Časopis "cassius" br. 5

CASSIUS

Godina V, broj 5Zagreb, 2013.Godina V, broj 5Zagreb, 2013.

Časopis Društva studenata kroatologije “Cassius”Časopis Društva studenata kroatologije “Cassius”

CA

SSIU

S

Č

asop

is D

rušt

va st

uden

ata

kroa

tolo

gije

“C

assi

us”

God

ina

V, b

roj 5

/201

3.

KNJIŽEVNOST MODERNE

Godina V, Broj 5 ║ 1

CASSIUSČasopis studenata kroatologije na Hrvatskim studijima

Zagreb, 2013.

CASSIUS

2 ║ Godina V, Broj 5

CASSIUS ISSN 1846-7571Časopis studenata kroatologije na Hrvatskim studijima

Godina V, broj 5, Zagreb 2013.

NakladnikHrvatski studiji Sveučilišta u ZagrebuBorongajska cesta 83 d, Zagreb

IzdavačDruštvo studenata kroatologije “Cassius”

Glavni i odgovorni urednikFilip Kopanica

UredništvoGoran GalićMartina LončarJasmina Pavić

Stručne savjetnicedr. sc. Suzana Marjanićdr. sc. Maja Pasarićprof. dr. sc Branka Tafraprof. dr. sc. Antonija Zaradija Kišdoc. dr. sc. Dubravka Zima

Časopis izlazi jednom godišnje na hrvatskom jeziku, uz potporu Studentskoga zbora Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.



SADRŽAJ

RIJEČ UREDNIŠTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5


Kamov – neprepoznat meteor na nebu hrvatske književne moderne (Lidija Bogović) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Majka fantastika i njena djeca (Martina Jurišić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Kako je Krleža ubio Pariz Antuna Gustava Matoša (Bojan Koštić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

Analiza ženskoga lica u dramskim djelima Milana Begovića (Andreja Pančur) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

JEZIČNA BRUSIONICA

Standardni jezik: pojmovlje i nazivlje (Martina Dumbović) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35

Počeci jezičnoga normiranja (Ivana Krešo i Božena Krevzelj) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

Vulgarizmi u hrvatskom jeziku (Martina Lončar) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

Nazivi hrvatskoga jezika u povijesti (Sanja Novotny) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48

Mocijski parnjaci: kroatološki osvrt na žensko (Jasmina Pavić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

Latinica - jedno od triju hrvatskih pisama (Iva Sušilović) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59

CASSIUS


MLADI PISCI

Sanda Kovačić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66

Gordan Bezjak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69

Martina Dumbović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70

Martina Lončar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72

Vedran Volarić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76

Bojan Koštić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80

Marica Perić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89

HRVATSKI LATINITET

Latinitas krležiensis (Bojan Koštić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95

ANIMALISTIKA

Mačka ili od božanstva do seksualne fantazije (Martina Vlajnić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101

Vrednovanje različitih oblika života i dubinska ekologija (Kristina Markalaus) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119

Životinje – subića ljudi (Sanja Ezgeta) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130

ŠTO SMO RADILI PROŠLE GODINE

Međunarodna ljetna škola hrvatske kulture i hrvatskoga jezika (Jelena Gazivoda) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

U čast Matici hrvatskoj (Josipa Iličić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146

Cassius u Salzburgu: putovanje novinara (Martina Lončar) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147

U potrazi za kaj i ča od Ogulina do Modruša (Sanja Sekulić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148

Uspomene s terenske nastave: Gradišće u Austriji i zapadna Mađarska (Andrea Slišković) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153



RIJEČ UREDNIŠTVA

Dragi čitatelji i čitateljice!

Pred vama se nalazi peti broj časopisa studenata kroatologije Cassius. Ovaj broj donosi vam književno razdoblje moderne. Među tekstovima iz rubrike Knji-ževnost možete pronaći i zanimljive skraćene baccalaureatske radove. Zahva-ljujemo doc. dr. sc. Dubravki Zimi na stručnim savjetima za književnu rubriku. U jezičnoj rubrici objavljeni su skraćeni diplomski radovi, dok su ostali nastali na kolegiju Povijest hrvatskoga standardnoga jezika kod prof. dr. sc. Branke Tafre ko-joj zahvaljujemo na savjetima. Pod rubrikom Mladi pisci ovoga puta objavili smo nagrađene radove iz književnoga natječaja koji je održan u svibnju 2012. Nastav-ljamo i s rubrikom Kulturna animalistika te zahvaljujemo dr. sc. Maji Pasarić, dr. sc. Suzani Marjanić i prof. dr. sc. Antoniji Zaradiji Kiš koje su sudjelovale u izradi radova. Novost u ovom broju priključenje je studenata Odjela za latinitet i početak objavljivanja njihovih radova u rubrici Hrvatski latinitet.

Na kraju hvala svim profesorima i profesoricama, studentima i studenticama te Hrvatskim studijima u izradi časopisa. Nadamo se da će svatko pronaći nešto za sebe, a želite li podijeliti s nama vaše dojmove, molimo vas da nam se javite na e-poštu: [email protected].

Lijep pozdrav i ugodno čitanje!

Uredništvo Cassiusa

KNJIŽEVNOSTMODERNE



KAMOV – NEPREPOZNAT METEOR NA NEBU HRVATSKE KNJIŽEVNE MODERNE

Lidija Bogović

“...papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;”

(Ledeni labud, zbirka pjesama Psovka, 1907.)

Godine 1907. u Hrvatskoj se pod psudonimom Kamov javlja dotada ne-poznat mladić po imenu Janko Polić kao “neprepoznat meteor na nebu hrvatske književne moderne” (Gašparović 2005: 15). U svom burnom i

kratkom životu nerijetko biva nijekan i ponižavan, a ubrzo nakon njegove smrti u kolovozu 1910. godine književna javnost zaboravlja na njega gotovo pola stoljeća, sve do objavljivanja sabranih djela u redakciji Dragutina Tadijanovića. Pseudonim Kamov samo je jednom izričito spomenuo i pojasnio pišući bratu Vladimiru iz Mle-taka u veljači 1907. godine: “Glede imena ‘Kamov’ toliko na znanje: Kad se je sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca – onda su došli drugi sinovi, Sem i Jafet i – pokrili golotinju. Pa kad se je Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece, rekao: Blagoslovljen bio Sem i Jafet – i da je proklet Kam! Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu” (Polić Kamov prema Gašparović 2007: 11–12).

Kamov kao da je htio poistovjetiti književnost sa životom, na taj način može-mo i cijelo autorovo književno djelo smatrati svojevrsnom autobiografijom, svoj je život pretakao u literaturu. “Apsolutni kamovski aksiom da se piše život, ma koliko bio ružan ili čak odvratan, i to do kraja iskreno i otvoreno, ma koliko istina bila bol-na, ne isključuje, međutim, maštu i snove” (Gašparović 2007: 29). Kao što je i sam rekao, uz puno mašte, iskreno je pisao o svojim osjećajima i životu.

Poetika se u to doba razvijala od Šenoine nacionalne usmjerenosti, preko Vojnovićeve lokalne povijesti i Kosorove ekspresionističke funkcije književnosti do autobiografskoga pisma Janka Polića Kamova koji se okreće sebi i svojim proble-mima, primjerice u Isušenoj kaljuži, romanu obavijenom ironijom u kojem je pri-kazan Kamovljev doživljaj svijeta i njegova književnoga djela. Godine 1999. u an-

CASSIUS


keti Globusa ugledni su hrvatski književni kritičari i teoretičari književnosti Isušenu kaljužu smjestili među deset najboljih hrvatskih romana XX. stoljeća, uz Povratak Filipa Latinovića Miroslava Krleže i Mirise, zlato i tamjan Slobodana Novaka. Tada je, iako u zakašnjenju, Kamovljev roman napokon dobio svoje zasluženo mjesto na hrvatskoj književnoj sceni.

Kamov je 1907. godine objavio dvije zbirke pjesama. Psovku obilježenu nega-cijama i određenim kritičkim filozofskim gledištima moderne, te Ištipanu hartiju zahvaćenu različitim prosudbama i problemima moderne civilizacije (usp. Batušić, Kravar, Žmegač 2001: 97–101).

“Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja; i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete; i nadjest će mu ime, najljepše ime od lijepih: Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!”

(Polić Kamov 2007: 71)

Grotesknost se u Kamova izražava u svojevrsnom nesporazumu umjetnika i svijeta pa nerijetko imamo osjećaj kako autor pokušava spojiti nespojive elemente te na taj način negirati kako tradicionalne tako i suvremene društvene norme.

Kompleksnost Janka Polića Kamova možemo promatrati i na razini poveza-nosti i uklopljenosti u obiteljski život i njegova nastojanja da se od toga otrgne. Činjenica da ga je obitelj uzdržavala čitav život i na taj način trajno vezala uz sebe, paradoksalna je u onim situacijama u kojima Kamov upravo u obitelji traži mjesto pobune. Snažno je to izraženo u noveli Sloboda, najsumornijoj Kamovljevoj no-veli, u kojoj je osnovni motiv koji se provlači kroz čitavo djelo podsvjesna želja za smrću oca kao simbola represije: “Ukratko: volim sve ono što moj otac osuđuje” (Polić Kamov 2007: 292).

U noveli je prikazan odnos javnoga i privatnoga kroz obiteljski ciklus i obitelj-ske teme. Kompleks oca i sina koji postaju bliskiji približavanjem očeve smrti do-vodi do katarze: “U meni se nešto novo pojavljuje. S raspadom očevim počinjem osjećati sve strastveniju ljubav za njega” (str. 305).

U preplitanju žanrova Janka Polića Kamova1 valja spomenuti i dramske tek-stove koje je bezuspješno nudio upravi zagrebačkoga Kazališta za izvođenje. Činje-nica da niti jedan nije objavljen za njegova života potvrda je da ti dramski dijalozi nisu bili prihvatljivi za scenu svoga vremena. Zanimljivo je da od četiriju knjižica koje je za života objavio, čak dvije dramski su radovi (Gašparović 2005: 257). I pu-

1 Kamov se okušao u svim žanrovima koje je njegovala moderna. Većina onodobnih hrvatskih pisaca pripadala je poližanrovskom stvaralaštvu (Gašparović 2007: 14–15).



tovanja u Dalmaciju i Crnu Goru s glumačkom družinom govore u prilog tomu da Kamova možemo smatrati i kazališnim čovjekom. Često je posjećivao kazališta u Rijeci i Zagrebu, kasnije u Italiji i Francuskoj, upoznavajući ljude te potičući posve nove tendencije u kazalištu i otvarajući tako vrata hrvatskim dramskim piscima.

Kamovljevo je djelo krajem XX. stoljeća ponovno oživjelo punim sjajem i po-stavilo se kao uzor sveopćoj hrvatskoj književnosti. Godine 1987. ugledni hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš u svom je pregledu hrvatske književnosti uvrstio Janka Polića Kamova među deset najvećih hrvatskih pisaca, uz Marulića, Držića i Gundulića, I. Mažuranića, Kranjčevića, Matoša, Ujevića, I. G. Kovačića i Krležu (Gašparović 2007: 11).

Bibliografija o Kamovu i njegovu djelu, od dana kada je započeto proučava-nje njegova rada naovamo, znatno je uvećana i dopunjena novim spoznajama, kako književnopovijesnim i teorijskim, tako i komparatističkim, kulturološkim i fi-lozofskim. Zahvaljujući riječkom istraživaču i profesoru Mladenu Uremu, poezija i pripovjedačka proza Janka Polića Kamova prevedene su na engleski i njemački je-zik te su ušle u vodeće američke književne revije. Na taj su način Kamovljeva djela postala dostupna američkim književnim znanstvenicima koji ga smatraju jednim od bitnih preteča europske književne avangarde (Gašparović 2005: 7).

Kamov je kontroverzna pojava na hrvatskoj književnoj sceni XX. stoljeća. Smatra se prvim hrvatskim izrazito urbanim piscem, anticipatorom futurizma i književne avangarde. On stvara avangardu pomičući granice književnosti i umjet-nosti u doba bečke secesije, u vrijeme kada javnost nije otvorena za takvu vrstu književnosti. Najiskrenije je pisao o svojim osjećajima i boli koja ga proždire čitav život. U svojoj poeziji i prozi ne ustručava se pisati o tabu-temama poput bolesti, zločina, spolnosti i smrti. Neočekivano je i strelovito ušao na hrvatsku književnu scenu, svakako prerano da bude shvaćen, svojim je djelom izazovno i prkosno os-poravao zatečene društvene i poetičke vrijednosti te na taj način postavio temelje novoj umjetnosti i zadužio čitavu svjetsku književnost moderne. “Kamov dolazi i odlazi kao priviđenje” (Popović 1970: 5).

CASSIUS


LITERATURA

Batušić, N., Kravar, Z., Žmegač, V. 2001. Književni protusvjetovi / Poglavlja iz hrvatske moderne. Matica hrvatska. Zagreb.

Gašparović, D. 2005. Kamov. Adamić. Rijeka.

Gašparović, D. 2007. Predgovor u: Izabrana djela I. – Pjesme, lakrdije i novele. Matica hrvatska. Zagreb.

Polić Kamov, Janko. 2007. Izabrana djela I. – Pjesme, lakrdije i novele. Matica hrvatska. Zagreb.

Popović, B. 1970. Ikar iz Hada – Janko Polić Kamov, monografska studija. Kolo. Zagreb.



MAJKA FANTASTIKA I NJENA DJECA

Martina Jurišić

U književnosti druge polovice 20. stoljeća posebno mjesto zauzimaju djela s elementima fantastike. Djela G. G. Marqueza, J. L. Borgesa, J. R. R. Tolkie-na sa svojim čudnovatim svjetovima navode mnoge na pitanja o važnosti

fantastike u književnosti, tj. ima li smisla govoriti o fantaziji ako se ne može povući točna granica između onoga što je stvarno i onoga što je izmišljeno u književnim djelima? Uzimajući u obzir navedeno pitanje i promjene poetike u drugoj polovici prošloga stoljeća, ovaj se članak bavi pojmom fantazije (fantastičnoga) u hrvatskoj književnosti. U isto se vrijeme, kada se postavljaju pitanja o smislu fantastike, u Hrvatskoj formira grupa pisaca u čijoj se prozi prepoznaju slični elementi. To do-vodi do temeljitijega istraživanja fantastičarske poetike te zaključka kako u hrvat-skoj književnosti postoje dva naraštaja fantastičarskih pisaca. Prvi se naraštaj javlja krajem 19. i početkom 20. stoljeća, tj. u razdoblju moderne, a drugi nakon razlo-govaca, odnosno krajem 60-ih godina prošloga stoljeća. Iz tih se razloga pojam fantastike u hrvatskoj književnosti mora promatrati kroz poetiku oba naraštaja jer se pisci druge polovice izravno nadovezuju na fantastiku s početka stoljeća. No, prije svega treba razmotriti i suvremenu teoriju fantastike koja je omogućila bolje razumijevanje nove (stare) poetike, a teorija se prvi puta pojavljuje u knjizi Uvod u fantastičnu književnost (1970) Tzvetana Todorova.

Tih su godina mnogi teoretičari odlučili pisati o fenomenu fantastike pokuša-vajući pojasniti poetiku takvih djela. Osim spomenute knjige T. Todorova gdje se postavljaju uvjeti koje bi trebalo imati fantastičarsko djelo, za hrvatsku su književ-nost važni i zaključci Dietera Petzolda (1996) u članku Fantastičarska književnost i srodni žanrovi te članak Književna subverzija Rosmary Jackson (1996). Todorov smatra (prema Comwell 1996: 4–5) da se neki tekst može smatrati fantastičnim jedino ako čitatelja usmjeri da na svijet likova gleda kao na svijet živih ljudi i ako uspije kod čitatelja izazvati kolebanje između naravnoga i nadnaravnoga objaš-njenja opisanih zbivanja. Drugi se Todorovljev uvjet nadovezuje na element kole-banja pri čemu to isto stanje mora iskusiti i sam lik tako da ono postane jedno od tema djela. Posljednji se, treći uvjet, odnosi na stav čitatelja. Čitatelj prema tekstu

CASSIUS


mora zauzeti izvjestan stav. Na temelju se opisanih uvjeta zaključuje da “koleba-nje, neodređenost i nadnaravno” (str. 6) čine glavne elemente fantastičarske knji-ževnosti. Uz navedeno, sastavni dio poetike zauzima i “zaprepaštenje te priznanje toga zaprepaštenja lika i čitatelja” (str. 6).

Dieteru Petzoldu, prije svega, problem stvaraju pojmovi “fantazija” i “fantastično”2 što ga navodi na stvaranje vlastitoga pojma “fantazmatsko” kako bi izbjegao neodređenost prethodno navedenih pojmova. U članku se definiraju četiri načina na koji se fantazmatski tekstovi odnose prema stvarnosti, a važna su za oba razdoblja hrvatske fantastike.3 Prvi je način subverzivan gdje se tekst pre-ma stvarnosti odnosi subverzivno tako da kod čitatelja izaziva sumnju. U tipičnim slučajevima takav se svijet smatra normalnim sve dok ga ne naruši neka neobič-nost ili tajnovitost. Sljedeći se način naziva alternativnim i prvenstveno se odnosi na utopijsku književnost i čisti SF, tj. sekundarni svjetovi kao moguće alternative postojeće stvarnosti. Deziderativni je naziv trećega načina gdje se prikazuje se-kundarni svijet koji je bolji od primarnoga, našega svijeta. Posljednji je aplikativni način koji se temelji na paralelizmu između sekundarnoga i stvarnoga svijeta. U književnosti su česta miješanja svih četiriju načina.

Element subverzivnoga u fantastičnoj književnosti, Rosmary Jackson razma-tra na drugačiji način od Petzolda. Glavni je razlog subverzivnosti u fantastičnoj književnosti mjesto koje takva književnost zauzima. Ona se nalazi između “stvar-nosti” i “književnosti” te “realističnog” i “čudesnog”. Fantastična književnost, za ovu autoricu, potkopava nominalno jedinstvo prostora i lika. Na fantastiku se može gledati kao na umijeće očuđenja jer se kreće prema demontaži realnoga i predstavlja otpor kapitalističkomu i patrijarhalnomu poretku u svijetu.

U hrvatskoj se književnosti krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća primjećuje promjena u recepciji fantastičarske poetike što dovodi do većega inte-resa za taj korpus djela. Godine 1975. izlazi Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva Branimira Donata i Igora Zidića gdje se pojam fantastike razmatra od po-sljednja dva desetljeća 19. stoljeća sve do 70-ih godina 20. stoljeća. Branimir Donat slično kao R. Jackson smatra kako fantastična književnost polazi od pretpostavke da istina nije ono što čovjek zna, nego ono što čovjek jest. Stoga se u istini može samo biti, a ne vladati. Iz toga proizlazi da je fantastična književnost uvijek bila kritika svakidašnjice protiv socijalnoga koje negira individualno. Sadržaj fantastične

2 Jurica Pavičić u svojoj knjizi Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija smatra da je rasprava oko tih poj-mova u Hrvatskoj olakšana zbog jasne podjele imenice “fantastika” i pridjeva “fantastično”.3 Jurica Pavičić u spomenutoj knjizi koristi podjelu Dietera Petzolda kako bi odvojio dominantne od alternativnih modela u fantastičnoj prozi, o čemu će u daljnjem tekstu biti riječ.



književnosti ne odgovara izvanjskomu realitetu već se temelji na raznolikosti naše-ga unutarnjega života. Opiranjem logici, ona konstruira javu koja se temelji na snu i sanjarijama, a u izricanju toga sna koristi metafizičku prirodu jezika. Fantastično, za Donata, predstavlja ljudsku težnju prema Bogu i Sotoni. Važna je ironija, rušenje iluzije, čudni predjeli i prostori kojima se kreću junaci, grotesknost, moć narodnoga vjerovanja, strava koja se javlja iz sukoba iracionalnoga i racionalnoga, oslanjanje na vampire, vile, Nečastivoga (Sotona) kao prispodobu drugoga i nagovještaj tra-gičnoga. Česte su neobjašnjive smrti, slutnje drugoga života, erotske imaginacije, vrijeme koje staje ili mjesta koja se neočekivano pojavljuju i isto tako nestaju. Po-sebno mjesto zauzima manihejsko bavljenje dvojnikom gdje je dominantan motiv ogledala. Taj danas svakodnevni predmet predstavlja bitan element kod oblikova-nja našega “ja” oblikujući naš subjekt. U oba naraštaja ono predstavlja mjesto stva-ranja dvojnika, svijet sažet u jednu dimenziju gdje je prostor jedna ploha, a vrijeme biva reducirano na prisutnost. Nekoliko je vrsta utjecaja fantastike na djelo koje Donat (1975: 23) ističe u Antologiji (...): kod čitatelja fantastika izaziva strah, užas ili jednostavno radoznalost. Ona služi naraciji i drži u neizvjesnosti. Organizira zaplet i omogućava opisivanje fantastičnoga univerzuma koji ne postoji izvan jezika.

Početkom se fantastične književnosti u Hrvatskoj smatra godina 1876. i pri-povijetka Ljubav na odru Rikarda Jorgovanića. Uz Jorgovanića, elemente fantasti-ke u svoja djela unose i K. Š. Gjalski, A. G. Matoš, J. Leskovar. Fran Galović sa svo-jim Začaranim ogledalom i Ulderiko Donadini s pripovijetkom Dunja predstavljaju spomenik hrvatske lirsko-fantastičarske proze. Prvoj generaciji pripada i mladi Miroslav Krleža s pripovijetkom Kako je doktor Gregor prvi put u životu sreo Neča-stivog i s ekspresionističkom dramom Kraljevo.4 Iz navedenog proizlazi zaključak kako se pojava fantastike javlja na samom početku moderne te se proteže na prva dva desetljeća 20. stoljeća.

Moderna je razdoblje u književnosti s mnoštvom smjerova i strujanja koji svjedoče o složenom i višeznačnom odnosu spram književne tradicije i svakidaš-njega društvenoga života. Unutar moderne književnosti i pravaca, u tom razdoblju pojavljuje se i poetika fantastike. Ona ne predstavlja dominantnu književnu struju5

4 Elementima se fantastike u drami Kraljevo bavio Viktor Žmegač u svom djelu Duh ekspresionizma i secesije – studije o književnosti hrvatske moderne. Pojava mrtvaca, na sajmu, Janeza i Štijefa uvodi konfuziju oko tumačenja jesu li oni zaista mrtvi ili je to oblik crnoga humora na rubu očaja zbog ponižavajućih iskustava sa ženama. Ti elementi groze koji upućuju na opreku između mašte i empirijskih zakonitosti omogućuju da se dijelom Kraljevo uvrsti u fantastičnu književnost. Zapravo je “Kraljevo primjer sažimanja odnosno uzajamna prožimanja groteskne i fantastične oblikovnosti” (str. 256). 5 Jurica Pavičić ističe kako se fantastična proza u hrvatskoj književnosti doživljava više kao modus, nego kao žanr. Ovo je prvenstveno karakteristika mlade proze, ali okolnosti u kojima nastaje i prvi naraštaj upućuje na sličan oblik percepcije.

CASSIUS


već vrstu izraza koji ukazuje na to da iako čovjekovo znanje postaje sve veće i dalje se tu nalazi “rupa iracionalnog” koja ga plaši.

Pitanje, zašto je uopće došlo do pojave fantastike u književnosti, obuhvaća oba razdoblja, a posebno je važno za generaciju pisaca s početka 70-ih godina 20. stoljeća. Mogući se odgovori mogu izdvojiti iz zaključaka koje donose V. Visković, J. Pavičić i B. Maleš te usporedno primijeniti na obje generacije što će pomoći i u uočavanju sličnosti i razlika između njih. Velimir Visković (1983) ističe kako su književni pokreti (skupine, grupacije) važne jer označavaju preokret u pojedinoj književnosti i donose nove ideje koje su najčešće suprotne od dotadašnjih. No, prema Jurici Pavičiću (2000) fantastičari nisu škola, pravac ili skupina jer i sami pis-ci te poetike 70-ih godina inzistiraju na neformalnosti grupe i njezinoj slučajnosti. Spomenuto je da se i početak fantastike u hrvatskoj književnosti ne može smatrati dominantnom književnom strujom već se pojavljuje kao jedan od mogućih načina izraza u nekih pisaca. Stoga se i fantastika s početka 20. stoljeća ne može smatrati posebnom grupom, školom i skupinom. Za razliku od ostalih književnih skupina, oni ne posjeduju neke ključne elemente koji određuju neku književnu grupaciju, poput časopisa, manifesta, polemičkih istupa ili esejističkih elaboracija vlastitih stavova. To je prije svega karakteristično za fantastičare u drugoj polovici prošloga stoljeća. Fantastičari s početka stoljeća pripadaju razdoblju koje je obilježeno ma-nifestima različitih pravaca, no ipak ne postoji manifest koji bi se isključivo bavio fantastikom, a isto je i s ostalim navedenim elementima.6 Fantastična proza iz 70-ih godina potvrđuje tezu kako se novi književni pokreti javljaju u onom trenutku kada se “raspada” stari žanr koji je postao kanoniziran i automatičan. Najčešće je novi žanr za vrijeme dominantnoga pravca, koji postupno nestaje, bio sublitera-ran. Sličnu karakteristku nalazimo i kod generacije s početka prošloga stoljeća jer se prva fantastična pripovijetka pojavljuje u jeku realizma. Iako Donat ne navo-di kako “nestaje” prva generacija, već nastavlja niz sve do 70-ih godina, Visković primjećuje neobičnost okupljanja druge generacije jer je fantastika u hrvatskoj književnosti “mrtva” gotovo pedeset godina. Na Viskovićevu se misao može na-dovezati zaključak Branimira Maleša (Pavičić 2000: 28) o tri prozno-pripovjedne paradigme koje u hrvatskoj poratnoj literaturi dovode do fantastike, to su socre-alisti, krugovaši i jeans proza. Ove paradigme oblikuju svoja značenja na relaciji književnost – društvo, umjetnost – stvarnost, a tek su fantastičari prava revolucije jer u prozi oblikuju autonomne svjetove.

6 Na temelju djela koja proučavaju fantastiku, može se zaključiti obrnuti proces, tj. da se fantastična proza s po-četka 20. stoljeća prepoznala kao fantastična tek kada se uočila mlada fantastična proza iz 70-ih godina prošloga stoljeća.



U jesen se godine 1969. mijenja redakcija Studenskog lista što omogućuje sustavnije objavljivanje priča budućih hrvatskih fantastičara. Nova generacije fan-tastičara, koja svoj vrhunac postiže 1975. godine kada u kratkom razdoblju izlaze najbolje zbirke te skupine i kada dolazi do kanonizacije spomenute proze, uz na-ziv “fantastičari” nazivaju se još i “mlada proza”7 te “borgesovci”8. Najužu jezgru fantastične proze, tih godina, čine književnici rođeni između 1945. i 1948. godine. Neki su od njih: G. Tribuson, P. Pavličić, S. Čuić, N. Šepić, D. Jeličić Bužimski itd. Nakon uspona, godine 1979. dolazi do razilaženja unutar mlade proze, a jedini je koji ostaje vjeran fantastici Goran Tribuson. Kao glavni razlog razilaženja mno-gi smatraju nenaklonjenost kritike mladoj prozi, nepopularnost među čitateljima koji ih nisu smatrali pravom literaturom i to što su ih mnogi svrstavali u pisce dru-goga reda. Pojam “fantastika” i “fantastično” dolazi od grčke riječi “fantastikos” (predočiti, tvoriti slike), a vezano je uz “fantasia” (predstava, predodžba, uobra-zilja) (Pavičić 2000: 34) što je prvi uveo Platon, a o čemu govori i R. Jackson u već spomenutom članku. Autorica ističe kako je fantastika smatrana silom koja prijeti rasapu tradicije racionalizma, a upravo je te sile Platon “prognao” iz svoje Države. Za Platona su one predstavljale sve nedisciplinirane energije koje se izražavaju kroz fantastično: “erotizam, nasilje, ludilo, smijeh, snovi svetogrđa, noćne more, ženska energija” (Jackson 1996: 130). “Fantastika je izgnana sa svim ostalim sub-verzivnim društvenim silama i registrirana samo kao nešto čega nema” (str. 130). Možda ne tako radikalna, ali slična se situacija događa i 70-ih godina prošloga stoljeća s hrvatskim fantastičarima prvenstveno zato jer su predstavljali opreku tradiciji.

Jurica Pavičić zaključuje kako najveći dio fantastične proze pripada području subverzivnoga izraza, tj. načina jer svoju podjelu temelji na podjeli spomenutoga Dietera Petzolda. Tako stara i nova fantastična proza prkosi čitateljevoj koncepciji stvarnosti. Ona se najčešće bavi perceptivnim problemima, problemima prepo-znavanja granica između prirode i stvarnosti, halucinacija, čuda ili prijevara. Ova je proza epistemološka, tj. pretežno se oslanja na interpretativna pitanja svijeta oko nas. Drugi, manji dio, čine alternativni fantastični tekstovi koji se odnose na “stvaranje autonomnog heterokozmosa sa zasebnim pravilima gdje se poštuju za-dani kodovi i ne potkapa čitateljeva suspenzija nevjerice” (Pavičić 2000: 59). Na-dalje, oba naraštaja fantastične književnosti većinom prevladavaju ja-teme, teme pogleda na svijet vezane za percepciju i spoznajna pitanja poput odnosa čovjeka i

7 Termin koji uvodi Velimir Visković u istoimenoj knjizi iz 1983. godine.8 Termin uvodi Branimir Donat u eseju Astrolab za hrvatske borgesovce (1972) jer smatra da je odlučujući utjecaj na poetiku hrvatskih fantastičara imao J. L. Borges. Tom su se terminu protivili i pisci i kritika.

CASSIUS


subjekta. Osim ja-tema u fantastici se pojavljuju i ti-tem koje su više karakteristič-ne za prvi naraštaj fantastičara. Ti-teme su usredotočene na seksualnost, libido i tabu, polazna je točka odnos čovjeka i njegove želje, tj. čovjeka i njegova nesvje-snoga.

Za razliku od fantastične proze s početka 20. stoljeća, mlada je proza iz 70-ih godina elitna, hermetična i implicira eruditskoga čitatelja što je mnoge navelo da fantastičarima “prišiju” atribut manirista. Prvenstveno se ta potreba za “enciklo-pedijski obrazovanim i eruditskim čitateljem” (str. 95) uočava u aluzijama mlade proze, tj. intertekstualnim igrama, citatima i parafrazama.

Interesi su mlade proze bili koncentrirani oko kratke priče tako da nisu pisali dramu i liriku9 što se samo djelomično može primijeniti na fantastičare s početka stoljeća jer imamo dramu Kraljevo Miroslava Krleže koju neki smatraju dijelom fantastike. Također, svojom kratkom pričom mlada proza prekida s kanonom u koji je bila uokvirena kratka priča 20. stoljeća. Za kratku se priču fantastičara s početka stoljeća to sa sigurnošću ne može tvrditi na planu jezika, ali može se uzeti u obzir na planu tema.

Ovim se člankom željela prikazati pojava fantastike u hrvatskoj književnosti o čemu se počelo pisati tek 70-ih godina prošloga stoljeća. Iz toga se može uočiti, kako je već istaknuto, obrnuti proces imenovanja proze s kraja 19. i početka 20. stoljeća kao fantastične kada se pojavila njezina, uvjetno rečeno, druga generaci-ja. Prepoznavanjem središnjih elemenata fantastike u prozi, hrvatska književnost dobiva dvije generacije koje se oslanjaju na nadnaravno i čudesno u svojim djeli-ma. Upravo zato nije moguće govoriti o fantastici samo u okviru jedne generacije jer ona nameće pitanje daljnjega razvoja te pitanje njezina izvora. Kasnije su neke karakteristike fantastičara zastupljene u djelima postmodernista čime su fantasti-čari u hrvatskoj književnosti odigrali ulogu “kasnoga modernizma” te započeli, ali ne i dovršili, prijelaz od modernizma do postmodernizma.

9 Velimir Visković u već spomenutoj knjizi, Mlada proza, pod fantastičare svodi i poeziju offovaca, naraštaj pje-snika koji se u književnosti pojavljuju krajem 70-ih godina. No, ističe kako kod “mlade poezije” (jedan od naziva koji koristi) ne postoji nikakav dominantni zajednički projekt. Pavičić u svojoj knjizi ne spominje pjesništvo, isto kao i Donat.



LITERATURA Cornwell, M. 1996. Fantastično u književnosti. U: Mogućnosti (časopis za književnost, umjetnost i kulturu) 4/6, travanj-lipanj. Split.

Donat, B., Zidić, I. 1975. Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva. Liber. Zagreb.

Jackson, R. 1996. Književnost subverzije. U: Mogućnosti (časopis za književnost, umjetnost i kulturu) 4/6, travanj-lipanj. Split.

Pavičić, J. 2000. Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija. Zavod za znanost o književnosti. Zagreb.

Petzold, D. 1996. Fantastična književnost i srodni žanrovi. U: Mogućnosti (časopis za književnost, umjetnost i kulturu) 4/6, travanj-lipanj.Split.

Visković, V. 1983. Mlada proza. Znanje. Zagreb.

Žmegač, V. 1997. Duh impresionizma i secesije – studije o književnosti hrvatske moderne. Zavod za znanost o književnosti. Zagreb.

CASSIUS


KAKO JE KRLEŽA UBIO PARIZ ANTUNA GUSTAVA MATOŠA

Bojan Koštić

La Ville-Lumière – grad svjetla, antičkoga imena Lutetia, koji 53. g. pr. n. e. Cezar spominje kao glavno središte Parisijaca, galskoga plemena, već od 3. stoljeća bilježi svoju povijest noseći slavno ime – Pariz. Pad Bastille 1789. i prva građanska revolucija u svijetu, velika Francuska revo-

lucija, najavili su dolazak novoga stoljeća u kojem će Pariz doživjeti svoj vrhunac. Nakon 1850., pod mecenatom baruna Georges-Eugènea Haussmanna, sagrađene su slavne pariške avenije, mramorni pasaži i bulevari, po kojima će šetati najveći umjetnici i mislioci toga stoljeća.

Nagli gospodarski i kulturni razvoj omogućili su da se u Parizu održavaju ve-like svjetske izložbe, expositions internationales – na onoj iz 1889. predstavljen je Eiffelov toranj, točno sto godina nakon pada Bastille.

Na jednoj se takvoj izložbi našao i A. G. Matoš, u ulozi novinara koji je dopi-sima izvještavao za Hrvatsko pravo. Svjedočanstva s izložbe 1900. sakupljena su u knjigu Dojmova, a sadrže 26 što dopisa, što pisama, danas dostupnih u III. svesku Matoševih Sabranih djela, objavljenih 1973. u Zagrebu.10

Matoš dolazi u Pariz “gol, bos i gladan” te se tako “pridružuje plejadi pisaca i ljubitelja ljepote koji su u Parizu tražili, a neki doista i pronašli, svoj dosanjani san, umjetničku inspiraciju, egzistencijalno utočište i spokoj” (Nemec 2008: 640). Već se u prvom dopisu iz 13. travnja 1900. može vidjeti Matoševa (1973: 123) zadivlje-nost francuskim duhom i Parižanima:

Duševna je francuska premoć u “esteticizmu” - da se tako izra-zim - francuskog duha. Među svim narodima taj se duh ljepo-te, taj se ukus i danas očituje u svekolikom radu Francuske. U Parizu se i danas najbolje piše, najbiranije govori i živi. Tu je i

10 Matoš je svoje Dojmove htio objaviti 1901. s posvetom Eugenu Kumičiću - u znak štovanja (prema Branka Brlenić-Vujić: Matošev Fin de siècle, http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=109766, 1. 5. 2012.)



danas ognjište estetičkih novotarija, ognjište ljepote, umjetno-sti, literature.

Iako je Matošev primarni zadatak u Parizu bio izvještavati o Svjetskoj izložbi, lutajući po obalama zmijolike Seine, teško mu je bilo zauzdati svoj pjesnički duh obasut kišom utisaka i dojmova, kojih je “grad svjetlosti” prepun. Te je impresije utkao u formu feljtona, idealnog medija za osebujno čitanje ulice (Nemec 2008: 641).

Kao i mnogi prije, a i poslije njega11, Matoš je upravo u tim lutanjima Pari-zom nalazio svoju inspiraciju i tako postao pravi pariški flâneur. “Ako su paviljoni svjetske izložbe polazna točka u kretanju izvjestioca, kakvim se predstavlja autor feljtona, to kretanje obuhvaća cijeli pariški prostor, pa se tako osoba autorova pred čitaocem pojavljuje ne kao putopisac nego kao šetač - neusiljeni flâneur” (Flaker 1988: 45).

Flanerija je prije svega uživanje, slobodno lutanje ulicama, upijanje i opijanje slikama, zvukovima i mirisima urbanih prostora. Balzac, veliki pariški flâneur, re-kao je da je flanerija “gastronomija oka” (Nemec 2008: 640). Za tim se vodio i sam Matoš (1973: 315):

Te su mi besciljne šetnje najmilije jer sam obično najviše našao na besciljnim putovima. Slučaj je naš najbolji zabavljač, najbolji vođa; često najbolji prijatelj, i neka vas ne začudi nimalo fakat da su naj-veće istine i najveći dragulji, da je Amerika nađena slučajno.

I doista, flanirajući Pariz i po Parizu, Matoš je u potpunosti estetizirao pro-stor, našavši u njemu motive i teme koje su ga preokupirale snažno i kontinuirano. Pariz je bogato vrelo, vulkan impresionističkih utisaka, koje je Matoš žedno upijao, a svoje je pero preokupirao najrazličitijim slikama s pariških bulevara i pasaža. Pisao je tako Matoš (str. 296) o vrtovima: “Vrt je poezija poljodjelstva, i nije čudo te su Francuzi prvi vrtlari”, o modi: “Pariz je i danas prijestolnica - osobito ženske - mode, a moda je poezija odijela, za koje kažu Nijemci da čini čovjeka. Odijelo karakterizuje još više od smijeha i igračke” (str. 293).

Opisao je Matoš i nezaobilazni Louvre: “Evo me u Louvreu. U toj staroj kra-ljevskoj kući ima toliko ljepote da se čudim da barbari Azije i Evrope ne hodočaste ovamo bosonozi kao u Rim, Meku i Jerusalim. Louvre!” (str. 317).

11 O prisutnosti pariške teme u hrvatskoj književnosti vidi antologiju Saše Vereša: Hrvatski Pariz, Znanje, Zagreb, 1989.

CASSIUS


Nije teško uočiti da je u svim Matoševim dopisima iz Pariza glavna tema –upravo Pariz! Svaki ga kutak oduševljava, diže mu i spušta duh (s koliko samo žalje-nja opisuje prestanak rada poznatih pariških antikvarnica duž Quaija: “Ta obala je danas bez sumnje najslavnije mjesto na ovome svijetu”) (Matoš 1996: 58). Svojim je opisima Matoš stvorio kult Pariza, idealizirao ga te ustvari prvi ostvario ono o čemu su drugi hrvatski pisci mogli tek sanjati, “fascinirajući ih pariškim imenima ljudi, zgrada, ulica, povijesnih likova” (Frangeš 1982: 699).

Međutim, i Krleža je bio u Parizu. Godine 1913. nakon konačnoga odlaska iz ma-đarskoga Ludoviceuma, Krleža okolnim putem za Srbiju, u koju nije bilo lako ući zbog Balkanskih ratova, dolazi u Pariz. ”Pod nogom im daska praska, bršivo se drvo svija /Gladna zijeva barikada, trobojka se vrh nje nija”.

S ovom Kranjčevićevom (1997: 55) slikom Krleža dolazi u Pariz – Pariz veli-ke Revolucije. Međutim, dočekuje ga nešto posve suprotno. Jer, čitao je Krleža i Matoševe feljtone iz Pariza, gdje je veliki grad opisan kao umjetnička Meka, a ne kao mjesto velike samoće i nemira, kakvim ga Krleža doživljava: “Njegov će pariški boravak proći u stanju rastrganosti i tjeskobe. (...) Krleža se zatvorio u samoću, a njegove uspomene na te dane pokazuju da je bio lucidan i istovremeno posve zbunjen. Neke aluzije iz dnevnika upućuju nas na misao da se na trenutke nalazio na rubu samoubojstva” (Lasić 1982: 102).

Šest godina kasnije, 1919., Krleža će objaviti novelu u kojoj glavni lik, Pero Or-lić, koji je “sanjao o Parizu već u pučkoj školi” (Krleža 1948: 9), odlazi u Pariz, gdje će, kao i Krleža, naći samo razočaranje i rušenje dječačkih snova. Iako, “posve bi naivno bilo staviti znak jednakosti između Orlićevih i Krležinih oduševljenja; nikad se mladi Krleža nije tako nekritički, “orlićevski” zanosio ni Matošem ni Parizom” (Frangeš 1982: 699).

Novela Hodorlahomor Veliki prvi je put objavljena u časopisu Plamen, a no-sila je podnaslov Kako je Pero Orlić prebolio Pariz, s posvetom: “Uspomeni Janka Polića-Kamova, koji je junački pao sa stijegom u ruci” (Visković 1993: 338).

Važno je napomenuti da je iste godine u Plamenu Krleža objavio manifest Hrvatska književna laž, koja korespondira s novelom Hodorlahomor Veliki, Krleža (1948: 14) negira cjelokupnu hrvatsku modernu, a samim tim i Matoša i njegove pariške feljtone:

Tu krvoločnu viziju [Kranjčevićevu!] je Matoš, pokojni Matoš, koji je baš nekako u to vrijeme pisao svoje feljtone iz Pariza, pretvorio sa svojim feljtonskim slatkim pličinama u kulturni je-dan san, pun poezije i milozvučja i mirisa i tišine ne baš pretje-rano jasne, ali u najmanju ruku moderne.



Ivo Frangeš (1974: 333) prenosi ulomak iz Krležinih Davnih dana koji jasno ilustrira Krležino stajalište o moderni:

Džepovi su nam krcati knjigama: Baudelaire, Burckhardt, Re-nan, Sorel, Labriola, Nietzsche: Geburt die Tragödie, Feuerba-ch i Stirner, a da pitamo školnike naše za savjet, od koga bismo mogli da naučimo upravo ono o čemu oni sami nemaju poj-ma? Od Matoša? (Njega nisam volio nikada).

Našao se tako Pero Orlić u Parizu, ne vidjevši Kranjčevićevih trobojnih stijegova kako se viju, već samo usamljena lutanja i opijanja po zabitim krčmama, našao se siromašan i gladan u modernom Babilonu. I probudio se Pero Orlić iz sna, sna u kojem je uskrsnuo mumiju staru tisućama godina, Hodorlahomora Velikog, koji je potpuno posrnuo pod teretom moderne civilizacije, a sa snom, koji se rasplinuo poput nježna oblačka, nestala je svaka iluzija o velikom i sjajnom gradu svjetla. I sjeo je Pero Orlić na vlak za Zagreb, gdje će “u provinciji dobit i zarade i neće umrijeti od gladi i pisat će feljtone u “Zagrebački Dnevnik”, sedam filira po retku. Onda je uzeo iz džepa svoj buldog i ispalio svih šest hitaca na Pariz” (Krleža 1948: 43).

Tako je Krleža ubio Pariz Antuna Gustava Matoša.

CASSIUS


LITERATURA

Flaker, A. 1988. Nomadi ljepote. Grafički zavod Hrvatske. Zagreb.

Frangeš, Ivo. 1982. Krleža i Matoš. Forum 10–12.

Kranjčević, S. S. 1997. Resurrectio u: Izbor pjesama. Školska knjižnica. Zagreb.

Krleža, M.1948. Hodorlahomor Veliki u: Novele. Nakladni zavod Hrvatske. Zagreb.

Lasić, S. 1982. Krleža - kronologija života i rada. Grafički zavod Hrvatske. Zagreb.

Matoš, A. G. 1973. Sabrana djela. Dojmovi, Ogledi. sv. III. JAZU. Liber/Mladost. Zagreb.

Matoš, A. G. 1996. Oko Lobora i drugi putopisi. Vlado Pandžić (pr.). Alfa. Zagreb.

Nemec, K. 2008. Figura flâneura kod A. G. Matoša. U: Tomislav Bogdan; Cvijeta Pavlović (ur.): Poslanje filologa. Zbornik radova povodom 70. rođendana Mirka Tomasovića. Zagreb.

Visković, V. 1993. Krležijana 1. Leksikografski zavod Miroslava Krleže. Zagreb.



ANALIZA ŽENSKOGA LICA U DRAMSKIM DJELIMA MILANA BEGOVIĆA

Andreja Pančur

U radu Milana Begovića proučit će se važan strukturni element: žene i žen-sko. Proučit će se uloge dane ženskim junakinjama, karakteristike, njihove reakcije, jesu li bile glavni ili sporedni lik (jesu li bile sporedan i kada bi bile

glavni, samo radi potvrde da su plahije, nesigurnije, da se ne uspijevaju izjednača-vati s muškarcima, jer je ženama pripisano da su domaćice, da predstavljaju dom, drže obitelj na okupu, predstavljaju sigurnost, toplinu, oslonac, sjenu, nježnost, ljepotu, nekontroliranu ćud), povezat će se elementi sličnosti i različitosti (koje su vrlo zanimljive i teže ih je bilo smjestiti u određeni kontekst.)

Naime, dramske junakinje njegovih djela vrlo su zanimljive za opširnije pro-učavanje. Iako je želja za dubljim istraživanjem počela njegovim najpoznatijim djelima Bez trećeg te Pustolov pred vratima, potvrdilo se da se u Begovićevu opu-su ženama pridaju neobične, katkad proturječne vrijednosti. On u svakom svo-mu djelu pokazuje raznolikost uloga žena, a iako se iz perspektive muških likova uvijek naglašava stereotipno mišljenje o ženama (samo paze na ljepotu, plahe, trebaju sigurnost, nedovoljno su informirane, neintelektualne, spore, da ih treba “osvojiti”), Begovićeve junakinje imaju odlučnost i nadilaženje muškoga u raznim situacijama pokazuju jednakost, ako ne i superiornost svojim karakterom i reak-cijama, a istovremeno ostaju podređene zbog stereotipnih stavova okoline. Kao da je, pišući, pokušavao stvoriti idealnu ženu, odnosno, idealno opisanu ženu, te time potvrditi status žene koja se izdiže iz svojevrsnih oznaka pripisanih ženskomu rodu, a ipak ostaje stereotipno podređena.

Istraživanje ženskoga u Begovićevim dramskim djelima učinit će se prema Nevoljama s rodom Judith Butler (2000). Njena vrlo zanimljiva teorija androgene karakterizacije likova u kojoj ne treba naglašavati određene epitete koje kultural-no i naviknuto obilježavaju određeni rod, što daje sliku kolektiviteta, odnosno, muškarcima se pridaju određene vrste poslova, situacija, reakcija, mišljenja, a že-nama se pridaju njihove. Jedna je od važnih teza za ovaj rad, spomenutih u njezinu djelu, kad bismo se vratili na Simone de Beauvoir, da primjerice, postati ženom

CASSIUS


znači biti negativ muškaraca, nedostatak oznaka kojima identificiramo muški rod. Da, iako rođen sa ženskim vanjskim obilježjima, kao da postoji samo jedan put: postati ženom i ne moći dobiti obilježja kojima te mogu okarakterizirati drugim kulturalno konstruiranim rodom (muškim), dok su muškarci “opće”, a žena Drugo, razlikovno od univerzalnoga tj. muškoga.

Također, tijelo se, prema Butler (2000: 8–17), ponaša poput instrumenta na koji se upisuju kulturalna značenja koju “vlasnik” instrumenta prima, utjecajem društva, normi i vlastitim nahođenjima. Smatrano je i da je ženski spol obilježen jer ima “seksualizirana obilježja”, te je time odbijeno da žena dobije autonomiju koju redovito ima muškarac.

Venus Victrix, u istoimenu djelu Milana Begovića, simbol je vječnosti, umjet-nosti i ljepote. Ona je stalna, neprevrtljiva, savršena. Ona je kiparski simbol savr-šenstva koju uspoređujemo s Orsinom, glavnim ženskim licem ovoga djela. Ona je sjetna i lijepa gospođa kojoj je dosadila muževa ignorancija. Gospodin Fran-cesco, helenist, zaljubljenik u umjetnost, u jednom trenu govori sljedeće: “Bolje je imati i najružniju, a pametnu ženu, nego stvorenje, pa bilo baš kô Angelicovi heruvimi, a glupo i ignorantno! Ti ne pojmiš, što je znanost, što li je umijeće... ti čezneš samo za onim, što je prolazno, kao što je prolazno to tvoje lice i tvoja mladost” (Begović 2002: 6). Madonna Orsina mnogo je mlađa žena od Francesca, a i izuzetno lijepa. Pojavljuje se kontradikcija Francescova stava prema ženama: s jedne strane, on ženi mladu, izuzetno lijepu ženu, no kasnije se zgražava njenom nezainteresiranošću za “prave” vrijednosti, kojoj je niža intelektualna razina od fizičkih atributa. Također, činjenica je da se dopušta naslutiti da Francesco ne poznaje drugu doli glupu i lijepu, te pametnu i neuglednu ženu, što je ustaljena tvrdnja protiv koje se danas žene pokušavaju boriti na svim stranama i područji-ma svakidašnjice. Venus Victrix i Orsina su zapravo, u jednu ruku, prave suparni-ce. Orsina je određenom prilikom izjavila: “Više puta i meni se pričinja, da sam kakvi drevni kodeks i često sam se pitala sama, kako to, da hodim, kako da ne stojim na onoj konsoli” (2002: 15). U očima njena muža, savršenstvo nije živo, već je isklesano, a Orsina se, iako se (vjerojatno) cijeli brak susretala s time da je nedovoljno kompletna, odlučila predati muškarcu koji joj je podario ono što ju čini ženom, ono vječno i prvenstveno živo. Francesco, s druge strane, s divlje-njem jedino promatra ženu koja je hladna skulptura, koja nema dar govora, koja, na kraju krajeva, niti ne postoji.

U Biskupovoj sinovici, Jeanne-Marie, vrlo mlada i lijepa djevojka, “tvrdoglava kao jare, živahna kao buha” (2002: 26) trebala je postati ženom lokalnoga biskupa, što ne želi. Prve bračne noći, znajući kako će se večer razvijati, odlučuje pobjeći.



Ona je živahna djevojka vrlo promjenljiva raspoloženja (čas vrišti i užasnuto pre-pričava nemili događaj, tren kasnije pleše allemand), okolina ju smatra i naziva slatkom, a njen novopečeni bračni drug sladokusnom mačkicom. Vrlo je osjetljiva, poigrava se muškarcima na suptilnoj razini, krhka je i lijepa. Njenom dramskom licu izražena je nezrelost, a Begović ju ne planira opravdati, sve se zaustavlja na tom da je nemoguća djevojčica nespremna za udaju i bračni život, a njene kvali-tete nijednom nisu prikazane. Poantizira se činjenica da “nijedna žena nije jedina lijepa žena na svijetu. Suknja ostaje suknja” (2002: 26) a samom Jeanne-Marie bi se moglo potvrditi, kao da nije, na koncu, vrijedna truda.

Hrvatski Diogeneš, zabranjivana drama (prema romanu Augusta Šenoe) obi-luje šarolikom paletom ženskih lica. Mnoge su samosvjesne, inteligentne, domi-šljate, pojedina je žustra, druga je mirna, no uvelike se razlikuju od Jeanne-Marie iz prethodno analizirane Biskupove sinovice. Marica, napadnuta na ulici, reagira spremno i zrelo, no zadržana je u kući. Sljedeća je Babika, troma, poštena starica. Ružici se također daje prostor kao izrazito ljupkoj dami koja ima mnogo spremnih udvarača, no sama je prilično žustra i nestrpljiva. Najzanimljivije dramske junaki-nje, Sermažica, Baćanka (odnosno Tereza) i Amelie imaju svaka po nešto posebno i individualno u odnosu jedna na drugu, odvajajući se tako od muških likova te se otimajući potvrdama da je “suknja samo suknja”.

Primjerice, Sermažica je inteligentna, nepovjerljiva žena snažna karaktera. Osoba koju svi slušaju kad govori, obraćaju pažnju kad ulazi u prostoriju, cijene njeno mišljenje i smatraju je iznimnom. Jednom je prigodom izjavila: “Al’ ti se mo-raš ženiti! Brak je za mladog muškarca neophodno potreban pogotovo u današnje vrijeme. Prije svega konzervira mladost, onda čuva zdravlje, sili vas na štednju, brani vas od žena, odgaja vas, oplemenjuje, disciplinira. U jednu riječ: brak je ču-var duše i tijela. On spasava smisao za dužnost i regulira strast. Nije, naravno, mnogo amizantan, ali u njemu si nad ženom gospodar, inače si rob žena. Brak je dakle sloboda. La liberté pure! Hoćeš li dakle biti rob?” (2002: 163). Žena koja je nadmoćna u svakom razgovoru, kojoj se dive, koja dominira – izjavi da je muškarac ipak glava kuće. Vjerojatno se odlučila prilagoditi hijerarhiji toga vremena, “po-stala” ženom koja je aktivna promicateljica vrijednosti aktivno pripisivanih ženi. Također, u jednoj se raspravi izjasnila da ženi učenost ne treba, da jedino treba znati kako iskoristiti svoje.

Suprotna njoj, a ipak iznimno dominatna Tereza, koristi svoju ženskost (i ženstvenost) kako bi nadvladala patrijarhat koji se ustalio u političkom vrhu, ari-stokraciji. Ona se izdigla iz titule “supruge”, kojom nijednom nije predstavljena. “Baćanki služi njena ljepota u one svrhe za koje njezin muž nema dosta pameti”

CASSIUS


(2002: 155). S bičem u ruci, ona fizički i mentalno nadvladava muškarce, spletka-ri, odlučuje. Čini se poput visoke žene zavodljivo uzdignutih obrva koje služe za distrakciju muškarcima dok ona bičem (doslovno i figurativno govoreći) upravlja njihovom voljom. Iako svjesni njena karaktera, ljudi ipak potvrđuju uvriježeno mi-šljenje, obezvrijeđenost žene: “Još je veća sramota sakrivati se iza ženske suknje, kao što vi činite” (2002: 188). Ipak je žena, što ju automatski stavlja u degradirani položaj. Terezi se, ipak, najviše sviđa biti ženom, i to onakvom kakva ona jest, što je najbolji pokazatelj individualnosti roda i izgradnji osobe neovisno o njenu spolu. Sermažica je, s druge strane, osoba koja odaje dojam da bi htjela biti muškoga spola i da bi tek tada mogla biti kompletna.

Posljednje analizirano lice je Amelie, djevojka u “drijemnome nehajstvu”, po naravi nevesela, introvertna i zamišljena. Ona je primjer djevojke koja se ne snalazi u socijalnim situacijama, koja je samostalno introspektivna i pronicljiva. Pojedinac kojeg možemo povezati s tipičnim “muškim” likovima toga razdoblja koji se istražuju, koji su nezadovoljni sadašnjim stanjem, koji traže nešto više od svakodnevice i pokušavaju je pasivno promijeniti. Ipak, njene karakterne crte ne odaju tipično “žensko” ponašanje, njeno ponašanje lako je mogao “imati” jedan muškarac. Amelie je prikazana bez mnogo naglašavanja da je ženskoga spola, a sanjivost i želja za istraživanjem karakteristična je za mnoga djela toga doba pri-pisivana muškim junacima. Da je bila zastupljenija u djelu, mogla bi predstavljati neklasičan primjer individualke.

Božji čovjek započinje ženskim “cerekanjem i nedužnim kričanjem” koje se pretvara u spontanu igrariju dviju sestara koje pojašnjavaju jedna drugoj tipičan muško-ženski fizički odnos, kojim se zabavljaju. Pritom se “doimaju kao mačke”, nevine, zaigrane i znatiželjne. Priča se nastavlja tako da se Mara suprotstavlja poznatome nasilniku (Hajduku) bez tipičnoga vriska koji je često viđen i slušan u mnogih junakinja. Samosvjesna, snažna i vrlo odlučna žena (koja ne posustaje i ne dopušta da itko odlučuje za nju), žudi za Damjanovim pogledom, dok ju on kompletno negira kao žensko biće, ili zapravo, kao biće uopće. Od nje očekuje svetačko i pristojno ponašanje, dok ona, slobodna duhom i seksualno otvorena, od njega traži potvrdu. Iako Hajduk primjećuje njezine osjećaje i želje, i smatra da je u njoj muško srce (dakle, njezina hrabrost, snaga, odlučnost su po Hajduku tipične “muške” crte, atipične jednoj ženi), ona ipak odlazi u drugu krajnost, prihvaća ne postati ženom, već se predaje svetačkome životu i pomaganju bole-snima. Ona zanemaruje svoje osjećaje i žudnje, otvorenost i želju za dodirima, okreće se hladnoći i unutarnjoj čistoći, koja ju, barem po njenim željama, ne čini ženom, a niti muškim srcem. Gubi sva svoja prijašnja “obilježja” i identifikaciju.



Recepcija Bez trećega bila je izuzetno pozitivna, a likovi vrlo revno konstrui-rani i predočeni. Svojevrstan nastavak romana Giga Barićeva započinje povratkom Marka Barića iz vojske, koji postaje ljubomoran na Gigu i njene udvarače. Ona ga, u vrhuncu psihofizičke rastrojenosti, ubija revolverom. Giga je veoma kompleksan lik koji kroz cijelo djelo pokušava uvjeriti vlastita muža da mu je vjerna, da ga svih osam godina, koliko je bio odsutan, nije prevarila, no u tom ne uspijeva. Dapače, ubrzo postaje slikom i prilikom osobe kakvu je očekivao i uskoro odbija biti po-sjedom: “Ti bi, dragi, izgleda, bio najsretniji kad bi svaka moja kretnja bila refleks tvoje volje, i da svoju misao posudim iz tvoje glave. Ili kad bi ti, u svaki čas kad ti se prohtije (ona se nasmiješi blagom ironijom), mogao dignuti, kao kakav poklopac, moj skalp i poput urara staviti ono nekakvo staklo na oko, pa promatrati funkcije moga mozga. Onda bih ja, dragi, bila aparat, a sav moj osjećajni život mehanizam” (2002: 287). Za Barića je Giga tijelo, smatra da se brani “kao svaka”. Ona odbija biti inferiorna jer je ženskoga spola te ga simbolično ubija revolverom namijenjenim muškarcu koji ju je godinama prije htio fizički napastovati.

U Pustolovu pred vratima, možda najpoznatije Begovićevo djelo, središnju ulogu ima Djevojka (koja kasnije postaje Agnezom), “najdražesniji perpetuum mo-bile što ga čovjek može zamisliti” (2002: 96). Dobiva mogućnost zaželjeti da joj se, pri samrti, ostvare snovi: da ima muža koji sve oprašta te nedostižnu ljubav drugoga. Pustolov koji joj omogućava da to i proživi, ubaci i osobu (Gospodina u šarenome prsluku) koja pretvara situaciju u “kino” (odnosno, kako je pridodano, u život). U cijelome djelu ona, kako ponašanjem, tako i stavovima da su “žene same svemu krive”, tvrdnjom da je lakovjerna, pokazuje sve što se od jedne žene i oče-kuje; da je lakovjerna, vesela, nepromišljena i brzopleta, no da čini pravu stvar, da joj se ne omakne kakva pogreška.

Agneza je, iako bolesna, imala veliku energiju za ljubav, prepuštala se strasti-ma i činila sve što je mislila da želi ili mora prema svom trenutnom osjećaju. Bila je nerazborita i nije brinula ni za koga, što se od jedne žene koja mora brinuti o mužu, obitelji i domu sigurno ne očekuje. U društvu je kreirala sebe (vjerojatno nesvjesno) prema onomu što se od jedne mlade i lijepe žene i očekuje, a u sebi je htjela činiti po svom, prema zabranjenom i sablažnjivom za jednu ženu. Za muža je imala junaka koji podsjeća na Norina muža u djelu Henrika Ibsena, koji bi ju oslovljavao “filozoficom njegovom” i dopuštao joj sve. Jednom je prilikom rekao sljedeće: “Ne može se reći svemu: Žene su slabe. Katkad i nesretne, zapuštane, ponizivane. Za mnoge je preljub obnovljenje života. Za mnoge prvi gutljaj radosti. Pa tko tu može osuditi? Doduše žena je više puta brakolomka iz kaprice, iz taštine, pa, ako hoćeš, iz prirođene prostitutske dispozicije...”(2002: 102).

CASSIUS


Kakve su to žene krive? Lakovjerne, vesele, nepromišljene, koje moraju biti u kući, one koje su u današnjem društvu za iste postupke više krive od drugih, jer su žene i njima se to ne dopušta. Ako nisu krive, onda su slabe. Agneza jest primjer žene koja ne zna smije li se zauzeti za sebe, koja ipak odabire nešto, neovisno o načinu na koji je to izabrala i dramu koju je pritom unosila. Otkrio se taj jedan dru-gi svijet, koji je realnost i ženin pokušaj istupanja iz očekivanoga, iako se događao u Agnezinoj svijesti, koja je, iako je činila poteze koje se mogu pripisati tipičnoj ženskoj “budalaštini”, ipak odlučila činiti nešto za sebe.

Svaka dramska junakinja ima pojedine atipične karakterne osobine i reagira neregularno u odnosu na ono što bi se od jedne “žene” očekivalo. Bilo da uzmemo za primjer junakinju koja čeka vojnika ili onu koja s vojnikom odlazi u bitku, juna-kinje u djelima iznimno su snažne osobe koje odlučuju ne reagirati onako kako se to normativno od nje očekuje. One su, umjesto da se izdignu, odlučile prilagoditi i svojim načinima ne naštetiti “ugledu” u društvu, a ipak činiti prema “svome”. Ser-mažica je bila na glasu kao intelektualka (inače vrijednost pripisana muškarcima), dok je Agneza ispunjavala uvjete vjerne i voljene žene, vedre i zadovoljne, odavala dojam sretne domaćice, predstavljala je sretan dom; njen muškarac, suprug, nije uspio kontrolirati “vlastitu ženu” te ju svojim podilazećim načinima pretvorio u superiornu.

Tereza “bi trebala biti muškarac”, Mara ima “muško srce”, Madonna Orsina je kompletno ignorirana, a Giga podređeno žensko tijelo. Sve slično reagiraju na “svoje” muškarce, trude se ne ulaziti u konflikt; svaka pokušava umiriti ili ignorira njihova izjašnjavanja – Giga umiruje, Orsina ignorira, Tereza je pomirljiva i zavodlji-va, Agneza ništa ne traži. One su energične, nestalne ćudi, sanjive, glasne, smijeh je karikiran (čak pojačan papiginim kreštanjem), no nestalna se ćud manifestira u procesu da se izbore za same sebe. Svaka od njih predmet je požude jednoga od dramskih junaka, oni u ženama vide plijen, a junakinje to iskorištavaju u svoju korist ili odbijaju biti takvim predmetom požude, čime automatski postaju superi-ornije od njih, iako degradirane na svakom koraku.

Zanimljivo je i da niti jedna nije majka, tipična oznaka koja se od svake žene očekuje, dapače, smisao ženina života. One su borbene, neovisna duha i snalaze se kako mogu. Zaobilaze “pravila” na svoj način i izdižu se iz kulturalno određenih okvira. Neovisno o rezultatu, svaka od njih odbija biti nezadovoljna, odbija se po-drediti, dopušta eventualnu mogućnost kompromisa. Iako imaju sve karakteristike izuzetnih žena, one su najprije zvane suknjama koje bi bile vrijedne da su muška-rac. Vrijednosti koje su im pripisane, iako muške (intelekt, snaga, razboritost, do-vitljivost, želja za nečim drugim (konkretno, ne ostankom u domu ili kuhinji), ipak



su nedovoljne jer su “zapisane” na ženskom tijelu te automatski obezvrijeđene, odnosno znak nedostatka. Kao da je biti ili muškarcem ili ženom trajna, nepro-mjenljiva susptancija. “Muške” osobine na ženskome tijelu nisu jednako prihva-ćene, koncentrira se gotovo uvijek na ono što žena mora “biti” (supruga, majka, domaćica, nježna i vedra osoba), te pritom konstantno ostati u nazadovanju da se određene osobine uopće pripisuju samo ženskima ili samo muškima.

Kako tijelo projicira naše rodno specifične misli na vidjelo, ne može ipak, kao medij, prenijeti našu “bit”, koja, na kraju krajeva, ne može biti samo “ženska” ili samo “muška” jer ti termini ne postoje, već su kroz stoljeća pripisani određenome spolu. “Rodovi ne mogu biti ni istiniti ni lažni, ni stvarni ni prividni, ni izvorni ni izvedeni. Kao uvjerljivi nositelji tih atributa, međutim, rodovi također mogu posta-ti potpuno i radikalno neuvjerljivi” (Butler 2000: 142). Kad se sagleda s te strane, možemo, ostajući unutar Begovićevih dramskih djela, završiti jednom, iako ne u tom smislu upotrijebljenom, tvrdnjom u Pustolovu: društvo kao da je uistinu od svega učinilo kino.

LITERATURA

Butler, J. 2000. Nevolje s rodom. Ženska infoteka. Zagreb.

Begović, M. 2002. Klasici hrvatske književnosti III – drama i kazalište. Bulaja naklada. Zagreb.



JEZIČNABRUSIONICA

JEZIČNA BRUSIONICA


STANDARDNI JEZIK: POJMOVLJE I NAZIVLJE

Martina Dumbović

Iščitavajući jezikoslovnu literaturu moguće je zaključiti kako postoje mnogobroj-ne definicije osnovnih pojmova hrvatskoga standardnoga jezika koje nisu jasne ni sustavne, a poneke su oprečne same sebi. Taj problem proizlazi iz mnogo-

brojnosti autora koji se bave definiranjem određenih pojmova te koji bilježe svoja vlastita mišljenja i poglede na određenu problematiku, a zbog čega nastaje termi-nološki kaos. U ovom će radu biti izložen pregled osnovnih standardoloških naziva nekolicine autora, kao i kritički osvrt na pojedine definicije. Smatramo kako ovaj pregled pojmovlja i nazivlja doprinosi ne samo jasnoći, razumljivosti i pregledno-sti, već i okupljenosti recentnih autora i autorica čija imena pronalazimo kako u starijoj, tako i u suvremenoj jezikoslovnoj literaturi.

Osvrćući se na pojmovlje i nazivlje hrvatskoga standardnoga jezika, smatra-mo da je najprikladnije započeti definicijom pojma jezik, kojom su se bavili mnogi jezikoslovci, budući da je pojam jezika moguće objasniti na mnogo načina. Nor-bert Dittmar (u: Mićanović 2006) zagovara definiciju jezika koji je iz sociolingvistič-ke perspektive moguće razumjeti kao mnoštvo varijeteta čija se svojstva pritom mogu odrediti u višedimenzionalnom prostoru na sjecištima regionalnih, društve-nih, povijesnih i situacijskih koordinata, dok je opis prostora varijeteta najčešće povezan s promatranjem jezičnoga ponašanja i jezičnih pravilnosti. S druge strane, jezik je sagledan kao niz lingvistički srodnih varijeteta na osnovi obiteljske slično-sti, a koji ulaze u okvire domene valjanosti normi odgovarajućega standardnoga jezika, s tim da su varijeteti uvijek podređeni standardu, što ukazuje na to da se, s obzirom na standard kao mjeru korektnosti, u mnogobrojnim situacijama ne upo-trebljavaju oblici tih varijeteta. Uzevši u obzir definicije koje su postavili Norbert Dittmar i Renate Bartsch, smatramo da usložnjavaju poimanje jezika dovodeći ga u svezu s mnoštvom varijeteta (mnoštvom jezičnih struktura), budući da je još uvijek teško dati jednoznačnu i potpuno zadovoljavajuću definiciju varijeteta. Shodno tomu, donosimo sasvim razumljivu definiciju Branke Tafre u kojoj objaš-njava da je jezik vrlo složen sustav znakova (u koji su uključena pravila za njihov

CASSIUS


izbor, upotrebu i kombiniranje) pomoću kojega se ljudi međusobno sporazumije-vaju, iskazuju svoje osjećaje i misli u nekoj društvenoj zajednici i pomoću kojega se obilježavaju kao pripadnici upravo te zajednice ili bilo koje druge društvene grupe u njezinu okviru.12

Govoreći o pojmu standardni jezik, smatramo da je definicija Dalibora Brozo-vića najprikladnija budući da je on postavio temelje standardnoga jezika, u kojoj govori da je standardni jezik autonoman vid jezika koji je uvijek funkcionalno po-livalentan kao i uvijek normiran te da nastaje u situacijama kada se jedna etnička ili nacionalna formacija počne služiti svojim idiomom (koji je dotada funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije) nakon što se uključi u neku internacionalnu civilizaciju. Josip Silić priklanja se Brozovićevu shvaćanju standardnoga jezika kao instrumenta društvene komunikacije (Oczkowa 2010). Postavivši temelje stan-dardnoga jezika, Brozović odbacuje za suvremeni jezik javne komunikacije naziv književni jezik (općenarodni, kulturni jezik) s obzirom na njegovu neadekvatnost u odnosu prema opisanim sadržajima, dok jedinim nedostatkom u pojmu standar-dni jezik smatra njegovo drugo značenje – prosječan. Književnim jezikom naziva naddijalektni kulturni idiom koji nije kodificiran. Branka Tafra (2012)13 upozorava na pogreške u interpretiranju Brozovićeve standardološke teorije. Naime, Brozović je razlikovao dva pojma i dva naziva, književni i standardni jezik, koji su nam oba potrebni, dok danas neki domaći jezikoslovci imaju samo naziv književni jezik, a drugi ta dva naziva sinonimno upotrebljavaju. Standardni je jezik uvijek i normiran i kodificiran, a književni nije kodificiran. Stoga su gramatike, primjerice Kašićeva ili Relkovićeva, opisivale književni jezik, a današnje opisuju standardni jezik. Standar-dni jezik kao sredstvo nadregionalne komunikacije predmet je proučavanja jeziko-slovne discipline sociolingvistike i glavna mu je funkcija da služi za zadovoljavanje raznovrsnih komunikacijskih potreba u jednoj jezičnoj zajednici.

Prema Barbari Oczkowoj (2010) standardnost bi bila upravljanje statičnim (jezičnim) pravilima, tj. u konačnici bi bila ono što je moguće nazvati imanentnim obilježjem standardnoga jezika. Dalibor Brozović (1970), s druge strane, donosi za-htjevniju definiciju u kojoj objašnjava kako je nemoguće standardnost mjeriti ge-netskim ili tipološkim kriterijima budući da je nezavisna od strukture i supstancije. Iz toga zaključujemo da kriteriji za klasifikaciju standardnosti moraju omogućiva-ti uočavanje, mjerenje i ocjenjivanje normiranosti standardnoga jezika, njegovu funkcionalnost kao instrumenta više civilizacije, odnos prema kompleksima nacije

12 Definicija s predavanja na kolegiju Povijest hrvatskoga standardnoga jezika.13 Usp. u toj knjizi osobito rasprave ”Sedamnaesto stoljeće – predstandardizacijsko ili standardizacijsko razdo-blje hrvatskoga jezika” i ”Nova periodizacija povijesti hrvatskoga književnoga jezika”.

JEZIČNA BRUSIONICA


i civilizacije, pojavni karakter osnovice na kojoj je formiran, kao i način formiranja te u konačnici i pravopis. Ukratko, kriterije za klasifikaciju standardnosti nužno je birati prema njezinim vlastitim značajkama (Brozović 1970). Glavna obilježja koja čine hrvatski standardni jezik jesu novoštokavska dijalektna osnovica s jekavskim izgovorom, određeni gramatički sustav (trideset i dva fonema, sedam padeža, sedam glagolskih vremena, četiri naglaska), latinično pismo i fonološki pravopis uz pisanje stranih riječi prema izvornomu zapisu. Pročitavši obilježja, nameće se misao kako se standardnost zapravo može poimati kao pojava koja je rasla i raste kroz vrijeme i različita razdoblja standardizacije.

Standardizacija, prema Dubravku Škiljanu (u: Oczkowa 2010), obilježena je procesom nastajanja preskriptivne norme koji započinje i odvija se u trenutku kada određena društvena zajednica osjeti potrebu za njezinim uređenjem, dok Barbara Oczkowa (2010) piše da bi standardizacija bila ono obilježje standardnoga jezika koje podliježe dinamičnim, tj. sociolingvističkim pravilima. Bez obzira čiju definiciju uzeli u obzir, sasvim je jasno da standardizacija označuje proces stvara-nja standardnoga jezika, preskriptivne norme u određenom trenutku u određenoj društvenoj zajednici koja je za time osjetila potrebu zbog kulturno-povijesnih, gos-podarskih ili političkih razloga. Međutim, napomenimo kako je definicija Oczkowe prilično nejasna jer se navodi da je “…standardizacija ono obilježje standardnog jezika…”, no kako je to uopće moguće ako je standardizacija zapravo stvaranje standardnoga jezika?

Književni jezik izvorno je opći jezik, jezik knjige, kojim su hrvatski pisci pisali svoja književna djela i koji se stoljećima izgrađivao i ujednačivao. Herta Kuna (u: Oczkowa 2010) ističe da je on univerzalniji od konkretnih lokalnih govora i da ih nužno ‘’prevazilazi’’ te da iako teži objedinjavanju, ipak se ne normira i ne dobiva status standardnoga jezika. Također objašnjava da ipak postoji labilna norma ili barem određeni jezični uzusi i manire koji predstavljaju produkt književnojezične tradicije i konkretnih potreba neposrednih stvaratelja i konzumenata literarnih proizvoda. U toj definiciji primjećujemo kako je Herta Kuna na neki način oprečna sama sebi. Ponajprije govori da književni jezik nije normiran, ali istodobno objaš-njava da postoji labilna norma te govori da je on prestižan kao fenomen kulturne nadgradnje. Norma ili postoji ili ne postoji. S druge strane, Dalibor Brozović piše kako je asocijativno loš zbog premalene distanciranosti prema užemu, specijalizi-ranomu terminu jezik literature (Brozović 1970). Odbacuje naziv književni jezik za kodificirani jezik. U tom nazivu vidi samo dvije dobre strane: dugu tradiciju i opću uporabu, što je vrlo logično budući da književnost ne koristi isključivo književni jezik, već i dijalekte isto tako, stoga se njegova uporaba ne ograničava samo na beletristiku.

CASSIUS


Dalibor Brozović u jezikoslovnu je domaću terminologiju uveo novi termin – idiom, s potpuno novim i posebnim značenjem, napominjujući da je to kvalitativ-no i hijerarhijski neutralan, a istodobno i vrlo općenit, neodređen naziv za bilo koji oblik jezičnoga postojanja. Klasificira idiome prema trima razinama kriterija: orga-ničnost/neorganičnost, konkretnost/nekonkretnost, viši/niži hijerarhijski stupanj (Brozović 1970). Isto tako razmišlja i Barbara Oczkowa koja objašnjava da idiom, ovisno o kontekstu, može značiti bilo koji razgovorni jezik, dijalekt, interdijalekt, govor, ali i standardni jezik te žargon. Novi naziv je i organski idiom koji označuje govor konkretnoga mjesta ili supstandardni idiom koji definira jezik gradske zajed-nice. No, te bismo nove nazive mogli ocijeniti sasvim nepotrebnima jer je idiom sam po sebi naziv za bilo koji oblik jezičnoga postojanja.

Uz idiom u približno jednakom značenju upotrebljava se i naziv varijetet pa ćemo s njim i završiti. Prema Gaetanu Berrutu varijetet je konstrukt najbliži em-pirijskoj stvarnosti te je zbiljski jedinstven oblik ostvarivanja u kojem se pojavljuje jezik. Norbert Dittmar piše da je varijetet mnoštvo jezičnih struktura (fonologija, morfologija, sintaksa) kojima se položaj u okvirima varijeteta određuje s obzirom na izvanjezične čimbenike kao što su spol, dob, regija, skupina ili povijesna znače-nja (Mićanović 2006).

Ustanovljeno je kako u hrvatskom standardnom jeziku postoje mnogobroj-ne definicije koje nisu u potpunosti jasne, štoviše, poneke su čak i proturječne. Svakako zbunjuje što jezikoslovci upotrebljavaju različite nazive za iste pojmove ili pak jedan naziv za različite pojmove i što se ne slažu čak ni u imenovanju svo-ga predmeta proučavanja jer ne daju jednoznačan odgovor što je književni, a što standardni jezik i trebaju li nam oba naziva. Zadaća je ovoga maloga termino-loškoga pregleda bila izdvojiti, približiti i pojasniti pojedine pojmove radi boljega razumijevanja standardnoga jezika.

LITERATURA

Brozović, D. 1970. Slavenski standardni jezici i usporedna slavistika, u: Standardni jezik. Matica hrvatska. Zagreb.

Mićanović, K. 2006. Hrvatski s naglaskom. Disput. Zagreb

Oczkowa, B. 2010. Hrvati i njihov jezik. Školska knjiga. Zagreb.

Tafra, B. 2012. Prinosi hrvatskomu jezikoslovlju. Hrvatski studiji. Zagreb.

JEZIČNA BRUSIONICA


POČECI JEZIČNOGA NORMIRANJA

Ivana Krešo i Božena Krevzelj

Što je normiranje uopće? Norma je pravilo koje govori o tome kako treba upotrijebiti ono što se ostvaruje govorom, dok je normiranje pripisivanje pravila samoga jezika kako bi se ostvarila pravilna upotreba. Ono se postiže

izradom i pisanjem rječnika, gramatika, pravopisa i određivanje jednoga dijalekta nekoga jezika.

Standardizacija je proces koji je uvjetovan jezičnim normiranjem. Odlučujuću ulogu u izgrađivanju jezične norme ima uzus14. Za povijest je hrvatske jezične nor-me važan izbor i prihvaćanje štokavštine kao dijalekta općega jezika, postojanje normi već u prvim gramatikama i rječnicima te obilježja norme koja su specifična za hrvatski standardni jezik. Kada spominjemo opći jezik, mislimo na onaj jezik kojemu stvaranju teži Katolička crkva, a to je bila štokavština.

Pištole i evanđel’ja priko svega godišta, Ritual rimski, Dvije knjige pravila ilir-skoga jezika te rječnik Blago jezika slovinskoga četiri su bitna ishodišta jezične standardizacije.

Vrednujući relevantnu literaturu, uočava se kako su ponekad osnovni jeziko-slovni pojmovi previše samorazumljivi. Prema tomu, naglasimo na početku kako je vrlo važna razlika između predstandardnoga razdoblja i predstandardizacijsko-ga razdoblja. Naime, razlika je naglašena već i u samom nazivu. Pod nazivom je “predstandardizacijski” jasno naglašen proces standardiziranja jezika.

Rafael Levaković bitno utječe na stvaranje jezične i pravopisne norme. U Le-vakovićevo se vrijeme postavlja pitanje treba li tiskati knjige crkvenoslavenskim jezikom na glagoljici odnosno na ćirilici ili ih pak treba objavljivati na narodnom jeziku i latinici. Osim franjevaca, djelovanje isusovaca, reformacija Martina Luthe-ra te Tridentski sabor ostavili su velik utjecaj na politiku i ekonomiju, ali isto tako i na obrazovanje te normiranje jezika. Marin Temperica 1582. godine želi izgraditi zajednički književni jezik svih Slavena, što je potaknulo Bartola Kašića na pisanje prve gramatike pod naslovom Institutionum linguae illyricae libri duo (Osnove ilir-

14 Pravilo između norme i govora.

CASSIUS


skoga jezika u dvije knjige). Prijevod je Biblije na narodni jezik dokaz da nacionalni jezik može funkcionirati kao polivalentni idiom15.

Nekada je jezik opstajao na dijalektima, a danas mu u njegovu “razvoju” pomažu norme. Navedimo samo stoljeća, kao osnovne periodizacijske jedinice, preko kojih saznajemo tijek normiranja hrvatskoga standardnoga jezika. Kame-ni se temeljci za hrvatsku književnojezičnu pismenost pojavljuju od prvih pisanih spomenika do kraja 15. stoljeća. U 16. stoljeću protestanti pokušavaju stvoriti opći jezik te je to zrelo književno doba, doba pluralizma književnih jezika. Počeci su hr-vatskoga jezikoslovlje i počeci normiranja u 17. stoljeću, a s normiranjem i počeci standardizacije. U 18. stoljeću širi se književni štokavski i kajkavski jezik te se nor-mira pravopis. Vrijeme kodifikacije jezika je u 19. stoljeće, a 20. stoljeće je vrijeme konvergencije i divergencije, bliže ili dalje srpskomu jeziku (Tafra 2012).

Čakavština je ulogu književnoga jezika u Hrvatskoj imala od 13. stoljeća, a vrhunac razvoja doseže u 16. stoljeću (to je stoljeće nazvano zlatnim stoljećem dalmatinske književnosti zbog renesanse). Štokavština se kao književni jezik javlja u Dubrovniku, koji je nasljednik dalmatinske književnosti, i u Bosni. No, u Bosni se štokavština kao književni jezik javlja već u 12. stoljeću. Protestanti se u Hrvatskoj javljaju u Istri i u Primorju (15. stoljeće) i cilj im je stvoriti općejužnoslavenski jezik za Hrvate, Dalmatince, Slovence, Bosance, Srbe i Bugare. Književna se kajkavština razvila zahvaljujući tiskari u Nedelišću kraj Čakovca. Kajkavština se u to vrijeme naziva slovenski jezik, a tek kasnije dobiva naziv horvatski jezik. U 17. stoljeću kaj-kavština dolazi do vrhunca na područjima kajkavske Hrvatske. Važno je istaknuti i ozaljski jezično-književni krug koji je također karakterističan za 17. stoljeće. Oni su, na neki način, bili nasljednici glagoljaša i istarskih protestanata. Predstavnici su toga kruga Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.

Mnogi su hrvatski jezikoslovci analizirali i istraživali jezično normiranje i nor-mu ili su ju propisivali za škole. Od mnogobrojnih spomenimo samo neke: Vjeko-slav Babukić i njegovo djelo Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (1836), koje je temelj pravopisne i jezične norme u 19. stoljeću, te Adolfo Veber sa svojim djelom Slovnica hrvatska. Nadalje, spomenimo još i Frana Kurelca, koji je poznat po raspravi o imeničnom genitivu množine, a najpoznatije je njegovo takvo djelo Kako da sklanjamo imena? ili Greške hrvatskih pisaca glede sklonovanja osobito 2-a padeža množine.

Hrvatski je narodni preporod imao veliko značenje u preokretu hrvatske kul-ture, pa tako i samoga hrvatskoga jezika. Bogoslav je Šulek bio jedan od najzna-čajnijih hrvatskih jezikoslovaca u to vrijeme. Bavio se istim problemom kao i Ku-

15 Polifunkcionalan.

JEZIČNA BRUSIONICA


relac, no i problemom refleksa staroga jata te slogotvornim /r/. Hrvatska slovnica i Gramatika današnjega hrvatskoga književnoga jezika dva su važna djela nastala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a njihov je autor Rudolf Strohal. Također, i mnogi drugi su se bavili proučavanjem hrvatskoga jezika, ali spomenimo nekoliko najvaž-nijih: Stjepan Ivšić, Josip Hamm, Ljudevit Jonke i Valentin Putanec. Važno je još istaknuti i gramatiku Tome Maretića jer je ta gramatika bila prva hrvatska grama-tika koja je po svom sadržaju bila zamišljena kao gramatika hrvatskoga i srpskoga jezika – kao jednoga jezika. Mnoge su se norme kroz povijest usavršavale – fono-loška (usmjerenost na broj afrikata16, odraz staroga fonema jata i status fonema /h/), pravogovorna norma (usmjerenost na naglasnu problematiku), morfološka (najbolji su dokaz za razvijanja norme množinski nastavci za genitiv, dativ, lokativ i instrumental) te leksička norma kojoj se oduvijek pridavalo više pažnje nego gra-matici. “Leksička i gramatička sinonimija su glavno obilježje povijesti hrvatskoga književnoga jezika” (Tafra 2012: 333).

Kraj 19. stoljeća donosi i kraj doba u kojem su hrvatski leksikografi svoje na-dahnuće za rad o hrvatskom jeziku nalazili u drugim, nama srodnim slavenskim jezicima. U stoljeću koje je iza nas prodiru internacionalizmi, a prvo mjestu zauzi-maju anglizmi. Na kraju, završimo ovaj rad pitanjem. Postoji li možda opasnost da engleski jezik jednog dana ne postane veći problem za hrvatski jezik nego što su to kroz povijest bili talijanski, njemački i mađarski jezik?

LITERATURA

Tafra, B. 2012. Prinosi povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb.

16 Fonetski složen konsonant, sliveni suglasnik.

CASSIUS


VULGARIZMI U HRVATSKOM JEZIKU17

Martina Lončar

Kultura u osnovnom značenju podrazumijeva ono što se uzgaja, što se nje-guje, ono za što brinemo (usp. www.eudict.com). Kad se radi o jezičnoj kulturi, to i nije tako. U Hrvatskoj je malo pisano o vulgarizmima prije svega

jer pristojni ljudi ne govore o “nepristojnim” stvarima, no tu je bitno razlikovati upotrebu vulgarizama koja jest “nepristojna”, a drugo je vulgarizam u svojoj biti koji nije nepristojan ili kako bi to Silić (2006: 110) rekao: “Nema vulgarnosti riječi, nego vulgarnost riječima.”

Drugi razlog slaba proučavanja vulgarizama u nas jest i to što definicija i gra-nice vulgarizama nisu jednoznačne pa tako u Anića (2003) i Šonje (2000) nalazimo za istu riječ različite leksikografske odrednice. Sama je obrada u rječnicima zani-mljiva, kod spomenutih autora različita je i obrada, ali i količina unesenih vulgari-zama. Naime, u Anića ih je daleko više, više je vezanih izraza ili fraza uz pojedine vulgarizme, no gledano u cjelini, i u jednom i u drugom rječniku, kao i ostalim rječnicima, trebalo bi ih biti puno više. Naravno, trebao bi se napisati i hrvatski rječnik vulgarizama kojega još uvijek nema, što nije slučaj u drugim jezicima, pri-mjerice poljskom.

Vulgarizam je, kako ističe Grochowski (1995), leksička jedinica pomoću koje govornik otkriva svoje osjećaje prema nekomu ili nečemu razbijajući jezični tabu. Upravo je dio u kojem kaže da govornik otkriva svoje osjećaje, bitan za razumije-vanje vulgarizama. Naime, oni nisu istoga ranga kao ostali “izmi” u jeziku poput anglizama, turcizama, arhaizama, već su ovisni i o izvanjezičnim čimbenicima po-put obrazovanosti, odgoja, socijalnoga statusa ..., a uz to i sama leksikografska odrednica vulg. ne govori o jezičnom statusu riječi, nego o njezinu društvenom statusu te posebno o govorniku koji ih upotrebljava.

Vulgarizmi su neodvojivi od već spomentoga tabua, ali i od eufemizama i psovki kao najraširenijih cjelina realiziranja vulgarizama, a najčešće ih susrećemo u razgovornom stilu, ali ni tu nisu njegov obavezni dio, unutar njih postoje sržni

17 Ovaj je rad skraćena verzija završnoga rada na Preddiplomskom studiju kroatologije na Hrvatskim studijima napisan pod mentorstvom prof. dr. sc. Branke Tafre.

JEZIČNA BRUSIONICA


leksemi koji se različitim mehanizmima proširuju, a najznačajniji je semantički, i to metaforom. Ovisno o upotrebi vulgarizama, ovisit će i njihovo kontekstno okruže-nje, tj. hoće li biti u sklopu uzrečice, poštapalice ili frazema ...

Vulgarizmi, stoga, trebaju biti češća tema hrvatske leksikologije i leksikogra-fije, a koliko su važni, govori i činjenica da bez vulgarizama vic nije vic, odnosno izbacivanjem vulgarizama, vic prestaje biti to što jest.

Definicija vulgarizamaNa samom početku važno je “reći da ne postoji vulgarnost u jeziku, nego

jezikom” (Silić 2006: 110). Vjerojatno je nerazumijevanje ovih riječi i sam odnos prema vulgarizmima kao nečemu “niska prestiža” (Katnić-Bakaršić 2001: 232) ra-zlog njihova slaba istraživanja u nas.

Sama riječ vulgarizam dolazi od latinske riječi vulgus ‘svjetina, gomila’, od-nosno vulgaris ‘običan, svakidašnji’ pa u današnjem širem značenju znači ono što pripada velikoj masi, puku, narodu, a u užem smislu nepristojan izraz u govoru i jeziku; kletva; iskrivljeni oblik riječi (usp. Hrvatski jezični portal). Šipka (1999) isti-če da odbacuje termin vulgarizam i prihvaća termin opsceni leksik jer je precizniji i pogodniji. Nadalje govori da se vulgarizam može odnositi na vrlo široku kategoriju supstandardnoga leksika koji svjedoči o “nižem” kulturnom statusu osobe koja ga koristi (npr. store : zavjese, piva : pivo i sl.) i da je sam termin inače višeznačan u lingvistici (usp. vulgarni latinski). Sama riječ opsceno znači “ono što je za scenom, što se ne sme pokazivati” (Šipka 1999: 18) ili, kako se nalazi na Hrvatskom jezičnom portalu: koji vrijeđa ćudoređe ili izaziva stid, takav da na javnost i u javnosti djeluje vrlo nepristojno; skaredan, sraman, prostački, nepristojan, razvratan. U hrvatskom je jezikoslovlju, osobito u leksikologiji i leksikografiji, uobičajen naziv vulgarizam.

Vulgarizmi se pojavljuju najčešće u razgovornom stilu, ali nisu njegov obave-zni dio. Grochowski (1995) daje jasnu definiciju vulgarizma: vulgarizam je leksička jedinica pomoću koje govornik otkriva svoje osjećaje prema nekomu ili nečemu razbijajući jezični tabu. Nadalje, ističe kako je temeljno značenje svakoga vulgar-noga izraza povezano s intimnim dijelovima ljudskoga tijela ili fiziološkom radnjom (najčešće spolni čin), dakle, dotiče se sfere života o kojoj se ne govori javno (u pravilu), a činjenicu zašto su baš te, a ne neke druge riječi, jezični tabu, ne da se racionalno i definitivno objasniti.18 Kad se govori o vulgarizmima, uvijek ih se smješta u suodnos s tabuom, eufemizmom i psovkom.

Vulgarizmi narušavaju sam tabu. Riječ tabu europski su jezici preuzeli iz en-gleskoga taboo, a u engleski je jezik stigla iz polinezijskoga tonganskoga jezika u

18 Slobodni prijevod s poljskoga.

CASSIUS


kojem znači ‘zabranjen’ (Šipka 1999: 12). To “zabranjeno” u tabuu donosi norma. Pod tabuom se razumijeva širok spektar zabrana, a za ovaj je rad najvažniji jezični element zabrana. Jezični se tabu veže uz sferu religije, sferu seksa pri čemu opsce-nost nestaje kad se udaljujemo od ljudskoga organizma; sferu ljudskih osobina te sferu pogrdnih naziva.

Anić (2009) ističe kako tabuirano ne možemo razlučiti od psihologije i men-taliteta društva i pojedinih društvenih slojeva i da vonja na hipokriziju navika po kojoj ih nazivamo narodnim jer u filmovima, romanima itd. koji vjerno prenose govor lica, vidi se kako građani, poslovni ljudi, plutokracija i intelektualci upotre-bljavaju takve riječi i u većoj mjeri nego seljaci, koji se katkada jedino uzimaju kao narod. Nadalje ističe kako je besmisleno održavati jaz između pisanih i govorenih književnih djela pa dok smo s ekrana navikli čuti sve, “gutenbergovska proza toga se još boji” (isto: 632) pa zaključuje kako tabuiranu riječ, vezani izraz ili frazu treba upotrijebiti ili ne upotrijebiti jer prenemaganje samo šteti.

Eufemizam zamjenjuje vulgarizam. Grochowski (1995) ističe kako je eufemi-zam termin koji se odnosi na sve jezične izraze koji opisuju objekt ili stanje stvari na neizravan način (posredno upućivanje), koji ima intenciju zamjene vulgarizama te da je termin koji se procjenjuje iz perspektive kulturne konvencije kao nešto što je najbolje, za razliku od izravnih izraza koji se smatraju manje vrijednim. Tvrdi, nadalje, da je eufemizam relativna veličina te da je relativno i samo utvrđivanje što je eufemizam. Šipka (1999) daje dobar primjer kada je vagina eufemizam (kad se misli na ženski spolni organ) te da postaje vulgarizam kada označava ženu ili djevojku time što implicira proces koji imamo u pička ‘ženski spolni organ’ i ‘žena’, ‘djevojka’.

Za vulgarizme su važna kontekstna okruženja jer će upravo o tom okruženju ovisiti upotreba vulgarizama. Unutar tih okruženja spadaju: psovke, uzrečice, po-štapalice, frazemi, izreke i poslovice, igre riječima, doskočice i brojalice.

Psovka

Psovka je najšira cjelina realiziranja vulgarizama. Grochowski (1995) ističe kako je psovka leksička jedinica pomoću koje govornik na spontan način može otkriti svoje emocije prema nekomu ili nečemu, ne iskazujući nikakve informaci-je, tj. psovka je semantički (informacijski) prazan izraz. Psovka, dakle, obuhvaća, osim ljudskoga bića, i sve one pojmove s kojima je seksualni čin nemoguć, tako, primjerice, pojave u prirodi, pojmovi mitološke, religijske i apstraktne prirode, ali i životinje, stvari, kao što vidimo u primjeru: Jebem ti glavu ludu ili Jebem ti mrtvu majku. Kao što se vidi i u primjerima, u psovkama je dominantan glagol jebati koji

JEZIČNA BRUSIONICA


se ostvaruje unutar četiriju osnovnih obrazaca: imperativnom (najčešće u 2. l. jd. Jebi se!), optativnom (Jebo te otac, ili se zna javiti u komičnom obliku Jebo ti sliku svoju, ili izrazito uvredljivom Jebo ti pas mater), prezentskom (Jebem ti stolicu ili Jebem ti miša, ovdje se pojavljuje i psovka u kojoj se vidi uloga kulta majke Jebem ti majku, ili primjer koji nam govori kako psovka ne mora biti samo jedna riječ, već i frazem i rečenica Jebem te otpola, dopola nek te jebe ćaća koji te tako blesava napravio), futurskom (Jebat ću ti majku).

S jedne stane, vulgarizmi su ponekad učinkovitiji u komunikacijskom smislu od nevulgarnih izraza, primjerice u vicu, jer ”pristojna” varijanta više ne bi ni bila vic:

Dođe Ivica u školu sav tužan i pita ga učiteljica: – Što je Ivice, zašto si tako tužan? – Umrla mi je baka. – odgovara Ivica. – A od čega ti je baka umrla? – A od seksa. – Kako Ivice, crni Ivice, od seksa? – upita učiteljica. – A sjebala se niz stepenice.

S druge strane, vulgarizmi “postaju izrazom slikovitih metafora i ostalih tro-pa i figura koje također mogu, onima koji takva stilska sredstva vole, poboljšati saobraćanje jezikom” (Škiljan 1989: 116). S treće strane, čestom upotrebom vul-garizama, metafore gube svoje značenje i “mogu označavati doslovno bilo što, pa se pretvaraju u puke poštapalice: to je i u svakodnevnom govoru najčešća funkci-ja psovke, (...) i one su, naime, u krajnjoj konsekvenciji, samo izrazi govornikove impotencije, posebno kad ‘pokrivaju’ sva moguća značenja” (isto: 116). Psovke i vulgarizmi pripadaju sferi emocionalnoga i ekspresivnoga govora koji su najčešće negativno obilježeni, ali postoje neki izrazi koji ne moraju biti u negativnom smi-slu: K vragu, kako dobra cura ili On ti je pametan u pičku materinu! Grochowski (1995) ističe kako ovisi o kontekstu psovke hoće li psovka pokazivati određenu emociju, a ne samo o samoj psovci, tj. pokušaj pridavanja danoj psovci značenje usko određenih emocija u pravilu je osuđen na propast, te nastavlja kako defini-tivno samo govornik može odlučiti je li u određenoj situaciji upotrijebio određen izraz zato što mu je to navika ili je bio svjestan svojih emocija. Nadalje kaže da je psovka semantički neovisna od vulgarizama; može se psovati, ali i ne biti vulgaran, ali i biti vulgaran, ali ne psovati te objašnjava kako se neke psovke i neki vulgarizmi često koriste kao uvrede definirajući ih kao spontane govorne izraze koji otkrivaju govornikove emocije prema primatelju, tako da primatelj zna da govornik osjeća nešto loše prema njemu i da se primatelj osjeća loše zbog toga; uvreda nije zaseb-na leksička jedinica, već samo posljedica govornoga čina.

CASSIUS


Prihvati li se psovka kao nešto nasušno ili kao izraz govornikove impotencije, ona svakako mora steći ravnopravnost među tematskim leksikografskim cjelinama te u leksikologiji općenito.

Zaključak

“I riječi su kao odijela – jedne pristaju jednim, a druge drugim prigodama”, riječi su to Stjepka Težaka u knjizi Hrvatski naš svagda(š)nji. I zaista, vulgarizmi su čest dio naše svagdašnjice. Uvijek se sjetim bake koja bi mi uljepšala svagdašnjicu svaki put kad bi me vidjela i rekla: “A jeb’la sisu svoju, jes’ narasla!” onako iz dra-gosti pa se često zapitam pamtim li možda ovaj događaj zbog bake ili zbog njezine komične upotrebe vulgarizama.

Baš zato što su dio jezične svagdašnjice, vulgarizmi ne bi smjeli jezikoslovcima biti tabu tema. Vulgarizmi mogu biti svježi, ali i istrošeni, s jedne strane stalnim, nepromjenjivim oblicima govore nam o nekom davnom odnosu prema životu, otkrivajući ljudsku prirodu, a s druge strane uvijek nastaju novi vulgarizmi, mije-njajući sebe, mijenjaju jezik. A te se promjene trebaju zabilježiti, zaustaviti njihov život u trajan spomenik tako što bi se napisao rječnik hrvatskih vulgarizama pa ne bismo morali za nekim “sočnim” hrvatskim vulgarizmima tragati po internetskim stranicama primjerice Swearsaurus19 koji donosi vulgarizme na 165 jezika, među kojima je i hrvatski. Ili tragati po internetskim forumima gdje se malo-malo pojavi kakav alternativni hrvatski rječnik20. Sve nam to pokazuje kako postoji veliko zani-manje za ovu temu.

Kakav god naš stav bio prema vulgarizmima, a ima ih različitih, naime, još se Šenoa u 19. stoljeću bunio zbog velika utjecaja vulgarizama u kazalištu, nazivaju-ći ga “prostačkim jezikom” (Klaić 1972: 237) pa do danas kada pisac Zoran Ferić dopušta vulgarizme u učionici jer potiču kreativnost (usp. www.jutarnji.hr), ostaje činjenica kako su vulgarizmi dio hrvatskoga jezika i kao takvi trebaju se ravnoprav-no istraživati u leksikografiji i leksikologiji.

19 Swearsaurus – how to insult, swear, cuss and curse in 165 languages, više na www.it-rx.com.20 Više o alternativnom hrvatskom rječniku vidi na www.croportal.net.

JEZIČNA BRUSIONICA


LITERATURA

Anić, V. 2009. Naličje kalupa. Sabrani spisi. Disput. Zagreb.

Anić, V. 2003. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber. Zagreb.

Grochowski, M. 1995. Słownik polskich przekleństw i wulgaryzmów. Wydawnictwo

Naukowe PWN Sp. z o. o. Warszawa.

Katnić-Bakaršić, M. 2001. Stilistika. Naučna i univerzitetska knjiga. Sarajevo.

Klaić, B. 1972. Između jezikoslovlja i nauke književnosti. Matica hrvatska. Zagreb.

Silić, J. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Disput. Zagreb.

Šipka, D. 1999. Opscene reči u srpskom jeziku. CPL – Beograd. Prometej – Novi Sad. Beograd.

Škiljan, D. 1989. Lingvistika svakodnevice. Književna zajednica Novog Sada. Novi Sad.

Težak, S. 1991. Hrvatski naš svagda(š)nji. Školske novine. Zagreb.

Internetski izvori

http://www.croportal.net/, (pristupljeno 2. 7. 2010.)

http://www.eudict.com/, (pristupljeno 2. 7. 2010.)

http://hjp.srce.hr/, (pristupljeno 1. 6. 2010.)

http://www.it-rx.com/insult/, (pristupljeno 2. 7. 2010.)

http://www.jutarnji.hr/zoran-feric, (pristupljeno 2. 7. 2010.)

http://www.vicevi.biz/, (pristupljeno 1. 7. 2010.)

CASSIUS


NAZIVI HRVATSKOGA JEZIKA U POVIJESTI

Sanja Novotny

Sam je naziv jezika jedan od elemenata nacionalnoga identiteta, kako objaš-njava Barbara Oczkowa (2010). Naziv se hrvatski jezik prvi put pojavio 1275. godine na Istarskom razvodu, ali se taj naziv kroz stoljeća mijenjao. U vrije-

me nastanka Istarskoga razvoda riječ jezik značila je i ‘narod’. Naziv hrvatski jezik zabilježen je i na zapisu popa Martinca iz 1493. godine. Oba citata zapisana su na starohrvatskom jeziku koji se tada temeljio na čakavskom narječju. Sve do narod-noga preporoda ravnopravno je, uz ostale, bio i narodni naziv – hrvatski (harvacki, hervacki, horvacki) jezik.

No, u djelima pisanima na stranim jezicima, ali i na hrvatskom, vrlo se često jezik nazivao ilirski/ilirički. Taj je naziv općenito određivao hrvatski jezik ili mu je značenje bilo toliko široko da je obuhvaćalo jezike svih južnih Slavena, pa i svih Slavena. Upravo je taj naziv najčešći u gramatikama i rječnicima isusovaca (Ka-šić, Della Bella, Jambrešić, Mikalja), franjevaca i pavlina (Belostenec). Toliko se široko upotrebljavao zbog netočne teorije prema kojoj su se etnički, ali i jezič-no Iliri poistovjećivali sa Slavenima. Naziv je ostao još iz renesansnoga doba, a u Hrvatskoj je u potpunosti zaživio nakon Tridentskoga sabora, točnije tijekom katoličke obnove. Sanja Knežević (2007: 41) objašnjava kako je ključnu ulogu u procesu standardizacije hrvatskoga jezika imao Bartol Kašić, autor prve hrvatske gramatike. On je u svojoj Gramatici normirao naddijalektalni tip jezika štokavske osnovice, a naziva ga ilirskim. ”Činjenica je da se hrvatski jezik dugo nazivao i il-Činjenica je da se hrvatski jezik dugo nazivao i il-irski jezik ne pobija činjenicu da je pojam ilirski jezik u pojedinim razdobljima i u pojedinih autora imao vrlo različit opseg. Premda su upravo u 17. stoljeću jasno određene granice ilirskih zemalja, pa time i ilirskoga jezika, u kroatistici se ilirizam 17. stoljeća, odnosno barokni slavizam preusko tumači. U svakom slučaju ne treba gledati toliko na naziv jezika, važno je koji je jezik opisan ili kojim je jezikom neko djelo napisano” (Tafra 2012: 41), tj. važno je da je to uvijek bio hrvatski jezik iako se nije uvijek zvao svojim narodnim imenom.

Temelj kasnijim pogrešnim teorijama i pogledima bila je hipoteza o etnoge-nezi Slavena, koju je postavio otac slavenske filologije Josef Dobrovský po kojoj su

JEZIČNA BRUSIONICA


svi Slaveni potekli od Srba. Kad bi to bila istina, onda bismo trebali govoriti o Pra-srbima umjesto o Praslavenima. Svoju je teoriju iznio 1818. godine, tj. “u vrijeme kada je znanje o južnoslavenskim jezicima bilo manjkavo zbog nedostatka teoret-skih istraživanja i materijalnih dokaza, napose kad je riječ o južnoslavenskoj dija-lektologiji” (Oczkowa 2010: 16). U početku je Dobrovský dijelio Južne Slavene na Hrvate (kajkavci i Slovenci) i Srbe (čakavci, štokavci, Torlaci, Bugari i Makedonci).

Poznat je i naziv slovenski jezik, koji je Dobrovský smatrao podvrstom hr-vatskoga jezika, a koji u srednjovjekovnoj pismenosti na glagoljici znači slavenski. Kako navodi Oczkowa (2010: 16), njegovoj se klasifikaciji oštro protivio slovenski lingvist Jernej Kopitar, koji je kajkavštinu pribrajao slovenskomu jeziku.

Godine 1843. Antun Mažuranić, objavljujući Vinodolski zakon, prvi dao znan-stveni opis čakavskoga dijalekta. Na temelju je analize jezičnih obilježja doveo u sumnju mišljenje o identičnosti štokavskih i čakavskih dijalekata te ih klasificirao kao dva različita dijalekta istoga jezika. “Njemu također možemo zahvaliti uvođe-nje termina štokavsko i čakavsko narječje u hrvatsko jezično nazivlje” (Oczkowa 2010: 17). Njegova su istraživanja postala temeljem novoga viđenja čakavskih go-vora kao izvorno hrvatskih, a štokavskih kao srpskih, što je i Karadžić smatrao, ali i neki slavisti. Od toga trenutka štokavština je pripisivana srpskomu jeziku, koje se gledište još i danas zna susresti u nekih srpskih jezikoslovaca. Prema tomu učenju u 19. stoljeću jedino bi čakavci bili Hrvati, dok su Hrvati kajkavci ubrajani u Sloven-ce, a Hrvati štokavci smatrani su Srbima, eventualno “Srbima katoličke vjeroispo-vijesti”.

Nakon razdoblja nijekanja činjenice postojanja hrvatskoga jezika, koji je sma-tran srpskim, u slavistici se tridesetih godina 19. stoljeća pojavljuje hrvatski naziv opet kao složenica srpsko-hrvatski. Taj je naziv za hrvatski jezik označavao zajed-ništvo štokavskih i čakavskih govora, kako navodi Oczkowa (2010: 17). J. P. Šafařík je smatrao da Hrvati kajkavci, kao i hrvatski štokavci i čakavci (koje je češće nazi-vao katoličkim Srbima), tvore književnu, jezičnu i kulturnu cjelinu. “Uvodeći naziv Iliri u užem smislu, u njih ubraja hrvatske čakavce i štokavce, tj. katoličke Srbe. Rezultat je uporaba naziva srpski kao sinonima ilirskomu (Serbisch oder Illyrisch)” (Oczkowa 2010: 19).

Polovicom 19. stoljeća “nastao” je naziv srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski je-zik, koji se temelji na novoštokavskom istočnohercegovačkom dijalektu. Neupitan je dokaz istovjetnosti obaju jezika bila zajednička dijalektna osnovica koja se poi-stovjećivala s jezičnim zavičajem Vuka Stefanovića Karadžića. Ispravak te definicije temelji se na izostavljanju atributa istočnohercegovački te isticanju novoštokavšti-ne kao jedine dijalektne osnovice hrvatskoga jezika. Taj su problem hrvatski lingvi-

CASSIUS


sti pokrenuli osamdesetih godina te su dokazali da nema argumenata za smatra-nje istočnohercegovačkoga dijalekta osnovicom hrvatskoga standarda. Hrvatski se standardni jezik izgradio na temeljima višestoljetnoga hrvatskoga književnoga jezika i na temeljima svojih narječja. Novoštokavština je samo načelno dijalektna osnova jer nije ni jedan određeni govor u temeljima standarda.

“Branka Tafra piše kako se naziv hercegovački pojavio poslije, ali uglavnom je povezna s fonološkom normom ilirskoga jezika (npr. naglascima, izgovorom jata). Tafra naglašava da je otvorenost prema dijalektnome bogatstvu hrvatskoga jezika i danas obilježjem njegova standarda koje je znatno oslabljeno kasnijim djelova-njem vukovaca. Oni su odvojili hrvatski jezik od mnogih njegovih izvora te ga pri-lagodili Vukovu modelu i normi” (Oczkowa 2010: 27–28).

Sudjelovanje novoštokavske osnove u oblikovanju književnoga hrvatsko-srp-skoga, a istodobno i hrvatskoga jezika, Ivić objašnjava na način koji oslikava tadaš-nje poglede na tu temu, navodi Oczkowa (2010: 29). U skladu s tim na prijelazu 15. u 16. stoljeće taj se jezik u Dubrovniku oblikuje kao književni na temelju lokal-noga jekavskoga dijalekta.

Radovanović upotrebljava naziv standardni jezik koji, krajem šezdesetih go-dina 20. stoljeća, uvodi Brozović. Oczkowa (2010: 36) navodi kako je taj termin bio češći u zapadnom jezikoslovlju.

Zaključili bismo temu s činjenicom koliko je bitno pitanje naziva hrvatsko-ga jezika te kako je upravo ono odredilo važna razdoblja u razvoju naše zemlje. Načelo nacionalnoga suvereniteta i ravnopravnosti podrazumijeva pravo svakog naroda da očuva karakteristike nacionalnoga postojanja prema čemu se dolazi do važne uloge naziva jezika kojim se hrvatski narod služi. Naš je hrvatski jezik najvažniji spomenik cjelokupne hrvatske kulturne baštine zbog čega je razumljivo nastojanje znanstvenika da mu se očuva njegovo narodno ime.

LITERATURA

Knežević, S. 2007. Nazivi hrvatskoga jezika u dopreporodnim gramatikama. Croatica et Slavica Iadertina. Zadar, str. 41–69.


Tafra, B. 2012. Prinosi povijesti hrvatskoga jezikoslovlja. Hrvatski studiji. Zagreb.

JEZIČNA BRUSIONICA


MOCIJSKI PARNJACI: KROATOLOŠKI OSVRT NA ŽENSKO21

Jasmina Pavić

Jezik je proizvod sedimentacije jezika prošlih razdoblja” (Irigaray 1999: 25). Jezik nije univerzalan, on je način društvene komunikacije i nije neutralan ni nedodirljiv. Svako razdoblje nosi svoja pravila i svako razdoblje donosi

nov napredak. Očit je paradoks kod napretka, koji ne mora nužno voditi prema naprijed, a u jezičnom se kontekstu nameće niz novih paradoksa, o kojima raspravlja Luce Irigaray u svojem poznatom eseju o jeziku: “Postmodernizmom možemo nazvati stav dekonstruiranja tzv. binarnih opozicija, pa i one muško/žensko. Nema, dakle, smisla pitati se što je muško i što je žensko, već kako neka kultura određuje suprotstavljene osobine koje ulaze u niz strukturalno povezanih binarnih opozicija” (str. 8). U ovom će se radu razmatrati kako spol/rod utječu na jezik, ali i kako jezik utječe na društveni položaj spolova/rodova.

Pišući o feminističkoj kritici kao o jednoj od temeljnih struja suvremene teo-rije, Jonathan Culler spominje prvu podjelu rada po spolu te navodi kako je žena bila vezana uz kućanske poslove i porodicu, ponajprije zbog svoje fiziološke funk-cije (Culler 1991: 37–56). Slično navodi i Zlatko Vince u raspravi o rodu u jeziku, povezujući muškarce s jednim tipom posla (brođenje, nošenje oružja), a žene uz kuću i obiteljske poslove (Vince 1954/55: 115). Branka se Galić bavi upravo “orod-njenim radom”, te sugerira pogrešnu utemeljenost pretpostavke o rodnoj podjeli rada: “Rane analize ove rodne podjele rada polazile su od pretpostavke da su po-djele između muških i ženskih spolnih uloga prirodne i biološke” (Galić 2011: 26). U tom smislu, orodnjeni rad ima duboko korijenje, a danas sasvim vitalan plod. Prema navodima Branke Galić mnogi smatraju da su spol i dob najstariji oblici podjele rada, a obitelj mjesto koje podržava polarizaciju i dodjeljivanje “uloga” u kojima je jasno gdje žena pripada i komu služi (Galić 2011: 33). Nadalje, Galić sma-tra kako je upravo (ne)shvaćanje “kulta majčinstva” razlog zbog kojega je posao

21 Ovaj je rad skraćena verzija završnoga rada na Diplomskom studiju kroatologije na Hrvatskim studijima, a napisan je pod mentorstvom prof. dr. sc. Branke Tafre.

“

CASSIUS


koji radi žena manje vrijedan i služi samo za popunjavanje “obiteljskoga budžeta”. Zanimljiv je način u kojem Galić primjećuje konstantu neravnopravnosti, a koja je izazvana neodvojivom “ženskom” funkcijom – reproduktivnom. Frapantna je či-njenica kako jedino ljudsko biće – žena, barem za sada, može održati čovječanstvo svojim reprodukcijskim svojstvima, a istodobno joj to svojstvo “posude” onemo-gućuje ravnopravnost.

Orodnjeni je jezik novotvorenica modernoga svijeta, ali orodnjenost se u kontekstu zanimanja nadaje na samom početku. Zbog tradicijskoga postojanja is-ključivo ‘’muških’’ i ‘’ženskih’’ poslova nije bilo potrebno stvoriti i upotrebljavati nazive, tj. mocijske parnjake, koji označuju žensku osobu neke profesije ako ga je radio samo muškarac, ili obrnuto. S vremenom žene ulaze u sva zanimanja. No, tada se stvaraju nove razlike između spolova jer takve ‘’ženske’’ profesije gube svoj prestiž. Što je prestiž manji, to je češće oslovljavanje žene jedino nazivom u ženskom rodu.

Iako mocijska tvorba nije novìna suvremenoga svijeta, ženska se nevidljivo-sti, i u jezičnom razmatranju, zadržala do današnjih dana. Razlog tomu mogu biti duboko ukorijenjeni ostaci antičkih previranja. Još je antička povijest podržavala i održavala ženu kao ‘’privatno’’, a na taj je način žena postala ona koja ne stvara kulturu i ne piše povijest. Privatnost je u tom smislu značila život bez mogućnosti ljudskoga postojanja. Drugim riječima, kako su to Aristotel i Platon nazivali, po-stojao je javni muškarac i privatna žena. Javno je ono osnovno za ljudski život, a privatno je samo nužnost.

Ženski mocijski parnjaci nisu samo ‘’aktivistički’’ problem. Nepronalaženje zadovoljavajućega parnjaka, dvojba oko pravilnije upotrebe, rječničke dvojbe oko natuknica kojima se imenuju ženske osobe te njihov izostanak, samo su neki od upita koji s vremenom trpe. Pravi rječnik mocijskih parnjaka hrvatski jezik još nema. Iako se prilično raspravljalo o mocijskim parnjacima kao rječničkim natu-knicama, koji su često dio nekoga drugoga rječnika (npr. Hrvatski čestotni rječnik), uvjeti za samostalni rječnik nikada nisu bili u potpunosti zadovoljeni. Također, ne postoji tvorbeni tip koji bi odgonetnuo kako se tvori ženski parnjak od imenica na -lac (ronilac, mačevalac …). Tvorba pojedinačnih primjera dovodi do nesistemati-zacije pa je najčešći odgovor da parnjaka nema. S druge strane, upotreba je gene-ričkih muških mocijskih parnjaka kao općih sasvim neopravdana i (pre)česta.

Cijeloga se život susrećemo s mocijskim parnjacima, ali ipak nismo svjesni kompliciranosti i opsežnosti ove teme. Ponajprije, prva je prepreka jezikoslovno nazivlje. Pokazalo se kako rječnici, jezični internetski portali, gramatike i drugi stručni priručnici u pravilu ne poznaju naziv moviranje, a na njega se najčešće

JEZIČNA BRUSIONICA


samo upućuje. Osim toga, problematični su i pojmovi rod i/ili spol. Semantički pojam spola treba razlikovati od gramatičke kategorije roda Na primjeru imenice curetak postaje jasno kako je to imenica muškoga roda, ali se odnosi na žensku osobu. Hrvoja je Heffer naglasila kako je ‘’rod pitanje manjega ili višega, pitanje izbora (za razliku od spola). I to ne izbora muškoga ili ženskoga, nego izbora iz niza muškoga i ženskoga pluraliteta … ‘’ (Heffer 2007: 173).

Mocija je (tvorbena) promjena spola i roda. Promjenom roda dolazi do pri-djevne mocijske tvorbe (visok-ø, visok-a), a ako se izriče i spol, dolazi do imenične mocijske tvorbe, tj. do moviranja (glumac – glumica). U tvorbi ženskoga parnjaka najčešće sudjeluju sufiksi -a, -ica, -ka, -inja i -kinja, a kod muškoga parnjaka to su -(a)c i -(a)k. Od nekih se imenica ne može napraviti mocijski parnjak, a ograniče-nja mogu biti različita, pa i izvanjezična. Iako neki mocijski parnjaci nemaju svoj parnjak, pokušavaju se pronaći različita rješenja za tvorbu. Do sada svi napori nisu pokazali dovoljno jasnu sistematizaciju problema. Pojedinačna tvorba ženskih par-njaka dovodi do nejasnoća načina tvorbe parnjaka. Prema Eugeniji Barić (1987) svi muški mocijski parnjaci mogu imati ženski parnjak, samo je pitanje ‘’zaživljenosti’’ tvorenice. U tom je smislu važno naglasiti razliku između ‘’postoji’’ i ‘’postoji u upotrebi’’. Ako parnjak postoji, potencirana je i njegova upotreba.

Zanimljiv je prikaz rodnoga identiteta, koji navodi Irigaray, prema kojem su ‘’muškarci sebi pripisali osobnost, a žene sveli na status predmeta ili ništa’’ (Iriga-ray 1999: 53). To vrijedi i za rod riječi. Kosac je muškarac, a kosilica je oruđe kojim se služi muškarac i ta se riječ ne može dati ženskoj osobi, ne postoji riječ koja bi opisala ženu koja kosi. Također, vrlo je znakovita činjenica da rječnička natuknica tajnica sadrži uputu: vidi tajnik. Na taj se način preko jezika ugrožava društveni po-ložaj žene, a neposredno ženski oblik vrlo često aludira na omalovažavanje osobe. Prema tomu Irigaray zaključuje kako su ‘’muškarci okruženi oruđima ženskog roda i ženama-objektima’’ (isto).

Trenutak u kojem je ‘’žena’’ postala razočarenje i prezir, prema Culler (1991), jest kada je u prvo vrijeme novorođenče hranila majka. To je prvotno iskustvo naj-ranije kada se javljaju razočarenja, a ishod je ‘’snažna zlovolja prema toj ovisnosti i kompenzacijska težnja za poistovjećivanje s muškim osobama, koje zapažamo kao različite i neovisne. Čak ni kćeri majka možda nikada ne bi izgledala takvim potpu-nim ‘’ja’’ kao što je to otac, koji je bio ‘’ja’’ već pri prvom susretu s njim’’ (Culler 1991: 46). Vrlo je važno uočiti stanje u kojem sve vrijedno pripada muškarcima i označeno je njihovim, muškim rodom. ‘’Osim dobara koje u užem smislu riječi pripisuje sebi, muškarac počinje svoj rod pripisivati i Bogu (ovaj Bog)’’ (Irigaray 1999: 25).

CASSIUS


Priručnik Centra za ženske studije spominje četiri područja u kojima se žena diskriminira: jezik, obrazovno-znanstveni sustav, mediji i nasilje protiv žena. Jezik se smatra najjasnijim pokazateljem diskriminacije, ”a kako je moć imenovanja is-ključivo muška, jezik podržava i reproducira diskriminaciju” (Centar za ženske stu-dije 2004). Irigaray smatra kako je pravo na jednakost tu da se pokaže razlika. Žene i muškarci nisu jednaki i jezik to jasno pokazuje. Glovacki-Bernardi zato inzistira na jezičnoj biti roda: ‘’Bivstvo riječi u ljudskoj svijesti povezano je s bivstvom stvari i stoga treba nastojati žene u jeziku učiniti prisutnima’’ (Glovacki-Bernardi 2008: 105). Zaključuje se kako do promjena ne može doći bez društva i jezika.

Sredinom je 20. stoljeća (Savić 1995) i početkom 21. stoljeća (Pavić 2012) provedena komparativna analiza upotrebe ženskoga mocijskoga parnjaka na oda-branim publicističkim primjerima. Analizom je ustanovljeno kako se u 21. stolje-ću dosljednije upotrebljava ženski parnjak u svim publicističkim rubrikama, osim kod vršitelja/vršiteljice dužnosti. Na taj se način potvrdila nejasna razlika opće i/ili konkretne situacije. Ranije analize pokazuju kako je pojavljivanje ženskoga mocij-skoga parnjaka ovisilo o tipu rubrike u dnevnim listovima, a posebno je bila očita nevidljivost žene u vjerskim časopisima (Savić 1995). S druge pak strane, analizom se odabranih rječnika uočava nedosljednost u obrađivanju mocijskih parnjaka. Ni jedan pregledani rječnik nije dosljedno navodio i muški i ženski parnjak. Također, uočava se nedosljednost pri odabiru rješenja za navođenje parnjaka – kao poseb-na natuknica za svaki parnjak ili kao jedna natuknica za oba parnjaka. Ako je rječnik i bio dosljedniji (npr. ženski i muški parnjaci imaju posebne natuknice), tada su se javljali drugi problemi (npr. nepronalaženje ženskoga parnjaka). Iako bi navođenje svih ženskih parnjaka moglo narušiti rječničku ekonomiju, potrebno je problemu pristupiti interdisciplinarnije. Ipak, dosljednija bi upotreba oba parnjaka (muškoga i ženskoga) pokazala pravedniju ravnopravnost spolova. Navođenje bi ženskoga mocijskoga parnjaka, kao posebne natuknice, značilo i da ženski parnjak uza sebe može imati potrebne gramatičke podatke. Na taj bi se način spriječile česte po-greške provođenja sibilarizacije ili primjerice pogreške u izvođenju posvojnih pri-djeva od mocijskih tvorenica (npr. učiteljicin* i učiteljičin). Nesustavnost rječničke obrade zbunjuje, zabrinjava, ali i osiromašuje hrvatski rječnički fond. Kako bismo svijetu i sami sebi mogli bolje objasniti i predstaviti hrvatski jezik nego dobrim, kvalitetni(ji)m, razumljivi(ji)m i dosljedni(ji)m rječnikom.

Iako se dogodio pozitivan iskorak i danas je nezamislivo da Marija Terezi-ja postane kraljem (kako piše u onovremenim dokumentima) (Lisičić 1999: 468), i dalje postoje određene ‘’predrasude’’. Postoji razlika u ravnopravnoj upotrebi mocijskih parnjaka. Ravnopravnija upotreba oba mocijska parnjaka prisutna je u

JEZIČNA BRUSIONICA


školstvu, ugostiteljstvu, novinarstvu, kazalištu i filmu, u sportu itd. Područja na ko-jima nije toliko ravnopravna upotreba ženskoga mocijskoga parnjaka su diplome, nazivi škola te razni natpisi u rubrikama novina, knjiga i slično. Ponekada je bitno tko radi neki posao ili tko nam nešto priopćava jer nedostatak ili krivo protuma-čene informacije mogu dovesti do problema u komunikaciji. Zanimljiv je primjer s trudnim studentom (Glovacki-Bernardi 2008) koji se spominje u 1. stavku članka 88. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Logično je da student ne može biti trudan. Takvo je vrednovanje muškoga parnjaka kao ‘’neutralnoga’’ u zakonskim tekstovima dodatno zakompliciralo situaciju. Zakon traži upotrebu oba ‘’rodna oblika’’ na različitim područjima, ali sam sebi proturječi. Ako je muški rod neutralan (ni muški ni ženski spol), zašto se u nekim slučajevima miješa ta neutral-nost s ne-neutralnošću?

Govoreći o reprezentativnosti, Kodrnja (2008) uočava kako u Saboru i Vladi Republike Hrvatske postoje predstavnici općina, nacija, političkih stranki itd., ali ne postoji i ne uvažava se kategorija iz područja različitosti, a koja je starija od svih ostalih – rod: ‘’Da je jedino u kategorijama individualnoga suvereniteta mo-guće misliti o realnom, a ne ideologiziranom suverenitetu pojedinaca ‘otkrili’ su filozofi preteče građanske revolucije. I upravo stoga uvodi se logika reciprociteta i reprezentativnosti različitih društvenih segmenata’’ (Kodrnja 2008: 210). Zastu-pnik jedne političke stranke ne može zastupati drugu stranku, ali muškarac može zastupati ženu. Kako Kodrnja navodi, više od 50 % stanovništva Republike Hrvat-ske predstavlja 4 % zastupnica u Saboru. Stoga, autorica se pita, znači li to da u svim pitanjima muškarci mogu predstavljati žene?

Zakonska je obveza ravnopravne upotrebe obaju mocijskih parnjaka za sva zanimanja dopunjena tablicom svih zanimanja u muškom i ženskom rodu.22 Popis donosi mnoštvo zanimanja, no istaknut će se brigadir čistačica – brigadirka čista-čica. U tablici se nalazi i čistač, ali kada se govori o kategoriji ‘’kućnih pomoćnica’’ postoji samo čistačica, iako se govori o muškarcu (brigadiru). Prema tomu, takvo stanje još jednom pokazuje ukorijenjenost antičke dihotomije javno/privatno.

Feministkinje se bore za isticanja žene na svim životnim područjima. Ali, po-vijesno gledano, i mnogi su se poznati muškarci u nas zalagali za žene i njihova pra-va. Bili su to primjerice Ivan Filipović, Ivan Perkovac, August Šenoa, Josip Gall itd. (Šego 2011). Žene kao i muškarci imaju potpuno pravo na jednaku i ravnopravnu upotrebu odgovarajućega mocijskoga parnjaka, ali treba uzeti u obzir i druge ‘’mo-gućnosti’’. Dosljednom upotrebom obaju parnjaka stvaraju se dodatni problemi, tj. teško je pratiti tekst u kojem se sve dvostruko navodi, a narušava se i jezična

22 Usp. http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/dodatni/378415.pdf

CASSIUS


ekonomija. Značenjem riječi ‘’diskriminacija’’ nije u potpunosti obuhvaćeno ono za što se feministi i feministkinje bore. Gotovo je uzaludno tražiti teoretsku pod-logu tim smjernicama, ali treba spriječiti moguće probleme, kao kod trudnoga studenta. To znači da treba spominjati i ženski mocijski parnjak, pogotovo ako je jedino on logičan, ali ne treba forsirati na dosljednoj upotrebi koja narušava samu bit teksta.

Irigaray smatra kako je pravo jednakost tu da se pokaže razlika. Žene i muš-karci nisu jednaki i jezik to jasno pokazuje. Zrinjka Glovacki-Bernardi u studiji o orodnjenom jeziku navodi Kroskrityja koji smatra da ‘’jezik i komunikacija pred-stavljaju ključne kriterije pomoću kojih članovi neke skupine definiraju svoju sku-pinu i pomoću kojih drugi definiraju tu istu skupinu i njezine članove. Stoga u jezič-nom konstruiranju identiteta komunikacijskom praksom oslovljavanje ima osobitu ulogu. Rodni se identiteti također ustanovljavaju na razini rječnika i razgovorne prakse čime se govornik/ca pozicionira u skladu s kulturnim modelima muškog i ženskog jezičnog ponašanja’’ (Glovacki-Bernardi 2008: 103).

Suvremeno je društvo donijelo brojne pozitivne promjene za ženu na svim područjima. S druge strane, tradicija je ostavila svoj trag i još uvijek postoje ele-menti spolne diskriminacije. Kao što postoji seksizam u društvu, tako postoji i sek-sizam u jeziku. Svaki/a govornik/ca modificira jezik na svoj način zbog čega nastaju varijante istoga jezika. Jedan od aspekata jezične raznolikosti jest i način na koji muškarci i žene upotrebljavaju jezik. Etnografi su u svojim istraživanjima uočili da muškarci i žene upotrebljavaju različite riječi za isti pojam (Granić 2005: 193–204). Granić (2005) navodi različite primjere kako bi pokazala takvu upotrebu pa uočava istoznačnice čija je upotreba strogo određena. U muškom se diskursu upotreblja-vala riječ u ‘’muškom obliku’’, a kada bi se ta ista riječ upotrebljavala u komuni-kaciji sa ženom, ona bi se promijenila u ‘’ženski oblik’’. Na taj su način muškarci iskazivali svoju superiornost. Također, autorica navodi zanimljiv primjer ženske varijante afričkoga jezika Bantu plemena Zulu u kojoj su neki glasovi zabranjeni ženama pa tako u tom plemenu žena ne bi smjela izgovoriti ‘z’, tj. umjesto amanzi ona bi izgovorila amandaba (Granić 2005).Ako govorimo o varijantnim oblicima zasnovanim na spolnim razlikama, treba spomenuti i razlike u neverbalnoj komu-nikaciji (žene više koriste neverbalne znakove), fonetici i fonologiji (naglasci, ton i sl.), izboru leksika itd. Spol kao razlikovno obilježje ne isključuje druga nejezična razlikovna obilježja (rasa, dob, podrijetlo itd.).

Glavni je razlog aktiviranja feministkinja bio upravo slabo ili nikakvo posto-janje ženskih mocijskih parnjaka. Jesu li žene ‘’obilježene’’ muškim zvanjima, ti-tulama i zanimanjima jer su one neutralne? Uz tolika pomuškarčivanja ženskih

JEZIČNA BRUSIONICA


zanimanja, one kao da više ne pronalaze svoju ‘’afirmaciju’’. Ne želeći više biti doktorice kao doktorove supruge, žene se sve više bore za ravnopravnu upotrebu ženskoga mocijskoga parnjaka doktorica i to u društveno aktivnom smislu. Žene su se oduvijek borile za svoj položaj ne želeći ništa drugo nego ravnopravnost.

Unatoč svim zakonskim obvezama i ostalim propisima, govor i jezik jesu spol-no određeni. Poticanje na ravnopravnost ne znači i poticanje na neutralnost. No, ako je i jedno i drugo upitno, ipak ostaje (ne)objašnjiva čarolija kojom žena (p)ostaje nevidljiva u svoj svojoj različitosti od muškarca. Do promjena se ne može doći bez društva i jezika. No, društvo i dalje osnažuje zidove ‘’haremskoga’’ jezič-noga prostora, umjesto, kao što sugerira Irigaray, ‘’ulog govora i ulog jezika tre-bao bi se više koristiti za veću kulturnu zrelost i za višu kulturnu pravdu’’ (Irigaray 1999: 26).

LITERATURA

Barić, E. 1987. Mocijski parnjaci i njihova upotreba. Rasprave Zavoda za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku 13: 9–18.

Culler, J.1991. O dekonstrukciji. Globus. Zagreb.

Galić, B. 2011. Žene i rad u suvremenom društvu – značaj ‘’orodnjenog’’ rada. Sociologija i prostor 49, 189 (1): 25–48.

Glovacki-Bernardi, Z. 2008. Kad student zatrudni ... rasprava o rodnojperspektivi u jeziku. Alfa. Zagreb.

Granić, J. 2005. Muške i ženske varijante jezika. Jezik u društvenoj interakciji (zbornik radova). Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. Split, str. 193–204.

Heffer, H. 2007. Biološka i društvena kategorija roda u rodnoj teoriji i rodna teorija stereotipa. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 33: 165–175.

Irigaray, L. 1999. Ja, ti, mi. Za kulturu razlike. Ženska infoteka. Zagreb.

Kodrnja, J. 2008. Žene zmije – rodna dekonstrukcija. Institut za istraživanje u Zagrebu. Zagreb.

CASSIUS


Lisičić, V. 1999. O spolu Marije Terezije (muški rod, ženski rod). Teorija i mogućnosti primjene pragmalingvistike (zbornik radova). Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. Zagreb – Rijeka, str. 467–470.

Savić, S. 1995. Jezik i pol (II). Istraživanja kod nas. Filozofski fakultet. Novi Sad.

Šego, J. 2011. O ženama u ‘’Viencu’’ i o liku učiteljice u trima književnim tekstovima 19. stoljeća. Kroatologija 2, 2: 141–169.

Vince, Z. 1954/55. Drugarica direktor, gospođa profesor ili drugarica direktorica, gospođa profesorica? Jezik 3: 113–118.

Zakon o ravnopravnosti spolova (15. srpnja 2008. godine). Dostupno na internetskoj stranici: http://www.ured-ravnopravnost.hr/site/hr/zakon-o-ravnopravnosti.html.

Internetski izvori

• http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/dodatni/378415.pdf(pristupljeno 9. 8. 2012. )

JEZIČNA BRUSIONICA


LATINICA – JEDNO OD TRIJU HRVATSKIH PISAMA

Iva Sušilović

Od triju hrvatskih pisama latinica je najmlađa. Od 9. stoljeća kada su dobili svoje prvo pismo, glagoljicu, Hrvati ju upotrebljavaju sve do polovice 12. stoljeća, a potom glagoljicu i ćirilicu. U 14. stoljeću počinje se upotreblja-

vati latinica. Prvi se tekstovi na latinici počinju javljati relativno kasno, u drugoj polovici 14. stoljeća, ali latinica je ipak uspjela potisnuti i glagoljicu i ćirilicu. Oni su od 16. stoljeća samo rubna hrvatska pisma. Najstariji su poznati tekstovi pisani latinicom Red i zakon sestara dominikanki u Zadru, djelo datirano 1345. godinom, te Šibenska molitva iz 14. stoljeća koja se pripisuje fra Pavlu Šibenčaninu.

Proces uvođenja latinice, kao jedinoga hrvatskoga pisma, nije bio jednosta-van ni jednodimenzionalan. Naime, latinicu nije bilo lako prilagoditi fonološkomu sustavu hrvatskoga jezika. Također, pojedini su dijelovi Hrvatske bili pod različitim vanjskim utjecajima. Nadalje, latinična je grafija od svojih prvih početaka bila u uskoj vezi s crkvenim životom, točnije s izgovorom latinskoga jezika. Kako se crkve-ni jezik u različitim područjima različito izgovarao, tako su se razvili različiti slovo-pisni sustavi. Prema tomu, u Hrvatskoj razlikujemo dva slovopisna sustava. S jedne strane, područje je Dalmacije bilo pod utjecajem talijanskoga izgovora latinskoga jezika. Tako se, na primjer, u Dalmaciji palatali bilježe kao gl za /lj/ ili gn za /nj/ te u tom primjećujemo utjecaj talijanskoga grafijskoga sustava. S druge strane, kajkav-sko je jezično područje bilo pod utjecajem Ugarske. Ondje primjećujemo utjecaj ugarskoga grafijskoga sustava pa se tako palatali bilježe kao ly za /lj/ i ny za /nj/.

Ipak, veći je problem predstavljalo pisanje naših nepčanih glasova. Naime, kako pisci nisu nalazili neke strane ‘’uzore’’, koristili su se različitim grafemima. Tako je isti pisac vrlo često isti glas bilježio različitim grafemima pa nije postojao jedinstven sustav.

Promatrajući takvu situaciju te uviđajući da je ona štetna za hrvatski jezik, istaknuli su se pojedinci koji su željeli srediti nastali grafijski nered. Naime, iako pisci nužno prihvaćaju dvoslove ili troslove, želja je za jednoslovnim rješenjima stalno prisutna. Tu će želju prvi uspjeti ostvariti Pavao (Ritter) Vitezović.

CASSIUS


Težnja se za jednoslovnim rješenjima ponajprije ogleda u upotrebi dijakritič-kih znakova. Koliko je ta želja učvršćena u hrvatsku svijest, svjedoči i činjenica da je ona prisutna već u najstarijim tekstovima pisanim latinicom iz 14. stoljeća.

Dalmatinski grafijski sustav

Prva osoba, koja se istaknula u reformi grafijskoga sustava, bio je Šime Budi-nić. On je, najvjerojatnije po uzoru na češku grafiju, u svojim djelima počeo upo-trebljavati jednostavnu grafiju. Za naše grafeme č i ž Budinić upotrebljava slične. Također, Rafael je Levaković na samom početku svojega djelovanja dodao dijakri-tičke znakove glagoljičnim i ćiriličnim slovima, a potom i latiničnima. Nažalost, sve je ostalo samo u rukopisu. Bartol Kašić, pisac naše prve gramatike, u predgovoru svojega djela Ritual rimski objašnjava kako treba stvoriti grafiju u kojoj će uvijek jedan znak označavati jedan glas jer se događalo da pisac ima više grafema za jedan fonem.

Najvjerojatnije je najvažniju ulogu u pojednostavljivanju grafije odigrao Pa-vao Vitezović. Nažalost, nije se sačuvalo nijedno njegovo latinsko djelo o reformi grafije, ali mi o njoj ipak saznajemo iz predgovora njegova djela Plorantis Cro-atiae saecula duo iz 1703. godine, u kojem čitatelje upućuje na svoju raspravu Orthographia Illyricana. Njegova je osnovna zamisao da se svaki glas uvijek treba bilježiti istim i jednim znakom te da se trebaju koristiti dijakritički znakovi. Potom, Vitezović u svojim djelima odbacuje dvoslove i troslove te se ugleda na glagoljični monografski sustav. Na taj način Vitezović nudi dosljedan jednoslovni sustav u koji je uključio i dijakritičke znakove. Upravo bismo stoga vrlo lako mogli ustvrditi kako je Vitezović prava preteča Ljudevitu Gaju.

Slavonski grafijski sustav

Reformatorska je djelatnost slavonskih pisaca trajala od polovice 18. stolje-ća, a njezin će najveći uspjeh doći do izražaja krajem stoljeća kada je slavonski slovopis postao najprihvaćeniji i najprošireniji. Prvi, koji se u reformi grafijskoga sustava u Slavoniji najviše istaknuo, bio je Jerolim Lipovčić, a koji je svoja grafijska rješenja iznio u predgovoru djela Dussu csuvauiche pohogjenje. On je za pojedine foneme uzeo sljedeće grafeme: c /c/, ch /ć/, cs /č/, gj /đ/, cx /dž/, lj /lj/, nj /nj/, s /s/, ss /š/, z /z/, x /ž/, er /r/.

Slavonski grafijski sustav zapravo predstavlja kompromis između dalma-tinske i sjeverne grafije. Upravo je ‘’dopuštenjem’’ za primjenu u školstvu, kao priručnik, slavonski i kajkavski slovopis postigao velik uspjeh. Istodobno su 1779. godine objavljeni kajkavski pravopis Kratki navuk za pravopiszanjye horvatzko za

JEZIČNA BRUSIONICA


potreboszt narodnih skol i slavonski Uputjenje k’ slavonskomu Pravopisanju za po-trebu narodnieh ucsionicah u Kraljevstvu Slavonie pa su oba priručnika početak pravopisnoga kodificiranja u nas.

U 19. stoljeću, točnije 1830. godine, Ljudevit Gaj u Budimu tiska svoje djelo Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, poleg mudroĺubneh, narod-neh i prigospodarneh temeĺov i zrokov. Reforma je grafijskoga sustava u tom djelu imala uzor u češkoj latinici. Dijakritički je znak, koji Gaj uvodi, bila tilda (~). Za razliku od dalmatinske i slavonske grafije, u kajkavskoj se grafiji nisu primjenjivali dijakritički znakovi. Prvi koji ih je predložio, kako je već rečeno, bio je Pavao Vi-tezović, a od njega ih je preuzeo Ljudevit Gaj. Gaj je veliku pozornost posvećivao upravo grafiji. Naime, njegovo je stajalište bilo da je upravo sređena grafija put za postizanje jedinstvenoga jezika, a jedinstveni jezik vodi i jedinstvu naroda.

Današnja latinica svoj ‘’konačni oblik’’ počinje dobivati Gajevim člankom Pra-vopisz iz 1835. godine. U tom radu Gaj za osnovu hrvatskoga jezika uzima štokav-sko narječje, koje je bilo najraširenije na hrvatskom području. Nadalje, uvodi pisa-nje rogatoga e (ě) za jat, znak za ć preuzima iz poljskoga jezika te uvodi dvoslove dj, lj, nj, tj za bilježenje fonema /đ/, /lj/, /nj/, /ć/.

Reforma se grafijskoga sustava, kao i sva normativna djelovanja u razdoblju ilirizma, ostvarivala uglavnom ‘’preko pera’’, tj. pisanjem gramatika, pravopisa i različitih predgovora u kojima su pisci izlagali svoje stavove o jeziku. Ilirci su željeli stvoriti jedinstven, normiran jezik, a to je bio način na koji su hrvatski jezik željeli zaštititi od stranih utjecaja kojima je konstantno bio izložen. Kako bi kodificirali jezik, jezikoslovci su često posezali za starijim rječnicima i gramatika. Naime, željeli su stvoriti općehrvatski leksik. Tako su sve gramatike, počevši od Kašićeve, stvorile određenu cjelinu. Upravo je Bartol Kašić, kao otac hrvatske gramatike, bio uzor svim nadolazećim generacijama gramatičara.

Oslanjajući se na povijest hrvatskoga jezika i uzevši u obzir zamisli hrvatskih jezikoslovaca, koji su se zalagali za hrvatski jezik prije njih, Gaj i ilirci nakon mnogih prethodnih pokušaja usustavljivanja uredili latinični slovopis, koji je činio osnovu jedinstvenoga jezika kao sustava. Trebat će do kraja stoljeća samo neke slovopisne sitnice promijeniti da bi gajica ostala općeprihvaćena ne samo u hrvatskom jeziku nego i u slovenskom te u srpskom kao drugo pismo. Tako su Hrvati konačno imali očišćen put prema jezičnomu ujedinjenju, a vrlo je jasno da je upravo jezik taj glavni element koji povezuje narod te ga čini jedinstvenim.

CASSIUS


LITERATURA

Kapetanović, A. 2006. Hrvatska srednjovjekovna latinica. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 31, 1: 463–471.

Moguš, M. 1984. Glagoljica kao ortografski uzorak u hrvatskoj književnosti. Slovo 34:263–268.


Vince, Z. 1990. Putovima hrvatskoga književnoga jezika. Matica hrvatska. Zagreb.

MLADI PISCI

MLADI PISCI


Dragi čitatelji i čitateljice,

kako bismo rubriku Mladi pisci učinili što zanimljivijom i relevantnijom, od ovoga smo broja donekle promijenili njezinu koncepciju. Rubrika je podijeljena na tri dijela: poezija, kratka priča i esej, a radovi koje ovdje donosimo izabrani su na književnom natječaju koji smo po prvi put proveli u svibnju 2012. Nadamo se da će to postati tradicija. Stručno povjerenstvo sačinjavao je predstavnik DSK-a Cassius, doc. dr. sc. Dubravka Zima i doc. dr. sc. Davor Piskač koji su od prijavlje-nih radova odabrali najuspješnije. Odabrani radovi proglašeni su na znanstvenom kolokviju Uloga Matice hrvatske u hrvatskoj kulturi nekad i danas koji je 9. svibnja 2012. održan na Hrvatskim studijima. Pobjednici su natječaja za kratku priču Mar-tina Lončar, Vedran Volarić i Bojan Koštić, zatim za poeziju Sanda Kovačić, Gordan Bezjak i Martina Dumbović te za esej Bojan Koštić i Marica Perić. Pobjednice i pobjednici nagrađeni su vrijednim knjigama Matice hrvatske. Uživajte u njihovim radovima.

Uredništvo Cassiusa

CASSIUS


POEZIJA

Sanda Kovačić

KONZERVE

Znate kako se u konzervama čuva hrana?

Tako i vi u konzervama čuvate misli i želje svojih majki i očeva.

Nema potrebe!

Prestanite!

Odbacite konzerve!

One i onako štete okolišu!

Vaše “ja” je tu, ono se rodilo.

Dajte mu da raste.

Dajte mu da živi.

Njega ja želim upoznati.

S njime želim općiti.

Maknite te jebene konzerve jer na njih se mogu samo porezati.

MLADI PISCI


POLICE

Šminkaš li se kad odlaziš u knjižnicu?

Širiš li tada svoje zaspale oči?

Oblačiš li čistu majicu?

Misliš li na ulicu kojom hodaš?

Nisi izašla iz stana punih sedam dana.

Vani je novi svijet. Vidiš li ti to?

Vani su nove misli, nove riječi i nove knjige.

Vani je i on.

Među policama.

Čeka te.

Čeka te da zajedno pronađete novu knjigu.

Praznu knjigu.

CASSIUS


SAKRIJ SE

Stavi puno šminke

Na te svoje širom otvorene oči

Možda sakriješ pogrešno otvorene zjenice

Možda sakriješ ono za čime žudiš

Prebaci i kosu preko lica

I još, uz to, pogled zabij u pod

Stavi i slušalice u uši

I pojačaj muziku na najjače

Hodaj gradom i kimaj glavom

Bravo! Sjedni, odličan – pet!

MLADI PISCI


Gordan Bezjak

***

I donosim pozdrave dragi prijatelju,

tako dugo nisam znao da si pored mene,

skrivajući se iza farsa humora i bezbrige,

pomalo uzimajući djeliće mojeg strpljenja sebi u okrilje.

Strašiš me, sudruže u mraku, i znam da mi donosiš čovječnost.

Očekujem te u krajevima svojih snova i u prožimanju svojih nastojanja.

Progutat ću te, stranče, i bez straha i u miru opet ću biti cjelovit,

svjestan tvojih pogleda i znajući da ova nada koju donosiš lagano izmiče.

CASSIUS


Martina Dumbović

SRAMOTNO I VIŠAK.

Pred tobom je nevjera u odsijecanju jarećih koža

ispisanih uglatim jezikom, a vrvljenje postalo je ja

tri metra dalje.

No ipak ne postoji krv toliko gorka da zatvori

šupljine očiju razmočenih u formalinu

ili naprosto iskopanih

oštricama beskompromisnih snova.

I posljednje strujanje krvi sljepoočnicama

prodrijet će u topot

nerazdijeljivih ostataka leševa

jučerašnjih riječi, nepogaženih

pogaženih

otrgnutih razgrnutih raspršenih.

Srči venom iz duplja pijanih

krstarenjem nebom zrelosti i otkupljivanjem

srasle duše s milijun i dva

razasuta života od neki dan,

kada bogohulnice sopću ničice položene.

MLADI PISCI


Prljave djevice sabiru svoju čednost

kratkim uzdisajima tromosti vlastitih ideala

prodanih sinoćnjim otkupljivačima slabosti.

Skloni te mizerne poglede

jer nisam protiv i nije istina, pobogu,

popij srž moga bitka

nepromijenjenog nevaljalog

noćima ili godinama posljednjim prethodnim

jer varaš se, zasljepljuješ

sebi svojstvenim paradoksima

mrziš i ne podnosiš krutost

kaljužno kontempliranu u ciklus

ne prekidajući trepet.

Trgaj mi čeljust prstima samo ako

ćeš biti hrabra gutati oronule dijelove

i grebi moje meso s nadlaktica

samo ako ćeš biti živa ja.

Sašivena po uzoru.

Neželjena okolini.

CASSIUS


PROZA

Martina Lončar

INDIJANCI U HERCEGOVINI

– Neću ja to radit, nećuu! – cvili baka s neizrecivo iskrenim izrazom lica. Gleda oko sebe i ne zna gdje je.

– Ajde, bako, došle smo tu da fino piškimo pa ćemo se nazad vratit u kre-vet.

– Pa onda pišaj, ako si došla! – odvrati mi baka. – Ajde, bako, molim te, pliiiz, nemoj me živcirat, pa pola pet je, niš neću

spavat, ajde!Sjedi na školjci s pomalo ljutim izrazom lica kao ovo je zadnji put da ona za

mene ovo čini i nikad više neće, al ajd neka mi bude. Govorim joj da je ona zapravo kraljica i da svaki dan fino sjedi na svom tronu i kud ćeš bolje.

– Pričaj ti svoje, pričaj – i nastavi spavat.Noć, naravno, uvijek kratko traje, uz državnu cestu, kamiondžije samo čekaju

kad će ugledati sebi sličnog i zatrubiti, a mene bude zvuci:“Urankašice i urankaši, vi slušate Radio Slavoniju, 88. 6 Mhz! Prekrasan dan

za još prekrasnije aktivnosti, sunčano je, najavljuju i trideset Celzijevih stupnjeva ...”

– Ma, ne sipaaaj mi šećer u kavu pa znaš da tako ne pijem, ti, mamo, ko da me ne znaš? – nevjerojatno distonijskim glasom javlja se i sestra, koju zovem po-lusestrom pa joj govorim da su ju morali, jednostavno morali zamijeniti u rodilištu i pri tom lažem naravno.

– Ne pijem kavu slatku da mi barem nešto u životu bude gorko – i hihoće se. Pomislim samo: hmm da, i zakolutam zatvorenim očima.

Vide da se budim i počinju s pitanjima jesam li dobro spavala, mislim si da, kako da ne, odeš u metropolu i izgubiš svoju sobu, još bolje, dijeliš ju s bakom. A vidim da mi cimerica već žvače svoje dvije šnjite kruha namazane medom ili

MLADI PISCI


domaćim pekmezom i srče kavu, kako samo pjeva, bit će da se naspavala, a i za-boravila sinoćnju avanturu.

– Nuđer đavla malog, a je mi se naspavala!– Da, ko i ti – odvratim.Ja sam spavala ko nikad do sad, ee da budeš mi došla tako češće, kako ško-

la?– Dobro je, ide – i bježim u kuhinju.– Da, mama, piškila je, ne u krevet, da, kao i uvijek u isto doba. Samo da popijem kavu, uuu, Turkinjo moja, dvije žlice šećera uvijek. Duboko

sam već zaglibila s kavom, bijelu pijem od kad sam svjesna sebe, a to bi moglo biti oko prvoga razreda, iako se ne sjećam praktički ničega iz tog perioda (demencija je sve češća u mlađih ljudi), ali kavu znam da sam pila. I onda turska svaki dan, više nisi curetak, piješ tursku kavu, raste ti rep već dobrano, a već sam se i udala, ako ćemo po okusu.

– Morat ćeš otići kupiti zavoje da baku previjemo, nema ih više jer sam ih posudila Marici. Opet ju je prevario malac Peča. Pravio se da je prerezao žile, a zapravo se polio kečapom i vikao kako nema šta za jest i da može zvati Živu istinu koliko je frižider prazan i da će se on ubiti ako mu ne spremi nešto.

– Mali je car! – i umirem od smijeha.– Ma šta se smiješ, žena se sva nasekirala, a kad je skužila da ju zeza, hvatala

ga je po pô njive, jadnog smo malog skrivali, Bog zna šta bi mu radila u tom trenu. Al, eto zavoja nema.

Pa taj malac je peti razred, šta očekuju od njega, mislim si dok je netko već otišao po zavoje, dabome da neću ić ja u trgovinu, sramota me zavoje kupovat i još ću se morat pozdravljat s ljudima koje više i ne znam.

– Joj, bako kako ću te pretvoriti u mumiju! Buahahahaha!– U čega? Neću ti ja to na sebe stavljat da si me rodila i da si još tolka! – mi-

slim si kolika sam pa nisam valjda ... ah, dobra joj je taktika. – Moraš, bako, ako te fino previjem, možeš mi ispričat neku svoju priču. Čak

ću slušat.– Neću ja vama pričat svoje priče, šta ste vi meni, niste mi ni vlišno, kolik

nokat, e kad sam ja bila živa, mogla sam ja svašta.Vidim da nema druge nego da ju zapričam i govorim joj da je u selo došao

svećenik, Afrikanac, objašnjavam joj da je crne boje kože. Naravno da ga je ona vidjela.

– E sad kad sam vidjela crnjca, mogu slobodno umrit! – smješkala se blago baka od dragosti.

CASSIUS


– Pa zar nisi već mrtva, bako, kak sad to?

– Vrljaj ti vrljaj, znaš ti reć, taj te vakultet pokvario.

To bi joj vrljnje označavalo sve: divaniti, sjediti, misliti, hodati, tako bi po-zdravljala ljude: Aj vrljaj! Ili vikala: Nemoj vrljat! Sve što je već potrebno jednom starom dementnom umu u pronalasku riječi. Jednom je ispričala priču kako joj je svekar bio veliki šurvar i da je izrodio s jednom Micom malu Mariju da bi nam se ta ista Marija pojavila na pragu prije par godina i grlila i ljubila što je upoznala daljne rođake.

– Dobro je dok su rođaci, a ne rođeni rođaci – komentirala bi braća.

– Jel vi to mene zajebaaaa da ne kažem šta?

– Ma ne, bako, naravno da nam je drago što smo dobili još jedan plod u rodoslovnom stablu.

– Ne znate vi još puno toga – znala bi reći sebi pod bradu.

Dok je jela svoju omiljenu ampre supu, smješkajući se poput malog djeteta, izgledala mi je pomalo tajanstveno i već kad sam tjerala sestru iz kupaonice jer je sat vremena glumila pred ogledalom kako je Oprah i da vodi svoj šou (ne znam ko su joj bili glumci, bit će Gospoda Plemeniti Brabonjci koji su pričali svoju tešku sudbinu), baka mi reče da je vidjela crvene ljude.

– Je l’ opet šurvar u pitanju? – upitam dok je sjedala na školjku.

– Moj je ćaća išao u Ameriku trbuhom za kruhom ko i drugi tadan što su išli jer u Ercegovini nije bilo, nije bilo ničega, a vratijo se, kažu, sa svime i sa jednom neobičnom ženom – odvrati baka, navlačeći gaće.

– Ajd sad, operi ruke – kažem joj.

– Njene su bile crvene ruke i neke duge kose je lijepe imala. Ko i ova moja pletenica, tako dugu.

– Je l’ vala, bako, da ti nije ona majka? – šuteći me gledala. – A vidim da i ja malo bacam na njih – smješkam se pomalo.

– Stari ljudi svašta pričaju, pusti to kraju, nego, nisi pustila vodu – opazi baka.

– Wampanoag! – izusti baka dok je kotlić radio i pokaže na obraz.

Razabrah nešto kao opanak, ali nisam to smatrala bitnim. Imala je baka na obrazu madež, kako se moglo na prvu razaznati i za koji smo ju vodili dermatologu, mada je baka tvrdila da se radi o sitnom otisku golubice koji su kasnije, kaže, ljudi prihvatili, zaokružili i pretvorili u znak mira.

– Wampanoag! – prošapće još jednom baka i namigne mi izlazeći iz kupao-nice.

MLADI PISCI


Kupaonica je za baku uvijek bilo neobično mjesto pa to njeno pričanje nisam doživljavala ozbiljno, no svejedno sam pitala majku je li ikad njoj o tom pričala.

– Sa mnom uopće ne priča o svojoj prošlosti – reče majka.

Za obiteljskim ručkom zamolih baku da ispriča svima priču koju je meni priča-la, o Indijanki, plemenskom golubu, Wampanoagu i ostalom.

– Šta vrljaš ti? – blijedo me pogleda baka i zanijemi pred ampre supom.

CASSIUS


Vedran Volarić

NOĆNA VOŽNJA

Kažu da je čekanje smrti mnogo gore od same smrti. Smrt je samo prelazak duše u novi prostor; bilo u svjetlost ili tamu. Na nama je da odaberemo svoj put.

Toliko sam davno rođen da sada zasluženo ležim na krevetu i gledam u bijeli strop. Nema ni mrlje na njemu. Moje vrijeme je prošlo. Kosa mi je odavno posije-dila, a lice se ispunilo borama. Nema više snage u mojim nogama da bi me održale na tlu. No ne žalim se. Kao što rekoh – moje je vrijeme prošlo. Sve što sada mogu je čekati. Čekati taj trenutak. Zanima me kako ću se osjećati i što ću vidjeti. Jedino što u ovim trenucima znam kako će se zasigurno nešto promijeniti.

Spavaća soba u kojoj ležim je prazna. Moja kći i dva sina su u dnevnom bo-ravku u prizemlju kuće. Mogu čuti njihove razgovore u vezi s pokopom. I oni čekaju moj kraj. Doktor im je jučer rekao kako je samo pitanje vremena i da se tu više ništa ne može učiniti. Drago mi je da ću izdahnuti u ovoj kuću koju sam sagradio zajedno s pokojnom suprugom. Trebali smo zajedno provesti naše živote u toj kući i odgajati djecu. Nažalost, to se nije dogodilo.

Dok sada nepomično ležim, sve težem dišem i gledam unatrag u svoj život i sve što sam ikada rekao i učinio, moje mutne misli stalno se vraćaju na jedan do-gađaj, na jednu noć koja se ne može zaboraviti. Na noć toliko neobičnu da je smrt moje supruge bacila u sjenu.

Bio je 2. ožujak 1955. Tada sam imao 38 godina. Prošla su tri mjeseca od pro-metne nesreće u kojoj smo se Eva i ja zatekli. Ona je izdahnula na mjestu, dok sam ja prošao s lakšim ozljedama; slomljena lijeva ruka i potres mozga. Nisam imao prilike ni oprostiti se od nje. Toliko se Bogu žurilo oduzeti mi je.

Te noći, s mislima na Evinu smrt, vozio sam se kroz Gorski kotar u očevom automobilu (nakon što je moj bio uništen u prometnoj nesreći, otac mi je posudio svoj). U to vrijeme bio sam u velikoj i teškoj depresiji ne znajući zašto sam uopće ostao živ nakon nesreće. Stalno sam se pitao zašto Bog nije mene uzeo. Vraćao sam se s poslovnoga puta, doma u Zagreb, k svojoj djeci. Ona su tada bila mala i na čuvanju kod Evinih roditelja. Još uvijek nikoga nisam mogao pogledati u oči. Oduvijek sam krivio sebe zbog njene smrti, iako su mi svi govorili kako nije moja krivica.

MLADI PISCI


Negdje nasred puta, kada sam se zatekao na cesti usred šume, stao mi je automobil. Ni danas mi još nije jasno kako se to dogodilo. Ljutito sam izašao van i zalupio vratima. Otvorio sam haubu, no nisam ništa vidio. Bilo je mračno i hladno, a i gusta magla se uzdigla te me hrabro okružila. U to vrijeme nije bilo mobitela, iako je pitanje ima li tamo i danas signala.

Kako sam bio usamljen usred ničega, nisam imao druge opcije nego nastaviti pješice. Prije ili poslije doći ću do nečije kuće, pomislio sam. Dugo sam hodao. Svakim korakom čuo sam svoje korake u mraku kao i šuštanje lišća u šumi. Svaki put bi se trznuo i okretao na sve strane. Možda se čulo i zavijenije vukova, no to si nisam htio priznati. Bilo je jezivo, no morao sam ostati hrabar. Zbog djece, stalno sam si ponavljao. Pogled mi je bio udubljen u pustu cestu. Nikoga nije bilo ispred, nikoga iza. Hodao sam po mjestu na koje je i sam Bog zaboravio.

Nakon nekoga vremena, kada sam već osjećao bolove u nogama, sreća mi se nasmiješila te sam ugledao lokal. Ispred njega bilo je malo parkiralište ispunjeno kamionima, automobilima i motorima. Čula se i glazba. Sve je bilo osvijetljeno kao da se netko unutra dobro zabavlja. Još se i dan danas sjećam table pred ulazom – SAMO ZA PROLAZNIKE.

Popevši se stepenicama, ušao sam unutra. Sve je bilo puno ljudi. Pilo se za šankom, za stolovima, igrao biljar i pikado, zavodilo konobarice… Prava fešta usred ničega.

Nitko se nije osvrnuo na mene. Svi su bili zauzeti svojim zanimacijama. Prišao sam šanku i pozvao barmena.

“Što ćemo?” upitao me veselo.“Ništa”, rekao sam nezainteresirano. Od Evine smrti nisam popio ni kap. “Ne-

koliko kilometara južno stao mi je automobil. Ima li ovdje kakav automehaničar? Trebam hitno do Zagreba.”

“Automehaničar?” začudio se kao da prvi put čuje za to zanimanje. “Ne znam. Ovo su gosti, ne poznajem ih.”

“Djeca me čekaju”, pokušao sam se izvući na kartu milosti, no netko na dru-gom kraju šanka pozvao je barmena i ovaj je otišao k njemu.

“Do Zagreba, kažeš”, najednom je prozborio duboki i hrapavi glas muškarca koji je sjedio do mene. Odmah sam ga odmjerio od glave do pete; bio je sav u cr-nome, s dugom kožnatom jaknom i šeširom na glavi. Nisam ništa stigao reći, kada je nastavio: “Ja ne idem do Zagreba, no usput mi je. Ako želiš, možeš sa mnom.” Potom je na eks ispio čašu pive do dna, lupio njome o šank, ustao se i izašao van. Bio je sam i činilo mi se kako ga nitko osim mene ni ne primjećuje. Da se razumije-mo, nije to bio muškarac kakav se viđa svaki dan. Neka jeza je izlazila iz njega i srce

CASSIUS


bi vam se stegnulo kada bi ga samo pogledali. Ako ste žena ne biste htjeli nikamo s njime, a kamoli da vas vozi po noći usred ničega.

Otrčao sam za njim i došao do parkirališta. Već je sjedio u svom automobilu. I vozilo mu je bilo tamno. Da i nije bila noć ne znam bi li mogao odrediti marku tog automobila. Nikada prije ni poslije nisam vidio takvo što.

“Onda, ideš ili ne?” upitao me kroz otvoreni prozor s upaljenim motorom.

Ne znam zašto, no sjeo sam na suvozačevo mjesto i krenuli smo. U počeku je vladala tišina. Nisam znao što da ga pitam. Ništa mi nije padalo na pamet. Nisam ga upitao za ime niti smo komentirali vremenske uvjete. On je samo šutio u mra-ku čvrsto držeći ruke na volanu i gledao na put kao da je sam. Ispred nas vidjelo se samo svjetlo koje je proizlazilo iz automobila. Nekoliko puta pokušao sam mu vidjeti oči, no bezuspješno. Čitavo vrijeme lice mu je bilo u tami mudro se sakri-vajući ispod šešira. Njegovo disanje nije se uopće čulo i to me zabrinjavalo. Nije bilo nikakvoga mirisa i naznaka da je išta osim mene stvarno. Svašta mi je u tim trenucima padalo na pamet. Priznat ću da sam bio prestrašen.

Već smo gotovo bili pred Zagrebom, kada je usporio i obratio mi se: “Da nisi pio one noći, ona bi bila živa. No to i sam znaš. Trijezan se nikad ne bi zaletio u ono stablo. Ti si kriv što je više nema.”

Pogledao sam ga sa zaprepaštenjem. “Što?”

“Eva je mrtva zbog tebe i tvoga alkohola. Nisi smio voziti pijan. Ovdje sam jer me ona poslala da te odvedem na pravi put.”

“O čemu, dovraga, govoriš? Tko si ti?” Do tada nitko nije znao da sam pio one noći kada je Eva poginula. Dok su policija i hitna stigli, već sam se od šoka otrijeznio. U to vrijeme nije se toliko ljudima govorilo da se pijan ne smije sjesti za volan.

“To nije bitno”, rekao je gledajući cestu. Ni u jednom trenu nije me pogledao u oči. “Ukoliko želiš biti s Evom, slušaj me sada pažljivo: 6. travnja 1968. Jasna Buglac iz Krapine skočit će sa zgrade, 11. rujna 1979. Antu Vulića iz Nina udarit će kamion, 6. srpnja 1985. Vesna Križanac iz Splita utopit će se u moru, 25. srpnja 1991. Ivan Asirović iz Vukovara nagazit će na minu.”

“Što?” Koliko god ludo zvučalo nije se činilo da izmišlja. Ne… Sasvim suprot-no. Bio je samopouzdan i vidjelo se da točno zna o čemu govori. Kao da je znao budućnost svih ljudi bolje nego li ja svoju vlastitu prošlost.

“Moraš izmijeniti njihovu sudbinu, jer spasivši njih, spasit ćeš sebe.”

“Ali kako?”

“Voliš li Evu?”

ANIMALISTIKA


“Više od bilo čega na svijetu…” rekao sam tiho suznih očiju. Na sam spomen njena imena, shrvao bi se.

“Onda smisli način kako da ih spasiš. Ako želiš biti s njom, spasi te ljude.”Ostao sam bez teksta. Potom mi je rekao neka izađem van. U šoku, poslušao

sam ga i polako izašao. Čim sam zatvorio vrata, on je istog trena dao gas i ubrzo nestao kao da nikada nije ni bio sa mnom. Ostavio me točno kod table Zagreb. Ostavio me doma. U tim trenucima na istoku se počelo uzdizati sunce nagovje-šćujući novi dan.

Dugo sam razmišljao o svemu tomu. Budio se noćima i nikako nisam imao mira. Saznao sam za sve ljude koje je spomenuo. Uistinu su postojali. Pronašao sam ih i stupio u kontakt s njima. Nisam im rekao da znam budućnost, već ih spriječio da one dane ne budu na kobnim mjestima. Sve sam ih spasio. Zahvaljujući meni, Jasna nije skočila sa zagrade, Antu nije udario kamion, Vesna se nije utopila, a Ivan nije nagazio na minu. Svi su oni danas sretni i živi.

Sada znam zašto nisam poginuo u prometnoj nesreći s Evom. Moja sudbina je bila spasiti te ljude i time se iskupiti za svoju pogrešku u kojoj sam izgubio supru-gu. Dobio sam drugu šansu za raj i iskoristio sam je.

I dalje ležim na krevetu i umirem. Gledam u bijeli strop, sve sporije dišem i vidim… polako vidim svjetlost… polako vidim Evu kako mi pruža ruke nasmiješeno me dozivajući… Iza nje je i muškarac u crnom, no sada je sav u bijelom. “Iskupio si se”, govori mi kroz misli. Čujem i svoju djecu kako trče stubama prema sobi u kojoj leži moje tijelo, no mene više nema. Sad sam s Evom negdje drugdje. Sretni smo. Jednoga dana i naša djeca će biti sretna s nama.

Kažu da je čekanje smrti mnoge gore od same smrti …... i u pravu su …

CASSIUS


Bojan Koštić

DE OFFICIIS

Te je nedjelje, kao i svake prije te, sjeo na vlak u kasno poslijepodne, noć je već polako gutala dan, ljepše je putovati noću kad se mrak spusti poput tihog slapa, lakše je zaspati, a sa snom brže dolazi jutro i, ako smo dovoljno sretni, novi će dan donijeti zaborav.

Petar je sjedio u zatvorenom odjeljku vagona okrenut prema cilju kretanja, zašto gledati unazad, ono što je bilo neka ostane u prošlosti, međutim postoje i drugi razlozi, oni fiziološki, Petru pozli ako je okrenut suprotno od smjera kojim putuje, na kraju krajeva, nije on jedini s tim problemom, ima još ljudi sa sličnim poteškoćama. Sjedio je sam gledajući daleko na obzoru sunce kako se spušta iza širokih brežuljaka, pretvarajući ih tek u obrise sivih nijansi. U tom prijelaznom vremenu kada se dan dijeli napola, ako smo neoprezni, lako možemo utonuti u stanje neke pasivne potištenosti, pogotovo ako smo, kao i Petar, sami u zatvore-nom odjeljku vagona, u vlaku koji nas vodi daleko od mjesta našeg uobičajenog prebivališta, kao da se i sami dijelimo na dvije nekad čvrsto povezane sastavnice.

U takvom je stanju i Petar putovao, ne zato što je htio, već je morao, takva je priroda posla kojim se bavi, ne dopušta mu da radi u svom rodnom gradu, već daleko u metropoli gdje se nalazi sjedište tvrtke, gdje je bio potreban, zbog visoke funkcije koju je obavljao, u suprotnom bi ostao kod kuće u sigurnosti i toplini doma, mogao bi svoja dva sina svako jutro otpratiti u školu, mogao bi im pri odlasku reći: “Volim vas obojicu!” možda ih čak i zagrliti, iako su već stariji, srednjoškolci, a zna-mo kakav oni stav imaju prema roditeljskim zagrljajima, današnja djeca. Mogao bi leći kraj svoje žene i poljubiti je prije spavanja, a ujutro bi se probudio prije nje i nekoliko ju trenutaka gledao kako spokojno spava, nema ljepšeg početka dana nego vidjeti mir na licu voljene, siguran je i da bi izgladio razmiricu u kojoj su se rastali, naime izbila je svađa prije njegovog odlaska, neke laži su otkrivene, kao i uvijek uostalom, laž ne može biti bez posljedica, neke su riječi izgovorene i tako ostale kao dubok ponor između dva povrijeđena ponosa.

Unatoč svemu, sjeo je Petar na taj kasni poslijepodnevni vlak, sam u zatvo-renom odjeljku vagona i gledao sunce kako nestaje iza sivih brežuljaka, dok se on gubio u mislima kakve nam se javljaju samo u takvim trenucima putovanja, kada

MLADI PISCI


nas okolnosti odvajaju od onoga što volimo. Duboko je utonuo u svoje misli, sunce je već zašlo, mrak je prevladao, a kotači su monotono udarali o tračnice relativno jednakim ritmom, ovisno o brzini kojom se vlak kretao, taj zvuk hipnotički uvodi san, a ako smo pažljiviji, možemo čuti i melodiju, koja spojena s ritmom stvara pje-smu masivnog mehanizma, ditiramb stroja. Petar je slušao pjev vlaka, zatvorio je oči, više se nije trudio odupirati snu, kada ga je prepao zvuk, nepoznat ton u ovoj stalnoj i jednoličnoj pjesmi, otvorila su se vrata njegovog odjeljka, teški koraci, ne, to nije ton ovog akorda, to je intervencija, prekid koncentracije. U odjeljak je ušla silueta, samo forma, tamni oblik bez sadržaja, Petar je otvorio oči, sigurno kon-dukter, mora izvaditi kartu, gura ruke u džepove, traži prijevoznu kartu, ne može ju pronaći nekoliko trenutaka: “Oprostite, samo da ju pronađem.” “Ne trebam vašu kartu”, progovorio je glas siluete i sjeo nasuprot Petru, čulo se samo disanje dviju osoba u zatvorenom odjeljku, a pjesma je utihnula, jer sada je Petrova pažnja bila na nepoznatoj osobi koja sjedi nasuprot njemu. Tko je ako nije kondukter, mislio je, vlak nije stajao, stoga nitko nije mogao ući: “Jeste li vi kondukter?” “Ne, nisam kondukter, ja ne provjeravam karte, ja provjeravam ljude”, zašutio je glas, a Pe-tar je ostao zbunjen nekoliko trenutaka. “Kako to mislite da provjeravate ljude?” “Gospodine, zašto putujete?” “Zato što moram, putujem na posao, ovako radim svaki tjedan.” “Kako to mislite da morate na posao, kakva su to pitanja, pa svaki čovjek mora na posao, tako i ovaj koji sjedi nasuprot njemu.” Petru je bilo nevje-rojatno da mora odgovarati na takva pitanja: “Moram na posao, kao i svi ljudi, to mi je dužnost.” “Vi mislite da je to Vaša dužnost, ali Vi zanemarujete one dužnosti koje su zaista Vaše, zanemarujete svoje dužnosti, a te su najvažnije.” “Ne razu-mijem kako to mislite.” “Lijepo, dragi gospodine, zanemarujete ono što ste sebi dužni, zato ste i sjeli u ovaj vlak, po ne znam koji put, dok ste ustvari trebali ostati kod kuće” “Nije mi jasno što Vi ustvari želite od mene, ne shvaćam kako se uopće usuđujete tako mi prići.” “Shvatite, gospodine, ovo je moj posao i moja dužnost.” “A što to ustvari spada pod vašu dužnost?” “To da Vas spriječim u ovome što činite već toliko dugo vremena.” “Kako to mislite da me spriječite?” “Tako da vas ubi-jem.” “Da me ubijete?” “Da, da Vas ubijem, došao sam ovdje da Vas ubijem.” Nije lako čuti ovakve riječi, pogotovo kada ne osjećamo da smo nešto sagriješili, iako svatko od nas nosi dio krivnje, nitko nije nevin, ali čuti vijesti o svojoj skorašnjoj smrti kada putujemo vlakom na posao, sami u zatvorenom odjeljku i očekujemo konduktera da nam provjeri prijevoznu kartu, ne, nije lako, za svakoga postoji mje-sto i vrijeme, a Petar nije mislio da je nedjeljna večer vrijeme, a vlak mjesto njego-ve smrti, uostalom, odakle tom čovjeku pravo da njega ubije: “Uostalom, odakle Vam pravo da me ubijete?” “Petre, smirite se, sada ćete usnuti.” “Ne, neću usnuti,

CASSIUS


kako uopće znate moje ime?” “Usnut ćete, Petre, to Vam je moj posljednji dar” i u tom trenutku je san došao Petru, iako ga nije očekivao.

Sjedim sam u ovoj sobi, sivoj, vlažnoj, dim cigarete stvara plavkastu liniju, širi se miris tamjana, nema nikakvih slika, knjiga, nema predmeta uopće, samo sofa na kojoj sjedim i stakleni stol s pepeljarom, nema ničeg ljudskog unutra, živi li tko ovdje uopće. Žeđ me napada, ustajem, odlazim van, gluha noć, zelen mjesec, tražim mjesto gdje se mogu napiti, pod nogama mi samo jedan put, ravan, nema skretanja, beton, a oko njega zarasla trava. Prolazim nekoliko metara, vidim kraj puta svoja dva sina, zašto su ovdje, zašto nisu u kući, sjede na travi, potpuno su goli, stajem kraj njih, ne mogu im se obratiti, nijem sam, plačem. “Petre, kamo lutaš?” pita me jedan pa drugi, nastavljam dalje, ulazim u park, samo jedan put, ali više nije betonski, pijesak. Trava oko mene, vrbe i kesteni, tlo podrhtava, grane drveća se počinju izvijati prema nebu, travke se produžuju, sve raste, puca zemlja, čujem pjesmu, sve vrišti, nebo se ruši, čujem trublje drveća, čujem bubnjeve tla, počinjem bježati, naprijed, naprijed, samo je jedan put, pjesma se pojačava, violi-ne cvijeća, bas utrobe, kakofonija jezgre, trčim dalje, oglušujem, grane se naginju nad moj put, samo naprijed, naprijed, trčim, terce, kvinte, septime, kaos, kozmička poezija. Ulazim u zatvoren krug, okružen sam čempresima, crni su, ne bacaju sje-ne, mjesec iznad mene, u središtu je visok hrast, nema lišća, gole grane, na njima sjede tri vrane, ispod rijetke krošnje stoji mlad čovjek u bijeloj halji i čizmama, na glavi ima pozlaćeni lovor, kraj čovjeka stoji konj, zaogrnut grimiznom plahtom sa zlatnim obrubom. Čovjek gladi konja po grivi, suze mu teku niz obraze, okreće se meni, mahnito se smije, gura ruku pod halju, vadi sjajni bodež, gleda me u oči, ša-pne mi: “Amor fati, amice”, stisne bodež u šaku i zarije ga konju u vratnu arteriju, konj pada, posljednji krik, krv natapa tlo, a tlo se otvara tamo gdje krv teče, teče prema meni, pod nogama mi golem ponor, padam ...

Petar se probudio, kao i svi kada u snu osjete da padaju, čudan je to osjećaj, previše stvaran, a kada shvatimo da je to bio samo san, preplavi nas olakšanje, zahvalni smo što je to bio samo san, tako i Petar, nije on iznimka, bio je sretan što je i dalje u svom zatvorenom odjeljku i što je samo sanjao, ali tko je bio onaj čo-vjek, ona silueta, je li i ona dio sna, Petar nije znao, ali to uostalom više nije bilo ni važno, važno je da je budan u svom zatvorenom odjeljku, sad je sunce već izašlo, prošla je cijela noć, to je značilo da se uskoro bliži svome cilju.

Gledao je sunce daleko na obzoru kako u punom sjaju obasjava krajolik i pre-lijeva svoju svijetlost u njegov zatvoreni odjeljak, protegnuo je ruke, kao i većina nas nakon dugog sna, okrenuo je glavu ulijevo, prema vratima odjeljka, pogledao je u hodnik, u tom trenutku primijeti tamnu siluetu kako stoji pred staklenim vrati-

MLADI PISCI


ma, onu poznatu siluetu, samo forma, oblik bez sadržaja, Petar je ustao, uzmaknuo je iza, instinktivno, strah ne pita za razloge, i tada je osjetio kako se vlak naginje, nadesno pa nalijevo, sve jače i jače, sila mu je bacala tijelo po zatvorenom odjeljku vagona, jače i jače, sve dok vlak nije dosegnuo graničnu točku nagiba i kotači više nisu mogli ostati u svom ležaju, iskočili su, a cijela se konstrukcija prevrnula, škri-panje kotača, urlici putnika, iskre na podnožju, usporavanje, zastoj, kraj.

CASSIUS


ESEJ

Bojan Koštić

O VRAŽJEM OTOKU MIROSLAVA KRLEŽE

Vražji otok, prvi put objavljen 1923. u Savremeniku, najčešće je smatran no-velom, ponajviše iz razloga što je i objavljivan u zbirkama novela (Novele 1937, 1948, 1955). Kao samostalna knjiga Vražji otok objavljen je 1924. u izdanju NZ-a Neva i u posljednjem izdanju Matice iz 2000. Dakle, Vražji otok se kao pripovjedna vrsta može odrediti i kao dulja novela ili kraći roman: novela zbog reduciranoga broja opisanih događaja i relativno maloga broja likova, ali i kao moderni roman. Tako Krležin kritičar Mate Hanžeković ubraja Vražji otok među prve eksperimen-talne romane u hrvatskoj književnosti.

O nastanku Vražjeg otoka govori i sam Krleža u Davnim danima, u zapisu od 14. 3. 1921.: “Prepisao sam ponovno (za dvadeset dana) ‘Leševe’ kao roman od 217 stranica kao drugu varijantu od 180 stranica. Reducirao sve na 100 stranica, ponovno preradio u novelu o Kavranu na 200 stranica, ponovno sve prepisao i na kraju: sve ad acta”. Prema ovom navodu možemo zaključiti da je Vražji otok nastao na temelju drame Leševi koja je bila odbijena, kako Krleža navodi zbog jednoga glavnoga Bachovoga prigovora: “Pa kad ste vi čuli molim Vas, da je u Zagrebu kada sin ubio oca?” Dakle, motiv razorenoga odnosa između oca i sina ostao je snažno prisutan i u Vražjem otoku kao prepoznatljiv motiv u cjelokupnom Krležinom opu-su. Zanimljivo je napomenuti da je u vrijeme nastanka Vražjeg otoka bio najavljen roman Poplava, koji doduše nikad nije objavljen, ali naslov toga romana i simboli-ka rijeke u Vražjem otoku pretpostavljaju neku poveznicu između ta dva teksta.

Početke radnje i same problematike Vražjeg otoka možemo naći u jednoj ranijoj Krležinoj noveli – Mlada misa Alojza Tičeka. U toj noveli radnja se koncen-trira oko dana proslave Male Gospe kada istovremeno Alojz Tiček slavi 25 godina braka sa svojom suprugom Cecilijom, a njihov sin Alojz (Slavko) drži svoju mladu misu. (Jednaka imena očeva i sinova nisu prisutna samo u ovim novelama – npr. Zastave – Krleža i njegov otac dijelili su isto ime). Na toj proslavi, koja na kraju završava gotovo pogubno, ali opet “mutno”, nalazi se i Alojzov krsni kum Gabro (Gabrijel) Kavran, koji je, čini se jedini, nesretan na taj slavni dan. On gledajući svo-

MLADI PISCI


je kumče razmišlja o svom sinu Gabrijelu, vojnom bjeguncu koji je prije nekoliko godina pobjegao i sve što sada zna o njemu je ono što pišu novine, da je propao negdje u Londonu. Tako već u Mladoj misi Alojza Tičeka upoznajemo nadglednika vodostaja Gabru Kavrana, “žalosnog i slomljenog”, koji gledajući mladoga Alojza Tičeka razmišlja o svom sinu:

Alojz, on je vršnjak s mojim Gabrijelom! Moj se Gabrijel rodio u ožujku, a mali Alojz nekako dva mjeseca kasnije. I eto! Alojz je ipak ci-jeli čovjek, svoj čovjek, gospodin, velečasni, a gdje je moj nesretnik? Gdje se on to skiće? Fagabund! Nitko i ništa!

Kao kraj ove lamentacije, stari Kavran razmišlja o tome što novine pišu o njegovu sinu, ono što mu možda i najteže pada gledajući u sveto odijelo mladoga velečasnoga Tičeka:

Kako je sve to sramota! A i novine su to javno štampale, da nje-gov sin ne vjeruje u boga i da je jedan od prvih i najznamenitijih mla-dih bezbožnika čitave nam domovine!

Dakle, već u ovoj noveli možemo saznati mnogo o odnosu između Gabrijela i njegova oca i o tome u kakvom su se tonu rastali.

Vražji otok započinje povratkom ne više tako mladoga Gabrijela nakon tri godine izbivanja iz rodne kuće (motiv povratka također je jedan od Krležinih naj-češćih motiva koji je do najviše razine doveo u Povratku Filipa Latinovicza). Prije daljnje razrade, koristit ćemo se podjelom Mladena Engelsfelda koji daje struktu-ralno načelo Vražjeg otoka:

1) povratak Gabrijela Kavrana u rodni dom, 2) pijanka u gosti-oni Zlatnoj lokomotivi, 3) razgovor između Gabrijela Kavrana i dok-tora Grahenberga-Drakulića u prebivalištu starog Kavrana, 4) susret između Gabrijela Kavrana i gospođe Sorge Drahenberg-Drakulić, i 5) sukob između oca i sina.

Pomoću ovih 5 točaka pokušat ćemo prenijeti sadržaj i uočiti te glavne odno-se koji pokreću cjelokupnu radnju.

(1) Nakon tri godine vratio se sin staroga Kavrana, Gabrijel. On je pobjegao nakon što je odbio obavljati vojnu službu zbog čega ga je policija tražila (čak su dolazili i kod njegova oca u prebivalište na vodostaju). Gabrijel se vratio, a otac ga je jedva prepoznao – sin je imao više sjedina nego otac, više pokvarenih zuba, bio je u podrapanoj staroj odjeći, jednom riječju, neprepoznatljiv. Iako su se rastali u krvavoj svađi, kada su se vidjeli, ocu je bilo drago što mu se jedinac vratio, čak mu je i suza potekla. Međutim, kod Gabrijela je ostao neki stari prijezir.

CASSIUS


Ulazeći u svoju rođenu kuću, Gabrijel gleda stare i poznate mu predmete i počnu mu se vraćati slike iz djetinjstva. Time se na površinu polako vraćaju one duboke i zakopane emocije. Nakon tri godine izbivanja, Gabrijel saznaje o svojim prijateljima (neki su se ubili, neki su svećenici ...). Došavši natrag na vodostaj, taj zaboravljeni svijet postaje svijet gnjilih i mrtvih tjelesa koja se gotovo svakodnev-no nalazili u rijeci. Tako su našli i njegovu majku.

Gabrijel potpuno nezainteresiran, sljedeće dane provodi spavajući i opijajući se. Njegov je otac još uvijek donekle suzdržan i, iako ne shvaćajući sinov način ži-vota, a pogotovo ga ne odobravajući, on ipak ne prigovara sinu, osim za nedovršen doktorat. Međutim, Gabrijel ga tješi da će ga napisati. Tako Gabrijelu prolaze dani u opijanju, spavanju i šetnjama.

(2) Radnja dolazi do druge prijelomne točke, do pijanke u Zlatnoj lokomotivi (u međuvremenu voda je na vodostaju prešla iznad normalne razine i nastavila rasti.). U krčmi se Gabrijel nalazi sa svoja dva stara prijatelja iz redakcije Liberalnog slova, Petrekom i Šturmom. S njima uz nekoliko čaša previše razgovara o doga-đajima koji su se zbili za njegova izbivanja. Između ostaloga, Gabrijel saznaje da se njegova nekadašnja ljubav, gospođica Ljiljana Sorge, udala za njegova bivšega šefa, redaktora Liberalnog slova, advokata i političara, doktora Drahenberg-Se-kulića. Gabrijel isprva ne vjeruje da se njegov bivši šef, “jedna pristojno obučena mizerija”, oženio, a kamoli za njegovu dragu. On panično odbija priznati da ju još voli, naziva ju kurvom i droljom, ali njegovi alkoholni ispadi samo pokazuju da ona još vlada njegovim srcem, što i u krajnjem stanju pijanstva i priznaje. Dakle, tu na površinu izbija odnos između Gabrijela i Ljiljane.

U toj epizodi saznajemo da su maškare i u krčmu upada grupa krabulja. Do-gađa se jedna “bjesomučna” scena, pijana i krvava, tipična za Krležina rana djela. Simbolika maska (opet karakteristična za Krležu) više je nego očita – cijelo vrijeme trajanja maškara Gabrijel je u nekom stanju mirovanja, samo pratimo njegova emocionalna previranja kako saznaje sve više informacija. Tek na kraju, kada “ma-ske padnu”, on donosi odluku. U međuvremenu, razina vode raste.

(3) Nakon što Gabrijel sretne doktora Drahenberg-Sekulića u Zlatnoj lokomo-tivi i nakon što odbije nekoliko njegovih poziva, doktor dolazi Gabrijelu u sobu, u prebivalište na vodostaju. U tom razgovoru Gabrijel saznaje da ga je doktor branio kada mu se pismom obratio otac Ljiljane Sorge, koji je čuo da zaposlenik Liberal-nog slova (Gabrijel) “kvari” njegovu kćer i “tjera ju na blud”. Gabrijel saznaje i to da se Ljiljana pokušala otrovati i da je bila u ludnici, a cijelo ga je vrijeme doktor branio. Pri kraju razgovora doktor čak nudi Gabrijelu staro zaposlenje i čini se na trenutak da će se sve svršiti u mirnom tonu. Gabrijel sve odbacuje jer jednostavno

MLADI PISCI


ne može prihvatiti da se Ljiljana udala za toga advokata, “lijepo obrijanu mizeriju”. Tako je sve završilo figurativnom pljuvačkom u licu doktora Drahenberg-Sekulića.

Budući da je stari Kavran čuo gotovo cijeli razgovor između dvojice, on bijesni na svoga sina što je tako odbio “poštenog” i “ljubaznog” doktora. Izbija još jedna svađa između oca i sina, nakon čega Gabrijel nastavlja tri puna dana piti.

(4) Nakon ta tri dana dolazi mu žena u bundi, “Ona”, gospođica Sorge. Pada-ju jedno drugome u zagrljaj. U mračnu sobi ulazi stari Kavran, a Ljiljana se skriva bojeći se da ju ne ulovi in flagranti s Gabrijelom. Stari odlazi van, kao i Gabrijel i Ljiljana, dogovorivši se za sastanak još iste noći na reduti.

(5) Vrativši se kući, Gabrijel dolazi u posljednji i najjači sukob s ocem. Na površinu izlaze sve one dugo vremena skrivene misli i prešućene riječi. Stari optu-žuje sina za nerad, za pijančevanje, za nedovršen doktorat, za sramotu koju mu je priuštilo njegovo bježanje, a na kraju priznaje da je i sam priznao policiji da skriva sina. Gabrijelov razum se slama u tom trenu, odriče se oca, hladno i odlučno. Ocu priznaje da je bio ljubavnik njegove žene Eve i optužuje ga za majčino ubojstvo. To je kulminacija sukoba i crveno svijetlo alarma vodostaja počinje svijetliti. Stari se nastavlja brijati, a Gabrijel uzima šešir i kaput te odlazi.

Zadnja scena, posljednje središte zbivanja događa se kada Gabrijel stoji na obali nabujale rijeke i do njega dopliva Princ Karnevala, slamnata lutka, sva pro-močena i rastrgana. On ju s gađenjem gleda i napokon ju odgurne nogom. “Onda se trgnuo i pošao u grad jakim i energičnim korakom.”

Padaju maske i Gabrijel odlučuje djelovati. Iako je i ovaj kraj nedorečen, nije toliko “mutan” kao u Tri kavalira ili Mladoj misi Alojza Tičeka jer je odbacivanje maski daleko optimističnije; sada Gabrijel napušta vražji otok.

Na temelju ove analize možemo zaključiti da je ovaj roman (ili novela) priča o stalnim Krležinim preokupacijama – povratak, odnos otac i sin, sukob pojedinac i okolina, ali i priča o promjeni, kako se naziva u Krležijani, priča o “sazrijevanju odluke”. To je jasno vidljivo iz nekoliko očitih znakova – Gabrijel je statičan, ali on neprestano dobiva informacije koje vode k donošenju odluke. Simbol rijeke to jasno predstavlja – kako rijeka buja, buja i odluka u samom Gabrijelu. Na kraju, kada padnu sve maske, Gabrijel napokon donosi odluku i odlazi na sastanak s Ljiljanom.

CASSIUS


LITERATURA

Engelsfeld, M. 1977. Struktura Vražjeg otoka u: Umjetnost riječi (1-3).

Krleža, M. 1959. Davni dani – zapisi 1914. –1921. Zora. Zagreb.

Krleža, M. 1948. Vražji otok u: Novele. Nakladni zavod Hrvatske. Zagreb.

Krležijana I−II. 1993. (ur. Velimir Visković). Leksikografski zavod Miroslava Krleže. Zagreb.

MLADI PISCI


Marica Perić

A. G. MATOŠ – SIMBOL HRVATSKE MODERNE

Pisac koji je hrvatsku književnost podigao na svjetsku razinu zaista zaslužuje da se o njem piše. O njegovu zanimljivu, ali bijednu životu mnogo se toga može reći, ali ono što je najvažnije jest da se Matoš okušao u raznim književnim vrstama, premda je za života, a pogotovo nakon smrti stekao glas jednoga od važnijih pisa-ca hrvatske moderne, njegovim je pjesmama trebalo vremena da se u književnoj kritici i javnosti nametnu kao vrijedno književno dostignuće. Njegovo stvaralaštvo prijelomno je u povijesti hrvatske književnosti. Kako ovo ne bi bile samo prazne riječi na papiru pomoću primjera iz njegovih djela pokazat ću vam veličinu njego-vih riječi.

Matoš je jedan od najboljih hrvatskih putopisaca, evo što Matoš govori o putopisu: ,,Putopisac može biti učenjak i šaljivđija, slikar i psiholog, fantast i re-alist, poet i pripovjedač, jer u široki okvir putopisa pristaju sve literarne vrste od Byronove lirike, Goetovih refleksija, Taineovih studija, Fromentinovih krajolika pa do Sternovih šala, Heineovih fantazija i Stendhalovih bilježaka…” (Čitanka 1999: 224). Dakle, kroz putopis možemo izraziti sve literarne vrste i ne bojati se kritike. U putopisima se služi impresionističko-asocijativnom metodom. U svojoj putopisnoj prozi motiv pejzaža koristi ne samo kao dio neke teme, već i kao samostalnu temu, a to je ujedno i novost koju uvodi, povodeći se za Barresom. Dakle, novost je u tom da njegov krajolik nije bezličan, nezanimljiv, već sadrži autorovu ličnost, ne samo po lirskoj intonaciji, tj. matoševskoj noti, već i po tom što sam krajolik u pje-sniku razvija asocijacije za razmišljanje posve različitih problema, od intimnih do rodoljubnih. Zapravo krajolik služi kao građa za unutarnji doživljaj svijeta i života.

Matoš je duboko ostavio trag i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike. Je-dan je od najširokogrudnijih kritičara i nerijetko se služio u obračunavanju s mno-gim svojim suvremenicima te su ga mnogi zbog svoga impresionističkoga pristupa mnogim djelima (Kranjčevića, Vidrića, Kamova …) vrijeđali i napadali. Međutim, treba napomenuti da njegova kritika nije znanstvena, ona govori više o njem, nego o tim piscima i djelima o kojim progovara. Matoš ne pravi razlike među pojedinim književnim vrstama jer je smatrao umjetnost sinonimom za lijepo, te kreativnost individualnoga piščeva stila uzima kao osnovni kriterij za estetsko vrednovanje

CASSIUS


djela. Smatrao je da kritičar nije samo umjetnik koji uspoređuje razne dojmove, analizirajući sama sebe, već je i mislilac jer su umjetnine simboli. Kritičar ne traži samo odnos između umjetnosti, nego traži i jedinstvo. Kritičar je portretist, slikar koji treba doseći individualnost i učiniti umjetnost živom.

Međutim, Matoševa vrijednost vidljiva je u njegovim novelama. Njegov pri-povjedački opus sadrži vrlo mnogo motiva i tema koje uzima iz svoga životnoga iskustva. Pripovjedačko stvaralaštvo možemo podijeliti na dva stilsko tematska kruga nastala paralelno: jedan s tematikom iz stvarnoga života i drugi s neobič-nom tematikom. Cilj mu je bio da različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on znao reći, “stilske studije”.

U jednome pismu, prijatelju Milanu Ogrizoviću, piše o svom poimanju poeti-ke proznoga stvaralaštva i o svojim literarnim uzorima: “Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Mau-passantove satire”. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih novela sakupljenih u tri zbirke: Ivrje (1899), Novo iverje (1900), Umorne priče (1909). Da je riječ o izvrsnom piscu govore nje-gove novele u kojima obnavlja neke idilične događaje iz svoje mladosti (Nekad bilo sad se spominjalo), u kojima kroz maštu opisuje apstraktnu ljepotu (Balkon, Cvijet sa raskršća), u kojima nam daje opise svojih intimnih duševnih stanja (Camao), u kojima se služi bizarnošću i groteskom (Miš, Iglasto čeljade) … U većini novela prisutna je tajanstvena, crna slutnja kojoj čovjek ne može izbjeći, riječ o bizarnim temama (utjecaj E. A. Poea) u kojima prevladava tamno i mračno raspoloženje, dok u novelama u kojima se sjeća djetinjstva i mladosti vlada svjetlost i optimi-zam, humor i anegdotizam.

Cvijet s raskršća novela je koja spada u drugi stilski krug Matoševa stvaralaš-tva, pisana potpuno impresionistički. Svoja lutanja maštom u apstraktne predjele ljepote koje sadrže lirske sekvence Matoš uspjelo prikazuje. Novela govori o fo-tografu Solusu koji putuje svijetom i fotografira ono što je lijepo, u neprestanoj je potrazi za savršenom ljepotom. Putujući svijetom stigao je u jedan francuski gradić gdje je, nakon što se okrijepio, zaspao na jednom lovačkom puteljku neda-leko od novoga ljetnikovca. Matoš zatim auditivnim motivima stvara atmosferu i opisuje buđenje. Ugledao je prekrasnu slijepu djevojku Izabelu: ,,Kosa se rasko-šljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima” (Matoš u: Pleić 1997: 178). Između njih se javlja ljubav, ali zbog Solusove potrebe da bude slobodan, ta ljubav nema uspjeha. Na samom kraju kada Solus odgovara Izabelu od odlaska s njim u svijet, dolazi njezin otac i grubo ju odvodi kući: ,,I debeli gos-

MLADI PISCI


podin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče. – Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao vaših kleveta! − reknem muklo, gotov na sve. Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću. – No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom” (Matoš u: Pleić 1997: 182).

Vidimo da radnje gotovo i nema, sva motivacija je poetska. Sinestezija je jedna od najčešćih stilskih metaforičkih pojava u lirici, a tako i ovdje, u prozi ima uspješnu ulogu. Primjerice, kada pisac opisuje Izabelu, opisuje ju kao anđela (lijepa, blaga, nevina, slijepa), ali i simbola ljubavi. Izabela predstavlja ideal ljepote, ona predstav-lja netaknuti cvijet s raskršća gdje Matoš usput prolazi. U noveli susrećemo lirska obilježja, opisa prirode koji zapravo iskazuju osjećaje prema Izabeli.

Camao također spada u drugi stilski krug Matoševa stvaralaštva, tj. novele s neobičnom tematikom. Ova novela jedna je od najbizarnijih, ali i najboljih Mato-ševih novela, krenuvši od bizarnoga naslova. Riječ je o pojedincu koji je u središtu promatranja, a ne društvo (kao u realizmu). To je priča o mističnoj ljubavi Alfre-da Kamenskoga i fatalne Poljakinje Fanny, supruge Foresta, nekoga američkoga magnata. U Alfredu se očituje kozmopolitanski karakter koji je uronio u Europu (proputovao je Norvešku, Francusku, Španjolsku) kako kaže pisac: “Potonuo bija-še žedno u tu Europu, misleći da će naići na ono novo i sakriveno u duši, glumeći pred svijetom i podražavajući običnom čovjeku, a − ne nađe ništa, baš ništa” (Ma-toš u: Pleić 1997: 132), i ne pronalazi dakle ništa. On je nezadovoljan rutinom, želi doseći nedokučivo (pronaći vrijednost i smisao života). Alfred je lik čudaka, labilan je i podvojenih stanja, lako mijenja vjeru i raspoloženje, pun je osjećaja osamljenosti i introvertiranosti. Evo kako ga pisac opisuje: “Bijaše to čovjek koji tako jasno snivaše da miješaše zgode snova sa događajima jave, da ga se život u snu često jače doimaše od realnih doživljaja” (Matoš u: Pleić 1997: 132). Ljubav s Fanny je burna i strasna, međutim ostvarenju iskrene i savršene ljubavi pisac po-stavlja prepreku (koja je čest simbol nečega zlokobnoga, tajnovitoga i mračnoga, što sprečava ostvarenje životne sreće glavnih junaka) u liku Camao. Evo što će Matoš reći o Camau: “Simbol tamnog, dušmanskog svega onoga što se ispriječi u trenutku ljudske sreće” (str. 132).

Vratimo se na fabulu. U jednom trenutku vraća se Forest kojemu je sluga dojavio kako mu je žena nevjerna. Fanny je uspjela sakriti ljubavnika, međutim, dok je uvjeravala muža da je sluga lagao, papiga počne kreštati tepanje ljubavnika. Forest tako ubija Alfreda, Fanny, slugu, psa i na koncu sebe. Jedini preživjeli lik jest papiga Camao, koja leti iznad hrpe leševa i krešti kao jedini živi svjedok krvavoga raspleta. Iz svega ovoga mogli bismo zaključiti da je riječ o psihološkoj prozi jer

CASSIUS


govori o njegovim proživljavanjima o intelektualcu, čudaku, traganju za srećom i ljubavlju te se time udaljava od realizma.

Kao što smo vidjeli Matoševa djela imaju iznimnu vrijednost. Sve te različite motive bilo u pjesmama ili novelama spaja nešto neopisivo, neizrecivo. U njego-vim djelima zaista je riječima tijesno, a mislima široko, jer u dva stiha koja napi-še možemo razmišljati o različitim stvarima. Ponajviše mi se sviđa način na koji koristi jezik, način kako pomoću našega prekrasnoga jezika uspijeva dočarati ne samo pejzaž, nego i atmosferu, stanje svoje duše. Kao što sliku možemo uljepšati kistom, tako Matoš pjesmu uljepšava svojim simbolističkim motivima. Riječ je o jednom iznimnom piscu koji je hrvatsku književnost, osobito na području poezije, kritike i eseja, uzdigao na jednu vrhunsku razinu.

HRVATSKI LATINITET

HRVATSKI LATINITET


LATINITAS KRLEŽIENSIS

Bojan Koštić

Kompleksna se slojevitost Krležina književno-jezičnoga izraza između osta-loga očituje i u njegovoj višejezičnosti. U svojim je djelima Krleža pisao francuskim, madžarskim, talijanskim, španjolskim i ponajviše njemačkim

– agramer deutsche. Međutim, pisao je i klasičnim jezicima: u puno manjoj mjeri grčkim, ali najviše latinskim. Kao i svi prije spomenuti jezici, tako i latinski i latiniz-mi na specifičan način oblikuju jezični svijet Krležinih djela.

Afirmacija hrvatskoga latiniteta

Prije nego pokušamo tek površinom zagrepsti u Krležin latinitas, važno je reći da je njegov stav prema latinskomu jeziku bio uvijek afirmativan. Uzmemo li u obzir da Krleža u gimnaziji nije imao “sjajne” ocjene iz latinskoga, štoviše, u četvrtom je razredu na oba polugodišta imao “nedovoljan” iz oba klasična jezika (što se može vidjeti u prijepisu njegovih srednjoškolskih svjedodžbi koje donosi Stanko Lasić u svojoj Kronologiji), može nas iznenaditi taj njegov pozitivan stav prema latinštini. Međutim, sve je to u njegovoj antitetičkoj maniri: od nemarnoga i neposlušnoga učenika, Krleža je kao potpredsjednik JAZU-a uvelike potpomagao izdavanje djela hrvatskih latinista (u prvom redu Marka Marulića), a uređujući Enciklopediju Jugo-slavije, založio se da hrvatski latinisti dobiju svoje opširne članke, a neki i zasebne jedinice (Krležijana 1993). Jer, usprkos svojoj đačkoj neuspješnosti, koja može biti rezultat raznoraznih faktora, Krleža je znao da je latinski, posebice onaj hrvatskih humanističkih i renesansnih autora, integralni dio hrvatskoga kulturnoga identi-teta. U svojim je djelima, ponajprije onim esejističkim, Krleža pisao o Jurju Hab-deliću, velikom Marku Antunu de Dominisu, a s posebnom naklonošću bavio se Janom Panonijem. Time je nastojao hrvatskim latinistima vratiti ono mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj književnoj povijesti, a koje im je dotadašnja književna kriti-ka uskraćivala. Pišući O nekim problemima Enciklopedije (Republika 1953) Krleža kaže: “Historija naše književnosti obuhvatila je od naših latinista samo nekolicinu, i to onu najglasniju, i to tek u tangenti, tek toliko da ih spasi od zaborava, pošto se njima kao nepoznatim strancima nije bavio nitko”( isto).

CASSIUS


U tom shvaćanju hrvatske latinističke književnosti humanizma i renesanse kao jedne od osnovnih niti hrvatskoga kulturnoga tkanja, Krležin latinitas nije tek književno-stilski postupak njegovih modernističkih težnji, to je sinteza jedne vi-šestoljetne i zaboravljene narodne misli koja je, mnogo prije nego što se i počelo pričati o nekoj europskoj unijatizaciji, bila upravo – europska.

Antiklerikalni latinitet

Osim od hrvatskih latinista, Krležin latinitet mnogo duguje i crkvenomu latin-skomu. Ne treba zaboraviti da je Krleža kao mladić bio ministrant na zagrebačkom Kaptolu. To je razdoblje svog života opisao u djelu Djetinjstvo 1902-03, čiji je sa-stavni dio upravo latinski jezični izraz. S druge strane, isto tako ne treba zaboraviti da Krleža s 12 godina čita Darwina i postaje, kako sam kaže, “praktični ateist”. S tim na umu, kakve veze ima jedan 12-godišnji ateist s crkvenim latinskim?

Krleži svojstveno, on je taj latinski jezik, koji je godinama slušao u crkvi u kojoj je ministrirao, na jedan satiričan i ironičan način okrenuo upravo protiv izvora iz kojega je i potekao – okrenuo ga je protiv Crkve. Opisujući svoje ministriranje u zagrebačkoj katedrali, Krleža ukazuje na neke crkvene kontradiktornosti, besmi-slenosti i ponekad prestroge odnose svećenikâ prema samim ministrantima koji su u svakom trenutku morali biti poslušni (čitaj: podložni) i ponizni: Procedat ocu-lis demissis, incessu gravi, erecto corpore...23 Donoseći latinske naredbe i naloge onodobnoga zagrebačkoga svećenstva, upravo tom izvornošću latinskoga izraza, Krleža daje dubok uvid u stanje uma jednoga dječaka koji nije osjećao pripadnost toj crkvenoj zajednici, pogotovo kad bi svećenik, primjerice, rekao: Maledictus qui facit opus Dei negligenter24, a sam je znao da nemarno vrši Božje djelo. Uz sve to, u tom crkvenolatinskom ozračju i u toj sakrosanktnoj instituciji, Krleža je, stojeći kao ministrant iza oltara, među masom vjernika u katedralnoj lađi, ugledao svoju mladenačku ljubav – djevojčicu Isabellu. I naravno da se u tom trenutku u njemu javljaju osjećaji kojima nije mjesto u Božjoj kući. Tako on zagrebačkoj katedrali do-daje i jednu erotsku notu pa se pita: Quid agis, o, homo, in Ecclesia stans? Formas mulierum curiose contemplaris?25

Iako noseći takva gorka sjećanja i teške osjećaje prema Rimokatoličkoj crkvi, nije Krleža iz nje otišao praznih ruku. Tako se prisjeća jedne poznate poeme iz 13. stoljeća čiji je autor talijanski franjevac Jacopone da Todi:

23 Neka stupaju oborenih pogleda, teškim korakom, uspravljena tijela... (Ovaj, kao i ostali u ovom tekstu, prije-vodi su autora članka).24 Proklet onaj tko nemarno provodi djelo Božje.25 Što to činiš, čovječe, stojeći u crkvi? Znatiželjno razmišljaš o ženskim ljepotama?

HRVATSKI LATINITET


Stabat mater dolorosajuxta Crucem lacrimosa,dum pendebat Filius.26

Kaj i Quid

Motiv početnih stihova Jacoponeove poeme, u kojima uplakana Djevica Ma-rija kraj križa tuguje za svojim sinom, Isusom – taj je motiv Krleža iskoristio u ne-koliko svojih djela, a jedan je od najočitijih primjera u baladi Baba cmizdri pod galgama:

A koga vraga cmizdriš zamusana mužača,kaj su ti sinu dali tatski ogerlič?Na galge dojde samo fini fičfirič,

naj sliniti, smardljiva bedača.

U tom kontekstu, možda valja za kraj spomenuti Krležine Balade Petrice Ke-rempuha. Iako se u tom remek-djelu hrvatske kajkavske poezije često analiziraju upravo kajkavski jezični slojevi (koje Krleža preuzima od Belostenca, Habdelića, ali i svoje bake), ne treba zanemariti i one latinske. Oni se nalaze ne samo u mo-tivima, kao u gore navedenoj baladi, već i u samim naslovim nekih balada: Vigi-lia ali Straža nočna, Carmen antemurale sisciense, Sectio anatomica ili Mizerere Tebi Jeruzalem. Također, u Baladama postoji jedan zanimljiv oblik književnosti, također nedovoljno istražen u tom djelu – makaronsko pjesništvo. Makaronski je jezik ustvari iskrivljeni oblik latinskoga koji je doslovno parodirani mixtum izme-đu narodnoga jezika (ovdje hrvatskoga – kajkavskoga!) i latinskoga. Tako latinske riječi u Baladama poprimaju hrvatske oblike pa, primjerice, latinski doktor postaje medikuš, sudbina postaje šorš, a stavljati nešto po zakonu − ex lex − postaje zek-sleksiravati.

Latinski u korijenima

Dakle, očito je Krleža shvaćao da je latinski sastavni dio hrvatske jezične kul-ture. U vrijeme turskih osvajanja, hrvatski su se pisci služili upravo latinskim jezi-kom kako bi europske vladare upozoravali na osmanlijsku opasnost i latinskim su jezikom opjevavali propasti svojih gradova te pogibelj svoga naroda. A upravo se u narodu latinski jezik ukorijenio i do danas ostavio neizbrisiv trag u njem. Mačem i

26 Stoji tužna mati / uplakana pokraj križa / dok na njemu sin joj visi.

CASSIUS


jezikom narod se borio protiv samovolje okrutnih vladara, protiv njihovih okrutnih propisa i krvavih zakona. Ali kak’ bi potepuh Kerempuh rekel:

Ne bu ni on lajal navek: “signare -”cum ferro27” pekel bogčije kosti stare...

Jemput bu sve negdo “signare cum ferro”ftargnul i pretargnul to godspodsko pero!

LITERATURA

Krleža, M. 1958. Balade Petrice Kerempuha. Zora, Zagreb.

Krleža, M. 2005. Djetinjstvo 1902-03. ABC Naklada. Zagreb.

Krležijana, sv. 1., Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb. 1993.

Lasić, S. 1982. Krleža: kronologija života i rada. GZH. Zagreb.

27 Žigosati mačem

ANIMALISTIKA

ANIMALISTIKA


MAČKA ILI OD BOŽANSTVA DO SEKSUALNE FANTAZIJE

Martina Vlajnić

Naslov ovoga eseja aforistički opisuje put kojim je prošla današnja dome-sticirana mačka. Većina skrbnika mačaka nedovoljno je upućena u po-vijest i karakter vlastitoga člana obitelji. Zapravo, velik broj ljudskih životinja

uopće ne gaji simpatije za mačke. One su im čudne, strane, nedodirljive pa i za-strašujuće. Ovaj rad nastojat će prikazati kada započinje povijest domesticiranih mačaka, na koji način su se rasprostranjivale, odnos egipatske i kršćanske kulture prema mačkama, najpoznatije pasmine, predaje o njima, a prikazat će i tradicijske običaje u belgijskom gradu mačaka, s naglaskom na znanstveno iskorištavanje ma-čaka u vivisekciji te na kraju naš današnji odnos prema mačkama, kao i metafizičko povezivanje mačjih bića s našom erotikom. Na kraju se možemo i zapitati: je li naša vrsta napravila grešku domesticirajući ih i možemo li se mi, danas, promijeni-ti i poboljšati svoj odnos prema njima?

Slika 1. Promet zaustavljen radi mačke koja prenosi mačića preko ceste, New York, 1925.

CASSIUS


O mačkama povijesnoPovijest mačaka započinje u davnom Egiptu, 1500 godina pr. n. e. gdje su

pronađeni najstariji ostatci. Najvažnija egipatska kultura bila je žito, što je iznimno povećavalo broj štakora i miševa. Nagađa se da su se današnje domaće mačke razvile od libijske mačke, budući da su ljudske životinje uvidjele njihovu korist u lovu na štakore i miševe.

Prema egipatskom vjerovanju, u početku je postojalo samo golemo vodeno prostranstvo iz kojega je jednoga dana izronio brežuljak. Kako je jedno božanstvo odlučilo živjeti na tom brežuljku, stvorilo je Sunce za uzgoj žitarica. Upravo je Sun-ce (Amon Ra) središte egipatske religije. No, mačka nije odmah proglašena božan-stvom, budući da danju spava, a noću lovi. Noć je vezana uz crnu magiju, odsustvo Amona Ra, boga Sunca.

Izvan Egipta mačke su bile relativno nepoznate, dok se trgovačkim putovima između Egipta i Rima nije proširilo znanje o njima. U Rimu su smatrane egzotičnim životinjama i u njihovu društvu uživali su samo rijetki, sve dok se nisu proširile cijelom Europom.

Iz Aristotelovih zooloških radova (Povijest životinja, O kretanju životinja, O ra-đanju životinja, O dijelovima životinja, O postojanju životinja) možemo saznati da Grcima mačke nisu igrale posebnu ulogu u lovu na miševe i štakore; ta je uloga bila namijenjena lasicama i zmijama. Aristotel jedva i spominje mačke, osim kada govori da su ženke prirodno pohotne i zovu mužjaka na parenje (Visković 1996: 60).

Spomenimo basnu Djevojka mačka koja se pripisuje Ezopu. Prema priči bogovi i božice svađali su se je li moguće da netko ili nešto promijeni svoju prirodu. Budući da je Zeus smatrao kako njemu ništa nije nemoguće, našao je uličnu mačku i pretvo-rio je u djevojku. Lijepo ju je odjenuo, naučio lijepu ponašanju i dogovorio joj udaju idućega dana. Na svadbi svi su se iščuđavali njenoj ljepoti i ponašanju. No, Afrodita je pustila miša kako bi dokazala da se priroda mačke nije promijenila. I imala je pra-vo, djevojka je skočila za njim i počela ga trgati zubima (Sax 2001: 59).

Mačke su usko vezane za nordijsku božicu Freyu, božicu ljubavi, rođenja, plod-nosti, smrti – figurirala je kao utjelovljenje seksualne želje, strastvene i promiskui-tetne. Često je prikazivana s mačkama koje se igraju oko njenih nogu. Navodno su joj kočiju vukle crne mačke koje su se transformirale u konje, a nakon vjerne službe pretvarane su u vještice pod krinkom mačaka (usp. Nordijska mitologija, http.).

Osim što su mačke vladari međusobno darivali, kao što su to činili i svjetski putnici, bile su prisutne i na jedrenjacima, dakako iz praktičnih razloga – zbog mi-ševa i štakora. Vjeruje se kako su Feničani bili prvi koji su počeli prevoziti mačke na brodovima, a kasnije je svaki veći brod prevozio bar jednu mačju obitelj (Bauer,

ANIMALISTIKA


Babić 1994: 28). Na brodovima su, prema ”dobrom” androcentričnom poretku, uvijek bili muškarci, dok se za žensku prisutnost na brodu vjerovalo da donosi nesreću. Na taj su način mačke, ako su bile ženke, bile jedina ženska bića na brodu s čijim se ženskim moćima povezivalo prognoziranje vremena. Ako su se mačke umivale, značilo je da će padati kiša. Ako je bila nestašna, puhao bi jak vjetar. Tako-đer su “znale”, “pretkazivale” hoće li brod potonuti (Sax 2001: 59).28 Žene engle-skih mornara kod kuće su čak držale crne mačke kako bi se njihovi muževi sretno vratili kući (Sax 2001: 60). To je jedan od rijetkih primjera u sustavu folklornoga vjerovanja u kojima crne mačke donose sreću.

Povijesna činjenica govori da je jedini razlog stvaranja zajedničkoga života ljudske životinje i mačke, hrana što je mačkama omogućilo zadržavanje specifič-noga karaktera (Bauer, Babić 1994: 27). Mačka je, prehranjujući se, takozvanim štetočinama, čuvala hranu ljudskih životinja. Uspjela je zadržati svoju tajnovitost, ali i karakter koji ne dopušta dresuru i podčinjavanje.

Mačje pasmine: egipatski mau

Uz ostatke pećinskoga čovjeka nikada nisu pronađene mačje kosti, sve do tisuću godina nakon pripitomljavanja konja.29 Zaključuje se kako postoji nekoliko pratipova koji su nakon stoljeća križanja i selekcije poprimili raznolikost i osobine današnje domaće mačke (Bauer, Babić 1994: 24).

Najpoznatiji nasljednik pasmine koju su obožavali Egipćani bio je egipatski mau. Slika datirana oko 1100 godina pr. n. e. prikazuje glavno božanstvo staroga Egipta, Ra ili Amona Ra (Sunce), u obliku mačke kako odsijeca glavu zlom zma-ju Apepu. Nakon Drugoga svjetskoga rata egipatski mau gotovo je izumro, ali je pasmina prihvaćena 1990-ih i njeni geni su se nastavili širiti. Poznato je kako je u Italiju 1956. godine ovu mačku donijela ruska princeza Natalija Trubecka koja je u to doba tamo boravila kao azilantkinja. U SAD emigrirala je nakon tri godine, gdje je nastavila s uzgojem ove pasmine.

Egipatski mau najstarija je vrsta mačaka, obožavana kao božica Bast (Bastet, Baset), jedna od djece Amona Raa. Središte njena kulta bio je hram Per-Bastu koji je po njoj dobio ime. Prvobitno se smatrala zaštitnicom Donjega Egipta te je prikazivana kao razjarena lavica čije se ime može prevesti kao ženska proždirači-ca. Smatrana faraonskom čuvaricom i najvišega božanstava Amona Raa dobila je

28 Nažalost, Boria Sax ne navodi koji detalj ponašanja upućuje na potonuće broda. 29 Istraživanja objavljena u američkom znanstvenom časopisu Science govore da je divlji konj pripitomljen prije oko 5500 god., među pripadnicima kulture Botai iz bakrenoga doba u 4. i 3. tisućljeću pr. Kr. (usp. Pripitomlja-vanje konja, http.)

CASSIUS


nadimke Dama plamena i Raovo oko. Oblik Bast kao razjarene lavice je zapravo božica lavica Sekhmet – božica rata, vatre i kuge koja može uništiti sve oko sebe.

Bast je u početku smatrana božicom Sunca, no dolaskom Grka postaje božica Mjeseca, poznata kao Aelurus. U kasnijim zapisima Bast je preimenovana u Bastet, a zbog tumačenja imena kao žene iz ćupa masti, postala je božica parfema i dobila nadimak Mirisna zaštitnica. Budući da je Anubis postao bog balzamiranja, Bast je kao božica masti, smatrana njegovom suprugom. Zbog karakteriziranja Bast kao božice parfema i ratnih gubitaka Donjega Egipta, smanjeno je njeno prikazivanje kao divlje i bijesne božice lavice te se počela prikazivati kao mačka. Često je prika-zivana s maskom lavice, kako bi se ilustrirala njena skrivena divlja strana.

Bila je okarakterizirana kao dobra majka, kao i svaka mačka koja skrbi za svo-je mačiće te je često prikazivana u društvu istih. Žene koje su željele djecu, nosile su privjeske s prikazom božice i mačića, a njihov je broj na privjesku bio jednak broju priželjkivane djece. Bast je prikazivana s tijelom žene i glavom mačke. Engle-ska riječ pussy (eng. maca, i u prenesenom značenju – ženski spolni organ) ili pus dolazi od Pasht, alternativnoga izraza za Bast (Sax 2001: 58).

Mačke su u Egiptu i pojedinačno bile tretirane kao božanstva. Budući da su smanjivale broj štakora i miševa, koji su uništavali zalihe hrane te su ubijale kobre, zaslužile su poseban tretman. Nosile su nakit, jele su iz istoga tanjura kao i ljudske životinje, nakon smrti njihovo tijelo izlagalo se ispred kuće radi odavanja počasti. Herodot bilježi kako je nakon smrti mačke žalovala cijela obitelj, a u znak duboke žalosti brijali su obrve. Nakon toga mačku se nosilo u grad Bubastis na balzamira-nje i svečano pokapanje (Sax 2001: 59).

Ubojstvo mačke kažnjavalo se istom sudbinom ljudske životinje. Grčki po-vjesničar (koji je živio u Rimu) Diodor Sicilski izvještava o priči koja je smještena u 1. st. pr. n. e. kada je član rimske delegacije u Aleksandriji slučajno ubio mačku te su ga zbog toga lokalni stanovnici ubili (Sax 2001: 58). Pučko vjerovanje kako ubojstvo mačke donosi nesreću potječe vjerojatno iz toga razdoblja. Naime, Egip-ćani su kažnjavali ubojstva mačaka izvan hrama, ali unutar njega su prinosili mačje žrtve božici Bast, najčešće lomeći im vrat. U hram Per-Basta donosile su se mrtve ili već mumificirane mačke radi pokopa. Tijekom iskapanja Bastina hrama, prona-đeno je više od 300 000 mumificiranih mačaka.30 Nakon nekog vremena, zbog no-vih božanstava, izjednačavanja istih te zbunjujućih tumačenja, božanstvo je Bast iščezlo.

30 Arheolozi pretpostavljaju da su se mačje žrtve prinosile mačkoglavoj Basti kako bi smanjili broj te divinizirane mačje populacije.

ANIMALISTIKA


Maneki-nekoU Japanu se za pasminu japanski bobtail smatra da donosi sreću, blagostanje

i novac. Iz tog razloga izrađuju se porculanske ili keramičke mačke, takozvane Ma-neki-neko. Skulpture prikazuju japanskoga bobtaila koji pozdravlja s jednom podi-gnutom šapom, a ponekad ju pomoću baterija i pomiče. Iz tog razloga nazivaju se i pozdravljajućim mačkama. Maneki-neko mogu biti raznih oblika, boja, s raznim dekoracijama te se izrađuju kao razni predmeti, privjesci, kasice i dr. Oko vrata uvijek imaju maramu, šal ili ogrlicu, a često su prikazani kako drže novčić.

Od svih priča o podrijetlu Maneki-neko, najpoznatija je vezana za Gotoku-ji hram, budistički hram u Setagayi, u Tokiju, za koji se vjeruje da je pod zaštitom Maneki-neko. Hram je nekada pripadao budističkim monasima koji su bili iznimno siromašni, ali su uvijek nalazili hranu za mačku Tamu. Kada je grof Neotaka jednoga dana prolazio pored hrama, zapazio je Tamu na vratima i krenuo za njom. Istog tre-na kada je grof krenuo, munja je udarila u mjesto gdje je stajao. Neke verzije predaje kažu kako je Tama pozvala grofa šapicom da dođe u hram. Grof je nakon toga mona-he spasio od bijede, a hram nazvao Gotokuji. Zidovi hrama oslikani su kratkorepim mačkama, japanskim bobtailima (usp. Japanska kultura i književnost, http.).

Tragovi podrijetla japanskoga bobtaila sežu daleko u prošlost kada je japan-ski kralj na poklon od kineskoga kralja dobio mačku. Mačka je prvi put opisana u 6. st., u priči o Genji, koju je napisala učiteljica na kraljevu dvoru. Mačka je bila vezana uz aristokraciju i bogate slojeve, sve dok jednog dana miševi nisu pojeli svilene bube, a mačke, loveći ih, postale ulične mačke.

Kao što sâm naziv kaže, to je mačka kratkog repa. Predaja govori kako se mačka u mjestu Kaisers, u jednoj hladnoj noći, grijala pokraj žeravice. Kada je že-ravica iskočila iz ognjišta, pala je ravno na mačkin rep koji se zapalio. Mačka je u strahu počela bježati i pritom zapalila cijeli grad, koji je bio izgrađen od drveta. Kada je kralj čuo za taj događaj, naredio je da se svim mačkama odsijeku repovi kako se to ne bi ponovilo (usp. Japanski bobtail, http.).

Japanski bobtail ili Hello KittyPasmina japanski bobtail danas je najpoznatija kao Hello Kitty, dražesna bi-

jela mačkica s ružičastom mašnicom. Prvi put se kao lik pojavila na novčaniku u Japanu 1974., a u SAD-u 1976. godine. Hello Kitty proizvodi tvrtka Sanrio, a krea-torica je Yuko Shimizu. Danas je poznata diljem svijeta, a njen lik možemo pronaći svugdje – na torbicama, novčanicima, pepeljarama, biciklima, tortama, balonima, računalnoj opremi, televizorima, obući, odjeći itd. Osim toga, producirano je ne-koliko serija Hello Kitty, a otvorena su i dva tematska parka, Harmonyland i Sanrio

CASSIUS


Puroland (usp. Hello Kitty, http.). Zahvaljujući popularizaciji, Hello Kitty postala je najpoznatiji simbol hiperpotrošačkoga društva.

Slika 2. Hello Kitty

Sveta Birma

Sveta Birma pasmina je domaće mačke koja je poznata po svijetlom krznu, prekrasnim plavim očima, “bijelim čarapicama” te kao čuvarica duša budističkih svećenika.

Nekad davno u Indokini, u Birmi, živjeli su monasi s bijelim mačkama, kao čuvari hrama božice Tsun Kyan Kse. Jednog dana prilikom napada na hram, ubijen je vrhovni svećenik i njegova duša preselila se u mačku Shin. Mačka je stavila šape na tijelo monaha i okrenula se prema skulpturi božice, koja je na sebi imala zlaća-nu haljinu i prekrasne plave oči. Mačka je tada poprimila izgled božice, a samo su šape ostale bijele kao simbol čistoće. Nakon što su se napadači uplašili i pobjegli, Shin je umrla od tuge, a sve mačke poprimile su isti izgled (usp. Sveta Birma, http.)

ANIMALISTIKA


Sijamska mačka

Sijamska mačka dobila je ime po zemlji Sijam (Tajland) gdje su živjele na kra-ljevskim dvorovima. U početku su bile masivnije građe i imale su kukicu na repu, koju uzgajivači danas, nažalost, smatraju velikom anomalijom.

Jedna predaja pojašnjava kako je mačka dobila kukicu na repu. Sijamska prin-ceza držala je svoje prstenje na repu mačke. Kako je rep bio ravan, prstenje je pa-dalo pa je sluga napravio čvor na repu mačke, kako prstenje ne bi ispadalo. Osim što su bile čuvarice prstenja, prema drugoj predaji bile su i čuvarice kraljevske vaze. Kada je vaza jednog dana nestala, mačji par krenuo je u potragu. Kada su je pronašli, shvatili su da je preteška. Mačka je ostala čuvati vazu, a mačak je otišao po pomoć. No, mačka se u tom trenutku trebala okotiti te je zavezala vazu za rep kako ju ne bi izgubila. Kada se mačak vratio, pronašao je mačku s mačićima i va-zom koja je zavezana repom. Kada je odvezao vazu, na repu je ostao čvorić, a isti su imali i mačići (usp. Legende iz životinjskog svijeta, http.).

Mačke u “jeseni srednjega vijeka”

Nažalost, srednji vijek, humanizam i renesansa predstavljaju crna razdoblja za mačke, budući da su povezivane s vještičarenjem. Nerijetko su završavale na lomačama s tzv. vješticama. Jean Boille, spaljena 1620. godine u Vesoulu, tvrdila je kako je vidjela orgije mačaka i demona. Sporazum s Vragom dogovoren je na-vodno otiskom mačje šape na njenoj koži (Sax 2001: 60). Crna vještica iz Fraddana navodno je letjela na ogromnoj mački. Pariški biskup Guillaume d’Auvergne tvrdio je kako je vidio Sotonu s crnim mačkama sljedbenicama koje su ga ljubile ispod repa (Sax 2001: 60). Umjetnici kao što su Bernardino Luini, Benvenuto Cellini, Do-menico Ghirlandaio i Bartolomeo della Gatta čak upotrebljavaju lik mačke kao simbol izdaje, npr. pod Judinim nogama na Posljednjoj večeri (Visković 1996: 205).

Zanimljiv podatak govori kako su u mnogim srednjovjekovnim zgradama pro-nađene mačke koje su bile žive zazidane. Jedna od takvih zgrada je i poznati lon-donski toranj, a tema uzidavanja mačje žrtve čini i sadržaj priče Crni mačak Edgara Allana Poea (Sax 2001: 60). Neki povjesničari smatraju kako je jedan od razloga za širenje kuge upravo smanjenje broja mačaka, a time i povećan broj miševa i štakora, glavnih prijenosnika kuge.

Masovno ubijanje mačaka povezano je s monoteističkim kršćanstvom koje je ideološki ukinulo povezanost života životinja i ljudskih životinja, oduzimajući živo-tinjama čak i dušu, kao što to uostalom čine sve velike religije (Visković 1996: 72). U Bibliji se mačke čak i ne spominju, što možemo povezati s njihovom svetošću u

CASSIUS


neprijateljskom Egiptu. Kršćani i budisti bili su sumnjičavi prema arhaičnoj magiji, a to bi mogao biti razlog zašto su kulture oko tih religija s nepovjerenjem gledale na mačke (Sax 2001: 62).

Dok su u Europi spaljivane na lomačama, u islamskim zemljama su pošto-vane zbog održavanja čistoće, a bile su i jedine životinje kojima je bio dopušten ulazak u džamiju. Naime, postoji legenda koja kaže kako je prorok Muhamed jed-nom prilikom, ne želeći probuditi svoju ljubljenu mezimicu Muezzu koja je spavala na njegovu rukavu, odrezao rukav i tako otišao na molitvu. Svoje govore često je držao mazeći mačku u krilu (usp. Legende iz životinjskog svijeta, http.).

Mačke u predajama

Uz mačke su nerijetko vezane razne predaje, a neke smo već i spomenuli. Turska predaja o postanku mačaka vezana je uz Noinu arku. Nakon što su se miševi neposlušno namnožili, postali su prijetnja zalihama hrane. Noa je odlučio potražiti Božju pomoć, no u istom trenutku lav je kihnuo i iz tog kihanja stvorene su dvije mačke (usp. Legende iz životinjskog svijeta, http.).

Još jedna predaja govori kako je mačak Manx svaki dan lijeno promatrao kako Noa i sinovi grade arku. Mačak nije imao gospodara pa je cijeli dan mahao svojim prekrasnim repom na koji je bio izrazito ponosan. Nakon nekog vremena, sve su životinje trebale ući u arku. Dvije po dvije, sve su zauzele svoja mjesta, osim Manxa. Kada više nije mogao čekati, Noa je počeo zatvarati vrlo teška vrata arke. Uvidjevši kako će ostati sam, Manx je potrčao i uspio ući, no rep mu je ostao pre-sječen. I danas, Manx šeće bez repa, ne bi li nas podsjetio da uvijek budemo točni (usp. Mjesec mačaka, http.)

Jedna poljska predaja govori o tom kako je vrba iva, tj. cica maca, dobila ime. Ujedno karakterizira mačku kao brižnu majku koja pati za svojim mačićima. Govori kako je mačka proljeće za proljećem provela plačući pored rijeke u kojoj su se njeni mačići, loveći leptire, utopili. Sažalivši se, vrba je spustila svoje grane u vodu i spasila mačiće. Od tog proljeća, vrbine grane dobivaju sićušne krznene pupoljke na mjestima gdje su se mačići uhvatili. Druga verzija govori kako se jedan seljak, ljut što je mačka omacila još jedno leglo, odlučio riješiti mačića. Zavezao ih je u platnenu vreću i bacio u rijeku. Nakon očajnoga plača mačke za mačićima, vrba je spustila svoje grane u vodu i spasila mačiće (usp. Legende iz životinjskog svijeta, http.).

Japanska predaja govori kako je jedan miš postao velik problem japanskom učitelju borilačkih vještina. Miš je jeo njegovu zimnicu pa je učitelj odlučio zatra-žiti mačju pomoć. Prvo je pozvao crnoga borbenoga mačka. Mačak je nakon puno

ANIMALISTIKA


pokušaja morao priznati poraz, naklonio se mišu u znak poštovanja i otišao. Zatim je došao tigrasti mačak, veliki mislilac. Nakon što nije uspio nadmudriti miša, po-klonio mu se u znak poštovanja i otišao. Istu sudbinu doživio je i sivi mačak, borac sa sjenama. Na kraju, učitelj je pozvao staroga i umornoga mačka. Čim je ušao u kuću, prilegao je kako bi se odmorio te je potpuno ignorirao miša. Miš se opustio i postao neoprezan. Jednog dana kada je miš vukao velik zalogaj hrane, mačak ga je uhvatio. Miš je bio prisiljen priznati poraz, naklonio se u znak poštovanja i otišao (usp. Legende iz životinjskog svijeta, http.).

Belgijski grad mačaka

U Ypresu, belgijskom gradu mačaka, svake se godine u svibnju održava mačji festival, a svake treće i mačja parada kada im se odaje počast kroz umjetnost i folklor. Predaja kaže kako je na mjestu današnjeg trga u Ypresu stajao ogroman kip mačjeg božanstva, no na njega se, početkom kristijanizacije, počelo gledati kao na đavla. Budući da su u srednjem vijeku, ”jesni srednjega vijeka”, mačke povezivane s vragom, demonima i vješticama, u Ypresu su ih tretirali kao demonske fantazme. Svake druge nedjelje u ožujku gradska je luda bacala mačke s kula i zvonika, kako bi se time simboliziralo istjerivanje đavla. Nije poznat početak te okrutne tradicije, ali priča govori kako su trgovci zimi čuvali mačke u skladištima kako bi tamanile miševe i štakore, a na proljeće ih prodavali za okrutnu gradsku tradiciju. Najstariji autentični dokument iz 1410. govori kako su se mačke kupovale upravo s namje-rom da bi ih se bacalo s tornjeva i zvonika. Godine 1817. navodno su bačene, žrtvovane u tom okrutnom običaju posljednje mačje žrtve.

Gradonačelnik Ypresa 1938. godine obnovio je tradiciju, ali s plišanim mačka-ma. Tradicija se prekinula samo za Drugoga svjetskoga rata, da bi se od 1946. go-dine pa do danas neprekidno održavala. Sada se zbog hladnoće održava u svibnju, kada ulicama parodiraju ljudi odjeveni u mačje kostime. Ujedno u sklopu manife-stacije održava se i predstava koja prikazuje spaljivanje više od tri stotine vještica, kako je to nekada bilo u Ypresu. Navedeni običaj pokazuje kakvu ulogu mačke imaju u tradiciji ovoga grada, a poznata je i predstava mačjih bajki. Jedna od njih je egipatska basna o opsadi mačje tvrđave koja govori o tome kako je miš Makit dobio obećanje od božice Bastet da će osvetiti mišje rođake koji su ubijeni u gradu divljih mačaka. S vojskom pasa, štakora i miševa, Makit je krenuo u napad na mač-ju zemlju i njihovu tvrđavu. Vojska je uspjela zarobiti mačku, a vojnik-pobjednik, tj. štakor ju odvodi. U ovu su predstavu uključeni muzičari koji marširaju odjeveni u mačje kostime, a pritom sviraju instrumente. Djeca su odjevena u mačiće i ska-kuću uokolo oponašajući igru mačića, dok pored njih prolaze kolone konja koje

CASSIUS


jašu ljudske životinje odjevene u mačke. Parada završava dolaskom gradske lude na visokoj platformi s koje padaju konfete. Luda se penje na zvonik i baca plišane mačke u publiku, nakon čega slijedi vatromet. Na taj se način Ypres svake godine pokušava odužiti svim mačjim žrtvama zbog dugogodišnjega niza okrutnosti.

Slika 3. Festival mačaka u Ypresu

Vivisekcija

Poznato je da se mačke još uvijek koriste u vivisekciji. Većina je mačaka koje završe u laboratorijima lutalice ili iz šinteraja. U američkim laboratorijima muči se gotovo 22 tisuće mačaka godišnje, dok više desetaka tisuća ubijenih mačaka završi u školama radi disekcije. Okrutnosti koje trpe nevjerojatno su grube, bespotreb-ne i moralno neopravdane. U istraživanjima mozga mački buše lubanju kako bi u mozak ugradili elektrode koje mjere aktivnost moždanih valova; u istraživanjima vida mačke uzgajaju u mraku, sa zašivenim ili odstranjenim očima; na Sveučilištu u Michiganu vade im oči i kasnije ubijaju; u istraživanjima sluha režu im uši i vežu

ANIMALISTIKA


ih kako bi mogli mjeriti moždanu aktivnost u odnosu na različite zvukove. Ekspe-rimentirajući s moždanim udarom, blokiraju dovod krvi u mozak i oči mačke, kako bi isti izazvali; u ortopedskim istraživanjima lomeći im kralježnice, izazivaju nepo-kretnost i poremećaje donjega dijela leđa i dr. (usp. PETA, Mačke u laboratorijima, http.). Danas postoji najmanje 450 metoda koje mogu zamijeniti istraživanja na neljudskim životinjama, čemu u prilog ide činjenica da je 90 % rezultata istaživanja na neljudskim životinjama nepogodno za ljudske životinje (usp. Testiranje na živo-tinjama, http.). Vernon Coleman, član Kraljevskoga medicinskoga društva, izjavio je: “Ne mogu se sjetiti nijednog većeg medicinskog proboja proizašlog kao rezultat eksperimenata na životinjama. Pitam se koliko još milijuna životinja mora biti žr-tvovano prije nego napustimo beskorisnu i barbarsku praksu eksperimentiranja na životinjama” (usp. Pokusi na životinjama, http.).

Slika 4. Mačke za proizvodnju krzna

CASSIUS


Karakter mačke

Mačka je kroz povijest zadržala svoj izvorni karakter, nepromijenjen od stra-ne ljudske životinje. Zooetičar Nikola Visković uspoređuje narav psa i mačke te dokazuje kako je pas, za razliku od mačke, kroz povijest prilagođen ljudskim živo-tinjama i njihovim očekivanjima. On je očovječen i kultiviran (Visković 1996: 203). Mačka ne želi ići u šetnje, ona je samostalna, ima izraženu potrebu za samoćom te se navodno lakše snalazi (Visković 1996: 203). Svi navedeni razlozi su i više nego dovoljni da shvatimo zašto je zapadno društvo naklonjenije psima. Često se ističe kako je mačka uvijek ondje gdje su najpogodnije prilike, što joj u svakom slučaju ne bismo trebali zamjeriti budući da bismo ispali licemjerni. Visković zanimljivo ističe kako je mačku nemoguće (zlo)upotrijebiti te kako je mrska autoritativnim i agresivnim osobama (Visković 1996: 204).

Prva asocijacija za psa vjerojatno bi glasila – vjeran, a time je i oblikovana poslovica: pas je čovjekov najbolji prijatelj. Budući da su ljudske životinje sklone eufemizmima, prva asocijacija zasigurno ne bi glasila: podložan utjecaju, prihvat-ljiviji jer je manje svojeglav, prihvaća zapovijedi, koristan ljudskim životinjama, po-slušnošću održava osjećaj moći i dr. Moć daje pravo, a mačka je “nesposobna za poslušnost” (Visković 1996: 203). Visković pritom upućuje na aforizam književnika Josepha Méerya: “Bog je stvorio mačku kako bi čovjek imao užitak da miluje ti-gra” (Visković 1996: 202). Mačka je pripitomljena iz istih razloga kao i pas, a to je korist. Razlika je u tom što ljudske životinje imaju daleko više koristi od psa nego od mačke. U njima vide samo lovce na takozvane štetočine. Kada nema takozvanih štetočina, ne postoji ni razlog za suosjećajnost. Ljudske životinje ne cijene svoje-glavost i individualnost u drugih vrsta jer smatraju da su blagoslovljeni jedinstve-nim pravima, koja ni jedna druga vrsta na Zemlji ne posjeduje.

U muslimanskoj i istočnjačkoj kulturi situacija je nešto drugačija. Ondje je psima dodijeljena uloga čistača otpada i žderača leševa. Figuriraju kao psihopom-pi, pratioci u svijet mrtvih; kod Grka – Hekata i Kerber; u staromeksičkoj mitologiji – Xolotl, koji prati Sunce u silasku pod Zemlju; Azteci su pse uzgajali kako bi ih pokapali s pokojnicima za društvo; egipatski šakal Anubis bog je mrtvih; psi su u Bibliji nekrofazi i dr. (Visković 1996: 204). Mačka posjeduje tajanstveniju ulogu, ona je čista i lijepa, fascinira svojim karakterom. Zapravo je cijela povijest mačke zagonetnija, budući da kronike i književna djela puno više obavijesti donose o po-vijesti pasa u društvu ljudskih životinja. Mačke su tajnovite i bude sumnjičavost, o njima nema toliko podataka u povijesnim izvorima, ali ona je u književnosti često predmet estetskoga ushićenja. Sve se može vrlo lako objasniti njenom “slabom upotrebljivošću” (Visković 1996: 204).

ANIMALISTIKA


Erotičnost, pornografija i mačkeMačka je mistična jer je noćna životinja, ona je tajanstvena, blaga i grabežlji-

va u isto vrijeme. Njezini pokreti su elegantni, ali oprezni, svojim gipkim i vitkim tijelom kreće se vrlo tiho i znatiželjno. Upravo iz tog razloga mačku povezujemo s erotikom i pornografijom. Internet “bombardira” korisnike s idejama kao što su “cat eye look”, glumicama i pjevačicama koje u odjeći izgledaju kao “seksi mačke” i dr. Ti izrazi su se toliko ustalili da prilikom izgovora tih animalizacija femininoga više ni ne razmišljamo što smo zapravo rekli.

Vrlo često nailazimo, ne samo na izraze – nego i reklame, reklamne panoe, slike i dr., na kojima je žena prikazana kao ljudska mačka “kurva”. Iz tog razloga žene u spavaćim sobama odigravaju uloge “nezasitnih mačkica”, a izvan nje ulogu savršene domaćice – sve u skladu sa ženskom prirodom. Carol J. Adams vrlo lije-po ističe kako postoji “podudarnost u tretmanu raspoloživih i iskoristivih tijela” (Holy 2007: 563), misleći pritom na tijela ljudske i neljudske ženske životinje. Tako spomenuta ekofeministica uvodi pojam antropornografija (antropornography)31 za označavanje prikaza neljudskih životinja kao kurvi, gdje se mačke očituju kao savršen primjer.

Antropornografija i pornografija očituju nejednakost, kako spola tako i vrsta. U pornografiji ljudskih životinja, spol nije razlikovanje nego dominacija. Stajalište čita-ve jedne kulture postaje jedino stajalište “ponavljano kroz oglašavanja, novinske ilu-stracije, spajanje pornografije i popularne kulture” (usp. Pornografija mesa, http.). Ljudsko žensko i neljudska životinja postaju objekti, u ovom slučaju seksualni.

William O’Barr ističe kako su u kulturi reklama i oglasa hijerarhija, dominacija i podređenost najčešće prikazane osobine socijalnih odnosa. Reklame ne prikazu-ju ravnopravnost, one prikazuju nekoga iznad nečega, dominantno iznad podre-đenoga. Iz toga proizlazi da su muškarac, kultura, čovjek, bijelac i um iznad žene, prirode, životinje, nebijelca i tijela (usp. Adams 2004: 39−40). Također ističe kako je Amerika, dodijelivši prava dominantnima, priznala položaj, klasu i moć. Čovjek tada postaje definiran kao ne-životinja i ne-žena.

U kršćanskoj tradiciji žensko je tijelo povezano s grijehom, seksom i smrti. Kao opravdanje za socijalnu dominaciju nerijetko se koristi i zajednička krivnja ženske ljudske životinje i životinje (zmije) u Bibliji za uvođenje smrti. Iz srednjega vijeka po-tječe vjerovanje kako je zmija navela Evu na seksualni odnos. Nakon nagađanja jesu li Eva i zmija zaista imale seksualni odnos, isti je postao nešto životinjsko, a ponašati se seksualno značilo je ponašati se kao životinja (usp. Adams 2004: 43−44).

31 Izraz je skovala Amie Hamlin, suradnica feminističko-animalističke/vegetarijanske/veganske aktivistice i teo-retičarke Carol J. Adams.

CASSIUS


Paradoks je očit kada shvatimo trud i napor specista/ica u isticanju golemih razlika između ljudskih i neljudskih životinja, a u isto vrijeme njihovu uzbuđenost pri spomenu na “seksi mačku”. Nije naodmet spomenuti ni gađenje pri pomisli na zoofiliju32 – samo ako u pitanju nije “seksi mačka”. Biblija u Starom zavjetu također osuđuje zoofiliju: “Tko bi god sa živinom legao, treba ga kazniti smrću (Izlazak – Ćudoredni zakoni 22, 18). Da nisi legao ni s jednom životinjom – od nje bi postao nečist. Žena ne smije stati pred životinju da se s njom pari. To bi bila krajnja opači-na” (Levitski zakonik 18, 23) (usp. Životinje u pornografiji, http.).

Patricia Hill Collins, afroamerička feministica, donosi teoriju o razvitku por-nografije na temelju povezivanja iskorištavanja tijela crnkinja s tijelima neljudskih životinja. U vrijeme ropstva, crnkinje su se prodavale bogatim bijelcima na aukci-jama. Bičevi, lanci i užad podsjetnici su da se na crnkinje gledalo kao na neljudske životinje. Patricia Hill Collins zaključuje kako je moguće da se pornografija razvila upravo zbog načina na koje su se tretirale crnkinje (Adams 2004: 61−66).

Povezano sa spomenutom “slabom upotrebljivošću” mačke (Visković 1996: 204), ljudi koji su lukavi i prefrigani mačje su prepredeni. Budući da ju ne možemo kontrolirati i koristiti u našoj vrsti sebične svrhe, sve asocijacije na mačku bliže su negativnomu nego pozitivnomu. U pozitivnom smislu o mačkama govorimo samo ako su umiljate, lijepe, čiste ili ako su mačići. One nisu vjerne, ponizne, dobro izdresirane, čak ni od velike pomoći. Samo su lijepe. Možda u tom kontekstu mo-žemo promatrati i ženu koja je “seksi mačka”, lijepa, brine se o potomstvu, njeguje se, ali je u isto vrijeme tajanstvena, dakle predmet maštanja koji je i privlačan, ali i budi strah. Položaj žene u patrijarhalnom društvu sličan je položaju mačke u domu. Privrženost domu koju mačke mogu razviti usporediva je s privrženošću žene domu, a ponašanje između psa i mačke često sliči na ponašanje muškar-ca i žene. Linije tijela mačke i njezin graciozni hod podsjeća na ženstvenu stranu ljudskih životinja ženskoga roda. Boria Sax smatra kako mačku u domu možemo promatrati i kao skrivenu divlju stranu ljudske životinje (Sax 2001: 57).

Visković ističe kako “animalno u čovjeku izbija u mitovima o erotskoj privlač-nosti između žene i životinje jer je u androcentričnoj kulturi žena bliže mračnoj unutrašnjosti životinje” (Visković 1996: 36). Teoretičarka ekofeminizma Mirela Holy također ističe povezanost žene i prirode, ističući kako se to uklapa u “patrijarhalnu viziju identiteta prave žene – brižne majke i požrtvovne supruge” (Holy 2007: 563).

Tijekom povijesti vidljivo je kontinuirano uspostavljanje muških ljudskih ži-votinja kao dominantne skupine. Kao takvi posjeduju moć nad skupinama koje su podređene. Michael Kaschak ističe kako se muške ljudske životinje doživljavaju

32 Postizanje erotičnog uzbuđenja pri gledanju i milovanju životinja, bestijalnost (usp. hjp, http.)

ANIMALISTIKA


kao dominantne te pritom imaju pravo na žensku ljudsku životinju. Kako je voa-jerizam bitan dio psihologije muške ljudske životinje, njegova seksualnost usmje-rava se prema ženskim ljudskim životinjama, djeci ljudskih životinja i životinjama. Od reklama i novinskih priča, ženska je uloga uloga seksualnoga bića, koje mora biti dostupno dominantnoj skupini (Adams 2004: 34–38).

Žena-mačka, alter ego Seline Kyle, usko je vezana uz Batmana, stvorena kao lik u prvom stripu o čovjeku šišmišu 1940. godine. Tijekom 70-ih i 80-ih postala je sve seksipilnija, tajanstvenija i sve više počinje privlačiti čovjeka šišmiša. Na filmu utjelovile su je Julie Newmar, Eartha Kitt, Michelle Pfeiffer, Halle Berry te Anne Hathaway koja glumi Selinu Kyle u filmu The Dark Knight Rises (redatelj Christop-her Nolan, 2012).

Zaključna analogija: ljudsko i životinjsko, mačje i žensko

Ljudska je vrsta nemoćna da misli i objasni druga bića sasvim iznad analo-gija s vlastitim stanjima (Visković 1996: 35). Mačka koja je započela svoj put kao božanstvo i tajanstveno sveto biće, završila je kao motiv seksualnih aluzija. Osim toga, završila je lutajući po gradovima i u strahu traži nešto hrane, umire na najtuž-nije načine, čeka u skloništima nekoga tko će joj pružiti malo ljubavi, na njoj vrše nepotrebna istraživanja, ubijaju je zbog krzna33 i mesa34.

Prema podacima neprofitne organizacije ASPCA, koja se od 1866. godine bori protiv okrutnosti prema neljudskim životinjama, broj mačaka lutalica procjenjuje se na desetke milijuna. Većina zajednica u Americi broj mačaka smanjuje zastarje-lim, okrutnim, nedjelotvornim i smrtonosnim metodama (usp. ASPCA, mačke lu-talice, http.). Ljudske životinje zbog pučkih vjerovanja rjeđe udomljuju crne mačke ili imaju određenu dozu averzije prema njima. Tužna sudbina vrste koju nikada nećemo razumjeti. Možda bismo se trebali zapitati jesu li one manje vrijedne jer nisu kao mi ili smo zbog nametnutih vjerovanja i društvenog sustava35 mi u zabludi i nedovoljno otvorena srca da razumijemo njih i njihov svijet?36

33 Godine 2008. u Hrvatskoj je zabranjen uvoz krzna pasa i mačaka te proizvoda koji sadrže njihovo krzno (usp. Krzno pasa i mačaka, http.).34 U Kini i Južnoj Koreji smatra se normalnim konzumirati meso mačaka i pasa. Koliko god se zapadnoj kulturi to činilo gnjusnim, naše konzumacijske navike nisu ništa manje gnjusne. 35 Informacije o nametnutim vjerovanjima i društvenom sustavu koji ih postavlja najbolje opisuje knjiga Melanie Joy, Zašto volimo pse, jedemo svinje i nosimo krave. Uvod u karnizam. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik 2012. godine u izdanju Prijatelja životinja i Dvostruke duge (prevela: Dunja Farkaš).36 Ovom rečenicom bi se mogao opisati odnos prema svim drugim (i životinjskim i biljnim vrstama), kao što se može primijeniti na sve vrste diskriminacije.

CASSIUS


LITERATURA

Babić, T., Bauer, M., 1994. Knjiga o mački, felinološki priručnik, vlastita naklada, izdavač prof. dr. sc. Mario Bauer. Zagreb.

Holy, M. 2007. Animalizam u (eko)feminističkom diskursu: od ontološkog veganizma do ekološkog animalizma. U: Kulturni bestijarij (ur. S. Marjanić i A. Zaradija Kiš): 557−579.

Marjanić, S. 2007. Antropornografija ili životinja kao skopofilijski i seksualni predmet. U: Kulturni bestijarij (ur. S. Marjanić i A. Zaradija Kiš): 757−770.

Sax, B. 2001. The Mythical Zoo. ABC-CLIO. Santa Barbara. California.

Visković, N. 1996. Životinja i čovjek – prilog kulturnoj zoologiji. Književni krug Split. Split.

Internetski izvori

Wikipedia, Bast: http://hr.wikipedia.org/wiki/Bast (10. 4. 2012.)

Povijest mačaka, Giornal: http://www.giornal.hr/index.php?id=172(10. 4. 2012.)

Egipatski mau: http://www.macke.com.hr/egipatski-mau/ (10. 4. 2012.)

Wikipedia, domaća mačka: http://hr.wikipedia.org/wiki/Doma%C4%87a_ma%C4%8Dka (10. 4. 2012.)

SFDH, Mačke a zvoniku: http://www.sfdh.hr/razno/macke-na-zvoniku(15. 4. 2012.)

Legende iz životinjskog svijeta: http://foursoftpaws.yuku.com/topic/440/t/Legende-iz-zivotinjskog-svijeta.html#.T4AMBJlNuPc (11. 4. 2012.)

Wikipedia, žena mačka:http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDena_ma%C4%8Dka (25. 4. 2012.)

SFDH, egipatski mau: http://www.sfdh.hr/standard/opis-pasmine-kategorija-iii/egipatski-mau (10. 4. 2012.)

Wikipedia, Ra: http://hr.wikipedia.org/wiki/Ra (10. 4. 2012.)

Mitologije svijeta: http://mitovi123.blog.hr/ (10. 4. 2012.)

ANIMALISTIKA


Wikipedia, Sekhmet: http://hr.wikipedia.org/wiki/Sekhmet (10. 4. 2012.)

Japanska kultura i književnost: http://www.znaksagite.com/diskusije/index.php?topic=8134.0 (11. 4. 2012.)

Japanski bobtail: http://cats-sveonjima.blog.hr/2011/04/index.html(12. 4. 2012.)

Sveta Birma: http://www.mojljubimac.hr/pasmine-macaka/sveta-birma(12. 4. 2012.)

Svijet ljubimaca, Sveta Birma:http://svijet-ljubimaca.com/forum/viewtopic.php?t=3878 (12. 4. 2012.)

Forum o ljubimcima, Sveta Birma:http://www.ljubimci-forum.com/index.php?topic=6426.30 (12. 4. 2012.)

Nordijska mitologija: http://www.nordicpoint.net/nordijska_mitologija.php?page=ZnJleWE= (13. 4. 2012.)

SFDH, Sijamska mačka: http://www.sfdh.hr/standard/opis-pasmine-kategorija-iv/sijamska-macka (12. 4. 2012.)

Wikicitati, mačke: http://hr.wikiquote.org/wiki/Ma%C4%8Dke (28. 4. 2012.)

PETA, Mačke u laboratorijima: http://www.peta.org/issues/animals-used-for-experimentation/cats-in-laboratories.aspx (21. 7. 2012.)

Testiranje na životinjama: http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=597 (21. 7. 2012.)

Pokusi na životinjama:http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=52 (21. 7. 2012.)

Krzno pasa i mačaka: http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=1731 (8. 8. 2012.)

Pripitomljavanje konja: http://metro-portal.hr/prvi-konji-pripitomljeni-su-prije-5500-godina/15510 (10. 8. 2012.)

ASPCA, mačke lutalice:http://www.aspca.org/adoption/feral-cats-faq.aspx (10. 8. 2012.)

Mjesec mačaka: http://thepetgranny.wordpress.com/ (10. 8. 2012.)

Carol J. Adams, 2004., The Pornography of Meat, The Continuum International Publishing Group Inc, New York:

CASSIUS


http://books.google.hr/books?id=PE5bszpVat4C&pg=PA183&lpg=PA183&dq=Amie+Hamlin,+anthropornography&source=bl&ots=oCZLl549e_&sig=MomTwL-119iFEe9jXozD4Y3LlA5wQ&hl=hr&sa=X&ei=2xUkUMHSMrDP4QTZ6IFg&ved=0CEcQ6AEwAQ#v=onepage&q=Amie%20Hamlin%2C%20anthropornography&f=false (10. 8. 2012.)

Pornografija mesa:http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=1661 (10. 8. 2012.)

HJP: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=main (10. 8. 2012.)

Životinje u pornografiji:http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=811 (10. 8. 2012.)

Hello Kitty:http://www.toydirectory.com/MONTHLY/Apr2003/designinspiration.asp (14. 11. 2012.)

ANIMALISTIKA


VREDNOVANJE RAZLIČITIH OBLIKA ŽIVOTA I DUBINSKA EKOLOGIJA

Kristina Markalaus

Širenje potrošačkih vrijednosti i materijalistički stilovi življenja ugrozili su ekološko zdravlje našega planeta. Činjenica da svi dijelimo isti planet privu-kla je pažnju znanstvenika tek otkrićem da klorofluorougljikovodici ugroža-

vaju ozonski omotač koji štiti površinu planeta od Sunčeva ultraljubičastoga zrače-nja. Često se u sklopu toga naglašavaju negativne posljedice za ljude, no činjenica je da će različiti ekosustavi doživjeti dramatične promjene. Možda najzlokobniji problem povezan s globalizacijom ekološke degradacije u suvremenom dobu jest uništavanje bioraznolikosti u cijelom svijetu. Mnogi biolozi ističu da se svijet nalazi usred najbržega masovnoga nestajanja živih vrsta u 4, 5 milijardi dugoj povijesti planeta. Polovina svjetskih močvara već je uništena, a bioraznolikost ekosistema pitke vode ozbiljno je ugrožena. Jedni od osnovnih problema jesu nekontrolirani rast populacije i prekomjerna potrošnja razvijenoga svijeta. Ljudi su najbrojniji si-savci na planeti. Samim povećanjem broja ljudi povećava se i potreba za hranom, drvetom i vlaknima, a ta potreba izložila je ekosisteme krajnjem pritisku.

Sve nas ovo prisiljava da počnemo drugačije razmišljati o Zemlji koju nasta-njujemo. Trebamo početi drugačije razmišljati o našoj etici koja je velikim dijelom i dalje usmjerena na čovjeka. Treba se riješiti dualističkih vrijednosti koje stavljaju ljudska bića u središte univerzuma. Treba se riješiti shvaćanja prirode kao resur-sa koji se treba koristiti kao sredstvo za ispunjenje ljudskih želja. Trebamo razviti etiku koja uključuje pojmove koji nas vode onkraj vlastita interesa, odnosno inte-resa neke posebne interesne skupine. Treba odbaciti recipročno shvaćanje etike prema kojemu se ja suzdržavam od činjenja loših stvari drugima dokle god oni ne čine loše stvari meni, jer prema takvomu shvaćanju nemam razloga protiv toga da činim loše stvari onima koji su nesposobni cijeniti moje suzdržavanje te u skladu s tim kontrolirati svoje ponašanje prema meni.

Jedno od mogućih rješenja je prihvaćanje dubinske ekologije kao jedne ho-lističke ekološke filozofije koja odbacuje ustaljenu antropocentričnu sliku svijeta te se koncentrira na vrste, ekosustave i ekosferu. Dubinska ekologija ukazuje na

CASSIUS


povezanost i ovisnost svih dijelova ekosfere te intrinzičnu vrijednost svih vrsta bez obzira na ljudske potrebe.

Kako bismo se pobliže upoznali sa shvaćanjima dubinskih ekologa, najprije moramo ukazati na općenite probleme koji se javljaju kod shvaćanja samoga pri-rodnoga svijeta, shvaćanja bića koja nastanjuju Zemlju te izvorišta takvoga shva-ćanja. Primjerice, treba razmotriti iz čega se izvlači zaključak o dualnosti čovjeka i prirode, o razlici između čovjeka i životinja, kojemu se oštro protive zastupnici dubinske ekologije.

Kršćanstvo i Grci

Kako piše Singer (2003), zapadni stavovi prema prirodi imaju svoje izvore u mješavini stavova židovskoga naroda prikazanih u Bibliji te u filozofiji starih Grka, posebice Aristotelovoj. Te su dvije tradicije (židovska i grčka) ljudska bića postavila u središte moralnoga univerzuma. To se posebno mjesto ljudskih bića dobro može vidjeti u Knjizi postanka: “I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!’ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!’” (Singer 2003: 202).

Danas se unutar kršćanstva mnogo raspravlja o značenju dodjele ove vlada-vine pa tako oni zabrinuti za okoliš tvrde kako to ne treba smatrati dopuštenjem da s drugim živim bićima radimo što hoćemo, već prije da se za njih brinemo. Čini se kako u Bibliji ne možemo pronaći opravdanje za takvo tumačenje (Singer 2003: 202). Bog je ljudima dao vladavinu nad prirodnim svijetom te ga ne zanima kako se oni prema njemu odnose. Sama priroda nema nikakvu intrinzičnu vrijednost i stoga uništavanje biljaka i životinja ne može biti pogrešno, osim ako se time šte-ti ljudskim bićima. Sličan stav nalazimo i kod Aristotela koji je prirodu smatrao hijerarhijom u kojoj oni s manjom razumskom sposobnošću postoje radi onih s većom, pa tako biljke postoje radi životinja, a sve druge životinje radi čovjeka.

Važan utjecaj izvršila je i ideja o svetosti ljudskoga života koja je religiozno-ga porijekla. Ta ideja izvire iz shvaćanja kako je zemaljski život samo priprema za vječnost u direktnom kontaktu s Bogom, iz shvaćanja kako nečiji život ima smisla samo kao dio nečega širega. Prema takvomu shvaćanju Bog je konačno objašnje-nje vrijednosti i smisla našega života. Iz tog osjećaja da je sve što radimo važno u nekom širem smislu, čini se, proizlazi ta iznimna važnost koju pridajemo svakomu ljudskomu biću. Bez obzira na porijeklo ovo je učenje, kako kaže Singer (2003),

ANIMALISTIKA


općenito dio sekularne etike te predstavlja samo način da se kaže kako ljudski život ima neku posebnu vrijednost koja je odijeljena od vrijednosti života drugih živih bića.

Bolje je biti nezadovoljno ljudsko biće nego zadovoljna svinja?

John Stuart Mill također je pokušao braniti stav da neka bića imaju veću vrijednost od drugih: “Malo bi ljudskih stvorenja pristalo da ih se promijeni u bilo koju od nižih životinja zbog obećanja najpotpunijeg omogućenja zvjerskih ugo-da; nijedno inteligentno ljudsko biće ne bi pristalo biti budalom, nijedna učena osoba ne bi bila neznalica, nijedna osjećajna i savjesna osoba ne bi bila sebična i podla, čak i kada bi ih se uvjerilo da su budala, glupan ili lupež zadovoljniji svojim sudbinama negoli su oni svojima […] Bolje je biti nezadovoljno ljudsko biće nego zadovoljna svinja; bolje je biti nezadovoljan Sokrat nego zadovoljna budala” (Sin-ger 2003: 81). Dakle, Mill je kao utilitarist smatrao da što je više razvijen svjesni život bića, što je viši stupanj samosvijesti i racionalnosti i što je širi raspon mogućih doživljaja, to se više treba preferirati ta vrsta života kada bi se biralo između njega i bića na nižoj razini svjesnosti.

Taj poznati odlomak komentirali su i kritizirali mnogi, a većina se slaže kako je taj argument slab jer Sokrat ne može uistinu znati kako je to biti budala. Tako-đer, ukoliko prihvatimo preferenciju života čovjeka pred životom životinje, čini se kako istovremeno moramo prihvatiti i preferenciju života “normalnoga” čovjeka (samosvjesnoga i racionalnoga bića) pred životom ne-samosvjesnoga čovjeka.

Kako vrednovati živote različitih bića?

Važno je pitanje imaju li vrijednost životi onih bića koja osjećaju te su sposob-na doživjeti ugodu i bol, ali nisu racionalna i samosvjesna? Ovo pitanje o vrijedno-sti bića koje nije samosvjesno zapravo pretpostavlja neko stupnjevanje vrijednosti bića. Nameće se pitanje je li opravdano uopće pripisivati životima nekih bića veću vrijednost od drugih? Prema Singeru (2003) takav bi se stav mogao braniti samo ukoliko bismo pronašli neki neutralni temelj, neko nepristrano stajalište s kojeg bi mogli prosuđivati. Singer pokušava odgovoriti pomoću jednoga misaonoga ek-sperimenta u kojem zamišlja da ima posebno svojstvo da se može pretvoriti u životinju, točnije konja. “I pretpostavimo da kada sam konj, ja doista jesam konj, sa svim mentalnim doživljajima konja i isključivo s njima, a kada sam ljudsko biće, imam sve mentalne doživljaje ljudskog bića i isključivo njih. Napravimo sada i do-datnu pretpostavku da mogu ući u treće stanje u kojem se točno sjećam kako je to

CASSIUS


biti konj i točno se sjećam kako je to biti ljudsko biće” (Singer 2003: 80). Dakle, u tom trećem stanju on bi imao sposob-nost usporedbe konjskoga postojanja s ljudskim postojanjem, tj. sposobnost da se izdigne iznad vlastita bića pri razma-tranju vrijednosti života. Potom pretpo-stavlja da mu je pružen izbor između ta dva života te bi on u tom slučaju birao iz-među vrijednosti života konja (za konja) i vrijednosti života čovjeka (za čovjeka).

Iz toga Singer zaključuje kako je smisleno davati prednost jednoj vrsti života nad drugom i da je neopravdano tvrditi kako život svakoga živoga bića ima jednaku vrijednost (što je jedan od temeljnih stavova dubinskih ekologa). Singer naglašava kako nije nužno specistički kada bi se vrijednost različitih života stupnjevala u ne-kakav hijerarhijski poredak.

Što sve treba uzimati u obzir pri donošenju odluka o okolišu?

Posljedice naših odluka utječu na sva bića, ne samo na čovjeka te bi na to itekako trebalo obratiti pažnju. Singer (2003) navodi primjer s gradnjom brane preko jednoga kanjona rijeke Franklin u Australiji. Voda koju bi brana akumulirala jamčila bi državi zadovoljenje energetskih potreba tijekom sljedećih deset godi-na. To bi potaknulo izgradnju industrije s visokim energetskim potrebama, prido-noseći time daljnjemu zapošljavanju i ekonomskomu rastu. U duboko zaklonjenim dolinama uz rijeku nalaze se stabla rijetkoga bora, a doline i kanjoni staništa su mnogih ptica i životinja. Kada odgovaramo na pitanje treba li branu izgraditi, mi biramo između vrlo različitih skupova vrijednosti. Oni koji se zalažu za izgradnju brane, daju veću vrijednost zapošljavanju i višem prihodu po glavi stanovnika dr-

Slika 1. Naslovnica knjige Petera Singera, Praktična etika (1979.), hrvatsko izdanje (2003.)

ANIMALISTIKA


žave, nego zaštiti netaknute prirode, biljaka i životinja. Dobiti ostvarene gradnjom brane (zapošljavanje, poslovne zarade) predstavljaju samo kratkoročne koristi. Ipak, čini se kako naše društvo ima poteškoće u priznavanju dugoročnih vrijedno-sti. Ljudi trebaju postati svjesni toga da neke stvari, kada ih jednom izgubimo, ne može vratiti nikakva količina novca.

Većinom se rasprave o važnim pitanjima vezanim uz okoliš vode pozivajući se na dugoročne interese naše vlastite vrste, no u svakom ozbiljnom istraživanju vrijednosti okoliša središnje pitanje bit će pitanje o intrinzičnoj vrijednosti. Proi-zvoljno je smatrati da jedino ljudska bića imaju intrinzičnu vrijednost. Pitanje je koliko daleko seže ta intrinzična vrijednost, samo do osjećajućih bića ili ide i preko granice osjećajnosti? Koju vrstu bića treba uzeti u obzir pri donošenju naših mo-ralnih odluka?

Vratimo se ponovno primjeru s izgradnjom brane. Kada bi se odluku donosilo samo na osnovi ljudskih interesa, izmjerili bismo ekonomske koristi za građane države u odnosu na gubitke za izletnike u divljinu, znanstvenike i druge koji cijene očuvanje rijeke u njenom prirodnom stanju. No, kada osnovu naše odluke proši-rimo preko interesa ljudi, imamo puno više toga suprotstavljenoga ekonomskim dobicima izgradnje brane. Tu su životinje koje će se ili utopiti ili umrijeti od gladi. To nisu lagani načini umiranja te patnji sadržanoj u tim smrtima treba dati jedna-ku težinu kao što bismo je dali istoj količini patnje koju doživljavaju ljudska bića. Težinu treba dati i činjenici da bi čitava jedna vrsta mogla nestati. Pitanje je koliku težinu trebamo dati zaštiti životinja, vrsta, stabala i ekosustava doline, neovisno o interesima ljudskih bića za njihovom zaštitom. Tu se pojavljuje “temeljno moralno neslaganje: neslaganje oko toga koju vrstu bića treba uzeti u obzir pri našim mo-ralnim odlukama” (Singer 2003: 210).

Dubinska eklogija

Još prije više od četrdeset godina američki ekolog Aldo Leopold napisao je da treba stvoriti novu etiku, takozvanu etiku zemlje koja bi trebala obuhvatiti i tla, vode, biljke i životinje. Takva bi se etika bavila čovjekovim odnosom prema zemlji i svemu onomu što na njoj živi i raste. Veoma utjecajan članak na tu temu napisao je Arne Naess u kojem on razlikuje površinski od dubinskoga ekološkoga pokreta. Površinsko je shvaćanje ograničeno na tradicionalni moralni okvir. Ekolozi koji su razmišljali na taj način zanimali su se za izbjegavanje onečišćenja prirode samo radi eliminiranja štetnih posljedica za čovjeka. Dubinski su ekolozi pak željeli za-štititi cjelovitost biosfere radi nje same, bez obzira kakvu će korist od toga čovjek imati (Singer 2003: 213).

CASSIUS


Slika 2. Planet Zemlja

Platformu dubinske ekologije oblikovali su 1984. godine Arne Naess i George Sessions. Ona se sastojala od osam točaka u kojima se govori o intrinzičnoj vrijednosti ne-ljudskih oblika života, prekomjernosti ljudske tehničke intervencije, potrebi smanjivanja stanovnika i zamjene standarda življenja s kvalitetom življenja, nuž-nosti provođenja političkih i drugih institucionalnih promjena za stvaranje eko-loški zdravijega društva. Ta je platforma shvaćena samo kao skup prijedloga koji su trebali poslužiti kao predlošci za daljnju raspravu, a ne kao skup nepromjenjivih dogmi. Platforma je bila široko prihvaćena te čini samu srž dubinske ekologije. Naessov je pečat ostao dominantan u cijelom kasnijem razdoblju dubinske eko-logije.

Važan je utjecaj na dubinsku ekologiju izvršilo i Naessovo razlikovanje izme-đu užega osobnoga jastva i širega ekološkoga Jastva. Do ekološkoga Jastva dolazi-mo nadilaženjem uskih okvira naše egzistencije, orijentirane na privatne ciljeve te procesima poistovjećivanja sa sve širim razinama ljudskoga i ne ljudskoga svijeta. Samim time ne-ljudski entiteti ne shvaćaju se više kao sredstvo tehničke manipu-lacije i kao sredstva za povećanje materijalnoga standarda potrošačkoga društva (Markus 2005: 146).

ANIMALISTIKA


Ekocentrizam nasuprot antropocentrizmu

Među dubinskim ekolozima prevladava stav da je dubinska ekologija oblik mudrosti Zemlje te da treba stalno kritički propitivati sustave vrijednosti i način života koji dominira u razvijenim zemljama. Stoga svi dubinski ekolozi veoma često kritiziraju temeljne vrijednosti modernoga tehničkoga društva. Taj način suvreme-noga života oni smatraju najštetnijim oblikom života u čitavoj povijesti čovječan-stva te on može imati samo negativne posljedice. Najistaknutije mjesto u kritici tehničke civilizacije pripada kritici antropocentrizma i specističke hijerarhije po kojoj je ljudska vrsta najviša dok su druge vrste vrijedne samo toliko koliko su fizič-ki bliske ljudima. Dubinski ekolozi ne negiraju mnoge posebnosti ljudi, ali negiraju stav da takve posebnosti mogu biti osnova za postavljanje bilo kakve vrijednosne hijerarhije vrsta. Neke specifičnosti ljudske vrste nisu razlog za pravljenje distinkci-je između prirode i čovjeka jer je prema njima ljudska vrsta integrirani dio ekosfe-re. Zemlja i ekosfera naš su dom koji dijelimo s bezbrojnim drugim vrstama. Stoga, ekocentrizam treba imati prednost pred antropocentrizmom.

Biocentrički egalitarizam

Dubinski ekolozi često ističu kako ne bismo trebali samo poštivati svaku živu stvar, već bismo životu svake žive stvari trebali pridati istu vrijednost kao što je pridajemo vlastitomu životu. Jedan oblik biocentričkoga egalitarizma brane Bill Devall i George Sessions pa tako u knjizi Deep Ecology pišu: “Uvid biocentričke jed-nakosti je da sve stvari u biosferi imaju jednako pravo živjeti i cvjetati te dospjeti do vlastitih pojedinačnih oblika razvoja i samoostvarenja unutar šireg Samoostva-rivanja. Ovaj temeljni uvid jest da svi organizmi i entiteti u ekosferi, kao dijelo-vi međusobno povezane cjeline, jesu jednaki po intrinzičnoj vrijednosti” (Singer 2003: 214). Ovaj je stav prilično radikalan. Na temelju čega uopće možemo tvrditi da primjerice neki mikroorganizmi imaju intrinzičnu vrijednost i da je ta vrijednost jednaka vrijednosti životinja i ljudi? To vjerojatno proizlazi iz mišljenja da su svi organizmi dio neke međusobno povezane cjeline, ali ta nam povezanost ne govori ništa o samoj intrinzičnoj vrijednosti takvih organizama.

Peter Singer (2003) ističe kako dubinska ekologija ne uspijeva pružiti uvjerlji-ve odgovore na pitanja o vrijednosti života pojedinačnih živih bića, no ističe kako bi ova ekološka etika mogla biti prihvatljiva kada bi se primijenila na višoj razini, na razini vrsta i ekosustava. Iza takvih pokušaja (da se iz ekološke etike na ovoj razini izvedu neke vrijednosti) stoji neki oblik holizma, odnosno shvaćanje da su vrsta ili ekosustav entitet za sebe, a ne zbroj jedinki. Vrsta i ekosustav shvaćeni su kao

CASSIUS


entiteti koji mogu imati vlastite interese. Singer, koji pripada animalističkomu kru-gu, optužuje dubinsku ekologiju za ekološki fašizam. On se zanima za pojedinačna bića, a prema njemu holističke ekološke etike zagovaraju žrtvovanje pojedinačnih bića u svrhu boljitka vrste i ekosustava (Markus 2003: 150).

Kult divljine

Važno mjesto unutar dubinske ekologije pripada kultu divljine. Divljina je važna jer govori o povezanosti svega postojećega. Jasno je izražena suprotnost divljine tehničkomu društvu u kojem vlada instrumentalizam i konzumizam. Taj je kult posljedica ekocentrične orijentacije dubinske ekologije, odnosno uvje-renja da je čovjek samo mali dio prirode. Sessions tako ističe kako se dubinska ekologija niti ne bi mogla smatrati kritikom suvremenoga tehničkoga društva bez shvaćanja i analiziranja te divljine kao nečega veoma bitnoga (Markus 2003: 153). Iz kulta divljine proizlazi bioregionalizam, tj. njihova osuda velikih gradova te mobilnosti čiji je jedini smisao uvećanje tehničke moći. Bioregionalizam, koji zastupaju, zagovara minimalizaciju mobilnosti, prehranu proizvodima iz ekore-gije, nalaženje ekološkoga doma i minimalnu ovisnost o globalizatorskim proce-sima.

Poštivanje prirode i divljine za dubinsku ekologiju sadrži i religioznu dimen-ziju. “Religija ovdje nije mišljena kao autoritarna djelatnost i skup dogmi, već kao putokaz duhovnog pročišćenja, izgradnje harmoničnog odnosa s ljudskom i ne-ljudskom okolinom, uvid u mističnu povezanost svih aspekata bitka” (Markus 2003: 157). Dubinski ekolozi često ističu kako na ne-ljudski svijet i prirodu treba ponovno početi gledati kao sveti dom, vrijedan ljubavi i poštovanja, a osloboditi se shvaćanja tog svijeta kao izvora sirovina, jer jedino poštujući svoj dom ljudi mogu početi poštovati sebe kao duhovna i etička bića.

Geja-teorija

James Lovelock u samoostvarujuće sustave uključuje čitav globalni ekosustav koji obilježava pojmom Geja, prema grčkoj božici zemlje. Pod tim pojmom misli na samoregulacijski organizam koji čini cijela površina Zemlje zajedno sa životom koji nosi (Lovelock 2005: 9). Intrinzična vrijednost tog organizma leži u tom što se nastoji održati ili zaštititi. Lovelock piše kako velike životinje, biljke i morska trava imaju važne posebne funkcije, ali da mikroorganizmi još uvijek upravljaju najve-ćim dijelom Gejinog samoregulacijskog djelovanja (Lovelock 2005: 151). Navodi tri glavne karakteristike Geje koje bi trebale promijeniti naše odnose s ostatkom biosfere:

ANIMALISTIKA


a) Najvažnija je karakteristika Geje njezino nastojanje za održavanjem stal-nih uvjeta za zemaljski život.

b) Njezini vitalni organi nalaze se u “njenom središnjem području (izme-đu 45. stupnja sjeverne i južne širine), a potrošni ili prekobrojni su uglavnom na rubnom području. Što činimo našem planetu, u velikoj mjeri zavisi i gdje to či-nimo” (Lovelock 2005: 166).

c) “Gejini odgovori na promjene na gore sukladni su kibernetičkim zakonima u kojima su konstantno vrijeme i prirast petlje važni čimbenici. Tako proces regulacije kisika ima vremensku konstantu koja se izražava u tisućama godina. Takvi polagani procesi daju najslabije upozorenje o nepoželjnim trendovima. Do trenutka u kojem se otkrije da stanje nije najbolje i počne se nešto poduzimati, inercija je već na djelo i stvari krenu na gore prije no što može i nastupiti jednako sporo poboljšanje” (Lovelock 2005: 166).

U posljednjem poglavlju Lovelock naglašava da čak ako čovjek opstane, mo-žemo biti sigurni da će potpuno uništenje ekosustava tropskih šuma značiti gubi-tak izgleda za sva živa bića na Zemlji. Da bi se postigao uspjeh na globalnoj razini trebamo razumjeti i poznavati svoje teritorijalne granice unutar Geje, ali trebamo i svjesno brinuti o cjelovitosti onih područja koja imaju veliku važnost za održava-nje zdravlja planeta (Lovelock 2005: 170).

Kritika

Dubinska ekologija često je meta napada, često joj se zamjera pripisivanje interesa ili jastva vrstama ili ekosustavima. Jedan od kritičara je i Singer koji isti-če da čak i ako takve jedinke kao što su vrsta i ekosustav mogu imati interese i jastvo, dubinska ekologija suočit će se s problemima, jer je nužno “ne samo da se za stabla, vrste i ekosustave u pravom smislu može reći da imaju interese,

Slika 3. Naslovnica knjige Jamesa Lovelockea, Geja.

Novi pogled na život zemlje (1979.),izdanje iz 1987.

CASSIUS


već da imaju moralno relevantne interese. Ukoliko će ih se smatrati jastvima, trebat će pokazati da preživljavanje ili ostvarenje takve vrste jastva ima moralnu vrijednost, neovisno o vrijednosti koju ono ima zbog svoje važnosti za održavanje svjesnog života” (Singer 2003: 215). Dalje piše kako pitanja kao što je: kako je za jastvo ostati neostvarenim, pružaju suvisle odgovore samo kada ih se postavlja za osjećajuća bića, ali ne kada ih se postavlja za stabla, vrste i ekosustave. Iako biosfera može reagirati tako da nam se može činiti kao samoodržavajuć sustav, to nije nikakav dokaz da se biosfera želi svjesno održati. Isto tako, ne postoji ništa što odgovara tomu kakav je osjećaj biti ekosustav poplavljen zbog brane, bu-dući da takav osjećaj ne postoji. Singer uspoređuje stabla, ekosustave i vrste sa stijenama, a ne osjećajućim bićima. Prema njemu je čvršća osnova za pravljenje moralne granice podjela na osjećajuća i neosjećajuća bića nego podjela na žive i nežive stvari. Singer time ne želi osporiti argument za zaštitu netaknute prirode, već samo naglašava kako je argument iz intrinzične vrijednosti biljaka, vrsta ili ekosustava problematičan.

Zaključak

Iako je jedan od temeljnih pojmova dubinske ekologije, pojam intrinzične vrijednosti, pomalo nejasan, on ipak naglašava jednu veoma bitnu ideju, ideju da svaki dio prirode ima vrijednost po sebi, a ne radi viših ciljeva. Priroda nije tu radi ljudi, njezina vrijednost nije instrumentalna. Vrijednost prirode trebala bi, među ostalim, izgraditi i strahopoštovanje čovjeka prema cjelokupnosti postojanja. Na-žalost, u tehničkom društvu i velikim gradovima, malo je tko sposoban osjetiti strahopoštovanje prema moći, veličini i ljepoti prirodnoga svijeta.

Ekološka destrukcija nije proizvod djelovanja jedne generacije pa se niti ne može promijeniti voljom i naporom samo jedne generacije, no to nikako ne znači da ne trebamo poduzeti sve kako bismo očuvali naš okoliš i shvatili važnost svih bića, živih i neživih. Treba promijeniti svijest ljudi, jer bez promjene svijesti ne možemo doći do radikalne promjene koja je svakako nužna. Treba se osloboditi dualizma koji je temelj humanističkih disciplina, a koji se očituje u prikazivanju čovjeka kao bića koje je odvojeno od prirode putem svoje povijesti.

U središtu je dubinske ekologije promjena paradigme, a riječ je primarno o zau-stavljanju okolišne destrukcije. S druge strane, riječ je o nadilaženju mnogih modernih utopizama čija je središnja zamisao pokušaj preoblikovanja čovjekova destruktivnoga djelovanja bez radikalne promjene življenja. Treba odbaciti ideale materijalističkoga društva u kojem je uspjeh mjeren brojem potrošačkih dobara. Treba početi promicati

ANIMALISTIKA


umjerenost kako bi se minimaliziralo onečišćenje i kako bi se osiguralo ponovno isko-rištavanje svega što se može ponovno iskoristiti. Dubinska ekologija jedan je mogući odgovor na poziv za povratkom čovjeka takvomu načinu života.

LITERATURA

Lovelock, J. 2005. Geja. Novi pogled na život Zemlje. Izvori. Zagreb.

Markus, T. 2003. Više-nego-ljudski-svijet. Dubinska ekologija kao ekološka filozofija. Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline 12 (3/4): 143–163.

Singer, P. 2003. Praktična etika. Kruzak. Zagreb.

CASSIUS


ŽIVOTINJE – SUBIĆA37 LJUDI

Sanja Ezgeta

Otkada je svijeta, čovjek i životinja povezani su i imaju zajedničkih osobina. Prvo su se životinje koristile za prehranu, da bi njihovim pripitomljava-njem, danas postale kućni ljubimci, prema kojima se sve češće odnosimo

bolje nego prema ljudima. Razlog tomu je što životinja nikada neće povrijediti, iznevjeriti ili ostaviti, a čovjek hoće. Doista, životinje su nam suputnici, sugovor-nici, suosjećaoci, subića. Bez njih bismo se osjećali usamljeni i manje vrijedni, a oni bez nas ne bi imali komu vjerovati i koga uveseljavati. Životinje vjerojatno nisu svjesne koliko nam znače, ali mi smo svjesni koliko one znače nama. Kada bismo barem razumjeli njihove jezike ili znakove i mogli s njima razgovarati, baš kao u ba-snama, pjesmama, pričama! Tko zna, možda se jednom i to dogodi jer su životinje čudesna bića, nekad ovozemaljska, a nekad onozemaljska.

Ptice su svojom brojnošću, nebeskom slobodom, čudom leta, krhkom ljepo-tom, glasanjem i pjevom, brigom za mlade veličanstvene neljudske životinje. Nji-ma je dostupno ono što nijedan smrtnik sa zemlje ne može doseći jer su uzdignute od zemlje, nalaze se gore, što ih čini moćnima i vladarima. Ti veličanstveni vladari neba, vesela stvorenja, u nama stvaraju osjećaj vječne inspiracije i divljenja, već pri samom pogledu u visine, kojom vladaju, koja je očitovanje njihove moći i vječ-nosti, svetosti. Ptice gotovo nikada ne miruju, one stalno lete iz kraja u kraj, ne obraćajući pažnju na udaljenosti, mijenjaju mjesta, svojim pjevanjem potiču na veselje i svim svojim osobitostima postaju inspiracija, od djece i staraca, preko svetaca, glazbenika i slikara, do pjesnika (Visković 1996: 235). Na koji su način i koje ptice nadahnule naše pjesnike, doživjet ćete na sljedećim stranicama.

37 Horvat, A. 2010. Subića, hrvatski pjesnici o životinjama. V. B. Z. Zagreb.

ANIMALISTIKA


Dobriša Cesarić38

Poludjela ptica

Kakvi to glasi čuju se u mraku, Nije li vrijeme da gnijezdo vije?

Nad noćnim poljem, visoko u zraku? Kad bude hladno, da se u njem grije.

Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica: Ko li te posla pjevati u tminu?

Jedna u letu poludjela ptica. Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

Nadlijeće sebe i oblake trome, Ne mari za to poludjela ptica.

S vjetrom se igra i pjeva o tome. Pjeva o vjetru što je svu golica.

Svu svoju vjeru u krilima noseći, A kad je umor jednom bude srvo,

Kuda to leti, što bi htjela dòseći? Neće za odmor nać nijedno drvo.

Cesarić ne otkriva o kojoj je vrsti ptice riječ, ali znamo da je ona toplokrvni kra-lježnjak na dvije noge, čije je tijelo pokriveno perjem, koji polaže jaja, ima kljun bez zuba, prednje udove razvijene u krila te složeni dišni, živčani i probavni sustav. Za ptice je značajna sposobnost letenja koju koriste za prehranu, parenje, izbjegavanje od grabežljivaca i za lov. Let im omogućavaju lagani kostur i dva mišića za let – prsni mišići i udovi, krila. Sva osjetila u ptica su dobro razvijena, prvenstveno osjetilo vida i sluha, dok osjetilo njuha daleko zaostaje za onim u sisavaca, jer nemaju vanjskoga nosa. Ptice jedu više nego druga živa bića, često dnevno pojedu dva-tri puta više od težine vlastita tijela, zbog čega su u usporedbi sa sisavcima, proždrljive. Za ptice je karakterističan i pjev kojim izražavaju osjećaje, dojmove, kojima se može pridodati značenje riječi. Pravi ptičji pjev odlika je ptica muškoga spola. Njime mužjaci zavode ženke ili čuvaju teritorij. Stanište je ptica po čitavoj Zemlji, u svakom njenom poja-su, one su građani čitavoga svijeta, svakoga grada i sela, najviših planina i pustinja, prašuma, livada i zemljišta (Brehm 2003: 218–220).

38 Dobriša Cesarić rođen je 1902. godine u Požegi, a u Osijeku provodi djetinjstvo, završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Za Prvoga svjetskoga rata dolazi u Zagreb, završava gimnaziju, upisuje pravo, a nakon godine dana filozofiju. Radio je u arhivu Hrvatskoga narodnoga kazališta, bio je lektor u Školi narodnog zdravlja, knjiž-ničar u Higijenskom zavodu, urednik u poduzeću Zora, redoviti član JAZU-a, član Društva književnika Hrvatske. Umro je u Zagrebu 1980. godine. Cesarića ubrajamo među najveće i najbolje hrvatske pjesnike (Brešić 2008).

CASSIUS


Cesarićeva ptica nije obična, ona “nadlijeće sebe i oblake trome, s vjetrom se igra i pjeva o tome” (Horvat 2010: 95). Možda je ptica personificirani pjesnik koji pjeva, stvara, a to je ništa, sitnica, samo još jedan pjesnik koji svoje ideje nosi na krilima, u srcu, iako ne zna kuda leti, što želi postići, ni zašto leti u visine, kad je u nižima bolja sudbina. Ne mari za to, uživa u vjetru koji je nosi i pjeva mu, od-mahuje pjesnik rukom na savjete i upozoravanja, a kad postane umoran od toga i svjestan svoje upornosti koja prelazi u tvrdoglavost, neće za odmor naći nijedno drvo, nijednoga prijatelja da mu se izjada. Pjesma je sjetnoga tona, iako je on prikriven u tematici same ptice pa nas Cesarić odvlači od te misli, time što pjeva o poludjeloj ptici koja je slobodna da se vine, da pjeva vjetru. Ptica nije poludjela, već samo teži ostvarivanju svojih snova, želja, ideala koji je potiču na veličanstven let. Iako je ptica kao ne-ljudska životinja najčešće opjevavana, zbog simbola slo-bode, leta, uzvišenosti, Cesarićeva je ptica drukčija, “ona je ništa, sitnica – jedna u letu poludjela ptica” (Horvat 2010: 95).

Kroz pticu je prikazan pojedinac koji ne odstupa od svojih ideala i težnji, ne-svjestan da to treba promijeniti i poslušati druge, smiriti se dok je vrijeme, jer će ono brzo proći, a izgubljeno i propušteno ne možemo ni nadoknaditi ni vratiti. Ova ptica može ono što čovjek ne može, ona je iznad zemlje, u visinama kojima vlada, ne može joj nitko oduzeti njen let i slobodu, zato i ne mari za upozorenja i granice. Time je uzdignuta iznad čovjeka – ljudske životinje koja hoda i sigurna je jedino dok hoda po tlu, a prostorima i vladarima iznad njega može se samo diviti.

ANIMALISTIKA


Slavko Mihalić39

Razgovor s lastavicom

– Neprekidna lastavice, – A gdje ti svoju misao stavljaš, da nisi već jučer smislila današnje letove brza sretnice?kad tako spokojno dijeliš prostore,neusporediva? – Za sebe nema vremena. Zaposlih je u svojim krilima.– Zar ne vidiš, čovječe,što zavidan stojiš podno stupa moje bezbrigesa zasužnjenim očima a tako blistavim,da misao te tvoja pritisnula o zemlju?

Slika 1. Lastavica

Lastavica je malena, ljupko građena ptica pjevica iz roda vrapčarki, širokih prsa i plosnate glave i kratkoga, trokutastoga kljuna koja nastanjuje sve kontinente osim Antarktike. Karakteristična je lastavičina prilagođenost lovu kukaca, muha i komaraca u letu, zahvaljujući uskom tijelu, uskim krilima, i repu s 12 pera koji može biti račvast ili četvrtast. Većina lastavica gradi gnijezdo od ilovače, perja, travki i vlastite sline koje nalikuje šupljoj kugli. Lastavica je najpoznatija ptica se-

39 Rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje završava osnovnu školu, gimnaziju i maturira. Pokreće časopis Tribina, radi kao urednik časopisa Književna tribina, postaje član i predsjednik Društva hrvatskih književnika, redoviti je član HAZU-a. Nagrađivan je brojnim nagradama za svoja djela. Umire u Zagrebu 2007. godine kao cijenjeni i vrijedan hrvatski pjesnik i akademik (Frangeš 1980).

CASSIUS


lica koja početkom jeseni uz svoje starije predvodnike odlazi u toplije krajeve da prezimi. Vraća se pod naše krovove nakon par mjeseci, najavljujući proljeće i dane plodnosti (Brehm 2003: 297–298).

U egipatskoj je mitologiji božica Izida u lastavičjem liku jadikovala nad umr-lim Ozirisom sve do povratka sunca, što je simbol vječnoga povratka i naviješta-nje uskrsnuća. Čovjek je prijatelj ovih korisnih ptičica koje se u mnogim zemljama smatraju svetima. Lastavica je simbol ljubavi, blagostanja, sreće, najava nečega dobroga, u islamu je simbol samozataje i zovu je rajskom pticom, dok u Perziji znači samoću, iseljenje, razdvajanje zbog svoje selilačke prirode (Chevalier, Gheer-brant 1987: 343).

Mihalić pokušava doprijeti, povezati se s neljudskom životinjom, postavlja-jući pitanja na koja ona odgovara. Zastupljen je simbol ptice selice, koja odlazi i vraća se, ona je neprekidna, jer je već jučer smislila današnje letove. Riječima “neprekidna lastavice, neusporediva, brza sretnice” Mihalić naglašava ulogu pti-ce, dajući joj snažan utjecaj na smisao pjesme. Ptica mu pitajući ga “zar ne vidiš, čovječe, što zavidan stojiš podno stupa mojeg sa zasuženjim očima a tako blista-vim, da misao te tvoja pritisnula o zemlju?” (Mihalić prema Horvat 2010: 177), pokušava ukazati na svoju slobodu, bezbrižnost, sreću, i na njegovu zaokupljenost mislima, problemima, koji ga pritišću o zemlju, ne dajući mu priliku da se vine, kao ona, koja spokojno dijeli prostore, neusporediva. Na kraju mu ptičica kaže da je ona misli zaposlila u svojim krilima te time daje pjesniku i čitatelju pouku da misli valja prenijeti u djela. Naglašen je i simbol dobroga, lastavica pokušava utjecati na čovjeka samim svojim življenjem i potaknuti ga da se pokrene.

ANIMALISTIKA


Ptico, ženo, ženo

Ptico spuštenih krila

Ptico s kljunom što se ne otvara

Ptico kojoj se prikrada lovac a ti ga

ne vidiš.

Ušao je nešto malo u periferiju tvojeg

pogleda

Ali si ga isprala suzama

Koje su zatim pale u more da se ne zna

Ptico, ženo, ženo, gola ženo, galebe bijeli

Na žalu što se rastapa

Nešto od sunca, nešto od užasa

Slika 2. Galeb

Galeb je snažna ptica, kratkoga vrata, velike glave, osrednje dugačka i svi-jena kljuna, ljupkih pokreta, koja nastanjuje gotovo cijeli svijet, a najveći broj vr-sta nastanjuje umjerene i hladne klimatske pojase. Većina su galebova svežderi, jedu živu hranu, otpatke, strvinu, ribe, rakove, mekušce, bube, crve ... Prilično su glasne ptice, a njihov glas podsjeća na krik. Vrsni su plivači i letači, lebde uigra-nom lakoćom. Prema drugim su pticama zavidni i neprijazni, a prema mladima i bračnom drugu blagonakloni. Unutar svoje populacije pokazuje izuzetnu složnost

CASSIUS


i prijateljstvo, tako će jedni drugima javiti ukoliko je neki galeb ozlijeđen ili ukoliko prijeti opasnost. Složni su i u vrijeme gniježđenja kada se udružuju u velika društva i čuvaju svoje mlade (Brehm 2003: 325–328).

U ovoj je pjesmi galeb antropomorfizirana žalosna žena, s usnama koje ne govore, nesvjesna opasnosti koja možda prijeti, žene koja plače, a njezine suze pa-daju u more, da se to ni ne zna; galeb spuštenih krila, s kljunom što se ne otvara, leti nad morem. Obraćanje ptici, galebu bijelom, goloj ženi u vokativu daje snagu cijeloj pjesmi jer se ta ljepota “na žalu rastapa nešto od sunca, nešto od užasa” (Mihalić prema Horvat 2010: 178). Žena u obličju galeba savladava prostor, tu ne-izmjernu rasprostranjenost kojoj se ne zna središte i koja se širi u svim pravcima.

Prostor je neodvojiv od vremena, mogućnost i mjesto ostvarenja, vanjska ili unutrašnja sredina u kojoj se kreće svako individualno ili kolektivno biće (Chevali-er, Gheerbrant 1987: 842). Prisjetimo se Galeba Jonathana Livingstona Richarda Bacha kada rečenicom: “Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje ipak povremeno sretati?” (Bach 1973: 61) podsjeća na međusobne susrete, na zajedničke letove i karakteristike, koje ne možemo odbaciti i poreći jer su oni dio nas, letjeli mi prostranstvima ili tik iznad zemlje.

ANIMALISTIKA


Vladimir Nazor40

Galeb

Lebdeć vrh mokrih dubljina, On kruži, miran i sam,Od zore, tiho, polako, Omamljen šumom vala,U krug se pomiče tako Mirisom alge i soli.Između dviju modrina. Ne čuje s kitnih planina A kad se smrkava dan,Šuštanje procvalih gronja; Nosi put neznana žalaS kopna ne osjeća vonja Krik neutješljive boli.Kadulje i ružmarina.

Nazorov je Galeb sličan Mihalićevu galebu-ženi, jer lebdi od zore do mraka između dviju modrina – neba i mora, nijem i sam, omamljen šumom valova, nose-ći “nepoznatome žalu krik neutješljive boli” (Nazor prema Horvat 2010: 62). I ovaj je galeb usamljen i tužan, ali lijep i dostojanstven, iako nam pjesnik ne otkriva radi li se o ženi ili nekom drugom. Iz ovog se može zaključiti da je galeb lijepa, tužna ptica, čiju bol odaje krik. Galeb je i u Mihalića i u Nazora sam, a poznato je da su galebovi društvene ptice, iako svaki galeb sam uči letjeti, sam napreduje, stvara, i sam umire, kao i svaki drugi ljudski i neljudski stvor. Autori su u pjesmama osamili galebove, izdvojili ih iz zajednice i dali im tužne osobine, kako bi istaknuli njihovu veličanstvenost i ljepotu, čime postigli kontrast između društvenosti i osamljeno-sti koje se međusobno upotpunjuju, ali i razdvajaju.

40 Vladimir Nazor, pjesnik, prevoditelj, prozaist, hrvatski političar, predsjednik ZAVNOH-a i prvi predsjednik Na-rodne Republike Hrvatske, rođen je 1876. u Postirama na otoku Braču gdje završava osnovnu školu. Gimnaziju polazi u Splitu, a u Zadru je predavao u gimnaziji. Poznato je njegovo prijateljevanje i odlazak u partizane s Iva-nom Goranom Kovačićem, kao i njegovo političko zalaganje. Napisao je mnoga djela za koja je nagrađen. Umro je u Zagrebu 1949. godine (http://hr.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Nazor).

CASSIUS


Josip Pupačić41

Kukavica

Vjetar ne silazi k njoj I samaKuće je mimoilaze Koju nitko ne utješiA vode bez snage da vidi potomstvotoliko se povlače kao mudri glas zemljeda ih ne dotakne njezin žalobni pjev kuka –što u visini u Vječnost otkucava Samilostrastapa gusto zelenilo.

Žalosna pticoosuđeno srce šumezašto ne proplačeš

Kukavica je ptica vitka tijela, mala, zaobljena kljuna, dugačkih, šiljastih kri-la, zaobljena repa, tamnosivkaste boje, spada u skupinu selica, putuje na velike razdaljine, a vraća se u travnju. Zbog toga je u narodu ustaljeno vjerovanje da proljeće počinje tek kada se kukavica prvi put oglasi. Rasprostranjena je u cijeloj Europi, u velikom dijelu Azije, a prezimljuje u srednjoj i južnoj Africi (Brehm 2003: 230–232). Karakteristično je što kukavica svoja jaja polaže u tuđa gnijezda, pušta-jući da se o njima skrbe “zamjenski roditelji”, zbog toga je simbol ljubomore i pa-razitizma, ali i simbol lijenosti jer je nesposobna da sama sagradi gnijezdo (Cheva-lier, Gheerbrant 1987: 330). U većini je europskih zemalja ova ptica zaštićena. Za kukavicu postoje vjerovanja da je zloslutna ptica, vjesnik smrti jer svojim žalosnim glasanjem (ku-ku) simbolizira tugovanje za onim koga više nema. U prenesenom se značenju za plašljiva čovjeka ili onoga koji otima tuđe kaže da je kukavica. U Pupačićevoj je pjesmi zanimljivo to što je kukavica tužna i što je pjesnik pita “žalo-

41 Književnik Josip Pupačič rođen je u Slimenu kraj Omiša 1928. godine. Urednik je časopisa Krugovi i Književnik. Stvaralaštvo mu je vezano uz more, prirodu, obiteljske odnose. Svojim pjesmama More, Moj križ svejedno gori, Tri moja brata, Zaljubljen u ljubav uklapa se u antologijske pjesnike. Poginuo je s obitelji u zrakoplovnoj nesreći 1971. godine na Krku, gdje je i pokopan (http://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Pupa%C4%8D).

ANIMALISTIKA


sna ptico osuđeno srce šume zašto ne proplačeš?” (Pupačić prema Horvat 2010: 179), a ne da ona najavljuje tugu. Ona je beskrajno osamljena, ni vjetar, ni vode neće k njoj, nema nikoga da je utješi, ona kuka, tuguje, neće vidjeti potomstvo ni Vječnost. Prevladavaju sjetni ton i sumorne slike, zbog same simbolike ove ptice, i njezine vlastite samoće i žalosti. Pupačić je simboliku kukavice uklopio u pjesmu, zamijenivši uloge jer kukavica je ožalošćena i tužna, najavljuje svoju bol i tugu, a ne tugu za onim koga više nema.

Slika 3. Kukavica

“U prirodi nema ni nagrada ni kazna – postoje samo posljedice” (Robert G. Ingersoll). Stoga, umjesto zaključka, prisjetimo se latinske poslovice da je “priroda u najmanjem najveća” te da ljudske i ne-ljudske životinje dijele isti životni prostor. Zato “Voli sve što je stvorio Bog, sve zajedno i svako pojedinačno zrno pijeska. Voli svaki list i svaku zraku sunca. Voli zvijeri i ptice, voli biljke, voli svaki djelić. Ako budeš volio svaki djelić shvatit ćeš misteriju cjeline koja počiva u Bogu” (Fjodor Mihajlović Dostojevski).

CASSIUS


LITERATURA

Chevalier, J., Gheerbrant, A.1987. Rječnik simbola. Matica hrvatska. Zagreb.

Brehm, A. E. 2003. Život životinja. Orakul. Zagreb.

Brešić, V. 2008. Dobriša Cesarić – izabrana djela. Matica hrvatska. Zagreb.

Frangeš, I. 1980. Slavko Mihalić – izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Matica hrvatska. Zagreb.

Horvat, A. 2010. Subića, hrvatski pjesnici o životinjama. V. B. Z. Zagreb.

Visković, N. 1996. Životinja i čovjek. Književni krug. Split.

Velika enciklopedija aforizama. 1977. Prosvjeta. Zagreb.

Internetski izvori

http://www.zivotinjsko-carstvo.com/ptice/o%20pticama.php

http://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Pupa%C4%8Di%C4%87

http://hr.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Nazor

Popis slikovnih priloga

Galeb: http://barkun.hr/gallery/albums/userpics/galeb.gif, 25. 2. 2013.

Kukavica: http://3.bp.blogspot.com/_f6z9yW1NRsY/TQUtPNYApDI/AAAAA-AAAAGo/VyIO6nDLl4U/s1600/Slide2.JPG, 25. 2. 2013.

Lastavica: http://www.svijet-zivotinja.com/ptice/lastavica.jpg, 25. 2. 2013.



MEĐUNARODNA LJETNA ŠKOLA HRVATSKE KULTURE I HRVATSKOGA JEZIKA (PIROVAC, 3O. lipnja – 7. srpnja 2012.)

Jelena Gazivoda, mag. croat., mag. comm.

Hrvatska kao dio slavenskoga svijeta” bila je tema Treće međunarodne ljetne škole hrvatske kulture i hrvatskoga jezika Hrvatskih studija Sveu-čilišta u Zagrebu, održane u Pirovcu od 30. lipnja do 7. srpnja 2012. pod

vodstvom doc. dr. sc Sanje Vulić. Teme predavanja u Međunarodnoj ljetnoj školi uvijek su raznovrsne, prilagođene interesu stranih studenata kroatistike i slavisti-ke te Hrvatima iz dijaspore. Prva je Ljetna škola (2008.) imala dvije glavne teme, “Marin Držić” i “južna Dalmacija”, dok se druga (2011.) bavila hrvatskom kultu-rom kao dijelom srednjoeuropske i mediteranske kulture. Najbrojniji su polaznici 2012. godine bili studenti kroatologije sa Sveučilišta u Gdanjsku (Poljska) s kojim su Hrvatski studiji, nakon druge Ljetne škole (2011.), potpisali i bilateralni ugovor te je prema njihovoj želji i izabrana glavna tema. U okviru škole organizirana je i

“

CASSIUS


nastava hrvatskoga jezika za dvije skupine polaznika, prilagođena njihovu znanju, i to kao “Pravogovor” koji je držala doc. dr. sc. Sanja Vulić te “Kulture hrvatskoga jezika” – vježbi prilagođenih znanju polaznika koje je držala Jelena Gazivoda, mag. croat. Polaznici su tako imali priliku slušati o nekim temama s kojima se tijekom svoga studija nisu susreli ili su se djelomično susreli. Doc. dr. sc. Sanja Vulić govo-rila je o Jurju Hauliku, Bogoslavu Šuleku i Josipu Andriću kao primjerima hrvat-sko-slovačkih veza, dok je njezino drugo predavanje bilo posvećeno Hrvatima u Crnoj Gori. Uz predavanje i razgovor o Ivani Brlić-Mažuranić, doc. dr. sc. Dubravke Zime dotakla se tema povezanosti motiva i priča sa slavenskom mitologijom. Sla-venskim legendama Vladimira Nazora bavio se doc. dr. sc. Davor Piskač, dok je o položaju hrvatskoga jezika među slavenskim jezicima govorio doc. dr. sc. Mario Grčević. S obzirom na to da se Pirovac nalazi u blizini Parka prirode Vransko jezero, organiziran je i posjet jezeru. U sklopu kulturnoga programa polaznica Škole Rea Rančić, mag croat. održala je predavanje o Pirovcu i pirovačkoj limenoj glazbi, koja ja bila tema njezinoga diplomskoga rada, a Jelena Gazivoda organizirala je kviz znanja o znamenitim Hrvatima.

O razlozima studiranja kroatologije, kao i dolaska u Međunarodnu ljetnu ško-lu hrvatske kulture i hrvatskoga jezika Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te o svojim dojmovima, za Društvo studenata kroatologije “Cassius” govorila je Elżbie-ta Manuiło, doktorandica na Sveučilištu u Varšavi.

“Hrvatska, osim svojim prirodnim ljepotama, očarava i privlači ljude svom divnom i raznolikom kulturnom baštinom. Bogatstvo kulture govori o veselom temperamentu, zbog kojega se svaki stranac osjeća ovdje kao kod kuće te uvijek dolazi drugi put.”

Elżbieta ujedno smatra kako Hrvatska u Poljskoj postaje sve popularnija, ali ne samo zbog turizma nego Poljaci vjeruju da ona ima izvrsnu ekonomsku buduć-nost zbog kulturnih i prirodnih prednosti nakon pristupanja Europskoj uniji. Zbog tih razloga te mnogih drugih prije pet godina odlučila je studirati kroatologiju na Sveučilištu u Gdanjsku te nastaviti kroatološka istraživanja na doktorskom studiju pri Poljskoj akademiji znanosti.

Prvi je dolazak u Međunarodnu ljetnu školu hrvatske kulture i hrvatskoga jezika Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu za Elżbietu bilo jako korisno iskustvo.

“Uz atmosferu u školi, zanimljiv program i razgovore s profesorima, brzo sam napredovala u znanju hrvatskoga jezika, te sam uvidjela (našla) nova područja za komparativna poljsko-hrvatska istraživanja.”

“Prvi dolazak bio je tako uspješan da sam došla drugi put 2012. i nadam se da ću i ove godine moći doći. Preporučujem školu svim ljudima koje fasciniraju hr-



vatski jezik i kultura te žele, zahvaljujući odličnim organizatorima, provesti izvrsno vrijeme doživljavajući lijepu hrvatsku kulturu.”

Ove će godine Međunarodna ljetna škola hrvatske kulture i hrvatskoga jezika pod vodstvom prof. dr. sc. Sanje Vulić biti održana četvrti put. Škola se održava u Pirovcu od 6. do 13. srpnja, a glavna je tema “Hrvati i Poljaci kroz stoljeća”.

CASSIUS


U ČAST MATICI HRVATSKOJ

Josipa Iličić

Uloga Matice hrvatske u hrvatskoj kulturi nekad i danas naziv je znanstve-noga kolegija održanoga 9. svibnja 2012. na Znanstveno-sveučilišnom kampusu Borongaj i to kao rezultat suradnje Matice hrvatske s Društvom

studenata kroatologije “Cassius” te Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Na ovaj se način obilježilo 170 godina rada Matice hrvatske, ali i 20 godina od osnutka Hrvatskih studija.

Obljetnice su iskorištene kao izvrsna prilika da se mnogobrojnim studentima koji su posjetili kolegij približi uloga Matice hrvatske u razvitku hrvatske kulture nekada te kako Matica hrvatska i danas utječe na njeno oblikovanje. Na različite su načine temi pristupili i uvaženi gosti predavači: akademik Josip Bartulić, potpred-sjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić, prof. dr. sc. Branka Tafra, akademik Ante Stamać te glavni tajnik Matice Zorislav Lukić.

O Vijencu – središnjem listu hrvatske književnosti i kulture još od davne 1869. – govorio je akademik Bratulić te tako otvorio znanstveni kolegij. No, Vijenac nije jedina tiskovina koju Matica hrvatska može ponuditi kao izvor bogaćenja hrvatske umjetnosti pa je potpredsjednik MH-a Sučić okupljene upoznao i s ostalim radovi-ma Matičinih ogranaka te njenim mnogobrojnim izdavaštvima. O važnosti Matice hrvatske za samo Sveučilište izlagao je akademik Ante Stamać, dok je Branka Tafra u svome izlaganju poseban naglasak stavila na izrazito snažan utjecaj Matice hr-vatske u razvoju hrvatskoga jezika. Dio predavačkoga kolegija zatvorio je Zorislav Lukić upoznavši prisutne studente sa suradnjom Matice sa studentima i mladima. Tako je rezultat ove suradnje i Ciklus mladih glazbenika Matice hrvatske, zatim Galerija MH, ali i Komunikološka te Filozofska školu koje su mnogim studentima ponudili oslonac u stvaranju profesionalne karijere.

Kolegij je završen proglašavanjem najboljih prozaista natječaja Društva stu-denata kroatologije “Cassius” koji su pritom nagrađeni Matičinim izdanjima, a to su Martina Lončar i Vedran Volarić za kratku priču. Bojan Koštić osvojio je prvo mjesto za najbolji esej, a Sanda Kovačić za najbolju lirsku pjesmu. Iskoristila se prilika i za predstavljanje četvrtoga broja časopisa Cassius. Ne zaboravimo spome-nuti i mlade nadarene glazbenike Martu Sesar i Natana Zlodru koji su ovaj kolegij otvorili svojim nastupom na flauti (Marta) i gitari (Natan).



CASSIUS U SALZBURGU: PUTOVANJE NOVINARA (27.–28. kolovoza 2013.)

Martina Lončar

U organizaciji tvrtke Apriori komunikacije, a potaknuti Europskom akade-mijom znanosti i umjetnosti i njezinim međunarodnim sveučilištem Alma Mater Europaea sa sjedištem u Salzburgu (Austrija), održana je novinar-

ska konferencija na kojoj je sudjelovao i Cassius kao perspektivni studentski ča-sopis. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, a povodom otvaranja magistarskoga Europskoga poslovnoga studija Alme Mater Europaee u Karlovcu i Bjelovaru, ra-spravljalo se o mogućnostima koje se tim studijem otvaraju hrvatskim studentima i studenticama.

Predsjednik akademije Felix Unger, priznati kirurg koji je prvi u Europi tran-splantirao srce, istaknuo je da akademija broji 1500 znanstvenika među kojima je 29 nobelovaca te da je osnovana 1990. radi boljega proučavanja problema s kojima se suočava moderna Europa pa je jedan od njezinih ciljeva pomiriti tradi-cionalne i moderne pristupe suvremenim znanostima te graditi mostove u Europi s naglaskom na razvijanju tolerancije. Wissenschaft, Wirtschaft, Wirken (znanost, gospodarstvo, učinak) tri su načela na kojim je zasnovano svučilište kojemu je rek-tor njemački politolog Werner Wiedenfeld, a prorektor slovenski pravnik Ludvik Toplak koji je na konferenciji istaknuo kako će hrvatski studenti završetkom magi-starskoga studija u Hrvatskoj biti kvalitetno osposobljeni ljudi s visokom razinom zapošljivosti u mnogim zemljama, posebice europskim. Osim europskoga poslov-noga studija, sveučilište nudi studije zdravstvene njege, fizioterapije, socijalne ge-rontologije, menadžmenta, arhivistike i dokumentologije te ekoremediacije.

Salzburg nije samo grad u kojem se odvija radnja filma Moje pjesme, moji snovi, u kojem je rođen W. A. Mozart, C. Doppler ili S. Zweig, a koji je dobio ime po rijeci Salzach kojom se prevozilo mnogo soli, već je i grad koji u turističkoj sezoni posjeti oko osam milijuna turista te neizostavan centar obrazovanja koji svoje znanstvene institucije i saznanja širi po čitavoj Europi stvarajući jedinstven interdisciplinarni obrazovani prostor.

CASSIUS


U POTRAZI ZA KAJ I ČA OD OGULINA DO MODRUŠA

Sanja Sekulić

»Uspješno putovanje je kada putuješ svojom zemljom kao stranac«

G. K. Chesterton

Okupivši se 21. travnja 2012. ispred Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, moje kolegice i ja, studentice treće godine Preddiplomskoga studija kro-atologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu kolegija

Hrvatska dijalektologija, krenule smo autobusom na terensku nastavu od Ogulina do Modruša uz stručno vodstvo dr. sc. Sanje Vulić.

Slušajući na predavanjima o karakteristikama ikavsko-ekavskoga dijalekta ča-kavskoga narječja, u nama se probudila želja za time da čujemo autentičan govor stanovnika Ogulinsko-modruške udoline. Ono što čini govor toga kraja zanimljivim je to što se g–vori u njemu, unatoč tome što stanovnici pojedinih mjesta umje-sto zamjenice ča koriste kaj, temelje na ikavsko-ekavskom dijalektu čakavskoga narječja, a prepoznatljiv je po tome što su neke riječi ikavizmi, a neke ekavizmi. Tako primjerice, od mjesta koja smo posjetile, stanovnici Turković Sela, Ogulina i Ogulinskoga Zagorja rabe zamjenicu kaj. S druge strane, stanovnici Oštarija i Skradinika rabe zamjenicu ča. Kajakvizam kaj dijelom je uvjetovan blizinom stare čakavsko-kajkavske granice oko Karlovca, dijelom migracijama, a dijelom odno-som prema kajkavštini kao prestižnom narječju kojim se govori u Zagrebu. Osim kajkavskoga utjecaja u te je krajeve prodro i novoštokavski pa je tako u tome kraju došlo do pojave govora u kojem se isprepliću tri narječja – čakavsko, kajkavsko i novoštokavsko.

Vozeći se Karlovačkom županijom, već na samom početku putovanja, imale smo priliku putem vidjeti brojne utvrde razasute tim područjem, koje su nekoć davno pripadale jednoj od najznamenitijih plemićkih obitelji – obitelji Frankopan. U Ogulinu se našoj maloj družini pridružio gospodin Zvonko Trdić, predsjednik Katedre Čakavskoga sabora Modruše. Katedra Čakavskoga sabora Modruše do sada je najmlađa Katedra Čakavskoga sabora, a djeluje u Karlovačkoj županiji.



Svrha te udruge je promicanje, poticanje i organiziranje kulturnih aktivnosti, posebice povijesnih, etnografskih, jezičnih, arheoloških i drugih istraživanja, a jedna od zadaća je i očuvanje čakavskoga govora kao osobite vrijednosti toga područja. Katedra izdaje i znanstveni godišnjak Modruški zbornik, u kojem se objavljuju znanstveni i stručni radovi vezani uz područje djelovanja udruge. Nešto prije našega prvoga odredišta, Turković Sela, prošli smo kroz romsko naselje, nalik na ono iz filmova gdje ljudi žive u trošnim kolibicama okruženim gomilama otpada. U Turković Selu, smještenom podno gore čudesnoga oblika, Kleka, srdačno nas je dočekao Josip Turković, predsjednik Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva Turkovići. Sam Klek poznat je kao kolijevka hrvatskoga planinarstva i alpinizma i oduvijek privlači brojne planinare, alpiniste, botaničare i sve ljubitelje prirode. Isto tako, njegove čarobne stijene pružile su temelj brojnim narodnim pričama o vješticama koje se za olujnih noći okupljaju na Kleku, pri čemu zvuci njihovih kola i vriskova dopiru sve do Ogulina. Gospodin Turković uveo nas je u prostorije Osnovne škole gdje nas je dočekalo dvoje starijih mještana s kojima smo imale priliku razgovarati. Prilikom razgovora čuli smo, osim brojnih karakteristika govora Turković Sela, o kojima smo do tada slušali na predavanjima, i brojne priče o odrastanju u tome kraju, načinu njihova života, međusobnoj slozi, ali i one o ratnim stradanjima. Pozdravivši se sa srdačnim i susretljivim mještanima Turkovića, pogled nam je po posljednji put pao na Klek koji nas je još jednom ostavio bez daha prije odlaska put Ogulina.

U samome središtu grada Ogulina naše je zanimanje pobudio ponor rijeke Dobre, poznat pod nazivom Đulin ponor. Ime toga hidrogeološkoga spomenika prirode vezano je uz legendu o Đuli ili Zulejki iz 16. stoljeća. Legenda kaže kako je Đula bila plemenita podrijetla, a kao takva, obećana je starijem plemiću za ženu. Jednoga je dana u Ogulin stigao mladi krajiški kapetan Milan Juraić u kojega se ona zaljubila. U sukobu s Turcima Milan je izgubio život, a nesretna se Đula, saznavši to, strmoglavila u ponor. Zanimljivo je kako se priroda poigrala i nadopunila tu legendu time što se danas na kamenoj litici može vidjeti lice muškarca, za koje narod kaže kako je to Milan koji gleda kamo je nestala njegova voljena. Nažalost, Đula nije jedina žrtva ponora. Do današnjih vremena mnogo stanovnika odlučilo je skončati na isti način kao i ona. Iznad samoga Đulina ponora smjestio se Frankopanov kaštel u kojem se nalazi Zavičajni muzej koji smo također posjetili. Grad Ogulin razvio se oko renesansnoga kaštela kojega je dao graditi jedan od najmoćnijih velikaša svojega vremena – knez Bernardin Frankopan. Gradski zidovi kaštela izgrađenoga oko 1500. godine omeđivali su dvorišni prostor s tri strane, dok se s četvrte strane nalazi palača, trokatna zgrada s dvije polukružne kule na

CASSIUS


rubovima. U muzeju smo imale priliku vidjeti arheološku i etnografsku zbirku, spomen-sobu Ivane Brlić-Mažuranić koja će uskoro biti premještena u posebno zdanje, planinarsko-alpinističku zbirku i izložbu akademskoga slikara Stjepana Galetića, rođenoga Ogulinca. Šetnjom po središtu grada došli smo do parka kralja Tomislava, u kojem se nalazi spomenik postavljen na tisućitu obljetnicu krunidbe kralja Tomislava te župna crkva Uzvišenja svetoga Križa. Napuštajući Ogulin, iz autobusa smo također imali priliku vidjeti jednu od najstarijih građevina u tom gradu, Crkvu sv. Jakova i pripadajuće groblje, za koju se smatra da su ju podigli Frankopani u 12. ili 13. stoljeću. Nakon samo nekoliko minuta vožnje, stigli smo u Ogulinsko Zagorje smješteno oko izvora Mrežnice ili, kako ju mještani zovu, Mrižnice. Ondje su nas dočekale tri mještanke i povele u razgledavanje očaravajućega krajolika bogatoga jezerima i potocima. Osim vodenih bogatstava, taj je kraj bogat i endemskim vrstama. Naime, podzemne vode toga kraja staništa su čovječje ribice i ogulinske špiljske spužve koja je jedina podzemna slatkovodna spužva do sada pronađena u cijelomu svijetu. Mještanke su nas odvele do Rupećice. Rupećica je zajedničko ime špilje, krškoga izvora, vodenoga toka i jame, gdje smo vidjele ostatke staroga mlina, zadivljujuće čistu vodu i čule brojne priče kako iz prošlosti, tako i iz svakodnevnoga života. Jednu vrlo zanimljivu predaju imale smo priliku čuti došavši na Zeleno (Šmitovo) jezero, duboko 60 metara. Uz to je jezero vezana predaja prema kojoj je djevojku od zmaja, koji je boravio u tom jezeru, spasio sveti Juraj, a kao dokaz, kraj jezera se može vidjeti kamen s otiskom kopita koji je smatran otiskom njegova konja. U vezi s tom predajom jest i drugi kamen na kojem je vidljiv otisak maloga stopala, koji se sada nalazi uz Lovački dom gdje ga je zbog sigurnosti prenijela jedna mještanka. Isto tako saznale smo kako se uz jedno drugo jezero, koje nažalost nismo posjetile, vežu legende o vilama. Čule smo brojne priče o običajima koji su se prenosili s koljena na koljeno, a koji se nažalost danas sve manje njeguju. Naravno, sve te priče bilo je još zanimljivije slušati na izvornom govoru toga kraja.

Napustivši Ogulinsko Zagorje uputili smo se prema akumulacijskomu jezeru nastalom na toku Mrežnice, jezeru Sabljaci, odakle smo nakon predaha krenuli prema Oštarijama gdje nam se pridružio profesor Josip Šibarić. Prešavši Marmon-tov most, nastao za vrijeme Napoleonove vladavine, došli smo do župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije gdje nas je dočekao gospodin Ivan Mihaljević koji nam je rekao nekoliko riječi o crkvi, ili kako je uobičajeno reći u Oštarijama, o crikvi. Crkva u Oštarijama danas je središte Župe Uznesenja Blažene Djevice Ma-rije i svetište Gospe od Čudesa, a uza sve to ona je i jedan od simbola hrvatske nacionalne i crkvene povijesti. Godine 1450. ili 1451. knez Stjepan II. Frankopan



dao je sagraditi crkvu na brežuljku, koja je već od prvih pisanih vijesti bila na glasu kao mjesto čudesnih uslišenja. Nedugo nakon izgradnje, papa Pio II. svojom je bulom iz 1459. godine oštarijskomu svetištu udijelio papinske povlastice. Crkva je uništena u osmanlijskim napadima 1521. godine, a kip Majke Božje prenesen je u mjesto Trošmariju. Na temeljima svetišta stare crkve, izgrađena je 1688. godine današnja crkva u koju je vraćen kip Majke Božje. Ostatci zidova s trima vratima te stupovi triju lađa stare crkve (koji su vidljivi dandanas) tako su postali dvorište nove crkve. Kip Djevice Marije od Čudesa nalazi se u središnjoj niši oltara te prika-zuje Mariju koja svojim raširenim plaštem štiti puk, dok u lijevoj ruci drži maloga Isusa. Povodom 500. obljetnice, papa Pijo II. podijelio je oprost svim hodočasnici-ma oštarijske crkve. Godine 1959. čudotvorna Gospa i njen sin okrunjeni su kruna-ma izrađenim po uzoru na krune hrvatskih kraljeva. Osim gospodina Mihaljevića, imale smo priliku čuti i velečasnoga Antu Luketića.

Iduće odredište koje smo posjetile bilo je mjestašce po imenu Skradnik, smje-šteno između Oštarija i Josipdola. Odmah po dolasku mještani Skradnika prvo su nas uveli u kapelicu posvećenu Sv. Marku Križevčaninu, njihovu zaštitniku, koju su sami uredili. Na zidu kapelice nalazi se spomen-ploča na 91 žrtvu Drugoga svjet-skoga rata te na 3 poginula mještanina u Domovinskom ratu. Sama činjenica da je 91 osoba iz tako maloga mjesta izgubila život pomalo je zastrašujuća, a još je strašnija spoznaja da su neke obitelji izgubile čak dvadesetak svojih članova u jed-nom ratu. Mještani su nas kasnije ljubazno ugostili u svojoj društvenoj prostoriji kako bismo mogli razgovarati s njima. Naša potraga za ča u ovome se mjestu našla pred prvom preprekom. Naime, u razgovoru s mještanima nismo imale priliku čuti autentičan ikavsko-ekavski dijalekt čakavskoga narječja toga mjesta koji inače kao zamjenicu rabi ča. Ispostavilo se kako se mještani ustručavaju u potpunosti kori-stiti svojim autentičnim govorom u prisutnosti stranaca. No, unatoč tomu naša je potraga ipak završila sretno jer smo na samom odlasku pronašle mještanina koji nas je počastio autentičnim govorom svoga kraja.

Modruš, nekoć jedan od najstarijih i najvećih srednjovjekovnih naselja u Hr-vatskoj, bio je naša posljednja postaja. Još jedna u nizu utvrda knezova Franko-pana, od kojih su danas vidljive samo ruševine, uništena je 1493. godine zbog osmanlijskih osvajanja, nakon čega je počela naočigled i nepovratno propadati. Dolazak podno Modruša donio nam je novi izazov – penjanje na samu utvrdu. Unatoč visini i nagibu, naletima vjetra, a kod ponekih i strahu, naša se mala druži-na uspjela popeti. Obuzeo nas je osjećaj ponosa i oduševljenja uzrokovan neopisi-vim panoramskim pogledom s Modruša. Nakon nekoga vremena provedenoga na staroj utvrdi, došlo je i vrijeme za povratak. Bogatije za jedno iskustvo, iscrpljene,

CASSIUS


ali sretne, vratile smo se u Zagreb gdje smo se oprostile i pune dojmova krenule kućama.

Na ovom smo putovanju dobile povlasticu ne samo čuti autentičan čakavski govor ovoga kraja, nego i vidjeti bogatu hrvatsku prirodnu i kulturnu baštinu. Kulturna baština s očuvanom prirodom čini jedinstvenu cjelinu – rijeke koje presijecaju brežuljkasti krajolik, šumovite vrhove, krška polja i brojne utvrde stopljene s krajolikom kao svjedoci burne prošlosti. Vrijednost baštine koju smo naslijedili dužni smo štititi i prenositi dalje, ne samo kao dio hrvatske nego i svjetske kulturne i prirodne baštine.



USPOMENE S TERENSKE NASTAVE: GRADIŠĆE U AUSTRIJI I ZAPADNA MAĐARSKA (21. i 22. prosinca 2012.)

Andrea Slišković

Pripadam naraštaju mladih ljudi okrenutih budućnosti, naraštaju koji, kada planira svoja putovanja, ne razmišlja o sve malobrojnijim hrvatskim oazama u staroj dijaspori. Unatoč tomu, zajedno sa svojim kolegicama i kolegama

koji smo u zimskom semestru ak. god. 2012./2013. na znanstvenom smjeru studija kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu slušali predavanja prof. Sanje Vulić iz predmeta Jezik Hrvata u dijaspori, željno sam iščekivala dvodnevnu terensku nastavu u Gradišće u Austriji i zapadnoj Mađarskoj. Naše odredište bila su mjesta u kojima žive Hrvati. Nekada gusto naseljena hrvatskim stanovništvom, danas su ta naselja većinom svedena na malenu hrvatsku zajednicu poznatu kao gradišćanski Hrvati. Planirani datum održavanja terenske nastave bio je 8. i 9. pro-sinca 2012. Profesorica Sanja Vulić pomno je pripremala plan putovanja trudeći se na što zanimljiviji način nama studentima predstaviti ono što je ostalo od naših Hrvata na spomenutom prostoru. Mi smo ta znanja rado usvajali na kolegiju Jezik Hrvata u dijaspori. Hrvati u austrijskom Gradišću te u zapadnoj Mađarskoj živjeli su do 1921. kao susjedi, a tada ih je razdvojila nova državna granica. Veselili smo se susretu s jednima i drugima.

Nažalost, vremenske neprilike odgodile su naše putovanje – noć uoči plani-ranoga putovanja, kao i na sam dan putovanja, Zagreb je zahvatila snažna snježna vijavica. Žalosni, pognutih glava, vratili smo svoje spakirane torbe i cijeli dan jeli za put pripremljene sendviče. Novi datum zakazan je za 21. i 22. prosinca. Zbog skorih božićnih blagdana dio studentica nije mogao tada s nama, a mi ostali kre-nuli smo na put s profesoricom Sanjom Vulić i njezinom doktorandicom Jelenom Gazivodom. Prvo mjesto koje smo posjetili bilo je selo Pinkovac u južnom Gradišću u Austriji. Tamo nas je raširenih ruku i s velikim osmjehom dočekao dr. Robert Haj-szan, osnivač Panonskoga instituta u Pinkovcu. Profesor Hajszan nam je pokazao prostor Instituta, dopustio nam da u rukama držimo jako stare bogoslužne knjige

CASSIUS


te nas razveselio s nekoliko primjeraka različitih časopisa i listova koje smo kao dar ponijeli sa sobom. Nakon poučnoga dijela programa, svi smo zajedno otišli u seosku krčmu u kojoj nas je prof. Hajszan u ugodnoj atmosferi počastio jelom i pićem. Mi smo studenti tada prvi put u životu imali priliku uživo čuti pinkovački hrvatski govor, što nas je silno veselilo. Polako smo se, ali sigurno, naviknuli na dvoglase i izvorne hrvatske riječi koje smo tijekom stoljeća mi u Hrvatskoj, naža-lost, zamijenili turcizmima. Iz Pinkovca smo dalje krenuli u srednje Gradišće, u selo Šuševo, gdje nas je dočekao vlasnik šuševskoga dvorca, gospodin Rudi Golubić. Nakon razgledavanja dvorca, u domu gospodina Golubića popili smo žgano (kako se to lijepo hrvatski kaže), tj. alkohol za koji mi danas više ne koristimo hrvatsku riječ nego turcizam ‘rakija’. Čak je i kolegica Neda, koja ne pije alkohol, uz nagovor iskapila jednu čašicu. Nije ni potrebno napisati da smo dalje krenuli u još veselijoj atmosferi. Sljedeće odredište, a vjerujem svima nama studentima i najdraže, bio je Veliki Borištof. U Borištofu smo se smjestili u KUGI, Kulturnoj zadruzi, u kojoj nas je dočekao dobro raspoloženi Joško Vlašić. Upoznao nas je s djelovanjem udruge – s ciljevima udruge, članovima, načinom na koji funkcioniraju te nas je proše-tao kroz lijepo uređene prostorije koje su uvijek na raspolaganju svim članovima. Ostatak večeri proveli smo uz igru, zabavu i veselje. Neki od nas prvo su gledali pripreme za mjuzikl mladih Gradišćanaca, zatim smo kartali uz poduku prof. Vulić (tom prilikom to je bila poduka iz remija), a u kasnim večernjim satima studentski dio ekipe pridružio se gradišćanskoj mladeži koja je slavila rođendan jednoga od svojih kolega. Naš kolega Dino svojim je ‘’pjevačkim vještinama’’ uz pratnju gra-dišćanskoga benda podigao atmosferu i stekao nova prijateljstva. Unatoč živahnoj noći, rano ujutro, prije 6 sati, neki su od nas već bili budni te s prof. Vulić otišli na zornicu u Šuševo. To subotnje jutro započelo je laganim pahuljama snijega koje su naviještale božićno vrijeme. Narod se okupljao u malenoj crkvi iz koje je dopiralo jedino svjetlo u tom idiličnom, još uvijek mračnom jutru. I u crkvi se vidjelo ono što je ostavljalo negativan trag u sudbini Hrvata u Gradišću – mladoga naraštaja u crkvi nije bilo. Asimilacija je učinila svoje. Sve u svemu, mi mladi koji smo bili na toj misi bili smo oduševljeni nekolicinom starijih šuševskih Hrvatica i Hrvata koji su zdušno izgovarali misne molitve na gradišćanskohrvatskom. Nakon mise i doručka koji su nam u KUGI pripremili naši kolege Dino i Vedran, uz asistenciju kolegica Eve i Nede, uputili smo se prema Željeznu – glavnomu gradu Gradišća. Tamo nas je dočekao prof. Nikola Benčić koji nas je s entuzijazmom proveo kroz grad te nas ukratko upoznao s nekim značajnim građevinama i dijelovima toga grada. Za sve nas najimpresivnija bila je najvažnija znamenitost Željezna – raskošni dvorac Esterhazy u kojem, prema riječima prof. Benčića, i danas živi stara kneginja. Da



dojam bude još svečaniji, prof. Benčić nas je uveo u prestižnu glazbenu dvoranu u dvorcu koja je poznata kao Haydnova dvorana. Nakon nekoliko fotografija i kuplje-nih darova za obitelj i prijatelje u Hrvatskoj, zajedno s prof. Benčićem krenuli smo u Trajštof. Tamo smo posjetili Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov u kojem nas je dočekala gospođa Zlatka Gieler. Na svoje veliko zadovoljstvo, opet smo na dar dobili nama zanimljive knjige. Na objed smo otišli u hrvatsku krčmu u selu Klimpuhu. Nakon jela uslijedio je još jedan posjet koji će, vjerujem, svima nama još dugo ostati u srcu. Bio je to posjet književnici Ani Šoretić i njezinom suprugu u njihovu domu u Cogrštofu. Oni su nam zajedničkim, složnim rukama pripremili punč i kolače te su nas na kraju otpratili s još novih knjiga i ostalih darova. Naše su torbe već polako postale tijesne za sve što su nam s osmijehom na licu darovali Hrvati u Gradišću. S književnicom Anom Šoretić i njezinim ugodnim domom u po-podnevnim je satima završio naš posjet Hrvatima u Austriji.

Dalje smo krenuli prema mađarskim mjestima u kojima i danas, kao i u već spomenutim mjestima u Austriji, žive Hrvati. Prvo naše mađarsko odredište bio je neobično tih grad Šopron. Nekoliko se nas složilo da je nešto specifično u tom gradu – je li zbog tišine, ljudi ili nečega trećega, nismo se uspjeli domisliti. Nakon Šoprona stigli smo u grad Kiseg koji sigurno svi poznajemo iz biografije velikoga hrvatskoga ratnika koji je 1532. zajedno sa svojom hrvatskom vojskom obranio Kiseg od turske vojske. Naravno, riječ je o Senjaninu Nikoli Jurišiću. Danas se u Kisegu nalazi Jurišićev spomenik koji smo mogli vidjeti u samom gradu, a kojim je grad iskazao svoju zahvalnost hrvatskomu velikanu. Posljednje mjesto koje smo posjetili tijekom dvodnevne terenske nastave bilo je selo Prisika. Tu nas je doče-kao velečasni Štefan Dumović, koji nas je proveo kroz Kršćanski muzej Hrvata. Kraj smo začinili još jednim žganom, pjesmom i, naravno, fotografijom za Facebook.

Profesoru Hajszanu, gospodinu Jošku Vlašiću i profesoru Benčiću zahvalju-jemo na gostoprimstvu, volji i ljubaznosti! Hvala i svim ostalim Hrvatima koji su nas rado primili, pozdravili i uživo nam dočarali hrvatsku jezičnu starinu! Na kraju, osobito zahvaljujemo profesorici Vulić – bilo je još bolje od očekivanoga!

CASSIUSČasopis studenata kroatologije na Hrvatskim studijima

ISSN 1846-7571

Godina V, broj 5, Zagreb 2013.

Besplatna tiskovina

Nakladnik

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Borongajska cesta 83 d, Zagreb

Za nakladnika

Josip Talanga

Izdavač

Društvo studenata kroatologije “Cassius”

Lektura

Josipa Iličić

Korektura

Filip Kopanica

Martina Lončar

Dizajn naslovnice

Tamara Marjanović

Priprema i tisak

Kasanić d.o.o.

Naklada

400 primjeraka

Časopis "cassius" br. 5

Documents