vernakularna.stilistika

8/11/2019 VERNAKULARNA.STILISTIKA

1/41

1

Joko BoaniOdsjek za hrvatski jezik i knjievnostFilozofski fakultet u Splitu

PROLEGMENA ZA VERNAKULARNU STILISTIKU

Boani, J. (2011). Croatian Studies Review, volume 7, str. 231 - 281.

Abstrakt

U hrvatskoj stilografskoj literaturi vernakularna stilistika ima minoran status. Iako veinahrvatskih graana jesu izvorno dijalektalni govornici akavskih, kajkavskih i tokavskih

vernakularnih idioma, a tri najvea hrvatska grada sredita kajkavskog (Zagreb) i akavskog(Split i Rijeka) idioma, iako je recentna pjesnika produkcija na akavskom i kajkavskomvernakularu u Hrvatskoj enormna, vernakularna stilistika u Hrvatskoj gotovo da ne postoji.

Ovaj rad jest rasprava o ulozi i znaaju vernakularne stilistike unutar hrvatske dijalektologijekoja takoer zanemaruje stilistiku razinu izraza, a isto tako unutar hrvatske stilistike kojazaobilazi vernakularne tekstove. Autor posebnu pozornost posveuje pitanju odnosahrvatskog standardnog idioma i organskih idioma tokavskih, akavskih i kajkavskih tekstovate tekstova ija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom.

Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke

uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara ipitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnog teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom

odmaku, stilistike organskih idioma. Rasprava problematizira pitanje statusa akavskog ikajkavskog idioma kao dijalekata / narjeja u odnosu na tokavski jezini standard hrvatskoga

jezika.

Ova studija tematizira i pitanje odnosa umjetnike i puke pjesnike produkcije na organskimidiomima, pitanje odnosa klieiziranih poetizama i kreativne intenzifikacije dijalektalnogizraza, pitanje regionalizacije dijalektalne knjievne produkcije u odnosu na reprezentativnunacionalnu knjievnu produkciju.

Autor na kraju interpretira nekoliko kraih tekstova na akavskom, kajkavskom i tokavskomidiomu kako bi na ovim primjerima demonstrirao interpretacijske modele vernakularne

stilistike.

Kljune rijei:vernakularna stilistika, interpretacija teksta, hrvatski jezik, akavski idiom,kajkavski idiom, dijalekt


2/41

2

1. Hrvatski standardni jezik i dijalekt

1.1. Potraga za polifunkcionalnim idiomomRije dijalekt od lat. dialectus = lokalnigovor, kolokvijalna upotreba jezika, od gr. dialektos= razgovor, konverzacija, od dialegesthai = razgovarati jedan s drugim, od dia = preko,

izmeu i legein = govoriti. Dakle, izvorno, dijalekt je jezik koji se ostvaruje kaotranspersonalan in u dija-logu u raz-govoru. To je onaj jezik koji je obiljeen iskustvomneposredne govorne komunikacije pri kojoj pojedinac oituje svoj sociolektni, regiolektni iliidiolektni komunikacijski karakter za razliku od neutralnog, nepersonalnog, transregionalnog

- dakle standardnoga jezika.

U hrvatskoj kulturi pa i u jezikoslovnoj znanosti termin dijalektnije tako jasan kako nam se

ini. On pripada onoj skupini termina koji zahtijevaju prethodni dogovor oko sadraja kojipokrivaju kako bi se izbjegao nesporazum u raspravi o dijalektu i dijalektalnom fenomenu

unutar prostora koji pokriva hrvatski standardni jezik kao idiom nadregionalne komunikacije.

U povijesti hrvatskoga jezika to je posebno delikatno pitanje budui da su i akavski ikajkavski idiomi imali ulogu jezika knjievnosti to im je omoguavalo status nadregionalnih

polifunkcionalnih jezika koji su morali zadovoljiti komunikacijske potrebe iznad razine

organske drutvene zajednice tj. ukljuivanje u komunikacijski prostor nadetnikecivilizacijske nadgradnje. Ipak kajkavski i akavski vernakularni idiomi, mada s bogatomtradicijom pismenosti, ne osvajaju prostor politikog identiteta na etnikoj razini.1 Prikonstituiranju hrvatskog nacionalnog identiteta u 19. stoljeu uloga integrativnog,nadregionalnog idioma pripala je tokavtini, a akavski i kajkavski vernakulari bivajuzaustavljeni u procesu standardizacije koja, da bi ostvarila zahtjev polifunkcionalnosti, mora

osvojiti i politiku sferu drutvene strukture kojajoj moe politikom voljom osiguratiprovedivost na nadregionalnoj razini.

Pokuaj osvajanja administrativnog i politikog prostora nadregionalnog jezika pokrenut je u17. stoljeu programom tzv. ozaljskog kulturnog kruga, na podruju dodira i proimanjatokavskog, kajkavskog i akavskog idioma, ali, kako kae Marko Samardija, nakonneuspjeha urote i glavosijeka (1671) Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana zbog uvredevelianstva, bune i veleizdaje stjecanjem izrazito nepovoljnih politikih (ne)prilika to su

potom nastupile zauvijek je izgubio sve izglede da postane uzornom osnovom hrvatskomustandardnomu jeziku.(1999: 9).

Na regionalnoj (dalmatinskoj) razini akavtina je u vrijeme francuske uprave u Dalmacijiprvi put ovladala administrativnom i politikom sferom2 osobito putem novinskog

dvojezinog tjednika Il Regio Dalmato - Kraglski Dalmatin koji je izlazio od 1806. do1810. ... bila je to, kako kae D. kiljan, prva teritorijalizacija hrvatskog vernakulara, a

1 Dubravko kiljan kae: ... u Hrvatskoj proces politizacije nije zahvatio vernakular zato to nije postojala

socijalna grupa kojoj bi to bilo u interesu i koja bi istovremeno posjedovala dovoljno moi da takav procesprovede i da vernakularu otvori domene politike i administracije, pa i znanosti i obrazovanja, i da ga proglasi

simbolom politike zajednice u konstituiranju. Drugim rijeima, za razliku od zapadnoevropskih zemalja, uHrvatskoj se nije (...) pojavio dovoljno moan nosilac politikog projekta kojem bi jezik bio potreban kaoindikator zacrtanog prostora i intencijom obuhvaenog kolektiva(kiljan, D. 2002:259).2 Povjesniar Nikola Markulin analizira frekvenciju ideologema Dalmacija u Kraglskom Dalmatinu i

zakljuuje: Sudei po naoj analizi ideologema izgledno je da su autori tekstova Kraglskog Dalmatinapripadali pristalicama te ideje (dalmatinske nacije op. J.B.), a zbog izrazite dominacije ideologema Dalmacija,

Drava Dalmatinska, Dalmatinci, puk (popolo) dalmatinski, dalmatinski narod (nazione) i otabina (patria)moemo pretpostaviti kako je itav projekt oko pokretanja i ureivanja prvih novina na hrvatskom jeziku biopodreen toj ideji, odnosno u svrsi njena ostvarivanja. (2009: 348.)


3/41

3

budui da je bila popraena i pokuajem pravopisne i gramatike standarizacije, sve je tozajedno predstavljalo i pravi pokuaj politizacije vernakulara(ibid.: 263). Taj je pokuaj biozaustavljen padom francuske uprave u Dalmaciji i uspostavom vladavine Austrije.

Moda ipak prvi pokuaj nadregionalne standarizacije see u vremenu mnogo dublje od

kratkotrajnog pokuaja stvaranja jezinog standarda dalmatinske nacije za vrijemeNapoleonove uprave u Dalmaciji. A to je, kako smatra Inoslav Beker, Kaieva tokavskanadgradnja akavskog idioma. Onaje motivirana interesom Rima na inicijativu katolikeinstitucije za irenje katolianstva Propaganda fide koja daje prioritet onom balkanskomidiomu koji je razumljiv na najveem prostoru, a to je tokavski, pri emu granice etnosanisu

bitne.3 Dakle ideja junoslavenskog jezinog integralizma na temelju tokavskogvernakularnog idioma provedena je mnogo prije kulturnog pokreta hrvatskih iliraca to seesto zaboravlja kada se govori o projektu ilirskog pokreta koji je pokrenula ideja jezinog,kulturnog i politikog integralizma u skladu s europskim procesima homogenizacijenacionalnih i jezinih entiteta.

Ilirci, mada mahom kajkavci, odrekavi se zaviajnog kajkavskog horvatskog jezika iodabravi tokavski za raun politike ideje junoslavenskog integralizma, definitivno su

presjekli proces standarizacije kajkavskog i akavskog idioma. Teko je povjerovati da bi seideja hrvatskog politikog integralizma mogla ostvariti bilo na podlozi akavskog ili pakkajkavskog vernakularnog idioma. Tako je, upravo na paradoksalan nain, izbornovotokavskog idioma u 19. stoljeu, za koji su se opredijelili Ilirci na elu s LjudevitomGajem, a u suglasju s jezinom reformom Vuka Stefanovia Karadia, omoguio politiku i

jezinu integraciju Hrvatske. Drugim rijeima junoslavenski integralisti dovrili su svojimprojektom proces hrvatskog nacionalnog konstituiranja pri emu je izbor novotokavskejezine podloge za standarizaciju hrvatskoga jezika imao odluujuu ulogu.

1.2. Vukovske jezina paradigmaTim procesom standardizacije u 19. stoljeu na podlozi novotokavskog, tzv. junog dijalekta,koji e dovriti hrvatski vukovci krajem 19. stoljea, sudbina akavskog i tokavskogvernakularnog idioma bila je zapeaena. Oni su tim izborom postali jezini epifenomeni,marginalizirani su na razinu lokalnog, zaviajnog, preteno usmenog izraza. Pobjedomvukovske kole, ideja triglosijskog jezinog hibrida akajtokavskoga, vie nije bilamogua. Nametnut je rigidni purizam prema bilo kakvim utjecajima kajkavskog i akavskoga,ak na razini koja je po definiciji najmanje vezana za jezini sustav, a to je leksiki.4Dugatradicija meusobnog proimanja triju hrvatskih idioma bila je prekinuta prema vukovskom

3

Inoslav Beker kae: Poticaj je (...) krenuo iz Rima, iz Propagande fide, koja je na tragu tridentske reforme,traila najpogodniji idiom za misionarski rad na (...) Balkanu in partis infidelium.Zbog niza razloga izbor je paona jedan od tokavskih govora, koji njegovi promotori u crkvenoj slubi - i kajkavac Habdeli, i akavac Kai, itokavac Micalia - neprijeporno zovu 'bosanskim' (...) Vjerojatno ne treba dodatno objanjavati zato je, u

puanstvima, koja su bila u golemom postotku nepismena (i do 97 posto), idiom koriten s oltara, svake nedjeljei blagdana, mogao biti shvaen ne samo kao staleki dijalekt (argon), nego i kao dijalekt vie socijalnevrijednosti. A takav dijalekt je redovito kandidat da bude baza standarizacije (...) Tako je hrvatski akavski(kancelarijski pa i knjievni jezik od baanske ploe do Marulia i Hektorovia) zapravo izgubio ansu da

postane bazom standarizacije kada za nju nastanu uvjeti(Beker, I. 2007: 20-21).4BrankaTafra, govorei o jezinoj politici hrvatskih vukovaca, kae: Mjerilo ispravnosti jest novotokavski

ijekavski dijalekt i na taj su se kalup navlaile sve rijei. Hrvatski su vukovci imali vlast i mo da odreuju to jepravilno, a to nije, a sve u skladu s novotokavskim kanonom (). Premda se o vukovcima obino ne govorikao o puristima, oni su takoer provodili jedan oblik purizma, ali ovaj put progonei kajkavizme, akavizme,

uope nenovotokavske rijei. Oni su prekinuli viestoljetni kontinuitet tronarjenog proimanja kaoprihvatljivog oblika razvoja hrvatskog knjievnog leksika (Tafra B. 1999: 275).


4/41

4

puristikom naelu nemijeanja narjeja i ouvanja od bilo kakve nenovotokavskekontaminacije izvornog ruralnog tzv. junog dijalekta. Na njemu je tek trebalo poetinadgradnju kako bi taj dinarski vernakular mogao odgovoriti temeljnom zahtjevu

multifunkcionalnosti standardnoga jezika koji nuno mora prekoraiti granicu etnike(folklorne) kulture i ukljuiti se u internacionalnu civilizaciju. Svekolika jezina nadgradnja

akavskoga i kajkavskoga idioma, koja je ve bila potvrdila svoju polifunkcionalnost udugom procesu razvoja pismenosti i knjievnosti, bila je rtvovana za raun jezine istoeistonohercegovakog dijalekta kao vernakularne podloge za standarizaciju hrvatskoga

jezika.5

I sad dolazimo do kljune spoznaje koju je precizno deducirao Ivo kari: Time su se i sviustaljeni epiteti za standardni idiom stali pripisivati tom izabranom dijalektu s

komplementarnom posljedicom da su se svi nenovotokavski dijalekti poeli smatrati manjevrijednima unato prirodnoj ravnopravnosti meu svim organskim idiomima (kao i meuljudima) i injenici da su neki iz izbora odbaeni dijalekti, posebice kajkavski i akavski,

prethodno imali bogatu kulturnu i knjievnu tradiciju. Imanentnim svojstvom svakog

standarda novotokavski se iz horizontalnog suodnosa s drugim dijalektima psihosociolokipreselio u vertikalni, hijerarhijski, gdje se okitio svim tada vaeim epitetima knjievnogjezika: superiornou, klasnou, kulturnim elitizmom. Korisnici novotokavskoga kaoorganskog idioma iarili su od toga samozadovoljstvo da su ve po roenju dobrogovorei ida oni drugi objektivnogovore runo i smijeno(2006: 19-20).

Vertikalni, hijerarhijski suodnos izmeu novotokavskoga, kao odabranog organskogvernakulara za standardizaciju hrvatskoga jezika i akavskog odnosno kajkavskog idioma kojisu tim izborom nuno subordinirani na vrijednosnoj ljestvici, reflektirao se i na cjelokupnusocilingvistiku poziciju subordiniranih idioma. Ti idiomi, inom izbora novotokavskoga kaodijalekatske podloge standardnoga hrvatskoga jezika, poinju biti percipirani u kolektivnojsvijesti kao manje vrijedni, regionalni, provincijski, zaviajni organski idiomi ija upotrebakonotira neobrazovanost, naivnost, nepripadanje poeljnom modelu drutvenog standarda,

jezinu runou, pogrenoizraavanje, u najboljem sluaju - kominost.

S druge strane tokavski organski idiomi gube dijalektalni status, njihova varijetetnost tumaise kao pogreka ili lokalni jezini kolorit u upotrebi standardnog jezika, ali za razliku odakavskih ili kajkavskih vernakularnih idioma, u kolektivnoj percepciji nemaju statusdijalektalnog idioma. O tome svjedoi i nepostojanje recentne tokavske dijalektalneknjievnosti (osim veoma rijetkih iznimaka). tokavska dijalektalna knjievna produkcijaminimalna je, ne zbog toga to tokavski organski idiomi ne bi imali jezini izraajni

potencijal koji bi obogatio knjievni izraz na tokavskom idiomu, ve zbog toga to jestvorena predrasuda u kolektivnoj percepciji tokavtine kao o standardnom jeziku po sebikoji se batini roenjem, a ne kao o kulturnoj vrijednosti koju se stjee uenjem, kultiviranjem

jezine kompetencije, sudjelovanjem u procesu jezine nadgradnje. Druga vrsta predrasudepojavljuje se u percepciji akavskog i kajkavskog vernakularnog idioma kao varijetetatokavtine, kao varijeteta koji se moe i mora podvesti pod standardnu tokavinu kao etnikisveobuhvatan, dakle krovni jezini sustav kojim je svaka jezina posebnost hrvatskoga naroda

5Ivo kari o tome kae: U tom tankom dijelu koji od sjevera prema jugu ide od krajnjeg zapada Srbije do

istone Hercegovine i susjednog dijela Crne Gore, ondje gdje nema nijednog autohtonog Hrvata kolijevka je

klasinoga hrvatskoga standarda. Ondje je naa Toskana. Ondje je naen i uzet jezik koji su opisali i razvili V.S. Karadi i . Danii i koji su nazvali srpskim jezikom, a koji je potom bio deklarirano i stvarno polazite T.Maretiu za opis i propis hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika. (2006: 142)


5/41

5

supsumirana pod isti nazivnik, njime obuhvaena i vrijednosno definirana na subordinacijskojskali jezinih vrijednosti kao epifenomen ili rubni varijetet.

1.3. Odreenje jezinog identitetaTakvu je predrasudu otklonio Josip Sili uvoenjem opozitnihpojmova: jezik kao sustav i

jezik kao standard kojima odgovaraju dvije razliite norme: implicitna, koja karakterizirajezik kao sustav i eksplicitna, koja karakterizira jezik kao standard (kari, 1999: 237-238)Jezik kao standard prema Siliu jest sociolingvistika injenica pa je stoga rezultatkonvencije, dogovora, nejezinih utjecaja, politike, ideologije, drutvenih odnosa i sl. te jekao takav podloan i utjecaju drugih jezinih sustava. S druge strane jezik kao sustav jestustroj koji je stabilan, u sebe zatvoren i invarijantan. On je potencijalna vrijednost za razliku

od jezika kao standarda koji je aktualna vrijednost. U tom smislu akavski, kajkavski itokavski, prema Silievoj argumentaciji, jesu tri razliita sustava, dakle tri raziliita jezikahrvatskoga naroda, a ne tri narjeja hrvatskoga jezikapa stoga logino proizlazi da je utokavskom standardnom jeziku dijalektalno samo ono to dolazi iz njega samoga kaosustava, a ne iz akavskog ili kajkavskog idiomato Sili eksplicitno tvrdi.6

Snjeana Kordi odbacuje Silievu opozicijujezik kao sustav- jezik kao standard. Ona kae:...ne postoje odvojeni jedan od drugoga standardni jezik i 'jezik kao sustav' nego postoji

jedino standardni jezik, a 'sustav' je unutar njega, to je njegov 'sustav' (...) Kroatisti ele iluzijuo odvojenosti neega to je neodvojivo, tj. o suprotstavljenosti standardnog jezika i 'jezika kaosustava', zato da bi onda na temelju toga gradili iluziju o suprotstavljenosti sociolingvistike i

lingvistike, i o tome da se lingvistika ne bavi standardnim jezikom nego 'jezikom kao

sustavom' (...) Pomou nepostojee suprotstavljenosti sociolingvistike i lingvistike, odnosnostandardnog jezika i 'jezika kao sustava', kroatisti nastoje prebroditi postojei konflikt izmeunacionalizma i znanosti o jeziku. S. Kordi smatra Silievu opoziciju 'jezik kao standard' i'jezik kao sustav' tek maskom kojom se kamuflira injenica da jezik kao sustav ne moeimati vie standardnih jezika nego time to je jedan on moe samo unutar sebe varirati paimati vie standardnih varijanata (2010: 138-139). Na temelju te argumentacije S. Kordi

brani stav o policentrinom jeziku Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca, s jezinimvarijantama, koji je recentna kroatistika odbacila kao politiki nametnut model jezinogidentiteta, a doratna kroatistika zastupala u reprezentativnim radovima vodeih hrvatskihkroatista. U svakom sluaju jedno je neupitno: Silieva opozicija 'jezik kao sustav' i 'jezik kaostandard' jest najprikladniji binarni model za razrjeenje apsurdne predodbe o poloajuakavskog i kajkavskog vernakulara kao varijeteta hrvatskoga standardnog jezika. Nijedan se

jezik ne da opisati kao skup jezinih sustava i besmisleno je zbog politikog imperativaetnike homogenizacije pokuavati homogenizirati ono to je po svojoj naravi heterogeno, tj.

znanstveno je neprihvatljivo sve idiome kojima govore Hrvati nazivati idiomima hrvatskogajezika. akavski i kajkavski kao nestandardni idiomi jesu hrvatski vernakularni jezici i kaoposebni jezini sustavi nosioci su jezinog identiteta koji je svojstven samo hrvatskom etnosuna junoslavenskom jezinom prostoru. Time dakako ne elimo iskljuiti i pripadnike

6Sili kae: U zakljuku moemo rei da su tokavsko, akavsko i kajkavsko narjeje razlini (jezini) sustavi

te da u hrvatskome standardnom jeziku imaju naelno onu ulogu koju imaju (drugi) slavenski jezici (akouzmemo u obzir samo njih). Oni su dakle zasebna hrvatska narjeja, a ne narjeja hrvatskoga jezika. (No tonikako ne znai da je jedno narjeje manje hrvatsko od drugoga.) Stoga je o akavskim i kajkavskim pojavama uhrvatskome standardnom jeziku pogreno govoriti kao o dijalektalnim pojavama, tj. dijalektizmima. Dijalektizminisu pojave u hrvatskome standardnom jeziku koje dolaze iz akavskoga i kajkavskoga narjeja, nego pojave

koje dolaze iz tokavskoga narjeja. U skladu s time ni hrvatsku knjievnost napisanu akavskim i kajkavskimnarjejem ne bi trebalo nazivati dijalektalnom knjievnou. Tako osamostaljena hrvatska narjeja (tokavsko,akavsko i kajkavsko) dobivaju (i u prolosti i u sadanjosti) onu ulogu koja im pripada (...)(1998: 425 - 430).


6/41

6

nacionalnih manjina koji ivei u istoj organskoj zajednici jesu prirodni govornicivernakularnih idioma svoje organske drutvene zajednice.

Zanimljivo je pritom da unatojezinoj politici koja je od osamostaljenja Republike Hrvatskepoticala diferencijaciju hrvatskoga od srpskoga jezika nisu otvorena vrata prema kajkavskom i

akavskom leksikom tezaurusu ve je to ostvarivano osobito na podruju leksikarazlikovnicama koje su najee oivljeni arhaizmi ili na brzinu skovani neologizmi s malimizgledima da zaive u svakodnevnoj jezinoj komunikaciji. S druge strane u izgradnji etnikehomogenosti hrvatskoga jezika zanemarivane su bitne razlike meu razliitim jezinimsustavima hrvatskoga naroda. Zanemarivane su injenice vrlo niskog stupnja razumljivostimeu razliitim hrvatskim organskim idiomima, a sustavno su isticane minimalne razlikeizmeu hrvatskog i srpskog standardnog jezika kao dokaz za posebnost ovih jezika.

1.4. Hrvatski jezik ili skup hrvatskih jezika?

akavski i kajkavski vernakularni idiomi obuhvaaju se skupnim nazivom hrvatski jezikpriemu je zamuen odnos izmeu genetske i tipoloke lingvistike i sociolingvistike i njihovih

kompetencija, kao i odnos meu razliitim jezinim sustavima, kojima pripadaju akavski,kajkavski i tokavski vernakularni idiomi te odnos izmeu jezika kao potencijalne i kaoaktualne vrijednosti. Drugim rijeima nazivom hrvatski jezik nazvana je vrea koja obuhvaaskup idioma, na dijakronijskoj i sinkronijskoj osi, kojima govore Hrvati od

crkvenoslavenskog do aktualnog standardnog hrvatskog jezika sa svim organskim idiomima

tokavskog, akavskog i kajkavskog vernakulara.

Dalibor Brozovi nazivom hrvatski jezik odreuje sve jezine pojavnosti unutar prostorahrvatskog etnosa, primjenjujui dosljedno nominalistiku koncepciju jezinog identiteta: Uirem smislu, hrvatskim jezikom zovemo sve jezine pojavne oblike kojima se slui hrvatskinarod. Tako su hrvatski dijalekti, s mnotvom svojih mjesnih govora, oni dijalekti koje uraznim krajevima govore Hrvati, a hrvatski standardni jezik jest onaj standardni jezik kojim seHrvati slue u javnome ivotu, kolstvu, novinarstvu, upravi, znanosti i, uglavnom, uknjievnosti. U istom smislu moemo govoriti i o hrvatskim interdijalektima, argonima, o

pojavama hrvatskoga razgovornog jezika itd. Svi ti pojavni oblici zajedno sainjavaju daklehrvatski jezik. Naziv hrvatski zasniva se naprosto na prirodnome pravu svakoga naroda da

jezik kojim on govori i pie, kojim se on slui i koji njemu slui, nazove svojim vlastitimimenom. (1990: 271 - 283)

Taj stav o trodijalektalnosti hrvatskoga jezika dominantan je u hrvatskoj lingvistici i

dijalektologiji. Josip Lisac zapoinje svoju knjigu Hrvatski govori, filolozi, pisci reenicom:Hrvatskom jeziku kao organskom idiomu pripadaju govori akavskoga, kajkavskoga itokavskoga narjeja, meu kojim su govorima akavski i kajkavski u cjelini hrvatski, atokavskim govorima slue se i Muslimani / Bonjaci, Crnogorci i Srbi.(Lisac, J. 1999: 9).U Enciklopedijskom rjeniku lingvistikih naziva Rikard Simeon kae: (...) hrvatski jezikobuhvaa sva razdoblja svojega razvitka od najstarijega doba do danas sa svim svojimnarjejima i govorima na itavom hrvatskom etnikom podruju (a takoer i izvan njega gdjese god njime slue pripadnici hrv. nacionalne manjine, iseljenici itd. (1969: 495).

Nominalistiko odreenje jezinog identiteta ugraeno je i u meunarodnu klasifikacijuhrvatskoga jezika. Prema meunarodnoj standarizaciji (International Organisation for


7/41

7

Standardization) hrvatski je jezik predstavljen od 1. rujna 2008. pod standardizacijskom

oznakom ISO 639-3: hr kao poseban junoslavenski jezik koji ima tri dijalekta7.

Slijedom takva odreenja hrvatski je jezik definiran i na Wikipediji: Hrvatski standardnijezik nema dijalekatske osnovice, niti je istovjetan s nekim dijalektom posebno, on je samo

dosljedna stilizacija novotokavske jekavtine zapadnoga tipa, uz tronarjenu nadogradnjuprema viestoljetnoj hrvatskoj knjievnoj batini. Hrvatski standardni jezik nije samotokavtina ili samo akavtina niti je to samo kajkavtina, ope hrvatski standardni jezik jesuodnos sva tri hrvatska narjeja i mogunost komunikacije meu njima to ga inispecifinim i jedinstvenim te neovisnim o svim drugim srodnim ili manje srodnim jezicima.(...) Hrvatski jezik obuhvaa standardni, odnosno knjievni jezik te sve narodne govorekojima se slue Hrvati. Dijalektima akavskoga i kajkavskoga narjeja govore samo Hrva ti,dok se tokavskim narjejem uz Hrvate slue i Bonjaci, Srbi i Crnogorci(http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik).

1.5. Hrvatski jezini paradoksInoslav Beker uoava dubinski paradoks pitanja o hrvatskom jezinom identitetu. On kae:Teza da je akavtina dijalekt tokavskoga hrvatskoga oitovala je svoja ogranienja osobito

poto su i lingvisti (...) iznijeli jasne argumente po kojima su, recimo, standardni hrvatskitokavski i standardni srpski tokavski dva razliita standardna jezika (2007: 88).

Nominalistiki princip odreenja jezinog identiteta ne moe razrijeiti paradoks cijepanjaJEDNOG jezinog sustava srednjojunoslavenskog dijasistema, kako taj jezini sustav na

prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, naziva Dalibor Brozovi(1998)i spajanja RAZLIITIH hrvatskih jezinih sustava jedinstvenim imenom hrvatski jezik podkojim se supsumiraju svi vernakularni idiomi triju jezinih sustava: tokavskog, akavskog ikajkavskog.8 U tom nastojanju da se povea razlikovnost hrvatskog od srpskoga jezikaoivljuju se arhaizmi i kuju neologizmi, a mnoge hrvatske rijei bivaju prokazane kaonepoeljni srbizmi.9

S druge pak strane itava podruja nacionalne kulture bivaju neprimijeena kao prostorjezine komunikacije u kojemu je standardni jezik gotovo posve iskljuen i to zbog toga jermu nedostaju rijei kojima bi mogao imenovati pojmove tog segmenta kulture. To jeevidentno posebno na primjeru maritimne kulture koja ostaje do danas neprimjeena kao

7 Kaykavski, Chakavski, Shtokavski (Ijekavski). Shtokavski official dialect, but others recognized as valid

dialects, with much literature. Chakavski in western and northern Croatia, Dalmatian coast, and Adriatic Islands;Kaykavski in northeastern Croatia and Zagreb... (Vidi na internetu ISO 639-3: hr).8

Dubravko kiljan kae:Nema nikakve sumnje da, od onoga asa kad jezik proglasimo nacionalnim simbolom,a naciju zajednicom krvi i tla, prevladava, ne samo u Hrvatskoj, ekskluzivno shvaanje jezinih zajednica,prema kojem su jezik i etnicitet tako meusobno isprepleteni i dubinski povezani da dva ovjeka razliitihnacionalnosti (Hrvat i Srbin iz Karlovca, na primjer) moraju govoriti razliitim jezicima i onda kada se te razlikene mogu zapaziti, a dva ovjeka iste etnike pripadnosti (Hrvat iz Meimurja i onaj s Visa, recimo govore istim

jezikom i onda kad im posve oite jezine razlike gotovo onemoguuju meusobnu jezinu komunikaciju(citirano premahttp://govori.tripod.com/dubravko_skiljan.htm).9 Branimir Belaj kae: hrvatski jezik i ljudi koji ga prouavaju, normiraju i njeguju konano se moraju

osloboditi okova prolosti, jer puristika jezina politika koju pojedinci vode, a koja je poetkom devedesetihgodina jo i imala nekakvog smisla i bila donekle razumljiva, danas, desetljee i pol od uspostavljanjasamostalne Hrvatske, djeluje tragikomino, nostalgino i besmisleno svojim nasilnim i ispolitiziranimoptereenjem mlaih generacija davno minulim i, to je iznimno vano istaknuti, nepovratnim vremenimasrpske unitaristike jezine politike.Negativni aspekti jezinoga purizma ne pridonose razvijanju osjeaja za

izraajne mogunosti hrvatskoga jezika, ne pridonose jezinoj kulturi, a svojim konformistikim iuniformistikim karakteristikama neizbjeno utiru put niveliranju i, u konanici, dokidanju funkcionalnih stilovastandardnoga jezika (Belaj, B. 2009:264).
http://govori.tripod.com/dubravko_skiljan.htmhttp://govori.tripod.com/dubravko_skiljan.htmhttp://govori.tripod.com/dubravko_skiljan.htm


8/41

8

prostor intenzivne jezine komunikacije na akavskom vernakularnom idiomu iji je leksikitezaurus ostao do danas zatvoren za hrvatsku leksikografiju unato njenoj drastinojinsuficijenciji maritimnim leksikom. Purizam prema hrvatskim akavskim maritimizmimatemeljitiji je i iskljuiviji nego prema srbizmima.

Ta sljepoa za more i sve to pripada maritimnoj kulturi u hrvatskoj leksikografiji zanimljiv jepsihosociolingvistiki fenomen kojim se u hrvatskoj lingvistici nije, koliko nam je poznato,baviojo nitko.

2. Vernakularna knjievnost

2.1. Konsekvence dihotomije: jezik kao sustav - jezik kao standard

Uvrijeen termin dijalektalna knjievnost valjalo bi razmotriti s obzirom na razliitost stavovao statusu akavskog i kajkavskog vernakularnog idioma, tj. s obzirom na njihov odnos premastandardnom hrvatskom jeziku.

Ako su akavski i kajkavski idiom varijeteti tokavskoga, to je stav koji i u kolektivnojpredodbi i u dijalektolokoj literaturi prevladavai sam je po sebi razumljiv i neupitan, tada jedakako i loginozakljuiti da je knjievnost ostvarena na takvim idiomima dijalektalna. Stoga

je i oekivano da dijalektalna knjievna produkcija bude akavska i kajkavska, jer jetokavskom osigurana nedijalektalna pozicija standardnoga jezika. I doista, kako je vereeno, tokavska je dijalektalna knjievna produkcija neznatna u odnosu na akavsku ikajkavsku. Razlog tom fenomenu zahtijeva analitiki napor jer nije samo po sebi razumljivozato je to ba tako, zato je oskudna pojava tokavske dijalektalne knjievnosti , tolikooskudna da je i nema u antologijama dijalektalne knjievnosti.

akavski i kajkavski vernakularni idiomi, kao razliiti jezini sustavi od tokavskog jezinogsustava, percipiraju se u mediju pisane rijei kao po sebi stilski obiljeeni jer se ta percepcijaostvaruje na podlozi standardnoga jezika kojemu je kao takvom primjeren medij pisane rijeiza razliku od dijalektalnog idioma koji pripada mediju usmenosti, tj. oralno-auralnoj

komunikaciji. Pojavljivanjem u mediju pisane rijei vernakularni (organski) idiomprekorauje horizont oekivanja, izaziva zaudnost, deautomatizira komunikacijskumatricu,postie stilogenost, biva uzdignut na postament poetskoga, literarnoga ve samim inompojavljivanja u linearnoj strukturi pisane rijei, unutar korica knjige. Nije li to glavni razlogfenomenu ekspanzije recentne vernakularne literarne produkcije na akavskom i kajkavskomidiomu? Ne potvruje li recentna enormna pjesnika makulatura tu opsesivnu potrebu zaukoriavanjem vernakularnog stihovanog izriaja i onda kada on nema nikakve, osim jezino

dokumentarne, vrijednosti budui da njegovu produkciju pokree premisa da je dijalektalniizraz sam po sebi poetski?

Pritom valja razlikovati onu knjievnu produkciju koja je stoljeima nastajala na akavskom,kajkavskom i tokavskom vernakularu kao knjievnim jezicima, koji su to postali ponajvieliterarnom proizvodnjom u mediju pisane rijei, od knjievne produkcije na akavskom ikajkavskom idiomu koja nastaje kada tokavski idiom politikom odlukom stekne ulogustandardnog jezika.

Deducirajui stav o hrvatskoj knjievnosti pisanoj nestandardnim idiomima iz premise daakavski i kajkavski nisu dijalektalni fenomeni u odnosu na standardni hrvatski jezikbudui

da mu nisu varijeteti, Josip Sili zakljuuje: U skladu s tim ni hrvatsku knjievnost napisanuakavskim i kajkavskim narjejem ne bi trebalo nazivati dijalektalnom knjievnou. Tako


9/41


10/41

10

produkcija na vernakularnom idiomu esto je, u dananjim uvjetima i jedini nainnjegova postojanja.

2. Svaki idiom, ma kako malen bio, sadri u sebi jedan poseban, unikatan svijet koji senjime odrava, koji njime reproducira svoju memoriju, svoju usmenu predaju, svoju

knjievnost. Nestanak bilo kojega idioma znai redukciju kulturnog diverziteta svijeta,njegovo osiromaenje. Ako je svijet siromaniji nestankom bilo koje biljne iliivotinjske vrste, jo je vie osiromaen gubitkom bilo kojega svoga idioma jernjegovim nestankom nestaje i taj svijet koji je po njemu postojao. Stoga Claude

Hagge zakljuuje: Braniti nae jezike i njihovu razliitost, a poglavito braniti ih oddominacije jednoga jezika, vie je od obrane naih kultura. To je obrana naegaivota(2005: 7).

3. Hrvatski standardni jezik trabao je biti batinikom dugih stoljea jezinogastvaralatva na akavskim, kajkavskim i tokavskim vernakularnim idiomima. Aliizborom tzv. junog dijalekta novotokavskog idioma on je svoju nadgradnju nad tom

ruralnom dijalekatskom podlogom zapoeo u 19. stoljeu. Rigidan puristiki odnosprema tokavskom i kajkavskom vernakularu zatvorili su izvore iz kojih se mogaonapajati te je na taj nain u procesu svoje nadgradnje ostao uskraen za jezinitezaurus akavskog i kajkavskog vrnakulara koji je stvaran stoljeima. Marginaliziratiliteraturu koja nastaje na tim vernakularima znailo bi previdjetijezino bogatstvokoje se u tim govorima taloilo u milenijskoj dijakronijskoj perspektivi.

4. Kao to svijet proizvodi jezik, tako i jezik proizvodi svijet. Kad bi jezik i bio prevodivna neki drugi jezik, svijet prevodiv nije jer predstavlja jedinstveno i neponovljivo

iskustvo jedne drutvene zajednice u svemiru. Stoga je i literatura pisana na tom jezikuautentini izraz tog svijeta i stoga je njena marginalizacija uvod u nestanak tog svijeta.

5. akavski i kajkavski vernakulari jedinstvena su batina hrvatskoga naroda, njegovokulturno bogatstvo jednako kao i literatura koja na tim vernakularima nastaje. Nema te

puristike brane koja je ikad mogla ili koja bi ubudue mogla sprijeiti prodorakavskog i kajkavskog vernakulara u jezik hrvatske knjievnosti koji je prostor

jezine slobode, jezinog ludizma, igre smisla, krenja svih jezinih normi,intertekstualnosti i translingvalnosti.

3. Vernakularna stilistika

3.1. Hrvatska vernakularna / dijalektalna stilistikaStilistika je u Hrvatskoj relativno mlada lingvistika / hermeneutika disciplina. Pokazala jevrlo upotrebljive rezultate pri tzv. imanentnom pristupu intetrpretaciji knjievnih tekstovaosobito kada je rije o lingvostilistici koja u interpretaciji teksta polazi od jezine injenice te

je razvila svoju analitiku aparaturu. U suglasju s komplementarnim disciplinama, posebno snaratologijom, izgradila je bogatu hermeneutiku terminologiju.

Meutim zauuje deficitarnost stilistikih interpretacija vernakularnih tekstova. Tu injenicukonstatira Krunoslav Pranji (1998) unapisu o dijalektalnoj stilistici. On kae: Dijalekat je,

budui usmen, korpus kao stvoren za primjenu ballyjevskog poimanja stilistike analize

shvaene kao analiza afektivnih vrednota govorena jezinog izraza(Pranji, 1998: 225).Izaove tvrdnje slijedi paradoksalna konstatacija da dijalektalna stilistika u Hrvatskoj gotovo da i


11/41

11

ne postoji. Njome se, kako kae Pranji, bavi gotovo jedino Boidar Finka11 te, radiprezentacije ove lingvistike discipline u poglavlju o dijalektalnoj stilistici, nudi kola izFinkina rada Stilistika u dijalektologiji(1998: 225).

No koliko se zaista Boidar Finka bavio dijalektalnom stilistikom potvruje injenica da u

njegovoj golemoj bibliografiji koja obuhvaa vie od etiri stotine znanstvenih i strunihradova, dijalektalna stilistika predmet je samo njegovih pet znanstvenih radova. Osimnavedenog rada objavio jejo etiri pod zajednikim naslovom akavske stilistike studije I(1962), II (1967), III, IV i V (1972) i VI (1973) - ukupno 26 stranica teksta.12Pojedinaniosvrti na stilske osobine dijalektalnih tekstova pojavlju se u okviru mnogih kritikih tekstovao dijalektalnoj knjievnosti, ali to nije dovoljno da uope moemo govoriti o hrvatskojvernakularnoj / dijalektalnoj stilistici.

Marginalnost vernakularne stilistike u hrvatskoj stilografskoj literaturi proizlazi, ini se, izrubne pozicije vernakularnih idioma u hrvatskom jezikoslovlju i dakako iz periferne pozicije

vernakularne knjievnosti koja ima status regionalnog, zaviajnog, provincijskog literarnog

fenomena, poziciju knjievnosti koja ne ulazi u magistralne tokove suvremene hrvatskeliterature pisane standardnim jezikom.

3.2. Vernakularni idiom neotvoreni tezaurus hrvatske stilistikeVernakularni idiom odreen je govornom komunikacijom, pripadnou oralno-auralnojkulturi, pa je stoga njegov izraajni fond, kao kolektivni jezini tezaurus, podloga jezinekreacije u kolokvijalnoj dijalokoj komunikaciji kao i u stvaralakom poetskom jezinom inuu usmenosti i mediju pisane rijei. Taj tezaurus nabit stoljeima ivljenja, kako kae kari,stvaran radom mnogih generacija u milenijskoj kovanici jezika, pravi je rudnik akumuliranihizraajnih modela koje stvaralaki jezini in aktualizira, kojima se igra, kojima dodaje svoje modele jezine kreacije po mjeri vlastite stvaralake sposobnosti i nadahnua. Ta jezina

praksa koja je povezivala generacije u milenijskoj vremenskoj perspektivi usmene predaje, ne

moe biti epifenomen standardnome hrvatskome jeziku koji svoje norme definira tek u drugojpolovini 19. stoljea i kojemu puristiki normotvorci propisuju apstinenciju od akavske ikajkavske vernakularne podloge koje se i dananji standardolozi hrvatskoga jezika dosljedno

pridravaju.13 To jezino bogatstvo prirodna je podloga i recentnoj vernakularnoj hrvatskojknjievnosti, od Matoa i Nazora do danas, ali tek kao materijal bogat leksikim ifrazeolokim stilskim mikrostrukturama koje su se nataloile u jezinim sedimentima

proivljenih stoljea.

Nepostojanje hrvatske vernakularne stilistike, gubitak je i za stilistiku i za dijalektologiju, a

takoer i za vernakularnu knjievnost. To je podruje koje vapi za vrsnim interpretatorimastila, pred kojima je izazov neotvorenog hrvatskog vernakularnog tezaurusa. To je izazov i zahrvatske knjievnike koji piu standardnim jezikom da obogate svoj izraz na vrelimaakavskih i kajkavskih vernakularnih idioma. To je izazov dramskim piscima i piscimafilmskih scenarija da oive replike svojih likova organskim jezinim izrazom, da reenicakoju izgovaraju njihovi likovi na sceni ili na filmskom platnu bude reenica koja e senapokon osloboditi linearne strukture medija pismenosti i okova standardne normativistike i

napokonpostati iva, postati istinita svojom spontanou, svojom govornom nesavrenou.

11 Ipak radi potpunije informacije valja rei da je o dijalektalnoj stilistici potpisnik ovog lanka objavio

znanstvenu monografijuPoetika i stilistika usmene nefikcionalne prieKomie, Knjievni krug, Split, 1992.12Boidar Finka (1962/67/72/73)

13Vidi: Boani, J (2009) str. 106-116.


12/41

12

Da bi se taj proces dogodio u interesu obogaivanja i hrvatskog standardnog jezika i hrv atskeknjievnosti bez podjela na magistralnu i regionalnu, to jest na knjievnost pisanustandardnim jezikom i onu takozvanu dijalektalnu, potrebni su i vrsni pisci, koji su kadri

pomaknuti granice standardnojezine normativistike i dakako granice pjesnike slobode.Potrebni su i vrsni kritiari koji e znati razluiti vrsna knjievna djela na vernakularnim

idiomima od ekspandirajue vernakularne knjievne makulature koja buja na poeticirazlikovnosti jezinog vernakulara od standarda. U tom je poslu odluujua ulogainterpretatora stila vernakularne knievnosti i uloga promicatelja hrvatskog jezinogintegralizma koji nije zasnovan na ideji puristike iskljuivosti prema akavskom ikajkavskom vernakularu, ve na potivanju hrvatske trojezinosti i meusobnoga proimanjastandardnog jezika i hrvatskih vernakularnih idioma. Bio bi to dobitak za hrvatsku knjievnost

pisanu standardnim jezikom, dobitak za hrvatski standardni jezik koji bi iz hrvatskog

vernakulara crpio izraajne mogunosti i leksik te dobitak za akavske i kajkavskevernakularne idiome koji na taj nain ne bi bili marginalizirani u tolikoj mjeri da im nemamjesta niti na UNESCO-voj listi europskih ugroenih jezika.14

4. Primjeri stilistikih interpretacija

4.1. O izboru vernakularnih tekstovaZa potrebe ove studije izabrana su etiri teksta: dva prozna i dva pjesnika, jedan naakavskom, jedan na tokavskom, jedan na kajkavskom, jedan na tokajakavskom tj. nahibridnom translingvalnom hrvatskom jeziku. Od dva pjesnika teksta jedan se pojavljuje nasamom poetku hrvatske vernakularne knjievnosti (Vladimir Nazor), a drugi je recentna

pjesma suvremenog hrvatskog pjesnika Tahira Mujiia. Od dva prozna teksta oba pripadajujezinoj dijakroniji - drugoj polovini 19. stoljea. Jedan je tekst nepoznatog autora, a pripadapripovjednoj knjievnosti memoarskog tipa, drugi je pak tekst koji bi trebao pripadatiadministrativnom stilu jer predstavlja raun majstora za obavljen posao, ali mu je vremenskiodmak od trenutka nastanka dao poetski valer koji dananji itatelj prepoznaje.Izabrali smotako raznorodne tekstove da bismo na njima iskuali mogunost stilistike interpretacije. Titekstovi jesu interpretatorski izazov, ali i kunja za provjeru stavova koje smo ovdje izloili i

branili raspoloivom argumentacijom i uvjerenjem stvaranim dugogodinjim bavljenjemhrvatskim vernakularnim idiomima.

4.2. Galiotova pesan

Nazorova Galiotova pesan nastala je na kastavskom govoru godine 1906. MatoevHrastoveki nokturno poetak je vernakularne suvremene kajkavske poezije, a Nazorova

Galiotova pesan akavske. Vrijeme hrvatske moderne aktualizira vernakularni idiom kaoiskonski jezini zaviaj poezije. Nazor stvara ne na idiomu svog rodnog otoka Braa, ve nagovoru Kastva u kojemu je radio kao uitelj. Meu nekoliko Nazorovih antologijskih pjesamana kastavskom govoru, Galiotova pesanzauzima posebno mjesto, ali ne samo u Nazorovoj

poeziji ve i u hrvatskoj poeziji dvadesetoga stoljea.

14Prema UNESCO-voj listi ugroenih europskih jezika Red Book of Endangered Languages: Europe,koju je

napravio profesor Tapani Salminen, s University of Helsinki, Department of Fino-Ugrian Studies, u Hrvatskoj susljedei jezici ugroeni: istriotski, istro-rumunjski, romski, a izvan Hrvatske molianski u talijanskoj pokrajiniMolise u regiji Abruzzo ( http://www.helsinki.fi/~tasalmin/europe_index.html).


13/41


14/41

14

u umi, sunce arko, i majka kao simbol ovjekova ishodita: doma, zaviaja, ljubavi,ivotnoga rasta, cjelokupna ovjekova univerzuma.

4.2.1.2. DeikticiZa potrebe nae analize posluit emo se ovdje naratolokim terminom deiksa(engl. deixis).15

Osnovne deiktike kategorije16

za prikaz pjesme Galiotova pesanjesu:1. Kategorija osobe (personalni deiktici): osoba koja govori (adresant), kojoj se govori

(adresat) i osoba o kojoj se govori (signifikat). To su osobne zamjenice: izostavljena,

neizgovorena, ali gramatiki implicirana zamjenicajaza pjesniki subjekt kao subjekt iskaza(adresant:galiot, moresinje); tiza more sinje; oniza monike mletake vlasti; onizagalebebele tie; onaza majku.2. Kategorija vremena (temporalni deiktici): prostorno odreenje pozicije sudionika ugovornom dogaaju. To su prilone oznake vremena: pokle su me prikovali; pokle su me

zakopali; predikati u prolom vremenu: prikovali,zakopali, videl, osuilo, ugasilo; predikatiu sadanjosti: brian sam; predikati u buduem vremenu; veslo e procvast, dua e uteit se,utopit uitd.

3. Kategorija prostora (spacijalni deiktici): prostorni odnosi. To su pokazne zamjenice:zlizane za ovedaski; ovudrevenu rakvu; prilozi:poletite dole k jugu, dubokou ja peljat te;prijedlog:ape skrozgaliju.

Pjesniki subjektjajest deiktiko sredite prema kojemu se uspostavlja odnos s drugim licemti: more sinje,galebi beli tii; s treim licem oni:pokle su me(oni)zakopali; te vremenskiodnosi: poklesu me prikovali; poklesu me zakopalii prostorni odnosi: poletite dolek jugu;

ape skrozgaliju; dubokou ja peljat te. Personalni deiktik oni neodreen je personalitet,bezimen, nepoznat. Onisu personifikacija sile, vlasti, imperijalne moi koja nema lica, kojanema imena, personifikacija fatalne sile koja ive ljude zakapa u drvenu raku galije

pretvarajui ih u pogonsku snagu broda, svodei ih na bestijalnu dehumaniziranu fizikusnagu, oduzimajui im itav univerzum svijeta kojemu su pripadali (bor va ume, kua bela,majka,sunce arko) i iz kojega ih je ta slijepa, apersonalna sila iupala i prikovala u drevenurakvuutrobe galije.

Vokativni deiktik more, more sinjejest drugo lice jednine kojemu pjesnikojagovori i kojegaoslovljava inverznom sintagmom s reduplikacijom imenice more i viekratnim refrenskim

ponavljanjem ime je postignut efekt iznevjerena oekivanja: umjesto krika oajnika -ritmiziran pjev uspavanke ostvaren refrenskom repetitivnou izosilabinog trohejskogesterca: / U / U / U / s asonancom zavrnog vokala: mre, mre, snje i trostrukimdugosilaznim naglaskom na prvom slogu. Taj smirujui ton pjeva uspavanke u obraanja

personificiranom elementu velike slane vode u suprotnosti je s krikom oajnika (nogi su mipolomili, strli su mi duu mladu) zakovanog u drvenu grobnicu broda prokletoga. Taj refrenpersonalnog deiktika provodni je motiv (lajtmotiv pjesme) koji esterakom kratkoomvokativne eksklamacije zatvara svaki (osim zavrnog) katrena ija prva tri stiha jesu zapravodvostruki osmerci odvojeni sintaktikim i tonskim usjekom cezure: Pokle su me prikovali //

zlizane za ovi daski. U tom esterakom deiktiku zgunjava se priguena afetivna energijavokatine eksklamacije. More sinjesvojim dinamizmom vjenoga pokreta jest personifikacijaivota, a konotacijom svoje beskrajnosti personificira univerzum kojemu se galiot utjee, skojim se eli stopiti u konanom smirenju na dnu mora, u vjenosti.

15

Vladimir Biti (1997: 47) ovako definira deiksu: Pojam deiksa oznauje pokazivake segmente iskaza kojimaon upuuje na instancu iskazivanja i njezine prostorno-vremenske koordinate .16

Vidi Soanac, L. (1999: 704).


15/41

15

4.2.1.3.Atribucija sinjiAtribut sinji u inverznoj pridjevsko-imenskoj sintagmi more sinje neodreena je znaenja uhrvatskom jeziku. On se javlja u formulainim izrazima kao to susinje more, sinja kukavica.U Anievu Rjeniku hrvatskoga jezika ove rijei nema. U Rjeniku hrvatskoga jezika Jureonje (2000) natuknica sinji protumaena je znaenjem: sivomodri. Pod natuknicom sinji u

Hrvatskom enciklopedijskom rjeniku(2002)ponueno je tumaenje: koji je boje pepela; siv,sivoplav (...) od prasl.*sin, rus.sinij. Julije Benei u svom Hrvatsko -poljskom rjeniku(1949) natuknicu na hrvatskomsinjiprevodi poljskom rijeisinyi tumai je: nebieskie modremorze (nebeski modro more). U Broz-Ivekovievu Rjeniku hrvatskoga jezika(1901) navodese primjeri:zakukala sinja kukavica; usinje se more zavezoe;pocrnio kao kamen sinji.

Ta raznolikost znaenja pridjeva sinji ukazuje na njegovu nedefiniranost, nepouzdanostznaenja, semantiku prazninu. Taj atribut ne pridaje se imenici more u referencijalnoj

jezinoj upotrebi, ve u formulainom izrazu sinje more kada taj atribut, budui semantikinepouzdan, pa stoga i prazan, biva ispunjen imaginiranim semantikim sadrajem u koji jeukljuena predodba mora kao elementarne i nedefinirane sile, nedoglednog prostranstva,

tajnovitosti njegovih nedokuivih dubina, njegove silne moi, njegove hirovitosti, surove sileelementa i blagosti koja uspavljuje ljuljanjem poput majinske kolijevke. Sva ta znaenjakonotira inverzna sintagma more, more sinje, a reduplikacija trohejskih dvosloga, s istim

(dugosilaznim) naglaskom na prvom slogu i asonancom, sugerira jednolikost pokreta njegova

valovlja, poput majinskog ljuljanja djeteta u kolijevci.

4.2.1.4. Intenzifikacija sintaktostilematskog potencijala izraza

Sintaktiko ustrojstvo, a time i karakteristina ritminost Nazorovih stihova rezultat jenjegove jedinstvene versifikacijske radionice. On maksimalno koristi slobodu sintaktikogustrojstva akavskog idioma da bi otklonom od normativnog poretka rijei intenziviraoafektivnu razinu izraza i njegovu ritminost.

Brojne su inverzije pridjevsko imenske sintagme: kua bela, sunce arko, duu mladu, brodprokleti. U svim tim inverzijama istaknuta je invertirana rije, dakle atribut, a to je ujedno isemantika nijansa koja je time naglaena. Pridjev bela, koji odreuje imenicu kua, uinvertiranom poloaju naglaava semantiki sadraj koji se ne moe iscrpsti deskriptivnomvrijednosti ve mu dodaje i afektivnu, i simboliku vrijednost. Sintagma kua bela nije tek

bijela kua ve je itav sklop emotivno proivljena iskustva zaviajnog doma i njegovasimolina znaenja kao orijentira ovjekova u vremenu. Slino bi se moglo rei i za ostale

primjere inverznih pridjevsko-imenskih sintagmi koje inverzijom bivaju i semantiki irimotvorno intenzivirane.

Radi stilskog pojaanja, Nazor premee atribut u prijedlonom izrazu ak ispred pokaznezamjenice kojoj je u normativnom sintaktikom poretku mjesto ispred pridjevsko-imenskesintagme:zlizane za ovi daski(umjesto stilski neutralnog reda rijei:za ove zlizane daski).

Slian efekt postignut je i interpolacijom predikata u pridjevsko-imensku sintagmu: ni svojezagledal majki (umjesto: ni zagledal svoje majki); moju pozdravte majku (umjesto:pozdravte

moju majku). U primjeru ko dete u uvat slepopridjevsko-imenska sintagma je razbijena iatribut je pomaknut iza invertiranog predikata ime je taj atribut naglaen, a na taj je nainintenzivirana asonanca, s unutranjom rimom,ostvarena u nizu dvoslonih rijeislpo, lpo,lpo iju eufoninostpojaava trohejska metrika.


16/41

16

Cijepanje sintagme s ciljem intenziviranja ritma jest izrazit sintaktostilistiki postupak kojiobiljeava ovu pjesmu. Sintagme su cjeline sintaktiki nerazlomive kae Krunoslav Pranji(1973: 67). On to istie upravo zato da bi istakao efekt koji se postie otklonom od sintaktikenorme lomljenjem sintagmi raznim vrstama interpolacija te prethodnoj tvrdnji dodaje: Noone se legitimno, sintaktiki (u redu svojih sastavnih, obino kongruencijski vezanih dijelova)

mogu ipak trgati u svrhe izraajne koje se svrhe oituju ekspresivnim ritmikim mijenama.Pranji kae da se taj stilistiki efektpostie obino interpoliranjem enklitika u sintagme izakljuuje:Tim se interpoliranjem, sintaktikim razbijanjem, obino dlj fonetski blokovi(a taj vremenski kvalitet: vrijeme fonetskih blokova ritmotvoran je prozodem, dakle

fonostilempar excellence) (Pranji, 1973: 67).Sintagmustruk beelka(struk bosiljka) Nazorinvertira tako da odrednica struk biva postponirana temeljnoj rijei bosiljak. Potom i tu veizraajno intenziviranu inverznu sintagmu dodatno stilski pojaava interpolacijomnenaglaena oblika dativa line zamjenice ja (mi): beelka mistruk darujte.

Gipkost Nazorove sintagme upravo se oituje u estim viestrukim otklonima od sintaktikenorme ostvarenim na istoj sintagmi. To potvruje i sljedei primjer, kao i prethodni, gdje je uz

inverziju atributsko-predikatne sintagme ostvarena i interpolacija, u gornjem primjeruenklitike mi, a u sljedeem interpolacija predikata u uvat: ko dete u uvat slepo.

4.2.1.5. Intenzifikacija semantostilematskog potencijala izrazaDva su sugovornika galiotova: univerzum personificiran sinjim morem igaleb(galebi, oj beli

tii) koji je jedina veza s vanjskim svijetom, veza s ishoditem, s majkom, s poetkom, sazaviajem. Galebi nose pozdrav majci i donose aku zemlje i miris bosiljka (pest zemlji mi

prinesite, beelka mi struk darujte). Ova snana sinegdoha (pars pro toto) naglaava doivljajlienosti, gubitka elementarne podloge ivota. itav univerzum moe stati u aci zaviajnezemlje i mirisu zaviaja. itav senzorij je reduciran na imaginarni taktilni kontakt sa zemljom(pest zemlji) i miris (beelka struk). Od te jedne ake zemlje i mirisa jednog struka bosiljka -

suho veslo e procvasti. Teko bi bilo u hrvatskoj poeziji nai snaniju metaforu od ove. Uromanu U potrazi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta sinegdoha gustativnesenzacije (okus kolaia madelaine)otvara labirint sjeanja proivljenavremena, a Nazorovbeelakolfaktivnom asocijacijom (svojim mirisom) mrtvom kanjenikom, galiotskom vesludaje ivot, vraa sokove koji su njime tekli dok je to veslo bilo stablo izniklo iz zaviajne akezemlje. Onopoetsko u jeziku koje nas obuzima u dodiru s umjetnikim jezinim djelom jestmjesto presijecanja razliitih struktura, razliitih semantikih polja i njima konotiranihkonteksta: metafora cvata suhog vesla nastaje presijecanjem semantikog polja pojma veslo,koji u zadanom kontekstu konotira kanjeniku muku, lienost od svijeta, ivota i cvat

probuen imaginacijom mirisa (struk beelka) koji konotira svojim semantikim poljem: rast,

zaviaj, majku, ishodite, iskon ivota. Metafora imaginarnog cvata vesla saima cjelokupansmisao pjesme: asocijacija imaginacijom doivljena mirisa oivljava mrtvo veslo kojimponovno teku sokovi ivota.

4.2.1.6. Pomirenje s univerzumomGaliotova ispovijest moru sinjem, o patnji degradirana ljudskog stvora na puko pogonsko

sredstvo, postaje pjev. Krik vapijueg sunja, liena itava ljudskog univerzuma kojemu jepripadao, vapaj njegov iz drvene grobnice galije biva preobraen pjevom. Jedino pjesmauspijeva obratiti surovu realnost u konano smirenje: stapanjem s morem, s arhetipskimelementom beskrajne modre vode, s univerzumom.

U posljednjoj strofi prvi put more sinje postaje subjekt izricanja poruke, ime je ostvarenadijaloka struktura poetskog diskursa. Galiotu govori more: Utopit u brod prokleti /Duboko


17/41

17

u ja peljat te, mir kade je, hlad i sena: /Ko dete u uvat slepo i zibat te lepo, lepo: /Trajna,nina, nena!

Kako je gore reeno,presjecite razliitih semantikih polja, jest prostor zgunjavanja jezineporuke, prostor gdje jezik dosee svoje poetsko zgunjavanje. Ovdje imamo dva asocijativna

polja: utapanje u moru s asocijativnim poljem: smrt, mir, hlad, sjena (mir kade je hlad isena) i majka s asocijativnim poljem: ivot, briga, uvanje, zibanje u kolijevci, udobnost iljepota zatienosti (ko dete u uvat slepo i zibat te lepo, lepo) s ehom prastare uspavanke(trajna nina nena). Ovaj refren poznate narodne pjesme s otoka Krka Vrbnie nad morem uizvornom obliku neto je drukiji nego u Nazorovoj pjesmi: Vrbnie nad morem / Vrbnienad morem / Visoka planino / Trajna nina ninena / Trajna nina ninena / Visoka planino.

Nazor reducira troslog zavrne rijei refrena pa umjesto ninena zavrava dvoslogom nena.Izvorni (puki, narodni) oblik refrena omoguuje uzlaznu intonaciju koja najavljuje sljedeistih. Nazoru je potrebna padajua intonacija koja e oznaiti definitivan kraj i stoga u refrenuniu se tri dvosloga s asonancom zavrnih vokala: trajna nina nena i kadencom kojaoznaava kraj i naglaava poantu.

Povezan je tim asocijativnim voritem poetak i kraj, koji je zapravo prijelaz izprivremenosti u svevremenost, ali bez ikakve religiozne konotacije. Majina uspavanka trajnanina nenapostaje zipka mora koja uspavljuje svoje edou konanom smirenju gdje prestajusve muke u trenutku stapanja prolaznog ljudskog bia s elementom vjenosti, s univerzumommora i svemira.

4.3.Bogu duu, Bog je nee!

4.3.1. Mali na brodu

Ovo je fragment iz teksta Mali - metla i lopata na brodu objavljen u knjizi Radovana

Vidovia ivot pod jedrima (2004: 54-57). Izabran je ovaj tekst, napisan tokavskimvernakularnim idiomom dubrovakog kraja, kako bi se pokazala posebnost tokavskogvernakulara u odnosu na standardni hrvatski jezik, ali takoer zbog njegove stilistikevrijednosti i narativne spontanosti, vrlo bliske stilu usmenog iskaza. Rije je zapisuanonimnog, vjerojatno dubrovakog, pomorca objavljena pod naslovom Mali u zadarskimknjievno-pounim novinama Iskra krajem 19. stoljea.17

Najprije moramo odgovoriti na pitanje tko je malina jedrenjaku? Knjiga Radovana Vidovia(2004) donosi mnogo pria o ivotu najmlaeg lana posade, djeaka kojega bi roditelji

poslali na jedrenjak da naui mornarski zanat. Taj djeak kojega su u ulozi sluge na brodunazivali mali, puero, muco, pikolo, ili dijete, prolazio je najsuroviju kolu na dnu hijerarhije

brodske posade. Svatko ga je imao pravo maltretirati, nareivati mu najtee pa i pogibeljne

poslove kao to je penjanje na jarbole pri nevremenu, a u skladu s naelima surove mornarskepedagogije. O tom iskustvu u Vidovievoj knjizi govore i poznati hrvatski uglednici koji su udjetinjstvu proli takvu surovu kolu koja je sigurno obiljeila njihov ivot i njihovo djelo. Oiskustvu maloga od kuverte govore, meu ostalima, akavski pjesnik i znanstvenik MateBalota, knjievnik Viktor Car Emin i slikar Vlaho Bukovac.

4.3.2. Pristup interpretaciji dijakronijskog tekstaPristup ovom vernakularnom tekstu, najprije mora osigurati neke pretpostavke za

interpretaciju. Kako je rije o dijakronijski pozicioniranom tekstu (kraj 19. stoljea) najednom organskom idiomu (dubrovaki) i o tekstu koji ukljuuje iskustvospecifinog zanata -pomorskoga, s terminologijom iskustva plovidbe na jedrenjaku, nuno je prije interpretacije

17Mali, Iskra, 8. srpnja, 1884. br. 12., str. 45-47.


18/41

18

protumaiti leksik, za suvremenu publiku, netransparentna znaenja, ali i objasniti kontekstkako bi pria bila razumljiva.

Kako se vidi iz priloenog tumaa rijei, za ovaj tekst, potrebna je vea jezina kompetencijaza njegovo razumijevanje negoli za tekst na akavskom vernakularnom idiomu Nazorove

pjesme Galiotova pesan. Potrebno je ne samopoznavanje specifine maritmne terminologije,ve i poznavanje drutvenog konteksta, maritimne etnografije koje u hrvatskoj etnologijigotovo da i nema, ali i poznavanje stilistike usmene naracije oralno-auralne kulture koja je u

ovom tekstu izrazita.

Mora se takoer odgovoriti na pitanje hoe li se ovaj tekst tumaiti kao fragment literarnogteksta ili tek kao etnografski zapis o ivotu na jedrenjaku jer moe biti shvaen i na jedan i nadrugi nain.

U ovom fragmentu teksta oivljeno je sjeanje nepoznatog dubrovakog pomorca kojisvjedoi o ivotu maloga na jedrenjaku. Dakako, taj tekst nije pisan s namjerom da bude

literarni, ali u dijakronijskoj perspektivi od sto i dvadesetak godina u njemu dananji itateljmoe prepoznati poetsku vrijednost, moe ga takvim prihvatiti. Pritom je nevano je li tekstfikcionalan ili nije. Ovaj tekst jest dokumentaran, ali isprian je jezikom koji pripada bitnodrukijoj kulturi od nae. To je kultura potisnuta na rub komunikacije, kultura usmenog

pripovijedanja i kultura sluanja: oralno-auralna kultura. Nju karakterizira slikovitost,osadanjenje prologa vremena raznim stilistikim postupcima, premijetanjem vanjskemotrine pozicije na uesniku, upotreba historijskog prezenta, narativnog imperativa,slobodnog neupravnog govora, formulainih izraza iz retorike usmene pripovjedneknjievnosti, kolokvijalizama, slikovitih izraza, usporedbi itd. Za dananjeg je recipijentatakva poetska razina znaajnija od dokumentarne i ona prevladava. Dogodilo se to da je

protok vremena promijenio optiku recepcije te da je vrijeme svojim mijenama pridalo tekstu

poetsku kvalitetu koje u intenciji pripovjedaevoj nema. Govorei o tom fenomenu Viktormega istie promjenu stilske razine teksta koja zavisi od preslojavanja u drutvenojstrukturi kao i od postuliranja novih moralnih i estetskih vrijednosti.18Radoslav Katiitakoer raspravlja o interpretatorskom pristupu dijakronijski pozicionioniraniom tekstu teistie stav da je mogue da takav tekst djeluje jezinim vrijednostima (poetskim) koje uvrijeme nastanka nije imao.19

Evo fragmenta tekstaMali:

18Viktor emega kae: Presudan poticaj za noviju teoriju recepcije sadran je u zakljuku da je neutralna

konkretizacija knjievnoga djela in koji se ne razlikuje samo u sinkroniji, ovisno o slojevima italake publike io spremi pojedinog itaa, nego i o dijakroniji. Estetski potencijal djela doivljava prilagodbu u kulturnoj

javnosti i u svijesti pojedinih utjecajnih itaa (kritiara) od epohe do epohe, u skladu s mijenom konteksta, kojiu prvom redu tvore promjene u jezinim standardima (pa neko uobiajene rijei postaju s vremenom arhaizmi, ato e rei da se gotovo neprimjetno mijenja stilska razina teksta), preslojavanja u drutvenoj strukturi,

postuliranje novih moralnih i estetskih vrijednosti. Promjene mogu biti tako temeljite da neko djelo koje je,

recimo, u doba nastanka bilo ocijenjeno negativno, sada, u novom kontekstu, zbog istih svojih kvaliteta

doivljava pozitivnu recepciju, dakle s posve oprenim predznakom, Problematika knjievne povijesti, u knjiziZ.kreb, A. StamaUvod u knjievnost, Zagreb (1983: 75).19

R. Katii kae: Knjievno djelo prolosti doarava, naime, suvremenom itaocu itavo jedno razdoblje, itavjedan kolorit, i samim tim moe na njega snano djelovati. No, u tom sluaju ono djeluje neim, to u njemu kao

u strukturiranoj cjelini izraza prvobitno i nije sadrano. Morala su protei stoljea, da bi vrijeme, u kojem jepjesniki tekst nastao, u svijesti ljudi dobilo poetinu patinu. A kad se to dogodilo, tekst je imao novemogunosti djelovanja na itaoce, kojih u vrijeme svog postanka nije imao. (1960: 68).


19/41

19

4.3.3. Fragment teksta Mali

12

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

16

17

18

19

20

21

22

23

24

25

26

27

28

29

30

31

32

33

34

35

36

37

Bogu duu, bog je nee!

Ranamu je u vrh proveu picu; ne vidise prsta pred oima, smrdi katram ipaklina, kaplje. Spava obuen, mokar, zubii koljena! Brod malo bolje mrkni, a on

glavom o latu. Kad se predade straa,Boe sauvaj, da tko na kuvjertu prijenjega. to bi reka Vjerovanje, valja da je

gori, ako li nebit e mu i uz duu i niz

duu.

Kad priprli, pa se hvata jedna ili dvije

ruke trcarola; on ti je do barozesotovento

na najpogibeljnijem mjestu: gleda smrt

pred oima!Ne da ti Bog ni u snu snjeti;ne vidi se ni bjestimat; sve jedna lazina!

More rie, pjeni, bijeli se ka jaje; tvoj tibrod kei, Boe tebe! I ako je dobar, sila

Boga ne moli: - valja, kriplje, pljuska,puca; preko njega ko preko mrkjente; nije

nego, Bogu duu, Bog je nee! Nogamaoealidobro variju, desnu za sebe, pa u

ruke Boje. Omakne li se, moe gaprekrstiti!

Kad se zametne ijun, ako je prvi u

matere, izvadi no s crnom koricom,zabode ga usred slova Salamunova;

okreneda prosti leak onoj strani, pako Bog svojom rukom!

Zavezu li se vjetri u provu, svaki aspromjenjuj i pritei burinu. Tada, penjuise uz murus burinom u zubima, mokar kakoko, dolaze mu na pamet rijei starebabe, kad se je suh ka prga na klupici

protezao, pa bi mu rekla, ako bi joj toskrivio: - Znat e, jadan, kad budepotezat burine! Kako bi se sad slatkopromijenio i s onim to mu u kotcu hroe;barem je njemu tvrdo pod nogama.

rana - ranac; pic- prostor u kutu od provegdje se slau lanci i konopi; mrknuti - fig.tresnuti provom u val; lata - jena od

poprenih greda koje nose palubu broda;kuvjerta - paluba broda; (4-5) kad spava

sklupa se od zime tako da mu se bradapriblii koljenima; (7-8) Vjerovanjekratka kranska molitva; (7-9) bit e

kanjen zbog sporosti; priprlit fig.estoko zapuhati; ruka trcarola - krat jedrakojim se smanjuje povrina jedra kad

pojaa vjetar; baroza - konop kojim sejedro na krajevima vee za motku od jedra;sutovento - zavjetrina; snjeti - sniti;

bjestimat - psovati; lazina - (u ARJ)

krevina, ledina, to ne odgovara ovomkontekstu; keit - (o brodu) nagnuti se na

bok i ploviti due bez ispravljanja;mrkjenta - kamenita neizgraena obala;oealit - obujmiti, obuhvatiti; varija -vrni nastavak na deblo jarbola;

ijun - vihor, pijavica na moru;Salamunovo slovo - Salamunov znak

(estokraka zvijezda koja se sastoji od dvaiststranina trokuta) kojim su se stari

pomorci ritualno suprotstavljali vihoru;

lea - eufem. stranjica;

burina prednji konop za natezanje jedra

kako bi imalo manji trbuh za bolje hvatanje

vjetra kad se jedri s vjetrom u provu; mura

- uzda jedra, konop koji pritee prednjuglavu lantine (motke kojom se razapinje

jedro); prga - jelo od poprena sijerka(vrsta prosa); (35-37) volio bi biti na mjestu

svinje (onaj koji u kotcu hroe) jer je on nazemlji (tvrdo mu je pod nogama) a ne na

podivljalom moru.


20/41

20

4.3.4. Stilistika interpretacija

4.3.4.1. Retorika usmene naracijeCijeli tekst isprian je u prezentu. Pripovjeda slijedi temeljni zakon oralne kulture

pripovijedanja: osadanjenje prolosti kako bi pripovijedanje bilo zorno, prezentno, slikovito

to je uvjet za ukljuivanje publike koja prihvaa sugestiju prisutnosti narativno kreiranomdogaaju:Rana muje u vrhu prove (1); ne vidi seni prsta pred oima(1-2); smrdi katram ipaklina (2-3); More rie, pjeni se, bijeli se ka jaje (15-16) itd. Time se ostvarujeperformativna narav pripovjednog ina oralno-auralne kulture.

Naracija je u treem licu jednine. Motrina toka je izvan prostora i vremena pripovjednogdiskursa, ali pripovjeda, u namjeri da uspostavi ivu interakciju s recipijentom, premjetamotrinu toku na sudioniku poziciju maloga.Niz usklinih reenica ili frazeolokih izraza s

jakim emotivnim nabojem odreenim sudionikom pozicijom signal su premjetanja motrinetoke s vanjske na unutarnju poziciju lika: Kad se predade straa, Boe sauvaj, da tko nakuvjertu prije njega (5-6); tvoj ti brod kei, Boe tebe!(16); nije nego, Bogu duu, Bog je

nee! (19-29);Nogama oealidobro variju, desnu za sebe, pa u ruke Boje(20-21). Svi tieksklamativni izrazi dozivanja vie sile odreeni su emotivnim nabojem sudionike pozicije.

Sljedei primjer prikazuje zorno kako pripovjeda kreira sudioniku poziciju lika sugestijomnjegove psiholoke interpretacije vlastite situacije: Kako bi se sad slatko promijenio i s onim

to mu u kotcu hroe; barem je njemu tvrdo pod nogama (35-37). Dakle mali, izloenpogibelji na palubi broda, koji ponire i propinje se na valovima olujnoga mora, zavidi prascu

u kotcu, jer je njemu stabilna zemlja pod nogama (barem je njemu tvrdo pod nogama). Pritom

je pripovjeda kreirao i psiholoku nijansu autoironije iz pozicije sudionika - maloga -metonimijskom zamjenom objekta prasac / svinja objektnom reenicom: Kako bi se sad

slatko promijenio i sonim to mu u kotcu hroe. Matonimijska reenica zamjenjuje rije kojabi bila odmah shvaena, ije znaenje ne treba pogaati, a znaenje parataksne reenice sonim to mu u kotcu hroe valjaimaginacijom doarati, pogoditi, matom rekreirati. Stoga jetakva realizacija afektivna, nabijena emocijom i imaginativno produktivna. Takva

metonimijska slika ukljuuje, potiesudionika uloga publike (recipijenta). Time je postignutsnaan semantostilistiki efekt koji, kako smo rekli, sugerira i autoironiju iz sudionike

pozicije maloga.

U normativnoj gramatici hrvatskoga standardnoga jezika imperativ je glagolski nainpovezans vremenskom oznakom sadanjosti, a njime se izrie zapovijed, poticaj, poziv, molba.Meutim u retorici usmene pripovjedne knjievnosti, kao i u pukom kolokvijalnom stilu

nalazimo upotrebu imperativa u funkciji izricanja prole radnje. Za nj kae Katii: Sadanjevrijeme vezano s imperativom moe se, kad je relativno, odnositi na prolost, pa se timedobiva stil najivljeg pripovijedanja. To je onda pripovjedaki ili historijski imprativ. On

potjee iz narodnih pripovijedaka i u hrvatskom se knjievnom jeziku susree kao snanostilsko sredstvo(1991: 65-66).

Brod malo bolje mrkni, a on glavom o latu(4-5).

Zavezu li se vjetri u provu, svaki as promjenjujipriteiburinu (28-29).

U prvom primjeru onomatopejski glagol mrknuti (oglasiti se mrkanjem) upotrijebljen je u

figurativnom smislu: tresnuti provom (broda) u val. Vremenska hipotaksna reenicaKad brodmalo bolje mrkne ... izraena je imperativom, a u drugom primjeru pogodbena hipotaksna


21/41

21

reenica u apodozi umjesto prezenta promjenjuje i pritee (u treem licu) upotrijebljeni suimperativi promjenjuj i pritei. Pripovjednim imperativom postignuta je, kako kae Katii,

pripovjedaka ivost.

4.3.4.2. Eliptinost izraza

Deskriptivna razina izraza esto se zgunjava verbalnom redukcijom, efektnim elipsama kojekonotiraju govornost, to jest govornu strukturu iskaza kolokvijalnog stila:

Spava obuen, mokar, zubi i koljena! (3-4)

Brod malo boljemrkni, a on glavom o latu (4-5)

U prvom primjeru poruka je svedena na minimalni izraz koji doarava prizor puno boljenegoli mogua potpuna reenica: Spava obuen, mokar i sklupan tako da mu se dodiruju

zubi i koljena. Takva mogua verbalno potpuna reenica izgubila bi ekspresivnost realiziraneelipse koja svojim verbalnim redukcionizmom sugerira sadraj referenta: djeak koji se

sklupao da ga to manje ima, koji je zgren strahom i cvokoe mokar i prozebao (zubi ikoljena). U drugom primjeru puna bi reenica glasila: Kad brodmalo boljemrkne, on tadaudari glavom o latu. Takva reenica posve bi izgubila ekspresivni naboj realizirane reenice.Oito je da je potencijalna potpuna reenica hipotaksna vremenska reenica (kad - tad), aaktualizirana reenica s elipsom prilonih oznaka vremena, s narativnim imperativom ielipsom predikata i adverzativnim veznikom u funkciji intenzifikatora iznenadnosti radnje

koja je elipsom preuena, uspostavlja averzativni odnos: brod mrkne (tresne) o val, amaliglavom o latu (palubnu gredu). Izostavljanjem glagola udariti naglaena je trenutanost isilina recipronog udarca broda u val - glave u gredu.

Eksklamatorni sanktoremni formulaini izrazi esto stoje umjesto neizreenog teksta kadaemotivni naboj iskaza izaziva njegovo pucanje, njegovu nedovrenost, eliptinost. Sljedei

primjeri to zorno pokazuju:

Kad se predade straa,Boe sauvaj, da tko na kuvjertu prije njega(5-7)

More rie, pjeni, bijeli se ka jaje; tvoj ti brod kei,Boe tebe! (15-16)

... preko njega ko preko mrkjente; nije nego,Bogu duu, Bog je nee! (18-19)

U prvom primjeru eksklamatorni izrazBoe sauvaj treba izraziti nevjerojatnost mogunosti

da bi se dogodila radnja koju izraava odnosna eliptina reenica. Umjesto aktualiziranezavisne reenice s izrazom visoke afektivne potencijeBoe sauvaji elipse predikata, moglabi se realizirati afektivno neutralna reenica:Kad se predade straa, nemogue je da tko nakuvjertu doe prije njega. Razlika u ekspresivnosti je oigledna. EksklamacijaBoe sauvaj!afektivni je saetak cijele prie: Kada bi mali zakasnio doi na palubu poslije predaje strae,

bio bi to neuven prekraj zbog kojega bi nastala uzbuna na brodu s najotrijim sankcijamaprema prekritelju nepisanoog kodeksa ponaanja posade broda. Umjesto takve verbalnozasiene deskripcije, upotrijebljen je sanktoremski eksklamativ Boe sauvaj!koji implicirasvu podrazumijevanu i kontekstom zadanu eksplikaciju, ali sadri uz to i afektivni naboj,emotivno vorite, koje deskripcija nikada ne moe imati.

U drugom primjeru sanktoremni eksklamatorni izraz Boe tebe! predstavlja afektivnuzamjenu oekivane deskriptivne eksplikacije. Ta sanktoremna eksklamacija korespondira s


22/41


23/41

23

2. Svetomu Mihajlu perje popravil - 8 Svetom Mihovilu perje popravio.

3. Njegovoj kai rep natukal i pokle gazalakeral - 10

Njegovoj zmiji produio rep i poslije gaprelakirao.

4. Desnem haharu berke podkurtal i pupek

popravil - 11

Desnom razbojniku potucao brkove i

pupak popravio.5. Jezuu krv promenil - 15 Isusu krv promijenio.6. Postament sprefarbal - 9 Postolje prebojao.

7. rlene morje od ptijeg dreka osnail - 25 Crveno more oistio od ptijeg izmeta.8. Faraonu kapu na glavi sprefarbal i nove

spice na gae del - 30Faraonu kapu na glavi prebojao i novu

ipku na gae stavio.9. Sudnji dan sprefrikal, nebesa spreiril,

napravil par zvezdah i mije dreke osnail- 42

Osvjeio sudnji dan, proirio nebo,napravio par zvijezda, oistio miji izmet.

10. Svetoj Magdaleni kolena sprefarbal i novu

pantliku metnul - 73

Svetoj Magdaleni obojao koljena i stavio

novu vezicu.

11. Svetoj Ceciliji levu sisu ajntosal - 16 Svetoj Ceciliji lijevu sisu privrstio.12. Svetomu Joefu stranje odelenje

zacementerjal - 13

Svetom Josipu stranjicu zacementirao.

13. Pet devic spreda i straga osnail i v redpostavil - 90

Pet dijeva od naprijed i odostraga oistio iu red postavio.

14. Svetomu Andrau hlae i pla podkurtalza jedan pedalj - 72

Svetom Andriji hlae i plat skratio zajedan pedalj.

15. Mariji na tronoku kiklu skefal i kornjepopravil - 85

Mariji na tronocu haljinu oetkao ipopravio izme.

16. Se skup: 6 forinti 25 krajcerov Ukupno: 6 forinti i 25 krajcara

17. S glubokim poklonjenjemHerman Kralec

S dubokim naklonomHerman Kralec

4.4.3. Stilistika interpretacija

4.4.3.1. Dijakronijska perspektiva recepcijeIzvorni jezini dokument napisan je bez ikakve autorove namjere za izazivanjem bilo kakvereakcije recipijentove (primatelja rauna) osim pragmatine: da od svog poslodavca dobijenovani ekvivalent svoga rada koji specificira za 14 razliitih poslova na ienju irestauraciji likovnih artefakata dotine crkve. Dakle jedan banalan tekst koji moe imativrijednost historiografskog, etnografskog ili pak lingvistikog dokumenta.

Ipak itajui danas, s distance od sto i pedesetak godina taj tekst, oito je da on moeproizvesti i estetski dojam. U svakom sluaju izazvat e efekt komike, a jezina posebnostkajkavskog idima u dijakronijskoj perspektivi devetnaestoga stoljea dodatno e pojaatiestetski doivljaj teksta.

U emu je tajna takve preobrazbe jedne jezine postave zahvaenedijakronijskom mijenomkoja taj tekst oslobaa njegove referencijalne, pragmatinefunkcije u zadanom vremenskom i

prostornom kontekstu? Kako protumaiti injenicu dau identinomtekstu vremenska mijenarestrukturira njegovu referencijalnu funkciju u poetsku?

Vernakularni idiomi akavski i kajkavski, iji je proces standarizacije zavren izboromnovotokavske vernakularne podloge za standardni hrvatski jezik u 19. stoljeu, preputeni su


24/41

24

usmenosti, kolokvijalnoj komunikaciji, a pismenost je rezervirana za jezik ope nadregionalnekomunikacije. Pojava vernakularnog teksta izvan konteksta kolokvijalne komunikacije, u

mediju pisane rijei, stilski obiljeavavernakularni izraz jer se doivljava na podlozi jezinogstandardnog, nadregionalnog jezika. Ta obiljeenost medijem pisane rijeidodatno pojaava,intenzivira stilsku razinu izraza.

Takoer dijakronijski odmak potencira stilogenost izraza dodajui mu i druge impulseintenziviranja stilske razine teksta. Naime, dogodio se kulturoloki i civilizacijski odmak odsvijeta unutar ijeg je iskustva, saznanja, svjetonazora i sustava vrijednosti taj tekst nastao.Tekst je izdvojen iz svoje prirodne okoline: crkvene administrativne evidencije (u vremenu

nastanka) ili muzejske arhivske zbirke (u vremenu dananjem) i prezentiran kao jezinispomenik postavljen na postament knjievne tvorbe. Ona ga izdvaja iz konteksta i liavabilokakve pragmatine funkcije, postaje na taj nain, poput muzejskog artefakta, literarnilingvafakt, postaje literarna injenica- estetski predmet s mogunou da bude recipiran kao

poetski tekst. Pritom je posve jasno da takav estetski predmet nije djelo Hermana Kraleca

(kao svog empirijskog tvorca) ve rezultat vremenske mijene recepcije. Vrijeme je dakle

stvaralaki subjekt koji mijenja kontekst recepcije teksta i odreuje njegovu narav bez obzirana intenciju njegova tvorca i recepciju njegovu u sinkronijskom okviru njegova pojavljivanja.

Moemo se zapitati, bismo li uope za potrebe ove interpretacije izabrali neki slian raunmajstora Hermana Kreleca da je to raun za popravak neije hie ili pak crkvene fasade ilicrkvenog zvona. Zacijelo ne, unato istom idiomu i vremenskom odmaku od njegovanastanka. U emu je dakle posebnost i izazov za stilistiku interpretaciju teksta raunaHermana Kraleca? to u tom tekstu izaziva komiku i estetski doivljaj?to je to po emu jeovaj tekst jezini dogaaj? Po emu on, unato pragmatinoj svojoj funkciji(administrativnoj), moe biti izdvojen kao jezini dogaaj? Ova interpretacija trebala biodgovoriti na navedena pitanja.

Odgovoriti se moenajkrae: ovaj je tekst izabran stoga to on jest jezini dogaaj. A to jedogaaj? Dogaaj je prekoraenje granice dviju odvojenih struktura. Jezini dogaaj ostvarujese na presjecitu tih struktura. Jurij Mihajlovi Lotman, utemeljitelj Tartuske kolestrukturalne poetike i semiotike, govori o prekoraenju semantike granice kao siejnomdogaaju. Kretanje siea, dogaaj, to je presijecanje one granice zabran koju odreujenesiejna struktura. Premjetanje junaka unutar prostora koji mu je dodijeljen nije dogaaj(Lotman, 2001: 317). Ovo jednostavno pravilo koje se temelji na principu prekoraenjagranice oekivanog, zadanog, to je zapravo prekoraenje iz jednoga semantikog polja udrugo, univerzalno je primjenjivo. Na njemu se temelji i stilematska pojava jezinog izraza,

kao otklon od norme, kao presjecite razliitih stuktura, semantikih polja. Lotmanzakljuuje: () individualno i neponovljivo u umjetnikom djelu () nastaje na presjecitumnogih struktura ipripada svima istovremeno, igrajui se svekolikim bogatstvom znaenjkoja pritom nastaju(ibidem. 312).

4.4.3.2. Interferencija razliitih semantikih poljaO presjecitu kojih struktura je rije u ovdje analiziranom tekstu? Nesumnjivo to su sakralna i

profana struktura. Slikovitost tog prekoraenja izaziva zaudnost, efekt komike, estetskidoivljaj. Ranko Marinkovi, raspravljajui o fenomenu pojave drame u povijestiknjievnosti, citira Victora Hugoa koji kae da se drama pojavljuje onoga trenutka kada jeljudsko bie rascijepljeno na smrtno i besmrtno, tjelesno u duhovno: na bie prignuto

zemlji, svojoj majci, a drugo, vinuto prema nebu, svojoj domovini(Marinkovi, 1988: 20).Dakle, radi se o dvije strogo odvojene sfere, o tjelesnoj, materijalnoj, onoj strani koja pripada


25/41

25

pragmatinom interesu fizikog opstanka, i duhovnoj, sakralnoj koja korespondira stranscendentnim.

U Raunu metra Hermana Kraleca leta gospodnjega Ajntauzendosemstosezdesetdrugega tese dvije sfere presijecaju i to je jezini dogaaj koji je evidentan bez ikakve interpretacije.

Interpretacija bi tek trebala objasniti kako se taj jezini dogaaj dogodio, na koji nain se onostvaruje. Pritom valja odmah zapaziti da sam Herman Kralec tog jezinog dogaaja nijemogao biti svjestan mada je autor teksta u kojemu je taj dogaaj ostvaren.

U tu sferu sakralnoga majstor Hreman Kralec zakoraio je svojim kljetima i dlijetima,lakovima i bojama, ekiima i pilama, svrdlima i turpijama, rutinskom nonalantnou svojemetrije i tvrdom raunicom svoje nepogreive evidencije potroenog materijala i vremena,zakoraio rutinski i familijarno oputenomeu sve te bespolne svece i svetice, meu biblijske

prizore, u prostore transcendentnog i bezvremenog, iz svoje zemaljske siunosti iprivremenosti, iz svoje grene i propadljive tjelesnosti ravno u crkveni didaktiki, i podramaturkim zakonitostima osmiljen, prostor sakralnog, biblijskog imaginarija. Metar

Kralec poznaje i onu drugu stranu reljefnosti tukature i ornamentike hrama bojega, njegovefigurativne i slikarske pozlate, poznaje njenu materijalnu podlogu, njenu gipsanu, platnenu ili

drvenu tvarnost koju vrijeme svojim protjecanjem, svojom neumoljivom entropijom otkriva

runei nanose kista ili dlijetom oblikovane forme prethodnih majstora.

Raun poinje vremenskom odrednicom godine ajntauzendosamstoezdesetdruge. U jednombroju metar Kralec spaja aloglotizam (germanizam) ajntauzend (tisuu) i idioglotskinastavak osamstoezdesetdruge. Isti primjer konstrukcije broja moemo nai i u nekimakavskim govorima koji batine jezini utjecaj Venecije. Npr. broj 1862 u komikomgovoru glasi: mijoroantuedeetdruge. Broj tisua ili hiljada zamijenjen jevenecijanizmom mijor. Taj venecijanizam u komikom govoru nije stilski obiljeenjer nemadruge rijei za tisuuosim mijor. Tako isto uRaunumetra Kraleca aloglotski element brojastopljen s idioglotskim dijelom broja nije stilski obiljeen, ali njegov iznenaujui stilski efektostvaren je u itanju teksta s vremenske distance recentnog recipijenta kojemu nije vanainformacija o godini ve jezina postava poruke koja svjedoi o nevjerojatnom spojualoglotizma i idioglotizma u vielanom broju.

Francuski estetiar Henri Bergson u svojoj poznatoj studiji Smijeh - O znaenju kominog(1987) ispituje razliite modalitete pojave smijeha i odreuje fenomen kominoga kaonesvjesnog sebe: Komino je nesvjesno. () ona (kominost op. J.B.) postaje nevidljiva zasebe samu, postajui vidljivom za cijeli svijet (1987:18). Herman Kralec ispisuje svoj raun

nesvjestan svih konotacija koje izazviva njegov Raun jer zanemaruje presijecanje razliitihsemantikih polja, razliitih sfera iskustva, a vidljiva mu je jedino pragmatina stranaobavljena posla. Na razliit se nain majstor Kralec odnosi (pretpostaviti je) prema sakralnomimaginariju u sveanom odijelu na nedjeljnoj misi i u radnom odijelu dok popravlja crkveniinventar (perje svetomu Mihajlu, faraonovu kapu, koljena svetoj Magdaleni ili hlae svetomuAndrau). To su dvije meusobno odvojene sfere koje se za njega ne dodiruju. Jedna sfera

pripada konvenciji religijskog obreda u kojemu sakralni imaginarij stvara duhovnu atmosferu

uzvienog doivljaja svetog i transcendentnog, a druga sfera vezana je za pragmatini intereszemaljske egzistencije koju omoguuje rutina majstorske prakse, poznavanje struke, iskustvomaterijalne podloge sakralnog imaginarija. U jednoj sferi ovjek Herman Kralec ima duhovnoiskustvo koje potencira sakralni imaginarij hrama bojega, u drugoj sferi majstor Herman

Kralec ostvaruje rutinsko iskustvo svoje profesionalne metrije koja ima svoju novanu cijenuprecizno numeriki definiranu (se skup: 6 forinti 25 krajcerov).


26/41


27/41

27

s duhovnim. Ti detalji tjelesnosti svojom reljefnou, svojom karnalnom tvarnou,taktilnom svojom putenou u interferenciji sa semantikim poljem spiritualnog,ezoterinog, intenziviraju efekt komike u interferenciji sa svim ostalim oprekama:Svetomu Joefu stranje odelenje (stranjicu)zacementerjal;svetoj Magdaleni kolena

sprefarbal;Jezuu krv promenil; svetoj Ceciliji levu sisu ajntosal (privrstio, prema

njemakom einstoen - zabiti, uvrstiti) itd. U stavki Rauna pod brojem tri majstorKralec navodi da je desnem haharu berke podkurtal i pupek popravil. Tim detaljimanaglaena je tjelesnost golgotskog prizora razapeta Krista izmeu dva hahara(hahar -razbojnik, od maarskog hhrprema njemakom hahaere): lijevog (Gestas) koji sekaje i desnog (Dizma) koji pokajanjem na kriu uposljednji trenutak spaava duu.

Njemu (desnom haharu) majstor Kralec skrauje brkove i popravlja pupak. Ti detaljitjelesnosti u kontekstu golgotskog martirija za spas svijeta intenziviraju efekt

kominosti.

5. ivo i mrtvo: majstor Kralec govori o predmetima, govori o figurama svetaca isvetica, o likovnim ilustracijama, o restauraciji tih predmeta, ali govori o njima kao o

ivim osobama: ne kae majstor da je crvenom bojom osvjeio izblijedjelu boju krvina slici ili figuri Jezuovoj, ve da je Jezuu krv promenil; ne kae majstor da je nafiguri svete Magdalene osvjeio farbanjem izblijedjelu ili oguljenu boju koljena, veda je Svetoj Magdaleni kolena sprefarbal; ne kae da je na kipu svetog Andrije skratiohlae i plat za jedan pedalj, ve da je Svetomu Andrau hlae i pla podkurtal za

jedan pedalj itd. Naravno da kontekst upuuje na to da majstor Kralec restaurira figurei likovne prizore crkvenog imaginarija, pa stoga on pie svoj Raun eliptino,izostavljajui ono to je oito, to se podrazumijeva, ne raunajui na konotativni

potencijal elipse koja ovdje ostvaruje interferenciju dvaju semantikih polja: sferuivog i mrtvog intenzivirajui efekt kominosti.

6.

Asketsko i erotsko: Kreui se rutinskom nonalantnou verziranog restauratora,metra svoje struke, kroz taj svetaki imaginarij s prizorima muenja i patnjikranskih martira, svetakih asketa koji su rtvovali ovozemaljsko i prolazno zavjeno i transcendentno, majstor Kralec pedanterijom svoje administrativnedoslovnosti u opisu svoje metrije, u popisu svojih restauratorskih poslova, snumeriki u krajcaru precizno izraenim novanim ekvivalentima za odraen posao,izaziva efekt kominosti nehotinom interferencijiom sfere asketskog i erotskog:Svetoj Ceciliji levu sisu ajntosal(privrstio);pet devic spreda i straga osnail i v red

postavil - s erotskom konotacijom za dananjeg recipijenta koji semantikinetransparentnoj rijei osnail (oistio) pridaje znaenje spolne radnje (device spreda i

straga); svetomu Joefu stranje odelenje zacementerjal - s eufemizmom stranjeodelenje umjesto vulgarizmaguzica.

7. Mono i nemono: majstor Kralec mali je ovjek, pripadnik neobrazovanog,siromanog i naivnog puka. Ali metar Kralec dobija svojom metrijom u posluobnove crkvenog imaginarija atribute monika meu vladarima zemaljskim (faraonkojemu je kapusprefarbal) i nebeskim: Jezuu krv promenil; svetomu Mihajlu perje

popravil; svetomu Andrau hlae i pla podkurtal; Sudnji dan sprefrikal, nebesaspreiril

8. Vernakularno i jezinostandardno: Raun majstora Kraleca napisan je organskim

idiomom kajkavskog vernakulara poetkom druge polovice devetnaestoga stoljea.Dananji recipijent doivljava taj tekst s dijakronijskim odmakom od sto pedeset


28/41

28

godina, a ta se recepcija ostvaruje neizbjeno na podlozi recipijentova kominikacijskineutralnog standardnoga hrvatskoga jezika bez obzira na to je li i sam roeni kajkavac.Jezik Hermana Kraleca s pozicije dananje recepcije dobija svoju ikoniku vrijednost:taj jezik nije puko komunikacijsko sredstvo kojim se prenosi poruka, ve je ikona

jezika, jezini predmet koji skree pozornost na sebe kao takva, odvraajui pritom

pozornost od svoje primarne komunikacijske funkcije. U tom smislu ostvaruje senjegova poetska funkcija (usmjerenost poruke na sebe samu, prema R. Jakobsonu)

mimo intencije autorove koji je u tom idiomu kao riba u vodi nesvjesna medija u koji

je uronjena. Ali dananji recipijent ne moe izbjei razlikovne relacije vernakularnog istandardnojezinog idioma:zalakeral - lakirao, podkurtal -podrezao, pupek -pupak,

Jezu - Isus, sprefrikal - osvjeio, spreriril -proirio, ajntosal - uvrstio,kornje -izme, glubokim - dubokim itd. Ta jezina razlikovnost jest takoer presjecite dvijurazliitih struktura -jezinih sustava kajkavskog i standardnog novotokavskog u ijojinterferenciji se pojavljuje efekt komike koji potenciraju sve ostale ovdje prikazane

interferencije semantikih polja.

4.4.3.3. Poetska funkcija porukeSpomenuta je pojava usmjerenosti poruke na sebe samu pri emu se ostvaruje njena poetskafunkcija. Taj je zakljuak neizbjean jer poruka koju prenosi jezini izraz obuhvaa i samizraz, koji vie nije puka transmisija poruke jer je sam po sebi poruka budui da konotirasvijet u njegovoj najvanijoj manifestaciji - u njegovoj jezinoj djelatnosti jedinstvenoj kao isam svijet koji rekreira. Drugim rijeima Raun Hermana Kraleca nije tek dokument oobraunu jednog posla obavljenog za crkvu Svetoga Mihajla 1862. godine, koji kao takavmoe zanimati etnografe, povjesniare, folkloriste ili pak dijalektologe, ve je i jezinidogaaj koji oivljava jedan nestali svijet s njegovim drutvenim odnosima, vjerovanjima,sustavom vrijednosti, naivnim vienjem stvarnosti, s dubokim sociopsiholokim refleksomiskustva na stilistikoj razini izraza kako je to pokuala predstaviti ova analiza.Taj jezik jeemanacija duha svijeta kojemu pripada majstor Kralec. In ultima linea taj jezik jest jedan

svijet jedinstven i neponovljiv. Claude Hagge kae da je jezik ono to je u ljudi najovjenijete da branei jezik branimo svoju vrstu onakvu kakva jest mijenama koje su joj donijelinjezini jezici (2005:5).

4.5. Pjesnikijezik tokajakavski Tahira Mujiia

4.5.1. Transdijalektalni jezikNa kojem jeziku pie svoje drame i zbirke poezije hrvatski knjievnik Tahir Mujii? Zamnoge njegove tekstove, ne samo pjesnike, moglo bi se rei da su napisane tokajakavskim

kad ve jezikoslovci zapadna junoslavenska narjeja identificiraju prema minimalnojrazlikovnoj jedinici - upitnoj zamjenici to/kaj/a. Upravo takav transdijalektalan jezik TahiraMujiia, hrvatskog poete homo ludensa ili babilonskog kuleca, kako sam sebe u jednoj

pjesmi naziva da bi opravdao, valjda, batinjenje babilonskog prokletstva plurilingvalnogasvoga pjesnikoga jezika, izazov je ne samo za lingvostilistiku interpretaciju, ve i za

promiljanje posljedica koje proizlaze iz ovdje iznesenih stavova o odnosu vernakularnihidioma i standardnog hrvatskog jezika kao i za odreenje pozicije hrvatske vernakularnestilistike kaojo uvijekmarginalne stilografske discipline u hrvatskoj stilistici.

4.5.2. Tekst Mujiieve Tubalice

Za lingvostilistiku interpretaciju izabrali smo jednu pjesmu iz Mujiieve zbirke pjesamaPrimopredaja ili divljim tahiristanom(Mujii,2004).


29/41

29

Tubalica urbanog bia za jedan glas

volio bih da sam

zemljakda imam zaviajniklub

po prirodi da sam

veseljak

pa oko za oko zub

za zub

volio bih da negdi me

ekaruevna hia plus stoljetnidub

kak bistrica, lourd il neka

meka

pa makar s tobom bio i

grub

volio bih da s a mi sejave

a moe i s kakvim nakim toil' kaj

da me f domaoj spizidave

a oblou tudumom da me zakraj

vol

vernakularna.stilistika

Documents