom voljom, samostalno stvarajući sopstvene puteve kojima hodi. Najviše je prezirao ljudsku podređenost, slijepi dogmatizam, naročito ako se gubi iz vida sve drugo što ne nalaže njegovo vjerovanje. Stoga je izbjegavao svaki vid potlačivanja utvrđenom.

Duboko je udahnuo.

Zamislio se nad svojim pitanjem. Postavljao ga je iznova, iako je možda i znao odgovor. Zašto ga je onda stalno razmatrao? Možda je samo tražio razlog da ne napušta svoj svijet misli, jer je znao u kakav će ponovo da kroči.

Iznenada je začuo nježan glas kako dopire iza njega. Trgnulo ga je iz njegovih tišina.

„Voliš li ti ovaj grad?“

Začudio se nad pitanjem, okrečući glavu u smjeru glasa. Ravnodušno je razgledao okolinu i nevoljno se zaustavio na jednom liku, posmatrajući ga kako se probija kroz dugačke grane kestenovog drveta. A onda, kao iz magle njegovih nejasnih i nedovršenih snova, ocrtali su se obrisi jedne djevojke, opčinivši njegove, do tada, raspršene misli. Sada se u potpunosti okrenuo prema njoj.

Sa čudenjem je posmatrao njenu pojavu. Ovo mjesto su rijetko posjećivali, i put do njega je bio izrazito zahtjevan, što mu je izazvalo bujicu pitanja. Zašto je ovdje i zbog čega? To, naravno, nije znao, niti ga je odgovor na to uzbuđivao. Nije pronalazio nikakve koristi od te informacije, ali ga je ipak malo zaintrigirala. Ne zbog neke pretjerane radoznalosti, već samo iz sebičnog stava koji je osjećao: zašto mi neko narušava smirenost?

Kada je shvatio da su im se pogledi sreli spustio je glavu, sječajući se njenog čudnog pitanja. Tražio je pogodnu riječ, ne među svojim željama, već u moru neistinitog koje je koristio da bi se prilagodio općenitom. Znao je da, ako želi normalan život, bez bespotrebnih sukoba, mora da se prilagodi onom većem i brojnijem, a da pri tom ne gubi svoj identitet. Svojim mislima se uveliko razlikovao od mase, ali za izdvajanje je čekao pravi trenutak, jer i najznačajniji govor u pogrešno vrijeme postaje ništavan.

„Ne mogu reći da ga volim, ali me, ipak, dosta toga veže za njega. Bez mog pristanka, bačen sam na ovu ploču naše životne igre, stromoglavljen u kaotičan raspored sadašnjeg poretka i njegove okrutnosti. Naučen sam da vjerujem u postojanost ljubavi prema mjestu gdje sam dobio znak prokletstva, priliku da nađem smisao u mnogobrojnim spletkama ovog besmisla. Pitala si da li volim ovaj grad? Možda i volim, ili mi je nametnuta ta misao, pa slijepo vjerujem u njenu postojanost, iako je sam ne osjećam. Možda sam je prigrlio u očajnom pokušaju da osjetim olakšanje i pripadnost nečemu, da se otrgnem od usamljenosti kojoj sam bivao izložen. Ne mogu ti ponuditi precizan i podroban odgovor na sve to, ni sam nisam siguran šta mislim, iako sam čvrsto uvjeren da je ta ljubav laž.

„Zašto si nesiguran u svoju odluku, ako je tvoje uvjerenje u nepostojanost te apstraktne ljubavi čvrsto? Da li se samo zavaravaš u redosljedima svih tih misli i lažne podređenosti u očajnom bijegu od svoje svakodnevne stvarnosti? Osjećaš nepripadnost u moru koje te okružuje, želiš da zaplivaš, ali ne znaš, nema te ko naučiti. I bježiš od toga, od straha da se ne utopiš, da ne izgubiš ličnost koju toliko prezireš, a ujedno i voliš. Želiš da pripadaš, ali te odbijaju, ne dozvoljavaju ti prolaz, kao ono malo ružno pače koje niko nije prigrlio. Pitanje je samo da li ćeš i ti doživjeti preobražaj i pronaći mjesto koje ćeš nazvati svojim domom.“

Netremice je gledala u njegove hladne oči primječujući da ne odaje nikakve znake borbe koja se odvijala u njemu. Zadivila se nad njegovom sposobnošću čuvanja misli i kontrole facijalnih ekspresija. Ni na trenutak nije prikazao nikakvu iznenađenost, preneraženost, začuđenost, pa čak ni ljutnju za koju je bila sigurna da on osjeća.

-Ko je ona?- pitao se uzaludno. Ugledao je njeno lijepo lice okrenuto ka njemu, i tražio odgovor u nježnim crtama. Tek je sada primijetio ljepotu koja je krasila njen dostojanstveni stas. Njemu poznata figura i hladno držanje u okviru blijede crveno-narandžaste svjetlosti su izazvali nalet toplih sjećanja iz davno izgubljene prošlosti. Uznemirio se nad tom ugodnošću. Osjetio je da se u potpunosti može otvoriti pred ovom djevojkom koja je tako neobično zateturala u njegov život, onako kao u nama rano pričanim bajkama, ocrtavajući svoju siluetu duboko u maglovitoj sjeni njegovog sjećanja.

„Volio bih da mogu nastaviti igru neistine u koju sam te želio privući, kojom sa želio da te obmanem spletkama svojih grubosti u nadi da potišteno odeš ne izvukavši ništa iz našeg razgovora...“ zastao je na trenutak udišući božanstvene mirise njenog parfema; zagledao se u njeno nadmoćno lice.“... ali nisam u mogućnosti da to izvedem, ili možda jesam, ali ne želim. Napokon sam našao nekoga ko ne vjeruje samo onome što čuje, nego i onim skrivenim tajnama u obliku šumova koje priroda svakodnevno prikazuje. Želim za ove kratke trenutke ispoljiti surovu stvarnost koja okružuje moju tajnovitu ličnost. Naravno, otkrit ću samo ono što smatram da je potrebno, i da zadovoljim tvoju neosnovanu radoznalost.

Nevješt je bio u razgovoru sa djevojkama, naročito svojih godina. Dvadeset godina je turbulentno doba, daleko odmakli od nezrelosti, a isuviše daleko od zrelosti. Još se lutalo u potrazi za nečime što smatraju svojim, gubeći se u požudi svojih želja i misli, ne želeći da se sasvim približe dobu odraslog. Stalni sukobi nametanja sredine i njihovih čežnji im nagovještavaju težinu života, ali ipak, ne žele napustiti svoju mladost.

„Itekako si u mogućnosti da me okuješ lancima svoje misaone igre. Oduvijek si posjedovao zastrašujuću mogućnost manipulisanja ljudima. Mogao si najvećeg neprijatelja potčiniti na način da postane izvršioc tvojih dužnosti, ne mrdnuvši ni prstom. Dovoljan je bio tvoj, kao led hladan pogled, i snaga koju si posjedovao u njemu, zajedno sa riječima koje si tako lako ispreplitao i okretao u svoju korist. Za sve nas nekada davno si predstavljao siluetu stoljećima udaljenu od nas. Zar niko nije bio dovoljanda odgovori zahtjevima tvojih neiscrpno intelektualnih želja?“ tiho je izgovorila zadnje riječi odavajući svu sjetu izazvanu dalekom prošlošću. Povrijeđeno je gledala u njegove oči, uzaludno tražeći znakove nemira na njegovom smirenom licu. Potajno je željela da se sjeti događaja minulih dana, kada su još kao djeca trčkarali širokim poljima ispunjenih procvalim cvijećem i bistro zelenim vlatima trave. U njenom srcu su ostale ucrtane žarke zrake sunca koje su prelazile preko svakog kutka njihovog mjesta mladosti, koju su obasjavale vrhove zelenog lišća koji su prekrivali male potoke u kojima su se često znali zajedno kupati. Ali je strahovala da je njemu svaki trag zajedničkog djetinjstva sa njom iščezao, i ostao zaboravljen, zatrpan u mnoštvu izgubljenih listova njegovog života.

„Da li se mi poznajemo odnekud?“ – upitao je sa blagom nesigurošću. Sa nezadovoljstvom je proučavao tajne njenih očiju, ispunjenih sjajem uzaludnog iščekivanja.

Zašto je u njemu gorio osjećaj nostalgije i čežnje za nečim davno zaboravljenim? Zašto je osjećao da mora prepoznati ove nježne crte lica, sada već ispunjenih rumenilom?

Nastupila je neugodna tišina u kojoj nijedno nije znalo šta da uradi. Ostali su izgubljeni; jedno pod težinom riječi upravo izgovorenih koje su sezale daleko u začetke njihovog poznanstva, a jedno zbog neobičnog tereta njemu nepoznatih osjećaja i ugodne topline. Gušili su se, pod naviranjem uspomena, a stajali su ukočeno, ne želeći da odaju znakove slabosti. Smatrali su da svoju ličnost ne smiju nikome otkrivati, jer svijet je svirepo mjesto i koristi se slabostima koje nisu dozvoljene ako se želi preživjeti. Ništa mu ne propušta, ništa mu nije moguće sakriti, a ipak, svako od nas se skriva u okrilju vlastitih laži, bježeći ka utjehama koje su nam prijeko potrebne, a u biti bekorisne. Zavaravamo se svakodnevno u nadi da ćemo izbjeći potištenost u večernjim satima naše postelje, i nabacujemo začarani osmijeh na naše usne želeći da se zaštitimo od drugih, ne shvatajući da nas taj čin izjeda duboko više nego svi ugrizi vanjskog svijeta.

„Je li ti poznata izreka: ZAWSHE IN LOVE?“

U izvorima razuma nije pronašao odgovor. Možda nije bilo moguće. Hladna pronicljivost i smireno zaključivanje su ostali bespomoćni. U njemu se budila pristunost neobjašnjivih senzacija, nepoznatih osjećaja koje um nije mogao dokučiti. Postale su dio pustoće u koju nikad nije zalazio, u kojoj se osjećao strano.

Ostao je nemoćan na mjestu od kojeg je bježao, i grčevito se skrivao. Predstavljalo je vječnost sa kojom se nije mogao izmiriti. Zastrašujuće je gledala u njega, a on se okretao, bacajući je u zaborav, u nesvjesnost, gdje se mogao izboriti sa njom.

-Lukava je, zastrašujuća. Neosporno inteligentna djevojka- pomislio je sa potisnutim divljenjem.

„Umalo sam zapao u mrežu koju si pažljivo isplela. Ostao sam zadivljen veličanstvenom predstavom, ali, nažalost, to sada moram okončati. Prošlost je misao sa kojom ne želim bliskost, ni

pod čijim uticajem. Ne vidim svrhu u njenom buđenju, naročito u spletkama kakve si željela da izvedeš. Proteklo vrijeme teče u zaborav, i nije na nama da ga zaustavljamo. Jedine pogodnosti su iskustva i znanja koja prikupimo. Oni ostaju sa nama, pomažući nam u nadogradnji naših nestabilnih ličnosti.“

Kada je podigao pogled ugledao je uplakano lice ispunjeno bolom. Ostao je iznenađen pod ovom neugodnošću i počeo se polako pridizati sa zemlje. Noge su ga vukle ka njoj, toliko jako da je gotovo potrčao.

Izgubio se u nesvjesnoj kretnji svoga tijela, u nemogućnosti da podnese suze na njenim rumenim i iznemoglim obrazima.

-Šta ga je pokrenulo? Osjetio je potrebu joj priđe i obriše sjetne suze. Ali... zašto? Šta se nalazilo u njezinom liku, što mu nije dozvoljavalo mira.

Obuzela ga je trenutna slabost i blago je pokleknuo pred njom. Krv mu je užurbano tekla, i nije više kontrolisao srce. Kao da ga je razum napuštao, tijelo izdavalo. Oblio ga je znoj nemoći i bespuća.

„Ko si ti'“ upitao je zbunjeno, privukavši je još jače na svoje grudi. Nije je puštao, niti se ona opirala. Poslušno je prislonila glavu i zadovoljno osluškivala njegov nemir, smireno i skriveno. Ispuštala je osjećaj neprikosnovene sigurnosti, u koju je položila sve svoje izgubljene nade.

-Uspjela sam, barem na kratko, da ga otrgnem od njegovog usamljenog sna- tiho je prošlo kroz njene misli.

„Sjećaš li se sada?“ – promrmljala je, odlučno ga gledajući u oči.

Obuzeo ga je zastrašujući osjećaj pripadnosti za kojim je toliko tragao. Počeo se lomiti pod težinom njenog pogleda, dopuštajući prolazak neizmjernoj ljepoti. Polako se gubio u magli iznenadne bujice misli, nesigurno se pitajući, šta mu je ona predstavljala u prohujalom vihoru njegove mladosti.

Dugo su stajali u tišini čvrsto se držeći u naručjima koji su poticali iz daleke mladosti. Zatim ga je prigrila misao, kao iznenadno saznanje.

“Misaki?” uzviknuo je preneraženo.

II

Narednog dana je revnosno ispitivao svaku izgovorenu riječ, svoju i njenu. Tragao je za svakom niti koja se uspostavila među njima, vežući im živote današnjice sa ranim djetinjstvom. Ispreplela ih je neprimjetno, gušeći ga njihovom težinom. Možda je zbog toga osjetio nelagodu. Zbog težine emocija koje nije želio, niti je ikada, u kasnijem životu, o njima razmisljao. A sada je prisiljen na to. Nije imao izbora. Nesaznano se uvukla u njegove misli, opsjedajući svaki njihov pokret.

„Misaki...“ prošaputao je, odsutno gledajući u novonastali zimski krajolik. Pogled mu se gubio u naslagama blistajuće bjeline. Zacrtao je obrise njenog lica u netaknutom dijelu ulice. Zamislio se nad njegovom neiskvarenošću. Ljudska noga još nije pronašla put do tog skrivenog kutka u kojem

priroda može da veliča svoju ljepotu. Zar smo toliko destruktivni i nemarni za sve oko nas, da ne možemo vidjeti dalje od svoje sebičnosti?

Trgnulo ga je glasno zvono ulaznih vrata.

-Ko je sad?- pomislio je.

Prišao je nesigurno, bojažljivo, iščekujući neželjene smetnje u njegovoj, već ispunjenoj, skučenosti. Zaokupio se mislima jučerašnjeg razgovora i potpuno zaboravio na najavljenu posjetu njegovog bliskog prijatelja. Obuzela ga je krivica nakon što je otvorio vrata.

„Dugo otvaraš kao i obično“ prozborio je veselo njegov sagovornik.

Samo je klimnuo glavom u znak odobravanja. Nikada nije direktno odgovarao, nije imao potrebe za tim. Samo ga je posmatrao dok je ulazio otresajući nakupine snijega sa sebe. Osmotrio ga je još jednom, kao da ga ne poznaje, i zapažao svaki detalj njegovog lika. Umjetničko plava kosa i oči, koje su se presijavale na žarkoj žutoj svjetlosti. Plemičkim stasom i držanjem je predstavljao osnovnu karakteristiku svih prinčeva u bajkama. Njegova pojava je dugo zračila u prostoru, ostavljajući dubok trag u vremenu, koji je teško nestajao.

„Zamišljniji si nego inače. Da li se nešto bitno desilo?“

Zadivila ga je njegova pronicljivost.

„Sreo sam staru prijateljicu..-“ zastao je. -Da li je to zapravo bila?- upitao se u nevjerici.

„... i vodio zanimljiv razgovor. Dugo nisam naišao na slične misli, stoga mi još odzvanjaju umom“

„